Upload
-
View
12
Download
1
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Politicko obrazovanje, izborni proces, modeli demokratije
Citation preview
Politiko obrazovanje, Vol.1, (2005.), br.1, str. 7-33
Vladimir Vuji
POLITIKO OBRAZOVANJE I MODELI DEMOKRACIJE
Izvorni znanstveni lanak
SAETAK
Autor u ovom radu obrazlae tezu da je politiko obrazovanje nuno za demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize normativnih modela demokracije fokusira se na procese formiranja politike volje zato to u tim procesima dolazi do izraaja uloga samih graana. Analiza je pokazala da postoje razliiti naini djelovanja graana u procesima formiranja politike volje te da ti razliiti naini zapravo odreuju specifinost razliitih modela demokracije. Autor pokazuje da je strateko politiko djelovanje kao instrumentalno politiko djelovanje karakteristino za klasini liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno djelovanje, etiki proeto, karakteristino za klasini republikanski model demokracije.
Problem je u oba ova modela to su glavni pokretai politikog djelovanja graana, a to su interesi u liberalnom modelu te ope dobro u republikanskom modelu, na odreeni nain egzogeni samom politikom procesu. Razvoj treeg modela, teorije deliberativne demokracije, ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove egzogenosti interesa i opeg dobra u odnosu na sam politiki proces te da se tako afirmira uloga politike u konstituciji interesa i opeg dobra. Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal za konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija opeg dobra. U ovom modelu politika poinje dobivati svoju prepoznatljivu funkciju u organizaciji drutva i rjeavanju konflikata i konsenzusa. Politiko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije dobiva nove konture i dimenzije. One se temelje na pretpostavkama drutvene kooperacije i koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i sudjelovanje u javnosti radi rjeavanja zajednikih problema.
Kljune rijei : politiko obrazovanje, modeli demokracije, liberalni model demokracije, republikanski modeli demokracije, deliberativni model demokracije Uvod
Od antikih vremena poznato je da je obrazovanje nuno za odravanje
svakog politikog sustava i da razliitim sustavima odgovara razliito
obrazovanje. Aristotel se tako zalae za odgoj u duhu dravnog ureenja.
Tako demokraciji odgovara ne samo demokratski odgoj, nego i odgoj u duhu
demokratskog dravnog ustroja (Aristotel, 1984.: 139). I suvremene
Prof.dr. Vladimir Vuji, redovni profesor na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu
Vladimir Vuji 8
demokracije svjesne su vanosti ove Aristotelove teze. Danas je politiko
obrazovanje za demokraciju, koje se javlja pod razliitim nazivima, postalo
svojevrsni pokret u svjetskim razmjerima. Problem, dakle, nije vie je li
edukacija za demokraciju potrebna, ve u koncepcijama, sadrajima,
funkcijama i nainima te edukacije1. Osnovni problem odgoja za
demokraciju nastaje iz samog poimanja demokracije - iz njenih koncepcija.
Danas je jasno da postoje razliite koncepcije demokracije kojima odgovaraju
razliiti teorijski i praktini modeli (ustroji) demokracije i demokratske vlasti.
Prema tome, ne moe se o politikoj edukaciji za demokraciju raspravljati
samo generalno, bez povezanosti s modelima demokracije. Razliiti
normativni modeli demokracije pretpostavljaju razliite koncepcije politike
edukacije ili odgoja za demokraciju.
Ovaj problem odnosa izmeu edukacije i politikih poredaka
ekspliciran je ve u Aristotelovim analizama. Prije nego prijeemo na analizu
odnosa izmeu modela demokracije i politike edukacije pokuat emo
eksplicirati problem koristei neke Aristotelove teze. Aristotel je, naime,
smatrao da je najbolje dravno ureenje ono koje ima u vidu opu korist
(Aristotel, 1984.: 64). Opu korist je definirao kao pravdu, ali pravdu nije
definirao kao neku vrstu jednakosti, to i danas neki ine: dobro za kojim
drava tei jest pravda, a to je opa korist. Svi misle da je pravda neka vrsta
jednakosti. On, dakle, izmeu pravde i jednakosti ne stavlja znak
jednakosti. Aristotel je dalje pokazao to je temelj svakog pojedinog dravnog
ureenja (monarhije, aristokracije itd.). Pokazao je da je temelj demokracije
sloboda, aristokracije vrlina, oligarhije bogatstvo itd. On dakle jasno
osporava tezu da je temelj demokracije samo vlast masa (veina).
Ovdje je, meutim, vano vidjeti to Aristotel misli o svrsi postojanja
svakog, a naroito najboljeg, dravnog ureenja. Svrha najboljeg dravnog
ureenja jest pravda, a kako se demokracija temelji na slobodi (slobodnim
ljudima) moglo bi se pojednostavljeno zakljuiti kako su slobodni
istovremeno i jednaki. Sloboda, naime, tako odreuje jednakost. Aristotel,
zapravo, misli kako se grijei u obrazlaganju postojanja razliitih drutvenih
1 Vidjeti, primjerice, u Lorraine M. McDonnell, P. Michael Timpane, and Roger Benjamin (eds.), Rediscovering the Democratic Purposes of Education, Univ. Press of Kansas, 2000.
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
9
ureenja prema tretiranju jednakosti na osnovi odreenog mjerila. Tako bi se
prema njemu demokracija mogla takoer krivo protumaiti na osnovi
slobode i (kao) jednakosti. On o tome kae ovo: Demokracija se zasniva na
shvaanju da je jednakost u odnosu na bilo koju stvar apsolutna jednakost,
pa su ljudi, zato to su svi bili podjednako slobodni smatrali da su svi
apsolutno jednaki (Aristotel, 1984.: 119). Iz Aristotelova izlaganja jasno je
kako on uvia da se iz jednog opeg mjerila kao temelja nekog politikog
poretka ne moe izvesti zakljuak o svakom drugom mjerilu tog poretka. Ako
je tako osnovno mjerilo demokracije sloboda svih, to ne znai da podjednako
slobodni mogu misliti da su apsolutno jednaki u svemu i svaemu.
Prvo obiljeje slobode jest naizmjenino vladanje i podinjavanje.
Politika sloboda se ne moe razmatrati mimo toga. U demokraciji se pravo
sastoji u jednakosti. Sloboda i jednakost nisu u anarhiji (da svatko misli da
moe raditi to hoe). Problem je za demokraciju to ta jednakost nije prema
vrijednosti, ve prema brojnoj nadmoi ili prema onome to veina odlui.
U demokraciji je, dakle, jednakost u tome to narod odlui da je jednakost i
to je najvii zakon i najvia pravda - i to je obavezno za sve. Drugo obiljeje
slobode je da svatko moe ivjeti po svojoj volji, ali kako demokracija poiva
na volji slobode veine onda je jasno da nema apsolutne jednakosti meu
slobodnima. Biti jednak, kae Aristotel, meu jednakima, a to znai
slobodnima (jer je demokracija jednakost po slobodi), znai imati ista prava
(Aristotel, 1984.: 157), i drava koja ne vodi rauna o pravednosti teko se
moe odrati.
Dakle, kao to vidimo ve je Aristotel anticipirao problem suvremene
liberalne demokracije veoma precizno: ako je, naime, demokracija vladavina
slobodne veine, a to jest suvremena liberalna demokracija, onda se u toj
demokraciji jednakost ne moe postaviti metafiziki (kao to je to, primjerice,
iskuavao ak J.Rawls u svojoj teoriji pravde ili kao to su inili razni
marksisti), ve se moe odreivati samo empirijski, a to znai samo kako to
veina odlui, a to dalje znai imati ista prava i nita vie od toga. Iz toga bi
se dalo razumjeti da je Aristotel jasno vidio da se demokracija ne moe
razumijevati fundacionistiki, osim slobode svih, tj. da ne moe imati
metafiziko utemeljenje, nego samo empirijsko. Zar ova Aristotelova rasprava
Vladimir Vuji 10
ne podsjea jako na raspravu suvremenih teoretiara demokracije oko njenih
temelja, tj. na raspravu izmeu fundacionalista i antifundacionalista
demokracije.2 Ako je to tako, onda je posve jasno i da prema Aristotelu
moramo istraivati kako ljudi razumiju demokraciju, prije svega jednakost i
pravdu, te odgojem utjecati na razvoj kritike samorefleksije tog
razumijevanja.
