of 23/23
VLADIMIR BONDARENKO - UŽASNA SUDBINA OCA I SINA Feljton je nastao na osnovu knjige „Ljermontov mitski pjesnik”, koju je, u okviru priprema za obilježavanje 200 godina od rođenja legendarnog pjesnika, napisao poznati ruski publicista i književni kritičar Vladimir Bondarenko Odvojenost od roditelja Slika Ljermontova iz dječjeg doba Preveo i priredio: Slavko Šćepanović Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je u noći između 2. i 3. oktobra 1814. godine u Moskvi, u kući koja se nalazila neposredo pored Crvene kapije ( Krasnih vorot). U martu naredne godine Jurij Petrovič Ljermontov i njegova supruga Marija Mihajlovna Ljermontova, sa novorođenim sinom napustili su Moskvu i otputovali u Tarhane (Penzenska gubernija), na imanje Mihailove babe po majci, spahinice Jelisavete Aleksejevne Arsenijeve. Pjesnikova majka Marija Mihajlovna Ljermontova, rođena Arsenijeva, umrla je od galopirajuće tuberkuloze 24. febeuara 1817. godine. Na njenom nadgrobnom spomeniku u Tarhanama je na- pisano „Živjela je 21 godinu, 11 mjeseci i 7 dana”. Desetak dana poslije smrti snahe Mihailove majke, nakon svađe sa Mihailovom babom Jelisave- tom Aleksejevnom, Mihailov otac Jurij Petrovič, kapetan u ostavci, napustio je Tarhane i otputo- vao u Kropotovo, na svoje imanje, ostavivši sina na staranje i brigu babi, koja je imala sve uslove da ga podiže, liječi, vaspitava, obrazuje i ostavi mu u nasledstvo, kao jedinom nasledniku, čitavo svoje ogromno bogatstvo, uz samo jedan uslov: da otac bude potpuno isključen iz sinovljevog ži- vota. Tako je mali Mihailo, sa nepune tri godine, nastavio da živi u babinom okrilju, lišen ne sa-

Vladimir Bondarenko - Užasna sudbina oca i sina

  • View
    52

  • Download
    1

Embed Size (px)

DESCRIPTION

"Dan", 10. - 22. jul 2015.

Text of Vladimir Bondarenko - Užasna sudbina oca i sina

  • VLADIMIR BONDARENKO - UASNA SUDBINA OCA I SINA

    Feljton je nastao na osnovu knjige Ljermontov mitski pjesnik, koju je, u okviru priprema za

    obiljeavanje 200 godina od roenja legendarnog pjesnika, napisao poznati ruski publicista i

    knjievni kritiar Vladimir Bondarenko

    Odvojenost od roditelja

    Slika Ljermontova iz djejeg doba Preveo i priredio: Slavko epanovi Mihail Jurjevi Ljermontov roen je u noi izmeu 2. i 3. oktobra 1814. godine u Moskvi, u kui koja se nalazila neposredo pored Crvene kapije ( Krasnih vorot). U martu naredne godine Jurij Petrovi Ljermontov i njegova supruga Marija Mihajlovna Ljermontova, sa novoroenim sinom napustili su Moskvu i otputovali u Tarhane (Penzenska gubernija), na imanje Mihailove babe po majci, spahinice Jelisavete Aleksejevne Arsenijeve. Pjesnikova majka Marija Mihajlovna Ljermontova, roena Arsenijeva, umrla je od galopirajue tuberkuloze 24. febeuara 1817. godine. Na njenom nadgrobnom spomeniku u Tarhanama je na-pisano ivjela je 21 godinu, 11 mjeseci i 7 dana. Desetak dana poslije smrti snahe Mihailove majke, nakon svae sa Mihailovom babom Jelisave-tom Aleksejevnom, Mihailov otac Jurij Petrovi, kapetan u ostavci, napustio je Tarhane i otputo-vao u Kropotovo, na svoje imanje, ostavivi sina na staranje i brigu babi, koja je imala sve uslove da ga podie, lijei, vaspitava, obrazuje i ostavi mu u nasledstvo, kao jedinom nasledniku, itavo svoje ogromno bogatstvo, uz samo jedan uslov: da otac bude potpuno iskljuen iz sinovljevog i-vota. Tako je mali Mihailo, sa nepune tri godine, nastavio da ivi u babinom okrilju, lien ne sa-

  • mo majine, nego i oeve ljubavi i topline. Dodue, otac mu je bio iv, ali je, praktino, bio pot-puno i za stalno izbrisan iz njegovog ivota. I kako je njemu, malianu, potom djeaku i mladiu, bilo teko regulisati svoju linu, unutranju harmoniju izmeu oca, kojega je strasno volio, prema kojemu je on intuitivno, osim srodstva, osjeao i povezanost porodine loze, i babe, koja je od njega odvojila oca, a koja je mnogo inila za svog unuka. Takvih ili slinih primjera je bilo u prolosti, i ima ih u sadnjosti, a bie ih i u budunosti, ne samo u Rusiji, nego i u itavom svije-tu. Zbog slijepe ljubavi prema unuku, baba je bila spremna da za njega uini sve to poeli: da na imanju uzgaja jelene i patuljke, da svuda sa sobom vue itavu gomilu djece njegovog uzrasta, kako bi mali Miel imao s kime da se igra. Ali je sa enskom nepomirljivou, i nekakvom slje-poom, poslije smrti kerke, liila unuka kontaktiranja sa roenim ocem, zbog ega je mali Miel veoma tugovao. Meni se ini da je u tome bio jedan od uzroka koji su, kasnije, uticali na Ljer-montova da se upie u vojnu kolu, i elja da krene putem oca i djeda, koji su bili carski oficiri. Zbog toga je kasnije, poslije oeve smrti, napustio univerzitet i stupio u vojnu slubu, kao bi ma-kar na taj nain bio blii ocu i njegovoj sudbini. Ta slijepa ljubav babe, najprije prema kerki, koja je bila jedinica, a potom i prema unuku, poslu-uila je, djelimino, i kao uzrok razdora izmeu Jurija Petrovia i njegove ene. Meutim, Jelisa-veta Aleksejevna je kasnije zaalila zbog toga. U periodu u kojemu je ivjela u Moskvi, ona pie: Stalno se nalazi tamo (kod oca V.B.), ovamo ni da navrati. Eto kakav je on postao!... Ranije, dok je bio mali, bio je veoma vezan za mene. Uzalud sam ga odvojila od oca. Tamo je bio uvje-ravan da sam ja njegovom ocu otela materinsko imanje i da, toboe, to imanje nee pripanuti nje-mu. A ko e se brinuti o meni u mojoj starosti? I nije to sluajno... Ali avaj, na odozgo darovani, vanzemaljski i bezgranini dar njegovog poetskog vienja namet-nula se obina kavga despotske vlasnice Tarhana (kao da je itav problem u imanju i nasljed-stvu), zbog ega su i poele svae sa svojim zetom. Jelisaveta Aleksejevna, koja je oboavala svoju jedinu kerku krhku, i boleljivu Maenjku, po-pustila je pred njenom eljom da se uda za mladog oficira u ostavci, koji joj se mnogo sviao. Poslije svadbe, pa ni poslije roenja unuka, Jelisaveta Aleksejevna nije eljela da se zblii sa ze-tom. Dodue, povjerila mu je upravljanje imanjem u Tarhanama, ali da mu dozvoli uticaj i vlast nad kerkom, i da podie i vaspitava unuka, nije ni pomiljala. Tako su u dui jo sasvim malog Mihaila prokljuale ozbiljne strasti. U prilino boleljivom stanju, zajedno sa muem, majkom i brojnom kunom poslugom, Marija Mihajlovna je otputovala u Moskvu, da se tamo porodi. U Moskvi su se smjestili u trospratnoj kui, neposredno pored Crvene kapije (Krasnih Vorot).Tu se u noi izmeu 2. i 3. oktobra 1814. godine rodio veliki ruski pjesnik. Krten je 11. oktobra iste godine i dobio je edovo ime po maj-ci.

