Stanko Andrić:

Vinkovci u srednjem vijeku

Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti

Vinkovci – Slavonski Brod, 2007.

1

Stanko Andrić:

Vinkovci u srednjem vijeku

Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti

Sadržaj

Uvod

1. Cibalska baština

2. Germani i Huni

3. Nijema i tamna stoljeća

4. Crkva i naselje na Meraji prije prvih zapisa

5. Tragom svetoga Ilije

6. Bogata župa u računima papinske desetine

7. Još o svetom Iliji i njegovoj vinkovačkoj crkvi

8. Szentillye, posjed Baćinskih od roda Szente-Mágocs

9. Pogled unatrag: naselje vukovarskih gradukmeta u 13. stoljeću

10. Je li se Szentillye zvao i Bogdánfalva?

11. Sajmovi u Szentillyeu u 14. stoljeću

12. Franjevački samostan “Sveti Ilija” i srednjovjekovni Vinkovci

13. Parnice Baćinskih na početku 15. stoljeća

14. Dvojbena darovnica Alšanskih Talovcima

15. Talovci kao suvlasnici Szentillyea

16. Pobunjenici Lovro Bánffy i Ivan Kishorvát

17. Oružana akcija braće Geréb

18. Suvlasnici Szentillyea na početku 16. stoljeća

19. Sukob i dioba Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta

20. Posljednji vlastelin Vid Srlić/Srdić

21. Ilinci i Vinkovci u osmanskim izvorima

22. Szentillye poslije Szentillyea

23. Rješenje problema naseobinskog kontinuiteta

24. Crkvena povijest Vinkovaca u doba turske vladavine

25. Crkva sv. Ilije na Meraji: epilog

2

Prilog 1: Važniji srednjovjekovni materijalni ostaci i arheološki nalazi u Vinkovcima

Prilog 2: Kronološki pregled izravnih pisanih podataka o Szentillyeu i Vinkovcima u srednjem vijeku

Prilog 3: Shematski prikaz vlastelinske povijesti vinkovačkog Szentillyea

Prilog 4: Posjedi oko Szentillyea prema vlastelinskim popisima

Zemljopisne karte, planovi i tlocrti

Slike

Summary: Vinkovci in the Middle Ages. The Vinkovci urban area from the Late Antiquity until the end of the Ottoman rule

Bibliografija

Kazalo vlastitih imena

3

Uvod

Na početku treba opravdati naslov i podnaslov knjige. Svatko tko poznaje barem osnovne činjenice iz prošlosti grada Vinkovaca uočit će da je u naoko jednostavnu naslovu nešto problematično. Radi se o anakronizmu. Vinkovci u srednjem vijeku nisu bili Vinkovci, nego “Sveti Ilija” (takav je oblik imena što se uvriježio u hrvatskoj literaturi). Tek je u novom vijeku, na neki nedovoljno jasan način, prevladalo današnje ime grada na Bosutu.

Primjedba se temelji na točnoj činjenici. Glavno naselje što je u srednjem vijeku stajalo na užem gradskom području modernih Vinkovaca zaista se nije zvalo tako, nego drukčije, prema crkvenom zaštitniku sv. Iliji. (U ovoj se knjizi držimo izvornog, mađarskog, oblika imena, koji je glasio Szentillye; hrvatska inačica toga imena, koja je glasila Ilinci, zabilježena je prvi put tek pošto je naselje već bilo opustjelo, u sredini 16. stoljeća.) No, kao što će pokazati raščlambe izvorne građe koje slijede, pokraj toga naselja pojavilo se na izmaku srednjeg vijeka i selo Vinkovci, kojem će daljnji tijek demografske povijesti namijeniti važniju i trajniju budućnost od one koja je snašla Szentillye. Pa ipak ovo nije knjiga o tome kasnosrednjovjekovnom seocetu (na osnovi njegova dva jedina spomena u predturskim izvorima teško bi je se moglo napisati), nego prije svega o onom važnijem preteči novovjekovnog grada, Szentillyeu. Njegova veza s modernim Vinkovcima zaista nije posve izravna. Kad to kažem, ne mislim samo na toponimijski diskontinuitet, na promjenu imena. Zamislimo li naselja kao neku vrstu živih organizama (ili osoba) čiji se životni vijek pod određenim imenom proteže između rođenja i umiranja, onda je naselje Szentillye umrlo u 16. stoljeću, a kasniji Vinkovci nisu njegov izravan nastavak ili potomak, nego samo prostorni i povijesni nasljednik. Zaista, prije 15. stoljeća još nije bilo Vinkovaca, ali je na dijelu njihova današnjeg središnjeg područja živjelo to starije naselje drukčijeg imena, veće i važnije od drugih u svojoj bližoj okolici. Pojednostavljeno kazano, ono što su u novom vijeku Vinkovci, to je u srednjem vijeku, na otprilike istom položaju, bio Szentillye. Taj kontekstualni povijesni kontinuitet između srednjovjekovnog i novovjekovnog naselja ovlašćuje me da naslov knjige sročim tako kako sam ga sročio. Njezin predmet zaista jesu Vinkovci u srednjem vijeku.

Podnaslov, s druge strane, može izazvati nedoumicu jer se kronološki ne podudara s naslovom. Srednji vijek se ipak ne proteže “od kasne antike do kraja turske vlasti”. Objašnjenje prividnog nesklada lako je dati. U pokušaju da se kolikogod je moguće istraži srednjovjekovna povijest nekog naselja, mora se zahvatiti još ponešto šire od toga; treba donekle posegnuti i u antiku i u novi vijek. Antička materijalna baština u Vinkovcima je toliko znatna da je morala u nekoj mjeri postavljati okvire životu i utjecati na nj na tome istom tlu i u srednjem vijeku, osobito u njegovim ranijim stoljećima iz kojih nema nikakvih pisanih vijesti. Na drugoj strani, slavonsko rano novovjekovlje, sa svojom velikom povijesnom cezurom u obliku turskog osvajanja i vladavine što je potrajala 2-3 ljudska životna vijeka, otvara pogled u prilike koje su, iako izmijenjene, još uvijek u velikoj mjeri bile produžetak onih prijeturskih i čije je poznavanje stoga često dragocjeno za istraživača srednjeg vijeka.

4

U neku ruku, vinkovačko srednjovjekovlje doista se proteže sve do 18. stoljeća, kada je konačno prestala upotreba stare župne crkve sv. Ilije na Meraji, stožera srednjovjekovnog naselja koji je prema arheološkim spoznajama ustanovljen još oko 1100. S obzirom na to, naslov i podnaslov ove knjige ne stoje toliko u međusobnu neksladu koliko se u podnaslovu pojašnjava stvarni smisao naslova, naznačujući okvire njegova neophodnog proširenja.

Među važnijim naseljima na području današnje istočne Slavonije, ili srednjovjekovne Vukovske županije, Vinkovci su atipični u pogledu odnosa koji opažamo između srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja njihove povijesti. U Vinkovcima se, demografski i topografski, mlađe doba drukčije nadovezalo na starije nego što je to bio slučaj u Vukovaru, Đakovu, Iloku i Osijeku, ili pak u Gorjanima, Erdutu, Borovu, Ivankovu, Cerni, Nijemcima ili Moroviću. Bilo da se relativna važnost tih naselja s obzirom na njihovo okruženje od srednjeg vijeka do danas povećala, smanjila ili ostala na sličnoj razini, njihova povijest odonda do danas tvori, koliko se može razabrati, jednostruku i neprekinutu nit. Taj se kontinuitet ogleda i u zadržavanju, u svim navedenim primjerima, u osnovi istih imena, samo jezično manje ili više preoblikovanih. Postoje, ipak, i slučajevi koji pokazuju da kontinuitet povijesti naselja ne mora uvijek pratiti i očuvanje manje-više istog imena. Tako su današnji Šarengrad i Levanjska Varoš izravni nasljednici srednjovjekovne Atye i Nevne (ili Voćina i Varoši Nivne u osmanskim izvorima). Vinkovački je slučaj još zamršeniji od toga. Tu se ne radi samo o tome da je novije ime (Vinkovci) potisnulo i zamijenilo starije (Szentillye, odnosno Ilinci). Radi se i o dva izvorno različita naselja, koja su neko vrijeme živjela jedno uz drugo, a onda se starije i važnije ugasilo, a mlađe i manje postupno ojačalo i naraslo. Današnji su Vinkovci kao stablo u koje je izrasla mladica što je potjerala pokraj starog debla na izmaku njegova životnog vijeka, malo prije nego što je u 16. stoljeću od njega ostao još samo mrtav panj, “pustoselina Ilinci”.

U naše doba jedan od najvećih gradova na hrvatskom sjeveroistoku, Vinkovci su se, moglo bi se reći, ponovno približili onoj relativnoj veličini i važnosti kakvu je u svojem širem društveno-zemljopisnom okruženju imao njihov antički prethodnik, rimski grad Cibale. Relativna važnost naselja na istome mjestu u srednjem vijeku, tj. Szentillyea, bila je nesumnjivo od obojega manja. Ipak, sve što znamo o Szentillyeu pokazuje da se on uvijek izdizao iznad razine prosječnih sela što su zabilježena u pisanim izvorima od uspostave ugarske vlasti u donjem međurječju Drave i Save pa sve do njezina kraja u prvoj polovici 16. stoljeća. Već oko 1100. u Szentillyeu je postojala zidana župna crkva koja je po svemu sudeći služila kao pastoralno središte za svoju ne samo najbližu, nego i širu okolicu. U 14. stoljeću u toj crkvi služi župnik s iznimno dobrim prihodima. Pa ipak, sve do vremena turskog osvajanja nije u tom naselju utemeljena i neka druga crkvena ustanova, primjerice samostan nekojeg od prosjačkih redova čiju bismo pojavu tu najprije očekivali. Razlog tome moglo bi biti u izvorima dokumentirano “dvovlašće” u Szentillyeu: od početka 15. stoljeća, a možda i nešto ranije, to je naselje s pripadajućim posjedima bilo podijeljeno između dva gospodara, dvije vlastelinske obitelji, a da pritom nijednoj od njih posjed u Szentillyeu nije bio glavni ili matični. Predmnijevamo da su u takvim prilikama vlastelinske obitelji samostane radije osnivale (ako su ih uopće osnivale) na nekom drugom od svojih posjeda.

Slično tome, Szentillye je u 14. stoljeću zabilježen kao mjesto održavanja županijskih sajmova, a potkraj 15. stoljeća izričito je opisan kao oppidum, “trgovište”, dakle kao lokalno gospodarsko središte i kao naselje “srednjeg ranga”, između

5

običnih sela i pravih gradova. Szentillye nije nikada prerastao taj stupanj gospodarskog i društvenog razvoja. U njemu, prema sačuvanim izvorima, nikada nije bila organizirana gradska općina s određenom mjerom samouprave, čije se postojanje u izvorima obično registrira uporabom pojma civitas (odnosno civis za stanovnika takva naselja). Nije posve jasno ni postojanje šireg posjedničkog sklopa, odnosno vlastelinstva (ili “gospoštije”), oko Szentillyea. Jedino se 1503. izričito govori o “distriktu Szentillye”, a u okvirima različitih popisa posjedâ nastalih u 15. i na početku 16. stoljeća sačuvana su i imena sela za koja se može s razlogom pretpostaviti da su spadala u taj “distrikt”. Ta je pripadnost ipak nesigurna jer se ni u jednom slučaju ne kaže izričito da su dotična sela ili posjedi “pertinencije” Szentillyea. Izvori ne govore o takvoj povezanosti između Szentillyea i okolnih posjeda zato što se gospodarsko-upravni odnos “pertinencije” u pravilu uspostavljao prema utvrđenim vlastelinskim središtima, a u Szentillyeu nije bilo utvrde.

Bez utvrde, bez samostana i bez gradske općine, Szentillye nije mogao ostaviti obilniji trag u sferi pisane riječi, u sadržajima srednjovjekovnih povelja ili listina sačuvanih do danas. Naime, kad je riječ o povijesti naseljâ, upravo su utvrde, samostani i gradske općine bili one činjenice koje su imale za posljedicu češće pojavljivanje i bolju zastupljenost određenog mjesta u raznovrsnim pisanim izvorima. Pisano gradivo za srednjovjekovnu povijest Vinkovaca stoga je nužno oskudno. Iz trostoljetnog razdoblja, od 1267. do 1562, uspjelo se prikupiti samo 26 dokumenata koji spominju Szentillye (ili se, u slučaju najranijeg, odnose na nj ne spominjući ga izričito), a od tog broja treba još odbiti četiri dokumenta za koja se samo pretpostavlja da bi mogla govoriti o Szentillyeu pod hipotetičkim drugim imenom.

Riječ “samo” tu je ipak relativna odrednica. Oskudica pisanih izvora nešto je s čime istraživač ovdašnjeg srednjovjekovlja unaprijed računa. Pitanje je jesu li, uz tako škrto izvorno gradivo, pokušaji pisanja srednjovjekovne povijesti ovog ili onog naselja uopće smisleni i opravdani. Sačuvani podaci toliko su fragmentarni i šturi da ni izdaleka ne dopuštaju rekonstrukciju suvislog tijeka mjesne povijesti. Tako se i glavnina naših izvora o Szentillyeu odnosi samo na pitanje tko su u danom trenutku bili njegovi vlastelinski gospodari. O društvenom i ekonomskom životu, o prostornoj i demografskoj strukturi naselja ne doznajemo ništa ili gotovo ništa. To je tipična situacija. Vrlo je malo srednjovjekovnih naselja u donjem međurječju Drave i Save o kojima se može znati bitno više. Izvore dostatne da se napiše koliko-toliko sadržajna lokalna povijest možda bismo našli jedino za Ilok i Požegu, u oskudnijem obliku još i za Vukovar, Osijek, Gorjane i, u najboljem slučaju, još dva-tri mjesta. Kako onda izgleda lokalna povijest onih naselja čiji su dosjei izvornog gradiva znatno skromniji i jednoličniji?

Sve činjenice koje sada znamo o Vinkovcima u srednjem vijeku mogu se iznijeti na dvije-tri stranice (kao što pokazuje Prilog 2 na kraju knjige). Istodobno, bilo je moguće te ogoljele činjenice razraditi i “raspisati” do opsega omanje knjige. Jedan dio sadržaja knjige otpada na uobičajeni historiografski postupak koji prethodi konstataciji činjenica: heuristiku i kritiku izvora, pažljivu proceduru izlučivanja činjenica iz izvora kroz interpretaciju njihova sadržaja. U nekoliko navrata trebalo je iscrpnom argumentacijom potpuno otkloniti iz reda činjenicâ određene historiografske konstrukcije koje su potekle baš iz nedostatne kritičnosti prema izvorima te su se stale uporno opetovati u literaturi (Justinijanova darovnica sv. Benediktu, franjevački samostan u Szentillyeu). No, najveći dio knjige tvore naknadni komentari tako dobivenih činjenica, njihovo uklapanje u pripadajuće povijesne kontekste. Štura lokalna povijest Szentillyea tako se u knjizi prepleće s lokalnim povijestima mnogih

6

drugih mjesta u Vukovskoj županiji, a povijest njegovih “feudalnih” gospodara s povijestima raznih drugih posjedničkih obitelji. Pri postojećoj oskudici izvorne građe, povijest naselja kakvo je bilo Szentillye neizbježno djelomice prerasta u znatno širu pokrajinsku povijest. Povijest Szentillyea morala se ispripovijedati na toj razini, višoj i široj od puke lokalne, kako bi se barem donekle prevladala njezina izrazita, i ujedno tipična, fragmentarnost.

U knjizi sam nastojao iscrpno proučiti krhotine mjesne povijesti jednog naselja u srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji. U isti mah sam svjestan da je rezultat tog proučavanja tek gradivo za prostorno obuhvatnije i tematski slojevitije povijesti. Ako i nije njihov nužan preduvjet, svakako bi za takve povijesti bilo vrlo korisno postojanje iscrpnih studija izvornog gradiva o svim važnijim srednjovjekovnim naseljima i ustanovama na području koje promatramo. Na tom još uvijek nepoloženom temelju bilo bi kudikamo lakše ostvarivo pisanje povijesne sinteze, kako događajno-kronološke, tako i strukturalne, serijalne ili “paradigmatske” u bilo kojoj od njezinih podvrsta. Držeći pred očima taj širi okvir kojem pripada ovo istraživanje, naslovu knjige mogla se kao alternativni podnaslov pridružiti i ovakva formulacija: jedan primjer srednjovjekovnog trgovišta u donjem međurječju Drave i Save.

**

Umjesto uobičajenog uvodnog pregleda “stanja istraženosti”, može se bez pričinjanja velike nepravde ikojem autoru konstatirati da istraživanja srednjovjekovne povijesti Vinkovaca u pravom smislu do sada i nije bilo. Sporadični doprinosi obradi pojedinih pitanja ili pak koliko-toliko argumentirane općenite tvrdnje bit će spomenute na pripadajućim mjestima u knjizi. Samo se dva istraživačka imena mogu već ovdje navesti kao djelomične iznimke iz te opće ocjene. Prvo je Vinkovčanin Stjepan Pavičić (1887-1973), kojem pripada zasluga da je prvi ustanovio povijesnu vezu između srednjovjekovnog Szentillyea i modernih Vinkovaca. On je u više navrata razmjerno opširno pisao o predturskoj povijesti “Svetoga Ilije” (usp. Bibliografiju na kraju), ali je u posve nedovoljnoj mjeri neposredno proučavao izvorno gradivo, koristeći se najčešće umjesto toga kratkim povijesnotopografskim izvodima Dezsőa Csánkija, tako da su mu mnogi zaključci i pretpostavke, kolikogod bili sami po sebi dovitljivi i zanimljivi, ipak nedvojbeno pogrešni. Drugi je zaslužan istraživač ugledni mađarski medijevist Pál Engel (1938-2001), koji je u svojem još neobjavljenom povijesnotopografskom leksikonu Vukovske županije prikupio i sistematizirao najveći dio izvorne pisane građe koja se odnosi na vinkovački Szentillye. On je osim toga napisao i manju povijesnu raspravu o posjedničkoj i plemićkoj obitelji Liskovačkih ili Baćinskih koja je najduže gospodarila dijelovima Szentillyea.

Oslanjajući se u prvom redu na radove te dvojice prethodnika, napisao sam i u rujnu 2004. predao prvu verziju rukopisa ove knjige, tada namijenjenog objavljivanju u sklopu monografije grada Vinkovaca. Odmah se opazilo da bi rad opsegom dostajao i za posebnu publikaciju, za čije se moguće objavljivanje zainteresirala vinkovačka Matica hrvatska. U tu sam svrhu smatrao potrebnim dodati rukopisu još neka poglavlja, kao i popratne priloge. Napokon sam se tijekom zime 2006-7. prihvatio tog posla i dovršio sadašnji rukopis, koji je u odnosu na raniji uvelike popravljen i dopunjen. U međuvremenu sam iz pojedinih problemskih poglavlja rukopisa izveo dva zasebna manja rada i objavio ih u časopisima (“Mjesto svadbe” i “Tobožnja darovnica”; cjelovitu referenciju v. u Bibliografiji), a okosnicu sadržaja mojeg

7

rukopisa predočio je 2006. u sklopu svoje knjige Danijel Petković. Budući da monografija Vinkovaca, zbog teškoća u pribavljanju svih potrebnih priloga, još uvijek nije ugledala svjetlo dana, čini mi se opravdanim predati zgotovljen rukopis da ga se tiska kao knjigu. Osobito sam zahvalan Matici hrvatskoj u Vinkovcima što je od početka poduprla tu zamisao i što se sada, u suradnji sa slavonskobrodskom Podružnicom Hrvatskog instituta za povijest, prihvaća njezine realizacije.

U Osijeku, 24. veljače 2007.

8

1. Cibalska baština

Od svih antičkih naselja što se u pisanim izvorima spominju na području današnje Slavonije, tek je za manji dio utvrđen točan zemljopisno-topografski položaj. Otud se i o problemu kontinuiteta, tj. neprekinute veze između pojedinih antičkih i srednjovjekovnih naselja, može razmišljati samo u malom broju slučajeva. Arheološka istraživanja tim se pitanjem na našem prostoru zapravo tek počinju ozbiljnije baviti. Konkretne zaključke do kojih će ona dovesti zasad obično zamjenjuje sumarno mišljenje da nikakva kontinuiteta naseljâ nije moglo biti zbog velikih društvenih i demografskih lomova te promjena u načinu življenja koji su čitavu rimsku Panoniju snašli tijekom velike seobe narodâ od kasnog 4. do kasnog 6. stoljeća.

U kasnorimskoj provinciji Drugoj ili Sirmijskoj Panoniji – koja je obuhvaćala današnji Srijem, veći dio Slavonije, odgovarajući dio donjeg desnog (tj. južnog) Posavlja te otprilike današnji hrvatski dio Baranje – jedan od najznatnijih gradova bile su Cibale (Cibalae).1 Natkriljivao ih je Sirmij (Sirmium), metropola čitave Panonije i neko vrijeme jedna od carskih prijestolnica, a značenjem im je bila podjednaka, kako se čini, još jedino Mursa na Dravi (na području današnjeg Osijeka). Cibale su u toj provinciji zauzimale otprilike središnji zemljopisni položaj. Ležale su uz gornji tok Bosuta, na mjestu gdje ta sjeverna pritoka Save u svom vijugavom nizinskom toku doseže najsjeverniju točku te se, praveći jednu od velikih okuka, okreće na jugoistok i vraća prema Savi. Cibale su se oblikovale na sjevernom vrhu te okuke. Otud je pri njihovu utvrđivanju Bosut bio iskorišten kao jedna strana gradskog bedema. Uobičajena četverokutnog tlocrta, utvrđene Cibale bile su svojim glavnim prometnim osima zakrenute u odnosu na osi sjever-jug i istok-zapad za 30-35 stupnjeva udesno. Novija arheološka istraživanja pokazala su da je grad bio utvrđivan u dva navrata: starija i nešto skučenija fortifikacija sastojala se od bedema dugih između 550 i 680 metara, a mlađa je bila za 120-150 metara šira. (Sličnog je opsega bila i utvrđena Mursa, dočim je utvrđeni Sirmij bio od toga dvostruko prostraniji.) Prostor obuhvaćen cibalskim bedemima odgovara središnjim dijelovima modernih Vinkovaca; središnji vinkovački trg leži upravo u središtu nekadašnjih rimskih Cibala.

Daljnja osobitost topografije Cibalâ jest veza između njihova istočnog (ili, točnije, jugoistočnog) bedema i nekadašnjeg potoka Ervenice koji se u Vinkovcima ulijevao u Bosut. Blizu ušća Ervenica se širila, postajući nalik na manju baru ili jezerce, pa se taj dio njezina bivšeg toka još i danas zove Barica. U novije se vrijeme pomišlja da se na tom proširenom najdonjem toku Ervenice nalazilo rimsko bosutsko pristanište. Pri prvoj, užoj fortifikaciji, Ervenica je poslužila kao prirodni opkop uz bedeme, a kad su kasnije bedemi pomaknuti dalje na istok, u utvrđenom se gradu našao čitav donji tok potoka skupa s proširenjem, odnosno vjerojatnim pristaništem.

Postojanje pristaništa podrazumijeva, dakako, da je Bosut kod Cibala bio korišten kao plovni put. U našoj se stručnoj literaturi, ponajprije na temelju hidrografskih i morfoloških osobitosti šire okolice Vinkovaca i čitavog Pobosuća, uglavnom misli da je Bosut u rimsko doba doista bio mnogo važniji plovni put nego što je danas. To bi bilo tako zbog dva glavna razloga. Po svome postanku, Bosut nije potok u pravom smislu riječi, jer nema izvor, nego je ustvari odljevni vodotok same

1 Važniji radovi o rimskim Cibalama: Brunšmid, “Colonia” = isto u: Corolla memoriae, 55-104 = isto pretiskano kao knjiga: Brunšmid, Colonia; Josifović, “Rimski municipijum”; Virc, “Urbane faze”; Virc, “Struktura uprave”; i sada naročito Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala.

9

Save, njezin najveći rukavac, koji se odvaja od Savinih velikih meandara nizvodno od ušća njezine velike južne pritoke Bosne. Tako je Bosut, kao i mnogi drugi vodotoci sjevernog Posavlja, u isti mah pritok Save i njezin (nekadašnji) rukavac koji je preuzimao viškove savskih voda u vrijeme visokog vodostaja. Iz Savina velikog meandra između današnjeg Štitara i Županje u rimsko se doba, po svemu sudeći, moglo uploviti u Bosut, to jest u sam početak njegova korita, koji se kasnije s vremenom zamuljio i zatrpao. Po iščeznuću rimske vlasti i njezine organizirane i promišljene brige za vodene (baš kao i kopnene) komunikacije, nestalo je, zbog neodržavanja, tog ključnog dijela bosutskoga plovnog puta. Time je, štoviše, područje bosutskog slijeva postalo u većoj mjeri i neprestano ugroženo savskim poplavama.

Drugi ključni razlog zanimljivosti bosutskoga plovnog puta u rimsko doba povezan je s Ervenicom, potokom koji je, kako je već rečeno, utjecao u Bosut u samim Cibalama. Ervenica je izvirala u sjevernoj okolici današnjeg Cerića, a Rimljani su je umjetnim kanalom povezali s nedalekom Vukom, pritokom Dunava. Tako produljena Ervenica imala je, zapravo, dva ušća, spajajući Bosut s Vukom na mjestu gdje su oni jedno drugom najbliži i gdje je to, s obzirom na reljef, bilo jedino moguće (zapadno i istočno odatle, padine Slavonskog gorja i Fruške gore već posve odvajaju slijev Bosuta od slijeva Vuke). Time je, ujedno, stvorena i plovna prečica između Save i Dunava. Njome se, barem za manja plovila, put između središnjeg i gornjeg Podunavlja te gotovo cijele Posavine skraćivao za nekoliko stotina kilometara. To nije bio nipošto zanemariv dobitak kad se ima na umu da je rijeka Sava bila glavna os prastare trgovačke veze između Dunava i Jadrana. Smještaj na sredini te djelomice umjetno stvorene savsko-dunavske plovne veze povećavao je ionako znatnu prometnu ulogu Cibalâ.2

U Cibalama su se stjecale mnoge panonske ceste. Grad je ležao na magistralnom južnopanonskom pravcu koji je Italiju povezivao s istočnim dijelovima Carstva. Ta se magistrala zapravo sastojala od tri zasebne usporedne ceste, podravske, središnje i posavske. Podravska se cesta iz Murse spuštala u Cibale i odatle vodila u Sirmij i dalje na sutok Dunava i Save. Središnja je cesta dolazila preko Slavonskog gorja, iz smjera Certise ili Certisije (ostaci tog rimskog naselja nalaze u jugoistočnoj

2 O vodenom putu Bosut-Ervenica-Vuka između Save i Dunava v. Schulzer, “Cibalis-Palina-Vinkovci”, 24-28; Gorjanović, “Morfološke i hidrografske prilike”, 35-36; Sergejevski, “Ad Basante”; Tkalac, “Porječje Bosuta”; Bojanovski, “Neki problemi”, 63-67; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 12-13, 46-49. Tu je zanimljiva i hipoteza prema kojoj su današnji vodotoci Biđ i Bosut u većem dijelu zapravo ostatak prakorita rijeke Save. U tu je nekadašnju Savu njezina desna pritoka Bosna utjecala kod Cerne, a ostatak tog davnog donjeg toka Bosne bili bi današnja Berava i gornji Bosut do sutoka s Biđem. Kada je Sava skrenula u svoje novo, južnije korito, njezin stari tok pretvorio se u rukavce te, naposljetku, u najnovije doba, u njezine pritoke. Te su se velike hidrografske promjene morale zbivati u prapovijesnoj davnini. Ipak, s tim u vezi kao da stoji jedno zagonetno mjesto u djelu istočnorimskog kroničara Zosima, iz druge polovice 5. stoljeća. On u prikazu rata što se 351. vodio između cara Konstancija II i uzurpatora Magnencija opisuje Konstancijev tabor blizu Cibala pa veli da je car “između brežuljka na kojemu se nalazi grad i ravnice do rijeke Save podigao palisadu, te sve koliko nije opkoljeno rijekom okružio dubokim jarkom i zbijenim koljem, a koliko je rijeka zatvarala premostio međusobno vezanim lađama da most rastavi kad hoće i opet lako sastavi”. Zosim se na tom mjestu poziva na svoj raniji opis položaja Cibala koji je dao u prikazu bitke između careva Konstantina I i Licinija 314. Ondje Zosim piše: “Licinije je sabrao vojsku u Cibalama. Sam je grad panonski i leži na brežuljku. Uzak je pak put što vodi u grad koji većim dijelom zatvara duboka močvara koja je široka pet stadija, a ostali je kraj upravo onakav kakav i brežuljak na kojemu je grad. Otamo se nastavlja ravnica nadaleko se otvarajući i beskrajna na pogled”. Izvorni tekst v. u Zosimi Historia nova, 75 (B, 18) i 105 (B, 48); navode je preveo Hrvoje Gračanin, kojem se na tome srdačno zahvaljujem. Komentar Zosimovih tvrdnji v. u Brunšmid, “Colonia”, 117-8, 127-8. O taboru cara Konstancija II kod Cibala u širem povijesnom sklopu v. Piganiol, L’Empire chrétien, 96-97; Gračanin, “Bitka kod Murse”, 13.

10

okolici Đakova, na lokalitetu Štrbinci prema selu Budrovcima). Tako su se te dvije ceste kod Cibala spajale u jednu. Posavska cesta od Siscije do Sirmija, pak, nije prolazila kroz Cibale, ali ju je s ovima povezivao odvojak koji se kod postaje zvane Ad Basante (u okolici Županje) račvao prema sjeveru, slijedeći približno gornji tok Bosuta. Inače se s posavske ceste moglo doći u Cibale i zapadnijim odvojkom iz postaje Marsonija (Slavonski Brod) preko Certise. Napokon, jedna je cesta spajala Cibale s utvrdom Kornak (Cornacum, danas Sotin) na Dunavu i time s drevnom podunavskom cestom koja je u rimsko doba povezivala utvrde na Limesu. Tih pet poznatih cesta što su vodile iz Cibala stjecale su se u samom gradu na uobičajen način, u obliku dvije pod pravim kutom prekrižene prometne osi (cardo i decumanus maximus). Od nabrojanih cesta, trima je važnost uvelike nadilazila lokalne okvire: onoj prema Sirmiju i Istoku; onoj prema Certisi i Sisciji, središtu Savske Panonije, te, dalje, prema središnjim i zapadnim dijelovima Carstva; napokon, onoj prema Mursi, odakle je put, osim Podravinom na zapad, vodio i preko Drave u sjeverne Panonije.3

Jedna od glavnih privrednih djelatnosti što su se razvile u Cibalama bila je lončarska i keramičarska proizvodnja. Na to jasno upućuje nalazak gotovo 60 keramičarskih peći na području utvrđenog grada i u njegovoj neposrednoj okolici. Tolik broj keramičarskih radionica nije ustanovljen ni u kojem drugom južnopanonskom središtu. Radionice su bile grupirane u nekoliko skupina, svojevrsnih obrtničkih središta ili “četvrti”, a neke su od njih djelovale još i u predrimskom dobu, u sklopu domorodačkih naselja što su tu postojala prije rimskog osvajanja. Tu se proizvodila i opeka, kojom je bila sagrađena glavnina cibalskih zgrada. Osim keramičarskih proizvoda, u trgovinskoj razmjeni Cibale su mogle ponuditi još i žitarice i drvo iz okolnih šuma. Iz drugih dijelova Panonije i Carstva kupovali su se, pak, uglavnom zahtjevniji upotrebni i ukrasni predmeti od finije keramike, kamena, stakla i metala. Opskrba vodom u Cibalama se rješavala na dva načina: bunarima i vodovodom, koji je vodu uzimao iz Ervenice i vjerojatno nije opskrbljivao čitavo naselje nego samo njegov istočni dio, bliže potoku. Grad je posjedovao i sustav opekom zidane kanalizacije. Cibalska groblja nalazila su se na sve četiri strane grada, uz glavne prometne osi što su iz njega izlazile. Grobovi su bili zidani ili obični zemljani, a nađena su i četiri kamena sarkofaga.4

Cibale spadaju među istaknutija ranokršćanska središta. Dosta je sigurno da su već u 3. stoljeću imale svog biskupa. Imenom je znan Euzebije, koji je umro kao mučenik u progonima kršćana, vjerojatno za vladavine Decija (249-251) ili Valerijana (253-260). Tako bi Euzebije Cibalski bio najraniji poznati biskup u čitavoj Panoniji. 304, pak, u progonima za careva Dioklecijana i Maksimijana, cibalski “prvak lektora” po imenu Polion bio je spaljen negdje u okolici grada. Sačuvala su se njegova malo kasnija mučenička akta ili pasija (datirana u drugu polovicu 4. stoljeća).5 Cibale se

3 Graf, Übersicht der antiken Geographie; The archaeology of Roman Pannonia, 207-217; Bojanovski, “Prilozi za topografiju”, 185-211; Bojanovski, “Neki problemi”, 62-63; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 43-46.4 Dimitrijević, “Arheološka topografija”, 148-180, 183-8; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 104-134, 141-145.5 O cibalskim mučenicima, osim Polionove pasije (Acta sanctorum. Aprilis III, 571-3), govori kratko i tzv. Jeronimov martirologij (druga pol. 5. st.). Podatku o Euzebiju kao cibalskom biskupu neki su istraživači osporavali vjerodostojnost, držeći da je njegovo postojanje zapravo rezultat zbrke u staroj hagiografijskoj predaji: Zeiller, Les origines chrétiennes, 48-49, 73-75, 143; slično Henri Leclercq, “Illyricum”, u: Dictionnaire d’archéologie, sv. 7/1: col. 97, 102, 115; isti, “Pannonie”, u: Dictionnaire d’archéologie, sv. 13/1: col. 1052, 1054; suzdržan je i Delehaye, Les origines, 257. Čini se ipak da prevaga pripada mišljenju kojem se priklanjaju naši istraživači: Brunšmid, “Colonia”, 130-1; Ritig,

11

spominju u još jednom djelu starokršćanske hagiografije, onom o mučeničkoj smrti kršćanskih klerika Donata, Venusta, Romula, Silvana i Hermogena. Prva su dvojica prema pasiji bili iz Singiduna (danas Beograd), druga dvojica iz Sirmija, a posljednji, Hermogen, iz Cibala. Svi osim Donata bili su naposljetku smaknuti upravo u Cibalama. Nije, međutim, sigurno da je ta legenda povijesno vjerodostojna, s jedne strane zato što je očito bila napisana po uzoru na Polionova akta, a s druge i zato što ima hagiografskih izvora koji tu skupinu mučenika smještaju u Furlaniju, odnosno u njezino crkveno središte Akvileju, a ne u Panoniju.6

Materijalni tragovi cibalskog kršćanstva tek u novije vrijeme izlaze na vidjelo. Osim nekoliko nadgrobnih spomenika s kršćanskim simbolima i natpisima, zanimljiv je lokalitet Kamenica istočno od Vinkovaca na kojem se vjerojatno nalazio veći memorijalno-sakralni kompleks, uz nekadašnju cestu iz Cibala prema Sirmiju, možda na mjestu Polionova mučeništva. Nedavno je, pak, otkriven dio ranokršćanske bazilike što se nalazila unutar cibalskih bedema (najbliže njihovu jugozapadnom kutu). Ona je morala biti sagrađena u središnjim desetljećima 4. stoljeća.7

Cibale su kao biskupsko središte morale biti uključene u veliki teološki prijepor koji je potresao Crkvu oko sredine 4. st. Kada je njegov nauk o božanskom Trojstvu bio osuđen na koncilu u Niceji 325, Aleksandrijac Arije povukao se u Ilirik te je ondje pridobio dva istaknuta i gorljiva pristaše, singidunskog biskupa Ursacija i biskupa Murse Valenta. Uz potporu samog cara Konstancija II, arijanci su i u Sirmiju 351. postavili za biskupa svog istomišljenika Germinija, a onda su, udruženi, na općim koncilima u Riminiju 359. i u Carigradu 360. uspjeli nametnuti svoju formulu vjerovanja čitavoj crkvi. Trijumf im je ipak bio kratka vijeka. Pošto je 361. umro njihov carski zaštitnik Konstancije, arijanci su opet ostali u manjini. Odlučni udarci bili su im zadani za vladavine dvojice careva rođenih u Cibalama: Valentinijana I (364-75), koji je vladao zapadnim i središnjim dijelovima Carstva, uključujući Ilirik, i njegovog mlađeg brata Valenta (364-78), koji je iz Carigrada vladao nad istočnom trećinom Carstva. Potonji je bio borben arijanac, ali je neutralan stav sposobnijeg i utjecajnijeg Valentinijana bio od veće važnosti. Prevagu nicejskog ili “katoličkog” tabora još je više učvrstio Valentinijanov sin i nasljednik Gracijan (375-83). Tako su arijanski biskupi iz Ilirika najprije bili osuđeni na rimskom koncilu 369, a zatim je arijanca Germinija na sirmijskoj biskupskoj stolici 375/6. naslijedio pravovjerni Anemije. Poraz arijanizma u Iliriku dovršili su koncili u Sirmiju (vjerojatno 378) i Akvileji 381. Kakva je točno uloga u svemu tome zapala cibalsku biskupiju ostaje nepoznato. Ipak, u tom je pogledu zanimljiva okolnost da se, osim spomenutih biskupa Sirmija, Murse i Singiduna, kao predvodnici arijanskog tabora u više nevrata javljaju još dvojica kojima se biskupsko sjedište izričito ne navodi: Gaj (spomenut u Riminiju 359, na arijanskom saboru u Singidunu 366. i u osudi rimskog koncila 369) i Pavao (također sudionik sabora u Singidunu 366. i, s Valentom iz Murse, suautor

“Martyrologij”, 166-171; Dragutinac, “Naši sirmijski mučenici”, 53-55; Kunkera, Ulman i Dragutinac, Ranokršćanski život; Leksikon ikonografije, 224, s.v. Euzebije cibalski, i 470, s.v. Polion (autor natuknica M. Dragutinac); Bratož, “Razvoj organizacije”, 367, 385; Jarak, “Povijest strokršćanskih zajednica”, 22-25, 27-31; Katičić, Litterarum studia, 85-86, 93.6 Iz bogate literature o tom zamršenom problemu v. Ritig, “Martyrologij”, 266-8, 353-361; Zeiller, Les origines, 75-79; Dragutinac, “Naši sirmijski mučenici”, 16-17, 104-5; Jarak, “Pregled glavnih smjernica”, 116-7, 119; Katičić, Litterarum studia, 90.7 O materijalnim tragovima cibalskog kršćanstva posebno još Šaranović-Svetek, “Vinkovci, Kamenica”, 105-8; Dimitrijević, “Arheološka topografija”, 180-3; Vikić-Belančić, “Elementi ranog kršćanstva”, 588-606; Od Nepobjedivog Sunca do Sunca Pravde, 98-102; Ulman, “Sakralni objekti Cibalae”; Iskra-Janošić, “Zaštitno iskopavanje”, 60-63; ista, Urbanizacija Cibala, 138-141, 162.

12

pisma pokolebanom Germiniju). Budući da više pojedinosti navodi na pretpostavku kako se tu radi o biskupijama susjednim sirmijskoj, vrlo je vjerojatno da je jedan od te dvojice bio biskup u Cibalama.8

2. Germani i Huni

Poraz kod Hadrijanopola koji su Rimljanima 378. nanijeli Vizigoti sa svojim saveznicima, i u kojem je ubijen car Valent, mlađi od dvojice carske braće rođene u Cibalama, bio je prvi u nizu događaja koji su nepovratno uništili rimsku upravu u podunavskim provincijama Carstva. Nepovoljni događaji stali su se sada redati ne ostavljajući dovoljno predaha za obnovu učinkovite vlasti. Car Gracijan bio je 379-80. prisiljen prihvatiti naseljavanje barbara (Ostrogota, Alana i Huna) u Panoniji kao rimskih “federata”, ali je i taj sporazum bio popraćen nasiljem i razaranjem u kojem su stradali panonski gradovi. Izričito se u izvorima spominje Mursa. Jesu li pritom i Cibale bile “spaljene i opustošene” (Iskra-Janošić), ne može se sa sigurnošću znati, ali je očito moglo biti tako. Izričitih pisanih izvora o sudbini Cibala nema, a ni arheologija ne može uvjerljivo pokazati je li se gradski život u njima ugasio naglim udarcem ili, pak, kroz polaganu degradaciju.9

Na početku 5. st. Vizigoti su pod kraljem Alarikom prošli kroz južnu Panoniju idući prema Italiji, gdje su 410. opljačkali sam Rim. Panonske su provincije vjerojatno 433. bile predane Hunima kao novim federatima. Njihov kralj Atila je 441. bez većeg otpora zauzeo Sirmij, prisilivši na bijeg tamošnjeg biskupa kao i, vjerojatno, većinu pučanstva. Nedugo poslije Atiline smrti (453) zabilježeno je kako je zapadni car Avit (455-6) posjetio Panoniju i kako je, štoviše, “poslije mnogih naraštaja ponovno stekao izgubljene Panonije”. Taj panegirički podatak ipak rječitije svjedoči o tome kako se Panonija sredinom 5. stoljeća smatrala za Rim odavno izgubljenom zemljom, nego što dokazuje njezin stvaran povratak u krilo rimske vlasti. Upravo tih godina u Panoniji su se službeno naselili Ostrogoti pod vlašću roda Amal, dobivši za to odobrenje ne od zapadnog, nego od istočnog rimskog cara Marcijana. Ima naznaka da su baš donja Podravina i čitava Sirmijska Panonija, u čijem su središtu Cibale, bile glavno područje tadašnjeg ostrogotskog naseljavanja. No, zbog oskudice koja je vladala u Panoniji, Ostrogoti su je 472-3. napustili i njihova glavnina prešla je na područje Istočnog Carstva, u njegove balkanske provincije.

Odmah po odlasku Ostrogota, u Panoniju su preko Dunava prodrli njihovi germanski srodnici Gepidi. I oni su se tu koncentrirali ponajprije u Sirmijskoj Panoniji. Novija arheološka istraživanja pokazuju da su im upravo Cibale postale jedno od glavnih središta. Razmjeran mir gepidske prevlasti u jugoistočnoj Panoniji prekinuli su 488. nakratko Ostrogoti. Oni su pod svojim znamenitim kraljem Teoderikom (vladao 475-526), u dogovoru s istočnim rimskim carem, krenuli zbaciti Odoakrovu vlast u Italiji i zamijeniti je svojom. Put kroz Sirmijsku Panoniju pokušali 8 Podrobnije o usponu i padu panonskog arijanstva v. u Pavić, Arijanstvo; Zeiller, Les origines, 259-343; Meslin, Les Ariens d’Occident; Simonetti, La crisi ariana; Duval, “Aquilée et Sirmium”. Sažete prikaze v. u Kelly, Early Christian doctrines, 237-240, 248-9; Pinterović, Mursa i njeno područje, 93-94; The archaeology of Roman Pannonia, 200-4; Bratož, “Cerkvenopolitični”, 264-7; Katičić, Litterarum studia, 95-96. M. Pavić i za njim D. Pinterović pretpostavljaju da je Gaj bio cibalski biskup. Zeiller (ibid. 141, 174, 597) je, pak, upozorio na indicije što govore u prilog pretpostavci da bi jedan od dvojice neatribuiranih biskupa mogao biti iz Savarije u rimskoj Prvoj Panoniji (danas Szombathely u zapadnoj Mađarskoj).9 Piganiol, L’Empire chrétien, 186-8, 244; Pinterović, Mursa i njeno područje, 98; The archaeology of Roman Pannonia, 115-8; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 150.

13

su im zapriječiti Gepidi, i to u blizini Cibala, na potoku zvanom Ulka (današnja Vuka) i okolnim močvarama. Ostrogoti su ih ipak razbili, ubivši u okršaju i njihova kralja Trafstilu. Gepidi su se potom opet mogli neko vrijeme na miru oporavljati od tog poraza. Sve dok im 504, ovaj put sa zapada, nisu ponovno zaprijetili Ostrogoti. Teoderik je u međuvremenu u Italiji i okolnim zemljama ustrojio tako jaku državu da je sada odlučio poslati svoje vojskovođe i u Sirmijsku Panoniju, “negdašnje gotsko stanište”. Tamošnjem gepidskom kralju Trasariku, koji je stolovao u Sirmiju, nije preostalo drugo nego da se povuče i Sirmijsku Panoniju prepusti Gotima.

Dobro uređena ostrogotska vlast tu se održala još i desetak godina poslije Teoderikove smrti, sve do velikog rata koji je protiv Ostrogota pokrenuo car Justinijan I (527-565). Kako bi ojačali obranu Italije, Ostrogoti su se 537. povukli iz Panonije. Nato su u nju iz Potisja odmah pohrlili Gepidi i ponovno osvojili za Carstvo još uvijek važni Sirmij, skupa s njegovom širom okolicom. Tada se Carstvo povezalo s novim pridošlicama Langobardima, koji su se nedavno naselili u sjevernoj Panoniji. Uz pomoć Carstva Langobardi su se vjerojatno 547. počeli sukobljavati s Gepidima, prešavši i na južnu stranu Drave i, kako se čini, preotevši Gepidima zapadni dio Sirmijske Panonije zajedno s gradovima Mursom i Cibalama. Tako se ta bivša rimska provincija našla podijeljena između Langobarda i Gepida. Čini se da je tu 552. između njih došlo i do bitke koju je kasnije živo opisao Pavao Đakon. Đakonov mitološki izraz za poprište te bitke, “polje Asfeld”, vjerojatno odgovara nekom dijelu ravnice između Cibala i Sirmija. Unatoč tadašnjem porazu, Gepidi su se održali u Sirmiju i okolici sve do 567. Tada su Langobardi udružili snage s novom silom koja se pojavila u donjem Podunavlju, Avarima. U novom savezništvu, sklopljenom pod posve nepovoljnim uvjetima, Langobardi su sudjelovali u uništenju gepidske države u Potisju. Sirmijski Gepidi potražili su spas u predaji Carstvu. Pretekavši Avare, u Sirmij je iste 567. stigla carska vojska; tu će se ona pod avarskim pritiskom uspjeti zadržati samo petnaest godina. Langobardi su pak, radije nego da je dijele s Avarima, Panoniju napustili već 568. i pošli osvajati Italiju.10

Među arheološkim tragovima iz doba seobe narodâ, odnosno germanske i hunske dominacije u Sirmijskoj Panoniji, na području Vinkovaca uvjerljivo prednjači gepidska sastavnica. Tu je zasad, osim prepoznatljive gepidske keramike pomiješane s drugim kasnoantičkim nalazima, otkriveno čak 46 grobova gepidskih obilježja. Ti su grobovi razbacani u manjim skupinama, na šest različitih lokacija, unutar gradskog tkiva rimskih Cibala. U onome što je tada još stajalo od toga grada, novi stanovnici su prema tome i živjeli i pokapali svoje mrtve.11 Takva “gepidizacija” Cibala sama po sebi posve se uklapa u rekonstrukcije povijesnih zbivanja, prema kojima su Gepidi svakako nastanjivali jugoistok Panonije između prvog ostrogotskog napuštanja Panonije 472-3. i njihove ponovne ekspanzije u Podunavlje 504, a zatim i u razdoblju od povlačenja Ostrogota 537. do vjerojatnog nadolaska Langobarda oko 550. Ako arheolozi na području Vinkovaca ili njihove okolice ne nađu adekvatne tragove i potonjim dvama narodima, to će zasigurno potaknuti određene modifikacije povijesnih tumačenja.

10 Taj se sažeti prikaz “germanskog” razdoblja u povijesti jugoistočne Panonije zasniva na Andrić, “Južna Panonija”. Ondje se citira daljnja predmetna literatura. Potanke rekonstrukcije uz obilje literature i navoda iz izvora daje Gračanin, “Huni i južna Panonija”, i Gračanin, “Goti i južna Panonija”. Mišljenje, svakako diskutabilno, o diobi Sirmijske Panonije između Langobarda i Gepida i o položaju bojišta Asfeld iznosi Bóna, A l’aube du Moyen Age, 8, 32-33, 36-37.11 Dimitrijević, “Arheološka topografija”, 190; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 152-3; Iz kolijevke rimskih careva, 66-68 (autor teksta M. Dizdar).

14

Tu se treba osvrnuti i na jedan neobičan podatak koji sadržajem pripada drugoj četvrtini 6. stoljeća. Prema njemu bi Cibale još i tada postojale, barem kao posve određeno zemljopisno područje kojim se moglo raspolagati u samom središtu Carstva. Podatak se nalazi u znatno kasnijem djelu, naslovljenom Sažetak montekasinskih kronika (Epitome chronicorum Casinensium), čiji bi autor, prema iskazu sadržanom u djelu samom, imao biti Anastazije Bibliotekar, istaknuti rimski kardinal, učenjak i diplomat iz 9. stoljeća. Objavio ga je 1723. talijanski učenjak Lodovico Antonio Muratori u sklopu svoga glasovitog zbornika narativnih izvora za povijest Italije.12 U Sažetku se prepričava navodna darovnica kojom je sam car Justinijan (vladao 527-565) darovao sv. Benediktu iz Nursije mnogobrojne posjede po različitim provincijama Carstva. Tako se poimence navodi i deset posjeda što se nalaze “u Panoniji”. Među njima je na prvom mjestu Cibalis (u tekstu u akuzativu, Cibalim).13

Taj je navod među našim istraživačima stare cibalske i panonske povijesti prvi bez rezerve usvojio Josip Brunšmid (1858-1929), kao “zadnju vijest o tome gradu” i kao dokaz “da su Cibale još na početku VI. vijeka postojale, kada su bizantski carevi barem u posavskom dijelu Panonije još bili faktični gospodari”.14 To su mišljenje, poduprto Brunšmidovim autoritetom, noviji istraživači obično samo preuzimali.15 Tek je Stojan Dimitrijević (1928-81) u jednom od svojih posljednjih radova zaključio da je navodna darovnica “fiktivna” jer u njezino vrijeme Carstvo nije stvarno upravljalo područjima o kojima je riječ, ali da i takva dokazuje “da su Cibale, iako u gepidskom posjedu, još u prvim decenijama VI stoljeća u svijesti Carigrada egzistirale kao mjesto koje je nešto moglo značiti, jednako kao i mjesto jake ranokršćanske tradicije”.16

Kad bi bilo točno makar i samo to što tvrdi Dimitrijević, podatak iz Sažetka ostao bi izvanredno vrijedan za povijest Cibala u suton antičkog svijeta. No, vjerodostojnost Justinijanove donacije upitna je i u puno temeljnijem smislu: ona ne samo da nije mogla biti realizirana, nego zaista nije nikada ni bila izdana. Zapravo je već odavno pouzdano utvrđeno ne samo to da je sadržaj Sažetka nevjerodostojan, nego i tko mu je pravi autor. Više grubih činjeničnih pogrešaka što ih je počinio pravi pisac Sažetka pokazuje da ovaj nije mogao biti Anastazije Bibliotekar (npr. tvrdnja da 12 “Epitome chronicorum Casinensium auctore, ut fertur, Anastasio Bibliothecario”, u: Muratorius, Rerum italicarum scriptores, sv. 2: 345-370. U rukopisima je djelo naslovljeno Epitome chronicorum Casinensium iussu sanctissimi Stephani papae II conscripta ab Anastasio seniore sedis apostolicae bibliothecario.13 Justinianus vero post eum (sc. Justinum) monarchiam in utraque Roma adeptus, non solum priorem avunculi sui Justini in p. Benedictum dilectionem in eodem statu servare, sed etiam ampliare modis omnibus studuit. Augustus namque effectus propter amorem, quem in patrem Benedictum habebat, concessit eidem patri, et ejus Casinensi coenobio in perpetuum possidenda, quae super annectimus; sed et insuper dedit in Africa (…) In Pannonia, Cibalim, Antianim, Himasam, Balcum, Scarabantiam, Vindemonam, Arlapem, Yaciacum, Nimaniam, Artabindo (…) (“Epitome chronicorum Casinensium”, 353).14 Brunšmid, “Colonia Aurelia Cibalae”, 131.15 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 37 i kritičnije 49; Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 4: 532, s. v. Vinkovci (S. Dimitrijević); Švagelj, Slavonske književne komunikacije, 9; Virc, Pregled, 11; Landeka, “Kratka povijest Vinkovaca”, 455; Ulman, “Sakralni objekti”, 25; Ulman, “Le christianisme à Cibalae”, 760; Tomičić, Panonski periplus, 213; Iskra-Janošić, “Vinkovci”, 284; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 151; Iz kolijevke rimskih careva, 63 (I. Iskra-Janošić) i 65 (M. Dizdar); Bušić, “Prilog poznavanju”, 16. Švagelj, “Vinkovci”, 1, čak piše da je na tlu Vinkovaca “za Justinijana (529), njegovom darovnicom Benediktu iz Nursije, [bio] značajan benediktinski samostan i kulturno žarište”. Dok je Brunšmid ustvrdio da je Justinijan darovao Cibalae “odmah na početku svoje vlade”, Iskra-Janošić navodnu donaciju datira jednom “oko 536”, a drugi put “iza 527”.16 Dimitrijević, “Arheološka topografija”, 189.

