27
Političko obrazovanje, Vol.1, (2005.), br.1, str. 7-33 Vladimir Vujčić POLITIČKO OBRAZOVANJE I MODELI DEMOKRACIJE Izvorni znanstveni članak SAŽETAK Autor u ovom radu obrazlaže tezu da je političko obrazovanje nužno za demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize normativnih modela demokracije fokusira se na procese formiranja političke volje zato što u tim procesima dolazi do izražaja uloga samih građana. Analiza je pokazala da postoje različiti načini djelovanja građana u procesima formiranja političke volje te da ti različiti načini zapravo određuju specifičnost različitih modela demokracije. Autor pokazuje da je strateško političko djelovanje kao instrumentalno političko djelovanje karakteristično za klasični liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno djelovanje, etički prožeto, karakteristično za klasični republikanski model demokracije. Problem je u oba ova modela što su glavni pokretači političkog djelovanja građana, a to su interesi u liberalnom modelu te opće dobro u republikanskom modelu, na određeni način egzogeni samom političkom procesu. Razvoj trećeg modela, teorije deliberativne demokracije, ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove egzogenosti interesa i općeg dobra u odnosu na sam politički proces te da se tako afirmira uloga politike u konstituciji interesa i općeg dobra. Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal za konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija općeg dobra. U ovom modelu politika počinje dobivati svoju prepoznatljivu funkciju u organizaciji društva i rješavanju konflikata i konsenzusa. Političko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije dobiva nove konture i dimenzije. One se temelje na pretpostavkama društvene kooperacije i koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i sudjelovanje u javnosti radi rješavanja zajedničkih problema. Ključne riječi : političko obrazovanje, modeli demokracije, liberalni model demokracije, republikanski modeli demokracije, deliberativni model demokracije Uvod Od antičkih vremena poznato je da je obrazovanje nužno za održavanje svakog političkog sustava i da različitim sustavima odgovara različito obrazovanje. Aristotel se tako zalaže za odgoj u duhu državnog uređenja. Tako demokraciji odgovara ne samo demokratski odgoj, nego i odgoj u “duhu demokratskog državnog ustroja” (Aristotel, 1984.: 139). I suvremene Prof.dr. Vladimir Vujčić, redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Vujčić Vladimir, Političko Obrazovanje i Modeli Demokracije

  • Upload
    -

  • View
    12

  • Download
    1

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Politicko obrazovanje, izborni proces, modeli demokratije

Citation preview

  • Politiko obrazovanje, Vol.1, (2005.), br.1, str. 7-33

    Vladimir Vuji

    POLITIKO OBRAZOVANJE I MODELI DEMOKRACIJE

    Izvorni znanstveni lanak

    SAETAK

    Autor u ovom radu obrazlae tezu da je politiko obrazovanje nuno za demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize normativnih modela demokracije fokusira se na procese formiranja politike volje zato to u tim procesima dolazi do izraaja uloga samih graana. Analiza je pokazala da postoje razliiti naini djelovanja graana u procesima formiranja politike volje te da ti razliiti naini zapravo odreuju specifinost razliitih modela demokracije. Autor pokazuje da je strateko politiko djelovanje kao instrumentalno politiko djelovanje karakteristino za klasini liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno djelovanje, etiki proeto, karakteristino za klasini republikanski model demokracije.

    Problem je u oba ova modela to su glavni pokretai politikog djelovanja graana, a to su interesi u liberalnom modelu te ope dobro u republikanskom modelu, na odreeni nain egzogeni samom politikom procesu. Razvoj treeg modela, teorije deliberativne demokracije, ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove egzogenosti interesa i opeg dobra u odnosu na sam politiki proces te da se tako afirmira uloga politike u konstituciji interesa i opeg dobra. Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal za konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija opeg dobra. U ovom modelu politika poinje dobivati svoju prepoznatljivu funkciju u organizaciji drutva i rjeavanju konflikata i konsenzusa. Politiko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije dobiva nove konture i dimenzije. One se temelje na pretpostavkama drutvene kooperacije i koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i sudjelovanje u javnosti radi rjeavanja zajednikih problema.

    Kljune rijei : politiko obrazovanje, modeli demokracije, liberalni model demokracije, republikanski modeli demokracije, deliberativni model demokracije Uvod

    Od antikih vremena poznato je da je obrazovanje nuno za odravanje

    svakog politikog sustava i da razliitim sustavima odgovara razliito

    obrazovanje. Aristotel se tako zalae za odgoj u duhu dravnog ureenja.

    Tako demokraciji odgovara ne samo demokratski odgoj, nego i odgoj u duhu

    demokratskog dravnog ustroja (Aristotel, 1984.: 139). I suvremene

    Prof.dr. Vladimir Vuji, redovni profesor na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu

  • Vladimir Vuji 8

    demokracije svjesne su vanosti ove Aristotelove teze. Danas je politiko

    obrazovanje za demokraciju, koje se javlja pod razliitim nazivima, postalo

    svojevrsni pokret u svjetskim razmjerima. Problem, dakle, nije vie je li

    edukacija za demokraciju potrebna, ve u koncepcijama, sadrajima,

    funkcijama i nainima te edukacije1. Osnovni problem odgoja za

    demokraciju nastaje iz samog poimanja demokracije - iz njenih koncepcija.

    Danas je jasno da postoje razliite koncepcije demokracije kojima odgovaraju

    razliiti teorijski i praktini modeli (ustroji) demokracije i demokratske vlasti.

    Prema tome, ne moe se o politikoj edukaciji za demokraciju raspravljati

    samo generalno, bez povezanosti s modelima demokracije. Razliiti

    normativni modeli demokracije pretpostavljaju razliite koncepcije politike

    edukacije ili odgoja za demokraciju.

    Ovaj problem odnosa izmeu edukacije i politikih poredaka

    ekspliciran je ve u Aristotelovim analizama. Prije nego prijeemo na analizu

    odnosa izmeu modela demokracije i politike edukacije pokuat emo

    eksplicirati problem koristei neke Aristotelove teze. Aristotel je, naime,

    smatrao da je najbolje dravno ureenje ono koje ima u vidu opu korist

    (Aristotel, 1984.: 64). Opu korist je definirao kao pravdu, ali pravdu nije

    definirao kao neku vrstu jednakosti, to i danas neki ine: dobro za kojim

    drava tei jest pravda, a to je opa korist. Svi misle da je pravda neka vrsta

    jednakosti. On, dakle, izmeu pravde i jednakosti ne stavlja znak

    jednakosti. Aristotel je dalje pokazao to je temelj svakog pojedinog dravnog

    ureenja (monarhije, aristokracije itd.). Pokazao je da je temelj demokracije

    sloboda, aristokracije vrlina, oligarhije bogatstvo itd. On dakle jasno

    osporava tezu da je temelj demokracije samo vlast masa (veina).

    Ovdje je, meutim, vano vidjeti to Aristotel misli o svrsi postojanja

    svakog, a naroito najboljeg, dravnog ureenja. Svrha najboljeg dravnog

    ureenja jest pravda, a kako se demokracija temelji na slobodi (slobodnim

    ljudima) moglo bi se pojednostavljeno zakljuiti kako su slobodni

    istovremeno i jednaki. Sloboda, naime, tako odreuje jednakost. Aristotel,

    zapravo, misli kako se grijei u obrazlaganju postojanja razliitih drutvenih

    1 Vidjeti, primjerice, u Lorraine M. McDonnell, P. Michael Timpane, and Roger Benjamin (eds.), Rediscovering the Democratic Purposes of Education, Univ. Press of Kansas, 2000.

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    9

    ureenja prema tretiranju jednakosti na osnovi odreenog mjerila. Tako bi se

    prema njemu demokracija mogla takoer krivo protumaiti na osnovi

    slobode i (kao) jednakosti. On o tome kae ovo: Demokracija se zasniva na

    shvaanju da je jednakost u odnosu na bilo koju stvar apsolutna jednakost,

    pa su ljudi, zato to su svi bili podjednako slobodni smatrali da su svi

    apsolutno jednaki (Aristotel, 1984.: 119). Iz Aristotelova izlaganja jasno je

    kako on uvia da se iz jednog opeg mjerila kao temelja nekog politikog

    poretka ne moe izvesti zakljuak o svakom drugom mjerilu tog poretka. Ako

    je tako osnovno mjerilo demokracije sloboda svih, to ne znai da podjednako

    slobodni mogu misliti da su apsolutno jednaki u svemu i svaemu.

    Prvo obiljeje slobode jest naizmjenino vladanje i podinjavanje.

    Politika sloboda se ne moe razmatrati mimo toga. U demokraciji se pravo

    sastoji u jednakosti. Sloboda i jednakost nisu u anarhiji (da svatko misli da

    moe raditi to hoe). Problem je za demokraciju to ta jednakost nije prema

    vrijednosti, ve prema brojnoj nadmoi ili prema onome to veina odlui.