  • Otac i majka uvenog pisca

    Sreni ivot suprunika nije trajao dugo. Jedan od razloga je bila bolest Marije Mihajlovne. Ali, ja sam saglasan sa prvim biografom slavnog pjesnika P.A. Viskovatim da je... ljubomorna ljubav majke prema kerki, uz nedobronamjerni odnos prema njenom muu, pojaavala nesporazume meu njima. Neemo opravdavati i braniti oca: poslije manjih svaa sa enom, u Tarhanama, upravo na imanju, pojavila se enska osoba koju je Jurij Petrovi veoma volio. To je jo vie usi-jalo atmosferu u kui. isto eksplozivni ljermontovski karakter bio je suprotstavljen itavoj sta-bilnoj atmosferi na ogromnom imanju Arsenijevih, mada se govorilo da su spahije Jurija Petrovi-a veoma uvaavali. Nazivali su ga dobrim, ak veoma dobrim gospodinom. Stolipini i Arsenije-vi, prema moralnim parametrima toga vremena, smatrani su spahijama. Sve to je i dovelo do toga da je, poslije smrti od galopirajue tuberkuloze Marije Mihajlovne, 1817. godine u dvadeset dru-goj godini ivota, njenom muu, Juriju Petroviu, otkazano povjerenje da upravlja imanjem. Da ivi sa ocem svog unuka despotska baba nije eljela. Dvadeset dana poslije smrti svoje ene, Jurij Petrovi Ljermontov je otputovao u Tulsko Kropo-tovo. Tako je sin ostao bez oca. Moda bi ga bilo mogue i prekoriti, kako neki to i ine, to je otac napustio sina. Kriv je to ga je ostavio samog i time ga osudio na usamljenost. Moe se ogo-varati i povodom njegovog oinstva. Istina, prilikom odlaska u Kropotovo, otac je traio sina da

  • ga povede sobom. Niko drugi, nego grof Speranski ve 5. juna 1817. godine pie babinom bratu Arkadiju Aleksejeviu Stolipinu: Jelisavetu Aleksejevnu eka nova muka: Jurij Ljermontov tra-i da uzme sa sobom svog sina. Jedva se saglasio da ga ostavi jo dvije godine. udan pria se i lo ovjek. Takav, na kraju krajeva, mora biti svako ko se odlui da Jelisaveti Aleksejevnoj, ovaploenom krotkou i strpljenjem, nanese uvredu. Takvi su karakteri carevali u viim dru-tvenim krugovima toga vremena. Uostalom, caruju i do dan-danas. Pokuajte da monoj gospo-i oduzmete roenog sina, odmah ete postati nevaljalac u oima itavog svijeta. O tome i pie ocu u svojoj pjesmi 1831. godine Mihail Ljermontov. Tebe je svijet osudio. Ali ta je to svijet? Masa ljudi, i zlih i blagorodnih, Skup pohvala nezasluenih I toliko kleveta podrugljivih. Nije valjda da me ni malo ne voli? Ako je tako, ja neu uporediti nebo Sa zemljom kojom vuem svoj ivot; Iako na njoj blaenstva ja ne znam, Na kraju krajeva, ja je volim. Otkuda je esnaestogodinji djeak mogao znati da se Jurij Petrovi nije svojevoljno odvojio od svog sina i preselio se u Kropotovo. Baba je sve rekla odluno i vie nego grubo. Ako otac odve-de sina sa sobom, onda e Jelisaveta Aleksejevna itavo svoje bogatstvo zavjetati svom rodu, porodici Stolipinovih, tako da unuku nee ostaviti nita. I jo e se u potpunosti odrei uea u njegovom podizanju, izdravanju, lijeenju, vaspitavanju i obrazovanju. Jelisaveta Aleksejevna je bila spremna da dareljivo troi na unuka, da ga bezgranino mazi, da nizato ne ali , ali pod uslovom da iskljuivo ona upravlja njegovim ivotom i njegovom sudbinom. Po njenom zavje-tannju iz 1817. godine, unuk je, da bi postao naslednik itavog njenog imanja i bogatstva, oba-vezan bio ostati da ivi sa njom. Jurij Petrovi je bio primoran da prihvati tu rtvu, jer sam nije mogao sinu obezbijediti budunost.

  • Teka odluka Jurija Petrovia

    U tome i jeste, u stvari, uasna sudbina oca i sina. Iako nita manje nije volio sina, nego to je baba voljela unuka, da bi sin imao solidne uslove za ivot i obrazovanje, da bi bio okruen bri-gom, da ne bi ostao sirotinja, otac se sam, dobrovaljno odrekao uea u finansiranju njegovog izdravanja i obrazovanja. I ljubitelji svjetskih spletki lansiraju verziju da je Jurij Petrovi za od-ustajanje od zahtjeva da sina povede sa sobom od Jelisavete Arsenijeve dobio 25 hiljada rubalja. Ve sasvim podivljali spletkaroi navode taj iznos kao novac za usinovljenje tueg djeteta. Ali ozbiljni istraivai dokazuju da je taj novac Jurij Petrovi dobio sasvim zaslueno kao dogovore-ni miraz uz kerku. ak je mogue prekoriti Jelisavetu Aleksejevnu to je ona tako mnogo odu-govlaila sa davanjem tog novca zetu i kerki, doekavi tako i smrt kerke. I tek kasnije, moda upravo radi ublaavanja zahtjeva Jurija Petro-via u vezi sa sinom, ona mu je isplatila novac koji mu je po zakonu pripadao. Ali dua djeteta je traila oca o kojemu su dopirale samo neprijateljske glasine. Mali Miel se prisjeao svoje majke i njene pjesme, ali nikada nije zaboravljao ni oca. O tome svjedoe stihovi

  • koje je mladi pjesnik posvetio svom ocu: Ja sam vidio sjenku blaenstva, i to potpuno zaklju-na strofa. Neka i ja nekoga volim (precrtana u originalnom rukopisu trea strofa), Epitaf (Oprosti, da li emo se opet vidjeti?). Uzajamni odnosi izmeu voljenog oca i voljene babe uli su u osnovu njegovih drama iz mladih dana. udan ovjek i Menschen und Leiden schaften (Ljudi i strasti), gdje junak drame govori: Moja baba, moja vaspitaica se otro raspravlja sa mojim ocem, a to sve na mene utie i djeluje depresivno. Ali, ma koliko bila ratoborna raspolo-enja itelja Tarhana protiv oca, sam Mihail Ljermontov nije urio da stane ni na jednu stranu, ali je teio k ocu. Uasna sudbina oca i sina. Ona je, zaista, uasna. I za oca, Jurija Petrovia Ljermontova, i za sina, Mihaila Jurjevia Ljermontova. Ja sam nekako pomislio da li bi, moda, bilo bolje Juriju Petroviu da nije ostavio Mihaila kod bogate i ugledne babe? Neka bi i odrastao u siromatvu, neka ne bi imao slugu, ni inostranih gu-vernantki, moda ni jezik ne bi tako dobro znao, ipak bi nekako, kao i ostali svatoinje, dospio do univerziteta, ali ne bi do prestine vojne kole, a to znai da ne bi bilo ni ratovanja, ni duela. Genije ne bi bio izgubljen. Moda bi ruski genij doivio do 1880. godine i istorija nae knjiev-nosti bi pola sasvim drugim putem. Ali neemo gatati: to bi bilo, da je bilo.. Sin je bio daleko od oca i pie mu iskrene i tune stihove. Uzgred da kaemo da svojoj voljenoj babi Mihail Ljermontov nije posvetio nijednu pjesmu. Pa i u svojim dramama nije bio na njenoj strani. On nije elio da sudi voljenom ocu: Uasna sudbina oca i sina ivjeti zasebno, umrijet razdvojeni, I sudbu tueg izgnanika imati U Domovini pod nazivom graanina. Ti si izvrio podvig, oe, Stigao si do eljenog kraja. Daj boe da ti miran bude kraj Toga to je bilo uzrok tvojih muka! Oprosti mi! Jesam li ja kriv za to to su ljudi u mojoj dui ugasiti htjeli Boanstvenu vatru od same kolijevke, Koja je gorela u njoj, opravdana tvorcem? Uzaudne su, ipak, bile njihove elje: Mi nijesmo neprijatelji jedan drugom, Samo smo obojica bili rtve stradanja!

