2

Ljubavlju i željom privucimo Gospodina s neba na zemlju, molitvom i uzdasima privucimo Ga u svoju dušu.

Sv. Vinko Paulski

3

Molitva svetoga Vinka za ljubav

Gospodine, učini me dobrimprijateljem svih,

učini da moja osoba zrači povjerenjem:onima koji pate i žale se,

onima koji traže svjetlost daleko od Tebe,onima koji žele početi, a ne znaju kako,

onima koji se žele nekome povjeritia ne osjećaju se sposobni.

Gospodine, pomozi mi,da ne prođem blizu nekoga

s licem bez osjećaja,sa zatvorenim srcem, ubrzanim korakom.Gospodine, pomozi mi da odmah osjetim:

za one koji su kraj mene,za one koji su zabrinuti i izgubljeni,

za one koji pate u sebi,za one koji se osjećaju osamljeni

ne svojom voljom.Gospodine, daj mi taj dar

da mogu ići u susret srcima.Gospodine, oslobodi me sebičnosti,

da Ti mogu služiti,da Te mogu ljubiti,da Te mogu osjetiti,

u svakom bratu koga susretnem.

U SVJETLU VJERE

Siromaštvo se sastoji u

tome da ne želimo drugo

osim Boga. Morate biti

zadovoljne što posjedujete

samo njega. Što još možemo

poželjeti, kad imamo najveće

dobro, izvor svakog dobra.

sv. Vinko Paulski

Piše: Anton Lavrič, spiritualDrage sestre, slaveći blagdan svetog Vinka u go-dini vjere, nameće nam se pitanje o ulozi vjere u životu i radu tog Božjeg sluge. Podsjetimo se kako je on u svjetlu vjere shvaćao događaje svog osamdeset godina dugog života i kakav je biljeg davala vjera njegovim susretima s ljudima. Već prije nekoliko mjeseci izašla je prva enciklika pape Franje sa naslovom »Svjetlo vjere« koju je zapravo sastavio sada već „zaslužni“ papa Ben-edikt XVI. Vinkov život bio je također obas-jan svjetlom vjere. Imajući pred sobom njegov životni put vidimo kako ga je vjera sa svojom svijetlošću pratila u svim razdobljima života, a da nije u svakom bila jednako snažna. Već od djetinjstva Vinkov se život odvijao u vjeri obitelji De Polovih. Kao dječak doživljavao je vjeru svojih roditelja i usvajao njihovo gledanje na život, rad i zemlju. Gledajući kako u svim događajima u prirodi i u životu ljudi stoji Bog, shvaćao je da se bez njega i njegova dopuštenja ništa ne događa. Tako se već od djetinjstva navi-kao da otkriva znakove Božje providnosti a time i Očevu brigu za tjelesne i duhovne potrebe svo-

4

je djece. U pozadini svega bila je dakle ljubav-lju ispunjena pažnja nebeskog Oca. U ovim godinama Vinko je mnogo vremena proveo na pašnjacima kao pastir domaćih životinja. U svjetlu vjere otkrivao je Božju brigu za sva svoja stvorenja; kako hrani ptice nebeske i ribe morske te svim živim bićima daje jesti u njihovo vrijeme, zajedno sa ovcama i svinjama kojima je on stavljen za pastira. Tako je od prilike moralo biti Vinkovo djetinjstvo prožeto svjetlom vjere.Nije mu bilo ni petnaest godina kad je Vinko krenuo u školu s namjerom da postane svećenik, a time i materijalno osiguran službenik Crkve. U tom razdoblju upoznavao je realnost života i vješto se prilagodio ustrojstvu tadašnje Crkve u Francuskoj, kako bi sve to upregnuo u posti-zavanje svojih planova. Bistro oko mladog Gaskonjca znalo je vidjeti ugodne prilike koje mu pruža Providnost i uvijek ih vješto koris-titi. Tako je već kao student teologije postao sve manje ovisan od pomoći svojih domaćih i sve se više razvijao u čovjeka koji će se snaći u svakoj životnoj situaciji. Čini se da mu u tom razdoblju rasta svjetlo vjere nije sijalo tako snažno kao u godinama djetinjstva. Premda je svoju budućnost sve više uzimao u svoje ruke oslanjajući se na mnoge ljudske djelatnike, ipak nije zaboravio na Boga koji sve poluge događaja drži u svojim rukama. Vinko je tada postupao prema onoj poslovici: »pomogni si sam i Bog će ti pomoći«. Stoga nije bio tako bez pameti da bi zaboravio Boga, nego ga uključio u svoje, što znači Vinkove planove. Da je Vinko nastavio s time, povijest o njemu ništa ne bi znala. Morala ga je rasvijetliti snažna svijetlost odozgo te prodrijeti u njega s Božje i s ljudske strane, a trebala je doći još i kušnja u ko-joj se svjetlo vjere gasilo te je niz godina morao provesti u tminama vjere. Tek što je iskusio u sebi svu ovu tamu, svjetlo vjere počelo je rasti i sve više rasvjetljivati njegov um i njegovo srce. To svijetlo imalo je svoj izvor u Kristu kojeg je Otac pomazao Duhom Svetim i poslao da naviješta evanđelje siromasima, da zarobljenici-ma donese slobodu, slijepima vid a gluhima sluh. Obasjan tim svjetlom Vinko se dao voditi događajima, koji su ga zvali na put k siromasi-ma da im pomogne u tjelesnoj i duhovnoj bi-

jedi. Od tada je svu svoju brigu posvetio njima, da su osjetili kako su nešto vrijedno u njegovim očima. Obasjan Kristovim svjetlom Vinko je prepoznavao na licima tih siromaha patnički lik svog Spasitelja te mu iskazivao ljubav. Božja providnost slala mu je ljude dobre volje koji su se dali privući svijetlu njegova primjera da bi povezani u udruge mogli slijediti Vinkov put.I vaša majka Leopoldina Brandis dala se priteg-nuti svjetlu Vinkova primjera. Istom svjetlu dala se privući i svaka od vas, kako bi u Družbi Marijinih sestara čudotvorne medaljice sli-jedila Vinkov put. Promislite svaka za sebe kako je svjetlo vjere obasjavalo razdoblja vašeg dosadašnjeg života. Gledajući svoju prošlost morat ćete priznati da ne bi ni došle u Družbu, niti mogle u njoj ustrajati, a da vas svjetlo vjere nije obasjavalo svojom snagom. Neka vam Vinkov primjer pomogne kako bi se dale voditi svjetlom vjere posebno danas, u ovom našem tako zamračenom svijetu te ga obasjavale svjet-lom Kristove ljubavi. Toga vam, drage Marijine sestre, uz ovogodišnje slavlje svetog Vinka od srca želim i sve vas u Gospodinu pozdravljam!

5

Piše: s. Irma Makše, Časna Majka

Drage sestre!

U godini smo vjere koju je prošle godine pro-glasio umirovljeni papa Benedikt XVI. Počeo je pisati okružnicu o vjeri, koju je dopunio i nedavno izdao sadašnji papa Franjo pod naslo-vom: Svjetlo vjere. Od srca preporučujem da je temeljito pročitate i razmatrate. Svojim bogatim sadržajem može nam pomoći da u svjetlu vjere dublje razumijemo svoje životno poslanje.

Za blagdan sv. Vinka rado bih s vama podjelila nekoliko misli koje mi dolaze kad razmatram o njegovoj vjeri. Znamo kako je pomagao nekom doktoru teologije kojega su mučile velike sum-nje protiv vjere. Vinko se za njega ponudio kao

žrtva i prihvatio na sebe njegovo trpljenje da bi ga oslobodio mučnih sumnji. Našao se u potpu-noj tami i doživio veliku tjeskobu i nesigurnost. Da ne bi posustao, na listić papira napisao je vjerovanje i stavio ga na srce, te je u trenutku sumnji stavio na njega svoju ruku.

Obuzimala ga je misao da se posveti siromasi-ma. U bolnici milosrdne braće susretao je bole-snike. I tada je zaključio: »da će od sada još više častiti Isusa Krista i njemu služiti,... tako da će iz ljubavi prema njemu sav svoj život pos-vetiti služenju siromasima« (Abelly). Nakon te odlulke mu se razbistrilo i oslobodio se teških kušnji s kojima se borio nekoliko godina. Na taj se način njegova vjera pročistila i obnovila, postala je jaka i trijezna, ne rasijana i osjećajna nego konkretna u djelovanju. To je pokazao svojim radom za siromahe svih vrsta, gorljivo je navještao evanđeoske istine u misijama. U vjeri je vodio i odgajao sv. Lujzu, sv. Ivanu Šantal, svoje misionare, sestre Kćeri kršćanske ljubavi i još mnogo toga je učinio.

Vinko je bio svestrano aktivan i uvijek otvoren za nove izazove. U vjeri je prepoznavao djelovanje Božje providnosti koju je htio slijediti i ostvariti što je pouzdano spoznao da je Božja volja. Zbog njegove mudrosti koja se temeljila na dubokoj vjeri i u osobnom odnosu s Gospodinom bio je tražen kao duhovni vođa u duhovnim i materi-jalnim stvarima. Divimo se i njegovim organi-zacijskim sposobnostima i kako je znao prido-biti suradnike koji su mu pomagali gdje god se pokazla nevolja ili potreba.

Sve nam to otkriva što može čovjek koji se u vjeri i pouzdanju potpuno prepusti Božjemu vodstvu. Vinko nije nikada sebi pripisivao za-sluge ili uspjehe, ali je u svemu vidio Božje djelo. Kada je govorio o rođenju svoje družbe rekao je: »O to nije uistinu ništa ljudsko, to je Božje«. Kada se sjećao početka Družbe Kćeri

OBNOVLJENA VJERA

6

kršćanske ljubavi rekao je: »Uistinu možemo reći da je vašu Družbu Bog ustanovio«.

Sjetimo se još naše duhovne majke s. Leopol-dine Brandis koja je bila vjerna duhovna kći sv. Vinka, sva prožeta njegovim duhom. Također njeno djelovanje za siromahe i bolesnike, ustanovljenje i vođenje mnogih ustanova, među kojima je i naša Družba, su Božje djelo i plod njene duboke vjere i pouzdanja u Božju provid-nost.Drage sestre, sve nas to danas potiče i zove na put produbljene osobne vjere i pouzdanja u Gospodina. Ponovo se izručimo Bogu i otvori-mo svoja srca za siromahe da bi u vjeri u njima prepoznali njegovo patničko lice.Blizu nam je i Marijina vjera kojom je rekla svoj FIAT i postala Božja Majka i Majka našeg ot-kupitelja. Neka nas ona vodi i podržava na putu vjere i prati svojim zagovorom da se preko svih kušnji koje proživljavamo očisti i obnovi naša vjera. Tako ćemo u njenom svjetlu prepoznati čudesno Božje djelovanje u svojem životu. Neka nam ovi lijepi primjeri i primjeri tolikih naših svetih sestara budu na poticaj za služenje u duhu naše karizme.

Svim sestrama želim blagoslovljenu proslavu blagdana našeg duhovnog oca i novu gorljivost u Božjoj službi! Srdačno sve pozdravljam i svih se sjećam u molitvi, posebno bolesnih sestara koje su po riječima sv. Vinka »munjovod za Družbu«.

Zaključujem s molitvom pape Franje iz okružnice Svjetlo vjere:

Pomozi, Majko, našu vjeru! Otvori nam uši za Riječ, da čujemo Božju riječ

i prepoznamo Božji glas i Božji poziv. Probudi u nama želju da slijedimo njegove

korake, da izađemo iz svoje zemlje i prihvatimo nje-

govo obećanje.Pomozi nam da nas dotakne njegova ljubav da bismo ga mogli dotaći svojom vjerom.