    U demokraciji je, dakle, jednakost u tome to narod odlui da je jednakost i

    to je najvii zakon i najvia pravda - i to je obavezno za sve. Drugo obiljeje

    slobode je da svatko moe ivjeti po svojoj volji, ali kako demokracija poiva

    na volji slobode veine onda je jasno da nema apsolutne jednakosti meu

    slobodnima. Biti jednak, kae Aristotel, meu jednakima, a to znai

    slobodnima (jer je demokracija jednakost po slobodi), znai imati ista prava

    (Aristotel, 1984.: 157), i drava koja ne vodi rauna o pravednosti teko se

    moe odrati.

    Dakle, kao to vidimo ve je Aristotel anticipirao problem suvremene

    liberalne demokracije veoma precizno: ako je, naime, demokracija vladavina

    slobodne veine, a to jest suvremena liberalna demokracija, onda se u toj

    demokraciji jednakost ne moe postaviti metafiziki (kao to je to, primjerice,

    iskuavao ak J.Rawls u svojoj teoriji pravde ili kao to su inili razni

    marksisti), ve se moe odreivati samo empirijski, a to znai samo kako to

    veina odlui, a to dalje znai imati ista prava i nita vie od toga. Iz toga bi

    se dalo razumjeti da je Aristotel jasno vidio da se demokracija ne moe

    razumijevati fundacionistiki, osim slobode svih, tj. da ne moe imati

    metafiziko utemeljenje, nego samo empirijsko. Zar ova Aristotelova rasprava

  • Vladimir Vuji 10

    ne podsjea jako na raspravu suvremenih teoretiara demokracije oko njenih

    temelja, tj. na raspravu izmeu fundacionalista i antifundacionalista

    demokracije.2 Ako je to tako, onda je posve jasno i da prema Aristotelu

    moramo istraivati kako ljudi razumiju demokraciju, prije svega jednakost i

    pravdu, te odgojem utjecati na razvoj kritike samorefleksije tog

    razumijevanja.

    Ve nam, dakle, ova analiza pokazuje kako nije dostatno govoriti o

    odgoju za demokraciju u smislu teze da je tu sve samorazumljivo, a prije

    svega da je demokracija samorazumljivi sustav vlasti (slobodni izbori,

    politike stranke, podjela vlasti itd.), pa je osnovni problem kako odgajati za

    demokraciju i na koje aspekte demokracije usmjeriti pozornost odgoja - na

    formalne institucije ili realne politike procese (izbore, konflikte, koalicije i

    sl.). Naime, o odgoju za demokraciju nije mogue govoriti samo generalno

    kao da je demokracija jednoznana koncepcija vlasti. U takvoj koncepciji

    odgoja smatra se kao da je cilj jasan - problem je samo u sredstvima

    (nainima) odgoja za taj cilj. Malo je radova, pak, koji se usmjeravaju na

    odgoj za demokraciju u smislu njezinih determinirajuih ogranienja

    (mogunosti) i u smislu razvoja razliitih modela tih mogunosti. Unutranja

    ogranienja temeljnog modela demokracije koji poiva na slobodi (slobodnoj

    volji pojedinaca i odluivanju veine) odredila su potrebu i mogunost

    razvoja teorija demokracije i moguih teorijskih i praktinih modela njenog

    ustroja u svijetu. Odgoj za demokraciju pretpostavljao bi prije svega da mladi

    znaju karakteristike razliitih modela demokracije i da znaju koji model

    demokracije prevladava u njihovoj zemlji i zbog ega je to tako. Tek na toj

    osnovi mogue je obrazovati za demokraciju u smislu njenog

    institucionalnog ustroja i realnih politikih procesa u drutvu. Zato emo

    ovdje pokuati skicirati glavna obiljeja nekih temeljnih modela demokracije

    i potrebu odgoja za te modele, a tek na toj osnovi pokuati vidjeti (na

    drugom mjestu) kako mladi u Hrvatskoj razumiju demokraciju i odgovara li

    to razumijevanje vie ili manje odreenom modelu.

    2 Vidjeti o tome opirnije u Seyla Benhabib (ed.), Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of the Political, Princeton University Press, 1996, str. 333-361.

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    11

    Modeli demokracije: osnovna obiljeja

    Zadaa ovog rada svakako nije analiza teorija ili modela demokracije,

    ve skiciranje glavnih obiljeja razliitih modela demokracije koja mogu imati

    razliite implikacije za samo politiko obrazovanje graana prema tim

    modelima. Aristotel je tvrdio da je odgoj u duhu odreenog dravnog ustroja

    nuan za odravanje tog ustroja, a mi sada moemo tvrditi da je odgoj u

    duhu odreenog modela demokracije nuan za odravanje upravo tog

    modela, a ne nekog drugog. Dakle, jasno je da odgoj za demokraciju i model

    demokracije moraju biti usklaeni. Ne postoji, dakle, univerzalni model

    odgoja za jedan univerzalni model demokracije.

    Ovdje nije problem samo utvrditi osnovne karakteristike razliitih

    modela demokracije, nego je problem i oko odreivanja samih modela. Danas

    postoje razliite klasifikacije modela demokracije. Postavlja se odmah pitanje

    otkud te razliite klasifikacije? Kako su razliiti autori doli da razliitih

    modela klasifikacije? Tako, na primjer, D. Held govori o dvije skupine

    modela: o klasinim i suvremenim modelima. U klasine modele ubraja

    klasinu atensku demokraciju, zatim protektivnu demokraciju i neposrednu

    demokraciju; dok suvremene varijante obuhvaaju elitistike i pluralistike

    modele itd (Held, 1990.). J. Habermas govori o tri osnovna normativna

    modela demokracije: o liberalnom, republikanskom i deliberativnom modelu

    (Habermas, 1996.). I. M. Young govori o dva osnovna modela, a to su

    agregatni i deliberativni (komunikativni) model (Young, 2000.: 19-25).

    Postoje, dakako, i drugi modeli. Na primjer, S. Smootha u jednom radu

    prilino precizno definira pet modela demokracije u koje ukljuuje

    individualno-liberalni, republikansko-liberalni, multikulturalni, konsocijalni

    i etniki model demokracije (Smootha, 2002.). to se iz ovih klasifikacija

    moe zakljuiti? Oito je da razliiti autori koriste razliite kriterije za

    definiranje modela demokracije. Held je, na primjer, prije svega koristio

    historijski kriterij nastajanja modela u teoriji i praksi demokracije.

    Habermas je koristio drugi kriterij - ini nam se da ga je zanimalo prije svega

    pitanje formiranja politike volje u demokraciji i izvori te volje. Moda je to

  • Vladimir Vuji 12

    pitanje politike legitimacije poretka. Young zanima slian problem kao

    Habermasa, dok Smootha koristi vie kriterija, ali prije svega zanima ga

    pitanje prava pojedinaca i razliitih kolektiviteta u drutvu. Naime, zanima

    ga kako demokracije rjeavaju odnos izmeu drave i nacije u svom

    funkcioniranju, tj. razvija li se demokracija kroz slobodu pojedinaca ili kroz

    njihove nacionalne/etnike okvire i identitete. Ve ovi sami kriteriji govore o

    sloenosti teorija demokracije i kompleksnosti demokracije openito kao

    oblika vladavine.

    Jasno je da je demokraciju potrebno tretirati iz razliitih pozicija, ali je

    za nau svrhu ovdje, tj. s obzirom na politiko obrazovanje, moda najvaniji

    kriterij za analizu modela demokracije sam nain formiranja politike volje i

    izvori tog formiranja, a to je izravno vezano za pitanje politike legitimacije

    demokratskog poretka. U tom smislu ini nam se da je opravdano govoriti o

    tri osnovna modela demokracije: o klasinom liberalnom modelu, o

    republikanskom modelu i o deliberativnom modelu demokracije. Habermas

    analizira upravo ta tri normativna modela demokracije, jer je vjerojatno

    pretpostavio da ova tri modela razlikuju ono to je bitno razlikovati u

    demokraciji, a to je proces formiranja politike volje i normativno utemeljenje

    tog procesa. To se onda nedvosmisleno nadovezuje na pitanje politike

    legitimacije demokratskog poretka i autoriteta vlasti. Zato emo se u ovome

    radu osvrnuti na ta tri modela kako bi onda mogli vidjeti njihove mogue

    implikacije za politiko obrazovanje.

    Za modele demokracije vano je vidjeti ulogu politike u drutvu.

