I. PODIJELJENA EVROPA

Drugi svjetski rat u Evropi je završen predajom Njemačke 7.maja 1945.godine. Dokument

o predaji potpisali su u Remsu feldmaršal Jodl, u ime Vermahta, i genral-pukovnik Bedel

Smit u ime američkih i britanskih snaga. Francuski i ruski oficiri bili su svjedoci. Kasnije je

održana slična ceremenonija u Berlinu, između Rusa i Nijemaca, i sva neprijateljstva su

okončana 8.maja. Najduži i najraznorniji rat savremene historije, završen je. Mišlin Morel,

francuskinja zatočena u jednom koncetracionom logoru, opisala ja prve nestvarne trenutke

slobode: „Cijeli dan provela sam u nekoj vrsti obamrlosti. Pokušala sam samu sebe da

ubijedim da sam slobodna. Pokušala sam da napišem pjesmu. Nisam stigla dalje od:

Slobodna, slobodna, najzad slobodna. U tom trenutku sloboda još nije imala pravo

značenje...“ Bio je to kraj puta i za više miliona vojnika: za Ruse, koji su se poslije prvih

poraza probili do pola Evrope, od Staljingrada do Berlina, za zapadne armije koje su godinu

dana napredovale ka unutrašnjosti kontinenta od normandijske obale. Uskoro će biti

demobilisani, vratiti se kućama, svojim porodicama, i nastaviti sa svojim mirnodopskim

poslovima. Za nekoliko miliona njemačkih vojnika bio je to početak dugog puta u ropstvo.

Još prije maja 1945.godine veliki dio Francuske, Belgije i Italije i gotovo cijela Istočna

Evropa već su bili oslobođeni. Kad je primirje potpisano, nacisti su još držali mali dio

Njemačke, Norvešku, Dansku i dijelove Čehoslovačke. Treći rajh, koji je prema predviđanju

svog vođe trebalo da traje hiljadu godina, bio je na izdisaju. „Hoćete li totalni rat ?“ pitao je

Gebels (Goebbels) 1943.godine. Sad su imali totalni poraz. Savezničke vođe razmijenile su

čestitke. Staljin je telegrafisao Čerčilu (Churchill): „Ovu historijsku pobijedu za oslobođenje

Evrope izvojevale su zajednički sovjetska, britanska i američka armija“. U pobijedničkoj

emisiji te večeri, Čerčil se obratio Britancima: „Volio bih da večeras mogu da vam kažem da

je kraj svim našim mukama i nevoljama.“ Međutim, dan pobijedes slavljen je samo u Evropi.

Japanci su se još borili, i mada se još nije nazirao kraj ratu na Pacifiku, bilo je jasno da nema

opuštanja pred ogromnim problemima s kojima je suočen poslijeratni svijet, i pobijednici i

pobijeđeni. Tog dugo očekivanog dana pobijede malo ih je mislilo na iskušenja i probleme

budućnosti. U Londonu su upaljeni reflektori, prvi put poslije šest godina zamračenja, svi su

bili veseli, sretni i pristojni, nijedan pijanac se nije ni čuo, ni vidio. Big Ben je bio osvijetljen,

Clock Tower, Speaker's Corner, gradska kuća, straža, ostrvo u Sent Džems parku i

Bakingemska palata. Posvuda vesela buka gomile, pjesma i vatromet. U Moskvu su vijesti

stigle u dva sata poslije ponoći. „Gledam kroz svoj prozor“ piše Ilja Erenbug, „gotovo svi

ostali prozori su osvijetljeni-ljudi su bdjeli. Svako je svakog grlio, poneko je glasno jecao. U

1

četiri sata ujutro ulica Gorki bila je zakičena.“ Iz hiljadu topova ispaljenje su salve. Veliko

veselje i duboka tuga. „Te večeri“, piše jedan Rus, „nije bilo nijednog stola u Sovjetskom

Savezu za kojim okupljeni nisu osjećali da je bar jedno mjesto prazno.“ Poslije podne 8.maja,

general De Gol otišao je do Trijumfalne kapije. Bilo je mnogo svijeta. General je salutirao

pred grobnicom Neznanog junaka, a bujica ljudi je probila ogradu. Međutim, i pored izliva

osjećanja, zvaničnih govora, crkvenih zvona i artiljerijskih salvi, radovanje je bilo odmjereno

i ozbiljno:“ Comme ils sont obscurs, les lendemains de la France!“

Njemačka reakcija: obamrlost i apatija. Strahovalo se da se mladi vojnici neće predati, da

će fanatične partizanske i gerliske jedinice nastaviti da se bore. Ništa od toga nije se dogodilo-

posljednji čin-Gotterdammernug-a (Sumraka bogova), sumraka nordijskih bogova, već je

odigran i niko nije imao želje da produži agoniju. Hitler je izvršio samoubistvo nekoliko dana

ranije, u svom bunkeru, Musolini je uhvaćen u bjekstvu i partizani su ga objesili, s njima

zajedno sahranjeni su i njihovi snovi i moći. Njemčka je bila sasvim iscrpljena. Sam Hitler je

rekao da će, ako Njemačka ne dobije rat, to biti znak slabosti, manje vrijednosti, pa zemlja u

tom slučaju može i da izumre. Njegova samrtna želja gotovo da je ispunjena.

Na dan pobijede u cijeloj Evropi bilo je parada, smijeha, igre na ulicama, a već slijedećeg

jutra Evropljani su počeli da prave bilans ratnih posljedica. Bio je to stravičan završni ratni

račun, od koje je drhtalo i najtvrđe srce. Od 17.vijeka nije u Evropi vođen tako žestok i

razoran rat. Mir se vratio, ali su mnogi osjećali, kao i pjesnik na kraju Tridesetogodišnjeg rata,

da je to grobni mir. Došao je prekasno. Mnogi su strepili da se Evropa nikad više neće dići iz

pepela, Evropa koja se još nije bila potpuno oporavila od strašnih krvoprolića i pustošenja

Prvog Svjetskog rata. Gledano unazad, bilo je to gotovo beznačajno, jer u ratu 1914-1918.

bilo je osam miliona žrtava, a sada ih je bilo četiri puta toliko. Francuska sa 620 000 poginulih

i Britanija sa 260 000, izgubile su manje u Drugom svjetskom ratu, ali je broj izgubljenih

života u Srednjoj i Istčnoj Evropi bio ogroman. Poljska je izgubila više od 20 % ukupnog

stanovništva (uključujući i milione ubijenih jevreja), a Jugoslavija 10 % populacije. Sovjetski

gubici procijenjeni su na dvadeset do trideset miliona, njemački (uključujući i civilno

stanovništvo) na više od pet miliona. Čak je i mala Grčka bila teško propatila.

I materijalni gubici bili su neuporedivo veći nego u Prvom Svjetskom ratu. Veliki dijelovi

Evrope direktno su pogođeni: Poljska i Rusija, Jugoslavija i Grčka, Italija i Sjeverna

Francuska, Belgija i Holandija, a u posljednjim mjesecima rata i Njemačka. Bilo je

bombardovanja ogrmonih razmjera. I Rusij i Nijemci su se pri povlačenju držali politike

2

„spaljenje zemlje“: gotovo nijedan veći evropski grad nije prošao sasvim neoštećen. Neki,

poput Varšave, bili su toliko razoreni da se nije znalo mogu li se uopće iznova podići. Hitler

je 1935.godine rekao da kroz deset godina niko neće moći da prepozna Berlin. Ostvarilo mu

se proročanstvo, iako ne onako kako je on zamislio. Nekim se činilo da će biti potrebno

petnaest godina da se očisiti krš i put iz negdašnje njemačke prijestolnice, drugi nisu imali ni

toliko optimizma. Priobalna i sjeverna područja Francuske uništena su tokom posljednje

godina rata i ogromna šteta nanijeta je Bulonju, Avru, Ruanu i Brestu. Dijelovi Holandije bili

su poplavljeni-Valheren je bio pod vodom, a tla južno od Zindera potpuno potopljeno. U

Italiji su teško stradali industrijski i trgovački centri, Napulj, Milano i Torino, djelimično su

uništeni Piza i Verona, Lion, Budimpešta, Lenjingrad, Kijev, Krakov i još mnogo drugih

gradova. Oni koji su tada obišli Srednju Evropu pričali su o nestvarnom utisku, mjesečev

pejzaž posut brežuljcima šuta i kraterima od bombi, napuštene smrdljive ruševine koje su

nekad bile dio poslovnih i stambenih četvrti. Najpreče je bilo obezbjediti stanove za

preživjele, međutim u Njemačkoj se u četvrtini kuća nije moglo živjeti, isto tako bilo je u

Poljskoj, Grčkoj, Jugoslaviji i evropskom dijelu Sovjetskog Saveza. Još veći broj kuća bio je

oštećen. Problem je bio najakutniji u gradovima. U Diseldorfu je 93 % kuća proglašeno

nepodobnim za stanovanje. U američkoj zoni Njemačke 81 % kuća bilo je oštećeno, čak

uništeno. U dijelovima Sovjetskog Saveza koji su bili pod njemačkom okupacijom domovi

šest miliona porodica su uništeni-dvadest pet miliona ljudi ostalo je bez krova nad glavom.