Pomozi nam da se potpuno pouzdamo u njega, da vjerujemo u njegovu ljubav,

nadasve u trenucima nevolje i križa, kada je naša vjera pozvana rasti.

Posij u našu vjeru radost Uskrsloga. Podsjeti nas da onaj koji vjeruje nikada nije

sam. Nauči nas gledati Isusovim očima, da on

bude svjetlo na našem putu. I da to svjetlo vjere sve više raste u nama

kako bi svanuo onaj dan koji ne poznaje zalaska, koji je sam Krist,

tvoj Sin, naš Gospodin!

7

Gorljivost se sastoji u čistoj želji da se svidimo Bogu i koristimo

bližnjemu. Gorljivost za proširenje Kraljevstva Božjega, gor-

ljivost za pribavljanje spasenja bližnjemu. Ima li na svijetu što

savršenije? Ako je ljubav Božja vatra, gorljivost je plamen; ako

je ljubav sunce, gorljivost je njegova zraka. Gorljivost je ono

najčišće u ljubavi Božjoj.

Sv. Vinko Paulski

Piše: s. Kaja Ljubas, provincijalna poglavarica

„Nastojite, dakle biti vrijedne imena što ga nos-ite da se ne rekne vama što je rečeno onome iz Otkrivenja:Imaš ime da si živ a mrtav si. Nosiš ime ljubavi, ali ti si čovjek bez ljubavi. Ljubav ne podnosi odbojnosti, manjak ljubavi proizlazi iz zavisti, a zavist potječe iz oholosti…“(iz Konf. sv. Vinka). Iščitavajući konferencije sv. Vinka ne možemo a da ne zastanemo nad dubinom i smislom onoga što je izviralo iz srca tog jed-nostavnog poniznog, skromnog, plemenitog a nadasve Božjeg čovjeka. Svaka njegova izgo-vorena riječ je duboko iskustvena i proživljena s porukom koja je i danas aktualna i živa. Očito je da Vinko nasljeduje Isusa Krista u svem svome djelovanju. Propovijedao je i govorio poput sv. Pavla u zgodno i nezgodno vrijeme. Duboko je bio svjestan puta kojim posvećena osoba mora ići da bi ostala vjerna Kristu i da bi postala Kristova produžena ruka u ovome svijetu. Sveti Vinko je mogao tako govoriti jer je otvorio vra-ta svoga srca i dopustio da Krist u potpunosti zahvati njegov život i njegovu osobnost. Živio je ne više on nego Krist u nje-mu opet kao i Pavao. Takvo jedno nutar-nje raspoloženje potiče Vinka na stvaran-je, darivanje i djelovanje. Znao je slušati Božji glas i pozitivno na njega odgovoriti. S dubokim poštovanjem i ljubavlju živio je svoje

redovništvo i svećeništvo. Sve što mu je Bog dao nesebično je dijelio s drugima. Bio je svjestan mlakosti koja se često uvuče u redovnički stalež. Često je nastupao oštro ne birajući riječi da bi upozorio na opasnost tog načina života.Dobro je znao Vinko da se može hodati ovom zemljom a biti mrtav… znao je da se može nos-iti ime ljubavi a živjeti bez ljubavi… znao je….. Uvijek kada se pokuša govoriti istina nailazi se na otpor, negodovanje, mrmljanje, kritiziran-je… No, Vinko je toliko bio siguran u istinitost onoga što govori da ga u njegovom nastupu ništa nije moglo pokolebati. Bio je svjestan i svojih slabosti i pogrešaka te je i o njima otvore-no govorio...Drage sestre! Svaka riječ koju je sv. Vinko upućivao svojim suvremenicama i Kćerima kršćanske ljubavi nije izgubila na vrijednosti do dana današnjega. Temelj na kojemu su Marijine sestre gradile svoj redovnički život je upravo duhovnost sv. Vinka. No, često nam se dogodi da i nas zahvati mlakost i život koji nije dostojan imena koje nosimo… Živimo, mičemo se i jes-mo a kao da nismo to što mislimo da jesmo.…. Nešto nam nedostaje i ne dopušta nam radosno naprijed… Previše smo umorni i znamo vapiti poput sv. Ilije Gospodinu da uzme dušu našu… No, Gospodin želi da učinimo jedan zaokret

PREDAJMO SE BOGU…..

8

u svom životu, iziđemo iz sivila svoje svakod-nevnice i zakoračimo naprijed, što nas vodi k cilju. Tvrd je ovo govor, tko ga može razum-jeti; govorili su ljudi u Isusovo vrijeme. Tvrd je govor bio i sv. Vinka, ali samo takav govor može uroditi plodom. Stoga, pokušajmo mijenjati svoje uhodane navike. Uložimo sve svoje snage i ovo malo zdravlja i života što nam je preostalo ovdje na zemlji za širenje Božjeg kraljevstva. Vratimo se Izvoru i smislu našeg redovničkog poziva. Širom otvorimo vrata Isusu poput sv. Vinka i neka daleko od nas bude svaka srdžba, oholost, zavist, ljubomora… Neka bude daleko od nas sebičnost, egoizam i sve drugo što nas gura u grijeh a udal-java od Boga. Molimo Gospodina da nam po uzoru na sv. Vinka bude blizu da bi mogli ustra-jati do kraja. Molimo u ovim Vinkovim danima za blago i milosrdno srce koje će znati oprostiti i moliti za oproštenje. Blagoslivljajmo svoje ses-tre i sve one koje nam Bog šalje na naš životni put. Predajmo se Bogu po uzoru na sv. Vinka koji nam poručuje;„Sestre, predajte se doista Bogu kako biste vjer-no opsluživale svoja pravila. Primite opomene što vam se daju, pridržavajte ih se. Budete li tako činile, znajte da će se ta kiša milosti što je Bog u izobilju izlijeva na Vaše djelovanje izli-jevati na Družbu općenito i na svaku zasebno. No, ako ne budete tako činile što će od nas biti.“

Po zagovoru svetog Vinka Paulskog neka nas sve u našem životu i redovničkom poslanju prati Božji blagoslov.

9

Priča

Bio jednom neki kralj te imao izuzetno li-jepu i pametnu kći. Kći je, međutim, patila od čudnovate bolesti. Kako je odrastala, sve su joj više slabili ruke, noge, vid i sluh. Mnogi su je liječnici pokušavali izliječiti, ali uzalud. Jednoga je dana na kraljevski dvor došao starac za kojeg se pričalo da poznaje tajnu života. Svi se dvorjani sjatiše oko njega

moleći ga da pomogne bolesnoj kćeri. Sta-rac dade djevojci zatvorenu košaricu od vr-bova šiblja i reče: "Čuvaj ga, njeguj, pa ćeš ozdraviti. “Radosna i puna nade, kraljevna otvori košaru, no kad je vidjela što je u njoj, bolno se razočarala. U košari je plakalo di-jete, jadno i mnogo bolesnije od nje same. Djevojci se ipak sažali, uze dijete u naručje i poče ga tješiti. Prolazili su mjeseci. Djevo-jka je neprestano mislila na dijete. Hranila ga, tetošila, smiješila mu se, danonoćno bdjela nad njim uz velike i mnoge žrtve. Nakon sedam godina dogodilo se nešto nevjerojatno. Jednoga jutra dijete se počelo smijati i hodati. Ona ga uze za ruke, te smijući se i pjevajući, zaplesa s njim. Bila je radosna, lijepa i sretna kao nikad dotad. Nije ni primijetila da je ozdravila.

- Gospodine, kad sam gladan, pošalji me ne komu koga treba nahraniti,- kada sam žedan, pošalji me nekomu tko traži vode; kada mi je hladno, pošalji mi ne koga koga treba ugrijati;- kada trpim, pošalji mi nekoga tko treba utjehe;- kada moj križ postane pretežak, pošalji mi nekoga komu treba olakšati patnju;- kada sam siromašan, pošalji mi nekog potrebnika;- kada nemam vremena, pošalji mi nekoga komu treba na trenutak pomoći;- kada se obeshrabrim, pošalji mi nekoga tko treba ohrabrenja;- kada trebam razumijevanja, pošalji mi nekoga koga treba razumjeti;- kada bih želio da se netko brine za mene, pošalji mi nekoga za koga se treba brinuti;- kada mislim samo na sebe, upravi moje misli drugima.

Piše: s. Mirjam Dragičević

Život u zajednici ima svoju ljepotu. Zajednica je dar. Za mene je to posebno bogatstvo i radost. Zajednica svakog člana potiče da koraca nap-rijed pa i onda kad nam se čini da nešto ne ide ili ne vidimo napredak. U zajednici svaka osoba može istinski biti ono što jest i kakva jest.Zajednica prihvaća svoje članove te ujedno želi ukazati na neke poteškoće i propuste dotične osobe te joj pomaže mijenjati loše navike ili je potiče da kvalitete i darove koje osoba ima raz-vije i usavrši. U svakoj teškoći, kušnji, radosti i radu uvijek nas prati zajednica. Za zajednički život od velike je važnosti međusobna ljubav, pažnja i iskrena sestrinska briga jedne za drugu. To nam pomaže u osobnom rastu svake pona-osob. Kad se osoba zdravo odgaja i razvija iz-nutra tada ona biva jedan prekrasan biser vlas-tite zajednice. Tada ona daje svoje sposobnosti i snagu zajednici. Spremna je pomoći drugima kad god joj se ukaže prilika.Svojom vedrinom i kreativnošću nastoji uvi-jek razveseliti drugoga. Takva osoba prihvaća svaku kritiku, oprašta nanesenu uvredu, daje čitavu sebe za dobrobit zajednice. Lijepo je to iskustvo zajedničkog života. Ja sam imala pri-

liku to više puta doživjeti kod pojedinih sestara. Smatram da je to itekako važno istaći. Tek kad takva sestra bude premještena vidimo koliko je bila važna za našu zajednicu ali opet biva druga zajednica obogaćena takvom osobom. Svaka sestra se trudi na njoj svojstven način ali mo-ramo priznati da se neke sestre bolje snalaze na određenoj dužnosti.Također je važno priznati i dati priliku svakome da učini ono najbolje što može i zna. Mene takve osobe potiču da i ja budem bolja i da se razvijam u kvalitetnu osobu iz dana u dan. Ne da kopiram bilo koju osobu jer je to nemoguće, nego da se trudim činiti uvijek nešto više u za-jednici u kojoj živim.Kad zajednica ima kvalitetnu osobu i kad se osoba daje u zajednici ona ostavlja neizbrisiv pečat duboke i iskrene ljubavi prema Bogu i za-jednici.Takvih osoba se uvijek rado sjetim te molim Boga potrebne milosti kako bi, ma gdje bile, nastavile živjeti dajući se Bogu i zajednici. Hvala Bogu za te sestre. Neka ih dragi Bog blagoslovi i obilno nagradi, jer tko ima još će mu se nado-dati.

Bogatstvo zajedničkog života

Ako je zajednica nastala iz Božjeg srca, svi njezini članovi trebali bi nalikovati na Krista u mislima, djelima, nakanama.

