25
Pismena vježba iz predmeta Istorija likovne umjetnosti Tema: Vizantijska umjetnost

Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Vizantijska umjetnost

Citation preview

Page 1: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Pismena vježba iz predmeta Istorija likovne umjetnostiTema: Vizantijska umjetnost

Page 2: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Sadržaj

Uvod.....................................................................................................................................3

Crkva S. Vitale.....................................................................................................................4

Aja Sofija.............................................................................................................................6

Crkve drugog zlatnog doba..................................................................................................8

Crkva Sveti Marko u Veneciji...........................................................................................10

Saborna crkva Vasilija Blaženog.......................................................................................11

Ikonoborstvo......................................................................................................................11

Monumentalno vajarstvo...................................................................................................15

Zaključak...........................................................................................................................16

Literatura...........................................................................................................................17

2

Page 3: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Uvod

Car Teodosije 395.godine podijelio je Rimsko Carstvo na dva dijela: Zapadno

Rimsko Carstvo kojim je upravljao Arkadije i Istočno Rimsko Carstvo (Vizantija) na čelu

koga je bio Honorije. Zapadno Rimsko Carstvo propalo je 465-7. godine, dok se Istočno

Carstvo održalo do druge polovine XV vijeka ili tačnije do 1453. godine. Ubrzo posle

diobe carstva, već početkom V vijeka, izdvaja se vizantijski stil (tj.stil vezan za carski

dvor u Carigradu), ali sve do početka VI vijeka teško ga je razlikovati od

ranohrišćanske umjetnosti,jer između vizantijske i ranohrišćanske umjetnosti

nema tačno određene demarkacione linije. Sve dotle, obije oblasti doprinosile su

razvoju ranohrišćanske umjetnosti, premda su se osjećale tendencije da se vodstvo

sve više pomijera prema Istoku što je polažaj Zapada bivao slabiji. Za vladavine

Justinijana (527-565) ovo pomijeranje bilo je završeno; Carigrad je potvrdio ne

samo svoju političku prevlast nad Zapadom, već je postao i nesporna umjetnička

prestonica. Sam Justinijan bio je tako veliki pokrovitelj umjetnosti da se s njim

nije mogao mjeriti niko od vremena Konstantina Velikog; djela koja je on

potpomagao i podsticao odlikuju se carskom velelepnošću koja u punoj mjeri

opravdava pohvale svih onih koji su njegovu eru nazvali zlatnim dobom.

3

Page 4: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Crkva S. Vitale

Kao po ironiji sudbine, najbogatija grupa spomenika prvog zlatnog doba sačuvana je danas ne u Carigradu već u gradu Raveni, koja je za vrijeme Justinijana bila glavno uporište vizantijske vlasti u Italiji. Najznamenitija crkva tog vremena, S. Vitale, sagrađena 526-547, predstavlja najznačajniji spomenik vizantijske arhitekture u zapadnoj Evropi i jedan od najznačajnijih spomenika vizantijske umjetnosti uopšte.

U njenoj oktogonalnoj osnovi sa kupolom iznad središnjeg dijela očigledan je uticaj mauzoleja Sta Costanza u Rimu, ali se razvoj do koga je u međuvremenu došlo odigrao izgleda na istoku, gdje su crkve s kupolom raznih tipova bile građene u vijekovima koji su prethodili S. Vitalu. Uporedo sa Sta Costanzom, S. Vitale je veći i po dimenzijama i mnogo bogatiji prostornim efektima; ispod prozorskog- lateralnog zida, zid glavnog broda pretvorio se u niz polukružnih niša koje prodiru u bočni brod i tako ga vezuju sa glavnim na jedan nov i komplikovan način. Sam bočni brod dobio je sprat (ove galerije bile su rezervisane za žene). Nova tehnika u konstrukciji svoda dozvoljava velike prozore na svim visinama, pa se unutrašnjost kupa u svjetlosti. Ovde nalazimo samo ostatke uzdužne ose ranohrišćanskih bazilika: to je odjeljak za oltar zasvođen krstastim svodom, iza kog leži apsida, prema istoku, i narteks na suprotnoj strani (čiji čudan nesimetričan položaj još nije razjašnjen). Pitanje koje se postavlja jeste kako se dogodilo to da Istok daje prednost tipu crkvene građevine (različite od krstionice i mauzoleja), koji

4

Page 5: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

se iz osnova razlikovao od bazilike i- sa zapadnog gledišta- bio tako neposredan za hrišćanski ritual. Najzad zar bazilikalno rješenje nije imalo podršku i samog Konsantina? Pominjani su mnogi različiti razlozi- praktični, vjerski, politički. Svi oni mogu imati neku vrijednost, ali ako treba reći istinu, svima nedostaje zaista ubjedljivo objašnjenje.

