Victoria Laurie

Vizija zločina

Sjajno je kad voliš svoj posao. Još je bolje kad voliš ljude s kojima radiš i koji čine tvoj

svijet. Imam više sreće nego pameti. Ekipa koja mi odano pomaţe da Abby krene u različite avanture, bilo da je u New Yorku odrađujući rovovske poslove iza scene, ili me bodri u drugim dijelovima zemlje, inspirira me na razvoj novih likova i zapleta. Ovdje im ţelim objaviti kako cijenim sve što rade za mene, kako sam im neizmjerno zahvalna za posao koji obavljaju i kako ne prođe niti jedan dan da ne zahvalim Velikom Momku na Nebu što mi ih je prepustio u ţivot.

Prvo bih ţeljela zahvaliti svojoj čudesnoj urednici, Molly Boyle. Ponovno se opraštam od nekog tko ima mnogo talenta i otmjenosti; malo sam zabrinuta kako ću u budućnosti pisati bez njezine uvijek pozorne crvene olovke koja označava dijelove mog rukopisa. Umjesto mojih, čitat će rukopise cijele nove grupe pisaca. Sretnici.

Molly, nedostajat ćeš mi više nego što moţeš zamisliti. Bilo je sjajno raditi s tobom. Hvala ti za sve što si me naučila. Za tvoj entuzijazam, osjećaj takta, mirno drţanje.

Zauvijek ostajem tvoja oboţavateljica. Sve najbolje i svu sreću u novoj avanturi. Nedostajat ćeš mi... svaki... ali baš.... svaki... dan.

Kristen Weber, izgleda da sam ponovo imala sreće. Posljednji put sam dobila najbolju moguću skrb, a i nasljednica je u moju korist. Ako moraš pustiti da iz tvog ţivota ode netko kome se diviš, sjajno je kad umjesto te osobe pojavi netko Čudesne reputacije i otmjena ponašanja. Stvarno sam uzbuđena i jedva čekam da počnemo raditi. Hvala ti što si me pristala uzeti.

Jim McCarthy, moj agent i dragi, dragi prijatelj. Sve sam već prije rekla, pa evo skraćene verzije. Grli, grli. Sjajan si. Ti si vladar svega. Najbolji si. © Volim te i zahvaljujem ti... pa... za sve.

Sandy Upham, istinska sestra, srodna duša. Zasljepljuješ me. Kako si nevjerojatna? Istinski, istinski. Ne vjerujem da takva sjajna ţena dijeli moju krv, oči, i ljubav prema vodenim parkovima. Hvala ti što si mi uvijek dostupna, što me slušaš, što mi govoriš. Hvala ti za iskrenost. A sad se pokreni i dođi mi u posjetu. Nedostaje mi malo vatre!

Yohan i Naoko Upham. Moj mali braco i šogorica. Sjajan ste par. Proizvodite ljubav kao električna centrala struju. Kakav ste tim, i kako me dobro bodrite. Zahvalna sam na vašoj ljubavi i potpori. Samo naprijed, komadi.

Dvije ţene kojima je ova knjiga posvećena s ljubavlju, Mary Jane Humphreys i Betty Laurie. Već četrdeset godina ste moje ikone ljepote i otmjenosti, uzori ţena koje ţive avanturistički. Divim vam se uvijek i zauvijek. Hvala vam što ste moja veza s prošlošću, hvala za sva otkrića koja ste podijelile sa mnom i za nevjerojatne priče. Nazdravimo za Italiju ove jeseni!

Michael Torres. Boţe, prekrasan si, znaš li to? Kako si velikodušan prema meni, kako dobrostiv i paţljiv. Hvala ti što si ušetao u moj ţivot i obogatio ga prekrasnim prijateljstvom.

Karen Ditmars, Leanne Tierney, Nora Brosseau, Tess Rodriguez, Jaa Nawtaisong, Kristy Robinett, Silas Hudson, Thomas Robinson i mnogi, mnogi drugi, zauvijek sam blagoslovljena i obogaćena vašim prijateljstvima. Gdje god putovala, uvijek susrećem sjajne ljude i mnogi od njih, na moju sreću, postaju moji prijatelji. Hvala vam, hvala vam, hvala vam. Sve vas volim.

Vjerujem da na svijetu postoje dvije vrste ljudi: oni koji vole mačke i oni koji vole pse.

Opće je pravilo da je bolje miješati vodu i ulje, nego njih, razmišljala sam, leţeći na kauču u kući mog dečka i oporavljajući se od puščane rane u prsima, koju sam zaradila prije tri mjeseca. Dutch, moj dragi, ima velikog, debelog, dosadnog, alergenog mačka Virgila, a ja slatkog, divnog, hipoalergenog jazavčara Eggyja prikladnog za tetošenje. Sasvim je jasno u koju kategoriju ja pripadam. I da, jesam pristrana, pa što? Tuţite me.

Bila je nedjelja, Eggy i ja smo, sklupčani na kauču, upravo tonuli u ugodan popodnevni san. Iznenada sam nabrala nos, nešto je zaudaralo... stvarno zaudaralo. „Uhh...”, udahnula sam smrad. „Što je to?”

„Abby?” Dutch se javio iz radne sobe. „Nešto si rekla?”

Uspravila sam se i sjela, pa me Eggy razočarano pogledao. „Ovdje je nešto čudno”, rekla sam ponovno njušeći zrak.

„Što?”, upitao je, ulazeći u dnevni boravak. „Trebaš nešto?”

„Što to smrdi?”, upitala sam gledajući okolo. Virgil se pribliţavao iza stola kako bi opisao osmice oko Dutchovih nogu. Uočila sam nešto smeđe i smrdljivo na mojoj torbici koja je leţala u blizini mjesta na kojem je bio Virgil. ,,Oh, ne. Nisi valjda!?”, ljudto sam uzviknula.

„Što se zbiva?”, upitao je Dutch.

Reţeći sam odrezala: „Tvoj mačak je upravo obavio nuţdu na mojoj torbici!” Dutch se okrenuo da pogleda tamo gdje sam upirala prstom i mogu se zakleti da sam

na njegovu licu uhvatila smjesak, prije nego što se okrenuo prema meni i rekao umirujućim glasom: „Siguran sam da to nije bilo namjerno.”

„Naravno da nije!” sarkastično sam uzviknula, dignula se i uputila u kuhinju da uzmem papirnate ručnike. „Kao što nije namjeravao zapisati moju stranu kreveta, ili dokotrljati svoje dlake na vrh mog čistog rublja ili upotrijebiti moj ruksak za oštrenje pandţi. Sigurna sam da je sve to samo velika, krznena koincidencija!”

„Edgar”, rekao je Dutch, rabeći omiljeni nadimak koji mi je nadjenuo na početku našeg poznanstva. Skovao ga je po slavnom vidovnjaku Edgaru Cayceu. „ma daj, on je samo mačak. Nema ni trunke zla u njegovu tijelu.”

„Reci to krepanoj prugastoj vjeverici s kojom se jučer pojavio”, mrmljala sam dok sam se vraćala u dnevnu sobu i počinjala čistiti torbicu. „Sigurna sam da su se njih dvoje sjajno zabavljali, prije nego što ju je Virgil pojeo.”

„Gledaj stvari iz Virgilove perspektive. Bio je kralj kuće i dvorišta, prije nego što ste se Eggy i ti pojavili. Stvarno se morao enormno prilagođavati.”

Opako sam se zagledala u vlastitog dečka i podigla umrljani ručnik dajući mu na znanje što mislim o Virgilu i njegovoj prilagodbi. ,,I Eggy je trebao popustiti u mnogim stvarima, ali svejedno ne sere okolo.”

Dutch je uzdahnuo i zaštitnički podignuo Virgila. „Moţemo li se ne svađati?”, upitao je.

Okrenula sam očima i odmarširala u kuhinju. U normalnim okolnostima volim mačke, mislim, volim ih, sve dok se drţe podalje od mene i ne obavljaju nuţdu po mojim stvarima. Ali otkako sam stigla na oporavak, Virgil je bio moje prokletstvo, a Dutch je odbijao povjerovati da me njegov mačak odlučio izbaciti.

Vratila sam se u dnevni boravak spremajući se nastaviti prepirku, ali zazvonio je telefon. Dutch mi se nasmiješio smiješkom tipa „spas u zadnji čas” i krenuo prema aparatu. Bacajući pogled na ispis broja prije dizanja slušalice, rekao je: „Candice. Već treći put ovaj

tjedan. Ne bi li trebala s njom razgovarati?” Mlitavo sam se spustila na kauč. Nisam još bila spremna za to.

Zarađujem za Ţivot kao profesionalna vidovnjakinja. Još prije tri mjeseca praksa mi je cvjetala. Sve se to promijenilo jednog zimskog jutra, kad sam gotovo umrla, nakon što su me upucali iz blizine.

Ma dobro, tehnički sam i bila mrtva, ali samo minutu ili dvije.

Od tada sam parkirana u kući mog dečka, u slatkom malenom gradu u kojem oboje ţivimo, u Royal Oaku u Michigenu. Prvih mjesec dana samo sam spavala. Doktor mi je objasnio, da se tijelo od ozbiljnih ozljeda, kao što je ranjavanje, oporavlja tako da znatno uspori. Ni moje tijelo nije bilo izuzetak.

U posljednja dva mjeseca bila sam sve jača i fizički sam mogla sve više. Mentalno stanje bila je sasvim druga priča. Nisam se uspjevala srediti. Mogućnost povratka na posao bila mi je zastrašujuća, nisam se mogla natjerati da ustanem s kauča i krenem u ured, iako se moj bankovni račun stanjivao. Uvjeravala sam se kako sam vjerojatno izgubila svu klijentelu. Ako ste vidovnjakinja, pa prestanete raditi, prestanete i jesti.

Dutch, agent FBI-ja, moje je stanje prepoznao kao posttraumatski stresni poremećaj. Činilo mi se kako je to pristojan način da mi kaţe kako sam o'šla na kvasinu.

I tako sam posljednja tri mjeseca besposleno sjedila u Dutchovoj kući bez i jednog proricanja, a jedna od mojih najboljih klijentica ponovno je bila na telefonu.

Pogledala sam Dutcha i pobjednički se nasmiješila. „Reci joj da sam izašla i uzmi poruku.”

Dutch je namignuo i progovorio u slušalicu: „Bok Can dice. Traţiš Abby?” S olakšanjem sam izdahnula i udobnije se smjestila na kauču razmišljajući kako imam sjajnog dečka. „Naravno”, rekao je kimajući glavom. „Da, da, ovdje je. Pričekaj trenutak”, rekao je i mirno mi pruţio slušalicu.

„Dobit ćeš za ovo”, prošaptala sam i uzela slušalicu. „Bok Candice!”, rekla sam bezbriţno. „Dugo se nismo čule.”

„Abby!” Glas joj je bio veseo. „Čovječe, konačno. Konačno sam te ulovila. Kako si?” Dutch je još uvijek bio u mojoj blizini pa sam ga ubojito pogledala, iako mi je glas i

dalje bio bezbriţan. „Ma znaš, oporavljam se polako i sigurno. Još uvijek se zamaram, ali što da radim?”

Candice je uzdahnula i rekla: „Jadnice moja. Kladim se da još ne radiš.”

„Imaš pravo”, nervozno sam se igrala resom jastuka s kauča. „Polako se privikavam na ideju o povratku. Ne ţelim ništa siliti.”

„Vjerojatno rupa u financijama samo raste”, rekla je. „Sigurno ti je teško plaćati hipoteku i stanarinu za ured.”

Nije mi bilo jasno kamo Candice smjera, iako nas dvije- nikad nismo imale normalan odnos klijentica - vidovnjakinja. Candice je bila privatna detektivka u tvrtki u Kalamazoou, dvjestotinjak kilometara zapadno od Royal Oaka. Povremeno bi nazvala i dovezla se do mene da čuje moje impresije o slučaju na kojem je radila. Sjajno samo surađivale na nekoliko slučajeva i dobro se slagale, pa sam je smatrala i prijateljicom, a ne samo klijenticom. „Aha, ali imam nešto ušteđenog sitniša, pa neko vrijeme još nije frka.”

Nisam mogla vidjeti Candicinu reakciju, ali se mogu zakleti da sam čula tračak razočaranja u glasu kad je rekla: „Kuţim.”

Nakon kratke pauza upitala sam izravno: „O čemu se radi?”

Candice se zasmijuljila. „Nikad nisam mogla okolišati s tobom. Abs, odlučila sam otvoriti vlastitu firmu.”

„Stvarno?” upitala sam, smiješeći se. „Gdje sam već čula tu ideju?” Candice se smijala punim plućima. „Znam, imala si pravo. Ponovno.” Prije šest mjeseci sam joj rekla da će

razmišljati o otvaranju vlastite detektivske tvrtke i da ideja nije za odbacivanje. „Ali, ima problem...” dodala

„Da?” Upitala sam kad je zastala.

„Moram pronaći jeftini ured.”

„Jesi pokušala u industrijskoj zoni? Sigurna sam da ima prostora u Kalamazoou?” „Ali neću biti u Kalamazoou”, rekla je. „Selim se baki pa moram naći prostor u

blizini.” „Seliš se k nama?”, upitala sam. Susrela sam Candicinu ekscentričnu baku, Madame

Dubois, prije nekoliko mjeseci, ţivjela je u Royal Oaku. „Da. Baš kao i ti, moram paziti na svaki peni. Kad mi je baka ponudila da se uselim u

njezinu ogromnu kuću, nisam to mogla propustiti.” Konačno mi se upalilo svjetlo. ,,I nadaš se da ti mogu dati u podnajam dio mog uredskog prostora.” „Znam, znam”,

brzo mi je upala u riječ. „Moţda to nisam trebala traţiti; ali znam da imaš jednu prostoriju viška u svom uredu, a čula sam da posao ne ţeliš napustiti, pa sam ti mislila pomoći da staneš na svoje noge, kao i da sebi priuštim malo olakšanje.”

„To je sjajna ideja”, rekla sam, a desna strana mog tijela postala je lagana i prozračna, što je znak mog tijela za dobru odluku.

„Stvarno?” rekla je. „Oh, Abby, bit će nam sjajno.” „Sigurno!” Nasmijala sam se. Već dugo nisam dijelila svoj ured ni sa kim. Praznu

prostoriju davno je iznajmljivala Theresa, moja najbolja prijateljica i daroviti medij, koja se preselila u Kaliforniju gotovo prije godinu dana. U međuvremenu sam razmišljala o mogućnosti da se netko tamo useli, ali nitko nije ispunjavao moje zahtjeve. Do sada. „Kad se ţeliš useliti?”

„Selim se baki u utorak, pa bih onda i ostavila stvari u uredu. Moţe?”

„Naravno”, rekla sam. „Dođi ovamo da ti dam ključ. A onda moţemo razgovarati o stanarini.”

„Savršeno. Hvala Abby. I drago mi je da ti je bolje.”

Prekinula sam razgovor s Candice i gurnula glavu kroz vrata radne sobe traţeći Dutcha, koji je prestao prisluškivati u trenutku kad sam se sloţila da iznajmim prostoriju. „Ovo je bilo prljavo”, rekla sam i pruţila mu telefon.

„Morao sam to učiniti”, ozbiljno je rekao. „Sjedni. Ţelim razgovarati s tobom.” „Kak smo odjednom ozbiljni”, rekla sam. Spustila sam se u koţnu fotelju preko puta

radnog stola. Dugo vremena me promatrao, a kao i uvijek, disanje mi se ubrzalo. Od ljepote

muškarca. Dutch Rivers je visok, plav i nevjerojatno zgodan, ali, njegovo najrazornije oruţje su oči. Tamno plave. Uvijek kad se tako zagledaju u mene, znam da slijedi lekcija. „Zabrinut sam za tebe”, počeo je.

„Aha, opet.”

Kad sam ja bila u pitanju, Dutch je bio stalno zabrinut. „Ne zezam se”, rekao je. „Vrijeme je da ponovno staneš na noge.”

„Ali od jutra sam na njima”, veselo sam rekla. „Edgar! Znaš o čemu govorim.” „Nisam spremna”, rekla sam gledajući u svoje ruke. Punu dugu minutu Dutch nije rekao ništa. Konačno, izrekao je nešto potpuno

iznenađujuće. „Čak ni da meni pomogneš?” „Molim?”, rekla sam i pogledala ga. „Pa, to je novost, agente Rivers.”

Uzeo je tri fascikla sa svog stola i zamahnuo. „Dok si razgovarala s Candice, ideja mi je

pala na um. Ovo su tri slučaja na kojima radim i svi su u zastoju. Trebam nove tragove. Abby, razmišljao sam kako bi mogla za mene napraviti ono što povremeno radiš za Candice.”

Pala mi je donja čeljust. Dutch nikad nije traţio moju pomoć za slučajeve na kojima je radio. U stvari, jako se trudio da mene odgovori od toga, kad god sam mu je ponudila. Ako me ipak zamolio, znači da je potpuno promijenio svoje nazore. Blaţeno kopile je znalo da ga sad ne mogu odbiti. Pa ipak, još uvijek sam sumnjala da misli ozbiljno. „Zezaš me? Ako da, ovo je nizak, prljav udarac.”

„Mrtav ozbiljan”, rekao je i zadrţao moj pogled.

„Shvaćam”, rekla sam vaţući svoju odluku. Ţeljela sam mu pomoći. Na kraju, moj dečko je bio poznat po svom skepticizmu. Vidjela sam kako je potrčao u pomoć ţeni-duhu koja mu je isparila pred očima, ali je nastavio poricati što je vidio. Uz to, volio je biti heroj, pa mu je svako traţenje pomoći teško padalo.

Ali, ako sam bila iskrena prema sebi, moram priznati da problem nije bio on, nego ja. Nisam rabila svoj radar ni na koji način gotovo devedeset dana, što je za mene svevremenski rekord. U stvari, jako sam se trudila da ga ne rabim. Moja me intuicija napustila upravo kad sam je najviše trebala. Bila sam pogođena metkom usred prsa, a nisam ni slutila da dolazi.

To me istinski grizlo. Kad sam se najviše oslonila na vlastitu intuiciju, izdala me. Što ako me opet napusti kad budem s klijentom? Još uvijek nisam bila spremna za takvu mogućnost.

Dutch mi je nudio da se vratim u igru bez rizika od ozljeda. Mogu mu dati neke udaljene impresije o slučaju čije aktere nikad neću stvarno susresti, a ako pogriješim - ništa strašno. FBI će nastaviti istraţivati i slučaj će biti, nadajmo se, riješen klasičnim predanim detektivskim radom, nezavisno od toga kako se moj radar tog dana osjeća.

„Dobro”, rekla sam ozbiljno. „Pomoći ću, ali samo pod uvjetom da nastaviš istraţivati bez obzira na moje impresije. Ne oslanjaj se samo na mene.”

Dutch se nasmiješio i ispruţio ruku. „Dogovoreno”, rekao je pa smo se rukovali. „Usput”, dodala sam: „stvarno moraš na šišanje.”

Provukao je ruku kroz neurednu kosu. „Znam, znam.

Bila je guţva na poslu i nisam imao vremena za šišanje.” „Moraš ga naći”, rekla sam. „Drago mi je da brineš za moju estetsku prihvatljivost”, uzvratio je.

„Ja sam ti cura”, ustajala sam. „Moja je duţnost briga oko tvoje društvene prihvatljivoti. Probaj barem staviti nekakav gel, dok ne stigneš do frizera.”

Dutch me pogledao presahlim pogledom. „Ja ne idem frizeru, nego brici. Stvarno je tako loše?”

Smekšala sam se. Izgledao je potpuno izgubljeno. „Ne, dragi.” Rekla sam i stala ispred njega. „Što se mene tiče, moţeš biti potpuno obrastao”, promrmljala sam i nagnula se da ga poljubim, baš kad mu je Vrigil skočio u krilo i lupio me repom po licu. „Fuj!”, rekla sam i odmaknula se.

„Uh”, Dutch je odloţio Virgila na pod. „Ţeljela si me poljubiti?” Okrenula sam očima. „Ţao mi je frajeru, prošlo-svršeno vrijeme.” „Daj, Abs. Ne budi takva.” Krenula sam prema vratima. „Probaj poslije”, rekla sam opet ljutita na mačka. „Ošišat ću se”, Dutch je viknuo dok sam izlazila iz prostorije.

„Obećanja, pusta obećanja”, odgovorila sam preko ramena, ali dobro sam znala da ga naslage dokumenata na radnom stolu sprečavaju da bilo što obavi. „Dobro”, rekla sam i sjela na kauč. Eggy se sklupčao uz mene. „Gdje smo ono stali?”, dodala sam i sklopila oči

spremajući se za ugodan sanak. Te večeri, dok smo večerali, netko je pokucao na vrata. „Očekuješ nekog?”, upitala

sam. „Vjerojatno Milo”, rekao je Dutch. Ustao je od stola i uputio se prema vratima. Naravno, kad se vratio, slijedio ga je njegov najbolji prijatelj i bivši partner. „Bok Abs”,

Milo je bio veseo. Nasmiješila sam mu se. Visok i elegantan, koţe boje kave i ugodnog smiješka, bio je zgodan, njegovan muškarac. Radio je zajedno s Dutchom u lokalnoj policiji prije nego što je Dutch prešao u FBI. „Bok”, odvratila sam i pokazala mu na praznu stolicu za stolom. „Gladan?”

Milo je uţivao u sjajnom mirisu svinjske koljenice koji se širio iz kuhinje. „Tko je kuhao? Dutch ili ti?”

Bijesno sam ga pogledala. „Dutch”, odgovorila sam.

„Onda sam gladan.” Uputio se prema komodi da uzme tanjur.

Dutch se nasmijao i uputio prema svom stolcu. „Zna čovjek što je dobro”, rekao je i namignuo mi.

„Dosta, mi je”, rekla sam i bacila salvetu na njega. „Idem na satove kuhanja.” Obojica su umirala od smijeha. „Što je do vraga, tako smiješno?”, pitala sam. Milo se je pokušavao smiriti.

„Ne znam koga više treba ţaliti, instruktora ili vatrogasce?”

„Pa, nekoliko puta sam zadimila kuhinju”, rekla sam obranaški. „Dutchova pećnica prejako peče”

Dutch je uzalud pokušavao kontrolirati vlastito tijelo. „Moţda bi se trebala drţati svoje kristalne kugle, Edgare, ostavi kuhanje meni.”

„Kad već govorimo o tome”, rekao je Milo sjedajući za stol: „Dutch mi je rekao da ćeš mu pomoći u nekoliko slučajeva.”

Promeškoljila sam se u stolici. „Razmišljala sam o tome”, rekla sam igrajući se hranom i osjećajući iznenadni pritisak. „Isuse, Dutch, nisam znala da ćeš cijelom svijetu reći da ću ti pomoći.”

Vidjela sam kako Dutch gleda svog prijatelja. „Abs, rekao sam samo Milu.” „Mislim da je to sjajna ideja”, Milo je pokušavao pomoći. „Nakon što završiš s

njegovim slučajevima, moţeš li pogledati i nekoliko mojih?” Dutch je pročistio grlo i brzo rekao: ,,Abby počinje lagano i bez ţurbe, prijatelju. Daj da

prvo vidimo kako se snalazi s mojima, dobro?” Milo je slegnuo ramenima i promijenio temu. „Spreman za sud u srijedu?” „Skoro. Jesi donio papire?”

,,U autu su. Donijet ću ih nakon večere, pa moţemo popričati o strategiji.” „Kakav sud?”, upitala sam, sretna što više nisam u centru paţnje.

„Pomilovanje. Milo i ja trebamo svjedočiti.” „O kome odlučuju?”

„O Bruceu Lutzu”, Dutch je rekao čudnim tonom. „Loš momak?”, upitala sam. „Najgori”, odgovorio je Milo. „Ubio mi je partnera prije devet godina.”

Iznenadila sam se. Nikad nisam pomislila da je Milo imao partnera prije Dutcha. „Ţao mi je”, rekla sam. „Nisam znala.”

Milo je ponovno slegnuo ramenima i nasmiješio se, ali sam znala da ga sjećanje na partnera još muči. ,,Walter je bio sjajan”, tiho je rekao. „Bio sam početnik kad sam ovamo došao iz Detroita. Walter je bio detektiv već dvadeset pet godina. Bio je hodajuća znamenitost. Išao je u srednje škole i drţao predavanja klincima kako da ne upadnu u nevolje. Svi su ga voljeli.” Milo je zatresao glavom i duboko uzdahnuo prije nego što je nastavio.

„Bio je jedan od najboljih detektiva. Kad je radio na nekom slučaju, ponašao se kao da mu je to jedini. Stvarno se brinuo o ljudima. Zato je bio tako dobar. Ţelio im je pomoći da završe ţalovanje. Ţelio je maknuti smeće s ulica. Radio sam s njim samo jednu godinu, ali sve što sam naučio od njega koristim još i danas, gotovo deset godina poslije.”

Pogledala sam u Dutcha koji je pozorno slušao Miloa. „Jesi li ga poznavao?” Dutch je zatresao glavom. „Ne zaista. Sreo sam ga jednom na policijskoj konferenciji

gdje je bio predavač. Sjećam se koliko je bio impresivan. Pametan, znao je posao, a reputacija mu je bila ogromna. Bio je legenda.”

Milo se nasmiješio. „Da, legenda. Kao da si u patroli sa superherojem. Svi su ga poznavali.”

„Što se dogodilo?”, tiho sam upitala.

Dutch je pogledao Mila, a ja sam primjetila kako mu se izraz lica brzo promijenio. Razljutio se. „Smaknut je jedne noći u kolovozu prije devet godina.

„Jesi li vidio kad se to dogodilo?”, upitala sam.

„Ne”, Milo je gorko odgovorio. „Bio sam u bolnici na vađenju bubreţnog kamenca. Radili smo na slučaju protiv Dicka Wolfa, pravog kurvinog sina. Te večeri smo mu trebali postaviti zasjedu ispred kuće njegove cure, ali mene je oko podneva počeo uţasno boljeti trbuh. Walter me uvjerio da ostanem u bolnici, a idući dan mi je kapetan rekao da je Walter ubijen.”

„Taj lik, koji treba dobiti pomilovanje, kako se zove?” „Bruce Lutz”, rekao je Dutch. „Kako se on uklapa u sliku?” Odgovorio je Dutch: „Radio je za Wolfa u to doba. Pričalo se da Wolf nije

impresioniran njegovim radom i da će ga maknuti. Znao je da Milo i Walter prate njegovog šefa pa je odlučio impresionirati Wolfa i osigurati svoju poziciju u organizaciji. Ubio je Waltera.”

Primjetila sam da je Milo prestao jesti. „Hvala Bogu da nisi bio s njim”, rekla sam. „Ne”, rekao je Milo. „Mogao sam to spriječiti. Walteru nitko nije čuvao leđa i zato je

umro.” Lijeva strana mi je oteţala, znak za krivo. „Sumnjam. Ako pametan i iskusan detektiv

nije namirisao zasjedu, onda njegov partner početnik sigurno ne bi ništa primjeno. Bio bi samo druga ţrtva.”

Milo je odgurnuo tanjur u sredinu stola. „Nema načina da budem siguran u to”, promrmljao je. „Idem po dokumentaciju slučaja.”

Nakon što sam čula kako zatvora vrata, okrenula sam se prema Dutchu. „Nije bila njegova greška.”

„Znam”, rekao je Dutch. „Ali to ne znači da se neće osjećati krivim do smrti.” Kimnula sam i upitala: „Kako se ti uklapaš u sve to?”

„Kad je Walter ubijen, ostalo je slobodno mjesto. Tada sam bio detektiv u odredu protiv poroka u Detroitu i trebala mi je promjena. Javio sam se na natječaj i dobio posao.”

,,I tako ste se Milo i ti sreli”, rekla sam. „Aha. Prvi slučaj je bilo Walterovo ubojstvo.” „Vjerojatno ste se dobro osjećali kad ste uhvatili ubojicu.”

„Gorko-slatko”, Dutch je stavio ruku preko moje. „Walter je imao ţenu, troje djece i četvero unučadi.”

„Kako to da Lutz moţe dobiti pomilovanje nakon samo nekoliko godina?” upitala sam. „Mislila sam da takvi doţivotno ostaju u zatvoru.”

„Nikad nismo stigli do suda. Idiot od okruţnog odvjetnika je Lutzu ponudio nagodbu i kukavica je zgrabio priliku. Dobio je dvadeset godina, molba za pomilovanje nakon osam.”

,,A Milo i ti ćete se pobrinuti da u cjelosti odsluţi kaznu.”

„Takav je plan”, Dutch je gurkao moju nogu svojom. Otvotila su se ulazna vrata i čuli smo Mila kako viče iz dnevne sobe: „Imam papire.”

Ustala sam i zgrabila nekoliko tanjura. „Vas dvojica samo radite na strategijama. Ja ću ovo počistiti.”

Dutch je ustao od stola, zastao da me poljubi u vrat i krenuo prema dnevnoj sobi. Dok sam radila u kuhinji, čula sam ih kako razgovaraju, tiho i ozbiljno. Mislila sam o promjeni koja se nadvila nad Mila kad je govorio o svom pokojnom partneru i bila zabrinuta zbog krivnje koju je neopravdano nosio. Nije bio kriv što je imao bubreţni kamenac. Jadničak.

Dok sam stavljala sude u perilicu, razmišljala sam kako mogu pomoći Milu da shvati kako nije kriv. Tad mi je pala na pamet blistava ideja da pogledam slučaj, moţda se pojavi neki novi detalj koji im moţe pomoći na saslušanju.

Iz današnje perspektive, mislim da bi bilo bolje da sam se drţala suda.

Dutch je u utorak otišao rano na posao, obećavajući da će me navečer odvesti na

večeru. Pristala sam pogledati tri njegova slučaja. Za večerom ću ga obavijestiti što sam osjetila. Jučer sam bila previše zaposlena čišćenjem ureda i pripremama za Candicin dolazak, da svoje sposobnosti stavim u njegovu sluţbu. Podsjetila sam se da večeras trebam zamoliti Dutcha da pogledam i Lutzov slučaj.

Candice je to jutro trebala stići u grad, pa sam odlučila pregledati slučajeve odmah nakon Dutcheva odlaska. Pospano sam silazila s Eggyjem za petama pokušavajući se razbuditi kad sam osjetila da je nešto krzneno okrznulo moje noge. Narednog sam se trenutka kotrljala niz ostatak stuba. Sletjela sam na dno uz snaţan udarac. Ostala sam leţati nekoliko sekundi, koje su trajale kao vječnost, ne usuđujući se pomaknuti dok nisam ustanovila da nisam ništa polomila. Uz teţak uzdah, okrenula sam se i suočila s mnoštvom vlaţnih, slinavih poljubaca Eggyja, koji me došao spasiti.

„Uhh”, rekla sam, opipavajući kvrgu koja se formirala na straţnjem dijelu glave. Čula sam mjaukanje iznad mene, otvorila oči i ugledala kako Virgil prede na

stepenicama sjedeći na mjestu na kojem sam se spotaknula. „Mačji kurvin sine”, zareţala sam prema njemu.

On je uzvratio predenjem i udarcem repa, a zatim se njegovo kraljevsko visočanstvo ponosno spustilo niz stube. Ostala sam na podu još neko vrijeme, pitajući koliko ću se osjećati krivom ako Virgila povedem na poduţi put na selo i ostavim ga u nekom prelijepom polju kukuruza.

Dok sam pokušavala sjesti, začula sam kucanje na vratima. „Pričekajte, molim vas”, uzviknula sam ustajući. Izgledalo je da sam cijela, ali na nekoliko mjesta ću imati upečatljive modrice.

Otvorila sam vrata i ugledala dobrodošlu priliku. Dave, moj majstor i poslovni partner, koji je još uvijek izgledao kao hipi iz šezdestih, stajao je na ulazu i široko se smješkao. Prestao je onog časa kad me vidio. „Usnica ti krvari”, rekao je i šire otvorio vrata. „Što se dogodilo?”

„Dutchov glupi mačak me pokušava ubiti”, rekla sam i pozvala ga u kuhinju. „Ogrebao te?” „Ne, petljao mi se oko nogu kad sam silazila niz stube.” „Pa, moraš paziti kuda staješ.” „Ma, nema veze”, promrmljala sam dok sam vadila led iz zamrzivača. „Naći će on

način.” Dave mi se nasmiješio, a ja sam stavila led na usnicu. U tom trenutku Virgil je ušao u

kuhinju i počeo se umiljavati Daveu. „Meni izgleda kao prilično prijateljski raspoloţen mačak”, rekao je.

„Ma, on je zavodnik”, sloţila sam se. „Dok ne odluči da si njegova sljedeća ţrtva. Nakon toga više nema pravila.”

„Njegova sljedeća ţrtva?”, vrlo zainteresirano je upitao Dave.

„Aha, jučer je loše prošla gospođa vjeverica. Danas ja.” „Stvarno?”, Dave me gledao zabrinuto. „Čuj, uzimaš ti još one lijekove protiv

bolova?”

Okrenula sam očima. „Ne umišljam Dave. Ţeli me dokrajčiti.”

„Naravno”, rekao je i uzeo Eggyja, koji je izgurao Virgila iz njegove blizine. „Imaš kave?”

„Aha, napravila sam je u snovima”, mrmljala sam dok sam se odguravala od stola na koji sam bila naslonjena i krenula prema stroj čeku za kavu. „Što te u ranu zoru dovodi k meni? Ima li uopće sedam?”

„Imamo ponudu za kuću na Fern Streetu”, rekao je.

„Zezaš me?”, rekla sam i okrenula se prema njemu. „Stigla je jutros?”

„Ne, agencija je ostavila poruku prošlu večer, ali je nisam dobio dok jutros nisam krenuo na posao.”

„Gdje sad radiš?” „Na Milovoj kući”, odgovorio je Dave. „Stvarno?” Mjerila sam kavu na ţličice. „Aha.

Instaliram novu kupaonicu za gospoju. Jesi li je srela?”

„Jesam. Prekrasna ţena, zar ne?” Milo je bio oţenjen za egzotičnu ljepoticu imenom Noel.

„Definitivno”, Dave se sloţio. „Srećković, ako mene pitaš.”

„Je l' ponuda dobra?” Vratila sam se na kuću u Fern Streetu koju smo zajedno posjedovali Dave i ja.

„Malo ispod traţene cijene, dakle, dobra je.”

„Moramo provjeriti s Cat”, rekla sam. Pritisnula sam start na stroju za kavu i sjela za stol.

Dave je uzdahnuo. Cat je bila moja sestra i treća strana u našoj tvrtki za nekretnine. Bila je vrlo sposobna poslovnjakinja. „Mislit će da je prenisko”, rekao je.

„Pusti mene da razgovaram s njom”, predloţila sam. „Bit će sretna da se riješimo kuće.” Nas troje smo investirali u prilično propalu kuću u siječnju. Investicija nam je postala noćna mora na nekoliko razina. Znala sam da je Dave marljivo praznio kuću nekoliko mjeseci, i mogu zamisliti koliko je brinuo da će ga Cat spriječiti da se konačno zauvijek riješi tog čuda.

„Podsjeti je da ćemo ipak imati dobit”, uputio me. „Na kraju, samo to je vaţno.”

Suho sam se nasmiješila. „Osim ako si moja sestra, tada je u pitanju maksimiziranje profita.”

Dave je ponovno uzdahnuo. „Nikad se nećemo riješiti te kućerine”, prigovarao je.

„Prepusti to meni”, rekla sam i krenula natočiti kavu. „Reći ću joj da mi intuicija govori da definitivno trebamo prihvatiti ponudu.”

Dave se razveselio. „Stvarno je tako?”Oprezno sam se vratila prema stolu. „Ne, mislim, ne znam. Još nisam provjerila.” „Pa, što čekaš?”, upitao je dok je uzimao šalicu iz moje ruke. „Pitaj posadu što misli.” Nasmijala sam se. Duhove vodiče koji su, pomaţući mi, teško radili, zvala sam svojom

ekipom. Dave nikad nije mogao zapamtiti termin pa ga je mijenjao za bilo što čega se sjetio. „Hoću”, rekla sam i odmahnula rukom. Otpila sam kavu.

„Što su rekli?”, upitao me nakon nekoliko trenutaka. „Tvoj tim. Tvoja ekipa, znaš... oni!”

Upitno sam ga pogledala. „Opet, ne znam. Nisam ih pitala.”

,,Oh”, rekao je malo zbunjen. „Mislio sam da to radiš.”

Duboko sam udahnula i promijenila temu. „Što tvoja ţena i ti planirate za Dan Veterana?”

Dave je prekriţio noge i pogledao u tlo. „Uh, nemamo nikakvih planova”, rekao je. Nagnula sam glavu, zainteresirana njegovom naglom promjenom drţanja. „Što se

dogodilo?”, Dave se nakašljao i spustio šalicu. „Ništa”, rekao je, očito pokazujući da o tome

više ne ţeli razgovarati. „Čuj, moram krenuti Milu i baciti se na kupaonicu. Javi se nakon razgovora s Cat.” Izašao je iz kuhinje i poţurio prema ulaznim vratima.

„Dave?”, pozvala sam ga zbunjena njegovim brzim odlaskom.

„Kasnim”, rekao je preko ramena i otvorio vrata. „Nazovi me!” Nakon toga je nestao. Trepćući sam gledala ulazna vrata, zatim slegnula ramenima i odlučila o tome brinuti

kasnije. Još uvijek drţeći vrećicu s ledom na usnici, krenula sam prema Dutchevoj radnoj sobi i privukla njegov veliki, koţni, uredski stolac radnom stolu od mahagonija. Sviđala mi se energija te prostorije. Prekrasna mješavina opore muškosti i savršene udobnosti, odraţavala je Dutchevu osobnost do daske.

Osjetila sam naznake krivnje, jer sam bila sama u njoj. Dutch je bio prilično povučen momak, a ovo je bio njegov prostor. Ali, ovdje je bila dokumentacija slučajeva, kao i poruka, u kojoj se zahvaljuje na mojim naporima. Očito ga nije smetalo moje prisustvo u njegovoj radnoj sobi. Svejedno sam odlučila da ništa neću poremetiti i da ću napustiti prostoriju čim završim s radom.

Uzela sam dokumente i bacila pogled na njih. Bili su povezani gumicom, svaki u svojoj košuljici, s velikim pečatom FBI-ja. Pomislila sam što bi Dutchevi šefovi rekli o tome da cura-vidovnjakinja njihovog agenta pregledava tajne dokumente, pa zaključila kako će to biti Dutchev problem, ako se ikad pojavi.

Rezignirano sam spustila dokumente na stol i zatvorila oči. Morala sam se pripremiti prije usmjeravanja intuicije na slučajeve ispred mene.

Mnogi ljudi misle da vidovite osobe imaju sve odgovore. Sama činjenica da smo sposobni osjetiti stvari, koje nisu očite, ili poznate, čini nas u očima drugih svemogućim. Ništa nije dalje od istine. Većina intuitivaca kojepoznajem su izgubljeni, kao i ostatak svijeta. Zato što je intuicija prilično zeznuta stvar.

To je sloţen jezik metafora i suptilnosti. Intuitivna poruka moţe biti kristalno jasna, ali i potpuno mutna. Po pravilu, kad pomisliš da shvaćaš poruku, otknješ da nije ono što se činilo da jest. Profesionalna uporaba intuicije zahtijeva mnogo strpljenja, umijeća i koncentracije. Isto tako, moram vrlo paţljivo prenositi svoje interpretacije zainteresiranima. Vidovnjak moţe biti jednako štetan, kao što moţe biti i koristan. Počni seansu s pogrešnim namjerama, i eto ozbiljne štete. Na nesreću, u bijelom svijetu postoje mnogi koji upotrebljavaju svoj dar intuicije kako bi iskoristili ranjive.

Pa ipak, pojavljuje se sve više legitimnih profesionalaca i uspijeva promjeniti lošu reputaciju koju je nekoliko sramotnih šarlatana nanijelo profesiji.

Po glavi mi se motala ideja o odgovornosti, dok sam mirno sjedila u Dutchovoj fotelji i pripremala se za uključenje radara. Nisam ţeljela zeznuti, pogotovo ne ove slučajeve, pa je sposobnost usredotočenja jutros bila ključna. Počela sam sa centriranjem, što znači da sam počela duboko disati i osjećati svaki udisaj i izdisaj. Kad sam se centrirala, prošla sam preko svih čakri, energetskih točaka uz kralješnicu i - pozvala ekipu.

Moju ekipu čini pet duhova-vodiča. Ne znam zašto ih je pet, a ne dvoje ili troje. Moţda univerzum misli da mi treba više skrbi nego što je normalno. Uzimajući u obzir da stalno upadam u nevolje, petorka uopće nije rasipanje resursa.

Moj glavni vodič i prvi kontakt je energija koja se definira kao Samuel. On je sjajan lik, uzevši u obzir da je, ipak, duh. Sjajan smisao za humor... obično na moj račun, ali tko ga moţe kriviti zbog toga? Osjetila sam kako njegova energija struji naprijed, pozdravila ga i zamolila za pomoć. Njegov odgovor se pribliţno moţe interpretirati kao Bok, Abigail. Dugo se nismo vidjeli...

Namrštila sam se i napravila ekvivalent mentalnog okretanja očiju. „Aha... Da ste me moţda na vrijeme upozorili prije nego što su me ustrijelili, češće bih se javljala.”

Iznenadio me njegov odgovor. Tvoj put je morao biti određen. Nisi mogla imati izbora

hoćeš li biti pozvana na drugu stranu... Nekoliko minuta sam premetala njegov odgovor u glavi. Izgleda da mi je govorio da

sam morala umrijeti, kako bih mogla izabrati ţivot. Ponekad sam mrzila sloţenost sveukupne slike. „Dobro”, rekla sam. „Prihvatit ću to, ali idući put se pobrinite da se ugušim bonbonom. Ranjavanje prokleto boli.”

U glavi sam začula smijeh, nije se smijao samo Samuel. Spremni smo ti pomoći. Abigail, samo reci.

Zatvorenih očiju ispruţila sam ruke prema dokumentima na radnom stolu i počela uzimati jedan po jedan slučaj, pokušavajući odrediti kojim redom da krenem. Srednji fascikl mi je privukao pozornost, pa sam druga dva odloţila sa strane na stol. Izabrani slučaj sam stavila ispred sebe i poloţila obje ruke na njega. Vidjela sam red strojeva za kockanje. „Kockanje”, promrmljala sam i otvorila oči te posegnula za olovkom i papirom. Zapisala sam misao i čekala da radar i ekipa odrade posao. Serija prikaza je sjevnula kroz moju glavu, jedan totalno zbunjujući.

