VLADIMIR BONDARENKO - UŽASNA SUDBINA OCA I SINA

Feljton je nastao na osnovu knjige „Ljermontov mitski pjesnik”, koju je, u okviru priprema za

obilježavanje 200 godina od rođenja legendarnog pjesnika, napisao poznati ruski publicista i

književni kritičar Vladimir Bondarenko

Odvojenost od roditelja

Slika Ljermontova iz dječjeg doba Preveo i priredio: Slavko Šćepanović Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je u noći između 2. i 3. oktobra 1814. godine u Moskvi, u kući koja se nalazila neposredo pored Crvene kapije ( Krasnih vorot). U martu naredne godine Jurij Petrovič Ljermontov i njegova supruga Marija Mihajlovna Ljermontova, sa novorođenim sinom napustili su Moskvu i otputovali u Tarhane (Penzenska gubernija), na imanje Mihailove babe po majci, spahinice Jelisavete Aleksejevne Arsenijeve. Pjesnikova majka Marija Mihajlovna Ljermontova, rođena Arsenijeva, umrla je od galopirajuće tuberkuloze 24. febeuara 1817. godine. Na njenom nadgrobnom spomeniku u Tarhanama je na-pisano „Živjela je 21 godinu, 11 mjeseci i 7 dana”. Desetak dana poslije smrti snahe Mihailove majke, nakon svađe sa Mihailovom babom Jelisave-tom Aleksejevnom, Mihailov otac Jurij Petrovič, kapetan u ostavci, napustio je Tarhane i otputo-vao u Kropotovo, na svoje imanje, ostavivši sina na staranje i brigu babi, koja je imala sve uslove da ga podiže, liječi, vaspitava, obrazuje i ostavi mu u nasledstvo, kao jedinom nasledniku, čitavo svoje ogromno bogatstvo, uz samo jedan uslov: da otac bude potpuno isključen iz sinovljevog ži-vota. Tako je mali Mihailo, sa nepune tri godine, nastavio da živi u babinom okrilju, lišen ne sa-

mo majčine, nego i očeve ljubavi i topline. Doduše, otac mu je bio živ, ali je, praktično, bio pot-puno i za stalno izbrisan iz njegovog života. I kako je njemu, mališanu, potom dječaku i mladiću, bilo teško regulisati svoju ličnu, unutrašnju harmoniju između oca, kojega je strasno volio, prema kojemu je on intuitivno, osim srodstva, osjećao i povezanost porodične loze, i babe, koja je od njega odvojila oca, a koja je mnogo činila za svog unuka. Takvih ili sličnih primjera je bilo u prošlosti, i ima ih u sadšnjosti, a biće ih i u budućnosti, ne samo u Rusiji, nego i u čitavom svije-tu. Zbog slijepe ljubavi prema unuku, baba je bila spremna da za njega učini sve što poželi: da na imanju uzgaja jelene i patuljke, da svuda sa sobom vuče čitavu gomilu djece njegovog uzrasta, kako bi mali Mišel imao s kime da se igra. Ali je sa ženskom nepomirljivošću, i nekakvom slje-poćom, poslije smrti kćerke, lišila unuka kontaktiranja sa rođenim ocem, zbog čega je mali Mišel veoma tugovao. Meni se čini da je u tome bio jedan od uzroka koji su, kasnije, uticali na Ljer-montova da se upiše u vojnu školu, i želja da krene putem oca i djeda, koji su bili carski oficiri. Zbog toga je kasnije, poslije očeve smrti, napustio univerzitet i stupio u vojnu službu, kao bi ma-kar na taj način bio bliži ocu i njegovoj sudbini. Ta slijepa ljubav babe, najprije prema kćerki, koja je bila jedinica, a potom i prema unuku, poslu-žuila je, djelimično, i kao uzrok razdora između Jurija Petroviča i njegove žene. Međutim, Jelisa-veta Aleksejevna je kasnije zažalila zbog toga. U periodu u kojemu je živjela u Moskvi, ona piše: „Stalno se nalazi tamo (kod oca V.B.), ovamo ni da navrati. Eto kakav je on postao!... Ranije, dok je bio mali, bio je veoma vezan za mene. Uzalud sam ga odvojila od oca. Tamo je bio uvje-ravan da sam ja njegovom ocu otela materinsko imanje i da, tobože, to imanje neće pripanuti nje-mu. A ko će se brinuti o meni u mojoj starosti? I nije to slučajno...” Ali avaj, na odozgo darovani, vanzemaljski i bezgranični dar njegovog poetskog viđenja namet-nula se obična kavga despotske vlasnice Tarhana (kao da je čitav problem u imanju i nasljed-stvu), zbog čega su i počele svađe sa svojim zetom. Jelisaveta Aleksejevna, koja je obožavala svoju jedinu kćerku krhku, i bolešljivu Mašenjku, po-pustila je pred njenom željom da se uda za mladog oficira u ostavci, koji joj se mnogo sviđao. Poslije svadbe, pa ni poslije rođenja unuka, Jelisaveta Aleksejevna nije željela da se zbliži sa ze-tom. Doduše, povjerila mu je upravljanje imanjem u Tarhanama, ali da mu dozvoli uticaj i vlast nad kćerkom, i da podiže i vaspitava unuka, nije ni pomišljala. Tako su u duši još sasvim malog Mihaila proključale ozbiljne strasti. U prilično bolešljivom stanju, zajedno sa mužem, majkom i brojnom kućnom poslugom, Marija Mihajlovna je otputovala u Moskvu, da se tamo porodi. U Moskvi su se smjestili u trospratnoj kući, neposredno pored Crvene kapije (Krasnih Vorot).Tu se u noći između 2. i 3. oktobra 1814. godine rodio veliki ruski pjesnik. Kršten je 11. oktobra iste godine i dobio je đedovo ime po maj-ci.

Otac i majka čuvenog pisca

Srećni život supružnika nije trajao dugo. Jedan od razloga je bila bolest Marije Mihajlovne. Ali, ja sam saglasan sa prvim biografom slavnog pjesnika P.A. Viskovatim da je... ljubomorna ljubav majke prema kćerki, uz nedobronamjerni odnos prema njenom mužu, pojačavala nesporazume među njima. Nećemo opravdavati i braniti oca: poslije manjih svađa sa ženom, u Tarhanama, upravo na imanju, pojavila se ženska osoba koju je Jurij Petrovič veoma volio. To je još više usi-jalo atmosferu u kući. Čisto eksplozivni ljermontovski karakter bio je suprotstavljen čitavoj sta-bilnoj atmosferi na ogromnom imanju Arsenijevih, mada se govorilo da su spahije Jurija Petrovi-ča veoma uvažavali. Nazivali su ga dobrim, čak veoma dobrim gospodinom. Stolipini i Arsenije-vi, prema moralnim parametrima toga vremena, smatrani su spahijama. Sve to je i dovelo do toga da je, poslije smrti od galopirajuće tuberkuloze Marije Mihajlovne, 1817. godine u dvadeset dru-goj godini života, njenom mužu, Juriju Petroviču, otkazano povjerenje da upravlja imanjem. Da živi sa ocem svog unuka despotska baba nije željela. Dvadeset dana poslije smrti svoje žene, Jurij Petrovič Ljermontov je otputovao u Tulsko Kropo-tovo. Tako je sin ostao bez oca. Možda bi ga bilo moguće i prekoriti, kako neki to i čine, što je otac napustio sina. Kriv je što ga je ostavio samog i time ga osudio na usamljenost. Može se ogo-varati i povodom njegovog očinstva. Istina, prilikom odlaska u Kropotovo, otac je tražio sina da