15

je Sažetak sastavljen po nalogu pape Stjepana II, koji je umro gotovo pola stoljeća prije Anastazijeva rođenja). Pravog je autora točno identificirao već glasoviti benediktinski učenjak Jean Mabillon (1632-1707). Otud je i sam Muratori ozbiljno sumnjao u vjerodostojnost djela koje je dao u tisak. O pitanju autorstva Sažetka vodile su se poslije Mabillona stručne rasprave, okončane kada je prije stotinu godina temeljitom analizom identitet autora definitivno potvrdio Erich Caspar. Pravi autor Sažetka bio je benediktinac Petar Đakon iz 12. stoljeća, knjižničar i arhivar u Monte Cassinu te pisac mnogih historiografskih, hagiografskih i teoloških djela. Njega su novija istraživanja nedvojbeno razotkrila kao neobično plodna i bezočna krivotvoritelja.17

Svoj sastavak pod naslovom Epitome chronicorum Casinensium Petar Đakon ne samo da je lažno pripisao gotovo tri stoljeća starijem Anastaziju Bibliotekaru, nego je i izmislio tobožnju darovnicu cara Justinijana u kojoj ovaj sv. Benediktu uz mnoge druge posjede daruje i panonske Cibale. Imena mnogobrojnih “posjeda” pritom je crpao iz tzv. Antoninova itinerara (nastalog oko 300). Popis “panonskih” posjeda u tobožnjoj darovnici Petar je sastavio na temelju onog dijela Antoninova itinerara u kojem se opisuje put “iz Panonijâ u Galije preko sredozemnih (unutrašnjih) mjesta, to jest od Sirmija preko Sopijanâ pa sve do Treverâ”. Tu su nabrojane ukupno 42 postaje između Srijemske Mitrovice i Triera. Od toga je prvih 14 ležalo u Panoniji – završno s Vindobonom (= Vindemona) – a ostale su pripadale zapadnijim provincijama, Noriku, Reciji i Belgijskoj Galiji. Iz popisa panonskih postaja Petar je probrao šest mjesta, među njima i tri koja su bila rimski municipiji (Sopijane, Skarbancija i Vindobona, tj. današnji Pečuh, Šopronj i Beč). Daljnja četiri “posjeda” Petar je uzeo iz noričkog, recijskog i galijskog odnosno gornjogermanskog dijela puta od Sirmija do Treverâ. I za ta je mjesta Petar pogrešno mislio da su u Panoniji.18

Sveti Benedikt doduše jest bio suvremenik, možda čak i vršnjak, cara Justinijana, ali su povijesne okolnosti Benediktova života i djelovanja u Italiji kao i one Justinijanove vladavine takve da treba sumnjati u bilo kakvu carsku darovnicu, a pogotovo u onakvu kakva se prepričava u Sažetku montekasinskih kronika. Posve je nezamislivo, pak, da bi nekakve posjede sv. Benediktu darovao i Justinijanov carski prethodnik Justin I, o čemu Sažetak također govori. Golemi popisi imanja u Justinijanovoj i drugim izmišljenim i patvorenim darovnicama imali su praktičnu svrhu, doduše puno ograničeniju od njihova ukupna zemljopisnog opsega. Sam Petar Đakon hvali se u drugim svojim djelima kako kako je u pojedinim prigodama pobijao posjednička prava drugih talijanskih opatija tobožnjim puno starijim pravima svoga Monte Cassina. Zaključak koji proistječe iz tih činjenica jasan je. Spomen Cibala u tobožnjoj Justinijanovoj darovnici sv. Benediktu, koja se navodi u djelu naslovljenom Epitome chronicorum Casinensium, povijesno je bezvrijedan. O stvarnim rimskim Cibalama, o njihovu preživljavanju u doba germanskih seoba, pa ni o sjećanju na taj izgubljeni panonski grad što se tada još moglo održati u ostacima Carstva, taj spomen ne govori baš ništa.19

17 Caspar, Petrus Diaconus, osobito 111-122. Uz to Lexikon des Mittelalters, sv. 6: col. 1972-3; The New Catholic Encyclopedia, sv. 11: 206.18 Postaje na rimskoj cesti od Sirmija do Trevera prema Antoninovu itineraru v. u Cuntz, Itineraria Romana, 33-34. Za Petrovo preuzimanje tih podataka v. Caspar, Petrus Diaconus, 170-4; uz to i Jarak, “‘Pannonian’ Benedictine possessions”.19 Taj je osvrt na spomen Cibala u tobožnjoj Justinijanovoj darovnici nešto pokraćena verzija rada objavljenog kao Andrić, “Tobožnja darovnica”.

16

3. Nijema i tamna stoljeća

Osvojivši 582. Sirmij, Avari su do kraja 6. stoljeća ovladali čitavom južnom Panonijom. Ali novi etnički element koji je na taj prostor nanijela avarska prevlast nisu toliko bili sami Avari, srednjoazijski konjanički nomadi, koliko njihovi nešto pitomiji istočnoeuropski saveznici i polupodanici, Slaveni. Upravo s područja današnjih Vinkovaca potječe jedan od krupnih dokaza tih zbivanja. To je nedavno otkriveno groblje s osam paljevinskih grobova slavenskih obilježja koje se datira u 7. stoljeće. Prema poganskom obredu spaljeni ostaci pokojnika pohranjeni su u keramičke lonce-urne (neke poklopljene ulomcima rimskih opeka), a ove su položene u rake ovalnog oblika. Groblje se nalazi u zapadnom dijelu današnjeg užeg gradskog područja, južno od Duge ulice.20 To je mjesto izvan utvrđenih rimskih Cibala, udaljeno je oko 300 metara od njihovih mlađih bedema. (Karta 5 i Slika 1.) Pojava naselja čiji su se žitelji sahranjivali na tom groblju može se tako uzeti kao pravi početak vinkovačkog srednjeg vijeka. Kontinuitet života u samim Cibalama, koji se koliko-toliko održavao u germanskom (gepidskom) razdoblju, prekinuo se s nadolaskom Avara i Slavena. Nove slavenske pridošlice nastanile su se pokraj rimskih ruševina, upotrebljivih još jedino za sporadičnu “posudbu” građevnog materijala.

Arheološki nalazi poput netom spomenutog jedini nam mogu donekle rasvijetliti prilike u međurječju Save i Drave tijekom dva “tamna” avarska stoljeća. Uz iznimku bijega nekih plemena pod vodstvom Kuvera iz Srijema u Makedoniju (oko 670), pisani izvori ne otkrivaju nikakvu pojedinost o tadašnjim zbivanjima na prostoru stare Sirmijske Panonije. Iz 8. stoljeća, vremena tzv. drugog avarskog kaganata, nisu zasad na gradskom području Vinkovaca poznati nikakvi tragovi naseljavanja. Tom vremenu, inače, pripadaju “avaro-slavenska” groblja na redove kakva su otkrivena kod nedaleke Privlake i Otoka. Dugo neosporiva vladavina Avara u Panonskoj nizini dočekala je svoj kraj na prijelomu 8. i 9. stoljeća, kada su je u nekoliko pohoda srušile vojske Karla Velikog. Glavno sjedište avarskih kagana, “hring”, franačke su vojske uništile 796, a zadnji otpori raspršenih avarskih vođa skršeni su 803. Poslije toga su se prilike toliko promijenile da su Franci čak štitili Avare od napada “slavenskih vojvoda nastanjenih oko Dunava”, koji su se okrenuli protiv svojih donedavnih gospodara. Još u jeku pohoda protiv Avara, Franci su počeli raditi na pokrštavanju “divljih naroda” koje su zatekli u Panoniji. Tako je već 796. u ratnom taboru negdje “na obali Dunava” održana crkvena sinoda pod predsjedanjem akvilejskog patrijarha i salcburškog biskupa. Tu se doznalo da se u avarskoj Panoniji kršćanstvu nije zameo baš svaki trag. Bilo je onih koji su Francima tvrdili da su ih već krstili domaći svećenici. Vjerojatno je ipak presmiono otud zaključiti da su u Panoniji sve dotad preživjeli zadnji ostaci antičkog kršćanstva. U novom crkvenom uređenju tih krajeva, Panonija sjeverno od Drave podvrgnuta je salcburškoj biskupiji, a ona južno od Drave akvilejskom patrijarhu. Nema, međutim, nikakvih čvršćih dokaza da je franačka državna i crkvena vlast zaista dosezala i do područja stare Sirmijske Panonije. Zapadnije odatle, na tlu nekadašnje Savske Panonije, vladao je pod paskom Franaka slavenski knez sa sjedištem u Sisku. I njega su Franci s dosta teškoća porazili kada se, u osobi Ljudevita “Posavskog”, pobunio 818-822. Ljudevitu su se kao saveznici priključili Timocijani ili Timočani, koji su dotad priznavali vlast bugarskih kanova. Upravo su Timočani, po svemu sudeći, tada nastanjivali Srijem i donje međurječje Drave i Save. Bugari su, pak, na samom početku 9. stoljeća, odmah poslije raspada avarskog kaganata, ovladali donjim dijelom istočnog Potisja. Kada su Franci porazili Ljudevita i obnovili svoju

20 Krznarić Škrivanko, “Rezultati” (a), 330 i 333; Krznarić Škrivanko, “Rezultati” (b), 206, 209; Iz kolijevke rimskih careva, 67-71 (M. Dizdar).

17

vlast u “Donjoj Panoniji”, Bugari su 827. pošli dalje na zapad. Pod kanom Omurtagom, ploveći Dunavom i Dravom, preoteli su Francima glavninu južne Panonije. Franci su ih 838. potisnuli, ali su istočno međurječje i Srijem ostali u bugarskim rukama. Poslije pokrštavanja (865), kako izgleda, Bugari su čak obnovili sirmijsku, odnosno srijemsku biskupiju. Na području koje je vjerojatno sezalo do Požeškog gorja te je, prema tome, uključivalo i prostor kasnijih Vinkovaca, bugarska se vlast održala još i duboko u 10. stoljeće.21

Događajima bogato južnopanonsko 9. stoljeće nije na području Vinkovaca ostavilo važnijih arheoloških tragova. U rano 9. st. spada lijep pojasni jezičac od pozlaćene bronce ukrašen graviranim biljnim motivom (tzv. stil Blatnica). (Slika 2.) Taj proizvod završnog razdoblja avaro-slavenske kulture pronađen je 1953. prigodom pokusnih iskapanja oko “stare crkve” u gradskom predjelu Meraja (zapadno od središta). Nestanak avarske vlasti i njezina vjerojatna zamjena bugarskom ne mogu se zasad dokumentirati arheološkim nalazima. Pritom je osobito intrigantna odsutnost bugarske sastavnice, i to ne samo u Vinkovcima nego i puno šire: prema S. Dimitrijeviću, “bugarske arheološke ostavštine u Međurječju jednostavno nema”. U samim Vinkovcima, arheologija nas suočava s naseobinskom prazninom u 9. i 10. stoljeću. Moguće je stoga da se ranije naselje pokraj cibalskih ruševina ugasilo, a novo se nije oblikovalo sve do 11. stoljeća.22

4. Crkva i naselje na Meraji prije prvih zapisa

Doseoba Mađara u panonsko-karpatsku nizinu na prijelomu 9. i 10. st. događaj je s iznimno dalekosežnim posljedicama za povijest međurječja Drave i Save. O najranijim mađarskim pohodima južno od Drave govore uglavnom puno kasniji izvori, poput tzv. Ljetopisa popa Dukljanina ili Anonimovih Gesta Hungarorum (kasnije 12. st.). Potonji tako navodi da su mađarski vojskovođe već u Arpadovo vrijeme, tj. oko 900, osvojili utvrde Zagreb, Požegu i Vukovo (Vukovar). Nije, međutim, sigurno da taj podatak iz nepouzdane ugarske kronike dokazuje makar to da su spomenute tri utvrde zaista postojale već u doba mađarske doseobe. Konstantin Porfirogenet je oko sredine 10. st. zabilježio da Mađari žive, osim drugdje, i “između rijeka Dunava i Save”. To bi značilo da su Mađari, zacijelo poslije smrti bugarskog cara Simeona (927), Bugarima preoteli donji dio dravsko-savskog međurječja, vjerojatno između Požeškog gorja i zapadnih rubova Srijema. Glavnina Srijema, zajedno s Mitrovicom, nasljednicom starog Sirmija, ostala je možda u bugarskim rukama sve do bizantskog osvajanja 1018. Mađarski su kraljevi svoju vlast protegnuli na bizantski istok Srijema, sve do sutoka Dunava i Save, vjerojatno 1071. Potkraj 11. st. ovladali su, pak, zapadnijim dijelovima međurječja Drave i Save, odnosno prostorom od Drave do početaka planinskog dijela Hrvatske, koji će kasnije biti poznat kao Slavonija. Vinkovački kraj nalazio bi se, prema tome, upravo u onom dijelu međurječja koji je najranije dospio pod mađarsku vlast. U dugom razdoblju od

21 Među sintetskim radovima o Avarima u Panonsko-karpatskoj nizini v. naročito László, Études archéologiques; Kovačević, Avarski kaganat; Pohl, Die Awaren; Szádeczky-Kardoss, Az avar történelem forrásai. O prilikama i zbivanjima u Panoniji tijekom 9. stoljeća v. Wolfram, Grenzen und Räume, 211-273, 306-314. O Bugarima u Panoniji i u njezinom susjedstvu v. Beševliev, Die protobulgarische Periode.22 Dimitrijević, Kovačević i Vinski, Seoba naroda, 97, br. 90, slika 3; Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 38-40; Dimitrijević, “Arheološka topografija”, 191-4; Simoni, “Neobjavljeni okovi i jezičci”, 219, 224 s bilj. 37, i Tabla 1, crtež 19.

18

sredine 10. st. pa sve do turskog osvajanja u 16. st. taj kraj više nije bio zahvaćen naglim promjenama i pomacima vrhovne teritorijalne vlasti.23

Na temelju arheoloških istraživanja može se sada reći da tom kontinuitetu šireg državnog okvira na vinkovačkom gradskom prostoru odgovara kontinuitet naseljenosti. Oko 1000. godine započelo je u Vinkovcima naseljavanje koje traje bez prekida do danas. Naseobinski kontinuitet u tolikom rasponu utvrđen je u već spomenutom gradskom predjelu zvanom Meraja. Ako zanemarimo problem kontinuiteta i točne veze između modernih Vinkovaca i njihovog srednjovjekovnog preteče (o čemu će biti govora u nastavku ovog rada), možemo kazati da se tu nalazilo prvotno središte Vinkovaca. O tome svjedoči prostrano gotičko zdanje stare župne crkve koja je kao takva služila sve do posvete aktualne, barokne župne crkve (1777), smještene u novom gradskom središtu, oko 500 metara istočnije. Prostor toga “starog središta Vinkovaca” podudara se ugrubo s prostorom jedne od cibalskih nekropola, one na zapadnoj strani rimskoga grada. To je arheološki najmanje izdašna cibalska nekropola; možda i jest bila najmanja, ali je njezin znatan dio mogao nestati i zbog kasnijeg višestoljetnog života i ukapanja na istom zemljištu.24

Nedvojbeni počeci naselja na Meraji sežu u 11. st. O tome svjedoči petnaestak grobova otkrivenih oko stare (gotičke) župne crkve. Broj tih starih grobova relativno je malen jer se na istome zemljištu oko crkve neprekidno ukapalo sve do ranog 19. st. Najstariji grobovi datirani su prema u njima pronađenim novcima ugarskih kraljeva Ladislava I (1077-95) i Stjepana II (1116-31). To je omogućilo točniju dataciju unutar kulturnog horizonta kojem ti grobovi pripadaju po svojim drugim obilježjima. Posrijedi je tzv. bjelobrdska kultura, koja je trajala od kasnog 10. do kraja 12. stoljeća, a glavnim nositeljima smatraju joj se panonski Slaveni. Grobovi s vinkovačke Meraje spadali bi u mlađu fazu razvoja te kulture.25 Pripadali su mladom naselju koje se oblikovalo oko zapadnih bedema starih Cibala. Nema naznaka o mogućoj vezi toga novog naselja s onim malo zapadnijim iz 7. stoljeća, koje je svoje pokojnike spaljivalo i pokapalo u urnama. Zanimljivo je, ipak, da su oba naselja izrasla na zapadnoj strani cibalskih ruševina, s nutarnje ili vanjske strane tamošnjih bedema.

Za razliku od crkve i groblja oko nje, bjelobrdsko naselje je ležalo uglavnom s unutrašnje strane cibalskih bedema, odnosno onoga što je od njih tada još ostalo. Na to upućuje analiza starosti i prostorne rasprostranjenosti ulomaka srednjovjekovne keramike, iskopane na više mjesta u sklopu današnje vinkovačke Duge ulice. (Karta 6.) Najstarija keramika, datirana oko prijeloma 11. i 12. st., potječe sa zemljišta jugoistočno od crkve, kakvih stotinjak metara unutar mlađega zapadnog bedema Cibala. Zapadni rub naselja od kojeg je ostala ta keramika nalazio se vjerojatno na samom bedemu. Tu je nađena srednjovjekovna lončarska peć, ukopana u rimski bedem, svakako mlađa od najstarijih slojeva razasute keramike. Peć je stajala izravno južno od crkve.26 Ako se u daljnjim arheološkim istraživanjima potvrdi da se jezgra srednjovjekovnog naselja nalazila oko današnje Duge ulice južno i jugoistočno od

23 Jedan od najnovijih pregleda mađarske/ugarske povijesti u prva dva stoljeća nakon doseljenja v. u Kristó, Magyarország története, 48-147. O kraju bugarske vlasti u Srijemu v. Дуйчев, “Последният защитник”, 309-321. 24 Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 145. O poslijeturskim promjenama u gradskoj strukturi Vinkovaca v. vrlo koristan pregled koji daje Šalić, “Nazivlje ulica i trgova”, 163-204.25 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 11-12, 42-44; isti, “Arheološka topografija”, 195-8.26 Sekelj Ivančan, “Prilog analizi keramike”, 240-1, 244-5; Iz kolijevke rimskih careva, 73-74 (I. Iskra-Janošić).

19

crkve na Meraji, to će pred povjesničare postaviti pitanje neobičnosti takva položaja župne crkve izvan središta naselja. U tom sklopu bit će zanimljiva i pojedinost da je upravo u zoni koja je prema keramičkim ostacima identificirana kao središte srednjovjekovnog naselja otkrivena i gore spomenuta apsida ranokršćanske bazilike.

Naselje na Meraji bilo je, vjerojatno, već od svojih početaka kršćansko. Oko 1100. ono si je sagradilo jednobrodnu zidanu crkvu. Otkriće temelja te crkve najkrupniji je razultat arheoloških iskapanja koja je 1965. na Meraji vodio Stojan Dimitrijević. Crkva se nalazila tik uz sjevernu stranu uglavnom sačuvane i mnogo prostranije gotičke crkve. Potonja je zapravo dijelom svoga sjevernog zida sjela na temelje južnog zida starije crkve. Ova i vremenom i stilom pripada ranom dobu romanike, koja se u Ugarskoj prvi put javlja u zadnjoj četvrtini 11. stoljeća. Kao gradivo iskorištena je rimska opeka s obližnjih ruševina. Crkva je uz manje odstupanje pravilno orijentirana. Više pojedinosti odaje pomalo nevješta, rustičnog graditelja. Debeli zidovi ojačani su na svim stranama s po dvije lezene, a u prednjem dijelu lađe stajala su i dva stupa, možda naknadno podignuta kao potpornji svoda, ako nije posrijedi izvorno zamišljen mali narteks. Pravokutna lađa dugačka je izvana 8,5 m, a široka 6,75 m. Zbog debljine zidova unutarnji je prostor puno skučeniji (6,6 × 4,7 m). Lađa se na istoku završava polukružnom apsidom vanjskog polumjera 2,5 m. (Karta 18 i Slike 3-4.) U samoj crkvi nije bilo ukapanja mrtvih. Tri bjelobrdska groba nađena u njezinoj lađi zapravo su starija od crkve (sudeći prema oštećenjima kostura), ali ne mnogo, jer se pri gradnji crkve o njima nastojalo voditi računa. Kako sva tri sadrže novac kralja Ladislava I, to je pomoglo u dataciji crkve.27

Osim novca kršćanskih ugarskih vladara, u najstarijim grobovima na Meraji nema prepoznatljivo kršćanskih priloga. U dva slučaja naišlo se, štoviše, na moguća svjedočanstva o poganskim običajima: u jednom grobu južno od crkve pokojniku su uz desnu ruku bila ostavljena dva komada svinjskog mesa (na to upućuje ondje nađena kost od svinjskog buta i dio svinjske donje vilice); a jedan od pokojnika nađenih unutar crkve (ali sahranjenih prije njezine izgradnje) imao je u ustima srebrnjak Ladislava I. Dakako da se tu moglo raditi i o prežicima pretkršćanskih običaja i vjerovanja među već pokrštenim pukom.28

Ako se naselje na Meraji doista oblikovalo u kasnijem 11. st., a ne ranije (što zasad jednoglasno potvrđuju grobni nalazi oko crkve i keramički ostaci u naselju), njegovu se pojavu može staviti u širi kontekst društvenih promjena i novina koje su tada uvodili, svojim zakonicima, ugarski kršćanski vladari, posebice kasnije kanonizirani Stjepan I (997-1038) i Ladislav I (1077-95). Pošto je Ugarska pod Stjepanom I sustavno i nerijetko silom bila pokrštena – što naravno ne znači da starije panonsko žiteljstvo, uglavnom slavensko, nije mjestimice bilo kršćansko i ranije – novi su zakoni nalagali da se mrtvi pokapaju uz crkve, koje su se diljem zemlje podizale u velikom broju. Sve veća gustoća prostornog rasporeda crkava omogućila je tijekom 11. st. i zabranu naseljavanja daleko od crkve. Ti su čimbenici nedvojbeno ubrzali procese koncentracije stanovništva, potičući stvaranje jačih naseobenih jezgara i njihovo okrupnjavanje. I naselje na Meraji moglo je nastati takvim okupljanjem dotad raštrkanih domaćinstava uz župnu crkvu kao novo središte.29

27 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 45-50; isti, “Arheološka topografija”, 198-9.28 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 42, 44.29 O društvenim učincima kristijanizacije u Ugarskoj u 11. st. v. Györffy, “La christianisation des Hongrois”, 57-66; A History of Hungary, 17-18. Usp. Sekelj Ivančan, “Prilog analizi keramike”, 244.

20

O najranijoj povijesti crkve na vinkovačkoj Meraji i naselja uz nju nema nikakvih pisanih izvora. Sve što o njima znamo dugujemo arheologiji i tumačenju njezinih nalaza. Među ovima je i jedan neobičan koji bi se mogao svrstati i u pisane izvore. To je “medaljica sa likom sv. Benedikta i latinskim natpisom na aversu ORDO SANCTI BENEDICTI”, koja je pronađena prigodom prvog, pokusnog istraživanja na Meraji 1953.30 Kada bi doista potjecao iz srednjeg vijeka, taj bi nalaz svakako bio neobično zanimljiv. Pošto ju je kratko opisao Josip Korda, medaljici se za duže vrijeme zameo trag i tek je 2006. ponovno došla na svjetlo dana u vinkovačkom Gradskom muzeju. Tako sada znamo da je riječ o kovanoj brončanoj medaljici promjera 26 milimetara, s uškom za vješanje oko vrata. (Slika 9-10.) Na jednoj strani, aversu, prikazan je lik bradatog redovnika s mitrom na glavi i aureolom oko nje, s pastirskim štapom kojem je na vrhu križ u desnoj ruci te knjigom ili svitkom Pravila u lijevoj, a iza nogu mu se uvija zmaj. Na drugoj strani, reversu, vidi se u manjem krugu tzv. plosnati križ (s jednakim kracima koji se prema krajevima ljevkasto šire). Na obje strane vidljivi su i djelomice izbrisani natpisi. Na obodu aversa tako po svoj prilici piše (CRU)X S. P. BENEDI(CTI), tj. Crux sancti patris Benedicti ‘križ svetoga oca Benedikta’. Na reversu, uz obod te na obje grede križa i u poljima između križnih krakova vide se djelomice čitljiva slova koja su inicijali riječi kratkih molitava ili gesla.31

Sve je to skupa ustaljeni simbolički inventar dobro poznatih medalja (ili “križeva”) sv. Benedikta, jedne od najpopularnijih čudotvornih devocionalija, ili službeno odobrenih amuleta, u katoličkom svijetu novijeg vremena. Zato ne može biti govora o srednjovjekovnom postanku vinkovačke medaljice, a i njezina izrada i opći izgled jasno upućuju na puno novije podrijetlo. Kovanje medalja sv. Benedikta po svoj prilici ne seže dalje od sredine 17. stoljeća, a njihov postanak povezuje se s benediktinskom opatijom u Mettenu u Bavarskoj, s tamošnjim progonima vještica i apotropejskim svojstvima što su tada bila pripisana križevima i natpisima na zidovima opatije. Medalje se se uskoro proširile po svoj katoličkoj Europi, a službeno ih je 1741-2. odobrio papa Benedikt XIV, vežući uz njihovo nošenje i neke duhovne povlastice i crkvene oproste (indulgencije). Najpoznatiji, “jubilarni” tip tih medalja oblikovali su 1880. redovnici nadopatije Monte Cassino, obilježivši tako 1400.

30 Korda, Tragom prošlosti, 50; isto ponavlja I. Iskra-Janošić u Iz kolijevke rimskih careva, 73. U rukopisnom “Dnevniku o terenskim radovima osoblja muzeja 1956.-1966.” (koji se čuva u vinkovačkom Gradskom muzeju) nalazi se zabilješka Matije Klajna u kojoj stoji: “Godine 1953. vršeno je sondiranje terena okolo stare crkve na Meraji (istraživanje porijekla temelja zgrade). Ispod samog temelja pronađeni su čovječji skeleti iz rimskog doba. Malo višlje slavenski grobovi, a nad njima treći red (sloj) grobova starih Vinkovčana. Nađeni su rimski novci, dugmad od praporaka mantije i jedan brončani medaljon nekog fratra Benediktinca. Ispod temelja apside prema jugu proteže se rimski zid, koji nema veze sa zgradom.” Zahvaljujem se gospodinu Danijelu Petkoviću što mi je dostavio prijepis te zabilješke.31 Danijel Petković, kustos Gradskog muzeja u Vinkovcima, opisao je medaljicu za potrebe muzejskog inventara i pritom pokušao pročitati njezine natpise (“Blago Muzeja”, 22-23 i slika br. 32). Iz fragmentarnog rezultata njegovog čitanja razabire se da je uz obod reversa vjerojatno napisano V.R.S.N.S.M.V.S.M.Q.L.I.V.B., što su inicijali riječi apotropejske molitve za obranu od vraga koja glasi: Vade retro Satana, nunquam suade mihi vana, sunt mala quae libas, ipse venena bibas ‘Odstupi, Sotono, nikada me ne navedi na isprazne stvari, zlo je to što točiš, sam ispij taj otrov’. Osim toga je nad samim vrhom križa natpis IHS (Kristov monogram). Na uspravnoj gredi križa, pak, piše C.S.S.M.L. (= Crux sacra sit mihi lux ‘Neka mi sveti križ bude svjetlo’), a na vodoravnoj N.D.S.M.D. (= Non draco sit mihi dux ‘Neka mi zmaj ne bude vođa’). U poljima između krakova nalaze se slova C S P B, inicijali sintagme Crux sancti patris Benedicti. Zahvaljujem se gospodinu Petkoviću i na fotografijama medaljice koje mi je ustupio.

21

obljetnicu Benediktova rođenja. Vinkovačka medalja po svojim obilježjima ne pripada tome jubilarnom nizu, nego nekojem od “običnih” tipova.32

Osim što je djelomice netočno pročitao natpis na medaljici, Korda je prvi na temelju nje zaključivao i o mogućoj “benediktinskoj tradiciji” crkve na Meraji. Poslije su neki istraživači u toj medaljici prebrzo vidjeli potvrdu vjerodostojnosti navodne darovnice care Justinijana benediktincima o kojoj je malo ranije bilo riječi i koja je bez ikakve dvojbe izmišljena.33 Jasno je da vinkovačka medalja sv. Benedikta, s obzirom na svoje povijesno podrijetlo, ne može biti oslonac ni za kakve zaključke o srednjem vijeku. Ako je crkva na Meraji ikada bila benediktinska ili je makar mjesto na kojem je podignuta bilo benediktinski posjed, to se mora dokazivati drugim sredstvima, a ne opisanom novovjekovnom medaljicom. Činjenica je da u srednjovjekovnim pisanim vrelima nema nikakva spomena benediktincima na tom mjestu ili u vezi s tom crkvom. Ni tobožnja Justinijanova darovnica ne može biti nikakav argument u prilog benediktincima u Vinkovcima. Čak i kad ta darovnica ne bi bila podvala montekasinskog redovnika iz 12. stoljeća, nego autentičan spomenik iz 6. stoljeća, i tada bi pretpostavka da su benediktinci na temelju nje u 11. stoljeću stekli posjede na području starih Cibala bila prepuna nevjerojatnih momenata, počevši od toga da se u Ugarskoj tada uopće znalo gdje su ležale rimske Cibale. Od svega tako ostaje samo neobična podudarnost, slučajan doticaj dvaju povijesnih izvora za koje se, dok ih se nije pažljivije razmotrilo, pogrešno uzimalo da složno govore u prilog benediktinske prisutnosti na vinkovačkom tlu u srednjem vijeku. U stvarnosti to ne govori niti može govoriti nikoji od njih: ni tobožnja darovnica cara Justinijana, izmišljena u 12. stoljeću, niti novovjekovna medaljica sv. Benedikta pronađena kod stare crkve na Meraji.

Starija crkva na Meraji veličinom se uklapa u standarde župnih crkava u Ugarskoj u 11. i 12. st. Prema računanju mađarskog arheologa i paleodemografa Alána Kralovánszkog, njihova je površina iznosila u prosjeku 33 m². Kralovánszky je dalje pretpostavio da su se crkve u to doba gradile nadasve štedljivo, u strogoj ovisnosti o broju vjernika kojima će služiti. U crkvu su morali moći stati svi župljani, ali kada bi se svi našli na okupu, nije u njoj ostalo ni stope suvišnog prostora. Pri takvu maksimalnom iskorištenju crkvenog prostora moglo je na 10 m² stati i do 45 osoba različite dobi (30 odraslih i 15 djece). Stara crkva na Meraji imala je blizu 30 m² iskoristive unutarnje površine, ne računajući apsidu koja je rezervirana za oltar i svećenika. To prema opisanoj formuli upućuje na župnu pastvu od najviše 135 osoba. Taj maskimalni broj vjernika koje crkva može primiti bio je, prema Kralovánszkom, ipak za 15-20 % manji od ukupnog stanovništva naselja; razliku su činile osobe koje nisu mogle pohađati crkvu, poput rodilja, nejake djece, starih i bolesnih. Doista, od svih ostalih zahtijevalo se nedjeljno pohađanje crkve. Jedna odredba u zakonicima kralja Stjepana I izričito traži od seoskih poglavara neka paze da nedjeljom na misu idu svi, “stari i mladi, muškarci i žene, osim onih koji čuvaju vatru”. Na tu obvezu poglavare su morali podsjećati svećenici i nadležni župani. Sve u svemu,

32 Za opis i pregled povijesti medalje sv. Benedikta v. The New Catholic Encyclopedia, sv. 2: 236-8, s. v. Benedict, saint; Patterson, “The medal of Saint Benedict”.33 Tako Iskra-Janošić: “To bi potvrdilo Justinijanovu darovnicu kojom su očito, u vrijeme bjelobrdske kulture, Benediktinci ostvarili pravo na svoj posjed” (Iz kolijevke rimskih careva, 73). Već je Dimitrijević, koji ne spominje nalaz medalje, razmišljao o vezi Justinijanove darovnice s crkvom na Meraji: “moguće je da su se nakon definitivnog smirivanja prilika Benediktinci (možda u 11. st.) pozvali na tu darovnicu i faktično preuzeli svoje panonske posjede. (…) Time je ujedno mogla biti inicirana i intenzivnija sakralna graditeljska djelatnost, čiji bi rezultat mogla biti i ranoromanička crkva Sv. Ilije u Vinkovcima” (Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 49).

22

Kralovánszkyjevom metodom može se izračunati da je oko 1100. u naselju na vinkovačkoj Meraji živjelo otprilike 160 osoba.34

Ostaci crkve iz vremena oko 1100. i groblje oko nje s najstarijim grobovima iz otprilike istog vremena jedini su izvor znanja o najranijoj povijesti naselja na vinkovačkoj Meraji. Tome se može pridodati još jedino najstariji sloj srednjovjekovne keramike u istočnom dijelu Duge ulice. Bilo bi vrlo korisno kada bi se na groblju na Meraji ustanovio i materijalni sloj koji pripada 12. i 13. stoljeću, jer nema nikakvih pisanih izvora koji bi govorili o tom naselju prije druge polovice 13. stoljeća. Iako je na Meraji u dosadašnjim iskapanjima otkriveno ukupno blizu 300 grobova mlađih od onih iz bjelobrdskog horizonta, dosad je samo Dimitrijević analizirao poslijebjelobrdske srednjovjekovne grobove, ali je pomoću nalaza novca uspio približno datirati tek nekoliko njih u razdoblje od kasnog 14. do ranog 16. stoljeća. To je, pak, razdoblje iz kojeg su nam se sačuvali i najobilniji pisani izvori.35

5. Tragom svetoga Ilije

Srednjovjekovno naselje (ili više njih) na tlu modernih Vinkovaca nije bilo toliko važno da bi samo po sebi privuklo osobitiju pozornost istraživača. Ono nije bilo nikakvo administrativno središte niti je, poput nekih drugih u široj okolici, preraslo u gradsku općinu (civitas); u njemu nije stajala ni utvrda niti samostan, a nije bilo ni glavni posjed nekoj od istaknutih velikaških obitelji; zbog svega toga to naselje nije privuklo nikoji od specifičnijih medijevističkih interesa. Razmjerno malo stručne pozornosti što je poklonjena vinkovačkom srednjovjekovlju nailazilo je k tome, odmah na početku, na poteškoću da se glavno tadašnje naselje na području modernih Vinkovaca nije zvalo Vinkovci ili slično, nego posve drukčije. Pred istraživačima je, tako, stajao preliminaran problem da u sačuvanoj pisanoj građi pouzdano identificiraju onu koja se zaista odnosi na srednjovjekovnog preteču (ili preteče) današnjih Vinkovaca. Taj je osnovni zadatak dokraja izvršen zapravo tek u najnovije vrijeme, a u ranijoj je literaturi oko toga bilo puno lutanja. Česta pojava homonimije (istoimenosti) posve različitih naselja pritom je istraživačima postavila mnoge zamke.

Tako je u više pisanih izvora iz 15. st. posvjedočeno postojanje posjeda i sela Vinkovac ili Vinkovci (Wynkowcz i sl.), koje se nalazilo blizu granice Vukovske županije s Požeškom, u okolici Nevne (današnje Levanjske Varoši), uz čiju je utvrdu i bilo posjedovno vezano.36 Ipak se u stručnoj literaturi u više navrata to danas iščezlo naselje pogrešno povezivalo s Vinkovcima na Bosutu. Tako je još Matija Mesić naveo Vinkovce među posjedima Berislavića Grabarskih u istočnoj Slavoniji koji su nam poznati “i danas i po imenu i po položaju svojem”, dakle očito misleći na suvremene Vinkovce, iako u izvorima na koje se pozivao nije riječ o njima, nego o gore opisanom nestalom naselju u podnožju Dilj-gore. Mesić je objavio i regest dokumenta iz 1483. u kojem se spominje taj posjed Berislavića zvan Wynkowacz.37 Na temelju

34 O Kralovánszkyjevim izračunima v. Fügedi, “Pour une analyse”, 1303. O odredbi kralja Stjepana I v. Györffy, “La christianisation”, 61.35 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 50-54. Ukupno je u iskapanjima 1965, 1997. i 1998. na Meraji otkriven 301 grob, od čega samo 16 sigurno ili vjerojatno pripada bjelobrdskom horizontu, a svi ostali su mlađi. V. o tome Iskra-Janošić, “Arheološka iskopavanja” (a); Iskra-Janošić, “Arheološka iskopavanja” (b); Iskra-Janošić, “Iskapanja”; Iz kolijevke rimskih careva, 73.36 Csánki, Magyarország, sv. 2: 362; Bösendorfer, Crtice, 229.37 Mesić, “Pleme Berislavića”, 41 = Mesić, Pleme Berislavića, 12. Uz to Mesić, “Gradja”, 123, br. 19.

23

toga je onda Vjekoslav Klaić u svojem zemljopisnom priručniku ustvrdio: “Današnji Vinkovci spominju se prvi put g. 1483. pod imenom Wynkowacz, te pripadahu u to doba Berislavićem”.38 Te su tvrdnje dovodile u zabludu pojedine kasnije autore sve do danas.39

Na drukčijem se tragu nalazio pečuški kanonik i učenjak István Szalagyi-Salagius (1730-96), koji je, u svome velikom djelu O stanju panonske Crkve (De statu ecclesiae Pannonicae), moderne Vinkovce prvi poistovjetio s antičkim Cibalama, ali i sa srednjovjekovnom Palinom. Taj se autor bez sumnje najviše oslonio na stare zemljovide, poglavito one iz 16. i 17. stoljeća, koji redovito stavljaju lokalitet zvan Palina/Palyna na mjesto koje bi otprilike pripadalo kasnijim Vinkovcima. Dotični ulomak iz trećeg sveska Szalagyijeva djela prenio je kasnije József Brüsztle u svome mnogo korištenom crkvenopovijesnom priručniku.40 Na drugoj strani je Szalagyijevu tvrdnju preuzeo i sastavljač Šematizma svećenstva Bosansko-srijemske biskupije u 19. st. Oslonivši se na izdanje tog Šematizma iz 1880,41 Palinu je kao srednjovjekovne Vinkovce potom prihvatio i prirodoslovac i starinar Stjepan Schulzer pl. Müggenburg (1802-92). U rukopisu pod naslovom “Cibalis-Palina-Vinkovci”, objavljenom mnogo kasnije, Schulzer je ustvrdio da je “slavenska Palina” nastala na ruševinama rimskih Cibala, da su je Turci u pohodima 1526. i 1529. razrušili i spalili pa da je to mjesto u razdoblju do oslobođenja od Turaka potkraj 17. stoljeća “obraslo šumom i naselilo se vukovima”; u toj su šumi, kao “jedini ostatak Paline”, prvi naseljenici Vinkovaca našli “gole zidove neke izgorjele kršćanske crkve”; crkvu su obnovili i posvetili je sv. Vinku.42 Ta je Schulzerova uvelike spekulativna rekonstrukcija vrijedna samo utoliko što se oslanja na predaju, koja se održala u samim Vinkovcima, o obnovi naselja poslije odlaska Turaka. Ime Palina, pak, toj je predaji očito nadodao sam Schulzer.

Inače se u široj okolici Vinkovaca u srednjem vijeku doista zna za više od jednog naselja ili posjeda takvog imena. Vinkovcima najbliža Palina spadala je u ivankovačko vlastelinstvo i ležala je u njegovom jugozapadnom dijelu, negdje između Vođinaca i Prkovaca. O toj Palini govori nekoliko isprava iz kasnog 15. i ranog 16. stoljeća. Druga Palina nalazila se sjeverno odatle, oko Vuke, i računala se među pripadnosti vlastelinstva Nagyfalu ili Velika Vas (kod današnjih Semeljaca). Napokon, najvažnija Palina, koja je bila središte crkvene župe u sklopu Požeškog arhiđakonata i u kojoj se od 1474. spominje i kaštel (važan u doba turskih osvajanja), ležala je zapadno od Gorjana i u susjedstvu prostranog vlastelinstva grada Nevne (Levanjske Varoši). Toj Palini odgovara po svoj prilici današnje selo Paljevina zapadno od Potnjana.43

38 Klaić, Zemljopis, sv. 1: 178.39 Npr. Rem, “Od Cibalae do Vinkovaca”, 145-6; Bušić, “Prilog poznavanju”, 22.40 Brüsztle, Recensio, sv. 4: 860: “Florentibus Hungarorum rebus in solo Cibalis stetit urbecula Palina dicta: nunc eo loco positum est oppidum Vincovicium…”. Usp. Brüsztle, Povijest, 171. Szalagyijevo prvenstvo u točnoj identifikaciji rimskih Cibala priznaje Katančić ovim riječima: “Primus situs Cibalis detexit doctissimus Salagius...” (Katancsich, Orbis antiquus, sv. 1: 327).41 “Romanis olim Cibalis, tardius Palina. Civitas episcopalis”, stoji u sažetom opisu Vinkovaca u sklopu popisa župa koji donosi Schematismus, 43.42 Schulzer Müggeburški, “Cibalis-Palina-Vinkovci”, 30-32, 41-43. Schulzerove zaključke o Palini i Vinkovcima dijelio je nešto kasnije i vojnokrajiški časnik i ugledni vinkovački kulturni djelatnik Ivan Domac (1841-1903). Usp. Maldini, “Vinkovci”.43 Razlučivanju tih istoimenih lokaliteta u srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji prvi je mnogo pridonio Csánki, Magyarország, 2: 340, s.v. Palina. No, i on je pogrešno ustvrdio da “utvrda Palina” (castrum Palyna) koju spominje dokument iz 1480. “odgovara današnjim Vinkovcima”. Od Csánkija je sve

24

Prema tome se ni za jednu Palinu iz srednjovjekovne Vukovske županije ne može tvrditi da odgovara modernim Vinkovcima, čak ni ako se uzme u obzir široki opseg današnjega vinkovačkog gradskog područja. S time je bio načistu vrijedni istraživač vinkovačke i istočnoslavonske lokalne povijesti Stjepan Pavičić. On je u više svojih radova dosta opširno pisao o jednoj od spomenutih Palina, onoj najjužnijoj i najbližoj Vinkovcima, nazivajući je uvijek Poljana (bio je, naime, uvjeren da je tako glasilo prvotno hrvatsko ime, koje su Mađari preinačili u Palina). No, kako je premalo radio na samom izvornom gradivu, oslanjajući se poglavito na podatke iz druge ruke (poput kratkih Csánkijevih izvoda), Pavičić je u svojoj rekonstrukciji zapao u višestruke zablude. Tako je podatke koji se tiču utvrde u zapadnoj Palini (Paljevini) pogrešno prenio na Palinu u Pobosuću, ovu je neutemeljeno prebacio na desnu stranu Bosuta kod Rokovaca, a sve je konačno zamrsio povezavši u jedno klupko vijesti o franjevačkom samostanu roda Korođskih u mjestu Perechke, podatak o posjedu Prečka kao sastavnici vlastelinstva Palina i ruševinu srednjovjekovne crkve poznatu kao Rokovačka zidina.44 Da bi se sve te niti razmrsile i postavile na svoje mjesto, trebalo bi napisati poseban tome posvećen rad, a ovdje će dostajati upravo rečeno.

Najbolji trag što vodi do srednjovjekovnog preteče grada Vinkovaca jest ime sveca zaštitnika stare vinkovačke crkve. To je izvorno bio sveti Ilija. Pod njegovim je patrocinijem stara crkva u Vinkovcima dočekala oslobođenje od turske vladavine na izmaku 17. stoljeća. Nema dvojbe da se na nju odnosi i nešto raniji zapis u izvješću franjevca Petra Nikolića, vikara zagrebačkog biskupa, načinjenom 1660. Ondje stoji da su u tadašnjoj župi Ivankovo bile dvije crkve: “… i druga pod imenom sv. Ilije i ona je također bez krova, a zidovi su joj se malo odronili na zemlju iz gornjega dijela”.45 Kada je prestalo ratovanje i Turci konačno napustili Slavoniju, oko te je crkve već narasla prava šuma, a samu crkvenu zgradu obavila je debela stara loza. Na početku 18. st. crkva je bila popravljena i pokrivena te je ponovno služila kao župna crkva pod upravom franjevaca iz srijemskih podunavskih samostana. Oni su nešto kasnije toj crkvi ustanovili još jednog sveca zaštitnika, sv. Vincencija ili Vinka Mučenika, očito ga držeći prikladnijim za naselje koje se zove Vinkovci. Tako se oko sredine 18. st. za staru župnu crkvu u Vinkovcima ustalio dvostruki patrocinij sv. Ilije i sv. Vinka. Oba je već 1777. zamijenio sv. Ivan Nepomuk, patron nove župne crkve sagrađene u novom središtu Vinkovaca.46

preuzeo Bösendorfer, Crtice, 214. Zapravo se i dokument iz 1480. odnosi na zapadnu Palinu, tj. Paljevinu, kao što je to pokazao Pál Engel u svojoj povijesnotopografskoj obradi Vukovske županije koja treba izaći u zaključnom, petom svesku temeljnog priručnika György Györffyja o povijesnoj geografiji srednjovjekovne Ugarske (ovdje se citira kao Engel, “Valkóvármegye” (rukopis)). O utvrdi Palini (Paljevini) v. zasad Koppány, A középkori Magyarország, 193. Ipak se na karti koju donosi Gere, “Várak a Szerémségben”, 343, utvrda Palina pogrešno smješta u okuku Bosuta pokraj Rokovaca.44 Pavičić, Vukovska župa, 118-126; Pavičić, “Porijeklo stanovništva”, 292-6. Pavičićeve zaključke o Palini-Poljani preuzeli su, između ostalih, Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih”, 61-62; Korda, “Vinkovački kraj”, 79; Hrvatski biografski leksikon, sv. 1: 367-8, s. v. Bakonyai (autor Krešimir Nemeth). Opširno o pitanju različitih mjesta zvanih Palina raspravlja sada i Petković, Srednjovjekovna naselja, 69-78.45 et secunda sub nomine S. Eliae et haec etiam sine tecto, sed parum muri defluxerunt in terram ex parte superiori (Barlè, “Popis župa”, 171).46 O problemu kontinuiteta između prijeturske i rane poslijeturske povijesti Vinkovaca, kao i o izvorima koji omogućuju da se on rasvijetli, bit će više govora u 23. odjeljku ovog rada. Zasad o tome v. ponajprije Pavičić, Vukovska župa, 294-6; Pavičić, “Razvitak naselja”, 52; drukčije i slabije utemeljeno Pavičić, “Razvitak Vinkovaca”, 36; također Pavičić, “Porijeklo stanovništva”, 150-1. Uz to v. Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih crtica”, 51-54, 64-65; Landeka, “Gradnja crkve”.

25

Iz tog je šturog prikaza vidljivo kako se već tijekom 18. st. postupno izbrisala veza između sv. Ilije i Vinkovaca. Ona se očuvala jedino u lokalnoj predaji i običajima (štovanje blagdana sv. Ilije), a njezini dokumentarni dokazi ostali su zakopani u slabo poznatim slojevima spomenikâ lokalne prošlosti. Otud se dogodilo da, kada su potkraj 19. st. započela ozbiljnija istraživanja prošlosti tog dijela Slavonije i Srijema, javljanje mjesnog imena Sveti Ilija u srednjovjekovnim izvorima isprva nitko nije povezao s Vinkovcima. Primjerice, Tivadar Ortvay u svojoj opsežnoj obradi računa papinskog poreza iz 1332-7. ni jednu od dviju župa koje se spominju u Vukovskom arhiđakonatu pod imenom Sveti Ilija nije protumačio kao istovjetnu novovjekim Vinkovcima (nego Ilincima i Ilači u zapadnom Srijemu).47 Matija Pavić u svome popisu župa srednjovjekovnog Vukovskog arhiđakonata uopće ne navodi one koje nose ime po sv. Iliji.48 Dezső Csánki je, pak, razvrstavajući višestruke spomene mjestâ zvanih Szent-Illye (Sveti Ilija) u Vukovskoj županiji, pretpostavio da su posrijedi čak četiri različita lokaliteta, ali ni jedan nije ubicirao na mjesto Vinkovaca.49 U tome ništa nije promijenio ni Csánkijev topografijski epigon Josip Bösendorfer.50 Tek je vrstan poznavatelj lokalnih vinkovačkih starina, već spominjani Stjepan Pavičić, u svojim radovima objavljivanim počevši od 1933. jasno pokazao da u srednjovjekovnim izvorima onodobne Vinkovce treba tražiti upravo i ponajprije pod imenom Svetog Ilije.51 Sva kasnija istraživanja potvrdila su valjanost takvog rješenja.

6. Bogata župa u računima papinske desetine

Najraniji sačuvani izvor koji spominje naselje Svetog Iliju na mjestu Vinkovaca crkvene je provenijencije. To su dobro poznati računi izvanredne papinske desetine koju su 1332-7. u Ugarskoj skupljala dva francuska klerika, Jakov Berengarii i Rajmund de Bonofato. Ugarska je bila posljednja katolička zemlja koja je došla na red da tijekom šest godina izdvaja desetinu crkvenih prihoda u korist ponovnog oslobađanja Svete Zemlje i za rat protiv “neprijatelja kršćanskog imena”, u skladu s odlukama crkvenog sabora u Viennei kod Lyona (1311-2). Dvojica sakupljača podijelili su između sebe ugarske biskupije i obilazili ih iz godine u godinu. Pečuška biskupija zapala je Rajmunda, ali pošto je on 1334. umro, njegov je posao nastavio Jakov de Lengres.52 U pomno vođenim računima oni su sve uplate pojedinih svećenika i crkvenih ustanova razvrstali prema biskupijama i, unutar njih, prema arhiđakonatima. Na taj su način obradili i Vukovski arhiđakonat Pečuške biskupije, u kojem se desetina prikupljala u razdoblju 1333-5.

Taj se crkveni okrug sterao uz Dunav od Aljmaša do Mohova, s obje strane potoka Vuke po kojem je i dobio ime. Obuhvaćao je tako poglavito donje Povučje i srednje Pobosuće. Računi u njemu redovito bilježe pedesetak različitih crkava i njihovih svećenika. Imena mjesta u kojima su se te crkve nalazile, onda kad u računima nisu prevedena na latinski, često su dosta iskrivljena. Redoslijed mjestâ nije

47 Ortvay, Geographia ecclesiastica, sv. 1: 277.48 Pavić, “Župe i crkve”, 204-6, 211-2.49 Csánki, Magyarország, sv. 2: 351, s.v. Szent-Illye.50 Bösendorfer, Crtice, 221, s.v. Zenthelye.51 Svoju rekonstrukciju povijesti srednjovjekovnih Vinkovaca, koju će kasnije dorađivati u više navrata, Stjepan Pavičić prvi je put iznio u podlistku “Vinkovci (Sv. Ilija)”. Pavičićeva rješenja je usvojio Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih crtica”, osobito 51-53.52 V. László Fejérpataky, “Prolegomena”, u: Rationes collectorum, xxv-xxix.

26

istovjetan u svakom od šest navrata, koliko su puta skupljane uplate u Vukovskom arhiđakonatu. Sve to otežava pouzdanu identifikaciju navedenih mjesta i objedinjavanje njima pripadajućih bilježaka. Ipak je razvidno da su, u prva četiri navrata, najprije upisana mjesta sjeverno od Vuke, a zatim ona južno od nje. U petom navratu ubilježena su samo mjesta de inferiori parte fluvii Wolko. To očito treba shvatiti kao južnu ili desnu stranu potoka Vuke, jer se sva mjesta što se navode u tom nizu doista nalaze ondje. U posljednjem, šestom navratu, upisan je opet cijeli arhiđakonat, ali posve drukčijim redoslijedom nego što je bio u prva četiri.53

U svakom navratu pojavljuje se mjesno ime Sanctus Elyas ili Sanctus Helyas. To su inačice latinskog biblijskog imena Elias, tj. Ilija. Kao i kod drugih mjesnih imena što su načinjena od imena kojeg sveca, i u ovom je slučaju pučki oblik preveden na latinski. Mjesto zvano po sv. Iliji pojavljuje se dva puta u svakom navratu, osim u onom nepotpunom petom, kada se pojavljuje samo jednom. Tako je ukupno pet puta zabilježen svećenik Jakov iz Svetog Ilije, i ukupno šest puta svećenik Mihovil iz Svetog Ilije. Mogućnost da se radi o jednom te istom mjestu s dva svećenika otpada. Ni u jednom slučaju, naime, ta se mjesta ne navode jedno za drugim, nego uvijek posve odijeljeno i daleko jedno od drugog. To je protivno običaju sastavljača tih računa da uplatitelje iz iste crkve ili samostana navedu skupa, jednog za drugim. Oni bi pritom vjerojatno pojasnili i međusoban odnos takvih uplatitelja, primjerice napomenom da je jedan župnik, a drugi kapelan. Ovdje takvih pojašnjenja nema i spomenute svećenike Jakova i Mihovila uvijek dijeli barem desetak upisanih uplatitelja iz drugih mjesta. Već se i iz toga može pouzdano zaključiti da su posrijedi dva različita mjesta koja se zovu Sveti Ilija. Čest problem topografijskih istraživanja, homonimija, tu nam se tako još jednom vraća.

Već je spomenuti T. Ortvay zaključio da tu ima posla s dva različita Sveta Ilije u Vukovskom arhiđakonatu te je jednog identificirao kao Ilaču zapadno od Tovarnika, a drugog kao Ilince južno od Tovarnika. Mogućnost da je u oba slučaja pogodio malena je već zbog toga što su Ilača i Ilinci vrlo blizu jedno drugom pa je teško objasniti zašto ih i računi nigdje ne navode jedno uz drugo.

Pavičić je, pak, bio uvjeren da u tim bilješkama mora biti riječi o Svetom Iliji na mjestu Vinkovaca. On, međutim, nije do kraja raščistio pitanje navode li računi u Vukovskom arhiđakonatu dva različita Sveta Ilije i koji od njih odgovara kasnijim Vinkovcima. Pavičić, naime, piše: “Župu u Svetom Iliji pohodio je papin legat od g. 1333.-1335. svih šest puta, dakle i onda, kada je prolazio zemljište samo ispod Vuke. U svim pohodima, osim ovoga petoga, bio je u njoj župnik neki Jakob, a u tome petom neki Mihajlo.”54 Čudno je da Pavičić nije opazio da se taj župnik Mihajlo ili Mihovil pojavljuje i u onih pet pohoda u kojima i Jakov. Na drugim se mjestima ipak vidi da Pavičić razlikuje dva Sveta Ilije u računima za Vukovski arhiđakonat, pa dok mu je prvi onaj na mjestu Vinkovaca, drugi on zove Ilača, ali pritom ne misli na današnju Ilaču, nego na neku nestalu što je ležala “na položaju današnjih Ilinaca”.55

Zanemarimo li to nepotrebno povezivanje s dvjema Ilačama, Pavičić je očito smatrao da se u računima za Vukovski arhiđakonat javljaju dvije različite župe istog imena, naime Sveti Ilija na mjestu Vinkovaca i Sveti Ilija na mjestu Ilinaca. Ostaje bez

53 Rationes collectorum, 266-8, 279-80, 289-90, 301-4, 307-9.54 Pavičić, Vukovska župa, 117. Isto ponavlja Horvat, Srijem, 240.55 Pavičić, Vukovska župa, 46, 198, 320. I prema Engelu, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Ilcs i Illyefő (Hillyefő), u srednjem je vijeku osim današnje Ilače (Illyefő) postojala i jedna malo južnija, kod Ilinaca: tada je to bio kaštel Ilč (Ilcs).

27

objašnjenja zašto onda nije jednostavno jednoj župi pripisao bilješke o svećeniku Jakovu, a drugoj one o svećeniku Mihovilu. Očito je, naime, da je jedan bio župnik u jednom Svetom Iliji, a drugi u drugom. Svaka drukčija dioba tih bilježaka na dva niza posve je nevjerojatna i ne da se ničim argumentirati.

Trebalo je tako čekati sve do ovih posljednjih godina pa da vrijedni, i nažalost već pokojni, mađarski medijevist Pál Engel sustavno razvrsta sve zabilješke u računima za četiri arhiđakonata koji su ležali južno od Drave.56 Tek je Engel jasno odvojio pet zabilježaka o župniku Jakovu u jednom Svetom Iliji od šest zabilježaka o župniku Mihovilu u drugom Svetom Iliji. I on je, poput Pavičića, prvog Svetog Iliju identificirao kao “današnje Vinkovce”, a drugog kao “današnje Ilince”.57 Treba reći da su kod Engela upravo takve identifikacije puno bolje zasnovane u poznavanju i proučavanju izvornog gradiva nego što je to bilo kod ranijih istraživača, koji su često pribjegavali pukom nagađanju i naslućivanju. Spomenute identifikacije proistječu iz cjeline znanja o Svetom Iliji na mjestu Vinkovaca i o drugim istoimenim naseljima u Vukovskoj županiji. U samim računima nema očitih dokaza da se na vinkovačkog Svetog Iliju odnosi upravo ovih pet zabilježaka:

Item Jacobus de Sancto Elya solvit mediam marcam.Item Jacobus de Sancto Helya solvit I. fertonem.Item Jacobus de Sancto Elya solvit fertonem.Item Jacobus de Sancto Elya solvit fertonem.Primo Jacobus de Sancto Elya solvit XII. grossos.58

Neke naznake u računima ipak podupiru mišljenje da je tu posrijedi Sveti Ilija na mjestu Vinkovaca. U prva četiri navrata bilješka se nalazi oko 20. mjesta u nizu crkava Vukovskog arhiđakonata i uvijek je na granici između mjestâ sjeverno od Vuke i onih južno od Vuke. Drugi Sveti Ilija pojavljuje se redovito 13 zabilježaka niže, što će reći dublje u onom dijelu arhiđakonata koji leži južno od Vuke. U tome se razabire zemljopisna pravilnost, jer su Vinkovci puno bliže Vuki nego što su to Ilinci. No, budući da i Vinkovci leže južno od Vuke, začuđuje izostanak prvog Svetog Ilije u onom nepotpunom petom nizu bilježaka koji popisuje samo južnu ili “donju” stranu (inferior pars) Povučja. Spomenuti peti niz, naime, ne sadrži sva mjesta južno od Vuke koja se inače javljaju u računima za čitav arhiđakonat; očit je primjer Szata ili Sotin, kojeg također nema jedino u petom nizu. U posljednjem, šestom navratu vinkovački Sveti Ilija nalazi se na samom čelu niza bilježaka, ali je tu slijed mjestâ tako ispremetan da je iz njega samog teško izvući ikakve zemljopisne pokazatelje.

