1

2018-12-08ŽIVOTZnanstveni članak o pokolju na Bleiburgu!Objavljeno prije 10 sati datuma 07.12.2018. Autor Ekskluzivno

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Jugoslavenska armijaPokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg jepočinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada suse Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (vidi članak svibanjska katastrofa) premaBritanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj.

Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predatiJugoslavenskoj armiji. Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga biliosnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svipobijeni.Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=FbQSscsuvtYPrema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgupredalo 93.000 “neprijateljskih vojnika”, a njih 27 (ne 27 tisuća: 27 vojnika) je ubijeno.Prema kazivanju partizanskih časnika koji su sudjelovali u događajima na Bleiburgu i koje zapisujeslovenski književnik France Strle u svojoj knjizi iz 1977. godine, međutim, na dio “neprijatelja” koji u 20– minutnom roku koji su im ostavili Britanci nisu istaknuli bijele zastave – a koje se “neprijateljsko”ljudstvo u velikoj masi nalazilo ispod brežuljaka koje su zaposjeli partizani, otvorena je iz mitraljeza vatrau trajanju od 15 do 20 minuta; očevici, čije iskaze prenosi Strle, nazivaju rezultat te mitraljeske paljbe“masakrom”. Podatke o broju žrtava tog masakra Strle ne iznosi.

Snage Jugoslavenske armije su zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle dublje na područje podsvojom kontrolom, te su veliki broj tih ljudi pobili u masovim zločinima kod Teznog, na KočevskomRogu, Maceljskoj šumi, te na mnogo drugih manjih stratišta.Milan Basta – tada politički komesar 51. vojvođanske divizije (inače podrijetlom s područja Like, gdje je1941. godine bio pristupio partizanima) i sudionik pregovora o predaji na Bleiburgu – piše 1980. godine o“predaji 100.000 Pavelićevih vojnika”; još oko 20.000 vojnika NDH da se predalo na drugim mjestima. Oubijanju zarobljenih “Pavelićevih vojnika” Basta ne govori baš ništa: on doduše u svojoj knjizi koja se uprvom redu bavi završnim operacijama u travnju i svibnju 1945. godine na čak 89 mjesta koristi on riječ“pokolj” – ali svaki pojedini put govoreći o zločinima koje su ranije tijekom ratnih godina činili“Pavelićevi vojnici”.Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanjaod komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškojpoljani i u okolici.Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili.

2

Izvor: pixabay.com Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkimlogorima tijekom sljedećih mjeseci.To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put (ponekad umnožini, Križni putevi), pa je danas izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj.

Zarobljenici na Bleiburgu

Današnja historiografija kao glavnog nalogodavca ovih zločina označuje Josipa Broza Tita, koji je čvrstokontrolirao cjelokupno djelovanje jugoslavenskih oružanih snaga i snaga sigurnosti uključenih u tedogađaje, te koji se u vrijeme izvršenja zločina nalazio na području Sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije imogao je na najdjelotvorniji način nadzirati završne operacije svojih snaga i uspostavu kontrole nadzapadnim granicama Jugoslavije.

Prethodno razjašnjenjePolitičko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, kako bi izbjegli pokolj odstrane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick

3

Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao da se morajupredati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanskedivizije.Nakon predaje, vojnici i civili vraćeni su na područje Jugoslavije. Druge grupe HOS-a, slovenskihdomobrana, te srpskih i crnogorskih četnika predavale su se na području Koruške tijekom prethodnihdana, a neke manje grupe i nakon 15. svibanj.Jugoslavenska armija je bila prisutna na području austrijske pokrajine Koruške do 24. svibnja. Mnogizarobljeni Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se ranije predali Britancima ili Amerikancima, bilisu smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji; većina njih predana je Jugoslaviji, tj.komunističkoj vlasti.Slijedilo je mučenje i pokolj koji se intenzivno nastavio sljedećih nekoliko mjeseci, kada su zarobljenicivođeni raznim putevima kroz cijelu Jugoslaviju i smještani u razne logore i zatvore, što je nazvano Križniput, a u manjem, ali još uvijek značajnom obujmu sve do 1948. godine. Samo manji brojzarobljenih ustaša i dužnosnika NDH izveden je pred prijeke sudove, a velika većina žrtava pobijena jebez ikakvog suda.

Raspeti Krist, hrvatski slikar D. P.

Povijesni događaj kojega su Jugoslavija i Velika Britanija desetljećima zataškavaleZa hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme odzbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitimokolnostima život izgubile stotine tisuća ljudi.

Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no uspjeli su samo donekle, jer su izvršiteljizločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti suobilježeni grobovi.

4

I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih danana liniji Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg.

Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji suuslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas – znalo se da snage JA nesmiljenoubijajaju zarobljene domobrane i ustaše, a danas je simbol stradavanja Hrvata.

Upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Mnogi su,probijajući se kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni, prisiljeni na predaju, svrstani u zarobljeničke kolone iusmjereni u unutrašnjost komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji biliizloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu svjedoče brojna stratišta od Maribora do Kočevja.Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga jugoslavenskim počiniteljima dugo supredstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute, adokumentacija – makar je riječ o akciji koja uključuje veliki broj vojnih postrojbi – je izrazito manjkava.

Historiografija međutim prepoznaje da su se u zbivanjima 1945. na prostoru Austrije dogodile ‘dvijekobne pogreške’ – izručivanje Kozaka Crvenoj Armiji, te istovremeno izručivanje “Jugoslavena”snagama JA koje su notorno ubijale zarobljene “kvislinge“.

Obje ‘kobne pogreške’ vezane su uz istu osobu, Harolda Macmillana, opunomoćenogministra pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije promoviran u lorda Stocktona;McMillan je 1957. godine postao premijerom Velike Britanije).

Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je “Ministar i pokolji”,(1986.). Povodom knjige je u javnosti Velike Britanije nastala ogromna prašina, te je odlukom suda bilaubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica.Autor knjige, grof Tolstoj, optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji jebio zatvoren za javnost, osuđen na iznimno visoku “globu” od milijun i pol funti, k tome još milijun funtiza plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena takva sankcija u Engleskoj, a vjerojatno i ucijelom svijetu.Sporazum iz JalteU Jalti, na poluotoku Krimu, 4. veljače sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill – vođe najvećihsavezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj kartiposlijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-amoraju vratiti kući na Jalti se dosta razgovaralo i o Jugoslaviji.Za Jugoslavenske državljane je bila donesena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima– «čak ni ustaše» (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snagau srednjoj Europi).Staljin i Churchill su se dogovorili da na tom prostoru utjecaj zapada i istoka bude pola-pola. Staljin je,poznavajući prilike na terenu Jugoslavije, bio potpuno miran jer je znao da će Titov snažan komunističkipokret blokirati značajnija uplitanja Zapada na jugoistoku Europe.

Saveznici su se dogovorili da se nova jugoslavenska vlada sastavi na osnovi sporazuma Tito-Šubašić, a dase poslije toga AVNOJ proširi uključivanjem članova bivše jugoslavenske skupštine koji se nisu ogriješilisurađujući s neprijateljem.Na taj su način Saveznici htjeli ponovno oživiti svog ‘balkanskog žandara’ (Kraljevinu Jugoslaviju) kao iprije tridesetak godina kada su ga uspostavili kao predstražu za suzbijanje komunističke revolucije naZapad.Susret nadirućih savezničkih snaga u AustrijiPočetkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačkepoložaje u sjevernoj Italiji.Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armijeriječima: “…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se izbriše zauvijek. Došao je tren dakrenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…”.Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovitobombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.

5

General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj jesporazum stupio na snagu 2. svibnja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobnonapreduju prema Beču i Sovjetske snage.Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u austrijsku pokrajinu Korušku.Sa zapada dolazi u taj dio Austrije britanska Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir RichardMcCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske,a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju prekojugoslavenske granice na sjeveru.

Bijeg jednog narodaU taj se kraj sljevalo mnoštvo njemačke vojske i folksdojčera izbjeglih s istoka Europe, ali i vojneformacije njemačke vojske sastavljene od pripadnika drugih naroda, te pripadnika vojnih formacija spodručja istoka i jugoistoka Europe koje su se borile na njemačkoj strani. Svi su oni – uz borbe s vojnimformacijama koje su ih progonile – bježali pred Rusima i jugoslavenskim komunistima, te su jedinu naduu spas vidjeli u predaji Britancima i Amerikancima.Dolazak u BleiburgSjedište brigadira Scotta, zapovjednika britanske 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku,smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom. Bliže gradića nalazi se prostranootvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima.Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile suhrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad,do Klagenfurta.No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jakeskupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje.Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott je zatražio daljnjeupute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemozahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»Scott ubrzo dobiva odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje “Jugoslavena“. Skupina višihhrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u Bleiburški dvorac. Scott jeu dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranimdvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima» – prisjećao se Scott).Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljnose predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg suScott i Basta uspjeli prisiliti da prihvati bezuvjetnu predaju (u kojoj vojnici kojima zapovijeda Herenčićipak dobivaju status ratnih zarobljenika, koje se ne smije mučiti ni ubijati), premda su Britanci sumnjalida će se sve riješiti pravedno kako je i obećano.Basta je pregovore zaključio ovim riječima: »Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat.Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici, tećemo ih povesti u Maribor gdje će im se suditi.Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta, započeti će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati nameđunarodne konvencije Crvenog križa.»