  • Ponovni uzaludni oevi pokuaji

    itaoe, obrati panju na to kako pjesnik intuitivno osjea vezu svog poetskog dara sa oevim prezimenom. Borei se sa uticajem oca na Ljermontova, borili su se s vatrom boanstvenom koja je od same kolijevke gorela u njegovoj dui. Ali je uzaludan bio i trud onih koji su pokua-vali da ugase boanstvenu vatru talenta, i onih koji su htjeli zauvijek da ga posvaaju sa ocem. Mi nijesmo bili neprijatelji jedan drugom... Ponovo je Otac pokuao da odvede sa sobom sina kojemu je ve bilo 16 godina. I ponovo je de-spotska baba istrajala na svom: Razgovaralo se o tome gdje da se nastavi vaspitanje i obazovanje Miela. Razmiljali su da mla-dia poalju u inostranstvo. Baba je matala o Francuskoj, a otac o Njemakoj. to se vie pribli-avalo vrijeme donoenja definitivne odluke o promjeni sudbine Mihaila Ljermontova, tim vie su se zaotravali meusobni odnosi tate i zeta. Iz Jurija Petrovia je izbijala godinama skupljana uzavrela zloba i elja da jednom, makar, bude nagraen za to to je tako dugo bio odvojen od si-na. A u Jelisaveti Aleksejevnoj se razbudio sav strah da e izgubiti ono to joj je najdrae u ivo-tu, svog unuka. Sva njihova borba sada je bila usredsreena na esnaestogodinjeg djeaka. Ko-me e se privoljeti carstvu? Ko e pobijediti i osvojiti vrh? Obje strane su se vrsto hvatale za ljubomorno voljenog mladia. To se dobro nije moglo zavriti. inilo se da je svaka strana bila spremna da ustupi samo po cijenu vota. Ali traginost poloaja itavom teinom je pritiskao mladog pjesnika. Naravno, on je davno, im je poeo razmiljati, a misli su se u njemu pokrenule veoma rano, shvatio da je izmeu babe i oca neto veoma neprijatno. Odavno je on to osjeao, svjestan toga odavno je patio. Poloaj izuzetno obdarenog djeaka izmeu aristokratske babe i ri-jetko gledanog, u siromatvu ostavljenog oca, bio je teak. Tamo negdje postoji otac, ije je po-javljivanje u kui veoma neprijatno babi, ali koji je njemu mio i drag, a on, sin, ivi ovdje u bo-gatstvu, okruen panjom i ljubavlju... A zato da ne voli nekoga ko mu je tako drag? Zato je on protjeran iz kruga najroenijih, najbliskijih? Zato ne moe i on da se koristi onim ime se koristi sin? Takve misli su, moda, jo vie vezale sina za oca. On ga je alio. A ko voli alei, taj duplo voli. Sav uas svoga poloaja jo nije mogao da zamisli. Vjerovatno zbog toga to su ga i baba i

  • otac voljeli. I oboje su htjeli da ga tite. I odjednom se otkrilo sve ono to se od njega skrivalo. Strasti su se razuzdale. Krenula su uzajamna optuivanja, uzajamna dokazivanja krivice, vjeiti apeli na osjeanja, na ljubav, dug, blagodarnost. Djeak je preivljavao uasno muenje, utoliko stranije to su vaspitanje, ljubav, panja, i razmaenost poveavali i bez toga visoki stepen osje-ajnosti. Na kraju je pitanje Mihaila Jurjevia bilo veoma otro postavljeno. Baba i otac su se de-finitivno posvaali. Sin je poelio da otputuje sa ocem, ali tada je zapoela najotrija intriga bli-skih, s jedne strane babinih, sa druge oevih. Baba je korila unuka za neblagodarnost, prijetila mu da e ga ostaviti bez nasljedstva, ocrtavala oca najcrnjim bojama, i na kraju se sama, slomila pod teretom tuge.

    Vrhunac porodine drame

    Njene suze i tuga inile su to to nijesu mogli uiniti prijekori i prijetnje. Oni su izazvali duboko saosjeanje i saaljenje unuka. Njega je muilo to to bi odlazei s ocem i naputajui staricu, ostavio je bez oslonca u njenim posljednjim danima. Ona ga je vaspitavala, duan joj je za pa-nju i brigu u djetinjstvu, za obrazovanje, bogatstvo, za sve osim za ivot. Duan joj je za sve,

  • osim za ivot, ali ta je ivot? ... inilo mu se da je za nekoliko dana pribliio babu grobu i da je nezahvalan prema njoj ... Te svoje sumnje saoptava ocu. Otac , pak, zaslijepljen mrnjom i ne-godovanjem prema tati , zbog toga to ga ona ne shvata i za nanesene uvrede i tugu, a moda i pod uticajem intriga, sumnjii sina da eli da napusti njega, da ostane sa babom. Porodina dra-ma je dostigla vrhunac. to se sve tu izdogaalo, mi ne moemo znati. Izvjesno je samo to da je otac otputovao sam, a sin je, kao i ranije, ostao sa babom. Oni dvojica se nikada vie nijesu vi-djeli. Po svoj prilici, Jurij Petrovi je ubrzo i umro. Za to vrijeme Mihail Ljermontov je istrpio veliki unutranji bol i muke. Katastrofa, koja se odigravala pred njegovim oima, umalo ga nije dovela do samoubistva. Ma-log Miela su u dane kad je Jurij Petrovi dolazio u Tarhane nekim poslom (u stvari samo radi toga da bi se vidio sa sinom) odmah odvozili sa imanja. Tako su godinama radili, onemoguava-jui im da se sretnu. Najjednostavnije plemike intrige. Samo su jednom, 1872. godine, pututjui iz Tarhana u Moskvu, svratili kod Jurija Petrovia, a drugi put su se sin i otac vidjeli u toku Ljer-montovljevog kolovanja u Moskvi. Njegovom biografijom niko se nije posebno bavio, tako da je i do danas neizvjesno gdje je Jurij Petrovi preminuo, na svom imanju u Kropotovu ili u Mo-skvi. Ali Pavle Viskovatij pretpostavlja, i ja sam sa njim saglasan, da je Mihail Ljermontov pri-sustvovao sahrani svog oca, budui da je umro u Moskvi, a da je, potom, prevezen na groblje u selo ipovo, koje je blizu Kropotova. Citirau jo jednom Viskovatog: to je ubilo Jurija Petrovia bolest ili duevna patnja? Moda i jedno i drugo, a moe biti sa-mo bolest? Do tanih podataka o smrti Jurije Petrovia se ne moe doi. Uostalom, ispriali su mi da je Jurij Petrovi umro u Moskvi i da je njegov sin prisustvovao sahrani. Mogue je da se pjesma Epitafija, koja se nalazi u biljenicama iz 1830. godine, odnosi na oca. Na osnovu nje se moe shvatiti da je Mihail Jurjevi Ljermontov bio prisutan oevoj sahrani. Oprosti! Da li emo se opet vidjeti? I hoe li smrt htjeti da spoji Dvije smrti zemne sudbine, Kako da znam! Dakle, oprosti, oprosti!... ivot si mi dao, ali nijesi sreu, Sam si na svijetu progonjen bio , Od ljudi si samo zlo imao... Ali shvatam da je bio jedan. I taj jedan je stajao bez suza, Dok je masa plakala nad tobom, Stajao nebriljiv, hladan i nijem, I svi su, razloge ne znajui Okrivljavali njegovu drskost, Kao da je as smrti tvoje Bio as sree za njega. No to e njemu njihovi usklici? Budale! Nijesu mogli da shvate, Da je lake plakati, nego patiti Bez svih znakova patnje.

