HRVATSKO NACIONALNO BRATSTVO

FRANJEVAČKOGA SVJETOVNOG REDA

NACIONALNO VIJEĆE

Povjerenstvo za formaciju

Teme za mjesečne susrete u mjesnim bratstvima u 2016.

(siječanj – srpanj)

Zagreb, studeni 2015.

1) siječanj: Godina milosrđa (uvod i Bula, br. 1. – 5.)

Godina milosrđa (uvod i Bula, br. 1. – 5.)

Uvod

Kad je Isus Krist, okružen učenicima i narodom, prvi put izgovorio riječi Očenaša: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!“ (Mt 6, 12; usp. Lk 11, 4), bila su protekla već više od dva tisućljeća povijesti otpuštanja dugova u okviru posebnih jubilarnih godina, pravno oblikovanih u mezopotamijskoj kulturi te onima razvijenim u blizini i na području koje je izraelski narod naselio nakon izlaska iz Egipta. Prva pismena svjedočanstva o proglasima jubilarnih godina oprosta nalazimo od III. tisućljeća pr. Kr., a govore o razvitku, društvenom, pravnom i vjerskom značenju ovog pojma, koji će kasnije preuzeti židovstvo u svoju starozavjetnu predaju od VI. stoljeća pr. Kr., a od Židova kršćanstvo. Dok u spomenutim starim kulturama jubilarni oprost ima društveno-političko obilježje, židovstvo mu je dalo vjersku motivaciju, a u kršćanstvu doseže značenje sveopćeg eshatološkog oprosta.

1. Počeci jubileja

U vrijeme nastanka prvih sumerskih urbanih sredina neki su kraljevi na području Mezopotamije u posebnim prilikama izvanrednim proglasima jubilarnog obilježja opraštali dugove, omogućavali besplatan povrat zemljišnog posjeda i vraćali slobodu robovima. Takvim su proglasima ujedno sprečavali postupno osiromašenje malih i srednjih zemljoposjednika i onemogućavali gomilanje dobara u rukama malobrojnih. Pozadina proglasa o oprostu bila je uvriježeno poimanje o vlasništvu zemljišnog imanja, kao cjelovitom i nedodirljivom posjedu jedne obitelji. Zemlja je naime trajno pripadala obitelji, a njezina predaja i izručenje nekog njezinog člana u ropstvo smatralo se razbijanjem ustaljenog, pravednog, prirodnog i božanskog reda.

Na glinenim su pločicama klinastim pismom zabilježena dva naziva za jubilarni oprost (na akadskom jeziku): mišarum i adnurarum (na sumerskom, najstarijem pisanom jeziku, njima odgovaraju izrazi: „nig.si.sa“ i „ama.ar.gi“). Mišarum općenito znači pravdu, ispravnost. Taj se izraz nalazi u uvodu i zaključku Hamurabijeva zakonika i na kraljevskim natpisima te znači povremeni jubilarni oprost koji ukida privatne kupoprodajne i posudbene ugovore sklopljene prije proglasa. Svrha mu je ispraviti gospodarske poremećaje. Riječ adnurarum u početku znači slobodu, povrat na slobodu ili u prvotno stanje, a u tehničkom smislu kraljevsku odredbu ili poseg kojim se ukidaju dugovi i kupoprodajni ugovori iz potrebe. Sumerska verzija te riječi doslovno znači „učiniti da se vrati majci“, odnosno da se sin iz ropstva vrati majci i tako ukine njegovo robovanje.

Iako su se jubilarni proglasi mijenjali u pojedinim razdobljima, ipak su u starini sačuvali tri temeljna obilježja: a) svečano ih je proglašavao kralj kao predstavnik božanstva i božji sugovornik te pastir naroda; b) običaj ukidanja ugovora o posudbi novca od privatnika i vraćanje zbog duga prodanog zemljišta; c) oslobođenje od ropstva u koje je netko upao zbog dugova. U Mezopotamiji su se dva posljednja obilježja s vremenom izgubila ili su zamijenjena poštedom od plaćanja poreza. Sva tri elementa javljaju se međutim izvan mezopotamskog područja, u Palestini, među židovskim stanovništvom.

2. Razvoj jubileja

Židovska zamisao o jubilarnom oprostu i jubilarnoj godini također predviđa ukidanje dugova i prethodne prodaje zemljišnih posjeda te oslobađanje robova i njihovo vraćanje obitelji od koje se neki član udaljio zbog robovanja jer nije mogao vratiti dug. Najvažniji izvor i bit židovskog poimanja jubileja nalazimo u 25. poglavlju Knjige Levitskoga zakonika. Izrada te biblijske knjige vjerojatno je započela početkom i dovršena krajem VI. stoljeća pr. Kr., dakle u vrijeme ili odmah nakon babilonskog progonstva (586. – 539.). U Babilonu su izbjeglice skupile i preradile već postojeću predaju, izradivši nacrt narodne obnove, u okviru koje je očita skrb za povratom izgubljenog zemljišta. Lev se pripisuje svećeničkoj predaji nastaloj nakon izgona, u koju je uključen stariji sadržaj.

U svjetlu novonastalih vjerskih i gospodarskih prilika, svećenstvo i povratnici pribjegli su teokratskoj ideologiji i pogledu na društvo, u kojemu se od svakoga člana narodne zajednice traži pokoravanje zakonu i priznanje vrhovne Božje vlasti. Oslanjajući se na ideju o božanskom vlasništvu nad zemljom, željeli su riješiti teške gospodarske prilike i izbjeći sukobe sa Židovima koji nisu doživjeli progonstvo. Židovi povratnici su sa svojim svećenstvom izradili drugačija poimanja, izražena u zamisli o subotnjem odmoru, o Bogu Gospodaru i velikom Kralju povijesti, koji – poput onog babilonskog – dijeli milost vazalima, što je bio odraz prilika doživljenih u progonstvu.

Iz rabinskih se tekstova vidi da jubilej nije započinjao automatski, nego ga je proglašavao rabinski sud trubeći u yobel ili šofar, instrument napravljen od ovnova roga po kojemu je, u prenesenom smislu, zbog najave trubljenjem ta godina dobila ime jubilarna ili jubilej. Trubljenjem u yobel prvotno je najavljivan dolazak neprijatelja. Zatim je njegov zvuk označavao početak bitke ili je izražavao pozdrav novom kralju, a tek kasnije je uvedena bogoštovna uporaba. Ukoliko su nedostajale ove dvije sastavnice – proglas rabinskog suda i trubljenje svećenika u šofar – jubilej nije bio važeći.

Odredbe o jubileju ravnale su društveno-gospodarsko pitanje. Jubilej je svakom Izraelcu omogućavao da ponovno počne živjeti na temelju osnovne jednakosti, sprečavao je da neki postanu odveć bogati, a drugi vječni robovi i siromasi. Tako je, zahvaljujući temeljnim vjerskim, teološkim i etičkim načelima Staroga zavjeta, bila obranjena sloboda svih Židova, društvena pravda i jednakost Izraelovih sinova, zaštićeni su bili slabi i obitelj.

Jubilej bio prilika za opće oslobođenje svih Židova, budući da posvećeni moraju biti slobodni da mogu živjeti svetost za sebe i za druge. Tako ovnov rog, yobel, postaje u židovstvu Božja truba koja najavljuje slobodu za sve ljude te ističe svetost, nasuprot pomamne sebičnosti koja vlada u gospodarstvu i društvenom životu. Jubilej zrači duhovnom snagom: liječi nepravde, potiče na opraštanje dugova, na kajanje i davanje zadovoljštine za prošle pogreške. Tako je ona davna početna zamisao, nastala na mezopotamijskom području, preobražena i obogaćena u židovstvu, njegovom starozavjetnom predajom stigla do kršćanstva. Temeljna zamisao o jubileju kao razdoblju slobode, opraštanja duga i opće obnove, koja je u Izraelu budila nadu u budućnost, u mesijanska i eshatološka vremena, postala je srž kršćanskog jubileja. Starozavjetni jubilej nije utjecao na kršćanske jubileje samo tako da im je dao ime, prenio način odbrojavanja godina, nego ih je oplemenio i općim spasenjskim navještajem.

3. Jubilej u novozavjetnim tekstovima

Na početku treba napomenuti da jubilej kao riječ ne postoji u Novome zavjetu, ali nalazimo njegove sržne zamisli, i to preko izraza kojima su starozavjetni tekstovi prevedeni na grčki jezik. Septuaginta, prijevod SZ na grčki, riječ yobel prevodi grčkom riječi aphesis, koja u tekstovima ptolomejskog razdoblja znači oslobođenje i izuzeće od poreza, a kasnije jednostavno oprost. Riječ aphesis spominje se u Novom zavjetu 17 puta i znači općenito oprost ili oprost grijeha u vjerskom smislu, a samo u Evanđelju po Luki dobiva značenje društvenog oslobođenja, društvene slobode (Lk 4, 18-19). Glagol aphiemi u NZ susrećemo 146 puta i ima značenje „oprostiti, otpustiti“, a prate ga riječi dug i grijesi. Taj je izraz blizak sadržajnom značenju jubilarne godine. Kod Mateja se ta riječ nalazi u petoj prošnji Očenaša (Mt 6, 12), u usporedbi o nemilosrdnom sluzi (Mt 18, 23-34), a kod Luke u sličnim tekstovima o dvojici dužnika (Lk 7, 41-42).

Isus iz Nazareta, prema opisu evanđelista, iznosi duhovno-teološku stvarnost neizmjernog Božjeg milosrđa prema ljudima pozivajući se na praksu i odnose u gospodarstvu, te oslanjajući se na iskustvo poznato slušateljima. No, takav način izražavanja može značiti i njegovu želju da se oprost grijeha odrazi u društvenim i gospodarskim odnosima te stoga Božji oprost uvjetuje našim opraštanjem. Božji oprost mora navesti molitelja na milosrđe prema vlastitim dužnicima. Valja napomenuti da Isusovo opraštanje grijeha mijenja život osoba koje su prije bile isključene i obilježene kao grešne, te im susret s Isusom i njegov zahvat u njihov život vraća dostojanstvo djece Božje.

4. Kršćanski jubilej

Jubilej za Katoličku Crkvu znači milosnu godinu, razdoblje oprosta grijeha i oslobođenja od kazne za grijeh. Teološki je jubilej svečani potpuni oprost koji podjeljuje papa s pripadnim olakšicama za ispovjednike na dobro vjernika. Jubilej znači i radost Crkve zbog spasenja koje je Bog podario ljudima koji se obraćaju, kaju, ispovijedaju i pričešćuju. Kršćanski jubilej počinje kad papa otvori Sveta vrata na Vatikanskoj bazilici. Jubilej može biti redoviti, izvanredni i mali. Izvanredni se jubilej saziva prigodno ili o nekoj obljetnici, a mali može biti krajevnog ili vremenski kratkog obilježja.