U svakom slučaju, od vremena Justinijanovog, crkva centralne osnove s kupolom imaće prevagu u svijetu pravoslavnog hrišćanstva isto tako potpuno kao što je bazilikalna osnova preovlađivala u arhitekturi srednjovijekovnog Zapada. Što se tiče S. Vitala, njegova veza sa vizantijskim dvorom posvjedočena je u dvama čuvenim mozaicima s obije strane oltara, za koje je nacrt morao doći neposredno iz carskih radionica. Na njima je Justinijan i njegova žena carica Teodora, u pratnji visokih službenika, mjesnog sveštenstva i dvorskih dama, prisustvuju službi kao da su u dvorskoj kapeli.

Justinijan sa pratnjom (mozaik).

Na ovim kompozicijama završenim neposredno prije osvećenja crkve vidimo jedan ideal ljudske ljepote sasvim različit od od zdepastih figura s velikim glavama kakve smo setali u umjetnosti IV i V vijeka; tu i tamo ugledali smo za trnutak rađanje novog ideala, ali ga tek sad vidimo u potpunosti: neobično visoke, tanke figure malenih stopala i sitnih ovalnih lica na kojima dominiraju ogromne prodorne oči, i tijela koja izgledaju sposobna samo za spore ceremonijalne pokrete i pokazivanje odjeće raskošnih šara. Svaki nagovještaj pokreta ili promjene brižljivo je isključen- dimenzije vremena i zemaljskog prostora ustupile su pred vječnom sadašnjicom usred providnog zlatnog sjaja neba, pa

5

Page 6: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

svečani, frontalni likovi kao da prikazuju nebeski a ne zemaljski dvor. Ovo jedinstvo političke i duhovne vlasti tačno odražava „bozansko kraljevstvo” vizantijskog cara.Mi smo, u stvari, pozvani da vidimo Justinijana i Teodoru kao analogiju za Hrista i Bogorodicu.Okrenemo li se od ovih mozaika unutrašnjem prostoru crkve, otkrićemo da i on posjeduje onu istu osobinu dematerijalizovane vitkosti koja stremi u vis, koja i figurama daje onaj svojstveni izraz zanosa. Justinijan, Teodora i njima najbliže figure vjerovatno su bili slikani s namjerom da budu individualni portreti, pa su njihove crte zaista i diferencirane do izvjesnog stepena (arhiepiskopa Maksimilijana više od ostalih), ali, inače, i lica i tijela uobličena su prema jednom idealnom tipu, tako da pokazuju čudnu porodičnu sličnost. Od ovog trenutka pa nadalje, te iste krupne oči pod povijenim obrvama, ista mala usta i dug, tanak, pomalo orlovski nos, sretaćemo bezbroj puta u vizantijskoj umjetnosti.

Aja Sofija

Među sačuvanim spomenicima Justinijanove vlade u Carigradu je daleko najznačajnija Aja Sofija (Sv. Sofija) remek-djelo arhitekture toga doba i jedan od velikih stvaralačkih trijumfa svih vremena.

6

Page 7: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Sagrađena u godinama 532-537 postala je tako slavna da su zapamćena i imena njenih graditelja- Antemija iz Tralesa i Isidora iz Mileta. Poslije turskog osvajanja postala je džamija ( i četiri minareta dodata su joj u to vrijeme), a mozaici koji su je krasili bili su uglavnom prekriveni premazom. Neki od tih mozaika otkriveni su posljednjih godina pošto je građevina pretvorena u muzej.