Vidjela sam dugu cijev i vodu koja teče kroz nju. Cijev je vodila u veliki bazen u kojem su bile tisuće ţetona za poker. Gledala sam kako voda curi u bazen, a zatim sam skrenula pozornost na čep na dubokom kraju bazena.

Pojavila se ruka. Muška, gruba i dlakava. Prsten na njoj bio je ruţičast i svjetlucao je. Ruka je bacala ţetone u vodu; i dok su tonuli, posegnula je za čepom i izvukla ga. Slijedila sam ruku kako bih vidjela tko je otčepio bazen, pogledom sam okrznula muškarca u pedesetima prosjede kose i vrlo velikog nosa. Imao je tamne oči i osjetila sam da je podmukao.

Zapisala sam viziju u blok i ostavila prostor na dnu stranice. To sam naslovila kao 'interpretacija' i zastala da pročitam ono što je već bilo napisano. Na kraju sam napisala:

Čini mi se da postoji velika količina novaca koja pripada nekakvom fondu, poput mirovinskog fonda za komunalce, ili neka druga vrsta javnog fonda. Središnja figura ima pristup upravljanju tim fondom, krao je iz njega, kako bi financirao svoju kockarsku ovisnost. U posljednje vrijeme jako gubi i ako ne bude uhvaćen, ubrzo će potrošiti sve novce. Čovjek je srednje visine, ali solidno građen. Prosjed je, tamnih očiju i vrlo velikog nosa. Na desnoj ruci nosi ruţičasti prsten u obliku potkove.

Nakon što sam sve to zapisala, istrgnula sam stranicu i spajalicom je spojila s košuljicom. Ponovno sam zatvorila oči i potraţila ostala dva dosjea. Desna ruka mi je lebdjela iznad jednog i osjetila sam kako je zastala iznad košuljice. Oćutila sam uzbunu u glavi, privukla dosje i stavila obje ruke iznad njega, baš kao što sam to učinila s prvim. Ugledala sam velikog, crnog, ruţnog psa. Bio je čudan, velikih očnjaka s kojih je kapala krv. Osjećala sam kako se jeţim po rukama i vratu. Pas je bio zao i vrlo, vrlo opasan.

Uputila sam ekipu da se makne od psa, pa sam ugledala goluba, kako leti oko njega. Pas je napao goluba, ali je on odletio kroz prozor u sigurnost krletke. Kad je tamo stigao, vrata su se zatvorila, a golub je počeo nervozno hodati po podu krletke.

Ništa nije imalo smisla, pa sam se ponovno obratila ekipi. „Dečki, treba mi nešto više od tih ţivotinjskih metafora. Pokaţite mi nešto što ima smisla.” Slika se brzo promijenila, ugledala sam auto parkiran ispred velikog skladišta. Crveno stroboskopsko svijetlo je bljeskalo po sivom zidu od cigle.

Uočila sam čovjeka unutar auta. Bio je u pedesetima, proćelav, visokog čela i velikih crnih obrva. Gledao je u zgradu ispred sebe, usredotočen na crvena svjetla. Pogledao je kroz prozor na lijevo i prepao se. Veliki crni pas se pojavio pokraj auta, a čovjek je posegnuo na sjedalo do njega. Podignuo je sočan sirovi odrezak i bacio ga kroz prozor, ali ga je pas ignorirao i zareţao na čovjeka. Trenutak poslije auto je bio okruţen cijelim čoporom, svi su zloćudno reţali, uzdignute dlake.

Čopor se pribliţavao autu a čovjek je unutra paničario. Zatim je do auta došetala ovca, a psi je nisu primjetili. Čovjek se opustio kad je vidio ovcu kako bleji prema njemu. Kimnuo je ovci i izašao iz auta. U trenutku kad je otvorio vrata, znala sam da je u nevolji. Psi su skočili na njega i napali ga.

Otvorila sam oči i viknula „Dosta!” u praznu prostoriju. Teško sam disala i tresla se. Slika je bila vrlo ţiva i zastrašujuća. Zaklela bi se da sam mogla čuti zadovoljstvo pasa dok su trgali čovjeka na komadiće. Pogledala sam dosje nad kojim sam drţala ruke i primjetila da to nije jedan od plavih dosjea FBI-ja. Ovaj je bio svijedosmeđi s crvenom naljepnicom, LUTZ.

„Sranje”, rekla sam kad sam shvatila na što sam se priključila. Brzo sam zgrabila notes i počela frenetično pisati sve što sam vidjela. Kad sam završila, zaokruţila sam pojedine dijelove. Gledala sam u prostor na dnu stranice, gdje trebam napisati tumačenje vizije. Ruka mi je oklijevala. U srcu sam znala da je Bruce Lutz optuţen za zločin koji nije počinio i da Dick Wolfe nije samo naručio zločin, nego je i bio tamo kad je počinjen. Nisam znala zašto. Nešto mi je govorilo da je to kompliciranije od same činjenice da su Walter i Milo njuškali po njegovom poslu.

Ključni dio vizije me uznemiravao. Ovca, shvatila sam. Očito je predstavljala nekog koga je Walter poznavao i vjerovao toj osobi, ali tko je to bio? Tko je mogao namamiti Waltera da izađe iz auta kad je znao da je okruţen opasnošću?

Sjedila sam dugo vremena, pokušavajući odlučiti što s tim. Ako sve ispričam Dutchu, vrlo vjerojatno će odbaciti moje tumačenje. Čak sam i ja morala priznati, kad sam pročitala opis vizije, kako golub na kojeg reţi veliki pas i koji bjeţi u sigurnost kaveza nije dokaz koji moţe osloboditi Lutza optuţbe za umorstva Ali, tako je radila intuicijia. Djelomično je bila vizualna, a djelomično sam znala da imam pravo. Bila sam sigurna da je Lutz nevin. Ali isto tako sam znala da trebam znatno više od opisa velikih pasa, ovaca i goluba ukoliko ţelim uvjeriti Dutcha. Ako mu samo prepričam viziju, vjerojatno će me pitati jesam li vidjela i groţđe na vrbi.

Istrgnula sam stranicu, presavinula je i odloţila u sigurnost straţnjeg dţepa. Nisam imala pojma što ću s tim, ali ima vremena za donošenje odluke. Bila sam iscrpljena, pa sam trebala pristojan odmor. Ustala sam od stola, uputila se u dnevnu sobu, potonula u Dutchovu mekanu koţnu sofu i trenutačno zaspala.

„Abs!”, čula sam kako duboki bariton šapće u moje uho i osjetila dodir na ruci. „Hajde draga, probudi se.”

„Mhmm”, rekla sam i otvorila oči. „Što se zbiva?” Dutch se nasmijao i pogladio me po glavi. „Spavaš otkad sam otišao?” „O Boţe!” Uspravila sam se. „Prošlo šest?” „Ne, draga. Podne je. Došao sam kući na ručak, a i da vidim do kuda si stigla s mojim

slučajevima.” Protrljala sam oči i zatresla glavom pokušavajući razbistriti maglu u umornom umu.

„Prošla sam samo kroz jedan”, rekla sam. „Posve me iscrpilo.” „Pa”, rekao je drţeći dosje na kojem je bio prikačen papir. „Izgleda da si se naradila.” „Da?”, upitala sam.

Dutch je kimnuo i ustao. Uzeo me za ruku i povukao s kauča. „Dođi. Napravit ću ručak i ispričat ti sve o slučaju.”

Jeli smo hrenovke i pommes frittes, dok mi je Dutch pričao o pokrajinskom mirovinskom fondu vodovoda. „Prije dva tjedna nam je umirovljenik iz vodovoda javio da je primjetio male promjene u iznosu svoje mjesečne mirovine, da je odgovarajući iznos trebao biti malo veći.”

„Koliko?”

Dutch se nasmijao. „Pet dolara i šezdeset sedam centa.”

„Netko pazi na svoje novce”, rekla sam. „Hej, lik je u penziji. Što drugo moţe raditi?” „Imaš pravo.”

,,U normalnim okolnostima stvar bi završila u ladici, ali šogor tog čovjeka radi u FBI-ju pa je digao dovoljno buke da jedan od naših računovođa baci pogled na prituţbu. Naravno, starac je u pravu. U posljednja tri mjeseca je dobivao manje.”

„Koliko ljudi dobiva mirovinu iz tog fonda?”

„Oko šest tisuća”, odgovorio je Dutch.

Zazviţdala sam. „Puta pet i pol dolara svakog mjeseca - veliki novci na dulje vrijeme.” „Točno”, rekao je i namignuo. „Zato je slučaj završio na mom stolu. Prošao sam sve

koji imaju direktni ili indirektni pristup fondu, ali tko god da to radi, sjajno je pokrio tragove. Čovjek kojeg si opisala vrlo je sličan Maxu Goodyearu. Razgovarao sam s njim u ranoj fazi istrage i činio se pomalo nervozan.”

„Stvarno dobro utičeš na ljude”, nasmijala sam se i mahnula rukom. Dutch je bacio krumpirić na mene. ,,Goodyear je jedan od financijskih savjetnika fonda”, nastavio je. „Ali njegovi osobni bankovni računi su čisti. Nema promjena u aktivnostima ni prema gore ni prema dolje. Ima skromnu kuću, Volva, plaća račune na vijeme i ne vara ţenu.”

„Osim toga, koliko moţemo reći, nema direktni pristup fondu. Ako imaš pravo i kocka se, ima i sudionika.”

Namrštila sam se. „Ako imam pravo”, ponovila sam.

Dutch je ustao, pokupio tanjure sa stola. „Ţelio bih da si me uvjerila, Edgar, ali provjerili smo sve njegove osobne financije i nema ničeg što je neobično.”

Osjetila sam kako mi zuji u glavi kad se ponovno uključio radar. „Ima li još nekog osim ţene? Recimo djecu?”

„Nema. Samo on i gospoda”, Dutch je rekao odlaţući tanjure u sudoper. „Ha”, rekla sam i razmislila. „Jesi siguran?”

Dutch se okrenuo, naslonio na sudoper i prekriţio ruke. „Jesam. Bar tako mislim. Misliš da bih trebao provjeriti?”

„Da. Ima nešto u tome. Ima negdje dijete. To je trag koji nedostaje.” „Dobro. Provjetit ću. U međuvremenu, pokušaj otkriti tko mu je suradnik.”

„Moţe”, rekla sam i nasmiješila se. Zazvonio je telefon. Odgovorila sam i bacila pogled na zaslon da vidim tko zove. „Bok, Candice.”

„Bok, bok”, rekla je veselo. „Spremna za dolazak u ured i razgovor o sumama?” „Za deset minuta”, rekla sam i spustila slušalicu.

Dutch mi je prišao i zagrlio me. „I ja moram natrag na posao”, rekao je i poljubio me u vrh tjemena. „Hvala za pomoć, uspaljenice”, dodao je imitirajući Humphreya Bogarta.

Stisnula sam ga i pustila. „Moţeš mi se oduţiti tako da me ovaj vikend odvedeš u kupovinu cipela”, rekla sam. „Nakon što se ošišaš.”

„Mogu li ti samo dati kreditnu karticu i zamoliti te da ne pretjeruješ, recimo do pedeset dolara?”

Nasmijala sam se. „Što ti misliš, gdje kupujem cipele? Rasprodaja japanki na placu?” „Volim japanke”, rekao je, prebacio ruku preko mojih ramena i krenuo prema

ulaznim vratima. „Seksi su.” „Aha”, zastala sam na pragu kuće. „Ako te uzbuđuju japanke, pričekaj da me vidiš u

cipelama Jimmyja Chooa.” „Pretvaraš se u vlastitu sestru”, rekao je i još me jednom poljubio u obraz. „To me

podsjetilo, zvala je dok si spavala.” „Hvala”, rekla sam i ušla u svoj terenac. Prije nego Što sam zatvorila vrata, dodala

sam: „Nazvat ću je večeras, da doznam Što je moderno ove sezone.” Odvezla sam se preko cijelog grada, do velike zgrade s uredima, među kojima je bio i

moj. Zgrada je nekad bila jedna od najvećih u centru Royal Oaka, ali u posljednjih nekoliko godina mnogo je toga izniknule oko Washington Squarea, pa se zgrada, u kojoj je moj ured, našla u šarolikom društvu, gotovo kao sredovječna vesela raspuštenica u trendovskom noćnom klubu za dvadesetogodišnjake. Ja sam je i dalje voljela, imala je karakter i osobnost. Imala je i sjajnog najmodavca, koji nije pravio probleme zbog nedavnih nevolja koje su potekle iz ureda 222. Serijski ubojice i krv, mafija i krv, psihopati i... da... krvi u izobilju. Unatoč svemu tome, najamnina mi je porasla za samo pedeset dolara.

Parkirala sam na uobičajenom mjestu u garaţi preko puta i poţurila u predvorje, bacajući pogled na sat dok sam ulazila. Uspela sam se dva kata, krenula niz sjajni mramorni hodnik prema drugom uredu s desne strane. Candice je već bila tamo. „Hej!”, rekla je i mahnula. „Boţe, Abs! Sjajno izgledaš za curu koja je bila ustrijeljena.”

Škrto sam se nasmiješila i povukla kragnu bluze. Tjelesno se gotovo uopće nisam promijenila, metar sedamdeset i nešto, plus-minus šezdeset kila, vrlo duge smeđe kose i plavih očiju. Jedina vidljiva promjena bio je ruţan oţiljak na desnoj strani grudnog koša, koji je još bio osjetljiv na dodir i pakleno ruţan. Zagrlila sam je i rekla: „Ali ti si potpuno drugačija.” Kosa joj je bila duţa i tamnija. „Kosa ti je fantastična.”

Candice je bila viša od mene nekoliko centimetara i bila je u trendu. Imala je osjećaj za stil i ljudi su to primjećivali. Nikad je nisam vidjela u odjeći koja nije bila bijela, crna ili siva. Osim danas. „Kakav je to novi stil?”, upitala sam otključavajući vrata.

„Kako ti izgleda?”, upitala je i povukla ruku preko ruţičastog rukava. „To mi je nova fora. Pokušavam omekšati izgled.”

„Dobro ti stoji”, izjavila sam i pozvala je da uđe .

Zastala je u predvorju i okrenula se puni krug: ,,Abby, ovo je sjajno.”

Nema tome davno imala sam problema s psihopatom koji mi je potpuno uništio ured. Na svu sreću, bila sam osigurana, pa sam mogla kupiti novi namještaj. U predvorju sad su bila dva stolca od samta i moderni stolovi od tamnog drveta, a slika veselih boja iznad stolaca davala je mjestu toplinu.

„Dođi vidjeti ostatak”, ponukala sam je i uvela je u svoju prostoriju za seanse. „Isuse”, rekla je kad je ušla. „Potpuno drugačije!” Prije je soba bila oličena u plavo, s

dva udobna krem stolca, komodom od trešnjevog drveta i ogledalom u plavo-zelenom mozaiku na zidu. Mali i veliki kristali su prekrivali svaku slobodnu površinu, a u jednom kutu bio je vodopad. Stvarno sam bila shrvana kad je divljak upropastio moj dragocjeni prostor i nisam mogla podnijeti ideju da ga pokušam restaurirati. Odlučila sam se za potpuno novi izgled.

Sada je prostorija bila boje kave, s mnogo mlijeka. Dvije koţne fotelje boje espressa bile su smještene u središtu sobe, a kratka polica za knjige od kestenova drveta zamijenila je upropaštenu komodu. Vodopad je bio preskup, pa sam se odlučila za veliku posudu od terakote s mladicama bambusa. Napravila sam novi mozaik od skršenog stakla i ogledalo je izgledalo bolje nego što sam očekivala. Na prozorima su bile prozračne krem zavjese. Ukupan efekt više je podsjećao na dnevnu sobu nego na sobu za vidovnjačke seanse.

„Sviđa ti se?” upitala sam.

„Ne”, rekla je Candice i obgrlila me oko ramena. „Zaljubila sam se u prostor.” Pokazala je ogledalo u mozaiku. „Gdje si ovo našla? Isto kao prije, samo veće, zar ne?”

„Napravila sam ga.”

„Ma daj!”, uzviknula je. „Nisam znala da si tako kreativna.”

Nasmijala sam se. „Naučila sam raditi mozaik od jedne prijateljice prije mnogo

godina. U stvari je vrlo lagano. Zauzela sam Dutchevu garaţu i počela se baviti proizvodnjom.”

„Moţeš li i meni napraviti jedno?”, upitala je, a zatim brzo dodala. „Platit ću ti.” ,,K vragu, Candice. Imam ih punu cijelu prokletu garaţu. Moja fizioterapeutkinja je

rekla da će mi to pomoći da popravim motoriku desne ruke. Mislim da sam ih napravila barem tucet. Dođi kad ti paše i pokupi ono što ti se najviše sviđa. Nema cijene. Materijal nije skup, a ja uţivam kad radim.”

„Hvala Abs”, Candice je rekla i još jednom me zagrlila prije nego što se smjestila u fotelju.

„A sad se vratimo poslu. Koliko ćeš naplaćivati za staru Theresinu prostoriju?” Otvorila sam usta da izgovorim cijenu kad me moj inuitivni radar upozorio da se

nešto zbiva. Sjela sam u fotelju preko puta Candice i umirila se na trenutak prije nego što sam progovorila. „U stvari”, počela sam, u mislima se zahvaljujući duhovima-vodičima: „mislila sam da bi za prvi mjesec mogla nešto odraditi za mene.”

„Odraditi za tebe?”, upitala je. „Što to?”

Posegnula sam u svoj straţnji dţep i izvadila komad papira na koji sam zapisala svoje impresije o Walterovom ubojstvu. „Naletila sam na nešto i treba mi tvoje profesionalno mišljenje.”

Candice je dignula obrvu. „Treba ti samo mišljenje?” „Moţda i malo rada na terenu”, dodala sam. „Mišljenje i teren?” „Dobro, moţda i malo intervjua i provjera i drugih stvari koje rade privatni

detektivi.” Candice se nasmijala. „Upravo se pomičemo iz sfere fantastičnog prema nevj eroj

atnom. ” „Kuţim”, rekla sam i pogledala papir u ruci. „Moţe najam za prva dva mjeseca.”

Moja ekipa me upozoravala da ću trebati njezinu pomoć na slučaju. Znala sam da je moram skuhati prije nego što je zatrpaju slučajevi.

„Koliko terenskog rada, intervjua, provjera i drugih stvari koje rade privatni detektivi'?”

„Ovisi.” „O čemu?” „O tome što nađemo.” Candice je dublje sjela i kritički me pogledala. „Bi li objasnila u što se uvaljujem?” Pogledala sam je. Stvarno sam htjela izbjeći detaljna objašnjavanja. Kako sam ja

shvaćala priču, Wolfe je jako loš momak. Ako Candice čuje cijelu priču to moţe biti dobar izgovor za košaricu. „Tiče se jednog starog Dutchevog slučaja”, počela sam.

„Konačno se opametio i shvatio da ţivi sa zlatnim rudnikom pa te zamolio da pogledaš stare slučajeve?”

„Na neki način”, rekla sam. Zatim sam joj ispričala priču o Bruceu Lutzu, Walteru McDanielu i Dicku Wolfu.

Kad sam završila, njezin poloţaj tijela se promijenio. Ruke je prekriţila na prsima čim sam spomenula Wolfa. Bila sam prilično sigurna da će odbiti moju ponudu. Učinila sam sve da joj oteţam odbijanje. „Tri mjeseca najamnine i dodatno ogledalo za tvoju baku.”

Candice se nasmijala i malo opustila. „Znaš, Wolfe je poznat kao netko s kim se ne treba zezati.”

„Dosegao je i Kalamazoo?”

Candice je kimnula. „Bojim se da jest, Abs. Očito je da ćeš gurnuti svoj nos u to, iako

ne bi trebala, pomagala ti ja ili ne. Kako bih te sačuvala od novog pokušaja ubojstva, reći ću da.”

„Četir mjeseca Candice, konačna ponuda.” Nagradila me novim smijehom i spuštanjem ruku s prsa. „Vrlo izazovno”, rekla je

lupkajući prstom po usnici. „Oklijevam, jer znam da i tebi treba novac.” „Trenutačno sam dobro”, rekla sam i mahnula rukom. „Imam još novca od

osiguranja, a dobili smo ponudu za onu nekretninu koju smo obnavljali.” Candice je kimnula, ali je još bila zamišljena. „Mislim da bismo trebale sklopiti

formalniji dogovor.” „Kakav formalniji dogovor?” „Pa, pomagala si mi u prošlosti i bio je gušt s tobom raditi. Što kaţeš da stvorimo

pravo partnerstvo?” Uglovi mojih usana su se podignuli. Shvaćala sam u kojem smjeru kreće. „Ţeliš da

zajedno uđemo u posao?” „Mislim da si tako i tako izgubila većinu svoje klijentele.”

Pomaknula sam se u stolici. Ovo je silno podsjećalo na lekcije koje mi je redovito isporučivao moj dečko, a nikad se nisam dobro nosila s mišljenjima drugih ljudi o meni. „Počinjem razmišljati o ideji da ponovno počnem raditi.”

„Ali u međuvremenu, imaš mnogo slobodnog vremena. Kako ćeš bolje ostati u formi nego da sa mnom radiš na mojim slučajevima? Moţemo se dogovoriti za plaćanje po satu. Stvarno bi mi pomoglo da se ovdje etabliram. Mogla bih trošiti manje sati po slučaju i preuzimati veći broj. Genijalno za mene, dobro za tebe.”

„A ti bi mi pomogla da riješimo umorstvo Waltera Mc-Daniela?” Candicin rad za meškoljenje. „Bih”, konačno je rekla. „Ali postoji nekoliko uvjeta na

koje moraš pristati.” „Kakvi su?” „Pa, moraš mi prepustiti vođenje istrage. Ozbiljna sam. Wolfe je opasan, FBI ga je

pokušavao uloviti godinama, ali nisu uspjeli. Izmiče, pametan je i ima paklenu reputaciju. Osim toga, osobno poznajem nekog tko se ulovio u Wolfeovu poslovnu mreţu i otad se nije pojavio na poslu već dvije godine.”

Začuđeno sam raširila oči. „Što se dogodilo?”

„Jedan od privatnih istraţitelja počeo je raditi na tuţbi Wolfeove bivše djevojke za očinstvo. Istraţitelj Darren Cox je bio početnik. Bio je idiot, ali moj šef je vidio nekakav potencijal u njemu. Dva tjedna nakon što je preuzeo slučaj nazvao je šefa. Rekao mu je da ide na odmor. Upravo je osvojio kartu za Karibe, ali mora odmah krenuti. Nikad više nismo ni vidjeli ni čuli Darrena. Sat nakon što je nazvao Darren, javila se njegova klijentica. Ţeljela je platiti račun i zatvoriti slučaj pod izgovorom da je sve to veliki nesporazum.”

„Vraga je bio”, rekla sam osjećajući kako se moj radar slaţe sa mnom.

„Slaţem se”, rekla je Candice.

„Misliš li da su isplatili Darrena? Ili ga preplašili i natjerali da napusti grad?” „Vjerojatno oboje. Zato je vaţno da budemo diskretne. Wolfe nije netko koga ţelim za

leđima, pogotovo jer imaš osjećaj da je direktno uključen u sređivanje McDaniela.” „Kuţim”, rekla sam i napravila znak rukom da se slaţem. „Diskretno.” „Treba razmisliti i što ćemo s tvojim dečkom”, dodala je. „Zna li da misliš kako Bruce

Lutz nije ubio Waltera?” „Uh, huh... Pa ne jasno.” Gledala sam u cipele.

„Ne zna uopće, zar ne?”

„Pa, to je točna pretpostavka”, rekla sam i slegnula ramenima. „On i Milo su se mobilizirali kako bi osigurali da Bruce Lutz odradi cijelu kaznu. Ne mislim da bi sretno prihvatili ideju da Lutz nije povukao obarač.”

„A što misliš, kako će se osjećati kad otkrije da je njegova cura ugurala svoj nos u cijeli rusvaj?”

,,Oh, vjerojatno će biti totalno ljut. Zato mu ništa ne ţelim reći.”

„Kuţim”, Candice se smijuljila. „Dobro, ali zapamti da radi u FBI-ju, a oni znaju posao, znaš? Pa, ako sazna, trebaš se pobrinuti da nisam dio vaše igre optuţivanja i svađe.”

„Dobro”, Ponovno sam napravila znak slaganja rukom. „Candice nije u cijeloj priči. Ima li još nešto?”

„Aha, moram znati u kakvom si fizičkom stanju. I nemoj uljepšavati. Ako ti budem pomagala, morat ćemo mnogo biti zajedno. Bojim se da će te istraga iscrpiti tako brzo nakon povrede.”

„Dobro sam”, rekla sam i opet slegnula ramenima. Candice je spustila bradu i pogledala me u stilu 'aha, vjerujem ti'. „Ozbiljno”, bila sam uporna. „Lakše se umaram, ali dok ne moram trčati maraton, mogu raditi.”

„Moţeš li uopće trčati?”, upitala je. ,,U karijeri je bilo mnogo trenutaka kad su me spasile samo moje brze noge. Ako moramo brzo nestati, prebacivanje tebe preko ramena će me znatno usporiti.”

Nasmiješila sam se kad sam si predočila sliku. „Ako me budu naganjali, misliš? Da, mogu otrčati kratki sprint, ali poslije vrlo brzo trebam mliječni shake ili čips ili hamburger. Da povratim snagu, kuţiš?”

Candice se široko nasmiješila. „Mhm, čips i hamburger...”

„I tebi treba isto”, smijuckala sam se. „Postajem gladna kad te slušam. No dobro, i dalje mislim da bi trebala svako jutro trenirati sa mnom.” „Trenirati s tobom!?”

„Aha. Ako ţelimo da nam partnerstvo funkcionira, morat ćeš pomaknuti rit, i vratiti se u formu. Treniram svako jutro u šest. U stvari, prije nego što sam došla u ured upisala sam se u teretanu u ovoj ulici. I ti bi to trebala napraviti.”

„Čekaj, čekaj, curo”, rekla sam i podigla ruke. „Nisam sigurna da će moja fizioterapeutkinja to odobriti.”

„Gluposti”, rekla je Candice. „Bila sam certifkirana osobna trenerica, a trenirala sam i mnogo klijenata nakon povreda. Mislim da je tvoja povreda slična automobilskoj nesreći. Točno znam kakav tebi reţim treba.”

„Reţim? Hoćeš me staviti na reţim?”, upitala sam. Srce mi je počelo ubrzano kucati, a dlanovi se oznojili. Priznajem, opustila sam se u tridesetim. Nekoliko tečajeva joge i pješačenje na drugi kat do mog ureda.

„Ne kardio vjeţbe, u početku. Tako i tako si isušena, ne moraš gubiti još teţine. Izgradit ćemo mišiće, a zatim ćeš raditi vjeţbe izdrţljivosti.”

„Tko te poslao?”, upitala sam se i udaljila se od nje kao da je zarazna. „Poslala te moja sestra, zar ne?”

Candice se nasmijala i stavila ruku na moje koljeno. ,,Abby, opusti se. Dobro će ti doći. Bolje ćeš se osjećati, nećeš stalno biti umorna. Vjeruj mi. Znam što radim! Vidimo se sutra ujutro u šest”, oči su joj govorile da neće popustiti. Progutala sam knedlu, a ona je nastavila: ,,A sada o plaćanju...”

U idućih dvadesetak minuta smo dogovorile financijske uvjete našeg partnerstva. Pokazala sam Candice njezin ured i rekla joj da ću napraviti mjesta za nju u trećoj prostoriji u kojoj sam drţala fax, ormare, kompjuter i ostalu uredsku opremu. „Nema potrebe”, rekla je . „Theresina stara soba je veća nego tvoja soba za sastanke s klijentima, a meni ne treba više prostora. Sve će stati ovdje.”

„Sjajno. Evo ti ključ. Javi se Yvonnei na trećem katu da ti dodijeli parkirno mjesto u zgradi preko puta. Malo je skupo, ali je bolje od plaćanja svaka dva sata.”

„O.K”, rekla je i uzela ključ. „Uredski namještaj će mi dostaviti sutra u devet ujutro.

Imaš klijenta u to doba?” Nasmiješila sam se. „Ne. Nisam imala klijenta već dugo vremena.”

„Nitko ne zove, ha?”, rekla je i krenula prema mom telefonu koji je bijesno blinkao crveno. „Bolje da vratiš poziv. Natrag na konja, Abbs.”

„Aha”, rekla sam drveno.

„Dobro će ti doći”, inzistirala je dok je neuviđavno izlistavala pozive. „Sveti Boţe! Šest poziva od jučer.” „Stvarno?”

Candice mi je pruţila listu i pogledala sam. „Pozivni 501. To je pozivni Kalamazooa, zar ne?”

„Slučajnost”, rekla je glupavo. „Moţda sam nekim prijateljima rekla da se useljavam sa stvarno nevjerojatnom vidovnjakinjom i moţda su zainteresirani za jedno čitanje.”

„Nazvat ću ih poslije.”

,,Abby”, Candice je rekla i uzdahnula.

„Hoću”, rekla sam i okrenula se. „Stvarno. Ali sad moram ići. Obećala sam Dutchu da ću u kupovinu, ako on bude kuhao.”

„Dobro”, rekla je, ali nisam je uvjerila.

Ostavila sam Candice u uredu da obavi nekoliko telefonskih poziva i upozna se s novom okolinom. Dok sam ţurila do auta, oglasio se mobitel. „Bok, Cat!”, sretno sam odgovorila. „Upravo sam te htjela zvati.”

„Dobila si moju poruku?”

„Dutch mi je rekao da si zvala dok sam spavala. Dobili smo ponudu za Fern!”, rekla sam uzbuđeno. Nadala sam se da ću je uvjeriti kako moramo zaključiti posao, jer će u suprotnom Dave poludjeti.

„Koliko?” Rekla sam joj, a ona je zastala. Čula sam kako prsti klikaju po digkronu. „Nije lose”, rekla je kad je izračunala profit. „Trebali bismo traţiti još deset somova.”

Prigušila sam uzdah. „Ha”, rekla sam umjesto toga.

„Što ti to znači?” „Ništa. Samo, radar mi se javlja kao lud.” „Stvarno?”, upitala je i zamislila sam je kako se naslanja na radni stol i poklanja mi

punu paţnju. „Što govori tvoja ekipa?” „Kad si spomenula povećanje, cijela lijeva strana mi je oteţala... ”

„Tvoj znak za ne”, rekla je.

„Aha. A kad si spomenula cenera više, vidjela sam kako par odlazi.” „Shvaćam”, rekla je i ponovno sam je vidjela kako zamišljeno kima glavom. „Tvoj radar nas upozorava da ćemo izgubiti ponudu, ako je povisimo?”

„To je srţ.”

„Onda trebamo prihvatiti. Na kraju, što duţe odlaţemo, više gubimo na kamatama i hipoteci.”

„Jesi sigurna?”, upitala sam. „Hoće li se David sloţiti?” Nasmiješila sam se, otvorila vrata auta i ušla. „Isuse, Cat, ne znam. Nazvat ću ga i vidjeti mogu li ga uvjeriti. Mislim, ipak je on

radio na poboljšanju kuće.” „Da ga ja zovem?”, upitala je.

„Ne!”, uzviknula sam. „Mislim, daj da prvo probam, ako ne pristane, reći ću mu da te nazove, pa ga ti pokušaj uvjeriti.”

„Sjajno”, rekla je i odahnula. „Kako si?” „Dobro. A ti?”, upitala sam izlazeći iz garaţe.

„Abby, ne zezaj. Ideš i dalje na fizikalnu.“ Od kad su me ustrijelili moja uvijek prezaštitnička sestra je poludjela. Provjeravala je s

mojim doktorima (koji joj nisu ništa rekli), mojim apotekarom (koji joj isto nije rekao ništa) i mojom fizioterapeutkinjom (koja joj govori sve). Naravno, teško je mogu kriviti zbog toga. Cat je zasipala Lori, moju fizioterapeutkinju, malim znakovima paţnje otkad sam krenula na terapiju. „Sutra idem na terapiju”, rekla sam i stisnula zube.

„Vaţno je nastaviti dok se sasvim ne oporaviš i dok ne budeš imala stopostotne pokrete.”

Stala sam na semaforu i okrenula očima. „Hvala. Imat ću to na pameti. Jesi ti obradila Candice Fusco da me odvuče u teretanu?”

„Kako je Candice?”, upitala je Cat, potpuno zanemarujući moje pitanje. „Jesi, jesi, zar ne?”

„Cura je sjajna, Abby. Trebala bi se druţiti s njom sad kad se seli u Royal Oak.” „Kako si ti to otkrila?”

„Dutch mi je rekao. Ne moţeš ga skinuti s telefona, osim ako mu ne dopustiš da ti ispriča sve tračeve i novosti.”

„To je upad u privatnost Cat”, prekinula sam je. „Stvarno Cat, totalno me izluđuješ.” ,,A što si očekivala Abby? Tako si zatvorena otkad si se vratila iz Denvera, i ne ţeliš

mi ništa reći o sebi.” „Zato što se ništa ne zbiva sa mnom”, rekla sam uz uzdah. „Čuj, moram ići. U trgovini

sam, kupujem namirnice za ručak.” „Dutch je rekao kako ne moţe dočekati da vidi što ćeš ovog puta donijeti”, nasmijala

se. „Rekao je da si posljednji put umjesto odreska za roštilj donijela komad mesa za pečenku.”

,,'Đenja Cat”, prekinula sam vezu. Ponekad sam se uz svoju sestru osjećala ćaknutom. Otišla sam do polica s mesom. Dok sam nervozno razmišljala kako da nađem komad mesa koji neće opet dovesti do ismijavanja osjetila sam ruku na ramenu i čula kako mi netko govori: „Nije to tako strašno Abs.”

Pogledala sam prema gore i nasmiješila se. „Zdravo Milo. Dutch mi je naredio da kupim meso.”

Milo je kimnuo i pogledao gdje stojim. „Što trebaš kupiti?” „Nešto za roštilj.” „Kuţim. Pa, ako poznajem svog starog partnera, a na tvoju sreću poznajem ga vrlo

dobro, mislim da bi bio presretan s kotletima.” „Točno”, rekla sam. „Krmenadli...” odmaknula sam se od iznutrica i krenula prema

nečem što je izgledalo kao odrezak. „To je svinjetina, dušo”, rekao je Milo.

„Znala sam”, rekla sam i uputila se prema kraju police.

„Hej”, viknuo je Milo koji je krenuo u suprotnom smjeru. „Tu su.” Vidjela sam da drţi paket koji je izgledao baš kako treba.

„To su krmenadli?”, upitala sam i pogledala paket koji je drţao.

„Vrlo su tanki”, smijao se. „Trebat će ti tri paketa.” Stavljao ih je u moju košaru. „Tri? Misliš da će Dutch pojesti dva?”

„Ne”, Milo je rekao i namignuo. „Mislim da će dva paketa staviti na roštilj, a zatim će čuti zvono na vratima. To ću ja svratiti, a on će, koje li slučajnosti, imati dodatni odrezak za roštilj.”

„To je cijena koju plaćam za tvoju šutnju?”

„Molim?”, upitao je Milo sa sjajem u očima. „Zar si planirala kupiti nešto drugo?”

„Kuţim kako ćemo to odigrati”, rekla sam. „Što moţeš učiniti za mene u području kukuruza? Prošli put sam donijela konzervu kukuruza i Dutch je dobio ţivčani slom.”

„Dođi,” rekao je Milo i odvukao me do voća i povrća. „Iskreno Abby, morala bi već naučiti kupovati.”

Milo mi je pomogao da izaberem kukuruz, krumpir i instant smjesu za mafine koje je oboţavao. „Ne planiraš obiteljsku večeru večeras?” Upitala sam dok smo išli prema blagajni.

„Ne. U gostima nam je Noelina majka, pa će njih dvije birati tapete, pločice i boje za zidove. „Nije baš tvoja omiljena tema.”

„ja samo osiguravam novce. Noelin posao je iznalaţenje načina trošenja.” „Pa Milo, uvijek si dobrodošao.”

Nasmiješio se i stisnuo mi ramena. „Kako si?”, upitao je dok smo se pribliţavali blagajni.

„Dobro”, rekla sam i pogledala cipele. „Znaš, skoro” „Snaga ti se vraća?” „Pomalo.” „Glava?” Pogledala sam ga ispitivački, pa izbjegla pitanje. „Ne boli me.” „Ne izmotavaj se. Znaš na što mislim”, rekao je i potapšao se po sljepoočnici. Bez upozorenja, suze su mi potekle obrazima. Počela sam nekontrolirano plakati.

Upravo smo bili na redu, pa je Milo uzeo košaru od mene i počeo slagati namirnice na pokretnu traku. Privukao me i zagrlio. „Hej, mala”, rekao je u moju kosu.

„Gospodine”, rekla je blagajnica: „morate izvaditi stvari iz košare.”

Milo se ukočio, pokušala sam se sabrati. Što sam ţešće pokušavala zaustaviti suze više su se slijevale niz obraze. Jecala sam u njegovu košulju. Krajičkom oka sam vidjela blagajnicu. Bila je umorna i nezainteresirana.

„Evo”, rekao je. „Sve je na traci.”

Blagajnica ga je tvrdo pogledala, ali nije ništa rekla. Milo je izvadio svoju karticu. „Imam... novce....” promrmljala sam pokušavajući se odvojiti od njega i prekopati svoju torbicu.

„Sve je u redu Abs”, rekao je, ali me nije pustio. „Čekaj trenutak, još malo i vani smo.” Kimnula sam u njegovu košulju i nakon nekoliko trenutaka smo Milo, naša večera i ja

brzo izlazili iz trgovine. Odveo me do svog velikog, prekrasnog, crnog BMW-a i drţao mi vrata dok sam ulazila. Obišao je kola i smjestio se u vozačko sjedalo. „Izvoli”, posegnuo je u pretinac za rukavice i izvukao maramice.

„Hvala”, obrisala sam oči. Sjedili smo u tišini nekoliko minuta, dok sam slinila u maramicu. „Ne znam što nije u redu sa mnom”, uspjela sam progovoriti kad sam osjetila da se smirujem.

„Sve je to dio procesa”, rekao mi je.

„Kojeg procesa?”

„Posttraumatski stresni poremećaj”, rekao je. „Viđao sam ga kod policajaca koji su bili ustrijeljeni. Fizički se dobro osjećaš, ali mentalno više ništa nije isto. Počinješ sumnjati u sebe i svoje sposobnosti. Najmanja odluka postaje ogromna. Upravo kad pomisliš kako bi bilo vrijeme da se vratiš na posao, prepadneš se.”

Točno tako sam se osjećala. „Isuse”, rekla sam mu. „Kao da ti netko zabija čavao u glavu.”

Milo je ozbiljno kimnuo. „Jesi razmišljala o tome da potraţiš profesionalnu pomoć?” „Terapeuta?”

„Aha. Znam jednog dobrog, ako si zainteresirana.”Igrala sam se maramicom u rukama. „Trebala bih biti sposobna riješiti to

sama. Što je u tome tako veliko? Upucali su me, preţivjela sam, moj sjajni dečko brine o meni, i prijatelji su mi sjajni, sestra dosadnjikava, pas kojeg oboţavam... ”

„Nema logike u onom što osjećaš”, rekao je Milo i obrisao suzu s mog obraza. „Dogodila ti se strašna stvar, Abby. I vjerojatno misliš da si to trebala predvidjeti, jer na kraju krajeva, ti si vidovnjakinja.”

Otvorila sam usta. „Isuse, Milo”, rekla sam. „Pa ti si telepat.”

Milo se nasmijao. ,,A ne. Samo znam kako se osjećaš. Ti si od onih tipova koji se osjećaju krivima, ako nešto propuste. Sjećam se što si radila kad je ubijena Allison.”

Kimnula sam. „To je bilo strašno. Ali Milo, ovo mi je bilo pred nosom. Ako je itko trebao osjetiti što će se dogoditi, to sam bila ja.”

Milo me dugo, dugo gledao prije nego što je progovorio. ,,Abby, nisi svemoguća. Ispod tog oklopa superjunakinje i dalje si samo čovjek, a ljudski je vjerovati ljudima.

A ponekad postoji i zavaravajuća intuicija. Nije bila tvoja pogreška. Nisi ispustila loptu, samo nisi vidjela da dolazi s lijeva. Još uvijek si najbolja vidovnjakinja u gradu i moţeš se vratiti na posao bez daljnje krivnje i drame.”

Potoci suza su ponovno krenuli i dugo je trajalo prije nego što sam opet mogla govoriti. Konačno sam rekla uzdrhtalog glasa: „Hvala Milo. Puno mi znači ovaj razgovor.”

Milo se nagnuo i poljubio me u obraz.

„'Ajmo sad”, rekao je upalio auto. „Odvest ću te kući, a Dutch moţe doći po tvoj auto nakon što mi pripremi veliki sočni odrezak.”

Kad je Dutch ugledao moje uplakano lice, zaštitnički me zagrlio i bacio bijesni pogled

prema Milu. „Nisi je mogao ostaviti na miru!” „Bok kompa”, blago je rekao Milo. ,,I meni je drago što te vidim.”

„Rekao sam ti da je ne guraš”, zareţao je Dutch. „Isuse, Milo, govorit će o tome kad bude spremna.”

„A u međuvremenu zakapa u sebe sve strahove i povlači se od svijeta. I sam si zabrinut”, suprotstavljao se Milo.

„Bok”, rekla sam izvlačeći se iz Dutcheva zagrljaja. „Ja sam ovdje, znate.” „Jesi dobro?”, Dutch me zabrinuto gledao u oči. „Hoćeš prileći?” Odjednom sam shvatila u kakvu rutinu smo Dutch i ja upali posljednjih nekoliko mjeseci. Bila sam povrijeđena, iznutra i izvana. Dutch je oko mene zaštitnički satkao njeţnu kukuljicu od svoje kuće i svoje brige. Omogućavao mi je da se skrivam od svijeta, ali znala sam da je vrijeme za prestanak igre skrivača. „Zapravo”, rekla sam prisiljavajući se na osmijeh: „stvarno sam dobro, Dutch. Pomoći ću ti spremiti večeru. Milo je bio silno drag i kupio nam dobre odreske, pa idemo u kuhinju i vratimo se našim usranim ţivotima.”