Ve nam, dakle, ova analiza pokazuje kako nije dostatno govoriti o
odgoju za demokraciju u smislu teze da je tu sve samorazumljivo, a prije
svega da je demokracija samorazumljivi sustav vlasti (slobodni izbori,
politike stranke, podjela vlasti itd.), pa je osnovni problem kako odgajati za
demokraciju i na koje aspekte demokracije usmjeriti pozornost odgoja - na
formalne institucije ili realne politike procese (izbore, konflikte, koalicije i
sl.). Naime, o odgoju za demokraciju nije mogue govoriti samo generalno
kao da je demokracija jednoznana koncepcija vlasti. U takvoj koncepciji
odgoja smatra se kao da je cilj jasan - problem je samo u sredstvima
(nainima) odgoja za taj cilj. Malo je radova, pak, koji se usmjeravaju na
odgoj za demokraciju u smislu njezinih determinirajuih ogranienja
(mogunosti) i u smislu razvoja razliitih modela tih mogunosti. Unutranja
ogranienja temeljnog modela demokracije koji poiva na slobodi (slobodnoj
volji pojedinaca i odluivanju veine) odredila su potrebu i mogunost
razvoja teorija demokracije i moguih teorijskih i praktinih modela njenog
ustroja u svijetu. Odgoj za demokraciju pretpostavljao bi prije svega da mladi
znaju karakteristike razliitih modela demokracije i da znaju koji model
demokracije prevladava u njihovoj zemlji i zbog ega je to tako. Tek na toj
osnovi mogue je obrazovati za demokraciju u smislu njenog
institucionalnog ustroja i realnih politikih procesa u drutvu. Zato emo
ovdje pokuati skicirati glavna obiljeja nekih temeljnih modela demokracije
i potrebu odgoja za te modele, a tek na toj osnovi pokuati vidjeti (na
drugom mjestu) kako mladi u Hrvatskoj razumiju demokraciju i odgovara li
to razumijevanje vie ili manje odreenom modelu.
2 Vidjeti o tome opirnije u Seyla Benhabib (ed.), Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of the Political, Princeton University Press, 1996, str. 333-361.
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
11
Modeli demokracije: osnovna obiljeja
Zadaa ovog rada svakako nije analiza teorija ili modela demokracije,
ve skiciranje glavnih obiljeja razliitih modela demokracije koja mogu imati
razliite implikacije za samo politiko obrazovanje graana prema tim
modelima. Aristotel je tvrdio da je odgoj u duhu odreenog dravnog ustroja
nuan za odravanje tog ustroja, a mi sada moemo tvrditi da je odgoj u
duhu odreenog modela demokracije nuan za odravanje upravo tog
modela, a ne nekog drugog. Dakle, jasno je da odgoj za demokraciju i model
demokracije moraju biti usklaeni. Ne postoji, dakle, univerzalni model
odgoja za jedan univerzalni model demokracije.
Ovdje nije problem samo utvrditi osnovne karakteristike razliitih
modela demokracije, nego je problem i oko odreivanja samih modela. Danas
postoje razliite klasifikacije modela demokracije. Postavlja se odmah pitanje
otkud te razliite klasifikacije? Kako su razliiti autori doli da razliitih
modela klasifikacije? Tako, na primjer, D. Held govori o dvije skupine
modela: o klasinim i suvremenim modelima. U klasine modele ubraja
klasinu atensku demokraciju, zatim protektivnu demokraciju i neposrednu
demokraciju; dok suvremene varijante obuhvaaju elitistike i pluralistike
modele itd (Held, 1990.). J. Habermas govori o tri osnovna normativna
modela demokracije: o liberalnom, republikanskom i deliberativnom modelu
(Habermas, 1996.). I. M. Young govori o dva osnovna modela, a to su
agregatni i deliberativni (komunikativni) model (Young, 2000.: 19-25).
Postoje, dakako, i drugi modeli. Na primjer, S. Smootha u jednom radu
prilino precizno definira pet modela demokracije u koje ukljuuje
individualno-liberalni, republikansko-liberalni, multikulturalni, konsocijalni
i etniki model demokracije (Smootha, 2002.). to se iz ovih klasifikacija
moe zakljuiti? Oito je da razliiti autori koriste razliite kriterije za
definiranje modela demokracije. Held je, na primjer, prije svega koristio
historijski kriterij nastajanja modela u teoriji i praksi demokracije.
Habermas je koristio drugi kriterij - ini nam se da ga je zanimalo prije svega
pitanje formiranja politike volje u demokraciji i izvori te volje. Moda je to
Vladimir Vuji 12
pitanje politike legitimacije poretka. Young zanima slian problem kao
Habermasa, dok Smootha koristi vie kriterija, ali prije svega zanima ga
pitanje prava pojedinaca i razliitih kolektiviteta u drutvu. Naime, zanima
ga kako demokracije rjeavaju odnos izmeu drave i nacije u svom
funkcioniranju, tj. razvija li se demokracija kroz slobodu pojedinaca ili kroz
njihove nacionalne/etnike okvire i identitete. Ve ovi sami kriteriji govore o
sloenosti teorija demokracije i kompleksnosti demokracije openito kao
oblika vladavine.
Jasno je da je demokraciju potrebno tretirati iz razliitih pozicija, ali je
za nau svrhu ovdje, tj. s obzirom na politiko obrazovanje, moda najvaniji
kriterij za analizu modela demokracije sam nain formiranja politike volje i
izvori tog formiranja, a to je izravno vezano za pitanje politike legitimacije
demokratskog poretka. U tom smislu ini nam se da je opravdano govoriti o
tri osnovna modela demokracije: o klasinom liberalnom modelu, o
republikanskom modelu i o deliberativnom modelu demokracije. Habermas
analizira upravo ta tri normativna modela demokracije, jer je vjerojatno
pretpostavio da ova tri modela razlikuju ono to je bitno razlikovati u
demokraciji, a to je proces formiranja politike volje i normativno utemeljenje
tog procesa. To se onda nedvosmisleno nadovezuje na pitanje politike
legitimacije demokratskog poretka i autoriteta vlasti. Zato emo se u ovome
radu osvrnuti na ta tri modela kako bi onda mogli vidjeti njihove mogue
implikacije za politiko obrazovanje.
Za modele demokracije vano je vidjeti ulogu politike u drutvu.
Politika prije svega ima zadatak u demokraciji openito raditi na procesu
formiranja politike volje graana, iji izraz jest odreena vlada (izbor ljudi
na poloaj vlasti). Razlika izmeu liberalnog i republikanskog modela
demokracije jest prije svega u tome to je liberalni model usmjeren na
programiranje vlade, dok je republikanski model usmjeren na formiranje
politike zajednice, opeg dobra ili zajednikog interesa. U liberalnom
modelu politika polazi od pojedinanih privatnih interesa graana, u funkciji
je agregiranja tih interesa kroz izborno glasovanje, a vlada slui prije svega
ostvarivanju interesa veine. Republikanski model, meutim, smatra da
postoji ope dobro i da je ono odreeno opom voljom graana na izborima,
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
13
ali da ta opa volja nije samo rezultat danih interesa privatnih osoba, nego je
i rezultat moralne odreenosti ope volje koja proizlazi iz predodreenog
kolektiviteta kao to je politika zajednica. Republikanski pojedinac u
politikom procesu pita se to ja moram uiniti, za koju se opciju opredijeliti,
a da bi ona bila dio zajednikih interesa drugih ljudi u zajednici, jer ako se
ne pogodi taj zajedniki interes (Rousseau) onda nema potvrivanja ope
volje, nego u drutvu dominiraju posebne volje (privatni interesi), to
svakako moe voditi do uruavanja politike zajednice.
Tako zapravo dolazimo do zakljuka da je liberalna politika utemeljena
na agregaciji privatnih interesa pojedinaca, a republikanska na agregaciji
ope volje graana koja nije samo zbroj pojedinanih interesa, nego zbroj
pojedinanih interesa koji se temelje na prosudbi opeg dobra ili onoga to bi
moglo biti zajedniko svima u drutvu. Zato se opa volja ne temelji na
kalkulaciji osobnih interesa, nego na kalkulaciji opeg interesa. A to pak
znai da nije samo racionalna aktivnost instrumentalnog politikog
djelovanja, nego je moralno posredovana jer se utemeljuje i na graanskoj
vrlini ili sposobnosti graana da procjenjuju (pogaaju) ope dobro i da
osjeaju potrebu za tim dobrom. Republikanska politika nije samo politika o
interesima i preferencijama privatnih osoba, nego je politika koja nastaje u
javnom prostoru i javnom dijalogu o opem dobru. Naravno da se ope dobro
ne moe poistovjetiti samo s privatnim interesima i preferencijama tih
interesa, nego je posredovano i odreenim vrijednostima koje prevladavaju u
pozadinskoj kulturi drutva.