  • Oevo zavjetanje

    Neposredno prije svoje smrti, 1831. godine, Jurij Petrovi je napisao Duhovno zavjetanje u kojemu je sa oinskom pronicljivou napisao o velikom poetskom daru svoga sina. Sutinski, otac je bio prvi kritiar Mihaila Ljermontova. Samo to zavjetanje je anuliralo klevete svih ljer-montologa i uzaludne pokuaje drugih da ocem pjesnika proglase drugog ovjeka. U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Amin. Uz blagoslov Milostivoga Boga, nalazei se u potpunom psihikom i fizikom zdravstvenom sta-nju, nalazim za potrebno da napiem ovaj oev savjet i, u isto vrijeme, zavjetanje tebi, najdrai sine moj Mihail, i kao nasljedniku nevelikog mog imanja, izrazim moju neopozivu volju, i tebe, kao otac i hrianin, molim i zaklinjem da ona bude u potpunosti ispotovana i izvrena, jer sam vrsto uvjeren da e se, ukoliko ne izvri moju volju, sporiti i suditi sa mnom pred licem sa-mog Pravednog Gospoda Boga. Dakle, blagoslovim tebe, najmiliji sine moj, imenom Gospoda neega Isusa Hrista, kojega molim svom toplinom vjere njenog oca, da on bude milostiv prema tebi, da te zakloni Duhom Svojim Svetim i uputi te na pravi put. Idui u njegovoj povorci tim pu-tem, ti e nai mogue blaenstvo za ovjeka. Iako si ti jo u mladim godinama, ja vidim da si obdaren ogromnim sposobnostima uma. Ne zanemaruj te sposobnosti, i uvaj se da ih ne koristi za neto tetno ili beskorisno. To je talenat za ije korienje e ti, jednog dana, morati da pola-

  • e raun Bogu!... Ti ima, voljeni sine moj, dobro srce. Ne ogoravaj ga ak ni najveom ne-pravdom i nezahvalnou ljudi, jer e ogoravanjem sam upasti u one koje sam prezire. Vjeruj, sine moj, da je istinska, nelicemjerna ljubav prema Bogu i blinjemu jedini put da se ivi i umire spokojno. Hvala ti, veliki prijatelju moj, za tvoju ljubav, i njenu panju prema meni, koje sam ja osjeao, iako sam bio lien sree da ivim zajedno s tobom. Tebe su poznati uzroci naeg odvojenog ivo-ta, i ja sam uvjeren da za to nee mene prekorijevati. Ja sam htio da sauvam tvoj poloaj i imovno stanje, izgubivi za sebe ono to mi je bilo najdragocjenije i najosjetljivije. I Bog me na-gradio zbog toga, jer ja vidim da u tvom srcu i tvom uvaavanju mene, nijesam nita izgubio. Molim te, ubijedi svoju babu, da sam ja u potpunosti opravdavao sve njene postupke u pogledu tvog vaspitanja i obrazovanja, i da sam, na moju veliku alost, bio prinuen da utim kada sam primjeivao suprotno, da bih izbjegao neminovno nezadovljstvo. Kai joj da sam ja njene nepravednosti prema meni uvijek preivljavao veoma teko i jako alio njene zablude, jer je ona u meni vidjela svog neprijatelja i onda kada sam ja bio spreman da je, svim srcem, volim kao majku moje ene, koju sam veoma oboavao. Ali neka joj Bog oprosti te zablude, kao to joj ih i ja opratam... Izvravanjem, u cjelini, ovog mog zavjetanja, najdrai sine moj, ti e umiriti duh tvoga oca, ko-ji e vjeito blagosloviti i moliti se za tebe pred Tronom Svevinjeg. Dana 28. januara 1831. godine Tvoj otac Jurij Petrovi Ljermontov Kasnije, u potpunoj patnji, ostavi definitivno siroe bez oba roditelja, Miail Jurjevi pie jo jednu pronicljivu pjesmu posveenu svojoj sudbini i gbitku majke i oca. Ja sam sin patnji. Moj otac Nije imao mira do kraja. U suzama se ugasila majka moja. Od njih sam ostao samo ja, Suvian lan na piru svjetskom, Mlada granica na panju suvom; Mada je zelena soka nema, Keri smrti smrt je suena! I kako je mogue, ne analizirajui sudbinu njegovih roditelja, pisati itave knjige posveene nje-govom linom nespokojstvu i nepotrebnosti svijetu ljudi, ako je pjesnik, poslije oeve smrti, sam napisao : Suvini lan na piru ljudskom... Kada je, moda iz najboljih pobuda, pjesnikova baba gotovo nasilno prekinula njegove susrete sa ocem, kada je praktino prekinuta veza pjesnika sa ocem, tada je praktino prekinuta i veza pje-snika sa itavom ljermontovskom lozom, ime je bio osuen na oholost i usamljenost. Oev prah bio je upokojen na groblju u selu ipovu, ali ve u dvadestom vijeku, na inicijativu Iraklija An-dronikova, on je 1947. godine bio prenesen u Tarhane. To je nekako, vjerovatno, uznemirilo duh pokojne spahinice Jelisavete Aleksejevne. Uostalom danas (kao i uvijek kada se to ticalo Ljermontovljeve sudbine, nali su se naunici (i taj Zaha-

  • rov) koji tvrde da je dolo do greke, i da je u Tarhane prenesen pepeo sluajnog ovjeka. Ne znam je li trebalo prenositi pepeo Jurija Petrovia, iji su susjedi to bolno preivjeli. Jer, bolje je da je vie svetih mjesta u Rusiji. A ja mislim da grob oca velikog pjesnika nikada nee biti zabo-ravljen. Prije svega, ini nam se da njegovo mjesto nije ak ni u Kropotovu, nego u rodnom u-hlomsom zaviaju, pored drugih ljermontovskih predaka. A i nema smisla uznemiravati jednom sahranjene kosti. Odavno ve u ipovu nema ni crkve, ni groblja, i svi sporovi su, jednostavno, nepotrebni. Ekspertiza je sprovedena dosta paljivo, i da li je potrebno u nae, vie nego smutno vrijeme, gomilati nove verzije.

    Proroanska snaga stihova

    U Pjatigorsku su me vodili na najrazliitija mjesta, kao toboe, na tano prvi grob pjesnika i pokazivali razna mjesta njegovog dvoboja. A ta da se govori o grobu njegovog oca. to se ita-vo to klupko strasti tie zemaljskih dounika? Tamo, na nebu je sve poznato i u naoj literaturi genijalni ruski pjesnik e se biti sve vie uzvien. A njegovi stihovi, kako su bili genijalni, takvi e i ostati. Od djetinjstva sam se divio proroanskoj snazi stihova jo sasvim mladog Mihaila Ljermontova. Koliko nije uobiajeno da se bez potrebe sjeamo mladosti Mihaila olohova, toliko je uobiaje-no obraati panju na mlade godine Mihaila Ljermontova. Pa on je u svojoj etrnaestoj godini pi-sao stihove. A u dvadesetoj godini on je bio ve zreli talenat, autor klasinih djela. U dvadeset estoj godini je poginuo. U mladim godinama Mihail Ljermontov je napisao svoj genijalni roman Junak naega doba. Od koga je prepisao? Od kuda se u njega uselila takva proroanska mrana demonska snaga? Od francuskog Jevreja ljekara nije. Nije ni od od nepismenog eenca, niti od kmetskog koijaa, njegovih imaginarnih predaka. Postoji drevna genetska veza vremena. Kao da neije drevne strune zvue u jo neojaaloj dui pjesnika. O kojem pjesniku je napisano: Osmjehuje se on svojim gostima, a dua njegova je tu-na. Prialo se da osmijeh nikad ne silazi sa njegovog lica, a oi su mu uvijek bile tune i gledale su u daljinu kroz ljude? O kotskom pjesniku iz 13. vijeka Tomsu Ljermontu. O njegovom veli-kom, dalekom pretku kojega se on nije sjeao, niti je ita o njemu znao. Mnogi ljermontolozi ne-kako zaobilaze, ili jedva dodiruju oevo porijeklo, kao uostalom i uopte ulogu oca u ivotu Ljermontova. Pjesnikova baba se ponosila svojim starim i poznatim precima, ali ona nita nije znala o jo starijim i poznatijim precima svoga zeta, a unukovog oca, kojega nije voljela, iz klana kotskih Ljermontovih. O tome, uostalom, ni sam otac Mihaila Ljermontova nije volio da raspra-vlja, poto ni on nije imao nikakve veze sa svojim starim precima. Skoro nita o njima nije znao. Sjeao se samo da je u Rusiji ivio neki njegov predak, siromani najamnik. On nita nije znao o rodoslovu svojih predaka od 18. vijeka. Otac Mihaila Ljermontva, Jurij Petrovi Ljermontov, bio je propali bivi kapetan, koji je zaveo bogatu predstavnicu porodice Stolipinih. Samo je genij buntovnog mladia osjeao neto vie od nasledne veze sa precima. On je otkrio svoje znamenite pretke po oevoj liniji. Pronaao ih je, prije svega, unutar sebe, u svojoj pjesnikoj dui. On je sa ponosom nosio prezime Ljermontov, svjestan svog ugleda. On 1831. godine, u pjesmi elja pi-