ga povede sobom. Niko drugi, nego grof Speranski već 5. juna 1817. godine piše babinom bratu Arkadiju Aleksejeviču Stolipinu: „Jelisavetu Aleksejevnu čeka nova muka: Jurij Ljermontov tra-ži da uzme sa sobom svog sina. Jedva se saglasio da ga ostavi još dvije godine. Čudan – priča se – i loš čovjek. Takav, na kraju krajeva, mora biti svako ko se odluči da Jelisaveti Aleksejevnoj, ovaploćenom krotkošću i strpljenjem, nanese uvredu.” Takvi su karakteri carevali u višim dru-štvenim krugovima toga vremena. Uostalom, caruju i do dan-danas. Pokušajte da moćnoj gospo-đi oduzmete rođenog sina, odmah ćete postati nevaljalac u očima čitavog „svijeta”. O tome i piše ocu u svojoj pjesmi 1831. godine Mihail Ljermontov. Tebe je svijet osudio. Ali šta je to svijet? Masa ljudi, i zlih i blagorodnih, Skup pohvala nezasluženih I toliko kleveta podrugljivih. Nije valjda da me ni malo ne voliš? Ako je tako, ja neću uporediti nebo Sa zemljom kojom vučem svoj život; Iako na njoj blaženstva ja ne znam, Na kraju krajeva, ja je volim. Otkuda je šesnaestogodišnji dječak mogao znati da se Jurij Petrovič nije svojevoljno odvojio od svog sina i preselio se u Kropotovo. Baba je sve rekla odlučno i više nego grubo. Ako otac odve-de sina sa sobom, onda će Jelisaveta Aleksejevna čitavo svoje bogatstvo zavještati svom rodu, porodici Stolipinovih, tako da unuku neće ostaviti ništa. I još će se u potpunosti odreći učešća u njegovom podizanju, izdržavanju, liječenju, vaspitavanju i obrazovanju. Jelisaveta Aleksejevna je bila spremna da darežljivo troši na unuka, da ga bezgranično mazi, da nizašto ne žali , ali pod uslovom da isključivo ona upravlja njegovim životom i njegovom sudbinom. Po njenom zavje-štannju iz 1817. godine, unuk je, da bi postao naslednik čitavog njenog imanja i bogatstva, oba-vezan bio ostati da živi sa njom. Jurij Petrovič je bio primoran da prihvati tu žrtvu, jer sam nije mogao sinu obezbijediti budućnost.

Teška odluka Jurija Petroviča

U tome i jeste, u stvari, „užasna sudbina oca i sina”. Iako ništa manje nije volio sina, nego što je baba voljela unuka, da bi sin imao solidne uslove za život i obrazovanje, da bi bio okružen bri-gom, da ne bi ostao sirotinja, otac se sam, dobrovaljno odrekao učešća u finansiranju njegovog izdržavanja i obrazovanja. I ljubitelji svjetskih spletki lansiraju verziju da je Jurij Petrovič za od-ustajanje od zahtjeva da sina povede sa sobom od Jelisavete Arsenijeve dobio 25 hiljada rubalja. Već sasvim podivljali spletkaroši navode taj iznos kao novac za usinovljenje tuđeg djeteta. Ali ozbiljni istraživači dokazuju da je taj novac Jurij Petrovič dobio sasvim zasluženo kao dogovore-ni miraz uz kćerku. Čak je moguće prekoriti Jelisavetu Aleksejevnu što je ona tako mnogo odu-govlačila sa davanjem tog novca zetu i kćerki, dočekavši tako i smrt kćerke. I tek kasnije, možda upravo radi ublažavanja zahtjeva Jurija Petro-viča u vezi sa sinom, ona mu je isplatila novac koji mu je po zakonu pripadao. Ali duša djeteta je tražila oca o kojemu su dopirale samo neprijateljske glasine. Mali Mišel se prisjećao svoje majke i njene pjesme, ali nikada nije zaboravljao ni oca. O tome svjedoče stihovi

koje je mladi pjesnik posvetio svom ocu: „Ja sam vidio sjenku blaženstva, i to potpuno” zaključ-na strofa. „Neka i ja nekoga volim” (precrtana u originalnom rukopisu treća strofa), „Epitaf” („Oprosti, da li ćemo se opet vidjeti?”). Uzajamni odnosi između voljenog oca i voljene babe ušli su u osnovu njegovih drama iz mladih dana. „Čudan čovjek” i „Menschen und Leiden schaften” („Ljudi i strasti”), gdje junak drame govori: „Moja baba, moja vaspitačica se oštro raspravlja sa mojim ocem, a to sve na mene utiče i djeluje depresivno. Ali, ma koliko bila ratoborna raspolo-ženja žitelja Tarhana protiv oca, sam Mihail Ljermontov nije žurio da stane ni na jednu stranu, ali je težio k ocu. „Užasna sudbina oca i sina”. Ona je, zaista, užasna. I za oca, Jurija Petroviča Ljermontova, i za sina, Mihaila Jurjeviča Ljermontova. Ja sam nekako pomislio da li bi, možda, bilo bolje Juriju Petroviču da nije ostavio Mihaila kod bogate i ugledne babe? Neka bi i odrastao u siromaštvu, neka ne bi imao slugu, ni inostranih gu-vernantki, možda ni jezik ne bi tako dobro znao, ipak bi nekako, kao i ostali svaštočinje, dospio do univerziteta, ali ne bi do prestižne vojne škole, a to znači da ne bi bilo ni ratovanja, ni duela. Genije ne bi bio izgubljen. Možda bi ruski genij doživio do 1880. godine i istorija naše književ-nosti bi pošla sasvim drugim putem. Ali nećemo gatati: što bi bilo, da je bilo.. Sin je bio daleko od oca i piše mu iskrene i tužne stihove. Uzgred da kažemo da svojoj voljenoj babi Mihail Ljermontov nije posvetio nijednu pjesmu. Pa i u svojim dramama nije bio na njenoj strani. On nije želio da sudi voljenom ocu: Užasna sudbina oca i sina Živjeti zasebno, umrijet razdvojeni, I sudbu tuđeg izgnanika imati U Domovini pod nazivom građanina. Ti si izvršio podvig, oče, Stigao si do željenog kraja. Daj bože da ti miran bude kraj Toga što je bilo uzrok tvojih muka! Oprosti mi! Jesam li ja kriv za to Što su ljudi u mojoj duši ugasiti htjeli Božanstvenu vatru od same kolijevke, Koja je gorela u njoj, opravdana tvorcem? Uzaudne su, ipak, bile njihove želje: Mi nijesmo neprijatelji jedan drugom, Samo smo obojica bili žrtve stradanja!

Ponovni uzaludni očevi pokušaji

Čitaoče, obrati pažnju na to kako pjesnik intuitivno osjeća vezu svog poetskog dara sa očevim prezimenom. Boreći se sa uticajem oca na Ljermontova, borili su se s „vatrom božanstvenom“ koja je od same kolijevke gorela u njegovoj duši. Ali je uzaludan bio i trud onih koji su pokuša-vali da ugase božanstvenu vatru talenta, i onih koji su htjeli zauvijek da ga posvađaju sa ocem. „Mi nijesmo bili neprijatelji jedan drugom“... Ponovo je Otac pokušao da odvede sa sobom sina kojemu je već bilo 16 godina. I ponovo je de-spotska baba istrajala na svom: „Razgovaralo se o tome gdje da se nastavi vaspitanje i obazovanje Mišela. Razmišljali su da mla-dića pošalju u inostranstvo. Baba je maštala o Francuskoj, a otac o Njemačkoj. Što se više pribli-žavalo vrijeme donošenja definitivne odluke o promjeni sudbine Mihaila Ljermontova, tim više su se zaoštravali međusobni odnosi tašte i zeta. Iz Jurija Petroviča je izbijala godinama skupljana uzavrela zloba i želja da jednom, makar, bude nagrađen za to što je tako dugo bio odvojen od si-na. A u Jelisaveti Aleksejevnoj se razbudio sav strah da će izgubiti ono što joj je najdraže u živo-tu, svog unuka. Sva njihova borba sada je bila usredsređena na šesnaestogodišnjeg dječaka. Ko-me će se privoljeti carstvu? Ko će pobijediti i osvojiti vrh? Obje strane su se čvrsto hvatale za ljubomorno voljenog mladića. To se dobro nije moglo završiti. Činilo se da je svaka strana bila spremna da ustupi samo po cijenu žvota. Ali tragičnost položaja čitavom težinom je pritiskao mladog pjesnika. Naravno, on je davno, čim je počeo razmišljati, a misli su se u njemu pokrenule veoma rano, shvatio da je između babe i oca nešto veoma neprijatno. Odavno je on to osjećao, svjestan toga odavno je patio. Položaj izuzetno obdarenog dječaka između aristokratske babe i ri-jetko gledanog, u siromaštvu ostavljenog oca, bio je težak. Tamo negdje postoji otac, čije je po-javljivanje u kući veoma neprijatno babi, ali koji je njemu mio i drag, a on, sin, živi ovdje u bo-gatstvu, okružen pažnjom i ljubavlju... A zašto da ne voli nekoga ko mu je tako drag? Zašto je on protjeran iz kruga najrođenijih, najbliskijih? Zašto ne može i on da se koristi onim čime se koristi sin? Takve misli su, možda, još više vezale sina za oca. On ga je žalio. A ko voli žaleći, taj duplo voli. Sav užas svoga položaja još nije mogao da zamisli. Vjerovatno zbog toga što su ga i baba i

