22

VLADA ARSIĆ

  • Upload
    others

  • View
    28

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: VLADA ARSIĆ
Page 2: VLADA ARSIĆ
Page 3: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

14:14Voz je kasnio dva minuta.Istina duže od pola veka.

Centar DOROTEJBeograd

Page 4: VLADA ARSIĆ
Page 5: VLADA ARSIĆ

U znak sećanja na oca Mladena i dane mladostikoje je proveo u smederevskom kraju

Page 6: VLADA ARSIĆ
Page 7: VLADA ARSIĆ

Eksplozija municije i naoružanja u smederevskoj tvrđavi koja je grad razorila do temelja, ostala je crna rupa u srpskoj

istoriji. Pravi uzrok nesreće nikada nije utvrđen, o broju stradalih se i dalje nagađa, a i danas se mogu čuti različite

verzije. Ovo je najčudnija rekonstrukcija događaja, ali ne znači da je i nemoguća. Nadam se da će istoričare podstaći

da se konačno pozabave ovim slučajem.

Autor.

Page 8: VLADA ARSIĆ
Page 9: VLADA ARSIĆ

9

I

Beograd, Aranđelovdan, (21. novembar) 2003.

Iza Petra Štajnera, penzionisanog profesora geografije u smederevskoj gimnaziji, ostala je nemirna noć prožeta dronjavim dremežom i bolnim sećanjima. Bila je to pr-va noć na poslednjoj stanici. Odavde će ga, pre ili kasni-

je, lakše preneti na Bežanijsko groblje, udaljeno svega neko-liko kilometara, da vekuje kraj sina i snaje, tragično stradalih pre svega četvrt veka. Možda bi taj razmak nekome značio i čitav život, ali je njemu bio samo tren koji je zaustavio klatno koje se više neće pomeriti.

Otkako su ga juče dovezli i smestili u apartman gerijatrij-skog centra, gotovo da nije seo. Kao zaglavljena zver u vučjoj jami tumarao je i odbijao se od čajne kuhinje do balkonskih vrata, i od kupatila do fotelje u ćošku. Preskakao je i šutirao neraspakovane kutije, bedne ostatke nekadašnjeg života, u kojima su stajali odeća, knjige, albumi s fotografijama, razne sitnice, patike i štapovi za hodanje –nešto što mu ovde, očito, neće trebati. Iako u poodmakloj dobi, uveliko je zašao u de-vetu deceniju, ponosio se svojom vitalnošću, spremnošću da svakodnevno, osim tokom jake košave ili studeni, pređe i po nekoliko kilometara pokraj Dunava. Bojao se da će se ta nje-gova snaga ovde istopiti kao zadocneli sneg u aprilu.

Zašto je napustio Smederevo?! Kako je dopustio da ga za-toče u teatar u kome je predstava završena i u kojem se čeka-lo još samo na spuštanje zavese? Pitanja su se nizala, ali bi se

Page 10: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

10

uvek vraćao na isto, na Milivoja Mileta Šmoklju, poslednjeg prijatelja. Znali su se čitav život, otkako su spoznali sebe, bio mu je pobratim s kojim je ispraćao i opraštao se od prethod-nih, možda i boljih drugova, od čitave generacije odeljenjske zajednice, da bi ga na kraju izneverio. Izdao ga je i napustio tek tako, bez najave i pozdrava, samo je usnio da se više ne probudi.

Neće i ne može da zaboravi to sveže letnje jutro uoči Ilin-dana, kada je po navici krenuo ka šetalištu u Ulici kralja Pe-tra, koja se od Trga spuštala ka Dunavu. Dan bi obično zapo-činjao u bašti Madere, gde bi s Miletom najpre ispio prvu ka-fu, a potom, pre nego što bi se dokona mladež i razbudila, od-igrao i partiju šaha ili domina. Zatim bi se lagano spustili do obale, krenuli ka Jugovu ili Jezavi, da bi zastali kraj neke klu-pe, pogleda uprtih ka Smederevskoj adi ili tvrđavi. Po nekom ustaljenom, neizrečenom pravilu, tu bi zadugo ćutali i uzdi-sali, da bi nakon toga, bez poziva i suvišnih reči, produžili po-znatom rutom.