U liberalnom modelu izolirani pojedinac standard je morala i istine.
Locke izjednaava dobro, vrlinu i individualni interes. On kae da samo
ono to ima sposobnost da izazove zadovoljstvo u nama jest ono to se moe
zvati dobro, a ono to izaziva bol u nama jest zlo. Dakle, jasno je da i u
liberalnom modelu postoje zajednike vrijednosti, ali samo kao koalicija
privatnih interesa koji su uglavnom nestalni s obzirom na njihovu iskljuivu
subjektivnost. Interesi su ovdje subjektivne kategorije. Odnosi meu ljudima
su iskljuivo interesni odnosi te je povezivanje meu njima minimalno ili
nikakvo. Liberali prihvaaju demokraciju zato to smatraju da elje i interesi
privatnih osoba imaju jednak status i time pravo na njihovo ostvarivanje.
Vladimir Vuji 14
Samo demokracija moe osigurati politiku jednakost svim tim prirodno
jednakim eljama i interesima. Demokracija je tako instrumentalna
vrijednost za liberale. Ona je u funkciji programiranja vlasti koja e tititi
pravo ostvarivanja interesa i elja kao subjektivnih fenomena. Ona tako
ostvaruje primarno protektivnu funkciju privatnih interesa i elja
pojedinaca.
Ako je, pak, liberalizam tako ograniio politiko, postavlja se pitanje
zato je naglaavao vanost odgoja openito. Ljudi su, po Lockeu, ono to
jesu samo po odgoju. On zastupa empiricistiku epistemologiju odgoja koja
polazi od iskustva pojedinaca. Pojedinci su po roenju tabula rasa.
Locke
govori o moralnom, tjelesnom i intelektualnom razvoju, ali ne o politikom
ili graanskom odgoju zato to je ovjek prije svega pojedinac s privatnim
eljama i interesima koje mora na regularan nain bez tete po druge
zadovoljavati. Kako ne bi proizvodio tetu drugima, on mora vladati sobom i
svojim interesima zato mu je dostatno odreeno znanje i moralna vrlina kao
sposobnost vladanja sobom. Vladanje sobom vrhovni je smisao odgoja u
liberalnom modelu demokracije i odgoja.3 Empiricistika epistemologija kao
temelj liberalne demokracije ne uvaava intersubjektivnost znanja i
vrijednosti, ve njihovu subjektivnost zato je nae iskustvo personalno, a ne
ire socijalno. Liberalna edukacija cilja samo na sposobnost vladanja sobom
i na minimalne politike vrijednosti (prije svega socijalne), kao to su
potivanje zakona, uvaavanje interesa i prava drugih, tolerancija razliitosti
i zato ona ne radi na transformiranju privatnih pojedinaca u javne osobe.
Kako ope dobro ne moe postojati bez politike zajednice i obratno,
jasno je da republikanska koncepcija polazi od odreenih vrijednosti i
raspravlja o njima. Rasprava o zajednikom interesu kao opem dobru nije
samo rasprava o razliitim interesima i njihovim preferencijama, nego i
rasprava o etikim i drugim vrijednosnim aspektima ivota. Demokratski
proces ili proces formiranja politike volje podloan je tako vrlinama graana
koji su posveeni opem dobru. Habermas, meutim, kritizira taj dio
republikanske teorije. On kritizira vrijednosni (etiki) sadraj politikog
3 J. Locke o tome pie ovako: Nauite dijete da vlada svojim sklonostima i da potini svoje prohtjeve razumu. Ako ovo postignete i ako mu djelima prijee u naviku, onda ste postigli najtei dio ovog zadatka str.167.
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
15
diskursa ili javnog uma. On eksplicitno kae da se politika ne smije
upregnuti u hermeneutiki proces samoeksplikacije dijeljenog oblika ivota
ili kolektivnog identiteta: Politika pitanja ne smiju se reducirati na tip
etikih pitanja gdje mi, kao lanovi zajednice, pitamo to smo mi i kakvi bi
trebali biti... demokratski proces je (tako) ovisan o vrlinama graana
posveenih javnom dobru (Habermas, 1996.: 24). Habermas uoava da je
upravo ovo vezivanje politike za vrline i identitete graana dovelo do toga da
je ve Rousseau morao raspoloviti graanina orijentiranog na javno dobro od
privatnog ovjeka, a graanin zapravo ne bi smio biti etiki preoptereen u
procesu formiranja slobodne politike volje.
Oba modela demokracije (liberalni i republikanski) polaze od
pojedinaca kao privatnih osoba i njihovih privatnih interesa, ali je u
liberalnom modelu drutvo koalicija privatnih interesa, a u republikanskom
drutvo vrijednosno oblikovanih interesa. Zato oba modela zastupaju
svojevrsni metodoloki individualizam jer je pojedinac osnova formiranja
politike volje, iako na razliito shvaeni nain, ali istovremeno dravu (vlast)
pozicioniraju u centar drutva i politike. U prvom sluaju drava je u funkciji
zatite trinog drutva, a u drugom institucionalizacija etike zajednice. To,
naravno, povlai razliito poimanje vrijednosti drutva i vrlina graana u dva
modela demokracije. U liberalnom modelu naglaavaju se interesi,
preferencije, koristi, trite, razum, kalkulacija, inicijativa, natjecanje,
protektivnost drave, potivanje zakona i procedura. U republikanskom se
naglaavaju vrijednosti participacije u javnom prostoru, ope dobro,
zajedniki interesi, vrijednosti i vrline graana, reciprocitet, solidarnost itd.
Ovaj klasini liberalni model demokracije moe se odrediti i kao
agregativni model zato to on shvaa demokraciju kao proces agregiranja
interesa ili preferencija graana u procesu politikih izbora i odluivanja.
Demokracija se shvaa kao kompetitivni proces u kojem se natjeu za
uspjeh ili pobjedu razliiti interesi. I. M. Young (2000.) smatra da ovaj model
demokracije ima tri osnovna problema. Prvi je problem u tome to se interesi
i preferencije privatnih osoba uzimaju kao prirodno dane; nema objanjenja
njihova porijekla i nema kriterija za njihovo vrjednovanje. Preferencije se u
ovom modelu shvaaju kao egzogene za politiki proces; one su zapravo
Vladimir Vuji 16
samo input-varijable u politikom procesu i zato ih nije mogue objanjavati
i nije mogue razumjeti mogunost njihove promjene u procesu politike
interakcije i komunikacije graana u javnom politikom prostoru. Drugi
problem je to modelu nedostaje ideja o javnosti (public) koju formiraju sami
graani i zato nema objanjenja o mogunosti politike kooperacije i
koordinacije. Trei problem je u tome to ovaj model sadri samo slabi i
individualistiki oblik racionalnosti To znai da svaki pojedinac moe
sudjelovati u politikom procesu i stratekom rasuivanju za postizanje
svojih preferencija, ali krajnji agregatni rezultat tog procesa ne daje nuno
racionalnost (tj. optimalno rjeenje) i sam nije ostvaren procesom
interakcijskog kooperativnog prosuivanja. Prema tome, agregatni model ne
sadri mogunost odreene vrijednosne evaluacije sadraja odluka kako bi te
odluke imale odreenu moralnu legitimaciju. Bez nekog normativnog pojma
nema baze za normativno prosuivanje samih rezultata politikog procesa
(Young, 2000.: 20-21). Prije smo vidjeli da Habermas kritizira republikanski
model zbog inkluzije normativne etike u proces formiranja politike volje u
javnom politikom prostoru. Mislimo da Habermas ovdje poput Rawlsa uvia
problem inkluzije etikog u proces zbog toga to razliite etike koncepcije
vode do tzv. nerjeivosti pogleda i interesa. Ovdje iskrsava problem etike
nesumjerljivosti meu interesima i preferencijama u liberalnoj demokraciji.4
Vjerojatno zato Habermas tvrdi kako se politika pitanja ne mogu reducirati
na tip etikih pitanja, pa zato i demokratski proces ne moe biti ovisan (bar
pretjerano) o vrlinama graana koji su unaprijed posveeni primarno javnom
dobru.