Drugi moment od važnosti za identifikaciju ovoga Svetog Ilije jest visina ukupne uplate njegovog župnika. Ona je, kao što se vidi gore, iznosila pola marke, tri fertona i dvanaest groša. Oslonimo li se na standardni preračun tih novčanih jedinica (1 marka = 4 fertona = 40 groša = 200 banskih denara),59 to se može u jednoj vrsti novca iskazati kao 310 banovaca, ili 62 groša, ili 1,55 maraka. U okviru Vukovskog arhiđakonata to je svakako bila jedna od najviših uplata. Drugdje su uplate obično bile

56 Engel, “A török dúlások”, obrađuje one dijelove Pečuške biskupije koji su ležali u Vukovskoj županiji. To su čitav Vukovski i Markijski arhiđakonat, veći dio Osuvačkog i manji dio Požeškog. Isto to skupa s ostatkom Požeškog arhiđakonata Engel je ugradio i u svoju obradu Vukovske i Požeške županije koju je priredio za još neobjavljeni peti svezak priručnika Györffy, Az Árpád-kori Magyarország.57 Engel, “A török dúlások”, 297, br. 122 i 123.58 Rationes collectorum, 267, 279, 290, 302, 307.59 Herkov, Građa, sv. 1: 83-92, 398-9, 467-77; sv. 2: 109-20.

28

višekratno manje. Na primjer, župnik u obližnjem Nuštru uplatio je ukupno 2 groša i 56 banovaca ili, preračunato po istom “tečaju” u jednu vrstu novca, svega oko 13 groša.60 Ovdje nam je posebno zanimljiva uplata župnika Mihovila iz drugog Svetog Ilije. Ona je iznosila 10 groša i 130 banovaca ili, u istovrsnom preračunu, ukupno 36 groša.61 Bila je, dakle, gotovo upola manja od uplate župnika iz prvog Svetog Ilije. To bez sumnje znači da je prvi bio bogatija župa i važnije naselje od drugog. A kao što svjedoče ostali izvori, od dvaju (eventualno triju) Svetih Ilija u Vukovskoj županiji svakako je najvažniji bio onaj na mjestu Vinkovaca. Otud je razložno pretpostaviti da njemu odgovara i znatniji od dva Sveta Ilije u računima papinske desetine.

7. Još o svetom Iliji i njegovoj vinkovačkoj crkvi

Naselje zvano Sveti Ilija očito je dobilo ime prema svecu zaštitniku svoje crkve. Je li ono osim toga imalo i kakvo drugo ime, kao što je čest slučaj kod naselja nazvanih po svecima, zasad je otvoreno pitanje. Sigurno je ipak to da to drugo, necrkveno ime nije moglo biti ime Vinkovci, kao što je mislio Pavičić. On je, naime, vjerovao da je “u dotursko doba postojalo dvostruko ime za to naselje, jedno po posveti crkve, koje je imalo i služben značaj, te je zbog toga i jedino dolazilo u zvaničnim spomenicima, i drugo koje je nosilo starosjedilačko stanovništvo, te je i nastalo po drugim momentima nomenklature”.62 Iz sačuvanih srednjovjekovnih izvora je, naime, dovoljno jasno da Sveti Ilija i prvobitni Vinkovci nisu bili jedno te isto naselje, nego da je potonje (zabilježeno od kraja 15. stoljeća) ležalo blizu prvog i bilo mu u posjedovnom smislu podređeno, o čemu će biti govora kasnije.

Svetac-zaštitnik stare vinkovačke crkve sam je po sebi rječit i zanimljiv povijesni spomenik. To nije običan crkveni patrocinij, poput mnogih što su izvedeni od novozavjetnih osoba ili svetaca iz kasnijih kršćanskih stoljeća. Ilija je starozavjetni “svetac”, zapravo židovski prorok i isposnik iz 9. stoljeća prije Krista. Pojedine zgode iz njegovog života, opisane u biblijskim Knjigama o kraljevima, predodređuju ga za njegovo kasnije povezivanje s nebeskim i meteorološkim prirodnim pojavama. Oganj s neba pali žrtvu koju je Ilija prinio Jahvi na brdu Karmelu; nakon trogodišnje suše kojom je kaznio nevjernog kralja, Ilija svojom molitvom ishođuje kišu; na kraju, Ilija ne umire, nego biva živ uznesen na nebo, u vihoru, na ognjenim kolima koja vuku ognjeni konji. Budući da različiti događaji iz Ilijina života “prefiguriraju” pojedine važne momente Kristova života, Ilija je bio uvelike zastupljen u ranokršćanskoj ikonografiji. Njegovo štovanje osobito se učvrstilo u bizantskom svijetu te je otud presađeno i među Slavene koji su primili kršćantvo iz Bizanta ili su stajali pod njegovim kulturnim utjecajem. Kod Slavena je Ilijin kult naišao na plodno tlo jer je u sebe mogao ugraditi bitan segment pretkršćanske religije: štovanje gromovnika Peruna, vjerojatno vrhovnog božanstva staroslavenskog mnogobožačkog panteona. Širom slavenskih zemalja, pa tako i na Balkanu i u čitavom istočnojadranskom zaleđu, s Perunom su se povezivali vrhunci planina i druge uzvisine, a poslije pokrštavanja ta su se poganska sveta mjesta stavljala pod zaštitu sv. Ilije, Perunova kršćanskog analogona. I kršćanski blagdan sv. Ilije, 20. srpnja, spadao je, meteorološki gledano, u godišnje razdoblje čestih grmljavinskih nevremena pa se i po tome štovanje sv. Ilije moglo osloniti na starije predodžbe o gromovniku Perunu. U neslavenskim zapadnokršćanskim zemljama štovanje sv. Ilije imalo je bitno drukčiji 60 Rationes collectorum, 267, 280, 290, 302, 304, 308. Usp. Andrić, “Benediktinski samostan”, 78.61 Rationes collectorum, 267, 279, 290, 302, 304, 308.62 Pavičić, Vukovska župa, 114.

29

razvoj. Ondje je njegova puno ograničenija popularnost kasna pojava, povezana sa širenjem prosjačkog reda karmelićana oko polovice 13. stoljeća. Taj je izvorno pustinjački red ponikao u 12. stoljeću u Svetoj Zemlji pod križarskom upravom, oko svoga prvog samostana na brdu Karmel, pa je stoga proroka Iliju smatrao ne samo svojim duhovnim pretkom i uzorom, nego (dakako neutemeljeno) i stvarnim osnivačem. Otud su Ilijino štovanje i ikonografija na Zapadu povezani gotovo isključivo s karmelićanskim crkvama.63

Štovanje sv. Ilije u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu ima upadljivo zemljopisno obilježje koje po svemu sudeći potvrđuje slavensku i bizantsku osnovu toga kulta. Naime, na cijelom području srednjovjekovne Ugarske, Erdelja i Slavonije našlo se dosad pisanih svjedočanstava o samo sedam crkava posvećenih sv. Iliji, a sve se one nalaze južno od Drave. Prema katalogu koji je sabrao Mező, četiri su Ilijine crkve bile na području Kraljevine Slavonije (dvije u Zagrebačkoj i po jedna u Varaždinskoj i Vrbaškoj županiji) te još tri u istočnom međurječju Drave i Save (jedna u Požeškoj i dvije u Vukovskoj županiji).64 Ni na kojem od tih mjesta nema spomena karmelićanima pa dakle ni mogućnosti da se posveta crkve proroku Iliji tumači takvim zapadnim podrijetlom. Osnova svih tih patrocinija morala je biti u kulturnim osobitostima slavenskog kršćanstva na tome tlu. Tako u posveti stare vinkovačke crkve imamo naznaku da je vinkovački kraj pripadao kulturnom prostoru što se donekle razlikovao od glavnine Ugarskog kraljevstva. No, pridavati tome ikakva specifičnija i preciznija značenja bilo bi zasad preuranjeno. Stoga i pretpostavka da je mjesto crkve sv. Ilije na Meraji bilo u ranije doba povezano s Perunovim kultom ne bi bila ništa više od puke spekulacije.

Crkva sv. Ilije u kojoj je 1333-5. župnikom bio Jakov vjerojatno više nije bila ranoromanička zgrada podignuta oko 1100. Za župu koja je bila kadra dati papinim predstavnicima jedan od najviših priloga u arhiđakonatu ta je crkvica tada već morala biti premalena. Stoga se čini da je već tada na Meraji stajala mnogo prostranija gotička crkva. Njezina je lađa duga 17 i široka gotovo 10 metara, a duboka poligonalna apsida duga je 7 i široka 8 metara. (Karte 19-20 i Slike 5-8.) Unutrašnja površina lađe iznosi joj oko 128 m². To je dvostruko više od prosječne površine ugarskih crkava iz 13-14. stoljeća, kako ju je izračunao spominjani Kralovánszky.65

Ta se činjenica zgodno podudara s natprosječnom visinom iznosa novca koju je župnik te crkve dao za papinsku desetinu. No, pitanje je može li se više nego četverostruk porast površine koji vidimo između dviju crkava na Meraji uzeti kao mehanički proporcionalan odraz rasta napučenosti. Isti Kralovánszkyjev faktor koji je staroj crkvi pridružio pučanstvo od oko 160 osoba uz mlađu bi crkvu, naime,

63 Osnovno o kršćanskom štovanju sv. Ilije v. u Lexikon für Theologie, sv. 3: col. 595-8, s. v. Elija; Lexikon des Mittelalters, sv. 3: col. 1821-3, s. v. Elias, Prophet; The New Catholic Encyclopedia, sv. 5: 158-9; Leksikon ikonografije, 259-261; Farmer, The Oxford dictionary of saints, 155, s. v. Elias (Elijah); Hall, Rječnik tema, 122-3. Nešto o pretkršćanskom supstratu Ilijina kulta kod Slavena v. u Skok, Etimologijski rječnik, sv. 2: 643-4, s. v. Perun; Loma, “Sutivan, Sutulija, Sunovrat”, 31-32; Petrović, Srpska mitologija, 388-9.64 Mező, Patrocíniumok, 116, poglavlje Illés. Mező tu nabraja tri mjesta zvana Szentillye ‘Sveti Ilija’ u Vukovskoj županiji i jedno u Srijemskoj županiji, ali to je pogrešno umnažanje na temelju podataka koji zapravo govore o samo dva mjesta u Vukovskoj županiji.65 Mjere gotičke crkve navodim prema Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 11 i 46. Vukičević-Samaržija, Sakralna, 153, piše da je crkvena “lađa duga 15,85, a široka 8,30 m”, misleći očito na unutarnje dimenzije. Fügedi, “Pour une analyse”, 1305, navodi da je prema Kralovánszkom prosječna površina tadašnjih crkava u Ugarskoj iznosila 65 m², što odgovara maksimalnom broju od 290 vjernika, odnosno ukupnom pučanstvu naselja između 300 i 360.

30

pretpostavio župu od oko 680 osoba. Vjerojatno je, međutim, da su si gospodarski jača naselja, kakvo je očito bilo i ovo u vinkovačkom Svetom Iliji, mogla priuštiti gradnju crkava prostranijih nego što bi to nalagao sam broj župljana u vrijeme gradnje.

Ako je doista sagrađena već u ranom 14. stoljeću, mlađa crkva na Meraji bila bi razmjerno rani primjer ugarsko-slavonske crkvene gotike. Pomnije analize te građevine još nije bilo pa je mišljenje Diane Vukičević-Samaržije da je se treba datirati u “okvirno 15. stoljeće” samo nagađanje. Još je slabije utemeljen zaključak te autorice da nije posrijedi župna crkva, nego crkva franjevačkog samostana koji je navodno postojao u srednjovjekovnim Vinkovcima. U prilog tome Vukičević-Samaržija šturo navodi “oblik ove crkve, njene dimenzije i smještaj portala”. Tome zatim dodaje i ovo: “Sam položaj današnje crkve Sv. Ilije nešto izvan sredine srednjovjekovnog naselja jasno ukazuje na to da nije mogla biti župna”.66

Sve su to, u najmanju ruku, dvojbeni ili nedostatni argumenti. Vukičević-Samaržija ne pomišlja na mogućnost da položaj crkve na Meraji nije i u srednjem vijeku bio “nešto izvan” središta naselja (kao što je to danas), nego da je upravo bio to središte. Doduše, danas bi se ona mogla pozvati na najnovije nalaze arheologa, koji na temelju nepotpunih iskapanja naslućuju da se crkva na Meraji doista nalazila “nešto izvan” prvotne jezgre naselja. No, to se prvotno naseljavanje vremenski podudara s najstarijim grobovima oko crkve, što će reći da pripada vremenu oko 1100, a tada ni crkva podignuta malo izvan središta naselja nije nikako mogla biti franjevačka, nego zapravo samo župna. Ako je, pak, prvobitna mala župna crkva bila sagrađena po strani od središta naselja (što je, ne treba zaboraviti, još uvijek samo arheološka pretpostavka), tada nema nikakva razloga za sumnju u to da je i veća crkva koja je kasnije sagrađena na istom mjestu također bila župna.

Što se tiče portala, čiji su tragovi vidljivi na južnom bočnom zidu crkve, očito je da ta pojedinost sama po sebi ne dokazuje ništa: i župna crkva u Ivankovu, na primjer, ima južni bočni portal.67 Također, nije jasno kako bi to dimenzije gotičke crkve na Meraji pokazivale da je franjevačka. Čak je i prvotna franjevačka crkva u bogatom velikaškom trgovištu Iloku (koja je također vjerojatno građena na početku 14. stoljeća) bila nešto užih dimenzija od gotičke crkve na Meraji. Bilo bi teško objasniti gradnju tako velike franjevačke crkve u naselju znatno manje važnosti od Iloka. Jednako je teško objašnjivo zašto bi franjevci svoju crkvu gradili upravo na mjestu ranije župne crkve (one iz oko 1100). Napokon, nikakvi tragovi srednjovjekovnih samostana nisu otkriveni oko tih crkava. Iz svega slijedi da je i mlađa crkva na Meraji bila župna.

Ostaje otvoreno samo pitanje točnog vremena njezine gradnje, a s tim u vezi i njezinog odnosa prema staroj romaničkoj crkvici. O ovoj je Dimitrijević ovlašno pretpostavio da je “stradala za provale Tatara”, iako za to nema nikakvih pisanih ni arheoloških dokaza. No, on je smatrao i da je crkva potom bila popravljena te da je služila svrsi do početka 14. stoljeća, kada je najvjerojatnije sagrađena nova.68 Takva je rekonstrukcija pri sadašnjem stanju znanja najsuvislija. Budući da na istom prostoru

66 Vukičević-Samaržija, Sakralna, 153-4. Kasnije je autorica u tom pogledu donekle promijenila mišljenje, svrstavši gotičku crkvu sv. Ilije u Vinkovcima među župne crkve, ali uz ovu napomenu: “Također se može prema tipologiji pretpostaviti da su franjevcima pripadale crkve u Vinkovcima i Lučici ili su nastale pod njihovim utjecajem” (Vukičević-Samaržija, “Spomenik”, 177).67 Vukičević-Samaržija, Sakralna gotička arhitektura, 109-110.68 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 50; Dimitrijević, “Arheološka topografija”, 199.

31

nema nikakve treće crkve, kao ni znakova eventualne građevinske međufaze između ranoromaničke crkvice i razmjerno prostrane gotičke crkve, čini se da je prva zaista bila u funkciji još i dugo pošto je za župu postala pretijesna, a onda ju je “odjednom” zamijenila puno veća crkva, u prvo vrijeme možda i pretjerano velika. Stara crkvica bila je prigodom gradnje nove srušena. Mogućnost da je bila neko vrijeme očuvana uz ovu kao njezina bočna kapela ili sakristija, o čemu je također razmišljao Dimitrijević, treba po svemu sudeći odbaciti: među argumentima i protuargumentima koje je Dimitrijević iznio, prevagu ima nekoliko ključnih pojedinosti građevinskog odnosa dviju crkava koje ne dopuštaju takvu pretpostavku.

8. Szentillye, posjed Baćinskih od roda Szente-Mágocs

Posjed na kojem se nalazila župa i crkva sv. Ilije spominje se u sačuvanim vrelima prvi puta 1353. Ime mu je tom prigodom zabilježeno u govornom, mađarskom obliku Zenthelye. U suvremenom mađarskom tome odgovara Szentillye (čitaj: Sentilje).69 Isto ime, u neznatno promjenjivim grafijskim inačicama, nalazit ćemo u svim predturskim zapisima. Stoga će se i u ovom radu koristiti taj izvorni mađarski toponim, a ne njegov hrvatski prijevod Sveti Ilija, koji u takvu obliku nije zabilježen ni u kojem izvoru. Stvarna hrvatska dubleta mađarskoga imena Szentillye glasila je, i u ovom slučaju, kao što će se vidjeti kasnije, Ilinci. Ali ona se prvi put javlja tek u osmanskim izvorima pa bi njezina sustavna upotreba i onda kad je riječ o predturskom dobu značila neopravdano pretpostavljanje hipoteze sigurnim podacima. Time bi se, zapravo, iskrivila jezična sastavnica lokalne povijesti kako su je zabilježila pisana vrela.

Spomenuti dokument je službeni akt pečuškog kaptola od 4. svibnja 1353. o tome kako su se stanoviti zemljoposjednici u središnjem dijelu Vukovske županije sporazumjeli o međusobnim međama i o njihovu obilježavanju. U središtu je tih sporazuma posjed Monustur ili Monuštar (današnji Nuštar), koji pripada Nikoli Berzetheu i na kojem se nalazi benediktinska opatija Svetog Duha. Nikola Berzethe je tu bio novi posjednik pa mu je zato i bilo stalo do toga da uredi međe prema susjedima. Kao susjedi navode mu se četiri različita pojedinca ili višečlana roda. Najmnogoljudniji kolektivni susjed navodi se na početku. To su devetorica unuka nekog bana Martina: Nikolini sinovi Stjepan i Ladislav, Pavlovi Mihovil i Benedikt, te Emerikovi Martin (koji je baranjski arhiđakon i pečuški kanonik), Juraj, Nikola, Lovro i Ivan. Oni drže dva posjeda susjedna Nuštru, Zenthelye i Hegfalu. O međama tih posjeda ne kaže se ništa pobliže, tek se napominje da je u ranijoj listini pečuškog kaptola od 5. ožujka 1353. bio utvrđen rok za uređenje međa do 25. travnja. Sljedeći susjedi su unuci nekog Philea ili File, Lovro Lovrin i Stjepan Petrov, koji drže posjed

69 Ime Ilija javlja se u srednjovjekovnom mađarskom u dvije glavne varijante: jedna ima na kraju slovo s (glas š), a druga ne, kao što se i u srednjovjekovnom latinitetu oblik Elias ili Helias izmjenjuje s onim Elia ili Helia. Od prve varijante potječe današnji standardni oblik Illés ‘Ilija’ (starije varijante tog oblika su Illyés, Ellyes, Eles), a od druge dijalektalni oblik Illye, sa starijim varijantama Ellye i Illya. Izgleda da se u srednjem vijeku rabio jedino potonji oblik kad se radilo o sv. Iliji. Zanimljivo je da je, za razliku od crkvene posvete sv. Iliji, osobno ime Ilija bilo, u obje varijante, vrlo rašireno po čitavoj Ugarskoj: v. brojne primjere iz doba Arpadovića koje je sabrala Fehértói, Árpád-kori személynévtár, 275-7, s. v. Elia i Elias. Postojao je i stari plemićki rod Ilija ili Ellye, s posjedima u Šomođskoj županiji (Thurocz, Chronica – Commentarii, sv. 1: 368). Otud nisu rijetki ni toponimi sastavljeni od toga imena, podjednako od varijante Illés (npr. Illésd, Illésfalva, Illésháza) kao i od one Illye (npr. Illye, Illyéd, Marosillye, Illyefalva – sve mjesta u istočnoj Ugarskoj i Erdelju, odnosno u današnjoj Rumunjskoj). Usp. Kiss, Földrajzi nevek, pod navedenim imenima. V. uz to i Szamota, Magyar oklevél-szótár, col. 407, s. v. Illés.

32

Hassagh. Oko međa tog posjeda s Nuštrom bilo je najviše nesuglasica pa se listina u svom drugom dijelu bavi samo njime. Treći susjed je Šimun Stjepanov “od Svetog Spasitelja” (de Sancto Salvatore), vlasnik posjeda Cheregh. Posljednji je susjed Stjepan Logretov s posjedima zvanim Elesfalua i Wecherkfalua.70

Svi su ti nuštarski susjedi poznati i iz drugih onodobnih izvora. Povijesna i posebno rodoslovna istraživanja već su poodavno utvrdila kojim rodovima pripadaju, tko su im preci i potomci:

- Filini unuci Lovro i Stjepan pripadaju starom ugarskom rodu Miškovac ili Miskolc, čiji su članovi još u prvoj polovici 13. st. stekli više posjeda u donjem desnom Povučju, osobito na području današnjih Bogdanovaca i Marinaca. Ondje se nalazio i njihov glavni posjed Mikola, na kojem su poslije podigli istoimenu utvrdu i po kojem su se prozvali Mikolskima. Njihov posjed Hassagh, ili u modernom pravopisu Hásságy, također se nalazio u tom sklopu, istočno od Nuštra, otprilike na području današnjeg zaseoka-pustare Henrikovci.71

- Šimun od “Svetog Spasitelja” član je jedne grane starog roda Bár-Kalán koja je u 13. st. stekla vlastelinstvo Szentszalvátor između Vuke i Bosuta. (Neobično, napola latinsko, mjesno ime Szentszalvátor u listini pečuškog kaptola prevedeno je na čisti latinski.) Središte tog vlastelinstva zacijelo odgovara području današnjih Mirkovaca, a u njegovom sastavu se nalazilo i selo Cheregh iz pečuške listine, kojem odgovara današnji Cerić.72

- Stjepan Logretov, pak, član je jedne grane roda Szente-Mágocs kojoj je začetnik bio upravo Logret i koja se prema posjedu kraj Save blizu Gunje prozvala Alšanskima. Mnogo je bolje poznat drugi Logretov sin, Ivan (umro 1334/5), koji je bio mačvanski ban i vukovski župan i od kojeg su potekla daljnja dva naraštaja Alšanskih. Posjedi Stjepana Logretova Alšanskog zvani Elesfalua i Wecherkfalua spominju se kasnije kao sastavnice vlastelinstva Gaboš, koje su Alšanski držali u cijelosti do svog izumiranja 1437. Potonji je od ta dva posjeda 1491. zabilježen i u hrvatskoj inačici Večerkovac. Kako su bili susjedni nuštarskom vlastelinstvu, mora biti da su ležali istočno od Gaboša, prema Ostrovu.73

Ovdje nas najviše zanima najmnogoljudnija skupina nuštarskih susjeda, sastavljena od devetorice unuka bana Martina. Kao i Alšanski, oni pripadaju jednoj od

70 Nagy, Anjoukori okmánytár, sv. 6: 66-69, br. 35.71 O rodu Miškovac i Mikolskima v. Karácsonyi, A magyar nemzetségek, sv. 2: 363-376; Pavičić, Vukovska župa, 70-86; Korai magyar történeti lexikon, 458, s. v. Miskolc nem; Andrić, “Benediktinski samostan”, 72-73, 77. O lokalitetu Hásságy Csánki, Magyarország, 2: 315; Pavičić, Vukovska župa, 74-76; Petković, Srednjovjekovna naselja, 220-1, koji predlaže nešto južniji smještaj, na zemljištu Lipovac jugoistočno od Cerića.72 Csánki, Magyarország, sv. 2: 287, 301; Karácsonyi, A magyar nemzetségek, sv. 1: 139-157; Pavičić, Vukovska župa, 86-94, 103-7; Andrić, Potonuli svijet, 71-86. Oko točnog prostiranja sentsalvatorskog vlastelinstva ima u literaturi puno nedoumica; tek ga je u najnovije vrijeme Pál Engel argumentirano smjestio na područje današnjih Mirkovaca: usp. Engel, “A török dúlások”, 297, br. 126; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentszalvátor (Zsolvart). Usp. i opširno raspravljanje o tome u Petković, Srednjovjekovna naselja, 223-238.73 Csánki, Magyarország, sv. 2: 301, 309, 361; Karácsonyi, A magyar nemzetségek, sv. 3: 64-65; Pavičić, Vukovska župa, 101, 108-111, 128-32; Korai magyar történeti lexikon, 41, s. v. Alsáni; Engel, Magyarország, sv. 2: 11. Ni Vecserkfalva/Večerkovac niti Élesfalva/Elyesfalva (koju Pavičić zove Iliševci) nisu ostavili poznatih tragova u novijoj toponimiji pa su Pavičićevi pokušaji da ih točnije ubicira samo nagađanja. Za njihov još malo istočniji položaj, između Ostrova i Nuštra, zalaže se Petković, Srednjovjekovna naselja, 107-8.

33

mnogih grana roda Szente-Mágocs. Glavni posjed po kojem u dokumentima najčešće nose pridjevak zove se u vrelima Bathya i Bagya (suvremenim pravopisom Bátya i Bágya). To u novom vijeku nestalo selo i župa ležalo je na lijevoj strani Vuke zapadno od Antina. U turskim izvorima iz 16. st. zabilježeno je kao mezra ili pustoselina Baćin, a na novijim topografskim kartama kao predjel Bačina ili Baćina. Pavičić ga navodi kao “veliki hatar pod imenom Baćino” te je isti oblik uzeo i kao hrvatsku inačicu oblika Bátya što ga bilježe srednjovjekovni izvori. Ne ulazeći dalje u pojedinosti tog toponomastičkog pitanja, čini se opravdanim plemiće od Bátye zvati na hrvatskom i Baćinskima, kao što je to činio Pavičić.74

Povijest Baćinskih može se unatrag pratiti do spomenutog bana Martina, djeda devetorice nuštarskih susjeda iz 1353. On se za života spominje samo u jednoj listini kralja Andrije III iz 1291, u kojoj je riječ o dogovoru različitih članova velikaškog roda Szente-Mágocs oko patronata nad cistercitskom opatijom kod Ostrogona. Na prvom mjestu u tom nizu pretežno uglednih imena navodi se bosanski biskup Toma, slijedi palatin Mihovil, a pri kraju je “ban Martin, sin Joakimov”. Iz listine ipak nije razvidno koju je točno bansku čast Martin obnašao.75 Kao “bana Martina” spominju ga njegovi potomci tijekom većeg dijela 14. stoljeća. Imao je tri sina, Pavla, Emerika i Nikolu, koji važnošću nisu premašivali županijske okvire. U sljedećem naraštaju Baćinski su se ponovno uzdigli, a jedan od njih dosegao je i državnu čast istovjetnu onoj njegovog djeda Martina, pa i više od toga. Bio je to Pavlov sin Pavao. Ne nalazimo ga na popisu u pečuškoj listini iz 1353. jer je u to vrijeme već započeo sjajnu dvorsku karijeru. Te se iste godine on, naime, javlja kao prisjednik kraljevog suda, a poslije je dugo bio kraljev vrhovni trpeznik (1360-81) te potkraj službovanja na dvoru još i vrhovni dvernik i predstojnik dvora (1380-1). Potkraj života, kako se čini, zamijenio je dvorske časti službom mačvanskog bana, na kojoj se spominje samo tijekom 1382.76

Iako je potekao iz već razgranate obitelji Baćinskih, Pavao je obično nosio pridjevak prema drugom njezinom važnom posjedu, kojeg izvori zovu Lyzko. Taj je posjed sa selom i crkvenom župom ležao u lijevom donjem Povučju, između Bobote, Trpinje i Vere. Njegovo mađarsko ime Liszkó upućuje na prvotan slavenski oblik Liskovo (ikavsku inačicu od Lijeskovo). I doista se u turskim popisima iz 16. st. u erdutskoj nahiji navodi selo Liskova ili Leskova, a uza nj i mezra Silaš (to je danas zemljište sjeveroistočno od Bobote). Na novijim topografskim kartama ondje se danas nalazi predjel zvan Staro Lijeskovo.77 Od imena tog posjeda načinio si je pridjevak jedan mlađi ogranak Baćinskih, predvođen dvorskim dostojanstvenikom i mačvanskim banom Pavlom. To ipak ne znači da se Pavlova loza posve odvojila od ostalih Baćinskih. Zajednički posjedi i dalje su držali rod na okupu pa su i pridjevci 74 O Baćinskima ili Liskovačkima v. naročito Engel, “Egy előkelő család”. O Bátyi/Baćinu v. Csánki, Magyarország, 2: 293; Pavičić, Vukovska župa, 136-8; Popis sandžaka Požega, 294; Engel, “Egy előkelő család”, 71; Engel, “A török dúlások”, 291, br. 71; Petković, Srednjovjekovna naselja, 149-154.75 Nagy et alii, Hazai okmánytár, sv. 6: 374-5. Usp. Szentpétery, Regesta regum, sv. II/4: 59, br. 3762; Karácsonyi, A magyar nemzetségek, sv. 3: 65-6; Wertner, “Az Árpádkori bánok”, 749-750; Engel, “Egy előkelő család”, 63-64.76 Engel, Magyarország, 1: 28, 46, 49, 51, 480; 2: 147; Engel, “Egy előkelő család”, 64-66.77 Csánki, Magyarország, 2: 330; Pavičić, Vukovska župa, 138-40; Popis sandžaka Požega, 295-6; Engel, “Egy előkelő család”, 70-71 i zemljovid na str. 76; Engel, “A török dúlások”, 292, br. 83. Mađarsku prilagodbu toponima Liskovo nalazimo i drugdje: u sjeveroistočnoj Mađarskoj kod Miskolca i danas postoji potok Liszkó, prvi put zapisan još 1240. kao Liscopotoka (Kiss, Földrajzi nevek, sv. 2: 41).

34

Baćinski i Liskovački uglavnom bili međusobno zamjenjivi. Tako je posve moguće da je, kao što pretpostavlja Engel, upravo velikaš Pavao Liskovački dao na posjedu Bátyi/Baćinu sagraditi utvrdu poznatu pod imenom Hermanvára ili *Hermangrad (ime utvrdi nije dao prvi graditelj i gospodar, nego tamošnje od nje starije selo Herman).78

Najmnogoljudniji nuštarski susjedi prema listini iz 1353. bili su, dakle, plemići Baćinski ili Liskovački, čiji su glavni posjedi ležali sjeverno od Vuke. Položaj njihovih posjeda Zenthelye i Hegfalu, ili, modernim pravopisom, Szentillye i Hegyfalu, može se nazrijeti iz već opisanog položaja ostalih triju nuštarskih susjeda. Na istočnoj strani susjedi su bili Lovro i Stjepan Mikolski, na jugoistočnoj (u Ceriću) Šimun Sentsalvatorski, a na zapadnoj Stjepan Alšanski. To ostavlja neispunjen prostor na jugozapadnoj strani, gdje su morala ležati spomenuta dva posjeda Baćinskih. (U listini se, naime, uopće nje radilo o susjedima na sjevernoj strani, jer je ondje nuštarskom vlastelinstvu međa bila Vuka.) Posjed Szentillye očito je onaj na kojem je stajala župna crkva sv. Ilije na vinkovačkoj Meraji. Pokraj njega morao se nalaziti i posjed Hegyfalu. Sámo ime, koje znači ‘selo na brijegu ili brdu’ (pa bi mu mogući hrvatski ekvivalent bio Brdovac), sužava prostor na kojem je mogao ležati. To je moralo biti povišeno zemljište na istočnom rubu Đakovačke grede, na području koje se danas zove Borinci (prema istoimenom starom zaseoku), otprilike u sredini trokuta koji tvore Vinkovci, Ostrovo i Jarmina.79

9. Pogled unatrag: naselje vukovarskih gradukmeta u 13. stoljeću

Iz opisa međa nuštarskog vlastelinstva tako smo neizravno dobili i sliku o jednom, uglavnom sjevernom, dijelu međâ posjeda Szentillye. Njemu je na sjeveroistoku susjedan bio posjed Cerić, na sjeveru Nuštar, a na sjeverozapadu Hegyfalu. O tome kada je Szentillye došao u ruke Baćinskih od roda Szente-Mágocs nema izričitih podataka. Ipak, s tim je u vezi Pavičić upozorio na zanimljivu pojedinost. Radi se o listini pečuškog kaptola iz 1267. u kojoj su potpuno opisane međe posjeda Čepan (Chepan).80 Čepan je, pak, bilo starije ime Cerića. On je upravo tada pripao precima Šimuna Sentsalvatorskog, kojeg u njemu nalazimo 1353. Također, Čepanu ili Ceriću je već 1267. susjed na sjeveru ili sjeverozapadu bila opatija Svetog Duha (u Nuštru), a na sjeveroistoku i istoku imanja predaka one dvojice Mikolskih koje tu nalazimo i 1353. Tu se, dakle, posjedovna situacija nije bitno promijenila tijekom više od osam desetljeća, koliko dijeli nastanak dviju citiranih listina. No, je li tako bilo i na zapadnoj ili jugozapadnoj strani Čepana/Cerića, ondje gdje se 1353. nalazio posjed Baćinskih Szentillye? U tom

78 Csánki, Magyarország, sv. 2: 270; Pavičić, Vukovska župa, 136-8; Engel, Magyarország, sv. 1: 327; Engel, “A török dúlások”, 283, br. 7. Pavičić, Vukovska župa, 108-9, pretpostavlja da su Baćinski ili “loza Martina bana” i Liskovački bile dvije odvojene grane roda Szente-Mágocs, slično kao što su to bili Alšanski ili “loza Logretova”. Prema Pavičiću je “treća loza”, tj. Liskovački, s Baćinskima bila “u srodstvu bratučedstva, te se čini po tome, da su njen osnivač i ban Martin bili braća”. Nasuprot tome novija istraživanja Pála Engela pokazuju da su pridjevak prema Liskovu nosili poglavito potomci jednog od trojice sinova bana Martina, Pavla (usp. Engel, Magyarország, sv. 2: 147).79 Csánki, Magyarország, sv. 2: 315; Pavičić, Vukovska župa, 96, 127-8. Pavičić Hegyfalu zove Gorica, jer je pod tim imenom našao “velik hatar s pustarom na sredini između današnjih sela Ostrova i Jarmine”. Pavičića slijedi Petković, Srednjovjekovna naselja, 100. Identifikacija ipak nije tako sigurna da bi dopuštala potpunu zamjenu srednjovjekovnog mađarskog toponima novijim hrvatskim.80 Nagy et alii, Hazai okmánytár, sv. 6: 145-6, br. 100, i 148-151, br. 104 = Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. 5: 448-50, br. 914. Usp. Pavičić, Vukovska župa, 91-2, 96; Andrić, Potonuli svijet, 73.

35

segmentu ophodnje međâ, listina iz 1267. kaže: “Odatle ide (međa) na zapadnu stranu, gdje su susjedi gradukmeti utvrde Vukovo (populi castri de Wolkov)”.

To je vrlo važan podatak. Pavičić je na temelju njega ispravno zaključio da je Sveti Ilija / Szentillye tada još bio “jobagionska zemlja” te da je vjerojatno tek potkraj 13. st. kraljevom donacijom prešao u posjed bana Martina, pretka Baćinskih.81

Drugim riječima, na posjedu Szentillye, na tlu Vinkovaca, održala se duže nego drugdje stara organizacija podaničkih sela izravno povezanih s kraljevskim utvrdama, koje su ona bila dužna gospodarski i vojnički opsluživati. Vrlo je vjerojatno da se u naselju koje od 14. st. znamo pod imenom Szentillye takva veza s vukovarskom utvrdom održala bez prekida još od vremena prvotne gradnje te utvrde i uspostave mađarske uprave oko nje. Po svoj prilici je u takvu odnosu prema Vukovaru stajalo i naselje koje si je oko 1100. sagradilo prvu crkvu na Meraji. To su obrisi najstarijih činjenica o srednjovjekovnom naselju na mjestu Vinkovaca do kojih možemo doprijeti pomoću pisanih vrela.

Izvorni izraz populus castri ‘tvrđavski puk’ ima u starom hrvatskom jeziku nekoliko mogućih istoznačnica: gradukmet ili gradokmet, gradčanin ili gračanin, gradštik ili gradštak. Ovisno o izvoru u kojem ih se nalazi, među tim je izrazima uočljiva stanovita diferencijacija i specijalizacija koja odražava unutarnju raslojenost tog važnog segmenta srednjovjekovnog društva. Slično je u ugarskom i slavonskom latinitetu izraz iobagio castri (prva sastavnica potječe od mađarske povijesne riječi jobbágy) prvotno označavao samo gornji sloj tvrđavskog puka, njegove prvake ili poglavare. Utoliko je neprecizna Pavičićeva upotreba izraza “jobagion” kad pod njim misli na cjelinu tvrđavskog puka ili sve žitelje gradukmetskih sela. Istodobno, ona je donekle opravdana jer ni u izvorima nema dosljedne upotrebe tog pojma. Tipična sudbina gradukmetskih naselja bila je da vladarskim donacijama zajedno s pripadajućim zemljištem dođu u ruke plemića i velikaša zemljoposjednika. Pritom su donji slojevi njihovog pučanstva postajali kmetovi, a gornji su se uglavnom domogli nižeg plemićkog staleža. Takav proces odvio se i na posjedu Szentillye, vjerojatno tijekom posljednje trećine 13. stoljeća, kada je on po svoj prilici pripao jednoj grani roda Szente-Mágocs.82

Iako za to ne možemo navesti konkretne potvrde, čini se da je i gospodarski uspon Szentillyea (vidljiv nešto kasnije u visokim uplatama papine desetine) bio povezan s dolaskom u ruke Baćinskih od roda Szente-Mágocs. I prostrana gotička crkva na Meraji bit će najprije djelo bana Martina i njegovih sinova. Možda je i njihov rođak Toma, bosanski ili đakovački biskup 1289-99, imao kakva utjecaja na to da nova crkva u selu Szentillye veličinom i izgledom bude na ponos rodu.

Osim temeljnog podatka da su u Szentillyeu tada živjeli vukovski gradukmeti ili gradčani, pečuška listina iz 1267. nudi još neke pojedinosti zanimljive za povijest tog naselja. U ophodnji međâ zemlje Čepan/Cerić, koja je izvedena redoslijedom istok-jug-zapad-sjever, neposredno prije vukovskih gradukmeta kao susjedi se navode “Rusini nastanjeni pokraj vode Ozne” (Ruthenis existentibus iuxta aquam Ozna). Do njihovih međaša se u ophodnji stiglo pošto se prešlo neku “veliku cestu” (magna via) 81 Pavičić, Vukovska župa, 108.82 Sažetke osnovnih znanja o gradukmetima, gradčanima ili tvrđavskom puku u Ugarskom kraljevstvu v. u Korai magyar történeti lexikon, 715, s.v. várjobbágy, i 716, s.v. várnép. Kod nas o tome u novije vrijeme raspravlja Levak, “Podrijetlo i uloga kmetâ”, osobito 65-69. I Pavičić, Vukovska župa, 33-36, uglavnom točno prikazuje “jobagionski” ili gradukmetski društveni ustroj na primjeru Vukovske županije. O starim hrvatskim terminima koji značenjem barem djelomice zalaze u područje tih društvenih ustanova v. Mažuranić, Prinosi, sv. 1: 352-3.

36

na južnoj strani zemlje Čepan. Iz svega slijedi da su ti Rusini bili susjedi i vukovskim gradčanima u Szentillyeu. Njihov je položaj najprije mogao biti nekako između današnjih Vinkovaca i Mirkovaca. Pavičić je zaključio da, budući ondje “nema druge vode do potoka Ervenice”, aqua Ozna mora označavati “taj potok u njegovu dijelu prema Bosutu”.83 Ako je to točno, onda treba zaključiti da neobični potok Ervenica što spaja Bosut i Vuku nije prvotno imao jedinstveno ime, nego se u dijelu prema Bosutu zvao Ozna (Osna?), a samo u dijelu prema Vuki Ervenica. A budući da imenu Ozna kasnije nema traga, bit će da se ime Ervenica naknadno proširilo i na južni dio potoka.84

Ni o Rusinima na tom položaju ne govori nikoji drugi zapis. Ipak i ovaj jedini dovoljno svjedoči o tome da su i Rusini sudjelovali u stranoj kolonizaciji u Vukovskoj županiji, koju su tu, kao i drugdje po kraljevstvu, sustavno provodili kraljevi i hercezi iz dinastije Arpadovića.85

Odmah poslije vukovskih gradčana, u ophodnji cerićkih međa dolazi posjed samostana Svetog Duha (u Nuštru). Tako je u osnovi ostalo i 1353, kada je nuštarskom vlastelinstvu Nikole Berzethea kao susjed naveden posjed Szentillye. Međaši su na tom odsječku 1267. stajali blizu “velike ceste”, a zatim je međa (između Cerića i benediktinskog Nuštra) ulazila u “veliku dolinu Rewcha”. Potonje je svakako dolina potoka Ervenice što se proteže između Vinkovaca i Nuštra. Iz listine nije jasno je li tu posrijedi ista ona “velika cesta” što je malo prije spomenuta na južnoj strani cerićkog posjeda. Čini se da nije i bit će u pravu Pavičić kada za prvu tvrdi da je od Nuštra vodila ravno na jug (kroz sentsalvatorsko vlastelinstvo) i u južno Pobosuće, a za drugu da je išla zapadno od erveničke doline spajajući Nuštar sa Svetim Ilijom.86

Izravnih podataka o naselju Szentillye pod gospodstvom Baćinskih ima posve malo. Neke neizravne naznake dobile bi se, svakako, kad bi se temeljito proučila sama povijest baćinsko-liskovačke grane roda Szente-Mágocs. To se poglavito odnosi na njihove posjedničke sporove sa Sentsalvatorskima, koji su im u Szentillyeu bili istočni susjedi. O tome se sačuvalo razmjerno mnogo dokumenata iz 14. stoljeća.87 Umjesto njihove iscrpne raščlambe, koja bi zahtijevala puno prostora, ovdje ćemo ih samo ukratko pregledati i pritom se osvrnuti na jedno od krupnih pitanja iz rane povijesti Szentillyea.

10. Je li se Szentillye zvao i Bogdánfalva?

Prema sačuvanim izvorima, dugotrajno parničenje između Baćinskih i Sentsalvatorskih započelo je u trećem desetljeću 14. stoljeća. Pokrenuo ga je malo prije 1325. sukob između Nikole, jednog od trojice sinova “bana Martina”, i Stjepana Ivanovog, glavnog člana obitelji Sentsalvatorskih u tom naraštaju.88 Poslije Stjepanove tužbe zbog nasilja i ubojstva, Nikola Martinov (pridjevak Baćinski ušao je

83 Pavičić, Vukovska župa, 94.84 Petković, Srednjovjekovna naselja, 186-7, predlaže kao alternativu da se “voda Ozna” poistovjeti s dijelom potoka Hasađa zapadno od Petrovaca, tj. da je se ubicira znatno više na istok, ali to bi po svemu sudeći poremetilo slijed opisa međâ u ispravi.85 O naseljima stranih kolonizatora u srednjovjekovnoj Ugarskoj v. Mályusz, “A középkori magyar”.86 Pavičić, Vukovska župa, 99-100, 116.87 Na njih upućuje Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Bátya i Újlak (3).88 Nešto o Stjepanu Sentsalvatorskom iz prve polovice 14. stoljeća v. u Andrić, Potonuli svijet, 74 i 76.

37

u pisanu upotrebu malo kasnije) bio mu je dužan platiti globu od 12 maraka, a poslije se sporazumio s njime da mu umjesto novca ustupi dio svojih imanja. Nedugo potom dvorski sudac Aleksandar Köcski odobrio je da se Stjepan namiri dijelom nekakve Nikoline šume.89 U nastavku parnice, obje su stranke u jesen 1329. bile pozvane na sud pred kralja; bosanski (đakovački) kaptol pobrinuo se da se Nikoli Martinovom uruči sudski poziv 8. studenoga te godine “u njegovu selu Bogdánfalvi” (in villa sua Bogdanfolua).90 Napokon je 29. siječnja 1330. Nikolu osudio dvorski sudac Pavao Nagymartoni po dvije osnove, zbog ubojstva i zbog krivotvorenja listina.91

Ipak su se i sljedeća dva naraštaja Baćinskih i Sentsalvatorskih sporila oko šume za koju tada doznajemo da se zvala Újlakerdő (ili Újlakerdeje), a dobivamo i potanji opis njezina položaja. Nova se parnica vodila od 1360. do 1368. Na jednoj su strani stajali sinovi Nikole Baćinskog, Stjepan i Ladislav, a na drugoj Šimun Stjepanov Sentsalvatorski i poslije njegovi sinovi, Dionizije, Ivan i Pavao. Palatin Nikola Kont presudio je 1367. da zapadna trećina šume Újlakerdő pripada Stjepanu Baćinskom, a ostale dvije trećine Sentsalvatorskima. Na temelju toga je bački kaptol u ljeto 1368. proveo ophodnju međâ čitave šume i napose onog dijela koji je dopao Stjepanu Baćinskom. U kaptolskom izvješću stoji da šuma Újlakerdő graniči s dva sela zvana Milovan (Myluan), sa selom Szegfalu (Zegfalu), rijekom Bosutom i napokon posjedom Zalužje (Zaluza). Zapadnu trećinu šume, koja je pripala Baćinskom, odvaja međa koja teče od obale Bosuta nasuprot sela Péterfalve (Peturfolua) do dvaju sela Milovan.92

Šuma Újlakerdő sterala se vjerojatno uz lijevu obalu Bosuta jugoistočno od današnjih Vinkovaca. Samo ime Újlakerdő znači ‘ujlačka šuma, šuma koja spada na Újlak’, a Újlak koji je tu posrijedi bio je onaj za koji se u jednom dokumentu iz 1409. kaže “posjed Újlak, drugim imenom Szentszalvátor” (possessio Wylak, alio nomine Zenthsaluator). Budući da se Szentszalvátor nalazio na području današnjih Mirkovaca, i dotični je Újlak ležao vjerojatno tik do njega, tako da se do početka 15. stoljeća na neki način spojio sa Szentszalvátorom i potom primio i sam njegovo ime. 93

To znači da se i nabrojana sela oko šume Újlakerdő moraju najprije tražiti negdje između Bosuta i crte Vinkovci-Mirkovci. Dva Milovana spominju se, doduše kao samo jedan posjed, u još nekoliko srednjovjekovnih izvora, a trag im se vjerojatno sačuvao u zemljištu Milovanci između Bosuta i Mirkovaca, naznačenom primjerice na habsburškoj vojnoj karti iz 1780.94 (Karta 14.) Selo Szegfalu ne može se zasad

89 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 91202 i DL. 91203. Usp. Kristó et alii, Anjou-kori oklevéltár, sv. 9: 69, br. 110, i 89, br. 141. Uz to Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Újlak (3).90 Mađ. drž. arhiv u Budimpešti, DL. 91243 (izvješće bosanskog kaptola od 18. studenog 1329). Djelomično izdanje v. u Nagy, Anjoukori okmánytár, sv. 2: 447, br. 391. Usp. Kristó et alii, Anjou-kori oklevéltár, sv. 13: 349, br. 583, i 359, br. 601.91 Mađ. drž. arhiv u Budimpešti, DL. 91245.92 O toj se parnici Baćinskih i Sentsalvatorskih sačuvalo čak osam listina iz razdoblja 1363-8, mahom neobjavljenih: Mađ. drž. arhiv u Budimpešti, DL. 91588, DL. 91702, DL. 91707, DL. 91710, DL. 91713, DL. 91724, DL. 91730, DL. 91740. Usp. izvatke i navode u Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Újlak (3).93 U srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji postojala su osim ovoga još dva Újlaka: današnji Ilok na Dunavu i nestali Iločac istočno od Gorjana, možda na zemljištu današnjeg Širokog Polja. Opširnije o sva tri Újlaka v. u Andrić, Potonuli svijet, 61-142. Uz to Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentszalvátor. Spomenuta listina iz 1409. nalazi se u Mađ. drž. arhivu u Budimpešti, DL. 92356.94 Hrvatska na tajnim zemljovidima: Brodska pukovnija, sekcija 17. Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 335, s. v. Milován; Pavičić, Vukovska župa, 93-94 (koji rabi oblik Milovanovci); Engel,

38

pobliže ubicirati.95 Ni položaj sela Zalužje nije posve jasan: ono se i drugdje spominje kao posjed Baćinskih te se prema opisu šume Újlakerdő i njezine diobe čini da je stajalo negdje na jugoistočnim rubovima današnjih Vinkovaca, s lijeve strane Bosuta. No, toponim Zalužje poznat je u novom vijeku na desnoj strani Bosuta nizvodno od Vinkovaca pa većina istraživača smješta onamo i istoimeno srednjovjekovno selo.96

Napokon, opis šume Újlakerdő stavlja na njoj suprotnu stranu Bosuta neko selo Péterfalvu. Ako je šuma Újlakerdő ležala na lijevoj strani Bosuta, ta je Péterfalva morala biti na desnoj. Doista je na toj strani Bosuta, oko 4 kilometra južno od Vinkovaca, u 19. st. kartografski zabilježeno zemljište zvano Petrovci, sa starom kapelicom.97 Drugi srednjovjekovni izvori spominju Péterfalvu ili Petrovce kao posjed Liskovačkih (Baćinskih) i navode je u sklopu sa Szentillyeom, a jedni se Petrovci spominju 1409. kao dio sentsalvatorskog vlastelinstva.98 Nije jasno odgovaraju li koji od tih Petrovaca Péterfalvi na desnoj obali Bosuta nasuprot šumi Újlakerdő.

Taj je topografski komentar bio potreban radi nastavka raščlambe gradiva vezanog za Bogdánfalvu. Ona se spominje u nastavku sporenja Baćinskih i Sentsalvatorskih, koje je ubrzo iznova planulo, zbog nedovoljno jasnih razloga. Na županijskom saboru plemstva što je 25. srpnja 1370. održan u Vukovaru obznanio je Dionizije Šimunov Sentsalvatorski, govoreći i u ime svoje braće Ivana i Pavla, da zabranjuje Stjepanu Nikolinom (Baćinskom) prodaju ili bilo kakvo drukčije otuđivanje njegovih posjeda Zalužja, Bilvana i Bogdánfalve (Zalusya, Byluan et Bagdanfalua), ujedno opominjući i susjede tih posjeda da ih ne kupuju niti na bilo kakav drugi način preuzimaju vlasništvo nad njima. O tome je 29. srpnja mačvanski ban i vukovski župan Nikola Gorjanski izdao uobičajenu “prohibitorsku” listinu.99

Posjed Bilvan iz te listine prema Engelu je istovjetan Milovanu iz drugih dokumenata,100 što znači da se tu ponovno javljaju dva posjeda koja su ležala uz šumu Újlakerdő. Po svemu sudeći se i Bogdánfalva, poznata kao posjed Baćinskih još iz 1329, nalazila u istoj okolici. Zabrana koju su objavili Sentsalvatorski svjedoči da im je Stjepan Baćinski dugovao nekakvu odštetu i da su navedena tri posjeda služila kao jamčevina za slučaj da im odšteta ne bude isplaćena.

Pitanje odštete (satisfactio) u središtu je sljedećeg dokumenta koji govori o sporu tih dviju obitelji. Naime, trojica Sentsalvatorskih potužila su se nešto kasnije

“Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Milován (Bilván); Petković, Srednjovjekovna naselja, 231-2.95 Ono se na početku 15. stoljeća spominje u sklopu nuštarskog i potom sentsalvatorskog vlastelinstva (usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 350, s. v. Szegfalu) pa ga je otud Pavičić, Vukovska župa, 102, bez sumnje pogrešno locirao sjeverno od Vuke blizu Bršadina, a Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szegfalu, u okolicu Cerića. Ne treba isključiti mogućnost da su postojala dva različita Szegfalua. Ovome iz opisa šume Újlakerdő bolje pristaje položaj blizu Bosuta južno od Mirkovaca. Usp. Petković, Srednjovjekovna naselja, 233.96 Csánki, Magyarország, sv. 2: 364, s. v. Zaluzsa (bez ubikacije); Pavičić, Vukovska župa, 112-3; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Zaluzsje; Petković, Srednjovjekovna naselja, 240-1 i 345. Na habsburškoj vojnoj karti iz 1780. kao Zalužje (Zaloxe) je označeno cijelo zemljište u okuci Bosuta južno od Vinkovaca (Hrvatska na tajnim zemljovidima: Brodska pukovnija, sekcija 17).97 Pavičić, Vukovska župa, 113; Petković, Srednjovjekovna naselja, 241 i 347.98 Csánki, Magyarország, sv. 2: 342-3, s. v. Péterfalva i Petro(v)cz; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Péterfalva (1-2) i Petrovc (1-5).99 Mađ. drž. arhiv u Budimpešti, DL. 91767.100 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Milován (Bilván), pretpostavlja da je posrijedi izgovorna inačica istog imena, ali je moguće i to da u listini iz 1370. imamo tek lapsus calami, s obzirom na vrlo slično pisanje slovâ B i M (Myluan / Byluan).