Sv. Vinko Paulski

Piše: s. Valerika Duvnjak

Dugo, čak 100 godina pripremao se svećenik Stjepan Benić na jedan susret. Na najvažniji sus-ret koji čeka svakog čovjeka. To je susret s Bo-gom na ulazu u vječnost. Njegov susret dogodio se u njegovoj 101 godini, umro je, naime u 101 godini. To je bila smrt svećenika koji je živio u svetosti pred Bogom i ljudima. Od kada sam u Požegi upoznala sam vlč. Benića i nastojala sam mu pomoći koliko se moglo. Često sam ga

posjećivala u njegovom domu gdje ga je služila i njegovala jedna gospođa. Više puta za tih pos-jeta pričao mi je svoje postaje po župama, ali se u razgovoru nigdje nije moglo osjetiti da je ogorčen i razočaran.Drugi svjetski rat zatekao ga je u Slavoniji gdje je skupa sa svojim župljanima čekao nalet par-tizana koji su pred sobom ubijali sve što je kršćansko. U to vrijeme njegovi župljani sklon-ili su ga u svoje domove kao da je jedan od nji-hovih ukućana. Tada mu je poginuo brat i to mu je bilo najteže što mu se dogodilo u njegovom svećeničkom životu. Od tada je ostao sam jer nije više imao nikoga od obitelji. I u tim visokim godinama uvijek je pokušavao sam se uslužiti u svemu što je trebalo. Bio je na nogama do pred sam odlazak u bolnicu. Bolest je bila jača i tada mu je bilo neophodno duže bolničko liječenje.U bolnici je ostao duže vrijeme, bolest je nap-redovala tako da je postao sasvim nepokretan.Tada su ga doveli k nama u Dom. Vidjelo se da

neće dugo izdržati jer je bio sasvim iscrpljen. Bila mu je potrebna kompletna njega i pomoć. Lijepo smo ga smjestile u Domu i nastojale pružiti sve što mu je bilo potrebno. U svemu je nastojao pomoći koliko je mogao, a bio je jako mršav i iscrpljen. Bio je nevjerojatno bistar, kao da na njegovim leđima i nije cijelo jedno stoljeće. Za sve se zanimao i sve što se oko njega radilo pažljivo je pratio. Za sve bi se zahvalio i češće nas je znao svojom klonulom rukom blagosloviti nakon posla.Njegovi nekadašnji župljani pitali su za njega i posjećivali su ga. Jedna je župljanka došla, kle-knula je kraj njegovog kreveta, poljubila mu ruku i rekla: „Sestro bili smo siromašni, a on nije nikada od nas htio uzeti novaca, bilo nas je puno djece, a on bi nam uvijek nešto sitno gur-nuo u džep!“ Često puta nam je rekao:“Molite se za mene da budem strpljiv!“ I stvarno ga je resila krepost velike strpljiv-osti koju je krijepila rečenica:“ Njegova volja neka bude!“ Mi sestre, često smo molile s njim i za njega što mu je bilo jako drago. U svojoj oporuci molio je sve za oproštenje i rekao kako svima oprašta. Između ostaloga napisao je i ovo:“Hvala ti Bože što sam svoj celibat sačuvao netaknutim!“ Imale smo s njim dosta posla, jer se sam nije mogao niti vode napiti a kad smo izlazile iz sobe već bi pitao kad ćemo opet doći.U svemu tome osjetila sam da je to jedan pravi sveti svećenik. Zadnji dan već je teže pio i vid-jelo se da je kraj blizu. Tu noć smo odlučile uz njega ostati budne, dok smo ga inače samo noću češće obilazile. Osjetivši našu blizinu smirio se i nije ništa tražio. Oko 10 sati prije podne blago se preselio u vječni život.Na sprovodu je bilo dosta svećenika i vjernika. Najprije je u župnoj crkvi odslužena sveta misa a nakon sprovoda biskup se zahvalio Marijinim sestrama koje su bile kraj njega u njegovom zadnjem času. Dok je bio živ puno se molio za duhovna zvanja, pa sam mu rekla da i nama iz-moli svetih zvanja.Kad je došao k nama imao je vrlo malo robe i stvari, a njegova domaćica je rekla da je uvijek bio štedljiv i nije rasipao novce niti na hranu niti na bilo što drugo.. Višak no-vaca bi dao u dobrotvorne svrhe i uvijek je živio za dobrobit drugih.

SUSRET U 101 GODINI

11

Piše: s. Kaja Ljubas, provincijalna poglavarica

Na blagdan Gospe Karmelske u Beninu je 16. 07. 2013. svečano proslavljena 25. obljetnica djelovanja Marijinih sestara. Imala sam čast i milost biti prisutna na ovom slavlju zajedno s našom časnom majkom i s. Natalijom. Pri-godom ovog slavlja prve zavjete su položile 4 domaće sestre.Kroz 25 godina djelovanja naših misionarki znakovito je bilo vidjeti za vrijeme sv. Mise procesiju od 25 domaćih sestara koje su svoje upaljene svijeće prinijele kao znak potpunog predanja i pripadnosti Bogu, Družbi Marijinih sestara i svome narodu. Sv. Misu je predslavio namjesnik biskupa mons. Jean Benoit u kon-celebraciji s velikim brojem domaćih svećenika te jednim poljskim misionarom sv. Vinka.Nakon sv. Mise sestre su priredile ručak u dvorištu samostana Malanhoui za svećenike, re-dovnice, suradnike i djecu o kojima vode brigu.U Africi sam boravila 42 dana. Vidjela sam i doživjela barem donekle život ovog naroda. Nisam ni iznenađena ni šokirana onim što sam vidjela… jer su i moje spoznaje bile upravo tu negdje. No, nešto me se strašno dojmilo. Ovd-je se život odvija, ovdje ljudi žive ne pitajući za uvjete. Afrika je zemlja osmijeha i radosti. Teško je to nama evropljanima shvatiti. Jed-nog dana dok smo bili na misi u župnoj crkvi neprestano je padala kiša. Pitala sam se da li u ovim selima ima uopće kuće koja ne prokišnjava i da li ima obitelji koja ne treba pomoć. Između sela i grada nema neke velike razlike, svugdje siromaštvo. Teško je razumjeti da se u ovakvim uvjetima može živjeti. Ali ipak može… To svjedoči nezamislivo veliki broj djece s osm-jehom na licu punim ljubavi, radosti i želje za ponekim bombonom.

MISIJE U BENINU

12

Imala sam priliku posjetiti selo guba-vaca koje nije daleko od naše kuće u selu Biro na sjeveru Benina. Posjetili smo i jedno selo na jezeru koje je dosta udaljeno od kopna i u kojem župnik i župljani žive u vrlo teškim uvjetima. Da bi nešto kupili moraju ići čamcem najmanje sat vremena. U ovo selo sam ponijela punu torbu bombona ali to nije bilo dovoljno za djecu koja su nam dolazila u susret. Morala sam odustati od svog nauma da svi dobiju bombon. Shvatila sam da koliko god mi iz Evrope nastoji-mo pomoći i olakšati život u afričkim zemljama nije dovoljno. No, ljudi ovdje očito ne znaju za bolje. Na njihovom licu se ne može primijetiti zabrinutost, nastoje pronaći način da nekako prežive. Divim se i zahvaljujem Bogu za naše sestre i sve misionare u Africi koji su se odazvali na poziv i žive s ovim narodom i za ovaj narod. Nikada nećete čuti od jednog misionara riječi ovi ovdje nego „mi ovdje i kod nas ovdje je tako“. Pojedina sela sam doživjela kao početak stvaranja, doista je tako. Ali svejedno, dok se u Evropi stvaraju ogromni gradovi a razaraju obitelji, u Africi se živi. Bez obzira na uvjete, afrički narod ne izumire. Afričko dijete leži na podu, na zemlji ili nekim granama, ali ono živi, Afrika živi…Ko-liko god želim nešto reći i napisati osjećam da je to kap u moru iskustva koje sam u ovim danima doživjela. Potrebno je sve ovo vidjeti i ne ostati na tome samo vidjeti... Čovjek kada susretne Boga ne može ostati isti… Onaj koji jednom dođe na tlo Afrike drugačije razmišlja pa i živi. Afrika mijenja pogled na život, približava nas jedne drugima i samome Stvoritelju… Istina je da djeca ovdje zbog loših uvjeta često umiru, ali zahvaljujući upravo našim misionarima mnogi su spašeni. U internatima koje drže naše ses-tre život svakog je djeteta je neispisana knjiga. Svi imaju svoju tužnu prošlost, no zahvaljujući Božjoj providnosti i brizi sestara nisu više glad-ni, osjećaju se sigurno. Idu u školu, sestre se žrtvuju i puno vremena im posvećuju kako bi završili školu. Težak je to kruh i za sestre. Na njima je odgovornost za svaki život, stalo im je da sva djeca prođu i završe razred. Da se to ostvari potrebno je puno žrtve pa i neprospa-vanih noći. Navečer sestre do kasno u noć uče

s djecom a ujutro se treba ustati u pet sati da bi sve tijekom dana išlo po jednom dnevnom redu. Dok ovo pišem pred očima mi je naša zajednica u Biro na sjeveru Benina čiji sam dnevni red upravo spomenula. Sestre su mlade ali duboko ukorijenjene u duhovnost Marijine sestre, zahvaljujući našim sestrama mision-arkama koje ulažu sve napore kako bi usadile sestrama ljubav najprije prema Bogu, Provinciji i bližnjemu. Hvala Bogu za sada im to uspijeva. Marijine sestre u Africi djeluju, prepoznate su u afričkoj Crkvi kao jedna izuzetna Družba koja čini puno dobra kroz svoj apostolat. A da je to tako svjedoči i veliki broj svećenika i redovnica koji se radosno i velikodušno odazovu na slavlja koja naše sestre imaju. Iz Afrike sam otišla puna optimizma i nade. Nije istina da nemamo zvanja, imamo- naša budućnost i naša mladost je Afrika. Zna Bog što radi, samo mu treba vjerovati i pre-pustiti svoj život njegovoj Providnosti.

MISIJE U BENINU

13

Piše: s. Benoite Adda

O blagdanu naše Gospe Karmelske 16. 07. 2013. Družba Marijinih sestara Čudotvorne medaljice proslavila je 25. obljetnicu djelovanja u Beninu. Sestre djeluju u dvije biskupije Porto Novo i N“Dali. Glavni nam je apostolat briga za bolesnike i sve ljude u potrebi te poštovanje ljudskog dostojanstva. Prigodom proslave ovog srebrnog jubileja 4 novakinje su položile Prve zavjete. Doista Božja Providnost sve vodi. Sv. Misu je predslavio namjesnik biskupa mons Jean Benoit Gnabode. Naime, prije godinu dana je umro biskup, pa još nije izabran novi. Lijepo je bilo vidjeti procesiju s velikim brojem svećenika i 25 Marijinih- afričkih sestara koje su svoje upaljene svijeće prinijele kao simbol potpune pipadnosti Bogu, Družbi Marijinih sestara i svome narodu. Uz svećenike na ovoj svečanosti bio je prisutan veliki broj redovnica, i vjernika iz okolnih mjesta. Svi su došli moli-ti zajedno sa sestrama i zahvaliti Bogu za sve primljene milosti. Na ovo slavlje stigla je naša vrhovna poglavarica iz Slovenije s. M. Irma Makše, s. Kaja Ljubas – provincijalna poglavari-ca iz Hrvatske, te Natalija-naša misionarka koja

je 20 godina bila s nama u Beninu. Biskupov namjesnik mons. Jean – Benoit je pozvao narod, osobito mlade sestre da budu nepokole-bljivi u vjeri i da imaju čvrsti odnos s Kristom. U ovome svijetu punom kušnja i napasti sve posvećene osobe moraju nastojati težiti prema savršenstvu a roditelji trebaju biti uzor svojoj djeci. Uz ove riječi mons. Jean Benoit Gnan-bode sve je pozvao na molitvu. Zahvaljujem Bogu za sve milosti koje je u ovih 25 godina udijelio nama Marijinim sestrama i radosno kličem u zajedništvu sa svim sestrama;

Veliča duša naša Gospodina i klikće duh naš u Bogu našemu Spasitelju za velika djela koja nam učini.