  • e: Na zapad, na zapad bih da poletim,/ Gdje cvjetaju polja predaka mojih./ Gdje u pustom pla-ninskom zamku,/ Poivaju njihove zaboravljene kosti. Sam Mihail Ljermopntov nije bio u prilici da boravi u zamkovima i na poljima svojih predaka po oevoj liniji, jer je sve to zavjetao buduim pokoljenjima Ljermontovih. U zvaninim dokumentima 17. vijeka porodica Ljermontovih se pominje u Registru Edinburga , u drevnim zapisima, koji se odnose na bratstvo Ljermontovih iz Balkome, gdje je citirano: u Geneologiji ugledne i stare loze Ljermont rodonaelnikom je smatran Lerd iz Ersilmonta, iji je direktni naslednik Tomas Ljermont, koji je bio poznat jo i kao autor najranije verzije zapisa `Tristana i Izolde`. Ali moda su veoma sloena melodika i forma stiha zasmetale da se u ljer-montovskom svijetu provjeri narodno predanje. Iako je malo znao o starim Ljemontovima, iako nikada nije bio u kotskoj, tu vezu Mihaila Ljer-montova sa svojim drevnim precima, sjajno je ocijenio na mistik, pjesnik i filozof Vladimir So-lovjev, koji je smatrao da je ruski genij stranu napregnutost i usredsreenost misli na sebe, na svoje JA, stranu snagu linog osjeanja i sposobnost da svojim osjeanjima i posmatrnju iza-e iz granica obinog reda pojava ivota i ivotnih odnosa, pozajmio od svog dalekog pretka. Primjerom proroanske poezije Ljermontova Solovjev smatra pjesmu San (1841. godine). Pje-snik vidi, ne samo san svoga sna, nego i onaj san koji se snio snu njegovog sna. A mi, svjedoci 20. vijeka , dodaemo jo jedno veliko proroanstvo ruskog genija, koji je predskazao Rusiji cr-nu godinu kada padaju carske krune...

    Zaviajni vazduh kotskih planina

  • O kotskim stihovima Mihaila Ljermontova, koji su , takoe , u neemu proroanski i mitski, go-voriemo neto kasnije. Ne znajui nita o kotskoj, niti o svojim kotskim uglednim precima, Mihail Ljermontov 1830. godine pie pjesmu Grob Osiana: Iza maglenih zavjesa,/ Pod nebom oluja, usred stepa,/ Nalazi se grob osiana,/ Na planinama moje kotske./ Leti ka njemu moj duh uspavani/ Da zaviajni vjetar podie,/ I od groba ve zaboravljenog / Ponovo se u ivot vrati! Da li je veliki kotski i keltski bard, mistik i prorok Tomas Ljermont, nakon stoljea, naao svoj produetak u velikom ruskom pjesniku Mihailu Jurjeviu Ljermontovu? Moda bi on postao na, ruski ekspir i preokrenuo itavu svjetsku literaturu. Ali avaj, nije bilo sueno da se to dogodi. Ali, gdje je sadanja kotska loza nala svoje drevne ruske korijene? Pa nije sluajno Mihail Jur-jevi 1832. godine napisao: Ne, ja nijesam Bajron, ja sam drugi / Jo nepoznati izabranik / Kao bogomoljac proganjani, Ali samo sa ruskom duom. Gdje je kotski vitez, daleki Bajronov roak, pronaao svoju rusku duu? Da bi tako spojio i uje-dinio dva drevna poetka: keltsko i slovensko, u jednom licu. Nema nikakvog smisla sumnjati u kotske korijene Ljermonta, ali nije se u prijestonicama dogodila duboka rusifikacija kotskog vojnika. I zato, da bi se shvatila poezija velikog Mihaila Ljermontova, treba se vratiti njegovim korijenima. Kako govore genetiari, sve je zaloeno u precima ovjeka. Genij se daje odozgo, ali bilo koji genij, ekspir, Gete, realizuju se na svoj nacionalni nain i u nacionalnoj formi. Moda je i za otkrivanje ljermontovskog genija bio potreban dio keltske mistinosti, ali u formatu najpo-tajnije ruskosti. Zbog toga su kotski vitezi Ljermonti iz zamka Balkomi, odluili da se, na peri-od od skoro dvjesta godina, od 1621. do 1791. godine, presele u pritajenu rusku uhlomsku dubi-nu, da se srode sa Kostromskom zemljom, koja nam je dala i dinastiju careva Romanovih. Proitavi skoro stotinu najraznovrsnijih knjiga i anaka, suprotnih jedni drugima, (a ponekad i samom pjesniku) o Mihailu Jurjeviu Ljermontovu, bio sam zadivljen : ljermontovska nasljedna linija u istraivanjima praktino je izostala. Kako je poela sa ljutom mrnjom pjesnikove babe Jelisavete Aleksejevne Arsenijeve prema pjesnikovom ocu Juriju Petroviu Ljermontovu, tako i dan danas se iskljuuju ti drevni Ljermontovski korijeni iz njegove biografije i sudbine. Uz to jo izmiljaju razne kojetarije o pjesnikovim izmiljenim oevima. Dobro je to u tim izmiljotinama postoje kao minimum, jo tri pjesnikova oca, u verzijama u koje ni sami mjesni malogaani ne vjeruju. A potom, uvrijeena stara francuskog ljekara, ili kmetski koija, ili eenski razboj-nik svoje vrste? Ostavimo to dokonim spletkaroima. Nas udi samo to to su te plebejske verzije podravali i I.L. Andronikov (o francuskom ocu) kao i ugledni ljermontolozi V.A. Manulov i V.A. Zaharov (o kmetskom koijau, s kojim kao da se spetljala sasvim mlada plemika djevojka iz ugledne porodic Stolipinih, ija je majka bila prinu-ena da za velika pare unajmi za njenog mua Jurija Petrovia Ljermontova). O toj mrskosti, kao i o drugim niskim izmiljotinama, koje su se tedro irile sa ciljem da se ponizi veliki ruski pjesnik i da se okaljaju njegova ast i dostojanstvo, govoriemo kasnije. Mi neemo insisirati na tome da su lini kvaliteti pjesnika i osobenosti njegove poezije, ak lju-bav prema planinskom Kavkazu, povezani s tim to su se u pjesniku manifestovali genetski kori-jeni kotskih gortaka. Da su njegovi preci bili iz ravniarskih podruja, tundri ili tajgi, duh poe-

  • zije bi bio drugaiji. ini se da danas naunici u oblasti medicine, genetiari i biohemiari, doka-zuju vezu mnogih bolesti svakog ovjeka sa korijenima njegovih predaka. Pa i etniki i klimatski kod u ivotu ovjeka zauzima vano mjesto. A eto, nai knjievni teoretiari o tome nee ni da znaju, nego dozvoljavaju da u istraivanju pjesnikove sudbine ue sve i svata, samo ne prolost njegovih predaka. Uostalom, i ovdje ima izuzetaka vezanih za talenat i intuiciju ovjeka koji pie. Taj isti Dimitrije Merekovski u lanku M.J. Ljermontov nadovjeanski pjesnik, Vladimir Solovjev u lanku Ljermontovu i Vasilij Rozanov u lanku Vjeno tuni dueli piu, istina razliito, upravo o svjetskim korijenima ljermontovske poezije. Ljermontov svojim mranim romantizmom bio mnogo blizak svom drevnom pretku proroan-skom i demonskom Fomi Rifmau, sa njegovnim ljubavnim pjesmama, mranim predskazivanji-ma, zagonetnim dvojnim postojanjem i kobnim krajem...Na kraju krajeva, ekspirov Magbet je, takoe, iz kotske. I ak, meu njegovim stvarnim protivnicima, pristalicama Maljkoljma, bio je vitez Tomas Ljermont: Ni kod jednoga od ruskih pjesnika nema takve snage linog samoosjea-nja kao kod Ljermontova...

    Zabranjen kontakt oca i sina

    On je tako i poginuo, ne mirei se sa sredinom koja ga je okruivala. I nije to bio nekakav aristokratizam

    stolipinske loze, niti pak razmaenost bogatog i jedinog unuka neuravnoteene babe Jelisavete Alksejev-

    ne Arsenijeve, roene Stolipine, nego iskljuivo nepomirljivost kotskog gortaka, koji je za sebe naao

    mir samo meu Kavkaskim planinama. Kako onda moe biti govora o nekakvom kmetskom seljaku sa

    penzenske zemlje. to je jo bilo potrebno tim ljermontolozima da bi osjetili rijei, smisao i duh ljermon-

    tovske poezije, nego su lansirali takvu besmislenu verziju. Pa i sa brbljivim Bejbulatom Tajmijevim nikako

    se ne moe kraj sa krajem povezati. Nema tamo ni uvrijeene drevne loze, ni nikakvih drevnih knjiev-

    nih predaka...