Katolička je tradicija započela slaviti svete godine s papom Bonifacijem VIII. godine 1300. Tada je ustanovljeno da se u Crkvi jubilej slavi svakih stotinu godina. Od 1475. pa nadalje – kako bi se svakom naraštaju omogućilo doživjeti barem jednu Svetu godinu – određeno je da se redoviti jubilej slavi svakih 25 godina. Do danas je slavljeno ukupno 26 redovitih svetih godina, od kojih je posljednji bio Jubilej dvijetisućite. Katolička je Crkva dala židovskom jubileju više duhovno značenje. On se sastoji u općem opraštanju, oprostu otvorenom svima, te mogućnosti da se obnovi odnos s Bogom i bližnjima. Zato je Sveta godina uvijek prilika za produbljivanje vlastite vjere i življenja kršćanskog svjedočenja s obnovljenom predanošću.

Sveti otac Franjo najavio je proslavu Izvanrednog jubileja milosrđa uoči IV. korizmene nedjelje, 13. ožujka 2015. Svetu je godinu otvorio na 50. obljetnicu završetka II. vatikanskog sabora, 8. prosinca 2015. Znakovit je već izbor datuma, jer potiče cijelu Crkvu da nastavi rad započet na Koncilu. Treće nedjelje došašća (13. prosinca 2015.) u svakoj partikularnoj Crkvi, u prvostolnici, odnosno u konkatedrali ili crkvi od posebnoga značenja bila su otvorena Vrata milosrđa, koja će ostati otvorena tijekom cijele Svete godine (do 20. studenoga 2016.). Tako će i svaka partikularna Crkva (uz mogućnost otvaranja vrata i u svetištima) biti izravno uključena u proslavu Svete godine kao izvanrednoga vremena milosti i duhovne obnove.

Zaključak

Jubilej je zapravo Radosna vijest za sve one koji su zbog nekog razloga gurnuti na sam rub društva. Njegova je srž u praštanju i uspostavljanju društvene i gospodarske ravnoteže. To je i bit Isusova naviještanja Evanđelja, milosne godine i Božjega kraljevstva (Lk 4, 16-30). Bog ostvaruje sve sastavnice jubileja u Kristovu spasenju i otkupljenju čovječanstva. U Isusu su se ispunila sva starozavjetna jubilarna obećanja i ostvario vječni jubilej. Isusov je boravak među ljudima stalno razdoblje neizmjernog milosrđa i punina svete i jubilarne oprosne godine.

Bula Misericordiae vultus, br. 1. – 5.

1. Lice milosrđa nebeskoga Oca je Isus Krist. Otajstvo kršćanske vjere kao da je sažeto u tim riječima. Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta. Otac, »bogat milosrđem« (Ef 2, 4), nakon što je objavio svoje ime Mojsiju kao »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34, 6), nije prestao obznanjivati na razne načine tijekom povijesti svoju božansku narav. U »punini vremena« (Gal 4, 4), kada je sve bilo uređeno prema njegovu planu spasenja, poslao je svoga Sina rođena od Djevice Marije da na konačan način objavi svoju ljubav prema nama. Tko vidi njega, vidi Oca (usp. Iv 14, 9). Isus iz Nazareta, svojom riječju, svojim djelima i cijelom svojom osobom, objavljuje Božje milosrđe.

2. Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha.

3. Postoje trenutci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja. Zbog toga sam proglasio Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno vrijeme za Crkvu, kako bi svjedočenje vjernika bilo snažnije i plodonosnije.

Sveta godina započet će 8. prosinca 2015., na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije. Ta liturgijska svetkovina pokazuje način Božjega djelovanja od praiskona. Nakon grijeha Adama i Eve, Bog nije htio ostaviti čovječanstvo samo i prepušteno na milost i nemilost zlu. Zato je svrnuo svoj pogled na Mariju, svetu i bezgrješnu u ljubavi (usp. Ef 1, 4), izabravši je za Majku Otkupitelja čovjeka. Na težinu grijeha Bog odgovara puninom opraštanja. Milosrđe će biti uvijek veće od svakoga grijeha, i nitko neće moći postaviti granicu Ljubavi Boga koji oprašta. Radujem se što ću otvoriti Sveta vrata na svetkovinu Bezgrješnog začeća. Toga će dana Sveta vrata postati Vrata milosrđa. Svaki onaj koji kroz njih uđe, moći će iskusiti Ljubav Boga koji tješi, koji oprašta i daje nadu.

Sljedeće nedjelje, treće došašća, otvorit će se Sveta vrata rimske katedrale, to jest bazilike svetoga Ivana Lateranskog. Potom će biti otvorena i Sveta vrata drugih papinskih bazilika. Određujem da se te iste nedjelje u svakoj partikularnoj Crkvi, u prvostolnici, koja je crkva majka za sve vjernike, odnosno u konkatedrali ili nekoj crkvi od posebnoga značenja, otvore Vrata milosrđa, koja će biti otvorena tijekom Svete godine. Po odluci mjesnoga ordinarija ona će se moći otvoriti i u svetištima, odredištima velikoga broja hodočasnika, jer pohodi tim svetim mjestima često postaju trenutci ispunjeni milošću u kojima ljudi otkrivaju put obraćenja. Svaka partikularna Crkva, dakle, bit će izravno uključena u proslavu te Svete godine kao izvanrednoga vremena milosti i duhovne obnove. Jubilej će se, tako, slaviti i u Rimu i u partikularnim Crkvama kao vidljivi znak zajedništva cijele Crkve.

4. Izabrao sam datum 8. prosinca, jer je bremenit značenjem za noviju povijest Crkve. Otvorit ću, naime, sveta vrata na pedesetu obljetnicu završetka Drugoga ekumenskog vatikanskog koncila. Crkva osjeća potrebu za održavanjem živim toga događaja. Za nju je započeo novi tijek njezine povijesti. Oci okupljeni na Koncilu snažno su osjetili, kao istinski dašak Duha, potrebu da ljudima svoga vremena progovore o Bogu na razumljiviji način. Nakon što su srušene zidine, koje su Crkvu predugo držale zatvorenom u povlaštenoj utvrdi, došlo vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način. To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije, novo zalaganje svih kršćana za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere. Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi.

U misli nam se vraćaju riječi bremenite značenjem koje je sveti Ivan XXIII. izgovorio na svečanom otvorenju Koncila naznačivši put koji treba slijediti: »Sada Kristova Zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće (...) Dok ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Katolička se crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila.« Slično je govorio i blaženi Pavao VI. na zatvaranju Koncila: »Želimo najprije napomenuti da je religija našega Koncila bila u prvom redu Ljubav (...) Stara pripovijest o Samarijancu bila je paradigma duhovnosti Koncila (...) Struja Ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelomu modernom svijetu. Osuda pogrješaka, da; jer to iziskuje Ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav. Umjesto tjeskobnih dijagnoza, ohrabrujući lijekovi; umjesto kobnih slutnji, poruke povjerenja odaslane su s Koncila prema suvremenomu svijetu: njegove vrijednosti nisu samo poštovane već i nagrađene, njegovi su napori podržani, njegova nastojanja pročišćena i blagoslovljena (...) Još nešto moramo istaknuti: sve to doktrinarno bogatstvo usmjereno je u jednomu jedinom pravcu - služiti čovjeku. Čovjeku, kažemo, u kojemu god stanju bio, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj njegovoj potrebi.« S tim osjećajima zahvalnosti za sve ono što je Crkva primila i s osjećajem odgovornosti za zadatak koji je pred nama, prijeći ćemo prag Svetih vrata s punim pouzdanjem da će nas uskrsli Gospodin, koji nas neprestano podupire na našemu zemaljskom putovanju, pratiti svojom moćnom rukom. Neka Duh Sveti, koji upravlja korake vjernika u suradništvu u djelu spasenja koje je izveo Krist, vodi i podupire Božji narod, kako bi mu pomogao da razmatra lice milosrđa.

5. Jubilarna godina završit će se na liturgijsku svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 20. studenog 2016. Na taj dan, dok budemo zatvarali Sveta vrata, srce će nam biti ispunjeno ponajprije osjećajima hvale i zahvalnosti prema Presvetomu Trojstvu, jer nam je darovalo to izvanredno vrijeme milosti. Povjerit ćemo Crkve, cijelo čovječanstvo i sav svemir Kristovu gospodstvu, moleći ga da izlije na nas svoje milosrđe kao rosu jutarnju, kako bismo svi zajedničkim naporima gradili ljepšu budućnost. Kako samo želim da nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost!

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Koje značajke starih jubileja možemo primijeniti u našem vremenu?

2. Kako živjeti od milosrđa Božjega i praštati poput Oca?

3. Kako mi kao bratstvo možemo svjedočiti za Boga punog milosrđa i ljubavi prema svima?

2) veljača: Godina milosrđa (Bula, br. 17. – 19.)

17. Korizmu u ovoj Jubilarnoj godini također treba živjeti intenzivnije kao povlašteno vrijeme u kojemu će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe. Koliko je samo stranica Svetoga pisma koje se mogu razmatrati tijekom korizmenih tjedana da nam pomognu ponovno otkriti Očevo milosrdno lice! Možemo ponoviti s prorokom Mihejom: Ti si, Gospodine, Bog koji prašta krivnju i grijeh oprašta, koji ne ustrajava dovijeka u svome gnjevu, nego mu je milo pokazati milosrđe. Gospodine, ponovno se smiluj svomu narodu! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše! (usp. Mih 7, 18-19).

Tekstovi proroka Izaije mogu se na konkretniji način razmatrati u tome vremenu molitve, posta i ljubavi: »Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodnja: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit’ bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit’ kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zalijevan, kao studenac kojem voda nikad ne presuši« (Iz 58, 6-11).

Inicijativu »Dvadeset i četiri sata za Gospodina«, koja će se, kako je planirano, održati u petak i subotu prije četvrte korizmene nedjelje, potrebno je provesti u svakoj biskupiji. Mnogo je onih, a među njima ima i mladih, koji se vraćaju sakramentu pomirenja; s pomoću toga iskustva oni ponovno nalaze put povratka Gospodinu, živeći trenutak snažne molitve i ponovno otkrivajući smisao vlastitoga života. Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa. To će za svakoga pokornika biti izvor pravoga duševnog mira.

Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa.