    Politika prije svega ima zadatak u demokraciji openito raditi na procesu

    formiranja politike volje graana, iji izraz jest odreena vlada (izbor ljudi

    na poloaj vlasti). Razlika izmeu liberalnog i republikanskog modela

    demokracije jest prije svega u tome to je liberalni model usmjeren na

    programiranje vlade, dok je republikanski model usmjeren na formiranje

    politike zajednice, opeg dobra ili zajednikog interesa. U liberalnom

    modelu politika polazi od pojedinanih privatnih interesa graana, u funkciji

    je agregiranja tih interesa kroz izborno glasovanje, a vlada slui prije svega

    ostvarivanju interesa veine. Republikanski model, meutim, smatra da

    postoji ope dobro i da je ono odreeno opom voljom graana na izborima,

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    13

    ali da ta opa volja nije samo rezultat danih interesa privatnih osoba, nego je

    i rezultat moralne odreenosti ope volje koja proizlazi iz predodreenog

    kolektiviteta kao to je politika zajednica. Republikanski pojedinac u

    politikom procesu pita se to ja moram uiniti, za koju se opciju opredijeliti,

    a da bi ona bila dio zajednikih interesa drugih ljudi u zajednici, jer ako se

    ne pogodi taj zajedniki interes (Rousseau) onda nema potvrivanja ope

    volje, nego u drutvu dominiraju posebne volje (privatni interesi), to

    svakako moe voditi do uruavanja politike zajednice.

    Tako zapravo dolazimo do zakljuka da je liberalna politika utemeljena

    na agregaciji privatnih interesa pojedinaca, a republikanska na agregaciji

    ope volje graana koja nije samo zbroj pojedinanih interesa, nego zbroj

    pojedinanih interesa koji se temelje na prosudbi opeg dobra ili onoga to bi

    moglo biti zajedniko svima u drutvu. Zato se opa volja ne temelji na

    kalkulaciji osobnih interesa, nego na kalkulaciji opeg interesa. A to pak

    znai da nije samo racionalna aktivnost instrumentalnog politikog

    djelovanja, nego je moralno posredovana jer se utemeljuje i na graanskoj

    vrlini ili sposobnosti graana da procjenjuju (pogaaju) ope dobro i da

    osjeaju potrebu za tim dobrom. Republikanska politika nije samo politika o

    interesima i preferencijama privatnih osoba, nego je politika koja nastaje u

    javnom prostoru i javnom dijalogu o opem dobru. Naravno da se ope dobro

    ne moe poistovjetiti samo s privatnim interesima i preferencijama tih

    interesa, nego je posredovano i odreenim vrijednostima koje prevladavaju u

    pozadinskoj kulturi drutva.

    U liberalnom modelu izolirani pojedinac standard je morala i istine.

    Locke izjednaava dobro, vrlinu i individualni interes. On kae da samo

    ono to ima sposobnost da izazove zadovoljstvo u nama jest ono to se moe

    zvati dobro, a ono to izaziva bol u nama jest zlo. Dakle, jasno je da i u

    liberalnom modelu postoje zajednike vrijednosti, ali samo kao koalicija

    privatnih interesa koji su uglavnom nestalni s obzirom na njihovu iskljuivu

    subjektivnost. Interesi su ovdje subjektivne kategorije. Odnosi meu ljudima

    su iskljuivo interesni odnosi te je povezivanje meu njima minimalno ili

    nikakvo. Liberali prihvaaju demokraciju zato to smatraju da elje i interesi

    privatnih osoba imaju jednak status i time pravo na njihovo ostvarivanje.

  • Vladimir Vuji 14

    Samo demokracija moe osigurati politiku jednakost svim tim prirodno

    jednakim eljama i interesima. Demokracija je tako instrumentalna

    vrijednost za liberale. Ona je u funkciji programiranja vlasti koja e tititi

    pravo ostvarivanja interesa i elja kao subjektivnih fenomena. Ona tako

    ostvaruje primarno protektivnu funkciju privatnih interesa i elja

    pojedinaca.

    Ako je, pak, liberalizam tako ograniio politiko, postavlja se pitanje

    zato je naglaavao vanost odgoja openito. Ljudi su, po Lockeu, ono to

    jesu samo po odgoju. On zastupa empiricistiku epistemologiju odgoja koja

    polazi od iskustva pojedinaca. Pojedinci su po roenju tabula rasa.

    Locke

    govori o moralnom, tjelesnom i intelektualnom razvoju, ali ne o politikom

    ili graanskom odgoju zato to je ovjek prije svega pojedinac s privatnim

    eljama i interesima koje mora na regularan nain bez tete po druge

    zadovoljavati. Kako ne bi proizvodio tetu drugima, on mora vladati sobom i

    svojim interesima zato mu je dostatno odreeno znanje i moralna vrlina kao

    sposobnost vladanja sobom. Vladanje sobom vrhovni je smisao odgoja u

    liberalnom modelu demokracije i odgoja.3 Empiricistika epistemologija kao

    temelj liberalne demokracije ne uvaava intersubjektivnost znanja i

    vrijednosti, ve njihovu subjektivnost zato je nae iskustvo personalno, a ne

    ire socijalno. Liberalna edukacija cilja samo na sposobnost vladanja sobom

    i na minimalne politike vrijednosti (prije svega socijalne), kao to su

    potivanje zakona, uvaavanje interesa i prava drugih, tolerancija razliitosti

    i zato ona ne radi na transformiranju privatnih pojedinaca u javne osobe.

    Kako ope dobro ne moe postojati bez politike zajednice i obratno,

    jasno je da republikanska koncepcija polazi od odreenih vrijednosti i

    raspravlja o njima. Rasprava o zajednikom interesu kao opem dobru nije

    samo rasprava o razliitim interesima i njihovim preferencijama, nego i

    rasprava o etikim i drugim vrijednosnim aspektima ivota. Demokratski

    proces ili proces formiranja politike volje podloan je tako vrlinama graana

    koji su posveeni opem dobru. Habermas, meutim, kritizira taj dio

    republikanske teorije. On kritizira vrijednosni (etiki) sadraj politikog

    3 J. Locke o tome pie ovako: Nauite dijete da vlada svojim sklonostima i da potini svoje prohtjeve razumu. Ako ovo postignete i ako mu djelima prijee u naviku, onda ste postigli najtei dio ovog zadatka str.167.

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    15

    diskursa ili javnog uma. On eksplicitno kae da se politika ne smije

    upregnuti u hermeneutiki proces samoeksplikacije dijeljenog oblika ivota

    ili kolektivnog identiteta: Politika pitanja ne smiju se reducirati na tip

    etikih pitanja gdje mi, kao lanovi zajednice, pitamo to smo mi i kakvi bi

    trebali biti... demokratski proces je (tako) ovisan o vrlinama graana

    posveenih javnom dobru (Habermas, 1996.: 24). Habermas uoava da je

    upravo ovo vezivanje politike za vrline i identitete graana dovelo do toga da

    je ve Rousseau morao raspoloviti graanina orijentiranog na javno dobro od

    privatnog ovjeka, a graanin zapravo ne bi smio biti etiki preoptereen u

    procesu formiranja slobodne politike volje.

    Oba modela demokracije (liberalni i republikanski) polaze od

    pojedinaca kao privatnih osoba i njihovih privatnih interesa, ali je u

    liberalnom modelu drutvo koalicija privatnih interesa, a u republikanskom

    drutvo vrijednosno oblikovanih interesa. Zato oba modela zastupaju

    svojevrsni metodoloki individualizam jer je pojedinac osnova formiranja

    politike volje, iako na razliito shvaeni nain, ali istovremeno dravu (vlast)

    pozicioniraju u centar drutva i politike. U prvom sluaju drava je u funkciji

    zatite trinog drutva, a u drugom institucionalizacija etike zajednice. To,

    naravno, povlai razliito poimanje vrijednosti drutva i vrlina graana u dva

    modela demokracije. U liberalnom modelu naglaavaju se interesi,

    preferencije, koristi, trite, razum, kalkulacija, inicijativa, natjecanje,

    protektivnost drave, potivanje zakona i procedura. U republikanskom se

    naglaavaju vrijednosti participacije u javnom prostoru, ope dobro,

    zajedniki interesi, vrijednosti i vrline graana, reciprocitet, solidarnost itd.

    Ovaj klasini liberalni model demokracije moe se odrediti i kao

    agregativni model zato to on shvaa demokraciju kao proces agregiranja

    interesa ili preferencija graana u procesu politikih izbora i odluivanja.