Bitno je napomenuti kako su se pregovori u Bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođennikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument.

General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i dase Hrvati nemaju čega bojati.Makar se Herenčiću ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom, ocijenivši da nema izbora,Herenčić je kapitulirao. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje; sam uspijeva pobjeći dublje uAustriju, i potom u Italiju.

Harold MacmillanPrema istraživanju grofa Tolstoja, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je HaroldMacmillan, tadašnji britanski ministar za Sredozemlje pri glavnom štabu savezničkih snaga, kojeg je na tomjesto 1942. god. postavio Winston Churchill.

6

Izvor: pixabay.com

O važnosti te svoje službe Macmillan kasnije govori: «Najznačajniji trenutak moga života bio je dok samupravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se skraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…». Macmillan, kako se bližilo proljeće 1945.godine, postaje sve više zaukupljen problemom odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji.

Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armijeprodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom». Macmillan je bio iskusanpolitički savjetnik War Officea (Britansko ministarstvo rata), te čovjek u izravnom dodiru s premijerom,kabinetom i Foreign Officeom (Britansko ministarstvo vanjskih poslova).Prije bleiburške krize, britanske su snage prihvaćale predaju manjih vojnih postrojbi koje su dolazile sjugoslavenskog područja, a britanski su stražari sprječavali partizane u njihovim pokušajima da sedokopaju Hrvata. No, od 15. svibnja nadalje, politika britanskog 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatimadrastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrškekomunističkom režimu.

Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan stigao u Glavni stožer Petog korpusa britanskeOsme armije. Macmillan je prije toga 12. svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osmearmije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je,navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnuprocjenu situacije.

U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno,otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru sKeightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera. Što se dogodilo natom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nijeotkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petimkorpusom.Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=SXAKY9M2dx0Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati.Po povratku u Napulj 14. svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnogčasnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim aKozake sovjetskim komunistima.

Strategija prijevareKasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Kirk – nakon konzultacija s Macmillanom – poslaoje svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja:

»Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožerasavezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme

7

armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene idjecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskimpartizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi. Mismo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršničasnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen steškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutnone može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će ontelegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovompitanju bilo poželjni.»

Robertson je zapovijed zaključio uputom: »Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, akoje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.»

Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužumisiju u sjevernu Italiju i Austriju.

Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 general Robertson već odaslao zapovijed (FX75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se ‘Rusi’ tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovimsnagama. Ni jedna kopija te zapovijedi nije poslana na znanje Kirku, što znači da je cijela akcijaprovedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa zaizvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja.

State Department nalaže Kirku 16. svibnja da uloži službeni protest AFHQ-u. Od Glavnog je stožera,Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnojAustriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. “Ako bi ih se vratilo uzemlju podrijetla bilo bi fatalno za njihovu dobrobit.”Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=L9Ndq0qW9mUMinistarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije potom se usaglašuju da je najbolje da postrojbekoje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italijiu kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima.

Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17. svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom‘Distone zapovijed‘ kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i ‘disidenata’iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati‘svojim’ vlastima, tj. Titu.Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnostrepatrijacije bjegunaca. Stoga on 18. svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da jeAlexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisuugroženi.

No američki politički savjetnik je prevaren. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su zarobljenici već16. svibnja 1945. godine predane Titovim snagama.

U međuvremenu se u Sloveniji provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestomodredu specijalnih snaga, specijalnoj jedinici koja je bila sposobna ispuniti osjetljive i tajne zadatke kojiće ostati nepoznati uobičajenoj vojnoj liniji zapovijedanja.

Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici, te je osigurala suradnju u predajizarobljenika snagama JA na način da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima. Umjesto uItaliju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele ‘pošiljku’. Za transport, kao i zasporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low (kasnije proizveden za lorda Aldingtona).

Masakr mitraljezimaFranci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike udesetljećima komunističke vladavine opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi “Veliko finale uKoruškoj” iz 1977. god.U toj knjizi prenosi on sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačiniomagnetofonski zapis) s generalom JNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba

8

14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu (“odbor 14. udarne divizije”je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):

“Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako senavodi u knjizi ‘Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.’ nasmijao sepodrugljivo. ‘Bože sačuvaj!’, žestoko je rekao. ‘Nikakve topničke priprave nije bilo,nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam dasmo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeniraspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjekdo čovjeka …”

Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali upregovorima i naredili otvaranje vatre na “neprijatelja”) također govori o mitraljeskoj vatri koja jeotvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanacazakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se “ustaše” nisu uopće branili.

Izvor: pixabay.com

Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina “ustaša”istaknula bijele zastave i predala se. Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspiopribaviti.

