Vidi, Morava Cveta (3)

Embed Size (px)

Citation preview

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    1/43

    VIDI, MORAVA CVETA

    Jasna Nikolić 

    "Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da neboli. Lakše bi se podnosio dan koji traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji.Ovako se mješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. Dave se iosporavaju, neprestano."

    ( "Derviš i smrt", Meša Selimović )

    Oktobar se danima lelujao iznad mračne provalije jeseni, grčevito se držeći zaposlednju lestvicu miholjskog leta. Zorom bi, zagušen izmaglicom, starački teškoizranjao iz prohladne noći i na trenutak zastao u dovratku dana, a zatim bi se naglimpokretom zaogrtao list - žutim plaštom, poprskanim zelenim mrljama zimzelena,kasnog listopada i kolonija trava razbacanih po senovitim proplancima.Slika prekrivena paučinastim tilom sfumata.Tek kada se sunce iznenada uspravi i krene ka zenitu pred očima bljesne treperaviodsjaj, svetlucava obmana. Slika je to stare dame koja drhtavim pokretima na blede,isušene jagodice nanosi skoro neprimetni sloj rumenog praha, a usne išarane tankimuseklinama prekriva trunčicom ruža zagaslo crvene boje. Na kraju, obrednouzvišenim pokretom, oko vrata stavlja poslednji komad porodičnog blaga, a zatimdugo, stojeći pred ogledalom, posmatra taj neuspeli pokušaj obmane.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    2/43

    I

    Ogrebotine ostale od brze kiše, sasušene kao kraste po prašnjavim naslagama nastaklu, presecaju vidokrug prozorskog okna koji sporo klizi pred mojim pogledom.Vidokrug, pročišćen od izmaglice ostavljene na desnoj obali Drine, sada magliprozračna skrama vreline koja mi se razliva u očima, dok ćutim, zagledana u šareni

    plašt i put što se umorno vuče uzbrdicom i lepi za debele obronke planine. (Hladna jutarnja izmaglica ostala je daleko, na drugoj strani mosta, koji je nekada spajaonerazdvojeno, a sada kao metalna proteza vezuje pokidane udove zemlje kojuprivezaše za repove divljih konja, a oni pod udarcima bičeva suludo jurnuše na četiristrane, i rastrgoše je.)Mrki ugarci rata, razbacani namesto beličastih zaseoka, koji su se svih onih godina,igrajući skrivalica, iskradali iza drveća i ponovo žurno nestajali u krošnjama, pečatevreme koje je ovuda protutnjalo zajedno sa teškom artiljerijom mržnje.Ti crni trnovizabadaju mi se u oči, a zatim zamršenim i isprepletanim, ali božanski preciznimputevima stižu do mozga, odakle ih strahovita sila spoznaje gurne nazad, ka srcu, gde

    puštaju otrov.Po prvi put sam se, oči u oči, susrela sa svim onim ružnim pričama, koje su sadpostale opipljive i nedvosmislene, tako stvarne da kroz staklo osećam miris udaljenihzgarišta, ugašenih davno, ali zasigurno još plamtećih u dušama onih koji su tu nekadaživeli.U ušima mi tutnji pravilnim ritmom ubrzanog pulsa. Ništa osim toga ne čujem.Gužvica mišića u mojim grudima, silovito se koprca u gustoj smeši tuge, strepnje,izvesne neizvesnosti i neizvesne izvesnosti zagrejanoj bezmalo do tačke ključanja, doonog trenutka kada se prvi mehurići odvajaju sa dna i lakoćom helijumskih balonaizleću na površinu, do trenutka kada mehurići, pretvoreni u nevidljivo sitne kapi

    krenu kroz stisnuto grlo, zastanu u korenu nosa, a zatim uz bolno peckanje savlađujuuzane kanale i združeni, poput vrelih podzemnih voda, izviru u očima.Tišinu je rascepao moj uzdah. Potisnut uskomešanim mehurićima nekontrolisano jeizleteo, udario u staklo i raspršio se u vazduhu.Čovek na sedištu pored moga promeškolji se, prenut iz dremeža. Okrenuh glavu isusretoh njegov zabrinuti pogled." Je l' to, Vama nije dobro?", zapita me." Ne, sve je u redu.", nasmeših se kratko i ponovo zagnjurih pogled u vidokrugoivičen metalnim ramom prozora.Susedu se ili pričalo, ili mi je u očima nazreo teške misli.

    " Jeste l' odavle?""Jesam. Rodom.""Iz Tuzle?""Ne, malo južnije."" Ja iš'o do Bijeljine, poslom, pa zanoćio kod prijatelja. Jutros sam rano morao nazad.Ne može baba sama."Ne prekida mu se razgovor." Lijepa je ova planina. Sad je pomalo hladno, bolje da ste ljetos dolazili."" Nisam nikada videla je...", ugrizoh se za jezik.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    3/43

    ( Nisi nikada videla jesen u svom gradu! Čovek će pomisliti da si luda, patetičnaluda. Sa ove strane ljudi još nisu razmaglili pogled od krvavih mrlja pred očima i jošuvek proklinju u sebi i naglas, u pijanstvu plaču za mrtvima ili zbog krvina rukama, a možda, krišom, kao kada se iščitavaju ljubavna pisma iz mladosti, žaleza komšijama, jer ove nove i ne poznaju, nisu jedni drugima decu ljuljuškali, nisu senašli kad zatreba, nisu stoku pojili kada je put neodložan, nisu rakiju, još od mladosti,

    zajedno pekli i pili, nisu se, tako pijani, ljubili... nisu ništa...)"Nisam mogla ranije.""Je l' Vas rat otjerao?", zašušta pitanje izgovoreno snebivajućim šapatom."Ne, nije. Kao mala sam se odselila.""Znači , u posjetu. Rođacima?""Nemam tamo više rođaka. Idem kod prijateljice."Slagah. I ne znam ima li tamo još mojih prijateljica.Zaćutao je. "Nemam tamo više rođaka", bila je rečenica koja je izgleda zaledilanjegovu znatiželju.Ponovo okrenuh glavu ka prozoru.

    Put se propinjao na zadnje noge pokušavajući da dosegne vrh planine. Autobus jeusporavao, a prozorska slika na trenutke podsećala na uramljeno platno na zidu.

    II"Ako moraš, idi.", rekao je prethodne večeri.Posekla me je prenaglašena ravnodušnost u njegovom glasu. Mač je imao dveoštrice. Druga posekotina krvarila mu je na licu."Ako moraš, idi.", rekao je , davno, moj razočarani otac, dok sam s koferom u ruci,uplašena i nesigurna kretala iz kuće. I sada, kao i tada, narastajuća grudva krivice

    davila me je u grlu. Oba puta, što sam bivala dalje, grudva se polako otapalapoprimajući podnošljive razmere.Sinoćnji razgovor je bio jedan od onih koje nema smisla voditi."Znaš li, zašto uopšte ideš?"" Ne znam.""Čovek se nikada ne može dva puta okupati u istoj reci.""Znam."Pa, zašto onda ideš?"" Ne znam. Moram.""Ako moraš, idi."

    Posle toga je zaćutao.Zaćutala sam i ja.

    Nije bilo načina da mu objasnim da me je na ovaj put bez iskristalisanog ciljaotpremila, do bola zgrušana, želja. Godinama su se u tananoj mreži duše taložiliugrušci koji se pretvoriše u tromb što se lagano kretao, ali je pri svakom pokretukidao po jednu nit paučinaste placente u kojoj je, utopljeno u toplinu, boravilo mojebiće. ( Krhka iskričava tvar koja se hranila ljubavlju.)Najednom sam se naprosto uplašila. Osetila sam smrad truleži i opor, otežali mirisraskopane zemlje. U ustima mi se izlegao bljutavi ukus zelene skrame koja se taloži

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    4/43

    na ustajaloj vodi. Crne rupe, prolazi do ništavila, otvarale su se na duši. Iz njih je,nenadano, izletao ledeni kovitlac i kao žaba lepljivim jezikom, grabio i sobomodvlačio nekad želju, nekad drago sećanje, nekad osmeh, toplu misao, nekadkomadić ljubavi. Uz to pravio lom, haos koji je, sve teže, bilo dovesti u red. Ostajala je praznina. Zastrašujuća.Autobus je, najzad, savladao uspon i sada ubrzano klizi vijugavom linijom ka

    podnožju Majevice.Pokušavam da rasteram uznemireni roj otrovnih obada u mojoj glavi, čiji me suludilet plaši. Otvaram tašnu i vadim mali kožni rokovnik u koji sam godinama slagalareči ispisane različitim rukopisima. Slova su na nekim mestima nežna, okruglasta,pravilno blago iskošena, negde oštra, nervozna, često drhtava, nesigurna. Kao da ihnije pisala ista osoba.Listovi stidljivo šušte pod mojim prstima.Jednom sam ga pitala."Zašto nas ne nauče? Zašto nam na rođenju ne daju Arijadninu nit da ne lutamoizgubljeni stazama kojima svaki čovek, od prvog greha pa nadalje kroz vreme, luta

    uplašen i nesiguran?"Samo se nasmešio.Ruka mi sama zastaje kod stranice na kojoj tekst počinje sa "Da li..". Ne slučajno. To je samo jedna od upitnica koje poslednjih meseci svojom težinom nemilosrdnognječe moje misli. Pisano pre sedam jeseni." Da li su staze kojima krećemo, put na raskršću , za koji se u deliću sekundeopredelimo, sudbonosna rečenica koju izgovorimo ili još hiljade situacija u našimživotima, zaista naša odluka ili već utvrđeni, možda čak ucrtani, pravac kretanja polavirintu iz koga svi zasigurno izlazimo na isti izlaz?Da li unutrašnje ili spoljašnje sile, obe tako nedostupne našim mogućnostima

    poimanja, pokreću mehanizam racija, popuštaju ili zatežu ventile kroz koje prolazisilovita energija emocija? Šta nas usmerava?Ponekad mi se čini da je u pitanju savršen splet obeju sila koje neshvatljivompreciznošću uklapaju vremensko i prostorno preplitanje svih bića na planeti. I kolikogod izgledao haotičan i zamršen taj splet ( pa se ponekad osećamo uhvaćeni upaukovu mrežu, bez snage i umeća da se iz nje izbavimo ) slutim da je smisao isuština, u stvari, nepojmljiv sklad, kosmička ravnoteža čije blaženstvo osetimo nasamom kraju, ma koliko nam se činio strašnim i neprihvatljivim.Najčešće nam razlozi ostaju nejasni, te kao slučajnost prihvatamo mnoge događaje uživotu, shvatajući mnogo kasnije, a možda i nikad, njihov pravi smisao i

    opravdanost.Ipak, često krećemo određenim putem gonjeni čudnom silom, čak i kada nam srcezadrhti od straha ili nam se razum pobuni. Koračamo besciljno nekom stazom neznajući kuda će nas odvesti niti šta je na kraju puta. Jednostavno idemo. Kao damirovanje, u nekom trenutku, osetimo kao greh, a kretnju kao spas."Pulsirajuća grudva u mom grlu lagano se umiri. Zatvorih knjižicu i vratih je u tašnu.Bez posebnog razloga, iz džepa našivenog u predgratku izvadih malo damskoogledalo, poklon kome sam se pre izvesnog vremena iskreno obradovala, otvorih ga i

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    5/43

    uhvatih svoj odraz u njemu. Uspravna useklina kraj leve obrve, pečat moje čestezabrinutosti, jedva se nazirala.Šareni plašt, kojim je oktobar prekrio planinu, lagano se gubio iz vidokruga.

    III

    Devojčica sedi na otomanu leđima oslonjena o zid pored prozora. Čita. ( Isturečenicu već petnaest minuta.) U podne je došao tata, a nana ne pakuje njene stvari.Štrudlu s orasima još nije ni podmesila.

    Iglice jeze prolaze joj pored kičme i razlivaju joj se kroz udove. Zid je hladan,ali se ona ne pomera. Otkrila bi svoje prisustvo.

    (Vinetu, po ko zna koji put, vadi nož iz korica i pruža ga Old Šeterhendu kaozalog prijateljstva.)

    Nana i tata sede za kuhinjskim stolom. Ne čuje se zveckanje šoljica. Odavnosu popili kafu.

    " Ma , biće dobro, videćeš! Biće joj dobro!", šapuće nana.Devojčica polako iskrada pogled sa knjige. Na tren samo, da vidi šta će onreći. Pogled joj se lepi za okvir njegovih naočara.

    Ruke su mu na stolu. Desnom uzima cigaretu sa ruba pepeljare. Snažno uvlačidim. Levom rukom prelazi preko čela i dalje preko temena i potiljka. Zadržava je navratu. Kratko. Kosa mu se lagano uzdiže kao tek pregažena trava.

    " Ne znam , mama, šta da radim?!", izgovara.Iznenada, ne pomerajući glavu, skreće pogled ka devojčici. Ona, svoj hitro

    skriva u knjigu." Ne znam , mama, šta da radim?!", ponavlja tiše.