Ispovjednikom se ne postaje automatski. To postajemo kada, prije svega, dopustimo da mi prvi budemo pokornici koji traže oproštenje. Nikada ne zaboravimo da biti ispovjednik znači sudjelovati u samome Isusovu poslanju i biti konkretan znak neprolazne Božje Ljubavi koja oprašta i koja spašava. Svi mi svećenici primili smo dar Duha Svetoga za oproštenje grijeha i za to smo odgovorni. Nitko od nas nije gospodar toga sakramenta, već vjerni služitelj Božjega oproštenja. Svaki ispovjednik mora dočekivati vjernike poput oca u prispodobi o rasipnome sinu: oca koji trči ususret sinu premda je potratio njegova dobra. Ispovjednici su pozvani prigrliti raskajanoga sina koji se vraća kući i izraziti radost što se vratio. Ne smijemo se također nikada umoriti poći k drugomu sinu, koji je ostao vani i ne može se radovati, da mu objasnimo kako je njegov strogi sud nepravedan i da taj stav nema smisla u svjetlu Očeva milosrđa koje nema granica. Ispovjednici neće postavljati suvišna i neumjesna pitanja, već će poput oca iz prispodobe prekinuti govor koji je rasipni sin unaprijed pripremio, jer će znati u srcu svakoga vjernika prepoznati poziv u pomoć i molbu za oproštenjem. Ukratko, ispovjednici su pozvani biti uvijek, posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu.

18. Tijekom korizme te Svete godine namjeravam slati misionare milosrđa. Oni će biti znak majčinske brižnosti Crkve prema Božjemu narodu, omogućujući mu da duboko uđe u bogatstvo toga otajstva, tako bitnoga za vjeru. To će biti svećenici koje ću ovlastiti da opraštaju i one grijehe koji su pridržani Apostolskoj Stolici, kako bi širina njihova mandata kao ispovjednika bila još jasnija. Oni će, nadasve, biti živi znakovi Očeve spremnosti da prihvati one koji traže njegovo oproštenje. Oni će biti misionari milosrđa, jer će svima olakšati susret pun čovjekoljubivosti, izvor slobode, bogat odgovornošću da se prevladaju prepreke i obnovi kršćanski život. U svojemu će se poslanju voditi Apostolovim riječima: »Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje« (Rim 11, 32). Svi su, naime, bez iznimke, pozvani prigrliti poziv na milosrđe. Misionari će živjeti taj poziv svjesni da mogu upraviti pogled prema Isusu »milosrdnom... i ovjerovljenom Velikom svećeniku« (Heb 2, 17).

Molim svoju braću biskupe da pozovu i prihvate te misionare tako da oni mogu prije svega biti uvjerljivi propovjednici milosrđa. Neka se u pojedinim biskupijama organiziraju »pučke misije« na takav način da ti misionari budu navjestitelji radosti oproštenja. Biskupi su pozvani slaviti sakrament pomirenja sa svojim narodom tako da vrijeme milosti, darovano u Jubilarnoj godini, omogući mnogim sinovima i kćerima koji su daleko da ponovno pronađu put koji vodi Očevu domu. Neka pastiri, osobito tijekom jakoga vremena korizme, revno pozivaju vjernika da pristupaju »Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo« (Heb 4, 16).

19. Neka riječ oproštenja dopre do sviju i neka poziv da se iskusi milosrđe nikoga ne ostavi ravnodušnim. Svoj poziv na obraćenje s još većim žarom upućujem onima koji su zbog svoga načina života i vladanja daleko od Božje milosti. Tu prije svega mislim na muškarce i žene, pripadnike neke od zločinačkih organizacija. Za njihovo ih dobro molim da promijene život. Tražim to od njih u ime Sina Božjega, koji, premda je odbacio grijeh, nije nikada odbacivao grješnika. Neka ne padnu u strašnu zamku da misle da život ovisi o novcu i da ništa osim novca nema vrijednost i dostojanstvo. To je čisti privid! Nećemo ponijeti novac sa sobom na drugi svijet. Novac nam ne pruža pravu sreću. Nasilje koje se čini zbog gomilanja bogatstva natopljenoga krvlju ne čini pojedinca ni moćnim ni besmrtnim. Za sve, prije ili kasnije, dođe Božji sud, kojemu nitko ne može izbjeći.

Isti je poziv upućen osobama koje sudjeluju u korupciji ili ju potpomažu. Ta gnojna rana društva teški je grijeh koji vapi u nebo, jer potkopava same temelje osobnoga i društvenoga života. Korupcija nas sprječava gledati u budućnost s nadom, jer svojom ohološću i pohlepom uništava planove slabih i gazi najsiromašnije. To je zlo koje se ugnježđuje u radnje i poslove iz svakodnevnoga života, a zatim se širi, izazivajući javnu sablazan. Korupcija je grješna okorjelost srca koje zamjenjuje Boga prividom da je novac oblik moći. To je djelo tame, koje se hrani sumnjom i spletkom. Corruptio optimi pessima, s pravom je govorio sveti Grgur Veliki, da bi pokazao kako nitko ne može misliti da je imun na tu napast. Da bi ju se iskorijenilo iz osobnoga i društvenoga života, nužne su: mudrost, budnost, čestitost, transparentnost, kao i hrabrost da se prokaže svaku zloporabu. Ako se otvoreno ne borimo protiv nje, svi će prije ili kasnije postati njezinim sudionicima i na kraju će uništiti sam naš život.

Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! Ovo je vrijeme da dopustimo da nam srca budu dirnuta! Kada smo suočeni s počinjenim zlom, pa i teškim zločinima, to je prilika da poslušamo vapaj nevinih ljudi kojima su oteta njihova dobra, dostojanstvo, osjećaji, sam njihov život. Ustrajati na putu zla samo će čovjeka dovesti do toga da se osjeća prevarenim i žalosnim. Pravi je život nešto sasvim drugo. Bog se ne umara pružati ruku. Uvijek je spreman slušati. I ja sam spreman slušati, zajedno sa svojom braćom biskupima i svećenicima. Sve što pojedinac treba učiniti jest prihvatiti poziv na obraćenje i podvrgnuti se pravdi u ovome posebnom vremenu milosrđa koje Crkva nudi.

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Kako možemo, osobno i kao bratstvo, živjeti ovo povlašteno korizmeno vrijeme?

2. Je li nas govor o sakramentu pomirenja potaknuo na promišljanje o tomu kako ga slaviti, osobito u ovoj Svetoj godini?

3. Možete li se osvrnuti na riječi kojima Sveti Otac izrijekom poziva na obraćenje osobe koje su daleko od Božje milosti?

3) ožujak: Godina milosrđa (Bula, br. 6. – 9.)

6. »Svojstveno je Bogu činiti milosrđe i u tome se na poseban način očituje njegova svemoć.« Riječi svetoga Tome Akvinskog pokazuju kako Božje milosrđe nije nipošto znak slabosti, već, prije, pokazatelj Božje svemoći. Upravo zato liturgija, u jednoj od najstarijih zbornih molitva, daje nam moliti: »Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem.« Bog će biti zauvijek u povijesti ljudskoga roda kao onaj koji je prisutan, blizak, brižan, svet i milosrdan.

»Strpljiv i milosrdan«, ta se dva izraza u Starome zavjetu često javljaju zajedno pri opisivanju Božje naravi. Njegova se milosrdnost konkretno pokazuje u mnogim djelima povijesti spasenja, gdje njegova dobrota prevladava nad kaznom i uništenjem. Na osobit način u psalmima dolazi do izražaja ta veličina Božjega djelovanja: »On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti čuva život, kruni te dobrotom i ljubavlju« (Ps 103, 3-4). Jedan drugi psalam još jasnije potvrđuje konkretne znakove milosrđa: »Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti tuđince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove« (Ps 146, 7-9). Tu su, na kraju, i drugi izrazi psalmista: »[Gospodin] liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove... Gospodin pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snizuje« (Ps 147, 3.6). Ukratko, Božje milosrđe nije neka apstraktna ideja, već konkretna stvarnost kojom on objavljuje svoju Ljubav kao ljubav oca i majke koji osjećaju duboku Ljubav i privrženost prema svomu djetetu. Nećemo pretjerati ako kažemo da ta ljubav dolazi iz »utrobe«. Ona izvire iz dubine bića kao dubok, prirodan osjećaj, satkan od nježnosti i suosjećanja, oprosta i oproštenja.

7. »Vječna je ljubav njegova!« Tako glasi refren koji se ponavlja nakon svakoga retka Psalma 136, dok se opisuje povijest Božje objave. U svjetlu milosrđa, svi događaji iz Staroga zavjeta bremeniti su dubokom spasenjskom vrijednošću. Milosrđe čini Božju povijest s Izraelom poviješću spasenja. Stalnim ponavljanjem tih riječi: »Vječna je ljubav njegova«, kao što se to čini u tome psalmu, kao da se želi probiti kroz dimenziju prostora i vremena i sve uključiti u vječno otajstvo Ljubavi. Kao da se time želi reći da će čovjek ne samo u povijesti već kroz svu vječnost uvijek biti pod Očevim milosrdnim pogledom. Nije slučajno da je izraelski narod želio uvrstiti taj psalam, »Veliki Hallel«, kako je nazvan, u najvažnije liturgijske svetkovine.

Prije svoje muke Isus je molio taj psalam milosrđa. Potvrđuje to evanđelist Matej kada kaže da se, »otpjevavši hvalospjeve« (Mt 26, 30), Isus i učenici zaputiše prema Maslinskoj gori. Za vrijeme ustanovljenja euharistije, kao trajnoga spomena na njega i njegovu vazmenu žrtvu, na simbolički je način taj najviši čin objave stavio u svjetlo milosrđa. U istome tom kontekstu milosrđa Isus je ušao u svoju muku i smrt, svjestan velikoga otajstva Ljubavi koje će se ispuniti na križu. Znajući da ga je sam Isus molio, taj je psalam još važniji za nas kršćane i potiče nas da taj refren ponavljamo u svojoj svakodnevnoj zahvalnoj molitvi: »Vječna je ljubav njegova!«

8. Pogleda upravljena prema Isusu i njegovu milosrdnomu licu, možemo iskusiti Ljubav Presvetoga Trojstva. Isus je primio od Oca poslanje da objavi otajstvo Božje Ljubavi u njegovoj punini: »Bog je Ljubav« (1 Iv 4, 8.16), kaže evanđelist Ivan po prvi i jedini put u cijelome Svetom pismu. Ta je Ljubav bila vidljiva i opipljiva u cijelome Isusovu životu. Njegova je osoba sama Ljubav, Ljubav koja se besplatno daruje. Odnosi koje uspostavlja s osobama koje mu prilaze pokazuju nešto potpuno jedinstveno i neponovljivo. Sva znamenja koja čini, prije svega prema grješnicima, siromašnima, isključenima, bolesnima i onima koji trpe, u znaku su milosrđa. Sve u njemu govori o milosrđu. Ništa u njemu nije lišeno suosjećanja.