Dutch je bio ponešto zbunjen kad sam uzela torbu s namirnicama od Mila i odmarširala u kuhinju. Likovi su me slijedili, pa sam čula kako Milo govori: „Rekao sam ti.”

Dok je Dutch pripremao večeru, Milo i ja smo na terasi pili vino i pravili mu društvo. Razgovor je bio upadljivo površan. Oba muškarca su bila svjesna moje krhkosti, a ja nisam mogla odlučiti jesam li im zbog toga zahvalna, ili mi idu na ţivce.

Konačno, nakon dovoljno dugog beskorisnog brbljanja o vremenu i cijeni benzina rekla sam: „Jesi li što otkrio o Maxu Goodyearu?”

„Tko je Max Goodyear?”, ţelio je znati Milo.

„Jedan od slučajeva na kojima radim, a Abby mi pomaţe”, objasnio je Dutch. „Jesam, još jednom sam pogledao njegove financije. Ništa sumnjivo.” Radar je zvrčao. „Što je s djecom? Moţda ima kći ili sina koji su prali novce?”

„Doslovno slijepa ulica, bojim se”, rekao je Dutch i okrenuo odreske. „Goodyear i njegova ţena su imali sina u sedamdesetima, ali je dijete umrlo s dvije godine. Nemaju druge djece.”

Namrštila sam se. Zeznuto je raditi s intuicijom, stvarno je frustrirajuće kad činjenice ne odgovaraju onom što osjećaš. Uzdahnula sam i slegnula ramenima. „Moţda nisam tako dobra kao što sam bila.”

„Moraš to riješiti.” Milo mi je nazdravio svojom vinskom čašom. „Nema boljeg puta do poboljšanja, nego rad, rad i samo rad.”

„Milo”, čula sam kako Dutch reţi: „Prestani.” „Ne”, rekla sam Dutchu i zaštitničkom gestom spustila ruku na Milovu nadlakticu.

„Ima pravo. Moram odgovoriti na neke poruke. Pozovite me kad večera bude gotova”, rekla sam i ustala od stola.

Na kuhinjskom telefonu svjetlucala je crvena ţaruljica na sekretarici. Prvo sam nazvala svoju telefonsku sekretaricu u uredu, zapisala svih šest brojeva telefona s poruka i poklopila. Prije nego što sam nazvala prvog potencijalnog klijenta, uključila sam sekretaricu. Poruka je bila za Mila. „Bok Dutch. Ja sam, Noel. Slušaj, ako je moj ludi muţ kod tebe, reci mu da me odmah nazove. I reci mu da odgovara na prokleti mobitel. Pokušavam doći do njega već cijeli sat.”

„Sranje”, rekla sam i poţurila na terasu drţeći telefon. „Milo, zvala je Noel i rekla da

je odmah nazoveš. Kaţe da te zove na mobitel već jedan sat.” Gledala sam kako Milo pretraţuje dţepove očajnički pokušavajući naći mobitel.

„Ostavio sam ga na punjenju na poslu.” Dodala sam mu telefon, pa je ušao unutra nazvati ţenu i pokušati se izvući iz frke.

„Večera je gotova”, rekao je Dutch i pruţio mi posluţavnik s odrescima i u foliju umotanim krumpirima i kukuruzima.

„Hoćemo li čekati Mila?”, upitala sam dok smo sjedali.

„Brzo se on vraća. Baci se na klopu”, rekao je i počeo rezati odrezak.

Osjećala sam se pomalo krivom, ali mirisi su bili očaravajući, a ja gladna. Nisam si mogla pomoći, morala sam probati barem komadić. Pazila sam na desnu stranu tijela, jer su pokreti rezanja još uvijek bili pomalo bolni. Primjećujući nelagodu na mom licu, Dutch je upitao: „Ideš sutra na terapiju?”

Kimnula sam. ,,A Candice me očekuje u teretani u šest ujutro.”

Dutch se zasmijuljio. „Znao sam da će to dobro ispasti”, rekao je. „Drago mi je što se doselila.”

„Hoćeš sa mnom?”, upitala sam znajući da bih u svojoj patnji ţeljela podršku. „Ne mogu, draga. Imam sastanak vrlo rano. Moţda preksutra.”' „Misliš da će htjeti da vjeţbam dva dana za redom!?” Dutch se smijao. „Ako dobro poznajem Candice, mislim da planira pet.” Ustrašeno sam pogledala Dutcha, kad se Milo ponovno pojavio, ozbiljna lica. „Craig

Stanton je nazvao Noel. Traţi me.” „Tko je to?”, upitala sam.

„Predsjedavajući odbora za pomilovanja”, odgovorio mi je Dutch. Okrenuo se prema Milu. „Što se zbiva?”

„Lutz je proboden noţem danas poslije podne. U bolnici ga pripremaju za kirurgiju, još ne znaju koliko je ozbiljno.”

Dugo su šutjeli, pokušavajući shvatiti Što se zbiva. „Preţivjet će”, rekla sam kad se oglasio moj radar. Najeţila sam se, a u mislima mi se pojavila slika crnog psa kako slini i reţi. Znala sam da je Dick Wolfe iza napada na Lutza.

„Očitavaš to?”, upitao je Milo.

„Aha. Za tjedan dana će biti bolje.” „Je li Craig rekao tko ga je izbo?”

„Vrlo prikladno”, Milo je bio sarkastičan, „nije bilo svjedoka. Straţari su našli Lutza u lokvi krvi i ne znaju tko ga je sredio. Vjerojatno je povezano sa zatvorskim klanovima.”

Lijeva strana mi je bila teška i svrbjela me. Siguran znak da nije izboden u vezi s Hanovima. Suzdrţala sam se od komentara. „Saslušanje za pomilovanje se odgađa”, uzdahnuo je Dutch.

„Aha. Craig je rekao da će nas obaviještavati, sad bar imamo više vremena za pripremu.”

Dutch je kimnuo. „Dobro zvuči. Ostaješ na večeri ili Noel inzistira da dovučaš svoju rit doma?”

„Oh, ostajem”, rekao je Milo i sjeo. „Samo joj moram kupiti cvijeće na putu kući.” Kasnije te večeri, nakon što sam uzvratila sve pozive koji su se skupili na mojoj

sekretarici, uspela sam se na prvi kat i našla Dutcha kako sjedi na krevetu u crnim boksericma s velikim crvenim srcima. „Zanimljivo donje rublje”, rekla sam dok sam skidala ručni sat i stavljala ga na noćni ormarić.

„Zanimljiv dio je ispod rublja, kolačiću”, rekao je Dutch i trznuo obrvama. Nasmijala sam se i izvukla se iz traperica, krećući se prema svoja dva kovčega, kako

bih ih bacila na hrpu prljavog rublja. „Znaš da se moram dići u cik zore, kauboju.” Dutch je ugasio televizor i okrenuo se na bok, spustio svoju zgođušnu glavu na ruku i

detaljno me odmjerio. ,,A što ako ja obavim cijeli posao?”, predloţio je dubokim grlenim glasom.

Uzdahnula sam i pogledala ga. Počela sam oklijevati.

„Znaš”, rekla sam. „Nisam sigurna da mi se sviđa Candicina ideja o tome kako trebam provoditi jutra, ali ima pravo. Moram početi vjeţbati.”

„Pa, predlaţem da dođeš i dopustiš mi da provjeţbam s tobom.”

„Ne znam”, rekla sam. Svukla sam košulju i bacila je na hrpu. „Moţda nisam raspoloţena.”

Zbunjeno sam gledala kako mu se kutovi usana spuštaju, kako se okreće i pali televizor. ,,I to je to?” oštro sam upitala. „Odustaješ i gledat ćeš tekmu?”

Dutch me zbunjeno pogledao. „Ţeliš li razgovarati?”, upitao je i još jednom ugasio televizor.

Pogledala sam televizor pa ponovno njega, postajući sve ljuća i ljuća. „Koji je vrag s tobom?”, bijesno sam pitala. „Ozbiljno Dutch, znam da su me napucali i da se moram nositi s tim sranjem od posttraumatskog sindroma, ali koji se vrag dogodio tebi?”

Dutch je zbunjeno zatreptao i sjeo. ,,Abby”, rekao je vrlo mirno. „Moraš mi reći o čemu govoriš, jer stvarno ne znam zašto si uznemirena.”

Zareţala sam i okrenula se prema kovčegu u kojem sam drţala majicu i kratke hlače u kojima sam spavala. Zastala sam i prekriţila ruke

pokušavajući ne pokazati dubinu povrede i bijesa koji su tutnjali u meni. „ Nedostaju mi... mi”, rekla sam konačno. „Ti mi nedostaješ.”

„Edgar”, rekao je njeţno. „Ovdje sam, draga. Nikud nisam otišao.”

„Vraga nisi”, obrecnula sam se. „Tko bi mi se obično nabacivao sve dok ne bi popustila? Gdje je nestao lik koji je znao da moja rečenica 'moţda nisam raspoloţena' znači da sam, naprotiv, sasvim spremna?!”

Dutch je bio vrlo tih iza mene pa sam nakon nekoliko trenutaka nastavila. „Bila sam ranjena Dutch, nisam umrla. Mislim da se povlačim od svijeta, jer ga se bojim, a mislim da mi ti to omogućavaš.”

„Shvaćam”, rekao je. Bilo je očito da sam ga pogodila u ţivac.

„Ne, ne shvaćaš”, rekla sam otvarajući kovčeg da izvučem pidţamicu. „Misliš da te okrivljujem, ali to nije točno. Samo ţelim da ti opet budeš ti. Ne ţelim da se šuljaš oko mene. Ne ţelim da se prema meni odnosiš kao da ću se svakog trenutka slomiti, i ne ţelim da me štitiš od svijeta. Ţelim da me guraš - opako guraš. Svaki put kad odustanem od nečeg što je korak u pravom smjeru, kad izbjegnem povratak na posao, ili trening s Candice, ili pomaganje Milu, ţelim da budeš pokraj mene i podsjetiš me da radim gluposti.”

„Dobro”, rekao je i okrenuo se, a ja sam ponovno ugledala fantastično noćno plavetnilo njegovih očiju. „Obećavam da ću te gurati, ali neće ti se svidjeti.”

„Naravno da neće”, rekla sam i nasmiješila se. „Ali drago mi te vidjeti u svom uglu ringa, kauboju.”

„Dolazi ovamo”, rekao je i zavodnički se nasmiješio. „Ţelim ti pokazati nešto interesantno.”

Sljedeće jutro cik zore je stigao prerano, I samo sam ţeljela nastaviti spavati. Dutch je ozbiljno shvatio svoju novu odgovornost guranja u pravom smjeru. Iskočio je iz kreveta na prvi zvuk budilice, obišao krevet i uzviknuo tako glasno da mu je glas odzvanjao po sobi: „Jutro, sunašce moje! Na noge i uţivaj.”

„Još pet minuta”, promrmljala sam i navukla pokrivač preko glave.

„Niti pet sekundi”, rekao je i povukao poplun s kreveta.

Sklupčala sam se oko jastuka i privukla koljena na prsa. Mogu biti tvrdoglava mazga kad to poţelim. „Pet minuta!”

Duch je podvukao ruke ispod mene i podigao me s kreveta. „Ne ţeliš kasniti”, rekao je, odnio me u kupaonicu i spustio u kadu. „Malo hladne vode će pomoći”, rekao je dok sam pokušavala otvoriti oči.

Nakon nekoliko trenutaka bila sam šokirana. Hladna voda mi se slijevala niz lice. „Hej!”, zaurlala sam i zamahnula prema njemu. „Prestani!”

„Samo te guram, Abs”, smijao se. „Izvoli”, stavio mi je četkicu za zube u ruku. „Nema smisla da odeš u teretanu sa zadahom iz usta.”

Petnaest minuta nakon toga, Dutch me odvezao do mog automobila kojeg sam ostavila na parkiralištu trgovine. Zatim se vratio kući na dugo toplo tuširanje i polaganu pripremu za početak dana. Sat na upravljačkoj ploči auta pokazivao je pet i četrdeset pet. Uzdahnula sam dok sam vijugala s parkirališta i uputila se prema teretani koja je bila udaljena samo nekoliko blokova.

Vidjela sam kako Candice stiţe u svom autu iz suprotnog smjera. Parkirala je do mene i iskočila. „Jutro, Abs!”, rekla je veselo. „Drago mi je što si uspjela.”

„Zašto ste svi tako sretni ujutro?”, cendrala sam. „Dok sunce potpuno ne izađe, još uvijek je noć.”

Candice me povukla za konjski rep dok je drţala vrata teretane otvorena da mogu ući. Na pultu se upisala i dala recepcionaru kupon za besplatnu posjetu gosta. „Učlanit ćemo te nakon treninga”, rekla je i povela me u svlačionicu.

Teretana je bila začuđujuće krcata tako rano u jutro. „Otkud svi ti ljudi?”, upitala sam dok sam ostavljala ključeve i majicu u ormariću.

„Neki vole odraditi trening prije posla”, odgovorila je. „Dođi da uhvatimo pokretnu traku za trčanje prije nego što sve zauzmu.”

„Mislila sam da ćemo preskočiti kondicijske vjeţbe.” Prigovarala sam, pomalo uspaničena da će Candice uţivati u tome kako mi kratko treba da trčeći kolabiram.

„Hodat ćeš brzim tempom dvadeset minuta da se zagriješ. Sljedećih nekoliko dana jedi više proteina. Uţasno ćeš ţeljeti jesti ugljikohidrate, ali odupri se napasti i jedi proteine što više moţeš.”

„Dobro. Naručivat ću pizzu za ljubitelje mesa”, rekla sam sumnjičavo stajući na pokretnu traku. Candice je stisnula nekoliko različitih tipki pa sam počela hodati. Ritam je bio ugodan i nakon nekoliko minuta sam osjetila kako krv kola po cijelom tijelu i budi me.

„Jesi dobro?”, Candice je ubrzano disala na traci do mene. Brzo je trčala pa sam se osjećala kao idiotkinja dok sam hodala pokraj nje.

Podignula sam prst i stisnula tipku kojom sam ubrzala svoj ritam. Nasmiješila se i podigla palac. „To je srčanost”, rekla je, pa smo dalje nastavile u tišini.

Uputile smo se prema klupama za dizanje tereta. Sjela sam i pogledala je s očekivanjem. Skinula je svoju laganu majicu, a meni je pala donja čeljust kad sam vidjela njezine jasno definirane mišiće ruku i ramena. „Isuse, curo!”, rekla samo joj. „Izgledaš kao da glumiš u Terminatoru II.”

Candice se nasmiješila i pokazala mi bicepse. ,,I ti ćeš tako izgledati za šest tjedana”, rekla je. „Samo čekaj, Abs. Pretvorit ću te u bioničku ţenu. Prvo ćemo raditi leptira”, rekla je i izabrala bučice s police. Legla je na klupu do mene. „Pokret ide ovako”, rekla je i podigla bučice ispred sebe, a zatim ih pomaknula na stranu i prema van, pa zatim opet natrag kontinuiranim pokretom.

„Izgleda jednostavno”, rekla sam i legla na klupu dok je Candice birala bučice za mene i stavila mi ih u ruke koje sam ispruţila. „Polagano, Abs. Reci mi ako ti je preteško.”

Iskušala sam bučicu u lijevoj ruci. Nije bila preteška. „Ne brini. U redu je.” Ruke su mi se razdvojile i počele spuštati. U trenutku kad sam odradila četvrtinu puta prema dolje, prsa mi je proparala oštra bol. Ispustila sam bučicu iz lijeve ruke što me izbacilo iz ravnoteţe pa sam pala na desno s klupe na pod. „Sranje”, rekla sam s poda.

„Moj Boţe!” Candice se nagnula prema meni. ,,Abby! Što se dogodilo?”

Svaki udah je slao valove bolova kroz prsište. „Mislim da je nešto puklo”, rekla sam stisnutih zuba.

„Moţeš li ustati?”, upitala me.

„Čekaj”, rekla sam i ispruţila prst. „Samo malo čekaj.”

„Što joj se dogodilo?”, čula sam muški glas iznad nas. Zaškiljila sam gledajući u kriţ prema gore. Iznad nas je lebdio nekakav grčki bog u uskoj majici na kojoj je velikim slovima pisalo 'Osoblje'.

„Ne znam”, rekla je Candice. „Prije nekoliko mjeseci su je upucali u prsa, moţda sam joj ponovno otvorila ranu.”

„Dobro sam”, rekla sam i sjela. „Stvarno sam dobro”, dodala sam kad sam vidjela da ih nisam uvjerila.

„Da pozovemo hitnu?”, predloţila je Candice zabrinuto me gledajući.

„Ne!” glasno sam uzviknula. Nema šanse da opet udem u prokletu hitnu, još dugo, dugo vremena. „Dobro mi je, stvarno”, dodala sam kad je bol popustila. „Mislim da je to samo oţiljak. Fizioterapeutkinja mi je rekla da bi se ovako nešto moglo dogoditi.”

„Stvarno su pucali u nju?”, ţelio je znati grčki bog. „Da, u srce.” Candice je bila dramatična dok je zabacivala kosu iza uha. „Policajka?” „Nije, ali ja sam privatna detektivka.” „Ma, nemoguće! I moj brat je.” „Stvarno? U gradu?” Bacila sam pogled na Romea i Juliju, koji su zaboravili na prijatelja Merkucija

ispruţenog na podu i drţeći se za prsa. „Idem popiti vode”, rekla sam i ustala. Candice se okrenula prema meni. „O Boţe, Abs, stvarno mi je ţao. Treba ti pomoć?” „Ma ne”, rekla sam i zaprijetila joj prstom. „Dobro sam. Nastavite razgovarati. Idem se

odmoriti.” Nakon nekog vremena stigla je Candice s komadom papira u ruci. „Kako se osjećaš?”,

upitala je. „Dobro”, rekla sam i stvarno to mislila. „Danas idem Lori, mojoj fizioterapeutkinji.

Moţe pogledati, ali stvarno mislim da je to samo oţiljak.” „Nisam ti trebala dati da radiš leptira”, rekla je. „Oprosti.”

„A da se bavimo samo bicepsima i tricepsima dok oţiljak ne olabavi?”

„Naravno. Ali prvo razgovaraj s fizioterapeutkinjom.” „Dogovoreno. Jesi dobila broj?” „Jesam”, odgovorila je i široko se nasmiješila. „Zove se Simon.” „Kad idete van?” „Sutra navečer. Dutch i ti nam se moţete pridruţiti.” ,,A ne”, rekla sam smiješeći se. „Dolaze mi klijenti.” Candice je pljesnula rukama.

„Sjajno. Nazvala si moje frendice.”

Kimnula sam vrlo ponosno. „Aha. Vraćam se starom ţivotu.” „Dobro za tebe”, rekla je Candice. Ustala je. „Dođi. Idemo na doručak, a zatim idem u

ured iskopati sve što mogu o ubojstvu Waltera McDaniela.” ,,Oh”, udarila sam se po čelu. „Zaboravila sam ti reći. Stvari se kompliciraju.” Dok smo skupljale stvari iz ormarića, prepričala sam joj sve što znam o napadu na

Lutza uključujući i to da mi je radar javio kako je za to kriv Wolfe. „Zašto bi ga Wolfe sad

htio ubiti?” upitala me. „Mislim, da je Lutz htio sve izbrbljati, imao je mnogo prilika do sada.”

„Ne znam”, rekla sam i uputila se prema izlazu dok je Candice uzimala prijavu za članstvo. „Ako ţelimo riješiti slučaj, morat ćemo to otkriti.”

Pred kućom nije bilo Dutchevog automobila. Na njegovom mjestu je bio parkiran izubijani plavi Chevrolet s poznatim licem iza upravljača. „Hej, bok”, javila sam se Daveu, dok sam parkirala auto i izlazila iz njega.

„Čuo sam da si bila u teretani”, rekao je izlazeći. „Jesam”, salutirala sam i lupila petama. „ I, kako je bilo?” „Onako kako se moglo očekivati”, rekla sam i uputila se prema kući. „Vidim ispuštene utege i mnogo psovanja”, Dave se smijao. „Čuj ti, tko je tu vidovnjak?” Otvorila sam vrata. Dave me slijedio, poigrao se s Eggyjem, koji ga je pozdravio s

mnogo više entuzijazma nego mene. ”Hoćeš kavu?”, upitala sam i uputila se u kuhinju. „Apsolutno. Jesi razgovarala sa sestrom?” Lupila sam se po čelu. „Sranje!” Okrenula sam se prema njemu. „Dave, ţao mi je.

Razgovarala sam sa Cat, slaţe se s ponudom. Nazovi agenta i prihvati. Moţemo odmah potpisati ugovor.”

Dave je pogledao prema stropu i bezglasno rekao: „Hvala ti!” Ponovo je pogledao u mene. „Nadam se da se i njima ţuri.”

Nagnula sam glavu na jednu stranu. „U frci si s lovom?”, upitala sam. Odjednom se oglasio moj radar i ugledala sam crveno srce raspuknuto na pola. „O

Boţe, Dave”, rekla sam bez daha. „Ostavila te.” Dave me prodorno pogledao. „Isključi tu prokletu stvar”, uperio je prst u moju glavu. „Kada?”, upitala sam, uhvatila ga za ruku i odvela do stolca. Sjeo je i prstom crtao krugove po stolu. „Prošli tjedan”, promrmljao je. Usredotočila

sam se. Dave me pogledao i namrštio se. „Prestani mi čitati misli, Abby”, rekao je tonom koji je pokazivao da to doista i misli.

Okrenula sam se od njega i zaigrala se strojem za kavu. Nisam znala što reći. Dave je već cijelu vječnost Ţivio u nevjenčanoj vezi. Nisam znala kako se zove njegova ţena, jer ju je uvijek zvao 'moja stara'. To je zvučalo prilično poniţavajuće, ukoliko niste znali, kao što ja jesam, da je Dave oboţavao i tlo po kojem je koračala.

Šutio je dok se nisam vratila s dvije kipuće šalice kave. Sjela sam mu nasuprot i pijuckala kavu, čekajući da se oglasi. „Ne mogu pričati o tome”, rekao je gunđajući.

Kimnula sam, ali se nisam mogla suzdrţati: „Nije otišla zbog drugog, znaš.” Dave me s olakšanjem pogledao u oči. „To kaţe tvoja ekipa?”

Potvrdila sam. „Aha. Otišla je zbog neodrţanog obećanja.”

Dave je duboko udahnuo. „Sranje, Abs. Trebala bi nastupati na televiziji.” Nasmiješila sam se rubu svoje šalice. „To je dar. Siguran si da svoj problem ne ţeliš

podijeliti sa mnom?” Dave je slegnuo ramenima i uzeo posudicu za šećer sa sredine stola. Nakon što je u

kavu utrpao četiri ţličice šećera tiho je nastavio: „Prošlog utorka sam došao kući, znaš, uvijek utorkom igram poker s dečkima, i nije je bilo. Sve svoje je uzela sa sobom, nije ostavila nikakvu poruku. Nije se javljala na moje pozive i upravo sam se spremao zvati policiju kad sam prošao pokraj friţidera na kojem je bio kalendar zaljepljen za vrata. Prethodni dan je zaokruţila crvenim markerom, jedini pokazatelj zašto je otišla.”

„Koji je to bio datum?”, upitala sam pokušavajući sloţiti slagalicu. „Naša dvadeseta godišnjica.”

„I ti si je zaboravio?”, rekla sam i nagnula glavu. Bilo je još nešto. „Iako me podsjećala mjesecima prije, uspio sam zaboraviti. Osim toga nisam ispunio

obećanje od prije deset godina.” „Kakvo obećanje?”

„Pa, bili smo već dugo zajedno, i ţeljela se vjenčati. Pravno smo već imali status vanbračne zajednice, ali moja stara je ţeljela dijamantni prsten. Znaš da nisam lud za ceremonijama i ritualima, tako da sam svečano obećao da ćemo se vjenčati, ako za deset godina još budemo zajedno. Kupit ću joj najveći prsten koji si mogu priuštiti.”

Moj red na duboki uzdah. „O, Dave”, rekla sam i spustila kavu. „Kako si mogao zaboraviti? Zar vi dečki ne shvaćate koliko su ţenama takve stvari vaţne?”

Obrve su mu se spustile. „Naravo da ne”, prekinuo me. „Da sam znao, planirao bih drugačije.”

„Jesi je vidio ili čuo poslije toga? Mislim, jesi li pokušao doznati gdje je?”

„Kod sestre u Gaylordu”, rekao je mirno. „Nazvao je njezin šogor nakon nekoliko dana i rekao da je kod njih, iako su ga zaklele na šutnju. Mislio je kako se mi momci moramo pomagati.”

„Znači, neće razgovarati s tobom?”

„Ne.”

„Moraš kupiti taj prsten, Dave!”, uzbuđeno sam mu rekla. „Moraš kupiti gigantski prsten, otrčati u Gaylord, kleknuti na koljena i reći toj Ţeni da je voliš oduvijek i zauvijek.”

„Naravno, Abby. Samo trebam otići u banku, podići zadnjih soma dolara i kupiti dijamant veličine zrnca prosa.”

„Tisuću dolara?”, zapanjeno sam ga upitala. „Zašto imaš samo tisuću dolara, Dave? Pa stalno radiš!”

Dave se stisnuo u stolici i igrao se ţlicom. „Kupio sam plazmu vikend prije njezinog odlaska.”, rekao je gotovo nečujno.

„Što si?!”, viknula sam na njega. „Zezaš me?” „Ali sjajno sam ga ubo!”, objašnjavao je. „Nisam to mogao propustiti.” , „Koliko je koštalo to malo zadovoljstvo?” „Sedam somova s popustom.” Bila samo totalno zapanjena kako muškarci mogu biti

blesavi. „Ostatak love je u materijalu kojim sam popravljao Fern. Osim toga, trebat će mi nova kruţna pila, jer počinjem raditi kod Mila i Noel.”

„Nazovi agenticu, Dave. Nakon Što joj kaţeš da prihvaćamo ponudu, idemo zajedno u grad.”

„Moram k Noel.”

„Ne, moraš smisliti plan kako se iskupiti za sve svoje kretenarije. Upoznat ću te sa svojim prijateljem, Bobbyjem Millerom. Moj klijent; i draguljar. Zamolit ćemo ga da počne raditi na prstenu s toliko svjetlucanja da će se vidjeti iz dubokog svemira.”

Nakon dva sata i nekoliko svađa, vratila sam se kući i mahnula Daveu koji se udaljavao pristojnom brzinom. Propustio mi je zahvaliti što sam potrošila deset tisućica njegove teško zarađene love na prsten. Ali, bila sam predobro raspoloţena da mu to kaţem. Jednog dana će shvatiti da je domamljivanje njegove ţene natrag vrijedilo više od šugavog ravnog ekrana.

Ulazila sam u kuću kad je zazvonio mobitel. Pomislila sam da se Dave ipak odlučio zahvaliti. „Abby Cooper”, javila sam se.

„Bok, draga”, rekla je Candice. „Moraš doći u ured. Našla sam nešto zanimljivo u slučaju koji si mi dala.”

„Imam fizikalnu za jedan sat”, rekla sam i pogledala na uru. „Moţe li to pričekati, ili da dođem odmah?”

„Dođi ovog trena.”

Podigla sam obrve. „Dobro, stiţem u sekundi.” Prekinula sam vezu i poţurila u auto. Glas joj je odavao hitnost. Poznavala sam je dovoljno dugo da znam kako taj ton ne rabi olako.

Stigla sam u ured nekoliko minuta nakon toga i poţurila uz stube. Candice je završavala telefonski poziv i samo mi pokazala stolac ispred sebe. Sjela sam i pogledala po prostoriji koja je posljednju godinu dana bila prazna.

Od jutros je uselila većinu svog uredskog namještaja. Njezin ukus se podudarao s mojim, s nešto više kroma i art decoa. Stol je bio staklen, na kromiranim nogama i metalnim drţačima. Ispred nje je bio bijeli Macintoshev prijenosnik po kojem je tipkala dok je razgovarala.

Stolice su bile presvučene samtom boje dima, kratkih okruglih naslona i Šiljastih drvenih nogu. Na zid su bile naslonjene dvije slike spirala u zemljanim tonovima. Pristajale su jedna drugoj, a i prostoriji. Uokvirena dozvola za rad već je visjela iza Candiceinih leđa.

Candice se oprostila od sugovornika i usmjerila paţnju na mene. „Nikad nećeš pogoditi s kime sam razgovarala” , rekla je.

„Koliko puta mogu pokušati? Prilično dobro pogađam”, rekla sam. Nasmiješila se. „Zaboravi. Bio je to Darren Cox.”

Nabrala sam čelo. Ime mi je bilo poznato, no gdje sam ga čula? „Nikad ne bih pogodila”, priznala sam.

„Sjećaš se”, rekla je kad je shvatila da pokušavam smjestiti ime. „Detektiv koji je radio na slučaju u koji je bio uključen Wolfe, onaj koji je bez traga nestao iz grada.”

Ţivahno sam se sloţila. „Sjećam se. I, što je s njim?”

„Nikad ne bi povjerovala gdje radi”, rekla je uzbuđeno.

Oglasio se moj radar. „Radi s kućama, ali nije prodavač nekretnina”, rekla sam slijedeći misao. „Više nešto s brojevima. .. Oh, bavi se hipotekama!”

Candice je u nevjerici micala glavu naprijed nazad. „Nikad me ne prestaneš zapanjivati”, rekla je. „On je hipotekarni agent. Nikad ne bi pogodila za koga radi.”

U kutku mog uma pojavila se slika velike crne zvjeri. „Radi za Wolfea”, rekla sam gunđajući.

„Podsjeti me da ti se nikad ne drznem prirediti zabavu iznenađenja”, rekla je, sjela u stolac i prekriţila ruke.

„Ţao mi je. Kad god mi kaţu da nikad ne bih pogodila, prihvaćam to kao osobni izazov. Pa kako je završio radeći za tipa koji ga je protjerao iz grada?” „Ne znam”, rekla je. „Ali imam plan.”

Lijeva strana mi je oteţala. Znala sam da mi se neće svidjeti. „Mhm”, oglasila sam se. „Što ti znači 'mhm'?”, upitala je. „Još ga nisi ni čula.”

„Imaš pravo. Kakav je plan?” „Dogovorila sam ti večeras izlazak s njim. Moţeš ga neizravno ispitati.” „Oprosti, što

si dogovorila?” Upitala sam naginjući glavu i obuhvaćajući šakom uho da je bolje čujem. „Mislim da te nisam dobro čula.”

„Svašta moţeš doznati na spoju.”

Nagnula sam glavu prema nazad i počela se smijati. Naravno, prilično usiljeno, ali ţeljela sam da shvati razmjere svoje ludosti. „Sjajno prijateljice! Na trenutak si me zavarala.”

„Ozbiljna sam, Abby. Moramo iz njega izvući informacije, a ja ne mogu s njim na spoj.” ,,A zašto?”, upitala sam.

„Jer sam spavala s njim. Jednom. Davno. Pijana k'o majka zemlja.”

„Opet si nemoguća”, rekla sam. „Osim toga izlazim sa Simonom”, dodala je. „Stvarno? Mislila sam se da ste se susreli samo jednom. Nisam shvatila da već imaš

popis gostiju za vjenčanje.” „Ja sam cura za jednog dečka, Abby. Kad pristanem izaći s nekim, ne volim ometanja

sa strane.” „Ma nemoj! Isuse, nisam li te već upoznala sa svojim 'ometalom'? Specijalnim

agentom Dutchom Riversom? Visoki ispijač vode, s kojim se viđam već godinu dana -sjećaš se, lik s pištoljem?” Candice je bezbriţno mahnula rukom. „To je samo nazovi-spoj”, rekla je. „Ako ti

odgovara, mogu nazvati Simona i prebaciti naš spoj za večeras pa moţemo izaći zajedno. Tako ću te imati na oku.”

„Aha, jer sam totalno zabrinuta da će me Darren toliko napaliti da ću izgubiti kontrolu”, rekla sam mrtva ozbiljna. „Ovo je smiješno, Candice. Nazovi ga i otkazi spoj.”

„Dobro”, rekla je i podigla slušalicu. Njezin prst je lebdio nad brojčanikom. „Zapamti, ovo radim zbog tebe.”

Gledala sam u nju ne trepćući.

„To je tvoj veliki slučaj”, nastavila je. Nisam promijenila izraz lica. ,,A ovo bi nam bila jedina mogućnost da nešto doznamo o Wolfeu.”

„Otkazuješ, je li?” rekla sam joj.

„Ne”, rekla je i spustila telefon. ,,Abby, poznajem te dovoljno dugo da znam da su tvoja predviđanja točna. I ako taj Lutz nije ubio Waltera, mislim da dugujemo istinu Walterovoj obitelji i Milu. Moramo otkriti istinu.”

Oh, sranje. Zaigrala je na pravu kartu. „Kako ću to objasniti Dutchu?”, upitala sam i počela popuštati.

„Isto onako kako si mu objasnila da se baviš Walterovim ubojstvom. Nećeš mu reći ništa.”

Uzdahnula sam. „Dobro. Ali, s njim ću popiti samo jedno piće, izmusti informacije i naglo se sjetiti da moram biti na nekom drugom mjestu. Poslije mu moţeš reći da mislim kako je sladak, ali još nisam preboljela staru vezu. U redu?”

Candice je podignula dva prsta. „Časna izviđačka”, rekla je.

Mislili biste da nisam toliko glupa da njezina dva prsta shvatim ozbiljno, ali mama me uvijek optuţivala da sporo učim.

To poslijepodne otišla sam svojoj kući. Ugodna kuća rančerskog tipa koju je Dave

popravio prije nego što je počeo s projektom Fern. Od ranjavanja u Denveru, prije tri mjeseca, jedva sam kročila nogom u nju. Osjećajući se strankinjom u vlastitoj kući, ušla sam kroz ulazna vrata, zastala u dnevnoj sobi i pogledala uokolo.

Izgledala je manja. Novi namještaj mi je stigao poslije Boţića i bio je lijep. Ipak, nisam se suţivjela s kućom onako kako sam očekivala. Istina, nakon useljavanja, provela sam u njoj vrlo malo vremena. Obično sam bila kod Dutcha, istinski mi se sviđala njegova kuća, iako nismo imali dovoljno prostora. Ali budući da sam se otisnula u kriţarski rat preuzimanja ţivota u svoje ruke, naredni logičan korak bio je ponovno useljenje u vlastitu kuću i smirivanje.

Moram razgovarati s Dutchom o svom preseljenju, ali kasnije. Sada mi je preostalo još pola sata do mog nazovi-spoja u centru grada. Odvukla sam se u spavaću sobu i uputila se prema svom raskošnom ugrađenom ormaru.

Dok sam razmatrala što obući, zazvonio je mobitel. „Abby Cooper”, javila sam se. ,,Abby? Ovdje Lon. Stiţeš li?” „Uuu!”, prostenjala sam. „Sranje, sranje! Lori, potpuno sam zaboravila da te moram

nazvan i otkazati terapju!”, rekla sam i lupila se dlanom po čelu. „Pitala sam se što je s tobom”, odgovorila je. „Obično ne kasniš.” Naslonila sam se na ormar. „Sigurno me mrziš”, rekla sam, dijeleći u tišini sama sebi

najgore atribute. Nema ništa gore nego kad netko preskoči dogovoreni sastanak. Klijenti koji su zaboravljali doći na dogovoreni sastanak bez prethodnog otkazivanja automatski su zasluţivali vodeća mjesta na mom osobnom spisku najprezrenijih ljudi.

„Ne”, nasmijala se. „Sve je u redu. Kad se vidimo?” „Uh... ” rekla sam razmišljajući o već postojećim obavezama. „Sutra?” ,,U tri?” „Moţe, trebala bih stići. Bit ću kod tebe na vrijeme, kunem ti se.” „Nema veze, Abby. Stvarno. To se svakom dogodi.” „Hvala na razumijevanju. Lori,

mogu te nešto pitati?” „Naravno.” „Postoji li bilo kakav razlog zbog kojeg ne bih smjela dizati utege u teretani? Mogu li

nešto rastrgati ili upropastiti? Trebam li čekati još koju godinu prije nego što počnem?” Iako sam samo brzo hodala dvadesetak minuta, osjećala sam svaki mišić u straţnjici, pa sam se nadala da ću nekako izbjeći idući trening.

„Nema nikakvog razloga”, brzo je odgovorila. ,,U stvari, mislim da je to sjajna ideja. Trebaš taj oţiljak učiniti elastičnijim, a trening uz otpor je baš ono što ti treba.”

„Ah”, rekla sam nezadovoljna. „Dobro, sjajno, pokušavam ponovno pohvatati konce, kuţiš?”

„Drago mi je što to čujem. Vidimo se sutra u tri.”

Prekinula sam vezu i ugurala mobitel u straţnji dţep. Skinula sam bluzu s vješalice i odšetala se do velikog ogledala. Drţeći je ispod brade pogledala sam se. „To je to”, rekla sam i potraţila čiste traperice.

Nakon četrdeset pet minuta bila sam otuširana, osušene kose i s vrlo malo šminke na licu. Nisam ţeljela izgledati previše zainteresirano za Darrena, ali ni biti šlampava. Zaključala sam kuću i uputila se u centar.

Trebala sam se susresti sa Candice i Darrenom u Tom Oyster Baru na Main Streetu. Pitala sam se kako ću od Darrena izvući inoformacije o Wolfeu, ali mi je Candice rekla da se

ne brinem, ona će obaviti većinu razgovora. Njezine instrukcije su bile da budem seksi, ali ne previše. Nadala sam se da su plava lanena košulja zakopčana do grla i traperice ono što je očekivala kad mi je davala upute.

Našla sam parkirno mjesto na Petoj i napunila automat za parkiranje kovanicama od dvadeset pet centa, pa se zatim odlučno uputila prema Tom's Baru. Candice je sjedila za stolom u prednjem dijelu, neposredno uz izlog i mahnula mi kad me ugledala. „Bok”, rekla sam i sjela. „Prva?”

„Aha. Simon radi do šest, pa ćemo vjerojatno neko vrijeme biti samo ti, ja i Darren.” „Dobro,” rekla sam. „Ne planiram ostati cijelu večer”. Zazvonio mi je mobitel,

izvadila sam ga i pogledala tko zove. „Uh”, rekla sam pokazujući joj ekran. „Dutch”. „Pa, javi se”, rekla je i otpila gudjaj martinija. „Ţeljet će znati gdje sam”, rekla sam nervozno gledajući oko sebe. „Reci mu da si vani sa mnom”, našla je jednostavan odgovor. „Dobra ideja”, javila sam se na mobitel. „Bok momče!”, zapjevala sam. ,,Kak' ide? A

'di si mi ti? Što ima novog?” „Dobro si raspoloţena”, rekao je. „Pogodak. Ja sam sretna, sretna cura!” Dutch je zastao pa rekao. ,,A ja sam doma.” „Sjajno! Baš dobro. Dom je tamo gdje je srce. Dome slatki dome. Moja kućica, moja

slobodica.” „Gdje si?”

„Mhm... Izašla sam s Candice. Samo visimo okolo, kuţiš! Djevojačka večer. Pričamo. Nas dvije zajedno. Tračamo i cvilimo.”

Jesam li ikad spomenula kako dobro laţem svom dečku?

„Edgar, koliko si pića maknula?”

„Ha, ha, ha. Ma dobro sam”, rekla sam. „Stvarno. Samo smo izašle van i pričamo. Manje pijemo, jer to nije pametno, a ja sam pametna cura. Pa samo pričamo. Bablja posla... PMS i slično.”

Bila sam nagrađena još jednom značajnom stankom. „Dobro, lijepo se provedi. I nazovi me ako ne budeš sposobna voziti. Doći ću po tebe.”

„Naravno, kauboju. Ne brini. Vjerojatno ću samo popiti još jedno piće, pa stiţem doma. Kad završimo razgovor. O ţenskim temama.”

Primjetila sam kako Candice povlači prst ispod brade pokazujući mi da završim. Brzo sam se oprostila od Dutcha i prekinula vezu.

„Isuse, Abby, nemoj ga nikad pokušati prevariti. Ti si najgora laţljivica koju sam ikad vidjela.”

„O Boţe”, rekla sam i stavila mobitel u straţnji dţep, „Zašto si mi rekla da se javim na taj poziv?”

„Opusti se”, rekla je gledajući preko mog ramena. „Stiţe Darren. Skockaj se i pričeka] da izvučemo iz njega kako je dobio posao kod Wolfea pa moţeš ići.”

Protresla sam glavom, pokušavajući se riješiti misli koje su me preplavile. Kad sam nervozna, počnem blebetati bez veze, a sad sam trebala biti jako cool. „Dobar dan, moje dame”, iznenađujuće zgodan muškarac pribliţio se našem stolu. „Ja sam Darren”, dodao je i pruţio mi ruku.

„Abby”, rekla sam i diskretno ga odmjerila od glave do pete, prije nego što se okrenuo prema Candice i zagrlio je. Bio je malo niţi od Dutcha, kovrčavc crne kose i lijepe četvrtaste čeljusti. Njegov nos je bio tanak i delikatan, a imao je stvarno lijepe zelene oči.

„Isuse, baš dobro što se ponovno vidimo!”, rekao je i sjeo. „Koliko dugo se nismo vidjeli, tri godine?”

„Pa, otprilike”, rekla je i mahnula konobaru.

Naručili smo pića, a Darren me promatrao. „Candice mi je rekla da zajedno radite.” Kimnula sam. „Aha. Upravo smo počele. Raditi zajedno.” Boţe, grozno mi ide.

„Samo sluţbeno”, ubacila se Candice. ,,Abby i ja neformalno zajedno radimo godinama.”

,,I ti si privatna detektivka?”, Darren je upitao.

Pogledala sam Candice. Nisam znala što sada. Da laţem? Da kaţem istinu? Da se pretvaram da mi je ispala kontaktna leća pa da zaronim pod stol? „Ma ne. Ona je profesionalna vidovnjakinja”, rekla je Candice. „Paţljivo Darren. Uskoro će ti čitati misli.”

Darren je raširio oči i povukao se u stolici.

„Stvarno?”, upitao me. „Stvarno ste profesionalna vidovnjakinja?”

Kimnula sam i nastavila se igrati sa slamčicom u koktelu, kojeg je konobar upravo stavio pred mene. „Jesam.”

„To je tako cool!”, rekao je oduševljeno.

„Sjajna je”, rekla je Candice. „Moţe ti reći sve o tvojoj budućnosti.” Pogledom mi je poručila da se priključim igri.