    "Ma, ne sekiraj se, biće dobro."Upisaće je u odeljenje koje tek u trećem uči latinicu, kao tamo u Srbiji. Biće joj lepo, poznaje već toliko devojčica... Svjetlanu, Dervišu, Silvu, Ingu... sve su jojdrugarice...

    "Nana će tebi da sašije kecelju, kupiću ti novu torbu... sve što treba..."Devojčica klima glavom. Hoće.Prsti su joj još uvek zgrčeni od težine knjige koju je, kada su joj se obratili,

    napokon odložila. Otac prilazi, seda kraj nje, uzima je za ruke spuštene na krilu isakriva ih u svojim prstima.

    "Biće ti bolje, ovde, sine."

    Ljubi je po glavi. Zadržava usne na kosi ošišanoj kao u dečaka."Sigurna si da hoćeš da ostaneš kod nane?"

    Devojčica klima glavom."Aha", izgovara. Zvuči ubedljivo.Svetiljka iz dvorišta iza zgrade snažno obasjava kuhinju. Devojčici lice sjaji

    kao površina jezera pod punim Mesecom. Leži na leđima i plače. Suze se iz očijuprelivaju kao kišnica iz bureta pod olukom.

    Nana se meškolji. Devojčica se hitro podvlači pod jorgan i navlači ga prekoglave.

    "Ugušićeš se, sine, tako.", šapuće nana.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    6/43

      "Smeta mi svetlo.", odgovara tiho.

    IV

    "Evo Tuzle. Ja ću na Brčanskoj Malti, a Vi?", kaže sused naginjući se i zagledajući u

    prozorsko okno kao da traži nešto po ćoškovima."Silazim u Kreki. Idem dalje.", nasmeših se i nastavih da posmatram njegovetrapave pokušaje da mantil navuče ne ustajući sa sedišta.

    "Brčanska Malta!", glasno zatrubi kondukter.Sused užurbano navuče kačket, okrenu se i podiže ruku na pozdrav."'Ajd', pa sretno!"Klimnuh glavom.Stanica u Kreki, ista.Ista kao pre dvadeset šest godina kada sam po prvi put sama doputovala,

    sutradan pošto se završila školska godina. Ništa me nije zadržavalo u gradu u kom

    sam živela. Baš ništa. Godinama nisam, takoreći, ni znala kako izgleda leto u tomgradu. Ni reka me nije mogla namamiti." Pa, budi kod kuće makar nekoliko dana!", govorila bi majka.Ne. Stvari bih pakovala u dahu i od te sedamdeset treće, kada su me pustili

    samu na put, ništa me više nije moglo zadržati."Otac ti se ljuti!", govorila je majka.Dan pred odlazak krila bih se od njegovog pogleda. ( Izletao bi leptir iz

    rasklopljenih dlanova i dok trepneš, gubio se pred pogledom.)Stanica u Kreki, ista.Ista kao i u decembru osamdeset sedme kada sam poslednji put dolazila. Na

    uglu, kod poslednjeg perona, i dalje stoji ogromna, samo meni vidljiva, gomilaotpada na koju sam godinama odlagala strahove ispletene od bodljikave žice, čvrsteokove očeve strogosti, vrela žezla kojima je patnja žigosala moju dušu. Rasterećena islobodna, natopljena uzbuđenjem prijatne neizvesnosti (od kojeg bi mi telopodrhtavalo poput trske), ulazila bih u autobus kojim bih se odvezla dalje, u kotlinušćućurenu pored blagih obronaka Konjuha.

    Neupadljivo se osvrćem i zagledam u oči putnika pokušavajući da, ispodnataloženih godina, prepoznam neke poznate. Besmisleno rasipanje nade. Ni jednogpoznatog lica ispred autobusa broj deset, nikoga ko bi prišao, pogledao meiznenađeno, zatim se osmehnuo i pruživši ruku izgovorio čuveno: " Hej, vozdra,

    stigla si!?"Nikoga."Suludo je bilo i očekivati", nekontrolisano prošaputah misao o koju udari

    nadolazeći talas jeze. Od udarca talas se rasprši u kapljice blage nelagodnosti, sitnekao kiša rosulja što kvasi, ali ne nakvasi. Osetih hladnjikave kapi i hitro namakohneprozirni veo ravnodušnosti kakvim behu prekrivena lica prolaznika.

    Stanica u Kreki, ista.Ista zgrada, isti peroni. Sve ostalo drugačije. Stvarnost mi se zlurado

    podsmehnu izvirivši na trenutak ispod plašta istkanog od mojih sećanja i želja.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    7/43

      Poput dima na zapaljenom strnjištu preda mnom se lagano uzdizalo VremeSadašnje. Svakim dahom mi se za pluća lepilo sve više otrovnih čestica i gušilo me.Peckavi bol u očima zamagli mi pogled.

    V

    "Da, tata je otišao sledećeg jutra, dok sam spavala.""Ipak te je ostavio!?"

    " Ja sam rekla da hoću.""Zašto si, uopšte, morala da ostaneš kod bake?""Ni prva, ni poslednja. Tako su nekada spasavali decu od nemaštine."A sestra, brat? Zašto baš ti?""Zašto? Ne znam. Uostalom nije ni važno. Tata je, ionako, posle dve nedelje

    došao po mene. Mama je, kažu, stalno plakala. Proganjao ju je osećaj da sam umrla.Sećam se, došla sam iz škole. Tata je stajao na sredini sobe. Potračala sam ka

    njemu, prihvatio me je i snažno odigao sa poda. Visoko. Uplašila sam se da ćuglavom udariti plafon."Milena mi je drugarica iz gimnazije. Nikada nismo sedele u istoj klupi, niti

    zajedno izlazile u grad. Vezivalo nas je nešto što vreme ne može tako lako da pokida.Te smo noći kopale suviše duboko. Posao je bio prljav i zamoran. Na stolu,

    pored ispražnjenih kutija od cigareta, ležale su razbacane prašnjave iskopine,okrnjene i napukle od težine nataloženog vremena, ali prepoznatljivih oblika. Mirismemle širio se po sobi. Noć je neprimetno bledela ili se rađalo tamno jutro.

    Prva sam progovorila."Dokle ćemo da prekopavamo po ovom đubrištu?"

    Milena se nasmejala."Ima tu dobrih komada za reciklažu!"Zvučalo je ironično."Reciklažu?!", u glasu mi je zatitrao prikriveni bes.Vreme je proticalo. Merila sam ga svojim ćutljivim uzdisajima."Možda si u pravu.", progovorila sam, najzad."Kaži mi samo, kako da recikliram očevu ruku u kojoj drhti nož, zaustavljenu

    u vazduhu tako blizu majčinih grudi, dok ja, sedeći na podu, upravo dovršavamkićenje jelke? Reci mi, šta se od toga može dobiti reciklažom? Lep osećaj unovogodišnjoj noći? Sumnjam!"

    Milena se bešumno izmigoljila iz fotelje. Šapat njenih koraka zaustavio se ukuhinji, odakle je jedva čujno zašuštala voda. Istim šapatom se vratila i laganospustila čašu ispred mene, na sto. Svetlost zidne lampe zatreperila je u čaši.

    "Ruka se ipak zaustavila. ", rekla je, napokon. Tiho."Da, zaustavila se." Te tri reči su se umorno stropoštale pored mojih nogu i

    raspršiše po podu."Reci mi, onda, zašto posle toga ne pamtim nijednu, uistinu srećnu, ničim ne

    zaprljanu , novogodišnju noć?'"Uistinu srećnu?", ponovila je Milena. Prezrivo.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    8/43

      Zaćutale smo. Preko terase, kroz otvorena vrata, u sobu su uskakali odjecikoraka prvih i poslednjih prolaznika.

    "Uistinu srećnu?, prošaputala je Milena, a zatim je lagano na sto spustila čašusa mrkožućkastom tekućinom. Nekoliko uzastopnih oblačića dima izletelo joj je izusta. Pepeo sa cigarete nežno se odlomio i pao na pod.

    Iznenada, po sobi je zaštektao rafal njenog besa.

    "Zato što, draga moja, sreća nije stanje koje traje. Nepojmljivo je da to nemožeš da shvatiš."Nekoliko trenutaka je odmarala prst na obaraču."Sreća je kapljica vazduha koja davljeniku spasava život dajući mu snagu za

    novi zamah. Šta hoćeš više?""Znam ja to, znam", prošaputala sam."Ali ne mogu da se pomirim."" Moraćeš, ili ćeš umreti nesrećna!"

    VI

    "Postoji doba dana kada se sunce sa nama poigrava, kada nas zavarava.To je onajperiod kada se mala kazaljka lenjo kreće sa broja dvanaest prema broju tri.(Gledajući, tada, njegov položaj na nebu, nemoguće je odrediti ni približno tačnovreme.) Kada se, u podne, nađe u zenitu, kada je na pola puta, u punoj snazi, kao dabi tu da ostane. Možda se plaši da krene niz nebesku padinu kojom se sunovraćuje unepoznato. Jer, ko zna šta je iza linije horizonta? Možda samo večiti mrak?Ništavilo?

    Postoji takav period i u čovekovom životu. (Doba oivičeno krajem tridesetih ipočetkom četrdesetih.) Jedna bora ili seda vlas više, ne znače zapravo nikakvupromenu i život bi tu da zastane. Jer, ko zna šta je iza linije horizonta koju smrt

    iscrtava? Možda samo večiti mrak? Ništavilo?"Kožnu beležnicu držim na kolenima koja poskakuju nepravilnim ritmomtruckanja autobusa. Rukopis mi je krivudav i izlomljen. Jedva čitljiv. Datiram zapis ibeležnicu vraćam u tašnu. Ne trudim se da pronađem odgovor na pitanje šta mi je tozakovitlalo misli koje sam upravo izlepila po provocirajućoj belini. Taj se kovitlacnajčešće pokretao iznenada, bez nagoveštaja.

    Put podseća na sklupčanu zmiju. Slika mi je poznata. Po dugačkim krivinamakoje se, bezmalo, pretvaraju u kružnicu (pa ti se, na trenutak, učini da se vraćaš tamoodakle si došao) znam da je do grada preostalo svega nekoliko kilometara. Uskoro ćepružni prelaz, pa Direkcija rudnika, a tu su već i prve zgrade.

    U grudima mi vrtlog poznatog uzbuđ

    enja. Pokrenuo se bez najave, kaokovitlac misli, koji sam upravo smirila zarobljavajući ga u svojoj beležnici. Srce mimahnito udara o čvrste rešetke grudnog koša. Pogled se bojažljivo iskrada ispod velaravnodušnosti i, znam, već isijava naivnu radoznalost. Oštri miris formalina, u komesu potopljena moja sećanja, peče me u očima.Jednu suzu nikako ne mogu da zavaram.

    Skliznula je.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    9/43

    VII

    Ni suza mi nije skliznula. Bila sam sleđena.Na stolu je ležao veliki nož, nekada korišćen za klanje pilića. Barica vode koja seslila niz maminu ruku dok ga je odlagala, lagano je doklizila do ivice stola. Tupo samposmatrala kako se prljave kapi zabadaju u istu tačku na kuhinjskoj prostirci. Leva

    ruka mi je počivala na obodu lonca u kome su se, u mulju sopstvenih ljuspica izemlje, skrivale krtole mladog krompira. Desna ruka, u kojoj sam držala nožić, ostala je potopljena u tom istom mulju.

    Sedela sam ukočena u tom položaju desetak minuta. Ukočena od praznine,razočaranja, sleđena od nemoći i straha, malaksala od beznađa. Iz spavaće sobe, kojase nalazila na suprotnoj strani hodnika, dopirali su zvuci slični onim sa radioaparatakada se skala podešava na željenu frekvenciju; na tren se, samo, začuje prepoznatljivton.

    Najednom se sve utišalo. Kao da je neko isključio aparat. U tom je majka ušlau kuhinju i ponovo sela naspram mene. Desnom rukom je uzela nož sa stola, a levu

    umočila u prljavu vodu u loncu. Krišom sam podigla pogled da joj osmotrim lice.Oči su joj bile crvene. Kao kornjača u oklop, glavu sam neprimetno uvukla međuramena. (Opet sam osetila onaj nejasni stid koji bi me obuzeo svaki puta kada bih jevidela nemoćnu.) Majka je odsutnim, sporim pokretom ruke kojom je kroz gustenaslage ljuspica tragala za preostalim neočišćenim krtolicama, izvadila jednu upravou trenutku kada je otac stupio u kuhinju. Bio je obučen za izlazak.

    "I, gde si sad krenuo!?"Čvor u njenom glasu bio je ispleten od bola, razočarenja, jeda i nemoći. Crna,

     jaka nit nipodaštavanja, čvrsto je obmotavala sve ostale u čvoru. Otac se saplete onjega i posrćući krenu ka majci.