Pred mnoštvom ljudi koje ga je slijedilo, Isus je, vidjevši ljude umorne i iscrpljene, izgubljene i bez vođe, osjetio u dubini srca snažno suosjećanje prema njima (usp. Mt 9, 36). Nošen tom suosjećajnom ljubavlju, ozdravljao je bolesne koje su mu donosili (usp. Mt 14, 14) i s nekoliko riba nahranio je veliko mnoštvo (usp. Mt 15, 37). Isusa u svim tim situacijama nije pokretalo ništa drugo doli milosrđe, kojim je čitao ono što je u srcu njegovih sugovornika i odgovarao na njihovu najdublju potrebu. Kada je susreo udovicu iz Naina koja je išla pokopati svoga sina jedinca, osjetio je veliko suosjećanje prema toj neizmjernoj boli uplakane majke te joj je vratio sina uskrisivši ga od mrtvih (usp. Lk 7, 15). Nakon što je oslobodio opsjednutoga čovjeka iz gerazenskoga kraja, povjerava mu poslanje: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao« (Mk 5, 19). I Matejev poziv uključen je u obzor milosrđa. Prolazeći pokraj stolova carinika, Isus je pogledao Mateja u oči. Bio je to pogled pun milosrđa, koji je opraštao grijehe toga čovjeka i, unatoč protivljenju učenika, izabrao je njega, grješnika i carinika, za jednoga od Dvanaestorice. Sveti Beda Časni, komentirajući taj prizor iz Evanđelja, napisao je da je Isus pogledao Mateja milosrdnom ljubavlju i sebi izabrao: miserando atque eligendo. Taj me se izraz toliko duboko dojmio da sam ga izabrao za svoje geslo.

9. U prispodobama posvećenima milosrđu Isus objavljuje Božju narav kao narav Oca koji ne odustaje sve dok ne oprosti krivicu i ne svlada odbacivanje suosjećanjem i milosrđem. Poznate su nam te prispodobe, posebno tri od njih: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi te o ocu i dvojici sinova (usp. Lk 15, 1-32). U tim prispodobama Bog je uvijek predstavljen kao pun radosti, napose kada oprašta. U njima nalazimo srž evanđelja i naše vjere, jer se milosrđe predstavlja kao snaga koja sve pobjeđuje, ispunjavajući srce ljubavlju i donoseći utjehu opraštanjem.

Iz jedne druge prispodobe, nadalje, izvlačimo pouku za svoj kršćanski život. Potaknut Petrovim pitanjem otome koliko puta treba oprostiti, Isus je odgovorio: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam« (Mt 18, 22) i ispripovijedao prispodobu o »nemilosrdnome sluzi«. Pozvan od gospodara da mu vrati velik iznos, sluga ga moli na koljenima da mu se smiluje i gospodar mu oprašta dug. Ali odmah zatim taj sluga susreće drugoga slugu koji mu je dugovao nekoliko denara i koji ga moli na koljenima da mu se smiluje, ali ovaj to odbija učiniti i daje ga baciti u tamnicu. Tada gospodar, doznavši za to, vrlo se rasrdi i pozva toga slugu te mu reče: »Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?« (Mt 18, 33). I Isus zaključuje: »Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu« (Mt 18, 35).

Ta prispodoba sadrži duboku pouku za svakoga od nas. Isus kaže da milosrđe nije samo djelo Oca, već postaje kriterijem za utvrđivanje tko su njegova prava djeca. Ukratko, pozvani smo živjeti milosrđe, jer je ono najprije nama očitovano. Opraštanje uvrjeda postaje najočitiji Izraz milosrdne ljubavi i za nas kršćane nezaobilazni je imperativ. Kako je katkad teško oprostiti! A ipak, oproštenje je oruđe stavljeno u naše krhke ruke, da bismo postigli radost srca. Odbaciti mržnju, srdžbu, nasilje i osvetu nužan je uvjet za sretan život. Prihvatimo zato apostolov poziv: »Sunce nek' ne zađe nad vašom srdžbom« (Ef 4, 26). A nadasve poslušajmo riječ Isusa Krista, koji je milosrđe postavio kao ideal života i kao mjerilo vjerodostojnosti za našu vjeru: »Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!« (Mt 5, 7). To je blaženstvo kojemu trebamo posebno težiti u ovoj Svetoj godini.

Kao što možemo vidjeti u Svetome pismu, milosrđe je ključna riječ koja opisuje Božje djelovanje prema nama. Bog se ne ograničava samo na to da potvrdi svoju ljubav, već je čini vidljivom i opipljivom. Ljubav, uostalom, ne bi nikada mogla biti apstraktna riječ. Ona je po samoj svojoj naravi konkretan život: to su namjere, stavovi, vladanja koja se pokazuju u svakodnevnome djelovanju. Božje je milosrđe njegova brižnost i odgovornost prema nama. On sam osjeća se odgovornim, to jest želi naše dobro i želi nas vidjeti sretne, ispunjene radošću, vedrinom i mirom. Na istoj »valnoj duljini« mora biti milosrdna ljubav kršćana. Kako ljubi Otac, tako ljube djeca. Kao što je milosrdan on, tako smo pozvani i mi biti milosrdni jedni prema drugima.

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Koje biblijske tekstove rado čitate i razmatrate? Razmatrate li tekstove o Božjemu milosrđu i praštanju?

2. Koliko živimo i činimo opipljivim suosjećanje, milosrđe i opraštanje kao djeca istoga nebeskog Oca koja trebaju ljubiti onako kako to On čini?

4) travanj: Godina milosrđa (Bula, br. 10 – 16)

10. Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu Ljubav. Crkva »osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe«. Možda smo odavno zaboravili pokazivati i živjeti put milosrđa. Zbog napasti, s jedne strane, da uvijek i isključivo težimo za pravednošću, zaboravilo se da je to tek prvi, premda nužan i prijeko potreban korak. Ali Crkva treba ići dalje od toga, da bi postigla viši i važniji cilj. S druge strane, žalosno je vidjeti kako se iskustvo opraštanja u našoj kulturi sve rjeđe susreće. U nekim slučajevima čak se čini i da je sama ta riječ izišla iz uporabe. No, bez svjedočenja opraštanja život postaje neplodnim i jalovim, kao da se živi u nekoj neplodnoj pustinji. Došlo je vrijeme da Crkva ponovno preuzme na sebe zadaću da s radošću poziva na opraštanje. Vrijeme je da se vratimo na bitno i da preuzmemo na sebe teret slabosti i teškoća svoje braće i sestara. Opraštanje je snaga koja nas iznova budi na novi život i ulijeva nam hrabrost da u budućnost gledamo s nadom.

11. Ne smijemo zaboraviti veliku pouku koju je sveti Ivan Pavao II. pružio svojom drugom enciklikom Dives in misericordia, a koja je u to doba bila neočekivana i mnoge iznenadila, zbog teme koja se u njoj obrađuje. Posebno želim skrenuti pozornost na dva odlomka. Prije svega, sveti je papa istaknuo da je u današnjoj kulturi tema milosrđa pala u zaborav: »Suvremeni način mišljenja, možda više nego kod čovjeka prošlih vremena, kao da se suprotstavlja Bogu milosrđa i nastoji iz života istrijebiti i iz čovjekova srca istrgnuti i sam pojam milosrđa. Riječ i pojam milosrđa nevoljko se doimlju čovjeka koji je, zahvaljujući znanstvenomu i tehničkomu napretku, koga dosadašnja povijest nije poznavala, postao gospodarom zemlje koju je sebi podložio i njome zagospodario (usp. Post 1, 28). To gospodarenje zemljom, što se katkada shvaća odveć jednostrano i površno, kao da ne ostavlja prostora za milosrđe (...) I zbog toga u sadašnjem položaju Crkve i svijeta, mnogi ljudi i mnoge sredine, vođene izoštrenim osjećajem vjere, obraćaju se, rekao bih gotovo samoniklo, Božjemu milosrđu.«

Nadalje, sveti Ivan Pavao II. ovako je obrazložio hitnost naviještanja i svjedočenja milosrđa u suvremenome svijetu: to »nalaže ljubav prema čovjeku, prema svemu što je ljudsko, a što je, prema predosjećaju velikoga dijela naših suvremenika, ugroženo silnom opasnošću. Otajstvo Krista (...) obvezuje me da obznanim milosrđe kao milosrdnu Božju Ljubav, objavljenu u tome istom otajstvu, jednako tako me obvezuje da se obratim tomu milosrđu i da ga zazivam u ovome teškom i presudnome razdoblju povijesti Crkve.« To je njegovo učenje aktualno kao nikad prije i zavrjeđuje da se ponovi u ovoj Svetoj godini. Poslušajmo još jedanput njegove riječi: »Crkva živi svoj istinski život kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja, i kada ljude privodi vrelima Spasiteljeva milosrđa, kojega je ona čuvarica i djeliteljica.«

12. Crkva Ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe. Kristova zaručnica mora se ugledati na Sina Božjega, koji ide ususret svima bez iznimke. U ovo vrijeme, kada se Crkva posvećuje zadaći nove evangelizacije, temu milosrđu treba uvijek iznova predlagati s novim zanosom i novim pastoralnim djelovanjem. Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navještaja od presudne je važnosti da ona sama živi i svjedoči milosrđe. Vlastitim riječima i djelima mora prenositi milosrđe, kako bi dotaknula srca svih ljudi i potaknula ih da ponovno pronađu put koji vodi k Ocu.

Prva je istina Crkve Kristova Ljubav. Crkva je služiteljica te Ljubavi i posreduje tu Ljubav ljudima: Ljubav koja oprašta i izražava se kroz sebedarje. Zato, gdje god je Crkva prisutna, ondje mora biti vidljivo Očevo milosrđe. U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa.

13. Želimo živjeti ovu Jubilarnu godinu u svjetlu Gospodinovih riječi: Milosrdni poput Oca. Evanđelist prenosi učenje Isusa Krista koji kaže: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6, 36). To je program života koji je koliko zahtjevan toliko i bogat radošću i mirom. Isusova je zapovijed upućena svima onima koji hoće slušati njegov glas (usp. Lk 6, 27). Da bismo bili sposobni za milosrđe, moramo se dakle, u prvome redu oraspoložiti za slušanje Božje riječi. To znači ponovno otkriti vrijednost šutnje kako bismo razmatrali Božju riječ koja nam je upućena. Na taj je način moguće razmatrati Božje milosrđe i usvojiti ga kao vlastiti način života.