Avet gladi nadvila se nad cijelom Evropom. Prvih godina rata zemljoradnja i stočarstvo

donosili su prinos, ali i vremenom je smanjena radna snaga, mašina nije bilo dovoljno, niti

đubriva niti sjemena, žetve su bile sve mršavije, a mnogo stoke je izgubljeno. Situacija se još

više pogoršala poslije surove suše 1945.godine. Prinosi žitarica u kontinentalnom dijelu

Evrope (isključujući Sovjetski Savez) smanjeni su sa predratnih 59 miliona tona (prosječno

godšinje) na 31 milion tona. U Francuskoj, inače bogatoj poljoprivrednoj zemlji, prinos

žitarica smanjen je za više od jedne polovine. Danska nije pretrpjela velike materijalne štete,

ali više nije isporučivala hranu svojim redovnim kupcima. Njemačkoj i Britaniji, jer nisu bili

u mogućnosti da plate isporuku. U cijeloj Evropi hrana je bila strogo ograničena, a na mnogim

mjestima sledovanja su bila manja nego za vrijeme rata. Godinu dana po završetku rata

procijenjeno je da je oko sto miliona Evropljana dnevno unosilo samo 1500 kalorija, čak i

manje (što je dijeta za mršavljenje). Hiljadu pet stotina kalorija ni u kojem slučaju nije idealan

prehrabeni nivo za one koji obavljaju teške fizičke poslove ili za djecu u razvoju, za sve one

koji su godinama bili pothranjeni. Međutim, čak i ovaj nivo povremeno je bio nedostižan: u

3

američkoj i britanskoj zoni Njemačke sledovanje je 1946.godine moralo da bude smanjeno na

900-1000 kalorija. U Sovjetskom Savezu bilo je gotovo beznadežno-hrane nije bilo i glad je

prijetila svima koji bi izgubili bon za sledovanja.

Stanovnicima razorenih gradova bila je potrebna pomoć u odjeći. Obući, pokućstvu, alatu.

S približavanjem zime, gorivo je postalo stvar života ili smrti. Na cijelom kontinentu

drastično je opala proizvodnja uglja-42 % u odnosu na predratni period. Rur je proizvodio

samo 25 000 tona uglja dnevno, u poređenju sa 400 000 tona prije rata. Da su bile dostupne

veće količine, ne bi ih bilo moguće prenijeti u krajeve gdje je ogrijev bio najpotrebniji.

Vjerovatno najozbiljnija materijalna posljedica ratnih razaranja bila je uništena saobraćajna

mreža od koje je Evropa zavisila: 740 od 958 značajnih mostova uništeno je u američkoj i

britanskoj zoni Njemačke. U Francuskoj je ostalo samo 35 % željezničkih lokomotiva i

gotovo isti toliki procenat trgovačke flote. U Holandiji su svi mostovi sjeverno od

Leopoldovog kanala porušeni, što je sasvim zaustavilo promet na glavnom holandskom i

belgijskom kanalu tokom šest mjeseci. Prema tradiciji, veliki teret u sjevernom dijelu

Francuske i zapadnom dijelu Njemačke prevožen je unutrašnjim vodenim putevima, koji su

sada bili izvan upotrebe. Isto se dogodilo i sa mnogim lukama: Tulon je bio blokiran

potopljenim francuskim brodovima, Kale, Bulonj, Bordo i Denkerk bili su potpuno

paralizirani, Mnogo mjeseci poslije završetka rata na Rajni je samo jedan most bio

upotrebljen (kod Niemgena) i samo jedan na Elbi (kod Hamburga). U Njemačkoj je

željeznički saobraćaj potpuno obustavljen, vozovi su krenuli tek poslije mnogo mjeseci.

Stručnjacima je bilo jasno, kao što je jedan od njih i primjetio, da bombardovanje gradova nije

prouzrokovalo toliko potresa i meteža koliko koliko uništenje vitalnih željezničkih i vodenih

puteva.

Čak ni sad nije moguće sa sigurnošću procijeniti koliko je industrije bilo u pogonu krajem

rata. U tom opštem haosu, statistici nije davana prednost. U Francuskoj možda 35 % u odnosu

na predratni nivo, nešto veći procenat u neutralnim zemljama u onima koje nisu mnogo

pogođene (Danska i Čehoslovačka na primjer), ali je taj odnos bio mnogo slabiji u

Njemačkoj, Austriji i Grčkoj. Nekoliko pouzdanih podataka kojima raspolažemo govore sami

za sebe: proizvodnja sirovog gvožđa 1946.godine u zemljama koje su u EEZ (Francuskoj,

Njemačkoj, Italiji i Beneluxu) bila je manja od trećine proizvodnje u 1938.godini, a

neprerađenog čelika-oko jedne trećine. A 1938.godina nije bila dobra godina, mnoge

evropske zemlje još nisu bile savladale depresiju. U Francuskoj, na primjer, industrijalska

proizvodnja te godine bila je za 20 % manja nego 1929.godine Financijski sistem bio je

4

poremećen, neizbježna posljedica bila je inflacija. U Njemačkoj je u prometu bilo sedam puta

više novca nego 1938.godine. Cijene su u Francuskoj u toku rata porasle četiri puta. U

Mađarskoj i Grčkoj valuta je doživjela krah. Ubrzo poslije rata Belgija i Norveška bile su

prinuđene na devalvaciju i hitnu monetarnu reformu, da bi spriječile sličnu sudbinu. Ukratko,

evropska privreda 1945.godine više nije mogla da opstane. Kontinent je bio suočen sa

ekonomskim slomom, glađu i bolešću. Prije nego što je uopće moglo da se razmišlja o

obnovni i rekonstrukciji, trebalo je obezbjediti ogromne količine pomoći. Stigla je od

UNRRA-e (United Nations Relief and Rehabilitation Administration), prevashodno

finansiranja od strane SAD, i sastojala se od hrane, sirovina i opreme, neophodnih za

uspostavljanje nekih osnovnih službi u Italiji, Jugoslaviji, Grčkoj, Austriji, Čehoslovačkoj,

Poljskoj i u nekim dijelovima Sovjetskog Saveza. Po povelji po kojoj je osnovana, UNRRA je

trebalo da pomaže samo one narode koji su bili protiv sila Osovine, Njemačka je pomoć

dobila neposredno od svoji okupatora. Čitave države živjele su od milostinje i slično bismo

pogriješili kad bismo rekli da je budućnost evropske privrede u ljeto 1945.godine bila

neizvjesna. Izgledalo je da budućnosti uopće nema.

Oni koji su trebali da plaćaju žitne poslijeratne intervencije dvostruko su se prevarili u

proračunima, potcijenili su ozbiljnost privredne krize i uopće nisu bili svijesni do koje je

mjere aktivna, koliko je Evropa blizu potpunog sloma. Kad su konačno shvatili, zaključili su

da Evropa i nema izgleda da se oporavi. Zanimljivo je danas pročitati sve ekonomske planove

koje su pripremali u Vašingtonu i Londonu tokom posljednje godine rata. Poslije poraza

Njemačke planeri su bili suočeni sa problemima sasvim drugačijeg reda veličine od

prepostavljenog: visina kredita predviđena da pokrije neposredne potrebe Evrope poslije rata

bila je samo kap u naizgled nepreglednom moru. Međutim, kad su stručnjaci procjenjivali

koliko je Evropa blizu stvarnog sloma, potcijenili su elastičnost i prilagodljivost pojedinih

država, te su procjene išle u drugu krajnost-i pretrpljena šteta prikazana je kao trajna. Neki

dijelovi Evrope zaista su bili paralizirani, ali već poslije nekoliko mjeseci ustanovljeno je da

se, iako industrija stoji, pod ruševinama nalazi gotovo netaknuta oprema. Tako se u ozbiljno

bombardovanom Ruru samo 15 % - 20 % opreme nije moglo popraviti. Poslije dvadest

godina, pri pokušaju da objasne čudnovati privredni oporavak Evrope, neki su ekonomisti

kasno došli do zaključka da, što se privrede tiče, ratne godine nisu bile proćerdane, bilo je to

razdoblje širenja proizvodnih mogućnosti, koliko u Britaniji toliko i u Njemačkoj. Mnoge

fabrike su bombardovane i uništene, ili (u Njemačkoj) razmontirane, pa ipak je aktiva

njemačke industrije 1946.godine bila veća nego deset godina ranije.