AFRIKA – BENIN; PROSINAC 1988. –SRPANJ; 2013.

14

Piše: s. Benoite Adda

Godina 2013. je doista godina milosti za Mari-jine sestre u Beninu. Prije malo više od mjesec dana proslavili smo 25. obljetnicu dolaska sest-ara u Afriku te Prve zavjete 4 sestre a danas 24. 08. 2013, dvije naše sestre s. Madealine Djedo-kansi i s. Adeline Houffon su položile doživotne zavjete i tako do smrti predale svoj život i poziv Bogu, služeći mu u ovoj Družbi. Za ovaj svečani čin sestre su se pripremale kroz šest godina jun-iorata. Sveta misa je bila u dvorištu samostana u Malanhoui gdje se nalazi kuća odgoja. I ovaj put misno slavlje je predslavio apostolski upravitelj biskupije u Porto Novo. U prigodnoj homiliji koju je održao čestitao je sestrama na hrabrosti i odvažnosti da svoj život daruju Gospodinu po svetim zavjetima. Onaj koji ne ostavi sve poradi kraljevstva nebeskoga uistinu ne može slijediti Isusa i bit njegov učenik. Naše sestre su u svo-jim srcima osjetile Kristov poziv i posvetile se Bogu odričući se zemaljskih dobara(obitelj, no-vac, moć,,,) Nije lako slijediti Isusa koji zna biti i te kako zahtjevan, ali unatoč poteškoćama i križu na našem putu ispunjeni smo radošću jer znamo kome smo povjerovali i za kim idemo. Apostolski upravitelj je također pozvao sestre da čuvaju duh Družbe i da ostanu vjerne svojim Konstitucijama i zahtjevima zajedničkog života. U svakom trenutku života treba u poniznosti srca i poslušnosti poglavarima tražiti Božju volju. A kada nam je teško zagledajmo se u ras-petoga Krista i njegovu žrtvu koju je podnio za

naše spasenje. Predslavitelj euharistijskog slav-lja pozvao je sve vjernike da mole za sestre da uistinu ostanu vjerne obećanjima koje su danas dale. U ime Crkve zavjete je primila s. Kaja Ljubas – naša provincijalna poglavarica iz Hr-vatske u nazočnosti velikog broja svećenika, redovnika, redovnica i rodbine s. Madealine i s. Adeline. Doista je ova godina Božje čudo u našim očima. Neka nas i nadalje prati zagovor naše Gospe Čudotvorne i današnjeg sveca sv. Bartola.

DOŽIVOTNI ZAVJETI S. ADELINE I S. MADealine

15

Događanja

MALO SA STRMCA

16

Pišu: s. Marija Babić i s. Dragana Petrović

U svibnju ove godine hodočastili smo, s našim pacijentima, u svetište Majke Božje od Utočišta u Aljmaš. Svake godine posjetimo jedno svetište gdje na poseban način želimo počastiti Majku Božju i staviti našu Ustanovu i sve djelatni-ke pod njenu zaštitu kako bih što bolje služili našim gostima koji su nam poslani. Jer samo milost je ona koja dotiče i ozdravlja tijelo i dušu, a vjerom sigurnije koracamo u svim teškoćama i nevoljama koje nas zadese.

Ove godine izbor je dakle, pao na Aljmaš. Krenuli smo zajedno s našim pacijentima i djelatnicima. Što reći nego da su svi ostali zadiv-ljeni u susretu s Majkom Marijom i sretni pohr-lili natrag puni dojmova od kojih izdvajamo neke…

HODOČAŠĆE NA TRSAT

Piše: s. Jelica Jukić

Blagdan Srca Marijina, jedna subota u lipnju, vedra i suncem obasjana i jedno hodočašće.Kad sjednete u autobus tek tada osjetite koliko je i to potrebno; krenuti, otići iz svoje sredine napraviti jedan mali iskorak i posvetiti vrijeme odmoru i molitvi. Još je to bilo upečatljivije jer smo mi krenuli s Rebra a autobus je bio pun naših kolegica s različitih odjela na Rebru.Odlučili smo taj dan darovati Mariji tako ga darujemo sebi i svojoj duši.Sve se odvijalo pod radnim nazivom: Hodočašće medicinskih sestara Blaženoj Dje-vici Mariji majci vjernika na Trsat. Putem do svetišta izmjenjivale su se molitva i razmatranje koje je predvodio brat Franjo Vuk, bogoslov sa Kaptola. Razmatranja za krunicu je pripremila s. Krešimira, Milosrdnica i bila su jako dojm-ljiva i poticajna. Budući da se sestra Krešimira bila upravo vratila sa hodočašća u Svetu zemlju, svoje iskustvo je prenijela u ova razmatranja. Pojedine kolegice su baš ta razmatranja primi-jetile i doživjele.Lijepa i srdačna je bila i krunica u autobusu na putu za Trsat. Kao da je s nama na putu bila ona sama, naša Majka Marija. Medicinske sestre su predmolile krunicu. Mi krunicu molimo svaki dan i naviknuli smo na to. A za njih je to bio poseban doživljaj. „Za mene će biti čast ako mi dadnete da ja molim krunicu“ rekla je Štefanija, medicinska sestra iz intenzivne. Tila još uvijek ne zna sve molitve napamet, pa je zato imala pomoćni molitvenik za krunicu. Nekako mis-lim da je Mariji baš ta krunica bila posebno draga. Jer nije bila automatski izmoljena, nego iz srca i s puno radosti. Bilo je malo i zabune, ali to je kao kad dijete dođe pred majku i moli za nešto, jednostavno i direktno a ne savršeno po protokolu. Po dolasku u svetište imali smo nešto manje od jednog sata za osobne pobožnosti a onda je slijedila hodočasnička sveta misa. Kako je izgledao taj jedan sat osobne pobožnosti u

17

Labud koji radosno dočekuje hodočasnike – ljude sa svih strana, raznih potreba – oduševljene pri-zorom, dočekao je i nas hodočasnike iz Strmca. Znak zvona koji javlja radostan događaj za Aljmaš i one koji dolaze dočekao je i nas! Du-nav svojim veličanstvenim izgledom i snagom podsjeća na snagu i veličanstvenost one kojoj je crkva posvećena i kojoj smo došli u pohode. Prostor pokazuje moć ljudske mržnje ali još više Božje pobjede, ljubavi i dobrote koju očituje opet po čovjeku. Iz pepela je nikao život, život koji je Marija donijela svijetu. Lik Majke Marije koji smireno dočekuje čovjeka koji dolazi u potre-bi, ulijeva nadu u uslišanje molitava, utjehu u tjeskobi, radost u očaju, nadu u bolje sutra, jer njezin je lik proživio veliku nevolju, kako bi pokazao da je život uvijek jači od smrti, ljubav od mržnje, dobro od zla. Hvala joj za zagovor i primjer koji daje, sigurnu luku i utočište.

Robert M.

Majka Božja je i moja Majka

Ona je u svakom trenutku sa mnom.Ona mi je tješiteljica i moja obrana.

Ona me vodi kroz moje teške trenutke,ona je moj spas, moja nada da će biti boljei njoj se utječem da mi da snage u mojim

nevoljama.

Željka J.

svetištu? Raznoliko. Budući da nas je bilo 50 svatko se negdje našao. Nekoliko hodočasnica se priključilo grupi koja je molila križni put, jedan dio je pošao u crkvu na osobnu molitvu. Neki su obilazili oko kipa, neki su stali u red za ispovijed a neki su sjeli u restoran da tako ispune vrijeme do mise. Misa je bila u 10.30. a na njoj su aktivno i s ve-likim oduševljenjem sudjelovale naše kolegice. Poseban je to osjećaj vidjeti te mlade ljude kako s ponosom čitaju i aktivno sudjeluju na misi. Za svaku molitvu prijavila se jedna kolegica. A bilo je i onih koji su se javili poslije – I ja sam htjela nešto pročitati! Poslije mise vrijeme rezervirano za ručak i odmor. Puno je bilo onih koji su jednostavno ušli u svetište i tu ostali. Osvojila ih je blaga tišina u crkvi. Posebno je to svetište Majke Božje Trsatske. Kapelica s Gospinom slikom je iza oltara malo odvojena, u sjeni debelih kamenih zidova. Iako je svetište puno hodočasnika tu u kapelici je mir. Slično je tako i u Remetama a ovdje je još mirnije. Kameni pod i Gospina sli-ka. Sve što treba umornom čovjeku za susret s Majkom Marijom i s njenim Sinom.Na kraju, pomalo umorne od svega sjele smo u taj mir i ja i s. Danica i shvatile smo: Mi smo Marijine sestre, tu je naše mjesto, blizu Marije i dovoditi ljude Mariji.

BLAŠKOVECDuhovna obnova za mladePiše: s. Ivana Vidoš

U nedjelju 01. 09. u našem samostanu u Blaškovcu okupilo se 33 mladih mladića i dje-vojaka na duhovnu obnovu. Mladi su došli iz više župa: Gornje Rijeke, Sv. Ivana Zeline, Be-denice, Bisaga, Soblinca i Blaškovca. Uistinu veliko bogatstvo raznolikosti koje se odražavalo tijekom cijele duhovne obnove.Tema obnove je bila: Vjerujem u Boga Oca, a voditelji vlč. Josip Vragović, s. Jelena Lončar i s. Ivana Vidoš. Nastojali smo pomoći mladima da u Bogu uistinu prepoznaju, dožive i susretnu Oca u čije se ruke s potpunim povjerenjem uvijek mogu «baciti».Koliko smo u tome uspjeli oni su sami progo-vorili…Priloge donosimo poslije ovog izvješća.Zahvalna sam dragom Bogu na bogatstvu sadržaja kojim je bio prožet cijeli dan i na sva-kom mladom sudioniku duhovne obnove. Neka bude sve Njemu na slavu a mladima na korist.Iskrena hvala mojim dragim suradnicima vlč. Josipu i s. Jeleni! Divni su! Radujem se našoj budućoj suradnji…

SVJEDOČANSTVO

Zahvaljujući našim dragim voditeljima, časnoj Ivani, vlč. Josipu i s. Jeleni mladi iz župe Blaškovec i njihovi gosti iz drugih župa dobili su priliku za novi susret i druženje, kako međusobno tako i ono važnije, s Bogom. Jedno lijepo nedjeljno popodne iskorišteno je na najbolji mogući način. Bilo je tu svega, od molitve, diskusije, pjesme, pa sve do vrhunca dana, zajedničke svete Mise.