    Demokracija se shvaa kao kompetitivni proces u kojem se natjeu za

    uspjeh ili pobjedu razliiti interesi. I. M. Young (2000.) smatra da ovaj model

    demokracije ima tri osnovna problema. Prvi je problem u tome to se interesi

    i preferencije privatnih osoba uzimaju kao prirodno dane; nema objanjenja

    njihova porijekla i nema kriterija za njihovo vrjednovanje. Preferencije se u

    ovom modelu shvaaju kao egzogene za politiki proces; one su zapravo

  • Vladimir Vuji 16

    samo input-varijable u politikom procesu i zato ih nije mogue objanjavati

    i nije mogue razumjeti mogunost njihove promjene u procesu politike

    interakcije i komunikacije graana u javnom politikom prostoru. Drugi

    problem je to modelu nedostaje ideja o javnosti (public) koju formiraju sami

    graani i zato nema objanjenja o mogunosti politike kooperacije i

    koordinacije. Trei problem je u tome to ovaj model sadri samo slabi i

    individualistiki oblik racionalnosti To znai da svaki pojedinac moe

    sudjelovati u politikom procesu i stratekom rasuivanju za postizanje

    svojih preferencija, ali krajnji agregatni rezultat tog procesa ne daje nuno

    racionalnost (tj. optimalno rjeenje) i sam nije ostvaren procesom

    interakcijskog kooperativnog prosuivanja. Prema tome, agregatni model ne

    sadri mogunost odreene vrijednosne evaluacije sadraja odluka kako bi te

    odluke imale odreenu moralnu legitimaciju. Bez nekog normativnog pojma

    nema baze za normativno prosuivanje samih rezultata politikog procesa

    (Young, 2000.: 20-21). Prije smo vidjeli da Habermas kritizira republikanski

    model zbog inkluzije normativne etike u proces formiranja politike volje u

    javnom politikom prostoru. Mislimo da Habermas ovdje poput Rawlsa uvia

    problem inkluzije etikog u proces zbog toga to razliite etike koncepcije

    vode do tzv. nerjeivosti pogleda i interesa. Ovdje iskrsava problem etike

    nesumjerljivosti meu interesima i preferencijama u liberalnoj demokraciji.4

    Vjerojatno zato Habermas tvrdi kako se politika pitanja ne mogu reducirati

    na tip etikih pitanja, pa zato i demokratski proces ne moe biti ovisan (bar

    pretjerano) o vrlinama graana koji su unaprijed posveeni primarno javnom

    dobru.

    Osnovni problem u liberalnom modelu jest to da se interesi i

    preferencije graana uzimaju kao dane i egzogene (neto izvanjsko)

    politikom procesu, dok se u republikanskom modelu (naroito u njegovoj

    komunitarnoj varijanti) ope dobro takoer shvaa kao egzogeno politikom

    procesu. U oba sluaja politika je samo sredstvo za ostvarivanje interesa

    privatnih graana ili opeg dobra javnih graana. U oba sluaja ona ima

    iskljuivo instrumentalnu aktivnost. U oba sluaja politika je ostvarivanje

    danog ili zadanog, a to ne moe voditi do optimalno zajednikog interesa za

    4O tome opirno u Zoran Kureli, Liberalizam sa skeptinim licem, B.A.R.B.A.T, Zagreb, 2002, str. 107-143.

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    17

    sve graane u drutvu. Takav proces iskljuuje nunost odreenog

    konsenzusa u politici koji bi znaio postizanje najoptimalnijeg zajednikog

    interesa za dobrobit svih. Do konsenzusa se moe doi zbog konfliktnosti

    politikog procesa samo kroz odreene kompromise. Habermas zato smatra

    da je politikim interesima i vrijednostima koje stoje u odreenom konfliktu

    bez izgleda za konsenzus potrebno izvjesno balansiranje koje se ne moe

    postii kroz primarno etiki diskurs. Izlaz iz problema vidi u razvoju teorije

    deliberativne demokracije.

    Trei model demokracije jest, dakle, deliberativni model. O ovome

    modelu danas postoji iva teorijska rasprava. Malo je suvremenih teoretiara

    demokracije koji ne zagovaraju deliberativno utemeljenje demokracije.

    Ponovo je ovdje zanimljiv Habermas. On ,naime, smatra da teorija diskursa

    uzima u obzir elemente liberalne i republikanske koncepcije demokracije, ali

    na novi nain. Ona, moglo bi se rei, prekida s isto etikom koncepcijom

    graanske autonomije (to je karakteristino za republikanizam), ali i s isto

    racionalistiko-interesnom koncepcijom graanske autonomije (to je

    karakteristino za liberalizam). U teoriji diskursa vana je procedura u javnoj

    debati. U suglasnosti s republikanizmom ova teorija daje centralno mjesto

    procesu politikog miljenja i formiranja volje, ali bez tretiranja konstitucije

    kao neeg sekundarnog ili kulturalnih identiteta kao nevanih.

    Komunikacija je omeena pravilima i procedurama, posredovana postojeom

    konstitucijom drutva, ali uzima u obzir i etike pretpostavke i vrijednosne

    orijentacije ljudi. Kako bi se mogla uspjeno odvijati kao takva i izbjei

    zamke republikanizma, komunikativna teorija polazi od pravila i procedura

    javnog diskursa i argumentiranog prosuivanja, ali i od decentriranog

    drutva, tj. od drutva koje se pretvara u civilno drutvo (niz mrea i

    asocijacija graana) koje je razliito i od drave i od ekonomije jednako

    (Habermas, 1996.: 29).

    I. M. Young je u vie svojih radova pokuala objasniti deliberativni

    model demokracije dosta uspjeno. Ona ,naime, smatra da je demokratski

    proces prije svega diskusija o problemima, konfliktima i interesima. Zato

    model deliberativne demokracije shvaa demokraciju kao proces kreiranja

    javnosti, raspravljanja o ciljevima, idejama i akcijama. Deliberativni model

  • Vladimir Vuji 18

    nije samo registriranje i izvravanje interesa kao danih, egzogenih politikom

    procesu, ve je proces transformiranja preferencija, interesa, vjerovanja i

    sudova participanata (Young, 2000.: 26). Ovaj model demokracije nije bez

    normativnih pretpostavki, a to su prema Young prije svega zahtjevi za

    inkluzijom svih, za jednakou, razboritou i javnosti. Deliberativni model,

    dakle, jest inkluzivni model demokracije koji ne iskljuuje bilo koga iz

    procesa javne rasprave i argumentacije. Ovdje je vaan zahtjev za

    razlonou (reasonableness). Razlonost ne znai iskljuivanje razliitih

    (esto i udnih) ideja. Razlonost nije iskljuivo u argumentaciji sudova, ve

    prije u spremnosti na sluanje prijedloga i prosudbi drugih. Young, dakle,

    razlonost ne reducira na argumentativnost, kao to ine mnogi prije nje.

    Razloni ljudi su svjesni da esto ne mogu postii suglasnost o odreenim

    konfliktima, ali su svjesni da im tada na raspolaganju stoje procedure za

    postizanje eljenih odluka (na primjer, veinsko odluivanje ili neki drugi

    nain donoenja legitimne odluke). Ovaj model demokracije, dakle,

    pretpostavlja odreenu politiku kulturu o kojoj je dobro raspravljao i sam J.

    Rawls.

    Modeli demokracije i politiko obrazovanje

    Jasno je, dakle, da razliiti modeli demokracije imaju razliite

    politiko-edukativne implikacije. Vano je vidjeti ono krucijalno u svakom

    modelu po emu posjeduje diferenciju specifiku u odnosu na bilo koji drugi

    model. Upravo ta diferencija specifika svakog modela ima odreeno znaenje

    (implikaciju) za koncepciju politike edukacije. Ovu diferenciju specifiku

    treba traiti prije svega u nainima politikog djelovanja graana koji su

    odluujui za procese formiranja politike volje.

    Ako je posebnost liberalnog modela interesno djelovanje i maksimiranje

    individualne koristi, onda bi bit ovog modela bila u onome to politolozi zovu

    stratekim politikim djelovanjem. Strateko politiko djelovanje, naime,

    smatra politiku instrumentalnom aktivnosti za maksimiranje osobnih

    interesa (ciljeva i koristi). Takvo politiko djelovanje nije pak proizvoljno

    djelovanje, jer se i ono ostvaruje u odreenim drutvenim uvjetima. To je

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    19

    djelovanje koje insistira na proceduri, informaciji i racionalnim prosudbama

    oko najboljih rezultata. Prema tome, implikacije ovog modela za politiko

    obrazovanje su jasne. Politiko obrazovanje je u ovoj koncepciji minimalno

    kao to je minimalno politiko djelovanje graana i elita u procesu

    formiranja politike volje. Ono je usmjereno na razvijanje sposobnosti i

    vjetina za strateko politiko djelovanje u procesima formiranja politike

    volje (formiranja vlade, politikih institucija). Reducira se prije svega na

    izborno ponaanje.

    Republikanski model demokracije ima drugu diferenciju specifiku. U

    ovome modelu graani participiraju u javnom prostoru kako bi se ostvarila

    koncepcija opeg dobra koje se smatra univerzalno vaeom i opravdanom. U

    ovoj koncepciji graani djeluju u duhu opeg dobra tako to oni participiraju

    u opoj volji na jedan univerzalno etiki, a ne interesno odreeni nain.