Osnova Svete Sofije predstavlja jedinstvenu kombinaciju elemenata: ona ima dužinsku osnovu ranohrišćanskih bazilika, ali glavnu karakteristiku glavnog broda čini kvadratni prostor krunisan ogromnom kupolom kojoj su s oba kraja pripojene polukupole, tako da je glavni brod, ustvari postao jedan veliki oval. Uz ove kupole su prislonjenje polukružne niše s otvorenim arkadama, slično kao u S.Vitalu; prema tome, moglo bi se reći da je kupola Sv.Sofije bila ubačena između dvaju polovina crkve sa centralnom osnovom. Kupola počiva na četiri luka koji prenose njenu težinu na velike stupce u uglovima kvadrata, tako da zidovi ispod lukova nemaju uopšte nikakvu konstruktivnu funkciju. Prelaz od kvadrata koji obrazuju ovi uglovi do kružnog oboda kupole izveden je pomoću sfernih trouglova koji se zovu pandantifi; zato govorimo o čitavoj arhitektonskoj jedinici kao o kupoli na pandantifima. Takvo rješenje omogućuje građenje viših, svjetlijih i ekonomičnijih kupola nego što je starija metoda (kakvu smo vidjeli na Panteonu, Sta Costanzi i S.Vitalu) postavljanja kupole na kružnu ili poligonalnu osnovu. Gdje i kada je pronađena kupola na pandantifima, ne znamo.Sv.Sofija je najstariji primjer njene primjene u monumentalnim razmjerama, a vjerovatno je bila primjer i od epohalnog značaja, jer je od toga trenutka kupola na pandantifima postala osnovna karakteristika vizantijske a nešto kasnije i zapadne arhitekture. Međutim postoji još jedan element koji je ušao u rješenje Sv. Sofije. Osnova, potporni glavni stupci i velike dimnezije čitave crkve podsjećaju na Konstantinovu baziliku, najambicioznije ostvarenje carske rimske zasvođene arhitekture i najveći spomenik vezan za vladara prema kome je Justinijan gajio naočito divljenje. Sv.Sofija tako ujedinjuje Istok i Zapad,

Konstantinova bazilika u Rimu arhitekturi dostigla je ovde jednu novu, velelepnu dimenziju. Još mnogo više nego ranije, svjetlost sada igra glavnu ulogu: kupola izgleda kao da lebdi- „nalik na ozareno nebo”, kako kaže jedan savremeni opis ove građevine- zato što počiva na gustom redu prozora, a zidovi glavnog broda imaju toliko

7

prošlost i budućnost, u jednoj jedinoj neodoljivoj sintezi. Njena masivna spoljašnjost čvrsto leži na zemlji, nalik na kakvu veliku humku, i diže se u odsjecima do visine koja je za oko 15m veća od Pantenona, pa se zato njena kupola iako nešto manja (prečnik 20m) ističe mnogo smjelije. Kad uđemo u crkvu, utisak težine se gubi kao da je materijal, čvrsti vid konstrukcije, izbačen napolje; ostao je samo prostor koji se širi i nadima pripojene niše, pandantife i samu kupolu kao neka jedra. Arhitektonska estetika koju smo vidjeli kako se uobličava u ranohrišćanskoj arhitekturi dostigla je ovde jednu novu,

Page 8: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

otvora da su prozirni kao čipkana zavjesa. Zlatno svjetlucanje mozaika vjerovatno je dopunjavalo „iluziju nestvarnosti”.Ali jasno osjećamo novu estetiku čak i u ornamentalnim detaljima kao što su profili i kapiteli. Motivi- spirale, akantovo lišće i slično- sve je izvedeno iz klasične arhitekture, ali je utisak koji ostavljaju iz osnove različit; umjesto da aktivno ublažava pritisak težine na stablo stuba, kapitel je postao kao neka šupljikava korpa čije nježne površinske šare skrivaju snagu i čvrstinu kamena. U vizantijskoj arhitekturi nije stvorena više ni jedna građevina koja bi se mjerila sa Sv.Sofijom.

Unitrašnjost Aja Sofije

Crkve drugog zlatnog doba

Crkve drugog zlatnog doba (od kraja IX do XI vijeka) i kasnije bile su skromnih razmjera i više monaške nego carske po duhu. Njihova najčešća osnova je grčki krst (tj.krst sa kracima podjednake dužine) upisan u kvadratu sa narteksom pridodanim na jednoj i apsoidom (ponekad s kapelama sa sveke strane) na drugoj strani.Glavna karakteristika konstrukcije je kupola na kvadratnoj osnovi; ona često počiva na valjkastom tamburu s viokim prozorima, čime se uzdiže još više iznad same građevine, kao što je slučaj sa dvjema manastirskim crkvama u mjestu Hosios Loukas u Grčkoj.