„Kriva, po svim točkama optuţnice”, rekla sam i otpila veliki gutljaj pića. „Kladim se da je pred tobom sjajna budućnosti”, dodala je Candice, pojačavajući dojam. „Daj Abby, reci Darrenu što ga čeka u budućnosti.”

„Uh”, rekla sam i upitno je pogledala. Nisam znala kamo ovo vodi.

„Pa reci mu kako će mu se razvijati karijera”, poticala je Candice. „Ah”, rekla sam kad mi se konačno upalila ţaruljica. „Dobro”, upalila sam radar i

svoju paţnju koncentrirala na njega. „Već znam da radite u hipotekarnoj agenciji, a sad vidim...” Zastala sam. Kakva je to slika u mojoj glavi? Vidjela sam klupko zmija, kako plaze jedna preko druge. „Vidim zmije”, rekla sam zamišljeno. Po izgledu njegova lica sam znala da zna o čemu govorim, ali ništa ne govori, kako bi čuo što još imam za reći.

„Da. Ima li netko od vaših kolega zmije kao kućne ljubimce? Stalno vidim zmije kako plaze jedna preko druge”

Darren je nagnuo glavu i nasmijao se. „Isuse!”, rekao je. „Nevjerojatno!”

„Netko ima zmije na vašem poslu?”, upitala sam.

„Ne. Ali moja hipotekama agencija ima veliku prostoriju u kojoj su svi agenti za zajmove. Zovemo je zmijsko leglo.”

Candice je gurnula Darrena laktom. „Vidiš? Rekla sam ti da je stvarno dobra. Abby, što još vidiš?” Candice je bezglasno izgovorila Wolfe dok Darren nije gledao. Neprimjetno sam joj kimnula.

„Pa”, rekla sam glumeći koncentraciju. „Vaš šef. Stalno vidim velikog crnog psa, ili moţda vuka. Da, mislim da je to veliki vuk.”

Darren se ponovno nasmijao. „Moj šef se preziva Wolfe” , nasmijao se, a zatim se pribrao. Okrenuo se prema Candice i rekao: „Sjećaš se posljednjeg slučaja na kojem sam radio prije nego što sam napustio firmu?”

Candice se malo namrštila i protrljala čelo prstima. „Maglovito”, rekla je.

„Čovjek kojeg sam istraţivao je moj novi šef. Sreo sam se s njim kad sam odletio na praznike. Razgovarali smo i objasnio mi je da je moja klijentica njegova bivša cura, koja je izmislila trudnoću s njim, kako bi mu se osvetila, jer ju je varao.”

U glavi mi je odzvanjalo laţljivac, laţljivac'... dugi nos bio je znak koji mi je govorio da Darren laţe. Pogledala sam Candice, ni ona mu nije vjerovala. „Ne moraš mi objašnjavati, Darren”, rekla je. „Baš me briga za koga radiš.”

Radar je ponovno ubrzano radio i slijedila sam misao. Vidjela sam ulične šibicare, kako mame turiste na igru koju ne mogu dobiti. Pitala sam se što sad s tim, ali sam pričekala da vidim hoće li Darren još što reći.

„Dick je sjajan momak”, rekao je, a moj radar me opet upozorio da laţe. „Čuo je da sam se preselio u Royal Oak, pa mi je ponudio posao.”

„Drago mi je da ti dobro ide, Darren”, rekla je Candice.

„To je sjajan posao”, rekao je Darren. Primjetila sam kako silno trudi uvjeriti je u to. „Specijalizirali smo se u omogućavanju hipotekarnih kredita osobama koje su lokalne banke odbile. Pomaţemo ljudima da prvi put u ţivotu imaju vlastiti dom.” Ponovno sam osjetila njegovu neiskrenost. U ustima sam imala odvaratan okus, morala sam otpiti gutljaj pića da ga se riješim.

„Sjajno”, rekla je Candice. „Stvarno je dobro kad moţeš uţivati u poslu.”

„Točno”, rekao je Darren. „Abby, što još vidiš?”

„Ma dosta”, rekao je. „Pa cura je na spoju, ne mora stalno raditi. Ne ţelim da se zamara dok se tek upoznavamo.”

Kimnula sam i igrala se pićem osjećajući kako me netko promatra preko Darrenovog ramena. Spriječila sam dubok uzdah kad sam shvatila da me preko puta terase Dutch Rivers pozdravlja s kriglom piva u ruci.

„Isuse Boţe”, uzviknula sam. „Što je?”, Darren i Candice su zajedno upitali. Prekrila sam desno oko rukom i rekla: „Mislim da mi je ispala leća. Vjerojatno je ispod

stola!” Zaronila sam ispod i počala lupkati po podu.

Candice me slijedila. „Što se zbiva?”, upitala je. „Dutch!”, siknula sam i začula poznati bariton iznad stola. „Bok, Candice”, rekao je Dutch. Candice je rekla: „Sranje!” Izvukla se ispod stola. „Bok Dutch.” Čula sam je kako

govori: „Otkud ti ovdje?” „Traţim Abby. Jesi je vidjela?” „Ovdje sam”, rekla sam i vratila se nad stol, prčkajući po oku. „Jesi našla leću?”, upitao je Darren. „Naravno”, nasmiješila sam mu se. „Gospodine Rivers, ovo je ugodno iznenađenje.

Nisam shvatila da večeras imamo sastanak.” „Imamo, a vi kasnite”, rekao je slijedeći moju priču na svu sreću. ,,Oh”, rekao je Darren. „Da li to znači da nećemo završiti naš spoj?” Skočila sam tako brzo da sam gotovo oborila piće. „Oh, ispričavam se!”, rekla sam i

zaustavila gibanje čaše. „Nekom drugom prigodom. Ti i Candice moţete jedno drugom prepričati svoje Ţivote. Gospodine Rivers, idemo u moj ured, pa ćemo početi. Moţe?”

Poţurila sam od stola, nadajući se da će me Dutch slijediti. Bio mi je za petama. Čim smo izašli, zgrabio me za lakat i šapnuo u uho: „Kog vraga izvodiš?”

Nastavila sam hodati i rekla: „Što ti radiš ovdje?” „Zvučala si pijano na telefonu. Došao sam se uvjeriti da moţeš voziti.” „Kako si me našao?” Dutch je manhuo mobitelom. Imala sam isti takav, i znala iz iskustva da mogu biti

lako povezani, i da je moja točna lokacija očitana preko GPS čipa. „Prljavi trik”, rekla sam, skrenula iza ugla i uputila se prema svom autu.

„Prljavi trik je utvrditi da me cura vara?” „Trebao bi znati i bolje od toga”, rekla sam nastavljajući brzo hodati. „Pa, nadao sam se da te dovoljno poznajem i da smo u ekskluzivnoj vezi. Bez upada

sa strane.” Dutch me prekinuo, a ja sam se preplašila ljubomore u glasu.

Prestala sam hodati i okrenula se da ga pogledam. „Nije ono što misliš”. „Nije bio ni poziv na vjenčanje u Denveru”, hladno je rekao. Uzdahnula sam. „Znaš da sam mislila da smo prekinuli!” Rekla sam prisjećajući se

malene, nebitne afere, koju sam imala s vrlo starim prijateljem, prije nego što su me upucali.

Dutch je duboko udahnuo i provukao prste kroz svoju kratku plavu kosu. „Aha, i bio sam spreman to zaboraviti, kolačiću, ali sada, nakon tri mjeseca, ponovno te nalazim u sličnoj situaciji.”

Gledala sam svog dečka cijelu minutu. Pola mene mu je ţeljelo reći da sve zaboravi i otići istog trena. Druga polovica je shvaćala da bih ja bila mnogo ţešća, da sumnjam da spava s drugom ţenom. Na sreću, nadjačala je moja razumna strana. „Nikad ti nisam rekla koliko mi je bilo ţao, zar ne?”

„Nisi”, rekao je i naslonio se na drvo. „Nikad nisi rekla ništa.”

„Pa, ţao mi je. Stvarno. Jako ţao, Dutch.” „Dobro”, promrmljao je, ali me i dalje nije gledao u oči.

Prišla sam mu. Prekriţio je ruke na prsima, licu mu je bilo granitno. Posegnula sam rukama oko njegova struka i čvrsto ga primila. „Nikad neću shvatiti zašto me trpiš”, rekla sam nakon nekoliko trenutaka.

Maleni smiješak je načeo granit. „Ekstra sam plaćen”, rekao je. „Cat mi svakog mjeseca šalje ček na veliki iznos.”

Nasmijala sam se i naslonila se na njega. „Volim te kauboju”, rekla sam. „I ţao mi je zbog Denvera.”

„Prihvaćeno”, rekao je i spustio bradu na moju glavu. ,,A što se danas zbivalo?” „Pomaţem Candice na slučaju. Trebala je nekoga kome moţe vjerovati da izvuče

informacije iz tog lika. Odlučila je da trebam glumiti slobodnu, pametnu curu.” „O čemu se radi?” „Povjerljivo.” „Ne sviđa mi se kad se osobno uvaljuješ u takve priče, Edgar.” „Znam. Ali moj radar radi; i bit ću paţljiva.” „Paţljivija nego prije kad ti je 'radar

radio'?” Pogledala sam ga i nasmiješila se. „Definitivno.” „Još uvijek sam zabrinut”,, rekao je i pomilovao moj obraz.

„Nemaš vjere”, rekla sam, uzela ga za ruku i povela prema svom autu.

Te večeri smo bili sklupčani u krevetu. Okrenula sam glavu koja je bila na Dutchevim prsima, tako da ga vidim i otvorila temu mog povratka kući. „Razmišljala sam”, počela sam.

„Previše razmišljaš”, Dutch se oglasio pomalo zabrinuto, dok mi je milovao kosu. „Mislim da je vrijeme da se vratim kući.”

Dutcheva ruka je zastala na vrhu moje glave. Nekon nekoliko trenutaka je rekao: „Znaš da si tu uvijek dobrodošla i da moţeš ostati koliko god ţeliš.”

„Znam, ali ovdje se guramo. Mislim, moje stvari samo leţe uokolo”, pokazala sam na kovčege na podu. „Osim toga, mislim da, što duţe ostajem, teţe se vraćam stvarnom ţivotu i skupljam konce vlastitog ţivota.”

„Dobro”, rekao je. „Ali često dolazi u posjete.”

„Hoću”, rekla sam, nasmiješila se i promijenila temu. „Je li bilo sreće s Maxom Goodyearom?”

Dutch je slegnuo ramenima, a njegov dah je pomicao vlasi na mojoj glavi. „Ne. Nikako ne mogu shvatiti kako taj čovjek izvlači novce iz fonda.”

Vidjela sam Goodyeara i liniju, koja od njega vodi prema muškoj osobi; zatim liniju od tog muškarca prema nekom trećem. Podignula sam glavu s Dutchevih prsa i rekla: „Znam

da mu je sin umro, ali stalno dobivam informacije o snaţnoj povezanosti s figurom sina. Jesi li siguran da nije imao vanbračno dijete?”

„Ništa nisam iskopao”, rekao je Dutch.

Sjela sam i usredotočila se na dodatnu mušku energiju u scenariju. „Vrlo čudno”, rekla sam. „Kada upitam kako se novac pere, pokazuju mi Goodyeara, zatim liniju prema figuri sina, a zatim liniju do još jednog muškarca.”

„Još jedan muškarac?” „Aha. Mislim da je to blizak prijatelj Goodyearovog sina.” Dutch je razmišljao jedan trenutak. „Uvjerena si da ima sina koji je ţiv?” Lijeva

strana je oteţala. „Boţe”, rekla sam. „Čudno.” „Što je čudno?” „Ne, mislim da nema ţivog sina.” „Znači, imao je vanbračnog sina koji je umro?” Dutch je teško vjerovao da je izgovorio

to pitanje. Ponovno, moj lijeva strana je bila teška. „Čekaj”, rekla sam, zatvorila oči i pokušala

razriješiti što mi ekipa govori. U sebi sam upitala koliko je djece Goodyear imao. Pokazali su mi broj jedan. Zatim sam upitala slijeva li se novac nekome tko je imao veze s mrtvim djetetom. Moja desna strana bila je lagana i prozračna. „Dutch”, rekla sam i otvorila oči. „Znam da će ovo zvučati totalno suludo, ali novac se slijeva nekom tko je bio u bliskom kontaktu s Goodyearovim sinom. Moţda su se zajedno igrali kao bebe, ali sada je to odrasli čovjek, koji dila novcem.”

Dutch je protrljao tjeme. „Trebam traţiti nekoga tko se igrao s tim djetetom prije trideset godina?” ” „Aha. Ţao mi je.”, rekla sam. „Ali to je veza. Znam to. Moţda se starci još druţe. Mislim, očito se Goodvearovo dijete igralo s djetetom njihovih prijatelja. Valjda su još u vezi.”

Dutch je kimnuo. „Dobro, Abby. Poradit ću na tome ujutro. Ponovno se diţeš zorom ranom?”

„Ne. Rekla sam Candice da moram provjeriti s Lori što mogu raditi. Ne ţelim ništa strgati, kad se vratim u teretanu.”

Dutch me sumnjičavo pogledao. Očito je sumnjao u moje namjere da se vratim regularnom preznojavanju s utezima. Odlučila sam promijeniti temu, pa sam ga vatreno poljubila.

Idući dan uzela sam hrpu prljavog rublja i odnijela je u moju kuću. Nisam bila potpuno spremna napustiti Dutchovu kuću, ali morala sam proces započeti. Nakon toga sam se uputila u ured i našla Candice kako sjedi i tipka po računalu. „'Jutro!”, pozdravila je kad sam ušla.

„Bok!”, odzdravila sam, ušla u njezin ured i sjela.

„Nedostajala si mi u teretani”, rekla je i pijuckala kavu.

„Danas poslije podne idem na fizikalnu. Ţelim biti sigurna da imam preporuke Lori prije nego što se ponovno prepustim u tvoje ruke”, rekla sam.

„Candice je spustila šalicu i glavu. „Stvarno mi je ţao, Abs. Potpuno sam zaboravila na tvoju ozljedu.”

„Dobro sam”, rekla sam i odmahnula rukom. „Ali oţiljak je jako čvrst. Lori će me pogledati i reći što mogu raditi, pa ćemo krenuti u skladu s preporukama.”

„Dobro”, rekla je. „Kako je bilo s Dutchem?”

„Dobro”, smijala sam se. „Moţeš vjerovati da je bio ljubomoran?”

„Mogu”, rekla je i namignula. „Ali nakon što si ti otišla, stvari su postale vrlo zanimljive. Izgleda da Wolfeova kompanija traţi još hipotekarnih agenata.”

„Stvarno?”

„Aha. Spomenula sam Darrenu da si radila s hipotekama.” „Čekaj, čekaj!”, rekla sam i odmjerila je kao da je luda. „Što si mu rekla?” „Zar nisi

odobravala hipotekarne kredite u banci prije nekoliko godina?” „Jesam, ali... ” „Stvarno mu se sviđa što si vidovita, a imaš i iskustva s hipotekama. Mislim da ćeš

biti zvijezda programa.” Zatresla sam glavom. Bila sam svjesna da Candice govori, ali nisam razumijevala što

riječi znače. „Kakva zvijezda programa?” „Na poslu, naravno”, rekla je Candice. „Evo prijava. Ispuni je i faksirat ću je Darrenu.

Rekao je da moţe znatno skratiti postupak.” Brzo sam treptala dok sam gledala papir ispred sebe. „Zezaš me, zar ne?” „Abby”,

rekla je Candice nagnuvši se naprijed i spojivši prste obje ruke u piramidu. „Ako ţelimo nešto saznati o Wolfeu, moramo malo špijunirati. Ja ne mogu. Moja licenca je još valjana i Wolfe bi to odmah otkrio. Trebamo krticu, a budući da smo samo nas dvije, moraš ići ti.”

„Ali zašto ne moţemo istraţivati oko organizacije? Mislim, što ćemo saznati ako se ja zaposlim?”

Candice se naslonila u stolcu i gledala me. Okrenula se prema svom računalu, utipkala nešto i tiho rekla:

„Jesi li svjesna da je Walter McDaniel posjedovao šest kuća za iznajmljivanje u cijelom Širem području Detroita?” Ponovno sam trepnula.

„Pa?” „Jesi li znala da je imao hipoteku na sedmoj kući?” „Ponovno ne kuţim o čemu

govoriš”, rekla sam joj. ,,I znaš li da su bar dvije od tih kuća pripadale dilerima drogom?” Otvorila sam usta, a radar se glasno oglasio. „Tko mu je dao hipoteku?” Candice se nasmiješila. ,,Wolfe.” „Kurvin sin”, rekla sam. „Je l' bio korumpiran?” „McDaniel?”, upitala je. „Još ne znam, ali izgleda sumnjivo, zar ne?” „Zašto si išla provjeravati McDaniela?” „Pojma nemam. Intuicija”, odgovorila je. „Još uvijek kopam, moramo otkriti vezu

između njih. Što više prekapamo po rubovima, više privlačimo paţnju. Ali, ako se ti ubaciš u agenciju, moći ćemo iskopati kakva veza je bila između Wolfea i McDaniela, pa riješiti njegovo ubojstvo. Moţemo iskopati i drugo ilegalno sranje koje se tamo sigurno zbiva. Budući da si ti radila s hipotekama, najbolja si osoba za pretraţivanje i njuškanje, jer znaš što tamo smrdi.”

„Koliko je to opasno?”, upitala sam znajući odgovor.

„Vrlo”, odgovorila je. „Pa, ako ţeliš odustati, onda moramo odustati sada.” Eto. Trenutak odluke. Mogla sam zakoračiti na rub i znati da svakog trenutka mogu

završiti u provaliji, ili sam mogla ostati u sigurnosti svoje udobne sobe, koju sam sama stvorila. Tresla sam se iznutra. Iskustvo bliske smrti vas moţe natjerati da čitav ţivot provedete na sigurnom, ali dio moje osobnosti, koji me uvijek gurao tamo gdje mi nije bilo mjesto, dovikivao je da krenem i počnem kopati. „Ne”, rekla sam. „Idemo dalje. Ispunit ću ovo i vratit ti za nekoliko minuta.”

Odmarširala sam u svoj ured, ispunila prijavu i priloţila kratak ţivotopis, navodeći 'savjetodavka' kao moju trenutnu profesiju. Završila sam za sat vremena i odnijela sve papire Candicei. Pogledala ih je i rekla: „Dobro napravljeno, Abs. Dat ću prijavu Darrenu danas poslijepodne.”

Ostatak dana bavila sam se zaostalom administracijom i pripremala ured za dolazak tri naručene klijentice. Dolaze u šest navečer, pa sam imala dovoljno vremena za sastanak s Lori i tuširanje prije povratka u ured.

Ušla sam u zgradu za fizikalnu terapiju pet minuta do tri i otkrila da Lori upravo

završava s prethodnom pacijenticom. Nasmiješila sam se, sjela i promatrala je kako pomaţe postarijoj ţeni da savije koljeno, koje je izgledalo kao da je nedavno prošlo operaciju.

Lori je bila nekoliko centimetara viša od mene, smeđe kestenjaste kose, blistavih zelenih očiju i kremastog tena. Bila je strpljiva, draga i odana svakome tko joj je stigao na terapiju. Kad je završila s postarijom gospođom, pa je izvezla na kolicima iz prostorije u predvorje, okrenula se meni.

„Kako si?”, upitala je i uzela moj karton. „Dobro”, rekla sam. „Sjajno. Mogu vidjeti opseg pokreta?” Pokazala samo joj. Ispruţila sam desnu ruku i pomaknula je u stranu, mršteći se kad je bila postrance potpuno ispruţena. Lori je kimnula. „Opseg je potpun, ali te još boli u ovom poloţaju?”

„Aha. Jučer sam pokušala raditi leptira s utezima. Pomislila sam da sam razderala prsni koš.”

Još jednom je kimnula. „Vrlo polagano s utezima”, rekla je. „Bar dok ne rastegneš oţiljak.”

„Znači, ne bih smjela dizati utege neko vrijeme?”

Lori se nasmiješila. ,,A ne. To je najbolje za tebe. Ali moraš uzeti jako lagane utege i raditi pokrete vrlo polagano. Lezi pa ću ti pokazati.”

Naredni sat vremena Lori mi je pokazivala vjeţbe koje mogu raditi s Candice u teretani. Sve me malo zatezalo i boljelo dok sam radila, ali bar sam znala kako vjeţbati dok ne budem posve zdrava.

„Pa, kad trebam ponovno doći?”, upitala sam dok je Lori dodavala bilješke u karton. ,,U stvari, Abby, mislim da više ne moraš dolaziti”, rekla je i široko se osmjehnula. „Stvarno? Nema više terapije?”„Nema”, rekla je i ispratila me do vrata. „Vratio ti se opseg pokreta, a zatezanje će s

vremenom popustiti. Pratila sam tvoje kardiovaskularno stanje od operacije. Stabilna si i u okviru normalnih parametara. Dobro si zacijelila. Dalje moţeš i sama.”

Bila sam preplavljena mješavinom osjećaja. Neću više jednom tjedno voziti preko cijelog grada kako bih radila naporne vjeţbe. Veliko olakšanje. Ipak, dio mene se osjećao kao ptić koji balansira na rubu gnijezda, a majka ga njeţno gura van. „Hvala, Lori”, rekla sam i zagrlila je.

„Bilo mi je zadovoljstvo, Abby. Reci svojoj sestri da joj zahvaljujem na soli za kupanje. Stigla je jučer poštom.”

„Znaš da te podmićivala?”

Lori se nasmijala. „Naravno”, rekla je. „Tako nije gnjavila druge uključene u tvoj oporavak. Razgovarajući sa mnom, osjećala je da se brine za tebe i prati tvoj napredak. Tako je ostavila na miru Dutcha, tvoje doktore i ostale prijatelje. Imam li pravo?”

Nasmijala sam se. Lori je bila i pametnija nego što sam mislila. „Većinom”, odgovorila sam.

Otišla sam Dutchu na tuširanje, a zatim se vratila u ured. Ulazeći u ured čula sam zvonjavu telefona. Ostavila sam ključeve u bravi, dok sam ţurila podići slušalicu.

„Abby Cooper.”

„Dobar dan, gospođice Cooper”, zacvrkutao je ţenski glas. „Ja sam Andrea LaChance iz Universal Mortgage Corporation. Ispred mene je vaš zahtjev za posao, pa me zanima moţete li doći na intervju u sljedećih nekoliko dana?”

Spustila sam torbicu, okrenula se prema radnom stolu i izvukla kalendar. „Idući tjedan mi još nije pun”, rekla sam.

„Odgovara li vam termin u idući ponedjeljak u dva i trideset?”

„Odgovara”, rekla sam i zapisala. „Vi ste na Old Woodward Avenue, zar ne?” „Da, broj šesto sedamdeset pet.” „Sjajno. Da traţim vas?”

„Ne, imat ćete sastanak s vlasnikom, gospodinom Wolfeom.” Iznenađeno sam duboko udahnula. Nisam očekivala da ću se susresti s velikim zlim vukom odmah na početku. „Nešto nije u redu?”, upitala me Andrea.

„Ne, sve je u redu”, brzo sam odgovorila. „Porezala sam se na papir. Dakle, u ponedjeljak u dva i trideset imam sastanak s gospodinom Wolfeom.”

Prekinula sam vezu i istog časa nazvala Candice. „Bok, Abs”, veselo je rekla. U pozadini sam čula buku restorana. „Na piću sam s curama prije nego što dođu k tebi. Totalno su uzbuđene.”

„Sjajno; slušaj. Upravo su me nazvali iz Universal Mortgage. Idem na intervju u ponedjeljak popodne.” ” „Savršeno”, rekla je Candice.

„Nije”, prekinula sam je. „Nije savršeno, Candice! Trebam se sresti s Wolfeom. On će me intervjuirati.”

Candice se zahihotala. „Pa, što si mislila s kime ćeš razgovarati?”, upitala me. „Ne znam”, odgovorila sam dok me preplavljivala panika. „Neki slugančić iz

personalnog?” ,,Abby, opusti se”, rekla je. „On je samo čovjek. Ideš na intervju. Samo 'odi tamo,

ispričaj mu o svom iskustuvu u banci i dobit ćeš posao.” „Lako je tebi reći”, prigovarala sam.

„Mogu li te podsjetiti da je to tvoj slučaj?”

„Dobro, dobro”, popustila sam. „Jasno, jasno. Samo postajem nervozna u blizini ubojica.”

Ponovno se zahihotala. „Pobrinut ću se da ti se ništa ne dogodi, u redu?” Promrljala sam doviđenja i prekinula. Nakon nekoliko dubokih udisaja, uputila sam se u sobu za sastanke s klijentima i sjela u svoju novu koţnu fotelju. Razina adrenalina bila je ogromna, ali mirno sjedenje u sobi je pomoglo. Bacila sam pogled na sat i shvatila da će Candice uskoro dovesti prvu od svojih prijateljica. Morala sam se pripremiti. Zatvorila sam oči i ušla u svoju zonu. Kad sam čula kucanje na vratima, bila sam mnogo mirnija i spremna za početak.

Tri čitanja su bila sjajna. Kao da sam se nafiksala intuicijom. Informacije koje sam dobila o ţenama bile su jasne, detaljne, milimetarski precizne i točne. Kad je posljednja napustila ured, Candice se okrenula blistajući. „Totalno si ih oborila s nogu”, rekla je.

Pocrvenjela sam i odmahnula rukom. „Tako zarađujem za ţivot.”

,,A bojala si se povratka”, nastavila je. ,,Abby, dobra si, kao i uvijek. A ove su bile prave klijentice. Poznaju sve i svakog u Kalamazoou. Totalno su ufurane u grad.”

„Misliš da će mnogo ljudi ţeljeti putovati?”

„Zbog tebe? Definitivno”, rekla je.

Uputila sam se Dutchu s mnogo više samopouzdanja. Večeras sam pohvatala konce i izvukla se iz dreka. Dobri stari radar nije bio oštećen, čak ni hrđav. Radi k'o urica, jak kao i prije. Dok sam hodala prilaznom stazom, otvorila su se ulazna vrata i metar devedeset apsolutne ljepote je gledalo u mene. „Bok, ljepotice”, rekao je.

„Isto i tebi”, rekla sam i smjestila se u zagrljaj. Čvrsto sam ga stisnula. „Kako je prošlo s klijenticama?”

„Stvarno dobro”, priznala sam. „Iznenađena sam.” Dutch se odvojio od mene kako bi me pogledao. „Iznenađena?” „Aha. Mislila sam da sam ispala iz forme, nakon tako duge pauze.” Primio me za ruku i povukao unutra. U blagovaonici su gorjele svijeće, a stol je bio

postavljen za dvoje. „Što je to?”, upitala sam. „Proslava.”

„Što slavimo?”

„Tvoj radar.”

„Kako si znao da ću danas tako dobro raditi?” „Nisam. U stvari, proslava nije zbog klijenata, nego zbog tvojih informacija o

Goodyearovom slučaju.” „Riješio si ga?” „Ne”, odgovorio je vodeći me do stolca za stolom. „Ti si.” „Mhm?”, upitala sam dok je nestajao u kuhinji.

Vratio se s dva tanjura mog omiljenog jela. Svinjski odresci s tijesteninom u slasnom limunovom umaku. „Rekla si mi da se pozabavim prijateljima njihova sina, sjećaš se?”

„Aha”, rekla sam dok je spuštao tanjur.

„Otkrio sam da su se Max i njegova ţena pridruţili grupi samopomoći ubrzo nakon smrti sina, sedamdeset devete. U grupi su sreli drugi par i sprijateljili se s njima. Čak su se i preselili jedni do drugih u kasnim osamdesetim.”

„Dobro”, rekla sam i pojela malo tijestenine. „Kuţim. Par je imao sina i Max ga je prigrlio.”

„Nije baš tako”, rekao je Dutch. Primjetila sam iskru u njegovim očima. Nešto je bilo zeznuto.

„Reci mi”, rekla sam i uzdahnula. Hrana je bila savršena.

„Par, Mark i Patricia Hiller su imali sina, Jeffreya koji je umro u kolijevci istog tjedna kad i Maxov sin. Dječaci su imali rođendan istog dana.” Kimnula sam. Jeffrey Hiller ima bankovni račun u Goodyearovoj banci. Na njega su stavljane pozamašne svote, a račun je praţnjen čekovima koji su bik za kladioničara u Royal Oaku.”

Ispustila sam vilicu. „Strašno!”, rekla sam. „Ukrao je identitet bebe?”

„Aha. U sedamdesetim i osamdesetim matični broj se nije dobivao odmah po rođenju. S tim se moglo čekati dok dijete ne navrši šesnaest. Goodyear je nekako došao do Jeffryjeva rodnog lista i zatraţio matični broj u osamdesetima. Drţao ga je godinama, a zatim upotrijebio za pranje novca iz mirovinskog fonda vodovoda.”

„Boţe”, rekla sam. „Znaju li Hillerovi?”

„Još uvijek provjeravam njihove račune, ali mislim da ne. Mark Hiller je arhitekt u Southfieldu, a ţena radi u nabavi velike robne kuće.”

„Čisti su”, rekla sam osjećajući zujanje u glavi. „Nemaju ništa s tim.”

Dutch je kimnuo. „Ipak ću provjeriti, kako slučajno ne bi i oni nastradali. Još ostaje da odgonetnemo tko je Goodyearov pomoćnik u vodovodu?”

Pokušala sam doznati, ali nije se pojavljivalo ništa. „Jesi siguran da ne radi sam?”, upitala sam.

„To bi bilo prilično komplicirano”, Dutch je jeo tijesteninu. „Mora znati lozinku, kojoj nema pristupa. A uz to, lozinka se stalno mijenja. Netko bi ga trebao upozoriti svaki put kad se lozinka promijeni.”

Ekipa je uletjela sa savjetom. „Postoje li nadzorne kamere u uredima u kojima rade ljudi koji imaju lozinku?”, upitala sam.

„Ne.” „Moţete li ih instalirati?” „Da.”, rekao je i zamišljeno me pogledao. „Misliš da provaljuje i krade ih?” „Nešto se zbiva”, rekla sam. „Ekipa kaţe da moraš gledati njegove dolaske i odlaske

iz ureda.” „Zahvali ekipi”, rekao je Dutch i namignuo.

Dok smo te večeri gledali vijesti, Dutch je rekao: „Primijetio sam da si odnijela dio

svojih stvari.” „Jesam”, uzdahnula sam. „Trebat će mi nekoliko odlazaka kući da sve prenesem.” „Kad iseljavaš?”

„Ne znam još”, rekla sam izbjegavajući odgovor. „Uskoro, ha?”, pritiskao me. Podignula sam glavu s njegovih prsa i pogledala ga. „Moţda. Zašto pitaš? Jedva čekaš

da me se riješiš?” Dutch se nasmiješio i pokucao po vrhu moje glave.

„Ne, Edgar. Jedva čekam da odseliš kući, provedeš jednu noć bez mene, ustanoviš da ti ludo nedostajem i poţuriš natrag.”

Nasmijao me. „Uvjeren si da ću dotrčati natrag?” „Aha.”

Kimnula sam. „Vjerojatno imaš pravo, ali mačak mi sigurno neće nedostaiati.” Virgil je skočio na rub kreveta i gledao me s posebnom mrţnjom u očima.

„Ma daj. Pusti ga na miru, samo Štiti svoj teritorij.” „On je zao”, rekla sam dok je Virgil mahao repom prema meni. Dutch se nasmijao i mrsio mi kosu. „Nije, dosadnjakovićko.” „Kunem se da me ima na piku. Jedan dan me skoro ubio, kad sam silazila niz stube.

Namjerno me popiknuo.” „Nije li moţda samo išao uz stube, a ti pala preko njega?”

Namrštila sam se i pogledala ga. „Rekla sam ti, ima me na piku, a ova kuća nije dovoljno velika za sve četvero.”

„Kuţim”, rekao je Duch dok mu zaigrani osmijeh nije napuštao lice. „Dobro. Idi kući. Kad ti ja, a ne moj mačak, budem nedostajao, vrati se u posjetu.”

Dramatično sam uzdahnula. „Ako moram.” U tom trenutku je Dutch nogom gurnuo Virgila s kreveta i dokotrljao se do mene.

Iduće jutro, točno u pola šest, oglasila se budilica. Naglo samse uspravila. „Što? Gdje?”, rekla sam dok mi je srce tuklo, a um se trudio shvatiti što se događa.

„Vrijeme za teretanu”, rekao je Dutch i zijevnuo. „Kreni. Ne ţeliš zakasniti na spoj s Candice.”

Zareţala sam i čeznutljivo pogledala jastuk. „Zar se prošla noć ne bi mogla računati kao dobra vjeţba?”, upitala sam.

Ugao Dutchevih usana se podigao. Dotaknuo mi je ruku. „Moţe. Ako hoćeš mogu se ţrtvovati za tvoju dobrobit i sve ponoviti.”

Ozbiljno sam počela razmatrati tu mogućnost, ali sam vidjela kako su se Dutchevi kapci zatvorili i kako je počeo disati mirno i ravnomjerno. Boţe, kako sam mu zavidjela na sposobnosti da zaspi u tri sekunde. Tiho sam ustala iz kreveta, zgrabila odjeću za trening i uputila se u kupaonicu. Nakon nekokko minuta vozila sam se u teretanu.

Stigla sam na vrijeme i našla Candice kako se rasteţe na podu. „Jutro”, rekla je veselo.

„Mhm”, odgovorila sam. Jutra nikad nisu bila moj forte.

„Pretpostavljam da ti je fizioterapeutkinja dopustila vjeţbanje.”

Kimnula sam. „Rekla je da moramo paziti na vjeţbe za grudni koš. Oţiljak se treba postepeno rastegnuti, ne odjednom.”

„Sjajno. Radit ćemo lagane vjeţbe. Razgibaj se za kondicijske vjeţbe, a zatim ćemo raditi na tricepsima i ramenima.”

Radile smo dobar sat i po. Na kraju je više nisam voljela. „Jesi bila u vojsci?” upitala sam. „Imaš dara za narednicu.”

Candice se nasmijala. „Zahvaljivat ćeš mi za Šest tjedana kad budeš imala tijelo dvadesetogodišnjakinje.”

„Bolje izgledam sada nego kad sam imala dvadeset”, rekla sam i prisjetila se sve suvišne teţine od studenske hrane i pijanki.

„Ipak ćeš mi zahvaljivati”, rekla je. „Ali bit ću dobrostiva, imaš slobodan vikend.” Dok smo išle prema svlačionici Candice me upitala: „Kad je intervju s Wolfeom?”

,,U ponedjeljak, u pola tri.”

Kimnula je i uzela vjetrovku iz ormarića. „Informacija za pametne, Wolfe je veliki poklonik dubokih dekoltea i kratkih suknji.”

Zareţala sam. „Šokantno.”

Candice me značajno pogledala. „Planirala si se pojaviti u hlačama i dolčeviti, zar ne?” „Ne,” rekla sam izbjegavajući njezin pogled. „Računala sam na redovnički habit.” Candice se nasmijala. „Samo igraš ulogu, Abby Nema razloga za nervozu.” „Dobro”, rekla sam. „Pogledat ću Što imam u ormaru iz kategorije uredske

zavodnice.” „Nazovi me u ponedjeljak nakon intervjua.” Potapšala me po leđima dok smo izlazile

iz teretane. Uputila sam s natrag k Dutchu. Njegov auto nije bio ispred kuće. Vjerojatno je rano

otišao u ured pobrinuti se za instalaciju kamera u Goodyearovom uredu, prije nego što osoblje dođe na posao. Krenula sam ravno u kuhinju i glasno zapjevala. Ostavio mi je šalicu, spremnu kavu i fascikl s prikvačenom ceduljom na kojoj je pisalo: „Bok, sunašce. Oprosti što sam jutros propustio trening. Moţemo ga obaviti večeras? Ako budeš imala vremena, baci pogled na ovaj slučaj.”

Natočila sam kavu u šalicu i osjetila kako me netko gurka. Pogledala sam prema dolje i ugledala par sjajnih smeđih očiju kako mi govore: „Dobro jutro, ja bih svoj doručak”.

„Bok, frajeru”, rekla sam i podigla Eggyja. Ruke su očajnički protestirale dok sam ga drţala, a on mi davao slinavi poljubac. „Dobro, dobro”, rekla sam i spustila ga. „Stiţe jedno jaje.”

Eggy je završavao svoje jaje, a ja sam završavala pripremu omleta sa šunkom i sirom, kad je netko pokucao na vrata. Uzdahnula sam i pogledala na napuhnuto savršenstvo na tavi. „Uđi, Dave”, uzviknula sam. Stavila sam omlet na tanjur i posegnula za vratima hladnjaka, trebat će mi još jaja.

„Jutro”, rekao je Dave i ušao kroz straţnja vrata. „Jaja?”

„Sjedi.” rekla sam i stavila tanjur na stol. „Baci se na ovo, sebi ću napraviti druga.” Dave je sjeo dok sam mu donosila šalicu kave. „Isuse, ovo sjajno izgleda”, rekao je i

podignuo vilicu. „Definitivno znaš kako pripremiti jaja.” „Šteta što je to jedino što znam”, rekla sam. „Često ovdje dobivam packe, jer ne znam

pripremiti ništa drugo.” „Imam kompića koji ti moţe pomoći”, rekao je Dave. „Zove se Adam. Radi u Kroger dućanu na Maple and Lehser.” „Kako mi moţe pomoći?”, upitala sam. „Sjajan je kuhar, pa su ga u trgovini opremili malom kuhinjom pokraj polica s mesom.

Kuha jednostavna jela, dijeli razumljive i jasne recepte, usput prodaje skupe marinade i umake i dobiva deset posto od svega što proda.”

„Stvarno?”, rekla sam i dodala još jaja u tavu. „Moţe me naučiti kuhati?”

„Naravno, samo mu reci da te poslao Dave. Pretvorit će te na brzinu u vrhunsku kuharicu.”

„Dobro”, rekla sam i pospremila ideju u dubine mozga. Ţeljela sam pripremiti obrok koji će Dutch pojesti bez razmišljanja o tome koji je broj za slučajeve trovanja hranom.

Kad je moj omlet bio gotov, sjela sam i upitala Davea: „Kojim povodom te imam čast ugostiti?”

„Dutch je rekao da mu treba obaviti neke stvari po kući.”

Puhala sam na vilicu da ohladim jaja. „Stvarno? Ništa mi nije rekao. Što ţeli?” „Ne znam. Rekao mi je da izmjerim prostorije na katu pa ćemo se i porazgovarati o

tome. Vjerojatno mu treba još polica.” Kimnula sam. „Njegovi ormari su smiješno maleni.” rekla sam. „Većina mojih stvari je

u majušnom ormaru u rezervnoj spavaćoj sobi. Moram danas dio stvari odnijeti doma.” „Seliš kući?”

„Aha. Mislim da je vrijeme da se vratim u svijet. Ovdje je prejednostavno, preugodno.”

Dave je nagnuo glavu. „Drugim riječima, nisam jedini s problemima predanosti vezi.” Oči su mi se raširile. „Nemam problema s predanošću.”

„Stvarno?”, upitao je Dave. „Stvari između vas nisu nikad bolje funkcionirale nego posljednja tri mjeseca. Baš kad se stvar zahuktava, eto tebe, juriš natrag u svoj djevojački stan.”

„To je smiješno”, rekla sam. „Samo mislim da je vaţno ne ovisiti o nikome.” „Mhm”, rekao je Dave.

„Naviknuta sam na nezavisnost”, bila sam uporna. „Naravno, naravno”, sloţio se. „Volim kad su moje stvari tamo gdje trebaju biti, a kao što ćeš gore vidjeti, tamo je

neizdrţivo!” „Imaš pravo.” „Kad već govorimo o vezama, kako je tvoja ţena?” Dave se razveselio. „Razgovarala

je sa mnom jučer navečer.” „Bravo!”, rekla sam i potapšala ga po ruci. „Sjajno, Dave. Što je rekla?” „Prestani me

zvati.” Nekokko puta sam trepnula. „Pa”, rekla sam pokušavajući otkriti pozitivnu stranu.

„Nije loše za početak.” „Točno”, uperio je prst u mene. „Zato moramo što prije zatvoriti posao s Fernom.

Agentica je rekla da papiri mogu biti danas gotovi. Moţeš doći potpisati idući petak?” „Naravno”, rekla sam. „Što prije, to bolje, jer i moj bankovni račun počinje izgledati

zastrašujuće prazno.” „Trebala bi se vratiti svojoj praksi”, potaknuo me Dave. „Prilično ti je dobro išlo prije

nego što su te upucali.” „Znam”, rekla sam, ustala i pokupila tanjure. „ 1 hoću, malo po malo.” Dok je Dave

mjerio, na brzinu sam se otuširala i obukla, pa počela utovarivati svoje stvari u kola. Trebala sam Čekati da Dave završi, prije nego što sam mogla doći do većine mojih stvari. Kad sam otvorila vrata ormara ispustila sam zastrašujuć urlik. Nekoliko mojih košulja visjelo je u dronjcima na vješalicama. Posegnula sam za jednom, izvukla je iz ormara i gledala uţasnuta. ,,Oh moj Boţe”, protisnula sam.

„Jesi dobro?”, Dave se vratio u sobu. „Boţe”, rekao je. „Izgleda da je Virgil opet napao.”

„Ovo... ja ću... čekaj samo... ” Mucala sam od bijesa. Razderana košulja na v]ešalici me sprečavala da izgovorim smislenu rečenicu.

„Što si učinila tom mačku?”, upitao je Dave. „Ozbiljno, Abby, trebala bi biti pristojna prema njemu.”

Okrenula sam se i suočila s njim. „Pristojna? Ţeliš da budem pristojna? Jesi li vidio što je u ormaru?”

„Moţda samo voli tvoj miris”, rekao je Dave povlačeći se pred mojim divljim pogledom.

„Molim?”

„Znaš”, rekao je slabašno. „Moţda voli tvoj miris pa se penjao po tvojim košuljama,

jer mu se sviđaju.” Bacila sam košulju na pod. „To. Je. To.” Viknula sam. Posegnula sam u ormar i

zgrabila naramak odjeće. „Neću više biti ni minute ovdje i čekati da taj šašavi mutant razori još neku moju stvar! Dođi, Dave, pomozi mi. Selim se kući. Danas!”

Oklijevajući, Dave mi je pomogao natovariti moj terenac, a zatim i svoj kamionet. Spakirali smo svaku pojedinu stvar koja je bila moja i sve odvezli kući. Dok smo istova rivali stvari, Dave je rekao: „Znaš, Dutch će pomisliti da je on kriv za tvoje iseljenje.”