Katkad bi prošetali i centrom grada, a neretko bi se upu-tili i ka starom varoškom groblju. I tu je vladao utvrđeni red. Najpre bi stali i oćutali nad masovnom grobnicom u kojoj su sabrani ostaci poginulih u velikoj smederevskoj nesreći, 5. juna 1941. godine. Iako su roditelji i rodbina preneli tela po-jedinih školskih drugova i sahranili ih na seoskim grobljima, većina je i dalje, izmešanih kostiju, snevala u zajedničkoj ja-mi. Stajali bi nemi, ponekad s cvećem ili svećom u ruci, po-kušavajući da iz sećanja prizovu vesela lica nekadašnjih de-čaka i devojčica, svojih vršnjaka, s kojima su provodili te pr-ve, možda i jedine bezbrižne dane.

Tada bi se razdvojili. Po pravilu, Petar bi prilazio mer-mernoj ploči sa urezanim spiskom stradalih glumaca Srp-skog narodnog pozorišta i po ko zna koji put sricao poznata

Page 11: VLADA ARSIĆ

14:14

11

imena. Kao da je među njima tražio i nešto čega nema, nekog koga nije ni bilo sem u njegovoj uobrazilji, u opseni koja ga pola veka uporno prati i proganja. Za to vreme, kao da je ne-što skrivio, Šmoklja bi stajao po strani i posmatrao ga iz pri-krajka, nemoćan da mu bilo šta kaže ili objasni.

Taj Mile, taj Šmoklja, čiji se nadimak prenosio kolenima i kome je i sam, tokom detinjstva i rane mladosti utvrđivao temelje, poslednjih godina bio mu je jedino društvo. Svi dru-gi davno su otišli, zagubili se širom sveta ili, češće, završili na onom drugom. Neretko bi mu na ulici prilazili i nepozna-ti ljudi, verovatno bivši đaci, ali su mu se njihova lica magli-la pred očima, nagriženim starošću. Razmenio bi reč ili dve s najbližim komšijama, s piljaricama na obližnjoj pijaci ili s kelnerom Željkom u staroj kafani, ali je pravog sagovornika, bolje reći nemog slušaoca, imao još samo u Miletu.

Jutro s kojim je sve počelo, ili se, možda, pre završilo, osva-nulo je sunčano i vedro, ali i dalje prijatno sveže. Koračao je lagano ka ustaljenom odredištu, ne obraćajući pažnju na ret-ke prolaznike. A onda ga je iznenada privukla oglasna tabla s posmrtnim plakatima. Na sredini, zalepljena preko stari-jih objava, stajala je parta s poznatim likom i nejasnom po-rukom.

Milivoje Mile Jeftić (1918–2003) preminuo je posle kraće bolesti…

– Kakve kraće bolesti?! – začudio se naglas. – Šmoklja ni-kada nije bio zdrav, a poslednjih tridesetak godina nije bi-lo dana da ga nešto ne zaboli, ne probode, žigne ili ne uko-či. Svašta.

Kao da je pročitao nešto besmisleno i nimalo vredno po-mena, produžio je da se sretne sa starim prijateljem, da bi

Page 12: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

12

iznenadno zastao, tromo se okrenuo i vratio. Ovoga puta ra-zum je prihvatio strašnu vest. Osetio je kako podrhtava, ka-ko mu zemlja izmiče pod nogama, a okolne zgrade lelulaju. S mukom je prišao najbližoj bašti i, poput teške vreće koju rad-nik spušta s pogrbljenih ramena, strovalio se na prvu stolicu.

– Mile, zaboga… – zajecao je.Sve nakon toga odvijalo se brzo i mimo njegove volje. Već

oko Velike Gospojine iz Frajburga podno Švarcvalda stigla mu je unuka Milica, jedina koja mu je preostala. Kao i ranije, došla je s namerom koja mu je bila tako mrska da o tome ni-je trošio reči. Ovoga puta ju je barem saslušao. Svestan da je ostao sam, da mu snaga izmiče i da ga više ništa osim gorkih sećanja ne vezuje za Đurđev grad, prelazak u dom penzione-ra više nije bio lišen smisla.