39

kralju da im Stjepan Baćinski nikako ne isplaćuje odštetu što im je duguje budući “osuđen za čin nasilja na smrtnu kaznu” (in facto potencie et sentencia capitali convictus), nego je sada i sam podignuo nekakvu tužbu protiv jednog od njih, Dionizija, ne bi li se tako oslobodio obveze obeštećenja. Nato je 16. travnja 1374. kralj Ludovik I naložio da Baćinski mora odmah u njegovoj nazočnosti isplatiti odštetu Sentsalvatorskima bez obzira na novi spor s Dionizijem te je zadužio bosanski kaptol da na uobičajen način odredi ročište i uruči poziv Baćinskome. Poziv su kaptolski i kraljev povjerenik doista uručili Stjepanu Baćinskom već 28. travnja “na njegovom posjedu Bogdánfalvi” (in possessione sua Bogdanfalua), odredivši mu kao rok za isplatu odštete pred kraljem 8. svibnja 1374.101 Do takve isplate tada očito ipak nije došlo, jer se o istoj stvari govorilo još i u ožujku 1375, kada se Stjepan Baćinski pred kaptolom u Đakovu obvezao u određenom roku isplatiti trojici Sentsalvatorskih 200 florena odštete, a potonji su pod tim uvjetom obećali okončati parnicu.102

U kaptolskoj ispravi iz 1374. Bogdánfalva se treći put spominje kao posjed Baćinskih i drugi put kao prebivalište jednog od njih, u kojem ga zatječu uručitelji sudbenih poziva (tako je 1329. bilo s Nikolom Baćinskim, a 1374. s njegovim sinom Stjepanom). Otud proizlazi da je Bogdánfalva bila jedan od važnijih posjeda Baćinskih, odnosno najvažniji za jedan njihov ogranak. S druge strane, na položaj Bogdánfalve upućuje sam kontekst sporenja sa Sentsalvatorskima, a dodatno još i njezino navođenje zajedno sa Zalužjem i Milovanom (Milovancima), koji spadaju u najbližu istočnu okolicu današnjih Vinkovaca. Znajući uz to da je na tome području glavni posjed Baćinskih bio Szentillye, u kojem je sjedište imala i bogata crkvena župa, Engel je došao do pretpostavke da su Szentillye i Bogdánfalva zapravo jedno te isto.103

Pretpostavka je zaista vrlo uvjerljiva. U Vukovskoj županiji je postojala još jedna Bogdánfalva, čiji su povijesni baštinik današnji Bogdanovci zapadno od Vukovara, ali brkanje s njome nije moguće jer je ona pripadala obitelji Mikolskih od roda Miškovac sve do njezina izumrća oko 1435. te se prvi put i spominje 1337. prigodom diobe Mikolskih. U prvoj polovici 15. stoljeća ta se Bogdánfalva računala u sklop vlastelinstva okupljenog oko kaštela Mikole (na području današnjih Bogdanovaca), a u drugoj polovici ubrajalo ju se u borovsko vlastelinstvo.104 Ni posjednički niti po naznakama o položaju, dakle, ta se Bogdánfalva ne podudara s onom što su je držali Baćinski prema zapisima iz 1329, 1370. i 1374. Bogdánfalva Baćinskih nalazila se otprilike gdje i njihov Szentillye; prema podacima iz 14. stoljeća bila je važnija od nekih drugih njihovih sela na tom području; stoga začuđuje da je se u 15. st. više uopće ne spominje – osim ako ona doista nije bila istovjetna Szentillyeu, što bi značilo da je to naselje s dva imena izgubilo s vremenom jedno od njih, ostavši poznato samo kao Szentillye.

101 Izvješće bosanskog kaptola o tome, datirano 2. svibnja 1374, nalazi se u Mađ. drž. arhivu u Budimpešti, DL. 91807.102 Izvješće bosanskog kaptola, datirano 25. ožujka 1375, nalazi se u Mađ. drž. arhivu u Budimpešti, DL. 91818.103 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentillye.104 O Bogdánfalvi/Bogdanovcima kod Vukovara v. Csánki, Magyarország, sv. 2: 296, gdje su pomiješani podaci o dvije Bogdánfalve; Pavičić, Vukovska župa, osobito 72-74; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Bogdanovc (Bogdánfalva). Na temelju Pavičića i Bösendorfera piše o srednjovjekovnim Bogdanovcima i Horvat, “Pregled povijesti Bogdanovaca”, 15-18.

40

U prilog toj teoriji Engel je naveo još jedan izvor. To je kratka listina dvorskog suca Emerika Bebeka izdana 9. veljače 1390. u Višegradu, kojom se potvrđuje da je Nikola Ivanov Gorjanski za svoje zastupnike u svim budućim parnicama opunomoćio ovu četvoricu ljudi: Ivana, župnika u Bogdanu (Johannem plebanum de Bogdan), Martina iz Kelemena, Petra Buzasa iz Trpinje i Pavla iz Hermana.105 Taj Nikola “Gorjanski” nije pripadao obitelji Gorjanskih u pravom smislu toga imena, nego joj je bio tek dalji rođak; njegovi su se preci odijelili od predaka Gorjanskih još u svojoj matičnoj Čongradskoj županiji u srednjem Potisju. Nikolin djed Mihovil stekao je u prvoj polovici 14. stoljeća Pačetin u Vukovskoj županiji pa su mu se sin i unuk otud nazivali uglavnom Pačetinskima, a pridjevak Gorjanski uzimali su katkad u želji da obnove i osnaže srodstvo s uglednim velikaškim rođacima.106 Svi su nabrojani sudski zastupnici Nikole “Gorjanskog” (Pačetinskog) također potjecali iz Vukovske županije, štoviše iz kraja oko donjeg toka Vuke.107 U taj je prostorni okvir po svoj prilici spadao i Bogdan iz kojeg je bio župnik Ivan. Kada bi se tu radilo o Bogdánfalvi/Bogdanovcima kod Vukovara, to bi bio jedini srednjovjekovni spomen crkvene župe u tome selu; ona nije zabilježena ni u računima papinske desetine niti u ikojem od sedam poznatih izvora koji spominju to mjesto. Isto vrijedi i za Bogdánfalvu kod Szentillyea uzetu samu za sebe, ali ako bi, kao što misli Engel, ta Bogdánfalva bila istovjetna Szentillyeu, “župnik u Bogdanu” iz 1390. bio bi zapravo nasljednik onoga župnika Svetog Ilije koji je izdašno plaćao papinsku desetinu 1333-5. U tome bi, pak, bila konačna potvrda istovjetnosti Szentillye = Bogdánfalva.

Engelova pretpostavka zasniva se na vrlo razložnoj interpretaciji raspoloživih izvora. Zagonetne podatke ona uspijeva uklopiti među poznate činjenice, ne umnažajući bez nužde nove činjenice za koje u izvorima nema drugih potkrepa. Ipak se nju samu još uvijek mora smatrati samo dobro utemeljenom pretpostavkom, a ne i činjenicom. Ne mogu se, naime, posve isključiti druge mogućnosti: da je Bogdánfalva bila posjed na Bosutu u okolici Szentillyea, koji je jednoj lozi Baćinskih u 14. st. služio kao glavno boravište; da je taj posjed poslije raseljen pa ga izvori iz 15. st. više ne bilježe; i da je “župnik u Bogdanu” upravljao nekom drugom crkvom, a ne onom sv. Ilije na vinkovačkoj Meraji – možda ipak onom u Bogdanovcima kod Vukovara. Da bi sve te alternative konačno otpale, bila bi potrebna izravna potvrda istovjetnosti Szentillye = Bogdánfalva, odnosno zapis koji bi izričito povezao ta dva imena na takav način da bude jasno kako ona pripadaju jednom te istom naselju.

Pretpostavku da je srednjovjekovni preteča Vinkovaca bilo dvoimeno naselje zagovarao je i razradio već Pavičić, jedino što je on pogrešno smatrao da su taj imenski par tvorila imena *Sveti Ilija i Vinkovci. Pavičić je svoju rekonstrukciju načelno protumačio ovako: “Pojava dvostrukih imena ovakva značaja, po posveti crkve i po drugim momentima nomenklature, bila je dovoljno obična u dotursko vrijeme u toponomastici svih evropskih naroda”.108 Za to je potom naveo više drugih primjera iz Vukovske županije, počevši od onoga “Ujlak – Sveti Salvator”. No, kao što je pokazao Engel, taj slučaj možda i nije primjer za pravu dvoimenost, jer izvori

105 Mađ. drž. arhiv u Budimpešti, DL. 91952.106 O Pačetinskima ili sentmihaljskoj grani roda Dorozsma v. Karácsonyi, A magyar nemzetségek, sv. 1: 422-3. Uz to Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Pacsinta. Pavičić, Vukovska župa, 129-130, i Petković, Srednjovjekovna naselja, 120-2, griješe misleći da se glavni posjed te grane roda Dorozsma, Szentmihály, nalazio u Vukovskoj županiji.107 Osim poznate i danas postojeće Trpinje, Kelemen se nalazio u okolici Tordinaca, a Herman na području Markušice. V. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Hermán, Kelemen, Terpenye.108 Pavičić, Vukovska župa, 115.

41

upućuju na to da su Újlak i Szentszalvátor prvotno bili dva različita naselja, iako očito smještena jedno do drugoga. Ostali primjeri također se donekle razlikuju od hipotetičke vinkovačke dijade Bogdánfalva-Szentillye. Imenski parovi Komár(om)-Szentgyörgy, Ikerd-Szentpéter ili Ružinci-Szentmiklós mahom se ponekad javljaju i združeni u jedno složeno ime (Komáriszentgyörgy, Ikerszentpéter, Ruzsincszentmiklós), tvoreći tako dvodijelna, a ne dvostruka imena. Takvoj bi tvorbi u vinkovačkom slučaju odgovaralo *Bogdánszentillye, što međutim nikada nije zabilježeno.109

S druge strane, nije nigdje zabilježena ni formula *“Bogdánfalva, drugim imenom Szentillye”, koja bi bila analogna formuli “Újlak, drugim imenom Szentszalvátor”, ili pak istovrsnoj formuli “Marcelteleke, drugim imenom Szentmiklós” (nepoznato mjesto u Povučju, zapisano 1403), ili onoj malo drukčijoj “posjed Szentmárton, zvan Filetinci” (navod iz 1427. o nestalim Martincima između Gorjana i Đakova).110 Nedostatak takvih izričitih potvrda sam po sebi nimalo ne umanjuje mogućnost da se vinkovački Szentillye “po drugim momentima nomenklature” nazivao zaista i Bogdánfalva. Ta je mogućnost u kontekstu srednjovjekovne toponimije Vukovske županije posve realistična. Na koncu, dodajmo oprezno još i to da se u pretpostavljenoj imenskoj dijadi Bogdánfalva-Szentillye nazire još jedan sastojak sklada između dva člana: Bogdan je slavensko ime, kao što i posveta crkve sv. Iliji svjedoči o slavenskoj kulturnoj podlozi kršćanstva na tome tlu. Možda su oba mađarska toponima, i svjetovno Bogdánfalva ‘Bogdanovo selo’ i crkveno Szentillye ‘Sveti Ilija’, jedini sačuvani pisani tragovi davnije slavenske prošlosti toga naselja iz koje nam nisu doprli nikakvi zapisi.

11. Sajmovi u Szentillyeu u 14. stoljeću

Iz druge polovice 14. st. imamo dvije potvrde o održavanju sajmova u Szentillyeu. Prva je u listini dvorskog suca Nikole Szécsija od 2. prosinca 1355. Tu je donesena presuda o diobi posjeda Dombo između triju kćeri tamošnjeg posjednika i već spominjane dvojice braće Mikolskih, Lovre i Stjepana.111 Dombo, ili današnjim mađarskim pravopisom Dombó, bilo je u srednjem vijeku selo s crkvenom župom što se nalazilo u jugozapadnom susjedstvu Vukovara, na zemljištu današnje pustare Dambova.112 Tijekom parnice koja je dovela do spomenute diobe dvorski je sudac naložio bačkom kaptolu neka preko svojeg predstavnika “na trima županijskim sajmovima” javno oglasi poziv udovici Martina iz Dombóa da napokon dođe na sudsko ročište pošto se na tri ranija poziva već bila oglušila. Nalog je izvršio jedan član bačkog kaptola skupa s kraljevim povjerenikom, pohodivši sajmove koji su se

109 Tome bi se moglo dodati i to da su Komár(om)-Szentgyörgy i Ružinci-Szentmiklós “asimetrični” parovi jer se jedino prvi član para u izvorima ponekad javlja i samostalno, a drugi, izveden od posvete mjesne crkve, nikada. Osim navedenih, u Vukovskoj je županiji postojalo još mnogo sličnih primjera dvostrukih/dvodijelnih imena: na primjer, Ivankaszentgyörgy ili samo Ivánka (današnje Ivankovo), Jaromnaszentmiklós ili samo Jaromna (današnja Jarmina), Karatnaszentjános ili samo Karatna, ali i samo Szentjános (današnja Koritna), i tako dalje. Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Ivánka(szentgyörgy), Jaromna(szentmiklós), Karatna (Szentjános).110 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Martinc (Szentmárton, Ködmen, Filetinc) i Szentmiklós (Marceltelke).111 Nagy, Anjoukori okmánytár, sv. 6: 401-6, br. 257 = Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. 12: 314-9, br. 237.112 Csánki, Magyarország, sv. 2: 305; Pavičić, Vukovska župa, 67-69; Engel, “A török dúlások”, 294, br. 101.

42

jedan za drugim održavali u tri mjesta Vukovske županije. To su bili redoviti “opći sajmovi” (fora generalia) što su se potkraj rujna održavali u selima Jenke (danas Stari Jankovci), Szentillye i Nuštar.113 Prvi je te 1355. godine padao u subotu prije Miholja, drugi sutradan u nedjelju, a treći u ponedjeljak. Sve su to bili predmiholjski sajmovi: u Jenkeu 26, u Szentillyeu 27. i u Nuštru 28. rujna, uoči samog Miholja (29. rujna). Stoga neće biti sasvim točno Pavičićevo tumačenje kad kaže da je u Svetom Iliji jedan od velikih godišnjih sajmova “obdržavan posljednje nedjelje pred Miholje”.114 Taj je sajam ondje samo periodički padao u nedjelju, jer za nj očito nije bio utvrđen upravo taj dan u tjednu, nego datum 27. rujna ili dva dana pred Miholje, kao što je sajam u Jankovcima bio tri dana pred Miholje, a u Nuštru dan uoči Miholja, te su se sudionici sajma po tome i ravnali. Bio je to niz predmiholjskih sajmova koji su, po svoj prilici, prethodili sajmu što se na samo Miholje održavao u županijskom središtu Vukovaru, u kojem je župna crkva bila posvećena sv. Mihovilu.

Drugi spomen sajma u Szentillyeu nalazi se u listini dvojice vukovskih podžupana od rujna 1396. Ona je zanimljiva i za povijest Baćinskih i Liskovačkih uopće.115 U njoj je, naime, zabilježena tužba dvojice sinova Nikole Liskovačkog (de Lyzko), Stjepana i Bartola, zbog nasilja koja su počinili neki Stjepan Gabrijanov i njegov sluga ili družak Grgur, kao i “magister Andrija, sin pokojnoga bana Pavla”. Potonji je po svemu sudeći jedan od petorice sinova već spominjanog Pavla Liskovačkog, dvorskog dostojanstvenika i mačvanskog bana. To znači da se u ovom slučaju radilo o sukobu između različitih grana samoga roda Liskovačkih ili Baćinskih. U to se na neki način našao upleten i spomenuti Stjepan Gabrijanov, član manje plemićke obitelji s posjedom u selu Gáborjánu ili Gabrijanu u donjem Povučju. Prema tužbi je taj Stjepan Gabrijanov u noći pred blagdan sv. Bartola (24. kolovoza) napao i istukao dvojicu kmetova navedene braće Liskovačkih dok su napasivali konje. Zatim je na samo Bartolovo spomenuti magister Andrija uhvatio tu dvojicu kmetova i silom ih odveo iz njihova doma. Napokon je Stjepanov sluga Grgur istoga dana napao i ubio Martina, vasnika (villicus) Liskovačkih, koji se vraćao “svojoj kući sa županijskog sajma u Szentillyeu po slobodnoj cesti” (de foro comprovinciali de Zenthylie versus domum suam in liberam viam venientem).

U pomanjkanju drugih izvora, ne možemo ni nagađati kakvi su to razlozi doveli do tako žestokih sukoba među rođacima i susjedima. Iako u listini to nije izričito kazano, sva su se opisana zlodjela vjerojatno zbila na posjedu Liskovo ili u njegovoj bližoj okolici. Szentillye je u tužbi spomenut tek uzgredno. U njemu se, prema tom podatku, županijski sajam održavao na Bartolovo. To je kalendarski dosta blizu predmiholjskom “općem sajmu” koji se u Szentillyeu spominje 1355. Stoga nije posve sigurno da ta dva podatka dokazuju da su se u Szentillyeu u drugoj polovici 14.

113 sabbato proximo ante festum beati Michaelis archangeli proxime preteritum in foro generali in villa Jenke vocata celebrari consueto, item secundo die dicti sabbati, scilicet in die dominica proxima in villa Zenthylya vocata et feria secunda proxima post eandem in villa Monustur vocata similiter in foris generalibus in eisdem celebrari consuetis post sese continuis in predicto comitatu de Valkov existentibus (Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. 12: 317).114 Pavičić, Vukovska župa, 116. Neprecizan je i Pavičićev zaključak na temelju te iste listine da su na takvim sajmovima “objavljivane važnije odluke upravnoga, a osobito sudskoga karaktera” (ibid.). Odluka ili presuda bila je objavljena na kraju parnice u listini dvorskog suca izdanoj u Višegradu (iz koje i znamo za cijeli slučaj), a na sajmovima u županiji u kojoj su živjele parnične ili zainteresirane stranke oglašavali su se samo pozivi na ročište i s tim povezane opomene.115 Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 5: 27, br. 24 = Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. 18: 147-8, br. 100. Usp. Mályusz i Borsa, Zsigmondkori oklevéltár, sv. 1: 500, br. 4516.

43

st. sajmovi održavali na oba dana; nije nemoguće da je u međuvremenu sajam s predmiholjskog datuma prebačen na Bartolovo.

Činjenica da se u listini iz 1396. dvojica tužitelja, Stjepan i Bartol Nikolini, javljaju s pridjevkom Liskovački, a ne Baćinski, potvrđuje da se pod tim pridjevcima ne mogu gledati dvije jasno odijeljene loze. Ta dvojica, naime, pripadaju Emerikovoj grani potomaka bana Martina, a ne onoj Pavlovoj, u kojoj se pridjevak Liskovački prvotno pojavio. S druge je strane u istoj listini Andrija, sin bana Pavla, naveden bez pridjevka. Da je i on bio Liskovački svjedoči ipak više dokumenata s kraja 14. st. koji ga spominju zajedno s njegovom braćom Ivanom, Stjepanom, Mihovilom i Nikolom. Od njih se najviše istaknuo Ivan, bosanski ili đakovački biskup u razdoblju 1387-1408. Kao što je dobro naglasio Pavičić, taj je Ivan Liskovački bio drugi biskup što ga je rod Szente-Mágocs dao Bosanskoj ili Đakovačkoj biskupiji. Tu je službu, naime, potkraj 13. st. već vršio Toma iz rano ugasle grane tog roda koja se nazivala prema posjedima Ozoriás (Azariás) i Valkófő kraj zapadne granice Vukovske županije.116

S kraja 14. stoljeća potječe i razmjerno obilna ostava novca i nakita što je 1919. pronađena u vinkovačkoj Dugoj ulici br. 67, to jest u bližoj južnoj okolici crkve sv. Ilije i nedaleko od zapadnog ruba srednjovjekovnog naselja kako je ono prostorno omeđeno prema nalazima keramičkih ulomaka iz 11-13. stoljeća. (Karta 6.) Radi se o oko 250 komada kovanog srebrnog novca, od kojeg su veći dio denari i oboli kralja Žigmunda Luksemburgovca (1387-1437), a manji dio denari njegove supruge kraljice Marije (1382-95). S novcem se našao i dio ukrasne igle i srebrni prsten-pečatnjak na čijoj je glavi u negativu ugraviran ukrašeni inicijal a (ili možda CI?). Sve se to nalazilo u omanjem ćupu od pečene gline.117 (Slike 11-13.)

Razdoblje iz kojeg najvjerojatnije potječe ta ostava, posljednje desetljeće 14. stoljeća, vrijeme je političkih previranja između kralja Žigmunda i njegovih protivnika. U Podunavlju i u međurječju Drave i Save vodile su se borbe između velikaša odanih Žigmundu i pristaša ubijenoga kralja Karla II Dračkog i potom njegovog sina Ladislava Napuljskog, predvođenih braćom Horvatima iz središnjeg dijela Vukovske županije. Žigmundovi protivnici bili su potisnuti iz Slavonije i Podunavlja u Bosnu već poslije bitke u Međubosuću u veljači 1388, ali je pokret protiv zakonitog kralja nanovo oživio poslije turske pobjede kod Nikopola 1396. Žigmund ga je potpuno suzbio tek u prvom desetljeću 15. stoljeća. U istočnom dijelu Vukovske županije kao odani Žigmundovi pristaše isticali su se Pavao Alšanski i potom njegov nećak Ivan Alšanski, kao i Ivan Morovićki, mačvanski ban 1397-1410.118 O držanju gospodarâ Szentillyea, Liskovačkima ili Baćinskima, nema izričitih podataka, ali ima naznaka da su neki od njih pripadali taboru Žigmundovih

116 Pavičić, Vukovska župa, 109. O grani roda Szente-Mágocs s pridjevkom od Valkófőa v. Karácsonyi, A magyar nemzetségek, sv. 3: 64-66. Istu lozu Engel, “Egy előkelő család”, 63, zove pridjevkom Azariási, prema posjedu Azariás/Ozoriás koji se nalazio u zapadnoj okolici Gorjana (u novom vijeku zabilježen je kao pustoselina i zemljište Zorjaševo). Toponim Valkófő znači ‘vrelo Vuke’ (doslovce ‘glava Vuke’) i vrlo je vjerojatno da se sačuvao u imenu brda Vučje glave između Paučja i Đakovačke Breznice. Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Ozoriás i Valkófő.117 Klemenc, “Nalazi novca”, 125-6, br. 8; Ercegović, “Istraživanje”, 234-5 i Tabla XI, br. 1-3; Sekelj Ivančan, “Prilog analizi keramike”, 245; “Blago Muzeja”, 23-24 (D. Petković). Prema Klemencu, radilo se o ukupno 247 komada novca; nešto kasnije, u popisu zbirke Mate Medvedovića iz 1942, zabilježeno je da ih ima 233, a prema najnovijem inventaru ima ih 293, ali je moguće da je u međuvremenu došlo do miješanja sa sadržajem drugih nalaza.118 Opširno o tim političkim zbivanjima v. u Klaić, Povijest Hrvata, sv. 2: 238-270 i 297-391. O Alšanskima i Ivanu Morovićkom v. Engel, “Zsigmond bárói”, 405-8; Karácsonyi, “Maróthy János”, 8-16.

44

protivnika. Tako je čak i đakovački biskup Ivan Liskovački kasnije bio optuživan za nevjeru prema vladaru.119 Ako su se, dakle, Liskovački ili Baćinski zaista uključili u dinastijske borbe oko prijeloma stoljeća, možda je otud nastala pogibelj koja je nekog imućnog stanovnika Szentillyea nagnala da svoj novac i dragocjenosti skrije ukopavši ih malo izvan naselja prema zapadu. Pogibelj je barem za njega bila stvarna, jer mu očito poslije više nije bilo moguće da preuzme svoje skriveno blago. Ili je možda sve to bilo u kakvoj vezi s onim nasiljem između dviju loza samih Liskovačkih o kojem govori dokument iz 1396. i koje vjerojatno nije bilo politički motivirano. U tom bi slučaju i ostava blaga s kraja 14. stoljeća svjedočila tek o “običnom” lokalnom i mirnodopskom nasilju i strahu od njega.

12. Franjevački samostan “Sveti Ilija” i srednjovjekovni Vinkovci

Već je ranije (u sedmom odjeljku) bilo govora o neodrživosti pretpostavke da bi stara crkva sv. Ilije na vinkovačkoj Meraji pripadala franjevcima, ili bilo kojem drugom crkvenom redu. Ovdje ćemo se na to pitanje još jednom osvrnuti u povodu različitih tumačenja jednog dijela poznatog kataloga franjevačkih samostana koji je sastavio Bartol iz Pise i uklopio ga u svoje opsežno djelo pod naslovom O sličnosti života sv. Franje životu Isusovu (napisano 1385-90). To je sustavan prikaz onodobnog ustroja franjevačkog reda prema njegovim provincijama ili vikarijama, kustodijama i pojedinim samostanima.120 Za Bosansku franjevačku vikariju Pizanac navodi da ima sedam kustodija. One su, uzete zajedno, zahvaćale puno širi prostor od tadašnjeg Bosanskog kraljevstva. Tako je Usorskoj kustodiji, koja je, kao što joj ime govori, okupljala u prvom redu samostane u donjem porječju rijeke Bosne, pripadao i jedan samostan što se svakako nalazio izvan tog okvira, onaj u biskupskom Đakovu (utemeljen 1347), u Vukovskoj županiji Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Upravo je taj samostan u Pizančevu katalogu naveden u Usorskoj kustodiji na prvom mjestu, a za njim pet ostalih. Slično je i u Mačvanskoj kustodiji, kojoj su pripadali samostani u Podrinju od Bijeljine do Srebrenice, na prvom mjestu naveden samostan u Alšanu sjeverno od Save, na južnom rubu Pečuške biskupije.

U Usorskoj kustodiji se, odmah poslije onog u Đakovu, navodi samostan Svetog Ilije (locus sancti Helye/Elye).121 U stručnoj literaturi se u nekoliko navrata i taj samostan stavljalo sjeverno od Save. Još je stari povjesničar Pečuške biskupije József Koller uzgredice pretpostavio da ga treba tražiti u Markijskom arhiđakonatu te biskupije.122 Otud je Diana Vukičević-Samaržija odlučno zaključila da se taj samostan nalazio “u srednjovjekovnim Vinkovcima”.123 Ona je, tako, gotičku crkvu sv. Ilije na

119 O tome opširnije u 13. odjeljku. Usp. Engel, “Egy előkelő család”, 67.120 Bartholomaeus de Pisa, “De conformitate”, posebno sv. 4: 503-559. Katalog samostana iz Pizančeva djela donosi, na temelju dvije različite predaje teksta, i Wadding, Annales Minorum, sv. 9: 191-222 (Familia Cismontana) i 254-300 (Familia Ultramontana).121 Custodia Usserae habet locum de Dyaco; locum sancti Helyae; locum Verbizae; locum Stachovae et locum Bustonicae (Bartholomaeus de Pisa, “De conformitate”, sv. 4: 555). Usp. Wadding, Annales Minorum, sv. 9: 295, s nešto drukčijim grafijskim verzijama toponima i s jednim samostanom više (locus Lindvae/Lindue).122 Koller, Prolegomena, 123-4.123 Vukičević-Samaržija, Sakralna gotička arhitektura, 153, piše: “Potvrdu postojanja franjevačkog samostana u srednjovjekovnim Vinkovcima navode Wadding i Koller”. Wadding na citiranom mjestu samo donosi popis samostana u Usorskoj kustodiji prema Pizančevu katalogu, a Koller je u svojim Prolegomena (Vukičević-Samaržija ne navodi stranicu koju ima na umu) donio izvadak iz tog

45

vinkovačkoj Meraji proglasila franjevačkom, ali bez uvjerljivih argumenata i ne hajući za argumente što govore protiv toga. Istu je identifikaciju potom usvojila i povjesničarka ugarskoga srednjovjekovnog redovništva Beatrix Romhányi.124 Na drugoj strani je, posve nedavno, Pál Engel oprezno pretpostavio da taj franjevački Sveti Ilija iz Usorske kustodije možda odgovara Szentillyeu na mjestu Ilinaca u Srijemu, u Vukovskoj županiji.125

Glavnina novije franjevačke historiografije ipak o tome sudi drukčije. Prema njoj su se svi samostani Usorske kustodije, sa Đakovom kao jedinom iznimkom, doista nalazili u Bosni, odnosno u Usori. To vrijedi i za drugonavedenog Svetog Iliju. On je i u trećem izdanju Waddingova velikog djela protumačen kao srednjovjekovno trgovište Modrič, odnosno današnja Modriča, na donjem toku rijeke Bosne. Tu je franjevački samostan djelovao sve do velikih ratova s Turcima potkraj 17. stoljeća, kada je napušten.126 Više crkvenih izvješća iz 16. i 17. st. opisuje veliku modričku crkvu sv. Ilije, koju su oko 1580. Turci spalili skupa sa samostanom, ali su je franjevci donekle obnovili. U poznatom izvješću iz 1600. bosanski biskup Franjo Baličević navodi da je ta crkva izvan gradića i nepokrivena, a da fratri žive u nekoj kući u naselju.127 Biskup Nikola Ogramić Olovčić, pak, izvijestio je 1675. o tome kako se crkva sv. Ilije pokraj Modriče – tako prostrana da je biskup smatrao da ju je sagradio “neki velemožan kršćanski vladar” – srušila kad je rijeka Bosna promijenila tok.128 Nekoliko godina poslije, Franjo iz Varadina u svome opisu provincije Bosne Srebrene dodaje tome neke zanimljive pojedinosti, a o tadašnjim prilikama kaže da franjevci služe mise i oficij sv. Ilije u refektoriju svoga obitavališta, jer im u gradu nije dopušteno podići novu crkvu; blizu ruševina stare crkve pokraj rijeke Bosne, pak, slave s katoličkim pukom samo pojedine blagdane na otvorenom u polju, a tu se nalazi i katoličko groblje.129 Znamo i da je modrički samostan sv. Ilije, osim o svojoj bosanskoj okolici, pastoralno skrbio i za dio negdašnje Đakovačke biskupije sjeverno od Save.130 U vrijeme rata za oslobođenje Slavonije od Turaka, možda već oko 1685, modrički su franjevci prebjegli upravo u taj dio slavonske Posavine i nastanili se u selu Kopanici. Tu je vizitator đakovačkog biskupa 1695. našao kao župnika fra

kataloga, ne predlažući nikakvu pobližu ubikaciju za samostan S. Elye, osim (pogrešne) upute da to mjesto treba tražiti u Markijskom arhiđakonatu. K tome, u popisu župa Vukovskog arhiđakonata prema računima papinske desetine, Koller je jednog Svetog Iliju protumačio kao Ilince, a drugog kao Ilaču (Koller, Prolegomena, 113-4). Koller, prema tome, uopće nije dovodio stari toponim ili patrocinij Sveti Ilija u vezu s modernim Vinkovcima.124 Romhányi, Kolostorok és társaskáptalanok, 62-63, s. v. Szentillye.125 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentillye (1).126 Od novijih autora, Pizančevog Svetog Iliju iz Usorske kustodije u Modriču smještaju Mandić, Franjevačka Bosna, 232; Žugaj, “Samostani franjevaca”, 28, br. 63; Zirdum, “Karta srednjovjekovnih crkava”, 182, br. 170, s pregledom izvora o modričkom samostanu i crkvi sv. Ilije. V. također zemljovide “Bosanska vikarija 1375.” i “Franjevački samostani u Bosni u XV. st.”, u: Franjevci na raskršću, 20-21.127 Dević i Martinović, Đakovačka i srijemska biskupija, 357.128 Jelenić, “Spomenici”, 146.129 Descriptio provinciae Bosnae-Argentinae, 9-10.130 U sklopu dogovora o podjeli jurisdikcije između beogradskog i bosanskog biskupa 1647. navode se kao župe što spadaju u đakovačko područje Vrbica i Posavlje (Possavia), s napomenom da za prvu skrbi samostan u Našicama, a za drugu onaj “sv. Ilije u Modriči, koji je u Bosni” (Dević, Đakovačka i srijemska biskupija, sv. 1: 365, br. 255).

46

Nikolu iz Modriče,131 a habsburški popis brodskog okruga iz 1698. zabilježio je u tome selu drvenu rezidenciju trojice franjevaca.132 Kada je, pak, đakovački biskup Đuro Patačić 1710. odlučio ponovno naseliti franjevce u biskupski grad, dodijelio im je u prvi mah đakovački župni stan i crkvu, u koje su se tada s odobrenjem provincijala Bosne Srebrene preselili franjevci iz Kopanice i tako naposljetku u Đakovo prenijeli “konvent svetog Ilije iz Modriče” (conventus sancti Eliae de Modricia). Franjevci su tu seobu drage volje prihvatili, između ostalog i zbog “ružna položaja” rezidencije u Kopanici, okruženog močvarama i “nezdravim zrakom”. U istoj su odluci franjevci ipak zatražili i da im se “zanavijek” dodijeli uprava župe u Kopanici, tako da su vizitacije iz sljedećih desetljeća (do 1761) tu zatjecale kao župnika jednog fratra iz đakovačkog konventa.133

Za razliku od njegove kasnije sudbine, počeci su franjevačkog samostana sv. Ilije u Modriči nepoznati, pa je Dominik Mandić o njegovu osnutku iznio ovakvu pretpostavku: “Samostan sv. Ilije nalazio se je u Modriči na desnoj strani Bosne. Sagradio ga je bosanski ban Tvrtko I., na spomen svoga vjenčanja, koje je obavljeno u toj samostanskoj crkvi god. 1374.”134 Tu je tvrdnju Mandić zasnovao na sadržaju povelje koju je bosanski ban (kasniji kralj) Tvrtko I Kotromanić izdao u povodu svojeg vjenčanja s bugarskom carevnom Dorotejom, kćeri Sracimira Vidinskog. Povelja je izdana “u Ilijinom selu ili mjestu” (in uilla seu loco Elye). Radi se zapravo o darovnici. Ban se zahvaljuje bosanskom biskupu Petru što mu je omogućio da svoju svadbu proslavi “na posjedu rečene crkve koji se pučki zove Zenthilie”, a zatim i u samom sjedištu biskupije (quia solempnitates nostrarum nuptiarum in possessione dicte ecclesie, que vulgariter Zenthilie nuncupatur, ymo vero apud eandem sedem solempniter celebrate extiterunt). Zauzvrat ban daruje biskupu zemlju zvanu Jelšavica (Jelsauicha) što se nalazi pokraj posjeda Bosanske “crkve” ili biskupije zvanog Dubnica (Dubnicha).135

O topografskim podacima sadržanim u Tvrtkovoj darovnici pisalo se razmjerno mnogo. Dosta je pouzdano utvrđeno da su darovani posjed Jelšavica i stariji biskupijski posjed Dubnica ležali u bosanskoj Posavini, s lijeve strane najdonjeg toka Bosne, zapadno od današnjeg Bosanskog Šamca (tragovi su im očuvani u imenima sela Donja i Gornja Dubica te zaseoka Jošavica kraj istoimenog potoka). S druge strane, nije razjašnjeno jesu li biskupski posjed Szentillye, na kojem je održan dio svadbenog slavlja, i “Ilijino selo ili mjesto”, gdje je Tvrtko izdao darovnicu, jedno te isto. Tom se pitanju uglavnom i nije posvećivalo mnogo pažnje; radije se

131 Fermendžin, Acta Bosnae, 523, br. 1464.132 Est tamen residentia patrum franciscanorum anno trium ex ligno erecta (Mažuran, Popis naselja, 125).133 O svemu tome govori odluka franjevačkih poglavara donesena 21. rujna 1710. u Velikoj, u kojoj između ostalog stoji: nunc parochialem domum Diacovae existentem, cum ecclesia et aliis ad eam pertinentibus, benignissime nobis donavit, quatenus videlicet translato conventu sancti Eliae de Modricia ex Coppagnizza Diacovam (...) ex predicta parochiali domo conventum formare, ibique morari religiosi provinciae nostrae valerent (Dević, Đakovačka i srijemska biskupija, sv. 2: 414-6, br. 23, cit. str. 414.) Ukratko o pitanju prijenosa modričke franjevačke zajednice u Kopanicu i potom u Đakovo v. u Hoško, “Višestoljetno djelovanje”, 382-4.134 Mandić, Franjevačka Bosna, 232. 135 Fermendžin, Acta Bosnae, 40-42, br. 217. Tvrtkovu je darovnicu na molbu biskupa Petra ujesen sljedeće, 1375. godine potvrdio avinjonski papa Grgur XI te nam se tako sačuvao i tekst same darovnice. Fermendžin je papinu potvrdnicu objavio pod netočnom godinom 1374, umjesto točne 1375. Usp. Thallóczy, “Istraživanja”, 443, br. 15 i 16.

47

podrazumijevalo da je riječ o jednom te istom naselju, a ono se tražilo i sjeverno i južno od Save. U dijelu historiografije tako se donekle ustalilo mišljenje da su posrijedi današnji Ilinci u Srijemu (blizu Šida), iako Ilinci nisu bili posjed Bosanske biskupije niti ima zemljopisnih ili kakvih drugih razloga za mišljenje da bi se upravo ondje slavila Tvrtkova svadba. Identifikaciju s Ilincima prvi je iznio Vjekoslav Klaić, a za njim su je ponavljali drugi (npr. Marko Perojević, Mladen Ančić, Pavo Živković). U njezinu točnost sumnjali su Aleksandar Hoffer i Nikola Radojčić, ali su i oni smatrali da Szentillye, biskupski posjed i mjesto svadbenog slavlja, treba tražiti sjeverno od Save, u široj okolici biskupske stolice Đakova.

U tim se kombinacijama začudo nigdje nije spominjalo i srednjovjekovni Szentillye na mjestu Vinkovaca, koji je Đakovu upola bliži nego srijemski Ilinci. Doduše, i takva bi pretpostavka podlijegala sličnoj kritici kao i ona o Ilincima, naročito zato što ni vinkovački Szentillye nije nikada bio posjed Bosanske biskupije. U vrijeme svadbe bana Tvrtka, kao što je poznato, vinkovački Szentillye pripadao je plemićima Baćinskim ili Liskovačkim od roda Szente-Mágocs. Prema tekstu Tvrtkove darovnice, Szentillye o kojem se ondje govori nije bio biskupov privatni ili nasljedni posjed, nego upravo posjed biskupije (possessio dicte ecclesie). To znači da nam u njegovoj identifikaciji ne bi puno pomoglo ni kad bismo znali iz kojeg je roda potekao Petar, bosanski biskup 1356-76.136 Čak ni kad bi se, primjerice, pokazalo da je biskup Petar, baš kao i nešto mlađi biskup Ivan, potekao iz baćinsko-liskovačke loze roda Szente-Mágocs te da je prema tome mogao biti nasljedni suvlasnik u vinkovačkom Szentillyeu, to samo po sebi ne bi dokazalo da je svadba bana Tvrtka proslavljena upravo ondje, jer je mjesto Tvrtkove svadbe bilo posjed biskupije, a ne posjed biskupova roda. A Bosanska biskupija nije u Vukovskoj županiji imala drugih posjeda osim onog njenog velikog dijela koji su toj biskupiji dodijelili ugarsko-hrvatski vladari još u prvoj polovici 13. st. i koji je spadao i pod duhovnu vlast bosanskih biskupa. To je veliko biskupsko vlastelinstvo, osim Đakova s bližom okolicom, obuhvaćalo glavninu porječja Biđa s pripadajućim dijelom Posavine.

Nasuprot tim slavonsko-srijemskim prijedlozima, pojedini su istraživači biskupski Szentillye, odnosno “Ilijino selo ili mjesto”, locirali u Bosnu: Krunoslav Draganović ga je poistovjetio s Modričom pokraj donjeg toka rijeke Bosne, gdje se iz mlađih (gore citiranih) izvora zna za franjevačku crkvu sv. Ilije, a Ive Mažuran ga je tražio dublje u unutrašnjosti Bosne. Draganovićeva je tvrdnja vrlo razložna jer je Modriča pripadala velikoj cjelini posjeda koji je Bosanska biskupija držala južno od Save i koji se sterao između donjeg toka Bosne i manjeg Savinog pritoka Tolise. Ipak je donekle neobično na tome području mađarsko ime Szentillye pa se ne može posve isključiti ni mogućnost da je to mjesto spadalo u sklop prostranog biskupskog vlastelinstva sjeverno od Save, kojem je pripadalo i samo Đakovo i koje su ugarsko-hrvatski vladari darovali bosanskim biskupima nauštrb teritorija Vukovske županije. Zbog praktičnog nepostojanja izvora o zemljoposjedničkim odnosima, srednjovjekovna topografija tog velikog vlastelinstva vrlo je slabo poznata pa je i mjesto Szentillye što se ondje možda nalazilo moglo lako ostati nezabilježeno u drugim izvorima. Tek je vrlo sigurno da nikoji od dva poznata Szentillyea u Vukovskoj županiji, ni onaj vinkovački niti onaj na mjestu Ilinaca u Srijemu, nije prikladan za razjašnjenje topografije Tvrtkove darovnice.

136 To je još uvijek nepoznanica. Neki autori stavljaju uz Petrovo ime pridjevak Šikloški, ali bez temelja. Poslije Bosanske, Petar je kraće vrijeme bio biskupom još i u Đurskoj (1376-7) i Vespremskoj biskupiji (1377-8). Usp. Engel, Magyarország, sv. 1: 66, 71, 78.

48

Bez obzira na to je li se biskupijski posjed Szentillye, gdje je Tvrtko slavio svadbu, nalazio s ove ili s one strane Save, franjevački samostan Sveti Ilija koji Pizančev katalog navodi u Usorskoj kustodiji teško je mogao stajati sjeverno od Save već zato što ga uopće ne spominju popisi i drugi dokumenti Ugarske franjevačke opservantske vikarije (od 1517. provincije), koja je nastala 1448. otcjepljenjem od Bosanske. Taj je samostan stoga po svoj prilici zaista stajao u Modriči, u Usori, gdje je franjevačka crkva sv. Ilije obilno posvjedočena u izvorima iz 16. i 17. stoljeća. Nasuprot tome, u sačuvanim izvorima o srednjovjekovnim Vinkovcima i Ilincima ne samo da ništa ne upućuje na prisutnost bosanskih franjevaca ili franjevaca uopće u tim mjestima, nego ima i jasnih potvrda da su tamošnje crkve sv. Ilije bile župne.137

13. Parnice Baćinskih na početku 15. stoljeća

Posjed Szentillye na mjestu Vinkovaca još se jednom uzgred spominje u listini koju je 15. studenoga 1410. kraljevski sudac Šimun Rozgonyi uputio bosanskom kaptolu.138 Iz nje doznajemo za parnicu što se već neko vrijeme vodila između Alberta Ivanovog Sentsalvatorskog s jedne strane i žene nekog Birtoka de Bya i njezinog sina Ladislava s druge. Iz drugih tadašnjih izvora znamo da se ta žena zvala Uršula i da je ranije bila udana za Nikolu Emerikovog Baćinskog ili Liskovačkog, poslije čije je smrti ostala udovica sa sinom Ladislavom. Njezin drugi muž Birtok ili, točnije, Bertók (to je stari mađarski hipokoristik za ime Bartol) potjecao je iz obitelji iz Piliške županije koja je pridjevak izvela od posjeda Bia zapadno od Budima. Bertóka, njegovu ženu i posinka tužio je Albert Sentsalvatorski kralju jer su mu njihovi familijari s posjeda Gabrianfalwa i Guthfalwa nanijeli “velike štete”. Oni su, naime, jednom kmetu na njegovom posjedu zvanom Mynolafalwa oteli tri vola, a drugom pokosili velik komad livade i odvezli sijeno.

Posvećujući neobičnu pažnju tim razmjerno lakim tužbama, kralj Žigmund Luksemburgovac je od bosanskog kaptola zatražio da provede istragu, što je ovaj i učinio, utvrdivši da su tužbe istinite. Nato su kaptolski i kraljev povjerenik pozvali tuženu stranku da se o osmini Miholja (tj. 6. listopada) suoči s tužiteljem Albertom. Bertók se sa ženom i posinkom trebao toga dana pojaviti na svome dijelu posjeda Szentillye, a njihov familijar Matija u spomenutoj Gabriánfalvi ili Gáborjánfalvi.139

Nisu se odazvali tom pozivu pa je uporni Albert poslao u Budim svog povjerenika i od vrhovnog suca ishodio novi nalog, prema kojem su Bertókova žena i njezin sin morali doći pred kralja o osmini Bogojavljenja (tj. 13. siječnja 1411). Približno istodobno s dopisom dvorskog suca bosanskom kaptolu, i sam kralj Žigmund je objema strankama u sporu izdao po jednu listinu naoko protuslovnih sadržaja, što je potom dovelo do novog odugovlačenja parnice. Čini se da se na kraju ipak pokazalo da je kralj dodijelio stanovit sudski imunitet samo svojem dvorskom vitezu Bertóku, zaslužnom sudioniku ratova u Bosni, ali ne i njegovoj ženi i posinku: oni su morali Albertu Senstalvatorskom platiti naknadu za pričinjene štete.140

Listina iz 1410. neizravno pokazuje da su gospodari posjeda Szentillye i tada još uvijek bili članovi roda Baćinskih ili Liskovačkih. Uršulin prvi muž Nikola Baćinski

137 Taj je odjeljak donekle skraćena i sažeta verzija rada objavljenog kao Andrić, “Mjesto svadbe”.138 Mađ. drž. arhiv, DL. 92381. Usp. Mályusz i Borsa, Zsigmondkori oklevéltár, sv. 2/2: 435, br. 8042.139 prefatos Byrthok ac dominam consortem suam necnon Ladislaum filium eiusdem in Zenthilie et Mathiam in Gaboryanfalwa in portionibus ipsorum possessionariis in eisdem habitis (DL. 92381).140 Usp. Andrić, Potonuli svijet, 79-80.

49

možda je istovjetan onome Nikoli Liskovačkom čiji se sinovi Stjepan i Bartol spominju 1396. Bit će da su i oni u međuvremenu umrli, tako da se u ovoj prigodi ne spominju uz majku i brata Ladislava. Ni taj Ladislav nije u to vrijeme više mladić, jer se još 1391. javio kao baranjski podžupan, uz župana i mačvanskog bana Stjepana Losoncyja.141

Sin toga Ladislava mogao bi biti Stjepan Ladislavov Baćinski koji se nekoliko godina kasnije javlja, zajedno s rođakom Andrijom Stjepanovim, u jednoj vrlo zanimljivoj i, nažalost, nepotpuno sačuvanoj listini. To je opsežna sudska izreka palatina Nikole mlađeg Gorjanskog, od koje se sačuvala otprilike samo lijeva polovica.142 (Već u 15. st. ta je polovica služila kao omotnica za jednu s njom posve nepovezanu darovnicu.) Na sačuvanoj polovici nedostaje i datacija listine pa je se prema pojedinostima sadržaja može samo približno datirati u razdoblje između 1413. i 1415. Listina je utoliko zanimljivija – a šteta zbog gubitka njezinog velikog dijela utoliko veća – što je uključivala i prijepise čak šest manjih ranijih dopisa. I iz tako osakaćenog dokumenta dalo bi se pomnom interpretacijom štošta saznati, ali se u ovoj prilici moramo ograničiti na okosnicu njegovog sadržaja.

Pred palatinom Gorjanskim je magister David, sin Nikole Lackovog od Szántóa, pokušao dokazati da mu pripadaju neki posjedi spomenute dvojice Baćinskih, Andrije Stjepanova i Stjepana Ladislavova, kao i tadašnjeg glavnog kraljevskog peharnika Ivana Alšanskog. Radilo se po svemu sudeći o posjedovnim udjelima bosanskog biskupa Ivana, jer se glavnina listine bavi optužbama na njegov račun i njegovom obranom. Prema Davidu od Szántóa, taj je biskup pomagao protivnicima kralja Žigmunda u vrijeme dinastičkog raskola na početku 15. st. pa mu je zato kralj oduzeo sva imanja. Nasuprot tome, biskupovi su rođaci tvrdili da je i poslije tih mutnih godina biskup bio u dobrim odnosima s kraljem, obavljajući za nj razne povjerljive zadatke, pa je i kralj naredio da se biskupu vrate imanja koja su neki bespravno zaposjeli. Uz to su rođaci biskupa Ivana predočili i dokaze svoga srodstva s njime, pozivajući se na zajedničko podrijetlo koje vuku od trojice sinova bana Martina. Pošto su mu obje stranke podastrle svoje argumente, palatin se suzdržao od presude, odredivši da se predmet izloži kralju osobno na idućem saborovanju. Osim spomenutih Andrije i Stjepana Baćinskih, u parnici su preko predstavnika sudjelovali i njihovi rođaci Nikola Nikolin, Andrija Mihovilov i “djevojka Ana”. Dugi popis posjedâ o kojima se u toj parnici u konačnici radilo također je nepotpun. Nedostaje mu početni dio (u kojem su vjerojatno bili navedeni glavni posjedi Liskovo i Baćino) te veći dio druge polovice niza, s nepoznatim brojem lokaliteta. Posjed Szentillye (Zenthylle) nalazi se pri početku niza.143

Szentillye je i prema tome neobičnom vrelu spadao među posjede razgranate obitelji Baćinskih ili Liskovačkih, kojoj je pripadao i već prije spominjani bosanski ili

141 Engel, Magyarország, sv. 1: 103.142 Listina se čuva u Arhivu županije Komárom-Esztergom, u zbirci obitelji Palásthy, dok. br. 53. Mađarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje njezinu fotografiju, sign. DF. 281 845. Gotovo integralan tekst donose Mályusz i Borsa, Zsigmondkori oklevéltár, sv. 4: 360-2, br. 1521. Regeste ranijih manjih listina transumiranih u toj v. u Mályusz i Borsa, Zsigmondkori oklevéltár, sv. 2/1: 269-70, br. 2247, 2249-50; sv. 2/2: 46, br. 5497; 76, br. 5664-5.143 quod ipse dominus noster rex in dominium universarum possessionum et portionum possessionariarum Iohann([is] ………) vocati ac Chabagatha, Zenthylle, Draganfalua, Cosmafalua, Fekechfalua, Kwnfalua, Odolenfalua, Zablathya, Nylenfalua, Zlaukfalua, N(… … …), Palfalua, Zombor, Palagar et Erdewzad vocatis et suarum pertinentiarum habitarum… (Mályusz i Borsa, Zsigmondkori oklevéltár, sv. 4: 361).

50

đakovački biskup Ivan (1387-1408). Jer se uz njih na istoj strani javlja i Ivan Alšanski, bit će da je i on imao udjele barem u nekima od nabrojanih posjeda. Ne možemo pouzdano reći je li se to ticalo i Szentillyea. Velikaš Ivan Alšanski bio je praunuk onog Logreta čiji se sin Stjepan, Ivanov prastric, spominje 1353. kao posjednik u Élesfalvi i Vecserkfalvi zapadno od nuštarskog vlastelinstva. Tada nije bilo govora o tome da bi Logret ili njegovi potomci bili suvlasnici u Szentillyeu, posjedu njihovih daljih rođaka, brojnih unuka bana Martina. Zato se ne čini da bi Alšanski ili Logretova loza bili suvlasnici u Szentillyeu manje-više neprekidno od prvotne donacije, kao što je pomišljao Pavičić.144 Ako je Ivan Alšanski već u vrijeme krnje listine iz 1413/5. tu doista imao vlasnički udio (što iz same listine nužno ne slijedi), taj su udio Alšanski morali na neki način steći u novije vrijeme. S druge strane, iako ishod parnice s Davidom Lackom od Szántóa (slavonskim banom 1415-9) nije izričito poznat, kasniji izvori ne upućuju na to da se on uspio domoći udjela biskupa Ivana Liskovačkog u obiteljskim posjedima. Prevagnula je, čini se, složna briga Baćinskih-Liskovačkih i njihovog rođaka Ivana Alšanskog da na posjede roda ne pripuste uljeza koji se pozivao na prolazne grijehe njihova uglednog člana prema vladaru.145

Iako okrnjen na dva mjesta, i popis spornih posjeda zavređuje barem kratak osvrt. U njemu se, takvom kakav se sačuvao, ispred Szentillyea nalazi jedino Csabagáta. To se mjesto spominje još 1385. u oporuci Benedikta Pavlovog Baćinskog, koji je na njemu držao posjedovni udio. Engel je pokazao da ga treba razlikovati od istoimene ustave ili gata koja se ranije spominje kao jedan od međaša između Nuštra i Cerića, i koja prema tome nije mogla biti u posjedu Baćinskih. Iza Szentillyea slijedi niz od osam mjesnih imena koji se prekida kod imena od kojeg je sačuvano samo početno slovo N. Uz jednu iznimku, sva su ta imena mađarske složenice posvojnog tipa u kojima je drugi element riječ falu ‘selo’ (Draganfalva, Kozmafalva, Fekecsfalva, Kunfalva, Odolenfalva, Zablaća, Nilenfalva, Szlavkfalva). Od tih se mjesta jedino Nilenfalva (Nylenfalua) spominje i u ranijim izvorima, naime u već spomenutoj oporuci Benedikta Baćinskog iz 1385, koji je tu također imao svoj udio. Ondje je to ime zabilježeno na nešto drukčiji način (Meleenfolua), ali ne može biti dvojbe da je posrijedi jedno te isto mjesto.146

Iza tih mjesta u krnjoj listini palatina Gorjanskog dolazi veliki prekid u kojem se moglo nalaziti kakvih 10-15 mjesnih imena, a u sačuvanom ostatku niza dolaze još Pálfalva, Zombor, Palagár i Erdőszád. Pálfalva se spominje 1405. kao posjed biskupa Ivana i njegovog nećaka Stjepana Liskovačkog, a 1411. samo Stjepanov. U potonjem se slučaju navodi kao susjed Lovasu te vjerojatno odgovara današnjem lokalitetu Pavlovac pokraj Tovarnika.147 Pod imenom Zombor razlučio je Engel dva mjesta. Jedno, puno češće spominjano u vrelima, pripadalo je mjesnom nižem plemstvu i nalazilo se u blizini Nijemaca i Tovarnika, vjerojatno na području današnjih dvojih Banovaca kod Ilače. Drugo, koje su držali Liskovački i Baćinski, spominje se prigodom izumrća jedne njihove grane 1424. kao Nagyzombor (‘Veliki Zombor’), a

144 Pavičić, Vukovska župa, 110.145 Usp. Engel, “Egy előkelő család”, 67.146 Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 4: 311, br. 257. Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Csobogáta/Csabagáta i Milenovc/Milenfalva.147 Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 5: 399-400, br. 336; sv. 6: 132-3, br. 89. Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Pálfalva; Engel, “Egy előkelő család”, 73 i karta na str. 76.

51

nalazilo se blizu Liskova, vjerojatno kod današnje Trpinje.148 Palagár ili Polgár je razmjerno važno srednjovjekovno naselje koje je također ležalo u istočnom susjedstvu Trpinje, a jedan njegov dio dao je kralj Žigmund 1405. biskupu Ivanu Liskovačkom i spomenutom njegovom nećaku Stjepanu, koji si je taj posjed sudski potvrdio i 1411.149 Napokon, Erdőszád se kao posjed Liskovačkih spominje 1413. Nalazio se blizu tromeđe Vukovske županije s Požeškom i Baranjskom; prema Engelu, odgovara mu novovjekovno Pridvorje kod Drenja.150

Iz svega proistječe da nikoji od tih posjeda sa začelja popisa nije stajao u bližoj okolici vinkovačkog Szentillyea niti je s njime mogao tvoriti prostorno-posjedovnu cjelinu. Ta mogućnost ostaje otvorena samo za onih osam posjeda navedenih neposredno iza Szentillyea, o kojima inače ima malo zapisa. Više jasnoće u to unijet će izvori koji slijede.