    A sa ocem Mihaila Jurjevia Ljermontova, Jurija Petrovia Ljermontova, nevidljiva, zabranjena veza je po-

    stojala u toku itavog njihovog ivota. Ali vratimo se uhlomskim zemljama. Kao to je itaocima pozna-

    to, Georg Ljermont, kotski najamnik, koji je roen u zamku Balkomi 1956. godine, sluio je i hrabro se

    borio u ruskoj vojsci, poev od 1613. godine. Od 16191621. godine car Mihail Romanov poeo je boga-

    to nagraivati svoje odane borce. Meu njima i svog vrnjaka, oficra Georga Ljermonta. Kako se ve go-

    vorilo, poginuo je prvi ruski Ljermont u borbi sa Poljacima pod Smoljenskom 1634. godine. Njegovi po-

    smrtni ostaci su, kako je u to vrijeme meu plemiima bilo uobiajeno, bili otpremljeni u Kostromsku ze-

    mlju, koju mu je darovao car, preciznije u uhlomsko selo, gdje su sahranjeni u Aramijevom Gorodec-

    kom manastiru.

    Istorija itave loze ruskih Ljermontovih, propraena je u Pokoljenskoj monografiji loze Ljermontovih,

    na kojoj je mnogo godina radio istoriar arhivar, uvaeni graanin Kostome, Alesandar Aleksandrovi

    Grigorov. Sudei po toj knjizi, lozu ruskih Ljermontovih ine vie od osam stotina predstavnika. Meu nji-

    ma ima pjesnika, umjetnika i oficira koji su proslavili Rusiju u ratu 1812. godine, Rusko-turskom ratu, Pr-

    vom svjetskom ratu i na kraju Otadbinskom ratu. I svi su oni potekli iz uholomskih zemalja.

    Zemlja se u to vrijeme poklanjala samo onim stranim vojnicima koji su se odluivali da zauvijek ostanu u

    Rusiji. U spisku, u kojemu je bio Jurij Ljermont, bilo je upisano jo 47 ljudi koji su odluili da zauvijek osta-

  • nu u Rusiji i da slue u vojsci ruskog cara. akon Ivan Grjazev je 9. marta 1621. godine napisao uvoznu

    povelju o selima i nenaseljenim mjestima u uhlomaskoj opsadi, kod uhlome, u Galickom okrugu i Za-

    bolockim optinama, koje je car Mihailo Fjodorovi darovao Ljermontu. Taj spisak je sauvan u Galickoj

    pievoj knjizi 1628. godine: 1. Kuznjecovo, 2. Usoljcovo, 3. eremisinovo, 4. Filino, 5. Revjakino, 6. Sje-

    menkovo, 7. Okatovo, 8. Pavilkino, 9. Kopilovo i 10. Ostrinjikovo, na rijeci Penki, pored uhlomskog je-

    zera.

    Od Georga, ili Jurija Ljermonta, krenula je itava loza kostromskih plemia Ljermontovih. Jurij je imao tri

    sina. Poslije njegove pogibije njima su pripala uhlomska sela. Dalje su potomci Ljermonta sticali nova

    imanja u tom istom uholmskom okrugu.

    Istoriari lozu Ljermontovih u Rusiji obino dijele na etiri linije koje Grigorov naziva po njihovim imanji-

    ma.

    Prva linija je kuznjecovska (po nazivu prvog salaa). Ona je najmalobrojnija. Druga linija je ostronjikov-

    ska po imenu imanja Ostronjikovo. Predstavnici te linije danas ine najvei broj loze Ljermontovih.

    Trea linija je izmailovska po imenu imanja Izmailovo. Od te linije potie pjesnik Mihail Jurjevi Ljer-

    montov. Tu su pjesnikovi preci ijeli sve do 1791. godine, kada se njegov djed preselio u Kropotvo, na

    imanje u Jefremovskom okrugu Tulske gubernije. Muko potomstvo izmailovske linije prekinuto je

    smru pjesnika 1841. godine.

    Izmailovska loza Ljermontovih

    udno je to to i danas potomci Ljermonta ive u uholmu. Naravno, pjesnik je sa njima u dale-

  • kom srodstvu. Zanimljivo je to to sam ja u tom gradiu srio mladog potomka loze Ljermontovih koji se zvao Mihail Jurjevi Ljermontov. Bio je student Kostromskog koleda, ali je tih dana bio doputovao u uhlom, u posjetu roditeljima. On mi je ispriao da ga, u poetku, kada je predavao dokumenta za upis na Koled, nijesu htjeli primiti. Mislili su da se mladi ali da je on Mihail Jurjevi Ljermontov. Morao je to da dokazuje. On je, kao direktni potomak loze Ljermontovih bio upisan u Pokoljenjsku knjigu. ak je i po spoljanjem izgledu liio na velikog roaka, sa-mo nije pisao stihove. Ali mene, naravno, interesuje direktna linija loze Ljermontovih koja vodi ka naemu pjesniku, takozvana izmailovska linija. Petar, jedan od sinova Georga Ljermonta, promijenio je prezime u Ljermontov. On je imao dva sina Jeftihija, ili Jurija, i Petra. Nakon toga pripadnici te linije su svojim sinovima stalno davali imena Jurij ili Petar. Jeftihijev sin Jurij bio je pradjed pjesnika. Njemu je i pripalo seoce Izmailovo. Tamo se neko vrijeme i nalazilo plemiko imanje. Ja sam pjeice obiao itav taj kraj i nijesam naiao ni na ta to bi bilo povezano sa ljer-montovskim imenom. Pjesnikov ed, Petar Jurjevi Ljermontov, artiljerijski porunik, roen je u tom istom Izmailovu. Ali, to je, takoe, interesantno, tamo pod uhlomom, na Nikolskom imanju, roen je 1787. go-dine i pjesnikov otac Jurij Petrovi. Kostromski istoriari pronali su dokumenat koji potvruje roenje pjesnikovog oca u Galickom okrugu Kostromske gubernije. Tek 1791. godine, pjesnikov ed je prodao Izmailovo, i drugu uhlomsku zamlju, i preselio se na kupljeno neveliko imanje Kropotovo u Jefremovskom okrugu Tulske gubernije. Poodraslog Jurija Petrovia smatrali su ve tulskim plemiem i bio je upisan u rodoslovnu knjigu plemia Tulske gubernije. Koliko je meni poznato, tamo je 1829. godine bio upisan i njegov sin Mihail Jurjevi Ljermontov. Istoriari tvrde da je zafiksiran dokaz o samo jednom dolasku mla-dog pjesnika u Kropotovo, i to je navratio prilikom putovanja iz Tarhana u Moskvu. Avaj, ne samo to meu uhlomskim i tarhanskim Ljermontovima nije bilo veze, nego ni izmeu pjesnikovog osiromaenog oca i ugledne bogate pjesnikove babe, nikakve veze gotovo nije bilo. Meni nije jasno zato pjesnikova baba Jelisaveta Aleksejevna Arsenijeva, koja je oboavala unu-ka, i u svemu mu povlaivala, nije dozvoljavala unuku da kontaktira sa ocem. Pa, valjda je pa-metna ena morala da shvati da je sinu neophodna oeva, isto muka panja. Osjetljivom djea-ku, koji je nekim udom naslijedio od svojih dalekih kotskih predaka proroanski dar, bilo je krajnje neophodno kontaktiranje sa ocem. On je o svojim kotskim korijenima saznavao vrlo ma-lo iz sluajnih i veoma rijetkih razgovora. Avaj, veliki ruski pjesnik je rastao kao siroe, pored mnogo slugu. On je samo intuitivno sazna-vao to to je trebalo da sazna u mladim godinama, detaljno i podrobno. A eto, upravo je otac, molim vas, prvi primijetio izuzetni pjesniki dar svoga sina. U svom zavjetanju, Jurij Petrovi je, izmeu ostalog, zapisao ... ti si obdaren pameu i talentom ne potcjenjuj i ne zloupotreblja-vaj to, uvaj se da taj dar ne koristi uzaludno, ili tetno. To je talenat za ije korienje e mo-rati da polae raun Bogu! Ti, mili moj sine, ima dobro srce... Zahvaljujem ti, dragi moj sine, za tvoju ljubav i njenu panju prema meni. Uostalom, ako on ne bi bio pravi otac, nego samo kupljeni za babin novac, to bi njemu,poslije smrti ene, bilo stalo do tueg djeteta? I zato bi mu zavjetao svoje imanje? Zato bi pratio nje-