Pokušavao je da shvati i svoju unuku. Bila mu je privrže-na, uz njega je prohodala i s njim provela veći deo detinjstva. Još više ih je vezala zajednička tragedija koja mu je odnela jedinca, a njoj oba roditelja. Nije joj zamerio kada je odluči-la da prihvati poziv njegove sestre da se preseli u Nemačku, iako je nikada ranije nije videla. Doduše, s Helgom se ni sam nije video i čuo duže od pola veka, kao ni sa mlađim sestra-ma Evom i Vilhelminom.

Uveliko se ratovalo na području bivše Jugoslavije kada mu je stiglo prvo sestrino pismo. Tih nekoliko rečenica, na-pisanih više zapovedno nego snishodljivo, bez trunke kaja-nja ili izvinjenja, izazvale su mu buru osećaja. Bio je zatečen, ogorčen, zbunjen, radostan i ozlojeđen, sve u isti mah. Shva-tio je da su mu sestre žive i da imaju svoje porodice, te da mu je, uprkos svemu, sve oprošteno. „Uprkos čemu?“, podsmeh-nuo se. „Ko je kome imao da prašta i kome je on toliko nau-dio da bi ga izbrisale iz sećanja?“

Ipak, da ga nisu zaboravile, razumeo je iz napisanog.

Page 13: VLADA ARSIĆ

14:14

13

Helga je očito uspevala da isprati najvažnije što mu se doga-đalo i obeležilo život. Izrazila je žaljenje (koliko se seća, Hel-ga nikoga nije žalila) što nije stigla da upozna pokojnu Rajku, te da ju je užasno potresla vest o nesreći u kojoj su stradali Goran i njegova supruga. „No, život je takav i šta se tu može“, mudrovala je i poručila da mu što pre pošalje malu kako bi je izbavila iz pakla koji nam je, kako je navela, tek predstojao.

Naravno, možeš i ti da pođeš s njom, ako nisi i dalje ona stara, tvrdoglava mazga, završila je.

Čak i da nije bio stari bandoglavac kakvim ga je smatra-la, sigurno bi je odbio. Ipak, nije se protivio da Milica otpu-tuje. Tada je ionako odlazio svako ko bi imao gde da ode, pri čemu je i sam strahovao pred bliskim događajima. Rastali su se u Beogradu, ispred Crkve Svetog Marka, odakle je u pre-natrpanom kombiju krenula ka Budimpešti. Još jedan rez na njegovom isparanom srcu, ali i nada da će barem ovaj rasta-nak biti privremen.

Razdaljina ih nije razdvojila. Milica je dolazila svake go-dine da bi s njim provela odmor, a zvala bi ga kad god bi je obuzeo nemir. I retko je grešila. Kad god bi se razboleo, ma-kar bila i obična prehlada, kada bi potonuo i pomišljao na najgore, prenuo bi ga zvuk telefona, začuo bi njen glas, to-plu reč koja bi ga ohrabrila i naterala da krene dalje. Dok je još bio u snazi, Milica nije previše brinula. Međutim, kako su godine odmicale, bojazan je bila sve prisutnija. Pritom, ni-je se ni trudio da joj olakša. I dalje je tvrdoglavo odbijao pre-dlog da nekoga angažuju, devojku ili ženu koja bi mu poma-gala, prala i kuvala, a na sam pomen staračkog doma brec-nuo bi se i naljutio.

Ipak, s vremenom je uviđao da neće moći sam, a nakon Šmokljine smrti potpuno se predao. Bilo mu je svejedno gde će ga poslati, a jedini uslov bio je da to ne bude u Smederevu,

Page 14: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

14

već negde dalje, što dalje od svega što bi ga podsećalo na ovaj grad. Naposletku, nakon tromesečnog traganja i čekanja na slobodno mesto, konačno je završio na odredištu za koje je bio uveren da je početak kraja.