8

Page 9: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

One takođe ilustruju dvije druge karakteristike kasnije vizantijske arhitekture: tendenciju ka gizdavijoj spoljašnjosti, za razliku od ktajnje strogosti koju smo ranije zapazili (crkva S.Vitale, Ravena, 526-547) i sklonost ka vertikalno izduženim proporcijama. Međutim, ova vertikalnost nam svojom punom snagom pada u oči tek kada uđemo u crkvu. Visoki , uski prostorni odjeljci stvaraju izvještali utisak prenatrpanosti, skoro zbijenosti, koji na dramatičan način popušta kada podignemo oči prema blistavom potkupolnom prostoru. To se najbolje uočava u manastirskoj crkvi u Dafni, gdje je slikarska dekoracija kupole bolje očuvana nego u Katolikonu u mjestu Hosios Loukas.

9

Odozgo, iz središta kupole gleda nas uzvišena slika Hrista Pantokratora (vladara svemira) izrađena u mozaiku na zlatnoj pozadini, a njene ogromne dimenzije još su naglašene mnogo manjim fugurama šesnaestorice starozavetnih proroka, postavljenim između prozora. U uglovima vidimo četiri prizora koja otkrivaju ljudsku i božansku prirodu Hrista – Blagovijesti, Rođenje, Krštenje i Preobraženje. Čitav ciklus predstavlja jedan teološki program tako savršeno u skladu sa geometrijskim odnosom slika da ne možemo reći da li je slikarska shema dala oblik arhitekturi ili obnuto. Sličan strogi red vlada i u rasporedu tema u čitavoj unutrašnjosti.

Page 10: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Crkva Sv. Marko u Veneciji

Najveća i najraskošnije ukrašena crkva drugog zlatnog doba sačuvana do danas jeste crkva Sv. Marko u Veneciji, započeta 1063. godine. Venecija je dugo bila po vizantijskom vrhovonom vlašću i ostala je u umjetničkom pogledu zavisna od Istoka još dugo pošto je postala trgovačka i politička sila po sopstvenom pravu. I Sv. Marko ima osnovu grčkog krsta upisanog u kvadratu, ali je ovde svaki krak krsta naglašen svojom posebnom kupolom.

Ove kupole nisu uzdignute na tamburima; umjesto toga one su bile obložene drvenim glavičastim krovovima pokrivenim pozlaćenim bakarnim limom i imale su gizdave lanterne na vrhu, da bi izdaleka izgledale jos više i upadljivije. One za mornare predstavljaju izvanredan biljeg na kopnu. Prostrana unutrašnjost, čuvena zbog svojih mozaika, pokazuje da je bila građena za mnogobrojno građanstvo velike metropole, a ne samo za malu manastirsku zajednicu kao crkve u Dafni ili u Hosios Loukasu.

10

Page 11: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Saborna crkva Vasilija Blaženog

Ikonoborstvo

Razvoj vizantijskog slikarstva i vajarstva poslije Justinijanovog doba bio je prekinut ikonoboračkim rasprama. One su počele jednim carskim ediktom iz 726. godine kojim su zabranjene religiozne slike. Ta borba je bjesnila više od sto godina i podijelila je narod u dva neprijateljska tabora. Ikonoborci (protivnici ikona), kojima je na čelu bio car i koji su imali podršku uglavnom u istočnim provincijama, ostajali su uporno pri doslovnoj interpretaciji biblijske zabrane pravljenja kipova jer one potpomažu idolopoklonstvo; oni su željeli da ograniče vjersku umjetnost na apstraktne simbole i biljne i životinjske oblike. Njihove protivnike ikonofile predvodili su kaluđeri; ovi su bili usredsređeni u zapadnim provincijama, gdje je vjerski edikt uglavnom ostao bez dejstva. Korijeni sukoba bili su veoma duboki: na teološkom planu oni su povlačili za sobom i sporno pitanje o odnosu ljudskog i božanskog u ličnosti Hristovoj, dok su društveno i politički bili odraz borbe za vlast između crkve i države. Ova raspra takođe je označila i definitivan raskid između katolicizma i pravoslavlja. Da je edikt mogao efikasno stupiti