14. Hodočašće zauzima posebno mjesto u Svetoj godini, jer predstavlja put što ga svaka osoba prelazi u vlastitome životu. Sam je život putovanje, a čovjek je putnik, hodočasnik koji kroči putom koji vodi prema željenomu cilju. I da bi se stiglo do Svetih vrata u Rimu ili u nekome drugom mjestu svatko će, prema vlastitim sposobnostima, morati poduzeti jedno hodočašće. To će biti znak da je milosrđe također cilj kojemu treba prispjeti i da zahtijeva predanost i žrtvu. Hodočašće je, dakle, poticaj na obraćenje: prelazeći preko praga Svetih vrata smoći ćemo snage za prepuštanje Božjemu milosrđu i trudit ćemo se biti milosrdni s drugima kao što je Otac s nama. Gospodin Isus pokazuje etape hodočašća koje vode do postizanja toga cilja: »Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti« (Lk 6, 37-38). Ponajprije kaže: ne suditi i ne osuđivati. Ako se želi izbjeći Božji sud, ne smije se osuditi vlastitoga brata ili sestru. Ljudi se, naime, svojim sudom zaustavljaju samo na površini, dok Otac gleda u samu dubinu duše. Koliku samo štetu naprave riječi koje su nošene osjećajima ljubomore i zavisti! Kada se govori zlo o bratu njemu iza leđa, predstavlja ga se u lošem svjetlu, potkopava mu se ugled i prepušta ga se na milost i nemilost raljama ogovaranja. Ne suditi i ne osuđivati znači, u pozitivnom smislu, znati otkriti ono što je dobro u svakoj osobi i ne dopuštati da ona trpi zbog našega pristranog suda i naše pretpostavke da o njoj znamo sve. Ali to još uvijek nije dovoljno da bi se izrazilo milosrđe. Isus od nas također traži da oprostimo i darujemo. On traži da budemo oruđa oproštenja, jer smo mi prvi primili Božje milosrđe. Traži da budemo velikodušni prema svima, znajući da i Bog izlijeva svoja dobročinstva na nas velikom darežljivošću.

Milosrdni poput Oca, dakle, »geslo« je Svete godine. U milosrđu nalazimo dokaz kako nas Bog ljubi. On daje cijeloga sebe, zauvijek, slobodno i ne traži ništa zauzvrat. Dolazi nam u pomoć kad god ga zazovemo. Lijepo je što svakodnevna molitva Crkve započinje riječima: »Bože, u pomoć mi priteci. Gospodine, pohiti da mi pomogneš« (Ps 70, 2). Pomoć koju zazivamo već je prvi korak Božjega milosrđa prema nama. On nam pritječe u pomoć u našoj slabosti. A njegova se pomoć sastoji u tome da nam pomaže prihvatiti njegovu prisutnost i njegovu blizinu. Iz dana u dan, dotaknuti njegovim milosrđem, možemo i mi postajati suosjećajnima prema drugima.

15. U ovoj Svetoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni svijet često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje prisutno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima čiji se glas ne čuje, jer je njihov vapaj postao nečujan i zagušen ravnodušnošću bogatih. U ovome Jubileju Crkva će još snažnije biti pozvana liječiti te rane, blažiti ih uljem utjehe, previjati ih milosrđem i vidati solidarnošću i dužnom pažnjom. Nemojmo upasti u ravnodušnost koja ponižava ili u jednolične rutine koje priječe otkriti ono što je novo! Klonimo se razornoga cinizma! Otvorimo svoje oči da vidimo bijedu ovoga svijeta, rane tolike braće i sestara lišenih dostojanstva i prepoznajmo da smo dužni čuti njihov vapaj u pomoć. Približimo im se i pružimo im potporu da uzmognu osjetiti toplinu naše prisutnosti, naše prijateljstvo i naše bratstvo. Neka njihov vapaj postane naš i zajedno rušimo zaprjeke ravnodušnosti koje često suvereno vladaju da prikriju našu dvoličnost i sebičnost!

Živa mi je želja da kršćanski narod, tijekom jubileja, razmišlja o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Na taj će se način probuditi naša svijest, koja je previše često uspavana pred dramom siromaštva. Ulazimo također sve više u srž evanđelja, gdje Bog siromašnima na poseban način iskazuje svoju milosrdnost. Isus nam u svojemu propovijedanju stavlja pred oči ta djela milosrđa, kako bismo mogli shvatiti živimo li ili ne kao njegovi učenici. Pozvani smo ponovno otkriti tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati. Ne zaboravimo ni duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti.

Ne možemo pobjeći od riječi koje nam je Gospodin upravio i na temelju njih bit ćemo suđeni: Jesmo li nahranili gladnoga i napojili žednoga? Jesmo li primili stranca i odjenuli siromaha? Jesmo li izdvojili vremena da budemo s bolesnikom i zatvorenikom (usp. Mt 25, 31-45)? Jednako tako pitat će nas se jesmo li pomagali drugima kada ih je mučila sumnja koja ih je tjerala u očaj i koja je često izvor samoće; jesmo li bili kadri pobijediti neznanje u kojemu žive milijuni ljudi, osobito djeca koja su lišena sredstava, nužnih za oslobađanje od okova siromaštva; jesmo li bili blizu onome koji je sam i žalostan; jesmo li oprostili onome koji nas je uvrijedio i odbacili svaku srdžbu i mržnju što vode do nasilja; jesmo li imali onu strpljivost koju pokazuje Bog, koji je vrlo strpljiv s nama; jesmo li, na kraju, povjeravali Gospodinu u molitvi našu braću i sestre. U svakome od tih »najmanjih« prisutan je sam Krist. Njegovo tijelo ponovno postaje vidljivim u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih... kako bismo ga prepoznali, dotaknuli i za nj se brižno skrbili. Ne zaboravimo riječi svetoga Ivana od Križa: »U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o Ljubavi.«

16. U Lukinu evanđelju nalazimo drugi važan element koji će nam pomoći živjeti Jubilej s vjerom. Luka piše da se Isus jedne subote vratio u Nazaret i, po običaju, ušao u sinagogu. Pozvali su ga da čita Pismo i da ga tumači. Odlomak je bio iz Knjige proroka Izaije gdje piše: »Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« (Iz 61, 1-2).

»Godina milosti« ili »milosrđa«: to je ono što Gospodin naviješta i što želimo živjeti. U ovoj Svetoj godini doći će do izražaja bogatstvo Isusova poslanja koje odzvanja u tim prorokovim riječima: nositi riječ i gestu utjehe siromašnima, proglasiti oslobođenje onima koji su bačeni u okove novih ropstava suvremenoga društva, vratiti vid onima koji više ne vide, jer su prignuti nad same sebe i gledaju samo sebe te vratiti dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto. Isusovo propovijedanje postaje ponovno vidljivo u odgovorima vjere koje je kršćanin svojim svjedočenjem pozvan pružiti. Neka nas u tome prate Apostolove riječi: »Tko iskazuje milosrđe - [neka bude] radostan!« (Rim 12, 8).

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Kako povezujete važnost hodočašća s Godinom milosrđa?

2. Koliko je za nas važno upozorenje o ogovaranju koje Sveti Otac stavlja u ovu Bulu?

3. Koliko je važno da župe, zajednice i udruženja u Crkvi budu oaze milosrđa? Kako to praktično živjeti?

4. Trebamo li više sebi posvijestiti važnost – i činiti – tjelesna i duhovna djela milosrđa i biti, kao dio Crkve, poslužiteljima Božje milosti, izići na periferije?

5) svibanj: Godina milosrđa (Bula, br. 20. – 25.)

20. Korisno je u ovome kontekstu podsjetiti na odnos pravednosti i milosrđa. To nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok ne postigne svoj vrhunac u punini ljubavi. Pravednost je temeljni pojam za građansko društvo, kada se, naravno, tiče pravnoga poretka putem kojega se primjenjuje zakon. Pod pravednošću se podrazumijeva također da se svakomu pojedincu daje ono što mu pripada. U Bibliji se puno puta spominje Božja pravednost i Bog kao sudac. U tim svetopisamskim odlomcima pravednost se redovito shvaća kao cjelovito opsluživanje Zakona i vladanje svakoga dobrog Izraelca u skladu s Božjim zapovijedima. To je shvaćanje, međutim, nerijetko dovodilo do legalizma, iskrivljujući izvorni smisao pravednosti i zatamnjujući njezinu duboku vrijednost. Da bismo prevladali legalističku perspektivu, trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepuštanje s pouzdanjem Božjoj volji.

Isus više puta govori o važnosti vjere, više negoli o opsluživanju zakona. U tome smislu moramo shvatiti njegove riječi kada, sjedeći za stolom s Matejem i drugim carinicima i grješnicima, kaže farizejima koji su mu to predbacili: »Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike« (Mt 9, 13). Suočen sa shvaćanjem pravednosti kao pukoga poštivanja zakona koji sudi ljude jednostavno ih dijeleći na pravedne i grješne, Isusu je stalo do toga da pokaže velik dar milosrđa koji traži grješnike da im ponudi oproštenje i spasenje. Shvaća se, dakle, zašto su, zbog te tako oslobađajućega viđenja milosrđa kao izvora novog života, Isusa odbacili farizeji i pismoznanci. Pokušavajući ostati vjerni zakonu, oni su jednostavno svaljivali teret na leđa ljudi i obescjenjujući Očevo milosrđe. Poziv na vjerno poštivanje zakona ne smije biti preprekom posvećivanju pozornosti pitanjima koja se tiču dostojanstva osobe.

Isusovo navođenje teksta iz Knjige proroka Hošee - »milosrđe mi je milo, a ne žrtva« (Hoš 6, 6) - vrlo je važno u tome smislu. Isus kaže da od tada nadalje njegovi učenici moraju milosrđe staviti u središte svoga života, kao što sam Isus svjedoči blagujući s grješnicima. Milosrđe se, još jedanput, objavljuje kao temeljna dimenzija Isusova poslanja. To je pravi izazov za njegove slušatelje koji su se zaustavljali na formalnome poštivanju zakona. Isus, međutim, ide korak dalje od zakona; njegovo druženje s onima koje je zakon smatrao grješnicima pomaže nam shvatiti dokle seže njegovo milosrđe.

Apostol Pavao prošao je sličan put. Prije nego će susresti Krista na putu prema Damasku, svoj je život posvetio gorljivoj provedbi zakonske pravednosti (usp. Fil 3, 6). Obraćenjem Kristu, njegovo se shvaćanje stubokom mijenja, dotle da u Poslanici Galaćanima kaže: »Zato i mi u Krista Isusa povjeravasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona, jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati« (Gal 2, 16). Pavlovo shvaćanje pravednosti doživljava duboku promjenu. Pavao sada stavlja na prvo mjesto vjeru, a ne više Zakon. Spasenje ne dolazi po opsluživanju Zakona, već vjerom u Isusa Krista, koji svojom smrću i uskrsnućem donosi spasenje milosrđem koje opravdava. Božja pravednost postaje sada oslobađajuća snaga za sve one koji su pritisnuti ropstvom grijeha i svim njegovim posljedicama. Božja je pravednost njegovo milosrđe (usp. Ps 51, 11-16).