„Nije on, nego njegov mačak”, prekinula sam ga. „Tisuću puta sam mu rekla da je Virgil zao, ali vjeruje li on meni? Neee. On misli da je to smiješno!” „Moţda misli da previše burno reagiraš.”

Buljila sam u Davea. „Na kraju, odluka je jasna. Ili ja, ili mačak. Ne mogu ţivjeti u toj kući i ne ţeljeti ubiti tu grudu dlaka. Sigurnija sam ovdje.”

„Imaš pravo”, rekao je Dave i zgrabio naramak odjeće. „To sigurno nema nikakve veze s tvojim strahom od stabilne veze.”

Kad smo završili s istovarom, Dave je otišao Milu da završi njegovu kupaonicu dok sam ja odlagala stvari po kući. U podne je na mobitel nazvao Dutch. „Bok”, rekao je. „Što radiš?”

„Mrzim tvog mačka”, prekinula sam ga.

„Zezaš me”, rekao je i nasmijao se. „Stvarno? Nisam primjetio.”

„Ne zezam se, kauboju”, rekla sam. „Kandţama je izrezao četri moje najdraţe košulje, a i na jakni od antilopa su tragovi.”

„Zvuči ozbiljno”, rekao je Dutch. „Mogu li ih zamijeniti?” „Ne moţeš.” „Dobro. Mogu li ti skuhati večeru?” „Ne.” „Izmasirati ti leđa?” „Uh.” „Topla kupka i masaţa stopala?” „Iselila sam se”, ravnodušno sam rekla. Dutch je dugo šutio. Vrlo njeţno je rekao: „Nedostajat ćeš mi, Edgar.” Uzdahnula sam

u telefon. Bila sam stvarno vrlo, vrlo ljuta, ali nisam ţeljela ostaviti dojam nerazumnosti. „Uzela sam tvoj fascikl doma. Usredotočit ću se na njega ovaj vikend pa ću ti početkom idućeg tjedna donijeti bilješke. Moţe?”

„Moţe”, rekao je. „Nazovi me večeras prije nego što ideš spavati, okay?” Prekinula sam vezu i osjećala se usrano. Mrzila sam što je Dutch tako pristojan i što sve shvaća. U stvari, ţeljela sam da se malo više bori sa mnom. Ţeljela sam se ljutiti na njega. Upitala sam se zašto. ,,K vragu Dave”, mrmljala sam dok sam sređivala kuću. „Mrzim kad si u pravu.”

Većinu vikenda provela sam raspakiravajući donesene stvari i izbjegavajući Dutcha,

dok sam se ponovno smještala u vlastiti prostor. Isto tako, većinu vremena sam posvetila pripremanju intervjua s Dickom Wolfeom.

Candice je nazvala nekoliko puta i nudila ohrabrenje. Na treningu u ponedjeljak ujutro me izdavila s onim što mogu reći, i još vaţnije što ne smijem. Iako sam cijenila njezinu skrb, stvarno mi je išla na ţivce. Samo sam čekala da cijela stvar završi.

Točno u dva-dvadeset pet poslije podne, u ponedjeljak, izašla sam iz lifta u predvorje Universal Mortgage Co., Inc. Mramorni podovi, skupi namještaj, prijemni ured u stilu art dekoa. Pristupila sam i obratila se jednoj od tri sluţbenice. Svjetlucala je kao boţićno drvce, a ja sam se predstavila.

Zgodna, crvenokosa, dugih noktiju i dubokog dekoltea, rekla mi je da sjednem i pričekam, gospodin Wolfe će doći za minutu. Sjela sam u jednu od prekrasnih koţnih fotelja i prekriţila noge. Suknja koju sam nosila, po svim mojim kriterijima, bila je prekratka, pa sam se bojala da će netko bacati nelegalne poglede prema mojoj maci.

Povremeno sam pogledavala sat dok su minute prolazile, a povremeno sam promatrala uţurbane ljude koji su prolazili predvorjem. Većina je bila pognutih glava i ozbiljna izgleda. Dok su brzali, izbjegavali su bilo kakvo ometanje sa strane.

Čekala sam više od pola sata i postajala sve ljuća. Ţivciralo me što taj lik zvan Wolfe misli da moţe raspolagati mojim vremenom. Znala sam da je svinja, ali ostaviti me da tako dugo visim u predvorju, bilo je nepristojno.

Konačno, četrdeset minuta nakon dogovorenog vremena, izašla je ţena iza dvostrukih vrata i krenula prema meni. „Zdravo”, rekla je dok se pribliţavala. „Ja sam Andrea LaChanee, a vi ste Abigail.”

„Drago mi je”, rekla sam i rukovala se. „Izgleda da sam fulala vrijeme sastanka”, dodala sam. „Mislila sam da smo se dogovorile u dva i trideset.”

Andrea je odmahnula rukom kao da je to nevaţno. „Gospodin Wolfe je jako zaposlen čovjek”, rekla je. „Gura ovakve sastanke u rupe kad god moţe. Dođite sa mnom, pa ću vam dati neke papire da ih ispunite.”

Da sam se stvarno prijavljivala za posao, trenutačno bih izašla. Iskustvo mi govori da lideri tvrtki, koji se tako odnose prema vremenu, obično smatraju svoje zaposlenike jedan stupanj iznad robova i očekuju čuda bez obzira koliko se loše odnosili prema ljudima koji za njih rade. Pa ipak, stegnula sam čeljusti i slijedila Andreu.

Iza ugla smo ušle u srednje veliku konferencijsku dvoranu. Rekla mi je da sjednem i ispunim prijave koje mi je pruţila. „Vratit ću se nekokko minuta”, rekla je i ostavila me samu.

Ispunila sam prijavu i prikvačila ţivotopis slijedeći upute. Zatim sam čekala. I čekala. I čekala. U četiri sata otvorila su se vrata i ušla je Andrea. Bila je dovoljno drska da pita jesam li završila.

„Već stanovito vrijeme”, rekla sam i zalijepila ukočeni osmijeh na kce.

„Gospodin Wolfe treba obaviti još samo jedan telefonski razgovor”, rekla je, uzela prijavu i izašla. Radar je bio aktivan, pa sam znala da mi predstoji naredno dugo čekanje.

U pet i petnaest, dvostruka vrata su se otvorila i ušao je Dick Wolfe. Najeţila sam se u trenutku kad je ušao u sobu. Bio je vrlo visok, s naočalama metalnog okvira, kovrčave kose, Širokih ramena, nepogrešivo odjeven u Armani ja.

Kretao se precizno, što je otkrivalo njegovu proračunatu prirodu. Kad mi se pribliţio, jedva sam se suzdrţala da se ne udaljim. „Dick Wolfe”, rekao je i pruţio ruku.

Zapljusnuo me zubatim osmijehom i bacio pogled na bluzu. „Drago mi je”, rekao je. ,,I meni”, lagala sam sjedajući. „Čuo sam da poznajete Darrena”, rekao je i sjeo preko puta mene. „Da, prijateljica me upoznala neki dan. Izgleda jako drag.” Wolfe je kimnuo i pogledao prijavu i ţivotopis. „Radili ste u Fidelity Bank?” „Da, četiri godine. Bila sam starija agentica za zajmove.”

„Sjajno. Uvijek traţimo iskustvo”, rekao je ponovno gledajući u moja prsa. „Počinjete sutra. Nekoliko tjedana će vam Darren biti mentor. Naučite osnove, a zatim ćete dobiti nekoliko zadataka da vidimo kako radite.”

„Uh...”, bila sam iznenađena što se intervju tako brzo odvija. „To je... mmhm, sjajno”, rekla sam. „Moţete li mi reći kolika je plaća?”

„Dobit ćete malu naknadu za hipoteke na kojima ćete raditi s Darrenom, a zatim, kad budete samostalni, deset posto od zarade na svakom sklopljenom poslu.”

„Shvaćam”, rekla sam i kimnula dok sam iznutra kuhala. Deset posto je bila pljačka u ovom tipu posla. „Sjajno. Kad da dođem ujutro?”

„U osam”, rekao je. Ustao je i okrenuo se od mene.

„Hvala vam”, rekla sam dok mi je pridrţavao vrata, a ja prolazila u predvorje. „Lijepo što smo se sreli, Angela”, rekao je i ponovno mi pruţio ruku.

,,I meni je drago”, odgovorila sam i rukovala se, zaklinjući se da ću oprati ruke čim se dokopam vode.

Kad sam stigla do auta, nazvala sam Candice. „Moj Boţe!”, rekla je. „Trosatni intervju? Kog' te vraga pitao?”

„Ništa”, rekla sam ljutito. ,,A mogao me pitati svašta. Ali umjesto toga, čekala sam dva sata i petnaest minuta, a zatim je sjedio sa mnom manje od deset minuta i razgovarao s mojim grudima, kojima je rekao da se sutra u osam pojave na poslu. Bar mislim da je to rekao. Nazvao me Angela, pa nisam sigurna da zna tko sam.”

„Hmm”, rekla je Candice. „Pa, bar si unutra. Ako je tako nonšalantan oko toga koga zapošljava, trebala bi njuškati okolo bez problema.”

Pokrenula sam auto i izvukla se s parkirališta. Boljela me glava, ţeludac je zavijao. Bila sam vrlo loše raspoloţena. „Što točno traţim?”, upitala sam.

„Utjerivače”, odvratila je Candice.

„Molim?”

„Kompiće. Ekipu. Braću. Wolfe mora drţati blizu ljude koji za njega rade prljave poslove. Mislim da bi mogla iskopati dovoljno prljavštine od jednog ili dvojice.”

„Znači ne trebam špijunirati samog Wolfea?”

„Ne, nikako. Moraš se maknuti od njega. Vrlo je opasan, Abby. Netko tko tako dugo preţivljava s one strane zakona, mora imati dobro razvijeno šesto čulo. Ako ideš izravno na njega, nanjušit će te i igrati prljavo. Opusti se neko vrijeme, prati te hipotekarne agente i otkrij kako tvrtka posluje. Imaju jezivu reputaciju. Ljude su nagovorili na ogromne dugove, a zatim ih totalno upropastili. Bilo bi sjajno da shvatimo što se dogodilo s Walterom i srušimo cijeli posao.”

„Dobro”, rekla sam pitajući se u što sam se uvalila. „Što da napravim ako netko skuţi što radim?”

„Prvo i osnovno, ne bi smjela to dopustiti, a ako se to ipak dogodi, briši glavom bez obzira, u sekundi. Kopčaš?”

Protrljala sam lice. „Malo si u panici?” Nasmijala sam se.

„Ozbiljno to mislim, Abby. Ako netko primijeti da znaš više nego što bi trebala, bolje je da znaš gdje je izlaz u nuţdi.”

„Kopčam”, rekla sam.

„Cool. A sada idi kući i zagrli svog visokog plavog ispijača vode.”

Nisam imala snage prepričati joj što se dogodilo između mene i Dutcha pa sam je samo pozdravila i prekinula vezu. Na putu kući sam stala u Just Noodles i kupila veliku toplu porciju utješne hrane pune ugljikohidrata. Kod kuće, telefon je bljeskao. Imala sam poruke.

Dok sam se natrpavala tjesteninom, slušala sam poruke. Prva je bila od Cat, koja se pitala jesam li još ţiva, jer se nismo čule četrdeset osam sati. Zvučala je pomalo panično pa sam znala da joj se moram javiti jer će u suprotnom angaţirati svoje prijatelje marince da se iz helikoptera spuste iznad moje kuće.

Zvao je i Dave kop mi je rekao da je potpisivanje ugovora za Fern u petak. Trebam biti u agenciji za prodaju nekretnina u podne. Posljednja poruka je bila od Dutcha. „Bok, slatkice”, rekao je. Podignula sam obrve. Zvao me slatkicom samo kad je bio stvarno deprimiran. „Pripremam indonezijske raţnjiće na roštilju. Ako ţeliš nekokko, dođi k meni, dobro?”

Pogledala sam u svoju tjesteninu i namrštila se. Oboţavala sam indonezijske raţnjiće. Sigurna sam da ih je sjajno pripremio. ,,K vragu”, rekla sam, digla noge na kauč i naslonila se na jastuk. „Kauboju, ne igraš fer.”

Nakon večere sam nazvala Cat. „Bok”, rekla sam kad se javila.

„Gdje si bila?”, zahtijevala je odgovor. „Ohladi sestro!”, rekla sam i nasmijala se. Zatim sam promijenila temu. ,,U petak

potpisujemo ugovor za Fern.” „Dobre vijesti”, rekla je i smirila se. „Moj odvjetnik će pogledati ugovor, pa ti javim

ako treba kakva izmjena.” „Sjajno. Potpisujemo u podne.”

„Zabiljeţeno. Čuj”, ton joj je postao frivolan. Zbog toga sam, naravno, bila vrlo oprezna. „Zvala sam Dutcha i rekao mi je da si se iselila.”

„Mhm.” Nisam joj namjeravala objašnjavati naše probleme na relaciji psi - mačke. „Zvučao je vrlo tuţno”, nastavila je. „Vjerojatno je samo umoran.” „Pa, rekao je da je tuţan, pa mislim da stvarno jest.” Bila je uporna. Protrljala sam sljepoočnicu. Nisam ţeljela o tome razgovarati. „Sigurna sam da će biti

dobro. Hej, krenula sam u teretanu ovaj tjedan”, rekla sam. Ponekad se Cat moglo skrenuti s putanje nekom drugom informacijom koja joj je bila bitna.

„Teretanu? Mislim, vjeţbaš?”, rekla je. (Hura. Stvar hoda.)

„Aha. Lori mi je dopustila, a Candice mi je osobna trenerica.”

„Samo pazi na ozljedu”, glas joj je bio piskutav od silne briţnosti. „Moţeš napraviti više štete nego koristi, ako ne paziš.”

„Dobro sam, Cat”, rekla sam. „Stvarno, ne pretjerujem. Samo se ţelim vratiti u formu.”

„Pitat ću Svena što bi bilo na jbolje za tebe”, rekla je misleći na svog osobnog trenera. Okrenula sam očima. „Nemoj ništa pitati Svena. Sve je u redu. Dobro sam. Izliječena

sam, vraćam se u formu, sve je u redu, dobro?” „Moţda bi trebao doći do tebe da te pogleda”, rekla je potpuno me ignorirajući.

„Moţe pokazati Candice kako da te trenira.” „Slušaj!”, strpljenje mi je bilo pri kraju. „Imam drugi poziv na čekanju. Moram ići!”

Spustila sam slušalicu, i uputila se u kuhinju po aspirin. Dok sam ispijala dva s čašom vode, pogled mi je pao na FBI-jev dosje koji mi je dao Dutch. Stajao je na kuhinjskom stolu.

Ramena su mi potonula kad sam ga vidjela. Obećala sam mu da ću početkom ovog tjedna imati informacije za njega.

„Pa, večeras nema ništa na televiziji”, rekla sam, sjela za stol i uzela papir i olovku. Sjedila sam zatvorenih očiju, dopuštajući da mi se um raščisti, a radar počne raditi. Stavila sam ruku iznad fascikla, zatim čekala da se pojave impresije, pa zapisala bilješke.

Prvo sam ugledala zastavu i štakora u labirintu. Nasmiješila sam se. Ta dva simbola zajedno bila su znak za vladu. Otvorila sam oči i zapisala. Netko tko radi za vladu. Poslije sam vidjela razglednicu na oglasnoj ploči, koju sam kao dijete imala u sobi. Bila je iz Sea Shell Cityja u Michiganu. Nisam znala što to znači, ali onda mi je pala na pamet fraza 'razglednice s ruba'.

Slegnula sam ramenima, otvorila oči i zapisala. Zatim se pojavila karta SAD-a. Isticao se Michigen, ali isto tako i Ohio, Illinois i Indiana. „Čudno”, promrmljala sam, pa i to zapisala. Posljednji simbol je uzrokovao drhtavicu. Vidjela sam noţ prekriven krvlju, znak za ubojstva Nakon što sam i to pribiljeţila, otvorila sam dosje i pročitala o kćeri senatora iz Michigana, koja je nestala jedne noći u prosincu iz svoje studentske spavaonice i od tada je nitko nije vidio.

FBI je dobio slučaj, jer je sin kongresmena iz Ohija isto tako nestao iz svoje spavaonice četiri tjedna prije. Slučajevi su bili slični, jer su se obje otmice dogodile prvog ponedjeljka u mjesecu.

Bile su priloţene fotografije studenata. Uzdahnula sam dok sam gledala u njihovu plošnu plastičnost. Obje slike su izgledale mrtve, a bilješke u dosjeu su mi pokazale da i FBI vjeruje isto. Bili su sjajni klinci, sa sjajnim perspektivama, dobro im je išlo na faksu, nije bilo razloga za bijeg od prijatelja i obitelji.

Intenzivna potraga organizirana je na oba sveučilišta, ali nije se pojavio niti jedan trag, koji bi FBI-ju omogućio da krene u određenom smjeru.

Ponovo sam zatvorila oči i usredotočila se. Pojavili su se samo isti znakovi. Fraza „razglednice s ruba” je ponovno kovitlala po mom umu. Otvorila sam oči i podvukla Indiana i Illinois. Što su te dvije drţave imale s ubojstvima? Što znače razglednice? Jesu li klinci poslali razglednice prije nego što su umrli? O tome nije ništa pisalo u dosjeu, a moj radar mi je rekao to nije točno. Uzdahnula sam i pokušavala razriješiti zagonetku još sat vremena prije nego što sam odustala, zatvorila dosje i nazvala Dutcha.

„Bok”, rekao je kad se javio na telefon. „Pitao sam se kad ćeš se javiti.”

„Radila sam na tvom slučaju”, rekla sam osjećajući se pomalo krivom što sam ga izbjegavala.

„Voljela bih ti reći da sam sve riješila, ali samo sam totalno zbunjena.”

„Jesi li išta dobila?”, upitao je.

„Aha”, odgovorila sam nevoljko. „Samo jednu stvar, ali totalno je čudna.” „Što?” „Razglednice s ruba.” Stanka. „Ne razumijem”, konačno je rekao. „Nisi jedini.” „Misliš da postoji razglednica od ţrtve?” „Ne.” „Hoće li netko od njih poslati razglednicu?” „Definitivno ne”, tuţno sam rekla.

„Oboje su mrtvi, Dutch.” „Bojali smo se toga.”

„Mogu li još malo zadrţati dosje? Ţeljela bih ponovno pokušati za dan ili dva”, upitala sam.

„Zadrţi ga koliko god ţeliš, draga. Radimo na oba slučaja već pet tjedana i nismo ni malo napredovali.”

„Mislim da postoji veza”, rekla sam.

,,I toga smo se bojali, ali dok nas nešto ne uputi na ubojicu ili tijela, ne moţemo dalje.” Protrljala sam čelo i promijenila temu. „Kakvi su bili raţnjići?”

„Nešto je falilo”, rekao je. „Moţda malo začina koji obično sjedi do mene za stolom.”„Ja sam imala tjesteninu”, rekla sam. „Tvoja večera je bila bolja.”

Tihi smijeh u mom uhu. „Idući put dovući svoju zanosnu rit k meni, Edgar. Dođi na večeru, dobro?” „Mhm. Laku noć, kauboju.”

Odvukla sam se u krevet iscrpljena, ali nisam dobro spavala. Nevjerojatno kako se brzo navikneš na toplo tijelo pokraj sebe.

Iduće jutro sam bila budna kad se budilica oglasila u pola šest. Pridruţila sam se Candice u teretani pa smo za vrijeme treninga ponovno prošle cijeli plan za prvi dan u Universalu. „Drţi se Darrena u početku”, savjetovala je. „Saznaj od njega o politici firme, provjeri je li netko dugo tamo.”

„Neće k postati sumnjičav?”

„Neće, ako znaš kako pitati. Reci da misliš kako ima mnogo konkurencije među agentima i pitaj ga koga se trebaš čuvati. Popušit će to.”

„Shvatila.”

„Isto tako, Što prije nauči upotrebljavati njihove programe. Tako moţeš brzo početi pretraţivati baze podataka i vidjeti pojavljuju li se neka poznata imena.”

„Kunem se, ne kuţim kako to moţeš stalno raditi. Totalno sam preplašena.” Bila sam više nego nervozna.

Candice je odloţila bučice na obliţnju policu.

„Snaći ćeš se ti”, rekla je i nasmiješila se. „Zapamti, bilo kad moţeš otići. Ako stvari krenu loše, idi na ručak i nemoj se vratiti.”

Kimnula sam, osjećajući se bolje jer sam znala da postoji brzi izlaz. „Kako dugo moram tamo ostati?”

„Pa,” rekla je. „Vjerojatno dok nešto ne iskopaš. Mislim. Ja ću malo pronjuškati oko Brucea Lutza. Počet ću s njegovom obitelji, a zatim ćemo otići u Jackson i provjeriti prima li posjetitelje.”

„Neće li to stići do Wolfea? Mislim, ako su on i Lutz bliski?”

„Neće, ako ga je Wolfe pokušao ubiti, što je vrlo vjerojatno.”

Sjela sam na obliţnju klupu i odradila kompliciranu vjeţbu, koja je uključivala kruţenje rukama. Zatim sam upitala. „Hoćemo li provjeriti i Waltera?”

„Naravno”, odgovorila je Candice. „Ali posljednjeg. Murja se jako uznemiri kad počneš čačkati po njihovima, a ne ţelim uzbuditi medije prije nego što stvarno treba.”

Odvezla sam se kući, nafiksana endorfinima, ali totalno nervozna zbog prvog dana na laţnom poslu. Stigla sam u Universal Mortgage deset minuta prerano, pa me jedna od recepcionarki provela po uredima. Hipotekama agencija bila je podijeljena na odjele. Sastavljači ugovora su bili na jednom kraju zgrade, hipotekarni agenti na drugom. Između su bili odjeli za obradu i zatvaranje hipoteka, a u dva dodatna prostora su bile tvrtke za procjenu i tvrtka za iznajmljivanje nekretnina.

Zidovi svih hodnika su imali slogan 'BRZO DAJEMO ZAJMOVE!'. Nisam sumnjala u njegovu točnost.

Nakon što sam dobila šalicu kave, pokazali su mi radni stol Darrena Coxa i rekli da čekam njegov dolazak. U pola devet počeli su se pojavljivati prvi agenti. Jedan ili dva su mi kimnuli u prolazu, ali nitko se nije došao predstaviti. „Prijateljsko raspoloţenje”, promrmljala sam, dok me jedan oteţi agent odmjerio, pa sjeo i uţivao u svojoj krafni i kavi.

Konačno, u petnaest do devet, pojavio se Darren. „Dobro jutro”, rekao je popravljajući kravatu.

„'Jutro, Darren”, rekla sam. „Spreman za podučavanje?”

„Naravno”, rekao je sjedajući i paleći kompjuter. „Prije nekoliko godina si radila na hipotekama, zar ne?”

„Aha”, rekla sam. „Radila sam u banci, podosta sam ih odobrila.”

„Koliko najviše u jednom mjesecu?”

Razmislila sam. „Pa, ukupna vrijednost je znala ići do pola milijuna.” Ponosno sam izjavila.

Darren se zasmijuljio. ,,S pola milijuna ovdje dobivaš otkaz”, rekao je. „Imamo kvotu od sedamsto pedeset tisuća mjesečno, minimalno.”

Oči su mi iskočile. „Zezaš se!”, rekla sam. Znala sam da za to moraju biti jako agresivni. „Kako uspijevaš?”

Darren se samouvjereno nasmijao i nagnuo prema meni. „Imam sistem”, prošaptao je tajnovito.

„Kakav sistem?”

„Takav koji mi dopušta da dođem do četiri milijuna mjesečno”, tiho je rekao. „Ma daj”, rekla sam. „To je nevjerojatno!”

„Moja posljednja plaća je bila deset tisuća, Abby”, rekao je vaţno. To znači da je Wolfe zaradio devedeset samo na Darrenu.

„Isuse”, rekla sam, pokušavajući mu podilaziti. „Stvarno imaš sjajan sistem.” Oglasio se radar koji me upozoravao da mu sistem nije baš sasvim legalan.

„Ako dobro odradiš posao”, rekao je i stavio ruku na moje koljeno, „moţeš od mene dobiti dio kolača.”

Suspregnula sam nagon da ga ošamarim i umjesto toga se pristojno nasmiješila i vratila mu ruku na njegovo koljeno. „Ţelim mnogo zarađivati”, rekla sam. „Nema mnogo love u vidovnjaštvu.”

„Stvarno?”, upitao je. „Pa, na pravom si mjestu. Mislim da mi sa svojim vidovnjačkim sposobnostima moţeš reći koje klijente da stisnem, a od kojih da odustanem.”

Nasmiješila sam se. Moja ulaznica. „Naravno”, rekla sam.

Ostatak jutra sam prosjedila uz Darrena koji je nazivao sve klijente na svom području, provjeravao brojke, stanje i prikupljao dodatne informacije. Prekinuli smo za ručak i dogovorili se da se vidimo u uredu za jedan sat.

Nazvala sam Candice čim sam stigla na ulicu i objasnila joj što se zbiva. „Jesi li vidjela njegov sistem?”, upitala je.

„Nisam”, priznala sam. „Većinom sjedim i gledam kako telefonira. Za sada je sve legitimno.”

„Jesi se bacila na njegov kompjuter?”

„Ne. Ponudila sam da mu unosim podatke, ali Darren je rekao da će razmisliti o tome.”

„Dobro se drţiš. Samo tako nastavi, Abs!”

„Jesi išta doznala od Lutzu?”

„Ne još. U blizini nema obitelji koju mogu identificirati, pa moţda nećemo ništa znati dok ne odemo u Jackson.”

Vratila sam se za Darrenov radni stol u petnaest do jedan. Mjesto je bilo prilično prazno. Samo je jedan agent razgovarao sa strankom na telefon. Razgovor je bio prilično buran, jer se stranka predomislila. Što sam duţe slušala, postajala sam sve ljuća. Bilo je očito da čovjek zastrašuje i laţe kako bi zaključio ugovor.

Darren se konačno vratio. Kad je sjeo upitala sam ga: „Tko je tip preko puta?” Darren je pogledao čovjeka koji je urlao na telefon. „Sheldon Jacob. Ovdje je od

otvaranja.” „Ne prihvaća ne kao odgovor.” „Ne. A ti ne ţeliš s njim imati veze.” „Stvarno?”, upitala sam. „Zašto?” Darren je praktički šaptao. „On je Dickov polubrat, a ima jako lošu reputaciju. Vidio

sam kako je prebio stranku, koja je došla s preniskom garancijom za hipoteku, koju je Sheldon ţelio zaključiti.”

„Pretukao ga je?”

Darren se nasmiješio, ali u očima nije bilo veselja. „Ovdje moţe biti prikčno opako. Drţi se svog posla, ne miješaj se u tuđe i sve će biti u redu.” Progutala sam knedlu. „Zašto bih radila u tako neprijateljskom okruţenju?”, tiho sam upitala.

„Četiri riječi”, bio je vrlo ozbiljan. „Plaća od deset tisućica.”

„Ah”, kimnula sam. „Dobro, za te novce i ja bih svašta istrpila. Moţeš mi sada pokazati svoj sistem?” Bila sam vrlo izravna, ali što sam duţe bila u ovoj atmosferi to sam više ţeljela zbrisati glavom bez obzira.

Darren je pogledao preko oba ramena i diskretno posegnuo u svoju aktovku. Izvadio je CD i ubacio ga u kompjuter. „Ovo je program koji smo upotrebljavali u privatnoj detektivskoj agenciji”, rekao je. „Gledaj.” Ekran je pokazivao GPS kartu dijela Blommfield Hillsa, jedne od najskupljih četvrti u Detroitu i okolici.

Darren je postavio strelicu iznad jedne adrese na ekranu. Pojavio se prozor koji je otkrio ime i iznos u dolarima u plusu. Darren je pomaknuo strelicu na drugu adresu i pojavila se ista informacija. Napravio je to još nekoliko puta dok se na kraju nije pojavio crveni negativni dolarski iznos. „Imam te”, rekao je.

„Imaš što?”, upitala sam gledajući u ekran.

„Vidiš ovo?”, upitao je i pokazao na dolarski iznos. „Gospodin Ron Weis nije platio porez na nekretnine duţe od godine dana.”

Trepnula sam nekoliko puta. „Dobro.”, rekla sam. „Zašto je to vaţno?” „Čekaj”, Darren je rekao i kopirao ime i adresu Rona Weisa. Zatim je smanjio prozor i

otvorio novi program koji se zvao CreditSearch i utipkao dobivenu informaciju. Za nekoliko sekundi smo gledali u potpunu povijest Rona Weisa i njegovih kredita.

„Došao si do njegovog stanja”, prošaptala sam.

„Aha”, Darren je rekao dok je promatrao informacije. „Nije li to ilegalno bez njegova dopuštenja?” Darren me pogledao, a ja sam znala da sam trebala drţati jezik za zubima. „Tehnički jest”, rekao je. „Ali s obzirom da ću ga spasiti, neće baš previše mariti.”

„Imaš pravo”, rekla sam i ponovno obratila paţnju na ekran. „Dva mjeseca kasni s otplatom kreditnih kartica, a mjesec s hipotekom”, rekla sam.

„Brzo tone”, rekao je Darren. ,,A ja ga vodim u Obećanu zemlju.”

Tiho sam sjedila dok je Darren printao njegov izvještaj o kreditnoj sposobnosti i povijesti i pravio bilješke na mar ginama. Na kraju izvještaja je obiljeţio jedan broj. „Vidiš, ovo je njegov fiksni telefonski broj.”

Bila sam zapanjena količinom informacija koju je Darren izvukao u kratkom vremenu. Trenutak kasnije opet je prekapao po svojoj aktovki. Izvukao je malenu crnu kutiju i priključio je na svoj telefon i kompjutor. Pojavio se novi prozor pa me upitao: ,,Abby, koji je broj tvog mobitela?”

Sumnjičavo sam ga pogledala. „Što će ti?”

Darren mi je namignuo. „Gledaj i vidjet ćeš. Daj mi broj.” Dala sam mu, pa ga je utipkao u otvoreni prozor. Zatim mi je rekao da zaţmirim i utipkao još nešto. Rekao mi je da mogu otvoriti oči.

Zazvonio mi je mobitel. „Javi se”, rekao je Darren. „Ali prvo pogledaj tko zove.”

Izvukla sam mobitel iz torbice i vidjela da me zove „Porezna uprava”. Odgovorila sam s paţljivim: „Halo?”

Darren je podignuo slušalicu svog telefona i javio se ravno u moje uho: „Bok.” Pala mi je donja čeljust. Znala sam što radi, bilo je to preko svake granice pristojnosti.

Htjela sam istog časa izletjeti iz prostorije. Umjesto toga sam rekla: „Isuse! To je tako cool!” „Pretpostavljam da će idući poziv biti gospodinu Weisu zbog kašnjenja s uplatom

poreza.” Darren je namignuo, poklopio slušalicu i počeo tipkati. Stavio je svoj telefon na

zvučnik tako da čujem što govori. Čula sam kako se javlja sekretarica koja obavještava da Ron i Barbara nisu u mogućnosti odgovoriti na poziv i zato mole da ostavite poruku. Darren je spustio glas barem jednu oktavu, nerazumljivo se predstavio i ostavio zastrašujuću poruku o dospjelom, a neplaćenom porezu na nekretnine i o riziku ovrhe. Zatim je ostavio broj i kućni broj i zamolio Weisove da nazovu kako bi pokušali riješiti problem.

„Pretpostavljam da si ostavio svoj vlastiti broj?”, upitala sam. Darren se široko nasmiješio. „Kad je Wolfe uspostavljao telefonske veze, namjerno je

traţio broj koje se razlikuje samo u jednoj brojki od Oaklandskog poreznog ureda.” „Pa će pretpostaviti da su krivo čuli ili zapisali broj”, rekla sam. „Aha. A kad nazovu, pobrinut ću se za sve njihove neplaćene račune.” „Koliko će ih to koštati?”, upitala sam. „Nekoliko postotaka, kad budemo dogovarali konačnu hipoteku”, Darren je rekao.

„Kuća vrijedi gotovo milijun, a njihova hipoteka je samo oko Šesto tisuća. Savršena hipoteka.”

„Sretan dan za Wiesove”, rekla sam pokušavajući prikriti svoje gađenje.

„A u poreznom uredu imam čovjeka koji se s one strane pobrine za pozive, ako slučajno ne nazovu mene.”

„Stvarno savršeni sistem”, rekla sam. „Sad mi je jasno kako tako dobro zarađuješ.” „Svatko ovdje ima nešto”, rekao je. Primjeno je moju sumnjičavost, jer je rekao: „Ne

brini, Abby. I tebi ćemo nešto naći.” „Sjajno”, rekla sam pokušavajući ubrizgati entuzijazam u glas. „Sjajno, stvarno.” Bilo je šest sad poslije podne, kad sam konačno uspjela pobjeći iz zmijskog legla.

Promatrala sam kako je Darren provjerio različite kvartove i skupio nebrojene privatne i osobne informacije, o bezbrojnim ljudima, ostavljajući istu, poruku na sekretaricama ljudi u nevolji. Što je više 'radio' bio je sve sretniji, a ja sam se sve više gnušala.

Otišla sam kući i pobrinula se za Eggyja. Jadničak je cijeli dan bio sam. Presvukla sam se i vratila u ured. Nešto me izjedalo i ţeljela sam to odmah riješiti.

Candice je bila u svom uredu za kompjuterom. „Dugo si ovdje”, rekla sam joj umjesto pozdrava.

„Hej, Abbs”, rekla je i podigla pogled s ekrana. „Baka me izluđuje, pa sam došla uţivati u miru i tišini, a i u manje ruţičastog.”

Nasmijala sam se. Candicina baka je bila malo čudna, dnevna soba joj je izgledala kao da je opljačkala sve nijanse ruţičaste u dućanu s bojama i zatim ih pljusnula po zidovima, namještaju... „Bar stanuješ besplatno”, rekla sam.

Candice je slegnula ramenima. „Znam da zvučim nezahvalno. Ali s nanom, uvijek je manje - više.”

Probudio se moj radar pa sam joj rekla: „Dobre vijesti za tebe. Preselit ćeš se u bliskoj budućnosti.”

„Stvarno?”, upitala je s nadom u glasu.

Kimnula sam. „Bit će mirno i lijepo. Sviđat će ti se. Imam osjećaj da će cijena biti

pristojna, a uvjeti pravedni. Stalno mi govore da je to savršeno rješenje.” Candice je nakrivila glavu. „To zvuči sjajno. Ali ja ne ţelim iznajmljivati. Radije bih

pričekala da mogu kupiti vlastitu kuću, a ne mogu zamisliti kako bi se to dogodilo.” „Ekipa inzistira da ćeš dogovoriti nekakav kompromis, s kojim ćeš biti zadovoljna”,

rekla sam. „Pojavit će se već nešto.” „Dobro, vjerujem ti. Danas sam dobila slučaj, pa se nadam da će drugi slijediti.” „Trebaš pomoć?”

„Ne. Tipični muţ koji vara ţenu. Sredit ću to za dva, tri dana.”

Sjela sam joj nasuprot i umorno se nasmiješila. „Zaboravila sam koliko mrzim korporativnu Ameriku.” „Nisi spremna na rad od devet do pet, ha?” „Definitivno ne”, rekla sam i zijevnula. „Kako je prošao ostatak dana?”

Protegnula sam se u stolcu i rekla: „Za početak, taj dečko Darren krši bar šest zakona kojih se mogu sjetiti, a sigurna sam da bi istraţitelji smiskli bar još nekokko.”

Candice je zatresla glavom i namrštila se. „Imala sam osjećaj da je prešao na drugu stranu. Što radi?”

„Rabi neautorizirane izvještaje o kreditnoj sposobnosti, čini prevaru, glumi porezne sluţbenike.

,,A ostatak ureda?”, upitala je. „Kako se drugi ponašaju?”

Kimnula sam. „Nitko tamo nije nevin, Candice. Ima jedan posebno zanimljiv lik. Sheldon Jacobs, Darren kaţe da je Dickov polubrat i da je tamo godinama. Pretpostavljam da je on utjerivač.”

Candice je zapisala ime. „Strašno! Netko drugi?”

Uzdahnula sam. „Ne. Na nesreću, Darren mi nije dopuštao da se maknem od njega, nisam imala šanse pogledati okolo.”

„Uvijek postoji sutra”, rekla je veselo. ,,U četvrtak moţemo u Jackson. Reci Darrenu da moraš doktoru, pa te neće biti poskje podne.”

„Dobro”, rekla sam i ustala.

,,A što ti radiš ovdje tako kasno?”, upitala je.

Nasmiješila sam se. „Osiguravam da mi posao ne propadne.” Kad me upitno pogledala objasnila sam: „Šaljem razglednice svim bivšim klijentima kojima im zahvaljujem na dosadašnjoj suradnji i obavještavam ih da sam se vratila i radim.”

„Pametno. Vraćaš se u sedlo”, veselo je rekla.

Ostavila sam Candice da radi na svom slučaju, a ja sam se u svom uredu počela organizirati. Dok sam radila na spisku klijenata, zazvonio je mobitel.

„Hej, kauboju”, rekla sam. „Gdje si?” ,,U uredu.” ,,U deset navečer?” „Hvala ti na točnom vremenu. Kakva je prognoza za sutra?” „Kišno”, odgovorio je. „Curit će k'o iz kabla.” Bacila sam pogled kroz prozor. „Meni

izgleda prilično vedro.” „Onda donesi vedrinu k meni i provedi noć sa mnom. Nedostaješ mi”, rekao je. „Ma, tebi nedostaje nešto drugo.” Zezala sam se. „Točno. Ali obećavam da ćemo se i maziti.” Okrenula sam očima. „Što misliš o vikendu?”, upitala sam ga. Dutch je uzdahnuo. „Stvarno me noćas ne ţeliš vidjeti?” Pogledala sam gomilu informacija o klijentima na mom stolu i lijepu tablicu na

kompjuteru koju sam upravo kreirala. „Dutch”, bila sam ozbiljna. „Upravo radim nešto

jako vaţno i ţeljela bih to večeras dovršiti. Nazvat ću te u četvrtak pa moţemo otići nekuda za vikend.”

Dutch je dugo šutio. Zatim je tiho rekao: „Dobro, Abby. Razgovarat ćemo u četvrtak”, i prekinuo vezu.

Nisam bila sretna dok sam poklapala telefon. Ţeljela sam ga vidjeti, ali trebalo nam je malo prostora, da budemo sami. Osim toga, poludio bi kad bi otkrio da radim u Wolfeovoj tvrtki, pa mu to nisam ţeljela objašnjavati. Bolje je da se drţim na sigurnoj udaljenosti, pa moţe pretpostavljati kako sam sigurna i kako ne guram svoj nos tamo gdje ne treba.

Candice je ušla u ured oko jedanaest. „Idem doma”, rekla je. „Vidimo se sutra u teretani?”

Zastenjala sam. „Zaboravila sam na teretanu. Da, vidimo se.” Pospremila sam dokument na kompjuteru i ustala. „Čekaj. Idem i ja.”

Zajedno sam napustile ured i uputile se prema automobilima. Dok sam vozila kući, mislila sam o idućem danu i koliko se mrzim vratiti u hipotekarnu agenciju. Mjesto je imalo uţasnu energiju. Zadrhtala sam kad sam se toga sjetila.

Nadala sam se da ću uskoro naći nešto što će omogućiti FBI-ju da ponovno otvori istragu. Nisam znala hoću li naći išta što će povezati Wolfea i Walterovo ubojstvo, ali nešto mi je govorilo da bi hipotekama agencija mogla imati neke veze. Uostalom, Walter je koristio Universal Mortgage za financiranje svojih nekretnina za iznajmljivanje. Zanimalo me o čemu se radi i zaklela sam se da ću to otkriti u njihovim bazama podataka.

Iduće jutro sam sa Candice odradila trening u teretani. „Jesi li sigurna da je zdravo

tako naporno vjeţbati?”, upitala sam, teško dišući između čučnjeva. „Ovo je samo zagrijavanje”, odgovorila je. „Teţak dio tek slijedi.”

„Čuvarice robova”, mrmljala sam, dok sam se teškom mukom dizala iz čučnja. „Mlitavice”, odgovorila je. „Daj, napravi još pet, pa idemo dalje.”

„Sjajno”, rekla sam stisnutih zubi. „Totalno sam motivirana.”

U Universal Mortgage sam stigla točno u osam. Znala sam da se Darren neće pojaviti još neko vrijeme, ali, u slučaju da je itko primjećivao, ţeljela sam ostaviti dojam velike angaţiranosti i zainteresiranosti. Na moje iznenađenje, Sheldon je već bio za svojim radnim stolom i razgovarao s debelim čovjekom prorijeđene kose i vrlo malene doljnje čeljusti. „Ovo je do sada najbolja Usta”, rekao je.

Sheldon je uzeo spisak od njega i pregledao ga. Oglasio se tako da me zaboko trbuh. „Jebi se, Benzie. Kakvo je ovo sranje?”, bacio je spisak na čovjeka.

„Sve su dobre”, čovjek je bio uporan. „Kunem se, Sheldone! Sam sam se provezao pokraj njih, niti jedna nije opoţarena, niti je mjesto za dilanje droge.”

„Misliš da ne znam vlastiti usrani posao?”, rekao je Sheldon. „Misliš da samo sjedim ovdje kako bi me ti mogao zajebavati?”

Sjedila sam za Darrenovim radnim stolom, pogleda uprtog u prazno, jer je napetost u prostoriji bila iznimno neugodna. „Kunem se da je lista dobra!” ponovno je rekao Benzie. „Ako je ne ţeliš, moţda je hoće netko drugi!” Okrenuo se i pogledao ravno u mene. Kao jelen, hipnotiziran farovima automobila, nisam se mogla pomaknuti. „Ti!”, rekao je.

Progutala sam. „Da?”, upitala sam. „Radiš ovdje?” „Mhm...”, odgovorila sam. „Evo ti!”, rekao je, krenuo prema meni i dobacio mi spisak. „Uzmi to, pa vidi što

moţeš izvući iz nje!” „Benzie”, Sheldon je rekao opasno tiho. „Prestani srati!”

Benzie se okrenuo prema Sheldonu: „Misliš da ne znam što se ovdje događa? Znam što radite!”