14. Dvojbena darovnica Alšanskih Talovcima

Sve do ranog 15. st. posjedovni status vinkovačkog Szentillyea, koliko se vidi iz šturih izvora, dosta je jasan i jednostavan. Taj su posjed do tada držali samo Baćinski ili Liskovački od roda Szente-Mágocs. U središnjim desetljećima 15. stoljeća, pak, sačuvani izvori otkrivaju nam zamršenije prilike. Posjedničke promjene u Szentillyeu očito su bile u vezi s obiteljskom povijesti Baćinskih ili Liskovačkih, koja je još uvijek slabo istražena. Jedna je od prijelomnih godina u toj povijesti bila 1424, kada je poslije smrti nekih Liskovačkih (poimence se spominju Andrija i Nikola, sinovi bana Pavla) njihovim posjedima raspolagao kralj Žigmund. Kralj je tako Liskovo “s pripadnostima” darovao Ivanu Alšanskom, a nedaleki posjed Nagyzombor velikašu Ivanu Moroviću, koji za razliku od Alšanskog nije s Liskovačkima bio ni u dalekom krvnom srodstvu. Stoga Engel smatra da je “barunska” loza Liskovačkih izumrla prije 1424, vjerojatno već 1412. One grane roda koje su i dalje živjele nisu više posjedovale cjelovito Liskovo i nazivale su se uglavnom Baćinskima. Među njima je bilo i istaknutijih članova: Nikola Nikolin Baćinski, na primjer, spominje se 1428. kao mačvanski podban i 1430. kao vukovski podžupan (uz bana i župana Petra Čeha Levanjskog), a i poslije toga nalazimo ga kao kraljevskog povjerenika u Vukovskoj županiji.151

To su okolnosti koje treba imati na umu pri tumačenju sljedećeg sačuvanog vrela. To je još jedna listina pečuškog kaptola, izdana 17. svibnja 1435. Oko nje same i njezine vjerodostojnosti postoje ozbiljne dvojbe i sumnje, ali prije no što se 148 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Zombor; Engel, “Egy előkelő család”, 75-76. Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 365, 383. Pogrešna tumačenja Csánkija daje Pavičić, Vukovska župa, 184.149 Mályusz i Borsa, Zsigmondkori oklevéltár, sv. 2/1: 526, br. 4266; sv. 3: 80, br. 22; 103-4, br. 158. Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 344, s.v. Polgár(i); Pavičić, Vukovska župa, 83-4; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Polgár; Engel, “Egy előkelő család”, 75-76.150 Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 6: 277, br. 184; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Erdőszád; Engel, “Egy előkelő család”, 74-76. Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 307-8.151 Engel, Magyarország, sv. 1: 30, 222, 520; sv. 2: 26, 147; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Bátya, Liszkó, Zombor; Engel, “Egy előkelő család”, 69. Znakovito je da taj potonji rad Engel nije popratio rodoslovnom tablicom Liskovačkih ili Baćinskih. Tom zamršenom zadatku trebat će posvetiti posebnu studiju. Listina kralja Žigmunda o predaji Nagyzombora Ivanu Moroviću, od 22. srpnja 1424, nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, fond Documenta mediaevalia varia, br. 197 (Mađarski državni arhiv ima fotografiju, DF. 218 691). Dokument od 13. srpnja 1424. o predaji Liskova Ivanu Alšanskom nalazi se u Slovačkom nacionalnom arhivu u Bratislavi, Arhiv obitelji Révay, signatura Jama 1-4 (Mađ. drž. arhiv u Budimpešti posjeduje fotografiju, sign. DF. 259 689).

52

osvrnemo na njih, iznijet ćemo ukratko njezin sadržaj.152 U njem stoji da su pred kaptol osobno došli Ivan Grgurov Alšanski i njegova žena Klara kako bi obznanili da veći broj svojih poimence navedenih posjeda i posjedovnih udjela u Vukovskoj županiji daruju hrvatsko-dalmatinskom i slavonskom banu Matku Talovcu i njegovoj braći Franku, Perku i Zovanu (Ivanu). Kao razlog za taj znatan dar Alšanski su naveli “bratsku ljubav” koju osjećaju prema Talovcima, a u zamjenu očekuju jedino to da četvorica braće skrbe o Klari Alšanskoj i štite nju i njezina imanja ako se dogodi da joj muž Ivan umre prije nje. Dar obuhvaća čak 43 poimence navedena posjeda. Oni su u tekstu razdijeljeni u pet skupina za koje se može razložno pretpostaviti da tvore zasebne posjedovne i zemljopisne cjeline. U prvoj skupini, s 11 posjeda, na prvom se mjestu navodi Liskovo, nešto dalje Bátya ili Baćino, a na kraju Csabagáta “pokraj potoka Vuke”. U drugoj skupini je na prvom mjestu Szentillye, kojeg slijedi još devet imenom navedenih lokaliteta: Fecskefalva, Udalenfalva, Kunfalva, “Újfalu, drugim imenom Novakovac”, Leskovci, Baskfalva, Milinfalva, Szlancsfalva i Zablaća “s tri sela”. Slijedi treća skupina od svega četiri posjeda što se nalaze “s druge strane potoka Bosuta”, Fulovci, Damjanovci, Bađanovci i Hropkovci. Četvrta skupina ima osam posjeda: Matkovci, Grabovci, Petrovci, Ivanovci, Kiklinci (?), Trinčil, Szarkabokra i Pálfalva. Posljednju, petu skupinu tvori Erdőszád s devet svojih pripadnosti. Uza sve to se napominje da dar Alšanskih Talovcima uključuje i kuriju pokojnog Andrije, sina banovog, u Liskovu, kao i kaštel Hermanváru na posjedu Baćino.153

Pál Engel je upozorio na dvije pojedinosti u sadržaju te darovnice koje dovode u pitanje njezinu vjerodostojnost. Prva je spominjanje Matka Talovca kao dalmatinsko-hrvatskog i slavonskog bana (regnorum Dalmacie, Croacie ac totius Sclauonie bano), iako on tada, 17. svibnja 1435, još nije bio ni jedno ni drugo; slavonskim je banom postao u drugoj polovici listopada te godine, a hrvatskim tek u svibnju 1436. Druga je sporna pojedinost navod da su darovani posjedi Alšanskima pripadali na temelju kupnje ili drugih prava (emptionis titulo et alio quovis jure ipsos concernentes). To se ne slaže sa činjenicom da su tu mahom posrijedi raniji posjedi Liskovačkih, a njih je Ivan Alšanski stekao 1424. kraljevskom darovnicom.154 Taj bi se potonji Engelov argument moglo donekle relativizirati, jer mi doista ne znamo jesu li sva ta 43 širom županije razbacana posjeda bila obuhvaćena pojmom “Lyzko cum pertinentiis” iz kraljeve darovnice iz 1424. No, i u tom slučaju ostaje neobično isticanje kupnje kao glavnog temelja vlasničkih prava Ivana Alšanskog. Ako, nadalje, odbacimo kao malo vjerojatnu mogućnost da je kaptolska listina omaškom datirana u 1435. umjesto u 1436, preostaje nam jedino da usvojimo Engelovu ocjenu te darovnice krivotvorinom, kao i njegovo mišljenje da je ona bila načinjena tek u drugoj polovici 15. stoljeća, u vrijeme potomaka velikaškog naraštaja roda Talovaca.152 Listina je u Mađ. drž. arhivu, DL. 44035.153 quasdam possessiones et portiones ipsorum possessionarias videlicet (?) Lyzko, Kysbold, Nagbold, Naghterpenye, Zylas, Lappanch, Leweles, Bathya, Hermanfalua, Thothfalw, Chabagatha iuxta fluvium Walko vocatum; item Zenthelye, Fechkefalwa, Udalenfalva, Kwnfalwa, Wyfalu alio nomine Nowakowch, Lezkouch, Baskfalwa, Mylynfalwa, Zlanchfalwa, Zablathya cum tribus villis; item Fulouch, Damyanowch, Bagyanouch et Hropkouch ultra fluvium Bazawyze; necnon Mathkouch, Grabouch, Petrouch, Iwanowch, Kyklynch, Trynchyl, Zarkabokra, Paalfalwa; item Erdewzad ac possessiones Preznothyncz, Dobrothynch, Dnomanouch, Syrkynch, Budosynch, Malwascha, Demitrouch, Bekesowch et Kukanch, ad eandem Erdewzad pertinentes; immo propriam domum seu curiam quondam Andree filii Bani in dicta Lyzko ac castello Hermanwara vocato in dicta Bathya, in comitatu de Walko existentes (Mađ. drž. arhiv, DL. 44035; usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Liszkó).154 Engel, Magyarország, sv. 1: 327, s. v. Hermanvára, i bilješka 44; Engel, “Egy előkelő család”, 69-70.

53

Ivan Alšanski umro je najkasnije 1437, a s njime je nestalo i loze Alšanskih od roda Szente-Mágocs. Njegova žena Klara nadživjela ga je barem za nekoliko godina.155 Tu bi se moglo pomisliti da je Ivanova darovnica Talovcima krivotvorena upravo tijekom Klarina udovstva, kada su joj braća Talovci mogli ponuditi zaštitu i u dogovoru s njom načiniti tobožnju pokojnikovu darovnicu. S druge strane, ipak, pogrešni podaci o Matkovu banstvu teško bi se već tada mogli potkrasti u krivotvorinu. Osim toga, izradba krivotvorine datirane u tako blisku prošlost bila bi neprihvatljivo rizična. Tako se kasniji nastanak krivotvorine zaista nameće kao bolja pretpostavka.

Sadržajem se krivotvorena darovnica Ivana Alšanskog dobro uklapa u poznate činjenice iz povijesti velikaša Talovaca ili Talovačkih. To su sinovi jednog dubrovačkog građanina (podrijetlom s Korčule) koji su u Ugarskoj i Slavoniji stekli pridjevak prema posjedu zvanom Talovac ili Talovec u Virovitičkoj županiji. Strelovit društveni uspon ostvarili su u kasnom razdoblju duge Žigmundove vladavine, najprije kao beogradski kapetani i gospodari utvrde Srebrenik u Bosni, a potom i kao hrvatski i slavonski banovi i poglavari Vranskog priorata. Moć i ugled održali su i poslije Žigmundove smrti, sve do bitke kod Varne 1444. i dolaska kralja Ladislava V Postuma na ugarsko-hrvatsko prijestolje, a Ivana Hunyadija na položaj gubernatora kraljevstva.156 I vjerodostojni dokumenti svjedoče da su Talovci stekli imanja izumrlih Alšanskih. To je, ponajprije, opsežna darovnica koju im je kralj Žigmund izdao 27. rujna 1437, pri samom kraju svoga života i vladavine. Njome su Talovci kao nagradu za velike zasluge u ratovima protiv Turaka dobili određene posjede Ivana Alšanskog, umrlog bez baštinika: trgovište Otok i obližnju utvrdu Vérvár (Virgrad) s pripadajućim selima; trgovište Szőcs (Seč), na Vuki nizvodno od Laslova, s pripadajućim selima; Gaboš s pripadajućim selima; i polovicu posjeda Tizin (kod Osijeka).157 To su bili stari posjedi Alšanskih (Szőcs i Gaboš) ili pak takvi kakve je Ivan Alšanski, sam ili skupa sa svojim stričevima, stekao kraljevskim donacijama (Otok, Vérvár i Tizin), u svakom slučaju neovisno o srodstvu s Liskovačkima i Baćinskima. S druge je strane poznato da su Talovci držali i ostale posjede izumrlih Alšanskih, poput samog Alšana i Váralje (kod Aljmaša) ili pak Kamengrada u Požeškoj županiji, pa se pretpostavlja da su im i za njih bile izdane kraljevske darovnice, slične toj koja se sačuvala.158 Pečuška kaptolska listina iz 1435. trebala bi dokazivati da je tako bilo i s onim posjedima koje je Ivan Alšanski naslijedio od svojih rođaka Liskovačkih, ali se pokazalo da je ona krivotvorena. Sama činjenica da su Talovci krivotvorili listinu takva sadržaja mogla bi značiti da ona u vjerodostojnom obliku nije postojala; ali je isto tako moguće da su oni krivotvorenom darovnicom dvoje Alšanskih željeli dodatno potkrijepiti kraljevsku darovnicu i svoja na njoj zasnovana prava, koja bi neki kasniji vladar mogao htjeti poništiti.

Bez daljnje potanke analize i usporedbe s drugim vrelima, o krivotvorenoj darovnici Alšanskih iz “1435.” mogu se dati sljedeći zaključci. U njoj su popisani samo oni posjedi koje su Alšanski mogli naslijediti od Liskovačkih ili Baćinskih. Ne

155 Engel, “Zsigmond bárói”, 406-8; Engel, Magyarország, sv. 2: 11.156 Najtemeljitiju studiju o velikaškom naraštaju Talovaca napisao je Mályusz, “A négy Tallóci fivér” = Mályusz, Klió szolgálatában, 130-176. Sažeto o Talovcima v. u Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8: 317; Engel, “Zsigmond bárói”, 448-451; Engel, Magyarország, sv. 2: 336.157 Thallóczy i Áldásy, A Magyarország és Szerbia, 111-123, br. 184.158 Engel, Magyarország, sv. 1: 266, s.v. Alsán, 352, s.v. Kővár, 455, s.v. Váralja, 457, s.v. Vérvár; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Alsán, Atak, Gabos, Szőcs, Tizin, Váralja, Vérvár. Usp. Mályusz, Klió szolgálatában, 149-150.

54

spominje se nikoji od starih posjeda Alšanskih ili pak onih koje je Ivan Alšanski stekao od drugih posjednika. Ivanu su, po svoj prilici, zaista pripadali udjeli u sva 43 nabrojana posjeda, bilo da ih je stekao kraljevskom darovnicom iz 1424. ili prije toga na kakav drugi način. Poslije Ivanove smrti, za taj dio njegovih posjeda velikaši Talovci vjerojatno nisu uspjeli dobiti kraljevsku darovnicu. Faktično su uspjeli preuzeti samo manji dio njih, a borbu s takmacima oko tih posjeda nastavili su i njihovi potomci, načinivši u tu svrhu i krivotvorenu darovnicu Alšanskih datiranu u 1435.

Struktura zemljoposjedâ kako je prikazuje krivotvorina nedvojbeno odgovara stvarnom stanju. Prva navedena skupina nalazila se sjeverno od Vuke, oko Liskova i Baćina. Posljednji posjed u toj skupini, Csabagáta “pokraj potoka Vuke”, zabilježen je i u krnjoj listini iz 1413/5. “Pokojni Andrija, sin banov”, za čiju se kuriju kaže da stoji u Liskovu, mogao bi biti jedan od petorice sinova mačvanskog bana Pavla Liskovačkog, ako to nije zapravo Pavlov unuk, Andrija Mihovilov (spomenut 1413/5): izraz filius Bani, naime, ne označava nužno doslovce ‘banova sina’, nego može biti i prijevod mađarskog nadimka Bánffy/Bánfy, kakav su često nosili ne samo sinovi, nego i dalji potomci banova. Zanimljiv je i spomen kaštela Hermanváre koji stoji na posjedu Baćino. To bi bio najstariji poznati zapis o tom kaštelu pa nije samo po sebi isključeno da u sklopu krivotvorene darovnice predstavlja još jedan anakronizam, sličan onome s banskim naslovima Matka Talovca. Ipak je vjerojatnije da je, kao što misli Engel, taj kaštel prvotno gradio već ban Pavao u drugoj polovici 14. stoljeća.159

Međutim je Csánki krivo interpretirao čitav popis posjeda u krivotvorenoj darovnici iz 1435, postavivši upravo kaštel Hermanváru u njegovo središte. On je, naime, ustvrdio da su Alšanski darovali Talovcima taj kaštel “zajedno s prostranim vlastelinstvom što se sastojalo od 46 sela”, te je zatim i svako od tih sela opisivao kao pripadnost Hermanváre.160 Na to je poslije Pavičić nadovezao svoju teoriju o “gradu Hermanu na Vuci” kao središtu jednog od vlastelinstava što su od davnine pripadala Alšanskima. U njegovu se sastavu, prema Pavičiću, nalazio i “onaj dio Svetoga Ilije, što je pripao Logretovoj lozi (…) te ga stoga i nahodimo u popisu područja toga vlastelinstva iz g. 1435.” A kada su malo poslije Alšanski izumrli, “to je hermansko područje donacijom dano Talovcima”.161 Zapravo, kaštel Hermanvára nema u krivotvorenoj darovnici Alšanskih ni izdaleka takvo značenje kakvo mu pripisuju Csánki i za njim Pavičić. Nigdje se u njoj ne kaže da bi svi nabrojani posjedi potpadali pod taj kaštel. Dapače, on se spominje na samom kraju popisa i tu se samo kaže da kaštel stoji na jednome od posjeda navedenih u prvoj skupini, Bátyi ili Baćinu. Otud bi se moglo pretpostaviti samo to da su oko kaštela Hermanváre bili okupljeni posjedi navedeni u prvoj skupini, ili, još prije, samo Baćino i posjedi oko njega. Jedan kasniji popis hermanvarskog vlastelinstva (iz 1491, kada je ono bilo u rukama Berislavića Grabarskih) zaista potvrđuje da je bilo upravo tako.162 Prema tome je svakako pogrešno sve posjede nabrojane u krivotvorenoj darovnici Alšanskih

159 Engel, Magyarország, sv. 1: 327, s.v. Hermánvára. Usp. Koppány, A középkori Magyarország, 153, s.v. Hermán.160 Csánki, Magyarország, sv. 2: 270, s.v. Hermanvára, i dalje pod imenom svakog u popisu navedenog sela. Isto prenosi Bösendorfer, Crtice, 163, s.v. Hermangrad.161 Pavičić, Vukovska župa, 111. Isto ponavlja Horvat, Srijem, 240.162 Hrvatski državni arhiv, fond obitelji Drašković: Archivum maius, f. 66, br. 13 (Mađ. drž. arhiv ima fotografiju, DF. 233 472). Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Herman(-falva). Ni Csánki ni Pavičić nisu znali za taj dokument.

55

opisati kao hermanvarsko vlastelinstvo. Taj je pojam primjenjiv samo na zapadni dio posjedâ koji se ondje navode u prvoj skupini.

Već je druga skupina posjeda iz krivotvorene darovnice ležala posve izvan tog hermanvarsko-baćinskog sklopa, kao i onog istočnijeg liskovačkog, od kojih se sastoji prva. Drugu skupinu tvore posjedi okupljeni oko Szentillyea kao središta. Osim njega tu je još devet imenom navedenih posjeda, a uz posljednji, Zablaća, dodaju se još tri neimenovana. Popis te skupine u velikoj se mjeri podudara s jednim segmentom popisa u krnjoj listini iz 1413/5. Kao što smo vidjeli, ondje je ispred posjeda Szentillye sačuvan jedino zapis Csabagáte, za koju sada uviđamo da u prostorno-posjedovnom smislu i nije pripadala cjelini koju predvodi Szentillye, nego onoj koja mu prethodi (i od koje je u listini iz 1413/5. preostala upravo samo Csabagáta). Osim samog Szentillyea, u obje se listine ponavlja još šest imena posjeda, kadšto donekle različito zabilježenih, ali tako da ozbiljnijih dvojbi oko istovjetnosti ne može biti. (To su ovi parovi: Fekechfalua-Fechkefalwa, Kwnfalua-Kwnfalwa, Odolenfalua-Udalenfalua, Zablathya-Zablathya, Nylenfalua-Mylynfalwa, Zlaukfalua-Zlanchfalwa.) Čak se može razložno pretpostaviti da i ono početno slovo N, što je u listini iz 1413/5. preostalo od nekog izgubljenog imena, odgovara imenu Nowakowch koje se “1435.” navodi kao hrvatska inačica za mađarsko Wyfalu. Taj Újfalu/Novakovac vjerojatno je isto što i Újfalu koji se 1390. spominje kao posjed biskupa Ivana Liskovačkog.163 Od preostalih dvaju imena kojih nema u krnjoj listini iz 1413/5, samo se za Baskfalvu sigurno zna iz drugog ranijeg izvora. To je već spominjana oporuka Benedikta Baćinskog, koji je 1385. svojoj ženi ostavio osim ostalog i selo zvano Basthfolua s tamošnjim vrtom.164

Svi su se posjedi iz druge skupine, koju predvodi Szentillye, nalazili sjeverno od Bosuta. To jasno proistječe iz činjenice da je sljedeća, treća skupina opisana izrazom “s druge strane potoka Bosuta”. U toj, najmanjoj skupini navode se samo četiri posjeda (Fulovci, Damjanovci, Bađanovci i Hropkovci), od kojih nijedan nije poznat ni iz kojeg drugog izvora. Ne zna im se ni za novovjekovne tragove, pa se o njihovu položaju može samo nagađati. Tu treba napomenuti da je Csánki oznaku ultra fluvium Bazawyze shvatio kao da se odnosi samo na Hropkovce, a ne na čitavu skupinu.165

Csánkija je u tome slijedio Pavičić, koji je stoga samo Hropkovce stavio na desnu stranu Bosuta (otprilike nasuprot ušću njegovog lijevog pritoka Nevkoša), a ostala tri posjeda je na temelju pogrešnih kombinacija povezao s *Miljanovcima (tj. Milinfalvom iz druge skupine posjeda) i ubicirao ih između Bosuta i gornjeg toka Nevkoša.166

Među osam posjeda od kojih se sastoji četvrta skupina, samo tri su nam poznata i iz ranijih vrela. O Pálfalvi, posljednjoj u ovoj skupini, već je bilo riječi. Navodi je i krnja listina iz 1413/5, kao i dva nešto ranija izvora, koji omogućuju da je se identificira s kasnijim lokalitetom Pavlovac kod Tovarnika. Petrovci su nesumnjivo istovjetni Péterfalvi koja se 1390. spominje kao posjed četvorice sinova Pavla

163 dominum Johannem episcopum in possessione sua Wyfalu vocata (Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 4: 423, br. 357).164 et villam Basthfolua cum orto nostro ibi habito (Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 4: 311, br. 257). Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Baskovc (Baskfalva).165 Csánki, Magyarország, sv. 2: 303, s.v. Dagyanovcz (umjesto Bagyanovcz) i s.v. Damjanovcz; 309, s.v. Fuloncz (umjesto Fulovcz); i 318, s.v. Hropko(v)cz.166 Pavičić, Vukovska župa, 112, 126-7, i zemljovid “Vukovska župa”.

56

Liskovačkog.167 Posjed zanimljiva mađarskog imena Szarkabokra (‘Svračji grm’) navodi se još 1336. prigodom razgraničenja posjeda Keselyűtelke (Kešelovci), koji se nalazio između Berka i Čakovaca.168 Već se iz takvih položaja Pálfalve (kod Tovarnika) i Szarkabokre (kod Berka) može naslutiti da posjedi popisani u toj skupini ne tvore koherentnu prostornu cjelinu. Kasniji će izvori to i potvrditi.

Posljednju, petu skupinu posjeda popisanih u krivotvorenoj darovnici Alšanskih predvodi Erdőszád, kojeg navodi i krnja listina iz 1413/5. Već je rečeno da se Erdőszád nalazio blizu zapadnih granica Vukovske županije (možda na mjestu današnjeg Pridvorja). Ondje je ležalo i ostalih devet posjeda iz te skupine, za koje listina izričito kaže da spadaju pod Erdőszád.

Uspoređujući popis u krivotvorini iz “1435.” s onim, nepotpunim, iz krnje listine iz 1413/5, može se općenito zaključiti da je prvi detaljniji (jer npr. uz Erdőszád nabraja i njegove pripadnosti), ali da je drugi ipak sadržavao nešto više posjeda: u njemu se, tako, navode i Zombor i Palagár, kojih nema u kasnijem popisu. Ta je razlika razumljiva jer su u ranijoj listini popisana sva imanja Baćinskih i Liskovačkih (uključujući i ona u kojima je Ivan Alšanski već tada držao udjele), a u kasnijoj samo ona njihova imanja u kojima je Alšanski imao udjele ili ih je u međuvremenu posve preuzeo. I kad je se uspoređuje s ranijim nepotpuno sačuvanim popisom, dakle, čini se da u krivotvorenoj darovnici imamo vjerodostojan popis imanja koja je Ivan Alšanski stekao na uštrb svojih rođaka Baćinskih i Liskovačkih. Nasuprot tome, ta se darovnica ne može sama po sebi uzeti kao dokaz tomu da ih je on zaista svojom voljom potkraj života poklonio Talovcima, pa čak ni tomu da su poslije njegove smrti svi ti negdašnji posjedi Baćinskih ili Liskovačkih zajedno s ostalim posjedima Alšanskih dospjeli u ruke Talovaca. Bez potvrde u drugim, autentičnim izvorima, ne možemo pouzdano znati što su od svega toga Talovci zaista posjedovali.

15. Talovci kao suvlasnici Szentillyea

Politički pad velikaša Talovaca bio je brz kao i njihov uspon. Već za vladavine kralja Vladislava I Jagelovića (1440-4), započela je njihova ogorčena borba sa štajerskim grofovima Celjskima za prevlast u Slavoniji. Poslije Matkove smrti, rane 1445, Celjski su prigrabili čast slavonskog bana za sebe i u zimskom pohodu 1444/5. zaposjeli utvrde i poharali posjede Talovaca u Slavoniji. U tim je sukobima kod Pakraca poginuo vranski prior Ivan Talovac. 1448. je i namjesnik Ivan Hunyadi bio prisiljen sklopiti nagodbu s Celjskima, prepuštajući im vlast u Slavoniji, a nešto kasnije iste godine poginuo je Franko Talovac u nesretnoj bitki s Turcima na Kosovu polju. Preostalome od četvorice braće, Petru ili Perku, ostao je naslov hrvatskog bana do smrti 1452/3, ali bez većeg političkog utjecaja.169

Sljedeći naraštaj plemića Talovaca nije ni izdaleka raspolagao tolikom moći i ugledom i bio je prisiljen rasprodavati namaknute posjede ili se boriti za njih s brojnim takmacima. To se, između ostalog, dogodilo i s njihovim posjedom Vukovarom, koji su Matko Talovac i njegova braća stekli putem zaloga potkraj

167 Stephanum Andream Michaelem et Nicolaum in possessione ipsorum Peterfalua appellata (Nagy et alii, Zichy-család okmánytára, sv. 4: 423, br. 357). Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Petrovc (Péterfalva).168 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Keselyűfalva (Keselyűtelke) i Szarkabokra. Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 323 i 350; Pavičić, Vukovska župa, 181-3.169 Temeljit novi prikaz borbe između Talovaca i Celjskih daje Pálosfalvi, “Cilleiek és Tallóciak”.

57

Žigmundove vladavine. Kralj Ladislav V oduzeo im je 1456. svoja prava na tom posjedu i predao ih Albertu i Sebastijanu od Hangácsa (iz Boršodske županije).170 Ti su zapleti ponukali Talovce da svoj vukovarski posjed prodaju. Kupca su našli u Jobu Gorjanskom, sinu moćnog palatina Ladislava (umrlog 1459). O toj se kupoprodaji sačuvao ugovor sklopljen pred pečuškim kaptolom 27. studenoga 1462. Poslu su osobno pribivali Nikola i Franjo, sinovi bana Franka Talovca, a oni su zajamčili i pristanak svoga odsutnog brata Ladislava, svojih bratića Ivana i Stjepana, sinova Petrovih, te dvojice vjerojatno malodobnih Nikolinih sinova, Nikole i Stjepana. Izjavili su da Jobu Gorjanskom za 500 zlatnih ugarskih florena prodaju svoj posjed Vukovar sa svim njegovim sastavnicama, uključujući napose pristojbe od plovidbe Dunavom i Vukom, “suhu maltu” ili cestarinu u Vukovaru te prijelaz ili gaz preko Vuke. Ovdje nam je najzanimljivija dodatna klauzula toga ugovora u kojoj se kaže da se posjed Vukovar u tome času nalazi “u tuđim rukama” (očito se misli na spomenute plemiće od Hangácsa) pa ako kupac Job Gorjanski ne uspije stupiti u posjed onoga što je kupio, Talovci mu jamče da kao naknadu može preuzeti neke druge njihove posjede i držati ih sve dok mu ne vrate plaćeni iznos od 500 zlatnika. Posrijedi je osam cjelovitih posjeda i sedam takvih u kojima su Talovci imali samo posjedovne udjele. U prvoj su skupini nabrojani Miljunfalva, Kunovci/Kunóc, Liskovci, Baškovci/Baskóc, Hegyfalu, Petrovci/Petróc, Bozjaš/Bozjás i Krakšinci. U drugoj su, redom, Szentillye, Zalužja, Pobrđe, Šankovci/Sankóc, Bevinci, Getfalva i Szépfalva.171

Cijena po kojoj su Talovci prodali svoj vukovarski posjed razmjerno je niska, a to je očito u vezi s njegovim spornim vlasničkim statusom. Zahvaljujući ugledu svoga roda, kupac Job Gorjanski vjerojatno je imao bolje izglede da taj spor riješi u svoju korist nego što je to bilo moguće Talovcima. Pritom je zanimljivo da se kao protuvrijednost vukovarskom posjedu, odnosno iznosu od 500 zlatnih florena, u dodatku ugovora navodi tako velik broj drugih posjeda ili njihovih dijelova. Taj nerazmjer ne objašnjava samo nesumnjiva okolnost da su svi nabrojani posjedi i posjedovni udjeli bili znatno manji od vukovarskog, nego ponajprije navedeni prihodi od različitih pristojbi (maltarina) što ih je gospodar Vukovara mogao ubirati. Moguće je da tih 15 poimence navedenih posjeda nije tvorilo samo jednu vlastelinsku cjelinu. Među posjedima koje su Talovci držali u cijelosti, prva četiri su poznata iz ranijih popisa kao vjerojatni dijelovi vlastelinskog sklopa oko Szentillyea. Od tih su dva zapisana u jezično uglavnom istovjetnom obliku (Nylenfalua-Mylynfalwa-Miliunfalwa; Lezkouch-Lyzkowcz), a dva koja su se ranije javljala u mađarskoj inačici sada su dobila hrvatske dublete (Kwnfalua-Kwnfalwa-Kunocz; Baskfalwa-Baskocz). Sljedeći posjed u tom nizu, Hegyfalu, poznat je iz ranije razglabane listine o omeđivanju nuštarskog vlastelinstva iz 1353. Ondje ga se spominje skupa sa Szentillyeom kao posjed devetorice unuka bana Martina (tj. Baćinskih), a ležao je bez sumnje u sjeverozapadnoj okolici Vinkovaca. I Petrovci su poznati kao posjed Liskovačkih ili Baćinskih, a u krivotvorenoj listini iz “1435.” uvršteni su u skupinu različitu od one koju predvodi Szentillye. U toj se skupini nalazio i posjed neobična imena Kyklynch, po svoj prilici istovjetan onome koji se u ovom popisu bilježi kao Kraksyncz. Bozjašu je, pak, ovo prvi poznati zapis.

170 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Valkóvár.171 … in et ad alias possessiones et iura possessionaria antefatorum (…) videlicet Miliunfalwa Kunocz Lyzkowcz Baskocz Heghfalw Petrocz Bozyas Kraksyncz necnon portiones possessionarias in possessionibus Zenthyllye Zalwsa Pobergye Sankocz Bewyncz Gethfalwa et Zepfalwa necnon ipsarum pertinentias quaslibet omnino in dicto comitatu de Walko existentes et habitas (Hrvatski državni arhiv, fond obitelji Drašković: Archivum maius, f. 25, br. 8; Mađ. drž. arhiv ima fotografiju, DF. 233 201).

58

Za razliku od tih posjeda, u Szentillyeu su Talovci imali samo posjedovni udio. Od ostalih šest posjeda iz iste skupine, tri nisu poznata iz ranijih izvora (Pobrđe, Šankovci i Bevinci). Preostala tri javljaju se već u izvorima iz 14. st. Zalužja se spominju u više dokumenata iz tog stoljeća kao imanje Baćinskih u susjedstvu sa Sentsalvatorskima.172 Getfalva i Szépfalva se u više izvora javljaju skupa pa će biti da su i ležale jedna do druge. Getfalva je vjerojatno istovjetna Gedefalvi koja se spominje kao pripadnost posjeda Gaboš u darovnici iz 1437. kojom je kralj Žigmund određene posjede Alšanskih dao Talovcima.173

Na temelju popisa u kupoprodajnoj listini iz 1462, pa ni uz pomoć od nje ranijih izvora, ne može se pouzdano utvrditi prostorni raspored nabrojanih 15 posjeda. Ipak je za dobar dio njih već sada sigurno da su ležali u bližoj okolici Szentillyea (Milinfalva, Liskovci, Kunovac/Kunfalva, Baškovci/Baskfalva, Hegyfalu, Zalužja). Za još toliko njih to je moguće (Petrovci, Kyklynch/Kraksyncz, Bozjaš, Pobrđe, Šankovci, Bevinci). Jedino se za Getfalvu i Szépfalvu čini da nisu pripadale tom prostornom sklopu, iako se ni one vjerojatno nisu nalazile daleko od njega. Tako se može dosta utemeljeno pretpostaviti da tu imamo popis onih sastavnica posjedovnog sklopa oko Szentillyea (“svetoilijskog vlastelinstva”) koje su 1462. držali Talovci. Sam Szentillye nije Talovcima pripadao u cijelosti pa se stoga taj posjed ne pojavljuje na početku čitava popisa, nego njegova drugog dijela. Budući da su Talovci do tog posjeda došli naslijedivši izumrle Alšanske, treba zaključiti da su i Alšanski svojedobno posjedovali samo dio Szentillyea. Ostatak je tog posjeda vjerojatno i dalje bio u rukama njegovih starih gospodara, Baćinskih (Liskovačkih), kojih ni u drugoj polovici 15. st. nije posve nestalo. Uzet u cjelini, taj ulomak kupoprodajnog ugovora o Vukovaru iz 1462. potvrđuje da su Talovci zaista stekli barem dio onih imanja izumrlih Alšanskih koje nabraja njihova krivotvorena darovnica datirana u 1435.

Iz kasnijih je dokumenata razvidno da je Job Gorjanski uspješno preuzeo kupljeni vukovarski posjed pa zacijelo nije bilo potrebe za aktiviranjem dodatka u kupoprodajnom ugovoru. No, izgleda da za Talovce ni oko posjeda Szentillye prilike tada nisu bile puno povoljnije nego u Vukovaru. Sudeći prema jednom malo mlađem izvoru, naime, i Szentillye su Talovcima već bili gotovo preoteli moćniji velikaši toga doba. Taj izvor je listina palatina Mihovila Országa od Gúta iz 1464. Ona pri dnu ima veliko oštećenje, nastalo bez sumnje trganjem pečata, zbog čega su joj od posljednjih osam redaka ostali samo manji odsječci.174 Od datacije se sačuvao samo ulomak koji se odnosi na godinu (...ntesimo sexagesimo quarto), a iz sadržaja se razabire još i to da se radilo o početku te godine.

Središnji dijelovi listine ipak su netaknuti. Oni opisuju ugovor koji su Pavao i Ladislav Dombovarski (de Dombo) sklopili s Ludovikom i Matejem Morovićem (de Maroth) oko šest poimence navedenih posjeda pokojnog Ivana Alšanskog: Alšana, Selne, Gunje, Váralje, Szentillyea i Otoka, uključujući i kaštele koji se nalaze u Alšanu i Váralji.175 Obje su stranke ustvrdile da im ti posjedi pripadaju na osnovi srodstva (ratione generacionis) s pokojnim Alšanskim. Dvojica Morovićkih su uz to izvijestili da su se oko posjeda Alšana, Selne i Gunje svojedobno sporili s banom 172 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Zaluzsje, s citiranim neobjavljenim izvorima. Vidi također gore odjeljak 10.173 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Götfalva i Szépfalva. Engel misli da su obje ležale u donjem lijevom Povučju, između Pačetina, Bršadina i Lipovače. Ranija domišljanja v. u Csánki, Magyarország, sv. 2: 311, s.v. Getfalva, 313, s.v. Gyudfalva, 353, s.v. Szépfalva; i na temelju Csánkija Pavičić, Vukovska župa, 128. Drukčije od Engela i Petković, Srednjovjekovna naselja, 106-7.174 Listina se nalazi u Mađarskom državnom arhivu, DL. 32847.

59

Petrom Talovcem, a pošto je on umro i s njegovim sinovima Ivanom i Stjepanom, kao i sa sinovima bana Franka, Nikolom, Ladislavom i Franjom. U tom su sporu pred mačvanskim banovima Morovićki odnijeli sudsku pobjedu te su im dotični posjedi bili “vraćeni”, ali su im ih spomenuti mlađi Talovci ponovno silom oduzeli. Nato su Morovićki spor iznijeli pred kralja koji je, poslije mnogih odgoda, o prošloj osmini Bogojavljenja (tj. 13. siječnja 1464) također presudio u njihovu korist i naposljetku naložio bosanskom kaptolu da ih uvede u posjed. S druge strane su i dvojica Dombovarskih izjavila da oko posjeda Váralje i Otoka još uvijek vode spor s istim sinovima Franka i Perka Talovaca. Morovići i Dombovarski su se sada sporazumjeli da će Alšan, Selnu i Gunju dan poslije uvođenja Morovićkih u njihov posjed podijeliti na tri jednaka dijela, i to tako da će se Alšan računati kao dva dijela, a Selna i Gunja kao jedan dio, te će prvo pripasti Morovićima, a drugo Dombovarskima. Također su se sporazumjeli da će i posjede Váralju, Otok i Szentillye, kada ih ponovno zadobiju, podijeliti na tri jednaka dijela, od kojih će dva dobiti Dombovarski, a jedan Morovići.176

U listini je Pavao Dombovarski opisan kao vrhovni kraljev konjušnik, a Ladislav kao kraljev komornik. Ti su velikaši bili braća, budući obojica sinovi Franka Dombovarskog. Njihov je rod bio jedna od brojnih grana starog roda Csák. Pridjevak de Dombo ili Dombay nosili su prema posjedu Dombó s utvrdom Dombovár u županiji Tolna.177 Budući da su, pak, Morovići potjecali od praroda Gút-Keled, nije jasno na kakvo su se točno srodstvo s Ivanom Alšanskim jedni i drugi pozivali. Dvojica Morovićkih, Ludovik i Matej, bili su također braća, naime sinovi Ladislava Morovića (mačvanskog bana 1441-3). Ludovik je vjerojatno umro već 1466. ili ubrzo potom, a Matej se pod kraljem Matijom Korvinom uspeo poput svoga oca do službe mačvanskog bana, koju je obnašao 1469-76. Njegovom smrću 1476. ugasio se u muškoj lozi i sam rod Morovića.178 Barem jedna potvrda svjedoči da su Morovići doista držali posjed Alšan poslije presude i ugovora iz 1464. Nasuprot tome, izgleda da Dombovarski nisu uspjeli stvarno preuzeti Selnu i Gunju (poznato je da su Talovci 1476. prodali Selnu Motičinskima). Isto vrijedi i za tri posjeda o čijoj se diobi u ovom ugovoru govori u kondicionalu. Váralja je sve do 16. st. bila glavni posjed Talovaca, a Otok su oni 1476. prodali kaločkom nadbiskupu Gabrijelu Motičinskom zajedno s nekim drugim posjedima.179 Ni u Szentillyeu nema nikakvih naznaka o vlasničkim pravima Morovića ili Dombovarskih. Očito je da oni nikada nisu uspjeli “povratiti” te posjede kao što su najavili u svome ugovoru. Za Szentillye je stoga ta listina samo nova potvrda da su ga posjedovali Talovci, i to bez sumnje ne u cjelini, nego, kao što izričito stoji u listini iz 1462, samo djelomice.

175 in facto possessionum infrascriptarum quondam magnifici Johannis filii Gregorii de Alsan, Alsan, Zelna et Gunya appellatarum nocnon Varalya, Zenthillye et Athak vocatarum castellorumque in eisdem Alsan et Varalya habitorum ac aliarum universarum villarum et prediorum ad easdem pertinentium omnino in comitatu de Valko existentium (Mađ. drž. arhiv, DL. 32847).176 Tandemque consimiliter prescripte possessiones Varalya, Athak et Zenthillye cum earum pertinentiis post reoptentionem et rectificationem earundem in tres partes equales dividi deberent, quarum due partes ipsis Paulo et Ladislao et tertia pars iam fatis Lodouico et Mathyus eorumque heredibus et universis posteritatibus perpetuo iure relinquerentur et cedere debent tenende possidende pariter et habende (Mađ. drž. arhiv, DL. 32847).177 Engel, Magyarország, sv. 1: 304, s.v. Dombó; sv. 2: 63, s.v. Dombai.178 Engel, Magyarország, sv. 2: 155-6; Kubinyi, “Bárók”, 205.179 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Alsán, Atak, Gunya, Szelna, Váralja.

60

16. Pobunjenici Lovro Bánffy i Ivan Kishorvát

Nekoliko dokumenata nastalih oko prijeloma 15. i 16. st. osvjetljava točan posjedovni status Szentillyea u to vrijeme. Iz njih je jasno da je udio koji su u Szentillyeu oko sredine 15. st. držali Talovci sada pripadao banskoj grani roda Gorjanskih. Ta je grana nadživjela ugledniju palatinsku granu znamenitog roda, izumrlu 1481. Banska je grana potjecala od mačvanskog bana Pavla Gorjanskog koji je živio u prvoj polovici 14. st. I njegov praunuk Deziderije bio je mačvanski ban u dva navrata između 1419. i 1437. Deziderije je imao manje istaknuta sina Ivana, a ovaj opet sina Lovru i četiri kćeri, Anu, Doroteju, Jeronimu i Klaru. U to je vrijeme za taj rod već bio ustaljen nadimak Bánffy (odgovarao bi mu hrvatski *Banić ili *Banović). Kako bi lakše držao na okupu goleme posjede svoga bogatog roda, Lovro Bánffy Gorjanski tijesno se povezao s mužem svoje sestre Klare, Ivanom zvanim Kishorvát s pridjevkom “od Hlapčića” ili “od Hlapšića”. Taj je Ivan Kishorvát vjerojatno potjecao iz Bosne te je zahvaljujući kralju Matiji Korvinu postao posjednik u Vukovskoj županiji. Srodivši se s Gorjanskima, postao je i suvlasnik njihovih imanja. Bio je po svoj prilici dosta stariji od svoga šurjaka Lovre pa ga zato listine redovito navode ispred njega.180

Poslije smrti Matije Korvina 6. travnja 1490, većina ugarskog plemstva podržala je novoizabranog kralja Vladislava II Jagelovića. Istodobno je priličan broj poglavito slavonskih i južnougarskih plemića pristao uz Maksimilijana Habsburgovca, koji je do ljeta 1491. pokušavao vojnim sredstvima realizirati svoje pravo na ugarsko prijestolje. Među Maksimilijanovim pristašama istaknutu su ulogu igrali i Ivan Kishorvát od Hlapčića i Lovro Bánffy Gorjanski. Prema jednoj kasnijoj presudi, oni su tijekom ljeta 1490. zajedno s Berislavićima Grabarskim opustošili imanja Vladislavovih pristaša od roda Geréb – Osijek, Šarengrad, Ivankovo i Szombathely kod Koške. Prijestolne su borbe potrajale do ljeta 1491, kada su dvojica vladarskih suparnika otpočeli pregovore, okončane Požunskim sporazumom od 7. studenoga 1491. U početku pregovora što su vodili tome sporazumu javlja se kao član Maksimilijanovog izaslanstva i Ivan Kishorvát. Glavni je sadržaj sporazuma bio da Vladislav Jagelović ostaje ugarsko-hrvatski kralj, ali uz obnovu nasljednog ugovora s Habsburgovcima. U sporazumu se Vladislav obvezao i na to da će dotadašnje Maksimilijanove pristaše pomilovati i vratiti im ranije oduzeta imanja.181

Tome povijesnom okružju pripada listina bosanskog kaptola od 11. listopada 1491, neobično zanimljiva za povijest Vinkovaca.182 U njoj je donesen cjelovit transumpt naloga koji je kralj Vladislav II uputio kaptolu još 8. svibnja 1491. Bilo je

180 Csánki, Magyarország, 2: 371-2; Wertner, “A Garaiak”, 904-912, 938; Engel, Magyarország, sv. 2: 80-81. Osim nadimka ili prezimena Kishorvát, Ivan je uz ime redovito isticao i pridjevak “od Hlapčića” (de Hlapchych i sl.). Već je Csánki upozorio da se zapravo ne radi o nekom Ivanovu zemljoposjedu, nego o prezimenu južnoslavenskog tipa. Dokaz tome je listina iz 1474. kojom je kralj Matija Korvin utvrdu i vlastelinstvo Nevnu (Levanjska Varoš) darovao “Ivanu Horvatu, sinu Ivana zvanog Hlapšić (!) od Mohlića”, njegovom bratu Matiji i rođacima Ivanu Kisu od Botina i Pavlu Jurjevom od Mohlića (Mađarski državni arhiv, DL. 74516; usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 286, 372). Iako ta darovnica nije imala učinka, važna je kao prvi spomen Ivana Kishorváta i dokument o početku uključivanja dotad nepoznate osobe među posjednike u Vukovskoj županiji. Može se, nadalje, pretpostaviti da je Ivanov otac nosio prezime Hlapčić prema svojem ocu koji se zvao Hlapac i da je taj istovjetan Hlapcu od Krškovca (Hlapacz de Kreskowcz) koji se 1428. spominje kao jedan od kaštelana u utvrdi Barkaszád (‘ušće Brke’, danas Brčko). Usp. Pál Engel, Magyarország, sv. 1: 273, s. v. Barkaszád.181 Mesić, Pleme Berislavića, 17-20; Klaić, Povijest Hrvata, sv. 4: 210-219; Andrić, “Srednjovjekovni Šarengrad”, 51-52. Novi podroban prikaz te dinastičke krize v. u Kubinyi, “Két sorsdöntő esztendő”.182 Hrvatski državni arhiv, fond obitelji Drašković: Archivum maius, f. 66, br. 13.

61

to u jeku borbi s Maksimilijanom, koji je tada u rukama držao i ugarski kraljevski grad Stolni Biograd (Székesfehérvár). U nalogu Vladislav izriče da su, zbog pristajanja uz Maksimilijana, Ivan Kishorvát od Hlapčića, Lovro Bánffy te trojica Berislavića (Ivan i njegov sin Franjo te Ivan Martinov) “prema drevnom običaju kraljevine” izgubili sva svoja imanja. Kralj ih stoga dodjeljuje svojim vjernim podanicima, erdeljskom biskupu Ladislavu i njegovoj braći Petru i Matiji Gerébu od Vingárta te uz njih i tamiškom županu Pavlu Kinizsiju. Kao posjedi nevjernih Ivana Kishorváta i Lovre Bánffyja navode se sumarno kašteli Slavkovac (Slakovci), Gora (Gorjani) i Cerna u Vukovskoj županiji, zatim utvrda Drenovac (Slatinski) i kaštel Szentmiklós (Mikleuš) u Križevačkoj županiji te dva posjeda u Bačkoj županiji, sve to zajedno s trgovištima pod navedenim kaštelima i sa sveukupnim njihovim pripadnostima. Slično se kao posjedi Berislavića navode utvrda Brod u Požeškoj županiji, kašteli Herman i Szentlászló (Laslovo) u Vukovskoj te kašteli Kobaš, Dubočac, Dobor i Doboj (u Bosni). Bosanski kaptol se zadužuje da na uobičajen način uvede nove vlasnike u posjed onih dobara što se nalaze u Vukovskoj županiji (dakle u kaštele Slakovce, Goru, Cernu, Herman i Laslovo, s njihovim pripadnostima).

Nakon prijepisa kraljevog naloga kaptol odgovara da je zadatku pristupio 11. kolovoza 1491. i da ga je tijekom sljedećih dana uspješno priveo kraju. To će reći da je kaptol pristupio tom poslu puna tri mjeseca poslije kraljevog naloga. To bi moglo značiti da je nalog (izdan u Budimu) neobično dugo putovao do Đakova, ili možda prije to da je kaptol oklijevao izvršiti ga sve dok se političke prilike u kraljevstvu nisu počele raščišćavati u Vladislavovu korist (Maksimilijanove njemačke čete povukle su se iz Stolnog Biograda 29. srpnja). O atmosferi poraza Maksimilijanove stranke u Ugarskoj i Slavoniji svjedoči na svoj način i kaptolsko izvješće da je uvođenje braće Geréba i Pavla Kinizsija u znatne posjede u Vukovskoj županiji obavljeno posve neometano, bez protivljenja starih vlasnika. U izvješću se poimence navode sva trgovišta i sela što spadaju na spomenute kaštele. Tako se uz kaštel Slakovce nabraja čak 58 mjesta koja spadaju na nj.183 Prvi je u tom dugom nizu Szentillye, a posljednji Jenke (današnji Stari Jankovci). Zanimljivo je uočiti da se među pripadnostima kaštela Hermana ili Hermanváre navodi i posjed Baćino (Bathya), a među onima kaštela Szentlászló posjed Liskovo (Lyzko). U popisu susjedâ koji su bili prisutni kod uvođenja u posjed, pak, navodi se i neki predstavnik plemića Emerika Liskovačkog koji stanuje u Szentillyeu. Ime mu je nečitljivo (možda Bertok).184 Isti se Emerik Liskovački spominje kao susjedni posjednik i nešto niže, u Tamásfalvi (južno od Gaboša), gdje ga zastupa Stjepan Baćinski.

Iz podataka sadržanih u toj listini može se izvesti nekoliko važnih zaključaka za povijest srednjovjekovnih Vinkovaca. Posjed Szentillye bio je očito i tada podijeljen između dva vlasnika. Jedan dio još su uvijek držali potomci starih vlasnika, Liskovačkih. Plemić Emerik Liskovački, kojeg kao posjednika u Szentillyeu zastupa

183 ut puta Zenthilye Lyzkocz Zalwsya Pethrocz Baskocz Zablathya Kwn[ow]cz Sankocz Kysfalwd Mylowacz Bozyas Iwanowcz Kyrsyncz Mathkowcz Wynkocz Fethechkowcz Draganowcz Mylenocz Merzasewcz Gath Dworisthye Blasewcz Wythezowcz Jankowcz Gwrasewcz Koachewcz Dyos cum tributo Sebrethowcz Kysfalwd Werbchan Merdesyncz Obranowcz Cherowycz Therbusancz Rogosan Golyncz Kormisewcz Tremchyn Wysenocz Solwarth Boxincz Bonchafalwa Janosfalwa Vythezfalwa Mylasfalwa Czeryancz Popowcz Sebrythfalwa Goryncz Corquancz Popowchy Okolysthye Wokoyechy Antholowcz Simonocz Markowcz Chernacz Jenke ad antefatum castellum Zlawkowcz pertinentes (HDA, fond Drašković, 66-13).184 item Bertba (?) in Zenthylye commorante in persona nobilis Emerici de Lizka (HDA, fond Drašković, 66-13).

62

neki njegov službenik ili rođak, poznat nam je i iz drugih onodobnih vrela. Otud je jasno da su Liskovački bili suvlasnici Szentillyea i 1462, kada se Talovci izričito spominju kao vlasnici dijela tog posjeda. Jasno je, nadalje, da je dio koji su ranije držali Talovci u međuvremenu pripao banskoj lozi Gorjanskih. Pobliže okolnosti te promjene nisu poznate. Sigurno je samo da Talovci ni na izmaku 15. st. nisu bili izumrli; njihovi potomci još i u ranom 16. st. žive u svome kaštelu Váralji, koji su im 1464. Dombovarski i Morovići pokušavali preoteti. Stoga će najprije biti da su Talovci (neke točnije nepoznate godine između 1464. i 1491) svoj udjel u Szentillyeu prodali Gorjanskima. Gorjanski su tu stečevinu pridružili svome vlastelinstvu sa središtem u Slakovcima, gdje su po svoj prilici upravo članovi njihove banske loze tijekom druge polovice 15. st. sagradili kaštel.185 Ali posjedi oko Szentillyea ipak nisu tvorili prostornu cjelinu s onima oko slakovačkog kaštela. U tom je pogledu popis 58 pripadnosti toga kaštela koji donosi listina iz 1491. nedovoljno jasan. Ipak se i iz cjelovitog sadržaja te listine dade razabrati da posjedi oko Szentillyea nisu mogli biti prostorno povezani s onima oko Slakovaca. U njoj se, naime, među pripadnostima kaštela Laslovo, što će reći u vlasništvu Berislavića, navode i Szentszalvátor, Cerić i Trbušanci. To su, pak, stare sastavnice sentsalvatorskog vlastelinstva koje tvore istočno susjedstvo Szentillyea. One su, prema tome, morale odvajati Szentillye i posjede oko njega od ostatka slakovačkog vlastelinstva, unatoč tome što ih listina iz 1491. popisuje u neprekinutom nizu.

Uz pomoć drugih sličnih popisa, ranijih i kasnijih, mogu se unutar tog niza razlučiti dvije cjeline. S jedne strane su to Szentillye i 17 posjeda koji slijede za njim. Među njima se osam posjeda spominje pod istim imenom i u ranijim popisima zajedno sa Szentillyeom (Liskovci, Zalužja, Petrovci, Baškovci, Zablaća, Kunovci, Šankovci, Bozjaš). Nema, uz to, sumnje da je i Kyrsyncz istovjetan posjedu koji je 1462. zapisan kao Kraksyncz; u oba se slučaja radi o pokušaju zapisa imena koje je vjerojatno glasilo Kršinci. Također, Fetečkovci (Fethechkowcz) svakako odgovaraju ranijim zapisima mađarske inačice tog imena (Fekechfalua, Fechkefalua), kao i Draganovci onome Draganfalva, a Milenovci različitim zapisima imena Milenfalva. Napokon, i Ivanovci i Matkovci nalaze se u patvorenoj darovnici iz “1435”, doduše ne baš u skupini koju predvodi Szentillye. Preostaju tako još tri posjeda navedena u istom nizu kojima je to prvi sačuvani zapis: Kisfalud (hrv. ‘malo selo’), Milovac i Vinkovci. Već i njihovo mjesto u sklopu tog popisa upućuje na zaključak da su i oni tvorili vlastelinsku cjelinu oko Szentillyea. Kisfalud i Milovac ne nalazimo više ni u kasnijim vrelima pa o njima ne možemo reći ništa pobliže. Vinkovce (Wynkocz), pak, kao što ćemo vidjeti, spominje barem još jedan predturski izvor. Nema stoga nikakve sumnje da u tome popisu iz 1491. imamo najstariji sačuvani zapis o naselju zvanom Vinkovci koje je kasnije, stjecajem različitih okolnosti, postalo naseobena jezgra čitavoga starog “svetoilijskog” područja te se razvilo u značajan grad. Činjenica da raniji popisi posjeda oko Szentillyea ne spominju nikakve Vinkovce vjerojatno znači da je to bio razmjerno nov zaselak što se tijekom druge polovice 15. st. oblikovao u neposrednom (istočnom?) susjedstvu Szentillyea.

Ostatak dugog popisa pripadnosti slakovačkog kaštela, tj. 40 posjeda u nizu od Mrzaševaca (drugdje Mrzakovci) do Jenkea (Stari Jankovci), može se uglavnom smatrati slakovačkim vlastelinstvom u užem smislu. To potvrđuju popisi toga

185 Csánki, Magyarország, sv. 2: 276; Pavičić, Vukovska župa, 189-195; Koppány, A középkori Magyarország, 226; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szlakovc.