    "Šta te briga?", reče, unevši joj se u lice."Ma, idi dođavola!", izgovorila je majka, gledajući ga nametljivo u oči.Reči k'o reči. Verujem da ga nisu povredile. Čuo ih je ko zna koliko puta. Verujemda mu je strah pokrenuo ruku kojom ju je u tom trenutku snažno udario po licu. Strahmu je u ruku stavio mač kojim je trebalo da preseče Gordijev čvor mržnje u njenomglasu.Mislim da je majka sledeći pokret načinila refleksno. Bio je kratak. Svesno kratak.Više je podsećao na trzaj. Vrh noža je svesno zaustavljen na nekoliko santimetara odočevog stomaka.Onda joj je kap krvi kanula sa lica. Naglo je ustala i levom rukom prekrila nos. Iz

    desne joj je nož nekontrolisano ispao na pod. Otac ju je, dok je izlazila iz kuhinje,kratko propratio pogledom, zatim se okrenuo i dugim koracima otišao u sobu.Između kuhinje i sobe nalazila su se velika dvokrilna vrata, tog trenutka širomotvorena. Sa mesta na kome sam sedela mogla sam jasno da vidim šta otac radi.Nisam okretala glavu. I dalje sam umrtvljenim pogledomgledala u prljavu baricu na podu, nesvesno brojeći kapi koje su se, sporo, otkidale saivice stola. Petnaest...šesnaest...sedamnaest... Opuštam se. Slika maminog krvavoglica bledi, mislim o tek zarudelim trešnjama iz susednog dvorišta, samo da zavr...

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    10/43

    Pucanj mi prelama misao. Snažan, kao da je grom udario u kuću. Slepljene za tajzvuk, čujem jauk i tup udarac. Tog trena sam se okrenula. Očevo telo na podu bilo jeposlednje što sam videla. I pištolj kraj njegovih nogu. Tu se slika zamućuje, višeništa ne razaznajem.Sledeća jasna slika su ambulantna kola, očevo lice bolnog izraza i prašina koja sediže iza točkova. Trčim kroz zagušljivi oblak skoro do kraja ulice. I dalje bih, ali me

    zaustavlja kamičak koji mi se zabada u petu. Stajem.Tek tada vidim da su mi na nogama samo sokne, posivele od prašine.

    VIII

    Kondukter vadi moju torbu iz prtljažnika i spušta je pored autobusa. "Hvala",mrmljam sebi u bradu, uzimam torbu i skoro trčim preko ulice.Pred očima mi poznato slepilo. Preletela bih tih petstotina metara do Ozrenske 14.Noge ne mogu da me sustignu. Pretrčavam most i već sam kod bioskopa. Tu

    nevoljno usporavam zbog gužve na trotoaru. Pocupkujem i zastajem kako bih izbeglaprolaznike, ali čim se prostor ispred mene raščisti, ponovo rastežem korake. Pluća nemogu da mi izdrže snažne nalete vazduha, gotovo se gušim. Srce mi galopira ugrudima.Već sam kod hotela. Usporava me blaga nesvestica.Tek tada primećujem da meprolaznici čudno gledaju. Pa da, jurim kao da me goni besno pseto.Pokušavam da se obuzdam. Uspevam. Ali, samo korake. Srce i dalje galopira.Prelazim ulicu i stižem do "Mljekare", pa desno uz Ozrensku. Apoteka, gvožđara,piljarnica. "Četrnaestica" se vidi već sasvim jasno. Kod "bele" zgrade ću dazamaknem na dvorišnu stranu, da ih iznenadim. Mogao bi neko slučajno da izađe na

    terasu, a kod "dvanaestice" su likovi već jasno prepoznatljivi.Ispred ulaza zastajem. Kuhinjski prozor gleda na dvorišnu stranu, možda ga otvorebaš u trenutku kada budem prolazila. Bilo bi šteta da me sada vide. Šunjam sepolako, gledajući u prozor, zatim skoro bešumno trčim preko širokog stepeništa iulećem u zgradu. Stajem da se odmorim. Smirujem disanje i krećem stepeništem.Prvo četiri, pa zavijutak, pa dugački niz od četrnaest stepenika. Zavijutak, pa pravoniz hodnik.Vratima prilazim, na prstima. Lice mi se pretvara u osmeh, a ruka sama kreće kaprekidaču za zvono."Gospođo!", začujem. "Gospođo, izvinite!"

    Slika hodnika i vrata raspršuje se kao oblak pare. Beličasti pramenovi se usitnjavajudo potpunog iščezavanja i pred očima mi je namršteno lice šalterskog službenika na

    autobuskoj stanici."Je l' Vam treba nešto... Ljudi čekaju, gospođo, 'ajmo ako kupujete kartu!"Odsutno piljim u njega i ćutim. Vreme se rasteže kao red iza mojih leđa, ljudi megledaju iščekujući da opravdam svoje zadržavanje pred šalterom."Ne, ne kupujem kartu. Doputovala sam...sada", zamuckujem. Moj glas me vraća ustvarnost." Molila bih Vas samo da mi kažete kada radi Snežana Mitrović?"

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    11/43

    Čovek iza stakla začkilji, kao da gleda u nečitak tekst."Snježana Mitrović!", priseća se."Da.""Ona, ovdje, gospođo, više ne radi."Napravi kratku pauzu, a zatim glasom koji je trebalo da naglasi značenje reči,dodade.

    "Odavno!"

    IX

    "Zašto nisi reagovala kada ju je udario?""Kako?""Ne znam kako! Mogla si da vrisneš, da zaplačeš!""Ne znam.""Nije mi jasno.", prošaputala je Milena.

    U vazduhu je zašuštao prekor."Nikada nisam reagovala. Jednom je majka izgorela od besa i krenula iz kuće snamerom da sve ostavi. Mrak je već bio nadletao dvorište i gnezdio se u krošnjama igrmovima. Stajala sam pred kućom i gledala kako majka odlazi putićem premakapiji. Ja? Nema. Bez pokreta, bez suza. Stojim i gledam kako je mrak guta. Pitaš dali sam nešto osećala? Jesam, naravno da jesam. I sada bih vrisnula "MAMA", sadadok ti ovo pričam, potrčala bih za njom koja mi godinama izmiče tom mračnomstazom. Ali, tada? Tada, ne! Noge su mi do kolena bile ukopane u stvrdnuti glibnemoći, glasne žice presečene strahom, suze se slivale, ne niz lice, već unutra. Punileneki nevidljivi zdenac."

    Upletene u dugačko uže uzdaha, iz Mileninih grudi izletele su samo dve reči." Ne razumem.""Ne razumem ni ja.", prošaputala sam. Glas mije bio slepljen za grlo kao čičak."Znam samo da se zdenac izlivao svaki put kada bih bivala ostavljena.Sledećih pola sata nismo progovorile. Pepeljare su se punile opušcima i sivimprahom pepela kojim su bila posuta i naša lica. Kasetofon je, kada se traka premotalado kraja, kliknuo kao gladna ptica.Nismo se pomerile. Nismo bile tu.

    XHotelska soba, hladna. Hladna kao i ljubaznost devojke na recepciji.Nehajno odlažem stvari i opružam se preko kreveta. Ležim nepokretna, telo mi jezarobljeno sopstvenom težinom. Snaga mi se rastapa i razliva po pokrivaču.Prikovana bezvoljnošću tupo posmatram svetlosne pramenove popodnevnog suncašto titraju po plafonu. Sa ulice se čuje žamor prolaznika.." Došla si, i šta sad?" Odnekud je doprlo pitanje.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    12/43

    Ne znam odgovor. I ne tražim ga. A šta bih i našla u dubokoj, praznoj jami osimmraka i tišine? Jednostavno, krenula sam tim pravcem kroz lavirint i ne pitajući sekuda će me odvesti.Osećam kako mi ispod grudne kosti buja bol preteći da se razlije kao žuč. Udišemsnažno, izdišem polako. Smiriće se. Ponekad mi uspeva. Ovog puta, ne. Oporatečnost se nezadrživo izliva i kreće ka mozgu trujući mi misli žutilom i gorčinom.

    (Izgladnela ptica namamljena gomilicom zrnevlja, najednom se našla ispod korpe odpletenog pruća. Besomučno udara krilima pokušavajući da uzleti, ali joj svaki novizamah nanosi još veći bol. Najzad odustaje i prepušta se. Uranja u iskričavi tokpolusna.)Prst je dotakao prekidač za zvono. Iznutra se čuju hitri, mada otežali koraci i ponjihovom ritmu znam ko će mi otvoriti vrata." Stigla si!!"Dočekuje me osmeh i sitne tople oči teško primetno zasenčene tugom. Savijam sekako bi me dosegle ruke ispružene prema meni. ( Ruke snažne, neposustale iakonapaćene, staračke.)

    "Ljubi je, nana!"Na licu mi ostaju trunčice brašna sa naninih dlanova. (Tek što je razvila koru zarezance.)Uzima mi putnu torbu iz ruke."Nemoj, nano, teška je!"" Ma, daj, sine, sigurno si se umorila!"Iz kuhinje se razliva miris kuvanog celera."Hoćeš, srećo, nešto da jedeš? Sigurno si gladna?""Nisam, sačekaću ručak.""Sad će, još malo, sad će i oni s posla."

    "Nano, daj da ti iseckam rezance!""Nemoj, odmori se, za čas ću ja."Ruke joj, kao čigra, igraju preko stola.Sedam na otoman pored prozora. Iz ovih stopa bih otrčala do Svetlane, pa do"Izviđačkog", da vidim ima li koga poznatog."Šta ima novog kod kuće?", pita, nana u prolazu."Ništa, sve je po starom.", Na žalost. ( Ne izgovaram.)"Jesu li mama i tata dobro?""Kao i uvek." Neka shvati kako hoće."Znači, sve je u redu?"

    "Jeste."Lažem."Hajde, sine, postavi za ručak, ljubi te nana."Prilazi i ljubi me ponovo."Kako si mi samo porasla!"Smejem se, dok ređam tanjire po stolu."Kao da mi je već petnaest godina, je 'l da?"Smejemo se obe.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    13/43

    * * *

    Slika bledi, bol se izoštrava. Hotelska soba još hladnija. Polako ustajem sa kreveta iprilazim prozoru. Sutra ću na groblje, ali ću prvo morati da potražim cveće i žutesveće.Ukoliko ih u gradu, još uvek, negde prodaju.

    XI

    Prenulo me je šuštanje Milenine haljine i tiha škripa parketa. Ustala sam i okrenulakasetu. Kasetofon je zadovoljno kliknuo i nakon nekoliko obrtaja tišine, začuli su seprvi tonovi. Prepoznatljivi."Negde sedamdeset četvrte-pete, kada beše izašao ovaj album?""Molim?"Milena u kuhinji nije čula moje pitanje.

    "Kažem, nisam sigurna kada je objavljen ovaj album.""Dnevnik jedne ljubavi?" Zastala je začas u dovratku, a zatim, gnezdeći se ponovo ufotelji, dodala:"Nisam sigurna ni ja, mislim sedamdeset četvrte, a možda i ranije."" I u mraku katkad nikne divan cvijet..." pevala je Josipa, a nas dve smo ćutale; svakau senci svog mrkog oblaka, koji nam se neprimetno nadviše nad glavama.Milena se prva pokrenula. Podigla je čašu sa stola i polako otpila gutljaj, a zatim ju jekratkim kružnim pokretima blago prodrmala i žućkastomrka tečnost se ustalasala.Nekoliko trenutaka je, pogledom hipnotisanog, posmatrala vrtlog u čaši. Odlažući jena sto, izgovorila je tiho, kao za sebe.

    " U mraku tamnih sećanja."Lenjo je ispružila ruku i sa stola uzela kutiju sa cigaretama. Izvadila jednu, ko znakoju po redu te noći, i zapalila je. Svetlost joj je, na trenutak, obasjala ožiljke tuge nalicu. Zatim je kutiju spustila na sto i zadržavši ruku preko nje ostala tako nekolikotrenutaka. Pokreti su joj bili neprirodno spori, kao da je htela da zavara, da odložigrubu, ali suviše nametljivu misao koja se napokon izmigoljila i izletela joj iz usta."Ima li u tvojoj glavi makar jedna lepa slika?"Nije me pogledala dok je to izgovarala. Znala je da su reči dovoljno oštre, jetke i daih je začinila imalo otrovnim pogledom, zabolelo bi me jače, bolelo bi duže. Htela jesamo da me blago ošamari, da me polije hladnom vodom, povrati iz polusvesti, iz

    mraka u koji sam cele noći uranjala, tonu

    ći sve dublje.Uspela je, postidela me je. Kao da je ušla u moju kuću i zatekla nered, gomilu smeća

    koje se danima gomilalo, kao da je rekla "Daj, sredi to, malo, ugušićeš se odprljavštine." Porazila me je, do besa.Počela sam mahnito da prekopavam po neurednoj gomili, tražeći slike koje bih, kaokorpus delikt, bacila i pred i nju i pred sebe, zaturene su, ali su tu negde."Mala sam bila kada me je tata učio da plešem. Toliko mala da je morao da me uzimau naruč je i okreće se po sobi u ritmu muzike. Noge mi nisu doticale pod, ali samvalcer ipak naučila."