Osnovni problem u liberalnom modelu jest to da se interesi i
preferencije graana uzimaju kao dane i egzogene (neto izvanjsko)
politikom procesu, dok se u republikanskom modelu (naroito u njegovoj
komunitarnoj varijanti) ope dobro takoer shvaa kao egzogeno politikom
procesu. U oba sluaja politika je samo sredstvo za ostvarivanje interesa
privatnih graana ili opeg dobra javnih graana. U oba sluaja ona ima
iskljuivo instrumentalnu aktivnost. U oba sluaja politika je ostvarivanje
danog ili zadanog, a to ne moe voditi do optimalno zajednikog interesa za
4O tome opirno u Zoran Kureli, Liberalizam sa skeptinim licem, B.A.R.B.A.T, Zagreb, 2002, str. 107-143.
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
17
sve graane u drutvu. Takav proces iskljuuje nunost odreenog
konsenzusa u politici koji bi znaio postizanje najoptimalnijeg zajednikog
interesa za dobrobit svih. Do konsenzusa se moe doi zbog konfliktnosti
politikog procesa samo kroz odreene kompromise. Habermas zato smatra
da je politikim interesima i vrijednostima koje stoje u odreenom konfliktu
bez izgleda za konsenzus potrebno izvjesno balansiranje koje se ne moe
postii kroz primarno etiki diskurs. Izlaz iz problema vidi u razvoju teorije
deliberativne demokracije.
Trei model demokracije jest, dakle, deliberativni model. O ovome
modelu danas postoji iva teorijska rasprava. Malo je suvremenih teoretiara
demokracije koji ne zagovaraju deliberativno utemeljenje demokracije.
Ponovo je ovdje zanimljiv Habermas. On ,naime, smatra da teorija diskursa
uzima u obzir elemente liberalne i republikanske koncepcije demokracije, ali
na novi nain. Ona, moglo bi se rei, prekida s isto etikom koncepcijom
graanske autonomije (to je karakteristino za republikanizam), ali i s isto
racionalistiko-interesnom koncepcijom graanske autonomije (to je
karakteristino za liberalizam). U teoriji diskursa vana je procedura u javnoj
debati. U suglasnosti s republikanizmom ova teorija daje centralno mjesto
procesu politikog miljenja i formiranja volje, ali bez tretiranja konstitucije
kao neeg sekundarnog ili kulturalnih identiteta kao nevanih.
Komunikacija je omeena pravilima i procedurama, posredovana postojeom
konstitucijom drutva, ali uzima u obzir i etike pretpostavke i vrijednosne
orijentacije ljudi. Kako bi se mogla uspjeno odvijati kao takva i izbjei
zamke republikanizma, komunikativna teorija polazi od pravila i procedura
javnog diskursa i argumentiranog prosuivanja, ali i od decentriranog
drutva, tj. od drutva koje se pretvara u civilno drutvo (niz mrea i
asocijacija graana) koje je razliito i od drave i od ekonomije jednako
(Habermas, 1996.: 29).
I. M. Young je u vie svojih radova pokuala objasniti deliberativni
model demokracije dosta uspjeno. Ona ,naime, smatra da je demokratski
proces prije svega diskusija o problemima, konfliktima i interesima. Zato
model deliberativne demokracije shvaa demokraciju kao proces kreiranja
javnosti, raspravljanja o ciljevima, idejama i akcijama. Deliberativni model
Vladimir Vuji 18
nije samo registriranje i izvravanje interesa kao danih, egzogenih politikom
procesu, ve je proces transformiranja preferencija, interesa, vjerovanja i
sudova participanata (Young, 2000.: 26). Ovaj model demokracije nije bez
normativnih pretpostavki, a to su prema Young prije svega zahtjevi za
inkluzijom svih, za jednakou, razboritou i javnosti. Deliberativni model,
dakle, jest inkluzivni model demokracije koji ne iskljuuje bilo koga iz
procesa javne rasprave i argumentacije. Ovdje je vaan zahtjev za
razlonou (reasonableness). Razlonost ne znai iskljuivanje razliitih
(esto i udnih) ideja. Razlonost nije iskljuivo u argumentaciji sudova, ve
prije u spremnosti na sluanje prijedloga i prosudbi drugih. Young, dakle,
razlonost ne reducira na argumentativnost, kao to ine mnogi prije nje.
Razloni ljudi su svjesni da esto ne mogu postii suglasnost o odreenim
konfliktima, ali su svjesni da im tada na raspolaganju stoje procedure za
postizanje eljenih odluka (na primjer, veinsko odluivanje ili neki drugi
nain donoenja legitimne odluke). Ovaj model demokracije, dakle,
pretpostavlja odreenu politiku kulturu o kojoj je dobro raspravljao i sam J.
Rawls.
Modeli demokracije i politiko obrazovanje
Jasno je, dakle, da razliiti modeli demokracije imaju razliite
politiko-edukativne implikacije. Vano je vidjeti ono krucijalno u svakom
modelu po emu posjeduje diferenciju specifiku u odnosu na bilo koji drugi
model. Upravo ta diferencija specifika svakog modela ima odreeno znaenje
(implikaciju) za koncepciju politike edukacije. Ovu diferenciju specifiku
treba traiti prije svega u nainima politikog djelovanja graana koji su
odluujui za procese formiranja politike volje.
Ako je posebnost liberalnog modela interesno djelovanje i maksimiranje
individualne koristi, onda bi bit ovog modela bila u onome to politolozi zovu
stratekim politikim djelovanjem. Strateko politiko djelovanje, naime,
smatra politiku instrumentalnom aktivnosti za maksimiranje osobnih
interesa (ciljeva i koristi). Takvo politiko djelovanje nije pak proizvoljno
djelovanje, jer se i ono ostvaruje u odreenim drutvenim uvjetima. To je
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
19
djelovanje koje insistira na proceduri, informaciji i racionalnim prosudbama
oko najboljih rezultata. Prema tome, implikacije ovog modela za politiko
obrazovanje su jasne. Politiko obrazovanje je u ovoj koncepciji minimalno
kao to je minimalno politiko djelovanje graana i elita u procesu
formiranja politike volje. Ono je usmjereno na razvijanje sposobnosti i
vjetina za strateko politiko djelovanje u procesima formiranja politike
volje (formiranja vlade, politikih institucija). Reducira se prije svega na
izborno ponaanje.
Republikanski model demokracije ima drugu diferenciju specifiku. U
ovome modelu graani participiraju u javnom prostoru kako bi se ostvarila
koncepcija opeg dobra koje se smatra univerzalno vaeom i opravdanom. U
ovoj koncepciji graani djeluju u duhu opeg dobra tako to oni participiraju
u opoj volji na jedan univerzalno etiki, a ne interesno odreeni nain.
Prema tome, univerzalno etiko djelovanje jest osnova ove koncepcije. ini se
da je Aristotel najbolje definirao bit republikanskog dravnog ureenja kada
je tvrdio da je najbolje dravno ureenje ono u kojem svaki graanin moe
djelovati u skladu s vrlinom i ivjeti sretno. Dalje je tvrdio da drava postoji
radi djelovanja prema moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajednikog
ivota. A dravu koja je u stvari jedna masa, treba upravo odgojem uiniti
jedinstvenom zajednicom (Aristotel, 1984.). Iako postoje, naravno, odreene
razlike, primjerice izmeu Aristotela i Rousseaua, u poimanju
republikanskog modela demokracije, ipak se iz navedenih rijei najbolje
ocrtava smisao ove demokracije. Rousseauovo volonte generale (opa volja)
i Aristotelovo poimanje drave kao etike zajednice imaju mnogo slinosti.