21. Milosrđe se ne protivi pravednosti, nego izražava način na koji Bog postupa s grješnikom, nudeći mu novu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati se i vjeruje. Iskustvo proroka Hošee može nam pomoći da vidimo način na koji milosrđe nadilazi pravednost. Vrijeme u kojemu je živio taj prorok ubraja se među najdramatičnije u povijesti židovskoga naroda. Kraljevstvo je uzdrmano i na rubu uništenja; narod nije ostao vjeran Savezu, udaljio se od Boga i izgubio je vjeru otaca. Ljudski gledano čini se pravednim da Bog razmišlja o tome da odbaci nevjerni narod: prekršio je savez s Bogom i zaslužuje kaznu, to jest progonstvo. Potvrđuju to prorokove riječi: »U zemlju egipatsku on će se vratiti, Asirac će mu kraljem biti, jer se ne htjede vratiti k meni« (Hoš 11, 5). Ipak, nakon te reakcije koja se poziva na pravednost, prorok korjenito mijenja svoj govor i otkriva pravo Božje lice: »Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe - neću više gnjevan dolaziti!« (Hoš 11, 8-9). Sveti Augustin, gotovo kao da daje komentar na te prorokove riječi, kaže: »Lakše će Bog suspregnuti srdžbu no milosrđe.« I tomu je upravo tako. Božja srdžba traje samo trenutak, a njegovo milosrđe traje vječno.

Ako bi se Bog ograničio samo na pravednost, prestao bi biti Bog, bio bi poput ljudi koji pozivaju na čisto poštivanje zakona. Pravednost sama po sebi nije dovoljna. Iskustvo nas uči da pozivati se samo na pravednost može na kraju dovesti do toga da je uništimo. Zbog toga Bog nadilazi pravednost svojim milosrđem i praštanjem. Ipak, to ne znači da se pravednost obezvrjeđuje ili da ona postaje suvišnom. Naprotiv, svaki onaj koji griješi mora podnijeti kaznu. Samo što to nije kraj, već početak obraćenja, jer pojedinac počinje osjećati Božju nježnost i oproštenje. Bog ne odbacuje pravednost. On je radije produbljuje i nadilazi jednim višim događajem u kojem kušamo ljubav kao temelj istinske pravednosti. Moramo posvetiti veliku pozornost onomu što piše sveti Pavao kako bismo izbjegli da učinimo istu pogrješku zbog koje je Apostol korio Židove svoga doba: »Ne priznajući, doista, Božje pravednosti i tražeći uspostaviti svoju, pravednosti se Božjoj ne podložiše. Jer dovršetak je Zakona Krist - na opravdanje svakomu tko vjeruje« (Rim 10, 3-4). Ta Božja pravednost milosrđe je dano svima kao milost koja je plod smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Kristov križ je, dakle, Božji sud nad svima nama i nad cijelim svijetom, jer nam on po njemu pruža sigurnost Ljubavi i novi život.

22. Jubilej uključuje također udjeljivanje oprosta. U Svetoj godini milosrđa taj je oprost još važniji. Božje oproštenje ne pozna granica. U smrti i uskrsnuću Isusa Krista, Bog još jasnije očituje svoju Ljubav i svoju snagu da uništi sve ljudske grijehe. Pomirenje s Bogom moguće je po vazmenom otajstvu i posredovanju Crkve. Bog je, dakle, uvijek spreman oprostiti i nikada se ne umara pružati oproštenje na uvijek nov i neočekivan način. No, svi mi itekako dobro poznajemo iskustvo grijeha. Znamo da smo pozvani na savršenstvo (usp. Mt 5, 48), ali snažno osjećamo teret grijeha. Dok promatramo snagu milosti koja nas preobražava, osjećamo također posljedice grijeha paloga čovjeka. Unatoč tomu što smo primili oproštenje, u svome životu nosimo proturječnosti koje su posljedice naših grijeha. U sakramentu pomirenja Bog oprašta grijehe koji su doista izbrisani; ipak, negativni trag koji su grijesi ostavili u našemu ponašanju i u našim mislima i dalje ostaje. Ali Božje je milosrđe jače i od toga. Ono postaje oprost Oca koji po Kristovoj Zaručnici, svojoj Crkvi, dopire do grješnika kojemu su grijesi oprošteni i oslobađa ga svih natruha koji su posljedice grijeha, osposobljujući ga te on može djelovati s ljubavlju, rasti u Ljubavi, umjesto da ponovno padne u grijeh. Crkva živi u općinstvu svetih. U euharistiji se to zajedništvo, koje je Božji dar, ostvaruje kao duhovno jedinstvo koje nas vjernike povezuje sa svetima i blaženima, kojima se ne zna broja (usp. Otk 7, 4). Njihova svetost pritječe u pomoć našoj slabosti te tako Majka Crkva može, svojom molitvom i svojim životom, izići ususret slabosti jednih svetošću drugih. Živjeti, dakle, oprost u Svetoj godini znači pristupiti Očevu milosrđu sa sigurnošću da se njegovo oproštenje proteže na sav vjernikov život. Dobiti oprost znači iskusiti svetost Crkve koja sudjeluje u svim blagodatima Kristova otkupljenja, kako bi oproštenje bilo protegnuto do krajnjih granica do kojih dopire Božja Ljubav. Živimo intenzivno Jubilej moleći Oca da nam oprosti grijehe i da nas uroni u kupelj svoga milosrdnog oprosta!

23. Milosrđe posjeduje vrijednost koja nadilazi granice Crkve. Ono nas povezuje sa židovstvom i islamom, koji milosrđe smatraju jednom od najvažnijih Božjih osobina. Izrael je prvi primio tu objavu koja se proteže kroz cijelu povijest kao izvor neiscrpnoga bogatstva koje treba dijeliti s cijelim ljudskim rodom. Kao što smo vidjeli, tema milosrđa provlači se kroz cijeli Stari zavjet, jer se u njemu opisuju djela koja je Gospodin učinio za svoj narod u najtežim trenutcima njegove povijesti. Među povlaštena imena koja se u islamu pripisuju Stvoritelju ubrajaju se i »milosrdan i blag«. Taj je zaziv često na usnama muslimanskih vjernika, koji osjećaju da ih milosrđe prati i pomaže u njihovoj svakodnevnoj slabosti. Oni također vjeruju da nitko ne može postaviti granice Božjemu milosrđu, jer su njegova vrata uvijek otvorena. Neka ova Jubilarna godina, življena u milosrđu, osnaži susret s tim religijama i sa svim drugim plemenitim religijskim tradicijama; neka nas učini otvorenijima za dijalog, kako bismo jedni druge bolje upoznali i razumjeli; neka ukloni svaki oblik zatvorenosti i prijezira i odagna svaki oblik nasilja i diskriminacije.

24. Moje se misli sada okreću Majci milosrđa. Neka nas ona svojim umilnim pogledom prati u ovoj Svetoj godini, kako bismo svi uzmogli ponovno otkriti radost Božje nježnosti. Nitko nije prodro u dubinu otajstva Boga koji je postao čovjekom tako kao Marija. Sav je njezin život oblikovan prisutnošću utjelovljenoga milosrđa. Majka Raspetoga i Uskrsloga ušla je u svetište milosrđa, jer je intimno sudjelovala u otajstvu njegove Ljubavi.

Izabrana da bude Majka Sina Božjega, Marija je oduvijek pripravljena Očevom ljubavlju da bude Kovčeg saveza između Boga i ljudi. Čuvala je u svome srcu Božje milosrđe u potpunome skladu sa svojim Sinom Isusom. Njezin hvalospjev, izgovoren na pragu Elizabetina doma, bio je posvećen milosrđu koje se proteže »od koljena do koljena« (Lk 1, 50). I mi smo bili uključeni u te proročke riječi Djevice Marije. To će nam biti izvor utjehe i snage, dok budemo prolazili kroz Sveta vrata, kako bismo iskusili plodove Božjega milosrđa.

Podno križa, Marija je zajedno s Ivanom, ljubljenim učenikom svjedočila riječima oproštenja koje je izgovorio Isus. Taj najviši izraz milosrđa prema onima koji su ga razapeli pokazuje nam dokle seže Božje milosrđe. Marija potvrđuje da milosrđe Sina Božjega ne pozna granica i da se proteže na sve, bez iznimke.

Upravimo joj staru i uvijek novu molitvu Salve Regina (Zdravo, Kraljice), da se nikada ne umori svrnuti svoje milostive oči na nas i da nas učini dostojnima promatrati lice milosrđa, njezina Sina Isusa.

Naša se molitva proteže i na mnoge svece i blaženike koji su milosrđe učinili svojim životnim poslanjem. Tu posebno mislim na velikoga apostola milosrđa, svetu Faustinu Kowalsku. Neka nas ona, koja je bila pozvana ući u dubinu Božjega milosrđa, zagovara i izmoli nam da trajno živimo i hodimo u skladu s Božjim milosrđem i s nepokolebljivim pouzdanjem u njezinu Ljubav.

25. Ova je, dakle, izvanredna Sveta godina posvećena tomu da živimo u svakodnevnome životu milosrđe koje Otac neprestano proteže na sve nas. Dopustimo da nas u ovome Jubileju Bog iznenadi. On se nikada ne umara širom otvarati vrata svoga srca i ponavljati nam da nas voli i da želi dijeliti s nama svoj život. Crkva snažno osjeća hitnost naviještanja Božjeg milosrđa. Njezin je život vjerodostojan i uvjerljiv jedino kada uvjereno naviješta milosrđe. Ona zna da je njezin prvi zadatak, poglavito u vremenu punom velikih nadanja i snažnih proturječja, kao što je ovo naše, uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa, razmatrajući Kristovo lice. Crkva je pozvana prednjačiti u istinskome svjedočenju milosrđa ispovijedajući i živeći ga kao središte objave Isusa Krista. Iz srca Presvetoga Trojstva, iz najveće dubine Božjega otajstva, izvire i neprestano se obilno izlijeva velika rijeka milosrđa. Taj izvor neće nikada presušiti, bez obzira na to koliki se na njemu napajaju. Svaki put kada ga netko treba, može mu pristupiti, jer je Božje milosrđe beskrajno. Toliko je dubina u njemu sadržanoga otajstva neistraživa, toliko je neiscrpno bogatstvo koje iz njega izvire.

Neka u ovoj jubilarnoj godini Crkvom odjekne Božja riječ koja snažno i jasno odzvanja kao riječ i gesta oproštenja, potpore, pomoći i ljubavi. Neka se ona nikada ne umori u širenju milosrđa i neka uvijek bude strpljiva u pružanju utjehe i oproštenja. Neka Crkva postane glas svakoga muškarca i svake žene i neka s pouzdanjem i neumorno ponavlja: »Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka« (Ps 25, 6).