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    14/43

     

    XII

    S jeseni mrak pada iznebuha, kao saksija slučajno gurnuta sa simsa.Još uvek sam stajala kraj prozora kada dan neoprezno udari o hridi vremena i

    raspuknu se. Kroz pukotine tmina i tišina preplaviše hotelsku sobu i snažno mepritisnuše uz okno. Osećam kako mi srce podrhtava kao pred napad klaustrofobije uzaglavljenom liftu i paničnim pokretom naglo pomeram zavesu kako bih udahnulaširinu ulice.

    Ulica - pustinja. Mesečeva površina. Kao da se sav život sakrio iza zaključanihvrata i spuštenih roletni. Hladna pustoš zarobila grad, tišina mi tutnji u ušima.Zadržavam pogled na kružnom odsjaju svetla ulične svetiljke, razmazanom povlažnom asfaltu. Ili je vlažan samo moj pogled.

    Najednom belina nadjača tminu. Pred očima mi trepere svetlucave iskre,ostaci svetlosnog snopa slomljenog na glatkoj površini snega. Ulica pusta kao da je

    novogodišnja noć okončana sa poslednjim otkucajem sata u ponoć. Tek što su pojeliprve mrvice novog dana, prvog u l988. godini, moji su domaćini otišli na spavanje, a ja, već čitav sat, skoro nepomično stojim kraj prozora. Zavesa je odškrinuta tamantoliko da se pogled progura pored naborane tkanine.

    Stojim i iščekujem čudo. Jedini pokreti koje činim određeni su vremenomtrajanja pesme koju sve vreme iznova preslušavam. (Pesma katalizator. Snižavatačku ključanja u mojim grudima i kroz strogo kontrolisane ventile, sadanekontrolisano propušta nabujali bol.)

    Tek sam večeras saznala da ON više nije u gradu.Sasvim običan odgovor na sasvim "obično" pitanje da li ga viđaju, na trenutak

    mi je zaustavio krvotok. Osetila sam to po nesvestici koja je trajala delić sekunde, alidovoljno dugo da sečivo doleti iz drugog vremena i zarije mi se u grudi.Hladnokrvnost sam uspela da odglumim čitava dva minuta, a zatim sam, propraćenaskrivenim, podozrivim pogledima, otišla do kupatila. ( Zaboravih da operem ruke.)Tamo sam, hladnom vodom sa česme i hladnim vazduhom koji se propinjao krozotvoren prozor, nekoliko minuta gasila požar koji se stihijski brzo razgoreo u mojojduši.

    Stojim zagledana u pustu ulicu pod snegom, dok se vreme kao rastopljenaguma razvlači između kazaljki, a zid pred mojim licem ostaje nepomičan. Stojim iplačem. Suze mi se iz očiju prelivaju kao kišnica iz bureta pod olukom. Nasrtljivi,

    dobro poznati osećaj samrtni

    čke samo

    će ve

    ć me gura ka ivici provalije na

    čijem

    će sednu duša raspuknuti na hiljade komada, pa ću ih posle, danima, sakupljati, lepiti kao

    razbijenu vazu trudeći se da joj vratim prvobitni oblik i na kraju ću shvatiti da mi jeponovo jedan komadić odleteo daleko, pronašao pukotinu na dnu provalije i nestaobespovratno u nespoznatim dubinama. Komadić po komadić i šta će mi ostati odduše?

    Kratkim pokretom namičem zavesu, zatim navlačim jaknu, iz tašne vadimnovčanik i cigarete. Skoro protrčavam pored recepcije i izlećem na pločnik ispred

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    15/43

    hotela. Čovek na koga sam zamalo naletela samo me namrgođeno pogleda. Učini mise poznatim.

    XIII

    "Vidi, sine, vidi!", uzviknuo je tata iznenada, pokazujući rukom u pravcu reke."Vidi, Morava cveta!"Okrenula sam se. Dve - tri sekunde, kroz nagomilani mrak kasne junske

    večeri, nisam videla ništa. Ni reku koja je neobično tiho kotrljala talase premaseveru, ni veliki gvozdeni most ispod koga su se u snažnim virovima koprcale dušeneopreznih plivača, ništa. Sve dok mi tama nije raširila zenice dovoljno da se u njihulije ono malo svetlosti koja je nedostajala mojoj svesti da raspozna sliku sakrivenu umraku.

    Napokon sam ugledala.Videla sam vodu koja je ključala kao da je reka ogromni kotao ispod koga

    plamti raspireni oganj. Videla sam sitne klobuke koji su se u dodiru sa vazduhomvolšebno pretvarali u pahulje što su, umesto da padaju, uzletale i rojile se nad vodom.Hiljade i hiljade beličastih krila svetlucalo je iznad površine. Gusti rojevi suneprestano izranjali iz dubine i poput magle prekrivali reku. Zatim se ta magla dizalau iskričavim pramenovima i polako lelujala ka obali. Najednom ih je bilo svuda.Iznad stolova malog restorana u čijoj smo bašti sedeli, oko svetiljki i lampiona kojisu se za čas pretvarali u precvetale maslačke. Leptirići su nam uletali u očiostavljajući beličasti prah na našim licima, upadali u čaše iz kojih smo pili, udarali ozidove, naslone stolica, grančice drveća kraj obale. Svaki, pa i najbezazleniji dodir sastvarnim svetom, koštao ih je života.

    "Vidiš, sine, oni su čitave godine zarobljeni na dnu reke u svojim malimčaurama. Tada liče na one ružne čupave gusenice koje ti ponekad padnu za vrat kadaprolaziš ispod drveća. A zatim, kada za to dođe vreme, pretvaraju se u ove beleleptiriće, prave male otvore na čaurama i izleću napolje. Zar nisu divni!"

    Slušala sam tatu širom otvorenih usta i samo sam klimala glavom, jer su mireči bile ulovljene u gustu mrežu ushićenja. Sve više leptirića je uzletalo, ali ih je sveviše i padalo taložeći se na zemlji i betonskim pločama kao sneg. Gledala sam kakose bespomoćno koprcaju pokušavajući da se ponovo odignu od tla. Uzaludni su imbili pokušaji da prevare smrt. Beličasti prah bez koga više nisu mogli da uzlete,rasipao se nepovratno pri svakom trzaju majušnih krila. Još nekoliko pokreta i na

    kraju bi se zauvek umirili."Pa oni umiru čim nešto dotaknu," prošaputala sam skrušeno."To je zbog toga što su suviše nežni. Ali svakako ne žive duže od nekoliko

    sati", rekao je tata mirno.Ništa nisam razumela. Ni zašto im je toliko vremena potrebno da se pretvore u

    ono što stvarno jesu, ni zašto nakon tog mukotrpnog samovanja tako brzo umiru, anaročito zašto se uopšte rađaju. Nisam ni pitala. Samo sam najednom postala tužna.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    16/43

      Sledećeg jutra, dok sam išla u školu, videla sam kako čistači velikim lopatama,sa ulica i trotoara, uklanjaju telašca mrtvih leptirića. Sakupljali su ih na gomile kao isvako drugo smeće i ubacivali u velike limene kante na točkićima.

    XIV

    Đonovi mi nisu izlizani niti je pločnik klizav, a hod mi je ipak nesiguran. Možda zatošto dvanaest godina nisam ovuda koračala, pa me je ulica zaboravila, ne prepoznajemoje korake iako sam prve utabala baš ovde, grčevito se držeći za majčinu ruku.Možda zbog toga što mi se snaga izlila i isparila u ledenoj sobi hotela. A možda, jerme po prvi put ovde niko ne čeka.

    Ne okrećem glavu na desnu stranu prema Ozrenskoj. Ne smem ni krajičkomoka da je pogledam. Skameniću se. Ostaću zauvek zagledana u hologramske slikevremena kome ne dam da počine. Rado bi se odmorilo od mene, razvlačim ga kaotesto, pažljivo da ne pukne, da mi kroz pukotine ne pobegne neka draga slika.

    Gazim preko Ozrenske. Bujica nasrće na moje korake, pa posrćem. Samo dapređem na drugu stranu da me njena sila ne povuče, da me ne odnese tamo gde višenema svetla na prozoru, gde će mi najlepše slike pomutiti mrak, gde će ih moždazauvek izbrisati stvarnost jasna i nedvosmislena. Ne, večeras ne mogu. Sutra ću ranokod Svetlane, ona mi je još ostala. Ili ću na groblje. Sama.

    "Ućuti, patetična budalo!", čujem pametnicu u glavi. To je ona koja se samnom svađa iz ogledala, ona što me posipa hladnom vodom kada gorim, ona što mesputava. Ona što misli da je nepogrešiva, a greši i grešila je. Okiva mi dušu tvrdeći da je spasava. Ona što će skončati u sivoj moždanoj masi kada izdahnem i kada mi dušanapokon bude slobodna. Dobro, slušam je, ponekad je u pravu. Kao večeras.

    Prošetaću da udahnem grad, ovde sam rođena, ne mogu ovde biti stranac, ne možeme moj grad odbaciti kao da sam kužna, samo zato što sam sama. Ne mogu ja njegaodbaciti samo zato što me ovde više niko ne čeka. Volim ga. To je dovoljno.Prosipala sam po njemu korake, smeh, strepnje, čežnju, radost, suze, toplinu,ljubav...Rasipala prah sa krila bez straha da više neću moći ponovo da uzletim.

    Već sam na mostu kod "posluge". Stajem. Na betonskom zidu koji sa levestrane podupire strmu obalu rečice, nekada je pisalo ime. Isto ono kojim su bileišarane moje gimnazijske sveske. Ne vidim ga. Izbrisao ga je mrak, ili možda vreme.

    XV

    Voćnjaku sam se najviše obradovala odkada smo se pre nekoliko godina doselili uvarošicu kraj Morave, na dedino imanje.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    17/43

      Kasnog septembarskod dana, pod kasnim popodnevnim suncem on blista kaootvorena škrinja s blagom. Zlatni prah se prosuo po krošnjama i travi. Na oboduvoćnjaka, šljivik. Razdvaja zeleni tepih iz koga se dižu stabla raznovrsnih voćaka isivomrku oranicu na kojoj se njišu požutele stabljike kukuruza.

    Kada kleknem bockaju me polomljene grančice i koštice istrulelih plodova, pamoram da čučim, a noge me već odavno bole od neprijatnog položaja. Na rukama mi

    se skorela slast prezrelih šljiva, ne mogu prste da pomerim, vlati trave se lepe zadlanove, upadaju u kofu zajedno sa modrim plodovima. Posao je dosadan. Leđa sumi ukočena, mišići na nogama potpuno zgrčeni. Teško mi je. Ali, mama je tu. Skorosve vreme. Otrči na kratko da završi neki posao u kući ili da napunjenu kofu prespe ubetonski bazenčić kraj bunara, pa se vrati. I peva. Uči nas starim pesmama. Danas jeonu o Moravi što poplavi Jovanove dvore...skoro me je rasplakala. Mama sesmeje..."Dobro, hajdemo neku drugu". Kaže. I pevamo. Oko mene ničega osim traveu kojoj se kriju opali plodovi, rumenog sunca zalepljenog za horizont i maminogglasa koji smiruje. Mirna sam, nekako titravo srećna. Mogla bih ovako do jutra.

    Čula sam kada je rekla "Sad ću ja", a zatim bešumno nestala kroz voćnjak.

    Čeprkam po upletenoj travi, ne mislim na nju. Vratiće se. Ako u povratku stane naneku suvu grančicu, znaću da dolazi pre nego se sasvim približi.Učini mi se da čujem jauke. ( Popci i zrikavci se razludeli kao da je polovina

     jula, nadjačali sve ostale zvuke.) Naprežem se da bih bolje čula. Tri -četiri šljive miispadaju iz ruku dok polako ustajem. Gledam sestru, ne pomera se, možda nije čula.Sada već jasno čujem jauke. Iz kuće, da iz pravca kuće. Stojim i gledam šta će sestrada uradi. Ona ne diže glavu. Nemoguće da nije čula, to je mamin glas...

    Strah me ošinu preko kolena i celo telo mi zadrhata. Klecavo potrčah stazicomod polegle trave. Svežina mi se lepi za bose tabane. Lice mi gori, iz grla mi premaočima kreće peckavi bol. Ali ne plačem. Gutam opore zalogaje koji mi niz jednjak

    klize kao da sam progutala čičak. Zaglavljuju se, guše me, naprežem se da ihprogutam.Stižem do kuće, ali ne ulazim. Zastajem na kratko ispred otvorenih kuhinjskih

    vrata. Na podu razbijeni tanjir i prosuta hrana, kraj stola prevrnuta stolica. Mamenema. Vrata od sobe zatvorena. Skačem sa trema i u trku zaokrećem iza kuće.Stajem. Uza sam zid nabacano granje iz koga preteći izviruju tamnozeleni listovikoprive. Polako prilazim prozoru. Otvoren je. Mama leži na krevetu, svileniprekrivač pod njom zgužvan. Noge joj zgrčene. Jedna ruka ispružena pored tela,druga prebačena preko očiju. Lice joj krvavo.