5

Preduslovi za sjajan oporavak su i 1945.godine, samo su bili skriveni ispod površine. Čak

ni najblagonakloniji nisu očekivali brzu privrednu ekspanziju. Teško je bilo oduprijeti se

poraznom obimu razranja koje nije pogodilo samo privredu, Psihološki šok je stvorio stanje

opće oduzetosti.

Prije Prvog Svjetskog rata Evropa je neporecivo bila preovlađujući činilac u svjetskoj

politici: imala je najjače armije, bila je svjetski bankar, 83 % svih svjetskih ulaganja nosile su

tri vodeće evropske sile-Britanija, Francuska i Njemačka. Amerika je možda bila prva

industrijska sila svijeta, ali je njen interes u pogledu svjetske politike i trgovine bio sasvim

ograničen. I pored povremenih pobuna, evropske kolonije su uglavnom bile nesporne. Prije

1914.godine London, Pariz i Berlin bili su svjetski kulturni centri, u nauci je samo nekoliko

značajnih oktrića napravljeno van Evrope. Opće raspoloženje bilo je optimističko, čak su i

kritičari društvenog poretka priznavali stalno kretanje nabolje.

Prvi Svjetski rat stavio je tačku na sve to. U Njegovim posljedicama-poslijeratna

ekonomska kriza, pobijeda boljševizma i uspon fašizma-nalazilo se sjeme novog rata.

Amerika je snažno učvrstila svoj položaj, konačno i Rusija, ali su obje sile bile gotovo

potpuno obuzete domaćim problemima, ambicije okrenute svijetu bile su ograničenog obima,

kao i mogućnost ovih država da ih sprovedu. Drugi Svjetski rata donio je duboke promjene.

Poraz sila Osovine, okupacija Njemačke i Italije, sve to okončalo je snove o svjetskoj

prevlasti. Britanija i Francuska oslabljenje su gotovo u istom obimu. Da opstane, Britanija je

bila primorana da proda gotovo trećinu prekomrski posjeda. Na kraju rata godišnji prihod od

prekomorskih ulaganja bio je manji od polovine predratnog, trgovačka flota svedena je na tri

četvrtine predratne i samo 2 % britanske industrije proizvodilo je za izvoz. Da bi dobila rat,

Britanija je morala da se zaduži, što je podrilo domaću valutu. Iako jedan od pobijednika,

Britanija je 1945.godine bila isto toliko siromašna kao i većina evropskih država, a

stanovništvo se isto toliko slabo hranilo. Britanska privreda je zavisila od uvoza dvije trećine

prehrambenih proizvoda i većeg dijela sirovina, što više nije mogla da plati, budućnost joj je

bila prilično mračna. Čak i najstroža kontrola i ograničenje hrane (na snazi nekoliko godina

poslije rata) nisu bili od velike pomoći.

Francuska je više obećavala, jer nije toliko zavsila od uvoza. Međutim, dugoročno

posmatrano, ništa nije bilo izvjesno. Ophrvana unutrašnjim tranzicijama i nesigurna u sebe,

Francuska je morala dugo da se bori s ekonomskim teškoćama i inflacijom, s ustrojestvenim

društvenim problemima, političkom nestabilnošću kod kuće i zamršenim razvojem događaja

6

van granica. Poput Engleske, Belgije i Holandije, i Francuska će ubrzo izgubiti svoje kolonije.

Privredni učinak dekolonizacije bio je manji od očekivanog. Pokazalo se da nisu bili u pravu

oni koji su tvrdili da Evropa ne može da opstane bez svojih kolonija. Francuska je pokušala da

se odupre plimi azijskog i afričkog nacionalizma i uvučena je u kolonijalne ratove prije nego

što je shvatila da je krajnje vrijeme da digne ruke od toga. Međutim, u pitanje je bio prestiž, s

ekonomskog gledišta, francuske kolonije bile su čist gubitak.

Više od svega, poljuljano je bilo samopouzdanje evropskih sila. Mnogi su shvatili (da

citiramo Pola Valerija) da nema ničeg glupljeg u historiji od međusobnog nadmetanja

evropskih država, da evropska politika nikad nije dosegla dubinu i vrijednost evropske misli,

blistavost i izdrživost evropske civilizacije uništile su unutrašnje razmirice. Sada su Vašington

i Moskva donosili odluke o političkoj budućnosti Evrope, privreda bi joj sasvim propala da

nije bilo ogromne američke pomoći. Evropska prevlast na kulturnom polju podrivena je

tridesetih godina kada je veliki broj njemačkih naučnika otišao u Ameriku, kada su kulturni

život i naučni rad gušeni u totalitarnim režimima kada je rat ostavio svoje ožiljke. Istina, rat je

dao podstrek novim oktrićima u tehnološkom napretku na mnogim poljima, ali su samo

najbogatije zemlje mogle sebi da priušte naučna istraživanja čiji su troškovi bili u stalnom

porastu. Nekadašnje mjesto evropskih visokoškolskih ustanova zauzeli su američki

univerziteti, Njujork je postao značajniji književni, muzički i umjetnički centar od bilo koje

evropske prijestlonice.

Gubitak samopouzdanja ne dotiče Sovjetski Savez, čiju je poziciju rat ojačao. Hitler je

napao Rusiju juna 1941.godine da bi „spasio Evropu od boljševizma“, da ga uništi, da ga bar

gurne u Aziju, gdje je ionako, po njegovom mišljenju spadao. Na kraju rata sovjetske trupe,

bile su stotinjak kilometara daleko od Rajne i držale pod okupacijom cijelu Istočnu Evropu i

veći dio Balkanskog poluostrva. Sovjetski Savez ne samo da je uspješno odbio njemački

napad već je izrastao u najjaču vojnu silu Evrope. Komunisti su odigrali značajnu ulogu u

pokretima otpora u većini zemalja pod nacističkom okupacijom i mnogi su sa simpatijama

gledali na Sovjetski Savez. U prvim poslijeratnim godinama komunističke partije Zapadne i

Srednje Evrope imale su velike izglede da pobijede. Međutim, problemi vezani za privredni

preporod u Sovjetskom savezu bili su isto tako ozbiljni kao i na Zapadu. Industrijska i

poljoprivredna proizvodnja 1945.godine bila je mnogo manja nego prije rata, zapadne oblasti

bile su u ruševinama, milioni ljudi su stradali. Uz svu svoju vojnu moć, Rusija je 1945.godine

bila očajno siromašna zemlja. Bilo je jasno da će zacijeljenje rana i ponovna izgradnja

7

nacionalne ekonomije biti gigatnski zadatak koji će trajati godinama i zahtjevati ogromne

napore.

II. NOVA RAVNOTEŽA SNAGA: EVROPSKI VAKUM

Politička mapa Evrope, preciznije rečeno mapa Srednje i Istočne Evrope, korijenito je

izmjenjena. Nekoliko država je nestalo, druge, koje su u međuvremenu prestale da postoje,

kao Poljska, Austrija i Jugoslavija, sada su obnovljenje. Najveći dobitnik bio je Sovjetski

Savez: ponovo je zauzeo Baltičke zemlje (Litvaniju, Latviju i Estoniju), koje je prvi put

prisvojno 1940.godine, anektirao je istočnu Prusku, od Finske je oduzeo oblast Petsamo i

Kareliski zemljouz, od Čehoslovačke Potkarpatsku oblast, Besarabiju i Bukovinu od

Rumunije. Septembra 1939.godine, na osnovu pakta sa Njemačkom, Sovjetski Savez je

okupirao istočni dio Poljske, u toku rata je izgubio tu teritoriju i ponovo je okupirao

1944.godine. Sad je ostala u njihovim rukama. Poljska je za uzvrat dobila veliki dio

pređašnjih njemačkih oblasti na liniji Odra-Nisa. To su bile najveće promjene, ostale su u

poređenju s njima, gotovo zanemarljive: Francuska je, naravno, ponovo dobila Alzas i

Lorenu, Jugoslavija dio Julijske krajine (Venezia-Giulia), Rumunija je morala da preda južnu

Dobrudžu Bugarskoj. I na drugim mjestima bilo je manjih ispravki granica, a budućnost

industrijski važne oblasti Cap odložena je na nekoliko godina. U ostalim dijelovima

kontinenta ponovo su uspostavljene predratne granice. Sve se ovo dešavalo postepeno.