Prema tome, sudjelovanje u stvaranju opeg dobra, bolje rei sudjelovanje u
pogaanju njegove biti i prevlasti u drutvu jest bit ove demokracije. A to
se ne moe postii bez odreenih etikih zasada i sposobnosti odvajanja onog
to je privatna elja od onoga to je pravedno za sve (ono to je dobro za
mene moralo bi biti dobro za sve). Oito je, dakle, da se politiko djelovanje u
ovoj koncepciji demokracije utemeljuje na vrlini graana kao pojedinaca i
kolektiviteta da odrede bit ope volje i tako opeg dobra koje je jednako
prihvatljivo za sve bez ostatka. U tome je Roussseau vidio bit graanske
slobode. Zato kod njega opa volja koja se reflektira kroz veinu nije samo
Vladimir Vuji 20
zbroj posebnih volja, jer bi to bio zbroj privatnih elja i interesa, ve je zbroj
onoga to predstavlja zajedniki interes. Biti protiv toga i tako shvaenog
interesa znai biti ne protiv slobode uope, ve protiv graanske slobode.
Upravo tako treba razumjeti njegovu tezu da prema zakonu ope volje veina
moe prisiliti svakog pojedinca ako odstupa od te ope volje da bude
slobodan (Rousseau, 1978.: 103). Sve, dakle, upuuje na zakljuak da se
ovaj model demokracije temelji na graanima koji posjeduju odgojem
razvijenu graansku vrlinu da sudjeluju u odreivanju opeg dobra i
provoenju toga dobra. Ovo djelovanje je prije svega etiko djelovanje u
politikom procesu za razliku od stratekog djelovanja. ini se, pak, da bi
bilo korisno liberalno djelovanje definirati kao strateko kolektivno politiko
djelovanje, a republikansko djelovanje kao vrijednosno kolektivno djelovanje.
to bi bila diferencija specifika modela deliberativne demokracije? Nije
ba jednostavno rei s obzirom na injenicu da i republikanski model
implicira javnu sferu, javni dijalog, participaciju graana u politikom
procesu itd. Ipak, kada se uzmu mnoge analize deliberativne demokracije,
onda je jasno da je bit ove demokracije u javnoj raspravi graana o
zajednikim problemima i interesima, ali ne s ciljem da se pogodi opa
volja, da se ostvari konsenzus o svim pitanjima i kontroverzama, ve da se
daju javna opravdanja za poglede, rjeenja i izvedbe odreenih zajednikih
interesa. Bit je ,dakle, na opravdavanju zajednikih interesa. Tako, na
primjer, J. Bohman navodi da teorija deliberativne demokracije nuno ima
tri komponente: prvo, ona ima kompleksne moralne i epistemike procedure
javnog diskursa; drugo, mora uvaavati historijska i socijalna ogranienja u
kojima se vri i tree, mora naglasiti kljuni trenutak javnog opravdavanja
koji ovaj model demokracije ini atraktivnim, bez zahtijevanja previe
socijalnog konsenzusa ili epistemikih vrlina (Bohman, 1998.: 422). Prema
tome, moglo bi se pak rei da diferencija specifika ovog modela nije u
postizanju konsenzusa, ope volje, zajednikog interesa, nego u javnom
predstavljanju i opravdavanju opeg interesa. Zato bi se ovo djelovanje
moglo nazvati deliberativnim kolektivnim djelovanjem koje ima za cilj
predstavljanje i opravdavanje opeg dobra i zajednikog interesa.
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
21
Kakav bi dakle bio odnos izmeu politike edukacije i modela
demokracije? Ako je bit liberalne demokracije strateko kolektivno
djelovanje, onda je jasno da je cilj politike edukacije u ovome modelu razviti
sposobnost i vjetine graana za strateko kolektivno djelovanje.
Republikanskom modelu odgovaralo bi politiko obrazovanje koje razvija
sposobnost, osobine i vjetine za vrijednosno kolektivno djelovanje, a
deliberativnom modelu odgovaralo bi politiko obrazovanje koje ima za cilj
razvijanje sposobnosti, osobina i vjetina za javnu deliberaciju ili
komunikaciju radi ispravnog predstavljanja i opravdavanja odreenih
pogleda, interesa i rjeenja za ope dobro ili zajedniki interes. Ova
posljednja koncepcija demokracije je najpolitinija, jer ukljuuje graane u
proces politikog promiljanja i odluivanja na specifian nain.
Zato je, dakle, deliberativni model demokracije i njemu odgovarajui
model politike edukacije najblii onome to demokracija jest i to ona
simbolizira? O tome postoje mnoge rasprave, ali je sigurno to da demokracija
moe postojati samo kada priznaje i omoguuje postojanje konflikata
interesa i vrijednosti i razliite mogunosti rjeavanja tih konflikata. Ako bi
se nekom teorijom ili konstitucijom mogle rijeiti razne nesuglasnosti u
drutvu jednom i zauvijek, tada demokratski oblik vladavine vjerojatno ne bi
ni bio potreban. A. Gutmann (2000.) s pravom kae kako bi kraj politike
nesuglasnosti u modernoj demokraciji signalizirao uspon represije te ako bi
temeljne vrijednosti demokracije bile po sebi nekontroverzne, tada ne bi bilo
potrebe za demokratskom deliberacijom i odgojem za demokraciju i njene
vrijednosti. Ba zato to demokracija sadri konfliktne vrijednosti i otvorene
mogunosti za njihovo rjeavanje, ona uvijek sadri neizvjesnosti oko
rezultata odluivanja i zato ona treba opravdavanje. A opravdavati se moe
samo putem demokratske deliberacije. Deliberacija je prema njoj javna
diskusija i odluivanje kako bi se postiglo opravdano rjeenje tamo gdje je to
mogue, te da se moe ivjeti s onim razlonim nesuglasnostima koje ostaju
nerjeive. Dakle, deliberacija nije samo u funkciji postizanja opravdanih i
moguih rjeenja, nego je i refleksija o onome to je nerjeivo i to
predstavlja izazov za nove mogunosti. Ova svijest o nerjeivosti odreenih
nesuglasnosti ini demokraciju dinamikim politikim sustavom, stalno
Vladimir Vuji 22
otvorenim za nove pojmove o pravdi, slobodi i jednakosti. I upravo ta svijest i
nunost njenog postojanja u demokraciji ini demokraciju otvorenim
sustavom i politiku edukaciju neophodnom sastavnicom tog sustava. Bez
primjerene politike edukacije takva svijest ne moe nastati samim
iskustvom ivljenja u demokraciji.
A. Gutmann smatra da postoje tri naina u demokraciji za rjeavanje
spomenutih nesuglasnosti (na primjer, izmeu slobode izbora i prava na
pobaaj, izmeu slobode izraavanja i pornografije u drutvu, izmeu
slobode i jednakosti itd.). Jedan nain se moe odrediti kao proceduralizam,
drugi kao konstitucionalizam i trei kao demokratska deliberacija.
Proceduralizam (na primjer, veinsko odluivanje) je neizostavni dio
demokracije i vaan nain rjeavanja zajednikih problema i interesa.
Konstitucionalizmom se definiraju opa i jednaka prava za sve i tite ta
prava institucionalno od moguih zlouporaba od veine (tiranija veine) ili
manjine (terorizam, nasilje i sl.). Deliberacija omoguuje sudjelovanje u
javnoj debati i opravdavanje ne samo procedura i konstitucija, nego i
moguih rjeenja za zajednike probleme.
Gutmann dalje smatra da svaki od tri naina za rjeavanje
nesuglasnosti u demokraciji zahtijeva da graani imaju odreene vrline i
vjetine. Proceduralizam, na primjer, zahtijeva svijest o vladavini prava,
potivanje zakona i pravila odluivanja, prihvaanje izbornog poraza itd. Ali
kako same procedure ne proizvode po sebi fer rezultate, jasno je da graani
moraju imati razvijenu svijest i sposobnost za procjenjivanje legitimnosti
odreenih rezultata demokratskog procesa, tj. jesu li rezultati
konstitucionalno legitimni, je li na primjer veina odluila tako da se kri
konstitucionalno pravo na slobodu govora i izraavanja. Ako graani
procjene da je odreenim zakonom prekrena neka konstitucionalna norma,
oni imaju legitimno pravo u demokraciji iskazati graanski neposluh prema
takvom zakonu i stati u obranu povrijeenih prava. Dakle, potivanje zakona
kao vrijednosti demokracije ne znai slijepo vjerovanje u legitimnost tih
zakona. Zato je politika legitimacija u demokraciji uvijek na kunji i
otvorena je za propitivanje i vrjednovanje. Sve to upuuje na jasan zakljuak,
koji je takoer u svojim analizama izvela A. Gutmann, da bez graanskih
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
23
(civic) vjetina i vrlina..., demokracija ne moe rjeavati nesuglasnosti koje se
javljaju meu njenim graanima na moralnim osnovama ili oekivati od
graana da ive s nesuglasnostima koje nuno ostaju (2000.: 79).