    Jeca.

    Sigurno ječula moje prigušeno disanje jer je sklonila ruku sa o

    čiju i laganookrenula glavu u mom pravcu. Pogledi su nam se na tren susreli.

    Mama je samo prošaputala " Idi, sine, završite ono..." i ponovo rukom prekrila lice.Pred očima mi kamenčići rasuti po mrkoj utabanoj zemlji, bubice i mravi što

    izmiču pred mojim bosim stopalima, nožni palčevi prljavi od prašine slepljene prekoslasti prezrelih šljiva, kraste na čukljevima ( od poslednje vožnje bicikla), blatnjavabarica kraj bunara, zeleni tepih voćnjaka, modri polutruli plodovi... u duši praznina ičudni nasrtljivi osećaj stida. Zbog njene nemoći.

    Bol i bes sam progutala.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    18/43

      Ponovo.

    XVI

    Bilo bi bolje da krenem. Mogu do pola noći stajati na ovom istom mestu, a ime se

    neće pojaviti na betonskom zidu.Postoje pasionirani posmatrači sopstvene prošlosti. Tragači za bledunjavimvizijama koje, kada pronađu, satima posmatraju kroz snažni teleskop sećanja, sneposustalim uzbuđenjem. Oni pola života utroše dovodeći do perfekcije aparaturuneophodnu da se stvori savršena obmana blizine tih nejasnih slika. A na krajudobijaju samo daleke, nedodirljive tačkice u nemerljivom prostranstvu vremena. Ičežnju. Bolesnu čežnju da ih još jednom dotaknu. Oni u kartonskim kutijama čuvajuuvelo cveće, papiriće s porukama, pisma na kojima je prašina stara četvrt veka,prazne kutijice od hotelskih sapuna, kesice sa šećerom iz usputnih restorana, napuklupuževu kućicu (jednu od milion istih), nečiji rukopis na parčetu kartona, stare pesme

    u ušima, ishodane korake na stopalima, isplakane suze, pogrešne reči, neizrečenemisli i još hiljade sitnica zatrpanih talogom vremena po kome neumorno čeprkajunesvesni da je, kako vreme prolazi, talog sve deblji, slike sve bleđe, život sve kraći.

    Da se ovako čvrsto ne držim za gvozdenu šipku ograde mosta, odvukla bi me,rastrgla na sto delova suluda želja da prođem stazom jednog nasrtljivog sna koji samsanjala davno. ( Pet puta u pet godina.) A znam da ne bih videla ništa osim onoga štosam u tom snu već videla; prekrečeni zid "posluge" na kome nema ni jednog jedinogotiska prošlog vremena, prazan zemljani plato na kome je nekada stajala "žutaklupa", hladni pogled nepoznatog čoveka pred "neboderom", okruglu metalnu pločusa oznakom NIVELMAN 1043 prekrivenu usahlim poljupcima i mrtvim lišćem,

    pokislu pustu i mračnu Ozrensku ulicu, razbijeni džuboks na "Vidikovcu". Posle togabi mi preostalo još samo da zapalim sveću kako bi na njenom plamenu sagorele slikekoje se roje u mraku pred mojim očima i sada kada ih ne želim, jer sam suviše sama isuviše slaba da se od njih odbranim. I uradila bih to da ne znam jedno: onog trenutkakada pokojniku zapališ sveću, tim, za mnoge ljude, običnim činom poštovanja tizapravo pristaješ na njegov kraj, prihvataš neminovnost, priznaješ prolaznost, mirišse sa konačnošću svega oko sebe i u sebi. I sebe. A ja još uvek nisam spremna na to.

    Zato bi bilo bolje da krenem. Popiću kafu u hotelskom restoranu i otići naspavanje. Kao i svaka kukavica, pobeći ću u san, jedino utočište od stvarnog, odnestvarnog, od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, od drugih, od sebe. Utočište od

    bola, poraza, nemoći, straha, samo

    će, od svega. Jedino se od sna ne može pobe

    ći.Osim u smrt. Samo što ona ne pruža šansu ponovnog buđenja.

    XVII

    U mraku su slike najjasnije. Treba samo imati hrabrosti i sasvim zatvoriti vrataormana iza kojih nadire svetlost i zvuci spoljašnjeg sveta. Dopustiti da te crni talaspotpuno potopi.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    19/43

      Svi su tu. Žalosni i uplakani stoje oko stola na kome leži njeno beživotno telo.Obukli su joj haljinicu od cvetno šarene svile, u kosu, ošišanu kao u dečaka, zadenutašnala u obliku leptira. Na nogama joj žute sestrine sandale.

    Mama plače. Tati lice posivelo. Jeca. Neki ljudi ga pridržavaju. Raka je već iskopana. Mokra crna zemlja lepi se za cipele grobara.

    Mama žalosno ječi. Plač joj se pretvara u jauke. Pokušava da dotakne belo

    ukočeno lice devojčice, ali je neko odvodi u stranu.Polažu njeno telo u kovčeg i prekrivaju ga crvenim pokrovom. (Pokrov jecrven verovatno zato što je umrla tako mala.) Zatvaraju kovčeg. Sada je mrak i spoljai unutra, ali ona jasno vidi kako mama vrišti, a tata se hvata za glavu i jauče.Nepoznati ljudi prilaze i spuštaju kovčeg u raku. Mrak je neprobojan i guši je.

    Suze joj se niz lice slivaju kao kišnica iz bureta pod olukom. Naglo otvaravrata ormana i izleće iz njega. Protrčava kroz kuhinju i istrčava napolje.

    "Hajde sine, da jedeš!", čuje u prolazu."Šta joj je opet?", pita otac."Ne znam. Nije trebalo da je grdiš."

    "Bože, kakva je, ne sme čovek popreko da je pogleda".Devojčica uplakana trči kroz voćnjak. Svetlosne strelice proleću krozrazređene krošnje i zabadaju joj se u oči.

    "Nisam njihova...", šapuće kroz jecaj.Majka odlazi u sobu i zatvara razjapljeno krilo ormana."Opet je sedela tamo, u mraku".Otac uzima komad hleba sa stola."Baš čudno dete! Baš čudno.", mrmlja kroz zalogaj.

    XVIII

    "Srušen je "Izviđački", a na njegovom mestu izgrađena džamija".Tu sliku nisam želela ni da zamislim. Sada mi je pred očima.

    Beli minaret, sjajan kao vatrena strela stoji gore na brdu iznad hotela zariven utamnomodru kupolu nad gradom. Videla sam ga već jednom, u snu. Kada sam seprobudila lice mi je bilo mokro od suza, a iz grla su se otkidali ostaci jecaja, koje samponela u javu. Prva misao posle buđenja ostala mi je urezana u sećanje jasno kao isan.

    "Nemam ništa protiv džamije, ali zašto su je sagradili baš tu?!"

    I sve se tada, posle tog sna u mojoj duši stopilo u samo jednu kap. Samo jedanosećaj. Sva krv, suze, patnje, bolovi, beznađa, sva umiranja, haos, strahovi, moć ibespomoćnost, sva ubijanja, mučenja, bežanja, sva dobrota i svo zlo, sve što seuskomešalo u ovoj jadnoj zemlji, što se uskovitlalo kao kovitlac iz koga je, poredsvega, iznikao i ovaj beli minaret u mom gradu u kome, uvek sam govorila, "nema nicrkve ni džamije" i to govorila s ponosom, ne zbog toga što su ljudi bili daleko odBoga, već naprotiv, što su mu, mislila sam, tako bili bliži. I neka mi kaže neko, ne izrazuma ili naučenog već iz dubine svoje duše, u čemu je razlika? Jedan je čovekAdam i Adem, jedan Avram i Ibrahim, Jakov i Jakub, Mojsije i Musa, Josif i Jusuf.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    20/43

    Zar nisu iste reči koje se iz Isusovih i Muhamedovih usta izlivaše kao melem na onekoji ih pratiše i verovaše im.- O, vi koji verujete, bojte se Boga i budite humani i pravedni između sebe i naspramdrugih!- Ne sudite, da vam se ne sudi...!- Čovek je delo Božije i neka je proklet svaki onaj ko to ruži!

    - A ja vam kažem, ne branite se od zla, nego, ako te neko udari po desnom obrazu,obrni mu i drugi...!- Mi ćemo svi doći pred Boga i on će nas pitati za naša dela i naš rad...Krvna osveta ilihvarstvo iz paganskih vremena neka prestane zauvek. Nemojte činiti nepravdudrugima, pa će i vama biti dobro.- A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činitedobra onima koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone.I ko zna koje su reči Isusove, a koje Muhamedove?Pitam se, za čime uistinu žalim? Da li za širokom kamenom ogradom slepljenom zazid "Izviđačkog", na kojoj sam sedela, da li za mrtvim vremenom kome ne dam da

    počine ili za onim osećajem koji me je, na trenutak, preplavio te daleke julske večerikada se Mesec, kao prezrela breskva ljuljao na povetarcu (činilo se da će se svakogčasa otkinuti i pasti na blago pošumljeni usek između brda), a na mom krilupolusneni uzdasi, na dlanu rastopljeni poljubac. Da li žalim za trenutkom kada me jesnažni talas blaženstva udario u grudi, razlio se kroz dušu, izlio kroz raširene zenice,slio kao slatke suze niz moje lice? (Sličan talasu koji me preklopi, pa na trenutakizgubim dah, kada na horizontu ugledam zažareni oblak, kada mi jato ptica u niskomletu preleti iznad glave, ili kada, u rano proleće, zatreperi pred mojim očima prvolišće na granama).Bojim se da zaronim dublje u svoju tugu, jer slutim da ću na njenom dnu ugledati

    crnu rupu koja guta svetlost, a rađa tamu i koja će nas jadne, neuke, slepe i slabe jednom zasvagda progutati i odvući u ništavilo, kome, nesvesni, već jurimo, jerzaboravismo da je Bog u nama, da smo mu najbliži kada volimo, mnogo bliži negokada mu se klanjamo ili molimo.

    XIX

    "Ja ću, mama!"Devojčica zatvara vratanca šporeta, navlači tamnocrveni kaputić i čizme (i ove

    godine su joj kupili gumenjače, ali ne obi

    čne crne, ve

    ć prelepe svetložute sa tankomtamnom trakom na obodu sara) i izlazi napolje. Lesi radosno skakuće oko nje. Belo

    paperje snega otire se sa njegovih šapa i lepi za kaput."Smiri se, beži tamo! Ma, pusti me!", brani se devojčica.Kraj drvenika je sneg utaban. Sekira promrzla od jutarnjeg mraza drema zabodena uizbrazdani panj."Beži, Lesi, dosadan si!", grdi devojčica nastrljivo pseto. Uhvatio zubima kraj njenogkaputa, pa vuče i cima, pocepaće ga, uz to reži, tobože je ljut. Njemu je do igre, a onase ionako jedva kreće kroz duboki sneg koji joj upada u čizme. Kao u inat bagrem je

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    21/43

    na samom kraju voćnjaka, tamo uz tarabu. Sekira je teška, zaranja u netaknuti sneg,ostaje za njom vijugavi trag.Belina začarala voćnjak. Grane klecaju pod teretom noćašnje vejavice, a mladaribagrema uplašeno se stisli uz velika stabla i ćute. Devojčica trenutak zastaje.Osluškuje da li je majka zove iz kuće. Okreće se, gleda u mokra stabla, zatim prilazi,podiže sekiru, zamahuje i udara svom snagom. Zasečena kora otkriva sočnu belinu

    izdanka. Sekira joj je preteška, otima se, ne može da je kontroliše, pa sledeći udaraczaseca koru daleko od prvog useka. Mladar drhti od hladnoće i straha. Ogoljenomesto rosi bezbojna krv. Devojčica ponovo zamahuje i udara. Mlado, žilavo stablo seizvija, otima, beži...Kroz rascvetale zanoktice joj se zabada hladnoća, prsti joj ukočeni, nosić sezajapurio, curi iz njega vodnjikava sluz, obrazi joj ledeni, a ispod kaputa izbija jara.Beličasti oblačići iz usta.Zadihala se. Mora da stane, da se odmori. Mladar je suviše žilav. Već se skorosasvim povio, središnji mekani deo mu zgnječen, izmrcvaren kao pregaženo pseto,ali omotač od jakih neraskidivih vlakana, još se ne da. Devojčica ne odustaje.