Mirovni sporazum s Italijom, Rumunijom, Bugarskom, Mađarskom i Finskom potpisali su tek

1947.godine, s Austrijom 1955.godine, oko Njemačke nije bilo saglasnosti među saveznicima,

pa prema tome ni sporazuma.

Izmjene u Poljskoj bile su dalekosežnije. Država, označena svojim granicama, doslovno je

pomjerena više od 200 milja na zapad. Zapadni saveznici u principu su se dogovorili tokom

ranih sastanaka da se Poljska mora nadoknaditi na zapadu ono što je izgubila na istoku-

riješenje smišljno u Vašingtonu i Londonu bilo je manje dalekosežno od ruskog. U pitanju je

bio pravi sukob interesa: s ruskog gledišta, Njemačka je trebalo da obšteti Poljsku, jer su

istočne teritorije Poljske svakako pripadale Rusiji, ovo je Rusiji odgovaralo i stoga što bi nova

Poljska morala da se osloni na Moskvu da bi se zaštitila od Nijemaca, koji sigurno neće lako

prihvatiti gubitak tako velike teritorije. Sa zapadnog stanovišta, Poljska je i suviše zašla u

nekadašnji dio Njemačke. To je izazvalo ogromne administrativne probleme u Njemačkoj,

uključujući izmještanje miliona Nijemaca koji su otjerani sa svojih ognjišta i pretvoreni u

izbjeglice. Teritorijalne promjene su neminovno postale izvor političkih nemira u srcu

8

Evrope. U Potsdamu su zapadne sile nevoljno prihvatile novu de facto granicu, a konačna

linija razgraničenja trebalo je da bude određena na mirovnom poravnanju koje nikad nije

održano.

Njemačka (i Austrija) bile su podijeljne na okupacione zone, kao što je dogovoreno još

prije kraja rata. Rusi su kontrolisali istočne oblasti-Saksoniju, Tiringiju, Brandenburg i

Meklenburg, Britanci su preuzeli Rajnsku oblast, Rur, Donju Saksoniju i Sjevernu Njemačku.

Američka i francuska zona bile su u Južnoj Njemačkoj. Iako cijeli u Ruskoj zoni, Berlin je

podijeljen na četiri sektora. Ove granice nisu u potpunosti odgovarale mirovnom dokumentu:

Ameriknaci i britanci su otišli dalje na istok i obustavili napredovanje ka Berlinu da bi

Rusima prepustili zauzimanje bivše njemačke prijestlonice. Ratna alijansa i dalje je bila na

snazi: u skladu sa prethodno dogovorenim, zapadne armije su se povukle sa svojih položaja

kad su Rusi pristigli.

Velika je razlika između male Evrope ucrtane u mirovne sporazume 1919.godine i onih

ponovnih pogleda po okončanju Drugog Svjetskog rata. U prvom slučaju bilo je dosta

pogađanja oko teritorija, oko etničkih i lingvističkih granica itd. Iako je namjera bila da se

zadovolji stanovništvo koje je neposredno pogođeno, na kraju se ispostavilo da su neke

odluke bile očito nepravedne i suprotne priznatim načelima samoizjašnjavanja. Poslije

Drugog Svjetskog rata etnički problemi gotovo uopće nisu uzimani u obzir. Niko se nije

trudio da sazna šta lokalno stanovništvo želi. Prevagu su odnijela pitanja ravnoteže snaga i

odnosa Istok-Zapad. Kad je postalo jasno da će Sovjetski savez imati odlučujući uticaj u

Istočnoj Evropi, bilo je svejedno da li granica između Poljske i Čehoslovačke, ili Mađarske i

Rumunije prati etničko, ili neko drugo razgraničenje. Sovjetski savez bi se pobrinuo da se

ovakvi sukobi brzo riješe. Ovim ne želim da kažem da je riješenje teritorijalnih razmirica koje

se nisu bavile etničkim problemima bilo nepravedno ili bezočno. Etnička maša Istočne Evrope

i Balkanskog poluostrva je tako složena da jednostavno ubeležavanje novih granica ne mora

da bude pravedno. I Rumunija i Mađarska su polagale pravo na Transilvaniju, oblast koja je

više puta mijenjala gospodara. Međutim, mađarski doseljenici bili su u istočnom dijelu

Transilvanije, najudaljenijem od Mađarske, dok je dio uz Mađarsku naseljen Rumunima.

Pravedno riješenje je moglo biti postignuto samo nekom vrstom kompromisa-ili, s druge

strane osnivanjem mnoštva mini državica. U svakom slučaju, etnički problemi nisu bili jedini,

trebalo je uzeti u obzir geografske i ekonomske činioce, da ne pominjemo ulogu pojedinih

zemalja u samom ratu. Kada su se češki i mađarski interesi sukobili, Jan Masarik, češki

ministar vanjskih poslova, postavio je pitanje: „ Ko je dobio ovaj rat-Mađarska ili Ujedinjene

9

nacije?“ Mađarska i Rumunija nalazile su se na strani gubitnika. Poslije rata nastao je spor

oko nekih teritorija, ali je u to vrijeme Moskvi bila bližna rumunska vlada, pa je Bukurešt

prošao bolje nego godinu-dvije kasnije, kad je Mađarska uspostavljena mnogo bliže veze sa

Sovjetskim Savezom. S druge strane, moglo se postaviti pitanje vraćanja Južnog Tirola

Austriji. Ova teritorija predata je Italiji 1919.godine, ali je i dalje na karakteru bila poglavito

austrijska. Međutim, Italija je trebalo da preda neka teritorije Jugoslaviji (čiji je zahtjev

Sovjetski savez zdušno podržavao, jer Tito tada još nije bio u svađi sa Moskvom). U ovakvim

okolnostima-a Austriju niko od sila nije podržavao-zapadni saveznici su smatrali da ne treba

vršiti preveliki pritisak na Italiju, te je ona zadržavala Južni Tirol.

Sve u svemu, četrdest-pedest miliona ljudi istjerano je iz domova i pretvoreno u

izbjeglice, bila je to najveća migracija u Evropi od Volkerwanderunga pet vijekova ranije.

Više miliona ratnih zarobljenika i prinudnih radnika, koji su dovedeni u Hitlerov Rajh između

1940 i 1944.godine, krenuli su natrag svojim kućama čim se rat završio. Na kraju rata u

Njemačkoj je bilo šest miliona ovih raseljenih lica. Poslije tri mjeseca dvije trećine je vraćeno

kućama, ali je u to vrijeme pristigao još veći talas novih izbjeglica. Migracija je nastavljena u

svim granicama. Neki su po drugi ili treći put izbačeni iz domova: 250 000 Finaca nastanjenih

u Sovjetskoj Kareliji prešlo je u Finsku u vrijeme prvog rusko-finskog rata 1939.godine, pa su

se vratili kućama 1941.godine kad je Finska ponovo osvojila Kareliju. Nijemce

(Volkdeutsche), nastanjene u Istočnoj Evropi još od 13.vijeka, nacisti su evakuisali 1939-

1940. i preveli u Njemačku. Smješteni su u Poljsku 1941.godine i ponovo evakuisali kad je rat

promijenio pravac. Oko deset miliona Nijemaca pobjegao je, uglavnom u Zapadnu Njemačku,

iz Njemačkih oblasti istočno od linije Odra-Nisa i iz Čehoslovačke i Mađarske. Ni unutrašnja

migracija iz sovjetske zone u Zapadnu Njemačku nije bila zanemarljiva i nastavila se sve do

podizanja Berlinskog zida 1961.godine. Bilo je tu stotine hiljada Poljaka, uključujući i 160

000 Ukrajinaca i Latvijaca iz armije generala Andersa, koje je kraj rata zatekao daleko od

kuće i koji, iz političkih razloga, nisu smjeli da se vrate. Evropom je putovalo i više hiljada

preživjelih Jevreja, iz logora smrti i geta, sa željom da napuste kontinent koji se pretvorio u

klanicu i groblje njihovih porodica i zajednica. Sovjetski Savez, Jugoslavija, Rumunija,

Čehoslovača i Mađarska potpisale su sporazum o razmjeni manjina poslije konačnog

ucrtavanja političkih mapa. I to je dovelo do novih migracionih talasa u Istočnoj Evropi:

stotine hiljada Poljaka iz oblasti koje su pripale Sovjetskom Savezu slivalo se prema

novodobijenim zapadnim teritorijama: seljaci iz Istočne Galicije nastanili su se u Pomeraniji i

Šleziji, univerzitet Lavova prebačen je u Breslau, sada preimenovan u Broclav. Sjeverne

10

oblasti Čehoslovačke, u kojima su ranije živjeli Sudetski Nijemci, preuzeli su Česi i Slovaci.