    Prema tome, univerzalno etiko djelovanje jest osnova ove koncepcije. ini se

    da je Aristotel najbolje definirao bit republikanskog dravnog ureenja kada

    je tvrdio da je najbolje dravno ureenje ono u kojem svaki graanin moe

    djelovati u skladu s vrlinom i ivjeti sretno. Dalje je tvrdio da drava postoji

    radi djelovanja prema moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajednikog

    ivota. A dravu koja je u stvari jedna masa, treba upravo odgojem uiniti

    jedinstvenom zajednicom (Aristotel, 1984.). Iako postoje, naravno, odreene

    razlike, primjerice izmeu Aristotela i Rousseaua, u poimanju

    republikanskog modela demokracije, ipak se iz navedenih rijei najbolje

    ocrtava smisao ove demokracije. Rousseauovo volonte generale (opa volja)

    i Aristotelovo poimanje drave kao etike zajednice imaju mnogo slinosti.

    Prema tome, sudjelovanje u stvaranju opeg dobra, bolje rei sudjelovanje u

    pogaanju njegove biti i prevlasti u drutvu jest bit ove demokracije. A to

    se ne moe postii bez odreenih etikih zasada i sposobnosti odvajanja onog

    to je privatna elja od onoga to je pravedno za sve (ono to je dobro za

    mene moralo bi biti dobro za sve). Oito je, dakle, da se politiko djelovanje u

    ovoj koncepciji demokracije utemeljuje na vrlini graana kao pojedinaca i

    kolektiviteta da odrede bit ope volje i tako opeg dobra koje je jednako

    prihvatljivo za sve bez ostatka. U tome je Roussseau vidio bit graanske

    slobode. Zato kod njega opa volja koja se reflektira kroz veinu nije samo

  • Vladimir Vuji 20

    zbroj posebnih volja, jer bi to bio zbroj privatnih elja i interesa, ve je zbroj

    onoga to predstavlja zajedniki interes. Biti protiv toga i tako shvaenog

    interesa znai biti ne protiv slobode uope, ve protiv graanske slobode.

    Upravo tako treba razumjeti njegovu tezu da prema zakonu ope volje veina

    moe prisiliti svakog pojedinca ako odstupa od te ope volje da bude

    slobodan (Rousseau, 1978.: 103). Sve, dakle, upuuje na zakljuak da se

    ovaj model demokracije temelji na graanima koji posjeduju odgojem

    razvijenu graansku vrlinu da sudjeluju u odreivanju opeg dobra i

    provoenju toga dobra. Ovo djelovanje je prije svega etiko djelovanje u

    politikom procesu za razliku od stratekog djelovanja. ini se, pak, da bi

    bilo korisno liberalno djelovanje definirati kao strateko kolektivno politiko

    djelovanje, a republikansko djelovanje kao vrijednosno kolektivno djelovanje.

    to bi bila diferencija specifika modela deliberativne demokracije? Nije

    ba jednostavno rei s obzirom na injenicu da i republikanski model

    implicira javnu sferu, javni dijalog, participaciju graana u politikom

    procesu itd. Ipak, kada se uzmu mnoge analize deliberativne demokracije,

    onda je jasno da je bit ove demokracije u javnoj raspravi graana o

    zajednikim problemima i interesima, ali ne s ciljem da se pogodi opa

    volja, da se ostvari konsenzus o svim pitanjima i kontroverzama, ve da se

    daju javna opravdanja za poglede, rjeenja i izvedbe odreenih zajednikih

    interesa. Bit je ,dakle, na opravdavanju zajednikih interesa. Tako, na

    primjer, J. Bohman navodi da teorija deliberativne demokracije nuno ima

    tri komponente: prvo, ona ima kompleksne moralne i epistemike procedure

    javnog diskursa; drugo, mora uvaavati historijska i socijalna ogranienja u

    kojima se vri i tree, mora naglasiti kljuni trenutak javnog opravdavanja

    koji ovaj model demokracije ini atraktivnim, bez zahtijevanja previe

    socijalnog konsenzusa ili epistemikih vrlina (Bohman, 1998.: 422). Prema

    tome, moglo bi se pak rei da diferencija specifika ovog modela nije u

    postizanju konsenzusa, ope volje, zajednikog interesa, nego u javnom

    predstavljanju i opravdavanju opeg interesa. Zato bi se ovo djelovanje

    moglo nazvati deliberativnim kolektivnim djelovanjem koje ima za cilj

    predstavljanje i opravdavanje opeg dobra i zajednikog interesa.

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    21

    Kakav bi dakle bio odnos izmeu politike edukacije i modela

    demokracije? Ako je bit liberalne demokracije strateko kolektivno

    djelovanje, onda je jasno da je cilj politike edukacije u ovome modelu razviti

    sposobnost i vjetine graana za strateko kolektivno djelovanje.

    Republikanskom modelu odgovaralo bi politiko obrazovanje koje razvija

    sposobnost, osobine i vjetine za vrijednosno kolektivno djelovanje, a

    deliberativnom modelu odgovaralo bi politiko obrazovanje koje ima za cilj

    razvijanje sposobnosti, osobina i vjetina za javnu deliberaciju ili

    komunikaciju radi ispravnog predstavljanja i opravdavanja odreenih

    pogleda, interesa i rjeenja za ope dobro ili zajedniki interes. Ova

    posljednja koncepcija demokracije je najpolitinija, jer ukljuuje graane u

    proces politikog promiljanja i odluivanja na specifian nain.

    Zato je, dakle, deliberativni model demokracije i njemu odgovarajui

    model politike edukacije najblii onome to demokracija jest i to ona

    simbolizira? O tome postoje mnoge rasprave, ali je sigurno to da demokracija

    moe postojati samo kada priznaje i omoguuje postojanje konflikata

    interesa i vrijednosti i razliite mogunosti rjeavanja tih konflikata. Ako bi

    se nekom teorijom ili konstitucijom mogle rijeiti razne nesuglasnosti u

    drutvu jednom i zauvijek, tada demokratski oblik vladavine vjerojatno ne bi

    ni bio potreban. A. Gutmann (2000.) s pravom kae kako bi kraj politike

    nesuglasnosti u modernoj demokraciji signalizirao uspon represije te ako bi

    temeljne vrijednosti demokracije bile po sebi nekontroverzne, tada ne bi bilo

    potrebe za demokratskom deliberacijom i odgojem za demokraciju i njene

    vrijednosti. Ba zato to demokracija sadri konfliktne vrijednosti i otvorene

    mogunosti za njihovo rjeavanje, ona uvijek sadri neizvjesnosti oko

    rezultata odluivanja i zato ona treba opravdavanje. A opravdavati se moe

    samo putem demokratske deliberacije. Deliberacija je prema njoj javna

    diskusija i odluivanje kako bi se postiglo opravdano rjeenje tamo gdje je to

    mogue, te da se moe ivjeti s onim razlonim nesuglasnostima koje ostaju

    nerjeive. Dakle, deliberacija nije samo u funkciji postizanja opravdanih i

    moguih rjeenja, nego je i refleksija o onome to je nerjeivo i to

    predstavlja izazov za nove mogunosti. Ova svijest o nerjeivosti odreenih

    nesuglasnosti ini demokraciju dinamikim politikim sustavom, stalno

  • Vladimir Vuji 22

    otvorenim za nove pojmove o pravdi, slobodi i jednakosti. I upravo ta svijest i

    nunost njenog postojanja u demokraciji ini demokraciju otvorenim

    sustavom i politiku edukaciju neophodnom sastavnicom tog sustava. Bez

    primjerene politike edukacije takva svijest ne moe nastati samim

    iskustvom ivljenja u demokraciji.

    A. Gutmann smatra da postoje tri naina u demokraciji za rjeavanje

    spomenutih nesuglasnosti (na primjer, izmeu slobode izbora i prava na

    pobaaj, izmeu slobode izraavanja i pornografije u drutvu, izmeu

    slobode i jednakosti itd.). Jedan nain se moe odrediti kao proceduralizam,

    drugi kao konstitucionalizam i trei kao demokratska deliberacija.

    Proceduralizam (na primjer, veinsko odluivanje) je neizostavni dio

    demokracije i vaan nain rjeavanja zajednikih problema i interesa.

    Konstitucionalizmom se definiraju opa i jednaka prava za sve i tite ta

    prava institucionalno od moguih zlouporaba od veine (tiranija veine) ili

    manjine (terorizam, nasilje i sl.). Deliberacija omoguuje sudjelovanje u

    javnoj debati i opravdavanje ne samo procedura i konstitucija, nego i

    moguih rjeenja za zajednike probleme.