    Zainatila se. Boli je nemoć, ali ponovo podiže sekiru i što manje snage ima, sve jačeudara. Bes joj se izliva iz očiju, slane kapi slivaju preko usana, oseća njihov bljutavukus. Zastaje. Zaplakala bi glasno, još je nešto boli tu u grudima, ali ne zna šta.Očekuje da je majka pozove da se vrati. Ponovo zamahuje i udara, zamahuje, udara,sekira se zabada u mekanu zemlju ispod snega, pršti smeđe grumenje oko nje, granase sve više izvija, žilava vlakna pucaju, jedno po jedno. Devojčica stenje od umora,obrazi joj se zajapurili. Udara, mahnito, ne prestaje.Mladar se napokon predaje."Stavi ih, sine, u rernu da se prosuše". Kaže majka dok sa poda podiže malog brata.(Umrsio prve korake u zgužvanu krparu kraj kreveta i pao.) Devojčica zatvara vrata i

    s mokrim naramkom na rukama, prilazi šporetu. Prsti joj otečeni od hladnoće.

    XX

    "Nemoj, Mirsade, molim te, dosta mi je tih priča. Svi smo podjednako krivi. I vi i mi.Nismo smeli dopustiti da se to desi."Primetila sam ga čim sam ušla u restoran hotela. Sedeo je okrenut vratima, sa meninepoznatim ljudima. Videla sam kako nekoliko trenutaka iznenađeno gleda u mompravcu, zatim ustaje, lice mu se pretvara u osmeh, ruka još izdaleka ispružena ka

    meni." Đe si, bolan, vidi je! Jesi l' to ti, Boga ti?!"Bilo mi je drago što ga vidim. Bilo je to prvo poznato lice i prvi iskreni osmeh otkadasam stigla.Živeo je na drugom ulazu, i sa njegovom sestrom sam bila nerazdvojna. Od nas dve je stariji par godina i dok smo bili deca zdušno se trudio da toga budemo svesne. Čimse zamomčio, više mu nismo bile zanimljive, čak ni da nas bezazleno kinji.Sedimo već sat vremena. Porodične priče smo ispričali i bolje da je na tome i ostalo.Ja sam kriva. Ja i moja neutaživa nostalgija, moja bolesna potreba da sve ostane kako

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    22/43

     je, da se ne menja, da se vreme zaledi, planeta zaustavi ako treba. Lepo je rekao"Nećemo o tome", a ja sam uporno ponavljala pitanje "Kako se to moglo dogoditi". Ion je počeo da priča. O krivici! Obazrivo, da me ne uvredi. O tome kako je vojskaSrbe naoružavala još pre početka rata, kako su se organizovali u fiktivneodrede...postojali su spiskovi... sve je pronađeno... i onda sam pukla, i rekla:"Nemoj, molim te, dosta mi je tih priča. Svi smo podjednako krivi... Zašto smo svi

    krivi? Zato što smo dopustili da nam bolesni vlastoljupci u prazne glave uliju prljave,otrovne reči, da nas zatruju, da nam otrov pomuti razum. A sve im je išlo na ruku.Slovenački klin se neprimetno rasklimao i ispao iz konstrukcije i ona je postalanestabilna, još klimavija, sklonija padu. Zatim Hrvatska, koja je uprkos haosu ukome se našla bila jedino pribežište Hrvatima koji su ovde živeli, Srbe su hrabrilinjihovi "Velikosrbi", Muslimani su napokon mogli ostvariti san o zasebnosti, potrebuza nacionalnom emancipacijom. Svi su se uplašili da ne postanu manjina, svi suželeli prevlast, ali ne narod, ne običan prosti narod kojim su se poslužili paleći vatreu srcima i glavama, podsećajući na ranije sukobe, na međusobna nedela, na krv koju je vreme odavno spralo, osim sa jezika onih koji su pamtili ( bolje da su im na vreme

    počupani) i onih koji nisu pamtili, ali su im tuđa sećanja poslužila da zapale oganj izkoga će izrasti presto na koji će sesti i na glave staviti krune umrljane krvlju togistog, naroda. Seti se, zar nisu danima pohodili okolo u potrazi za grobnicama, jamama iz prošlog i ko zna kojih sve ratova, zar im te istrulele kosti nisu u početkubile jurišni odredi mržnje. A mi smo mirno sedeli i gledali. Srljali, ne znajući u štastvarno srljamo. Bilo je tu i tamo bledih pokušaja da se stihija zaustavi, alizakasnelih. Trebalo je pre nego što je brana pukla, pre nego što je pala prva krv.Posle je bilo kasno...Znam da je bilo strašno... Dobro, slutim...Da, isti su receptkoristili i za vas i za nas. Novine, televizija, preplavljeni smo bili slikama mrtvih,osakaćenih masakriranih. Zgarišta, ruševine, zbegovi... Znam da ste i vi to isto

    gledali, samo što smo na tim slikama mi bili ubice, a vi žrtve. A svi smo bili i ubice ižrtve... Znam, nisi se smeo ni usprotiviti, inače si izdajnik, otpadnik, a čoveku jenajteže kada ga prokuže, kada nigde ne pripada. Tek tada se oseti potpuno slabim,nemoćnim... Jeste, i vi ste, kao i mi, bili ona oštećena, ugrožena strana, i protiv vas jepostojala "organizovana zavera" i vas su hranili iluzijama o superiornosti nacije, oneophodnosti osvete i odmazde. Pravda je bila i na vašoj i na našoj strani i sve što sečinilo, činilo se po Božijoj volji, bili ste sudbinski predodređeni, odgovorni predčovečanstvom kao i mi. I gde je sada istina, Mirsade? Ili ih ima više?""Da, to je jedina istina. To da jedna ne postoji."Opet mi je stegao ruku kada smo se rastajali. Ne tako snažno kao pri susretu.

    "Pozdravi sestru!", rekla sam."Naiđi do nje, ako stigneš!'" Hoću, hvala."Nasmešio se dok je ustajao. Doduše ne onako iskreno kao kada me je ugledao navratima hotela.

    XXI

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    23/43

    Otišla sam suviše daleko. Mereno vremenom više od trideset godina, merenodubinom moje duše do nekih, dosad nespoznatih dubina. Presekao me je Mileninzbunjen, začuđen, pomalo uplašen pogled. Ne znam da li je u mom loše prikrivenombolu prepoznala svoj, ili je u pitanju bila duboka empatija koju smo osećale jednaprema drugoj. Zaćutala sam. Jednostavno više nisam imala snage da pričam. Bilo je isuviše za jednu noć. Ali u tišini, koja nam se oko lica oblepila kao paučina, i dalje su

    me pohodile nasrtljive slike, krvožedne saputnice, vampirice koje se neće umiriti dokmi iz duše ne isisaju i poslednju kap životnog soka. Kada bih samo znala šta hoće, tizlodusi koji se hrane vremenom, pa su sve jači i sve žešće nasrću. Odavno sam već umorna od neprekidnog iščekivanja, od slutnji, od strepnje. Budim se stisnutih zuba,mišići mi napeti, zgrčeni čak i u snu, bore mi se usekle u čelo.Iz noći u noć ostajala bih budna osluškujući očeve korake na tremu, tihi jauk vrata,bat stopala pored moje postelje, prigušeni šapat iz druge sobe, škripu kreveta,šuštanje posteljine, tišinu. I strepela, svaki put strepela. Strah je klepetao krilima nadmojom glavom, njegov zverinji lik mi se unosio u lice, njegov ledeni dah mi grčiopluća. I tako noćima: očevi koraci na tremu, tihi jauk vrata, bat stopala pored moje

    postelje, prigušeni šapat iz druge sobe, škripa kreveta, šuštanje posteljine, tišina...Čuvala sam svoj mir sopstvenim nemirom. Mislila sam: dokle god budem uspevalada ostanem budna očevi kasno noćni dolasci će proticati bez svađe.Jedne noći sam se umorila i zaspala. Iz sna me je nasilnički istrgla očeva vika. Uzkanonadu bahatih psovki slepio se zvuk udarca i majčin plač. Ležala sam na krevetuukočena kao mrtvac, zaustavivši disanje poput bespomoćnih životinjica kojesimulirajući smrt spasavaju život, nesvesne da na trenutak stvarno i umru. Tadanisam bila svesna toga. Želela sam samo da sve prođe, da se tišina ponovo useli umoju svest, da dozovem zlatni oblak na kome ću se ljuljuškati dok ne zaspim.

    XXII

    Šta ja uopšte znam o krivici? Zar nije običan kukavičluk deliti je na mnoštvo,usitnjavati i pretvarati u ništavilo, kako bi postala nevidljiva i neuhvatljiva. A neko jemorao prvi pokrenuti točak. U nečijoj glavi se prvo morala roditi suluda ideja koja ćese, sve dok se ne otelotvori, hraniti ljudskom krvlju, ili još gore, ljudskim dušama. Ada li je uopšte hrabrost uperiti prst, okriviti jednog ili više njih i time sprati sopstvenuprljavštinu? Ko mi, na kraju daje pravo da sudim o stvarima koje su vremenom iprostorom daleko od mene, makar to bio bilo kakav događaj od pre pet minuta, tamo

    iza ugla, u kome nisam učestvovala niti mu bila o

    čevidac.Proklet je čovek. Svoju krivicu zakopa duboko, nevidljiva je i daleka, a tuđa tako

     jasna, čak i kada se samo nazire kao bleda senka pod svetlom Meseca. Pokopana,ušuškana u plodno tlo obmane koju naivno nazivamo zaborav, krivica neprimetnoklija, natapa se sokovima naše nesigurnosti, pušta korenje i na kraju niče. Njeno senevidljivo stablo vremenom grana, krošnja mu je sve gušća, sve manje svetlostidopire do onog jadnog bića koje polako izdiše u senci naše sopstvene krivice. Njeniopori plodovi truju nam misli i duše, prljaju nam reči i poglede, otrov nam nagrizautrobu i mozak, a mi ih, nesvesni i dalje gutamo, naivno misleći da je zaborav Crna

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    24/43

    Rupa iz koje se ništa ne vraća. A vraća se. Krivica se uvek vraća. (Kao ubica namesto zločina.) Samo joj je lik drugačiji. Vraća se kao bes, slabost, zlo, zavist, strah,sujeta, nesigurnost, bolesno čovekoljublje, kao osveta, mržnja... ali ispod svakog odtih likova, kao ispod klovnovskih boja krije se njeno pravo lice, koje mnogima dokraja života ostane neotkriveno. (Teško onome koji ga i ne nasluti.)A šta ću sa svojim krivicama koje se, na nesreću, množe po geometrijskoj strukturi,

    pa jedna izrodi najmanje dve i tako ih je sve više i sve je veći teret na duši? Prva je,možda, samo moje rođenje, ali ona čije se seme sve jasnije nazire na dnu duboke jame zaborava, mada je odavno isklijalo, izniklo i razgranalo nad mojim bićem, mučime i razdire jer ju je nemoguće zatrti, daleko je u prošlosti, a očajno blizu mojimmislima. I često se, kao i sada pitam, a pitanje je bolno, da li je moj plač, pokret ilibilo šta drugo, tada, moglo zaustaviti očevu ruku, ili kao ledena voda razbistriti ga odmamurluka besa, naterati da stane i razmisli kuda nam to idu životi i da li uopštenekud i mogu, toliko upleteni u bol. Ali on više ne može da se pravda. Mogu gaopravdati jedino ja. I pitam se, hoće li mi oprostiti na ovim mislima, kao što jaopraštam njemu, čija slika odavno bledi na hladnom mermeru? Hoću li ikada

    oprostiti sebi što nikada nisam imala hrabrosti da zakoračim u prljavu reku koja im jetekla iz usta, da ugasim varnice besa što su im letele iznad glava? Suviše sam kriva itežak mi teret na duši. Ali, kako krivici potkresati grane, kako zaustaviti njenogrananje i sačuvati ono malo svetla kojim se hrani moje biće. Pre nego potpunousahne i zauvek izgubi vezu sa izvorom svoje snage.

    * * *

    U sobi mrak otežao, taloži se po podu, krevetu, komodi sa ogledalom, po meni. Samose po plafonu lenjo rasteže bledi odsjaj ulične svetiljke. Uplašenim pogledom upijam

    to malo svetla kako bih ga ponela u san.

    XXIII

    Ustala sam naglo, kao probuđena iz košmara u kome su strah ili bol tako snažni, da jedino buđenje može prekinuti agoniju. Milena se još nije ni snašla, a ja sam već bilakraj vrata i držala se za kvaku."Gde ćeš? Stani! Hajde da popijemo još jednu kafu!""Ne mogu, izvini.", rekla sam gledajući preko njenog ramena.