63

vlastelinstva iz 1506. i 1508, u kojima se uz kaštel Slakovce nabrajaju 32, odnosno 33 pripadnosti.186

17. Oružana akcija braće Geréb

Već je spomenuto da su darovnica Vladislava II i kaptolsko izvješće o njezinoj provedbi prethodili Požunskom miru između Vladislava i Maksimilijana Habsburgovca, sklopljenom 7. studenoga 1491. U skladu s odredbama tog mira, pak, morala je darovnica u korist Vladislavovih pristaša biti opozvana u roku od četiri mjeseca. Iz kasnijih se vijesti razabire da je doista tako i bilo, ali primatelji darovnice zacijelo se nisu lako pomirili s takvim raspletom. To se poglavito odnosi na trojicu braće Geréba, koji spadaju među najuglednije velikaše u Ugarskoj tog doba. (Pavao Kinizsi, tamiški župan i vrhovni kapetan Donje Ugarske 1479-94, a posljednje dvije godine i vrhovni sudac, nije se značajnije upletao u te sukobe.) Petar Geréb je do 1494. vršio službu glavnog kraljevskog dvernika, a potom je bio vrhovni sudac i napokon, 1500-3, palatin kraljevstva. Petrov brat Ladislav bio je erdeljski biskup 1476-1501. te potkraj života kratko vrijeme kaločki nadbiskup (1501-2). Treći brat, Matija, hrvatski i slavonski ban 1483-9, umro je na početku 1493.187

U drugoj polovici iste 1493. vodili su Petar i Ladislav parnicu pred kraljem protiv svojih protivnika u Vukovskoj županiji zbog nasilja počinjenih 1490, tražeći odštetu od deset tisuća zlatnih florena. Još za trajanja te parnice, u listopadu 1493, Ivan Kishorvát i Lovro Bánffy Gorjanski preoteli su tadašnjem kaločkom nadbiskupu Petru Váradyju utvrdu Sotin, nekadašnji posjed banskih Gorjanskih. (Petar Várady ili Várday, kaločki nadbiskup 1480-1501, poznat je kao jedan od najvažnijih i najdarovitijih pisaca ugarskog humanizma.) To je, čini se, bio povod velikaškoj braći Geréb da skupa s nadbiskupom Váradyjem poduzmu opsežniju oružanu akciju protiv Ivana i Lovre. U toj su akciji potonji ostali ne samo bez Sotina, nego i bez svih ostalih svojih važnijih posjeda. U vezi sa Sotinom prava kaločkog nadbiskupa podupro je kralj Vladislav, proglasivši još jednom Ivana Kishorváta i Lovru Bánffyja nevjernim podanicima i konfiscirajući im sva imanja. Uz to je nadbiskupu dopustio da zadrži i Slakovce kao naknadu za štete počinjene u Sotinu.188

Možda najvažniji dokument koji govori o tim zbivanjima nažalost je, još jednom, znatno oštećen. S desne strane nedostaje mu komad s otprilike trećinom cjelovitog teksta.189 Zahvaljujući višekratnim ponavljanjima istih dijelova teksta, može se ipak uspostaviti njegov suvisao i dosta cjelovit sadržaj. Riječ je o povelji kralja Vladislava II od 28. kolovoza 1498. To je diplomatički slojevit dokument. Sadrži transumpt nešto ranije listine banoštorskog srijemskog kaptola, u kojoj je opet prepisan raniji nalog istoga kralja. U tom ranijem nalogu, upućenom kaptolu oko Tijelova (14. lipnja) 1498, sadržana je tužba koju su pred kralja iznijeli Ivan Kishorvát od Hlapčića, Lovro Bánffy Gorjanski, Ivanova braća Stjepan i Juraj i bratić (“diobni brat”) Ivan te tri Lovrine sestre, Klara, žena Ivana Kishorváta, Jeronima,

186 Csánki, Magyarország, sv. 2: 276; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szlakovc.187 Usp. Kubinyi, “Bárók”, 204-5; Hrvatski biografski leksikon, sv. 4: 455-6; Andrić, Potonuli svijet, 225-242; Andrić, “Srednjovjekovni Šarengrad”, 50-51.188 Koppány, A középkori Magyarország, 212-3, 226; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szata, Szlakovc.189 Hrvatski državni arhiv, fond obitelji Drašković: Gradivo drugih obitelji, f. 56, br. 112 (Mađ. drž. arhiv ima fotografiju, DF. 279 394).

64

žena Ivana od Pásztóa, i Doroteja, udovica Jurja od Berkasova. Oni su ispripovijedali kako su prije četiri godine ili nešto manje (dakle u drugoj polovici 1494) nasilnim putem izgubili svoja mnogobrojna imanja. Tada su ih ljudi kaločko-bačkog nadbiskupa Petra, naoružani “topovima, puškama i drugim bojnim spravama”, istjerali iz njihovih kaštela Sotina i Slakovaca te s posjeda Szentszalvátora. Na isti su im način ljudi Petra Geréba i njegovog brata biskupa Ladislava oteli kaštele Goru (Gorjane), Cernu i Újvár (popis u sačuvanom dijelu listine vjerojatno nije potpun), zatim trgovišta Szentillye, Erdőszád i Uskatelke (potonje vjerojatno odgovara Viškovcima kod Đakova) u Vukovskoj županiji, kao i trgovište Szentmiklós (Mikleuš) i utvrdu Drenovac u Križevačkoj županiji.190 Većinu su tih imanja nadbiskup Petar i braća Gerébi zaposjeli pozivajući se na neku raniju kraljevu statucijsku listinu (možda onu iz 1491) i oglušujući se na prosvjede oštećenih Kishorváta i Bánffyja Gorjanskih, koji su tvrdili da im je nanesena šteta od sedamdeset tisuća florena.

Pošto je iznio sadržaj tužbe, kralj nalaže banoštorskom kaptolu da na uobičajen način ispita njezinu istinitost i da obavijesti optužene velikaše o odluci koja je s tim u vezi donesena na posljednjem saboru kraljevstva, održanom u Pešti 23. travnja 1498. Prema toj odluci, nadbiskup Petar i braća Gerébi dužni su oteta imanja vratiti oštećenima. Ako se tome usprotive, onda moraju doći pred kralja 13. kolovoza (“dvadesetog dana od blagdana sv. Jakova Apostola”) i izložiti svoje razloge. Kaptol u odgovoru, pisanom zacijelo u srpnju 1498, javlja da su tužbe istinite, ali da optuženi velikaši odbijaju vratiti zaposjednuta imanja, pa ih je stoga pozvao neka se na zakazanom ročištu pred kraljem sučele s tužiteljima. Naposljetku, iz kraljeve listine od 28. kolovoza doznaje se da se na ročištu dvije stranke nisu sučelile osobno, nego samo preko svojih zastupnika. Kada je zastupnik tužitelja predočio listinu banoštorskog kaptola, zastupnik tuženih je zatražio od kralja da mu izda njezin prijepis, što je kralj i učinio “na šesnaesti dan utvrđenog ročišta”.

Izravnih dokumenata o daljnjem odvijanju te parnice nema, ali se čini da se ona razlomila na odvojene slučajeve oko pojedinih spornih kaštela i posjeda. Sotin je, tako, ostao u rukama kaločkog nadbiskupa sve do turskog osvajanja 1526. U Slakovcima je još 1501. kaštelane postavljao tadašnji kaločki nadbiskup Ladislav Geréb. I Cerna je po svoj prilici ostala u rukama roda Geréb sve do njegovog ugasnuća Petrovom smrću na početku 1503. U kaštelu Gori (Gorjanima) i na velikom pripadajućem vlastelinstvu posjedničke prilike bile su u to vrijeme vrlo zamršene (glavna prava potkraj 15. st. tu je držao herceg Ivaniš Korvin) pa nije posve jasno jesu li se Gerébi i tu održali poslije parnice pred kraljem 1498.191

Zanimljivo je da u svojoj tužbi protiv postupaka nadbiskupa Petra Váradyja Kishorváti i Bánffy Gorjanski navode i Szentszalvátor kao svoj posjed. On je još 1491. bio naveden kao posjed Berislavića Grabarskih, koji su ga računali kao pripadnost svoga kaštela Laslovo. Nije poznato kada su i kako Berislavići prepustili

190 magnificus comes Petrus Gereb de Wyngarth assumptis secum suis et reverendi in Christo patris domini (...) carnalis universis familiaribus et exercitibus manibus armatis et potenciariis ac bombardis pixidibusque et aliis ingeniis bellicis similiter (...) Gara ac oppida Zenthille Erdezaad Wskathelke in dicto Walko necnon Zenthmyklos vocata et castrum similiter ipsorum exponentium Darnocz (...) ibique ipsa castella et castrum dictorum exponentium expugnasset eosdemque exponentes de eisdem deiciendo ac prefata castella Czerna Wywar (...) distrahi per hocque eadem castella ac castrum et oppidum (!) prefatorum exponentium et pertinentias eorundem iidem comes Petrus Gereb ac dominus Lad[islaus] (...) indebite ac vi et potencialiter usurpassent et occupassent (HDA, fond Drašković, 56-112).191 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Cerna, Gara, Szata i Szlakovc; za Slakovce usp. Andrić, Potonuli svijet, 233.

65

sentsalvatorski posjed svojim saveznicima u otporu kralju Vladislavu II. Njegovim stjecanjem Kishorváti i Bánffy Gorjanski su povezali svoje posjede oko Slakovaca s onima oko Szentillyea u jednu cjelinu. Unatoč tome, 1498. su ih naveli odvojeno. Štoviše, za razliku od Slakovaca i Szentszalvátora, posjed Szentillye im je otelo oružano ljudstvo braće Geréb, a ne ono nadbiskupa Petra. To potvrđuje da veliki popis pripadnosti slakovačkog kaštela iz 1491. nije odgovarao trajnijoj zemljoposjednoj cjelini, kao što se čini kad ga se uzme samog za sebe. U svim preostalim doturskim izvorima Szentillye je neovisan o tom sklopu.

Treba još uočiti da se u listini iz 1498. Szentillye prvi puta izričito svrstava u kategoriju oppida, tj. trgovišta ili malih gradova. Taj navod tako i formalno potvrđuje značenje lokalnog središta koje je Szentillye očito posjedovao.192 Iako se Szentillye nigdje izričito ne navodi kao središte zasebnoga vlastelinstva (ponajprije zato što u njemu nije bilo plemićke utvrde), nema dvojbe da su mu u privrednom i crkvenom pogledu gravitirala okolna manja naselja.

Na temelju listine iz 1498. mora se zaključiti da je trgovište Szentillye s pripadnim posjedima u razdoblju 1494-8. faktički bilo u rukama velikaša Geréba. Štoviše, Kishorváti i Bánffy Gorjanski nisu ga uspjeli povratiti kroz parnicu vođenu 1498, nego tek poslije smrti zadnjeg Geréba 1503. O načinu kako se to dogodilo govore dva izvora koji su promaknuli pažnji dosadašnjih istraživača vinkovačkog Szentillyea, pa i Engelu. Te ćemo izvore razmotriti u sljedećem odjeljku.

Svršetku 15. stoljeća pripada, osim upravo razmotrenih pisanih vrela, također i barem jedan arheološki nalaz. Radi se o jednome od grobova oko crkve sv. Ilije na Meraji o kojima je izvijestio Stojan Dimitrijević. Grob se nalazio sjeverno od gotičke crkve i ispred zapadnog pročelja romaničke crkvice, u to vrijeme već odavna srušene i uklonjene. Uz pokojnika su pronađeni ostaci kožnate vrećice s 50 komada kovanog novca kraljeva Matije Korvina i Vladislava II Jagelovića.193 Nalaz se teško može tumačiti kao pohrana novca s namjerom kasnijeg ponovnog preuzimanja, kakvu bi se moglo povezati s opasnošću od turskih napada ili pak s oružanim zaposjedanjem Szentillyea koje su 1494. izveli braća Gerébi. Najprije će biti posrijedi grobni prilog iz kategorije pokojnikovog osobnog vlasništva. Ali zašto je točno uz tog pokojnika bio položen i njegov novac, o tome možemo jedino nagađati, a pisanih izvora koji bi u tome mogli pomoći nema.

18. Suvlasnici Szentillyea na početku 16. stoljeća

Palatin Petar Geréb umro je 22. veljače 1503, a većinu njegovih posjeda uspio je tijekom sljedećih mjeseci prisvojiti hrvatsko-slavonski ban i liptovski herceg Ivaniš Korvin, sin kralja Matije Korvina i svojedobni pretendent na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Goru (Gorjane), Cernu i još neke posjede u Vukovskoj županiji držala su u prvi mah velikaška braća Ernuszt, pečuški biskup Žigmund i kraljev glavni konjušnik Ivan, ali su ih oni 16. svibnja 1503. sporazumno prepustili Korvinu, što je kasnije potvrdio i kralj Vladislav II.194 Na pobliže nepoznat način zaposjeo je ban i herceg Ivaniš i vinkovački Szentillye, kao i još neke posjede što su ih braća Gerébi ranije bila

192 Stoga otpada Pavičićeva primjedba zasnovana na pretpostavci da nikoji izvor ne navodi Szentillye kao oppidum: “Uza sve to Sveti Ilija kroz cijelo dotursko doba nije postigao značaj trgovačkoobrtničkoga mjesta, što su uspjela steći mnoga druga i manja naselja na bližnjem zemljištu” (Vukovska župa, 116).193 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 51 i Tabla 23, br. 1-5.

66

oduzela Lovri Bánffyju i Ivanu Kishorvátu. No, ban ih nije kanio zadržati za sebe, utoliko prije što su saborska i kraljeva odluka iz 1498. nalagale da se oduzeti posjedi vrate Bánffyju i Kishorvátu. Ipak, ban ih nije htio vratiti ni baš sasvim bezuvjetno, ne iskoristivši prigodu da taj svoj čin prikaže kao veliku plemenitost kojom će spomenutu dvojicu obvezati na trajnu zahvalnost.

Tako su u jesen 1503. Lovro i Ivan morali otputovati k banu u Varaždin te je ondje 3. listopada došlo do pismenog sklapanja svojevrsnog vazalskog ugovora između njih i Ivaniša Korvina. U toj listini Kishorvát i Bánffy izjavljuju da su se njihova utvrda Drenovac i trgovište Szentmiklós (Mikleuš) u Križevačkoj županiji te “distrikti” Cerna i Szentillye u Vukovskoj županiji nalazili duže vrijeme u tuđim rukama, a da ih je potom “slavni gospodin Ivaniš Korvin” s mnogo muke i troška “nanovo stekao” te ih je neko vrijeme sam posjedovao; naposljetku je ipak, “potaknut čestitošću i zbog svojeg milosrđa i dobrohotnosti”, vratio njima te posjede sa svim njihovim pripadnostima. Ne želeći biti nezahvalni za “toliko dobročinstvo”, Lovro i Ivan se u listini zaklinju svojom “kršćanskom vjerom, čašću i ljudskošću” da će ubuduće, dokle god žive, svim silama i sredstvima vjerno služiti banu i hercegu Ivanišu, stojeći mu uz bok nasuprot svim njegovim protivnicima i takmacima, bez obzira tko ovi bili i kojem staležu pripadali. Od toga potonjeg dijela obećanja izuzet je jedino sam kralj i “nitko osim njega”. Tako sročenu svečanu izjavu ovjerili su Ivan Kishorvát i Lovro Bánffy svojim visećim pečatima.195

Ta je povelja zanimljivo svjedočanstvo o tadašnjim političkim pa i dinastičkim ambicijama Ivaniša Korvina, koji je na takav način oko sebe okupljao saveznike i pouzdanike.196 Ivan Kishorvát i Lovro Bánffy su, međutim, smatrali da banu Ivanišu duguju još i više. Već 6. listopada 1503. oni se nalaze pred požeškim kaptolom, u današnjem Kaptolu, gdje se svečano obvezuju da će, ako oni umru bez baštinika, njihovi posjedi pripasti Ivanišu Korvinu i njegovom rodu. To se u prvom redu odnosi na kaštel Drenovac i trgovište Mikleuš, na posjedovne udjele u trgovištu Gori te na “distrikte” Cernu i Szentillye, koje im je herceg Ivaniš velikodušno vratio, ali isto tako i na kaštel Slakovce u Vukovskoj županiji i na posjede Vaskapu i Gerece u Bačkoj županiji.197 Obećanje koje su Ivan i Lovro tako dali nije se realiziralo jer je ban Ivaniš umro već 12. listopada 1504, a nekoliko mjeseci kasnije i njegov malodobni sin Krsto.

Činjenica da se u izvorima iz 1503. govori o “distriktu” Szentillye s njegovim pripadnostima (districtus Zenth Ilye cum pertinentiis) potvrđuje da je to naselje doista bilo središte vlastelinskog sklopa što se sastojao od više sela. Izvori iz 1491, 1498. i

194 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 21173. Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Cerna i Gara. Za datum smrti Petra Geréba v. Kubinyi, Mátyás király, 165.195 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 37754. Posjede o kojima je riječ opisuju Ivan Kishorvát i Lovro Bánffy u izvorniku ovako: castrum nostrum Darnocz cum suis pertinentiis ac oppidum Zenthmiklos in Crisiensi ac districtum Czerna et Zenth Ilye similiter cum eorum pertinentiis in de Walko comitatibus existentibus habita.196 Nešto o završnom razdoblju biografije Ivaniša Korvina v. u Klaić, Povijest Hrvata, sv. 4: 260-6; Hrvatski biografski leksikon, sv. 6: 135-7.197 Mađ. drž. arhiv u Budimpešti, DL. 37755. Posjedi koje Kishorvát i Bánffy obećavaju Ivanišu Korvinu opisani su u listini ovako: castrum Darnocz ac oppidum Zenthmyklos in dicto Crisiensi, [necnon] portio ipsorum possessionaria in dicto oppido Gara ac extra oppidum, necnon districtus Czerna et Zenthyllye ac castellum Zlawkocz in de Walko, necnon possessiones Waskapw et Gerecze in Bachiensi comitatibus existentes simulcum predictis eorum universis pertinentiis. Sadržaj obiju listina iz 1503. u glavnim je crtama prenio Wertner, “A Garaiak”, 910.

67

1503. ne otkrivaju nam izričito činjenicu da su Kishorváti i Bánffy Gorjanski bili samo djelomični vlasnici Szentillyea i posjeda oko njega. Ipak se iz listine iz 1491. moglo razabrati da je u Szentillyeu, osim njih, posjednikom bio i Emerik Liskovački. Daljnji sačuvani izvori iz 16. st. potvrđuju posve jasno da su u Szentillyeu i tada, kao i ranije, postojale barem dvije odijeljene suvlasničke cjeline.

Doista, s druge strane imamo potvrdu da je još i na početku 16. stoljeća dio Szentillyea pripadao Baćinskima, jamačno potomcima prvotnih gospodara tog posjeda. Glavni je član tog roda u to doba bio neki Nikola. Kad je on umro ne ostavivši nasljednika, kralj Vladislav II je smatrao da može po volji raspolagati njegovim imanjima. Našli su se ipak neki Nikolini rođaci koji su se tome usprotivili. O tome doznajemo iz kraljeve listine izdane u Budimu 31. listopada 1506. i sačuvane u dosta nemarnu prijepisu ili konceptu.198

Iza pokojnog Nikole Baćinskog ostali su posjedovni udjeli na dvanaest posjeda. Na prvom mjestu je navedena sama Bátya (Baćino), a odmah zatim Szentillye. Slijede tri posjeda koji spadaju u južnu okolicu Gaboša: Tamásfalva, Zywnarocz i Lató. Prvi od njih odgovara zemljištu zvanom Tomaševci jugozapadno od Gaboša. Drugo je iskvareni zapis imena Svinjarovci, a treće odgovara pustoselini Latovo iz turskih popisa. Sljedeća tri posjeda, Babota, Kelőd i Tótterpenye, nalazila su se sjeverno od donje Vuke, na području današnje Bobote i Trpinje. Lokaliteti Hássád (Hásságy) i Papfalva su zagonetni: to je jedini put da su zapisani kao posjedi Baćinskih pa nije jasno jesu li istovjetni kojem od istoimenih lokaliteta iz drugih izvora. Od preostalih dvaju posjeda, Kahanocz (Kánoc) vjerojatno odgovara zemljištu Kanovcima, smještenom u okuci Bosuta na južnom rubu današnjih Vinkovaca. Po svom su položaju ti Kanovci mogli pripadati posjedovnom sklopu oko Szentillyea, ali ih se ne nalazi ni u kojem od njegovih popisa. Napokon, Miholjanci su isto što i Szentmihály iz ranijih izvora. To je selo imalo župnu crkvu, a popisi ga svrstavaju u gaboško (1437), odnosno hermansko vlastelinstvo (1491). Prema Pavičiću, ležalo je blizu Vuke sjeverno od Vinkovaca, između Ostrova i Nuštra.199

Udjele Nikole Baćinskog na tim posjedima kralj je darovao dvojici svojih zaslužnih podanika i njihovoj bližoj rodbini: Ivanu od Aranyána (današnjeg Apatina) iz Bodroške županije, notaru kraljevske kancelarije, i Blažu od Tordafalve (današnjih Tordinaca), vukovskom podžupanu. Tome se darovanju, međutim, usprotivilo troje rođaka Nikole Baćinskog. To su bili Pavao Baćinski, opisan kao literatus (‘đak; pismen čovjek’), te Jeremina, udovica pokojnog Stjepana Hermanskog, i Ana, 198 Slovački nacionalni arhiv (Slovenský národný archív) u Bratislavi, arhiv obitelji Révay, signatura Aranyán 2-24. Mađ. drž. arhiv u Budimpešti posjeduje fotografiju, sign. DF. 259 592. Predmet spora definira se na početku u ulomku koji glasi: ob contradictoriam inhibicionem statutionis totalium portionum possessionariarum nobilis quondam Nicolai de Bathya in possessionibus Bathya Zenthillye Thamasffalwa Zywnarocz (!) Latho Babotha Kelwd Thoththerpenye Hassad Papffalwa et Kahanocz et Myholayancz (!) vocatis in comitatu de Walko existentibus.199 Pavičić, Vukovska župa, 112, 129-130, 132; Engel, “A török dúlások”, 297, br. 125 (Szentmihály); Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Tamásfalva, Latova, Babota, Kelőd, Terpenye, Hásságy, Papfalva i Szentmihály; Petković, Srednjovjekovna naselja, 102-4 (za Tomaševce i Svinjarovce), 120-3 (za Miholjance) i 242-3 (za Kanovce). Usp. i Csánki, Magyarország, sv. 2: 323, 356, 366, koji citira dokument iz 1506. u vezi s mjestima Kelőd i Tamásfalva te s Baćinskima kao zemljoposjedničkom obitelji, ali uopće ne spominje Kanovce, Latovo, Svinjarovce niti Miholjance (kao drugo ime za Szentmihály). Stoga nije jasno odakle je Pavičić crpao podatke o njima, sadržane u spomenutoj listini. Pavičić, doduše, u vezi s tim mjestima citira, osim Csánkija, i listinu iz 1525. objavljenu u Thallóczy i Horváth, Alsó-Szlavóniai okmánytár, 290-2, br. 170, ali se u toj darovnici Ludovika II obitelji Desewffy Cernički od navedenih mjesta zapravo ne spominje nijedno; moguća iznimka je samo posjed zabilježen kao Zwynarfalwa, koji bi mogao odgovarati Svinjarovcima iz 1506.

68

supruga Stjepana Thomiczaya od Szentmárije (iz sjevernog dijela Vukovske županije). U listini se ne pojašnjava u kakvom je točno srodstvu to troje stajalo prema pokojnom Nikoli. Zbog njihovog protivljenja primatelji darovnice su ih pozvali na sud pred kralja. Prvo ročište je bilo zakazano za osminu Jurjeva (tj. 1. svibnja) 1506, kada su ga stranke sporazumno odgodile za osminu Miholja (tj. 6. listopada). Na potonje je ročište došao zastupnik Ivana od Aranyána i Blaža Tordinačkog, ali ne i rođaci Nikole Baćinskog. Spomenuti je zastupnik nato zamolio kralja da više ne produžuje parnicu, nego da donese presudu. No, kralj se pozvao na odredbu prema kojoj se nasljedne parnice u slučajevima smrti bez izravnih nasljednika moraju riješiti u roku od godinu dana računajući od dana objave parnice, te je obznanio da taj rok počinje teći tek od izdavanja sadašnje listine (a die datarum presentium siue presentis publicationis). To znači da se spor oko nasljedstva Nikole Baćinskog morao riješiti do jeseni 1507. No, o tome kako se doista raspleo nema sačuvanih izvora. Tako ova parnična listina iz 1506. ostaje posljednje svjedočanstvo o vlasništvu obitelji Baćinskih nad dijelom posjeda Szentillye.

19. Sukob i dioba Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta

U ranom 16. st. Lovro Bánffy Gorjanski nalazio se posve u kraljevoj milosti te je uspio ponovno zadobiti znatan dio velikih posjeda svojih predaka. No, istodobno se razaznaje i nekakvo pogoršanje odnosa između Lovre i njegovog svaka Ivana Kishorváta. O tome najprije svjedoči povelja od 23. srpnja 1506. kojom je u Budimu kralj Vladislav II Lovri potvrdio posjednička prava, darujući njemu i njegovu potomstvu kraljevsko pravo (ius regium) na svim njegovim posjedima.200 Kralj je pritom istaknuo Lovrinu odanu službu ugarskoj kruni, a uz to je prenio i Lovrinu izjavu kako ga je iz svih tih imanja u najnovije vrijeme “silom izbacio i isključio” upravo Ivan Kishorvát, oduzevši mu i listine iz kojih se vidi da su dotična imanja “od davnine” držali Lovrini preci. To je zapravo i bio razlog zbog kojeg je Lovro zatražio kraljevu potvrdnicu.

Sama potvrdnica koju je kralj izdao Lovri nije se sačuvala. No, njezin tekst (ili signatura, u rječniku kraljevske kancelarije) ostao je zapisan i u kraljevskom registru, što je u to doba omogućavalo da se prema potrebi izdaju daljnji prijepisi iste donacije. To se uskoro zaista i ostvarilo. Naime, 20. svibnja 1507. došao je pred kralja u Budim Ivan Kishorvát od Hlapčića i ishodio prijepis teksta donacije sačuvanog u registru. Prijepis je uklopljen u kraljevu povelju, u kojoj se između ostalog kaže da ga je Ivan Kishorvát zatražio “zbog osiguranja svojih prava” (jurium suorum ad cautelam). Ta se povelja doista i sačuvala, a s njom i tekst važne potvrdnice Lovri Bánffyju.

U potvrdnici se nabraja ukupno deset većih i manjih posjedovnih cjelina. Među njima je napose navedena i ova: “posjedovni udjeli u posjedima zvanim Szentillye i prijelazu (brodarini) koji spada na nj, te Zalužju, Popređu, Kunovcima, Leskovcu i Bozjašu”.201 Ostale nabrojane posjedovne cjeline bile su utvrde Drenovac (Slatinski) i Nartszentmiklós (Mikleuš) s pripadnostima u Križevačkoj županiji; kašteli Slakovci, Cerna i Kosztormánszentdienes (Kostroman) s pripadnostima u Vukovskoj županiji; kaštel Kisdarnóc (Brodski Drenovac) s pripadnostima u Požeškoj županiji; kaštel Gora (Gorjani) s pripadnostima u Vukovskoj županiji; zatim osam posjeda i 200 Slovački nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay od Uhrovca, sign. C-1-29. Mađarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje fotografiju, sign. DF. 265 809.201 …necnon porcionibus possessionariis in possessionibus Zenthellye vadoque ad eandem pertinente et Zalwsya Popregye Kwnowcz Leskowach et Bozyas nuncupatis (Arhiv Zay, C-1-29).

69

posjedovnih udjela na području oko Erdőszáda u Vukovskoj županiji; i naposljetku tri posjeda u Bačkoj županiji.

Pet posjeda što se tu navode skupa sa Szentillyeom mahom su već poznati kao sastavnice “svetoilijskog područja”, jer su u istovjetnom obliku bili zabilježeni uz Szentillye više puta tijekom 15. st. Jedino je Popregye zapisano 1462. u malo drukčijem obliku, kao Pobergye, ali ipak ne mora biti u pravu Pavičić kad to dvoje razlikuje, tumačeći prvo kao Poprečje, a drugo kao Pobrđe, te i pripadajuća mjesta različito ubicira.202

Za povijest vinkovačkog Szentillyea potvrdnica iz 1506. osobito je zanimljiva jer kao njegovu sastavnicu prvi puta spominje i prijelaz ili brod, očito preko Bosuta, od kojeg su gospodari Szentillyea ubirali prihod, brodarinu (skelarinu). Latinska riječ vadum znači prvobitno ‘pličina, gaz, mjesto zgodno za prijelaz preko vode’ (isto je tako i s hrvatskom riječju brod), ali se kasnije pod time razumijeva i prijelaz plovilom preko vode i mjesto gdje stoji takvo plovilo, a u srednjovjekovnom latinitetu Ugarske i Slavonije ta je riječ postala ustaljenim terminom za naknadu ili pristojbu koju se plaća za prijevoz preko vode (trajectus).203 Nema stoga sumnje da se i na Bosutu kraj Szentillyea nalazilo takvo plovilo, brod ili skela, za čije se korištenje plaćalo vlasniku posjeda.

Kao što je gore kazano, u potvrdnici iz 1506. izričito stoji da Lovro Bánffy u Szentillyeu i u nekoliko obližnjih posjeda drži samo posjedovne udjele. Imajući na umu listinu u koju je ta potvrdnica 1507. prepisana, moglo bi se pomisliti da je drugi suvlasnik bio upravo Lovrin svak Ivan Kishorvát. No, tada bismo očekivali da i u ostalim ondje nabrojanim posjedima Lovro drži samo udjele, a to gotovo u svima njima nije bio slučaj. Jedini posjedi kod kojih je naglašeno da Lovri pripadaju samo djelomice bili su Szentillye i posjedi oko njega te pet posjeda za koje znamo da su ležali na području Erdőszáda (tj. oko Pridvorja i Drenja sjeverozapadno od Đakova). To, pak, upućuje na druge, starije suvlasnike na tim posjedima, Baćinske ili Liskovačke.

Sukob između Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta koji spominju kraljevske listine iz 1506. i 1507. doveo je naposljetku do njihova sudskog razlaza i do diobe velike baštine Gorjanskih (tj. onoga što je od nje tada još ostalo na okupu). Poslije mnogih “nepravdi, šteta, nasilnih djela i svakovrsnih zala” koje su si uzajamno nanijeli Lovro i Ivan ili pak njihovi podložnici, “jobagioni i familijari”, poslije svih prijepora i parnica oko zajedničkih posjeda koje su ta dvojica vodila pred redovitim sucima na kraljevskom dvoru, napokon je među njima postignut dogovor kako da sve to okončaju. Dogovor je olakšalo posredovanje “nekih prelata i baruna” koji su se založili za “slogu i mir” među šurjakom i svakom. Cjelinu svojih posjedničkih sporova Lovro i Ivan predali su u ruke dvojice arbitara, glavnog kraljevog rizničara Benedikta Batthyányja i beogradskog bana Emerika Töröka od Enyinga, prisegnuvši unaprijed da će poštivati njihove odluke. Arbitri su pristupili poslu vrlo temeljito, uzevši si za pomoćnike i savjetnike još jedanaest uglednih osoba iz Ugarske i Slavonije (npr. Stjepana Istvánffyja, Ambroza Sárkánya, Stjepana Werbőczyja, Franju 202 Pavičić, Vukovska župa, 112-3. Nasuprot Pavičiću v. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Popregye (Pobergye). Dok je Pavičić i *Poprečje i *Pobrđe smjestio u okuku Bosuta južno od Vinkovaca, Petković, Srednjovjekovna naselja, 96-97, predlaže prostor borinačke uzvisine sjeverozapadno od Vinkovaca.203 Mažuranić, Prinosi, sv. 1: 102, s. v. brod, broditi, brodovina; Bartal, Glossarium, 687, s. v. vadum; Herkov, Građa, sv. 1: 117, s. v. brodarina, i sv. 2: 491, s. v. telonium, i 559, s. v. vadum; Skok, Etimologijski rječnik, sv. 1: 216, s. v. broditi.

70

Berislavića Grabarskog itd.). Kada su sastavili članke pomirbenog sporazuma, Batthyány i Török pozvali su Lovru Bánffyja i Ivana Kishorváta te su se skupa s njima 15. studenoga 1507. našli u Budimu pred dvorskim sucem i erdeljskim vojvodom Petrom od Szentgyörgya i Bazina. Ovaj je tog dana objavio tekst sporazuma u osam točaka, izloživši prethodno kratku povijest spora i njegovog raspleta i navodeći na kraju da su se dvije strane svečano obvezale da će sporazum poštovati i da će se možebitni prekršitelj smatrati krivokletnikom te će kao takav izgubiti ne samo “čast i ljudskost”, nego i sva svoja posjednička prava.

U prvoj točki budimskog sporazuma Kishorvát i Bánffy oglašavaju da odustaju od svih dotadašnjih sporenja i potraživanja te da svoja imanja dijele tako da utvrde Gora (Gorjani) i Szentmiklós (Mikleuš) dopadnu Kishorvátu i njegovoj ženi Klari kao njihova redovita prebivališta, a da utvrda Drenovac (Slatinski) i kaštel Slakovci na isti način postaju vlasništvo Lovre Bánffyja. Što se tiče svih ostalih imanja u Ugarskoj i Slavoniji, uključujući i ona što spadaju na četiri spomenute utvrde, njih će u svakom pojedinom slučaju na dva jednaka dijela razdijeliti pouzdanik kojeg su za to ovlastili Batthyány i Török i prema njihovim uputama. Druga točka sporazuma tiče se posjeda Babine Grede, koji je Ivan Kishorvát bio otuđio u korist treće strane. Treća točka ovdje nam je najzanimljivija: obje stranke, i Lovro Bánffy i Ivan Kishorvát sa ženom Klarom, svoje udjele u posjedima Szentszalvátor, Szentillye i Okovci (Zenthsaluator, Zenthillye et Okocz) u Vukovskoj županiji predaju Kishorvátovoj “braći” Jurju i Stjepanu, a Lovro se uz to obvezuje da će im u roku od godinu dana platiti 200 florena gotovog novca. Juraj i Stjepan se zauzvrat odriču svih prava na ostale Lovrine i Ivanove posjede te obećaju da će u određenom roku dati o tome načiniti vjerodostojnu ispravu. U četvrtoj se točki Ivan Kishorvát obvezuje da će Lovri vratiti sve izvorne listine o posjedima jer je Lovro njihov “zakoniti baštinik”, a sam će moći dobiti prijepise listina koje bude zatražio. Peta točka tiče se dugova koje je Kishorvát nagomilao na imanjima što ih je preuzeo kada se ban i herceg Ivaniš Korvin odrekao prava na njih. U šestoj se razdjeljuje živež koji se nalazi u utvrdama i kaštelima obuhvaćenim diobom. U sedmoj točki ugovara se uzajamno nasljeđivanje dviju stranaka ako koja od njih umre bez baštinika. Napokon, osma točka regulira ponašanje kaštelana u razdijeljenim utvrdama u odnosu na gospodare kojima su prema sporazumu dopale, kao i kod eventualnog budućeg nasljeđivanja stranke koja ostane bez baštinika.

Tekst toga budimskog pomirbenog sporazuma sačuvao se samo u nešto mlađem prijepisu. Najprije je bio uklopljen u veliku listinu požeškog kaptola iz polovice travnja 1508. No, ni ta listina nije do nas došla u izvornom obliku, nego u prijepisu što je nastao u godinama koje su slijedile, a svakako prije propasti požeškog kaptola u turskom osvajanju (1537). Taj sačuvani prijepis sastoji se od osam papirnih listova, od kojih su svi osim posljednjeg obostrano ispisani. Na početnoj i na više završnih stranica rukopis je jako izbrisan ili izblijedio, a uz to je na desnom rubu istrgnut dio papira, čime je također okrnjen tekst. Zbog svega toga je cjelovito i pouzdano čitanje toga vrijednog dokumenta vrlo zahtjevan zadatak.204 To se osobito odnosi na opširniji, požeški dio čitavog dokumenta; prijepis budimske listine dvorskog suca nalazi se na fol. 1r-3r i čitljiv je uglavnom bez većih teškoća.

204 Dokument se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, fond obitelji Drašković: Gradivo drugih obitelji, f. 56, br. 149. Engel navodi nepreciznu signaturu “Draskovich lt. 56-119”; on je vjerojatno zapravo koristio fotografiju u Mađ. drž. arhivu, DF. 279 414. Tekst je naročito izlizan, izblijedio od svjetla ili ispran vlagom na fol. 1r i fol. 5r-8r.

71

Sam završni dio rukopisa na jednoj je strani toliko izblijedio da se i datacija razabire tek djelomično; iz nje slijedi da je požeški kaptol tu svoju listinu izdao u tjednu koji je prethodio Cvjetnoj nedjelji 1508, što znači 10-15. travnja te godine. Time je bio priveden kraju postupak diobe imanja koji se na temelju sporazuma u listini dvorskog suca počelo provoditi više tjedana ranije. Diobu je nadzirao kraljevski protonotar Franjo iz Moravča, pouzdanik Benedikta Batthyányja i Emerika Töröka u ovom slučaju, zajedno s jednim kanonikom požeškog kaptola. Oni su najprije, 23. veljače 1508, otišli u utvrdu Goru (Gorjane), gdje su im Ivan Kishorvát i Lovro Bánffy predočili listinu svojeg budimskog sporazuma i još se jednom obvezali na njegovo beziznimno poštivanje. Odatle su povjerenici 25. veljače otišli u kaštel Slakovce i ondje svjedočili njegovoj predaji u ruke Lovre Bánffyja. Zatim su pošli na posjede Szentillye, Szentszalvátor i Okovce, odnosno na one njihove dijelove koji su pripadali Lovri Bánffyju, Ivanu Kishorvátu i njegovoj ženi Klari.205 Tu su svjedočili kako podložnici i predstavnici tih gospodara predaju njihove posjedovne udjele Jurju i Stjepanu, “braći” Ivana Kishorváta, kao što je predviđao budimski sporazum. Zapravo je u toj primopredaji osobno sudjelovao samo Stjepan, jer mu je “rođeni brat” Juraj bio teško bolestan. On je tako i u bratovo ime te u ime svoje djece (sina Martina i dviju kćeri, Fruzine i Margarete) objavio da od Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta nema nikakvih drugih potraživanja. Povjerenici su mu nato naložili da tu svoju izjavu mora na požeškom kaptolu pretočiti u pisani oblik. Poslije toga, 28. veljače 1508, povjerenici su se vratili u utvrdu i trgovište Goru te su ondje nastavili s potankom diobom imanja.

S obzirom na povijest vinkovačkog Szentillyea, glavna je novost iz tog složenog dokumenta ta da je udio koji je ondje do tada pripadao Lovri Bánffyju Gorjanskom i njegovom svaku Ivanu Kishorvátu sada postao zakonito vlasništvo dva Kishorvátova “brata”, Jurja i Stjepana. Budući da su u izvornom tekstu listine ta dvojica jedan prema drugome označena kao fratres carnales, tj. kao “rođena” ili “prava” braća, a da su istodobno Ivanu Kishorvatu oni bili samo “braća” (fratres), očito je da Ivan i oni nisu potekli od istog oca, nego su međusobno bili bratići ili “braća” u nekom širem smislu riječi.206 Time se objašnjava i razmjerna ograničenost imanja koja su zapala dotičnu dvojicu prigodom Kishorvátove diobe s Lovrom Bánffyjem. Iz teksta budimskog sporazuma slijedi da su Juraj i Stjepan, zapravo, već otprije držali spomenute udjele u Szentszalvátoru, Szentillyeu i Okovcima, koji su im diobom i službeno potvrđeni.207 Kako se pak na drugom mjestu u sporazumu kaže da je obiteljske posjede kojih se ranije odrekao Ivaniš Korvin zapravo preuzeo i koristio Ivan Kishorvát, može se zaključiti da je i Szentillye, pošto ga je u jesen 1503. Ivaniš Korvin vratio Lovri Bánffyju i Kishorvátu, najprije došao u Kishorvátove ruke pa se tako Lovrina žalba, zabilježena 1506, da ga je svak Ivan “silom isključio” iz djedovskih imanja, doista odnosila i na Szentillye. Ivan Kishorvát je, međutim, taj

205 deinde ad possessiones Zenthillye, Zenthsaluator et Okocz vocatas in eodem comitatu de Walko habitas consequenterque portiones possessionarias eorundem Laurentii Banffy, Joannis Kyshorwath et domine Clare consortis eiusdem Joannis Kyshorwath in eisdem habitas accessissent... (HDA, fond Drašković, 56-149, fol. 3v).206 Nešto o značenjskoj rastezljivosti riječi frater ‘brat’ u našem srednjovjekovlju v. kod Mažuranić, Prinosi, sv. 1: 83-84, s. v. brat.207 e converso vero tam idem Laurentius Banffy quam prefatus Joannes Kyshorwath et domina Clara consors eiusdem totales portiones eorum possessionarias in possessionibus Zenthsaluator, Zenthillye et Okocz vocatis simul cum pertinentiis earundem in eodem comitatu de Walko existentes apud manus egregiorum Georgii et Stephani fratrum ipsius Joannis Kyshorwath perpetuo relinquere et quittere... (HDA, fond Drašković, 56-149, fol. 2r).

72

posjed, skupa sa Szentszalvátorom i Okovcima, predao svojim krvnim rođacima ili “braći” Jurju i Stjepanu.

Za Szentszalvátor već znamo da se nalazio u istočnom susjedstvu Szentillyea, kao i da je to vlastelinstvo bilo novija stečevina Bánffyja Gorjanskih i Kishorváta (prema sačuvanim izvorima, pripalo im je između 1491. i 1494). Treći posjed što se javlja u ovom sklopu, Okovci (Okocz), zabilježen je još jedino u gore razmotrenoj kraljevoj potvrdnici Lovri Bánffyju iz 1506, u obliku Okowcz. Ondje su Okovci navedeni na prvom mjestu u skupini od osam posjeda, odmah poslije velikog popisa sastavnica gorjanskog vlastelinstva. Za neke od tih osam posjeda poznato je inače da su spadali u sklop oko Erdőszáda (današnjeg Pridvorja) jugozapadno od Gorjana pa valja pretpostaviti da su i Okovci ležali negdje u istoj toj okolici. Prema tome, iako su povjerenici za diobu izvijestili da su potkraj veljače 1508. posjetili Okovce skupa sa Szentillyeom i Szentszalvátorom, to se mjesto nije nalazilo u vinkovačkom ili mirkovačkom kraju, nego bliže Gorjanima, u koje su povjerenici otišli odmah potom.208

Tako su od veljače 1508. gospodarima jednog dijela Szentillyea i službeno postali rođaci (“braća”) Ivana Kishorváta. Njima su dopali oni dijelovi tog posjeda koje su oko polovice 15. stoljeća držali Talovci, a potkraj toga stoljeća Bánffy Gorjanski. Prigodom diobe iz 1507-8. jasno se kaže da Kishorvátova “braća” stječu samo “posjedničke udjele” u Szentillyeu. Tu je, naime, i tada bilo drugih udjela, za koje znamo da su ih kroz mnogo naraštaja držali Baćinski ili Liskovački, barem sve do 1506-7, kada ih je kralj nakanio darovati novim vlasnicima.

20. Posljednji vlastelin Vid Srlić/Srdić

Ivana Kishorváta od Hlapčića izvori ne spominju poslije 1508. pa je očito da ga je njegov šurjak Lovro Bánffy Gorjanski zadugo nadživio. Lovru, naime, nalazimo u izvorima sve do 1525. On se ženio dvaput, prvi put za Sofiju Ostffy i drugi put za Luciju Paksy, ali mu je jedini sin umro mlad pa je s Lovrom izumrla i loza Bánffyja Gorjanskih. Lovrine četiri kćeri, Elizabeta, Katarina, Ana i Barbara, bile su udane za ugledne osobe tog doba. Elizabeta je bila žena Pavla Istvánffyja, naobražena baranjskog plemića koji se bavio književnošću i koji je s njom imao slavnog sina, povjesničara Nikolu Istvánffyja (1538-1615). Katarina se udala za srpskog vlastelina Petra “Markuša” Ovčarevića, zapovjednika dunavskih šajkaša i pristašu kralja Ivana Zapolje, a poslije Petrove smrti preudala se vjerojatno za vrhovnog kapetana Gornje Ugarske Emerika Telekesyja. Ana je bila udana za jednog člana plemićke obitelji od Macedonije, iz Tamiške županije, koju je osobito proslavio srijemski biskup i humanistički pisac Ladislav (1480-1536). Napokon, Lovrina najmlađa kći (od druge žene), Barbara, udala se 1538. za Franju Zaya (oko 1500-1570). Zay je bio istaknut pristaša kralja Ferdinanda Habsburgovca i pisac više povijesnih izvješća na mađarskom jeziku o turskim pohodima u Podunavlje u predvečerje Mohačke bitke. U tim izvješćima ima vrijednih podataka i o događanjima u Vukovskoj županiji, u kojoj je Zayev rod odavna imao nešto posjeda. Sam je Franjo Zay ženidbom za Barbaru Bánffy stekao u toj županiji golema imanja njezinog roda, doduše samo “na papiru”, jer je u to vrijeme čitava županija već pala u turske ruke. Ali arhiv obitelji Gorjanski koji je Zay naslijedio skupa s posjedima, za njega u tom času beskoristan, spašen je

208 Arhiv Zay, C-1-29. Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 339, i Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Okovc, koji za Okovce ne predlažu nikakvu ubikaciju.

73

upravo zahvaljujući tome braku i danas je dragocjen za istraživanje kasnog srednjovjekovlja u Slavoniji.209

I posljednji predturski dokumenti u kojima se spominje vinkovački Szentillye sačuvali su se u arhivu plemićke obitelji Zay, u Slovačkoj. Ta okolnost, uzeta sama za sebe, navodila bi na misao da je Szentillye sve do turskog osvajanja ostao u posjedu roda Bánffyja Gorjanskih, eda bi na koncu, preko Barbare Bánffy, makar i samo formalno pripao Franji Zayu. No, kao što je gore opisano, Bánffy Gorjanski su se odrekli posjeda u Szentillyeu u sklopu budimskog sporazuma iz 1507, a i sadržaj dokumenata iz arhiva Zay što su ovdje posrijedi upućuje na drukčiju situaciju. Najprije, svi se ti dokumenti, a ima ih ukupno tri, samo rubno dotiču Szentillyea. U njima se doista govori o posjedima i poslovima obitelji Zay, a rubno i obitelji Bánffy Gorjanski, ali među njih nije uključen Szentillye. Napokon, iz tih dokumenata dobivamo, makar i vrlo šture, naznake o stvarnom tadašnjem posjedniku u Szentillyeu.

Prva je od tih triju listina izvješće ivanovačkog samostana u Stolnom Biogradu o uvođenju u posjede, datirano 19. travnja 1516.210 U njemu je transumiran raniji dopis kralja Vladislava II, datiran u Požunu 26. travnja 1515. (kralj je u vrijeme ivanovačkog izvješća već bio mrtav). Tu je kralj obznanio da svome zaslužnom podaniku Jurju Stražemanskom (de Stresemlye) prepušta kraljevska prava na kaštel i trgovište Ivánkaszentgyörgy (danas Ivankovo) sa svim njihovim pripadnostima, zatim na Hosszúbács (danas Bačinci) i tri obližnja posjeda u Vukovskoj županiji te naposljetku na posjede Nagypó i Kispó u Solnočkoj županiji. Posrijedi je, dakle, uobičajena forma potvrde posjedovanja. Osim Jurja, kao vlasnici spomenutih posjeda navode se i njegova žena Barbara, udovica Petra Zaya, i njezini sinovi Franjo i Matija. Kralj je stolnobiogradskim ivanovcima naložio da na uobičajen način, zajedno s jednim od njegovih županijskih povjerenika, uvedu primatelje potvrdnice u te posjede.

Ne znamo zašto je ivanovcima trebalo gotovo godinu dana da započnu izvršavati taj zadatak. Najprije su njihov predstavnik i kraljev povjerenik Grgur Malomy od Jakabfalve 26. ožujka 1516. obavili uvođenje u ivankovačko vlastelinstvo. U popisu ondje nazočnih susjeda, od kojih se nijedan nije protivio uvođenju, nabrajaju se plemići Stjepan od Péterfalve, Leonard i Petar Cserneczy od Martinaca, Petar Malomy od Malona, Ivan Szugyaffy od Pačetina, Vid Serlyth od Szentillyea, Juraj od Bágye (Baćinski), Petar Ugrinović od Lipovca i Petar Thomiczay od Szentmárije.211 Svakako se ne radi o tome da bi se sva ta mjesta što se navode uz imena susjednih posjednika nalazila u neposrednom okružju ivankovačkog vlastelinstva. To je očito u slučaju Pačetina, a još očitije kod posjeda zvanog Szentmária, koji je ležao kraj Drave, između Aljmaša i Bijelog Brda.212 U popisu su, prema tome, navedeni samo matični ili glavni posjedi dotičnih ivankovačkih susjeda, 209 Wertner, “A Garaiak”, 910-3. O Franji Zayu još i Thallóczi, Csömöri Zay Ferencz.210 Slovački nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay, sign. B-1-76a. Mađarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje fotografiju, sign. DF. 265 634.211 ...vicinis et commetaneis eorundem et earundem vniuersis et signanter nobilibus Stephano de Petherffalwa, Leonardo de Marthyncz, Petro Cherneczy de eadem, altero Petro Malomy de Malon, Johanne Zywgyaffy de Pachynta, Vito Serlyth de Zenthillye, Georgio de Bagya, Petro Wgrynowyth de Lypowcz et altero Petro Thomyczay de Zenthmaria pro parte dictorum castelli et oppidi Iwankazenthgyergh pertinenciumque eorundem... (Arhiv Zay, sign. B-1-76a).212 Usp. Csánki, Magyarország, sv. 2: 352; Engel, “A török dúlások”, 293, br. 87; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentmária.

74

koji nisu nužno bili upravo oni po kojima su oni bili ti susjedi. Drugim riječima, popis susjedâ u ovoj statucijskoj listini nije toliko podroban (kao u nekim drugim primjerima) da nam otkrije i koji su to posjedi nabrojnih susjeda međašili s ivankovačkim vlastelinstvom. Tako je, na primjer, Petar Thomiczay morao osim svoje matične Szentmárije držati i neki posjed u bližoj okolici Ivankova. Potvrdu za to imamo, zapravo, u već razmatranoj listini iz 1506. vezanoj za baštinu Nikole Baćinskog. Ondje se, među rođacima tog Nikole koji polažu pravo na njegova imanja, javlja i neki Stjepan Thomiczay od Szentmárije, bez dvojbe Petrov rođak. Otud se može pretpostaviti da je Petar Thomiczay bio susjed ivankovačkom vlastelinstvu upravo po nekom od posjeda navedenih 1506, možda najprije onih u okolici Gaboša.

Na isti se način s listinom iz 1506. može povezati još jedan ivankovački susjed, Juraj Baćinski. On se, inače, spominje još i 1522. i 1523. kao županijski plemićki sudac. Po tome je on najkasniji član roda Baćinskih za kojeg se zna.213 Možda je i on bio suvlasnik na posjedu Szentillye, kao njegov stariji rođak Nikola Baćinski. No, budući da ishod parnice iz 1506. nije poznat, ne znamo jesu li Baćinski tada uspjeli sačuvati svoj udio u Szentillyeu. Ni potvrdnica iz 1516. ne rješava tu dvojbu. Ona, međutim, u vezi sa Szentillyeom navodi posve novog vlasnika, čijem imenu nema traga u ranijim izvorima o Szentillyeu. Njegova pojava stoga znači diskontinuitet u vlastelinskoj povijesti tog mjesta. Istodobno, podatak o njemu u listini iz 1516. toliko je štur da mnoga njime potaknuta pitanja ostaju bez odgovora.

Vid Serlyth od Szentillyea (Vitus Serlyth de Zenthillye) uz ime nosi očito južnoslavensko “prezime”. Ne možemo ipak biti sigurni kako bi trebalo čitati taj zapis: Srlić, Srljić, Šrlić ili Šrljić? To se prezime jasno uklapa u trend dosta naglog umnažanja slavenskih prezimena tog tipa (sa sufiksom –ić), koji općenito opažamo u Slavoniji u izvorima iz ranog 16. stoljeća. Osim po prezimenu, Vid se od ranijih gospodara Szentillyea razlikuje nečim još važnijim: on je uopće prvi posjednik kojem je Szentillye glavni, matični (a možda i jedini) posjed. Dotadašnjim posjednicima – Baćinskima ili Liskovačkima, Talovcima, Bánffyjima Gorjanskim – Szentillye je bio zacijelo važan, ali ne i središnji posjed, takav na kakvu bi trajno stanovali i od njega izvodili svoj posjednički/plemićki pridjevak. No, iako je nosio pridjevak “od Szentillyea”, Vid Serlyth nije morao biti i jedini vlasnik čitavoga Szentillyea. Netko od ranijih (su)vlasnika mogao je tu i dalje držati svoj udio. Ipak se može smatrati sigurnim da makar jedan od tih ranijih suvlasnika više nije bio prisutan u Szentillyeu, jer je u međuvremenu svoj dio prodao ili nekako drukčije prepustio Vidu Serlythu. To neizravno potvrđuje izvor iz 1562, o kojem će biti govora malo niže (u odjeljku 22), iz kojeg se razabire nastavak suvlasničke linije Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta, pa se i otud može pretpostaviti da je Vid Serlyth bio nasljednik onih udjela u Szentillyeu koje su do ranog 16. stoljeća držali Baćinski.

Stolnobiogradska statucijska listina iz 1516. s razlogom se sačuvala upravo u arhivu obitelji Zay. Njezin je glavni primatelj, doduše, bio Juraj Stražemanski, istaknuti velikaš iz Požeške županije koji je nešto ranije vršio službu bana Srebreničke (1494-5) i Jajačke banovine (1505-10). Uz njega su, međutim, primatelji kraljeve potvrdnice bili i njegova žena i dva posinka, a to su bili udovica i sinovi Petra Zaya. Ivankovački kaštel i vlastelinstvo zapravo i jesu bili baština obitelji Zay. Oni se kao njihov posjed prvi put spominju 1507. Iste godine umro je Petar Zay. Njegova udovica Barbara unijela je taj posjed u svoj drugi brak, s Jurjem Stražemanskim, koji je uslijedio ubrzo po Petrovoj smrti. S Jurjem je Barbara imala samo dvije kćeri,

213 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Bátya.