    Gutmann dalje smatra da svaki od tri naina za rjeavanje

    nesuglasnosti u demokraciji zahtijeva da graani imaju odreene vrline i

    vjetine. Proceduralizam, na primjer, zahtijeva svijest o vladavini prava,

    potivanje zakona i pravila odluivanja, prihvaanje izbornog poraza itd. Ali

    kako same procedure ne proizvode po sebi fer rezultate, jasno je da graani

    moraju imati razvijenu svijest i sposobnost za procjenjivanje legitimnosti

    odreenih rezultata demokratskog procesa, tj. jesu li rezultati

    konstitucionalno legitimni, je li na primjer veina odluila tako da se kri

    konstitucionalno pravo na slobodu govora i izraavanja. Ako graani

    procjene da je odreenim zakonom prekrena neka konstitucionalna norma,

    oni imaju legitimno pravo u demokraciji iskazati graanski neposluh prema

    takvom zakonu i stati u obranu povrijeenih prava. Dakle, potivanje zakona

    kao vrijednosti demokracije ne znai slijepo vjerovanje u legitimnost tih

    zakona. Zato je politika legitimacija u demokraciji uvijek na kunji i

    otvorena je za propitivanje i vrjednovanje. Sve to upuuje na jasan zakljuak,

    koji je takoer u svojim analizama izvela A. Gutmann, da bez graanskih

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    23

    (civic) vjetina i vrlina..., demokracija ne moe rjeavati nesuglasnosti koje se

    javljaju meu njenim graanima na moralnim osnovama ili oekivati od

    graana da ive s nesuglasnostima koje nuno ostaju (2000.: 79).

    Deliberativni model demokracije na odreeni nain povezuje u sebi

    vane aspekte liberalne i republikanske koncepcije. Ovaj model demokracije

    ne iskljuuje interese i elje pojedinaca, kao to ne iskljuuje mogunost

    zajednikog interesa ili opeg dobra. Ba suprotno, ovaj model ukljuuje i

    jedno i drugo zato je ovaj model demokracije, kako bi rekla I. M. Young,

    inkluzivni model. A inkluzija u demokraciji nije teorijsko pitanje, nego je

    pitanje socijalne i politike borbe za priznavanje i za samoostvarivanje. Cijela

    povijest demokracije svjedoi da su se ljudska prava razvijala stalnom

    borbom graana za ta prava (sjetimo se borbe ena za pravo glasa i

    jednakopravnost). Inkluzija nije u demokraciji jednostavno pitanje. Ona

    podrazumijeva odreene vrline i vjetine, a to se zajedno moe nazvati

    politikom kulturom demokracije.

    Graanske vrline i modeli demokracije

    Budui da su u liberalnom modelu demokratski procesi prije svega

    agregacija individualnih preferencija ili ostvarivanje kompromisa izmeu

    natjecateljskih interesa, a pravinost se osigurava zakonima, pravilima i

    procedurama, postaje jasno da u takvoj koncepciji ima malo prostora za

    graansku vrlinu. Zato ovdje naputamo daljnje razmatranje politike

    edukacije iz iste liberalne pozicije, tj. iz klasinog modela liberalne

    demokracije te se okreemo na specifikaciju odnosa izmeu republikanske i

    deliberativne demokracije.

    Prema republikanskom pogledu, kako to zapaa i Habermas,

    demokracija je ovisna o vrlinama graana koji su posveeni javnom dobru. U

    ovom obliku demokracije proces formiranja politike volje dogaa se u formi

    etiko-politikog diskursa u kojem se deliberacija oslanja na kulturalno

    uspostavljeni pozadinski konsenzus svih graana u dotinom drutvu. Zato

    je svrha ove etiko-politike participacije formiranje drutva kao politike

    cjeline, kao politike zajednice. Drutvo je ovdje od samog poetka kao

  • Vladimir Vuji 24

    politiko drutvo (societas civilis). Ovdje zato demokracija postaje

    ekvivalentna politikoj samoorganizaciji drutva kao cjeline. Habermas zato

    s pravom zakljuuje da u republikanskom modelu demokratsko formiranje

    volje ima znaajno jau funkciju za konstituiranje drutva kao politike

    zajednice.

    Rawls, pak, na specifian nain objanjava razlog za politiku vrlinu

    graana u klasinom republikanizmu. On smatra da graani ovdje moraju

    posjedovati politike vrline i biti voljni sudjelovati u javnom ivotu

    (Machiavelli, Tocquiville) kako bi mogli sauvati prava i slobode na privatni

    ivot. On pie: Sigurnost demokratskih sloboda zahtijeva aktivno

    sudjelovanje graana koji posjeduju politike vrline potrebne za odravanje

    ustavnog reima (Rawls, 2000.: 184). Graani svojim sudjelovanjem u

    politikom ivotu kontroliraju mogunosti zlouporabe vlasti i legitimaciju

    reima.

    Za Habermasa je problem klasinog liberalizma i republikanizma u

    tome to opisani procesi formiranja politike volje sami po sebi dovode do

    koncepcije drutva u kojem centralnu ulogu ima drava, kao zatitnica

    trinog drutva i ciljno-racionalnog djelovanja, te kao samosvjesno

    institucionaliziranje etike zajednice (Habermas, 1996.: 26). Zato se u

    liberalnoj demokraciji demokratski proces uvijek bazira na kompromisu

    izmeu natjecateljskih interesa, a u republikanskom demokratski se proces

    sastoji u konsenzusu utemeljenom na pozadinskoj koncepciji dobrog ivota

    ili dobrog drutva. Prva je interesno utemeljena, a druga etiki utemeljena

    demokracija.

    Za Rawlsa je problem klasinog republikanizma u tome to u njemu

    nema neke temeljne suprotnosti, jer ovaj poredak pretpostavlja neku

    obuhvatnu vjersku, filozofsku ili moralnu doktrinu te ne ostavlja prostora

    za razliite vrijedne naine ivota (2000.: 86). U njemu postoji samo jedna

    koncepcija dobrog ivota koju svi moraju slijediti ili racionalno-etiki

    otkrivati.

    Problem je, dakle, kako izbjei isto-interesno i isto-etiko

    utemeljenje kolektivnog dobra ili zajednikog interesa. Teoretiari

    demokracije izlaz vide u mogunosti tzv. deliberativne demokracije. Ne bi bilo

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    25

    teko utvrditi veze izmeu Weberovih idealnih tipova djelovanja i navedenih

    naina formiranja politike volje graana u liberalnom i republikanskom

    modelu demokracije. Moglo bi se rei da je za liberalni model karakteristino

    ciljno-racionalno djelovanje, a za republikanski model vrijednosno-

    racionalno djelovanje. Prema Weberu ciljno-racionalno djeluje onaj tko

    orijentira svoje djelovanje prema cilju, sredstvima i prateim posljedicama i

    pri tome racionalno odmjerava odnos izmeu sredstava i ciljeva, odnosno

    izmeu ciljeva i popratnih posljedica i najzad odnos izmeu razliitih

    moguih ciljeva. U svakom sluaju onaj koji ciljno-racionalno djeluje ne

    djeluje ni afektivno niti u skladu s tradicijom (tradicionalistiki). Za

    republikanski model karakteristino bi bilo prije svega vrijednosno-

    racionalno djelovanje. A isto vrijednosno- racionalno djelovanje je ono koje,

    bez obzira na mogue posljedice, stoji u slubi uvjerenja o tome to je

    dunost, dostojanstvo, ljepota, boanski nalog, potovanje ili vanost jedne

    stvari.

    Sa stajalita ciljno-racionalnog djelovanja, vrijednosno-racionalno

    djelovanje je uvijek iracionalno. I to utoliko vie ukoliko je vrijednost prema

    kojoj se djelovanje orijentira uzdignuta na razinu apsolutne vrijednosti. Za

    potrebe nae analize, moe se rei, na razini apsolutne koncepcije dobrog

    ivota ili zajednikog interesa (volonte generale). Jer, kako kae Weber, onaj

    koji tako djeluje sve manje razmatra posljedice svoga djelanja to se vie

    predaje jednoj vrijednosti radi nje same, bilo da je u pitanju isto osjeanje,

    ljepota, apsolutno dobro ili apsolutna dunost (Weber, 1964.: 222).

    Smatramo, naime, da teorija deliberativne demokracije pokuava nai izlaz iz

    oba ova modela djelovanja, dakle iz temeljnih ogranienja liberalne i

    republikanske demokracije.

    E. Callan (1997.) ovaj problem vidi kao problem odnosa izmeu

    liberalizma i demokracije. On se pita kako moemo prihvatiti oboje - odanost

    zajednikom politikom moralu i akomodaciju pluralizmu koji openito stoji

    u tenziji s ovim moralom? Istie kako je brak izmeu liberalizma (zapravo

    ciljno-racionalnog djelovanja) i demokracije (vrijednosno-racionalnog

    djelovanja ili kolektivnog djelovanja u zajednikom interesu) uvijek

    turbulentan te da se ova turbulencija jasno manifestira u naem poimanju

  • Vladimir Vuji 26

    edukacije. Teorija deliberativne demokracije pokuava nai rjeenje za ovaj

    problem liberalne demokracije ili njene unutranje tenzije. Meutim, ne

    postoji jedna teorija deliberativne demokracije, pa prema tome niti jedno

    mogue rjeenje problema. Smatramo, naime, da su danas najutjecajnije

    dvije teorije. Jednu razvija Habermas, a drugu Rawls.