Deliberativni model demokracije na odreeni nain povezuje u sebi
vane aspekte liberalne i republikanske koncepcije. Ovaj model demokracije
ne iskljuuje interese i elje pojedinaca, kao to ne iskljuuje mogunost
zajednikog interesa ili opeg dobra. Ba suprotno, ovaj model ukljuuje i
jedno i drugo zato je ovaj model demokracije, kako bi rekla I. M. Young,
inkluzivni model. A inkluzija u demokraciji nije teorijsko pitanje, nego je
pitanje socijalne i politike borbe za priznavanje i za samoostvarivanje. Cijela
povijest demokracije svjedoi da su se ljudska prava razvijala stalnom
borbom graana za ta prava (sjetimo se borbe ena za pravo glasa i
jednakopravnost). Inkluzija nije u demokraciji jednostavno pitanje. Ona
podrazumijeva odreene vrline i vjetine, a to se zajedno moe nazvati
politikom kulturom demokracije.
Graanske vrline i modeli demokracije
Budui da su u liberalnom modelu demokratski procesi prije svega
agregacija individualnih preferencija ili ostvarivanje kompromisa izmeu
natjecateljskih interesa, a pravinost se osigurava zakonima, pravilima i
procedurama, postaje jasno da u takvoj koncepciji ima malo prostora za
graansku vrlinu. Zato ovdje naputamo daljnje razmatranje politike
edukacije iz iste liberalne pozicije, tj. iz klasinog modela liberalne
demokracije te se okreemo na specifikaciju odnosa izmeu republikanske i
deliberativne demokracije.
Prema republikanskom pogledu, kako to zapaa i Habermas,
demokracija je ovisna o vrlinama graana koji su posveeni javnom dobru. U
ovom obliku demokracije proces formiranja politike volje dogaa se u formi
etiko-politikog diskursa u kojem se deliberacija oslanja na kulturalno
uspostavljeni pozadinski konsenzus svih graana u dotinom drutvu. Zato
je svrha ove etiko-politike participacije formiranje drutva kao politike
cjeline, kao politike zajednice. Drutvo je ovdje od samog poetka kao
Vladimir Vuji 24
politiko drutvo (societas civilis). Ovdje zato demokracija postaje
ekvivalentna politikoj samoorganizaciji drutva kao cjeline. Habermas zato
s pravom zakljuuje da u republikanskom modelu demokratsko formiranje
volje ima znaajno jau funkciju za konstituiranje drutva kao politike
zajednice.
Rawls, pak, na specifian nain objanjava razlog za politiku vrlinu
graana u klasinom republikanizmu. On smatra da graani ovdje moraju
posjedovati politike vrline i biti voljni sudjelovati u javnom ivotu
(Machiavelli, Tocquiville) kako bi mogli sauvati prava i slobode na privatni
ivot. On pie: Sigurnost demokratskih sloboda zahtijeva aktivno
sudjelovanje graana koji posjeduju politike vrline potrebne za odravanje
ustavnog reima (Rawls, 2000.: 184). Graani svojim sudjelovanjem u
politikom ivotu kontroliraju mogunosti zlouporabe vlasti i legitimaciju
reima.
Za Habermasa je problem klasinog liberalizma i republikanizma u
tome to opisani procesi formiranja politike volje sami po sebi dovode do
koncepcije drutva u kojem centralnu ulogu ima drava, kao zatitnica
trinog drutva i ciljno-racionalnog djelovanja, te kao samosvjesno
institucionaliziranje etike zajednice (Habermas, 1996.: 26). Zato se u
liberalnoj demokraciji demokratski proces uvijek bazira na kompromisu
izmeu natjecateljskih interesa, a u republikanskom demokratski se proces
sastoji u konsenzusu utemeljenom na pozadinskoj koncepciji dobrog ivota
ili dobrog drutva. Prva je interesno utemeljena, a druga etiki utemeljena
demokracija.
Za Rawlsa je problem klasinog republikanizma u tome to u njemu
nema neke temeljne suprotnosti, jer ovaj poredak pretpostavlja neku
obuhvatnu vjersku, filozofsku ili moralnu doktrinu te ne ostavlja prostora
za razliite vrijedne naine ivota (2000.: 86). U njemu postoji samo jedna
koncepcija dobrog ivota koju svi moraju slijediti ili racionalno-etiki
otkrivati.
Problem je, dakle, kako izbjei isto-interesno i isto-etiko
utemeljenje kolektivnog dobra ili zajednikog interesa. Teoretiari
demokracije izlaz vide u mogunosti tzv. deliberativne demokracije. Ne bi bilo
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
25
teko utvrditi veze izmeu Weberovih idealnih tipova djelovanja i navedenih
naina formiranja politike volje graana u liberalnom i republikanskom
modelu demokracije. Moglo bi se rei da je za liberalni model karakteristino
ciljno-racionalno djelovanje, a za republikanski model vrijednosno-
racionalno djelovanje. Prema Weberu ciljno-racionalno djeluje onaj tko
orijentira svoje djelovanje prema cilju, sredstvima i prateim posljedicama i
pri tome racionalno odmjerava odnos izmeu sredstava i ciljeva, odnosno
izmeu ciljeva i popratnih posljedica i najzad odnos izmeu razliitih
moguih ciljeva. U svakom sluaju onaj koji ciljno-racionalno djeluje ne
djeluje ni afektivno niti u skladu s tradicijom (tradicionalistiki). Za
republikanski model karakteristino bi bilo prije svega vrijednosno-
racionalno djelovanje. A isto vrijednosno- racionalno djelovanje je ono koje,
bez obzira na mogue posljedice, stoji u slubi uvjerenja o tome to je
dunost, dostojanstvo, ljepota, boanski nalog, potovanje ili vanost jedne
stvari.
Sa stajalita ciljno-racionalnog djelovanja, vrijednosno-racionalno
djelovanje je uvijek iracionalno. I to utoliko vie ukoliko je vrijednost prema
kojoj se djelovanje orijentira uzdignuta na razinu apsolutne vrijednosti. Za
potrebe nae analize, moe se rei, na razini apsolutne koncepcije dobrog
ivota ili zajednikog interesa (volonte generale). Jer, kako kae Weber, onaj
koji tako djeluje sve manje razmatra posljedice svoga djelanja to se vie
predaje jednoj vrijednosti radi nje same, bilo da je u pitanju isto osjeanje,
ljepota, apsolutno dobro ili apsolutna dunost (Weber, 1964.: 222).
Smatramo, naime, da teorija deliberativne demokracije pokuava nai izlaz iz
oba ova modela djelovanja, dakle iz temeljnih ogranienja liberalne i
republikanske demokracije.
E. Callan (1997.) ovaj problem vidi kao problem odnosa izmeu
liberalizma i demokracije. On se pita kako moemo prihvatiti oboje - odanost
zajednikom politikom moralu i akomodaciju pluralizmu koji openito stoji
u tenziji s ovim moralom? Istie kako je brak izmeu liberalizma (zapravo
ciljno-racionalnog djelovanja) i demokracije (vrijednosno-racionalnog
djelovanja ili kolektivnog djelovanja u zajednikom interesu) uvijek
turbulentan te da se ova turbulencija jasno manifestira u naem poimanju
Vladimir Vuji 26
edukacije. Teorija deliberativne demokracije pokuava nai rjeenje za ovaj
problem liberalne demokracije ili njene unutranje tenzije. Meutim, ne
postoji jedna teorija deliberativne demokracije, pa prema tome niti jedno
mogue rjeenje problema. Smatramo, naime, da su danas najutjecajnije
dvije teorije. Jednu razvija Habermas, a drugu Rawls.
Ovdje, naravno, ne moemo detaljno obrazlagati razlike izmeu
razliitih modela deliberativne (komunikativne, diskurzivne) demokracije, ve
emo samo upozoriti na neke bitne razlike izmeu Habermasova i Rawlsova
modela. Habermas smatra da diskurzivna teorija demokracije nastoji
integrirati jednostranosti liberalne i republikanske teorije na nov nain. Ova
teorija po njemu integrira racionalno-interesne i etiko-politike zasade
liberalizma i republikanizma u pojam idealne procedure za deliberaciju i
odluivanje (1996.: 26). Dakle, povezujui zajedno pragmatike razloge,
kompromise, diskurse samorazumijevanja te pravdu, ova demokratska
procedura pretpostavlja mogunost razlonih i pravinih rezultata.