11

Za vrijeme drugog zlatnog doba vizantijska arhitektura zajedno sa pravoslavnom vjerom proširila se i u Rusiju. Tamo je osnovni tip vizantijske crkve doživio jedan čudan preobražaj zahvaljujući upotrebi drveta kao građevinskog materijala. Najčuvenije djelo ove domaće struje jeste Saborna crkva Vasilija Blaženog kraj Kremlja u Moskvi. Sagrađena za vladavine Ivana Groznog, ona je neopozivo ruska kao I njen izuzetni vladar. Kupole, koje su bezgranično umnožene, postale su fantastični građevinski oblici nalik na kule, čiji živo išarani krovovi liče na bilo šta- od pečurki i jagoda do istočnjačkih turbana. Ove ogromne kape kao od sladoleda odišu veselom nerealnošću vilinske bajke, ali je njihov sveukupni utisak ipak izvanredno snažan. Podešene da odgovaraju mašti jednostavnog seljačkog življa (koji ih je vjerovatno otvorenih usta netremice posmatrao diveći se prilikom svojih rijetkih posjeta prestonici) one ipak izražavaju smisao za čudesno koje je izvedeno iz mnogo ozbiljnijih čuda vizantijske arhitekture.

Page 12: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

na snagu u cijelom carstvu, on bi sigurno zadao vizantijskoj crkvenoj umjetnosti smrtonosan udarac. On je ipak uspio da u velikoj mjeri smanji proizvodnju svetih slika, ali nije mogao da je sasvim iskorijeni, tako da se ona veoma brzo oporavila poslije pobjede ikonofila 843. godine. Imamo veoma malo pouzdanog znanja o tome kako je vizantijskoj umjetničkoj tradiciji pošlo za rukom da se održi od početka VIII do sredine IX vijeka. Međutim, čini se da je ikonoborstvo dovelo do obnavljanja interesovanja za svetovnu umjetnost, koja nije bila pogođena zabranom. To nam može pomoći da objasnimo iznenadnu ponovnu pojavu poznih klasičnih motiva u umjetnosti drugog zlatnog doba, kao u prizoru sa Davidom koji sastavlja psalme iz tzv. Pariskog psaltira.

cik-cak šara nabora na draperiji koja Melodiji pokriva noge. Drugi jedan privlačan odbljesak starih izvora jeste niz prizora iz Knjige postanja među mozaicima u crkvi Sv. Marka u Veneciji, koji su vjerovatno rađeni prema nekom ranohrišćanskom iluminarnom rukopisu.

Najljepša djela drugog zlatnog doba odlikuju se klasicizmom koji je skladno sjedinjen sa oduhovljenim idealom ljudske ljepote kakve srećemo u umjetnosti za Justinijanove vladavine. Među njima, Raspeće, mozaik iz manastirske crkve u Dafni uživa poseban glas. Njegovi klasični kvaliteti su suštinski upotpunjeni većom osjećajnošću nego u Pariskom psaltiru, ali su isto tako i potpuno hrišćanski: tu ne vidimo težnju da se ponovo stvori realistički prostorni okvir, ali je kompozicija puna jasnoće i ravnoteže, što djeluje zaista monumentalno u poređenju sa zbrkanim pompejskim pejzažom minijature s Davidom. Klasična je i dostojanstvenost, kao u statua, kojom se odlikuju figure,a one izgledaju i nevjerovatno prirodno i ljupko u poređenju sa mozaikom Justinijana u S. Vitalu. Najznačajniji vid njihovog klasičnog nasljeđa je emocionalan, a ne fizički; to je onaj plemeniti patos koji je izražen njihovim gestovima i izrazom lica, ona uzdržana i uzvišena patnja kakvu susrećemo u grčkoj umjetnosti V vijeka prije n.e. Ranohrišćanska umjetnost bila je lišena ovog kvaliteta. Njeno gledanje na Hrista