otac voljeli. I oboje su htjeli da ga štite. I odjednom se otkrilo sve ono što se od njega skrivalo. Strasti su se razuzdale. Krenula su uzajamna optuživanja, uzajamna dokazivanja krivice, vječiti apeli na osjećanja, na ljubav, dug, blagodarnost. Dječak je preživljavao užasno mučenje, utoliko strašnije što su vaspitanje, ljubav, pažnja, i razmaženost povećavali i bez toga visoki stepen osje-ćajnosti. Na kraju je pitanje Mihaila Jurjeviča bilo veoma oštro postavljeno. Baba i otac su se de-finitivno posvađali. Sin je poželio da otputuje sa ocem, ali tada je započela najoštrija intriga bli-skih, s jedne strane babinih, sa druge očevih. Baba je korila unuka za neblagodarnost, prijetila mu da će ga ostaviti bez nasljedstva, ocrtavala oca najcrnjim bojama, i na kraju se sama, slomila pod teretom tuge.

Vrhunac porodične drame

Njene suze i tuga činile su to što nijesu mogli učiniti prijekori i prijetnje. Oni su izazvali duboko saosjećanje i sažaljenje unuka. Njega je mučilo to što bi odlazeći s ocem i napuštajući staricu, ostavio je bez oslonca u njenim posljednjim danima. Ona ga je vaspitavala, dužan joj je za pa-žnju i brigu u djetinjstvu, za obrazovanje, bogatstvo, za sve osim za život. Dužan joj je za sve,

osim za život, ali šta je život? ... Činilo mu se da je za nekoliko dana približio babu grobu i da je nezahvalan prema njoj ... Te svoje sumnje saopštava ocu. Otac , pak, zaslijepljen mržnjom i ne-godovanjem prema tašti , zbog toga što ga ona ne shvata i za nanesene uvrede i tugu, a možda i pod uticajem intriga, sumnjiči sina da želi da napusti njega, da ostane sa babom. Porodična dra-ma je dostigla vrhunac. Što se sve tu izdogađalo, mi ne možemo znati. Izvjesno je samo to da je otac otputovao sam, a sin je, kao i ranije, ostao sa babom. Oni dvojica se nikada više nijesu vi-djeli. Po svoj prilici, Jurij Petrovič je ubrzo i umro. Za to vrijeme Mihail Ljermontov je istrpio veliki unutrašnji bol i muke. Katastrofa, koja se odigravala pred njegovim očima, umalo ga nije dovela do samoubistva. Ma-log Mišela su u dane kad je Jurij Petrovič dolazio u Tarhane nekim poslom (u stvari samo radi toga da bi se vidio sa sinom) odmah odvozili sa imanja. Tako su godinama radili, onemogućava-jući im da se sretnu. Najjednostavnije plemićke intrige. Samo su jednom, 1872. godine, pututjući iz Tarhana u Moskvu, svratili kod Jurija Petroviča, a drugi put su se sin i otac vidjeli u toku Ljer-montovljevog školovanja u Moskvi. Njegovom biografijom niko se nije posebno bavio, tako da je i do danas neizvjesno gdje je Jurij Petrovič preminuo, na svom imanju u Kropotovu ili u Mo-skvi. Ali Pavle Viskovatij pretpostavlja, i ja sam sa njim saglasan, da je Mihail Ljermontov pri-sustvovao sahrani svog oca, budući da je umro u Moskvi, a da je, potom, prevezen na groblje u selo Šipovo, koje je blizu Kropotova. Citiraću još jednom Viskovatog: „ Što je ubilo Jurija Petroviča – bolest ili duševna patnja? Možda i jedno i drugo, a može biti sa-mo bolest? Do tačnih podataka o smrti Jurije Petroviča se ne može doći. Uostalom, ispričali su mi da je Jurij Petrovič umro u Moskvi i da je njegov sin prisustvovao sahrani. Moguće je da se pjesma „Epitafija“, koja se nalazi u bilježnicama iz 1830. godine, odnosi na oca. Na osnovu nje se može shvatiti da je Mihail Jurjevič Ljermontov bio prisutan očevoj sahrani“. Oprosti! Da li ćemo se opet vidjeti? I hoće li smrt htjeti da spoji Dvije smrti zemne sudbine, Kako da znam! Dakle, oprosti, oprosti!... Život si mi dao, ali nijesi sreću, Sam si na svijetu progonjen bio , Od ljudi si samo zlo imao... Ali shvatam da je bio jedan. I taj jedan je stajao bez suza, Dok je masa plakala nad tobom, Stajao nebrižljiv, hladan i nijem, I svi su, razloge ne znajući Okrivljavali njegovu drskost, Kao da je čas smrti tvoje Bio čas sreće za njega. No što će njemu njihovi usklici? Budale! Nijesu mogli da shvate, Da je lakše plakati, nego patiti Bez svih znakova patnje.

Očevo zavještanje

Neposredno prije svoje smrti, 1831. godine, Jurij Petrovič je napisao „Duhovno zavještanje“ u kojemu je sa očinskom pronicljivošću napisao o velikom poetskom daru svoga sina. Suštinski, otac je bio prvi kritičar Mihaila Ljermontova. Samo to zavještanje je anuliralo klevete svih ljer-montologa i uzaludne pokušaje drugih da ocem pjesnika proglase drugog čovjeka. „U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Amin. Uz blagoslov Milostivoga Boga, nalazeći se u potpunom psihičkom i fizičkom zdravstvenom sta-nju, nalazim za potrebno da napišem ovaj očev savjet i, u isto vrijeme, zavještanje tebi, najdraži sine moj Mihail, i kao nasljedniku nevelikog mog imanja, izrazim moju neopozivu volju, i tebe, kao otac i hrišćanin, molim i zaklinjem da ona bude u potpunosti ispoštovana i izvršena, jer sam čvrsto uvjeren da ćeš se, ukoliko ne izvršiš moju volju, sporiti i suditi sa mnom pred licem sa-mog Pravednog Gospoda Boga. Dakle, blagoslovim tebe, najmiliji sine moj, imenom Gospoda nešega Isusa Hrista, kojega molim svom toplinom vjere nježnog oca, da on bude milostiv prema tebi, da te zakloni Duhom Svojim Svetim i uputi te na pravi put. Idući u njegovoj povorci tim pu-tem, ti ćeš naći moguće blaženstvo za čovjeka. Iako si ti još u mladim godinama, ja vidim da si obdaren ogromnim sposobnostima uma. Ne zanemaruj te sposobnosti, i čuvaj se da ih ne koristiš za nešto štetno ili beskorisno. To je talenat za čije korišćenje ćeš ti, jednog dana, morati da pola-