Otkrivanje zavjere o predaji zarobljenikaKada je 21. svibnja general McCreery zatražio objašnjenje je li Robertsonova zapovijed u skladu spolitikom Glavnog stožera, feldmaršal Alexander po prvi puta – tako proizlazi iz službenekorespondencije – doznaje za njezino postojanje.

Iz toga bi proizlazilo da su Macmillan i general Robertson na svoju ruku donijeli zapovijed kojom suPetom korpusu nalaže da izruči jugoslavenske zarobljenike Titovim partizanima i Kozake Staljinu,usprkos tome što su upute koje je Macmillan dobio od vlada Britanije i Sjedinjenih Država izričitozabranjivale takvo postupanje.

Rasvjetljivanje događaja je jako otežano, jer je čitav arhiv Macmillanovog ureda u Glavnom štabusavezničkih snaga(AFHQ) nestao pod nerazjašnjenim okolnostima.

Dolazak FeldmaršalaOperacije repatrijacija koje su krajem svibnja i početkom lipnja stotine tisuća Kozaka i Jugoslavenaposlale u smrt, provođene su u uvjetima krajnje užurbanosti i tajnosti. Trupe na terenu ubrzo su počelepokazivati negodovanje zbog nevojničkog zadatka i počele su postavljati neugodna pitanja o glasinama opokoljima s one strane jugoslavenske granice.

9

Koliko bi još vremena moglo proći prije no što ta neugodna i opasna pitanja dopru do feldmaršalaAlexandera? Brzina je bila izuzetno važna ukoliko je Macmillan želio provesti svoju nakanu.

U Klagenfurtu se 1. lipnja doznalo da će vrhovni saveznički zapovjednik Alexander doći u obilazakpodručja Korpusa. Posjet je bio predviđen za ponedjeljak, 4. lipnja. Tako je i bilo! Alexander u ranopopodne pristiže u Viktring.Svuda oko njega nalazile su se gomile seljanki i njihove djece, očiju prikovanih za čovjeka koji je samimao moć da im spasi život ili da ih osudi na mučeničku smrt. Nakon kratkog formalnog susretaAlexander se upoznaje sa slovenskim doktorom Mersolom koji je objasnio Alexanderu kako ih «britansketrupe prisilno vraćaju natrag, gdje ih titoisti ubijaju bez suđenja».

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=VEczN7cgo6EOčigledno pogođen tom spoznajom, feldmaršal mu je odgovorio: »…šteta je što nisam prije doznao za to.Žao mi je što se sada ništa ne može učiniti.»Međutim, što se tiče preživjelih civila Alexander je pružio čvrsta jamstva za njihovu sigurnost: »Što semene tiče, možete ovdje ostati. Molim vas, budite sigurni da ćemo pomoći vama i vašim ljudima.»Te je večeri Alexander izdao i pismenu naredbu:

Nova vojna politika koja se tiče jugoslavenskih vojnika.1.Nijedan Jugoslaven neće biti vraćen u Jugoslaviju ili predan jugoslavenskim trupama protiv svoje volje.2. Prema Jugoslavenima koji su se borili protiv Tita postupat će se kao prema trupama koje su sepredale; bit će poslane u viktrinški logor. Čekaju se daljnje upute.3. Sve će se ljudstvo smatrati raseljenim osobama koje su stigle preko Italije.4.Nikakvih evakuacija iz Viktringa, do daljnje naredbe.Nikada se neće doznati u kojoj je mjeri, i o čemu, naslućivao ili bio obaviješten prije svog dolaska uViktring. Jedan vojnik iz logora u Viktringu vrlo je jasno opisao način na koji je on doživio feldmaršala injegov dolazak: »U ono vrijeme nikako nisam mogao razumjeti zašto je došao… Htio je provjeriti –vidjeti vlastitim očima…”Prema onome čega se sjećam, te vijesti o prisilnim repatrijacijama nisu mu bile nove. Iskreno govoreći,rekao bih da je Alexander savršeno dobro znao što se zbiva, ali nije želio otkriti što zna. Nije se ponašaokao netko tko je iznenađen – on nije došao u naš logor, u Viktring, ne znajući što se zbiva, uvjeren sam uto… Možete li uopće zamisliti da Alexander, na svome položaju, posjećuje maleni logor poput našeg?»

Sljedećeg dana, 5. lipnja Alexander se sastao s brigadirom Scottom, koji je tri tjedna prije natjerao Hrvateda se predaju Titu. Alexander je razgovor zaključio riječima kako čak ni on, vrhovni savezničkizapovjednik, nije mogao spriječiti ono što se događalo prethodnog tjedna. Političari su mu uzeli stvari izruku i organizirali čitavu tu ‘prljavštinu’.