12

On je bio iluminiran vjerovatno oko 900.godine, a velika je vjerovatnoća i u kasnije doba. Ovde ne samo što nalazimo pejzaž koji nas podsjeća na pompejske zidne slike, već i figure očigledno vode porijeklo od klasičnih modela. Sam David bi se lako mogao zamijeniti za Orfeja koji opčinjava divlje životinje svojom muzikom, a njegovi drugovi nas još više iznenađuju jer su to alegorične figure koje nemaju nikakve veze sa biblijom: mlada žena kraj Davida je Melodija, ona druga koja se stidljivo krije iza stuba je Odjek, dok je muška figura sa stablom drveta personifikacija Vitlejemske gore. Kasni datum postanka ove slike vidi se jedino u izvjesnim kvalitetima stila, kao što je apstraktna

Page 13: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

podvlačilo je Spasitelju božansku mudrost i vlast, a ne njegovu žrtvenu smrt, pa je Raspeće bilo slikano veoma rijetko i u veoma nepatetičnom duhu.

Kada i gdje se pojavilo ljudsko tumačenje Spasitelja, odnosno isticanje Hrista kao stradalnika, ne možemo reći sa sigurnošću; reklo bi se da se razvilo na početku ikonoboračke raspre. Malo je primjera starijih od Raspeća u Dafni, i nijedan od njih ne djeluje tako snažno na gledaoca. Možda je najveće ostvarenje drugog zlatnog doba bilo baš unošenje ove samilosne crte u crkvenu umjetnost, iako njene pune mogućnosti nece biti iskorišćene u Vizantiji, već na srednjovijekovnom Zapadu. Ali i vizantijska umjetnost je sačuvala i razvila ljudsko shvatanje Hrista u sljedećim vijekovima. Prekrasni fragment mozaika iz Sv. Sofije , vjerovatno djelo iz XIII vijeka, ne odlikuje se više nepristupačnom strogošću Pantokratora iz Dafni: umjesto nje nalazimo izraz blage sjete zajedno sa utančanošću modelovanja i boje, koje ovjekovječuju najbolje klasične tradicije. Godine 1204. Vizantija je doživjela skoro sudbonosan poraz kada je vojska spremana za četvrti krstaški rat, umjesto da ratuje protiv Turaka, napala i zazuzela Carigrad. Više od pola vijeka jezgro carevine ostalo je u latinskim rukama. Vizantija je, međutim, preživjela čak i tu katastrofu: 1261. godine još jednom je povratila suverenitet, pa je u XIV vijeku, prije turskog osvajanja 1453.godine, vizantijsko slikarstvo poslednji put cvjetalo, puno svog sopstvenog i originalnog duha. Zbog znatnog osiromašenja već jako suženog carstva, živopis je često zamjenjivao mozaike, kao u otkrivenoj zidnoj dekoraciji u nadgrobnoj kapeli pripojenoj uz Kahrije džamiju (nekadašnja crkva Hrista Spasa u Hori) u Carigradu. Iz ovog impresivnog ciklusa reprodukujemo Anastasis (grčki, Vaskresenje).

13

Page 14: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Slika prikazuje događaj neposredno pred opšte vaskrsenje- Hristov silazak u ad. Okružen blistavim svetiteljskim vijencem, Spasitelj je pobijedio Satanu i srušio vrata pakla i diže Adama i Evu iz mrtvih. Ono što nas najviše zadivljuje u ovom središnom prizoru jeste osobina koju bismo jedva očekivali na osnovu onoga što smo vidjeli dotle od vizantijske umjetnosti. Hrist se ovde kreće za izvanrednom fizičkom energijom, vukući Adama i Evu iz groba tako da se čini kao da lete kroz vazduh- veličanstveno izražajna slika božanskog trijumfa. Takav dinamizam bio je nepoznat u starijoj vizantijskoj tradiciji. Ulazeći u XIV vijek, pokazuje se da je osam stotina godina poslije Justinijana vizantijska umjetnost još uvijek očuvala svoju stvaralačku moć. Za vrijeme ikonoboračkih raspri, glavni argument u prilog svetih slika bilo je tvrđenje da je sam Hrist dozvolio svetom Luki da naslika njegovo portret, a da su se i drugi portereti Hrista i Bogorodice na čudesan način, po božanskoj volji, pojavljivali na zemlji. Te prvobitne „prave” svete slike bile su navodno izvor za kasnije čovjekovom rukom slikane porterete. Takve slike, ikone, razvile su se u ranohrišćanskom periodu iz grčko-rimskih portreta na drvenim pločama. Njihovo porijeklo malo je poznato, jer su primjeri iz vremena prije ikonoboračkih raspri krajnje oskudni. Od malog broja dosad otkrivenih možda je najvažnija Bogorodica iz crkve Sta. Francesca Romana u Rimu, koja je izašla na svjetlost dana prilikom čišćenja jedne ploče na kojoj je bilo nekoliko puta slikano. Jedino je površina prvobitnog Bogorodičnog lica sačuvana u dobrom stanju.