Tokom rata, u Sovjetskom Savezu su „takozvane“ manjine, Nijemci s Volge, Tatari s Krima i

nekoliko kavakaskih naroda-protjerane na drugu stranu urala; nekima je pedesetih godina

dozvoljen povratak. Muke Sovjetskih ratnih zarobljenika u Njemačkoj nisu završene njihovim

vraćanjem u domovinu 1945.godine gotovo svi su odmah poslati na prinudni rad u logore na

dalekom sjeveru i istoku SSSR-a. Tamo je već bilo nekoliko miliona sovjetskih građana,

političkih nepoželjnih i sumnjivih elemenata, smješteni su bili u logore čije su postojanje

zapadni komunisti uporno poricali. Poslije Staljinove smrti, 1953.godine, veliki broj tih logora

postepeno je ugašen, a preživjeli su pušteni na slobodu.

Ove migracije iznova su crtale mapu Srednje i Istočne Evrope. Izbrisano je hiljadu godina

njemačke historije, isto toliko godina neprekidne kolonizacije Istoka. Izbrisano je i vijekovno

kretanje Poljaka i Litvanaca prema Istoku. Zamjenjeno je ruskim kretanjem na Zapad. Nova

Njemačka se pod vremenom izbjeglica, problemom dotad nezabilježenih razmjera: više od

deset miliona pridošlica. Tokom narednih godina prisustvo ove milionske mase biće teret

zemljama koje su ih primile, veliki broj izbjeglica bio je ili prestar ili premlad, a i onima

slobodnim za rad nije bilo lako da se uklope u novi kulturni i društveni milje, često i novi

jezik. Relativno mali broj otišao je za Ameriku i Australiju.

Ništa se slično nije dogodilo od vremena progona Hugenota iz Francuske u 17.vijeku,

osim možda, razmjene stanovništva između Grčke i Turske poslije Prvog Svjetskog rata. Ali,

bilo je mnogo manjeg obima i događalo se na granici Evrope i Azije. Uostalom, malo ko je na

to obraćao pažnju. I pored silnih uništenja, Prvi Svjetski rat nije izazvao slom svih uobičajnih

civilizacijskih standarda, uključujući i opšteprihvaćeni dogovor da civilno stanovništvo mora

biti pošteđeno pogroma i progona. S druge strane, Drugi Svjetski rat doveo je do varvarstava

neprevaziđenih razmjera, poslije nekoliko godina nacističke vlasti u Evropi, progon miliona

civila poslije rata prošao je gotovo nezapaženo. Bilo je protesta ali zbog praktični razloga:

Britanci i Amerikanci-u čijoj se nadležnosti nalazila Zapadna Njemačka, gdje se slilo više

miliona izbjeglica-nisu mogli da riješe problem. Malo njih se bunilo što su ljudi istjerani iz

svojih kuća. U poređenju s Aušvicom i masovnim grobnicama širom Srednje i Istočne

Evrope, ovi su protesti imali veoma malu težinu. Nova politička mapa odslikavala je novu

ravnotežu snaga. Pomak u svjetskoj politici započeo je još početkom 19.vijeka s razvojem

modernih saobraćajnih sredstava: parobrod, željeznička mreža, telegraf. Evropski sistem je

polako prerastao u svjetski, mada se u početku samo ravnoteža snaga u Evropi preobrazila u

ravnotežu koja je obuhvatila cijeli svijet (kako reče jedan pisac). Konačne odluke i dalje su se

11

donosile u Evropi. Drugi Svjetski rat doveo je Ruse u samo srce Evrope-Istočna Evropa i veći

dio Balkanskog poluostrva bili su pod sovjetskom vlašću. Zapadna i Južna Evropa, pa i

Njemačka, zavisile su isključivo od američke pomoći. Narodi Evrope skupo su plaćali svoje

ubilačke svađe.

Prvi Svjetski rat izbio je zbog napetosti između Rusije i Austrije, povodom Balkana, zbog

nacionalističkih strasti koje su zahvatile Evropu i zbog neuspjeha diplomacije. Njemački

militarizam, taština i drskost odigrali su ubitačnu ulogu, ali treba biti pošten i priznati da se ne

može sva krivica svaliti na Nijemce i njihove saveznike (što je učinjeno Versajskim mirom).

Sve velike sile Evrope i veliki broj malih imale su teritorijalne pretenzije i kolonijalne

ambicije, ali je s druge strane, uticaj ekstreminističkog krila, koje je svjesno htjelo rat, bio

ograničen. Nijedna veća Evropska sila nije namjerno izazvala rat. One su se naprosto našle u

okolnostima iz kojih je proistekao rat i većina je vjerovala da će biti kratak i ne pretjerano

razoran.

Prvi Svjetski rat nije bio neizbježan, a Drugi nije mogao više da se spriječi od onog časa

kada je Hitler došao na vlast u Njemačkoj. Često se razgovaralo o porijeklu i osobenostima

ovog pokreta, i fašizma uopće. Fašistički i polufašistički pokreti pojavili su se dvadesetih

godina u nekoliko evropskih zemalja. Gdje god su osvojili vlast pratila ih je institucija vođe,

ugušivanje demokratskih sloboda, fanatična nacionalistička propaganda i uglavnom,

agresivna vanjska politika. Uspon fašizma ima mnogo uzroka. Patriotski žar podstakao je, po

mišljenju mnogih Nijemaca nepravedni mirovni sporazum iz 1919.godine, ozlojeđenost

„siromaha“ (Italija, Njemačka) protiv „plutokrata“ (Britanija, Francuska), privredne i

društvene okolnosti velike depresije, strah od boljševizma, slom liberalizma i nemoć

socijaldemokratskih partija. Italijanski fašizam sam po sebi najvjerovatnije ne bi izazvao novi

svjetski rat, ne stoga što je bio protiv rata već zato što nije bio dovoljno snažan. Ostavljen

samom sebi, Musolini je mogao da se upusti samo u novi kolonijalni rat poput onog u

Abisiniji. Tek se pobijedom nacizma u Njemačkoj 1933.godine rat postavo gotovo

neminovan. Nacizam je bio agresivniji od ostalih evropskih fašističkih pokreta, imao je

dalekosežnije ciljeve i mogao je (bar se tako činilo njegovim vođama) da uputi izazove

cijelom svijetu. Od dana kada je preuzeo vlast Hitler je čvrrsto riješio da ponovo naoruža

Njemačku i metodično je radio ne samo na širenju životnog prostora za Nijemce nego i na

novom ratu. Zapadne sile pokušavale su da ga umire teritorijalnim ustupcima, ekonomskom

pomoći i kolonijama. Međutim, Hitler je želio da Njemačka vlada Evropom i znao je da se taj

cilj ne može postići mirnodopskim sredstvima. Stoga se planski i bezobzrino pripremao za rat

12

koji je vjerovao da će izvojevati i koji je, po njegovoj zamisli, trebalo da uspostavi Novi

poredak u Evropi. Poslije prvih lakih uspjeha odbacio je svakih oprez i bacio se istovremeno

na Britansku imperiju, Sovjetski Savez i SAD, sve u ime rasne doktrine koja, nasuprot

komunizmu, uopće nije bila privlačna, i koja je sve ostale narode smatrala u određenoj mjeri

nižim. U svojim planovima nacističke vođe su u budućem početku vidjeli Njemačku okruženu

poslušnicima, a ne saveznicima. Zahvaljujući prvim Hitlerovim pobjedama, ovaj poduhvat je

izlgedao mnogo manje bezizgledan nego sad. U tim pobjedama iznenađenje je imalo značajnu

ulogu, kao i kratkovidnost i slabost Hitlerovih neprijatelja. Početkom 1942.godine gotovo je

bio na cilju-poslije vojnih upečatljivih pobjeda, njemačka vojna sila izgledala je nepobjediva.

Na vrhuncu njemačkog trijumfa, Hitlerov Novi poredak protezao se preko većeg dijela

evropskog kontinenta. Španija i Portugal nisu bili uključeni u rat, Švedska i Švajcarska su bile

neutralne, ostali dio kontinenta držao je u šaci. Sovjetska armija odbačena je do Moskve,

Volge i Kavkaza. Kao pokušaj ujedinjenja Evrope pod njemačkim vođstvom, Drugi Svjetski

rat podsjeća na neki način na Napoleonove ratove, samo što je Napoleon vodio rat protiv

država, a ne protiv naroda. Po tragu njegovi pobjeda, neka su dostignuća Francuske revolucije

presađena u druge evropske zemlje. Korist od Njemačke okupacije, ako je uopće bilo, bila je

slučajna-na primjer, fabrike podignute da uvećaju njemačku industrijsku proizvodnju u

oblastima van domašaja savezničkih bombardera i putevi izgrađeni da bi se poboljšao

saobraćaj sa frontom. Šta je to u poređenju sa patnjama nedužnih, sa svirepošću okupatora,

općim poniženjem, dubokom mržnjom sa svirepošću okupatora, općim poniženjem,

dubokom mržnjom prema nacizmu i Nijemcima?