žeš račun Bogu!... Ti imaš, voljeni sine moj, dobro srce. Ne ogorčavaj ga čak ni najvećom ne-pravdom i nezahvalnošću ljudi, jer ćeš ogorčavanjem sam upasti u one koje sam prezireš. Vjeruj, sine moj, da je istinska, nelicemjerna ljubav prema Bogu i bližnjemu jedini put da se živi i umire spokojno. Hvala ti, veliki prijatelju moj, za tvoju ljubav, i nježnu pažnju prema meni, koje sam ja osjećao, iako sam bio lišen sreće da živim zajedno s tobom. Tebe su poznati uzroci našeg odvojenog živo-ta, i ja sam uvjeren da za to nećeš mene prekorijevati. Ja sam htio da sačuvam tvoj položaj i imovno stanje, izgubivši za sebe ono što mi je bilo najdragocjenije i najosjetljivije. I Bog me na-gradio zbog toga, jer ja vidim da u tvom srcu i tvom uvažavanju mene, nijesam ništa izgubio. Molim te, ubijedi svoju babu, da sam ja u potpunosti opravdavao sve njene postupke u pogledu tvog vaspitanja i obrazovanja, i da sam, na moju veliku žalost, bio prinuđen da ćutim kada sam primjećivao suprotno, da bih izbjegao neminovno nezadovljstvo. Kaži joj da sam ja njene nepravednosti prema meni uvijek preživljavao veoma teško i jako žalio njene zablude, jer je ona u meni vidjela svog neprijatelja i onda kada sam ja bio spreman da je, svim srcem, volim kao majku moje žene, koju sam veoma obožavao. Ali neka joj Bog oprosti te zablude, kao što joj ih i ja opraštam... Izvršavanjem, u cjelini, ovog mog zavještanja, najdraži sine moj, ti ćeš umiriti duh tvoga oca, ko-ji će vječito blagosloviti i moliti se za tebe pred Tronom Svevišnjeg. Dana 28. januara 1831. godine Tvoj otac Jurij Petrovič Ljermontov” Kasnije, u potpunoj patnji, ostavši definitivno siroče bez oba roditelja, Miail Jurjevič piše još jednu pronicljivu pjesmu posvećenu svojoj sudbini i gbitku majke i oca. „Ja sam sin patnji. Moj otac Nije imao mira do kraja. U suzama se ugasila majka moja. Od njih sam ostao samo ja, Suvišan član na piru svjetskom, Mlada grančica na panju suvom; Mada je zelena – soka nema, Kćeri smrti – smrt je suđena!” I kako je moguće, ne analizirajući sudbinu njegovih roditelja, pisati čitave knjige posvećene nje-govom ličnom nespokojstvu i nepotrebnosti svijetu ljudi, ako je pjesnik, poslije očeve smrti, sam napisao : „Suvišni član na piru ljudskom...“ Kada je, možda iz najboljih pobuda, pjesnikova baba gotovo nasilno prekinula njegove susrete sa ocem, kada je praktično prekinuta veza pjesnika sa ocem, tada je praktično prekinuta i veza pje-snika sa čitavom ljermontovskom lozom, čime je bio osuđen na oholost i usamljenost. Očev prah bio je upokojen na groblju u selu Šipovu, ali već u dvadestom vijeku, na inicijativu Iraklija An-dronikova, on je 1947. godine bio prenesen u Tarhane. To je nekako, vjerovatno, uznemirilo duh pokojne spahinice Jelisavete Aleksejevne. Uostalom danas (kao i uvijek kada se što ticalo Ljermontovljeve sudbine, našli su se naučnici (i taj Zaha-

rov) koji tvrde da je došlo do greške, i da je u Tarhane prenesen pepeo slučajnog čovjeka. Ne znam je li trebalo prenositi pepeo Jurija Petroviča, čiji su susjedi to bolno preživjeli. Jer, bolje je da je više svetih mjesta u Rusiji. A ja mislim da grob oca velikog pjesnika nikada neće biti zabo-ravljen. Prije svega, čini nam se da njegovo mjesto nije čak ni u Kropotovu, nego u rodnom ču-hlomsom zavičaju, pored drugih ljermontovskih predaka. A i nema smisla uznemiravati jednom sahranjene kosti. Odavno već u Šipovu nema ni crkve, ni groblja, i svi sporovi su, jednostavno, nepotrebni. Ekspertiza je sprovedena dosta pažljivo, i da li je potrebno u naše, više nego smutno vrijeme, gomilati nove verzije.

Proročanska snaga stihova

U Pjatigorsku su me vodili na najrazličitija mjesta, kao tobože, na „tačno prvi grob pjesnika“ i pokazivali razna mjesta njegovog dvoboja. A šta da se govori o grobu njegovog oca. Što se čita-vo to klupko strasti tiče zemaljskih doušnika? Tamo, na nebu je sve poznato i u našoj literaturi genijalni ruski pjesnik će se biti sve više uzvišen. A njegovi stihovi, kako su bili genijalni, takvi će i ostati. Od djetinjstva sam se divio proročanskoj snazi stihova još sasvim mladog Mihaila Ljermontova. Koliko nije uobičajeno da se bez potrebe sjećamo mladosti Mihaila Šolohova, toliko je uobičaje-no obraćati pažnju na mlade godine Mihaila Ljermontova. Pa on je u svojoj četrnaestoj godini pi-sao stihove. A u dvadesetoj godini on je bio već zreli talenat, autor klasičnih djela. U dvadeset šestoj godini je poginuo. U mladim godinama Mihail Ljermontov je napisao svoj genijalni roman „Junak našega doba“. Od koga je prepisao? Od kuda se u njega uselila takva proročanska mračna demonska snaga? Od francuskog Jevreja – ljekara nije. Nije ni od od nepismenog Čečenca, niti od kmetskog kočijaša, njegovih imaginarnih predaka. Postoji drevna genetska veza vremena. Kao da nečije drevne strune zvuče u još neojačaloj duši pjesnika. O kojem pjesniku je napisano: „Osmjehuje se on svojim gostima, a duša njegova je tu-žna. Pričalo se da osmijeh nikad ne silazi sa njegovog lica, a oči su mu uvijek bile tužne i gledale su u daljinu kroz ljude“? O škotskom pjesniku iz 13. vijeka Tomsu Ljermontu. O njegovom veli-kom, dalekom pretku kojega se on nije sjećao, niti je išta o njemu znao. Mnogi ljermontolozi ne-kako zaobilaze, ili jedva dodiruju očevo porijeklo, kao uostalom i uopšte ulogu oca u životu Ljermontova. Pjesnikova baba se ponosila svojim starim i poznatim precima, ali ona ništa nije znala o još starijim i poznatijim precima svoga zeta, a unukovog oca, kojega nije voljela, iz klana škotskih Ljermontovih. O tome, uostalom, ni sam otac Mihaila Ljermontova nije volio da raspra-vlja, pošto ni on nije imao nikakve veze sa svojim starim precima. Skoro ništa o njima nije znao. Sjećao se samo da je u Rusiji živio neki njegov predak, siromašni najamnik. On ništa nije znao o rodoslovu svojih predaka od 18. vijeka. Otac Mihaila Ljermontva, Jurij Petrovič Ljermontov, bio je propali bivši kapetan, koji je zaveo bogatu predstavnicu porodice Stolipinih. Samo je genij buntovnog mladića osjećao nešto više od nasledne veze sa precima. On je otkrio svoje znamenite pretke po očevoj liniji. Pronašao ih je, prije svega, unutar sebe, u svojoj pjesničkoj duši. On je sa ponosom nosio prezime Ljermontov, svjestan svog ugleda. On 1831. godine, u pjesmi „Želja“ pi-

še: „Na zapad, na zapad bih da poletim,/ Gdje cvjetaju polja predaka mojih./ Gdje u pustom pla-ninskom zamku,/ Počivaju njihove zaboravljene kosti.” Sam Mihail Ljermopntov nije bio u prilici da boravi u zamkovima i na poljima svojih predaka po očevoj liniji, jer je sve to zavještao budućim pokoljenjima Ljermontovih. U zvaničnim dokumentima 17. vijeka porodica Ljermontovih se pominje u „Registru Edinburga“ , u drevnim zapisima, koji se odnose na bratstvo Ljermontovih iz Balkome, gdje je citirano: „u Geneologiji ugledne i stare loze Ljermont rodonačelnikom je smatran Lerd iz Ersilmonta, čiji je direktni naslednik Tomas Ljermont, koji je bio poznat još i kao autor najranije verzije zapisa `Tristana i Izolde`“. Ali možda su veoma složena melodika i forma stiha zasmetale da se u ljer-montovskom svijetu provjeri narodno predanje. Iako je malo znao o starim Ljemontovima, iako nikada nije bio u Škotskoj, tu vezu Mihaila Ljer-montova sa svojim drevnim precima, sjajno je ocijenio naš mistik, pjesnik i filozof Vladimir So-lovjev, koji je smatrao da je „ruski genij strašnu napregnutost i usredsređenost misli na sebe, na svoje JA, strašnu snagu ličnog osjećanja“ i „sposobnost da svojim osjećanjima i posmatrnju iza-đe iz granica običnog reda pojava života i životnih odnosa, pozajmio od svog dalekog pretka. Primjerom proročanske poezije Ljermontova Solovjev smatra pjesmu „San“ (1841. godine). Pje-snik vidi, „ne samo san svoga sna, nego i onaj san koji se snio snu njegovog sna“. A mi, svjedoci 20. vijeka , dodaćemo još jedno veliko proročanstvo ruskog genija, koji je predskazao „Rusiji cr-nu godinu kada padaju carske krune...“