Dugo je piljio kroz zamagljena okna i gledao tmurno ne-bo iznad Zemuna koje ga je pritiskalo poput olova. Preko pu-ta Ciganskih rupa, prokopa koje su nekadašnje parnjače ko-ristile da bi lakše savladale uspon ka Gornjem gradu, gledao je automobile i užurbane pešake kako hitaju ka poslu. Pomi-sao da bi i sam nešto mogao da poradi prenula ga je iz letar-gije. Osvrnuo se oko sebe i pogledao neraspakovane kutije. Bila ih je čitava gomila, nemarno spuštenih i ostavljenih na podu, ali mu je pažnju najpre privukao poveći paket za košu-lje, nevešto uvijen u šareni ukrasni papir, jedini koji mu ni-je pripadao.

– E moj Šmokljo… – prošaputao je. – Ni običnu kutiju nisi znao valjano da upakuješ.

Seća se da mu je doneo Selimir, Miletov sin, nešto posle Male Gospojine.

– Ovo je za vas – rekao mu je. – Tata ju je sam spakovao i zavetovao me da vam lično predam, ali tek kada mu se iz-da čet’resnica.

Ničim nije pokazao, ali mu je bilo smešno. Šmoklja bi po-nekad znao da bude teatralan, ali je ovim nadmašio sebe. Šta je mislio? Da će možda vaskrsnuti i u međuvremenu se pre-domisliti? Primio je dar, ali ga nije otvorio. Po težini je zaklju-čio da su u njoj sitnice, zajedničke fotografije ili nešto što bi mu bila uspomena na umrlog druga, ali sećanja su još bi-la tegobna i sveža, i nije želeo da kopa po tek stvorenoj kra-sti. Kasnije je na nju i zaboravio, da bi je tek sada, daleko od Smedereva i njegovih seni, ponovo uzeo.

U kutiji su zaista bile fotografije, zajedničke ili pojedinačne,

Page 15: VLADA ARSIĆ

14:14

15

neke još iz školskih dana, a neke iz ratnih i poratnih godina. Video ih je obojicu u kozaračkom kolu na trgu tek oslobođenog grada, Šmoklju na konju, mršavoj kljusini koja samo što nije poklekla pod neželjenim teretom, zatim metalnu zvezdu petokraku i Partizansku spomenicu. Bilo je još fotografija, ali se trgao kada je naišao na snimke razrušene varoši. Pustio je da se papir prospe po parketu i duboko uzdahnuo. Prizore unakaženog grada viđao je i ranije, ali uvek nerado i s mukom, kao strašno prisećanje na nešto bolno i lično, nešto o čemu se gotovo nikom i nije poveravo.

U kutiji je bila i poveća uvijena knjiga, verovatno neka-kva monografija, koju je odložio na rub naslona. Šmoklja mu je i za života često darivao knjige, isprva one sa revolucio-narnim štivom, a kasnije, kako je život odmicao, sve češće i one s filozofskim ili religijskim temama. Srećom, nije imao običaj da ga propituje, pa ih je mahom odlagao nepročitane u svoju kućnu, ne previše obimnu biblioteku. Međutim, pa-žnju mu je privukla mala plastična kutija za nakit. „Šta li mu je ovo?“, iznenadio se i polako je otvorio. U njoj je zaista bio ženski prsten, tanka srebrna alka s masivnim cvetom od sve-tlozelenog kamena, omeđenog filigranskom čipkom. Gotovo je poskočio i prišao prozoru. I dalje ga je razrogačenim oči-ma zagledao sa svih strana dok su mu krupne graške znoja rosile čelo.

– Ne… Nije moguće… – tiho je promucao. – Pa ovo, ovo...Osetio je strahovit bol u grudima. S mukom se oteturao

do zvonca kojim je pozivano dežurno osoblje. Ne dočekavši da iko stigne, uveliko je ronio gustom, prljavom baruštinom boje mastila.

Page 16: VLADA ARSIĆ
Page 17: VLADA ARSIĆ

17

II

Beograd, Usekovanije glave Svetog Jovana Krstitelja, (11. septembar) 1934.