No, krenimo redom… Naše okupljanje je krenulo kratkim predstavljanjem svakog sudionika. Bilo je tu raznih «profila» mladih ljudi, ali s jednom zajedničkom crtom, vjerom u Boga. Vlč. Josip na samom početku je prikazao jednu lijepu prezen-

18

taciju o tome tko je Bog. Kako često zaboravl-jamo da je Bog sveprisutan te da je kreator svega stvorenog…

Često se ljudi primjerice dive ljepotama prirode na umjetničkim djelima raznih slikarskih ve-likana uzimajući zdravo za gotovo i tu prirodu i taj talent koji je umjetnik dobio. Zaboravlja se da zapravo iza svega toga stoji Bog. On je taj koji je stvorio i prirodu i čovjeka obdario darovima zahvaljujući kojima je moguće da i čovjek bude stvaratelj. U prezentaciji je također bilo govora i o našem povjerenju Boga, kako ga moramo uvijek imati, i u dobrim i u lošim životnim situacijama. Tako su mnogi sudionici istaknuli da im se posebno svidjela priča o djetetu koje se našlo u kući zahvaćenoj požarom. Otac je izvana dozivao di-jete govoreći da dođe do prozora i skoči k njemu u naručje i ako se nisu mogli vidjeti od dima. Kako bi se spasilo dijete je moralo vjerovati ocu i skočiti.. Tako je na kraju i učinilo i spasilo se.. Tako i mi moramo vjerovati Bogu jer Bog je naš Otac i nikad neće iznevjeriti naše povjerenje. Također je jedan od ljepših trenutaka prezentaci-je bile su «definicije» Boga koje nam daje apostol Ivan, od kojih je najupečatljivija ona najkraća, najjasnija; Bog je ljubav! Druženje je nastavljeno grupnim radom mladih na teme i različitim metodama. Bilo je tu jako lijepih igrokaza, eseja, izlaganja… Trud svih mladih nagrađen je pljeskom, osmjehom, i bilo je jako lijepo za gledati kako nas je Bog lijepo okupio i sjedinio u ljubavi prema njemu i bližnjima. Nakon kratke pauze gdje smo se pobrinuli i za «fizičku ob-novu» finim grickalicama, kolačima i sokovima na ko-jim zahvaljujemo dobrim dušama koje su ih pripremile.Došao je čas da se bolje up-oznamo i s Redom kojem pripadaju naše sestre Ivana i Jelena, redom Marijinih sest-ara od Čudotvorne medaljice. Kratku povijest i upoznavan-

je s njihovom djelatnošću pružila nam je prezen-tacija, a poslije smo od sestara dobili odgovore na sva pitanja koja su nas u svezi toga zanimala. Nakon toga sudionici su dobili vremena za ispit savjesti i pripremu za ispovijed. Uslijedila je sv. Misa kao vrhunac naše duhovne obnove.

Po mom skromnom mišljenju bilo je lijepo čuti mlade kako zdušno zajedno pjevaju, ali isto tako vrlo lijepu propovijed. Koju je obilježila priča o čovjeku kojem je stari hrast stalno ispunjavao želje, ali svakom ispunjenom „gubio“ je i svoje „dijelove“, sve dok jednog dana nije ostao samo panj. No, čovjek ni nakon svega nije bio do kraja ispunjen, pa se vratio tužan i razočaran i posljed-nji puta. I ako već „uništen“ od ispunjavanja pre-thodnih želja hrast ga ni tad nije odbio već ponu-dio da sjedne na njegov panj i odmori dušu svoju. To je u neku ruku poruka cijele naše duhovne obnove, kako u Bogu uvijek imamo prijatelja koji nas nikad neće odbiti te će biti uz nas kad god ga zatrebamo.Nakon mise slijedilo je zajedničko fotografiranje i oproštaj uz pjesmu i tortu zahvaljujući našoj rođendanskoj slavljenici Moniki.U ime svih mladih i u svoje osobno ime zahvalju-jem još jednom našim dragim voditeljima koji su uložili puno truda i sve nam to tako lijepo organ-izirali. Bilo je zbilja sve odlično. Rastali smo se u nadi da neće proći puno vreme-na do našeg ponovnog susreta. Josip Zekić, student Povijesti

19

NEZABORAVNI CRESPiše: s. Slavica Tubak

Već dugih niz godina organiziraju se ljetni kam-povi za mlade u različitim mjestima na našoj Jadranskoj obali u lijepoj nam domovini Hr-vatskoj. Ali ove godine po prvi puta HKVRPP na veliku inicijativu o. Vinka Mamića predsjed-nika HKVRPP, organizirala je ljetni kamp za mlade na malom prekrasnom otočiću Cresu i to u tri termina. Od 8 do 15.7.2013 god u kojem su svoje mlade djevojke vodile s. Jelena Lončar i s. Slavica Tubak, Marijine sestre. Nakon nas od 15 do 22.7. boravit će jedna veća grupa od 46 mladih iz župe Uznesenja BDM – Pregrada, s vlč. Tomislavom Kralj. A nakon njih od 22. do 29.7. ovaj ljetni kamp zaključit će svojim bo-ravkom mladi iz Remeta s o. Zlatkom Pletikosić u društvu s mladima iz jedne male slavonske župe sv. Katarine – Nijemci sa svojim vlč. Mi-rom Tomas.Kao što je HKVRPP po prvi puta ove godine organizirala ljetni kamp za mlade, tako su se po prvi puta ovom duhovno – rekreativnom tjednu pridružile i Marijine sestre. U radosnom iščekivanju i pripremama za sve ono što nas čeka tamo kad dođemo; zajedno s voditeljima i vlč. Ivicom Martić, svećenikom đakovačko – osječke nadbiskupije, krenuli smo ispred naše Zagrebačke katedrale u 8:00 sati. Atmosfera u busu bila je idealna jer su još svi bili pospani pa je odmah nakon ulaska u bus nastao potpuni mir. Činilo mi se kao da nikoga nema u busu

osim vozača. Ali nije to dugo potrajalo, cure su se nakon nekog vremena razbudile i kren-ule su s upoznavanjem. Dok je sve to završilo već smo bili na trajektu kod Krka i krenuli prema našem cilju, kojega su svi s nestrpljen-jem iščekivali. Diveći se morskoj pjeni koju je trajekt ostavljao iza sebe već smo stigli na drugu stranu obale. I nakon nekoliko trenutaka došli smo do prekrasnog samostana sv. Frane gdje su nas radosno primili franjevci Konventu-alci. Nakon što smo se rasporedili po sobama imali smo jedan zajednički susret upoznavanja gdje su u parovima svi morali reći nešto o sebi a kasnije smo predstavljali jedni druge. Nakon kratkog odmora naš ljetni kamp započeli smo sa sv. Misom, izvorom i vrhuncem kršćanskog života. Kao i prvi dan tako su i ostali dani bili ispunjeni susretima s našim Gospodinom kroz molitvu, pjesmu, igru, radionicu i kateheze gdje

smo se susreli u zvjezdarnici s Abrahamom, u ribarnici s Jonom, zatim s Marijom i na kraju s carinikom Matejom. Sve su to bili ljudi koji su na svoj način susreli u svom životu Gospodina. Dani su prolazili i svaki je donosio nešto novo, lijepo i obogatio nas novim iskustvima mladih djevojaka koja su svoja razmišljanja i životna iskustva rados-no i iz dana u dan dijelila s drugima. Hvala Gospodinu koji nas je krijepio u ovim našim danima odmora i duhovnog rasta.

20

21

ODMORUBOGU

Čula sam u nekoliko navrata, na nekoliko mjes-ta, pitanje o ljetovanju bez Boga – stvari smo spa-kirali, destinaciju odabrali i krećemo na godišnji, a On će biti tu kad se vratimo. Ja sam sebi ''dala u zadatak'' da na ovaj odmor povedem svog Boga. Da Ga ne isključim... Nadam se da sam uspjela, jer moji prijašnji odmori su bili bez Njega. Ovaj sam put htjela nešto drugačije. Pažljivo sa željama – jer i dobila sam nešto drugačije. Dobila sam osam dana na prekrasnom otoku sa šarolikom i zaigranom ek-ipom. Dobila sam osam dana bez brige i umora. Dobila sam osam dana kad se netko drugi brine za sve – na tebi je da se samo pojaviš i uživaš. Okupili smo se oko 8 ujutro ispred zagrebačke Katedrale, potrpali stvari u bus, smjestili se i krenuli put Cresa. Dočekao nas ručak i živahna ekipa na odlasku. Smješteni smo po sobama, a nakon ručka – plaža.Poslije prvog kupanja, dočekala nas večera. A onda prezentacija o Družbi Marijinih sestara i o čudotvornoj medaljici (koju smo poslije dobili). Između jela i kupanja našla se pokoja ra-dionica i igra. Najviše me se dojmila ona s Ab ra h am o m , kad smo se po-dijelili u parove i vodili jedni druge po terenu kao slijepce. Tek kad zatvoriš oči i okruži te nep-oznata tama, vidiš koliko zapravo neke stvari uzimaš zdravo za go-tovo. Dok sam tako zatvorenih

očiju bila vođena, mislila sam na to kako jedva čekam da dođe kraj – tako da mogu otvoriti oči.... Ali..nikad kraja! Cijela vječnost. Dovoljno dugo da počnem misliti o onima kojima je sve-jedno jesu li oči otvorene ili zatvorene – tama je posvuda. Pa misli krenu na druga osjetila, npr. sluh? Zgodno iskustvo. Isto me se tako dojmila sveta Misa kod sestara Benediktinki. Skroz nešto drugačije. Kao da sam upala u neko drugo stoljeće! Na pozitivan način, dakako. Poznato mi...ali nije. Zatim su nas odveli na jedan izlet. I do jedne plaže sa bijelim kamenjem i doslovno kristal-no čistim morem. Da nisu bila ona dva čamca na plaži – rekla bih netaknuta priroda. Čista uživancija.Zahvalna Gospodinu za sve milosti koje sam primila u ovim danima u kojima sam na jedan novi način, poput Abrahama krenula na jedan novi i nepoznati put i susrela se s različitim ljudi-ma i njihovim životnim iskustvima. Okrijepljena duhovnom hranom koja će mi pomoći za moj svakodnevni život radosno sam se vratila svojim kolegicama i kolegama s kojima dijelim svoj život u radu. Ana Jurjević

Piše: s.Jelena Lončar

Slika govori više od riječi zato će ovaj kraći izvještaj o događanju biti popraćen slikama. Sve se to odvijalo dosta spontano i brzo. Kako je došlo do ideje proslave? Samim tim da je ovo 2013. godina negdje u siječnju sam se prisjetila svog dolaska na župu Bezgrješnog začeća BDM na Oranicama u Malešnici, a to je bilo 2003 godine. Pomislih „Ovo je već de-set godina kako Marijine sestre djeluju na toj župi. Što ću, pa to se mora malo i proslaviti...!“ Tako se misao pretvorila u ideju koja je obznan-jena i veoma rado prihvaćena. Da bi slavlje bilo svečanije pozvali smo goste iz Žepča, točnije s. Samuelu, Župnika Zlatka i župni zbor iz Žepča i zbor mladih Hilarus iz naše župe. Određen je i datum proslave 26.5.2013. svetkovina Presvetog Trojstva. Sve pripreme i probe bile su u tom znaku. Tre-balo je naučiti nove pjesme jer smo pripremali mali koncert, uvježbavali svečanije pjesme za sv. Misu. Sve se radilo s veseljem i srčanošću. Samom slavlju nazočilo je oko 70 osoba, članova tri zbora, sestra iz zajednice Srebrnjak, prijatelja, dobročinitelja i bližih suradnika. Svečanu Misu predvodio je vlč. Zlatko Ivkić župnik iz Žepča, a pod misom zajedno su pje-vali zbor iz Žepča i zbor domaćin, a nakon mis-nog slavlja održan je kraći koncert na kojem su se tri zbora predstavila sa po dvije Marijanske pjesme. Nakon programa nezaobilazna točka svima poznata zajednički ručak i druženje. Hvala dragim gostima što su se odazvali našem pozivu, također hvala i našim župnicima. Sve pozdravljam i svima želim još mnogo godina pjevanja, suradnje i lijepog druženja.