Robertson, Aldington i Macmillan nikada nisu priznali odgovornost za predajuzarobljenih vojnika i civila postrojbama koje su ih bile spremne pobiti bez suđenja.

Pitanje motivaMakar je činjenica da se Bleiburg dogodio nakon kapitulacije Njemačke, valja opaziti da sujugoslavenske komunističke snage i nakon 1945. godine imali teških muka s pripadnicima profašističkihtrupa koji su se povukli u šume.

Tako se uzima da je tek 12. ožujka 1946. konačno slomljen gerilski četnički otpor, hvatanjemčetničkog đenerala Draže Mihajlovića, pa je možda ispravno reći da je rat na području Jugoslavije trajaosve do tada.Također je i dio ustaša – tzv. “križari” – na sličan način vodio gerilsku borbu protiv komunista; neki čakdo 1950. godine. Jedan od razloga za događaje u Bleiburgu i nakon njega možemo vidjeti u strahu Titovevlade da će tamo zarobljene osobe u slučaju povratka kući pokrenuti slični gerilski pokret.1998. godine istaknuti crnogorski komunist i jugoslavenski vojni časnik Vlado Dapčević u TV intervjuuobjašnjavajući o djelovanju NOVJ na kraju rata:

“Mi smo jednako štitili Srbe od ustaškog noža i okupatorskog metka, kao i Muslimane odčetničkog noža. Štaviše, mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sačetnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada

10

ustaša 45. godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića iniko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli izzatvora.”Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=YJXqS6nSfLM&t=1423s

Zašto je vrh Komunističke partije i Josip Broz Tito – koje V. Dapčević u intervjuu spominje kao kreatoretakve politike – odlučili tako postupati, može se pripisivati bilo njihovoj osobitoj mržnji prema hrvatskimnacionalistima, bilo prosudbi da baš od Hrvata dolazi osobita opasnost za opstanak njihovog projektakomunističke Jugoslavije.

Motivacija Britanaca je manje jasna, ali je poznato da su i oni, i Amerikanci odbijali prihvatiti predajunjemačkih postrojbi sastavljenih od državljana SSSR-a: pripadnici tzv. Ruske oslobodilačkearmije generala Vlasova uspijevali su izbjeći teškoj sudbini jedino ukoliko bi ih niži časnici i običnivojnici pustili da se pojedinačno razbježe po Njemačkoj; naime su na Jalti u veljači 1945. god. iAmerikanci i Britanci pristali upravo tako postupiti s državljanima SSSR.Vrijedi međutim opaziti da savezničke jedinice nisu odbijale pružiti zaštitu četničkim jedinicama i nisunjihove pripadnike izručivale Titovim snagama: nije do danas razjašnjeno je li to drugačiji tretmanvojnika NDH bio vođen opasnošću za obnovu Jugoslavije koja je od te vojske mogla dolaziti, ili sumožda krugovi oko jugoslavenske kraljevske kuće i izbjegličke vlade u Londonu uspjeli u nekimposredovanjima za korist “Kraljevske vojske u otadžbini“.Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka – domjere da je ‘istinski vladar Jugoslavije’ bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojnemisije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnjepolitike – vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD (kasnije KGB) utjecale i na postupanjeBritanaca s “Jugoslavenima” koji su se zatekli na teritoriju Austrije.Kako su to otkrili špijunski skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji iSjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima.O tom možemo još uvijek samo naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulovapočetkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim savezicima:

“…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našumelodiju, kao posljednji pijun na ploči“.

Uostalom valja uzeti u obzir da je SSSR 1945. godine doista bio na vrhuncu moći, te jenjegova golema vojska od sedam milijuna vojnika koja je doprla do Berlina, Praga i Bečabila sposobna smrviti sve pred sobom; zato je Merkulov zacijelo bio u potpunom pravukada je izjavio da su velike zapadne sile u tom času prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Status predanih Hrvata prema međunarodnom ratnom pravuU zapovijedi generala Robertsona, napisano je bilo sljedeće: »Svi predani vojnici jugoslavenskenacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskimpostrojbama».

Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma određuje nacionalnu pripadnost. Ako suHrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske – a neporecivo je da je bilo i takvih Hrvata koji su služili upostrojbama njemačke vojske poput 369. divizije Wehrmachta, onda su trebali biti i tretirani kaonjemački ratni zarobljenici. Međutim, Aldington nije pokušao saznati državnu pripadnost ili statusnijedne ruske i jugoslavenske zarobljene čete.Civili su imali status izbjeglica, civila kojima treba pružiti zaštitu od progonitelja. Britanci zaštituizbjeglicama s Bleiburga nisu pružili.Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=YF9F8RRNSCsZa vrijeme suđenja povjesničaru Nikolaju Tolstoju 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson, opravdavali su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijenicivili bili tretirani kao simpatizeri tadašnje hrvatske vojske.