Otac Serafim, paroh vračarskog kvarta, zabrinuto je pogledao nebo iznad Crkve Svetog Nikole. Tmurni oblaci nagovestili su kišu, ali bi nakon dugotrajne suše i nesnosne omorine lako mogli da se provale

i varoš zaspu tučom. Vremešni sveštenik se nagledao letnjih nepogoda, ali je bio svestan da će za divizijskog generala Mi-lana Nedića i njegovu porodicu, koja se danas oprašta od naj-mlađe kćeri, to biti najmanja muka.

Vest o naprasnoj smrti devetnaestogodišnje Leposave Pe-pe Nedić, prestoničke lepotice koja je mamila uzdahe beo-gradskih bonvivana i traćila vreme varoških provodadžija, zasenila je svaku priču. Štampa je i dalje pisala o zbivanji-ma u svetu, o neuspeloj pobuni nemačkih oficira protiv go-spodina Hitlera, putešestvijima francuskog ministra inostra-nih dela Luja Bartua po zemljama Male Antante, navikama i vrlinama italijanskog dučea Benita Musolinija, ali čaršiju je mahom zaokupio nesrećni udes generalske kćerke.

Pepa je i za života privlačila pažnju. Viđali su je na teni-skim terenima Kalemegdana, na prestižnim žurkama u Ric baru ili u hotelu Divac u podnožju Avale, na izložbama ili u pozorištu kod spomenika. Jahala je stazama Košutnjaka, pr-va se okuražila da se zakači za čamac i na skijama zaplovi Savom, a neretko bi sela i za volan očevog automobila. I uvek

Page 18: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

18

je bila okružena mnoštvom dokonih kavalira kojima je bi-la podjednako nedostupna koliko i siromašnim studentima, majstorskim kalfama i drugom, običnom svetu.

Prosce je odbacivala kao istrošene maramice. Krišom su je nazivali izbiračicom i hirovitom mladom damom, ali joj poreklo i lepotu niko nije sporio. Ponajmanje bogatstvo. Sa-ma pomisao na četvorospratnu zgradu Nedića kraj Manježa, nekoliko hektara u centru Zemuna ili golemo imanje u Groc-koj doprinela bi da budući kandidat zažmuri na svaku nje-nu manu. Premda ih i nije imala ništa više od većine vršnja-ka, nestrpljivih i lakomih na ugođaje koje život pruža samo u mladosti.

– A što bi se, luda, i udavala? – raspredalo se u bakalnici kod Mite Valjevca u Ulici kralja Milutina. – Mlada, lepa, bo-gata, samo bi joj valilo da uslužuje i dočekuje nekog zalud-nog domazeta.

– Neće da se udaje, vele ’oće da študira – potvrđivala je i Mitina supruga Persida. I isto tako vele da je upisala i neka-kvu vilozofiju.

– Vilozofiju?! – začudio se vlasnik bakalnice. – Da mi je sa-mo znati šta li će joj to? Em je žensko, em generalska kći, pa zar čitav život neće da vilozofira i brez toga?

Kao što je raspravljala o Pepinim odlukama, čaršija je da-nima pretresala i uzrok njene smrti. Računajući, valjda, da gospodska deca ne umiru od neke obične, proste bolesti, pri-čalo se koješta. Počev od toga da joj je pozlilo nakon udisa-nja opijuma u nekom od varoških klubova, pa sve do toga da je progutala kamenu sodu, omiljeno sredstvo da se umiri ra-njeno, žensko srce. Ipak, istina je bila prizemnija, nimalo na-lik Šekspirovoj tragediji: tokom boravka na popularnom du-navskom kupalištu Mon plezir devojka je sišla do reke, za-plivala i u jednom trenutku se napila prljave vode. Još iste

Page 19: VLADA ARSIĆ

14:14

19

večeri joj je pozlilo, uhvatila ju je visoka temperatura i opšta slabost. Lekari Opšte državne bolnice brzo su došli do dija-gnoze, ali ne i do leka. Nekoliko dana kasnije Milanova me-zimica preminula je od trbušnog tifusa, iste bolesti koja je to-kom Velikog rata desetkovala i njegovu vojsku.