    Ovdje, naravno, ne moemo detaljno obrazlagati razlike izmeu

    razliitih modela deliberativne (komunikativne, diskurzivne) demokracije, ve

    emo samo upozoriti na neke bitne razlike izmeu Habermasova i Rawlsova

    modela. Habermas smatra da diskurzivna teorija demokracije nastoji

    integrirati jednostranosti liberalne i republikanske teorije na nov nain. Ova

    teorija po njemu integrira racionalno-interesne i etiko-politike zasade

    liberalizma i republikanizma u pojam idealne procedure za deliberaciju i

    odluivanje (1996.: 26). Dakle, povezujui zajedno pragmatike razloge,

    kompromise, diskurse samorazumijevanja te pravdu, ova demokratska

    procedura pretpostavlja mogunost razlonih i pravinih rezultata.

    Habermas smatra da se prema ovom proceduralistikom pogledu praktini

    razum udaljava od univerzalnih ljudskih prava ili od konkretnog etikog

    sadraja odreene zajednice te se pretvara u pravila diskursa i oblike

    argumentacije. Na kraju, normativni sadraji nastaju iz same strukture

    komunikativnih akcija - oni su rezultat, a ne pretpostavka komunikaciji.

    Tako ova teorija ne zapostavlja normativne aspekte u demokratskom

    procesu. U skladu s republikanizmom ona daje centralno mjesto procesu

    politikog miljenja i formiranja volje, ali bez razumijevanja same

    konstitucije kao neeg sekundarnog. Konstitucija posreduje proces i pomae

    u njegovoj institucionalizaciji. Diskurs teorija ovisi o institucionalizaciji

    procedura i uvjeta komunikacije, a ne toliko o kolektivno djelatnom

    graanstvu. Diskurs teorija, dakle, uvodi u igru trei novi element, a to je

    deliberativna komunikacija. Za razliku od republikanske etike konstrukcije

    politikog diskursa, deliberativna politika uzima u obzir mnotvo

    komunikativnih oblika racionalnog formiranja politike volje. Deliberativnu

    politiku treba shvatiti kao sindrom koji ovisi o mrei priliito reguliranog

    procesa pregovaranja i razumnih oblika argumentacije, to ukljuuje

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    27

    pragmatike, etike i moralne diskurse, tako da se svaki oslanja na razliite

    pretpostavke i procedure.

    Rawlsova koncepcija deliberativne demokracije kompleksnija je od

    Habermasove. Njegova koncepcija politikog liberalizma polazi od politike

    koncepcije pravednosti ili ideje drutva kao pravinog sustava kooperacije, a

    to se temelji na dvije fundamentalne ideje: na ideji graana kao slobodnih i

    jednakih i na ideji dobro ureenog drutva koje je djelotvorno regulirano

    politikom koncepcijom pravednosti. Dakle, temelji se na ideji drutva kao

    pravinog sustava kooperacije i ideji osobe koja ima dvije moralne moi

    (osjeaja za pravednost i neku koncepciju dobrog ivota, te samih umskih

    moi kao to su sposobnost za miljenje, prosuivanje i zakljuivanje). Bitno

    je u svemu ovome da se koncepcija politikog liberalizma temelji na

    pluralizmu (etikom, religioznom, filozofskom). Problem je kako uspostaviti

    politiko jedinstvo u uvjetima navedenog sveobuhvatnog pluralizma kao

    cjelovitih doktrina dobrog ivota. Kljuna je pretpostavka liberalizma to da

    jednaki graani imaju razliite i zapravo nesumjerljive i nepomirljive

    koncepcije dobra (Rawls, 2000.: 271). Kako u tim uvjetima ostvariti

    odreeno politiko jedinstvo kao uvjet za stabilnost i mogunost ostvarivanja

    osobne koncepcije dobrog ivota? S obzirom na injenicu pluralizma to nije

    mogue ostvariti ako se poe iskljuivo od jednostavnog pluralizma. Samo

    razloni (reasonable), a ne racionalni (racionale) pluralizam omoguuje takvo

    jedinstvo. Upravo ovaj razloni pluralizam (tj. da sam po sebi svaki od njih

    ima vrijednosno opravdanje i predstavlja odreenu koncepciju dobrog

    ivota), a ne jednostavni, omoguuje uspostavu politikog liberalizma

    utemeljenog na preklapajuem konsenzusu razliitih razlonih

    sveobuhvatnih doktrina dobrog ivota. Ali za takav politiki liberalizam koji

    bi se utemeljio kao preklapajui konsenzus iz postojeih sveobuhvatnih

    pluralnih doktrina potrebna je odreena koncepcija liberalne osobe

    (graanina). Rawls jasno istie da je takva koncepcija osobe dio koncepcije

    politike i drutvene pravednosti (328). Ove osobe imaju dvije moralne moi:

    osjeaj za pravednost i sposobnost za neku osobnu koncepciju dobrog ivota.

    Sposobnost za drutvenu kooperaciju ili za sudjelovanje u javnom razumu (u

    deliberaciji) temelji se na te dvije moralne moi osobe.

  • Vladimir Vuji 28

    Problem je, dakle, kod Rawlsa prije svega u tome kako povezati

    koncepciju osobno dobrog ivota u okviru odreene sveobuhvatne doktrine

    kojoj osoba pripada i mogunost zajednikog ivota u pluraliziranom

    drutvu. Kako to postii, a da to ne bude puki kompromis (samo modus

    vivendi)? Graani, dakle, imaju u pluralizmu dva gledita - obuhvatno i

    politiko. Pri tom svaki slobodno odluuje o vrijednostima unutar njegove

    obuhvatne doktrine. Kako onda dolaze do politikog gledita ili

    preklapajueg konsenzusa koji omoguuje slobodu i jednakost svima, bez

    obzira na razlike? Rawls odgovara da je to mogue samo zato to postoji

    odreeno preklapanje izmeu vrijednosti obuhvatnih doktrina koje su po

    sebi razborite i tako reduciraju sukob izmeu politikih i obuhvatnih

    vrijednosti ivota. Za odravanje ravnotee izmeu obuhvatne i politike

    koncepcije, tj. izmeu onoga to je zajedniko (to povezuje) i to je razliito

    (grupno i individualno), potrebna je odreena koncepcija osobe i sudjelovanje

    takvih osoba u javnom razumu demokratskog procesa ili formiranja politike

    volje. Zato Rawls smatra kako je sposobnost za drutvenu kooperaciju

    temeljna, a ona poiva na koncepciji osobe i razumijevanja javnog uma, te na

    sposobnosti za kooperaciju u samom politikom procesu. Razumijevanje

    naina kako da se ponaamo kao demokratski graani ukljuuje

    razumijevanje ideala javnog uma. Graani potvruju ovaj ideal javnog uma

    ne kao rezultat politikog kompromisa (kao u klasinom liberalizmu), kao u

    modusu vivendi, nego sa stajalita svojih vlastitih obuhvatnih doktrina.

    Naravno, da bi mogli potvrivati ideal javnog uma, oni moraju imati

    odreene vrijednosti, a to su prije svega vrijednosti javnog uma koje se

    temelje na vrijednostima ideje pravednosti koja definira uvjete jednakosti i

    slobode.

    Postoje, dakle, vrijednosti i vrline politike koncepcije pravednosti i

    javnog uma koje omoguuju sposobnost za kooperaciju graana u pluralnim

    drutvima. Rawls ove vrijednosti i vrline smatra velikim vrlinama koje su

    uvijek nadmone drugim obuhvatnim (pluralnim) vrijednostima ivota. A to

    su prije svega, ako gledamo vrline javnog uma ili graana, vrline tolerancije,

    spremnosti na ustupke i pomoi, osjeaj pravinosti i razlonosti (tj.

    prihvaanje pravinih uvjeta kooperacije, te tereta suenja), civilnosti i

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    29

    respekta za razliite osobe i razliita miljenja. Kada su ove vrline jako

    rasprostranjene u drutvu, onda one ine dio politikog kapitala drutva

    (140) kojeg treba stalno obnavljati zato to se troi kao i svaki drugi kapital.

    U politikom liberalizmu ne postoji jedan cilj ili jedna koncepcija dobrog

    ivota, ali ipak postoje neki zajedniki krajnji ciljevi graana koji se mogu

    odrediti samo kao ista politika koncepcija pravednosti (181) koja se

    utemeljuje na dvije moralne moi graana. Rije je, dakle, o veoma

    kompleksnoj koncepciji drutva i osobe u liberalnoj demokraciji.

    Sudjelovanje u javnom razumu mogue je samo ako osobe imaju razvijene

    dvije moralne moi u kojima tzv. tereti suenja, koji omoguuju toleranciju

    i sposobnost za kooperaciju svih, predstavljaju kljunu kariku. Jasno je iz

    svega kako se ovaj politiki kapital drutva ne moe stalno obnavljati ako

    se previaju procesi politike edukacije i edukacije openito.