Popis je bio u mojim rukama pa sam ga pogledala traţeći bilo što sumnjivo. Ali bio je to samo spisak imena 1 adresa. Ništa neobično. U tom trenutku papir je izletio iz mojih ruku, a Sheldon se nagnuo prema meni. „Ovo nije tvoj posao, kujo”, rekao mi je.

Povukla sam se. Nije to bio samo izbor riječi, nego i mrţnja koja je isijavala iz njegovih očiju. „Dobro!”, rekla sam 1 povukla se u stolcu. „Samo sam sjedila ovdje, kad mi je tip ugurao papir u ruke.”

Sheldon je suzio oči. „Vidiš još koju kuju u ovom leglu?” upitao me. „Trenutačno ovdje ne vidim nikoga”, rekla sam i značajno pogledala po praznoj prostoriji.

„Mudrijašica”, rekao mi je. „Ne volim mudrijašice.”

„Zabiljeţeno”, rekla sam i ustala. Nisam dopuštala da njegova prljavštna dopre do mene. „Idem po kavu. Ţelite li kavu?”, upitala sam Benzieja koji je promatrao Sheldona i mene.

„Dapače”, rekao je. „Crnu?” „Ne, s mlijekom i šećerom”, odgovorio je. Prošla sam pored Sheldona kao da ne postoji i uputila se u kuhinju. Kad sam ušla u

prostoriju, zgrabila sam rub stola objema rukama i nekoliko puta duboko udahnula. Kad sam se smirila, a puls mi se vratio u normalu, ulila sam kavu u dvije šalice, dodala šećer i mlijeko i uputila se u leglo. Sheldon nije bio za svojim stolom, ali Benzie jest.

„Izvolite”, rekla sam.

„Hvala lutko”, odgovorio je. „Ispričavam se zbog scene, ali htio sam natjerati Sheldona da se prestane kurčiti i da počne razmišljati.”

„Nije mi izgledao kao tip koji uţiva u razmišljanju.”

„Ma, on je OK. Zajedno radimo već godinama. Platio sam mu jamčevinu prije tisuću godina.”

Nabrala sam obrve. Nisam imala pojma o čemu govori, ali sam odlučila nastaviti igru. „Stvarno?”, rekla sam. „Već ga dugo poznajete?”

„Više od dvadeset godina. Ja sam Ben Zimmerman”, rekao je i pruţio mi ruku. „Većina me zove Benzie.”

Rukovala sam se i široko nasmiješila. „Abby Cooper. Nova sam.”

Benzie je kimnuo. „To sam shvatio. Malo ţena izdrţi ovo”, rekao je. „Većina ih ne moţe podnijeti Sheldona, ili Rona, pa pobjegnu.”

Nakrivila sam glavu. „Tko je Ron?”

Benzie se nasmijao. „Još niste sreli Rona? Naravno, na godišnjem je. On je Sheldonov brat blizanac, i ako moţete vjerovati, još ţešći od njega.” Raširila sam oči. „Zezate se?”

,,A, ne. Vidite ovo?”, pokazao mi je hrpu slomljene plastike i ţica na jednom stolu. „Da?”

„To je bio fax. Posljednji put kad sam bio ovdje, jedan od Ronovih ugovora je propao, pa je razvalio fax u komadiće. Nikad prije nisam vidio da se prostorija tako brzo prazni.” Nasmijao se. „Morala je doći velika faca da ga smiri.”

„Gospodin Wolfe?”

„Aha. I njega znam godinama”, rekao je praveći se vaţan. „Isuse”, rekla sam podilazeći mu. „Moţda biste trebali raditi ovdje.”

Benzie se nasmijao. „Ne, ne. Sasvim mi dobro ide i uz ovoliko suradnje.” Rekao je. „Ja odradim pripremu, a oni zaključe.”

„Sjajno”, rekla sam kad se Sheldon vratio u prostoriju.

„Gdje je moja kava?”, otresao se na mene.

,,U kuhinji”, vratila sam mu istom mjerom, gledajući ga u oči. Prekriţila sam ruke na prsima. Nosila sam se i s opasnijim tipovima od njega.

Sheldonova gornja usna se malo nakrivila. Nadala sam se da je to osmijeh. „Benzie!”, rekao je i prestao obraćati pozornost na mene. „Prestani se zajebavati okolo i dođi. Upravo sam razgovarao s Adamom. S nekoliko njih ću moći nešto napraviti.”

Benzie se uputio prema Sheldonu, a ja sam diskretno izvukla mobitel iz torbice. Najbrţe što sam mogla, poslala sam SMS Candice s imenima Ben Zimmerman i Ron Jacob, a zatim isto tako i imena koja sam zapamtila s kste koju je Benzie dao Sheldonu: Carmen Perez, Livingston St. i Chandra Brown, Grossebeck Ave. Dodala sam i da ću joj sve objasniti kasnije. Pritisnula sam tipku za slanje.

Dok sam zatvarala mobitel, ušao je Darren. „Jutro”, rekao je i sjeo. „Rano si došla.” Spremila sam mobitel u torbu. „Jedva čekam da počnem raditi”, odgovorila sam. „Sjajno. Jutros potpisujem ugovor, ali kako ti znaš kako se to radi, htio bih da danas

radiš na obradi zahtjeva. Moţeš naučiti upotrebljavati naš program za pripremu ugovora.” „Savršeno”, rekla sam i nasmiješila se. Špijuniranje će biti lakše nego Što sam mislila. Petnaest minuta nakon toga, sjedila sam uz plavušu imenom Bree. „Tvoj drugi dan?”

upitala me, kad sam primaknula stolac bliţe njezinom računalu.

„Aha. Vi radite malo drugačije nego što smo radili u banci u kojoj sam bila zaposlena.”

Bree mi se suho nasmijala. „Sigurna sam u to.” Rekla je. „Ovdje sam gotovo godinu dana. Do tada sam radila u odvjetničkoj kancelariji, koja je propala.”

„Mnogo tvrtki propada u posljednje vrijeme”, rekla sam, misleći na vlastiti posao. „Prokleta ekonomija”, prigovorila je Bree. „Moj muţ je bio inţenjer u Chrysleru i

stvarno dobro zarađivao. Ostao je bez posla prošle godine i od tada je nezaposlen.” „Strašno”, automatski sam uključila radar. „Teško vam ide, zar ne?” Osjećala sam

mnogo napetosti u Breeinom braku. „Moţete zamisliti. Sve je na meni. Da povremeno nemam prekovremenih, a i Darrena,

ne znam kako bismo plaćali račune.” U Breenoj energiji nije bilo ništa pozitivnog. Osjetila sam kako je rastegnula vlastitu

etiku i osjećaj moralnosti do ruba pucanja, a zagrizla je više nego što je mogla proţvakati. Uskoro će se i razvesti od muţa. „Drţim vam fige”, rekla sam. „Mogu sad ubaciti podatke o jednom ili dva kredita, da se upoznam s programom?”

Nakon nekoliko sati krenule smo na ručak. Bila sam prokleto sretna što mogu pobjeći od monotonije unošenja podataka. Bree mi je predloţila da zajedno ručamo, ali sam se izvukla, rekavši da nešto moram obaviti. Ţureći u auto, nazvala sam Candice istog trenutka kad sam zatvorila vrata. „Što se zbiva?”, upitala je.

„Jesi dobila poruku?”

„Aha. Moţeš li objasniti tko su te osobe?”

Prepričala sam joj sukob Benzieja i Sheldona, te kako sam došla do ostalih imena. Kad sam završila rekla je: „Dobro Abbs, pročačkat ću, pa ćemo vidjeti što ću otkriti.”

„Moţe, javit ću ti se poslije.”

Za ručak sam pojela ogroman hamburger i hrpu pommes frittesa, vozeći se natrag na posao iz Burger Kinga. Nisam osjećala krivnju zbog ogromne količine masti, zahvaljujući treninzima.

Uţasavala sam se još jednog dosadnog, dugog poslijepodneva. Stigla sam prije Bree i nasmiješila se kad sam vidjela koliko je sati. Bilo je dvadeset do jedan, pa sam pretpostavila da imam dosta vremena za kopanje po bazi podataka. Sjela sam za njezin stol, pa izvukla jedan zahtjev za kredit, koji smo već unijele. Nadala sam se da će svi koji slučajno uđu, pomisliti kako unosim podatke. Ako se Bree iznenada vrati, uvijek mogu reći da sam kontrolirala unos.

Uputila sam se u glavni izbornik, našla prozor za traţenje i ukucala Lutz, Bruce. Ništa, ali pojavilo se nekoliko drugih Lutzeva različitih imena.

Zatim sam pokušala Walter McDaniel, ali se pojavila poruka Provjeri verziju tri. „Koju verziju tri?”, tiho sam upitala ekran. Nisam dobila odgovor pa sam izašla.

Razmišljajući nekoliko trenutaka odlučila sam ukucati Bena Zimmermana. Propast. Kompjuter je odgovorio da nema takvog unosa.

„Dobro”, promrmljala sam. „Ajmo s ovim!” i ukucala Wolfe, Dick. Novi prozor je traţio lozinku. Sljedeće ime: Jacob, Sheldon. Isti prozor, isti zahtjev. Pokušala sam s Mills, Bree i ugovor se pojavio ispred mene. „Znači, nisu zajmovi svih namještenika zaštićeni lozinkom”, promrmljala sam.

Oglasio se radar, pa sam bacila pogled na sat u kutu ekrana. Pet do jedan. Izašla sam iz programa i zatvorila zahtjev za kredit. Odloţila sam ga na drţač kraj kompjutora, kad je Bree ušla u prostoriju.

„Hej”, u naručju je nosila hrpu fascikala. „Ovo mi je upravo dao Sheldon. Bacimo se na posao.”

Počele smo raditi. Kad sam došla do drugog zahtjeva, zapanjeno sam vidjela ime

Carmen Perez. „Isuse”, rekla sam dok sam utipkavala ime. „Što je?”, upitala je Bree.

„Sheldon brzo radi”, odgovorila sam. „Ben Zimmerman mu je jutros dao ime te ţene.” Bree je prošaptala. „Ne bi smjela govoriti o tome od kuda Sheldon dobiva podatke.” „Zašto?”

Bree je nervozno pogledala oko sebe. „Ne smiješ i gotovo”, ponovila je. „Dobro”, popustila sam. Ali nastavila sam se pitati u čemu je stvar. Pozorno sam pogledala adresu, dok sam kucala i zapamtila je, zatim uočila procjenu vrijednosti kuće, pa i to zapamtila. Kad sam unijela sve podatke, rekla sam Bree da moram skočiti do zahoda. Poslala sam Candice poruku s adresom i procijenjenom vrijednosti uz već uobičajenu poruku da ću joj objasniti kasnije.

Konačno, u pet i trideset, Bree je bila spremna za prestanak s radom. „Moram po sina u vrtić. Uţivaj večeras. Vidimo se sutra.”

„Misliš da ću i sutra biti s tobom?”, upitala sam.

Bree je kimnula. „Sve si brzo shvatila i ušla u štos, ali većina agenata ostaje u obradi nekoliko dana, zatim idu u pripremu, pa u ugovaranje i onda se vraćaju svom mentoru. To znači da ti ideš Darrenu.”

,,Oh”, rekla sam i uzdahnula. Sasvim sam dobro poznavala obradu, pripremu i ugovaranje. Ovo će biti beskonačan tjedan. „Sutra poslije podne moram doktoru. Je li to problem?”

„Ne bi trebao biti. Poslat ćemo ujutro e-mail Darrenu, ali on je stvarno cool, pa neće biti problema.”

Oprostila sam se od Bree u garaţi i uputila se prema kući. Eggy je ponovo cijeli dan bio sam. Ţalila sam ga, jer sam ga obično dolazila izvesti oko podneva. Mislim, kad sam sama organizirala svoje vrijeme.

Nakon što sam se pobrinula za najdraţeg jazavčara, presvukla sam se i uputila u ured. Candice nije bila u prostorijama. „Svaka čast”, rekla sam kad sam pročitala poruku koju mi je ostavila. Bila je na večeri s potencijalnim klijeti tom, nazvat će me kad završi.

Naručila sam tjesteninu iz talijanskog restorana i jela za radnim stolom, dok sam pregledavala tablicu i utipkavala imena i adrese za veliku kampanju slanja razglednica. U deset sam čula kako Candice otključava prednja vrata i ulazi. „Bok”, rekla sam i nekoliko puta trepnula umornim vjeđama.

„Jezivo izgledaš”, rekla mi je. „Cijelu večer si ispred kompjutera?” Protrljala sam oči i rekla: „Cijeli dan i noć. Ali gotovo sam završila spisak. Mislim da ću početi slati razglednice prije kraja tjedna.”

„Koliko ćeš ih poslati?”

Pogledala sam tablicu. „Trenutačno ih imam gotovo tisuću, a moram ukucati još tristotinjak.” „Dobro za posao”.

„Nadam se da imaš pravo, jer ne bih mogla ovako raditi svaki dan. Totalno se dosađujem u Universale”

Candice je ušla u moj ured i sjela. „Znam što misliš. Oboţavam biti sama sebi šefica. Ne moram sjediti za stolom i pokušavati izgledati zaposleno.”

„Mislila sam da si bila najzaposlenija istraţiteljica u staroj tvrtki”, rekla sam. „Jesam. Ali vlasnik je zaposlio previše istraţitelja, jer je od svakog našeg posla ubirao

postotak. Što nas je bilo više, to bolje za njega. Praktično smo se tukli za slučajeve. A ovdje je trţište veliko i nezadovoljeno.”

„Znači, sastanak je dobro prošao.”

„O, da. Tip ima programersku tvrtku koja se počinje širiti. Ţeli da za njega provjeravam informacije o tvrtkama koje kupuje.”

Oglasio se radar. ,,U kakvoj je vezi s Teksasom?” Candice se nasmiješila. „Sjedište tvrtke je u San Antomu.”

„Dobit ćeš posao”, rekla sam. „Sviđaš mu se.” „A meni se sviđa ovo partnerstvo”, rekla je. „Stalno dobivam besplatne informacije.

Dutch sigurno oboţava hodati s tobom.”

Uzdahnula sam. „Ne u posljednje vrijeme”, priznala sam. „Vjerojatno misli da sam ga ostavila.”

„Jesi li?” „Nisam”, rekla sam. „Samo moram ponovno osvojiti svoju nezavisnost”, rekla sam i

promijenila temu. „Jesi iskopala Što o imenima koje sam ti poslala?”

,,U stvari, jesam”, rekla je Candice i izvukla fascikl iz torbe. „Nisam sigurna da su vaţni, ali to je sve što imam. Ben Zimmerman ima 'Benziejevu agenciju za jamčevine' na uglu Eight Mile i Gratiota. Ţivi tri bloka odavde, u kući kojoj je vlasnik. Čist je prema podacima do kojih sam došla. Nema kaznenih prijava i gonjenja, nema kredita. Jedino što sam mogla iskopati, je prilično prljav razvod devedeset osme. Duguje par stotica za alimentaciju i izdrţavanje djeteta, ali sve drugo je blistavo čisto.”

„Interesantno”, rekla sam, dok sam se prisjećala našeg jutrošnjeg razgovora. „Rekao mi je da je platio jamčevinu za Sheldona. Ako je to napravio, Sheldon je morao biti u zatvoru.”

Candice je kimnula. Okrenula je nekoliko listova u svom fasciklu. „Sheldon Jacob je vrlo loš momak, Abby. Prve kazne su počele sedamdesetih. Počinio je sve: iznude, oruţane pljačke, napade, dilanje droge. Kruţi priča da je opskrbljivao cijele kvartove drogom.”

„Zezaš se”, rekla sam. „Činio mi se toplim likom, a ne netko tko bi se druţio s ološem.”

„Moţda ga je deset godina u zatvoru promijenilo. Pa je postao topliji i manje popularan.”

„Deset godina u zatvoru?” „Da, posjedovanje s namjerom raspačavanja. Izašao je neposredno prije nego što je

Walter ubijen.” „A brat?” „Ron? Isti list papira, ali je izbjegao mnoge optuţbe. I za njega je Zimmerman platio

jamčevinu.”

„Zanimljivo”, rekla sam. „Stalno se pojavljuje Zimmerman.” „Po onome što sam prikupila o njemu, on je legalan.” ,,A što je s drugim imenima, onim dvijema ţenama? Bilo što o njima?” Candice je okrenula još nekoliko stranica u fasciklu. „One nemaju kriminalnu

prošlost, ali sam našla interesantnu vezu s Zimmermanom.” „Kakvu?”

„Obje imaju sinove koji su došli u sukob sa zakonom. Pogodi tko je platio jamčevinu prije suđenja?”

„Kladim se u dvjesto dolara da je Ben Zimmerman”, rekla sam. „Bila bi dvjesto dolara bogatija”, Candice je odgovorila i namignula. „Pretpostavljam

da su kuće bile kolaterala za jamčevinu!” Candice je kimnula. „Aha. Zimmerman pravi liste za Sheldona. Kad ţena dođe

izbaviti sina, zapiše njezine podatke i nakon suđenja ih daje Sheldonu.” „Što od toga ima Zimmerman?”, pitala sam se.

Candice je zatvorila fascikl. „Mora nešto biti, sigurno to ne radi zbog dobre volje.” „Vidjela sam zahtjev jedne od ţena, Carmen Perez. Traţi more love.” „Otplaćuje

nekakav dug?”

„Ne. Ima samo jednu kreditnu karticu, s malim iznosom.” „Moţda investira.” Lijeva strana mi je oteţala. „Mislim da ne”, rekla sam. „Nema štednje, nema policu

osiguranja, ni mirovinsko.” „To ne znači da ne moţe početi sada i unovčiti hipoteku na kuću”, rekla je Candice

razumno. Susprezala sam zijevanje. „Nadam se da imaš pravo.”

„Idi kući, odmori se”, rekla je kritički me promatrajući. „Zašto ne preskočimo teretanu u jutro i odemo tamo nakon što se vratimo iz Jacksona?”

„Dobro zvuči”, rekla sam i ugasila kompjutor. „Hoćemo se ovdje sresti?” „Aha. Vidimo se u garaţi u podne, pa ćemo ići mojim kolima.”

„Moţe”. Rastale smo se pred mojom Mazdom. Mrtva umorna, odvezla sam se kući. Eggy me je dočekao mahnito trčeći u krugovima i mašući repom. Jadničak je bio potpuno sam danima.

U jedanaest sam se uvukla u krevet i htjela ugasiti svjetlo kad mi je zazvonio mobitel. „Hej, kauboju”, rekla sam pospano.

„Jesam te probudio?” „Nisi, upravo se spremam na spavanje.” „Nisam te čuo cijeli dan”, rekao je. „Čak sam i bio u tvom uredu oko podneva, ali nisi

bila tamo.” „Obavljala sam neke stvari”, zaobišla sam odgovor bez problema. „Idući put me prvo

nazovi na mobitel, pa ćemo dogovoriti ručak.” „Ţelio sam ti reći da smo uhapsili Goodyeara.”

„Tipa iz vodovoda?”

„Aha. Zahvaljujući tebi”, rekao je smijući se. „Stavili smo nadzorne kamere u njegov ured. Uhvatili smo ga jutros kad je ulazio u ured kontrolorke, podignuo njezinu tipkovnicu i zapisao nešto na komadić papira. Poslije smo saznali da ţena koja tamo radi, svaki tjedan zapiše novu lozinku na komadić papira koji spremi ispod tipkovnice.”

„Krao ih je cijelo vrijeme”, rekla sam.

„Aha. Pratik smo i njegov kompjutor. Imali smo ga u trenutku kad se logirao i upotrijebio lozinku, kako bi skinuo nekoliko tisuća dolara.”

„Uhitili ste ga?”

„Da. Jedno ”od najugodnijih uhićenja koje sam ikad napravio,” rekao je Dutch. „Vodim te na večeru.”

Glasno sam zijevnula. „Moţe. U petak navečer, nakon što potpišem ugovor za Fern.”

„Dogovorili smo spoj”, rekao je a zatim dodao. „Nedostaješ mi Edgar.”

Nasmiješila sam se. „Iskreno se nadam”, zaprela sam. „Vidimo se u petak, kauboju.” Prekinula sam vezu i okrenula se na stranu nezadovoljna. Sviđalo mi se što Dutch i ja imamo dobru vezu, ali mi se javila intuicija upozoravajući me da su pred nama nevolje. Nisam znala kakve, ni zašto.

Spavala sam do posljednjeg trenutka, pa iskočila iz kreveta, brzo se otuširala i izjurila

kroz vrata. Stigla sam u Universal Mortgage u osam i trideset, deset minuta prije Darrena. „Jutro”, sretno je rekao kad me vidio.

„Jutro”, odgovorila sam. „Opet radim s Bree?”

,,U stvari”, rekao je, „trebam ići u Bloomfield Hills preuzeti zahtjev za kredit. Hoćeš sa mnom?”

„Sjajno”, rekla sam uz olakšanje. Umrla bih od dosade da moram unijeti još jedan zahtjev u sustav „Moram se vratiti do ručka. Poslije podne idem liječniku.”

„Ništa ozbiljno, nadam se?”

„Ne. Idem alergologu. Uţasno sam alergična.” Postajala sam sve bolja u laganju. Dok nisam morala lagati vlastitom dečku.

„Nema problema”, rekao je Darren. „Idemo zarađivati.”

Slijedila sam Darrena do njegovog automobila i zastala prije ulaska. „Lijepo”, rekla sam, dok je daljincem otključavao brave sivog Mercedesa.

„Radi ovdje neko vrijeme i ti ćeš uskoro voziti nešto slično, Abby!” „Dobro da znam”, rekla sam i na silu se nasmiješila. Ušla sam, a Darren je dodao gas,

izašao iz garaţe i uključio se u promet. Prošli smo samo tri bloka, kad mi je ekipa poslala intuitivni alarm. Osjećala sam kako

moram biti svjesna svoje okoline. Uspravila sam se i pogledala uokolo. Ugledala sam poznato lice u automobilu na desno od nas. ,,Oh, sranje!”, rekla sam kad je moj dečko uhvatio moj pogled.

„Što se zbiva?”, upitao je Darren. Bez razmišljanja sam pokušala nestati s obzora i moja glava je završila u Darrenovom krilu. „Abby, što se zbiva?”

„Vozi”, viknula sam. „Samo nas brzo odvezi odavde!” Osjetila sam kako su mu se mišići natkoljenice zategnuli, dok je auto ubrzavao. A tada je zazvonio moj mobitel. Posegnula sam u straţnji dţep, izvukla ga i prislonila na uho. „Halo?”, rekla sam naginjući vrat da mogu govoriti.

„Jesi dobro?”, upitao je Dutch.

„Jesam”, rekla sam veselo. „Zašto?”

„Jer je tvoja glava u krilu lika koji vozi Mercedes Benz, Edgar, a to je prilično čudno ponašanje, čak i za tebe.”

„Mhm”, rekla sam odrţavajući glas neutralnim. „Ne znam o čemu govoriš, Dutch. U uredu sam.”

„Stvarno?”, rekao je napetim glasom. „Čudno, tvoj mobitel drţi osoba koja ti beskrajno sliči. Ta osoba ide na istok Long Lake Roadom.”

,,Oh, sranje”, promrmljala sam. Ponovno sam zaboravila na prokleti čip s GPS lokatorom na njegovom mobitelu koji je pratio moje kretanje. „Halo?”, iznenada sam viknula u telefon. „Dutch? Čuješ me?”

„Čujem, jasno i glasno.”„Halo?”, ponovno sam viknula.

,,Abby, ovdje sam.”

„Sranje”, rekla sam i malo odmaknula mobitel od uha. „Uvijek na ovom mjestu izgubim vezu.” Brzo sam isključila mobitel i pogledala Darrena. „Moţe ovo čudo brţe?”

„Hoćeš li mi objasniti što se zbiva?” upitao je.

„Naravno”, rekla sam. „Samo me obavijesti kad se riješimo crnog Range Rovera koji nas slijedi.”

Nakon tri minute Darren je rekao. „Tu smo. Ostavio sam ga na crvenom svjetlu.” Uspravila sam se i popravila kosu i odjeću. ,,U nevolji sam”, rekla sam. „Hoćeš li mi reći što se zbiva?” „To je bio moj dečko”, priznala sam. Darren je podignuo obrve. „Mislio sam da si sama.” Namrštila sam se. „Mislim da je to ovog trenutka istinita tvrdnja.” „Bojiš ga se?”, zabrinuto me upitao Darren. „Ne”, rekla sam gledajući iza nas. „Samo je malo ljubomoran; ne bi mu se svidjelo da

zna kako se okolo vozim s drugim muškarcem.” „Kuţim”, rekao je Darren. „Misliš da te vidio?”

„Sigurna sam”, rekla sam i uzdahnula. „Nemam pojma kako ću mu to objasniti.” „Reci mu kako na novom poslu u početku moraš raditi s iskusnim agentom za

hipoteke. To je samo posao.” Odsutno sam kimnula, dok se misli rojile po mojoj glavi. Nema šanse da Dutchu

priznam kako radim za Universal Mortgage. Bio bi bijesan da zna kako radim pedesetak metara udaljena od Dicka Wolfea. „Mrtva sam”, promrmljala sam.

Nakon nekoliko minuta stigli smo u kuću Tima i Tine Schalube. Bili su ugodan par, koji se mučio pomaţući Tininim ostarijelim roditeljima s troškovima stanovanja i liječenja. Zakasnili su s plaćanjem poreza na nekretnine i s plaćanjem nekoliko računa s kartica. Slušala sam kako ih Darren uvjerava da uzmu novu veliku hipoteku na kuću, s odgodom plaćanja kamata od tri godine. To bi značilo da će se ozbiljno zaduţiti i da neće moći financijski izdrţati.

S tom hipotekom bi oslobodili i veliku sumu gotovine, na koju su mogli podići dodatni kredit. Rekao im je da će se vrijednost njihove nekretnine povećan deset do dvadeset posto u sljedeće tri godine, jer stanuju u dobroj četvrti, a kuća je velika. To znači da će imati dovoljno kapitala za plaćanje kamata nakon tri godine.

Dok sam ga slušala, jedva sam susprezala bijes. Znala sam, intuitivno, a i iz rada u banci, da loše ekonomsko stanje u Michiganu i trenutno smanjivanje broja zaposlenih u automobilskoj industriji, neće doprinijeti rastu vrijednosti nekretnina u tako kratkom periodu. Schalubeovi su imali veliku šansu da izgube novac, a ne da ga zarade. Još gore, s hipotekarnim kreditom bez plaćanja kamate prve tri godine, četvrte će morati obaviti refinanciranje, što znači da će dobiti i znatno veću mjesečnu ratu. Pa ipak, zbog mog špijunskog rada, nastavila sam se ponašati kao da je sve u redu, smiješila sam se i kimala glavom u pravo vrijeme, dok je par nervozno pregledavao zahtjev i potpisivao ga.

Napustili smo njihovu kuću samo jedan sat nakon dolaska. Darren je bio sjajno raspoloţen. „Jesi vidjela?”, upitao je dok smo izlazili s njhove prilazne staze. „Nisu ni trepnuli kad sam dodao početne troškove zajma.”

„Vidjela sam”, rekla sam ravnodušno.

„Najlakših šest stotica koje sam ikad napravio”, nastavljao je Darren očaran kako je zeznuo Schalubeove. „Rođeni pljugeri!”

To je bilo to. Bilo mi je dosta. „Zar te to ni malo ne brine?”, upitala sam. „Što bi me trebalo brinuti?”, upitao je zbunjeno. „Ovi ljudi već imaju ozbiljnih financijskih problema, a ti ih dovodiš u još teţu

situaciju. Ni ne spominjem koliko si im maznuo za zatvaranje dosadašnje hipoteke.” „Jesam li uperio pištolj u njih?” obranaški je upitao Darren.

Namrštila sam se i okrenula glavu prema prozoru. „Ma, svejedno”, rekla sam Ţaleći što nisam drţala jezik za zubima.

„Sami su se uvalili u frku, Abby. Ja s tim nemam nikakve veze. Ako im viša sila ţeli očitati lekciju, tako da mi daju svoju lovu i malo pate zbog toga, ja sam onda pomoćnik više sile, zar ne?”

Lice mi se ţarilo dok je u meni sve kuhalo. Okrenula sam se prema Darrenu i rekla: „Jesi li ikad pomislio Darren, da ih viša sila ne namjerava ničemu podučiti? Moţda sila ţeli nešto naučiti tebe? Da napraviš nešto što je dobro?”

Darren je zakolutao očima i vratio pogled na cestu. „Znaš, nikad nećeš uspjeti u poslu s takvim stavom.”

Bogu hvala na tome, pomislila sam.

Nakon kratkog vremena Darren me ostavio kod mog automobila pa sam se brzo krenula prema uredu kako bih se srela sa Candice. Ţeljela sam biti što dalje od pljačkaške atmosfere Universal Mortgagea.

Kad sam se uvezla u garaţu preko puta mog ureda, vidjela sam Candice parkiranu na prostoru do mog. Parkirala sam na svom mjestu, uzela novčanik u kojem su bile vozačka i kreditne kartice i stavila ga u dţep jakne. Izvukla mobitel, upalila ga i stavila u torbu koju sam bacila ispod prednjeg sjedala. Pridruţila sam se Candice u njezinom terencu. „Teţak dan na poslu?”, upitala je kritično me promatrajući.

„Darren Cox je svinja”, prekinula sam je. „Reci mi nešto što još ne znam”, rekla je Candice. „Što se dogodilo?”

Značajno sam izdahnula. „Nije vrijedno priče.”

Nakon što smo se vozile nekoliko minuta, zamolila sam je da mi posudi mobitel. ,,A gdje ti je tvoj?”, upitala je dok mi ga je dodavala.

„Ispod sjedala u mom autu. Ako me Dutch hoće kontrolirati preko svog GPS-a, mislit će da sam u uredu.”

„Ostavila si tamo i torbu?” „Jesam, ali sam uzela novčanik i vozačku. Jedna stvar manje za prekapanje straţarima

u zatvoru”, rekla sam dok sam ukucavala broj telefona u mobitel. Broj je bio od moje stare prijateljice Tracy Gibson, koja je još uvijek radila u banci, koju sam napustila prije nekoliko godina. Obrađivala je sve moje zahtjeve. Prepričala sam joj detalje o Schalubeima, uključujući i telefonski broj koji sam diskretno prepisala s njihovog zahtjeva za kredit. Rekla sam da ih nazove i ponudi im bolje uvjete i program. „Razapinju ih, Tracy”, rekla sam. „Znam da im ti moţeš ponuditi bolje uvjete, kamate i ostali troškovi će biti mnogo manji.”

„Kako točno znaš da traţe zajam od Universal Mortgagea?”

„Ako ti kaţem, morat ću te ubiti”, našalila sam se. „Ozbiljno, ne moţeš reći da si ovo čula od mene.”

„Kako ću ih onda kontaktirati?” .

„Pretvaraj se da radiš u telefonskoj prodaji”, rekla sam.

„Što je protiv FCC odredbe, ako su na nacionalnoj listi zabrane poziva. Radije ne bih plaćala kaznu od pet tisuća dolara.”

Namrštila sam se. Ovo je teţe nego što sam mislila. „Sranje. Zaboravila sam na taj detalj. Budi kreativna, smisli nešto.”

Tracy se zasmijuljila. „Nedostaješ mi, curo.” „Znači li to da ćeš nešto učiniti?” „Vidjet ću mogu li nešto smisliti. Obavještavaj me ako nešto čuješ.” „Naravno.

Hvala Tracy. Stvarno si mi spasila ţivot.” Prekinula sam vezu i osjećala se mnogo bolje. Uputila sam Candice pobjednički

osmijeh. „Volim biti svinja prema svinjama.”, rekla sam.

Candice se nasmiješila i sišla s autoputa. „Gladna?”

„Kao vuk”, rekla sam, kad sam primjetila da se uputila prema Dannyjevom restoranu. „Strategiju ćemo dogovoriti za ručkom”, rekla je Candice i skrenula na parkiralište. Nakon što smo naručile, Candice je izvadila blok i počela raditi bilješke. „Jutros sam

nazvala Jackson, da provjerim prima li Lutz posjete. Očito se dovoljno oporavio i spreman je pokazati se publici. Kad uđemo, moramo proći kroz osiguranje, a zatim ćemo zatraţiti susret s Lutzom i čekati da vidimo je li Lutz dovoljno znatiţeljan da se sastane s nama. Većina zatvorenika se toliko dosađuje, da će razgovarati i s potpunim neznancima, samo da razbiju monotoniju.”

„Pretpostavljam da ćeš ti razgovarati?”, upitala sam.

Candice je kimnula. „Samo sjedi pokraj mene i pusti da radar radi. Uz pitanja o Walteru, ţelim znati tko ga je izbo i zašto. Neće mi ništa reći, ali moţda nas tvoj radar uputi na nešto. I znat ćemo kakav je igrač”, dodala je uz osmijeh.

„Ugrađeni i nevidljivi detektori laţi mogu biti od pomoći”, nasmijala sam se i ja. „Trebale bismo se pokušati sresti s upraviteljem. Ne mora razgovarati s nama, ali

moţda nam kaţe tko posjećuje Lutza i ima li ikakvu ideju o napadu na njega.” Kimnula sam. „Dobro zvuči.”

Završile smo obrok i poţurile na put, jer je Jackson bio udaljen još dva sata voţnje. Kad sam ugledala zatvor, bila sam začuđena njegovom ruţnoćom. Smješten u sredini ničeg, kilometrima udaljen od bilo kakve civilizacije. Ogromna zgrada s osmatračnicama, okruţena visokim i debelim ciglenim zidom s bodljikavom ţicom na vrhu, bila je potpuno nadrealna na praznom, otvorenom terenu.

Ništa toplog ili prijateljskog. Najeţila sam se po vratu dok sam stajala pokraj prvih vrata, koje smo trebale proći, kako bismo ušle u zatvor. Zaustavio nas je straţar, zamolio identifikacijske isprave i upitao zašto smo tu. Candice je odgovarala, ja samo kimala glavom, dok je objašnjavala da idemo u posjetu jednom zatvoreniku.

Prošle smo još dvoja vrata i dvije kontrole, prije nego što smo konačno ušle u glavno dvorište. Platile smo parkiranje, našle dobro mjesto kraj glavnog ulaza u zgradu i poţurile unutra. Obje smo ţeljele što prije obaviti posao i nestati s ovog mjesta glavom bez obzira.

Kad smo konačno ušle u zgradu, daljnji proces nije bio ni lagan, ni brz. Prošle smo osiguranje. To je uključivalo praţnjenje dţepova i Candicine torbe, skidanje cipela, pretragu detektorom i mnogo pitanja koga ţelimo vidjeti, zašto i tko smo u stvari mi? Konačno smo stigle u malenu čekaonicu. Okrenula sam se prema Candice i rekla: „Bolje da ova posjeta da rezultate, jer ovo iskustvo ne ţelim ponoviti.”

„Ovo je zatvor maksimalne sigurnosti”, odgovorila je Candice. „Mislim, ovo je mjesto gdje šalju najgore od najgorih, pa moraju biti vrlo temeljiti.”

Zadrhtala sam, dok sam promatrala otrcanu čekaonicu i blijeda lica rodbine i prijatelja zatvorenika, koji su čekali da s njima provedu nekoliko minuta. „Stvarno edukativno iskustvo, nikad više u ţivotu ne poţeliš prekršiti zakon”, rekla sam i ponovno zadrhtala.

Nakon nekoliko minuta su nas prozvali i kroz ţeljezna zatvorska vrata proveli u hodnik sa zabarikadiranim prozorima. Naši koraci su odzvanjali, pa sam ih pokušavala stišati. Straţar nam je pokazao da skrenemo iza ugla, pređemo kroz još dvoja vrata i dva hodnika, dok konačno nismo ušle u usku sobu s kabinama. Pleksiglas je odvajao nas u slobodnom svijetu od zatvorenika na drugoj strani.

Pokazali su nam posljednju kabinu pokraj zida i rekli da čekamo dok ne dovedu Lutza iz stacionara. Sjela sam pokraj Candice, pa smo u tišini čekale nekoliko minuta. Candice je iznenada pogledala na mobitel i rekla: „Sranje, moram se javiti. Ako Lutz dođe, reci mu da se odmah vraćam.” Otišla je u ugao sobe obaviti poziv.

Sjedila sam, nervozno se pitajući kad će doći Lutz. Do moje svijesti su doprli odlomci

razgovora u susjednoj kabini. „Čovjek je jučer došao k meni”, rekla je siromašna hispanska ţena do mene. „Dao mi je papire da ih potpišem i sutra mu odnesem. Tako nećemo morati prodati kuću da dođemo do novca.”

Pogledala sam je krajičkom očiju. Govorila je u telefon koji ju je povezivao sa zatvorenikom s druge strane pleksiglasa. Primijetila sam da je bila poprilično trudna. „Rekao je da ću za dva tjedna dobiti ček”. Zastala je dok je slušala odgovor s druge strane. „Ništa ne mogu učiniti! Već sam ga zamolila da poţuri, Nero, ne mogu to ubrzati!”

Intuicija mi se javljala kan luda, pa sam se okrenula u stolcu, da bolje pogledam ţenu i fokusiram se na njezinu energiju. Nije bila samo trudna, bila je i potpuno prestrašena. Energija joj je bila frenetična. Jednu ruku je zaštitnički drţala na trbuhu, a drugom je očajnički čvrsto drţala slušalicu. Nešto je bilo krivo. Njezina nervoza i činjenica da je govorila o dva tjedna počeka dok dođe do novaca, su me alarmirali.

U tom trenutku ţena je malo okrenula glavu u mom smjeru i oštro me pogledala. „Trebate nešto?”, odrezala je.

„Oprostite”, rekla sam i podignula ruku ispričavajući se. „Podsjetili ste me na nekog.” „Aha, baš”, neljubazno me odmjerila od glave do pete. „Znam ja more bijelaca kao što

ste vi. Čistim njihove kuće, skupljam njihova govna i za to sam bijedno plaćena.” Ozbiljno sam kimnula. „Stvarno se ispričavam”, rekla sam. „Bila sam nepristojna.”

Povukla sam stolicu dalje od nje nadajući se da će prestati. Glasno je rekla: „Hmh” i okrenula se prema zatvoreniku. „Ništa, samo nekakva bijela

kuja koja misli da je bolja od mene. Slušaj, moram ići. Vidimo se idući tjedan.” Tada se vratila Candice i sjela na svoje mjesto. „Je li Lutz stigao?”

„Ne, nije još ”, rekla sam.

„Jesi dobro?”, upitala je kad je pnmjetila kako se pokušavam stopiti sa zidom. „Jesam”, brzo sam odgovorila, „jedva čekam da završimo razgovor i nestanemo

odavde.” Nismo morale dugo čekati. Bruce Lutz se pojavio s druge strane pleksiglasa u

invalidskim kolicima. Iako njegovo lice nije ništa pokazivalo, oči su mu svjetlucale znatiţeljom. „Što je?”, upitao je, kad je Candice podigla slušalicu i stavila je između nas dvije.

„Dobar dan gospodine Lutz. Ja sam Candice Fusco i privatna sam istraţiteljica. Ţeljela bih vam postaviti nekoliko pitanja.”

„Što ja imam od toga?”, upitao je dok su mu oči bile na njezinim grudima. „Pomilovanje”, jednostavno je rekla Candice.

Ugao Lutzovih usana se neznatno podigao. „Stvarno?”

Candice je kimnula. „Bavimo se ubojstvom Waltera Mc-Daniela, a vjerujem da ga niste ubili vi.”

Lutz se nasmijao. „Smiješno”, rekao je. „Ukoliko me sjećanje sluţi, priznao sam to ubojstvo, gospođice privatna istraţiteljice.”

„Ljudi često priznaju zločine koje nisu počinili”, rekla je Candice. „Pitanje je zašto to čine?”

Lutz je nestrpljivo odmahnuo rukom. „Pa, morat ću te razočarati, lutko, jer sam upucao tog murjaka, a ti moţeš reći odboru za pomilovanja da mi je ţao.”

Moj detektor laţi je bio na stotki. Gurnula sam Candicino stopalo vlastitim, prije dogovoreni znak koji kazuje da Lutz laţe. „Reći ću im gospodine Lutz”, rekla je. „Jeste li sigurni u svoje sjećanje? Jeste li sigurni da netko drugi nije nekaţnjeno ubio detektiva McDaniela?”

Lutz se namrštio i pogledao je. „Prilično si glupa, iako jako dobro izgledaš”, rekao je. „Rekao sam ti da sam ja upucao murjaka.”

Moj detektor se opet oglasio, pa sam još jednom gurnula njezino stopalo. „Dobro”, rekla je Candice. „Neka bude po vašem, gospodine Lutz. Nadala sam se da vam mogu pomoći, ali to vam očito nije zanimljivo. Oprostite što sam zlorabila vaše vrijeme.”

„Samo to i radim posljednjih devet godina, medena. Zlorabim vrijeme. Tko te unajmio?”

„Član obitelji”, Candice je brzo promijenila temu prije nego što je Lutz mogao upitati tko. „Samo još jedna stvar, gospodine Lutz. Tko vas je napao?”

Izgledalo je da se Lutz malo zacrvenio. „Ostavi me na miru.” Vratio je slušalicu na mjesto, okrenuo se u invalidskim kolicima i odvezao niz hodnik s druge strane. Brzo je nestao iza ţeljeznih vrata.

„Šarmer”, rekla sam dok sam gledala kako odlazi.

„Zeznuo me na brzaka”, Candice je prigovarala. „Dođi, idemo pokušati razgovarati s upraviteljem.”

Izašle smo iz sobe za posjete i za čuvarom se vratile istim putem do prijemnog pulta. Candice je izvukla novčanik u kojem je bila licenca privatne istraţiteljice. „Stvarno bismo cijenile kad bi nam upravitelj mogao posvetiti malo vremena”, rekla je ţeni iza pulta, koju uopće nije fascinirala naša pristojnost. „Pričekajte tamo”, rekla je, podignula telefonsku slušalicu i utipkala kućni broj.

Candice i ja uputile smo se prema redu otrcanih stolaca i sjele. Dok smo čekale, pogledala sam kroz prozor i vidjela trudnicu koju sam prisluškivala. Radar se uključio i znala sam da moram s njom razgovarati.

„Vraćam se za minutu”, rekla sam Candice i uputila se van. Dok sam prilazila ţeni, mahala sam rukama da joj privučeni paţnju. „Hej!” viknula sam veselo. „Moţemo li razgovarati jednu minuticu?”