Obilježavanje desete obljetnice djelovanja

župnog zbora na Malešnici

22

IZVOR BEZ DNA

23

Piše: s. Dragana Petrović

Iskopaše sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu…. (Jr.2,13)

Prije nekoliko dana hodočastili smo u Međugorje i na putu smo svratili u svetište sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju. Nakon okrepe krenuli smo na vodu koju svi zovu čudotvornom vodom sv. Ive. I meni se učinila čudotvornom nakon što sam pokušala u plitkoj, kristalno bis-troj vodici dohvatiti dno, ali bilo je neuspješno. A još zanimljivije je to što me ponukalo da to učinim. Jedna od sestara je izgubila čep od boce, a tako je željela ponijeti vodu sa izvora. I ja sam ga, vidjevši gdje se u vodi nalazi, pokušala doh-vatiti i ostala nemalo u čudu kad nisam mogla dohvatiti ono što vidim. Odustala sam jer bih smočila rukav. I zamislila sam se nad tom po-javom: Da ne mogu u tako plitkoj vodici do-taknuti dno. Nastavila sam razmatrati o tome. Kolika li je dubina i neistraživi izvor onoga koji nas pozva, koji nam darova život, dah – sve što posjedujemo i što jesmo. Kolika je dubina Pres-vetoga Trojstva, tako nedohvatljiva, a tako bis-tra i prisutna u našim životima. I povikah u sebi kao i sv. Augustin:“Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara i tako nova. Kasno sam te uzljubio.“ A ja bih mogla reći: Kada ću te uzljubiti? Kada će moja duša pripadati samo tebi i tražiti tvoju slavu! Kada će sve u meni pjevati najbistrijem izvoru života koji se daje bez mjere! O Bože, radosti moja najveća, izvore kojeg ne mogu ispiti. Što te više upoznajem, to te više tražim i

želim spoznati sve više, a opet tek što mislim da spoznam, tek tada ništa ne znam i opet pružam ruku tražeći više. O kako si krasan Bože! Kako sve u prirodi govori o tebi. A tek kako si nep-redvidiv u svojem odabiru, pozivajući nas sluge i službenice svoje da pronosimo Riječi tvoje. Želimo poput Marije začeti tu Riječ i učiniti je plodnom i vidljivom za sve naraštaje. Ispuni naše dubine kako bismo mogli odsijevati tvo-jom prisutnošću, uvijek iznova, našoj braći i sestrama. Jer u svakom od nas se krije neiscrp-no bogatstvo Izvora koji postaje živa voda što struji u život vječni.

Piše: s. Jelica Jukić

Lijep i sunčan vikend od 20 do 22 rujan bio je rezerviran za hodočašće naše Hrvatske provin-cije u Međugorje.Od svih dojmova i događaja sa toga našega hodočašća izdvojiti ću samo neke. Sve se pretočilo u jedan lijep i sadržajan izlet. Cijelim putem pratilo nas je toplo, sunčano vrijeme. Nebo kristalno plavo i sunce koje tako grijati može samo sredinom rujna, ni previše ni pre-malo. Kad smo prešli granicu kao da su nas zagrlile neke ruke, od još uvijek, zelene šume, vrtoglavo visokih gorskih vrhova i zeleno pla-vog Vrbasa. Kako je prekrasna naša Bosna! S pravom pjes-ma kaže da je divna, mila, lijepa, gizdava.. Krenulo je nas 27 sestara na čelu s našom Pro-vincijalkom. To hodočašće bilo je zaista nešto lijepo što se dogodilo u našoj Družbi. U auto-busu je bilo sestara svih dobi. Hrabro su kren-ule i one starije, a Bog je dao snagu da izdrže. S. Hermengilda, s.Armela, s. Slavimira. Kao da su rođene Bosanke ili čak Hercegovke. Za s. Slavimiru se i ne čudimo, jer cijela Bosna je i tako „njena“. I sama vožnja u autobusu bila je lijep doživljaj jer smo bile samo mi sestre i mo-gle smo si urediti vrijeme kako nama odgovara. Ma ne može biti ljepše! Krenuli smo s krunicom i s pjesmom. Redale su se marijanske pjesme jedna za drugom, pa onda uvježbavanje pro-grama za nastup u Roškom Polju, u župi naše s. Provincijalke. I na s. Francisku je blagotvorno djelovao ovaj put tako da je proba trajala kratko a ona kaže: Pjevate odlično! Prvi veći odmor bio je u Podmilačju, kod svetoga Ive. Obišli smo staru zavjetnu crkvicu koja je u ratu srušena, pa je sada izgrađena nova po starim nacrtima, tako da izgleda kao da je originalna. Pomolili smo se u crkvi i pozdravili ovoga sveca cijele Bosne koji pokazuje na Jaganjca Božjega. Župnik nas je odveo na vrelo svetoga Ive. Pri-rodni izvor je tako uređen da se ima osjećaj kao da si stao u rijeku Jordan. Na stijeni slika krštenja Isusovog a ispod drvenih greda žubor

Došli smo ti Majko draga….

24

vode. Divili smo se kako je lijepo osmišljeno i izvedeno to „krštenje Isusovo“. No morali smo dalje! U radosnom ozračju zajedništva prevalili smo put kroz Bosnu i kroz tunel „Vrata Kupre-sa“ ugledali veliku visoravan pred nama. „Čija je ovo livada, čija je ovo trava“ bilo nam je jasno kad smo iz daljine ugledali crkvu na Kupresu. Kao velika stijena smjestila se usred kupreške visoravni crkva svete Obitelji. Krase ju dva ve-lika tornja – zvonika sa svake strane. Ova veleb-na crkva govori s koliko su je ljubavi i ponosa gradili ovdašnji vjernici da bude mjesto susre-ta s Bogom. Ušli smo unutra i zapjevali jednu pjesmu glavaru slavne Obitelji, svetome Josipu. Što reći o Kupresu. Pogledala sam na internetu slike Kupresa u ljetno doba kad je trava zelena i sve je puno cvijeća, sa tri prekrasna mala jezera. Kako je raskošna Božja ruka u ljepoti prirode na Kupresu. S koje god strane dođeš na Kupres moraš se penjati. A on se prostire na 1200 m na-dmorske visine i okružen je sa čak 16 planina.Vrata u Kupres otvorila su nam vrata u Herce-govinu. Vodič puta sada je bila s. Bogdana.

Bože, čuvaj zavičaj moj kršni,Zemlju moju trnjem okrunjenu!Nit djetinjstva za srce me veže,Za taj kamen i ljepotu njenu!

Čuvaj zemlju pradjedova naših,Tvrdu vjeru naših praotaca,

Gnijezdo mira, ljepote i pjesme;Našu mladost, kud god da koraca!

Frano Mikulić Jukić

Na svu ovu ljepotu Hercegovina dođe kao kru-na od kamena što se vidi sa svih strana. Nismo se mogli nagledati toga krajolika. Nije ni čudo da se tu u toj zemlji spustila k nama Gospa, naša majka, kraljica Mira. Vidjeli smo odakle su rodom naše sestre Vinka, Vasilija, Natalija, Do-broslava, Lucija, Bogdana i ostale. A vidjeli smo odakle i mi neki vučemo svoje korijene, jer se jako puno obitelji u Žepču doselilo baš iz ovog dijela Hercegovine.Prije dolaska na cilj, okrijepili smo se kod nećakinje s. Vinke, koja nas je dočekala

Došli smo ti Majko draga….

25

biti tako duboki i naši putovi prema njemu izglačani kao ovo kamenje kojim smo se penjali do Križevca.Treći dio našega puta bilo je „hodočašće“ u župu Roško Polje. Tamo smo bili prisutni na svetoj misi, na kojoj smo sudjelovali čitanjem i pjevanjem, a pozdrav je izrekla i naša Provinci-jalka. Bio je to zaista poseban dan, i za nas i za župljane ove župe. Svima se pojavio osmijeh na licu kad je na ambon izašla s. Adelin i zapjevala pjesmu Mariji na svom materinskom jeziku. Obitelj s. Kaje je pripremila ručak za sve nas. Posebno su nas sve oduševili roditelji sestre Kaje. „Vi ste meni sve kao moja Kaja“ rekla nam je mama s. Provincijalke. Osjećali smo se lijepo i ugodno, kao kod kuće. Naravno da se zao-rila i pjesma, a posebno ganga. Zaista je lijepo zvučalo kad su zapjevali župnik i tata s. Provin-cijalke. To je bila prava ganga. Onako s rukom na uhu.Uz zvuke gange oprostili smo se od Roškoga Polja i od Hercegovine te krenuli kući. Sve ono što smo vidjeli i doživjeli, treba sada čuvati i prebirati u svome srcu.

hercegovačkim uštipcima, toplom pitom i drugim domaćim specijalitetima. Cijeli ovaj put bio je kao mala priprava na Međugorje koje je bilo cilj našega hodočašća. Međugorje je šutnja, mir, molitva, krunica. Međugorje je kamen izglačan od mnogih hodočasnika. To je potreba čovjeka za Bogom. To je put kojim se dolazi do Boga. Kad se dođe na Podbrdo tamo je Gospin kip, tišina i molitva. To mi je ono najljepše u Međugorju. Ta tišina koja govori da je On uvijek s nama, da je prisu-tan bez buke i spektakularnosti. Lijepo je to molitveno ozračje u Međugorju koje vjerujem i privlači tolike hodočasnike. Cijeli taj krajo-lik jednostavno usmjerava misli k Bogu. Idući to jutro na brdo ukazanja molili smo krunicu zajedno sa grupom poljskih hodočasnika. Za-jedno sa njihovim „Matka Božja“ zvonio je i naš Majko Božja…uspinjali smo se polako a jedino što se moglo čuti bile su molitve hodočasnika na svim jezicima. Obistinile su se riječi pjesme: Došli smo ti ma-jko draga, sa svih strana ove zemlje. Kao i uvijek stvarno je bilo hodočasnika sa svih strana ove zemlje.U subotu popodne podijelili smo se u dvije grupe. Jedna grupa sestara je ostala u svetištu i tamo obavljala pobožnosti a mi ostali smo krenuli na brdo Križevac. Molili smo križni put. Hvala Bogu za taj uspon. Hvala Bogu za tre-nutke koje smo posvetili razmatranju Isusovog križnoga puta. Isus je za nas trpio. Nosio je križ, bio je žedan, umoran, jedva je koracao. Kako malo od toga mi možemo razumjeti. Kako često mrmljamo i nećemo prihvatiti svoj križ! A drugoga puta nema. Niti za nas osobno niti za našu Družbu, nego hodati zajedno s Isusom i ne bježati od križa. Jedan je mladić na Križevac stigao nekako u isto vrijeme kao i mi. Bos. Kleknuo je pod križem i molio. Hvala Bogu za mlade ljude koji u Međugorju traže susret s njim, kao što je to i ovaj mladić pokazao.Na kraju što reći. Teško je to sve sažeti u ova-ko malo riječi. Vjerujem da je svakoj sestri to bila jedna mala duhovna obnova. Obnova svo-ga odnosa s Gospodinom koji se uvijek mora njegovati. Naši susreti s Gospodinom moraju

26

Piše: s. Aleksija Filipović

Ovog ljeta provodeći svoj godišnji na moru posebno sam razmišljala o dobroti Božjoj koja je vidljiva u ljepoti prirode i dobroti ljudi. Posebno je Božja dobrota k nama došla u os-obi našega Gospodina Isusa Krista. Evanđelist Matej sažeo je to u jednoj rečenici: Prošao je zemljom čineći dobro. Ova rečenica koja opisuje Isusov život može se ostvariti i u našem životu. A mi je svakodnevno susrećemo u do-brim djelima mnogih ljudi. Uvjerila sam se da je velik broj onih koji imaju naklonost prema Crkvi i našoj svetoj vjeri uza sve što se negativno širi preko medija.Doživjela sam veliku dobrotu, poneku uslugu i pravu kršćansku ljubav od osoba laičkoga staleža, od kojih to nisam očekivala. To mi je dalo poticaj da se nikad ne umorim činiti dobro drugima, iskazivati usluge članovima u svojoj zajednici.Sve ovo mogla sam doživjeti i na godišnjem odmoru koji sam provela u društvu sa svojom sestrom Mirkom i sestrama u Dubrovniku. To su bili zaista blagoslovljeni dani odmora i duše i tijela. Uz dobar odmor, prekrasno more i grad Dubrovnik ni duhovni život nije oskudijevao. Organizirali smo si dnevni red tako da osobna i zajednička molitva uz odmor dođu u prvi plan. Uz tako odmorno tijelo ni stepenice nisu bile problem. Svako jutro išle smo na misu u jednu od crkava u gradu. Kućne sestre svojom dobrotom i zalaganjima dale su veliki doprinos da nam bude lijepo i ugodno. Neka ih Bog nagradi za svaku uslugu i dobro koje su nam iskazale.Ali bilo je i nepoželjnih događaja zadnji tjedan. Dobila sam veliku alergiju. Uz pomoć s. Josi-pine, koja je bila pravi milosrdni Samaritanac, sve je dobro završilo. Ona je išla sa mnom do bolnice koja je na kraju grada. Nakon prim-ljenih injekcija sve se smirilo, alergija je nestala i sretno je završio naš odmor.Neka nas sveti Vinko zagovara i neka Božja do-brota djeluje u svakoj sestri.