    Moe se, dakle, zakljuiti da je Habermasov koncept deliberativne

    demokracije jednostavniji od Rawlsova. ini se da je Rawsl ipak blie tezi S.

    Wolina kako je demokracija u kompleksnim drutvima previe jednostavna,

    a u jednostavnim drutvima prekompleksna aktivnost i vladavina (Wollin,

    1996.). Habermasov model jest model proceduralne deliberacije, dok je

    Rawslov model javnog razuma kao naina istraivanja slobode i jednakosti

    posredovan koncepcijom politike pravednosti i koncepcijom osobe kao

    graana koji imaju razvijene vrline za politiku kooperaciju. Oito je, dakle,

    da bez odreene koncepcije vrline graana nije mogue zamisliti bilo koji

    model demokracije, a naroito ne model deliberativne i kooperativne

    demokracije. Demokracija se ne moe svesti na puku raunicu interesa i

    maksimalizacije osobne koristi. Kada bi se na to reducirala otvorio bi se

    prostor za vercersko iskoritavanje opeg dobra i za nesmiljeno guranje

    vlastitog interesa. U tom smislu demokracija je zaista prejednostavna za

    kompleksna drutva. Rizici od takve demokracije ve su na djelu. Zato odgoj

    za demokraciju nije pitanje mode, nego pitanje politikog razvoja i opstanka

    slobode i autonomije suvremenog graanstva.

  • Vladimir Vuji 30

    Zakljuak

    Pokuali smo objasniti tezu da je politiko obrazovanje nuno za

    demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize normativnih

    modela demokracije fokusirali smo se na procese formiranja politike volje

    zato to u tim procesima dolazi do izraaja uloga samih graana. Analiza je

    pokazala da postoje razliiti naini djelovanja graana u procesima

    formiranja politike volje te da ti razliiti naini zapravo odreuju

    specifinost razliitih modela demokracije. Pokazali smo da je strateko

    politiko djelovanje kao instrumentalno politiko djelovanje karakteristino

    za klasini liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno djelovanje, etiki

    proeto, karakteristino za klasini republikanski model demokracije.

    Analiza je dalje pokazala da je u liberalnom modelu naglasak na

    interesima i maksimalizaciji koristi, dok je u republikanskom modelu

    djelovanje u funkciji odreivanja i ostvarivanja opeg dobra. Problem je u

    oba ova modela to su glavni pokretai politikog djelovanja graana, a to su

    interesi u liberalnom modelu te ope dobro u republikanskom modelu, na

    odreeni nain egzogeni samom politikom procesu. To naroito vrijedi za

    klasini liberalni model. Za republikanski model je problem u tome to je

    ope dobro na neki nain predodreeno etikom koncepcijom drutva ili

    onim to bi Rawls rekao pozadinskom kulturom drutva. Kada, dakle, u

    ovome modelu i postoji javnost i javna rasprava ona je ipak omeena

    pozadinskom kulturom drutva. Prema tome, na odreeni nain u oba

    modela demokracije koncepcije dobrog ivota su predodreene i tako manje

    ili vie egzogene samom politikom procesu. Razvoj teorije deliberativne

    demokracije ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove egzogenosti

    interesa i opeg dobra u odnosu na sam politiki proces te da se tako

    afirmira uloga politike u konstituciji interesa i opeg dobra.

    Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal za

    konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija opeg dobra. Ovaj

    model demokracije ne zapostavlja ulogu interesa pojedinaca i mogunost

    opeg dobra, ali ih ne promatra kao egzogene varijable samom politikom

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    31

    procesu. Tako upravo politika poinje dobivati svoju prepoznatljivu funkciju

    u organizaciji drutva i rjeavanju konflikata i konsenzusa.

    Politiko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije

    dobiva nove konture i dimenzije. U ovome radu pokuali smo specificirati te

    dimenzije. One se temelje na pretpostavkama drutvene kooperacije i

    koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i sudjelovanje u javnosti

    radi rjeavanja zajednikih problema. Rawlsova koncepcija politikog

    liberalizma i javnog razuma moda je najblia onome to omoguuje i

    pretpostavlja deliberativnu demokraciju. I Rawls je jasno uoio da je

    specifini model politike kulture koji se temelji na vrlinama graana nuan

    za politiki liberalizam deliberativno utemeljene demokracije. Dakako,

    njegovo istraivanje valja moderirati uenjima o inkluzivnosti deliberativne

    demokracije, o mogunostima razliitog predstavljanja i reprezentiranja, o

    nesumjerljivostima, nerjeivostima i neizvjesnostima demokratskog procesa

    itd. Iz tih premisa nastaje i novo promiljanje i oblikovanje politike

    edukacije. Politiko obrazovanje za deliberativnu demokraciju ima dakle

    svoju specifinu ontologiju i epistemologiju.

  • Vladimir Vuji 32

    LITERATURA

    Aristotel, 1984.: Politika, BIGZ

    Benhabib, Seyla (ur.), 1996.: Democracy and Difference, Contesting the Boundaries

    of the Political, Princeton University Press, Princeton

    Bohman, James, 1998.: The Coming of Age of Deliberative Democracy, The Journal

    of Political Philosophy, (6)4

    Callan, Eamonn, 1997.: Creating Citizens: Political Education and Liberal

    Democracy, Oxford Clarendon Press

    Gutmann, Amy, 2000.: Should Schools Care about Civic Education?, u:

    McDonnell, Loraine M./ Timpane, Michael P./ Benjamin, Roger (ur.),

    Rediscovering the Democratic Purpose of Education, University Press of

    Kansas

    Habermas, Jrgen, 1996.: Three Normative Models of Democracy, u: Benhabib,

    Seyla (ur.), 1996.: Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of

    the Political, Princeton University Press, Princeton

    Held, David, 1990.: Modeli demokracije, kolska knjiga, Zagreb

    Kureli, Zoran, 2002.: Liberalizam sa skeptinim licem, B.A.R.B.A.T, Zagreb

    Locke, Johne, Misli o odgoju, Zavod izdavanje udbenika, Beograd

    McDonnell, Loraine M./ Timpane, Michael P./ Benjamin, Roger (ur.), 2000.:

    Rediscovering the Democratic Purpose of Education, University Press of

    Kansas

    Rawls, John, 2000.: Politiki liberalizam, KruZak, Zagreb

    Rousseau, Jean Jacques, 1978.: Drutveni ugovor, kolska kniga, Zagreb

    Smootha, Sammy, 2002.: Types of democracy and modes of conflict management

    in ethnically divided societies, Nations and Nationalism, (8)4: 423-433.

    Young, Iris Marion, 2000.: Inclusion and Democracy, Oxford University Press

    Weber, Max, 1964.: Sociologija Maxa Webera, (ur. M. uri), Matica Hrvatska,

    Zagreb

    Wolin, Sheldon S., 1996.: Fugitive Democracy, u: Benhabib, Seyla (ur.), 1996.:

    Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of the Political,

    Princeton University Press, Princeton

  • Politiko obrazovanje i modeli demokracije

    33

    POLITICAL EDUCATION AND MODELS OF DEMOCRACY

    SUMMARY

    In this paper, the author argues that political education is

    indispensable to democracy and dependent on models of democracy. In analysing normative models of democracy, his focus is on the process of creating political will because it is during this process where the role of citizens themselves becomes prominent. The analysis has demonstrated that there are various ways in which citizens can become engaged in the process of creating political will, and that these various ways in fact determine the distinctiveness of each model of democracy. The author shows that strategic political action, as instrumental political action, is characteristic of the classical liberal model, whilst value-rational, ethically laden, action is characteristic of the classical republican model of democracy.

    The problem with both these models is that the key motives for citizen political engagement interests in the liberal model, and the common good in the republican model are in a way exogenous to the political process itself. The development of the third model, the theory of deliberative democracy, seeks to overcome these exogenous qualities of interests and the common good in relation to the political process and thus reassert the role of politics in constituting interests and the common good. Thus, the deliberative model of democracy has the potential for constituting and transforming interests and conceptions of the common good. In this model, politics assumes its distinctive function of organising society, resolving conflicts and achieving consensus. In the deliberative model of democracy, political education is provided with new outlines and dimension. These are based on the premises of social cooperation and the notion of the person as capable of acting justly and participate in the public sphere for the purpose of resolving shared problems.

    Keywords: political education, models of democracy, liberal model of democracy, republican model of democracy, deliberative model of democracy

    POLITIKO OBRAZOVANJE IMODELI DEMOKRACIJEUvodModeli demokracije: osnovna obModeli demokracije i politikoGraanske vrline i modeli demoZakljuakLITERATURA

    POLITICAL EDUCATION AND MODELS OF DEMOCRACYSUMMARY