ne može se reći da li u Italiji ili na Istoku. No, to je svakako izvanredno snažno djelo koje nam olakšava da shvatimo kako su ljudi došli do toga da vjeruju u natprirodno porijeklo svetih slika. Zbog poštovanja koje im je ukazivano, ikone su se morale potčinjavati strogim etičkim pravilima i utvrđenim uzorcima koji su se stalno ponavljali. Posljedica je bila to što većinu njih zapažamo više zbog brižljive zanatske obrade nego zbog umjetničke inventivnosti.

14

Njena veza s grčko-rimskim portretnim slikarstvom očigledna je ne samo po slikaraskom medijumu, enkaustici, tehnici koja je izašla iz upotrebe poslije borbe oko ikona, već i po finoj gradaciji svjetlosti i sjenke. Sami oblici, međutim- srcast oblik lica, mala usta, dug, tanak nos i ogromne oči pod povijenim obrvama- odražavaju ideal ljudske ljepote isto onako produhovljen kao na mozaicima S. Vitala u Raveni ali zadržavaju mnogo veći stepen trodimenzionalne čvrstine. Ono što čini da ova slika ostavlja neobično snažan utisak jeste geometrijska strogost crteža, koji crtama daje monumentalnu veličinu kakvu uopšte ne srećemo u ranohrišćanskoj i vizantijskoj umjetnosti. Kada i gdje je bila naslikana? Pretpostavlja se u VI ili VII vijeku, ali zbog nedostatka uporednog materijala

Page 15: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Zajedno s pravoslavnom vjerom, slikarstvo ikona prošpirilo se na Balkanu i u Rusiji, gdje je i dalje cvjetalo i poslije propasti Vizantije. Prenošenje stvaralačkih podstreka te tradicije u udaljene krajeve pravoslavnog svijeta nagoviješteno je djelom Andreja Rubljova, najboljeg ruskog slikara ikona i velikog umjetnika po svim mjerilima.

kao što često srećemo u narodnoj radinosti; Ovde je kontrolisani intenzitet tih boja bitni sastavni dio kompozicije.

Monumentalno vajarstvo Monumentalno vajarstvo, kao što smo ranije vidjeli, počev od V vijeka, bilo je na putu da sasvim iščezne. U vizantijskoj umjetnosti statue velikih razmjera izumrle su sa posljednjim carskim portretima, pa se klesanje u kamenu ograničilo samo na arhitektonske ornamente, dok su reljefi malih razmjera naročito u slonovači i metalu, i dalje stvarane tokom drugog zlatnog doba i kasnije. Neobična raznolikost njihove sadržine, stila i namjene najbolje se ogleda u dva primjera. Oba su iz X vijeka. Jedno je triptih- mali pokretni oltar sa pripojenim krilima- kakve su visoki dostojanstvenici nosili sa sobom na putovanjima da bi pred njim čitali molitve. Druga ploča, koja prikazuje Žrtvovanje Ifigenije pripada jednom kovčežiću od slonovače koji je trebalo da bude svadbeni dar pa je dosta neočekivano, ukrašen scenama iz grčke mitologije.