Zavičajni vazduh škotskih planina

O škotskim stihovima Mihaila Ljermontova, koji su , takođe , u nečemu proročanski i mitski, go-vorićemo nešto kasnije. Ne znajući ništa o Škotskoj, niti o svojim škotskim uglednim precima, Mihail Ljermontov 1830. godine piše pjesmu „Grob Osiana“: Iza maglenih zavjesa,/ Pod nebom oluja, usred stepa,/ Nalazi se grob osiana,/ Na planinama moje Škotske./ Leti ka njemu moj duh uspavani/ Da zavičajni vjetar podiše,/ I od groba već zaboravljenog / Ponovo se u život vrati! Da li je veliki škotski i keltski bard, mistik i prorok Tomas Ljermont, nakon stoljeća, našao svoj produžetak u velikom ruskom pjesniku Mihailu Jurjeviču Ljermontovu? Možda bi on postao naš, ruski Šekspir i preokrenuo čitavu svjetsku literaturu. Ali avaj, nije bilo suđeno da se to dogodi. Ali, gdje je sadašnja škotska loza našla svoje drevne ruske korijene? Pa nije slučajno Mihail Jur-jevič 1832. godine napisao: Ne, ja nijesam Bajron, ja sam drugi / Još nepoznati izabranik / Kao bogomoljac proganjani, Ali samo sa ruskom dušom. Gdje je škotski vitez, daleki Bajronov rođak, pronašao svoju rusku dušu? Da bi tako spojio i uje-dinio dva drevna početka: keltsko i slovensko, u jednom licu. Nema nikakvog smisla sumnjati u škotske korijene Ljermonta, ali nije se u prijestonicama dogodila duboka rusifikacija škotskog vojnika. I zato, da bi se shvatila poezija velikog Mihaila Ljermontova, treba se vratiti njegovim korijenima. Kako govore genetičari, sve je založeno u precima čovjeka. Genij se daje odozgo, ali bilo koji genij, Šekspir, Gete, realizuju se na svoj nacionalni način i u nacionalnoj formi. Možda je i za otkrivanje ljermontovskog genija bio potreban dio keltske mističnosti, ali u formatu najpo-tajnije ruskosti. Zbog toga su škotski vitezi Ljermonti iz zamka Balkomi, odlučili da se, na peri-od od skoro dvjesta godina, od 1621. do 1791. godine, presele u pritajenu rusku čuhlomsku dubi-nu, da se srode sa Kostromskom zemljom, koja nam je dala i dinastiju careva Romanovih. Pročitavši skoro stotinu najraznovrsnijih knjiga i čanaka, suprotnih jedni drugima, (a ponekad i samom pjesniku) o Mihailu Jurjeviču Ljermontovu, bio sam zadivljen : ljermontovska nasljedna linija u istraživanjima praktično je izostala. Kako je počela sa ljutom mržnjom pjesnikove babe Jelisavete Aleksejevne Arsenijeve prema pjesnikovom ocu Juriju Petroviču Ljermontovu, tako i dan danas se isključuju ti drevni Ljermontovski korijeni iz njegove biografije i sudbine. Uz to još izmišljaju razne koještarije o pjesnikovim izmišljenim očevima. Dobro je što u tim izmiljotinama postoje kao minimum, još tri pjesnikova oca, u verzijama u koje ni sami mjesni malogađani ne vjeruju. A potom, „uvrijeđena stara “ francuskog ljekara, ili kmetski kočijaš, ili čečenski razboj-nik svoje vrste? Ostavimo to dokonim spletkarošima. Nas čudi samo to što su te plebejske verzije podržavali i I.L. Andronikov (o francuskom ocu) kao i ugledni ljermontolozi V.A. Manulov i V.A. Zaharov (o kmetskom kočijašu, s kojim kao da se spetljala sasvim mlada plemićka djevojka iz ugledne porodic Stolipinih, čija je majka bila prinu-đena da za velika pare „unajmi za njenog muža Jurija Petroviča Ljermontova). O toj mrskosti, kao i o drugim niskim izmišljotinama, koje su se štedro širile sa ciljem da se ponizi veliki ruski pjesnik i da se okaljaju njegova čast i dostojanstvo, govorićemo kasnije. Mi nećemo insisirati na tome da su lični kvaliteti pjesnika i osobenosti njegove poezije, čak lju-bav prema planinskom Kavkazu, povezani s tim što su se u pjesniku manifestovali genetski kori-jeni škotskih gorštaka. Da su njegovi preci bili iz ravničarskih područja, tundri ili tajgi, duh poe-

zije bi bio drugačiji. Čini se da danas naučnici u oblasti medicine, genetičari i biohemičari, doka-zuju vezu mnogih bolesti svakog čovjeka sa korijenima njegovih predaka. Pa i etnički i klimatski kod u životu čovjeka zauzima važno mjesto. A eto, naši književni teoretičari o tome neće ni da znaju, nego dozvoljavaju da u istraživanju pjesnikove sudbine uđe sve i svašta, samo ne prošlost njegovih predaka. Uostalom, i ovdje ima izuzetaka vezanih za talenat i intuiciju čovjeka koji piše. Taj isti Dimitrije Merežkovski u članku „ M.J. Ljermontov nadčovječanski pjesnik“, Vladimir Solovjev u članku „Ljermontovu“ i Vasilij Rozanov u članku „Vječno tužni dueli“ pišu, istina različito, upravo o svjetskim korijenima ljermontovske poezije. Ljermontov svojim mračnim romantizmom bio mnogo blizak „svom drevnom pretku proročan-skom i demonskom Fomi Rifmaču, sa njegovnim ljubavnim pjesmama, mračnim predskazivanji-ma, zagonetnim dvojnim postojanjem i kobnim krajem...“Na kraju krajeva, Šekspirov Magbet je, takođe, iz Škotske. I čak, među njegovim stvarnim protivnicima, pristalicama Maljkoljma, bio je vitez Tomas Ljermont: “Ni kod jednoga od ruskih pjesnika nema takve snage ličnog samoosjeća-nja kao kod Ljermontova...“

Zabranjen kontakt oca i sina

On je tako i poginuo, ne mireći se sa sredinom koja ga je okruživala. I nije to bio nekakav aristokratizam

stolipinske loze, niti pak razmaženost bogatog i jedinog unuka neuravnotežene babe Jelisavete Alksejev-

ne Arsenijeve, rođene Stolipine, nego isključivo nepomirljivost škotskog gorštaka, koji je za sebe našao

mir samo među Kavkaskim planinama. Kako onda može biti govora o nekakvom kmetskom seljaku sa

penzenske zemlje. Što je još bilo potrebno tim ljermontolozima da bi osjetili riječi, smisao i duh ljermon-

tovske poezije, nego su lansirali takvu besmislenu verziju. Pa i sa brbljivim Bejbulatom Tajmijevim nikako

se ne može kraj sa krajem povezati. Nema tamo ni „uvrijeđene drevne loze“, ni nikakvih drevnih književ-

nih predaka...

A sa ocem Mihaila Jurjeviča Ljermontova, Jurija Petroviča Ljermontova, nevidljiva, zabranjena veza je po-

stojala u toku čitavog njihovog života. Ali vratimo se čuhlomskim zemljama. Kao što je čitaocima pozna-

to, Georg Ljermont, škotski najamnik, koji je rođen u zamku Balkomi 1956. godine, služio je i hrabro se

borio u ruskoj vojsci, počev od 1613. godine. Od 1619–1621. godine car Mihail Romanov počeo je boga-

to nagrađivati svoje odane borce. Među njima i svog vršnjaka, oficra Georga Ljermonta. Kako se već go-

vorilo, poginuo je prvi ruski Ljermont u borbi sa Poljacima pod Smoljenskom 1634. godine. Njegovi po-

smrtni ostaci su, kako je u to vrijeme među plemićima bilo uobičajeno, bili otpremljeni u Kostromsku ze-

mlju, koju mu je darovao car, preciznije u Čuhlomsko selo, gdje su sahranjeni u Aramijevom Gorodec-

kom manastiru.