ISKUSTVO DOBROTE

27

Piše: s. Samuela Markanović

Svatko od nas – više ili manje – voli primiti dar i raduje se kad ga netko obdari, pa bila to mala i neznatna stvar ili znak pažnje. Koji put lijepa riječ ili vijeme koje darujemo drugome vrijedi više od ne znam kakvoga dara. Neke darove dugo čuvamo kao uspomene ili pamtimo osobe koje su nas razveselile svojim darom. Bog poznaje tu „slabost“ ljudskog srca koje se dade osvojiti darovima.On sam nas također po različitim darovima želi privući k sebi „konopcima svoje ljubavi“.Umjesto da budemo tjeskobni i zabrinuti, naš nebeski Otac želi da živimo svoj život radosno i s pouzdanjem kao njegov dar. Jedan crkveni otac, na pitanje zašto je Bog stvorio čovjeka, odgovara: Bog je stvorio čovjeka da bi imao koga neprestano darivati.Osim najvećeg dara, života i svega stvorenog što taj život okružuje, Gospodin je u naša srca položio skriveno blago vjere. Po njoj postajemo ono za čim naše srce čezne od iskona.Bog koji jest Ljubav, postupno nam objavljuje sebe kao Tajnu te nas dovodi do iskustva da smo ljubljena djeca Božja u Sinu. Razumski znamo, često i prihvaćamo tu stvarnost, ali ta spoznja često ostaje samo na razini razuma. Ta stvar-nost treba postati naše svakodnevno iskustvo, temelj na kojem gradimo sav svoj život i svoju sigurnost. Najveća i najjača čežnja čovjekova srca jest – biti ljubljen! Koliki ljudi lutaju i traže mrvice ljubavi jer nisu primili i doživjeli u svojoj obitelji toplinu, brigu i ljubav te im je teško povjerovati i spoznati Božju neizmjernu ljubav. Naša glad i žeđ za ljubavlju dobiva odgovor jedino u Bogu: Bog me je prvi ljubio. Objavi Božjeg imena „Ja je-sam“ odgovara naš „od kada jesam ljubim te!“ U toj dinamici – dijalogu naše gladi i Božje rasipne ljubavi odvija se sav naš rast u vjeri, mi-losti i mudrosti. Tu se događa naš istinski susret s Bogom oči u oči, srce u Srce. Molitva je izvor života s kojega

uvijek iznova mogu crpsti. Vrijeme molitve je dar Božji za nas, vrijeme slušanja Boga, ali je ono i naš dar Bogu koje nije dobro skraćivati. Svaka minuta ispunjena ljubavlju je dar.Sve što je Bog stvorio, stvorio je za nas da nas obdari. No mi često gledamo, a ne vidimo, slušamo, a ne čujemo, kušamo, a ne osjetimo da je u svemu – u vedrom nebu, u slasnom obroku, u vedrom oku – Božja ljubav koja nam se dariva.Drugi ljudi – naši bližnji su nam na osobit način dar. Po njima nam svakodnevno Bog govori, oprašta, dariva svoju ljubav i prisutnost te priliku da rastemo u ljubavi. „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Nije samo ono što je nama lijepo i ugodno dar Božji. Kao dobri Otac Bog nas stegom odgaja i želi nas putem patnje i križa dovesti do savršene sličnosti s Kristom. Zato u svakoj patnji, osamljenosti, bolesti, nerazumjevanju i siromaštvu krije se Božja ljubav koja nas odgaja i oblikuje. Tu nam je najteže pre-poznati i prihvatiti Božju volju i strpljivo nositi i podnositi svoj križ. Isus želi da se zagledamo u Njega, da ne gubimo vjeru i nadu, jer sve što s njime radimo i gradi-mo bit će u njemu i proslavljeno.Kad promatramo svoj redovnički život, svaka od nas se može s divljenjem upitati: „O Bože, zar si poz-vao mene, tvoje usne, moje rekoše ime…“Naši zavjeti, su dragocjena tri bisera

Dar – radost i zahvalnost

28

koje nam je Gospodin udijelio i daje nam mi-lost da ih živimo. Oni su čudesni dar njegove dobrote i ljubavi koje ćemo kroz svu vječnost s divljenjem promatrati. Istina je da zavjeti traže vjernost i dosljednost, ali nam neće uzmanjkati Božja pomoć i milost kad se na njega oslonimo. Upravo po zavjetima Duh Sveti u nama svaki dan oblikuje Isusove osjećaje, misli, spremnost da vršimo volju Očevu, tako da se umanjuje naš ja, te da se Krist sve više očituje kroz nas – Krist poslušan, čist i siromašan.Da bi potpuno osvojio i ispunio naša srca on postaje za nas Žrtva i Gozba ljubavi. To nije samo neki davni povijesni događaj nego živa stvarnost koja se po Euharistiji događa ovdje i sada. Ulazeći u Euharistiju, mi iz vremena prelazimo u Božju nazočnost koja je izvanvre-menska – dio Božje vječnosti. Kako primamo taj dar nad svim darovima, koji je Božje seb-edarje nama? Isus nas poziva i hrabri: „Uzmite i jedite….tko mene blaguje ima život vječni i ja

ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ Naša Majka Leopoldina uvijek je poticala sestre da se pola dana pripremaju za sv. pričest, a drugu polovicu da se zahvaljuju.Ako u Duhu Svetom promišljamo svoj život koji je u cjelosti Božji dar kao i toliko mnoštvo darova koje svakodnevno primamo od Božje ljubavi on će nas dovesti do punine radosti, zah-valnosti, vedrine i potrebe da i drugima preno-simo svoje iskustvo vjere, ljubavi i pouzdanja u Božju providnost. Zato otvorimo svoje oči i srce kako bi prepoznali Božje darove, znakove nje-gove ljubavi i njegove zahvate u naš život. Tako ćemo poput Marije biti spremne tiho i predano, svaki dan ponavljati svoj „Fiat – neka mi bude po riječi tvojoj!“Neka nas uvijek prati njezin majčinski po-gled i zaštita te zagovor sv. Vinka čiji blagdan nas povezuje i vraća na izvor poniznosti i jed-nostavnosti, čistoći srca i nakane koju nam je ostavio u baštinu.

29

30

07.04.U Zagrebu, Durmitorska 4., započele duhovne vježbe koje je predvodio o. Jozo Milanović, benediktinac, duhovnim vježbama prisustvo-valo je 20 sestara. Na dan početka duh. vježbi održan je Studijski dan kojeg je animirala s. Jelena Lončar.

10.04.Na poziv predsjednika udruge Marijini obro-ci u Zagrebu s. Provincijalka, s. Doroteja i s. Natalija prisustvovale večernjem programu kod sestara Milosrdnica koji je imao za cilj upoznati prisutne o načinu donacije za Mari-jine obroke. S. Doroteja je svjedočila o svom misijskom radu i djelovanju u Beninu kroz 25 godina.

13.04. U zajednici Durmitorska 4., po završetku duhovnih vježbi svečanim Euharistijskim slav-ljem i u sestrinskom zajedništvu svoj zlatni ju-bilej - 50 godina zvanja proslavile su: s. Rozeli-na Glasnović, s. Hermengilda Filić, s. Jeronima Suton i s. Dobroslava Begić.

24.04.U Zagrebu na Kaptolu u dvorani Vijenac održana zahvalna humanitarna večer za pok-rovitelje gradnje kuće u Beninu, zajednica Biro. Susret je animirao vlč. Toni Štefan. Ses-tre su izvele prigodni program te skromnim domjenkom i prigodnim poklonima zahvalile dobročiniteljima za svaku pomoć. Prikazan je i film iz zajednice Biro gdje se vidi novosagrađena kuća i internat za djevojčice.

28.04. U Osijeku održan studijski dan, predavanje je imala s. Jelica Jukić, navečer su započete duhovne vježbe. Voditelj duhovnih vježbi je bio o. Jozo Milanović.

04.05. U 17.30 svečanim Euharistijskim slavljem završene su duhovne vježbe i proslavljen zlatni jubilej s. Viktorije Ceković, s. Benigne Parić, s. Nade Velić i s. Benite Lovrić koja je zbog upale pluća tijekom duhovnih vježbi završila u bolni-ci. Po završetku Euharistijskog slavlja druženje se nastavilo kod zajedničkog stola.

25.05. S. Provincijalka i s. Doroteja otputovale u Pariz radi kupovanja Časoslova za sestre u Beninu. Tom prilikom boravile su u Hrvatskoj katoličkoj misiji koju vode hrvatski Dominikanci i sestre Milosrdnice Sarajevske provincije.

1. – 2. 06. U Osijeku je održan susret za mlade sestre, prisutne su bile sve osim s. Jelice Jukić. Prvi dan predavanje je održao svećenik vlč. Mato Gašparović, a nakon toga je s. Mirjam održala predavanje „Vjera kao odgovornost“. S. Adeline je napravila kratku usporedbu života u Hrvatskoj i života u Africi. Sutradan je upriličen posjet Ovčari gdje su sestre imale sv. Misu druženje i ručak a u Levanjskoj Varoši susret sa sestrama Karmelićankama. Zaključeno je da su potrebni ovakvi susreti radi približavanja, zajedničkog razmišljanja, ali i poboljšanja kvalitete duhovnog života. Naime potrebno je uzdići se iznad materijalnih stvari koje nas zarobljavaju.

VIJESTI

31

05.06.S. Provincijalka i s. Adeline otputovale za Za-greb. S. Adeline nakon godinu dana boravka u Hrvatskoj odlazi u Benin gdje će imati pripravu za doživotne zavjete i doživotne zavjete. Krajem osmog mjeseca ponovno se vraća u Hrvatsku.

22.06.U Zagrebu, Srebrnjak 15., održano Provinci-jalno vijeće. Isti dan s. Provincijalka i s. Natalija susrele se sa s. Darijom Crnadak

23.06. U Blaškovcu održan studijski dan kojeg je an-imirala s. Samuela Markanović, u večernjim satima započete su duhovne vježbe koje je predvodio o. Jozo Milanović.

01.07. U Novom Sadu sahranjen nećak s. Janje i s. Vinke Begić, na sahrani su uz njih dvije bile i s. Božana Grgić, s. Dominika Jozić i s. Danijela Jukić.

08.07. S. Jelena Lončar i s. Slavica Tubak otputovale na Cres sa 20 djevojaka, s kojima su bile na lje-tovanju 8 dana uz prigodan program.