    Dosta je bilo. Cele noći sam je zatrpavala svojim otpacima koji su, svakako, višezagušili mene nego nju. Mogla je, doduše, sto puta da me prekine, da zaustavi prljavu

    bujicu, ali nije. Znam je. I da sam joj dosadila, ne bi mi to dala do znanja, čak nibezazlenim gestom čije bih značenje svakako shvatila. Nastavila sam da brbljamkako bih prikrila uznemirenost i zbunjenost."Zaista ne mogu...moram da idem...ko zna koliko je sati? Odavno je svanulo, deca ćese probuditi...hajde, zdravo... vidimo se."Nije stigla ni da se začudi, samo je zbunjeno otpozdravila. Njeno "Zdravo" sustiglome je na stepeništu, dok je zaključavala vrata već sam bila na ulici.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    25/43

    Ulica - pustinja. Mesečeva površina. Kao da se sav život sakrio iza spuštenih roletni izaključanih vrata. Nedelja je, rano jutro. Ne smeta mi samrtnička tišina po kojoj plutagrad. Naprotiv, prija mi. Jutro je slično prvojanuarskom. ( Uvek sam govorila da prvi januar treba izbrisati iz kalendara. To je jedan umorni, razočarani dan koji nikome netreba. Većina ga prespava, a oni budni, uporno pokušavaju da u njemu pronađumakar jedno zrnce ushićenja kojim je obojen dolazak Nove godine. A u stvari se

    ponovo bude u istoj sobi sa istim pohabanim nameštajem, ustaju sa istimproblemima, strahovima i dilemama, provode dan pored istih muževa i žena sakojima čak ni prva jutarnja kafa, ritual koji je davno izgubio svoj smisao i značenje,ne predstavlja baš nikakvo zadovoljstvo.)Stajala sam tog jutra ispred Milenine zgrade razmišljajući na koju bih stranu. Kući mise nije išlo, a nisam znala kuda bih. Najednom sam ponovo osetila suludu želju daodem nekud daleko. Da nestanem. I znala sam, povešće me ko zna kud, pa ću hodatisatima, pogleda slepljenog za vrhove cipela, s mislima pokidanim kao pertle. Taj senagon javljao iznenada, nekontrolisano kao i svaki drugi, ali sam uspevala da gaobuzdam. Tog jutra nisam htela. Krenula sam ne primećujući šta promiče pored

    mene, jednostavno sam išla. Prepustila sam se besmislenoj, neobjašnjivoj potrebi dakoračam bez cilja, samo da koračam, da se ne zaustavim nikada. Misli mi rasute,kotrljaju se ispred nogu, poneku i nagazim, bez žaljenja, bez straha, osećam seslobodnom, nesputanom, hranim se tom obmanom, sama sam na svetu, a to me neplaši. . .

    XXIV

    Jutro mi je razbilo san. Prvo je samo naprsao, pa se jedan komadić odvojio (dugo

    sam ga tražila po krevetu), a zatim se sasvim raspukao i razleteo po sobi. Nije višeimalo smisla sastavljati ga.Sunce se rastopilo i razlilo po ulicama, sliva se niz fasade, sjaj mu se lepi zaprozorska okna i izloge. Grad blješti. Ni traga od sinoćne modrosive plime koja jepokuljala sa okolnih brda preteći da ga potopi.Miholjsko leto. Da se šuma nije odavno preobukla, moglo bi se pomisliti da je pravo.Lažni dragulj, pesma sirena, blještavo jezero na čijem se dnu nazire bledo pretećelice smrti. Ali, ne zaranjam. Danas, kao Isus, hodam po površini, hoću da udahnemsunce, neću da osetim tugu....Lebdim iznad pločnika kao da mi je šesnaesta, a ne već skoro četrdeseta. Ozrenska

    ulica se topi pod mojim nogama, možda me se uželela, kao ja nje. Prolaze kraj menerazgovorljive komšinice sa punim i praznim pijačnim torbama ( kako je kojaporanila, ja baš i nisam), slivaju mi se u uši njihove kratke reči, u prolazu. Lica su imopuštena, nasmejana. Nikud ne žure. Nedelja je. Sada će prvo na kafu, doljevušu,zašećerenu tračevima koje krišom vade iz rukava širokih kućnih haljina od zenane, azatim natenane nešto u lonac, obavezno pita, makar samo s maslom i na krajuneizbežne urmašice koje se pre ručka kradu iz špajza, pa ti niz ruku, na pod, kaplježućkasti šećerni sirup, a mrvice, što ispadaju između prstiju, ostavljaju trag po komeće krivac biti pronađen.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    26/43

    Već sam kod piljarnice. Polako otvaram vrata i ulazim, svim srcem se nadajući daunutra neću zateći elektronsku kasu, metalne rafove i mladu prodavačicu lažnoljubaznog osmeha, obučenu kao da je upravo sišla sa modne piste. Ne može mi sesvemu udovoljiti. Rafovi su i dalje drveni, prodavačica sredovečna, debeljuškasta,dodaje gospodinu ispred mene hleb i pakovanje "začina", smeši se ljubazno iotpozdravlja sa "Doviđenja komšija", ali na pultu nema mastiljave olovke i ižvrljanih

    papira; moderna elektronska kasa ugnjezdila se pa, kao veliki šareni papagaj, kreštipri svakom dodiru."Izvol'te, gospođo!", prenu me glas prodavačice."Molila bih vas, sto grama kafe i veću kutiju "Pralina".Iz desnog rafa uzima kesicu s kafom i spuštajući je na pult ljubazno me pita."Evo, deset deka kave... hoćete l' da vam zapakujem sve zajedno?""Može, hvala." Nasmeših se.Uzimam kesu iz njenih ruku i čujem sebe kako izgovaram."Dajte mi, molim vas, i jednu malu kutiju alve." (Za usput. Tako sam najčešće naninaplaćivala svakodnevne usluge "spoljnog momka".)

    "Ne držimo je, odavno. Probajte u slastičari. Mislim da tamo još uvek možete naćihalve."Zahvaljujem se, plaćam, izlazim. Fino smo se razumele ili razumjele, kako ko hoće.Važno je da jesmo. Važno je da me nije pogledala mrko kada sam zatražila "stograma kafe".

    XXV

    Zgušnjavao se oblak u mojoj glavi. Od njega mi lice posivelo, oči se zamračile, ne

    vidim van sebe, a kada se zagledam unutra, zamuti mi se svest od vihora u kome sesuludom brzinom okreću sličice od kojih, osećam, moram što pre sklopiti mozaik.Neprestano mi izmiču. Pokušavam da ih pohvatam pokidanom mrežom strpljenja, aličim zamahnem one se rasprše kao roj bubica kroz koji prolazim kada pred sutonšetam pored reke. Udaljuju se i usitnjavaju do neprepoznatljivosti, a zatim se ponovookupljaju i stapaju u treperavi oblak daleko ispred mene. Ponekad se lukavoprimirim, sačekam da se sjate kao punoglavci u plićaku, pa naglo ispružim ruku, aone mi, samo, drsko skliznu kroz misli, kao kroz raširene prste i nestanu. Ne naziremkraj ovoj suludoj igri.Nehotice sam, iz nevidljivih pregrada i fioka, prosula, godinama gomilane, trenutke

    obojene rečima mojim i tu

    đim, pogrešnim i pravim, grubim i nežnim, glasnim itihim, oporim i slatkim, rečima bez zle namere ili sa njom, raznih boja, ukusa, mirisa,

    rečima ljubavi i mržnje, i trenutke obojene pogledima mojim i tuđim, suznim iusahlim, hladnim i toplim, treperavim i mirnim, sleđenim i vrelim, pogledima sastrahom ili bez njega, užasnutim i prkosnim, poniznim i ponosnim, pogledima raznihboja i mirisa, pogledima ljubavi i mržnje. I sad se sve izmešalo. Preda mnom ležigomila u kojoj se ništa ne razaznaje, a kada se pokrenem, kada pokušam da bilo štadotaknem kako bih išta dovela u red, uskovitla se hiljade i hiljade reči i bezbrojpogleda i ponovo mi u glavi oblak od koga mi lice posivi, a oči se zamrače.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    27/43

    Danima sam mehanička lutka programirana da ujutro ustaje, odlazi na posao,priprema hranu, posprema kuću, smeška se, klima glavom, priča, sluša, hoda...,ljubi... programirana savršeno precizno, savršeno precizno dizajnirana, te mi uspevada niko i ne posumnja da nisam živa. Ja lično, naslućivala sam da sam živa po tomešto sam svakodnevno osećala u glavi probode usijanih igala. Bol njima prouzrokovani snažni nekontrolisani strah, koji se nakon toga javljao, potvrđivali su mi da sam

    živa. Bol je bio podnošljiv, ali strah da ću se istog trenutka srušiti i umreti, strah odkoga bi mi srce podivljalo, brzina protoka krvi se udvostručila, pravilna razmenakiseonika poremetila i sve to okončavalo blagom nesvesticom, više nisam mogla dapodnosim. Pretvarao se u paniku.I desilo se. Opruga je jednostavno pukla. Lutka je prvo prestala da se smeška, zatimda priča i na kraju i da sluša. Ostalo je, još uvek, kako - tako funkcionisalo.Pošto je rekla dijagnozu, doktorka mi je u ruku gurnula knjižicu sa gomilomrecepata, a ja sam se u tom trenutku zapitala da li ću od sada, pa do kraja životamorati neprestano da gutam te humane laboratorijske otrove (shvativši najzad šta jeto šarena laža) i dopustiti da vremenom pukne neki drugi ventil, koji će biti mnogo

    teže kontrolisati, a čije bi pucanje moglo da bude kobno.

    XXVI

    Da je rekao, uplašio sam se, rekla bih, bolela me je tvoja ćutnja. Da je rekao, još uvekse plašim, rekla bih, u nešto moraš da veruješ. Da je rekao, oprosti, rekla bih, oprosti.Da sam rekla, bolela me je tvoja ćutnja, možda bi rekao, uplašio sam se. I možda bibilo drugačije.Osamnaesti mart hiljadu devetsto sedamdeset osma, veče, nešto pre devet.

    Zbogom se u grlu zakoprcalo kao iščupani jezik u lokvi sopstvene krvi. Pod nogamanam škripe i oko nas svetlucaju odlomljeni komadići tuge. Gledamo, a ne vidimo.Okrećemo leđa. Sama, zgrčena na pločniku, poklopljena mrakom i natopljena kišom.Ljubav umorno zajeca za nama.Pet godina kasnije stojim na naninom balkonu tačno u dva sata popodne. Neslučajno. Crveni džemper sija na majskom suncu, zalepio mi se za pogled još nasamom početku Ozrenske, njegov mi se odsjaj zabada sve dublje u grudi. (Tog jutrasam ga, pritajena u senci oleandra, ispratila dok je zamicao napuštenom prugom koja je nekad povezivala dve rudarske jame.) Crvena mrlja raste, dobija konture ruku,nogu, tela, prepoznatljivi korak se umorno lepi za asfalt.

    Ugledao me je. Polako usporava korak i staje. Upravo na mestu na kome sam sadazastala. Otpozdravlja komšiji, smeje se, priča nešto, mogao je to i u prolazu, ali idalje stoji, rasteže vreme. (Suviše je daleko, ne čujem mu glas, ali mu lice vidim jasno.) A onda, polako, glavu okreće u mom pravcu, nekoliko trenutaka zadržavapogled na mojim očima i za ceo svet, osim za mene, neprimetno klima glavom.Drhtim. Brane pucaju. Čvrsto stežem gvozdenu šipku ograde balkona.Slika je stara skoro sedamnaest godina. Pozadina joj je izbledela i mnogi nevažnidetalji izgubili boju. Jasni su još samo najsnažniji potezi umetnikove ruke koji nose

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    28/43

    poruku. Sleđeni u mojoj svesti odupiru se vremenu što ih lagano, skoro neprimetnootapa snagom svoje nepostojanosti.Trenutak kada je slika nastala, nestao je već sledećeg trenutka. Ispario kao kap vode,ugasio se kao sagoreli list tankog papira. Ne postoji, niti ikada više može postojati.Pretvorio se u beličastu prozračnu smešu udaljenih molekula vode, koji se neprestanosve više udaljavaju, u sive tragove pepela na prstima, koji se otiru pri svakom dodiru

    stvarnosti.I to je jedina istina.Ako i postoji nezamislivo veliki vremenski krug, meren eonima eona, nama kojima je dato vreme leptirovog daha, to svakako ne znači mnogo. Sumnjam da nam dušeodlaze sa teretom ovozemaljskih sećanja.

    XXVII

    Zaglibljujem se u tugu kao u živo blato.