Tokom dugih ratnih noći ljudi su širom Evrope razmišljali o povodima rata i uzrocima

poraza. Nema sumnje da je nacizam po svojoj suprotnosti bio bez premca. Međutim, kako

objasniti potpuni poraz Francuske i drugih evropskih država? Kakvu pouku izvući za svijet

koji će živjeti poslije rata? Stare vladajuće klase su pale na ispitu, u redu, ali kako spriječiti da

se stari sistem (i „stara vlada“) opet ne pojave kad sva neprijateljstva budu okončana? Ovakvo

raspoloženje nije vladalo samo u okupiranim zemljama. Isto toliko snažno bilo je i u

Engleskoj, jednako zgađenoj nad prošlošću, poslije rata društvo mora biti pravednije,

demokratičnije. Već je Prvi Svjetski rat prouzrokovao manje društvene preokrete, na primjer,

u pogledu položaja žene. Budući da su tako aktivno učestvovale u ratu, ženama se više nije

moglo osporiti pravo da glasaju. Tokom Drugog Svjetskog rata srušene su mnoge brane kasta

i običaja. Milioni vojnika vidjeli su strane zemlje i mogli da uporede svoj način života sa

nekim drugim, dotad nepoznatim. Horizonti su im prošireni, očekivanja uvećana. Više neće

13

biti lako zadovoljiti ih. Neki pokreti otpora razvili su jasne i detaljne programe za buduće

dane, poslije rata, drugi su ostali nedorečeni. Međutim, njihov zajednički imenitelj bio je

naglasak na korijenitim i hitnim promjenama, ukidanju klasnih privilegija i potpunom

vraćanju slobode. To novo raspoloženje išlo je naruku komunistima širom Evrope.

Zaboravljena je nepodobnost iz vremena njemačko-sovjetskog pakta i u živom sjećanju ostala

je samo svijest o istaknutoj ulozi koju su imali kasnije u pokretima otpora. Komunistička

politika poslije 21.juna 1941.godine poklapa se sa nacionalnim interesima okupacionih

evropskih zemalja i komunisti su je dobro iskoristili. „Buržoaske“ partije bile su uglavnom

slabo povezane frakcije, dok su komunističke organizacije bile mnogo čvršće isprepletene i

stoga spremnije da savladaju zabrane i obnove svoje aktivnosti pod okupacijom. Kad je rat

uzeo drugi tok, ugled Sovjetskog Saveza je znatno porastao. Komunisti su oduvijek

propovijedali preimućstvo sovjetskog društva i sad je izgledalo da su ta njihova predviđanja

ostvarena. Uticaj komunizma bio je mnogo jači na Zapadu nego u Srednjoj i Istočnoj Evropi,

dijelom stoga što je komunistima tradicija tamo imala dublje korijene, a dijelom i zato što

Zapadna Evropa nije bila u neposrednom kontaktu sa Sovjetskim Savezom na kraju rata.

Prosovjetsko oduševljenje u Evropi bivalo je sve veće što je udaljenost bila veća.

Rat je na površinu izbacio nove politike i nove ljude. Ko je u proljeće 1940.godine mogao

pomisliti da će se deset godina kasnije malo poznati general-major De Gol i dva nepoznata

učitelja, Bido (Bidault) i Mole (Mollet), naći među najpoznatijim ličnostima francuske

politike? Ili, da će dva penzionera, Adenauer i De Gaseperi, prvi iz okoline Kelna, drugi iz

Vatikana, postati nove vođe svojih država i započeti novo historijsko doba Italije i Njemačke?

Einar Gerhardsen, koji će šesnaest godina poslije rata biti na funkciji premijera Norveške, za

vrijeme njemačke okupacije radio je kao nekvalificirani radnik na popravci puteva, Kurt

Šumaher, vođa njemačkih socijalista, Leon Blum bivši i budući premijer Francuske, Novotni

budući češki premijer i Ćirankijevič budući poljski premijer, bili su u njemačkom

zaroboljeništvu, odnosno u njemačkim koncetracionim logorima. Neki od starih vođa pobjegli

su u London, komunisti u Moskvu, vratili su se savezničkim armijama. Čak je i među

komunistima, gdje smjenjivane uglavnom nije vezano za izbore, bilo mnogo novih lica, uz

već odavno ustoličene vođe komunističke internacionale, Dimitrova, Rakošija i Gotvalda, koji

su preuzeli vlast u Bugarskoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Bilo je i onih koji su izrasli iz

vojske, i nisu bili u Moskvi tokom rata, kao Gomulka, Rajk, Kadar i Tito. Oni su Moskvi od

početka bili sumnjivi, međutim, predstavljali su novu generaciju komunista i Moskva ih se

nije mogla poptuno odreći. Sve do 1939.godine u Evropi je postojala tradicionalna ravnoteža.

14

Rat je izbio zato što je jedna zemlja, Njemačka, pokušala da poremeti tu ravnotežu,

pripajajući sve više okolnih teritorija u želji da uspostavi svoju prevlast nad cijelom Evropom.

Kraj rata donio je slom i potpuno uništenje nacizma. U tom procesu uništena je i tradicionalna

ravnoteža snaga u Evropi. Britanija, Francuska i druge evropske zemlje mnogo su oslabljene.

Osovina Berlin-Rim pobijeđena je zahvaljujući vojnom angažovanju supersila, Amerike i

Sovjetskog Saveza. Rusija je, zahvaljujući ratu, zašla duboko u srce Evrope, a predratni savez

između Francuske i Istočne Evrope zamijenjen je mnogo bližim savezom novih „narodnih

demokratija“ i Sovjetskog Saveza. Britanija, Francuska, Njemačka i Italija godinama će

zavisiti od američke pomoći. Stara Evropska ravnoteža zamijenjna je ukupnom ravnotežom

snaga između Amerike i Rusije. Evropa je platila užasnu cijenu svoje razjedinjenosti:

podijeljena je na mnoštvo nacionalnih država suprostavljenih interesa.

O sudbini kontinenta sad je odlučivano u Moskvi i Vašingtonu. Satri svijet doživio je

potpuno pomračenje.

15

III. NASLJEĐE FAŠIZMA: ČISTKA SARADNIKA OKUPATORA

Pobijednici su bili suočeni s veoma hitnim problemom: šta raditi s onima koji su započeli

rat i Evropi nanijeli nečuvenu patnju. Poslije mnogih ratova čuli su se poklici da gubtnike

treba kazniti; 1918.godine svi su tražili da car bude obješen. Međutim, Drugi Svjetski rat nije

vođen prema ustaljenim pravilima. Nacizam ne samo da je bio riješen da potuče vojne snage

svojih protivnika već je smjerao i da porobi i, ponegdje uništi i civilno stanovništvo.

Njemačke vođe snosili su krivicu ne samo što su spremali osvajački rat već i ratne zločine

(prvi put upotrebljeno kao termin međunarodnog prava 1906.godine) i zločine protiv

čovječnosti. Jula 1945.godine saveznici su se formalno složili da otvore proces protiv glavnih

ratnih zločinaca i da ih kazne.

Veoma brzo su shvatili koliko je to zamršen posao. Lahko je bilo ustanoviti ko su glavni

ratni zločinci, ali šta s ostalima, onim nebrojenim koji su bili na nižoj ljestvici, koji su

izvršavali naređenja i sprovodili politiku svojih vođa? Šta činiti s onim sitnim članovima

fašističkih partija ili jurišnih trupa? Treba li ih sve kazniti? Ko će to da uradi? Kako? Poslije

otkrića logora smrti tokom posljednjih nedjelja smrti, pitanje kazni ponovo je pokrenuto.

Kazniti one koji su odgovorni za zločine bilo je i pitanje najosnovnije pravde i preduslov za

izgradnju Nove Njemačke. Međutim, Nacionalsocijalistička partija Njemačke imala je osam

miliona članova; u njoj su bili gotovo svi viši službenici, gotovo sva trgovačka i intelektualna

elita. Kako izgraditi novu Njemačku (Austriju ili Italiju) ako ovi muškarci i žene ne budu

sarađivali? Štaviše, uskoro se pokazalo da sama denacifikacija nije dovoljna, trebalo je

preobratiti milione ljudi. Ko to da vodi? Savezničke armije obučene su da pobijede u ratu, ne

da obavljaju poslove u oblasti prava i prevaspitavanja. Nijemci i ostali narodi morali su sami

da očiste svoje redove.