  • gove stvaralake korake? Uostalom, da li bi odnos pjesnikove babe prema njegovom ocu, tipini odnos tate i zeta, bio takav ako bi to bio iznajmljeni otac, da li bi se baba prema svom unuku tako brino odnosila, brinula se o njemu, izdravala ga u toku itavog svog ivota? Njoj nijesu bili potrebni ni koija, ni eenski otpadnik, ni francui, ljudi iz niih drutvenih slojeva, jer bi u tom sluaju ona bila spremna da uini sve radi Jurija Petrovia. Prema sjeanjima, koja je u prvoj polovini 19. vijeka sakupio embarski naunik Petar Kirilovi ugajev, pjesnikov otac, Jurij Petrovi Ljermontov, bio je srednjeg rasta, lijepo graen i pravi ljepotan, izuzetno galantan mukarac. Bio je i dobar, ali uasno prgav. Prije enidbe Marijom Mihajlovnom Arsenijevom, majkom pjesnika, podnio je ostavku na in pjeadijskog kapetana. Jurij Petrovi Ljermontov imao je dvije sestre, koje su ivjele u Moskvi. Veliki posjed Jurija Petrovia Ljermontova, roenog 1787. godine, Kropotovo ( u dananje vrije-me selo Kropotovo Ljermonovo pripada Stanovljanskom rejonu Lipjecke oblasti), nalazilo se u susjedstvu sa selom Vasiljevskim, koje je pripadalo porodici Arsenijevih. Marija Mihajlovna udala se za Jurija Petrovia poslije brzoplete zaljubljenosti, uspjevi da nagovori na pristanak svoju majku. To se dogodilo negdje izmeu Boia i Velikih posta ( od 25. decembra 1813. do 10. februara 1814. godine).

    Prljava verzija nekih ljermontologa

    Ljermontov Pjesnikova majka Marija Mihajlovna, jedino dijete bogatog spahije Mihaila Vasiljevia Arsenje-va i Jelisavete Aleksejevne Arsenjevne, roene Stolipin, roena je 1795. godine. To je bilo krh-ko, muziki obdareno stvorenje. Kod roaka, na imanju Arsenijevih srela se sa lijepim oficirom Jurijem Ljermontovim. Zaljubila se i ubrzo se udala za njega, bez obzira na upozorenja majke. Poslije svadbe mladenci su poeli da ive u Tarhanama, ali boleljiva mlada ena je otputovala u Moskvu da bi se tamo porodila. Tada joj je bilo 19 godina. Nakon roenja djeteta, normalni po-rodini odnosi nijesu uspostavljeni, tim prije to baba novoroeneta nipoto nije eljela da se zblii sa njegovim ocem, to jest svojim zetom, a muem svoje keri. Nakon tri godine po roenju sina, Marija Mihajlovna je umrla od tuberkuloze u februaru 1817. godine. Sahranjena je u Tarha-nama. Na nadgrobnoj kamenoj ploi je uklesano: Pod ovim kamneom lei tijelo M.M. Ljermon-tove, preminule u subotu, 24. febrara 1817. godine. ivjela je 21 godinu, 11 mjeseci i 7 dana. Ovdje emo se zaustaviti i prei na razmatranje one prljave verzije koju je, u nae prostako vri-jeme, lansirao neko od ljermontologa. Mi smo uvjereni da je udni i vijugavi put od drevnih kotskih grofova, vitezova i barda ljermon-

  • tovsku lozu, kroz dobrano stoljee uholmske, ruske pravoslavne istorije, vodio do Kropotova i dalje do Tarhana. Ali prije nego to produimo razmatranje slavne istorije slovensko keltske loze, odbaciemo paskvile naih domaih, primitivnih prostaka. Meni nijesu strani ni Jevreji, ni eenci, ni Fran-cuzi, ni kmetovi, svi su ljudi na zemlji potrebni i korisni. Ali takav mladi genij, kao to je Mihail Ljermontov, nije se mogao pojaviti sam po sebi, bez drevnih korijena. Nijedna od izmiljenih verzija se ne moe odnositi na ispoljenu genijalnost. Avaj, Mihail Ljermontov je i u toku ivota, i poslije smrti, i u carsko, i u sovjetsko, i posebno u dananje vrijeme, najvie od svih naih genija bio podvrgnut napadima. Ispostvlja se da je pje-snik bio pogodan za stvaranje najraznovrsnijih spletki i fantazija. Zadivljujue je to su te spletke propagirali i lansirali manje-vie poznati ljermotolozi. U stvari, to su pravi leinari! Reklo bi im se: ako ne volite njega, ako ste ga omrznuli, odaberite druge, va-ma bliskije i pogodnije pisce, i njima se bavite. Zato je predsjednik Ljermontovskog komiteta Saveza pisaca Rusije V.A. Zaharov u sadanje vrijeme naih promjena, objavio lanak jo jednog poznatog ljermontologa V.A. Manujlova pod naslovom Da li je Ljermotov Ljermontov? koji je Manujlov napisao jo 1973. godine? Da li u cilju svrgavanja genija sa pijedastala? Ili radi svoje skandalozne smrdljive slave? ala ili mistifikacija Ja nijesam spreman da opravdavam ni Manujlova, koji je, govorilo se, do same smrti, 1987. go-dine, skrivao taj lani u svom pisaem stolu. Napisao je to, znai elio je da se, makar potajno, poruga nad svojim idolom. Da li je to, moda, ala ili mistifkacija? A da li, uopte, u tome ima jednostavnog istraivakog duha istinske intuicije istinskog naunika? Manujlov je, toboe, mo-rao u septembru 1936. godine, da pregleda i ocjenjuje nepismene sastave uenika iz Tarhana, ne-kog A. Abakumova, koji je sakupio sve bajke starica o tajanstvenoj ljubavi sedamnaestogodinje aristokratske djevojke Marije Arsenjeve i kmetskog koijaa njene majke. Od koijaa je, eto, mlada ledi i zanijela, a baba, da bi prikrila grijeh kerke, nala siromanog plemia Jurija Pe-trovia Ljermontova, i za solidnu sumu ga nagovorila da uzme za enu njenu razvratnu kerku. Moda je 1936. godine nekome od lokalnih inovnika zatrebalo da izmisle narodno porijeklo ve-likog pjesnika i da ga udalje od nekakvih tamo kotskih korijena, ali visoko rusko rukovodstvo tu verziju javno nije podralo. Razvrat mlade djevice u staljinsko vrijeme se nije naroito pozdra-vljalo. Sve ostalo je potpuna besmislica.

  • Nada u knjievne susrete

    Tako je naveo u svom rukopisu moj uitelj, sastavlja Ljermontovske enciklopedije akademik Viktor Manujlov. lanak je napisao poetkom sedamdesetih godina, ali se nije odluivao da ga objavi. Radei na enciklopediji, uvao se da ne upadne u nemilost knjievnim poslenicima. Ve u toku sledee decenije predao je rukopis meni, sa naredbom da se dokopam istine. Pitanje je postavio otro: ko je, stvarno, bio otac pjesnika? Je li mogue da to nije major u ostavci Jurij Pe-trovi Ljermontov, kako su nas u koli uili, kojega je Miel njeno zvao tatica? Nadao sam se da e na ljermontovskim knjievnim susretima u Jaroslavlju ovo pitanje makar djelimino biti razjanjeno. Sutina pitanja je u tome to je, po legendi starosjedioca penzenskih Tarahana, gdje je na imanju babe Jelisavete Aleksejevne Arsenjeve, prolo djetinjstvo pjesnika, njegov otac bio kmetski koija. Da bi sakrila grijeh kerke, a za unuka sauvala plemike privi-legije, vlasnica imanja je znala kako da kerku spoji sa majorom u ostavci Jurijem Petroviem Ljermontovim. Za to mu je doplaivala i o tome su zaloeni papiri sauvani... (Uzgred, otkuda se tamo stvorio major? On je, vjerovatno, s Martinovim, poplaio pjesnikovog oca). Kako onda da shvatimo Ljermontov hristomatski stih U planiama kotske moje? Reeno je moje. U mladosti, prije svega, pod uticajem pria Jurija Petrovia o kotskim korijenima loze, o pretku