Istorija čitave loze ruskih Ljermontovih, propraćena je u „ Pokoljenskoj monografiji loze Ljermontovih“,

na kojoj je mnogo godina radio istoričar arhivar, uvaženi građanin Kostome, Alesandar Aleksandrovič

Grigorov. Sudeći po toj knjizi, lozu ruskih Ljermontovih čine više od osam stotina predstavnika. Među nji-

ma ima pjesnika, umjetnika i oficira koji su proslavili Rusiju u ratu 1812. godine, Rusko-turskom ratu, Pr-

vom svjetskom ratu i na kraju Otadžbinskom ratu. I svi su oni potekli iz Čuholomskih zemalja.

Zemlja se u to vrijeme poklanjala samo onim stranim vojnicima koji su se odlučivali da zauvijek ostanu u

Rusiji. U spisku, u kojemu je bio Jurij Ljermont, bilo je upisano još 47 ljudi koji su odlučili da zauvijek osta-

nu u Rusiji i da služe u vojsci ruskog cara. Đakon Ivan Grjazev je 9. marta 1621. godine napisao uvoznu

povelju „o selima i nenaseljenim mjestima u čuhlomaskoj opsadi, kod Čuhlome, u Galickom okrugu i Za-

bolockim opštinama, koje je car Mihailo Fjodorovič darovao Ljermontu. Taj spisak je sačuvan u „Galickoj

piščevoj knjizi“ 1628. godine: „1. Kuznjecovo, 2. Usoljcovo, 3. Čeremisinovo, 4. Filino, 5. Revjakino, 6. Sje-

menkovo, 7. Okatovo, 8. Pavilkino, 9. Kopilovo i 10. Ostrižnjikovo, na rijeci Penki, pored Čuhlomskog je-

zera“.

Od Georga, ili Jurija Ljermonta, krenula je čitava loza kostromskih plemića Ljermontovih. Jurij je imao tri

sina. Poslije njegove pogibije njima su pripala čuhlomska sela. Dalje su potomci Ljermonta sticali nova

imanja u tom istom Čuholmskom okrugu.

Istoričari lozu Ljermontovih u Rusiji obično dijele na četiri linije koje Grigorov naziva po njihovim imanji-

ma.

Prva linija je kuznjecovska (po nazivu prvog salaša). Ona je najmalobrojnija. Druga linija je „ostrožnjikov-

ska“ po imenu imanja Ostrožnjikovo. Predstavnici te linije danas čine najveći broj loze Ljermontovih.

Treća linija je „izmailovska“ po imenu imanja Izmailovo. Od te linije potiče pjesnik Mihail Jurjevič Ljer-

montov. Tu su pjesnikovi preci žijeli sve do 1791. godine, kada se njegov djed preselio u Kropotvo, na

imanje u Jefremovskom okrugu Tulske gubernije. Muško potomstvo „izmailovske“ linije prekinuto je

smrću pjesnika 1841. godine.

Izmailovska loza Ljermontovih

Čudno je to što i danas potomci Ljermonta žive u Čuholmu. Naravno, pjesnik je sa njima u dale-

kom srodstvu. Zanimljivo je to što sam ja u tom gradiću srio mladog potomka loze Ljermontovih koji se zvao Mihail Jurjevič Ljermontov. Bio je student Kostromskog koledža, ali je tih dana bio doputovao u Čuhlom, u posjetu roditeljima. On mi je ispričao da ga, u početku, kada je predavao dokumenta za upis na Koledž, nijesu htjeli primiti. Mislili su da se mladić šali da je on Mihail Jurjevič Ljermontov. Morao je to da dokazuje. On je, kao direktni potomak loze Ljermontovih bio upisan u „Pokoljenjsku knjigu”. Čak je i po spoljašnjem izgledu ličio na velikog rođaka, sa-mo nije pisao stihove. Ali mene, naravno, interesuje direktna linija loze Ljermontovih koja vodi ka našemu pjesniku, takozvana „izmailovska” linija. Petar, jedan od sinova Georga Ljermonta, promijenio je prezime u Ljermontov. On je imao dva sina Jeftihija, ili Jurija, i Petra. Nakon toga pripadnici te linije su svojim sinovima stalno davali imena Jurij ili Petar. Jeftihijev sin Jurij bio je pradjed pjesnika. Njemu je i pripalo seoce Izmailovo. Tamo se neko vrijeme i nalazilo plemićko imanje. Ja sam pješice obišao čitav taj kraj i nijesam naišao ni na šta što bi bilo povezano sa ljer-montovskim imenom. Pjesnikov đed, Petar Jurjevič Ljermontov, artiljerijski poručnik, rođen je u tom istom Izmailovu. Ali, što je, takođe, interesantno, tamo pod Čuhlomom, na Nikolskom imanju, rođen je 1787. go-dine i pjesnikov otac Jurij Petrovič. Kostromski istoričari pronašli su dokumenat koji potvrđuje rođenje pjesnikovog oca u Galickom okrugu Kostromske gubernije. Tek 1791. godine, pjesnikov đed je prodao Izmailovo, i drugu čuhlomsku zamlju, i preselio se na kupljeno neveliko imanje Kropotovo u Jefremovskom okrugu Tulske gubernije. Poodraslog Jurija Petroviča smatrali su već tulskim plemićem i bio je upisan u rodoslovnu knjigu plemića Tulske gubernije. Koliko je meni poznato, tamo je 1829. godine bio upisan i njegov sin Mihail Jurjevič Ljermontov. Istoričari tvrde da je zafiksiran dokaz o samo jednom dolasku mla-dog pjesnika u Kropotovo, i to je navratio prilikom putovanja iz Tarhana u Moskvu. Avaj, ne samo što među čuhlomskim i tarhanskim Ljermontovima nije bilo veze, nego ni između pjesnikovog osiromašenog oca i ugledne bogate pjesnikove babe, nikakve veze gotovo nije bilo. Meni nije jasno zašto pjesnikova baba Jelisaveta Aleksejevna Arsenijeva, koja je obožavala unu-ka, i u svemu mu povlađivala, nije dozvoljavala unuku da kontaktira sa ocem. Pa, valjda je pa-metna žena morala da shvati da je sinu neophodna očeva, čisto muška pažnja. Osjetljivom dječa-ku, koji je nekim čudom naslijedio od svojih dalekih škotskih predaka proročanski dar, bilo je krajnje neophodno kontaktiranje sa ocem. On je o svojim škotskim korijenima saznavao vrlo ma-lo iz slučajnih i veoma rijetkih razgovora. Avaj, veliki ruski pjesnik je rastao kao siroče, pored mnogo slugu. On je samo intuitivno sazna-vao to što je trebalo da sazna u mladim godinama, detaljno i podrobno. A eto, upravo je otac, molim vas, prvi primijetio izuzetni pjesnički dar svoga sina. U svom zavještanju, Jurij Petrovič je, između ostalog, zapisao „... ti si obdaren pameću i talentom – ne potcjenjuj i ne zloupotreblja-vaj to, čuvaj se da taj dar ne koristiš uzaludno, ili štetno. To je talenat za čije korišćenje ćeš mo-rati da polažeš račun Bogu! Ti, mili moj sine, imaš dobro srce... Zahvaljujem ti, dragi moj sine, za tvoju ljubav i nježnu pažnju prema meni”. Uostalom, ako on ne bi bio pravi otac, nego samo „kupljeni” za babin novac, što bi njemu,poslije smrti žene, bilo stalo do tuđeg djeteta? I zašto bi mu zavještao svoje imanje? Zašto bi pratio nje-