– Crna Živka... – otelo se ocu Serafimu.Žalio je vremešni prota celu porodicu, i brata i sestre, i oca

i mater, ali se nadao da je barem general oguglao. Uostalom, celi vek proveo je u rovu ili na frontu, čitava brigada mu je skapala na rukama, ako je iko kadar privići se na rastanke i odlaske, onda je to vojnik. Ali ko bi mogao da uteši majku? Nediće je dugo poznavao, još od svog premeštaja u Beograd i preuzimanja parohije na Vračaru. Bio im je duhovnik, pou-zdanik i prijatelj. Osim najstarije kćeri Desanke, koju je zate-kao u kući, decu im je krštavao redom: Anđeliju, Branku, Du-šana... I Leposavu! Milu i dragu Pepu, koju će danas ispratiti na poslednji put.

Stajao je na stepeništu ispred hrama i gledao silan svet kako se iskuplja pred kapelom. Video je seljake u stajaćoj, prazničnoj odeći, oficire i vojsku u uniformama, gospodu sa šeširima ili bez njih, elegantne dame s crnim velovima preko lica i mladež koja je u grupama, sa strane, nestrpljivo pocup-kivala. Pitao se da li među njima ima i onih čija je tuga iskre-nija i dublja, nekoga kome se danas, možda, osim prijateljice i družbenice, sahranjuju i neki pritajeni snovi.

Zagrmelo je kada je na grobljanskoj kapiji uočio i vikar-nog episkopa Vikentija u društvu trojice sveštenika. Znao je da ga šalje patrijarh Varnava u znak saosećanja s ucvelje-nom porodicom, gest koji bi do pre nekoliko godina sigur-no izostao, kao što danas ne bi bilo ni kraljevog izaslanika. Njegovo veličanstvo je godinama teralo pizmu protiv Milana, ponajviše zbog odbijanja da svedoči na Solunskom procesu

Page 20: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

20

protiv pukovnika Apisa, ali je vreme, očito, činilo svoje. Pre samo tri meseca kralj ga je konačno povukao iz Skoplja i po-stavio na mesto načelnika Glavnog generalštaba vojske Kra-ljevine Jugoslavije. Taman da se malo upozna, zbliži i opro-sti od svog deteta.

– I tada je padala kiša... – najedared je pomislio. – Posled-nji kišni dan u Beogradu uoči nesnosne žege koja danima da-vi i ne popušta.

Setio se da je kraljevski ukaz o postavljenju objavljen 5. juna. Još iste večeri, uprkos provali oblaka, rođaci i prijatelji su dupke ispunili stan na Slaviji. Stigla je familija iz Grocke i Smedereva, a sa sprata se spustio i njegov rođeni brat Mi-lutin, takođe general. Društvo je zabavljao generalov sestrić Stanislav Krakov, erudita i vrstan novinar, a naročitu čar da-vale su Pepine drugarice, koje su stigle na ranije zakazan žur. Cika, vriska i devojačka pesma odzvanjali su do kasno u noć.

Tada je prvi put zapazio i plavooko devojče iz Novog Sada, Stanislavu Stašu Ugrinov, Pepinu najmlađu družbenicu. Je-dva da je napunila šesnaest leta, ali ih je zadivila zrelim gla-som pevajući izvorne pesme iz Metohije i Stare Srbije.

– Nadmašićeš i čuvenu Sofku – pohvalio ju je. – Ali da u crkvu dođeš, bog da te vidi. Takav angelski poj retko se i u hramu može čuti.

– Više bih volela da nadmašim Žanku – postiđeno mu je rekla. – Želela bih da budem glumica, a ne pevačica.

– Cirkuzant da budeš?! Ajde, ne budali, dete, nije to za te-be.

Najsrećnija je te večeri bila Živka. Generalova supruga prosto je letela između stolova, zavirivala u kuhinju, prove-ravala i ispraćala ajncere s posluženjem i svakom pridava-la pažnju.

– Srećna sam – govorila je. – Ovaj datum pamtiću kao novu

Page 21: VLADA ARSIĆ

14:14

21

godišnjicu braka, kao dan kada mi je Njegovo veličanstvo vratilo muža.