11

Izvor: pixabay.com

Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila među hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovimčetama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvršio.

Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogoršao prekršajmeđunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da i civili koji susimpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.

Odgovornost Josipa Broza TitaPitanje odgovornosti Josipa Broza Tita – koji je u vrijeme ovih zločina držao čvrstu kontrolu nad svimvojnim snagama koje su izvršile pokolje – ostaje do danas kontroverzno pitanje u javnom mnijenju:naposljetku do danas (2019. god.) središnji trgovi i najznačajnije ulice u mnogim hrvatskim gradovimanose njegovo ime.

Kako su tijekom jugoslavenske komunističke vladavine općenito skrivani dokazi o Bleiburgu i pokoljimakoji su nakon njega uslijedili, tako tadašnja historiografija baš ništa nije rekla niti o ulozi Josipa BrozaTita u uspostavi brojnih stratišta za na Bleiburgu i drugim obližnjim mjestima zarobljene vojnikeporaženih vojski i civile koji su ih slijedili na putu prema zapadu: naprosto jugoslavenski historičariuopće nisu spominjali bilo koji zločin kojega su tijekom rata i u poraću skrivili partizani, Jugoslavenskaarmija ili bilo koja organizacija jugoslavenske vlasti.U propagandi jugoslavenskog režima, prikazivalo se da je on nastao na moralno besprijekoran način, i danjegovo djelovanje nije okaljano baš nikakvim moralnim negativnostima.Neki od autora skloni J. B. Titu priznaju danas zločine, ali nalaze “dobre razloge” da se pristupimasovnom ubijanju: naime da je postojala “opasnost” da vojne snage NDH prijeđu na stranu zapadnihsaveznika, čime bi bila ugrožena obnova Jugoslavije i uspostava komunističke vladavine.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=uvl-uyGdPCIVladimir Geiger u više znanstvenih radova ukazuje na Josipa Broza Tita kao naredbodavca zločina. Nekidrugi autori analiziraju iskaze očevidaca i literaturu iz “partizanskih” izvora koji smještaju Josipa BrozaTita (koji se prema dnevnim izvještajima iz “Vjesnika” nije u vrijeme pokolja nalazio u Beogradu, negoje obilazio gradove i vojne postrojbe na području sjeverozapada Hrvatske i Slovenije) izravno na stratištai u aktivnosti usmjerene na ubijanje tisuća vojnih i civilnih zarobljenika.

Da je Josip Broz Tito naložio ubijanja, iznosi i Simo Dubajić, major Jugoslavenske armijekoji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u pokolju naKočevskom Rogu, te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata

12

otvoreno progovorio u svojoj knjizi “Život, grijeh i kajanje” iz 2006. godine, a potom i uviše intervjua za TV i pisane medije.Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu uLjubljani prilično jasno poručio:„Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice– to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemuvećinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Tamanjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se toipak dogodilo, trajat će kratko.“

Dominik Vuletić u radu “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“ piše:“Odgovornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih časnika na terenu poput Baste,Ostojića ili Dubajića nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotači u velikomrepresivnom stroju jugoslavenskoga komunističkog aparata. Pritom nisu postupali nasvoju ruku, bez obzira što su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju,već su izvršavali naređenja i slijedili opći režimski smjer najokrutnijeg obračuna sneprijateljem… Organizacija koja je bila zadužena u najvećoj mjeri za provođenjetotalitarne i represivne politike jest OZNA odnosno Odjeljenje za zaštitu naroda. Taorganizacija bila je glavni nositelj i provoditelj zločina. OZNA je osnovana odlukomJosipa Broza Tita od 13. svibnja 1944. god. Vrlo brzo stvorena je široka mreža suradnikaOZNE sa svim jugoslavenskim postrojbama. Pritom se oslanjalo na vojno ustrojstvojugoslavenskih snaga gdje je svaka jedinica uz redovnoga vojnog zapovjednika imala ipolitičkog komesara. Takvo ustrojstvo preneseno je iz Staljinova modela reorganizacijeCrvene armije tridesetih godina… Na čelu OZNE nalazio se načelnik koji je bio sve odnjezina utemeljenja Aleksandar Ranković… Ranković u funkciji načelnika OZNE izravnoje podređen Josipu Brozu Titu i između njih nema posrednika. Govoreći o odgovornostisamog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševasmrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalnisekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvoNOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svimsnagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovaleu bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovomkontrolom… O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Brozai zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa… 51. divizija, postrojba koja se našlau Bleiburgu dio je III. armije… 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III.jugoslavenskom armijom dobili su 17. i 18. svibnja nakon izvršenja bleiburških zločina isprovođenja izručenih vojnika i civila natrag u Sloveniju od samog Tita nove vojnezadatke (budući da je bila riječ o najisturenijim jugoslavenskim postrojbama) gledenapetosti sa zapadnim saveznicima te su ih odmah izvršile. Dakle, ne može biti sumnje daje Josip Broz Tito imao punu efektivnu kontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale uzločinima.“