Ţena je stala i namršteno me pogledala. „Što ste vi, psihički vampir?”

Nasmiješila sam se, ne prihvaćajući uvredu. „Samo ţelim na brzinu porazgovarati s vama”, rekla sam.

„Budite brzi”, rekla je nestrpljivo. „Moram otići po dijete.”

Kimnula sam. „Stvar je u tome”, počela sam odlučivši biti iskrena: „da sam profesionalna vidovnjakinja.”

,,Oh, šutite”, rekla je i još jednom me odmjerila sa sigurne udaljenosti.

Dignula sam ruku kao da se zakknjem. „Iskreno”, rekla sam. „Znam kako mislite da sam bila nepristojna, ali vaša mi je energija zaista bila zanimljiva i nisam si mogla pomoći.”

Ţena se okrenula cijelim tijelom prema meni. Moţda mi nije vjerovala, ali sam je zainteresirala. „Što ste vidjeli?”

„Za početak, nosite curicu, točno?”

„Pa, to nije teško pogoditi”, rekla je i prekriţila ruke. Neće je biti jednostavno uvjeriti. „Imate pravo. Ali barem ćete imati sina i kćer. Vaš sin ima oko četiri godine, zar ne?” Ţena je začuđeno otvorila usta. ,,U kolovozu će imati pet.” „Jedna starija ţena ţivi s vama i pomaţe vam oko djeteta dok vi radite.” Ţena je

kimnula, njezine velike oči su netremice gledale u mene. Privukla sam joj pozornost. „Što još vidite?”

Nasmiješila sam se. „Mnogo toga”, rekla sam i uključila radar do daske. „Čovjek s kojim ste razgovarak je povezan s vama, ali to nije ljubavna veza.” „Moj stariji brat”, rekla je.

„Zabrinuti ste za njega”, rekla sam. Tehnički je ovo bilo varanje, jer joj je briga bila ispisana po cijelom kcu dok je razgovarala s njim. „Jesam”, rekla je.

Radar je radio, a meni se nije sviđala energija koja je okruţivala njezina brata. ,,S razlogom ste zabrinuti”, rekla sam. ,,U nevolji je, ali to nema veze s djelom zbog kojeg je u

zatvoru.” Ţena je stavila ruku na srce dok su joj se suze kotrljale niz obraze. „Činim sve da mu

pomognem”, rekla je. „Samo mi treba vremena”. Kimnula sam. Moja ekipa mi je sugerirala da postoje nekakvi pravni dokumenti koje

mora potpisati. „Javili ste se vlastima”, rekla sam. Njezino lice se naboralo u šoku. „Za boga miloga, nisam!”

Nagnula sam glavu i razmišljala gdje sam pogriješila. „Stvarno?”, rekla sam. „Mislila sam da morate potpisati nekakve pravne dokumente, koji će pomoći vašem bratu da se izvuče. Ţelim vas upozoriti da s tim nešto ne štima. Osjećam da će vas ti dokumenti nekako okovati.”

Bio je njezin red da me začuđeno pogleda. „Okovati?”

„Da”, kimnula sam. „Kao, okovati, ili uvaliti u zamku, na način na koji to niste očekivali. Budite vrlo paţljivi kad ih budete potpisivali.”

Dugo me gledala, a na licu joj se ocrtavao očaj, ljutnja, beznadnost. „Ništa drugo mi ne preostaje”, rekla je i krenula.

U tom trenutku sam ugledala lice svog momka. „Znam nekog tko vam moţe pomoći”, rekla sam. Upitno me pogledala. „Evo”, brzo sam izvukla novčanik iz dţepa. Pronašla sam Dutchevu posjetnicu i pruţila joj. „Poznajem ga. Moţe vam pomoći. Razmislite o tome.”

Nevoljko je uzela posjetnicu i spremila je. Okrenula se i krenula prema autu. Gledala sam je kako odlazi, a zatim se vratila u zatvor, razmišljajući kako čak ne znam ni njezino ime.

„O čemu se radi?”, upitala je Candice kad sam joj se pridruţila.

„Nisam sigurna”, rekla sam gledajući u ţenin auto.

„Pa, upravitelj će nas primiti u četiri i trideset”, rekla je. „Imamo pola sata vremena za promatranje zidova, stolaca i ljudi koji čekaju.”

Nagnula sam se prema natrag i naslonila glavu na zid, iscrpljena preko svake mjere. „Probudi me kad bude spreman”, rekla sam i utonula u san.

Nakon nekog vremena osjetila sam dodir na ruci. ,,Abby”, njeţno je rekla Candice. „Probudi se dušo, vrijeme je za pokret.”

Otvorila sam oči i protegnula se. „Čovječe, trebao mi je taj predah”, rekla sam. „Upravitelj će nas primiti?”

„Aha. Idemo. Bolje da nas ne čeka.” Slijedile smo čuvara kroz labirint hodnika s rešetkama i uz stube. Na kraju smo stigli do Čeličnih zaključanih vrata, koja su nas uvela u posve drugačiju okolinu.

„Lijepe prostorije”, rekla sam i pogledala po ukusno uređenom predvorju, gdje je ţena s crnim naočalama i frizurom koja bi izazvala senzaciju prije pedeset godina, pogledala u nas, dok smo se pribliţavale.

Čuvar koji nas je vodio stao je ispred njezinog stola i rekao: „Candice Fusco i Abigail Cooper imaju sastanak s upraviteljem, Evelyn.”

„Hvala, Jeb. Nazvat ću te kad budu gotove.” Nakon što je Jeb otišao, okrenula se prema nama i rekla: „Molim vas, sjednite. Upravitelj Sinclair će odmah doći.”

Sjele smo u dvije debelo tapecirane i nevjerojatno ugodne fotelje, miljama udaljene od plastičnih stolaca u čekaonici na kojima sam spavala. Nakon što smo se smjestile, Candice se nagnula prema meni: ,,I ovdje pričam ja, Abs.”

Kimnula sam i pokušala drţati oči otvorenima. To je bilo prikčno teško, s obzirom na razinu udobnosti. Nakon deset minuta, oglasio se Evelynin telefon pa je podignula slušalicu. Nisam čula što je rekla, ali je spustila telefon, ustala i rekla: „Upravitelj će vas primiti.”

Slijedile smo je niz kratak hodnik i pričekale da otvori vrata: „Uđite, molim vas”, rekla je. Candice i ja smo ušle. Jedva sam suzdrţala pokazivanje iznenađenja zbog veličine

prostora. Bio je to ogroman ured. Na kraju mamutske prostorije nalazio se teţak hrastov stol, iza radnog stola bio je niz velikih prozora s pogledom na zatvorski prostor. Nekoliko formalnih portreta prijašnjh upravitelja visjelo je na zidovima. Jedan od njih je pokazivao zapanjujuću sličnost s niskim, proćelavim čovjekom tankih brkova koji je sjedio za radnim stolom. Na stolu je bila pločica s imenom: Upravitelj A. Sinclair.

„Dobar dan”, rekao je dok smo Ţurile preko sobe da ga pozdravimo. „Ja sam upravitelj Sinclair.”

Kad je ustao od stola i zaobišao ga, Candice se rukovala s njim „Dobar dan, upravitelju. Ja sam Candice Fusco. Hvala Što ste nas primili nenajavljene.”

Upravitelj je razvukao svoje tanke usnice u nešto što je trebao biti smiješak, ali je više nalikovalo grimasi. „Imate sreće, danas nemam mnogo sastanaka.” Okrenuo se meni da se rukujemo.

„Drago mi je”, rekla sam. Ponovno se okrenuo Candice.

„Vi ste privatna istraţiteljica i došli ste razgovarati s Lutzom?”, rekao je, sjeo i rukom pokazao da ga slijedimo.

„Da”, rekla je Candice. „Radila sam kao istraţiteljica za Phitzburger and Weinstein, ali nedavno sam otvorila vlastitu firmu.”

Upraviteljeve obrve su zaigrale. „Osobno poznajem Phitzburgera. Kako je David?” „Dobro mu ide”, rekla je Candice. Shvatila sam da čeka da je Sinclair zapita zašto je

traţila sastanak. „Dopisujemo se e-mailom, prenijet ću mu vaše pozdrave.” Upravitelj je kimnuo. „Kako vam mogu pomoći gospođice Fusco?”

Candice se toplo nasmiješila. „Mi u stvari ţelimo pomoći gospodinu Lutzu”, rekla je. „Vjerujemo da smo naletjele na nešto što mu moţe pomoći na saslušanju za pomilovanje.”

,,Oh?”, upitao je upravitelj. „On vas je unajmio?” „Nije”, rekla je Cancie. „Treća strana.” „Tko?”

Još jedan veseo Candicin smiješak. „Bojim se da je to povjerljivo. Mene zanima moţete li baciti malo svijetla na nedavni napad na Lutza? Imaju li vaši čuvari ikakvu ideju tko ga je mogao napasti?”

Upravitelj ju je vrlo začuđeno pogledao, kao da je Candice rekla nešto na granici ludila, „spisak osumnjičenih je svakog trenutka sve duţi.”

„Lutz je imao mnogo neprijatelja?”, upitala je Candice.

„Pa, ovih dana ima više neprijatelja nego prijatelja.”

Candice je oklijevala nekoliko trenutaka pa upitala: „Kakav je Lutz u zatvoru?” „Do prije nekoliko tjedana, uzoran”, rekao je upravitelj. ,,U stvari, bio sam spreman

svjedočiti o njegovom dobrom ponašanju pred odborom za pomilovanja. A onda se počeo neadekvatno ponašati.”

Candice se blago nagnula prema naprijed. „Neadekvatno?”

„Promjena je bila drastična”, rekao je upravitelj. „Počeo je izazivati fizičke obračune i upadati u tučnjave. U jednom smo ga trenutku morali staviti u samicu.”

„Zašto se počeo tako ponašati?”, upitala je Candice.

Upravitelj je zatresao glavom. „Tko zna zašto ti ljudi rade bilo što, gospođice Fusco. To su kriminalci.”

Paţljivo sam slijedila razgovor. Kad je Sinclair zašutio, moj detektor laţi je bio vrlo glasan. Diskretno sam gurnula Candiceino stopalo vlastitim. Brzo je bacila pogled na moje stopalo pa naglo ustala. „Ne ţelimo vas više zadrţavati, upravitelju”, rekla je. „Hvala što ste nas primili.”

Čekale smo u predvorju da stigne Jeb, oprostile se od Evelyn i izašle iz zatvora Jackson. Nikad se, u cijelom ţivotu, nisam nakon izlaska iz neke zgrade bolje osjećala, a to je uključivalo i kuću opsjednutu duhovima, koju sam upravo prodavala. „Hvala bogu Što sam čista pred zakonom, Bogom i ljudima”, rekla sam dok smo izlazile s parkirališta.

„Ne sviđa ti se smještaj?”

Zadrhtala sam dok sam u retrovizoru promatrala kako zgrada postaje sve manja. „Poludjela bih unutra”, rekla sam.

„Moţda se zbog toga Lutz tako čudno ponaša”, rekla je Candice. „Moţda je poludio!” „Tko zna gospođice Fusco? Na kraju, on je kriminalac”, rekla sam oponašajući

upravitelja. „Čudan lik!”, rekla je Candice. „Podsjeća na ţabu.” „I laţe”, bijesno sam rekla. „Zna

zašto se Lutz tako ponaša.” „Izgleda mi kao tip koji se voli igrati mentalnog mačke i miša”, rekla je Candice i

pogledala prema nebu koje se sve više smračivalo. „Pribliţavamo se jakoj oluji.” I ja sam pogledala u nebo ispred nas. „Imaš pravo.” U daljini je sijevnula munja na

tamno sivoj pozadini oblaka. „Izgleda da idemo ravno u nju.” „Jesi li svezana?”, upitala je Candice dok je palila svjetla i čvrsto primila volan terenca

s obje ruke. „Uvijek”, rekla sam, primjećujući da je malo nervozna. „Ti si dobro?”

„Aha, samo mrzim voziti po olujnom vremenu. Doţivjela sam prometnu kao dijete, moja sestra je vozila. Našle smo se u oluji, koja je za nju bila previše.”

„Aha”, rekla sam i sjetila se kako je Candice jednom rekla da joj je sestra poginula u prometnoj nesreći. Vjerojatno je upravo govorila o njoj. Nisam je ţeljela dalje ometati nego je potaknuti da se koncentrira. „Sigurna sam da će sve biti dobro”, rekla sam, ali lijeva strana mi je oteţala. Sranje, pomislila sam.

Prvi sat nam je dobro išlo, iako nas je kiša zalijevala, vjetar hujao oko nas, a munje sijevale na sve strane. Vozile smo se u tišini, a ja sam nervozno promatrala kako se Candice naginje prema naprijed da vidi cestu. Nadala sam se da će oluja smanjiti svoj intenzitet, ali jedan sat prije nego što smo stigle kući, još se pogoršalo. Candice me preplašeno pogledala.

„Moramo stati”, rekla je.

„Pametno”, sloţila sam se s njom.

Na sljedećem izlazu smo se spustile s autoputa. Nismo htjele stati na autoputu po lošem vremenu i minimalnoj vidljivosti. Bile smo u nenapučenom području. Candice je pogledala lijevo pa desno na rampi, pokušavajući odlučiti kuda da krene. Rekla sam joj da skrene lijevo, tako je sugerirao moj radar, ali ona je skrenula desno, a ja joj nisam prigovarala. Bila je pod stresom i bez mojih intervencija.

Cesta na kojoj smo bile, bila je duga i ravna. Nije bilo zgrada ni sporednih putova na koji bismo mogli skrenuti. ,,K vragu”, rekla je kad smo stigle do dugog mosta. „Mislim da se trebamo vratiti i probati drugu cestu”, rekla je.

Upravo sam se ţeljela suglasiti s njom, kad sam osjetila udar odozada. „Što je...” upitala sam i skupila se u sjedalu, kad sam primjetila kako nam se pribkţava ogroman terenac.

„Kučkin sin!”, viknula je Candice. „Slijedi nas otkad smo sišle s autoputa! Trebao bi odrţavati razmak, po ovakvom vremenu.”

Candice je upakla ţmigavac. „Siđimo s ovog mosta, stanimo i pokupimo informacije o njegovom osiguranju.”

Upravo u tom trenutku terenac je ubrzao i stigao u razinu naših straţnjih sjedala. „Kog vraga radi?”, upitala sam panično kad sam vidjela kako nam je bkzu. Candice je gledala raširenih očiju u bočni retrovizor i jedva je uspjela reći: ,,Abby, drţi

se!” prije nego što se ponovno zabio u nas, ovog puta sa strane. Vrat mi se iskrivio na desno, a glava mi lupila u bočni prozor. ,,Oh!”, viknula sam.

„Sranje, sranje, sranje”, rekla je Candice i pokušala okrenuti volan. „Nešto je puklo. Ne mogu okrenuti volan.”

Ponovo smo čule turiranje. Terenac nas je lupio treći put. Udarac nas je odbacio na ogradu mosta. „Isuse!”, protisnula sam i pogledala kroz prozor na desetmetarski ponor. „Candice! Moramo se izvući odavde!”

Candice je stisnula gas i udaljila nas od ograde nekoliko metara, ali terenac je već bio uz nas i ponovno nas odgurao na rub mosta. Bile smo sasvim stješnjene uz ogradu. „Proklet bio!”, Candice je vikala dok je prijeteći pokazivala šaku vozaču. Odgovorio nam je tako da nas je nastavio udarati i gurati.

,,Oh!”, zajedno smo viknule. Naš auto nije bio jedini koji je doţivljavao ozbiljne udarce. ,,Abby!”, viknula je Candice dok je pokušavala otkopčati pojas. „Moramo izaći iz auta! Moţeš li izaći na svojoj strani?”

Otkopčala sam pojas i zgrabila kvaku na vratima. Vrata su se otvorila smo koji centimetar. „Ne mogu. Preblizu smo ogradi!”

Čula sam još jedan urlik motora iza sebe i zvuk metala dok smo udarale u ogradu. Dio ograde je pao. Nakon nekoliko sekundi smo čuli kako je bubnuo u ponor. Terenac nam se opet pribliţio. Obje smo vrištale kad nas je ponovno udarao. Straţnji kotači su bili u zraku i stršali s mosta.

Terenac je krenuo u nazad, a Candice i ja smo pogledale gdje smo. „Gurnut će nas s mosta!”, viknula je Candice.

„Učini nešto!”, viknula sam, moji zglobovi na prstima su bili bijeli dok sam očajnički stiskala kontrolnu ploču auta.

Candice se nagnula i posegnula ispod sjedala. Auto se ljuljao kao pila, kroz prozor sam vidjela kako terenac čeka i dodaje gas. „Moj pištolj je tu negdje”, Candice je bila nervozna.

„Poţuri Candice! Brţe!”, plakala sam. „Opet će nas udariti!”

Još gasa upravo u trenutku kad je Candice izvukla ruku drţeći srebrni Glock. Otkočila je sigurnosnu polugu i okrenula se u sjedalu, sekundu ili dvije prije nego što nas je ponovno udario.

„Upucaj ga!”, vikala sam i istovremeno čula tri eksplozije u autu. Sljedećeg trenutka nas je terenac opet nabio sa strane, Candice se bacila na mene dok se naš auto pomicao prema ponoru ispod mosta. Dva straţnja kotača više nisu bila na sigurnom. Visjela su iznad ponora. Auto se ljuljao; drţala sam se za ručku i za Candice, da se ne odkotrljam u straţnji dio auta.

Panično sam disala, dok sam čekala da se survamo. Sekunde su prolazile, a mi smo i dalje visjele. „Što se događa?”, upitala sam.

„Mislim da smo zakvačene na ogradi”, prošaptala je Candice. „Gdje je terenac?” „Otišao.”Niti jedna od nas nije progovorila nekoliko sekundi. „Kako ćemo se izvući odavde?”,

tiho sam upitala. „Polagano i oprezno”, rekla je Candice. „Prozor na mojoj strani nam je najbolja opcija.” Pogledala sam preko ramena i opazila da je Glock uredno odstranio većinu stakla na

prozoru. Kiša je još jako padala, pa me brinulo što će mi vani biti hladno i što ću biti promočena do gole koţe. „Zar ne moţemo sjediti ovdje potpuno mirne dok netko ne dođe?”

„Ţeliš li da to opet bude onaj terenac?”

„Imaš pravo”, rekla sam i pokušala usporiti vlastiti puls. ”Ti prva.”

Candice me potapšala po ruci i paţljivo se odvojila od mene. „Kreni odmah nakon mene”, upozorila me.

„Ne brini”, rekla sam, zadrţala dah i gledala kako poseţe za ručkom na vozačevim vratima. „Sjajno ti ide”, rekla sam ohrabrujuće. „Samo nastavi.”

Candice je na trenutak zastala i upotrijebila pištolj da očisti ostatke stakla na prozoru. „Pazi na staklo, Abby”, rekla je, stavila pištolj u hlače i izravnala se s prozorom.'

„Samo naprijed!”, ohrabrivala sam je. „Moţeš ti to, Candice!”

Kad je izvukla jednu nogu iz auta, začuo se metalni zvuk. Candice se prestala pomicati. Obje smo zadrţale dah i osluškivale. ,,Abby!” viknula je kad je podignula glavu.

„Ograda popušta!”

Zatvorila sam oči i progutala knedlu. Sranje. Preţivjela sam prokleti metak u prsima, a ovako ću završiti? U tom trenutku mi se javila ekipa s jasnom i hitnom porukom. Otvorila sam oči i oštro rekla: „Candice, ograda će izdrţati, ali moramo se brzo izvući!”

Bez gledanja i oklijevanja, Candice se izvukla kroz prozor. Vidjela sam kako nestaje s obzora i čula je kako viče: „Hajde, Abby! Sada!”

Nije mi trebalo još ohrabrivanja, jer sam se već podigla i odguravala prema prozoru. Metalni zvuk kršenja se pojačavao, ali sam ga ignorirala. Jednom rukom sam zgrabila kvaku, a drugom okvir prozora u kojem je još bilo malo stakla. Bol u dlanu bila je strašna, ali nisam stala, nego sam se odgurnula, oslobodila glavu i torzo i provukla ih kroz prozor. Osjetila sam kako me Candice rukama obuhvaća oko prsa i čvrsto drţi, dok je auto klizio niz ogradu u ponor. Pala sam na asfalt preko Candice. Vrijeme je stalo dok sam treptala, jednom, dva puta, tri puta. Čule smo jezivu buku kad je auto udario u dno ponora.

Stajale smo teško dišući na kiši, gledajući na mjesto gdje su do nedavno bila kola. „Kriste!”, rekla sam dok su mi zubi cvokotali, a tijelo drhtalo od glave do pete.

„Što sada?”, upitala sam i okrenula se prema njoj.

Candice je posegnula za mobitelom koji joj je visio oko pasa. „Mičimo se odavde!”

Pomoćnik šerifa okruga pojavio se deset minuta nakon poziva. Nakon što je pogledao

Candicin slupani terenac na dnu provalije, pozvao je pojačanje, a zatim nam ponudio deke i straţnja sjedala svog automobila da se ugrijemo. Drhtala sam dugo i obilno, Čak i kad mi je prestalo biti hladno. Nisam mogla vjerovati koliko nam je malo nedostajalo da izgledamo kao sprešano smeće.

Nakon što je stiglo pojačanje, zamjenik nas je odveo u policijsku postaju uz autoput i uzeo naše izjave. Dok smo prepričavale što se dogodilo, Candice i ja smo shvatile koliko malo znamo o našem napadaču. Jedina relevantna informacija bila je da nas je nekoliko puta udario crni ili tamnoplavi terenac. Nismo znale zašto. Tako smo bar izjavile.

Nakon što smo dale izjave, Candice je nazvala svoju baku da dođe po nas, a zatim osiguravajuću tvrtku. „Neće me više htjeti osigurati”, rekla je nakon što je poklopila telefon. Oglasila se moja desna strana. „Točno”, suglasila sam se. „Vrijeme je za traţenje nove.”

Neko vrijeme smo sjedile u tišini punoj nevjerice, izgubljene u vlastitim mislima. Trebat će još barem sat i pol prije nego što Madamme Brigitte Dubois, Candicina pomalo ekscentrična baka, stigne po nas. Imale smo vremena za razmišljanje.

Konačno, nakon gotovo sat vremena Candice je rekla: „Mislim da su nas slijedili od zatvora.”

„Slaţem se”, rekla sam. „Jesi li primjetila terenac dok smo se vozile?”

Candice je duboko udahnula. „Nisam. Zeznula sam. Koncentrirala sam se da vidim cestu. Uopće nisam gledala u retrovizor.”

„Teško je išta vidjeti po takvoj kiši i olujetini”, rekla sam.

Candice je kimnula. „Pravo pitanje je koga smo uznemirile?”

Namrštila sam se, protrljala vrat koji se počeo kočiti i rekla: „Nekog tko ima terenac.” „Kako tvoja ruka?”, pogledala je moju grubo zamotanu desnu šaku.

„Mislim da su unutra komadići stakla. Morat ću se dobro namočiti da ih izvučem.” „A da odeš doktoru?”, pokušala mi je pomoći.

„Ne, hvala”, rekla sam. „U posljednje vrijeme sam se s njima dovoljno druţila.” Čekale smo u predvorju postaje i slušale kako kiša pada gotovo dva sata. Konačno su

se otvorila vrata i u prostoriju je ušla prelijepa stara ţena s ruţičastim kišobranom. „Bonjour!”, rekla je kad nas je ugledala. Govorila je autentičnim francuskim akcentom.

„Bonjour, nana!”, odgovorila je Candice ustajući i gledajući na sat. „Počela sam se brinuti gdje si!”

Madame Dubois joj je namignula. „Prromet! C'est horrible!”

„Mogu ja voziti?” Candice je upitala i posegnula za ključevima. „Mais oui”, odgovorila je Madame Dubois dajući joj ključeve. „Kako je tvoj

automobil?” Candice me upozoravajući pogledala. „Dobro, nana. Malo je natučen, ništa strašno. Ipak, ne ţelim riskirati i voziti ga po ovom vremenu. Hvala što si došla po nas.”

„Oui, oui. Moţemo krrenuti?”

Izašle smo iz postaje. Bila sam umorna, još uvijek mokra, ukočena. Boljelo me cijelo tijelo. Ţeljela sam se samo uvaliti u kadu vrele vode. Ušle smo u ruţičasti Volvo, Madame je oboţavala ruţičasto, i uputile se kući.

Zaspala sam prije nego što smo prešle prvih deset kilometara. Sljedeće čega se sjećam bilo je njeţno drmusanje. „Abs, vrijeme je da pređeš u vlastita kola i baciš se u krevet”, govorila je Candice.

Otvorila sam oči i ogledala se oko sebe. „Stigle smo?”

„Aha. Tamo ti je auto”, rekla je i pokazala auto. Kimnula sam, pozdravila se i izašla. Bolno sam se odvukla do svoje Mazde, ušla u nju i krenula. Candice je čekala da vidi kako ću reagirati, a kad sam se izvezla iz garaţe, krenula je za mnom.

Kući sam se dovezla u stuporu. Kapci su mi bili olovni, a tijelo me toliko boljelo, da sam ga pokretala samo kad je to bilo apsolutno neophodno. Ispred svoje kuće sam ugledala crni Range Rover. „Sjajno. Ljubomorni ljubavnik očekuje objašnjenja.”

Parkirala sam i uputila se unutra. Dutch je sjedio u dnevnoj sobi i mazio Eggyja. Potpuno sam zaboravila na malog nesretnika, ali nisam očekivala da ću tako dugo ostati vani.

„Hej”, Dutch me paţljivo promatrao dok sam ostavljala torbu na pomoćnom stoliću i ukočeno krenula prema kauču.

„Bok i tebi”, rekla sam. „Dugo me čekaš?”

„Već stanovito vrijeme”, rekao je. „Dobro da sam došao, jer je frajer jedva dočekao večeru i prigodu da smoči tratinu.”

Nasmiješila sam se i pomilovala Eggyja. „Hvala što brineš o njemu.” „Nema na čemu. Što se tebi dogodilo?”

Sjela sam i naslonila glavu na Dutchevo rame. „Candice i ja radimo na slučaju.” „To sam shvatio.”

„Pa smo išle posjetiti jednog svjedoka, ali kad smo se vraćale, jako je kišilo i Candice se pokušavala izvući kada...” Glas mi je postajao sve tiši dok sam smišljala način kako mu objasniti što se dogodilo bez previše posljedične drame.

„Kada što?” nagnuo je glavu kako bi me mogao gledati uoči. „Kad je izgubila kontrolu nad vozilom. Imale smo prometnu.” „Jesi dobro?” Slegnula sam ramenima. „Sve me boli, imam nekokko modrica. Manje, više, dobro

sam.” ,,A Candice?” „Isto tako.” Dutch je spustio Eggyja i privukao zavijenu ruku da je bolje pogleda. ,,A ovo?” „Porezala sam se na staklo. Mislim da ga još imam u ruci.” „Dođi”, rekao je. Ustao je, pa podignuo i mene. „Trebaš kupku.”

Nakon kratkog vremena opuštala sam se u toploj vodi dok je Dutch radio na mojoj ruci. Imao je pincetu, povećalo i antiseptik. Promatrala sam ga nagnutog nad moju ruku i primjetila kako mu preduga kosa izgleda bolje. Očito je prihvatio moju sugestiju i rabio pjenu za kosu.

Pogledao me i shvatio da ga gledam. „Što je?”

Nasmiješila sam se. „Pjena za kosu.” Dutch je zakolutao očima. „Nisam imao vremena otići brijaču, dobro?” Uzdahnuo je.

„Sad kad znam za prometnu, moţeš li mi objasniti što je bilo ujutro?” Pogledala sam ga kao zmija plijen. „Sigurno o njemu znaš više nego ja.” Ugao

Dutchevih usana se malo podignuo. „Darren Cox, lik čije si krilo jutros istraţivala i lik s kojim si bila na nazovi spoju, ima trideset tri godine, ţivi na Gelngery Roadu u Bloomfield Villageu. U siječnju treba obnoviti licencu privatnog istraţitelja.”

Zatresala sam glavom. „Ne daj Boţe da pokušam prekršiti pravila u tvojoj blizini”, rekla sam.

„O, stalno ih kršiš, Abby. Samo ti dopuštam da to radiš.” „Darren je stari Candicin suradnik. Pomaţe nam na slučaju.” „Slučaj, slučaj”, Dutch me imitirao. „O čemu se radi, Edgar?” Instinktivno sam pokušala privući ruku kad je pincetom pokušao uhvatiti komadić

stakla. „Povjerljivo je”, rekla sam. „Moţda vam mogu pomoći”, rekao je. „Imam pristup prilično dobrim izvorima,

znaš.” Drugom rukom sam ga pomilovala po licu. „Znam”, njeţno sam rekla. „Ali dok to

Candice ne odobri, ne mogu ti ništa reći.” Mrzila sam što zlorabim Candice i nadala se da joj Dutch nije direktno ponudio pomoć. Morala bi pronaći solidan razlog za odbijanje pomoći.

„Dobro”, rekao je Dutch, odloţio pincetu i trijumfalno se nasmiješio. „Gotovo.” Pokazao mi je krhotinu, a ja sam se zgrozila. „Ova me izluđivala. Hvala Što si je

izvukao.” „Nema problema”, rekao je i prelio ranu antispetikom. „Joj!”, uzviknula sam dok mi je ruka gorjela. „Ostani ovdje dok ti ne pripremim nešto za jelo.” „Mislim da mi je friţider prazan”, priznala sam. „Potpuno?” „Jutros sam pojela posljednja jaja.” „Kako to ţiviš?”, Dutch me ozbiljno upitao. „Dan za danom, kauboju.” Nakon tridesetak minuta, dok sam se brisala, čula sam zvono na ulaznim vratima.

Obukla sam ogrtač i zadovoljno udahnula dok se miris svjeţe pizze širio prostorom. „Jesam li ti u posljednje vrijeme rekla da te volim?”, upitala sam Dutcha dok je pred mene postavljao tanjur i salvete.

„Nisi. Predlaţem da to češće govoriš, nakon čega bi trebalo uslijediti mnogo seksa.” Zasmijuljila sam se i odrezala ogroman komad pizze. „Mmhmm, tako dobro.” „Malo si gladna?”

Kimnula sam i primjetila da je fascikl na kojem sam radila za Dutcha otvoren na stolu. „Još radim na tome”, rekla sam i pokazala ga.

„Vidim”, rekao je. „Jesi li shvatila što znače 'razglednice s ruba'?”

Niječno sam zatresla glavom. „Nisam, ali znam da je vaţno. Niti jedan kontekst u koji sam to pokušala staviti nije pravi. Jedino što mogu smisliti je da su to dokazi koji se još nisu pojavili. Kad se pojave, znat ćemo.”

,,A do tada moţemo samo čekati.” „Bojim se da je tako.” „Pa, donio sam ti još jedan slučaj. Da malo promijeniš fokus interesa.” „Naravno”,

rekla sam. Uzela sam fascikl. Listajući ga, primjetila sam: „Ovo je gotovo starije od mene.” „Znam”, rekao je Dutch. „Svaki agent dobije i jedan stari slučaj, osim normalnih

svakodnevnih. Ovaj je totalno ludilo. Pročitao sam ga više od deset puta i ništa nisam našao.”

Namrštila sam se i glasno pročitala. „Cynthia Frost, stara četrdeset jednu godinu. Razvedena, ţivi sa šestogodišnjom kćeri na Fourteen Mile Roadu. Nađena mrtva u kući, slomljenog vrata, 22. rujna 1978.” Nastavila sam čitati u sebi, a zatim se okrenula Dutchu. „Zašto je to federalni slučaj?” „Cynthia je radila za CIA-u.”

„Ne lupetaj!”, rekla sam i bacila pogled na fotografiju, vjerojatno s vozačke dozvole. „Izgleda kao tipična majka kvočka.”

Dutch je kimnuo. „Zato je bila dobra. Za vrijeme Hladnog rata bila je operativka. Po onome Što sam utvrdio, jedna od najboljih u poslu.”

„Ubio ju je neki drugi špijun?”

„Ta teorija je prevladavala neko vrijeme, ali nikad nisu našli tragove koji bi to dokazali. Slučaj je sjedio u CIA-i do prije deset godina, a zatim je prešao k nama.”

„Zašto?”

„Frostičin šef je promijenio kum za koju radi. Sa špijuniranja po svijetu prebacio se na

domaći teren. Sad je GSA za cijeli Michigen.” „GSA?”, upitala sam.

„Glavni specijalni agent. Bez obzira na sve, dao je slučaj mom šefu, AGSA-u.” „Da pogodim, asistentu glavnog specijalnog agenta?”, prekinula sam ga. „Bingo”,

rekao je i namignuo. „AGSA daje taj slučaj svakom novom agentu koji se pojavi nekoliko posljednjih godina, nadajući se da će novi par očiju vidjeti nešto što nitko prije nije vidio. Početnik, koji je radio na tome prije mene, silno se potrudio, pokušavajući impresionirati šefa, ali iz svega je ispao ćorak.”

„Bivši muţ?”, upitala sam.

„Drţao je govor na konvenciji na Havajima. Dvjesto svjedoka ga je smjestilo osam tisuća kilometara daleko.” „Bivši momak?” „Ne, nitko takav nije postojao.” „Ljutiti susjed?” „Duplo ništa.”

„Je li kći nešto vidjela?”, upitala sam jer sam se sjetila da je izvještaj spominjao šestogodišnjakinju s kojom je ţivjela.

„Spavala je na katu. Ispitivala ju je policija i federalne agencije. Ničeg se ne sjeća, osim da je ujutro našla mrtvu majku u kuhinji.”

„Jeste k nedavno razgovarali s njom?”

„Nismo. Zadnji put smo razgovarali prije tri godine. Intervju je snimljen i vrlo detaljan. Radi u Birminghamu za nekog odvjetnika. Vjerojatno je mogu naći i još jednom razgovarati s njom, ali ne vjerujem da išta zna. Osim toga, ne vidim nikakav razlog tjerati je da još jednom proţivi najgori dan u ţivotu.”

„Ovo je strašan slučaj”, rekla sam i zatvorila fascikl. „Ili te stvarno mrze ili misle da si čarobnjak.”

Dutch je slegnuo ramenima. „Moţda mi treba dobar trag od moje omiljene vidovnjakinje.” Posegnuo je prema meni i privukao me u zagrljaj.

Dopustila sam mu da me obuhvati. Boţe, kako sam voljela kad me doticao. „Znaš”, rekla sam tiho. „Da nisam tako umorna, sad bih te zloupotrijebila.”

Dutch je mrdnuo obrvama i preplavio me prekrasnim smiješkom. „Ma nemoj?”, rekao je i poljubio me.

Iduće jutro se rano dignuo i otišao se otuširati i presvući u vlastitu kuću. Polagano sam se kretala jer me cijelo tijelo boljelo kao da sam nekoliko rundi provela u ringu s Evanderom Holyfieldom. Candice je nazvala dok sam pripremala kavu. „Kako si?”, upitala je.

„Sve boli.”

„Sasvim te shvaćam. Mislim da ću danas svom kiropraktičaru. Vrat me ubija.” „Ti bar moţeš ostati u krevetu. Ja moram na posao.” „Hoćeš li moći?” „Napravila sam

jaku kavu. Nadam se da kofein pomaţe pri bolovima.” „Polako, mala. Previše kofeina moţe napraviti kaos.” „Stvarno?”, rekla sam.

„Treba nam nešto za što se moţemo uhvatiti, nešto čvrsto”, rekla je Candice, ignorirajući moj sarkazam. „Treba nam nešto što će sve povezati.”

,,A da probamo s frajerom koji nam je jučer upropastio auto?” „Sjajna ideja, detektivko. Radim na tome. Ali nemamo dobar opis vozača, ni broj

registarskih pločica. Morat ćemo se oslanjati na forenzičke nalaze.” „Što znači da moţemo čekati mjesecima.”

„Točno”, rekla je. „Sigurna sam da se nešto zbiva u Universalu. Probaj dublje kopati. Sasvim sam sigurna da ćeš nešto pronaći.”

Nisam dijelila njezin entuzijazam, većinom zato što sam mrzila samu pomisao na odlazak u kaustičnu atmosferu. Ipak sam uspjela stići na vrijeme, što je bilo dobro, jer sam ukočeno hodala i sporo ulazila. Kad sam ušla u zmijsko leglo, Darren je već bio za svojim

stolom. „Hej”, rekla sam i veselo sjela do njega. „Poranio si.” Darren me pogledao postrance. „Aha, upropašten mi je jučerašnji posao.” ,,Oh?”, rekla sam glumeći iznenađenje. „Što se dogodilo?” „Schalubevi su mi ostavili poruku da su dobili bolju ponudu u lokalnoj gradskoj

banci. Pokušavam napraviti novu ponudu kako bih ih dobio natrag.” ,,Oh,” pokušavala sam glumiti sućut. „Strašno. Idem ponovo k Bree, a tebe ostavljam

da ih ponovno pridobiješ.” Darren je gunđao dok sam se dizala i kretala prema obradi.

Bree je bila za svojim stolom. „Bok”, veselo sam rekla i sjela pokraj nje.

,,Oh, bok!”, rekla je i pogledala me. „Mislila sam da sam te izgubila u zmijskom leglu.”

„Nisi. Eto mene natrag,” rekla sam. „Što danas radimo?”

„Pa, danas sam te planirala prebaciti Stacey, da naučiš zatvarati hipoteke, ali je na bolovanju, pa je ja pokrivam. To znači da ćeš i zatvaranje učiti od mene.”

„Ti i zatvaraš hipoteke?”

„Draga, ja sam multifunkcionalna.” Bree se nasmijala. „Evo”, rekla je i dodala mi hrpu košuljica. „Prvo moraš pogledati jesu li svi podaci unutra, a pogotovo je li vraćen, ili nekako drugačije pokriven, cijeli iznos kredita. Dok to radiš, idem po još kave. Hoćeš i ti?”

„Ne”, rekla sam i podigla svoju šalicu. „Opskrbljena za sada.” Bree se uputila prema kuhinji, a ja sam bacila pogled na prvu košuljicu u ruci. Velikim

slovima je pisalo ime zajmoprimca: Jacobs. Znatiţeljna, otvorila sam ga i otkrila da se radi o Sheldonu Jacobsu, veseljaku iz zmijskog legla. „Uh”, rekla sam pregledavajući sadrţaj košuljice. „Izgleda da kupuje nekretnine za iznajmljivanje.” Pogledala sam dokumentaciju i začudila se koliko je bila oskudna. Sheldon nije morao dokazivati koliko zarađuje, ili što posjeduje. Ipak, naveo je dvanaestak drugih nekretnina za iznajmljivanje. „Ne bi bih ga voljela imati za stanodavca”, promrmljala sam.

Bacila sam pogled na straţnju stranu i pogledala kuću koju je kupovao. „Zgodno”, prošaptala sam. Uz nju su bile još tri kuće, koje su sluţile kao usporedba za procijenu vrijednosti one koju kupuje. Podignula sam obrve, kad sam ponovno pogledala Sheldonovu kuću. Tri kuće za usporedbu bile su u neusporedivo lošijem stanju. „Čudno”, rekla sam.

„Što je čudno?”, upitala je Bree i sjela.

„Pogledaj ove kuće za usporedbu”, rekla sam i okrenula košuljcu prema njoj. „A, onda me uvjeri da su adekvatna mjerila za usporedbu Shelodonovog vlasništva.”

Bree je raširila oči. „Nisi to trebala vidjeti!”, zasiktala je. Otela mi je košuljicu iz ruke tolikom snagom da je oborila šalicu kave koju je odloţila na radni stol. Smeđa tekućina bila je posvuda.

„Isuse!”, zacvilila sam, kad mi se vrela kava prolila po haljini.

„Sranje!”, rekla je brzo sklanjajući stvari sa stola i skupljajući kavu papirnatim rupčićem.

„Idem po papirnate ručnike”, rekla sam i bolno poţurila u kuhinju. Vratila sam se nakon minute i pomogla joj očistiti nered.

„Moje fotografije!”, viknula je i vidjela sam nekokko uokvirenih fotografija zalivenih kavom.

„Imam ih”, rekla sam i posegnula za njima. Dok sam brisala treći okvir, zastao mi je dah. „O moj Boţe!”, rekla sam i zabuljila se u kce na fotografiji.

„Što?”, uznemireno je upitala Bree. „Je li upropaštena?”

„Nije...” rekla sam buljeći u fotku. „Samo...”

„Što?”, upitala je i uzela fotografiju iz mojih ruku. „To je moja mama. Umrla je kad sam bila mala. Ako bi se ovoj fotki išta dogodilo, počela bi vrištati.”

Blesavo sam kimnula. „Jako je lijepa”, rekla sam. U mene je gledalo kce ţene iz starog slučaja kojeg mi je Dutch donio. „Sigurno ti je bilo teško ostati bez mame tako rano.” Radar je sretno radio. Nema sumnje da se moja ekipa pobrinula za malenu koincidenciju. Sjajno su odradili posao, bila sam potpuno nepripremljena.

„Bilo je”, Bree je slegnula ramenima. „Dala bih bilo što da mogu s njom razgovarati bar još jednom”, tuţno je rekla. Ekipa se ubacila sa specijalnim zahtjevom. Čim smo završile s raščišćavanjem nereda, ispričala sam se i umjesto u zahod, kao što sam izjavila, otišla u garaţu, ušla u auto, pa nazvala određeni broj. S druge strane mi se javio pospani glas. „Halo?”.

„O, čovječe”, lupila sam se po čelu. „Theresa, oprosti! Potpuno sam zaboravila na vremensku razliku. Oprosti što sam te probudila!”

„Nema problema”, rekla je moja najbolja prijateljica iz Kalifornije. „Mačka već deset minuta hoda po meni. Morat ću se dići i nahraniti je.”

„Stvarno mi je ţao!”, ponovila sam.

„Abs, nema veze. Što je to tako vaţno, da si me probudila u cik zore?”

„Trebam uslugu”, rekla sam. „Malo je čudna, ali cijelu priču je sloţila škvadra s druge strane, tako da baš i nemamo izbora.”

Nakon što sam se dogovorila s Theresom, vratila sam se za Breein stol. Pogledala me kad sam sjela. „Čovječe, htjela sam te ići traţiti, jesi dobro?”

„Mhm?”, upitala sam.

„Otišla si na zahod prije pola sata”, Bree me podsjetila.