gove stvaralačke korake? Uostalom, da li bi odnos pjesnikove babe prema njegovom ocu, tipični odnos tašte i zeta, bio takav ako bi to bio „iznajmljeni” otac, da li bi se baba prema svom unuku tako brižno odnosila, brinula se o njemu, izdržavala ga u toku čitavog svog života? Njoj nijesu bili potrebni ni kočijaš, ni čečenski otpadnik, ni francuščić, ljudi iz nižih društvenih slojeva, jer bi u tom slučaju ona bila spremna da učini sve radi Jurija Petroviča. Prema sjećanjima, koja je u prvoj polovini 19. vijeka sakupio čembarski naučnik Petar Kirilovič Šugajev, pjesnikov otac, Jurij Petrovič Ljermontov, bio je srednjeg rasta, lijepo građen i pravi ljepotan, izuzetno galantan muškarac. Bio je i dobar, ali užasno prgav. Prije ženidbe Marijom Mihajlovnom Arsenijevom, majkom pjesnika, podnio je ostavku na čin pješadijskog kapetana. Jurij Petrovič Ljermontov imao je dvije sestre, koje su živjele u Moskvi. Veliki posjed Jurija Petroviča Ljermontova, rođenog 1787. godine, Kropotovo ( u današnje vrije-me selo Kropotovo – Ljermonovo pripada Stanovljanskom rejonu Lipjecke oblasti), nalazilo se u susjedstvu sa selom Vasiljevskim, koje je pripadalo porodici Arsenijevih. Marija Mihajlovna udala se za Jurija Petroviča poslije brzoplete zaljubljenosti, uspjevši da nagovori na pristanak svoju majku. To se dogodilo negdje između Božića i Velikih posta ( od 25. decembra 1813. do 10. februara 1814. godine).

Prljava verzija nekih ljermontologa

Ljermontov Pjesnikova majka Marija Mihajlovna, jedino dijete bogatog spahije Mihaila Vasiljeviča Arsenje-va i Jelisavete Aleksejevne Arsenjevne, rođene Stolipin, rođena je 1795. godine. To je bilo krh-ko, muzički obdareno stvorenje. Kod rođaka, na imanju Arsenijevih srela se sa lijepim oficirom Jurijem Ljermontovim. Zaljubila se i ubrzo se udala za njega, bez obzira na upozorenja majke. Poslije svadbe mladenci su počeli da žive u Tarhanama, ali bolešljiva mlada žena je otputovala u Moskvu da bi se tamo porodila. Tada joj je bilo 19 godina. Nakon rođenja djeteta, normalni po-rodični odnosi nijesu uspostavljeni, tim prije što baba novorođenčeta nipošto nije željela da se zbliži sa njegovim ocem, to jest svojim zetom, a mužem svoje kćeri. Nakon tri godine po rođenju sina, Marija Mihajlovna je umrla od tuberkuloze u februaru 1817. godine. Sahranjena je u Tarha-nama. Na nadgrobnoj kamenoj ploči je uklesano: „Pod ovim kamneom leži tijelo M.M. Ljermon-tove, preminule u subotu, 24. febrara 1817. godine. Živjela je 21 godinu, 11 mjeseci i 7 dana.” Ovdje ćemo se zaustaviti i preći na razmatranje one prljave verzije koju je, u naše prostačko vri-jeme, lansirao neko od ljermontologa. Mi smo uvjereni da je čudni i vijugavi put od drevnih škotskih grofova, vitezova i barda ljermon-

tovsku lozu, kroz dobrano stoljeće čuholmske, ruske pravoslavne istorije, vodio do Kropotova i dalje do Tarhana. Ali prije nego što produžimo razmatranje slavne istorije slovensko – keltske loze, odbacićemo paskvile naših domaćih, primitivnih prostaka. Meni nijesu strašni ni Jevreji, ni Čečenci, ni Fran-cuzi, ni kmetovi, svi su ljudi na zemlji potrebni i korisni. Ali takav mladi genij, kao što je Mihail Ljermontov, nije se mogao pojaviti sam po sebi, bez drevnih korijena. Nijedna od izmišljenih verzija se ne može odnositi na ispoljenu genijalnost. Avaj, Mihail Ljermontov je i u toku života, i poslije smrti, i u carsko, i u sovjetsko, i posebno u današnje vrijeme, najviše od svih naših genija bio podvrgnut napadima. Ispostvlja se da je pje-snik bio „pogodan” za stvaranje najraznovrsnijih spletki i fantazija. Zadivljujuće je što su te spletke propagirali i lansirali manje-više poznati ljermotolozi. U stvari, to su pravi lešinari! Reklo bi im se: ako ne volite njega, ako ste ga omrznuli, odaberite druge, va-ma bliskije i pogodnije pisce, i njima se bavite. Zašto je predsjednik Ljermontovskog komiteta Saveza pisaca Rusije V.A. Zaharov u sadašnje vrijeme naših promjena, objavio članak još jednog poznatog ljermontologa V.A. Manujlova pod naslovom „Da li je Ljermotov Ljermontov?” koji je Manujlov napisao još 1973. godine? Da li u cilju svrgavanja genija sa pijedastala? Ili radi svoje skandalozne smrdljive slave? Šala ili mistifikacija Ja nijesam spreman da opravdavam ni Manujlova, koji je, govorilo se, do same smrti, 1987. go-dine, skrivao taj člančić u svom pisaćem stolu. Napisao je to, znači želio je da se, makar potajno, poruga nad svojim idolom. Da li je to, možda, šala ili mistifkacija? A da li, uopšte, u tome ima jednostavnog istraživačkog duha istinske intuicije istinskog naučnika? Manujlov je, tobože, mo-rao u septembru 1936. godine, da pregleda i ocjenjuje nepismene sastave učenika iz Tarhana, ne-kog A. Abakumova, koji je sakupio sve bajke starica o tajanstvenoj ljubavi sedamnaestogodišnje aristokratske djevojke Marije Arsenjeve i kmetskog kočijaša njene majke. Od kočijaša je, eto, mlada ledi i „zanijela”, a baba, da bi prikrila grijeh kćerke, našla siromašnog plemića Jurija Pe-troviča Ljermontova, i za solidnu sumu ga nagovorila da uzme za ženu njenu razvratnu kćerku. Možda je 1936. godine nekome od lokalnih činovnika zatrebalo da izmisle narodno porijeklo ve-likog pjesnika i da ga udalje od nekakvih tamo škotskih korijena, ali visoko rusko rukovodstvo tu verziju javno nije podržalo. Razvrat mlade djevice u staljinsko vrijeme se nije naročito pozdra-vljalo. Sve ostalo je potpuna besmislica.

Nada u književne susrete

Tako je naveo u svom rukopisu moj učitelj, sastavljač „Ljermontovske enciklopedije“ akademik Viktor Manujlov. Članak je napisao početkom sedamdesetih godina, ali se nije odlučivao da ga objavi. Radeći na enciklopediji, čuvao se da ne upadne u nemilost književnim poslenicima. Već u toku sledeće decenije predao je rukopis meni, sa naredbom da se „dokopam istine“. Pitanje je postavio oštro: ko je, stvarno, bio otac pjesnika? Je li moguće da to nije major u ostavci Jurij Pe-trovič Ljermontov, kako su nas u školi učili, kojega je Mišel nježno zvao „tatica“? Nadao sam se da će na ljermontovskim književnim susretima u Jaroslavlju ovo pitanje makar djelimično biti razjašnjeno. Suština pitanja je u tome što je, po legendi starosjedioca penzenskih Tarahana, gdje je na imanju babe Jelisavete Aleksejevne Arsenjeve, prošlo djetinjstvo pjesnika, njegov otac bio kmetski kočijaš. Da bi sakrila grijeh kćerke, a za unuka sačuvala plemićke privi-legije, vlasnica imanja je znala kako da kćerku spoji sa majorom u ostavci Jurijem Petrovičem Ljermontovim. Za to mu je doplaćivala i o tome su založeni papiri sačuvani... (Uzgred, otkuda se tamo stvorio major? On je, vjerovatno, s Martinovim, poplašio pjesnikovog oca). Kako onda da shvatimo Ljermontov hristomatski stih „U planiama Škotske moje“? Rečeno je „moje“. U mladosti, prije svega, pod uticajem priča Jurija Petroviča o škotskim korijenima loze, o pretku