75

Barbaru (koja se još kao djevojčica udala za jajačkog bana Petra Keglevića) i Magdalenu (kasnije udanu za Ivana Tahyja). Juraj Stražemanski je umro 1518. Ponovno obudovjela, Barbara se udala i treći put, za uglednog plemića Ivana od Gétyea (iz županije Zala). Slično kao Juraj Stražemanski, i taj je Ivan postao gospodarom Ivankova zahvaljujući braku s udovicom Barbarom.214

Prve potvrde o tome potonjem vlasniku u Ivankovu potječu iz 1521. Tu nam je osobito zanimljiva kratka listina koju su dvojica vukovskih podžupana, Juraj Bánffy od Talovca i Emerik Székely od Rücsa (Ručeva), izdali upravo u Szentillyeu ( in Zenthylye). Listina je datirana 20. lipnja 1521. Jedini je poznati predturski dokument što je nastao u samome Szentillyeu na mjestu Vinkovaca. (Slika 14.) U njemu dvojica podžupana izvješćuju o istrazi što su je dali provesti u vezi s tužbom Ivana od Gétyea, tadašnjeg ugarskog vicepalatina. Utvrđeno je da je oficijal Lovre Bánffyja Gorjanskog, koji se zvao Ivan i stanovao je na Lovrinom posjedu Horvát (Horwath), silom oteo konja jednom jobagionu vicepalatina Ivana. Taj se jobagion zvao Marko i živio je na vicepalatinovom posjedu Ivankovu (Iwanka).215

Sljedeći dokument koji spominje Szentillye tipološki je istovrstan tome načinjenom u Szentillyeu, ali je sadržajem nešto zamršeniji. Sastavili su ga u Ivankovu 12. svibnja 1524. vukovski podžupani Nikola Drágy od Félegyháza i Vid Serlygh od Szentillyea (Vitus Serlygh de Zenthyllye).216 Radilo se o istrazi u povodu tužbe Barbare “od Ivankova” (de Iwanka), žene Ivana od Gétyea. Istraga je utvrdila sljedeće činjenice. Oko prethodnog Miholja (tj. oko 29. rujna 1523), neki Andrija iz Markovaca otjerao je 43 svoje svinje u žirom bogatu šumu gospođe Barbare. Odatle su svinje “na lopovski način otjerali i odveli” neki Blaž Eričić (Erichygh) i Juraj Fedić (Fedygh), jobagioni udovice pokojnoga Ivana Motičinskog, nastanjeni na njezinom posjedu koji se zove Ozdanovci (Ozdanouch). Ubrzo se ustanovilo da se ukradene svinje nalaze u domu Blaža Eričića. Kada ga je oštećeni Andrija pozvao na sud, Blaž je svinje prodao četvorici jobagiona gospođe Barbare: Vinku Vajdi iz Vinkovaca, Blažu i Iliji iz Prkovaca i Dominiku Vojvodi iz Ivankova.217 Naposljetku se spor vodio oko toga koliku odštetu trebaju ta četvorica platiti Andriji, što je njihovu gospodaricu i ponukalo da se obrati županijskim vlastima.

Za točno topografijsko tumačenje sadržaja te listine bilo bi ključno znati položaj mjesta Markovci iz kojeg je potjecao pokradeni svinjogojac Andrija. No, kao što je već razaznao i Csánki, a potom još bolje razlučio Engel, u Vukovskoj je županiji bilo puno sela ili posjeda s tim imenom. U ovom slučaju posebnu pozornost zavređuju tri, koje popisi iz kasnijeg 15. i ranog 16. st. svrstavaju u sklopove ivankovačkog, slakovačkog, odnosno otočkog vlastelinstva.218 S druge strane, položaj posjeda

214 O rodu Zay v. Vajay, “A csömöri Zay”. O banu Jurju Stražemanskom v. Thallóczy, Povijest Jajca, 159-163; uz to Andrić, Vitek i Vrbanus, Povijest Papuka, poglavlje 2, s. v. Stražeman, s literaturom koja se ondje citira. O posjedničkim prilikama u Ivankovu u ranom 16. st. v. Csánki, Magyarország, sv. 2: 270-1; Andrić, “Srednjovjekovno Ivankovo”, 40; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Ivánka(szentgyörgy).215 Slovački nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay, sign. C-1-34. Mađarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje fotografiju, sign. DF. 265 816.216 Slovački nacionalni arhiv u Bratislavi, Arhiv obitelji Zay, sign. A-1-87d. Mađarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje fotografiju, sign. DF. 285 354.217 prouidi Vinko Wayda de Wynkoch et Blasius ac Ilya de Perkoch et Dominicus Waywoda de Iwanka, jobagiones scilicet eiusdem domine Barbare (Arhiv Zay, sign. A-1-87d).218 Csánki, Magyarország, sv. 2: 332, s.v. Marko(v)cz, (a-e); Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Márkfalva (Markovc) i Markovc (1-6).

76

Ozdanovci, na kojem su živjela dvojica jobagiona-svinjokradica, dobro je poznat: on se redovito navodi u sklopu vervarskog (virgradskog) ili otočkog vlastelinstva te je i ležao u sjevernom susjedstvu samog Otoka. Poznato je da je otočko vlastelinstvo bilo u rukama ugledne obitelji Motičinskih (mađ. Matucsinai) još od 1476, kada su joj ga prodali Talovci.219 S obzirom na takav položaj Ozdanovaca, razložno je pretpostaviti da su i Markovci u ovoj listini bili oni iz sklopa otočkog vlastelinstva, ili možda susjednog slakovačkog, a manje vjerojatno oni iz udaljenijeg ivankovačkog. No, u tom slučaju valja zaključiti da ni “žironosna šuma” Barbare Ivankovačke, u kojoj je Andrija iz Markovca žirovao svinje, nije pripadala sklopu njezinog ivankovačkog vlastelinstva, nego se nalazila na nekom Barbarinom istočnijem posjedu, oko Bosuta nizvodno od Vinkovaca.

Potvrda da je Barbara Ivankovačka, žena Ivana od Gétyea, imala i posjede izvan ivankovačkog sklopa nalazi se, po svemu sudeći, u podacima o četvorici njezinih jobagiona koji su kupili ukradene svinje. Jedan od njih, Dominik, bio je iz samog Ivankova; nije jasno je li prišivak “Vojvoda” (Waywoda) uz njegovo ime samo nadimak/prezime, ili je posrijedi apelativ koji označava službu što ju je on obnašao u Ivankovu. Dvojica su iz mjesta Perkoch, koje u danom kontekstu može odgovarati samo Prkovcima, staroj sastavnici ivankovačkog vlastelinstva.220 Četvrti, u listini zapravo naveden na prvom mjestu, bio je iz nekih Vinkovaca (Wynkoch), a i zvao se Vinko. Uz to je nosio nadimak ili prezime Vajda (Wayda), što je mađarska posuđenica nastala preoblikovanjem slavenske riječi vojvoda.221 Nikakvi Vinkovci ne navode se u popisima ivankovačkog vlastelinstva. Inače, kao što je već rečeno, u ranijim izvorima znamo za dvoje Vinkovce u Vukovskoj županiji. Jedni se spominju više puta tijekom 15. st. (počevši od 1422) kao sastavnica vlastelinstva Nevne, tj. Levanjske Varoši.222 Te su zapadne Vinkovce naši istraživači u prvi mah pogrešno povezali s današnjim Vinkovcima na Bosutu. Istodobno su i Csánkiju, a za njim i ostalim istraživačima sve do Engela, promaknuli drugi Vinkovci, koji se prvi puta spominju u gore razmatranoj listini iz 1491, među brojnim pripadnostima kaštela Slakovci i, u tom sklopu, u nizu posjeda oko Szentillyea. Za te se druge Vinkovce može posve razložno uzeti da odgovaraju kasnijem istoimenom gradu na Bosutu.

Sada se, pak, postavlja pitanje kojima od tih dvojih Vinkovaca odgovara Wynkoch što se javlja 1524. uz ime jednog od jobagiona Barbare Ivankovačke i u sklopu sudskog spora oko krađe svinja što je upravo opisan. Moramo se suglasiti s Engelom da su i tu posrijedi ovi drugi, donedavna nepoznati srednjovjekovni Vinkovci, što su se nalazili u okolici Szentillyea. Ti se Vinkovci svakako puno bolje uklapaju u cjelinu topografskih podataka u listini iz 1524. nego što bi to mogli oni drugi Vinkovci iz zapadnog dijela Vukovske županije. Istodobno, takva identifikacija znači da su Vinkovci pokraj Szentillyea također pripadali Barbari Ivankovačkoj, ženi Ivana od Gétyea i majci dvojice sinova pokojnog Petra Zaya. Ne znamo kako je ona stekla taj nekadašnji posjed Bánffyja Gorjanskih niti je li držala još koju sastavnicu posjedovnog sklopa oko Szentillyea.

219 Csánki, Magyarország, sv. 2: 278, s.v. Atak, i 339, s.v. Oszdanovcz; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Atak i Ozdanovc.220 Prkovci se, u obliku Perkowcz, prvi put navode 1483. u sklopu ivankovačkog vlastelinstva: Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Perkovc.221 Szamota, Magyar oklevél-szótár, col. 1050, s. v. vajda.222 Csánki, Magyarország, sv. 2: 362, s. v. Vinko(v)cz; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Vinkovc.

77

Sam Szentillye po svoj prilici nije bio ni djelomice u Barbarinim rukama. Njegov je (glavni) vlasnik i dalje bio Vid Serlygh, koji je s pridjevkom “od Szentillyea” prvi puta zabilježen 1516, a u ovoj se listini pojavljuje kao vukovski podžupan i jedan od njezinih izdavatelja. Prezime mu je sada zapisano na istovjetan način (uz sporednu razliku da je završni glas –ć ovdje zapisan kao gh, umjesto ranijeg th). Na temelju te dvije potvrde, znamo da Vidovo gospodstvo u Szentillyeu nije bilo tek kratka epizoda, nego trajnije stanje. O Vidu ima i malo ranijih izvora, iz kojih se razabire da je on potekao iz tadašnjih profesionalnih vojničkih krugova. Zabilježen je, naime, kao Vid Serdyth, u računima hrvatskog bana Petra Berislavića, među vojnicima u banovoj službi. Računi su nedatirani, a zaključuje se da potječu iz vremena oko 1515.223

Vid je u Szentillyeu ostao vlasnikom sve do konačnog turskog osvajanja toga područja 1536. Da je tako bilo potvrđuju nam dva sačuvana izvora iz dotičnih godina. Kada je kralj Ferdinand I Habsburgovac dodijelio Stjepanu Tahyju utvrdu Gradišće u Požeškoj županiji pa je s time u vezi 26. svibnja 1535. pisao požeškom kaptolu, predložio je za Tahyjevo uvođenje u posjed četvoricu svojih pouzdanika. Jedan je od njih bio Vid Srdić od Szentillyea (Vitus Serdyth de Zenthellye).224 Dok su ostala tri kraljeva pouzdanika bila iz Požeške županije, jedino je Vid bio posjednik u središnjem dijelu Vukovske. On je 1535. po svoj prilici još uvijek stvarno držao Szentillye, tada svakako već zapušten i uvelike raseljen posjed na ničijoj zemlji između turskih i kršćanskih uporišta. Tako je ovaj spomen Szentillyea uz ime Vida Srdića posljednji poznati predturski zapis o tome naselju.

Vlastelin Vid nadživio je i pad Szentillyea pod tursku vlast. To znamo jer ga spominje još i pismo Franje Tahyja, poslano 4. veljače 1537. iz utvrde Gorbonok (Kloštar Podravski) vrhovnom kapetanu Ivanu Katzianeru, s vijestima o padu požeške utvrde i utvrde požeškog Kaptola u turske ruke. Tahy tu uz ostalo kaže da je nedavno kralju Ferdinandu u Beč poslao svoga “posebnoga službenika, odličnoga Vida Sterlicha” (specialem seruitorem nostrum, egregium Vitum Sterlich), kao glasnika i predstavnika u stanovitim poslovima.225 Iako mu je prezime u tom pismu zabilježeno malo drukčije (tako da bi upućivalo na izgovor Strlić, Štrljić ili sl.), a uza nj nema ni posjedničkog pridjevka, jedva da može biti sumnje u to kako je taj Tahyjev pouzdanik u najtežim vremenima turskog osvajanja bio istovjetan ranijemu gospodaru Szentillyea na mjestu Vinkovaca.

U maloj pregršti izvora što ih zasad imamo o posljednjem vinkovačkom vlastelinu Vidu, njegovo je prezime zabilježeno na tri osnovna načina. Obliku Serlyth/Serlygh, zabilježenom 1516. i 1524, govori u prilog to što ga je u jednom slučaju supotpisao sam njegov nositelj. Oblik Serdyth, zabilježen oko 1515. i 1535, vrlo je pravilan zapis razmjerno dobro poznatog prezimena Srdić. Napokon, oblik Sterlich (iz 1537) mogao bi prije nego ostali biti rezultat nekakva lapsus calami. S obzirom na razmjerno dug vremenski raspon što je zacrtan zasad poznatim vrelima o njemu (od oko 1515. do 1537), posve je vjerojatno da će se o Vidu Srliću ili Srdiću naći još koji zapis pa će se tako lik zadnjeg vlastelina u Szentillyeu možda moći i malo bolje osvijetliti.

223 Riječ je o dvama računima što su sačuvani u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, sign. DL. 104 635 i DL. 104 636. Citiram prema Kubinyi, Főpapok, 178, bilj. 50.224 Buturac, Pisani spomenici, 376-7, br. 476. Usp. i regest iz habsburških Kraljevskih knjiga u Bojničić, “Kraljevske darovnice”, 245-6, br. 62.225 Šišić, Hrvatski saborski spisi, sv. 2: 11-12, br. 6.

78

21. Ilinci i Vinkovci u osmanskim izvorima

Iako je tursko osvajanje naprasno prekinulo slijed vlastelinske povijesti u Szentillyeu (i drugdje), kao i produkciju pisanih izvora u kojima je ona ostala zabilježena, ipak su s druge strane upravo izvori potekli od osmanskih vlasti neobično vrijedni za točno tumačenje ranijih prilika, osobito u pogledu topografije i demografije, ne samo u Szentillyeu, nego i na čitavome od Turaka osvojenom prostoru. Podaci osmanskih poreznih popisa za Slavoniju i Srijem, s kojima se počinjemo podrobnije upoznavati tek u novije vrijeme, kriju odgovore na mnoge srednjovjekovne topografijske zagonetke, ponajprije zahvaljujući činjenici da upravo oni tvore “kariku koja nedostaje” između srednjovjekovnih i uvelike promijenjenih modernih (poslijeturskih) topografsko-demografskih prilika. Sve se to može upravo školski oprimjeriti na slučaju Vinkovaca i njegovih srednjovjekovnih preteča.

Teritorijalnu dinamiku turskih osvajanja poznajemo poglavito preko podataka o zaposjedanju važnijih utvrda koje su kršćanske snage pokušavale braniti. O osvajanju područja što se prostiralo između tih utvrda možemo stoga zaključivati samo posredno i okvirno. Tako i za uže područje Vinkovaca, na kojem nije bilo nikakve poznate utvrde, ne znamo točnu godinu turskog osvajanja, nego samo da se ono dogodilo između 1526. i 1536. U godini kobne Mohačke bitke, naime, Turci su ovladali samo glavninom Srijema i uskim podunavskim pojasom s tamošnjim utvrdama od Iloka do Erduta, kao i najdonjom Podravinom sa strateški važnim Osijekom. Ni tu se turska vlast nije učvrstila odmah i bez teškoća. Zapadnu granicu svoga srijemskog posjeda Turci su osigurali zauzevši 1529. dvije glavne utvrde na donjem Bosutu, Morović i Nijemce. U Pobosuću su im sljedeće krupnije prepreke bile tek utvrde u Ivankovu i Cerni. Zato se uzima da se oko 1530. za neko vrijeme ustalila turska granica na donjem i srednjem toku Bosuta, uzvodno tom rijekom sve do Vinkovaca. Samo područje Vinkovaca vjerojatno je ipak stajalo pod jačim nadzorom kršćanskih negoli turskih snaga, budući nešto bliže još neosvojenoj utvrdi u Ivankovu negoli turskim utvrdama uz Dunav ili onoj u Nijemcima. Do novih velikih pomaka turskih granica prema zapadu došlo je 1536, kada se pokazalo da većina slavonske vlastele ipak neće pristati uz kralja Ivana Zapolju, koji je priznavao sultanovu vrhovnu vlast. Tada su združene snage bosanskog i smederevskog sandžak-bega osvojile ne samo gornje Pobosuće s Ivankovom i Cernom, nego i čitavu Đakovštinu, područje Dilj-gore te Posavinu sve do Jasenovca. U neuspjelu pokušaju da Turcima preotme Osijek i obrne nepovoljan razvoj ratovanja u donjem međurječju Drave i Save, kršćanska vojska pod zapovjedništvom habsburškog časnika Ivana Katzianera našla se u jesen 1537. i u Ivankovu, ali samo zakratko i bez ikakvih trajnijih posljedica. Od tada je Pobosuće zadugo ostalo izvan dosega kršćanskih ratnih operacija. Uskoro se našlo duboko u zaleđu tursko-slavonske granice, u razmjernoj sigurnosti osmanskog državnog poretka.226

U jednom banskom izvješću s početka 1538. nalazi se prva vijest o upravnom razgraničenju u turskoj Slavoniji. Prema njoj se vlast smederevskog sandžak-bega protegnula “sve do Ivankova”, a zapadno odatle počeo se organizirati novi sandžak.227

Takvo se prvotno razgraničenje održalo kroz čitavo vrijeme turske vladavine, pošto su se do kraja ustrojila dva glavna sandžaka u međurječju, Srijemski i Požeški. Srijemski

226 Bösendorfer, Crtice, 315-320; Istorija naroda Jugoslavije, sv. 2: 168-370; Šabanović, Bosanski pašaluk, 58-59; Mažuran, “Vinkovci”, 69-77; Mažuran, “Turske provale”, 20-33.227 Šišić, Hrvatski saborski spisi, sv. 2: 156-163, br. 100, posebno str. 160.

79

je sandžak u svome zapadnom dijelu obuhvaćao čitavo Pobosuće skupa s južnom stranom donjeg Povučja. Najranije naznake u turskim izvorima što upućuju na začetak organizacije zasebnoga Srijemskog sandžaka potječu iz 1540. Do polovice 16. st. već su bila sastavljena i dva porezna ili katastarska popisa Srijemskog sandžaka, oba nepotpuna ili nepotpuno sačuvana, ali bogata podrobnim podacima. Čuvaju se u Istanbulu (Başbakanlık Osmanlı Arşivi, fond Tapu Defter, br. 437 i 1000); prvi se datira u 1546, a drugi oko 1550. Prema prvome od ta dva popisa, u zapadnom dijelu Srijemskog sandžaka bila su ustrojena dva sudbena okruga, zvana kaze ili kadiluci, sa sjedištem u Iloku i u Nijemcima. To je tako ostalo i u popisima iz druge polovice 16. st. Jedan od njih (BOA, TD br. 549), načinjen za vladavine sultana Selima II (1566-74), ujedno je i jedini porezni defter Srijemskog sandžaka što je do sada u cijelosti objavljen. Prema tome se popisu kaza Nijemci sastojala od pet nahija (Nijemci, Ivankovo, Podgorje, Posavlje i Rača).228

Na raspolaganju zasad imamo podatke samo dvaju osmanskih popisa: onog nastalog oko 1550. (TD br. 1000), na temelju Engelovih izvoda, i onog sastavljenog oko 1570. (TD br. 549), dostupnog u McGowanovu izdanju. Iako je, dakle, povjesničarima bez osmanističke spreme uvid u slavonsko-srijemsku osmansku građu još uvijek samo djelomičan, ipak je njihov položaj sada neusporedivo povoljniji nego što bi bio bez ikakva uvida u tu građu. Tako se uz pomoć turskih katastarskih deftera napokon potpuno razjašnjava i odnos dvaju ključnih srednjovjekovnih naselja na mjestu Vinkovaca.

Prema Pálu Engelu, u popisu sastavljenom oko 1550. navodi se u sklopu Ivankovačke nahije “selo Vinkovci, drugim imenom Ilinci” (kariye-i Vinqīvče nam-i diğer Ilīnče). Uz to se za Ilince kaže da je to mezra, tj. pustoselina ili staro selište, koju obrađuju žitelji selâ Vinkovci, Trbušanci i Ostrovo.229

U popisu iz vremena Selima II, u sklopu nahije Ivankovo navodi se “selo Vinkovci” (kariye-i Vinkofçi). Ono ima 17 kuća, čiji se domaćini nabrajaju poimence: Miren Blaž, Jakob Lovrić, Ivaniš Blaž, Tomaš “doselac”, Mihal Matko, Adam Tiha, Ivaniš Marko, Blaž Đurađ, Mate Damjan, Đura Marko, Ivaniš Đurić, Petar Matija, Toma Vuksan, Paval Petre, Ivan “doselac”, Damjan “doselac” i Krsćan (Krstan?) “doselac”. Slijede brojčani gospodarski podatci, a pri kraju se kaže da raja iz tog sela posjeduje obradivu zemlju u mezrama Ilinci (İlinçi) i Neradovci u istoj nahiji. Prema broju kuća Vinkovci su tada spadali među veća sela u Ivankovačkoj nahiji, jer je njezinih 26 sela u prosjeku imalo samo 13-14 kuća. Osim same “varoši” Ivankovo (68 kuća), od Vinkovaca je u toj nahiji bilo veće devet sela, s brojem kuća u rasponu od 19 do 29.230

Mezra Ilinci u tom se popisu spominje na još dva mjesta. O selu Zalužje (Zalujiye) u istoj nahiji kaže se da njegovi žitelji posjeduju obradivu zemlju u

228 O organizaciji Srijemskog sandžaka i njegovim poreznim popisima v. Istorija naroda Jugoslavije, sv. 2: 172-3; Šabanović, Bosanski pašaluk, 63-65; Zirojević, “Upravna podela”, 13-16. Srijemski porezni popis iz doba Selima II objavio je McGowan, Sirem sancağı, koji u “Uvodu” (osobito str. li-lvi) daje pregled poreznih popisa Srijemskog sandžaka i raspravlja o stupnju istraženosti te vrste građe. Osim gore navedenih popisa, Šabanović, Bosanski pašaluk, 65 i bilj. 14, spominje još i Tapu defter br. 620 kao popis Iločkog ili Srijemskog sandžaka nastao također oko polovice 16. stoljeća.229 Tapu Defter 1000, str. 136. Tako prema Engel, “A török dúlások”, 297, br. 122; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentillye i Vinkovc (1).230 McGowan, Sirem sancağı, 461-487, osobito 464. Imena vinkovačkih žitelja ovdje su doslovce transliterirana iz McGowanova turskog latiničnog sustava u hrvatski.

80

mezrama Ilinci i Neradovci te livadu ili pašnjak Milovanci blizu sela.231 U popisu sela Čerić ili Cerić (Çeriť), koje pripada Vukovarskoj nahiji u Iločkom kadiluku i ima 33 kuće, kaže se također da mu žitelji posjeduju zemlju u mezri Ilinci u Ivankovačkoj nahiji.232

Navedeni podaci ne ostavljaju mjesta dvojbi da je “mezra Ilinci” iz ranih turskih popisa isto što i predtursko naselje Szentillye. Szentillye i Ilinci tvore, prema tome, mađarsko-hrvatski toponimski par kakav je, u tipološkom smislu, dosta uobičajen u dravsko-savskom međurječju. Hrvatska je inačica nesumnjivo bila u upotrebi i prije turskog osvajanja. Ipak, stjecajem okolnosti ona tada još nije bila nigdje zapisana, ili se takav zapis nije sačuvao. Stoga se i u ovom radu smatralo da bi zamjena oblika Szentillye, koji je u predturskim izvorima redovit, hrvatskim oblikom Ilinci, koji je posvjedočen samo kasnije, značila povijesni anakronizam. Zanimljivo je uočiti da se posve isto dogodilo i s drugim Szentillyeom u Vukovskoj županiji, kojeg također tek turski izvori bilježe kao Ilince; s tom važnom razlikom da to potonje naselje nije ni u tursko doba posve opustjelo, nego je štoviše isprva bilo središte jedne nahije (prema popisu nastalom oko 1550), a potom selo s 43 kuće u nahiji Nijemci (prema popisu iz doba Selima II).233

Jednako tako nema dvojbe da je “selo Vinkovci” koje turski popisi navode u Ivankovačkoj nahiji istovjetno naselju ili posjedu što je pod istim imenom zabilježeno 1491. i 1524. Ono je stajalo tako blizu “mezri Ilinci” da ne samo da su njegovi žitelji ondje imali posjede, nego se moglo smatrati i da su Vinkovci i Ilinci dva imena jednog te istog sela. Otud se može zaključiti da je, od svih “područnih sela” što su okruživala srednjovjekovno trgovište Szentillye, ovome najbliže stajalo upravo selo Vinkovci. Napomenimo uzgred da ni oni drugi, zapadni Vinkovci, čije se zapise isprva pogrešno povezivalo s gradom na Bosutu, nisu u tursko doba odmah posve nestali: popis Požeškog sandžaka iz 1579. navodi ih kao selo sa samo šest kuća u sklopu nahije Nivna (Levanjska Varoš).234

Podaci turskih popisa neizbježno nameću pitanje: zašto je srednjovjekovno trgovište Szentillye opustjelo, za razliku od više manjih naselja u njegovoj okolici koja su se i pod Turcima održala kao sela? Najvjerojatnije objašnjenje su ratna razaranja (poglavito ona 1536), koja su mogla najjače pogoditi upravo središnje naselje s velikom župnom crkvom i možda kakvim elementima fortifikacije, iz kojih se osvajačima moglo pokušati pružiti bezuspješan otpor. Sami turski popisi pokazuju da je naselje Szentillye/Ilinci bilo po svoj prilici naglo raseljeno. Naime, u onim žiteljima okolnih sela Vinkovaca, Trbušanaca, Ostrova, Cerića i Zalužja koji prema popisima drže zemlje na selištu opustjelih Ilinaca treba očito vidjeti nekadašnje stanovnike Ilinaca ili njihove potomke. Oni su zacijelo pod ovom ili onom vrstom prisile napustili domove u Ilincima i preselili se u obližnja sela, iz kojih su i dalje mogli obrađivati i koristiti svoje posjede na zemljištu napuštenog sela.

Na istom se tragu možda može tumačiti i odsutnost hrvatskog imena Ilinci u predturskim izvorima. Ta je toponimska inačica bila u uporabi poglavito u selima oko Szentillyea, a sami su žitelji toga trgovišta, kao i njegovi vlastelini te njihovim

231 McGowan, Sirem sancağı, 481.232 McGowan, Sirem sancağı, 145.233 McGowan, Sirem sancağı, 433-4; Engel, “A török dúlások”, 297, br. 123; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentillye (1).234 Popis sandžaka Požega, 229; Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Vinkovc (2).

81

posredovanjem i županijske vlasti, koristili mađarski oblik. Kada je Szentillye raseljen, nositelji upotrebe tog izvornog i službenog imena nestali su ili se raspršili pa je ono ustupilo mjesto inačici koja se govorila u okolici naselja.

22. Szentillye poslije Szentillyea

Srednjovjekovno naselje Szentillye pokraj crkve sv. Ilije bilo je oko polovice 16. stoljeća pusto, a žitelji okolnih zaselaka nazivali su ga Ilinci. Takvo je bilo stanje “na terenu”. No, za to lokalno činjenično stanje nije se odmah znalo u širim okvirima i na višim razinama društvenog života. Pojedine društvene strukture, u ovom kao i u mnogim drugim slučajevima, reproducirale su nestalo stanje još desetljećima, kao svojevrstan fiktivni produžetak ranijih stvarnih prilika. Međurječje Drave i Save, skupa s glavninom ugarskog Podunavlja, bilo je osobito pogodno za takvu “fikcionalizaciju” jer je tijekom druge četvrtine 16. st. dospjelo pod osmansku vlast i tako postalo odsječeno ne samo od onih dijelova Ugarsko-hrvatske kraljevine koji su izbjegli osmansko osvajanje, nego i od nekoć bliskih političkih i kulturnih središta zapadnokršćanske Europe. Kašnjenje “zapadnih” znanja za stvarnim prilikama u izgubljenim krajevima očitovalo se osobito u dvije sfere: u politici kraljevskih donacija i u zemljopisnoj znanosti, koja je na prijelomu srednjeg i novog vijeka doživjela velik procvat.

Desetljećima poslije proširenja osmanske države na velik dio Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, nasljednici nekadašnjih vladara odbijali su priznati da je posrijedi trajan gubitak državnog teritorija te su u svojim kancelarijama nastavljali raspolagati posjedima na područjima pod turskom vlašću slično kao što su to činili i kraljevi starijih dinastija. To se osobito odnosilo na dvojicu kraljeva Habsburgovaca, Ferdinanda I (1527-1564) i njegovog nasljednika Maksimilijana II (1563-1576), koji su raznim pojedincima i ustanovama izdali mnogo darovnica i potvrdnica u vezi s vlasničkim i drugim pravima faktično izgubljenim ili nestalim u turskom osvajanju. Većina se tih privilegija nije sačuvala u izvornicima što su ih dobivali primatelji, nego samo u (skraćenim) prijepisima u registraturnim knjigama poznatim kao Libri regii, “Kraljevske knjige”. Otud znamo i za potvrdnicu koju je 18. travnja 1562. u Linzu izdao Maksimilijan II, tada još samo češki kralj. U njoj se Tomi, Barbari i Ani, djeci pokojnog Nikole Gratkovačkog (Gradkowachky), potvrđuje pravo na posjede Alsógradpataka i Felsőgradpataka u Požeškoj županiji te na posjedovne udjele u Szentzsorvaltu, Szentillyeu i Okovcima u Vukovskoj županiji. Troje primatelja potvrdnice izjavilo je prethodno da su njihovi preci “od davnine” (ab antiquo) držali navedene posjede, a da ih i oni sami drže “koliko im to Turčin dopušta”.235

Već i redoslijed navođenja posjedâ u toj potvrdnici daje naslutiti da su Gratkovačkima po važnosti na prvom mjestu bila dva posjeda u Požeškoj županiji. To su zapravo dva dijela srednjovjekovnog posjeda Gradpotok ili Grádpataka, koji je u izvorima zabilježen više puta od 13. do 15. stoljeća i koji se nalazio uz donju Orljavu na mjestu današnjeg sela Ratkovice (na pola puta između Pleternice i Nove Kapele). U turskoj upravnoj organizaciji to je selo spadalo u Drenovačku nahiju Cerničkog 235 Királyi könyvek, br. 3.981 (sv. 3: 739, br. 981): Nova donatio bonorum infrascriptorum pro parte nobilium Thomae Gradkowachky necnon Barbarae ac Annae similiter Gradkowachky ex Nicolao condam Gradkowachky. Predmet potvrdnice su, prema slovu izvornika: totales possessiones Alsogradpathaka et Felsewgradpathaka in de Posegha, ac totales portiones possessionariae in possessionibus ZenthSorwalth, ZentIllye, et Okowch in de Walko comitatibus existentibus habitae . Dokument je objavio Bojničić, “Kraljevske darovnice”, 128-9, br. 196, s pogrešnim čitanjem pridjevka-prezimena troje destinatara kao Gradhowachky, odnosno “Gradovački”.

82

sandžaka. Izvori iz 16. i 17. stoljeća bilježe ga kao selo Gradkov (Gratkov) Potok, podijeljen na Donji i Gornji.236 Tome potpuno odgovaraju mađarske inačice zapisane u Maksimilijanovoj potvrdnici. I današnje ime Ratkovica očito je poteklo od starijega *Gratkovica. S istim je mjesnim imenom svakako u vezi i pridjevak ili prezime troje primatelja potvrdnice, Gratkovački. Zanimljivo je pritom da su oni nosili hrvatski pridjevak izveden od hrvatske inačice imena mjesta, Gratkov (Potok), a istodobno su sámo ime svojega nekadašnjeg matičnog posjeda naveli u mađarskoj inačici.

Ti Gratkovački, ili, rekli bismo danas, Ratkovački, polagali su odnekud pravo i na udjele u tri posjeda iz stare Vukovske županije. Ta nam je skupina od tri posjeda već poznata, iako je ime Szentszalvátora u tome izvoru navedeno u manje čistom, pučki preinačenom obliku Szentzsorvalt (čit. Sentžorvalt). Poznato je da je složeno mađarsko-latinsko ime Szentszalvátor pojednostavljeno u oblik Zsolvart (Žolvart) već puno ranije, a turski porezni popisi iz sredine 16. stoljeća pokazuju da je od srednjovjekovnog sela tada ostala samo mezra ili pustoselina zvana Žolvar ili Zulvar, u blizini tadašnjeg sela Trbušanci.237 Skupina sastavljena od upravo tih triju posjeda pojavila se prvi put u izvorima još 1507-8, prigodom diobe imeđu Lovre Bánffyja Gorjanskog i Ivana Kishorváta. Ta su dvojica tada dogovorno predala svoje udjele u Szentszalvátoru, Szentillyeu i Okovcima Kishorvátovim rođacima Jurju i Stjepanu. Pri samoj primopredaji spomenuti su tada još i Stjepanov sin Martin i kćeri Fruzina i Margareta. Više od pola stoljeća kasnije, na iste te udjele polaže pravo obitelj Gratkovački, čiji članovi tvrde da su ih uživali njihovi preci. To vjerojatno znači da su Gratkovački bili potomci nekojeg od onih rođaka Ivana Kishorváta iz 1507-8. Druga je mogućnost da su ti Kishorvátovi rođaci ubrzo poslije 1508. prodali svoje udjele u Szentszalvátoru, Szentillyeu i Okovcima precima ovih Gratkovačkih o kojima govori potvrdnica iz 1562. Što je od toga točno neće se dati utvrditi bez pronalaska novih izvora. U svakom slučaju, potvrdnica iz 1562. prožeta je povijesnim anakronizmom. Govori o posjedima koji nose srednjovjekovna imena i nalaze se u srednjovjekovnim županijama, iako su u stvarnosti i ta imena i te županije nestali pod valom promjena što ih je donijelo tursko osvajanje četvrt stoljeća ranije. Tvrdnja Gratkovačkih da svoja imanja na donjoj Orljavi, na Bosutu i u gornjem Povučju drže onoliko koliko im to Turci dopuštaju bila je popriličan eufemizam. S tim posjedima svojih predaka oni zapravo nisu imali više ništa. I Donji i Gornji Gratkov Potok (u Drenovačkoj nahiji Cerničkog sanžaka), i Okovci kod gornje Vuke (vjerojatno u nahiji Poljana Požeškog sandžaka), i Ilinci i Žolvar (u Ivankovačkoj nahiji Srijemskog sandžaka) – nalazili su se tada na tlu Osmanskog Carstva i imali turske gospodare.

Sličan je anakronizam i javljanje mjesnog imena Szentillye u ranoj kartografiji. Prikupljanje i usustavljivanje geografskih znanja koje se razmahalo u doba Renesanse najjasnije se odrazilo na polju kartografije. Prvi nešto podrobniji kartografski prikazi međurječja Drave i Save pojavljuju se već potkraj 15. stoljeća, na zemljovidima Nikole Kuzanca, Henrika Hammera-Martellusa i Francesca Rossellija. Znatno bogatiji zemljopisni sadržaj unesen je na Zemljovid Ugarske (Tabula Hungariae) koji je u

236 O srednjovjekovnom Gradpotoku ili današnjoj Ratkovici v. Csánki, Magyarország, 2: 409-410; Buturac, “Plemićke obitelji”, 22; Engel, “Pozsegamegye” (rukopis), s. v. Gradpatak.237 Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Szentszalvátor (Zsolvart); McGowan, Sirem sancağı, 477. U ranije razmatranoj listini bosanskog kaptola iz 1491. Szentszalvátor je naveden među pripadnostima kaštela Laslovo, a Žolvart (Solwarth) među onima kaštela Slakovci. Ipak se čini da se u osnovi radilo o jednom te istom posjedu, kao što je i ime Žolvart pučka izvedenica “učenog” imena Szentszalvátor. Treba uočiti da se inačica zapisana 1562. razlikuje od oblika Žolvart ne samo po zadržavanju sastavnice szent-, nego i po metatezi likvida, što bi moglo značiti da su postojale dvije podvarijante pučkog oblika.

83

rukopisu izradio tajnik ostrogonskog nadbiskupa Lazar između 1514. i 1520, i koji je uz neke nadopune objavljen tiskom 1528. u Ingolstadtu. Tu je kao pritoka Save naznačena i riječica Bosut (Bazota flu.), uz koju su ucrtana sljedeća mjesta: Rača blizu ušća, Szentlőrinc (utvrda kod današnjeg Podgrađa na Bosutu) pokraj početka Bosuta, a Morović (Maroth) na zemljištu između Bosuta i Save. Lijevo ili, prema karti, zapadno od Bosuta ucrtana su mjesta Nasch (?), Bereczlo (Berkasovo?) i Ilcs (kaštel Ilača pokraj Ilinaca u Srijemu). Još zapadnije odatle su, prema karti, Nijemci (Nemeti), Slakovci (Slawkocz) i Ivankovo (Ywanka); sjevernije je Erdevik (Erdwig). Na Savi su u bližoj okolici Brčko (Barka) i Újvár, a Županja (Zapana blacio, tj. Županje Blato) prikazana je na nekakvu neimenovanom rukavcu Save.238 (Karta 7.)

Sličan prikaz Pobosuća dao je, oslanjajući se na Lazara, i Giacomo Gastaldi na svojem zemljovidu podunavskih i sjevernojadranskih zemalja iz 1546.239 U toj kartografskoj tradiciji još uvijek, dakle, nema srednjovjekovnog preteče Vinkovaca među naseljima u Pobosuću. Nema ga ni na zemljovidima Augustina Hirschvogela (umro u Beču 1553), koji svojim viđenjem međurječja Drave i Save stoji donekle po strani od glavnih kartografskih tradicija 16. stoljeća. Njegova karta južnoslavenskih zemalja između Dunava i Jadrana tiskana je postumno 1565. u Nürnbergu, a u novoj obradi ju je i Abraham Ortelius 1573. uključio u svoj znameniti atlas Theatrum orbis terrarum.240 Hirschvogel je čitavo srednje i donje međurječje Drave i Save nazvao Windischland, tj. Slavonija. Bosut je kod njega prikazan kao velik polukružan rukavac Save koji se na donjem (istočnom) kraju račva u dva kraka. (Zapadni bi se krak moglo tumačiti i kao Bosutovu pritoku Studvu.) Za razliku od Lazarove karte, ucrtane su prilično točno i Karašica i Vuka, ali su im pobrkana imena (barem je tako u Orteliusovoj verziji): prva se zove Walpo, očito zbog Valpova koje joj se nalazi blizu ušća u Dravu, a druga Krasso. Na desnoj strani srednjeg toka Vuke je mjesto Herman, a oko gornjeg toka su ucrtani Podgorač, Našice, Gorjani i Palina. Bosut sa zapada prima manju pritoku (zacijelo Biđ), uz koju je ucrtana Cerna, koja je prikazana kao grad opkoljen vodom, jednako kao i malo sjeverozapadnije Ivankovo (Iwanch), čiji su vodom ispunjeni opkopi također povezani s Bosutom. Istočno od donjeg toka Bosuta je Szentlőrinc (S. Lorencz) ili Podgrađe. Na “otoku” koji Bosut zatvara sa Savom tri su naselja: Nijemci (Nemethi) na srednjem toku Bosuta, Milotz na donjem toku i Opowetz na obali Save. Na suprotnoj, bosanskoj strani Save su Brčko (Barka, kod Orteliusa iskvareno u Sarka) i Újvár. Hirschvogelov Opowetz nalazi se ondje gdje Lazar (kao i poslije Lazius) smješta Raču. Da Hirschvogelovu toponimiju ne treba uzimati olako pokazuje činjenica da se iz srednjovjekovnih i turskih izvora doista zna za Opojevce u zapadnom susjedstvu Rače.241 Milotz bi se s obzirom na smještaj (na donjem Bosutu kod spoja sa zapadnim krakom ili možebitnom Studvom) mogao

238 Tiskana Lazarova karta iz 1528. nalazi se danas u Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti; ta je knjižnica više puta objavila reprodukciju cijele karte u boji, u obliku plakata. V. uz to Szathmáry, Descriptio Hungariae, 71-76; Hrenkó i Papp-Váry, Magyarország, 54-55; Kalić, “Najstarija karta”. Kopije Lazarove tiskane karte izdavali su Andrea Vavassore 1553. u Veneciji, Pirro Ligorio 1559. u Rimu, Ivan Zsámboky-Sambucus 1566. u Beču itd. (usp. Szathmáry, Descriptio Hungariae, 105-6, 123-4, 153-4).239 Szathmáry, Descriptio Hungariae, 95-96.240 O Hirschvogelu v. Banfi, “Sole surviving specimens”, 90-93; Szathmáry, Descriptio Hungariae, 146, oboje s nečitljivom reprodukcijom karte tiskane 1565. Za Orteliusovo izdanje iz 1573. v. Pandžić, Pet stoljeća, 47 i 49, br. 35. Dobro čitljive reprodukcije potonje verzije donose i Gaćina, Slavonija, 5, i Marković, Slavonija, 12 (samo slavonski odsječak). Djelomice uz pomoć Orteliusovog izdanja Hirschvogelovu kartu “Ilirika ili Slavonije” objavio je u svojem atlasu iz 1578. i Gerard de Jode (Pandžić, Pet stoljeća, 54-55, br. 43).

84

tumačiti i kao iskrivljen zapis imena Morović (Maroth kod Lazara); no, ne može se previdjeti ni činjenica da upravo oko Bosuta i između Bosuta i Save srednjovjekovni izvori doista znaju za mjesta što su se zvala Milovci ili slično.242 (Karta 8.)

Po svoj je prilici vinkovački Szentillye prvi put kartografski registriran tek na znamenitom zemljovidu Ugarske (Regni Hungariae descriptio vera) koji je između 1552. i 1556. izradio i u Beču dao tiskati Wolfgang Lazius, dvorski liječnik kralja Ferdinanda I Habsburgovca, povjesničar i geograf. Laziusova je karta Ugarske po bogatstvu donesenih podataka slična Lazarovoj, koja je Laziusu svakako bila poznata, ali je gradivo na njoj bitno drukčije uređeno i uključuje mnogo novih pojedinosti. U jednoj od više legendi (kartuša) na svojem zemljovidu, Lazius je nabrojao ukupno 24 osobe iz raznih dijelova Ugarske, Erdelja i Slavonije koje su mu pomogle pri izradi djela.243 (Karta 9.)

Laziusova predodžba o manjim vodotocima u donjem međurječju Drave i Save po zamršenosti je bliža Hirschvogelovoj nego Lazarovoj. Vuku, na čijem je ušću u Dunav ispravno smjestio Vukovar, Lazius zove Valpo i na njezin gornji tok pogrešno smješta utvrđeni grad Valpovo. Bosut (Bozwtha) prema Laziusu ima dva lijeva pritoka: u gornjem toku Valko, što je ime koje inače pripada Vuki, koji po položaju odgovara otprilike Ervenici; i u donjem toku Studvu (Stubna), koja je zapravo Bosutova desna pritoka. Osim toga je gornji tok Bosuta u Laziusovu prikazu nekim okomitim vodotokom povezan sa Savom, tako da Bosut i taj neimenovani vodotok zajedno tvore, slično kao u Hirschvogela, neku vrstu odvojka ili rukavca Save, zatvarajući s njom prostran “otok” koji je u srednjovjekovnim izvorima doista poznat kao Bázaköz ili Vízköz, tj. Međubosuće ili Međuvođe. Na tome “otoku”, uz neimenovani desni pritok (ili zapadni krak) Bosuta, Lazius je nanizao ova tri naselja, idući sa sjevera prema jugu: Ivankovo (Wanka, umjesto točnoga Ivanka ili Iwanka), Szentillye (Z. Helye) i Nijemce (Chotnemety, tj. Tótnémeti). Prema priloženoj legendi, može se zaključiti da je Ivankovo prikazano kao utvrđeno mjesto, Szentillye kao veće trgovište, a Nijemci kao manje trgovište. Na obali Save na istome zemljištu prikazana je utvrda Rača, a blizu nje je na savskom otočiću utvrđeni Újvár. Ostatak prostora zauzima crtež bogato ukrašene biskupske mitre i pastirskog štapa. Izvan bosutskog “otoka”, na mjestu gdje se gornji tok Bosuta spaja sa svojim zapadnim pritokom (ili krakom), prikazana je utvrda Herman, a pokraj ušća potoka Valko u Bosut trgovište Morović (Maroth). Malo više na potoku Valko je utvrđeno mjesto Palina (Palyna), a oko njegova početka još i utvrde Berkasovo (Bereczlo) i Erdevik (Erdwig). Dalje niz Bosut nema naznačenih mjesta uza samu riječicu, ali su blizu nje trgovište Illesy i utvrda Naygallas (Manđelos?), koji već leže na padinama Fruške gore (Arpatarro). Pokraj ušća Bosuta u Savu nalazi se Mitrovica (Z. Demeter).

Pouzdanost i egzaktnost Laziusove karte očito je samo približna. Iako je većina općih odnosa između naznačenih naselja i prirodnih sastojaka reljefa predočena realistično, prostorni omjeri su poremećeni, a i o nekim činjeničnim odnosima Lazius

241 Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Apajovc. Opojevci su i danas šumovito zemljište južno od Morovića, prema Savi (Veliki atlas Hrvatske, sekcija 116).242 Milovac se 1491. spominje kao dio vlastelinskog sklopa oko Szentillyea; Melovci ili Milci navode se među pripadnostima Selne i Brčkog (vjerojatno im odgovara zemljište Miljevci kod Bošnjaka); Milkovci su poznati kao pripadnost Vérvára (*Virgrad) i Otoka. Usp. Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), s. v. Milevci, Milkovc, Milovác.243 Osnovno o Wolfgangu Laziusu v. u Szathmáry, Descriptio Hungariae, 115-8; Hrenkó i Papp-Váry, Magyarország, 58-59. Dobro čitljivu reprodukciju ovdje razmotrenog odsječka Laziusove karte v. i u Marković, Slavonija, 77.

85

je bio netočno obaviješten ili je prikupljene informacije povezivao u cjelinu netočnim pretpostavkama. Ipak, kasniji europski kartografi nisu imali mogućnost da korigiraju i poboljšaju Laziusove zemljopisne spoznaje o nekadašnjem ugarskom Podunavlju koje je došlo pod osmansku vlast. Sve do kraja 17. st. to je veliko područje uvijek iznova prikazivano uglavnom na temelju manjkava i, kako je vrijeme protjecalo, sve više zastarjela Laziusovog djela. Ovisno o podrobnosti pojedinog zemljovida, autori su izostavljali ovaj ili onaj Laziusov podatak, ali su malo što mogli dodati onome što su kod njega našli. Tako je Giacomo Gastaldi, na svojoj karti zemalja između Mletaka i Carigrada (1560), među naseljima na bosutskom “otoku” ostavio samo Ivankovo i Nijemce, a ispustio je Szentillye i Raču; osim toga je oko srednjeg i gornjeg toka Bosuta ostavio mjesta Illesy, Morović, Palinu i Herman. Istovjetan prikaz Pobosuća imaju i mletačke karte iz 1566. s prikazima tadašnjih ratnih operacija u Ugarskoj.244

Nasuprot tome je Christian Sgrothen, na karti “Germanije” iz 1565, od Laziusovih mjestâ između Bosuta i Save zadržao samo Z. Helye.245 Mathias Zündt je na svojoj velikoj karti Ugarske iz 1567. posve kopirao Laziusa, ali je na pojednostavljenoj ratnoj karti Ugarske iz 1566. od mjestâ oko Bosuta zadržao samo – Palinu.246 (Karta 10.) Među preradama Laziusa zanimljiva je i karta “glavnih mjesta u Ugarskoj” (1571) Ivana Zsámbokyja-Sambucusa, gdje su od pobosutskih mjesta naznačeni samo Nijemci (Colnometi!) i Mitrovica, a istovjetnu je kartu u novoj obradi 1579. ponovio i Abraham Ortelius.247 S druge strane, bez spomena vrijednih izmjena, barem što se tiče donjeg međurječja Drave i Save, Laziusovu su kartu ponavljali Gerard de Jode u atlasu iz 1578, Gerhard Mercator u atlasu iz 1585. (kasnije mnogo puta iznova izdavanom), Nicolo Doglioni 1595, Theodor de Bry 1596, John Speede 1626, Willem Janszoon Blaeu i Johannes Blaeu oko 1647, Nicolas Sanson oko 1670, Frederik de Wit 1688. i drugi.248 (Karta 11.)

Svi su se ti kartografi u prikazu starog ugarskog Podunavlja tako dosljedno držali Laziusa da su prepisivali i njegove pogrešne načine bilježenja pojeidnih toponima. Tako su, na primjer, ime Ivankova svi ponavljali kao Wanka ili Vanca, bez početnoga slova I koje je ispustio Lazius. To je pak u novijoj literaturi o povijesti Vinkovaca dovelo do zanimljive zabune. Prevoditelj spominjane Schulzerove rasprave, Jovan Georgević, ustvrdio je u jednoj popratnoj bilješci da se na karti Ugarske koju je “1560. godine” (tj. zapravo 1585) objavio Gerhard Krämer-Mercator, na ondje prikazanoj okuci Bosuta, nalazi zapisano ime Vinko. Taj je kartografski spomen Vinkovaca, prema Georgeviću, promaknuo ranijim istraživačima poput Schulzera ili Pavičića. To je Georgevićevo otkriće poslije prenio i naglasio i Švagelj.249 Ipak je posve sigurno da Mercator na svojoj karti nije označio Vinkovce i da je to što je Georgević pročitao kao Vinko zapravo laciusovsko Wanka, tj. Ivankovo.250

244 Szathmáry, Descriptio Hungariae, 129-130 i 149-151; Hrenkó i Papp-Váry, Magyarország, 62-63.245 Szathmáry, Descriptio Hungariae, 145.246 Szathmáry, Descriptio Hungariae, 157-8.247 Szathmáry, Descriptio Hungariae, 165-7 i 171.248 Szathmáry, Descriptio Hungariae, 187-8, 195, 211, 217; Pandžić, Pet stoljeća, 64, br. 60, 65, br. 64, 72-74, br. 75; Hrenkó i Papp-Váry, Magyarország, 70-73, 82-83; Gaćina, Slavonija, 11; Marković, Slavonija, 18.249 Schulzer, “Cibalis-Palina-Vinkovci”, 48; Švagelj, “Vinkovci”, 8-9.250 Nije mi poznato je li na kojem od izdanja Mercatorove Ugarske to Wanka doista iskrivljeno u Vinko. No, na karti Ugarske Nicandera Filipa Fundanusa, objavljenoj u Rimu 1595, umjesto Wanka doista

86

Potkraj 17. stoljeća počeli su kartografima napokon pritjecati svježi podaci o krajevima nekadašnjeg donjeg ugarskog Podunavlja, ali ti su se podaci još neko vrijeme samo ugrađivali u već ukalupljene kartografske prikaze. Na takav je način Giacomo Cantelli da Vignola, radeći “na osnovi najtočnijih karata i najnovijih obavijesti”, 1683. u Rimu objavio kartu zapadne Ugarske, uključivši u nju i Slavoniju razdijeljenu na pet županija. Cantelli je u prikaz Pobosuća, odnosno Međubosuća, unio nove pojedinosti, kao što su na primjer jezerce Virovi ili naselje Spačva, pa i naselje Nijemci (Nemiti) na istočnom dijelu Bosuta, ali je istodobno uza zapadni Bosutov krak ostavio laciusovsku trijadu Wanka-S. Helye-Chotmneto (!), u kojoj je treće ime, izvorno Thotnemety, kod Laziusa također bez dvojbe trebalo predstavljati Nijemce!251 (Karta 12.) Istovjetnu situaciju u Pobosuću Cantelli je predočio i na karti Dalmacije i njezinog zaleđa iz 1684.252 Služeći se Cantellijevim kartama, izradio je 1699. Pavao Ritter Vitezović svoju kartu Kraljevine Dalmacije, zahvativši njome i donju lijevu Posavinu, gdje je u prikazu Pobosuća kopirao Cantellija.253 Tako je još i na samom kraju 17. stoljeća odavna opustjeli Szentillye i dalje živio u kartografiji, i to na mjestu koje mu je stoljeće i pol ranije bio dodijelio Wolfgang Lazius, na zapadnom rubu Međubosuća, uz zapadni krak Bosuta ili vodotok koji gornji Bosut povezuje sa Savom.

Među ranim kartografima koji su u svojim djelima potanje prikazivali međurječje Drave i Save, ni Lazar niti Hirschvogel nisu smatrali da je Szentillye na Bosutu toliko važan da ga valja uvrstiti među prikazana naselja. Tako je mislio tek Wolfgang Lazius, odnosno neki od njegovih informatora koji je poznavao prilike u donjoj Posavini. Mjesto na koje je Lazius na svojoj karti postavio Szentillye sadrži elemente relativne zemljopisne točnosti: Szentillye se doista nalazi između Ivankova i Nijemaca, kao što to predočuje Laziusov niz Iwanka-Z. Helye-Thotnemety. No, istodobno je netočno da se sva ta mjesta nalaze između Bosuta i Save, kao i to da leže uz Bosutov zapadni ili gornji krak. Gledajući u odnosu na prikazane vodotoke, potez koji je Lazius pogrešno pripisao tim trima mjestima zapravo pripada nizu naselja Rokovci-Cerna-Gradište. Položaj koji je s obzirom na tok Bosuta zapravo trebao pripasti Szentillyeu kod Laziusa je prazno. U njegovu neposrednu blizinu kartograf je postavio s istočne strane Morović, a sa zapadne Herman. Malo sjevernije od tog mjesta, uz pritok Bosuta koji je nazvao Valko, stavio je Palinu.

U mjeri u kojoj je prikazao ista naselja kao i Lazius, Hirschvogel je zemljopisno puno pouzdaniji: njemu je Herman na srednjem toku Vuke (pogrešno imenovane Krasso), a Palina puno zapadnije, blizu izvora Vuke i otprilike između Gorjana i Našica. Palina koja je tu jedino mogla biti posrijedi, ona s utvrdom poznatom od druge polovice 15. stoljeća nadalje, doista se nalazila zapadno od Gorjana, a ne u Pobosuću. (Palina se po svoj prilici nalazi i na Lazarovoj karti iz 1528, pod iskvarenim imenom Valina. Lazar ju je smjestio između Đakova i Nevne/Levanjske

stoji Winka, a možda je tako i na karti Alexandera Maira iz 1594. I Mairova i Fundanusova karta izrađene su na temelju Zündtove kopije Laziusa iz 1567. Usp. Szathmáry, Descriptio Hungariae, 203-5 i reprodukcija na unutarnjoj strani korica.251 Čitljivu reprodukciju donjeg (slavonskog) dijela Cantellijeve karte v. u Marković, Slavonija, 20. Osnovno o toj karti v. u Pandžić, Pet stoljeća, 82, br. 96. Novi podaci o istočnom međurječju koje donosi Cantelli nalaze se zapravo već na karti “današnjeg Ilirika” koju je Johannes Blaeu objavio 1669. posvetivši je hrvatskom banu, grofu Petru Zrinskom (Pandžić, Pet stoljeća, 67 i 69, br. 67; Atlas Hungaricus, br. 8).252 Pandžić, Pet stoljeća, 82-83, br. 97.253 Pandžić, Pet stoljeća, 97, br. 118, s reprodukcijom na str. 91.

87

Varoši.) No, kasnija se kartografska tradicija nadovezala na Laziusa, a ne na Hirschvogela, pa je tako i Palina na većini karata iz 16. i 17. st. ostala blizu mjesta koje bi trebalo pripadati srednjovjekovnom preteči Vinkovaca. Takav netočan položaj, i uz to nerazmjerno velika važnost, pripale su Palini naročito na spomenutoj Zündtovoj ratnoj karti iz 1566, gdje je Palina prikazana kao jedino naselje u Pobosuću. Iz kasnije perspektive, od 18. stoljeća nadalje, kada su Vinkovci izrasli u glavno naselje na Bosutu, doista se moglo lako dogoditi da učeni poznavatelji starih karata zaključe kako je u predturskom dobu na mjestu Vinkovaca stajala upravo Palina. Prema položaju koji su mu dali Lazius i njegovi epigoni, Szentillye se nije činio prikladnim za takvu identifikaciju. Neegzaktnost stare kartografske tradicije potekle od Laziusa očito je odigrala presudnu ulogu pri nastanku povijesne formule Cibale-Palina-Vinkovci, koju je prvi zastupao pečuški kanonik i učenjak Szalagyi u drugoj polovici 18. stoljeća.