Denacifikacija i odnos prema nacističkim saradnicima u svakoj zemlji su bili drugačiji.

Amerikanci i Britanci prilazili su polako i metodično: u britanskoj zoni ispitano je više od dva

miliona slučajeva do okončanja denacifikacije 1948.godine. Rusi i Francuzi su više voljeli da

se usredsrede na glavne zločince, a „sitnu ribu“ poštede. S druge strane, nisu bili toliko

isključivi u izboru instrumenata kojima će graditi novu Njemačku. Staljin nije imao

povjerenja u Nijemce, ali je bio voljan da iskuša one koji su, bez obzira na političku prošlost,

bili spremni da izvršavaju naređenja. U nekim su zemljama čistke bile kratke i žestoke. U

16

Francuskoj je u trenutku oslobođenja linčovano hiljade fašista i osumnjičenih saradnika

neprijatelja, na osnovu presuda prekih sukoba.

U ovim zemljama čistke su uglavnom završene poslije godinu-dvije, dok se u Njemačkoj,

zbog suprotnosti, proces produžno. Trebalo je vremena da se neki zločinci pronađu, još duže

da se nađu preživjeli svjedoci i pribave dokazi. Jedan od najznačajnih procesa, protiv osoblja

Aušvica, započet je tek 1963.godine. Proces Majdanek počeo je 1975.godine, presuda je

izvršena šest godina kasnije. Suđenje Klausu Barbiju (Barbie), lionskom koljaču, održano je

1987.godine.

Čistke su se razlikovale i po surovosti. U Belgiji je poslije oslobođenja otvoreno oko 634

000 slučajeva, ogroman broj za zemlju od osam miliona stanovnika. Na kraju je samo 87 000

izvedeno pred sud, a 77 000 kažnjeno. U Austriji, gdje je nacizam imao mnogo dublje

korijene i bio mnogo rašireniji, samo je oko 9 000 ljudi izvedeno pred sud, i samo 35 smrtnih

kazni izrečeno. Među onima koji su sprovodili pravdu, kao i među policijom, malo je bilo

onih koji nisu imali baš nikakve veze sa nacizmom; ti su često pomagali osuđenicima da

izbjegnu izrečenu kaznu. S druge strane, u Italiji i Francuskoj pojedinci su ove čistke koristili

da svedu račune sa svojim političkim i ličnim neprijateljima. Austrijsko pravosuđe više puta

je izigrano zavjerom ćutanja, niko nije vidio ni čuo za zlo. U Holandiji je oko 150 000 do 200

000 zatočeno pod sumnjom da su sarađivali s okupatorom. Optužbe su nekad podizane samo

zato što je neko bio u javnom restoranu s Nijemcem ili je bio pretplaćen na

kolaboracionističke novine. S druge strane, u Njemačkoj, posebno u Austriji, čak se ni

potvrđeni oficir Gestapoa nije mogao izvesti pred sud ako nije dokazano da je počinio

određeni zločin, uz objašnjenje da je samo izvršavao naređenja.

Pitanje izvršavanja naređenja imalo je središnju ulogu u najčuvenijem od svih slučajeva-

Nirnberškom procesu protiv dvadeset četiri najveća Njemačka ratna zločinca, koji je otvoren

augusta 1945.godine i trajao duže od godinu dana. Među njima bili su glavni preživjele

nacističke vođe, poput Geringa, ministra vanjskih poslova Ribentropa, ideologa Rosenberga,

vojnih komadanata Kajtela, Jodla i admirala Denica. Stotine ljudi je pripremalo suđenje, a

materijal je iznosio više od pet miliona kucanih strana. Mnogi su Nijemci u početku mislili da

je proces samo parodija pravosuđa, ali ih je težina dokaza razuvjerila. Više miliona njenih

ljudi je ubijeno i račun mora da se poravna. Jedan od optuženih guverner Poljske, izjavio je

da „ni kroz hiljadu godina krivica Njemačke neće biti izbrisana“. Drugi su ostali prksoni do

kraja. Kada će Julijus Štrajher (Streicher), glavni lovac na Jevreje, popeo na gubilište

17

posljednje riječi bile su mu „Heil Hitler“. Herman Gering, godinama drugi čovjek u

nacističkoj Njemačkoj, opisao je sebe kao čovjeka opredijeljenog za mir, izvršio je

samoubistvo nekoliko sati prije zakazanog pogubljenja. Većina optuženih niti se kajala, niti

inatila-oni naprosto nisu znali šta se dešavalo, samo su izvršavali naređenja. Tvrdili su da je u

Trećem Rajhu samo firerova riječ bila bitna. Desetorica su osuđeni na smrt pogubljenjem,

trojica su oslobođeni optužbe, ostali su dobili kazne zatvora različite dužine. Od 1966.godine

Rudolf Hes (Hess) je bio jedini zatvorenik Špandau zatvora. Umro je 1987.godine u devedest

prvoj godini.

Nirnberška presuda nije se odnosila samo na pojedince, cjelokupne organizacije su

osuđene za zločin protiv čovječnosti.

Proces su osuđivali iz različitih razloga, i van granica Njemačke. Spisak optuženih na

izvjestan način je bio proizvoljan. Uz najmoćnije političke i vojne ličnosti, na optuženičkoj

klupi našao se jedan radio-reporter, u jednom slučaju sin je optužen umjesto oca. Optuženi su

imali pravnu pomoć, ali je bilo nemoguće iznijeti sve dokaze. Razgovarajući o Njemačkom

napadu na Poljsku 1939.godine, advokati nisu smjeli da pomenu tajni protokol na kojem je

Poljska bila podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Bilo je i suštinskih

nesaglasnosti, osuđeni su optuženi za kršenje međunarodnog prava, a međunarodno pravo

odnosi se samo na države, a ne na pojednice, pojedinci su mogli da budu izvedeni pred sud

pravde samo po zakonima sopstvene države, a ne po poretku uspostavljenom poslije

okončanja rata.

Ozbiljne nedosljednosti Nirnberškog procesa zadale su mnogo muke pravnim

stručnjacima koji su se bavili međunarodnim pravom i potrebama politike. A kojima je putem

trebalo poći? Zločini koje su počinili nacionalsocijalisti gotovo da nisu imali presedana i bilo

bi nezamislivo ostaviti počinioce nekažnjene samo zato što pravni presedan ne postoji. Bila je

to nesavršena pravda, ali alternativa nije postojala.

Kasnije su održani još mnogi procesi vojim komadantima optuženim za ratne zločine-na

primjer, Manštajnu, preduzećima i industriji koji su koristili zarobljeničku radnu snagu ili na

bilo koji način imali udjela u Hitlerovoj politici osvajanja-I.G. Farben, Flik, Krup, višim

službenicima njemačkog ministarstva inostrasnih poslova i, pravno, onima koji su rukovodili

policijom i specijalnim jedinicama uključenim u Konačno riješenje pogrom pet miliona

jevreja. Ovi su procesi trajali više godina. Neki glavni osumnjičeni netragom su nestali, da bi

se poslije nekoliko godina pojavili u nekoj drugoj zemlji. Neki su ostali, ali je protiv njih bilo

18

gotovo nemoguće sakupiti dokaze, njihove žrtve više nisu bile među živima, a saučesnici nisu

bili spremni da progovore. Međutim, Njemačka pravna mašina je, bez obzira na nedostatke,

radila s velikom upornošću i dosljednošću. Od otvorenog procesa nije se lako odustajalo. U

početku je bila donijeta odluka da će dvadeset godina biti dovoljno da se završe istrage i

procesi ali 1965.godine još je bilo hiljade nekonačnih slučajeva, te je pored velikog

protivljenja, odlučeno da se prvobitni rok produži.

Denacifikacija nije sprovedena do kraja, često bi neki niži oficir bio strogo kažnjen, a

njegov nadređeni bi prošao bez kasne ili bi dobio samo novčanu kazu. Bilo je i drugih

anomalija koje su kod mnogih Nijemaca učvrstile uvjerenje da u Nirnbergu i potonjim

procesima pravda nije sprovedena; pobjednici su se samo svetili. Sav užas logora smrti

obnarodovan je tek poslije suđenja održanih krajem pedesettih godina, uključujući i čuveno

suđenje Ajhmanu (Eichmann). Tek tada je većina Nijemaca prihvatila nepobitne činjenice i

svako je na svoj način pokušao da shvati i prihvati prošlost. Ajhmah, koji je rukovodio

odjeljenjem Gestapoa u čijoj je nadležnosti bilo Konačno riješenje, poslije rata je pobijegao u

Latinsku Ameriku. Izraelci su ga pronašli i oteli, zatim doveli u Jerusalem da mu sude. Ova

otkrića ostavila su dubok utisak na mlađu generaciju, koja je inače odbijala da prihvati razloge

starijih, prije svega da u jednom totalitarnom režimu nema načina da se čovjek suprostavi

državi. Moralna strana problema postala je predmet široke javne rasprave i njome su bili

zaključeni i pisci i teolozi, ali i obični građani.