15

Na slici je prikazana njegova čuvena ikona Starozavjetna Trojica, slikana oko 1410-20. godine. Iako su neki njeni dijelovi slabo očuvani- najveći dio pozadine je iščezao- slika pokazuje skladnu ljepotu kompozicije i dubinu lirskog osjećanja koji se takmiče sa najklasičnijim djelima drugog zlatnog doba. Rubljov je morao biti dobro upoznat sa najboljim što je vizantijska umjetnost mogla da pruži, bilo putem dodira s grčkim slikarima u Rusiji, bilo putem boravka u Carigradu. Najindividualniji elementi- i istovremeno najiztazitije ruski- jeste skala boja, svjetlija, složenija i drugačije usklađena nego i u jednom vizantijskom djelu. U rukama manjeg majstora, kobinacije kao što su narandžasta, skerletna i tirkiznoplava mogle su lako postati primitivno drečave,

Page 16: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Zaključak

Vizantijska umjetnost  obuhvata umjetnost koja je nastajala i razvijala se na prostoru Istočnog rimskog carstva (Vizantije) od V veka do pada Carigrada pod Osmanlije 1453. godine i potpunog sloma Vizantije. Njeno djelovanje nije bilo ograničeno samo na prostor Vizantije, već i na zemlje Balkana i Rusije. Pošto se razvijala tokom srednjeg veka, njena osnovna crta jeste religiozni pogled na svijet. Karakterišu je prostranost, blistave boje i snaga linija. Za ukrašavanje građevina korišćene su freske i mozaici koji su pokrivali zidove,podove, svodove i kupole spajajući u potpunosti arhitektonski sa likovnim izražajem.

Najbogatija grupa spomenika prvog zlatnog doba sačuvana je danas ne u Carigradu već u gradu Raveni, koja je za vrijeme Justinijana bila glavno uporište vizantijske vlasti u Italiji. Najznamenitija crkva tog vremena, S. Vitale, sagrađena 526-547, predstavlja najznačajniji spomenik vizantijske arhitekture u zapadnoj Evropi i jedan od najznačajnijih spomenika vizantijske umjetnosti uopšte. Među sačuvanim spomenicima u Carigradu je daleko najznačajnija Aja Sofija (Sv. Sofija) remek-djelo arhitekture toga doba i jedan od velikih stvaralačkih trijumfa svih vremena.

Crkve drugog zlatnog doba (od kraja IX do XI vijeka) i kasnije bile su skromnih razmjera i više monaške nego carske po duhu. One ilustruju dvije druge karakteristike kasnije vizantijske arhitekture: tendenciju ka gizdavijoj spoljašnjosti i sklonost ka vertikalno izduženim proporcijama. Najraskošnije ukrašena crkva drugog zlatnog doba sačuvana do danas jeste crkva Sv. Marko u Veneciji.

Razvoj vizantijskog slikarstva i vajarstva poslije Justinijanovog doba bio je prekinut ikonoboračkim rasprama. One su počele jednim carskim ediktom iz 726. godine kojim su zabranjene religiozne slike. Ta borba je bjesnila više od sto godina i podijelila je narod u dva neprijateljska tabora: ikonoborce (protivnici ikona) i ikonofile. Pobjedom ikonofila dolazi do obnavljanja interesovanja za svetovnu umjetnost. Možda je najveće ostvarenje drugog zlatnog doba bilo unošenje samilosne crte u crkvenu umjetnost.

Godine 1204. Vizantija je doživjela skoro sudbonosan poraz kada je vojska spremana za četvrti krstaški rat, napala i zazuzela Carigrad. Više od pola vijeka jezgro carevine ostalo je u latinskim rukama. Vizantija je, međutim, preživjela čak i tu katastrofu: 1261. godine još jednom je povratila suverenitet, pa je u XIV vijeku, prije turskog osvajanja 1453.godine, vizantijsko slikarstvo poslednji put cvjetalo, puno svog sopstvenog i originalnog duha. Ipak.ne možemo reći da vizantijsko slikarstvo prestaje u potpunosti sa njenim padom jer se zajedno s pravoslavnom vjerom, slikarstvo ikona prošpirilo na Balkan i u Rusiju, gdje je i dalje cvjetalo i poslije propasti Vizantije.

16

Page 17: Vizantijska Umjetnost - Istorija Likovne Umjetnosti

Literatura

- H.W.Janson i Anthony Janson: Povijest umjetnosti, peto obnovljeno izdanje- s dopunom za Hrvatsku, 2003. godina;- R.Pejić: Istorija za I razred srednjih stručnih škola, Zavod za užbenike i nastavna sredstva Srpsko Sarajevo, 2003. godine;- Internet.

17