Hrvatska stradanja u brojkamaGeneral JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo KPJ “Borba” 1949. god. citira Saopštenje Ministarstvaunutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata “zarobljeno 341.405neprijateljskih vojnika, od kojih je: ‘221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tuuračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput 369. “Vražje” divizije, 373. “Tigar”divizije i 392. “Plave” divizije Wehrmachta, koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinškihvojnika’.Prema izvješću opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe AleksandruRankoviću od 12. srpnja 1945. godine, u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji bilo je vrlo mnogozarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisućuAustrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata – ustaša i domobrana.Obzirom da nema naznaka da su “zarobljeni neprijatelji” u to vrijeme puštani kućama, može se ocijenitida je broj do tada pobijenih Hrvata doista drastičan – te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenihsamo iz redova vojnika domobrana i ustaša.

13

U nekim slučajevima postoje temeljitija istraživanja o pobijenima: tako je prigodomizgradnje autoceste kod stratišta u Teznom pronađeni na potezu dužine 70 m posmrtniostaci 1179 žrtava, za koje se u najvećem dijelu može reći da su vojnici NDH.Stručnjaci utvrđuju da je rov popunjen posmrtnim ostacima u dužini od 940 m, teprocjenjuju broj ondje zatrpanih tijela na oko 15.000. Usprkos slabe očuvanosti kostiju, zaneke od ostataka se sa sigurnošću može reći da pripadaju osobama ženskog spola.Istraživanjem se ustanovljuje da su u ubijanju zarobljenika sudjelovali vojnici 6.(istočnobosanske) brigade 17. divizije JA.U zatvorenom rudničkom oknu Huda Jama kod Laškog ekshumirano je 726 kostura, kojipretežno pripadaju ratnim zarobljenicima – Hrvatima, koji su bili živi zazidani u rudnik;pretpostavlja se da se ondje nalaze ostaci ukupno oko 3000 žrtava. I za neka drugastratišta poput Kočevskog Roga i Maceljske šume također postoje relativno utemeljeneprocjene, s visokim brojem žrtva.

Na temelju višegodišnjeg istraživanja, prof. dr. Mate Šimundić iznosi u knjizi “Hrvatski smrtni put”(Zagreb, 2001.) procjenu da je u Dravogradu masakrirano između 50.000 i 70.000 ljudi, u Mariboru jeiskopana grobnica u duljini od 3000 metara u kojoj je se (piše Šimundić koji je umro 1998. godine, prijenego su 1999. godine ondje počela iskapanja) nalaze tijela između 40.000 i 70.000 ubijenih, na samomBleiburgu da je ubijeno oko 30.000 ljudi, a na ‘marševima smrti’ da je stradalo oko 125.000 civila izarobljenih vojnika.U taj broj ulaze ljudi stradali na putu, te oni koji su završili u ‘manjim, usputnim’ logorima. Prema njemu,nakon Drugog svjetskog rata, stradalo je ukupno između 245.000 i 295.000 ljudi.

Izvor: pixabay.com

14

Hrvatski povjesničar John Ivan Prcela zajedno sa skupinom hrvatskih autora (StankoGuldescu i dr.) procjenjuje broj ubijenih Hrvata po svršetku Drugog svjetskog rata na600.000.

Drugi autori međutim osporavaju ove podatke, smatrajući ih pretjeranim. Neki pak navode i veće brojke.

Bleiburg danasNa 6. je znanstvenom skupu Dani dr Franje Tuđmana održanom 2013. godine, profesor NedjeljkoMihanović ocijenio je kako je Bleiburg težak teret za britansku politiku. Tu činjenicu smatra razlogom štoje Hrvatski sabor donio odluku kako više neće biti pokrovitelj obilježavanja spomena na bleiburškutragediju.2015. godine, pokroviteljstvo nad obilježavanjem 70. obljetnice bleiburške tragedije preuzela jePredsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović; vjerske obrede u Bleiburgu predvodili sukardinal Josip Bozanić i zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović.Političke podjele u Hrvatskoj potaknule su premijera Zorana Milanovića, predsjednik Hrvatskogsabora Josipa Leku (svi iz SDP) i ministra obrane Antu Kotromanovića da dan ranije iskažu počastžrtvama Križnog puta u Teznom kraj Maribora, na mjestu masovne grobnice snaga NDH i civilapobijenih u svibnju 1945.Premijer i predsjednik Hrvatskog sabora su poručili da su zločini koje su komunističke vlasti počinile nakraju Drugoga svjetskog rata, kazali su premijer i predsjednik parlamenta, okaljali su “pravednu borbu”, adanašnja Hrvatska osuđuje sve zločine počinjene u ime bilo koje ideologije. “Ovdje smo da odamo pijetetžrtvama komunističkog terora.”