Njemački narod je morao da se suoči sa sopstvenom prošlošću. Namjera saveznika da ih

preobrate i prevaspitaju ostaće mrtvo slovo na papiru. Zapadni saveznici su odlučili-da

citiramo jednu od direktiva-da „ Njemačka neće biti okupirana radi oslobođenja već kao

pobijeđena neprijateljska nacija“. U početku je svako druženje bilo strogo zabranjeno, čak ni s

onim malobrojnim Nijemcima koji su bili aktivni protivnici režima i stradali zbog toga.

Međutim, saveznici su ubrzo shvatili da je za obavljanje najosnovnijih službi neophodno da se

uposle njemački stručnjaci i službenici od koji su mnogi bili na ovaj ili onaj način povezani sa

nacizmom. Kasnije, kada je stvorena nezavisna njemačka uprava, naprije lokalna, potom i

državna, na ključnim položajima se našao prilično velik broj nekadašnjih članova

Nacionalsocijalističke partije. Isitna, nijedan nacistički vođa nije se mogao nadati ponovnom

uključivanju u politički život Njemačke, nižim po rangu i slučajni učesnici sve su to tumačili

kao ludost mladosti, odavno su se oslobodili svojih nacističkih uvjerenja. Neki su iskreno

pokušavali da isprave greške. Međutim, sama činjenica da su takvi ljudi zauzeli ključne

19

položaje u javnom životu tako brzo poslije sloma Trećeg Rajha izazvala je veliko

nepovjerenje izvan granica Njemačke.

Ostale evropske države bile su sučene s istim problemom, samo u manjem obimu. U

Istočnoj Evropi i okupiranim dijelovima Rusije nije bilo velikih izdajnika. Na tim prostorima

Nijemci nisu tražili saradnike, kao u Zapadnoj Evropi, direktno su nametali sopstveni nadzor

onima koje su smatrali rasno manje vrijednim. Bilo je slučajeva sitinije saradnje s

okupatorom: kao primjer, više hiljada se dobrovoljno javilo da učestvuje u Konačnom

riješenju, ali nijedan istaknuti političar ili intelektualac nije kompromitovan, nije bilo lokalnog

nacističkog pokreta čije bi članove trebalo goniti. Izuzeci su Mađarska i Rumunija, ali čak ni

tamo čistka nije predstavljala problem. Italijani su fašizam ugušili žestoko, u kratkom roku.

Sudovi posebno uspostavljeni poslije oslobođenja bavili su se fašistima koju su bili politički

aktivni i na visokim položajima, obični članovi partije su se bez problema vratili u politički

život i svom profesionalnom radu. Od 800 000 državnih službenika, od kojih su mnogi bili

članovi fašističke partije, samo je nekoliko stotina udaljeno sa položaja. Bilo je samo nekoliko

značajnih procesa, najvažniji protiv vojnih vođa Roate, koji je usljed suđenja pobjegao, i

Gracijanija. Nekoliko nedjelja poslije oslobođenja sjeverne Italije, Muslonijevom sjedištu

1944-1945.godine partizanski sudovi su osudili na smrt, ili linč, izvjestan broj fašista i

osumnjičenih za fašizam. Ne zna se tačno koliko. Zvaničan broj od „1732 ubijena ili nestala“

vjerovatno je suviše nizak. S druge strane, brojevi koje neofašisti navode su preuveličani.

Poslije amnestije, oktobra 1946.godine, samo je 3000-4000 pređašnjih fašista i ratnih

zločinaca ostalo u zatvorima.

Italija i Austrija bile su najpopustljivije prema fašizmu i nacionalsocijalizmu. Budući da je

toliki broj građana umješan, smatrali su da iz javnog života treba isključiti samo one koji su se

najviše istakli. Bilo je, međutim, i drugih razloga: Musolini nije uspio da u Italiji uspostavi

sasvim totalitarni režim-na riječima se išlo u krajnost, u praksi mnogo manje. Fašizam nije

uspio do kraja da osvoji ni armiju ni državnu upravu i mnogo vodećih intelektualaca bilo je

izvan partije. Musolinijev režim se ne može pohvaliti pretjeranom humanošću, međutim,

likvidirao je mnogo manje svojih protivnika nego Hitler. Nasuprot nacizmu, fašizam je imao

operetske elemente, posebno izražene u vrijeme oslobođenja. Kada bi partizani zauzeli neko

selo i gradić, Casa del Popolo bi postajala novo komunističko (ili socijalističko) sjedište, bilo

je burnih scena, ali bi uvijek ono malo istaknutih fašista uspjelo da pobjegne, ostali bi

jednostavno poricali da su imali ikakve veze sa crnokošuljašima, Ista scena se ponavljala

širom Italije.

20

Francuske čistke su bile mnogo radikalnije. Prema zvaničnim podacima, bilo je 170 000

slučajeva, 120 000 presuda je donijeto, od toga 4785 smrtnih kazni (gotovo 2000 je izvršeno).

Međutim, u ovim brojevima nije cijela priča. Prema zvaničnim procjenama, oko 4500

saradnika okupatora ubili su partizani za vrijeme ili poslije oslobođenja, nezvanični podaci

govore o mnogo većem broju. Pogubljena po kratkom postupku bila su vojna, naročito u

Midiju, partizanskom uporištu. Na meti su bili šefovi lokalne policije ili agenti Gestapoa, koji

su sarađivali s okupatorom i time ugrozili život franucskih građana, međutim, bilo je i

slučajeva političke, ili privatne osvete. Kasnije je sve obavljano sistematično. Najčuvenji

procesi vođeni su protiv Petena (Petain) i Lavala, predsjednika države i ministra inostranih

poslova iz Višija. Laval je osuđen na smrt i pogubljen, a Peten je, s obzirom na starost, osuđen

na zatvorsku kaznu.

Među pogubljenim bilo je pisaca i novinara, a neki od glavnih stubova režima u Višiju

nisu ni izvedeni pred sud. Jedan poznati admiral (Estava) osuđen je na višegodišnju kaznu

zatvora, a njegov nadređeni, čija je naređenja izvršavao, u međuvremenu je ponovo primljen u

francusku armiju. Mnogi su posmatrači smatrali da je Lavalu trebalo, bez obzira na prekršaje,

pružiti više prilike da se brani. U nekim slučajevima je izbilo na vidjelo da sudija i javni

tužilac nemaju ništa bolji „okupacijski dosije“ od optuženog. Bilo je relativno malo aktivnih

članova pokreta otpora, nasuprot zapanjujućem broju onih koji su poslije oslobođenja tvrdili

da su bili u pokretu od samog početka. Osjećanje krivice bilo je ogromno, tako da su neki od

onih koji su 1945.godine izvedeni pred sud poslužili kao žrtveni jarci za kolektivnu grižnu

savjest svojih sugrađana.

U Francuskoj je izrečeno više smrtnih kazni nego na drugim mjestima, što ne znači da je u

ostalim oslobođenim državama čistka shvaćena manje ozbiljno. U Holandiji je uhapšeno više

od 150 000, u Norveškoj 18 000, kako je tamo saradnja sa okupatorom bila veoma rijetka

pojava. U ovim dvjema zemljama takođe u Belgiji i Danskoj, čistke su bile mnogo

sistematičnije nego u Francskoj i Italiji, hiljade ljudi lišeno je građanskih prava i prava da se i

dalje bave svojim profesionalnim radom. Hapšeni su i poznatni književnici, poput Hamsuna i

Šarla Mora (Charles Maurras), ali im je život pošteđen zbog starosti i smanjene odgovornosti.

Neki od vodećih saradnika okupatora i nacističkih agenata su pobjegli i nikad nisu uhvaćeni-

Belgijanac Degrel i Hrvat Ante Pavelić. Pavelić je umro u Madridu 1959.godine. Degrel je

posljednji put viđen na španskoj Kosta del Sol 1988.godine.

21

Niko nije bio zadovoljan načinom na koji je čistka obavljena. Negdje je bilo postepeno,

negdje nedovoljno temeljito. Međutim, u to vrijeme uslovi još nisu bili normalizirani: rat tek

što je završen, pred novim vladama bilo je mnogo hitnih poslova, njihova vlast još nije bila

učvršćena. Svi su se složili da nacizam treba iskorijeniti, a saradnike okupatora kazniti, ali u

datim okolnostima, s još uvijek razbuktalim strastima, niko nije mogao da očekuje primjerenu

pravdu.

22