    Ujutru satima ležim u krevetu bez želje da ustanem. Preda mnom je još jedan prazandan još jedne jalove godine, jedne od mnogih koje se u poslednjoj deceniji ovog vekavuku kao povorka gubavaca, smrdljivih i prljavih, i sa sve manje zdravog mesa naklimavim kostima.Sebe više ne prepoznajem. Ulicom idem spuštene glave, na pitanja odgovaramkratko, osorno, ne smejem se, ne insistiram na razgovoru, neljubazna sam, mračna,osećam da mi iz očiju isijava nesvojstveni sjaj. Oštar i leden. Osećam bes, još uvekga kontrolišem, ali slutim da će uzde od zatezanja uskoro popucati, više neću moći dasavladam podivljalog ždrebca rušilačke snage i istih takvih poriva. Počeće da gaziljude, da ih satire gvozdenim kopitama i ostavlja na ledini krvavih glava i prosute

    utrobe.Ne znam šta se događa. Jesam li to napokon otvorila oči i ugledala stvarnost,memljivu močvarnu šumu, mračnu i bezizlaznu, po kojoj lutaju samo senke, a ljudikao da uopšte i nema, ili sam se nagutala suviše bola, pa iz skrivenih, prepunjenihdeponija prljavština kulja na sve strane. Ili me to đavo iskušava i sa Bogom igrasvoju nepoštenu igru u kojoj je ulog moja duša.Ipak, sumnjam da mi se išta, pa i ovo sada, dešava slučajno, mimo moje volje. Kadakroz snažnu lupu iskrenosti pogledam unazad, shvatim da je vremenski sled događajasasvim opravdan i razumljiv. Nevidljivi sat otkucava, ali ga ja ne čujem. Jer da gačujem, znala bih kada bi trebalo sačekati, ne bih bezrazložno ubrzavala događaje, ili

    ukočena nesigurnoš

    ću propuštala prave trenutke. Ako sam uopšte išta propustila.Možda su i greške samo znak da moj sat tada još nije bio otkucao pravo vreme.

    U svakom slučaju, boca je prodrmana. Opora tekućina se uskomešala, proces sepokrenuo. Nazad ne mogu. Nešto se mora dogoditi: ili će, pod pritiskom uskovitlanihmehurića izleteti čep od stvrdnutog straha i izliti se sav nagomilani bol, ili će seraspuknuti cela boca.Niko mi ne može pomoći. I pitanja i odgovori su u mojim rukama, ali zamršeni kaoklupko koje se da odmrsiti samo ako pronađem početak niti.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    29/43

     

    XXVIII

    Kao topla kiša niz naša lica, cika se sliva niz ulicu, dok trčimo bosi kroz potočić štovijuga preko rashlađenog asfalta. Mokre haljinice slepljene uz telo, mokri osmesi

    slepljeni za lica, na mokroj travi odbačena šarena letnja obuća.Izborane grede zanemelog mlina ćute kao i hrapavi, jalovi kamen. Mi šapućemoprikrivenim strahom i vrelim uzbuđenjem tragača za "izgubljenim blagom". Škripeistrulele daske pod našim nogama.Strmoglavljuju se mala stopala niz padinu, ruke se lepe za ogrubelu koru stabala,muti nam se pred očima od sulude jurnjave. Mi smo grupa koja se skriva. Raste namu grudima strepnja kao šećerna pena na drvenom štapiću."Hoće li nas naći, pre nego padne mrak?!"Šapućemo zatvorenih očiju, skriveni u grmlju.Udarci lopte i razbuktala graja razbijaju popodnevnu tišinu u koju uranja ulica. Čika

    Hadžo, punog trbuha, psuje praznim psovkama. Ne hajemo. Lopta, iz inata, preskačeogradu njegove terase i skriva se u ćošku, kraj oleandra. Ćuti i miruje dok se neodmori i čika Hadžo.Svetlucaju jutarnjim zlatom tirkiznozelena krila velikih buba - zlatica koje hvatamo ugustom burjanu pored puta. Za nožice im vezujemo tanki dugački konac, zatim ihpuštamo, čvrsto držeći drugi kraj konca. Kad polete, trčimo za njima tamo kuda nasvuku zlatasta krila, sudaramo se, padamo. Smeh se odbija od brda iznad potoka i kaolavina sliva na ulicu.Zaboravljena toplina me polako natapa. Drhtavim koracima dodirujem stepenike. Naglatkoj površini teraco betona na ulazu u dvanaesticu, plan igre "limuna i narandže".

    Na zidu iscrtane strelice, pokazuju pravac u kom je otišla grupa koja se skriva.Miralem, Radmila, Derviša, Inga, Mustafa, Vasilj, Jasminka, Svjetlana, Silva, Omer,Snježana, Naser, Milena.... gde su? Jesu li im životi odleteli za zlatnim krilimanjihovih želja i nada, ili im se osmeh utopio u ledenoj vodi prolaznosti, pa izgubljenilutaju tražeći teško vidljive putokaze? Hoće li ih pronaći pre nego mrak potpuno nezavlada?

    XXIX

    Sjajna kristalna vaza stoji uz samu ivicu provalije.Danima je posmatram, dok me, skoro pravilnim ritmom, preklapaju ogromni talasistraha. Na njenoj glatkoj površini svetlucaju sličice koje se reflektuju iz mojihsećanja. Osećanja su mi kolebljiva. Pitam se koliko je pravih boja na tim razigranimneuhvatljivim sličicama, ponekad tako sličnim onima iz snova, a koliko šarenilailuzije rođene iz mojih najdubljih želja i potreba neizrečenih nikome.Vaza je već odavno napukla i okrnjena na stotinu mesta. Svaki put kada je dotaknemzapara me neka oštra ivica, pa krvarim.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    30/43

    Dovoljan je jedan jedini pokret, jedan presudan korak. Kristalna vaza stoji uz samuivicu provalije u mojoj duši, a niotkuda pomoći, prave reči. Sama sam u tišinineznanja i neodlučnosti. Sama kao i svako ko se nađe u zatočeništvu sopstvenenemoći, na raskršću bez putokaza, u nemilosrdnoj oluji, sama kao i svako komepogled tinja nad senkom onog koji odlazi, kao i svako zamršen u klupko nemaštine,bede i očaja. Od početka do kraja, od trenutka kada se s mukom provlači kroz tesnac

    rađanja, do trena kada sa strahom napušta svetlost i zaranja u mračnu neizvesnostumiranja, svaki čovek je sam. Besmislena su nadanja da može biti drugačije.Kristalna vaza stoji uz samu ivicu provalije. Danima posmatram sličice iluzija kojesvetlucaju na njenoj glatkoj površini, a nemam snage da se pokrenem.

    XXX

    Poslednji put sam se pela ovim stepenicama prvog januara osamdeset osme.Te smo se večeri Svetlana i ja vratile daleko kroz vreme. Čak do dana kada smo seupoznale. U to vreme smo tek bile naučile da pišemo, ali smo iste godine počele dase dopisujemo i to izmišljenim šifrovanim jezikom koji smo samo nas dve razumele.Pričale smo satima. Prisećale se trunčica betona što su odskakale sa zida zgrade iupadale nam u oči, dok loptom igramo deset-devet, nestašluka ( mada je Svetlanavažila za finu devojčicu), drugova iz komšiluka, sa kojima smo se najčešće tukle,šaputanja u mraku, prvih fota u ulazu..."Ti ih nisi volela", setila se. "Bojala si se daćeš morati da poljubiš nekog dečaka." Smejale smo se tako glasno da je njena mamana kraju ušla u sobu da nas umiri i utiša.

    Kasnije je došla Derviša. Odvele su me u neki kafić, čaršija se bila dosta izmenila,prilagodila novim trendovima koji su se neumitno uvlačili i u najzabitije krajeve, ašto ne bi ovde. Te smo noći okasnile, malo popile, muzika je bila "naša", lica okomene tuđa, nepoznata i najednom je tuga počela da me grize, da burgija u grudima, jedva sam sprečavala suze koje su se gomilale ispod kapaka. Osvrtala sam se okosebe, ponovo iščekujući da se dogodi čudo ( a čuda se, po pravilu, ne događaju kadaih očekuješ, jer tada ne bi ni bila čudo), u glavi mi se sve jasnije kristalisalo pitanješta ja uopšte ovde tražim, još sam malo popila, suznih očiju se smejala glupostima, ugrlu mi se koprcao zaleđeni plač. A onda mi je prišao jedan mladić, naših godina,stao ispred mene izgovorio moje ime i pružio ruku. Nisam ga poznavala. Pogled mi

    nije sakrio zbunjenost."Ja sam Nenad. Ti, mene ne poznaješ."" Ne.", odgovorila sam kratko, pomalo drsko.Onda je on jednostavno rekao."Bio sam zaljubljen u tebe. Davno. Tada si bila nedodirljiva. Mogao sam samo davas posmatram izdaleka i da mu zavidim..."Pričao je i dalje, više ga nisam čula, u ušima mi je tutnjala lavina sećanja koja sesručila na mene preteći da me sruši i zatrpa. Gušila sam se, noge su mi klecale.Svetlana je videla moje lice. Samo je prišla i tiho rekla.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    31/43

    "Hoćemo li?"I otišle smo.Koji li ga je vrag poslao te večeri da me dotuče?Opet sam ovde. Koraci mi se lepe za stepenike, na leđima mi tovar od stotinustrepnji. Mogla sam prvo da pozovem telefonom, ali sam htela da je iznenadim.Poslednjih devet stepenika do Svetlaninog stana. Na vratima nema imena, ne sećam

    se da li ga je ranije bilo. Svašta se moglo dogoditi za poslednjih skoro dvanaestgodina, ni u šta ne želim da poverujem osim da je Svetlana još uvek tu, kao da za njuvreme stoji, kao da je živela mimo događaja. ( Moja bolesna potreba da sve ostanekako jeste, da se ništa ne menja, da se planeta zustavi, ako treba.)Zvono kratko zapišta. Osluškujem. Prvo tajac, pa škripa dasaka sa poda, škljocanjeključa u vratima. Iz hodnika se prvo pomalja mrak, a zatim lice. Nepoznato. Žena jemojih godina, neuredne kose (još nije izlazila u kupovinu), na njoj svetlo crvenabluza, dimije, papuče na bosim nogama. Gleda me ljubopitljivo, pomalo neljubazno,možda sam je omela u nekom poslu.Stojim i zbunjeno je gledam. Ne mogu samo tako da se okrenem i odem. Umrtvilo

    me razočarenje, pa ćutim. Ona prva progovara."Ko vam treba?""Izvinite." Izvlačim se polako iz mraka. "Ovde je nekada živela moja drugarica...Svetlana Pantić!""Nema ovdje nikakve Svjetlane, pogriješili ste!""Ne, nisam pogrešila, sigurno..." Ne znam zašto, ali nastavljam ovaj besmislenirazgovor, uvredila me njena opaska ... pogrešila sam... Pa hiljadu puta sam ulazila naova vrata...šta ona zna..."Ma, pogriješila si, ženo!" Postaje drska. "Ako je nekada ovdje i živjela, sada više neživi!"

    "A znate li, možda...?""Ne znam!"Belina vrata i tresak uz koji mi ih je zatvorila ispred lica, stopiše se u svesti.Spuštam na stepenik kesu sa deset deka kave i "Pralinama", okrećem se i silazim. Ustvarnost. U sadašnji trenutak.

    XXXI

    Život je krhak i nežan kao ljuska jajeta. Neoprezni pokret, malo jači stisak, grublji

    dodir i lomi se. A nama kao da do njega nije ni stalo: da jeste, pažljivije bismo njimerukovali.Pokušavam da zakrpim rupe i pukotine kroz koje utiče vreli bol što ga ljudi neštediceprosipaju oko sebe, ne shvatajući da je njegov izvor nepresušan i da ga se na taj načinnikada neće osloboditi. Ipak, mnogi su se odavno naučili veštini: sopstveni bol obojišbojom po želji i pospeš po nečijoj napukloj ljusci. Izbor je veliki. Na raspolaganju suboje nipodaštavanja, poruge, besa, arogancije, podsmehivanja, grubosti, cinizma,agresivnosti...Skrivaju se iza kulisa istkanih od šarenih niti lažne nadmoći. Kulisa izakojih se istina ni ne nazire.

  • 8/17/2019 Vidi, Morava Cveta (3)

    32/43

    Pored svih iskrivljenih ogledala u nama i ljudima oko nas, u kojima se istina ogleda,pitam se kako njen odraz uopšte, može biti pravi i jasan. Usamljeni, nesigurni,okovani sujetom, gordošću, ili željom za moći, kojom utoljavamo glad nezasitojzveri zvanoj inferioritas, nesvesno i nadasve nezrelo, sakrivamo istinu u dubokemračne lavirinte u koje se mnogi ne usuđuju čak ni da kroče. Ni hiljade pročitanihknjiga, koje samo do razuma dopiru, a duša se ne dotiču ma koliko o njoj govorile, ne

    mogu pomoći da istinu, zatrpanu prljavštinom svojih i tuđih obmana izvedemo nasvetlost, do spoznaje, gde njen lik jedino može biti jasan, čist i blažen. Neveliki jebroj upornih speleologa duše koji neumorno tragaju za njom, svesni da im tek njenasvetlost može pružiti mir i spokoj.Kada bih barem mogla da plačem, možda bih suzama očistila prljavštinu što je krozporoznu ljusku života preplavila moje biće, koje se koprca i bori za vazduh, sve sečešće pitajući šta uopšte, ovako nejako, traži ovde, kada čauru u kojoj prebivapodjednako bahato lomi i moja i tuđa ruka. Kada bih, barem, mogla da plačem, pa dasa suzama isteče sva vrelina u kojoj se, to