Filmovi Četverored, igrani filmIzvor: https://www.youtube.com/watch?v=8sRWDScn84w Bleiburg: Titova dozvola za genocid, dokumentarni filmLiteratura Mitja Ferenc i Želimir Kužatko: Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji Dusper, Zvonimir: U vrtlogu Bleiburga, Rijeka: Vitagraf, 1996. (2. nadopunjeno izdanje) Marko Grčić i dr: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990.Prva knjiga koja je u Hrvatskoj javno govorila o toj temi. Pripremila ju je grupa novinara nakon serijeintervjua sa sudionicima Križnog puta koji su bili objavljivani u časopisu Start. Jurčević, Josip: Bleiburg, Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS, 2005.Najnovija opsežna studija hrvatskog povjesničara, koji istražuje šire okolnosti i uzroke Bleiburškogpokolja (pri čemu je “Bleiburg” samo simbol za sveukupni komunistički teror 1945. godine).

Marević, Jozo (urednik): Od Bleiburga do naših dana. Zbornik radova o Bleiburgu i Križnom putu sdrugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994, Zagreb: Marabu,1994.

Zbornik tekstova vrlo šarolikog oblika: svjedočenja, znanstveni radovi, eseji. Prvi simpozij održan je1993. i s njega je također tiskan zborni U Bleiburgu iskra. Nikolić, Vinko: Tragedija se dogodila u svibnju…, Zagreb: 1995. (Prvo izdanje u Barceloni i

Münchenu 1984) Perić, Miljenko: 1945-1995. Bleiburg. Svjedočanstvo, Zagreb: autor, 1995.Vidi o knjizi o tekstu o autoru.

Prcela, John Ivan (ur.) i Živić, Dražen (ur.): Hrvatski holokaust – dokumenti i svjedočanstva oporatnim pokoljima u Jugoslaviji, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2001.

Dopunjeno hrvatsko zdanje značajne knjige, koja je pod naslovo Operation Sloughterhouse izašla u SAD1970. Tolstoj, Nikolaj: Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski rog 1945, Zagreb: Nakladni zavod Matice

Hrvatske, 1991.Vidi prikaz i neke kritike u članku o knjizi

15

Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovnišvaJugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992. (2. izd.)

Najopsežnija studija o žrtvama Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, na temelju statističkihizračunavanja i dokumenata.

Anđelko Mijatović, Prof. dr. Šimun Šito Ćorić: Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga narodagodine 1945., Hrvatski svjetski kongres, Zagreb, 2007.

Članci Jelačić, Ivan pl.: Predgovor, u zborniku Od Blaiburga do naših dana, 1994, str. 108-121.Autor daje neke podrobnije podatke o planu povlačenje HOS-a, te procjene brojnog stanja HOS-a i brojažrtava.

Šklopan, Vladimir: Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945, u: Od Bleiburga do našihdana : zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog simpozija u Zagrebu 14. i15. svibnja 1994 str. 77-88.

Detaljni prikaz organizacije povlačenja HOS-a u razdoblju 5. do 15. svibnja 1945.

Žerjavić, Vladimir: Žrtve oko Bleiburga i na Križnom putu, u: Od Bleiburga do naših dana : zbornikradova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja1994, str. 151-159

U ovom članku autor odgovara nekim kritičarima njegovih izračunavanja iznesenih u gore navedenojknjizi.

Tatjana Šarić (2004). “Bleiburške žrtve na stranicama ‘Hrvatske revije’”. Časopis za suvremenupovijest 2: 505-521

Svjedočenje dominikanca o. Drage Kolimbatovića o blajburškom zločinu: : »Umjesto utočišta, uEnglezima nađosmo krvnike« , u: Glas Koncila 19/07, str. 25

Mr. Martina Grahek-Ravančić : Na križnom putu po Hrvatskoj: Masovne grobnice – svjedočanstva o»opreznosti i predostrožnosti«, u: Glas Koncila 30/09, str. 25

Izlaganje prof. dr. Branimira Lukšića u Splitu 22. svibnja 2007.: Bleiburg – mrlja na britanskojsavjesti u: Glas Koncila 22/07, str. 25

Izvor: https://biramdobro.com/pokolj-u-bleiburgu/biramdobro.com/hr.wikipedia.org