– Valjda će ti taj novi biti i malo bolji – neko je dodao uz glasan smeh.

„Bog sveti zna kada će ih Gospod iznova obasjati srećom“, pomislio je otac Serafim kada ga je prenuo majčin vrisak. Živku nije video, ali je shvatio da se pokrenula pogrebna po-vorka. Najpre je izneta krstača, buketi i venci sa cvećem, a potom i sam kovčeg. Dežurni pogrebnik pokušavao je da for-mira pratnju, ali zbog mnoštva sveta mnogi se nisu ni pome-rili dok je čelo kolone već bilo nadomak hrama. Počele su i prve kapi kiše. Prota je požurio da navuče epitrahilj i sačeka episkopa.

Unutrašnjost Crkve Svetog Nikole bila je teskobna, dovolj-na samo da se spusti kovčeg i saberu najbliži i najugledniji. S desne strane oltara, kraj uzglavlja, stajala je skrušena po-rodica. Okružena decom, pognute glave, ubledela i presahlih očiju, Živka je jedva stajala. Dok je episkop držao opelo, a sve-štenici sasluživali, sestre su se nemo stišavale. Brat Dušan se trudio da muški podnese, ali ga je odavalo podrhtavanje ra-mena. Samo se Milan stoički nosio. Uprkos razdirućem bolu, uspevao je da sačuva mir i dostojanstvo, da primi saučešće i sa svakim pridošlim razmeni reč ili dve.

Nasuprot njima, s leve strane sabili su se uglednici. Otac Serafim prepoznao je ministre finansija, poljoprivrede i unu-trašnjih dela, kraljevog izaslanika, vazduhoplovnog potpu-kovnika Dragutina Savića, predstavnike diplomatskog i ofi-cirskog kora, lekare Opšte državne bolnice... Mnogi su se na-zor činili ucveljenim, drugi su neskriveno iskazivali dosadu, a pojedini su i kasnili. Nisu se libili da prokrče put kroz mno-štvo okupljenih i obrate se ožalošćenima usred opela.

Jedan od takvih, bezobzirnih, probio se pred sam kraj

Page 22: VLADA ARSIĆ

VLADA ARSIĆ

22

zaupokojene molitve. Bio je visok, plećat, u tamnom manti-lu s podignutim okovratnicima i sa šeširom spuštenim preko očiju, koji nije skinuo čak ni ovom prilikom, na ovom svetom mestu. Prota nije uspeo da mu vidi lice, ali jeste Milanovo. U tom trenutku general se ukočio i prebledeo, kao da je pred so-bom ugledao avet. Samo su mu oči unezvereno zaigrale, kao da su tražile potvrdu da li je još neko od prisutnih video isto. Jedino što je otac Serafim mogao u njima da uoči bilo je za-prepašćenje, zbunjenost, možda i strah.

Neznanac se ubrzo izgubio iz hrama, a niko ga nije video ni posle, tokom ukopa. Uzalud se prota osvrtao oko sebe, u svakom prisutnom tražio misterioznog posetioca, zabadava je ostao i među poslednjima. Nad humkom pokojnice ostala je samo Staša, devojka koju je upoznao na poslednjem Pepi-nom žuru. Cvećem je ukrašavala grob i nemo plakala.

– Krenimo, kćeri... – tiho joj se obratio. – Pljusak samo što nije udario.

– Neka... – tiho je odgovorila. – Ionako nemam kud.– Bog s tobom, dete... Imaš li, valjda, nekog? Oca, majku,

porodicu...– Imam, oče... – tromo je ustala, poređala još nekoliko bu-

keta i uzela svoju tašnicu. – Imala sam neke snove koje je sa-mo ona mogla da razume. I da pomogne da ih ostvarim. A sada... Sada nemam ništa.

Gledao je kako se naginje i celiva krst, a zatim žurno za-miče između spomenika.

Još jednom je pogledao ka nebu, koje se konačno odškri-nulo. Posle tri meseca kiša je konačno počela da spira nata-loženu prašinu.