Habermas smatra da se prema ovom proceduralistikom pogledu praktini
razum udaljava od univerzalnih ljudskih prava ili od konkretnog etikog
sadraja odreene zajednice te se pretvara u pravila diskursa i oblike
argumentacije. Na kraju, normativni sadraji nastaju iz same strukture
komunikativnih akcija - oni su rezultat, a ne pretpostavka komunikaciji.
Tako ova teorija ne zapostavlja normativne aspekte u demokratskom
procesu. U skladu s republikanizmom ona daje centralno mjesto procesu
politikog miljenja i formiranja volje, ali bez razumijevanja same
konstitucije kao neeg sekundarnog. Konstitucija posreduje proces i pomae
u njegovoj institucionalizaciji. Diskurs teorija ovisi o institucionalizaciji
procedura i uvjeta komunikacije, a ne toliko o kolektivno djelatnom
graanstvu. Diskurs teorija, dakle, uvodi u igru trei novi element, a to je
deliberativna komunikacija. Za razliku od republikanske etike konstrukcije
politikog diskursa, deliberativna politika uzima u obzir mnotvo
komunikativnih oblika racionalnog formiranja politike volje. Deliberativnu
politiku treba shvatiti kao sindrom koji ovisi o mrei priliito reguliranog
procesa pregovaranja i razumnih oblika argumentacije, to ukljuuje
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
27
pragmatike, etike i moralne diskurse, tako da se svaki oslanja na razliite
pretpostavke i procedure.
Rawlsova koncepcija deliberativne demokracije kompleksnija je od
Habermasove. Njegova koncepcija politikog liberalizma polazi od politike
koncepcije pravednosti ili ideje drutva kao pravinog sustava kooperacije, a
to se temelji na dvije fundamentalne ideje: na ideji graana kao slobodnih i
jednakih i na ideji dobro ureenog drutva koje je djelotvorno regulirano
politikom koncepcijom pravednosti. Dakle, temelji se na ideji drutva kao
pravinog sustava kooperacije i ideji osobe koja ima dvije moralne moi
(osjeaja za pravednost i neku koncepciju dobrog ivota, te samih umskih
moi kao to su sposobnost za miljenje, prosuivanje i zakljuivanje). Bitno
je u svemu ovome da se koncepcija politikog liberalizma temelji na
pluralizmu (etikom, religioznom, filozofskom). Problem je kako uspostaviti
politiko jedinstvo u uvjetima navedenog sveobuhvatnog pluralizma kao
cjelovitih doktrina dobrog ivota. Kljuna je pretpostavka liberalizma to da
jednaki graani imaju razliite i zapravo nesumjerljive i nepomirljive
koncepcije dobra (Rawls, 2000.: 271). Kako u tim uvjetima ostvariti
odreeno politiko jedinstvo kao uvjet za stabilnost i mogunost ostvarivanja
osobne koncepcije dobrog ivota? S obzirom na injenicu pluralizma to nije
mogue ostvariti ako se poe iskljuivo od jednostavnog pluralizma. Samo
razloni (reasonable), a ne racionalni (racionale) pluralizam omoguuje takvo
jedinstvo. Upravo ovaj razloni pluralizam (tj. da sam po sebi svaki od njih
ima vrijednosno opravdanje i predstavlja odreenu koncepciju dobrog
ivota), a ne jednostavni, omoguuje uspostavu politikog liberalizma
utemeljenog na preklapajuem konsenzusu razliitih razlonih
sveobuhvatnih doktrina dobrog ivota. Ali za takav politiki liberalizam koji
bi se utemeljio kao preklapajui konsenzus iz postojeih sveobuhvatnih
pluralnih doktrina potrebna je odreena koncepcija liberalne osobe
(graanina). Rawls jasno istie da je takva koncepcija osobe dio koncepcije
politike i drutvene pravednosti (328). Ove osobe imaju dvije moralne moi:
osjeaj za pravednost i sposobnost za neku osobnu koncepciju dobrog ivota.
Sposobnost za drutvenu kooperaciju ili za sudjelovanje u javnom razumu (u
deliberaciji) temelji se na te dvije moralne moi osobe.
Vladimir Vuji 28
Problem je, dakle, kod Rawlsa prije svega u tome kako povezati
koncepciju osobno dobrog ivota u okviru odreene sveobuhvatne doktrine
kojoj osoba pripada i mogunost zajednikog ivota u pluraliziranom
drutvu. Kako to postii, a da to ne bude puki kompromis (samo modus
vivendi)? Graani, dakle, imaju u pluralizmu dva gledita - obuhvatno i
politiko. Pri tom svaki slobodno odluuje o vrijednostima unutar njegove
obuhvatne doktrine. Kako onda dolaze do politikog gledita ili
preklapajueg konsenzusa koji omoguuje slobodu i jednakost svima, bez
obzira na razlike? Rawls odgovara da je to mogue samo zato to postoji
odreeno preklapanje izmeu vrijednosti obuhvatnih doktrina koje su po
sebi razborite i tako reduciraju sukob izmeu politikih i obuhvatnih
vrijednosti ivota. Za odravanje ravnotee izmeu obuhvatne i politike
koncepcije, tj. izmeu onoga to je zajedniko (to povezuje) i to je razliito
(grupno i individualno), potrebna je odreena koncepcija osobe i sudjelovanje
takvih osoba u javnom razumu demokratskog procesa ili formiranja politike
volje. Zato Rawls smatra kako je sposobnost za drutvenu kooperaciju
temeljna, a ona poiva na koncepciji osobe i razumijevanja javnog uma, te na
sposobnosti za kooperaciju u samom politikom procesu. Razumijevanje
naina kako da se ponaamo kao demokratski graani ukljuuje
razumijevanje ideala javnog uma. Graani potvruju ovaj ideal javnog uma
ne kao rezultat politikog kompromisa (kao u klasinom liberalizmu), kao u
modusu vivendi, nego sa stajalita svojih vlastitih obuhvatnih doktrina.
Naravno, da bi mogli potvrivati ideal javnog uma, oni moraju imati
odreene vrijednosti, a to su prije svega vrijednosti javnog uma koje se
temelje na vrijednostima ideje pravednosti koja definira uvjete jednakosti i
slobode.
Postoje, dakle, vrijednosti i vrline politike koncepcije pravednosti i
javnog uma koje omoguuju sposobnost za kooperaciju graana u pluralnim
drutvima. Rawls ove vrijednosti i vrline smatra velikim vrlinama koje su
uvijek nadmone drugim obuhvatnim (pluralnim) vrijednostima ivota. A to
su prije svega, ako gledamo vrline javnog uma ili graana, vrline tolerancije,
spremnosti na ustupke i pomoi, osjeaj pravinosti i razlonosti (tj.
prihvaanje pravinih uvjeta kooperacije, te tereta suenja), civilnosti i
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
29
respekta za razliite osobe i razliita miljenja. Kada su ove vrline jako
rasprostranjene u drutvu, onda one ine dio politikog kapitala drutva
(140) kojeg treba stalno obnavljati zato to se troi kao i svaki drugi kapital.
U politikom liberalizmu ne postoji jedan cilj ili jedna koncepcija dobrog
ivota, ali ipak postoje neki zajedniki krajnji ciljevi graana koji se mogu
odrediti samo kao ista politika koncepcija pravednosti (181) koja se
utemeljuje na dvije moralne moi graana. Rije je, dakle, o veoma
kompleksnoj koncepciji drutva i osobe u liberalnoj demokraciji.
Sudjelovanje u javnom razumu mogue je samo ako osobe imaju razvijene
dvije moralne moi u kojima tzv. tereti suenja, koji omoguuju toleranciju
i sposobnost za kooperaciju svih, predstavljaju kljunu kariku. Jasno je iz
svega kako se ovaj politiki kapital drutva ne moe stalno obnavljati ako
se previaju procesi politike edukacije i edukacije openito.