Dano u Rimu, pri Svetome Petru, 11. travnja, uoči druge vazmene nedjelje, odnosno Nedjelje Božjega milosrđa, godine Gospodnje 2015., treće moga pontifikata.

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Kakav je za nas odnos pravednosti i milosrđa? Koliko se naše razmišljanje slaže s onim što je o tomu rečeno u ovoj Buli?

2. Koliko je sakrament pomirenja važan za naš duhovni život?

3. Kakve plodove ove Godine milosrđa očekujete za vas osobno, za Crkvu i za svijet?

6) lipanj: Porcijunkulski oprost

Porcijunkulski oprost

Uvod

Tema koju obrađujemo ovoga mjeseca važna je kako za cijelu Franjevačku obitelj kao spomen na jubilej koji se slavi, tako i za posvješćivanje važnosti oprosta za naš osobni život, život s Bogom i s drugima. Da bi se moglo reći nešto o Porcijunkulskome oprostu, najprije valja reći nešto o samomu mjestu, odnosno o Porcijunkuli.

1. Povijest kapelice Porcijunkule

Povijest kapelice, uz koju se veže zadobivanje potpunog oprosta, seže daleko u povijest. Kapelica Porcijunkula je izgrađena za pape Liberija (352. – 366.). Prema legendi, izgradili su ju pustinjaci iz Doline Jozafat, koji su ovamo donijeli posmrtne ostatke iz groba Blažene Djevice Marije. Ista legenda pripovijeda da je kapelica prešla u posjed sv. Benedikta 516. godine. Bila je poznata kao Naša Gospa od doline Jozafat ili od Anđela – ovaj drugi naslov se, prema nekima, odnosi na Uznesenje naše Gospe na nebo. Događaj su svečano pratili anđeli. Međutim, jedno drugo mišljenje pripisuje ovaj naziv pjevu anđela, koji se tamo često mogao čuti.

Danas je Porcijunkula grad i župa, smještena oko 2 km od Asiza. Gradić od oko 2000 stanovnika, i službeno poznat kao Santa Maria degli Angeli (Sveta Marija od Anđela), narastao je oko bazilike Gospe od Anđela i susjednog franjevačkog samostana.

Početkom 1200-tih godina, dok je sv. Franjo popravljao kapelicu Porcijunkulu, bazilika koja sada okružuje kapelicu nije još postojala. Skromna je Porcijunkula bila okružena gustom šumom koja je prekrivala ravnicu Asiza.

2. Franjina povezanost s kapelicom

Franjo je već ranije popravio kapelice sv. Damjana i sv. Petra od Trna, ali Porcijunkula ga je doslovce očarala; njeno ime znači „komadićak (njive)“. Volio je njen službeni naziv – Sveta Marija od Anđela (Naša Gospa od Anđela). Siromaštvo kapelice izražavalo je njeno ime; bila je na osami, u tišini, blizu bolnica za gubavce u kojima je skrbio za ove bijednike.

Dana 14. veljače 1208., na blagdan sv. Mateja, slušajući misu u Porcijunkuli, Franjo iz Asiza prepoznao je svoj poziv u dnevnom čitanju iz evanđelja: „Propovijedaj evanđelje. Ne uzimaj ništa za put. U mjestima koja posjetiš ostani s onima vrijednima pažnje.“

Franjo je od Porcijunkule načinio sjedište svoga Reda, ali je istodobno odbio prihvatiti vlasništvo nad njom od braće benediktinaca. Naposljetku je dogovorio s njima da će im davati neku godišnju najamninu u vrijednosti jedne košare riba, pa mu stoga neće biti nezgodno koristiti kapelicu i drvene kolibe koje su fratri izgradili oko nje.

Dana 3. listopada 1226., nakon što je blagoslovio braću koja su se okupila oko njega i zatražio da ga postave gola na tlo da dođe k Ocu lišen baš svega, Franjo je preminuo u Porcijunkuli, preporučivši kapelicu vjernoj zaštiti i skrbi svoje braće.

3. Porcijunkulski oprost

Fenomen opraštanja kao nosivi temelj kršćanske egzistencije (isključivo Božji dar), životna je stvarnost svakoga od nas na područjima ostvarivanja čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju (usp. Post 1, 26-27). Budući da da postojimo u odnosima formiranim u tri smjera – prema Bogu, prema samima sebi i prema osobama iz naše životne okoline – neobično je važno imati mjeru u snazi samopotvrđivanja (talenti darovani Božjom milošću; usp. 1Kor 12, 1-11; 15, 10), jer su upravo odnosi u kojima nastojimo živjeti često puta uzrokom loših međuljudskih odnosa, a na taj način i kidanje ispravne veze s Bogom, uzrokom svega dobra što nas pokreće.

Koliko je važno htjeti i znati oprostiti, učimo od našeg najvećeg učitelja života, Gospodina našega Isusa Krista u razgovoru s Petrom: „Tada pristupi k njemu Petar i reče: 'Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?' Kaže mu Isus: 'Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam'“ (Mt 18, 21-22). Jasna poruka koju Isus daje apostolima i okupljenom mnoštvu ima samo jedno značenje – opraštanje je uvjet zajedničkog života Isusovih učenika. Mogli bismo s pravom zaključiti: postojim onoliko koliko opraštam i to je znak da ljubim. To je odraz božanske ljubavi, koja je temelj i nadahnuće zajedništva prve Crkve (Dj 2, 42-47).

Tema našeg promišljanja je opraštanje – oprost na način kako ga je od Boga dobio i s braćom dijelio naš duhovni otac sv. Franjo. Evo nekoliko povijesnih podataka o ovom događaju:

U ljeto 1216. godine sv. Franjo je boravio u kapelici sv. Marije od Anđela (Porcijunkula). Noć prije njegova puta u Perugiu, u posjet papi Honoriju III., imao je viđenje Krista i njegove Majke, okružene anđelima. Gospodin mu je rekao: „Franjo, zatraži od mene što god želiš na slavu Božju i spasenje ljudi.“

Sveti Franjo je odgovorio: „Gospodine, molim te, po posredovanju Djevice, zagovarateljice čovječanstva i ovdje prisutne, da udijeliš oprost svima koji posjete ovu crkvu.“ Blažena se Djevica naklonila pred svojim Sinom da podupre Franjinu molbu.

Naš Gospodin odgovori: „Franjo, mnogo tražiš, ali zaslužuješ velike stvari, pa ćeš ih i imati.“

Gospodin je rekao Franji da ode k Papi i dobije željenu povlasticu. Premda su mnogi kardinali bili prilično protiv ove ideje, papa Honorije III. ubrzo se složio s Franjinim zahtjevom. Gospodin Isus je darovao oprost, a Papa ga je potvrdio. Bio je to Porcijunkulski oprost od 2. kolovoza.

Čitajući ove riječi, nameće nam se pitanje: Zašto je sv. Franjo uslišanje ove molitve zatražio posredovanjem Blažene Djevice Marije, umjesto da se izravno obrati Kristu? Franjo je znao da Blažena Djevica poznaje božansku volju bolje od ikoga tko je ikada živio. Bilo mu je zato draže zatražiti to preko nje.

Evo još jednog načina na koji nam sv. Franjo može biti uzorom, kao što je bio nebrojenim mnoštvima tijekom prošlih stoljeća. Kad želimo uputiti neku molbu našemu Gospodinu, a nismo sigurni je li to i Njegova volja, uvijek to možemo učiniti preko „Zagovarateljice čovječanstva“.

4. Porcijunkulski oprost danas

Izvorno je oprost pripadao samo crkvi Porcijunkuli. Međutim, pape nasljednici su proširivali popis crkava u kojima se mogao dobiti oprost.

Ako je kandidat za oprost grijeha oslobođen svakoga grijeha, uključujući lake grijehe, onda oprost dokida sve vremenite kazne nastale uslijed grijeha i može se primijeniti na samu osobu ili na neku od duša u čistilištu. Postoji li ikakva ustrajnost u grijehu osobe koja želi zadobiti oprost, oprost postaje djelomičan.

Oprost se sada može zadobiti u Porcijunkuli tijekom cijele godine, a u svim franjevačkim bazilikama, svetištima i župnim crkvama na svijetu počevši od podneva na dan 1. kolovoza do ponoći na dan 2. kolovoza. Oprost se može primiti samo jedanput na dan. Ne može se dobiti u privatnoj kapelici. Osoba koja želi dobiti oprost mora ispunjavati sljedeće uvjete:

· pohoditi crkvu;

· izmoliti Očenaš i Vjerovanje;

· pristupiti sakramentu pokore;

· pričestiti se;

· pomoliti se na nakanu Svetoga Oca.

Zaključak

Neka i jubilej koji Franjevačka obitelj slavi – 800. godišnjica od Porcijunkulskoga oprosta, koji je Gospodin darovao našemu Ocu Franji, bude poticaj na svakodnevno promišljanje o načinima i putovima praštanja tijekom zemaljske etape našega puta prema vječnosti. Neka riječi sv. Pavla apostola budu svjetiljka našim nogama i svjetlo našoj stazi (usp. Ps 119, 105): „Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti. Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!“ (Gal 6, 1).

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Koristimo li u našemu osobnom životu ovaj dar koji je Gospodin darovao sv. Franji? Kako to činimo?

2. Koliku važnost ima oprost i opraštanje u našim životima? Je li teško opraštati? Zašto?

3. Kako biste povezali Izvanrednu svetu godinu milosrđa koju je proglasio Sveti Otac s ovom temom koja je nama franjevcima bliska?

7) srpanj: Obraćenje

Obraćenje

U ovoj temi ćemo nastojati otkriti što je preduvjet za obraćenje, što je bit obraćenja i koja su njegova dva najvažnija aspekta. Zatim ćemo se prisjetiti koji su bili koraci u obraćenju sv. Franje Asiškog.

1. Bog treba naš pristanak

Za početak ćemo uzeti jednu sliku iz prirode. Reći ćemo nešto o holometaboliji.

Za leptire je karakteristična potpuna preobrazba (holometabolija) pa između ličinačkog stadija i odrasle jedinke prolaze stadij kukuljice. Prije nego što se zakukulje, gusjenice se pričvrste na zaštićenu mjestu ili ispredu svilen zapredak, te se preobraze u slobodnu ili češće zastrtu kukuljicu. Kukuljica se doima mirnom, međutim u unutrašnjosti se odvijaju velike promjene: organi gusjenice se razgrađuju, a izgrađuju se unutrašnji organi leptira. 

Zamislite situaciju da za taj proces Bog treba pristanak gusjenice.