pjesnika Tomasu Rifmaču, Mišel se u potpunosti osjećao Škotom ili Španacem. Kada mu se is-punilo šesnaest godina, baba je, pretpostavljam, otkrila unuku tajnu njegovog rođenja. Tada su škotski motivi u Ljermontovljevim stihovima iščezli. Zato je on napisao pjesme sa početnim sti-hovima: „Užasna sudbina oca i sina,/ Živjeti zajedno i umirati odvojno“. ...Ne mislim da bi Jelisaveta Aleksejevna, šesnaestogodišnjem unuku, kojega je bezumno voljela, pričala o ocu iz dvorskih kmetova. Ne bi takvog kmeta ona oslobodila, nego bi ga, naprotiv, uni-štila. I kuda bi nestao takav oslobođeni tatica? Još je šašavija verzija neke noinarke iz Groznog Marjam Vihodove, koja je objavila čitavu knji-gu „M. Ljermontov – Tajmijev, ili tajna pjesnikovog rođenja“. Po njenoj verziji pjesnik se rodio tri godine ranije (što je skrivano od svih kmetova), i carski činovnici ga nijesu voljeli, kao ni sam imperator Nikolaj I, zbog toga što su znali da je njegov otac Čečenac, a to znači neprijatelj Rusi-je. I da je, tobože, i sam Mihail Ljermontov znao tu tajnu. A Čečenci ga nijesu ubili zato što su znali da je on „svoj“. A sam Mihail Ljermontov je, sa svojom diverzantskom grupom, zaklao no-žem, ili posjekao sabljom ne mali broj Čečenaca. Da se, možda, nije svetio svom ocu?! Ne bi me čudilo da otkriju Ljermontovu oca Tatarina, Kirgisca, Poljaka... Pritom, bez ikakvih, i najmanjih, dokaza i osnove. Uzgred da kažemo da se ta ista Vahidova oslanja na Iraklija Andro-nikova. Nešto je pobrkao naš slavni ljermontolog u vezi sa pjesnikovim očevima. A evo što piše Dudakov: „Unikalne podaci o porijeklu pjesnika autoru ovih redova saopštio je 1964. godine po-znati puškinist Viktor Azarjevič Grosman (autor senzaconalnog romana „Arion“). Pritom se i on oslanja na Iraklija Andonikova, kao čovjeka koji je znao tu tajnu. Otac Mihaila Jurjeviča, tobože, je bio francuski Jevrej Anseljm Levi (Levis), lični ljekar pjesnikove babe Jelisavete Arsenijeve. Kao indirektni dokaz „neuspjeha“ razrješavanja tog pitanja navodi se prenošenje pepela Jurija Ljermontova u Tarhane. Kakve veze sa tim ima prenošenje pepela Jurija Petroviča iz Tulskog imanja u Tarhane? Evo što o tome piše Marjam Vahidova: „ I.I. Andronkov je to znao. On je o tome sam ispričao mladom čečenskom filologu – ljermontologu, koji mu je bio određen za pomoćnika kada je dola-zio u Čečeniju da posjeti tamo ljermontovska mjesta. – On je napola Čečenac. – Ljermontov Čečenac? Suočiti Vadihovu i Dudakova

– Sve je to maslo one pjesnikove babe – plakao je Iraklij – saznala je da sedamnaestogdišnja

kćerka čeka bebu i vratila je iz Čečenije! Kako ja mrzim vas Čečence! Ja sam dvije godine rastao bez oca krivicom vašeg naroda. A sad ste mi, evo, i mog Ljermontova uzeli! Ali na raspitivnje tog filologa ( Ibrahima Alirojeva) rekao je samo: „Ja znam tajnu rođenja Ljer-montova, ali nikad o tome ništa neću napisati!..“ Možda bi trebalo suočiti Vahidovu i Dudakova, pa neka se među sobom razjasne što je kome ka-zao Andronikov. Istovremeno, neka se sekmetski kočijaš Zaharov i svi ostali ljubitelji dokonih spletki među sobom razjasne. I gdje su bili svi njegovi očevi kad je pjesnik postao čuven? Pored toga, uz svu ljubav prema Kavkazu i planinama, pjesnika je uvijek nešto vuklo ka rodnom Sjeve-ru. O Ljermontovljevoj prozi i poeziji već od 1830. godine pisale su sve novine, svi Bjelinski, Bul-garini, Gogolji. Pa već bi doprli do svog sinčića i Francuz, i kočijaš, i još neko, tim prije ako bi on bio plodom strastne ljubavi čovjeka iz nižeg staleža i mlade plemićke dame... Kao što je uobičajeno u sličnim slučajevima, baveći se razobličavanjem Ljermontova i njegove biografije, Zaharov se nije zaustavio na pitanju nezakonitog rođenja djeteta. Dalje su se širile po-hvale ubici Martinovu, veličanje njegove poezije, uvjeravanja o užasnom karakteru Ljermontova. Čak su se jednom pojavili nekakvi ljekari izletnici, koji su posjetili Tarhane, i na osnovu portreta ustanovili da ja Ljermontov bio rahitičan, što su saopštili Zaharovu. Podržavajući put sumnjivih senzacija, taj lažni naučnik je prihvatao svakakve i najnevjerovatnije izmišljotine. Plašim se da će ubrzo proglasiti plagijatom Ljermontovljeve stihove. Upravo tako: „Oprezno, u pitanju je sen-zacija!“ Takav lažni članak o ljermontologiji objavio je V.A. Manujlov. Šteta što se i sam naučnik zaba-vljao privlačnim verzijama. Samo odakle u sina kmetskog kočijaša takva svjetska slava, otkuda takva ljubav prema planinama, otkuda mitsko pronicanje u dubinu duha? Još 1936. godine su se širile takve radničko – seljačke verzije. Svinjar i čoban su stvarali nove verzije. Mada je, u tim poslijeratnim godinama, Sergej Jesenjin priznavao da su i on i Nikolaj Kljujev iz obrazovanijeg seljačkog sloja. Kao, prikazujemo se kao obični seljaci, a , u stvari, potičemo od ljudi iz književ-no obrazovanih krugova. Tako je, u stvari, i bilo. „Tebe je svijet osudio...“ pisao je svom ocu Mihail Ljermontov kao da je znao ko je njegov pravi otac. Koga je „svijet osudio“ – nestalog čečenskog otpadnika, francuskog ljekara, ili kmetskog kočijaša? A ti ljudi nijesu interesovali svijet. Ne. Svijet je osudio osiromašenog plemića Jurija Petroviča Ljermotova... Uostalom, što se više očeva pojavi, to će situacija biti besmislenija. Ja ne bih o ovome pisao, da nijesam sebi postavio cilj. da shvatim izvore drevne loze koja je Ru-siji dala velikog ruskog genija. I zato što se nadam da će, u okviru obilježavanja dvjesta godina od rođenja genija, najodgovorniji ljudi za kulturu naše zemlje, pritisnuti teretom svih tih pukih izmišljotina i nagađanja, ivršiti najprecizniju i najtačniju genetsku ekspertizu. I ne treba nikoga upućivati u Škotsku, ka drevnim precima pjesnika, jer postoji otac, postoje njegove stvari , posto-je i sada očevi rođaci, i eto, povjerujte ljermntovskim stvarima, njegovoj ljermontovskoj krlji, či-ji su tragovi ostali na odjeći u kojoj je poginuo. Vrijeme je da se ljermontolozii nađu u Čuhlomu i Galiču, u Avramijevom Gorodeckom manasti-ru. Da podišu vazduh ruskih Ljermontovih. Tim prije što je u Manastiru sahranjen, ne samo prvi Ljermontov, nego i drugi potomci Ljermontovih. Sada već asocijacijom „Ljermontovsko naslje-đe“ kao sjećanje u manastiru sahranjenih predaka, postavljena je spomen ploča. Tamo se moguće i pomoliti za velikog ruskog pjesnika, sjetiti se njegovih vječitih stihova: Jednu čudnu molitvu Stalno napamet govorim...

Nebom u ponoć Anđeo leti I tiho on pjesmu pjeva... Noć tiha. Pustinja sluša Boga... (KRAJ) 10. – 22. jul 2015.