Moe se, dakle, zakljuiti da je Habermasov koncept deliberativne
demokracije jednostavniji od Rawlsova. ini se da je Rawsl ipak blie tezi S.
Wolina kako je demokracija u kompleksnim drutvima previe jednostavna,
a u jednostavnim drutvima prekompleksna aktivnost i vladavina (Wollin,
1996.). Habermasov model jest model proceduralne deliberacije, dok je
Rawslov model javnog razuma kao naina istraivanja slobode i jednakosti
posredovan koncepcijom politike pravednosti i koncepcijom osobe kao
graana koji imaju razvijene vrline za politiku kooperaciju. Oito je, dakle,
da bez odreene koncepcije vrline graana nije mogue zamisliti bilo koji
model demokracije, a naroito ne model deliberativne i kooperativne
demokracije. Demokracija se ne moe svesti na puku raunicu interesa i
maksimalizacije osobne koristi. Kada bi se na to reducirala otvorio bi se
prostor za vercersko iskoritavanje opeg dobra i za nesmiljeno guranje
vlastitog interesa. U tom smislu demokracija je zaista prejednostavna za
kompleksna drutva. Rizici od takve demokracije ve su na djelu. Zato odgoj
za demokraciju nije pitanje mode, nego pitanje politikog razvoja i opstanka
slobode i autonomije suvremenog graanstva.
Vladimir Vuji 30
Zakljuak
Pokuali smo objasniti tezu da je politiko obrazovanje nuno za
demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize normativnih
modela demokracije fokusirali smo se na procese formiranja politike volje
zato to u tim procesima dolazi do izraaja uloga samih graana. Analiza je
pokazala da postoje razliiti naini djelovanja graana u procesima
formiranja politike volje te da ti razliiti naini zapravo odreuju
specifinost razliitih modela demokracije. Pokazali smo da je strateko
politiko djelovanje kao instrumentalno politiko djelovanje karakteristino
za klasini liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno djelovanje, etiki
proeto, karakteristino za klasini republikanski model demokracije.
Analiza je dalje pokazala da je u liberalnom modelu naglasak na
interesima i maksimalizaciji koristi, dok je u republikanskom modelu
djelovanje u funkciji odreivanja i ostvarivanja opeg dobra. Problem je u
oba ova modela to su glavni pokretai politikog djelovanja graana, a to su
interesi u liberalnom modelu te ope dobro u republikanskom modelu, na
odreeni nain egzogeni samom politikom procesu. To naroito vrijedi za
klasini liberalni model. Za republikanski model je problem u tome to je
ope dobro na neki nain predodreeno etikom koncepcijom drutva ili
onim to bi Rawls rekao pozadinskom kulturom drutva. Kada, dakle, u
ovome modelu i postoji javnost i javna rasprava ona je ipak omeena
pozadinskom kulturom drutva. Prema tome, na odreeni nain u oba
modela demokracije koncepcije dobrog ivota su predodreene i tako manje
ili vie egzogene samom politikom procesu. Razvoj teorije deliberativne
demokracije ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove egzogenosti
interesa i opeg dobra u odnosu na sam politiki proces te da se tako
afirmira uloga politike u konstituciji interesa i opeg dobra.
Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal za
konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija opeg dobra. Ovaj
model demokracije ne zapostavlja ulogu interesa pojedinaca i mogunost
opeg dobra, ali ih ne promatra kao egzogene varijable samom politikom
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
31
procesu. Tako upravo politika poinje dobivati svoju prepoznatljivu funkciju
u organizaciji drutva i rjeavanju konflikata i konsenzusa.
Politiko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije
dobiva nove konture i dimenzije. U ovome radu pokuali smo specificirati te
dimenzije. One se temelje na pretpostavkama drutvene kooperacije i
koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i sudjelovanje u javnosti
radi rjeavanja zajednikih problema. Rawlsova koncepcija politikog
liberalizma i javnog razuma moda je najblia onome to omoguuje i
pretpostavlja deliberativnu demokraciju. I Rawls je jasno uoio da je
specifini model politike kulture koji se temelji na vrlinama graana nuan
za politiki liberalizam deliberativno utemeljene demokracije. Dakako,
njegovo istraivanje valja moderirati uenjima o inkluzivnosti deliberativne
demokracije, o mogunostima razliitog predstavljanja i reprezentiranja, o
nesumjerljivostima, nerjeivostima i neizvjesnostima demokratskog procesa
itd. Iz tih premisa nastaje i novo promiljanje i oblikovanje politike
edukacije. Politiko obrazovanje za deliberativnu demokraciju ima dakle
svoju specifinu ontologiju i epistemologiju.
Vladimir Vuji 32
LITERATURA
Aristotel, 1984.: Politika, BIGZ
Benhabib, Seyla (ur.), 1996.: Democracy and Difference, Contesting the Boundaries
of the Political, Princeton University Press, Princeton
Bohman, James, 1998.: The Coming of Age of Deliberative Democracy, The Journal
of Political Philosophy, (6)4
Callan, Eamonn, 1997.: Creating Citizens: Political Education and Liberal
Democracy, Oxford Clarendon Press
Gutmann, Amy, 2000.: Should Schools Care about Civic Education?, u:
McDonnell, Loraine M./ Timpane, Michael P./ Benjamin, Roger (ur.),
Rediscovering the Democratic Purpose of Education, University Press of
Kansas
Habermas, Jrgen, 1996.: Three Normative Models of Democracy, u: Benhabib,
Seyla (ur.), 1996.: Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of
the Political, Princeton University Press, Princeton
Held, David, 1990.: Modeli demokracije, kolska knjiga, Zagreb
Kureli, Zoran, 2002.: Liberalizam sa skeptinim licem, B.A.R.B.A.T, Zagreb
Locke, Johne, Misli o odgoju, Zavod izdavanje udbenika, Beograd
McDonnell, Loraine M./ Timpane, Michael P./ Benjamin, Roger (ur.), 2000.:
Rediscovering the Democratic Purpose of Education, University Press of
Kansas
Rawls, John, 2000.: Politiki liberalizam, KruZak, Zagreb
Rousseau, Jean Jacques, 1978.: Drutveni ugovor, kolska kniga, Zagreb
Smootha, Sammy, 2002.: Types of democracy and modes of conflict management
in ethnically divided societies, Nations and Nationalism, (8)4: 423-433.
Young, Iris Marion, 2000.: Inclusion and Democracy, Oxford University Press
Weber, Max, 1964.: Sociologija Maxa Webera, (ur. M. uri), Matica Hrvatska,
Zagreb
Wolin, Sheldon S., 1996.: Fugitive Democracy, u: Benhabib, Seyla (ur.), 1996.:
Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of the Political,
Princeton University Press, Princeton
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
33
POLITICAL EDUCATION AND MODELS OF DEMOCRACY
SUMMARY
In this paper, the author argues that political education is
indispensable to democracy and dependent on models of democracy. In analysing normative models of democracy, his focus is on the process of creating political will because it is during this process where the role of citizens themselves becomes prominent. The analysis has demonstrated that there are various ways in which citizens can become engaged in the process of creating political will, and that these various ways in fact determine the distinctiveness of each model of democracy. The author shows that strategic political action, as instrumental political action, is characteristic of the classical liberal model, whilst value-rational, ethically laden, action is characteristic of the classical republican model of democracy.
The problem with both these models is that the key motives for citizen political engagement interests in the liberal model, and the common good in the republican model are in a way exogenous to the political process itself. The development of the third model, the theory of deliberative democracy, seeks to overcome these exogenous qualities of interests and the common good in relation to the political process and thus reassert the role of politics in constituting interests and the common good. Thus, the deliberative model of democracy has the potential for constituting and transforming interests and conceptions of the common good. In this model, politics assumes its distinctive function of organising society, resolving conflicts and achieving consensus. In the deliberative model of democracy, political education is provided with new outlines and dimension. These are based on the premises of social cooperation and the notion of the person as capable of acting justly and participate in the public sphere for the purpose of resolving shared problems.
Keywords: political education, models of democracy, liberal model of democracy, republican model of democracy, deliberative model of democracy
POLITIKO OBRAZOVANJE IMODELI DEMOKRACIJEUvodModeli demokracije: osnovna obModeli demokracije i politikoGraanske vrline i modeli demoZakljuakLITERATURA
POLITICAL EDUCATION AND MODELS OF DEMOCRACYSUMMARY