Osim što je pružila prividne argumente za vezu Vinkovaca s Palinom, Laziusova karta još je zbog jedne pojedinosti zanimljiva za istraživače vinkovačke povijesti, kao i njezine historiografije. To je već spomenuti crtež biskupske mitre i štapa smješten u Pobosuće, odmah desno od niza imenâ Ivankovo-Szentillye-Nijemci. Takve je simbole Lazius inače stavljao blizu biskupskih sjedišta. Po jednu mitru sa štapom nalazimo tako na istoj Laziusovoj karti pokraj Zagreba, Vesprema, Đura, Pečuha, Egera itd. Pomnju koju je Lazius poklonio tim oznakama potvrđuje i činjenica da je uz dva nadbiskupska sjedišta, Kaloču i Ostrogon, prikazano donekle različito znamenje: u tim su slučajevima iza mitre ukrštena po dva pastirska štapa, pri čemu kod Ostrogona jedan štap na vrhu ima volutu, a drugi križ (obilježje nadbiskupskog štapa). U donjoj je Posavini Lazius ucrtao biskupski znamen na dva mjesta: jedan uz obalu Save između Broda i ušća Orljave, a drugi je ovaj između Bosuta i Save. Iz karte nije jasno kojim biskupskim sjedištima pripadaju ti simboli. Ipak je najrazložnije pretpostaviti da prvi treba upućivati na područje Bosanske biskupije, odnosno na njezino sjedište Đakovo (kojeg na Laziusovoj karti uopće nema!), a drugi na područje Srijemske biskupije, odnosno njezina središta Banoštor i Mitrovicu (kaptol sv. Ireneja). Obje su te biskupije u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu bile malene pa su se već i mjesta na koja je Lazius postavio njihove biskupske simbole zapravo nalazila izvan njihovih granica.254

Svako drukčije tumačenje dviju biskupskih mitri u donjoj lijevoj Posavini na Laziusovoj karti teško bi se moglo braniti valjanim dokazima. Pa ipak je intrigantno što taj detalj s Laziusove karte kao da stoji u nekakvu suglasju s barem još jednim malo mlađim izvorom. To je pismo Bartola Kašića iz 1613. o kojem će još biti govora. U njemu se Vinkovci opisuju kao “nekadašnji biskupski grad” (Vincaco già Città episcopale). Ostaje nejasno otkud je Kašiću došlo da o Vinkovcima pribilježi upravo to. O vezi s rimskim Cibalama i njihovom biskupijom on još nije mogao ništa znati. U srednjem vijeku, Vinkovci, tj. Szentillye, nisu ni u kojem smislu bili “biskupski grad” pa Kašiću nije ni s te strane mogao doći nekakav nama možda nepoznat podatak. Ako je, pak, Kašić poznavao Laziusovu kartu ili koju od njezinih mlađih kopija, i dalje začuđuje mogućnost da bi on biskupsku mitru prikazanu pokraj Bosuta povezao baš s Vinkovcima, i to na tako odlučan i nedvosmislen način.

254 Slično je Lazius i u Pečuškoj biskupiji biskupsko znamenje postavio dosta zapadnije od samog Pečuha, na granicu područja koje je već spadalo pod vespremskog biskupa (v. reprodukciju odgovarajućeg dijela Laziusove karte u Marković, Slavonija, 273).

88

23. Rješenje problema naseobinskog kontinuiteta

Zahvaljujući manje-više iscrpnom poznavanju srednjovjekovnih izvora i dostatnom (makar još uvijek samo djelomičnom) uvidu u turske izvore, možemo danas ponuditi puno utemeljeniju rekonstrukciju povijesne veze između Szentillyea/Ilinaca i Vinkovaca nego što je to mogao Stjepan Pavičić. On se dosad jedini ozbiljno zadubio u toponomastičku i topografijsku problematiku te veze, skovavši o njoj dvije donekle različite teorije koje ovdje možemo označiti kao ranu i kasnu.

U ranoj teoriji, koju je Pavičić prvi put iznio 1933. te je potom bez bitnih izmjena ponavljao u radovima iz 1940. i 1964, ključni su ovi momenti: srednjovjekovno naselje na mjestu grada Vinkovaca nosilo je istodobno dva imena; jedno, “Sveti Ilija”, izvedeno je od posvete crkve i imalo je “služben značaj”, a drugo, Vinkovci, govorili su starosjedioci naselja; iako zabilježeno puno kasnije, ime Vinkovci bilo je starije, nastalo je čak u doba prvog naseljavanja Hrvata, “nekoliko stoljeća prije gradnje crkve sv. Ilije”; dosljedno tome, to ime nije, kako se može činiti, izvedeno od osobnog imena Vinko, slavenske adaptacije latinsko-kršćanskog imena Vincens/Vincentius, nego pripada leksičkoj porodici oko slavenske riječi vino, koja je i inače toponimijski vrlo plodna; napokon, toponim Vinkovci tek je po odlasku Turaka pučkom etimologijom doveden u vezu s imenom Vinko, pa je stoga tada posveti crkve sv. Ilije pridodan i dotični svetac. Što se topografijskog aspekta problema tiče, prema Pavičićevoj ranoj teoriji prvotna jezgra naselja nalazila se sjeverno i zapadno od crkve sv. Ilije, gdje se još i u poslijeturskom dobu jedna od najstarijih ulica zvala Vinkovom ulicom.255

Glavna značajka Pavičićeve kasne teorije, koju je on iznio u radovima objavljenim potkraj života, jest odustajanje od ničim potkrijepljene tvrdnje o velikoj starini imena Vinkovci te, s tim u vezi, i od slavenske pretkršćanske etimologije tog imena. Prema ovoj teoriji, naprotiv, “Sveti Ilija” je staro (ili barem najstarije poznato) ime toga naselja; tek se kasnije, ali još uvijek “prije Turaka”, pojavilo i drugo ime, Vinkovci, i to otud što se blizu crkve sv. Ilije razvila ulica zvana Vinkova, a onda je i u crkvi posvećen oltar sv. Vinku. S vremenom je zbog važnosti Vinkove ulice staro ime po sv. Iliji posve ustuknulo pred novim, Vinkovci.256

Manjak podataka iz srednjeg vijeka i iz turskog doba Pavičić je u obje teorije nadomjestio domišljanjem na temelju puno mlađih činjenica i predaja, kao što je posveta crkve na Meraji sv. Vinku u 18. stoljeću ili postojanje ulice zapadno od crkve koja se nekoć zvala Vinkov sokak / Vinkova ulica (današnja ulica I. G. Kovačića). 257

Potonja ga je okolnost navela i na smjelu pretpostavku da se najstariji dio “Svetog Ilije”-Vinkovaca nalazio sjeverozapadno od stare crkve, a kako je vjerovao da se to naselje razvilo “na ruševinama starih Cibala”, čak je pogrešno ustvrdio i da su Cibale ležale na toj strani, iako se kod Brunšmida mogao uputiti u točne prostorne odnose.

Nekolicina autora koji su se u novije vrijeme doticali ove problematike mahom je ponavljala, manje ili više vjerno, Pavičićeve tvrdnje.258 Što se tiče evolucije

255 Pavičić, Vukovska župa, 114-5; isti, “Razvitak naselja”, 52.256 Pavičić, “Razvitak Vinkovaca”, 35-36; isti, “Porijeklo stanovništva”, 150-1.257 Ukratko o povijesti te vinkovačke ulice v. Šalić, “Nazivlje ulica”, 170. 258 Pavičićevu ranu teoriju, izloženu prvi put u Vinkovačkom tjedniku 1933, Stjepan Đaković je shvatio ovako: “No, vrijedno je znati, da je ovo mjesto od dolaska Hrvata pa do današnjega dana uvijek nosilo ime ‘Vinkovci’. To je njegovo, da tako reknemo, građansko, svjetovno ime, koje se je upotrebljavalo u

89

Pavičićevih pogleda na etimologiju mjesnog imena Vinkovci, može se reći da se Pavičić pritom kretao u dobru smjeru, iako zbog nepoznavanja ključnih srednjovjekovnih izvora nije mogao to pitanje posve istjerati na čistac. Još je stari učenjak Matija Petar Katančić dopustio obje mogućnosti, da ime Vinkovci potječe od nekog Vinka ili pak od izobilja vina u tome kraju.259 Mijatu Stojanoviću izgledalo je prirodno da su Vinkovci tako prozvani “od njekog Vinka, koj se valjda ondje prvi naselio poslje kako je bio porušen grad Cibalis”.260 Vrsnom jezikoslovcu Petru Skoku bilo je jasno da u osnovi imena Vinkovci stoji osobno ime i da, prema tome, Vinkovci ne spadaju u red toponima izvedenih od riječi vino. I on je, slično kasnom Pavičiću, izvorište toga imena tražio u posveti mjesne crkve sv. Vinku.261 Tome se suprotstavio Stevan Josifović, tvrdeći da bi bilo neobično kada se pri izvođenju imena mjesta od imena sveca-zaštitnika ne bi koristila puna i službena verzija potonjeg imena (Vincencije ili Vincent), nego njegov hipokoristik Vinko. Tome je dodao da ni prisutnost svetačkog imena ne bi otklonila dublju povijesnu vezu imena Vinkovaca s vinom, jer je sv. Vinko po pučkom shvaćanju zaštitnik vinograda i vinara. Njegov bi kult čak mogao biti produžetak rimskog kulta Libera, boga vina, koji je u Cibalama dokumentiran na jednom natpisu.262 Josifovićevo je razlaganje s puno uvažavanja prenio Dionizije Švagelj, zaključivši da ime Vinkovci svakako svjedoči o bogatoj vinogradarskoj i vinarskoj prošlosti grada na Bosutu, naročito u antici.263 To je usvojio i Zlatko Virc, tvrdeći da je u imenu Vinkovaca sačuvan “odraz antičke tradicije u uzgoju vinove loze” i da je, prema tome, to ime svakako starije od onog skovanog prema sv. Iliji.264 Tu, u najmanju ruku, začuđuje velika lakoća s kojom su ti autori premostili tisućljetni razmak između rimskih Cibala, s njihovim skromno

svim svjetovnim i socijalnim odnosima, dok je ime naselja ‘Sv. Ilija’ vrijedilo samo u poslovima, koji su spadali u crkveno područje” (Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih crtica”, 63). Rudolf Horvat je iz Pavičićevih razlaganja izvukao ovo: “Na jednom dijelu nekadašnjih Cibala osnovaše Hrvati svoje selo kojemu su dali ime ‘Vinkovci’. Drži se da taj naziv nije to selo dobilo po imenu sv. Vinka, nego po vinu, kako su svoja imena dobila i mnoga druga hrvatska sela…” (Horvat, Srijem, 239). Ivan Crkvenčić je Pavičićevu rekonstrukciju sažeo i pojednostavnio ovako: “U malom selu Sv. Ilija unutar Vojne krajine stanovništvo na ruševinama stare crkve Sv. Ilije iz 14. st. podiže novu crkvu Sv. Vinka, po kojem naselje dobiva ime” (Geografija SR Hrvatske, sv. 3: 120). Marković, Slavonija, 68, na temelju Pavičića zaključuje ovako: “Čini se da su se već u to doba u današnjim Vinkovcima razlikovale dvije naseobinske jezgre, Ilijino i Vinkovo selo. Poslije je nadjačalo posljednje ime pa se čitavo mjesto prozvalo Vinkovcima. To se moralo dogoditi u kasnomu srednjem vijeku”. Na drugom mjestu u istoj knjizi Marković se domišlja drukčije: “Selo Sveti Ilija postojalo je sve do pada vinkovačkoga kraja pod vlast Turaka. Od toga vremena ono se više ne spominje. Što se zapravo dogodilo s tim selom i njegovim stanovništvom, nije poznato. Najvjerojatnije su njegovi stanovnici napustili selo, a na njihovo mjesto doselili su žitelji iz okolnih sela. Ti noviji doseljenici su s turskom privolom svoje selo nazvali Vinkovcima” (Marković, Slavonija, 117). Krešimir Bušić također ne prenosi posve točno Pavičićeve tvrdnje na koje se poziva: “Treba naglasiti kako je crkva sv. Ilije već u srednjem vijeku nosila i posvetu sv. Vinka, čiji se kip nalazio u njezinoj unutrašnjosti” (Bušić, “Prilog poznavanju”, 21). Uz to se Bušić nije oslobodio stare zabune s Vinkovcima kod Levanjske Varoši pa stoga zaključuje ovako: “Dvojnost imena Sv. Ilija – Vinkovci zadržava se u službenim dokumentima sve do 16. stoljeća, kad postupno počinje prevladavati današnje ime grada” (isto, 22).259 “... ab Vinkovci, oppido a Vincentio quopiam, aut potius vini praestantia, quod inscriptio vetus indicat, nuncupato distinguendus” (Katancsich, Orbis antiquus, sv. 1: 327).260 Stojanović, “Sitnice o postanju”, 196.261 Skok, “Toponomastika Vojvodine”, 110.262 Josifović, “O etimologiji”.263 Švagelj, “Vinkovci”, 8-12.264 Virc, Pregled, 15.

90

dokumentiranim udjelom u panonskom vinogradarstvu, i prvih spomena sela Vinkovaca na samom kraju srednjeg vijeka.

Podaci kojima sada raspolažemo ne ostavljaju više prostora za tako slobodna dovijanja. Na temelju njih mogu se sažeti sljedeći zaključci. Srednjovjekovni spomenici razlikuju Szentillye, posjed i trgovište sa župnom crkvom sv. Ilije (na današnjoj vinkovačkoj Meraji), od posjeda ili sela Vinkovci. Potonje se prvi put javlja tek potkraj 15. stoljeća među posjedima u okolici Szentillyea. Ime Vinkovci nedvojbeno je izvedeno od osobnog imena Vinko. To potvrđuje i spomen stanovnika Vinkovaca iz 1524. koji se zvao Vinko Vajda. Podudarnost imena tu ne može biti slučajna. Taj je Vinko svakako pripadao rodu onoga, vjerojatno samo koje desetljeće starijeg, po kome su Vinkovci dobili ime. S velikom se sigurnošću može, dakle, tvrditi da ime Vinkovci ne potječe od sv. Vinka (u posveti crkve ili oltara u njoj), nego od nepoznata ali razmjerno važna žitelja toga zaseoka pokraj Szentillyea u njegovoj najranijoj povijesti. Tek nam turski izvori otkrivaju da je za ime Szentillye postojala i hrvatska dubleta, Ilinci. No, već u ranom razdoblju turske vladavine, oko sredine 16. stoljeća, to je nekadašnje trgovište bilo raseljeno i svedeno na pustoselinu. Vinkovci su se, naprotiv, održali kao srednje veliko selo. Oni su stajali tako blizu selištu Ilinaca (starom Szentillyeu) da se moglo smatrati kako su Vinkovci i Ilinci dva različita imena jednog te istog sela.

Postojeći predturski i turski izvori ne omogućuju, ipak, da se razabere točan topografijski odnos prvotnih Vinkovaca prema Szentillyeu/Ilincima. Zasad se u tom pogledu možemo osloniti samo na poznate činjenice iz ranog poslijeturskog doba. Jedna takva činjenica jest i ono čemu je Pavičić pridao veliku važnost: u mikrotoponimiji novovjekih Vinkovaca, tim se imenom tradicionalno zvalo u prvom redu zemljište sjeverno i zapadno od crkve sv. Ilije, na kojem je ležala i stara ulica nekoć poznata kao Vinkov sokak. Sudeći po tome, prvobitni bi Vinkovci stajali u sjeverozapadnom susjedstvu Szentillyea/Ilinaca. S druge strane, činjenica je i to da se središte modernih Vinkovaca oblikovalo kakvih 500 metara istočno od crkve sv. Ilije. Već u ranom 18. st. tu je stajalo četverokutno vojno vježbalište koje je ujedno bilo i trg, okružen vojnim i civilnim javnim zgradama, među koje je spadao i župnikov stan i uza nj kapela sv. Ivana Nepomuka. Već 1729. crkvena vizitacija govori o tom dijelu grada kao o središtu (medium oppidi), a o onom gdje se nalazi stara crkva kao o rubu grada (finis oppidi). Istraživači ranog poslijeturskog doba drže da su to novo središte ustanovile habsburške vojne vlasti na manje-više nenastanjenom “međuprostoru” koji je dijelio staro naselje oko crkve sv. Ilije na Meraji od novog ratarskog naselja zvanog Ervenica, nastalog na prijelomu 17. i 18. st. kod utoka istoimenog potoka u Bosut preseobom žitelja jednog ili više okolnih sela.265 Je li to prijelomno razdoblje urbanizacije Vinkovaca doista teklo upravo tako utvrdit će se pomnom analizom svih sačuvanih dokumenata iz prvih desetljeća poslije propasti turske vladavine. Taj zadatak izlazi iz okvira zadanog ovome radu. Ipak se na temelju ukupne logike prostornog razvoja Vinkovaca treba dopustiti i pretpostavka da je moderno središte toga grada nastalo na užem području sela Vinkovaca. Zato je, uostalom, grad i zadržao ime upravo tog sela. To bi, međutim, značilo da su se prvotni (srednjovjekovni) Vinkovci nalazili istočno od crkve sv. Ilije, odnosno u istočnom

265 I tu se radi uglavnom o rekonstrukciji Stjepana Pavičića. V. npr. Pavičić, “Porijeklo stanovništva”, 152-4. Pavičića se uz neke preinake drže Landeka i Šalić, “Vojna krajina”, 137-8, 141; Šalić, “Nazivlje ulica”, 163-4, 173.

91

susjedstvu trgovišta Szentillye i kasnije pustog selišta Ilinaca, a ne sjeverozapadno od njih, kao što se čini prema drugim gore spomenutim indicijama.266

24. Crkvena povijest Vinkovaca u doba turske vladavine

Za razliku od turskih pisanih izvora o Slavoniji i Srijemu, njima suvremeni izvori kršćanskog podrijetla već se više od stoljeća objavljuju i proučavaju te su nam i poznati u znatno boljoj mjeri. Tako znamo da su u potonjim izvorima podaci o Vinkovcima posve malobrojni i dosta šturi. Svode se, zapravo, na samo dva izričita navoda i pokoji podatak koji se s njima može povezati.

Prvi se navod nalazi u izvješću glasovitog hrvatskog isusovca Bartola Kašića iz 1613. u kojem on predlaže Svetoj Stolici zaslužnoga bosanskog svećenika Šimuna Matkovića za biskupa u nekoj od podunavskih biskupija pod turskom vlašću.267 Kašić je tijekom 1612-3. iz prve ruke upoznao Matkovićevo djelovanje u Bosni i u Podunavlju. U svome izvješću donosi između ostaloga i talijanski prijevod povlastica u sedam točaka koje je Matković dobio od budimskog paše na temelju fermana ranije ishođenog u Carigradu. Tu se u petoj točki obećava da “će biti otjerani luteranski i kalvinski svećenici koji ponovno dođu propovijedati lažnu vjeru; kao što ih je doista don Šimun istjerao iz grada Iloka, iz obilne zemlje Karlovaca, iz srijemske župe Petrovaca, iz nekadašnjeg biskupskog grada Vinkovaca (Vincaco), koji je sada razrušen i podijeljen na više sela, i iz drugih okolnih mjesta u koja bijahu ušli kako bi propovijedali kalvinstvo”.268

Nije posve jasno je li i potonja rečenica o Matkovićevim uspjesima u borbi protiv kalvinstva sastavni dio povlastice ili tek pridodano Kašićevo objašnjenje. Tako ne znamo ni od koga potječe taj opis Vinkovaca kao “nekadašnjeg biskupskog grada”, ni što je dotični autor imao pritom na pameti. Ako je to mjesto zaista stajalo u povlastici, moralo je poteći od samog Matkovića. U svakom je slučaju teško zamisliti da bi se tu radilo o podsjećanju na antičku biskupiju u onodobnom preteči Vinkovaca, Cibalama. O vezi Vinkovaca s antičkim Cibalama nije se u to vrijeme još ništa znalo. Prema tome je autor navedenog opisa Vinkovaca morao misliti da je to mjesto bilo biskupsko sjedište u nekom njemu bližem vremenu. Bio je, dakle, u zabludi, a ne znamo kakvi su ga razlozi u nju naveli. Možda je kakvu ulogu pritom imala stara kartografska tradicija koja je, počevši od Laziusa, pokraj Bosuta prikazivala biskupsko znamenje (mitru i pastirski štap).

266 Petković, Srednjovjekovna naselja, 250, bilj. 761, piše na osnovi tih redaka da ja mislim kako se prvotno selo Vinkovci nalazilo istočno od “svetoilijske jezgre oko Meraje, iako za to ne postoji niti jedna arheološka potvrda iz središnjeg ili istočnog dijela grada”. Točno bi bilo, međutim, reći ne da ja tako mislim, nego da vjerujem kako ne treba unaprijed isključiti ni takvu mogućnost. Argumente njoj u prilog iznio sam u gornjem tekstu. Što se tiče arheoloških potvrda, u tom bi kontekstu valjalo odgovoriti na dva pitanja: prvo, možemo li biti sigurni da na području današnjeg užeg središta grada doista nema tragova malog srednjovjekovnog sela što je ondje možda postojalo od kasnog 15. stoljeća nadalje; i drugo, ima li ikakvih tragova takvog naseljavanja u sjeverozapadnom susjedstvu Meraje, tj. na području ulice I. G. Kovačića.267 Vanino, “Kašićevo izvješće”, 80-99.268 5. Che siano discacciati li Ministri Luterani, et Caluinisti venutiui di nuouo à predicare vna fede falsa: come in fatti gli hà discacciati Don Simone da Illock Città, da Carlouaz terra grossa, da Petrouaz parochia Sirmiense, da Vincaco già Città episcopale, adesso destrutta, et diuisa in più villaggi, et d’ altri luoghi circonuicini, doue erano intrati, per predicare il Caluinismo (Vanino, “Kašićevo izvješće”, 88).

92

Unatoč toj zbunjujućoj pojedinosti, sva je povijesna literatura suglasna da je u gornjem Kašićevu navodu riječ o Vinkovcima.269 Ipak ne možemo biti posve sigurni da je tomu tako. Oblik u kojem je tu zapisano ime Vinkovaca, Vincaco, nije besprijekorno jasan. Ako su u istoj rečenici Karlovci (tj. Srijemski Karlovci na Dunavu) zapisani kao Carlouaz, a Petrovci (Donji Petrovci u istočnom Srijemu) kao Petrouaz, dosljednost bi iziskivala da Vinkovci budu zapisani kao Vincouaz. Dočetak –aco podsjeća na jednu od inačica u kojima se tada zapisivalo ime Đakovo, Diaco. A Đakovo je, za razliku od Vinkovaca, zaista i u to vrijeme bilo poznato kao “nekadašnji biskupski grad”. No, to ipak ne znači da se oblik Vincaco može naprečac uzeti kao iskrivljeni zapis imena Đakovo.

Na drugoj strani, naime, ostaju vrijediti dobri razlozi i za ustaljeno mišljenje da su tu zaista posrijedi Vinkovci. Navod prema kojem su Vinkovci tada “razrušeni i podijeljeni na više sela” dobro se uklapa u cjelinu znanja kojima raspolažemo o sudbini srednjovjekovnog Szentillyea/Ilinaca u doba turske vlasti i neposredno po njezinu uzmaku. Isto tako, nije posve usamljen ni Kašićev podatak da su u Vinkovcima, kao i u nekim drugim mjestima, djelovali kalvinski propovjednici. Slične vijesti donosi deset godina kasnije Petar Masarechi, koji je 1623. kao apostolski vizitator po nalogu netom ustanovljene Kongregacije za promicanje vjere pohodio Slavoniju i Srijem. Upravo na području župe Ivankovo, koja je obuhvaćala više okolnih sela, Masarechi je zabilježio prisutnost “mnogobrojnih kalvina” koji su “ilirske” narodnosti.270 Iako ne spominje Vinkovce izričito, taj se dio Masarechijevog izvješća može s punim pravom dovesti u vezu s njima. Iz svega se toga može zaključiti da je u gornjem Kašićevom izvješću vjerojatno riječ o Vinkovcima, ali da konačan sud o tome još ne može biti donesen.

Treba dodati da, istini za volju, ni spomenuti podatak iz Masarechijeva izvješća nije lišen spornih momenata. Prema Pavičiću, tu nije riječ o župi Ivankovo, nego o župi Jankovci (tj. Stari Jankovci istočno od Vinkovaca).271 Istina je da u rukopisu kako ga je objavio Draganović stoji oblik Jancouo (umjesto Juancouo/Iuancouo), koji bi se moglo tumačiti i na Pavičićev način. Masarechi je tu župu zabilježio u sklopu “srijemske pokrajine” na sedmom mjestu, poslije župa u Bapskoj, Moroviću, Ilači, Nijemcima, Otoku i Cerni, a prije onih u Tompojevcima, Vukovaru i Osijeku. U samom opisu župe Jancouo Masarechi ne spominje imenom nikoje drugo mjesto. Osim što ističe jaku nazočnost kalvina, on o toj župi kaže da obuhvaća devet sela i da joj je župnik neki Juraj, koji brine o još jednoj župi od četiri sela, koja nema vlastitog župnika, a i da ga ima, ne bi ga mogla uzdržavati. Pavičić je to protumačio tako kao da je glavna, imenom navedena župa bila u Jankovcima, a ta druga koju Masarechi nije imenovao da je bila u obližnjem Lazu (danas Srijemske Laze). Slabost je tog tumačenja što nema drugih izvora koji bi potvrdili postojanje odvojenih župa u Jankovcima i u Lazu. Zato se Buturac domislio drukčijem rješenju, uzevši da je Masarechijevo Jancouo prostrana župa Ivankovo, a ona manja i neimenovana o kojoj također skrbi ivankovački župnik da su Jankovci.272

269 Pavičić, Vukovska župa, 238, 255, 267-8; Buturac, Katolička crkva, 53; Horvat, Srijem, 240; Marković, Slavonija, 117; Bušić, “Prilog poznavanju”, 24.270 Draganović, “Izvješće”, 37-38.271 Pavičić, Vukovska župa, 250, 258-9, 261, 268.272 Buturac, Katolička crkva, 51. I Mažuran, “Vinkovci”, 92-93, tumači župu Jancouo kao Ivankovo, ali za onu drugu s njom povezanu ne predlaže nikakvu identifikaciju.

93

I ta potonja pretpostavka dolazi u pitanje kada se Masarechijev opis župe Jancouo sravni s drugim zapisima o župi Ivankovo u tursko doba. Tada ne samo da se pokazuje kako će Jancouo zaista najprije biti Ivankovo, nego se može utemeljeno zaključivati i o onoj neimenovanoj župi koju također vodi ivankovački župnik. Osim Masarechijeva izvješća, naime, o župi Ivankovo razmjerno potanko govori i već ranije navođeno izvješće Petra Nikolića, vikara zagrebačkog biskupa, iz 1660. Tu se kaže da u toj župi stoje ostaci nekakva samostana i osim njega dvije crkve, sv. Ivana i sv. Ilije, obje bez krova. Župnik je za obje crkve samo jedan, a zove se Marin.273 Crkva sv. Ilije o kojoj govori Nikolić nesumnjivo je ona na vinkovačkoj Meraji. Dvije crkve u župi Ivankovo navodi i beogradski biskup Matej Benlić u svome izvješću Kongregaciji za promicanje vjere iz 1672. Od tog opsežnog izvješća zasad imamo samo suvremeni sažetak u kojem se ne navode patrociniji dotičnih dviju crkava, nego se samo kaže da župa u Ivankovu “ima dvije crkve bez krova, koje bi, ako bude moguće, trebalo pokriti”.274 Župa Ivankovo tu je navedena na desetom mjestu u nizu od 12 pretežito srijemskih župa koji se u velikoj mjeri podudara s pola stoljeća ranijim Masarechijevim popisom. U Benlićevom popisu nalaze se, redom: Nimci (Nijemci), Sv. Dimitrije (Srijemska Mitrovica), Bapska, Marinci, Laz, Ljuba, Morović, Ilača, Posavje, Ivankovo, Cerna i Nard.

Kada se svi ti podaci skupe i usuglase, mogu se o crkvenoj povijesti Vinkovaca pod Turcima sročiti sljedeći zaključci, ako ne kao pouzdane tvrdnje, onda barem kao vjerojatne pretpostavke. Tijekom druge polovice 16. stoljeća postigli su u Vinkovcima stanovit uspjeh protestantski propovjednici (kalvini), preuzevši možda i staru crkvu sv. Ilije u opustjelim Ilincima (nekadašnjem Szentillyeu). Na početku 17. st. kalvine je odatle donekle potisnuo svećenik Šimun Matković iz Olova, ali se oni unatoč tome spominju kao znatna vjerska snaga na tom području i za vizitacije Petra Masarechija 1623. Prema toj je vizitaciji ivankovački župnik vodio pastirsku brigu i za jednu obližnju župu s četiri sela, a to je vjerojatno bila župa sv. Ilije u Vinkovcima. Poslije toga, ta se župa više ne spominje kao takva, nego samo kao crkva sv. Ilije u sklopu župe Ivankovo.

25. Crkva sv. Ilije na Meraji: epilog

Slom turske vlasti donio je vinkovačkom području velike nevolje. Razdoblje protuturskog rata od oslobođenja Osijeka 1687. do bitke kod Slankamena 1691, kao i više godina što su zatim slijedile, znače dubok rez u demografskoj povijesti toga područja, sličan onome iz vremena Mohačke bitke i turskog osvajanja donjeg međurječja Drave i Save. Još i na izmaku 17. stoljeća velik je dio gornjeg Pobosuća sve do Vinkovaca stajao pust ili barem u velikoj mjeri raseljen. O tome svjedoči popis osječkog kotara iz 1697. Taj se kotar sterao između Drave i Vuke. Na sjevernoj strani Vuke popisivači su našli i skupinu doseljenih bosanskih Vlaha koji su za svoje naselje uzeli ime sela Gaboš što je ležalo napušteno na drugoj strani potoka. A u močvarama i šumama kod sela Antina našli su zbjegove žitelja iz šest “ranije dobro napučenih savskih sela”: Ivankova, Andrijaševaca, Pobrežja, Retkovaca, Prkovaca i Vinkovaca 273 In parochia dicta Ivankovo et est Pagus, fuit olim Monasterium alicuius Ordinis, dirruta ex parte manent moenia moenia murorum. In dicta Parochia sunt etiam duae Ecclesiae, ipsamet praedicta forsan sub titulo S. Joannis, pulchra, muri integri, sed absque tecto et secunda sub nomine S. Eliae et haec etiam sine tecto, sed parum muri defluxerunt in terram ex parte superiori. Parochus quidam Pater Marinus (Barlè, “Popis župa”, 171).274 La 10. d’Ivancovo, ha due chiese scoperte, che se vi fosse la possibilità si porebbero coprire (Dević, Đakovačka i srijemska biskupija, sv. 1: 596).

94

(Vinkovczy). Te su izbjeglice u tom teško pristupačnom kraju potražile sigurnost od turskog nasilja, ali su ih Turci i ondje dva puta poharali, odvevši mnoge od njih u roblje. Popisivač je zabilježio i njihovu molbu vlastima za dopuštenje da se vrate na svoja stara selišta.275

Ponovno naseljavanje napuštenih sela organizirano je tek tijekom 1700. ili 1701. U to je vrijeme jedan od vojskovođa protuturskog rata u Slavoniji, pukovnik Janko Makar, stekao prostrano vlastelinstvo sa središtem u Ivankovu. Ono se steralo između Vuke i Bosuta, zahvaćajući na jugu Retkovce i Andrijaševce, na sjeveru Markušicu, a na istoku Nuštar i Cerić. Popis toga vlastelinstva iz 1702. navodi za većinu njegovih osam nastanjenih sela (Markušica, Andrijaševci, Retkovci, Jarmina, Nuštar, Cerić, Gaboš i Ostrovo), kao i za samo trgovište Ivankovo, da su čitavo desetljeće stajala napuštena i da teče tek druga godina otkako su iznova naseljena. Uz njih se u tom popisu navodi čak dvanaest pustoselina koje uopće nisu obnovljene.276

Iako su u zemljopisnom pogledu pripadali tom sklopu, Vinkovci nisu 1702. bili u sastavu ivankovačkog vlastelinstva. Oni su nešto ranije pridruženi posavskom obrambenom pojasu, odnosno slavonskom dijelu Vojne krajine koji su habsburške vojne vlasti tada počele ustrojavati. Vinkovci su tako postali najsjevernija točka u tadašnjem opsegu Vojne krajine u Slavoniji i jedino mjesto gdje je ona prelazila na sjevernu stranu gornjeg toka Bosuta. Kasnije se to promijenilo kada je Krajini priključeno i Ivankovo s dijelom okolnih vlastelinskih sela.277

Još i u ranom 18. st. u Vinkovcima su bili dobro vidljivi ostaci davnoga rimskog grada Cibala. Oni su prvi put dokumentirani u djelima talijanskog učenjaka i habsburškoga visokog vojnog časnika i diplomata Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658-1730), koji je svoje opetovane višegodišnje boravke u Podunavlju i na Balkanu, između 1679. i 1702, iskoristio za sveobuhvatno istraživanje zemljopisa, flore, faune i povijesnih starina. Marsigli se u tom razdoblju našao i u Vinkovcima te je uočio rimske gradske opkope, poglavito one na sjevernoj i zapadnoj strani. Na osnovi tih opažanja izradio je tlocrt pod naslovom “Rimski bedem koji sada okružuje selo zvano Vinkovci u Slavoniji” (Agger Romanus ambiens nunc pagum Sclavoniae Vinkoftzi vocatum). Na tlocrtu je, osim bedemâ i Bosuta, označio i potok Ervenicu kako protječe kroz područje unutar bedema i ulijeva se u Bosut, a uzvodno na Bosutu i polukružni opkop pokraj potoka Nevkoša (radilo se o ostacima predrimske utvrde na lokalitetu poznatom kao Dirov brijeg ili Turska gradina).278 (Karta 13.) Taj tlocrt nije bez važnosti ni za topografsku povijest novovjekovnih Vinkovaca. Naime, ako je oko 1700. selo Vinkovci doista ležalo unutar opsega nekadašnjih rimskih bedema, tada se umanjuju izgledi da bude točno mišljenje prema kojem se stara jezgra Vinkovaca nalazila sjeverozapadno od crkve sv. Ilije na Meraji, u nekadašnjem Vinkovom sokaku (danas ulica I. G. Kovačića), jer se cijeli taj prostor zajedno s crkvom sv. Ilije

275 Smičiklas, Dvijestogodišnjica, sv. 2: 46-47. Usp. Pavičić, Vukovska župa, 293; Mažuran, “Vinkovci”, 96-97.276 Lopašić, “Slavonski spomenici”, 165-173, br. 139. Usp. Pavičić, Vukovska župa, 299; Landeka i Šalić, “Vojna krajina”, 137-8.277 Usp. Pavičić, Vukovska župa, 287; Landeka i Šalić, “Vojna krajina”, 138; Landeka, “Prilog povijesti”, 83.278 Marsiglijev tlocrt objavljen je u njegovom najpoznatijem djelu: Marsili, Danubius Pannonico-Mysicus, sv. 2: tab. 19, fig. VIII. Reprodukciju i komentar donose Brunšmid, “Colonia”, 124; Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala, 33 i 35. Rukopisni predložak toga tlocrta nalazi se u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni (reprodukciju v. u Hajdarhodžić, Bosna, Hrvatska, 112). O Marsiglijevom životu i djelu v. naročito Stoye, Marsigli’s Europe.

95

nalazio izvan opsega rimskih bedema. U najmanju ruku, ako u lokalnoj predaji o staroj jezgri naselja ima istine, onda se prijenos središta naselja na današnju lokaciju morao dogoditi već prije 18. stoljeća, ili najkasnije pri obnovi naselja 1700-1.

Marsigli nije znao ime starog rimskog grada na Bosutu na čije je ostatke prvi upozorio učeni svijet. Nije ga znao ni srijemski biskup Ladislav Szörényi kada je, nekoliko desetljeća kasnije, pisao učenu polemičku kompilaciju o prošlosti Srijema pod naslovom Srijemski prijepori ili opis Srijema (Vindiciae Sirmienses seu Descriptio Sirmii). Szörényi je zbog određenih svojih praktičnih razloga odbijao vjerovati da se nekadašnji carski i metropolitanski Sirmij nalazio na mjestu Srijemske Mitrovice, što je osim ostalih autora čvrsto zastupao i Marsigli. Natežući povijesne i zemljopisne argumente, biskup Szörényi je tvrdio da Sirmij treba ponajprije tražiti na Bosutu, i to “na mjestu ili nedaleko od mjesta gdje sada stoji selo Cerna, s vinorodnim brežuljcima ili vinogorjem istog imena, a niže njega selo Vinkovci, pokraj rijeke Bosuta, gdje se pod zemljom nalaze i iz nje iskapaju različite kamenom popločane ceste, temelji građevinâ i svakojaki stari novci.” Tome Szörényi dodaje da se na istom potezu nalazi i neka poveća napuštena crkva, udaljena od Save oko četiri sata hoda.279

Crkva koju Szörényi tu ima na umu, i koja bi također trebala dokazivati da je Sirmij ležao u tom kraju oko gornjeg Bosuta, po svoj je prilici srednjovjekovna crkva na desnoj strani Bosuta jugozapadno od Vinkovaca, u novom vijeku poznata kao Rokovačka zidina. U tim je redcima Szörenyi dao jedan od najranijih opisa antičkih ostataka u Vinkovcima, iako ih nije bio kadar povijesno identificirati.

Općenito je, barem zasad, o samim Vinkovcima na prijelomu 17. i 18. stoljeća poznato jako malo pisanih izvora. S početka 18. st. imamo nekoliko škrtih crkvenih podataka. Kongregaciji za promicanje vjere žalio se 1705. srijemski generalni vikar, Dubrovčanin Luka Natali, na loše pastoralno stanje u župama zapadnog dijela svoje jurisdikcije. Među njima su najzapadnije bile Vrbica, Cerna, Vinkovci (Vinkovzi) i Ivankovo. O svim tim župama “ilirskog jezika” vikar općenito kaže da u svome sklopu imaju mnogo područnih sela i da je duhovna vlast nad njima prijeporna.280

Potonje se odnosi na tada posvudašnje sporove franjevaca i svjetovnih svećenika oko vođenja župa i duhovne skrbi za puk.

U Vinkovcima je, po svemu sudeći, odmah od obnove župe uprava pripala franjevcima. Prvi zapis o tome nalazi se u izvješću o vizitaciji koju je 1708. u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj obavio Giovanni Battista di Vietri. Tu se kaže da franjevački samostan u Šarengradu skrbi o tri župe na području pod vlašću srijemskog biskupa, naime u samom Šarengradu, u Vinkovcima (Vincoz) i u Cerni. Vinkovci imaju “primjerenu crkvu” i pridružena su im dva sela.281 Iz kasnijih

279 Existimo tamen et dico (...) urbem Sirmiensem sitam fuisse principaliter (...) ubi nunc vel inde non procul stat vicus Czerna dictus, cum monticulis vitiferis, seu promontorio ejusdem nominis, et infra hunc pagus Vinkovczi vocatus, penes fluvium Bossut, ubi etiam variae lapidibus stratae viae, aedificiorum fundamenta diversaque antiqua numismata sub terra reperiuntur et eruuntur. Quo in tractu, grandior pariter, quaedam quatuor circiter horis a Savo distans ecclesia deserta conspicitur (Szörényi, Vindiciae Sirmienses, 96). O položaju Sirmija Szörényi raspravlja u čitavom odjeljku 2,1 (ibid. 83-106). Usp. hrvatski prijevod u Szörényi, Opis Srijema, 53-61, osobito 57-58. Prvo izdanje Szörényijevog djela objavljeno je 1734. u Požunu, a drugo, prošireno, koje ovdje navodimo, 1746. u Budimu.280 Dević, Đakovačka i srijemska biskupija, sv. 2: 57-62, br. 16, osobito str. 58.281 Batinić, “Njekoliko priloga”, 86-98, br. ix, osobito str. 97: Vincoz con 2 villaggi, con Chiesa proportionata et assiste il P. Pietro di Serraglio.

96

biskupskih vizitacija znamo da su ta dva sela, odnosno filijale onodobne vinkovačke župe, bili Rokovci i Cerić (potonji je malo kasnije bio pripojen nuštarskoj župi).

Tijekom većeg dijela 18. stoljeća, točnije od oko 1720. do 1780, Vinkovci su se, skupa sa čitavim Pobosućem, nalazili pod upravom pečuških biskupa. Oni su za to vrijeme ovdje obavili više kanonskih vizitacija, od kojih su nam izvješća djelomice poznata zahvaljujući izvacima u Brüsztleovu djelu. Sažmimo ukratko sadržaj tih izvješća. Prema vizitaciji iz 1729, “na rubu gradića prema južnoj strani” stajala je crkva posvećena sv. Vinku Mučeniku. “Veličanstveno sazdana u staro doba”, crkva ima zidove od opeke, novi krov od daščica (šindre), lijepo popločan pod, ali nema stropa; ograđena je koljem. U njoj se nalaze dva kamena oltara, glavni i bočni, prvi sa slikom sv. Ivana Nepomuka, a drugi Blažene Djevice Marije. Drveni toranj sa zvonom stoji pokraj isto tako drvenog župnog doma “u središtu gradića”, gotovo četvrt sata hoda od crkve. Kraj župnog doma je i kapelica s prenosivim oltarom. Vizitacija iz 1738. zabilježila je da župna crkva ima samo jedan oltar, posvećen sv. Vinku. Svetište je obijeljeno, ali je ostatak zgrade neožbukan i nema nijednog prozora. Prema vizitaciji iz 1745, stara crkva sv. Vinka stoji “izvan sela na zapadnoj strani, usred groblja ograđenog suhozidom (ili opkopom)”. Obijeljena je i ima prozore, a jedini oltar ima u sredini lik (kip) sv. Vinka, kojem je zdesna kip sv. Petra, a slijeva sv. Stjepana Prvomučenika. Vizitacija iz 1755, koju je obavio biskup György Klimó, ostavila je još malo više pojedinosti. Župna crkva “na kraju mjesta” posvećena je sv. Vinku i sv. Iliji (honori sanctorum Vincentii martyris et Eliae dedicata). Ima tabulat (ravni drveni strop) i tri oltara; glavni je lijepo rezbaren i oslikan, a od bočnih je jedan posvećen Blaženoj Djevici Mariji, a drugi sv. Antunu Padovanskom. U župnikovu dvorištu se zbog znatne udaljenosti od crkve nalazi kapela, koja je u vrlo ruševnu stanju. Osim toga Vinkovci imaju i drvenu kapelu Preobraženja Gospodnjeg koja se nalazi “na prastarom groblju” (in coemeterio antiquissimo), kao i još jednu, posvećenu Uzašašću, “u vinogradima”, kamo se na taj blagdan vodi procesija. Postoje, napokon, i ruševine stare crkve sv. Roka, u kojoj je bio običaj slaviti blagdan sv. Marka i Dušni Dan.282

Topografija potonjih triju vinkovačkih crkava i kapela zacijelo prelazi okvire ove monografije, ali ipak zavređuje barem kratak osvrt. Vizitatorovo “prastaro” ili “najstarije” groblje s kapelom Preobraženja vinkovački istraživači poistovjećuju s današnjim grobljem u zapadnom dijelu grada. Za kapelu Uzašašća “u vinogradima” misle da se nalazila negdje na zemljištu opustjelog srednjovjekovnog sela Borinaca, sjeverozapadno od Vinkovaca. Napokon, “ruševine stare crkve posvećene svetom Roku” stajale su, prema Pavičiću, južno od Bosuta, na granici vinkovačkog i rokovačkog hatara i “na ivici Kunjevačke šume sa vinkovačke strane”. To su, misli Pavičić, iste one ruševine uz koje prema vizitaciji iz 1729. žitelji sela Rokovaca imaju svoje groblje.283 Ni za jednu od tih identifikacija nema izričitih dokaza. Osobito je problematično Pavičićevo tumačenje podataka o crkvi sv. Roka. On se trudio da te podatke ne poveže s poznatom Rokovačkom zidinom blizu Bosuta zato što je o ovoj imao drukčiju teoriju, u velikoj mjeri neodrživu (naime da je to bio franjevački samostan pod patronatom plemića Korođskih na njihovom posjedu Prečki). Ipak je

282 Brüsztle, Recensio universi cleri, sv. 4: 861-4, sažeto donosi podatke vizitacijâ iz 1729, 1738. i 1755. Izvorne spise vizitacija iz 1738, 1745. i 1755. integralno je objavio Sršan, Visitationes canonicae, sv. 4: 422-5, 494-7 i 574-581. Vizitacijske spise iz 1755. objavio je i Landeka, “Dokumenti”, 163-173.283 Pavičić, Vukovska župa, 119, 121-2, 294, 296-7; Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih crtica”, 54-56.

97

vrlo sigurno da se podaci vizitacije iz 1729. o ruševinama crkve “među šumama”, gdje se sahranjuju Rokovčani, odnose baš na Rokovačku zidinu. Vjerojatno je da se na nju odnose i podaci o crkvi sv. Roka iz 1755, iako treba primijetiti da je, prema barem jednom izvoru, habsburškoj vojnoj karti iz 1780, nekakva kapela sv. Roka stajala i u najbližoj sjevernoj okolici Vinkovaca, uz cestu prema Ostrovu.284 (Karta 15.) Ne treba stoga sasvim isključiti mogućnost da je toj kapeli na istom mjestu prethodila neka stara i ruševna crkva sv. Roka, koju je vizitator 1755. još mogao zabilježiti u svom nabrajanju vinkovačkih crkava. Na istoj se vojnoj karti vidi i Rokovačka zidina blizu Bosuta uzvodno od Vinkovaca, prikazana kao usamljena crkvena građevina okružena grobljem, što također potvrđuje da se, protivno Pavičiću, podaci pečuške vizitacije iz 1729. odnose na tu staru crkvu. (Karta 14.)

Iz svega se vidi da se u spisima pečuških biskupskih vizitacija sačuvalo posve malo traga nekadašnjem naslovniku crkve na vinkovačkoj Meraji. Sv. Ilija spominje se samo jedanput, 1755, kao suzaštitnik crkve sa sv. Vinkom. Ta okolnost nije jasna iz Pavičićeva prepričavanja vinkovačke crkvene povijesti u 18. stoljeću. Iako se on pritom poziva ponajprije na vizitacijske zapise kako ih je objavio Brüsztle, Pavičić je neke njihove podatke zapravo prekrojio prema svojim domišljanjima te ih je u znatnoj mjeri dopunio crpeći iz druga dva izvora: iz matica vinkovačke župe (koje se, prema Pavičiću, vode od 1718) i iz mjesnih usmenih predaja o vinkovačkoj starini.285 Te tri sastavnice u svome prikazu Pavičić nije jasno razlučio pa se tek preko sravnjivanja s Brüsztleom može vidjeti da navodi o “groblju sv. Ilije” oko crkve na Meraji ili pak o tome da je posveta crkve sv. Iliji posljednji put zapisana 1767. moraju potjecati iz župnih matica. Ove su još neobjavljene i morat će biti pomno proučene kako bi se stekla što potpunija slika o crkvenoj povijesti Vinkovaca u 18. stoljeću. Taj zadatak sam po sebi premašuje okvire ovog rada.

S druge strane, na temelju mjesnih predaja Pavičić je pisao o tome kako je pod turskom vlašću oko crkve sv. Ilije bio održavan gaj s hladovitim stablima kao mjesto za odmor, a samu crkvenu zgradu obavijala loza, pa kako je to raslinje podivljalo dok su vinkovački žitelji bili u izbjeglištvu potkraj 17. st.286 Slične su predaje zabilježili i neki drugi, od Pavičića stariji Vinkovčani. Tako kod Stjepana Schulzera “tradicija o postanku Vinkovaca” pripovijeda kako su prvi Vinkovčani “našli u šumi gole zidove neke izgorjele kršćanske crkve” te kako su crkvu obnovili, šumu oko nje iskrčili i tu se nastanili.287 I Stjepan Đaković je znao za predaju o “gustoj šikari” koja je obrasla crkvu u doba propasti turske vlasti, pa i to kako je vinova loza što je obavila crkvu bila toliko debela da je, kad je loza posječena, od njezinog debla “jedna seljačka familija u Rvenici napravila sebi lijepu stupu”; stupa je poslije dospjela u zbirku šumarskog savjetnika i starinara Mate Medvedovića.288 Tome je Đaković dodao i predaju o okolici crkve u tursko doba kao o mjestu za odmor i razonodu, što prema njegovu mišljenju potvrđuje i značenje turske riječi Meraja.289

284 Hrvatska na tajnim zemljovidima: Brodska pukovnija, sekcija 17.285 Pavičić, Vukovska župa, 294-7.286 Pavičić, Vukovska župa, 294.287 Schulzer, “Cibalis-Palina-Vinkovci”, 30-31, 42-43.288 Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih crtica”, 51-52.289 “Za turskoga ‘vakta’ bio je taj prostor, kako veli predaja, zasađen drvećem, pod kojim su turska gospoda hladovala i teferisala, dok je ‘raja’ – muška i ženska mladež – uz gajde i pjesmu oko njih kolo vodila. Zato se je mjesto i zvalo ‘Meraja’, što upravo znači odmaralište, i to je ime ostalo za stariji svijet još i danas” (Đaković, isto, 64-65).

98

I Pavičić je smatrao da je od tog starog “šetališta i odmarališta” uz (napuštenu) crkvu poteklo ime Meraja, koje prema njemu upravo i znači “ugodno, hladovito mjesto”.290 To tumačenje nije sigurno, jer turska (izvorno arapska) riječ mera zapravo znači ‘mjesto gdje pase stoka; pašnjak’, a od nje potekli balkanski turcizam također obično znači ‘utrina, ledina; zajednički seoski pašnjak’.291 Otud je vjerojatnije da je i u vinkovačkom slučaju ime predjela Meraja prvotno značilo javni seoski pašnjak. Kada se, pak, sve skupi ujedno, čini se da će onaj gaj uz zapuštenu crkvu prije biti plandište za pastire i stoku, negoli otmjeno “šetalište i odmaralište” koje zamišlja Pavičić. To što je u istom sklopu uz crkvu ležalo i staro srednjovjekovno groblje, koje je i pod Turcima bilo u manjoj mjeri u upotrebi, ne opovrgava samo po sebi takvu mogućnost. Na groblju oko crkve na Meraji ukapalo se i kroz čitavo 18. stoljeće, kao što osim arheologije pokazuje i više sačuvanih planova Vinkovaca iz kasnog dijela tog stoljeća, na kojima je stara crkva sv. Ilije još uvijek okružena grobljem.292 (Karte 16-17.) Drugim riječima, sakralnost prostora oko crkve sv. Ilije bila je tijekom 18. stoljeća obnovljena i ojačana pa je tada svakako bila potisnuta njegova možebitna ranija funkcija pastirskog plandišta, koja je u turskom dobu mogla prevladati.

S funkcijom plandišta svakako bi bio spojiv i bunar koji je Dimitrijević otkrio s južne strane crkve, datirajući ga prema nalazu novca Rudolfa II Habsburgovca (1572-1612) upravo oko središnjeg razdoblja turske vladavine.293 No, Dimitrijevićeva preliminarna datacija tog bunara odbačena je poslije nedavnog iscrpnog istraživanja, koje je dovelo do zaključka da bunar nikako ne može biti stariji od početka 19. stoljeća.294 Prema tome je Rudolfov novac dospio u taj bunar puno poslije svoga nastanka. S novom datacijom tog bunara slaže se Đakovićeva pretpostavka da je bunar pokraj stare crkve “jamačno iskopala vojnička oblast za slučaj požara”.295 Crkva sv. Ilije je, naime, poslije izgradnje i posvete sadašnje vinkovačke župne crkve (1777), postala posjed Vojne krajine, koja ju je pretvorila u skladište za vojničko ruho i opremu. Tek je tada, na prijelomu 18. i 19. stoljeća, prestalo ukapanje na groblju oko stare crkve. Đaković je zapisao i svoja sjećanja na vojnike koji iz crkve-skladišta iznose svoj “mundur” kako bi na ledini pokraj nje iz njega istresali prašinu. Dobro je upamtio i zidani bunar pokriven daskama kroz koje su djeca iz okolnih ulica nazirala “strjelice od groma”, za koje su vjerovala da ondje završe kad “slete” po gromobranu što ga je vojska također postavila na nekadašnju crkvu. Ta crtica prikladno zaključuje povijest crkve posvećene svecu u kojem stoljetna kršćanska vjerovanja, poglavito ona kod slavenskih naroda, vide istodobno “gromovnika” i “zaštitnika od groma”.

Tako smo, dakle, doprli do posljednjih izdanaka povijesti crkve sv. Ilije na vinkovačkoj Meraji, barem kada su posrijedi tekstovi koji o njoj govore. Osim njih, postoji dakako još uvijek i sama građevina, makar i preinačena i osakaćena, koja arheolozima i povjesničarima umjetnosti možda još uvijek nije otkrila sve svoje tajne. Došli smo do kraja niti koja povezuje raštrkane i često fragmentarne podatke o toj

290 Pavičić, Vukovska župa, 117.291 Skok, Etimologijski rječnik, sv. 2: 406, s.v. mèra; Škaljić, Turcizmi, 458, s. v. mèra, merája.292 Katastarski plan grada iz 1780-5. prvi je objavio i opisao Filipović, “Najstariji”. Isti taj plan, kao i njemu suvremeni školski plan M. Balentovića te onaj Josipa Goršića i Ivana Domca iz 1898. s prikazom stanja kakvo je bilo stotinu godina ranije, analizirao je Grubišić, “Plan”, s kvalitetnim reprodukcijama svih triju planova.293 Dimitrijević, Arheološka iskopavanja, 12 i 46.294 Iskra-Janošić, “Arheološka iskopavanja”, 101.295 Đaković, “Nekoliko crkveno-kulturnih crtica”, 52.

99

crkvi i o naselju uz nju. Tanka, ali ipak dovoljno čvrsta nit drži na okupu povijesni razvoj koji smo slijedili u ovom radu: srednjovjekovnu župnu crkvu sv. Ilije na posjedu i u trgovištu koji su se prema njoj zvali Szentillye; opustjele Ilince iz turskih popisa, uz koje je izraslo selo Vinkovci, zabilježeno prvi put u predvečerje turskih osvajanja (1491); turske Vinkovce kao jedno od važnijih kalvinskih uporišta, za čije se katolike brinuo župnik iz nedalekog Ivankova; ruševnu crkvu sv. Ilije u kojoj franjevci na početku 18. stoljeća obnavljaju župu, potiskujući staru posvetu sv. Iliji u korist one sv. Vinku, prikladnije uz ime naselja koje se tada počinje širiti, prekrivajući i prerastajući područje svoga nestalog i zaboravljenog prethodnika.

100