  • pjesnika Tomasu Rifmau, Miel se u potpunosti osjeao kotom ili panacem. Kada mu se is-punilo esnaest godina, baba je, pretpostavljam, otkrila unuku tajnu njegovog roenja. Tada su kotski motivi u Ljermontovljevim stihovima iezli. Zato je on napisao pjesme sa poetnim sti-hovima: Uasna sudbina oca i sina,/ ivjeti zajedno i umirati odvojno. ...Ne mislim da bi Jelisaveta Aleksejevna, esnaestogodinjem unuku, kojega je bezumno voljela, priala o ocu iz dvorskih kmetova. Ne bi takvog kmeta ona oslobodila, nego bi ga, naprotiv, uni-tila. I kuda bi nestao takav osloboeni tatica? Jo je aavija verzija neke noinarke iz Groznog Marjam Vihodove, koja je objavila itavu knji-gu M. Ljermontov Tajmijev, ili tajna pjesnikovog roenja. Po njenoj verziji pjesnik se rodio tri godine ranije (to je skrivano od svih kmetova), i carski inovnici ga nijesu voljeli, kao ni sam imperator Nikolaj I, zbog toga to su znali da je njegov otac eenac, a to znai neprijatelj Rusi-je. I da je, toboe, i sam Mihail Ljermontov znao tu tajnu. A eenci ga nijesu ubili zato to su znali da je on svoj. A sam Mihail Ljermontov je, sa svojom diverzantskom grupom, zaklao no-em, ili posjekao sabljom ne mali broj eenaca. Da se, moda, nije svetio svom ocu?! Ne bi me udilo da otkriju Ljermontovu oca Tatarina, Kirgisca, Poljaka... Pritom, bez ikakvih, i najmanjih, dokaza i osnove. Uzgred da kaemo da se ta ista Vahidova oslanja na Iraklija Andro-nikova. Neto je pobrkao na slavni ljermontolog u vezi sa pjesnikovim oevima. A evo to pie Dudakov: Unikalne podaci o porijeklu pjesnika autoru ovih redova saoptio je 1964. godine po-znati pukinist Viktor Azarjevi Grosman (autor senzaconalnog romana Arion). Pritom se i on oslanja na Iraklija Andonikova, kao ovjeka koji je znao tu tajnu. Otac Mihaila Jurjevia, toboe, je bio francuski Jevrej Anseljm Levi (Levis), lini ljekar pjesnikove babe Jelisavete Arsenijeve. Kao indirektni dokaz neuspjeha razrjeavanja tog pitanja navodi se prenoenje pepela Jurija Ljermontova u Tarhane. Kakve veze sa tim ima prenoenje pepela Jurija Petrovia iz Tulskog imanja u Tarhane? Evo to o tome pie Marjam Vahidova: I.I. Andronkov je to znao. On je o tome sam ispriao mladom eenskom filologu ljermontologu, koji mu je bio odreen za pomonika kada je dola-zio u eeniju da posjeti tamo ljermontovska mjesta. On je napola eenac. Ljermontov eenac? Suoiti Vadihovu i Dudakova

    Sve je to maslo one pjesnikove babe plakao je Iraklij saznala je da sedamnaestogdinja

  • kerka eka bebu i vratila je iz eenije! Kako ja mrzim vas eence! Ja sam dvije godine rastao bez oca krivicom vaeg naroda. A sad ste mi, evo, i mog Ljermontova uzeli! Ali na raspitivnje tog filologa ( Ibrahima Alirojeva) rekao je samo: Ja znam tajnu roenja Ljer-montova, ali nikad o tome nita neu napisati!.. Moda bi trebalo suoiti Vahidovu i Dudakova, pa neka se meu sobom razjasne to je kome ka-zao Andronikov. Istovremeno, neka se sekmetski koija Zaharov i svi ostali ljubitelji dokonih spletki meu sobom razjasne. I gdje su bili svi njegovi oevi kad je pjesnik postao uven? Pored toga, uz svu ljubav prema Kavkazu i planinama, pjesnika je uvijek neto vuklo ka rodnom Sjeve-ru. O Ljermontovljevoj prozi i poeziji ve od 1830. godine pisale su sve novine, svi Bjelinski, Bul-garini, Gogolji. Pa ve bi doprli do svog sinia i Francuz, i koija, i jo neko, tim prije ako bi on bio plodom strastne ljubavi ovjeka iz nieg stalea i mlade plemike dame... Kao to je uobiajeno u slinim sluajevima, bavei se razobliavanjem Ljermontova i njegove biografije, Zaharov se nije zaustavio na pitanju nezakonitog roenja djeteta. Dalje su se irile po-hvale ubici Martinovu, velianje njegove poezije, uvjeravanja o uasnom karakteru Ljermontova. ak su se jednom pojavili nekakvi ljekari izletnici, koji su posjetili Tarhane, i na osnovu portreta ustanovili da ja Ljermontov bio rahitian, to su saoptili Zaharovu. Podravajui put sumnjivih senzacija, taj lani naunik je prihvatao svakakve i najnevjerovatnije izmiljotine. Plaim se da e ubrzo proglasiti plagijatom Ljermontovljeve stihove. Upravo tako: Oprezno, u pitanju je sen-zacija! Takav lani lanak o ljermontologiji objavio je V.A. Manujlov. teta to se i sam naunik zaba-vljao privlanim verzijama. Samo odakle u sina kmetskog koijaa takva svjetska slava, otkuda takva ljubav prema planinama, otkuda mitsko pronicanje u dubinu duha? Jo 1936. godine su se irile takve radniko seljake verzije. Svinjar i oban su stvarali nove verzije. Mada je, u tim poslijeratnim godinama, Sergej Jesenjin priznavao da su i on i Nikolaj Kljujev iz obrazovanijeg seljakog sloja. Kao, prikazujemo se kao obini seljaci, a , u stvari, potiemo od ljudi iz knjiev-no obrazovanih krugova. Tako je, u stvari, i bilo. Tebe je svijet osudio... pisao je svom ocu Mihail Ljermontov kao da je znao ko je njegov pravi otac. Koga je svijet osudio nestalog eenskog otpadnika, francuskog ljekara, ili kmetskog koijaa? A ti ljudi nijesu interesovali svijet. Ne. Svijet je osudio osiromaenog plemia Jurija Petrovia Ljermotova... Uostalom, to se vie oeva pojavi, to e situacija biti besmislenija. Ja ne bih o ovome pisao, da nijesam sebi postavio cilj. da shvatim izvore drevne loze koja je Ru-siji dala velikog ruskog genija. I zato to se nadam da e, u okviru obiljeavanja dvjesta godina od roenja genija, najodgovorniji ljudi za kulturu nae zemlje, pritisnuti teretom svih tih pukih izmiljotina i nagaanja, ivriti najprecizniju i najtaniju genetsku ekspertizu. I ne treba nikoga upuivati u kotsku, ka drevnim precima pjesnika, jer postoji otac, postoje njegove stvari , posto-je i sada oevi roaci, i eto, povjerujte ljermntovskim stvarima, njegovoj ljermontovskoj krlji, i-ji su tragovi ostali na odjei u kojoj je poginuo. Vrijeme je da se ljermontolozii nau u uhlomu i Galiu, u Avramijevom Gorodeckom manasti-ru. Da podiu vazduh ruskih Ljermontovih. Tim prije to je u Manastiru sahranjen, ne samo prvi Ljermontov, nego i drugi potomci Ljermontovih. Sada ve asocijacijom Ljermontovsko naslje-e kao sjeanje u manastiru sahranjenih predaka, postavljena je spomen ploa. Tamo se mogue i pomoliti za velikog ruskog pjesnika, sjetiti se njegovih vjeitih stihova: Jednu udnu molitvu Stalno napamet govorim...

  • Nebom u pono Aneo leti I tiho on pjesmu pjeva... No tiha. Pustinja slua Boga... (KRAJ) 10. 22. jul 2015.