Može li gusjenica zamisliti ljepotu leptira, slobodu leptira? Može li iz svoje gmižuće perspektive pojmiti let? Bog joj kaže: „Pretvorit ću te u nešto prekrasno, dat ću ti da vidiš visine koje ne možeš zamisliti. Samo trebaš dozvoliti da ti razgradim sve organe, ali napravit ću ti nove, obećajem.“ A gusjenica kaže: „Aha, malo sutra.“

Za našu holometaboliju Bog treba naš pristanak. Mi smo se zakukuljili u naše kukuljice koje smo ispleli od naših planova, strahova, ambicija, navezanosti. Možete li usporediti uski, skučeni prostor kukuljice u kojemu živimo i beskraj slobode leptira u koji nas Bog poziva? Samo trebamo dati svoj pristanak na holometaboliju, na zahvat u kojem se sve u nama mijenja, u kojemu se naši organi razgrađuju a izgrađuju novi.

2. Promijeniti mentalitet

Grčka riječ u za obraćenje Svetome pismu je metanoja, a znači „promjena mentaliteta“.

Bit je obraćenja ne živjeti onako kako živi svijet: niste od svijeta, iako ste iz svijeta (usp. Iv 17, 11-16). Metanoja je promjena čitavog života, promjena čitavog čovjekova djelovanja, mišljenja, osjećanja, mašte. To je zaokret u životu. Obratiti se znači cijeli život okrenuti prema Isusu Kristu. Odreći se ne samo grijeha, nego i bogova kojima se klanjaš. U obraćenju je važno imati svijest dobitka, a ne gubitka. Obraćaš se i odričeš se svega – ne zato da bi izgubio, nego da bi stostruko dobio. Ostavi skučenu kukuljicu da bi dobio prostranstvo neba.

Što su bogovi u našem životu? Čega se mi grčevito držimo? Našega izgleda, našega znanja, naših bližnjih?

Obraćenje – to je uvjerenje da se život može spasiti samo tako da ga se izgubi, a to znači da se izgubi sve ono što je privid života. Čovjek se grčevito drži svake sitnice ovdje na zemlji, kao da o tome ovisi njegov život. Bez odricanja nema obraćenja! Tko se ne zna odreći, taj robuje. Čega se ne možeš odreći, tvoje je ropstvo. U obraćenju razlikujemo dva stupnja: jedan je radikalno opredjeljenje za Boga, a drugi je neprestano, doživotno usmjeravanje pojedinih etapa života Bogu – metanoja – mijenjanje mentaliteta, vladanja.

3. Dva aspekta obraćenja

Obraćenje ima dva aspekta: odvraćanje od grijeha i okretanje k Bogu.

Obratiti se u prvome redu znači dopustiti da u životu Bog doista bude Bog. Da je na najvišem, najvažnijem, prvome mjestu. Da nitko ne bude važniji. Ako je Bog na svom mjestu, onda sve druge stvari dobivaju svoja mjesta.

I nemojte nikad pomisliti da ste obraćeni, nego uvijek mislite da se tek trebate obratiti, i onda ćete biti na pravome putu. Samo oni koji Isusa traže, nalaze ga. Koji misle da su ga našli, nikad ga ne mogu naći.

Obraćenje kao nekakvo stanje ne postoji, postoji stalna aktivnost hodanja ususret Bogu.

4. Franjino obraćenje

Nije Franjino obraćenje bilo govor s križa i odmah promjena života, nego niz događaja u kojima on pita i odgovara na Božji poziv.

Koje događaje iz Franjina života poznajemo, a od kojih se sastoji njegovo obraćenje?

a) Bolest

Najprije se dao na sređivanje svoga neispravnoga mišljenja. Tjerao je dušu u tjeskobu, a tijelu je nanosio neugodnosti, prema onoj prorokovoj: „Evo ću joj put trnjem zagraditi i zidom ću je opkoliti“ (Hoš 2, 8). I tako dugo bijaše pritisnut bolešću da bi se izliječio od ljudske tvrdoglavosti, koja se jedva čime drugim može popraviti osim kaznama. Tada je počeo drukčije misliti. Tako je od toga dana počeo samoga sebe podcjenjivati i prezirati sve ono čemu se prije divio i što je prije volio. Ali to ipak nije bilo potpuno i ozbiljno jer još ne bijaše slobodan od okova taštine i još nije s vrata zbacio jaram opaka robovanja. Najteže je ostaviti se navika jer kad se jednom u duši uvriježe, ne mogu se lako iskorijeniti.

b) San prije puta u Apuliju

Prividjelo mu se naime da mu je cijela kuća puna vojničkog oružja: sedala, kopalja, štitova i drugih potrepština. Još uvijek je gledao svjetovnim očima.

Svu svoju novu odjeću koju je dao načiniti, a bila je osebujna i skupocjena, onoga je dana darovao nekom siromašnom vitezu. Kad je dakle krenuo na put i stigao do Spoleta s namjerom da nastavi put dalje prema Apuliji, počeo je nešto malo pobolijevati. Bio je zabrinut za svoje putovanje. Kad se prepustio snu, drijemajući je čuo nekoga koji ga je zapitao kamo je nakanio krenuti. A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: „Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga?“ Kad mu je Franjo odgovorio: „Gospodar“, onaj je ponovno zapitao: „Zašto dakle poradi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napuštaš kneza?“ Franjo će na to: „Što hoćeš da činim, Gospodine?“ (usp. Dj 22, 10a) – „Vrati se, reče, u svoj zavičaj (usp. Post 32, 9) i bit će ti rečeno što ti je činiti (usp. Dj 9, 6; 22, 10b). Drugačije naime treba da shvatiš snoviđenje koje si vidio.“

c) Prosi sa siromasima

Premda je već prije bio dobročinitelj siromaha, ipak je tada u svom srcu (usp. Ps 14, 1; Dj 5, 4) odlučio da ubuduće neće nijednom siromahu koji ga zamoli u Božje ime uskratiti milostinju; otada je još obilnije i darežljivije dijelio milostinju negoli obično.

Dogodilo se da je u to vrijeme kao hodočasnik došao u Rim. Ušavši u crkvu sv. Petra, promatrao je darove nazočnih koji bijahu vrlo maleni te je u sebi rekao: „Budući da apostolskog prvaka treba velikodušno častiti, zašto onda ovi ljudi daju tako malene darove crkvi, gdje počiva njegovo tijelo?“ Zato je odmah s velikim zanosom posegao za novčarkom punom novca. Uzeo ju je i bacio kroz oltarnu ogradu. To je prouzročilo toliku zveku da su se svi nazočni silno zadivili zbog tako velikog dara.

Izišavši pred crkvena vrata, gdje je bilo mnogo siromaha da bi prosili milostinju, neopazice je posudio odjeću nekog siromaška; svoju je svukao, a njegovu obukao. Stojeći na crkvenom stubištu, s ostalim je siromasima prosio milostinju na francuskom jeziku, jer je rado govorio francuski iako njime nije umio pravilno govoriti.

d) Susret s gubavcem

Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: „Franjo, sve što si na tjelesni način volio i želio imati moraš prezreti i zamrziti ako želiš spoznati moju volju. A kad tako počneš raditi, ono što ti je prije bilo slatko i ugodno postat će ti nepodnošljivo i gorko, a u onome od čega si prije zazirao nalazit ćeš veliku nasladu i neizrecivu ugodnost.“

Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo je jednoga gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivši od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio put. Otada je počeo sve više prezirati samoga sebe, dok nije uz pomoć Božje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom.

e) Glas s križa

Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju uđe i da se pomoli. Ušavši u crkvu, počeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s križa progovorio i rekao: „Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!“ Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio: „Drage volje ću to učiniti, Gospodine.“

Od onoga je časa njegovo srce bilo tako ranjeno (usp. Pj 4, 9) i upravo se rastapalo kad bi se sjetio Gospodinove muke, te je uvijek, dok je bio živ, u svom srcu nosio biljege Gospodina Isusa (usp. Gal 6, 17). To se poslije vidljivo pokazalo kad su se te rane na njegovu tijelu na vidljiv način obnovile.

f) Raskid s ocem

Čovjek je Božji, obradovan i ohrabren biskupovim riječima, ustao, otišao i donio novac rekavši: „Gospodine, neću mu radosna srca vratiti samo novac koji mu pripada, nego ću mu vratiti čak i odijelo.“ Ušavši u biskupovu sobu, svukao je svoju odjeću i na nju stavio novac pred biskupom, pred svojim ocem i pred ostalim nazočnima. Iz biskupove je sobe izišao gol i rekao: „Čujte svi i razumijte (usp. Iz 6, 9): Do sada sam Petra Bernardonea zvao svojim ocem, ali, jer sam odlučio služiti Bogu, vraćam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeću što sam je imao od njegovih stvari, jer od sada želim kazati: Oče naš, koji jesi na nebesima (usp. Mt 6, 9), a ne: oče Petre Bernardone.“

5. Zaključak

Svi mi u životu doživljavamo trenutke posebne Božje milosti, trenutke kad nam Bog govori. Pitanje je prepoznajemo li to. Koji su razlozi zašto ne možemo čuti taj Božji govor? Prevelika buka u našem životu koja nam onemogućava da čujemo Boga koji se javlja u dubini i tišini našeg srca. U drugoj pak situaciji ne želimo čuti to što nam Bog govori, jer se ne uklapa u naše planove, jer je naše srce otvrdnulo i nismo spremni zakoračiti u savršenu poslušnost.

Pitanja za razgovor u bratstvu:

1. Posvješćujemo li sami sebi važnost svakodnevnog obraćanja, odnosno pristajanja uz Božji poziv?

2. Što je to što nas najviše priječi u tome? Prepoznajemo li to i kako se tome odupiremo?

3. Prepoznajemo li trenutke koji su opisani u Franjinom putu obraćenja i u svome životu? Kako reagiramo na njih?

� Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 4.

� Govor na svečanom otvorenju Drugoga vatikanskog koncila, Gaudet Mater Ecclesia, 11. listopada 1962., 2-3

� Pavao VI., Govor na zatvaranju zadnjega općeg zasjedanja Koncila, 7. prosinca 1965.

� Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 16; Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 15.

� Toma Akvinski, Summa Theologiae, II-II, q. 30, a. 4.

� Dvadeset šesta nedjelja kroz godinu. Ta se zborna molitva javlja već u 8. stoljeću među euhološkim tekstovima Gelazijeva sakramentara (br. 1198.).

� Usp. Hom. 21: CCL 122, 149-151.

� Papa Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 24.

� Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 2

� Isto, 15.

� Isto, 13.

12 Riječi svjetla i ljubavi, 57.

� Enarr. in Ps 76, 11.

� Xavier Léon – Dufour (ur.), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993., 782.

� Usp. � HYPERLINK "http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=567&Itemid=31" �http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=567&Itemid=31�, 20. listopada 2015.

� Vidi isto.

6