11.07.S. Provincijalka, Časna Majka, s. Natalija, s. Josipa, sestra, sestre Natalije te gđa. Viktorija otputovale u Benin.

11.07.U kući Marijinih sestara u Blaškovcu sedam pripravnika DI imali su osmodnevne duhovne vježbe.Voditelj je bio o. Mirko Nikolić.U kući se osjećao molitveni duh, red, mir, sabranost i disciplina.

16.07. U Beninu u zajednici Malanhoui proslavljena 25 godišnjica djelovanja Marijinih sestara u toj Državi. Slavlju su prisustvovale Č. Majka, s. Pro-vincijalka i s. Natalija te veliki broj svećenika, redovnica drugih Družbi te mnoštvo vjernika. Tom prigodom četiri sestre položile su prve za-vjete. Bilo je lijepo vidjeti za vrijeme procesije 25 domaćih sestara uz naše sestre, s. Doroteju, s. Maristelu, s. Jacintu te s. Nataliju koja je bila također prisutna uz s. Provincijalku i Časnu Majku. Nakon sv. Mise slavlje se nastavilo u sa-mostanu naših sestara koje su priredile ručak za sve svećenike, bilo ih je 63, redovnice, surad-nike i djecu, o kojoj se sestre brinu. Bogu hvala za ovaj prekrasan dan i jubilej koji smo obilježili na afričkom tlu.

18.07. Časna Majka, s. Provincijalka, s. Natalija i gosti pošli u posjet zajednici Biro na sjeveru Benina ( put 600 km) Tamo su proboravile 4 dana. Pos-jetile su misionare sv. Vinka koji su prije god-inu dana došli upravo u ovu misijsku postaju Biro gdje djeluju naše sestre. To je doista velika pomoć i Božja providnost kako sestrama, tako i svećenicima. Naše sestre i svećenici lijepo surađuju.

19.07. Posjet selu gubavaca koje se nalazi na području župe Biro.

22.07.Povratak iz Biroa u Malanhoui. S. Doroteja započela petodnevnu pripravu za doživotne za-vjete s. Adeline i s. Madelaine.

26. 07.Proslava blagdana sv. Ane, na groblju sv. Ane, svečanoj sv. Misi u 16 sati prisustvovale i sestre

32

iz Provincijalne kuće. Na velikoj grobnici ob-novljena i postavljena ograda.

28.07. S. Provincijalka zajedno sa sestrama posjetila zajednicu u Porto Novom, gdje su prisustvo-vale sv. Misi, potom su posjetile zajednicu u Affamey gdje su bile i na ručku. Poslije ručka obišle su teren na kojem će uskoro početi grad-nja sirotišta i kuća za sestre.

01.08. Sahranjen Franjo Jozić, brat naše s. Dominike, koji je iznenada preminuo u 39 godini života. Sahrani prisustvovale sestre iz Osijeka, N. Ka-pele i sestre iz Zagreba.

07. 08.Na Mirogoju sahranjen Štefan Barešić, nećak s. Magdalene, koji je tragično preminuo u 23 go-dini života, sahrani prisustvovale sestre iz Za-greba, N. Kapele te s. Samuela i s. Dragana.

12.08.U Beninu održan studijski dan pred početak duhovnih vježbi u zajednici Malanhoui. Prisutno 14 sestara i 3 novakinje. Nagovor o vjeri je imala s. Julienne, a početak i uvod s.Provincijalka. Navečer su počele duhovne vježbe koje je predvodio p. Stanislav- misionar sv. Vinka iz Poljske. Duhovne vježbe su trajale 8 dana. Za vrijeme duhovnih vježbi s. Provincijal-ka je bila na raspolaganju sestrama za razgovor, a prevodila je s. Natalija.

15.08. Velika Gospa!Proslava Velike Gospe u Aljmašu, na ispomoć pošle i sestre iz Provincijalne kuće.U Beninu s. Natalija, s. Jacinta i s. Provincijalka prisustvovale svećeničkom ređenju u katedrali u Porto Novo. Sv. Misa s obredima trajala je pet i pol sati, 14 đakona primilo je sveti red.

24.08. Svečano proslavljeni doživotni zavjeti s. Adeline i s. Madelaine. Sv. Misu je predvodio namjesnik biskupa mons. Jean uz veliki broj svećenika ( 40), redovnica, župljana i rodbine sestara.

26.08. Sestre i novakinje upriličile su prigodan pro-gram te se tako oprostile i zahvalile s. Provin-cijalki na posjeti i vremenu provedenom u Be-ninu. Provincijalka, s. Natalija i s. Adeline su sutradan otputovale za Hrvatsku. A već 28.08. stigle su na aerodrom u Zagreb. U večernjim satima s. Provincijalka i s. Adeline stigle su u Osijek gdje ih je radosno dočekala zajednica se-stara sa svečanom večerom.

29.08. S. Provincijalka i s. Božana pošle su na sastanak u Novu Kapelu, gdje se rješavalo pitanje opstan-ka Doma za starije i nemoćne.

01.09. Sahrana tate s. Doroteje u Žepču. Sahrani prisustvovalo 12 sestara zajedno sa s. Provin-cijalkom. Isti dan u Blaškovcu s. Ivana i s. Je-lena imale jednodnevnu duhovnu obnovu za 32 mladih .

08.09.U Osijeku, u Provincijalnoj kući održan Provin-cijalni savjet.

20.09.-22.09.Provincijalno hodočašće u Međugorje. Hodočastilo je 28 sestara iz svih zajednica naše Provincije. Hodočašće je proteklo u molitven-om i sestrinskom ozračju.

Glasilo Hrvatske ProvincijeMarijinih sestara

Uređuju:s. Jelica Jukićjelica.jukic@gmail.coms. Danijela Jukićdany.jukic@gmail.comOdgovara:s. Kaja Ljubasprovincijalna poglavarica

33

KuvertaJedan svećenik, vrijedan i požrtvovan, često je radio do kasno. Bio je doista dostojan svoje službe. Jednoga dana radeći svoj posao u kasnim večernjim satima na um mu je pao lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se baš tada sjetio baš nje. Ona je sirota živjela sama i napuštena, nitko nije brinuo o njoj. Pa je svećenik odlučio da joj pomogne. Počeo je skupljati novac. Nešto se izvuklo iz lijevog džepa, nešto iz desnog, nešto ispod tegle, ispod madraca, iz čistih skrivenih čarapa... Uglavnom, od svukuda po malo. Ne kaže se uzalud "zrno po zrno - pogača". I sve ono novca što je našao i skupio spremio je u jednu kuvertu s namjerom da sutra ode u poštu i da joj pošalje.Zadovoljan, nastavio je dalje sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko je pokucao na vrata. "Tko li je sada? O ovo kasno doba?" - zapitao se svećenik. I ne sluteći što ga čeka laganim korakom prišao je vratima i otvorio ih. Pred njim se pojavio zamaski-rani čovjek s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika hladno mu se obratio: "Daj pare ili život!" Budući da svećenik još nije bio završio svoje poslanje na ovome svijetu morao je lopovu predati novce koje je imao. Uzeo je kuvertu pripremljenu za staru gospođu i s tugom u srcu predao je lopovu. Lopov je otišao ne ozlijedivši svećenika.Kad je stigao na sigurno, lopov je pogledao kuvertu i zastao na tren kad je pročitao kome je kuverta bila namijenjena. Nešto ga je steglo u grlu i gušilo, zastao je, zgrčio se i počeo plakati. Kuverta je bila namijenjena njegovoj majci! Pomislio je: "Svećenik se u ovo doba noći sjetio moje majke i šalje joj novac. A ja ju nikad ni ne posjetim, rijetko je se i sjetim. Čak i kradem novac koji je njoj namijenjen. Kakav sam ja to čovjek? U što sam se to pretvorio?"Obrisao je suze i otišao ponovno kod svećenika. Kleknuo je pred njega i zamolio za oprost. Svećenik ga je ispovijedio i blagoslovio. Lopov se zatim vratio majci odnijevši joj kuvertu i pozdrav od svećenika. Nastavio je mirno živjeti s majkom. Nikad više nije krao nego je našao posao i brinuo o majci.

34

Slavlje Mlade mise u Žepču

U našoj župi Žepče puno je lijepih događanja u jednoj godini. Osobito su lijepa slavlja Prve sv. Pričesti i Krizme te najvažnija proslava patrona naše župe sv. Ante. To je najljepše slavlje gdje dolaze i vjernici iz drugih župa, a mi djeca taj dan ne idemo u školu.Osim ovih redovitih slavlja ove godine se u našoj župi zbio jedan jako lijep i važan događaj.

Bilo je to slavlje mlade mise vlč. don Danijela Vidović. Don Danijel je rodom iz jednog malog sela koje se zove Lovnica.Ono se nalazi u blizini Žepča gdje je don Danijel završio svoje osnov-no školovanje, te je krenuo dalje na školovanje i odgoj u salezijansku zajednicu u Zagreb. Napokon je došlo i to dugo očekivano vrijeme slavlja mlade mise.Vlč. don Danijel za svećenika je zaređen 29.06. ove godine u Zagrebu, a slavlje mlade mise zbilo se dana 03.08 u župi sv.Antuna Padovanskog. Prije 7 godina u našoj župi mladu misu je slavio i vlč.Damir Ivanović. Don Dani-jel je za svoje geslo uzeo jednu lijepu rečenicu iz Ivanovog evanđelja, a ona glasi:...Nitko nema

veće ljubavi od ove, da tko položi život za svoje prijatelje!»..Slavlje don Danijelove mlade mise bio je lijep i važan događaj ne samo za njega, nego i za cijelu župnu zajednicu. Nakon slavlja mlade mise u crkvi sv.Ante, mnogi su došli primiti mladomisnički blagoslov, a daljnje slavlje s don Danijelom podijelilo je oko 1 500 ljudi. Na slavlje mlade mise bio je pozvan i provincijal salezi-janske družbe don Pejo Orkić, te don Stipo Matijević kojeg je don Danijel uzeo za propovjed-nika, tu je naravno bio i ravnatelj Katoličkog Školskog Centra don Tihomir Šutalo. Mlada misa ostat će u lije-pom sjećanju svim gostima i župljanima ove župe. Don Dani-jel danas djeluje u salezijanskom katoličkom centru KŠC don Ivan Bosco u Žepču.Ondje radi kao ravnatelj dječjeg oratorija, te brojnih drugih ak-tivnosti.

Antonia Bonić, 1.r. srednje škole KŠC Žepče

35

Molitva zahvale

Isuse, hvala ti na još jednom danu, na još jednom tvom pogledu!

Isuse, kada bismo se zahvaljivali na svemu što nam ti darivaš,

trebali bi zahvaljivati cijelu vječnost:

Za svaki uzdah, za svaku sekundu našeg života.

Sve što imamo od tebe smo dobili. Ti si želio i dopuštaš da mi živimo.

Dao si svoj život za nas, a malo tko bi dao svoj život za tebe.

Molim te da budemo ustrajni u vjeri, a ne da jedan dan odlučimo činiti nešto dobro,

a drugi dan zaboravimo ili skrenemo s tvoga puta.

Molim te Isuse, probudi u meni osjećaj za bližnjega koji je u nevolji.

Pomozi mi da ne mislim samo na sebe, nego da se znam odreći svog slobodnog

vremena i pomoći drugima, utješit ih i razveseliti.

Hvala ti Isuse što mi opraštaš i daješ priliku da budem bolja osoba.

Daj da tako i ja opraštam kad mene netko uvrijedi.

Hvala ti Isuse što si mi dao ovo nadahnuće.

Molim te pomozi mi na putu vjere, mira i ljubavi. Amen

Boris Mikulić VII b - Žepče

35