,,Oh!”, rekla sam i nasmijala se. „Aha, previše škroba, premalo vlakana”, rekla sam i potapšala trbuh.

„Znam kako to ide”, rekla je i okrenula se prema kompjutoru.

„Slušaj”, počela sam nadajući se da ću na pravi način načeti temu. „Razmišljala sam o nečemu što si rekla, ali nisam sigurna da ćeš moći prihvatiti moju ideju. Bar me saslušaj, OK?”

Bree me znatiţeljno pogledala. „Naravno”, rekla je. „Vidiš, ja ne zarađujem za ţivot samo ovdje.” „Da?”

„Ja sam i profesionalna vidovnjakinja.”

„Ma daj”, rekla je zainteresirano. „To je tako cool!” Nasmiješila sam se, zahvalna što me prihvaća. „Pa, moţe biti. Ali ţeljela sam ti reći da

moţemo ostvariti tvoju Ţelju, da po posljednji put razgovaraš s mamom.” Bree me zaprepašteno pogledala. „Ti to moţeš?”

„Pa, ne”, rekla sam. „Ali moja najbolja prijateljica moţe, i ţeli to pokušati s tobom, danas poslije posla.”

Breeine oči su se raširile, ali ipak je bila pomalo oprezna. „Koliko košta seansa?” „Uobičajena cijena je nešto veća od dvjesto dolara, ali ovo će biti besplatno.” „Zašto?”, upitala je. „ Mislim, nemoj me krivo shvatiti, to je sjajno, ali ti me jedva

poznaješ.” „Kao što sam rekla, moja najbolja prijateljica je stvarno dobra u tome, i napravit će

meni uslugu. A ja to ţelim, jer sam znala da ti moram pomoći, čim sam vidjela sliku tvoje mame.”

Breene oči bile su preplavljene emocijama. „Sjajna si”, prošaptala je i pogledala ostale ţene u prostoriji koje se nas prijekorno gledale jer smo pričale, a nismo radile. „Samo mi

reci gdje da dođem i bit ću tamo.” Za vrijeme ručka otišla sam u agenciju za nekretnine i potpisala ugovor za prodaju

Ferna. Imala sam punomoć Davea i Cat, pa oni nisu morali doći. Potpisala sam ugovor, dobila veliki, krasni ček, predala ključeve i tako zaključila noćnu moru investiranja u nekretninu.

Bree i ja smo u Universalu preţivjele ostatak dana. Pripremale smo dokumentaciju za zatvaranje hipoteka, ispunjavale i premetale gomile obrazaca. Sa svakom velikom omotnicom koju sam napunila i zalijepila bila sam sve više zahvalna Što ne moram uistinu ovdje raditi.

U petnaest do pet uputila sam se u svoj ured. Ţeljela sam stići prije Bree i pripremiti se za nju. Rekla sam Theresi da bih ţeljela sudjelovati u seansi i bila je oduševljena. Nekoliko puta smo već radile zajedno i to je bilo sasvim nevjerojatno. Kao da su nam se sposobnosti povećavale kad smo bile ekipa. Znala sam da mogu riješiti zagonetku ubojstva Breejine mame ukoliko bude ţeljela pričati.

Candice je napuštala ured baš kad sam ulazila. „Bok”, rekla je i namignula. Štedila je desnu stranu tijela. „Boli li te sve kao i mene?”

„Vjerojatno”, odgovorila sam. „Jesi našla nešto o terencu, koji voli gurati neduţne ljude s ceste?”

„Ne još”, rekla je. „Ali radim na tome. A kako tebi ide s popisom klijenata?” „Nikako. Zbiva se nešto još bolje. Radim na slučaju za Dutcha, a Theresa mi pomaţe.” „Kako joj ide u Kaliforniji?”

„Sjajno”, veselo sam rekla. „Jedna kablovska televizija je o njoj napravila dokumentarac.”

„Baš dobro. Idemo na piće kad završiš?” „Ne mogu. Imam planove s Dutchem”, odgovorila sam. „Mislim da mu treba malo

paţnje.” „Dobro. Čujemo se sutra.” Candice je izašla.

Prostorija je bila spremna do pet. Bree je stigla točno na vrijeme. Smjestila sam je u koţnu fotelju, ja sam sjela u drugu i stavila telefon između nas. Planirala sam upotrebljavati vanjski zvučnik za vrijeme seanse. Pripremila sam i diktafon, kako bih snimila sve detalje za kasniju analizu. U pet i deset Theresa je nazvala, kako smo se i dogovorile. Napravila sam uvod, pa smo počele s čitanjem. Theresa je preuzela vodstvo.

„Vidim starijeg gospodina”, rekla je Theresa. „Pokazuje mi slovo R, kao Rob ili Robert.”

Bree se uzbuđeno promeškoljila. „To je moj djed. Zvao se Robert.”

„Sjajno. Pokazuje mi zastavu. Bio je u vojsci?” „Da. Poručnik u mornarici.” „Govori mi da je s njim ţenska osoba čije ime počinje s G. Kao Gene ili Gina.” „Mislim da je to moja baka”, rekla je Bree. „Zvala se Virginia, ali svi su je zvali

Ginny.” „Savršeno”, rekla je Theresa.'

Kroz glavu mi je proletjela slika. „Čiji pas ima mrlje po sebi?”, upitala sam. Bree me pogledala i nasmijala se. „Naš pas se zove Mrljica.”

„Zezaš me”, rekla sam. „Pas se zove Mrljica?”

Bree je kimnula. „Moj četverogodišnji sin je ţelio dati ime psu. I to ono što je smislio.” „Sada vidim još jednu ţenu...” rekla je Theresa, a zatim joj je glas nestao. Zatvorila

sam oči i koncentrirala se, pokušavajući podići svoju psihičku energiju i prilagoditi je Theresinoj. „Toj ţeni se dogodilo nešto strašno”, nastavila je Theresa. „Kaţe da je nasilno umrla.”

Bree nije odgovarala, pa sam otvorila oči i pogledala je. Utonula je bila u stolac, preplavljena osjećajima. Suze su joj se slijevale niz obraze. „Što još dobivaš, Theresa?”, tiho sam upitala.

,,I ona upire u zastavu, ali nije bila u vojsci. Nekako je povezana s vladom.” Bree je kimnula i otvorila usta, ali čuo se samo slabi jecaj. „Samo nastavi Theresa,” rekla sam u telefon. „Njezino ime počinje s C ili S, kao Cindy ili Sandy. „Cynthia”, rekla je Bree, prigušenim glasom. „Njezino ime je bilo Cynthia.” Theresa je nastavila. „Vrlo se majčinski drţi prema tebi”, rekla je. „Je li to tvoja

mama?” Bree je kimnula i nijemo buljila u telefon. „Da”, rekla sam kako bi Theresa mogla

nastaviti. „Kaţe da je jako ponosna na tebe i da pazi na nekog čije ima počinje na T, kao Thomas

ili Timothy. On je... tvoj sin.” „Da, to je moj sin. Zove se Tony”, rekla je Bree.

Pripremala sam se za rizik koji ću preuzeti. Razlog za organiziranje ove seanse nije bila samo pomoć Bree pri opraštanju s majkom, nego i rješavanje ubojstva. „Theresa”, paţljivo sam rekla. „Ţeli li nam Cynthia nešto reći o noći kad je umrla?”

Bree me oštro pogledala, ali sam je ignorirala i usredotočila se na svoj radar. Okolni svijet je nestao, gledala sam u svijetlu kuhinju, s hrastovim ormarićima i tapetama s uzorkom suncokreta. Za stolom je sjedio čovjek. Visok i nevjerojatno zgodan, vrane kose i prodornih smeđih očiju. Bio je neobrijan, ali je nosio odijelo i kravatu koja je bila nisko vezana. Lupio je šakom po stolu, zvuk je bio toliko realan da sam poskočila.

Preko puta je sjedila Cynthia. Izgledala je mirna, bila je ledeno hladna dok je gledala u veliku omotnicu na stolu pred sobom. Glasom koji kao da je dolazio iz tunela je rekla: „Smiri se Ray. Moja kći spava.”

„Misliš da si jako pametna”, rekao je Ray. „Misliš da si sve shvatila, zar ne?”, rekao je, ustao i suzio oči u bijesu. Obratila sam pozornost na Cynthiju. Njezino lice je bilo čudno, a zatim je čovjek brzo zgrabio Cynthiju za rame i podigao je sa stolca. Nije imala vremena reagirati, vidjela sam joj strah u očima. Pokretom koji me začudio preciznošću i učinkovitošću, zgrabio ju je za bradu i uz odvratan zvuk je povukao prema gore 1 nazad. Cynthia je pala na pod.

Čovjek po imenu Ray je zgrabio fascikl sa stola, okrenuo se licem prema meni. Dah mi se zaustavio kad mi je izgledalo da se gledamo u oči, osjetila sam kako se hladim. Jako sam se tresla, kad sam otvorila oči i ugledala Bree iznad mene kako me drma, a Theresa viče preko telefona: ,,Abby, Abs, vrati se.“

Digla sam ruku kako bi me Brec prestala tresti i za trenutak se usredotočila da se ponovno orijentiram. „Što se dogodilo?”, upitala sam.

„Ne znam”, rekla je Bree i bila preplašena. „Upitala si što se dogodilo u noći kad je mama umrla i Theresa mi je rekla da je mama zašutjela. Zatim sam pogledala u tebe, a ti si gledala ravno pred sebe 1 nisi mi odgovarala kad sam te zvala.”

Theresa se javila: „Abs? Kako si?”

„Dobro, Theresa”, rekla sam i provukla ruku kroz kosu. „Samo me energija uvukla.” „Što si dobila?”, upitala je Theresa.

Bacila sam pogled na Bree, pitajući se što smijem reći. „Pa, ne baš previše”, rekla sam. „Mislim da sam vidjela unutrašnjost vaše kuće.”

„Je li ti mama nešto rekla?”, upitala je Bree. „Je li rekla tko ju je ubio?”

Razvukla sam lice u grimasu razočaranja. „Nije”, rekla sam i nisam lagala. Breejina mama mi nije ništa rekla, pokazala mi je. Tehnikalijama ću se baviti kad budem davala

informacije Dutchu. Nisam ţeljela da Bree prepozna ime Ray pa da učini nešto glupo poput suočavanja s majčinim ubojicom.

„Pa, otišla je”, rekla je Theresa. ,,U trenutku kad si pala u trans, njezina energija se za mene zatvorila.”

„Moţete li je dozvati?”, upitala je Bree. „Mislim, nisam joj stigla reći da je volim. Nije bilo vremena!”

„Hej,” rekla sam i spustila ruku na Breeinu nadlakticu. Niz licu su joj se slijevale suze. „Samo je malo povukla svoju energiju. Nije otišla zauvijek. I vjeruj mi, čuje te kad joj kaţeš da je voliš. Bilo da to kaţeš na glas ili u sebi, na oba načina ona će čuti.”

Bree je jecala, a ja sam se osjećala kao govno, jer sam iscrpila posljednje ostatke energije njezine majke, prije nego što je morala prekinuti vezu. Theresa, uvijek sentimentalna, je rekla. „Bree, preda mnom je moja knjiga klijenata i sastanaka. Imam jedan prazan termin krajem mjeseca. Moţemo li se ponovno čuti i pokušati dozvati tvoju mamu kad se malo odmori?”

Bree je kimnula prema telefonu i rekla. „Fantastično. Hvala.”

„Dobro. Abby će ti dati moj broj telefona, a ti me nazovi u isto vrijeme tridesetog. U redu?”

„Hvala, T”, rekla sam, utiskujući u mozak kako Theresi moram poslati ogroman buket cvijeća, jer je sjajna prijateljica.

„Bilo mi je zadovoljstvo. Moram ići. Bree, drţi se i raz govarat ćemo za nekoliko tjedana.”

Nakon što je Theresa prekinula, Bree se pribrala uz pomoć nekokko papirnatih maramica i gutljaja vode. „Ne mogu vjerovati kako sam se raspekmezila”, rekla j e.

„Ponekad ne shvaćamo koliko nam netko nedostaje dok se ponovno ne susretnemo”, rekla sam.

Bree je kimnnula. „Moram ići”, rekla je i ustala. „Puno ti hvala, Abbs. Ti i Theresa ste nevjerojatne. Ne mogu vjerovati da ti trebaju dva posla. Da imam tvoj talent, radila bih samo to.”

Nasmiješila sam se i nisam komentirala. „Pazi na sebe, u redu?” „Hoću. I ako ti se ikako mogu oduţiti za ovo, samo reci.” „Zapamtit ću”, rekla sam. Te večeri sam začula kucanje na vratima. „Uđi, Dutch”, viknula sam iz kuhinje u kojoj

smo Eggy i ja jeli čips i salsu. „Zašto jedeš?”, upitao je kad je ušao i vidio me kako se sretno hranim.

Dobacila sam čips Eggyju koji ga je glasno zagrizao i mahao repom. „Potpisivala sam ugovor za Fern pa nisam stigla ručati.”

„Kako to da nisi imala vremena? Imala si cijeli dan”, rekao je.

Otpila sam veliki gutljaj Coca-Cole i pokušala smisliti brzi odgovor. Odlučila sam promijeniti predmet razgovora i natjerati Dutcha u defanzivu. „Kad već govorimo o cijelom danu, još se nisi ošišao”.

Dutch je nesvjesno provukao ruku kroz kosu. „Morao sam otkazati. Cijeli dan sam bio na brifinzima.” „Mogu te ja ošišati”, ponudila sam se. „Znaš šišati?”

„Naravno”, rekla sam i pomislila: Koliko to teško moţe biti?

„Dobro. 'Ajmo to obaviti prije večere.”

„Moţe”, rekla sam i osjećala se frivolno, zahvaljujući kombinaciji kofeina, šećera i soli u ogromnim količinama. „Smoči kosu, a ja idem po Škare.”

Otrčala sam do kupaonice i u ormariću pronašla stare škare koje sam ponekad upotrebljavala kad je trebalo ukloniti poneku kovrču, a nije mi se plaćalo pedeset dolara za frizuru. Uzela sam i ručnik i češalj pa se uputila u kuhinju. Dutch je sjedio na kuhinjskom

stolu mokre kose i izgledao pomalo nervozno. Nasmiješila sam mu se puna entuzijazma i omotala ručnik oko vrata, gurajući ga u

ovratnik, a zatim ga počela češljati. Upravo sam mu namjeravala objaviti svoje veliko otkriće kad je zazvonio telefon. Bacila samo pogled na broj s kojeg poziv dolazi. Theresa. „Hej curo”, javila sam se.

„Kako se osjećaš?”, upitala je.

Stavila sam slušalicu između ramena i uha i nastavila češljati Dutcha. „Dobro. Samo sam bila povučena u eter na minutu, dvije.”

„Pretpostavljam da si vidjela mnogo više nego što si rekla Bree”, rekla je Theresa. Uzela sam škare i privukla pramen Dutcheve kose. „Jesam, naravno”, rekla sam i

zvecnula škarama. „Bilo je jezivo”, dodala sam i uzela drugi pramen. „Kladim se da jest”, rekla je Theresa. „Slušaj, zovem te zato što mi se Cynthia javila

danas poslije podne.” „Zezaš me”, rekla je dok su mi škare zveckale.

„Ne”, Theresa je ozbiljno rekla. „Imala sam klijenta, kad se pojavila. Preuzela je centralno mjesto i nije se htjela maknuti dok joj nisam obećala da ću prenijeti poruku.”

„Za Bree?”

„Ne,” rekla je Theresa. „Za tebe.” Zinula sam. „Mislim da mi se neće svidjeti što mi imaš reći.”

„Nije tako strašno”, rekla je Theresa. „Inzistirala je da ti prenesem da paziš na Bree jer bi mogla biti u stvarnoj opasnosti.”

Osjetila sam kako se jeţim. „Zato joj nisam rekla Što sam vidjela”, rekla sam. „Bojala sam se da bi mogla napraviti nešto glupo.”

„Pa, pripazi na nju. Njezina majka je uţasno zabrinuta.” Zazvonilo je zvono na vratima.

„Kuţim T. Moram ići, netko zvoni. Još jednom hvala.” Prekinula sam vezu, potapšala Dutcha po glavi i rekla mu: „Drţi se kauboju, idem vidjeti tko je to.” '

Uputila sam se prema vratima, otvorila ih i otkrila Davea kako pokriven piljevinom stoji i izgleda zastrašujuće. „Isuse, kad se očistiš, bit ćeš lakši pedeset kila.”

Dave se pogledao i lupio po prsima. Oblak piljevine se dignuo oko njega. „Oprosti. Radim na novom poslu i malo je naporan.”

„Došao si po ček?”, upitala sam ga i udaljila se od hodajućeg skladišta piljevine. „Aha”, rekao je. „Napisao sam Ček za tvog prijatelja s kamenjem, pa moram osigurati

pokriće.” Pogledala sam ga preko ramena dok smo ulazili u kuhi nju. „Davide, tako sam

ponosna na tebe. Tako brzo odrastaš.” Dave je okrenuo očima. „Pa, bila mi je dobra ţena svih tih godina.”

„Samo pomisli kako će tek biti dobra s velikim prstenom na ruci? Sjedni i dat ću ti ček.”

Dave je paţljivo prekoračio kosu na podu, zaobišao stol i sjeo preko puta Dutcha. „Šišanje, kompa?” rekao je i potapšao Dutcha po ramenu.

,,Abbyna ideja”, odgovorio je Dutch bez entuzijazma.

Zgrabila sam torbu sa stolića i upravo sam ţeljela uroniti unutra da izvadim ovjereni bankovni ček koji sam napisala za Davea, kad sam uhvatila pogled koji je Dave uputio Dutchu.

„Što je?”, upitao je Dutch, kad je uhvatio izraz Daveovog lica, koje je bilo mješavina šoka i strave. „Uh...”, rekao je Dave.

„O Boţe”, rekao je Dutch i rukom prošao kroz kosu. „Koliko je loše?”

Dave je ustao. Rekao je nervozno me gledajući. „Znaš što? Vas dvoje ste u poslu. Svratit ću ujutro prije nego što se banke otvore i pokupiti ček.”

,,Abby!”, Duch se okrenuo prema meni. „Donesi ogledalo!”

U tom trenutku sam uočila da izgleda kao netko tko je imao blizak susret s kombajnom. „Vidimo se!”, Dave je rekao i uputio se prema ulaznim vratima.

„Mogu to popraviti!”, rekla sam kad je Dutch ustao, a lice mu poprimilo ruţičasti odsjaj.

„Donesi... mi... ogledalo!”, zaurlao je. Progutala sam knedlu i odbila. „Dobro”, rekao je i bacio ručnik dok me obilazio.

Stavila sam obje ruke na njegova prsa i rekla: „Čekaj. Kunem se, mogu to popraviti!” „Ne mogu vjerovati da sam ti to dopustio”, rekao je. Izraz je jasno pokazivao

mješavinu ljutnje i strave. „Nije tako strašno!”, rekla sam i bacila mu se oko struka očajnički ga pokušavajući

spriječiti da se dokopa ogledala. Dutch me odvukao do kupaonice. Nisam ga puštala dok nije bio na korak od

ogledala. A onda sam pobjegla.

Čula sam kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Priznajem, moţda je više zvučalo

kao lupanje vratima nego kao zatvaranje. Nakon nekoliko sekundi sam otvorila vrata kupaonice i provirila. „Dutch!”, oprezno sam viknula. „Dutch?”, ponovila sam još jednom, ali do nogu mi je dotrčao samo Eggy. „Je li otišao?”, upitala sam ga, a on mi je odgovorio mašući repom.

Uzdahnula sam, izašla iz kupaonice i podignula ga. „Ovaj put sam stvarno zabrljala”, rekla sam mu. Eggy je nastavio mahati repom i slinavo me oblizivati. Slagao se sa mnom.

Čula sam kako se ulazna vrata ponovno otvaraju. Čvrsto sam stisnula Eggyja, spremajući se još jednom zbrisati u kupaonicu. Oboje smo slušali kako se oglasio televizor. Prostor su ispunili zvuci košarkaške utakmice.

Konačno sam skupila hrabrost i ušla u dnevnu sobu. Dutch je sjedio na kauču s nisko navučenom FBI šiltericom. Prameni kose su stršali ispod kape i jedva sam uspjela ostati ozbiljna. „Ţeliš li nešto jesti?”, upitala sam, ali nije me pogledao kad sam ušla u sobu.

„Naručio sam tajlandsku večeru”, rekao je. „Stići će za dvadesetak minuta.” Dutchov glas je bio nizak i ravan, što je značilo da je maestralno ljut.”

„Super”, rekla sam i spustila Eggyja. „Hoćeš pivo?” Kad ne znaš što napraviti s maestralno ljutitim dečkom, ponudi alkohol, mnogo alkohola.

Dutch je kratko potvrdno kimnuo.

Poţurila sam u kuhinju i izvukla dva piva te ohlađenu kriglu iz hladnjaka. Otvarajući piva, odnijela sam ih u dnevnu sobu, stavila ih pred Dutcha i natočila mu pivo. Kad mi nije zahvalio, vratila sam se u kuhinju, stavila čips u dekoriranu zdjelu i preko njega istresla salsu. „Ništa nije bolje s pivom od čipsa i salse!”, rekla sam veselo.

Dutch je promrmljao i prebacio na CNN. Sjela sam na koţnu fotelju do njega, a Eggy mi je skočio u krilo. Svi smo sjedili u tišini i gledali 'televiziju dok nije zazvonilo na ulaznim vratima. Skočila sam i zgrabila torbu. „Ja plaćam!”, rekla sam Dutchu koji je i dalje ispod svoje kape nepokolebljivo gledao u bljeskajuće slike.

Platila sam večeru i odnijela je u kuhinju. Veći dio sam stavila na tanjur i krenula prema sobi kad sam se odlučila vratiti do friţidera i uzeti još jednu pivu. Sigurno je sigurno.

„Izvoli”, rekla sam i spustila tanjur i pivo pred njega. Čekala sam nekoliko sekundi da mi zahvali, ali dobila sam samo mumljanje bez skretanja pogleda s televizora.

Uz teţak uzdah, vratila sam se u kuhinju po vlastiti tanjur. U dnevnoj sobi sam sjela pored Dutcha i jela u tišini. Nakon sat vremena, sakupila sam snagu i rekla: „Riješila sam ti slučaj”.

Dutch me letimično pogledao.

„Znam tko je ubio Cynthiju Frost.” Eto rješenja. Dutch je utišao televizor i okrenuo se prema meni. Ništa nije rekao, čekao

je da nastavim. „Otkrila sam Cynthijinu kćer”, rekla sam nervozna pod njegovim pogledom. ,,I

nagovorila je da mi dopusti da kontaktiramo preko Therese njezinu majku. Uspjele smo pa mi je Cynthia pokazala svoje ubojstvo.” „Nastavi”, rekao je Dutch kad sam prestala govoriti.

„Dobro sam pogledala čovjeka koji ju je ubio. Zove se Ray, ne znam mu prezime. Ali mogu raditi s crtačem i napraviti foto robot.”

Dutch je uzeo mobitel i nazvao. „Hej Uli, ovdje Dutch. Znam da je petak navečer, ali moţeš li doći u Royal Oak i napraviti jedan crteţ? Moja cura je profesionalna vidovnjakinja

i kaţe da ima dobar opis čovjeka koji je ubio Cynthiju Frost.” Zastao je, saslušao odgovor pa nastavio. „Sjajno. Evo ti adresa...”

Oprala sam suđe dok smo čekali Uli. Dutch me i dalje ignorirao pa sam malo pospremala kuću. Nisam ţeljela da Uli pomisli kako sam neuredna.

Zvono na ulaznim vratima se oglasilo u trenutku kad sam odlagala usisavač. Dutch se dignuo i otvorio vrata. Pozdravio je prekrasnu pedesetogodišnjakinju smeđe kose i očiju boje ebanovine. Nosila je raskošan šal boje lavande preko bijele svilene košulje, uske traperice i visoke pete. Imala je tanke prste i vrlo vidljive vene na rukama. Izgledala je umjetnički i istog trenutka mi se svidjela. „Drago mi je i dobrodošli”, rekla sam kad nas je Dutch upoznao.

Primjetila sam da je Uli začuđeno pogledala Dutcha. Nakon što je ušla u dnevnu sobu, sjela i spustila svoj blok, pogledala ga je paţljvije, pokazala rukom prema glavi i upitala: „A što se tebi dogodilo?”

Promatrala sam kako je pocrvenio dok je odgovarao: „Moja cura me odlučila ošišati dok je brbljala na telefon.”

Ulina ruka je poletjela prema ustima dok je pokušavala stišati smijeh. „Shvaćam”, rekla je i pročistila grlo. „Nakon što završimo skicu, mogu ti to srediti.”

„Hvala Uli, ali ne ţelim te gnjaviti.. ” „Sredit ću ti to”, rekla je odlučno. „Bila sam frizerka u Njemačkoj. Mnoge sam dobro

ošišala.” Dave joj se ukočeno nasmiješio. „Zašto ti i Abby ne počnete? U kuhinji je bolje

svjetlo.” „Ja”, odgovorila je i slijedila ga u kuhinju.

Sjele smo za stol, a Dutch se vratio u dnevnu sobu. Dok je vadila svoj pribor tiho sam je upitala: „Stvarno mu moţete srediti kosu?”

„Ja. Mogu. Idući put nemojte telefonirati sa škarama u rukama.” „Vjerujte mi, to je posljednji put da mu se pribliţavam sa škarama.”

Uli je počela crtati pitajući me opće stvari o obliku Rayevog lica, nosa, usta, ušiju i očiju. Pokazala mi je nekoliko crteţa kako bih mogla izabrati najsličnije.

Zamolila me da sjednem do nje kako bih je mogla voditi dok crta osnovni oblik i sjenci. Kad smo bile već solidno u procesu, primjetila sam kako se

mršti. Raspitivala se o Dutchu i meni, jesam li ikad bila kod njega na poslu, poznajem k njegove kolege ili šefa. Na sva pitanja sam joj odgovorila niječno. Nije mi bilo jasno što joj ta informacija znači. „Imala si viziju ovog čovjeka i zato znaš da je ubio Cynthiju?”

Ispričala sam joj o Bree i Theresi i kako me uvukla energija. Opisala sam Što sam vidjela, kako je Cynthija poznavala svog ubojicu, da se zvao Ray i da joj je slomio vrat kao od šale. Uli je nastavila raditi po mojim uputama s dubokom koncentracijom i zabrinutošću. Nakon sat vremena napravile smo stvarno dobar crteţ, a nakon dva stigle smo gotovo do crno - bijele fotografije čovjeka. „To je on!”, rekla sam kad je bila gotova. „Čovječe, Uli, stvarno si dobra u ovome!”

„Jesam”, rekla je, ali pogled joj je bio odriješi, i hladan. „Dutch”, pozvala ga je preko ramena. „Gotove smo.”

Dutch je došao u kuhinju u malo boljem raspoloţenju, ali to je moglo biti i zbog treće pive. Kad je pogledao crteţ i njegovo lice je postalo vrlo ozbiljno. Dugo je gledao crteţ, okrenuo se prema meni i upitao: „Jesi sigurna da je to Čovjek kojeg si vidjela?”

„Jesam”, upitno sam ga pogledala. „To je čovjek koji je ubio Cynthiju.” „Što ćeš sada?”, Uli je upitala Dutcha. Dutch je protrljao lice. „Ubij me ako znam!” Namrštila sam se. Ne volim biti ona koja ne zna. „Moţe li mi netko objasniti što se

događa?” Uli je istrgnula stanicu s crteţom iz bloka i ostavila je na kuhinjskom stolu. „Neću ni

pisnuti dok ne odlučiš što ćeš s ovim”, rekla je Dutchu. Kimnuo je, a ona ga je zgrabila za ruku i gurnula na stolac u kojem je sjedila. „Trebaju mi škare i ručnik”, rekla je.

Pogledala sam u Dutcha koji je i dalje zabezeknuto gledao u crteţ na stolu. „Škare su ovdje, a za trenutak se vraćam s ručnikom”, rekla sam.

Nakon pola sata Uli je završila s Dutchem. Kosa mu je bila malo kraća nego inače, ali je sjajno izgledao. Zahtijevao je da se gleda u ogledalo dok ga je šišala kako bi pazio što radi i na vrijeme intervenirao. Kad je završila, odahnuo je zadovoljan njezinim poslom.

„Sjajno si to obavila”, rekao je. „Bolja si od mog brijača.”

Uli se nasmiješila i pospremila svoje olovke i blok. „Ako hoćeš šišanje, samo mi se najavi. Imam priručni salon u kući.” Rekla je i pruţila mu posjetnicu. „Ali nemoj reći nikom drugom. Znaš kako Biro gleda na takve stvari.”

„Ne brini”, rekao je i spremio posjetnicu u novčanik. „Hvala što si došla.”

„Ako odlučiš prešutjeti ovaj crteţ, shvatit ću”, rekla je prije nego što je otišla. Dutch je kimnuo glavom. „Hvala Uli, ali nema šanse. Moram samo smisliti kako dalje

proslijediti informaciju.” Kad je Uli izašla, stala sam pred Dutcha, prekriţila ruke i čekala. „Što je?”, upitao je.

„Tko je čovjek na crteţu?” „Bolje da ne znaš”, odgovorio je. „Uključit ću radar i postaviti nekoliko pitanja.”

Dutch me paţljivo pogledao i konačno uzdahnuo. „Čovjek na crteţu je mlada verzija Asistenta glavnog specijalnog agenta za Michigen. Zove se Raymond Robillard.”

Pala mi je donja vilica. „To je tvoj šef?”

„Da”, rekao je Dutch. „Nikad ga nisi vidjela pa nisi mogla izvući njegovo lice iz sjećanja što, po mom mišljenju, daje ogroman kredibilitet ovom crteţu.”

„Što specijalni agent iz Biroa ima s operativkom CIA-e?”, upitala sam. „Mislim kako su se uopće sreli?”

,,Ray je radio u CIA-i. Došao je k nama zajedno sa svojim šefom Donom Winstonom. U osamdesetim je bio Cynthijin suradnik.”

„Zašto ti je dao da radiš na ubojstvu koje je sam počinio?”

Dutch se suho nasmijao. „Zbog dva razloga. Tko bi posumnjao u čovjeka koji se brine da istraga ostane stalno otvorena i nikad zaboravljena. Drugo, ja sam agent početnik, pa dodijeljujući slučaj svakom novom početniku, osigurava da ga ne dobije iskusan i sposoban agent. Svi misle kako pokušava riješiti slučaj, a samo prodaje maglu.”

,,A ako nađeš nešto inkriminirajuće, moţe te usmjeriti u drugom smjeru ili te maknuti sa slučaja.”

„Bingo”, rekao je Dutch. „Sigurno nije računao na to da će Cynthia razgovarati s najboljom prijateljicom moje djevojke, a njoj omogućiti svjedočenje zločinu.”

„Baš si sretan što me imaš”, zapjevušila sam.

„Još sam sretniji što je policijska crtačica i frizerka”, odgovorio je. Isplazila sam mu jezik, a on se nasmijao, ali se brzo uozbiljio. „Ovo će biti jako teško dokazati.” rekao je. „Imaš li još kakvu informaciju od Cynthije koja bi mi mogla pomoći?”

„Imala je neke podatke o njemu”, rekla sam kad se uključio radar. „Na stolu je bila velika omotnica koju je Ray odnio sa sobom nakon što ju je ubio.”

Dutch je sjeo na kauč. Bio je umoran i uznemiren. „Imaš li ideju što je bilo u omotnici?”

Sjela sam se na kauč i usredotočila se na omotnicu. Ulovila sam vezu s Las Vegasom.

„Ima veze s nečim u Aziji, mislim s Tajlandom.” Dutch je posegnuo za olovkom i papirom i nešto zapisao. „Još nešto?” Kimnula sam. „Čudno, postoji veza i sa San Franciscom.” „Kuţim.” Najeţila sam se. „Dutch”, rekla sam tiho. „Da?” „Budi jako paţljiv.” Nasmiješio se, spustio papir i olovku i zagrlio me. „Hoću, lutko”. Pa me poljubio,

dugo i ozbiljno. Iduće jutro smo Candice i ja bile u teretani. Obje smo bile krute i bolne, pa smo lakše

trenirale. Manje dizanja utega, više istezanja. Na kraju sam se osjećala znatno bo lje. „Hoćemo na doručak?”, upitala me Candice kad smo došle do auta. „Uvijek”, rekla sam joj. „Idemo na omlet?” „Cool”, rekla je. „Vidimo se kod Spaga.” Candice je izvezla auto s parkirališta prije mene i krenula na sjever Woodward

avenijom. Kad smo se pribliţile Thirteen Mileu, osjetila sam kako mi bride ruke i uključio se radar. Bacila sam pogled na retrovizor i dah mi je zastao. Crni terenac koji je imao oštećenja na prednjoj strani bio je nekoliko automobila iza mene i ubrzavao u mom smjeru. „Sranje!”, rekla sam.

Zgrabila sam torbu za trening i pokušala je otvoriti jednom rukom kako bih izvukla mobitel. Otvarač se zaglavio. Bacila sam pogled na retrovizor i vidjela da me crni terenac sustiţe. Pogledala sam na cestu ispred sebe i naglo zakočila. Auto iza mene se gotovo zabio u mene. Srce mi je lupalo pa sam počela duboko i polako disati.

Pogledavši natrag, vidjela sam da je terenac nestao. Odahnula sam i pogledala naprijed. Candice je bila nekoliko automobila ispred mene i prošvercala se na ţuto, a terenac je jurio za njom na crveno kroz raskršće. „Ne!”, viknula sam i zakočila na semaforu. Uţasnuta sam primijetila da sam blokirana sa svih strana.

Posegnula sam za torbom za trening i otvorila je objema rukama. Dršćućim prstima sam pokušavala pronaći sićušni mobitel. Pogledala sam i vidjela kako crni terenac sustiţe Candicina iznajmljena kola. Konačno sam pronašla mobitel. Brzo sam nazvala Candice. Javila se njezina sekretarica. „Candice! Pogledaj u retrovizor! Crni terenac! Odmah iza tebe je!” Vikala sam.

Na semaforu se upalilo zeleno pa je kolona krenula. Bacila sam mobitel u krilo i koncentrirala se na voţnju. Vidjela sam terenac i Candice oko pola kilometra ispred sebe. Spago je bio na lijevo, vidjela sam kako Candice skreće, a slijedi je terenac, dok sam se kretala ubrzavajući kroz promet. Ponovno sam uzela mobitel i nazvala je. Ponovno se nije javila. Prokleta sekretarica. Sigurno je isključila mobitel u teretani.

Poderala sam cestu brzo vozeći dok sam se trudila što prije stići do Spaga. Kad sam konačno stigla na skretanje morala sam čekati da se četiri trake prometa raspetljaju prije nego što sam skrenula. Kad sam stigla uz škripanje guma, ugledala sam na udaljenom dijelu parkirališta plavu kosu Candice. Bila je u uglu parkirališta, kola joj je blokirao veliki terenac. Ogroman čovjek se nad nju nadvio i tresao prstom.

Uputila sam se prema njima s blistavom idejom da se svojom Mazdom zabijem u čovjeka, ali Candice je bila preblizu. Naravno, moja kola su bila definitivno manja, ali mogla sam ga dovoljno omesti da Candice pobjegne.

Čovjek je čuo kako se pribliţavam jer se malo okrenuo kad sam se pribliţavala. Zakočila sam i stala oko metar od njega. Zgrabio je Candice i privukao je na svoju stranu.

Iskočila sam iz auta, adrenalin i bravado su kolali mojim venama. Viknula sam neka je pusti.

Div je izgledao ponešto zbunjeno, a tada mi je rekao: „Ne miješaj se u ovo!”

Primjetila sam da je uperio pištolj u Candiceina prsa. Izgledom lica mi je dala do znanja do budem oprezna. Podignula sam ruke u zrak i rekla: „Nemoj joj nauditi!”

„Ulazi u kola i odlazi!”, rekao je div. „Odmah!”

Pogledala sam Candice. Kimnula mi je, ali bilo mi je teško disati i pomaknuti se. „Pusti je!”, molila sam.

„Rekao sam ti da nestaneš!”, viknuo je div, usmjeravajući pištolj prema meni. Candicina ruka se pomaknula brzo i precizno. Pokret je bio prebrz da ga slijedim, ali

zavrnula mu je ruku i pištolj je odletio u zrak. Trenutak poslije je bio na podu, s pištoljem uperenim u glavu. Ruka mu je bila na leđima, a šaka usmjerena prema gore pod vrlo bolnim uglom.

Nakon toga ga je Candice lupila u nos ne ispuštajući njegovu ruku. Pokušao se pomaknuti, ali ga je povukla za ruku, pa je bolno viknuo. Obratila mi se: ,,Abby, imaš mobitel?”

„Imam”, rekla sam zbunjena razvojem događaja.

„Nazovi konjicu i neka ovu uš strpaju iza rešetaka.”

Ubrzo su stigla dvoja patrolna kola i jedna neoznačena. Milo je izašao iz neoznačenog auta u prekrasnom crnom odjelu s metalno ruţičastom kravatom i bijelom košuljom. Krenuo je prema nama dok su diva pospremali u patrolna kola. „Kad god je neka frka u gradu, ti si uvijek u središtu, Abby.” Nasmijao se.

„Privlačim nevolje ţivotinjskim magnetizmom”, odgovorila sam mrtva hladna. „Gospođice Fusco”, rekao je i kimnuo Candice.

„Gospodine Johnson”, odgovorila je. ,,Abby i ja smo prekjučer bile izgurane s autoputa, a ovo je čovjek koji je to učinio.”

Milo se okrenuo prema meni. „Zna li to Dutch?”

Kimnula sam glavom. „Naravno. Rekla sam mu da smo imale saobraćajku.” Milo se počešao po bradi. „Čini mi se da si mu rekla da je netko naletio na vas.” „Naravno”, kimnula sam. „Čovjek je definitvno naletio nekoliko puta.”

Milo se nasmijao. Okrenuo se prema Candice. „Mogu li dobiti istinit i izravan odgovor od vas?”

„Ovisi što me budete pitali”, odgovorila je.

„Sjajno”, rekao je i izvukao notes i olovku iz dţepa. „Uzimanje izjave od dvije pametnjakovićke je sjajan početak dana.”

Candice i ja smo potpuno surađivale s Milom. Jedino mu nismo rekle na kakvom slučaju radimo. Candice je većinom pričala, a kad je pokušao doznati koga smo posjećivale u Jacksonu odgovorila je kako mu ne moţe reći jer je to povjerljivo.

„Zašto?”, upitao je Milo. „Jer ne ţelim da policija prčka po slučaju koji sam dobila od građanina. Moram štiti

povjerenje i privatnost klijenta.” Dobacila sam Candice zahvalan pogled. Milo se počešao po glavi, pogledao me i pomislio da ću moţda ja izustiti kakvo ime.

,,Abby?” upitao je. „Ţeliš li mi pojasniti s kim ste razgovarale i zašto?” „Ne mogu”, rekla sam i pokušala izgledati kao da se ispričavam. „Candice me

zaposlila da joj pomaţem u istrazi, što znači da mi je šefica. Ako ona šuti, moram i ja.” „Kuţim”, rekao je. Začuli smo buku velikog kamiona koji je skretao na parkiralište. „Jeste li ga identificirali?”, upitala sam znatiţeljna tko je div.

„O, jesmo”, rekao je Milo. „Imao je more različitih isprava. Tri različite vozačke dozvole u novčaniku, jedna u autu. Pretpostavljam da su sve četiri laţne, ali vjerojatno su njegovi otisci u sustavu. Vodimo ga u postaju, uzet ćemo mu otiske i identificirati ga, a zatim optuţiti zbog napada smrtonosnim oruţjem. Kad obradimo njegov auto i

usporedimo nalaze s vašim autom, optuţit ćemo ga i za pokušaj ubojstva.” „Sjajno”, sretno sam rekla. „Lakše mi je kad znam da je čovjek koji nas je pokušao

ubiti u buksi.” „Polako, draga”, ozbiljno je rekao Milo. „Ima šansu da mu odrede jamčevinu, pa će

biti vani za dan ili dva. Nazovite klijenta i recite mu da je slučaj preopasan i da odustajete od njega.”

Candice mu se sardonično nasmijala. „Stvarno cijenim vaš savjet, detektive. Ipak, radije ne bih mijenjala ime agencije u Candice Fusco, privatna istraţiteljica - kukavica.”

Suspregnula sam smijeh. Kad me Milo ljutito pogledao, odlučno sam mu uzvratila pogled i rekla kako je potpuno podrţavam. Njegov metalni pogled me učinio nervoznom. „Nećeš ništa reći Dutchu, zar ne?”

Prepredeno mi se nasmiješio kad je nanjušio slabo mjesto. „O hoću, sve ću mu ispričati. Znaš kako uţiva slušati o tvojim dogodovštinama u policiji Roval Oaka. To je telefonski poziv koji jedva čekam, Abby.”'

K vragu. „Dobro”, rekla sam i uzela mobitel. Nazvala sam, prislonila mobitel na uho i počela govoriti nakon znaka: „Bok, Dutch. Slušaj, Milo će ti ispričati stvarno smiješnu priču o saobraćajki koju smo Candice i ja doţivjele. Vjerojatno će ti napričati gomilu gluposti o nekom čovjeku koji je na parkiralištu Spaga pokušao upucati Candice, ali ţelim da znaš kako je Candice sjajno reagirala. Nema problema. Milo je samo veliki debeli cinkaroš. No, u svakom slučaju, moramo ponovno na večeru. Tajlandska hrana bila je sjajna. I sviđa mi se tvoja nova frizura. Savršeno ti pristaje. Moram ići, bok, ovaj, volim te... ”

Isplazila sam jezik Mili i spremila mobitel.

Nasmijao se. „Znaš”, rekao je. „Dutch je za sve ove godine uspio riješiti neke vrlo problematične situacije, ali ti - Abby... ti si stvarno nevjerojatna.”

Kad smo završile s Milom, ili točnije kad je on završio s nama, Candice i ja smo odrţale brzinski sastanak pokraj auta. „Još uvijek Ţeliš jesti omlet?”

„Pa, sad mi treba mesa”, rekla sam gledajući na sat.

„Nešto ćemo kupiti”, rekla je. „Zatim moţemo k tebi, ţeljela bih razgovarati u miru.” Naručile smo dva hot doga, dodatni senf, dva pohana sira, pommes frittes s ljutom

paprikom i velike Cole pa se uputile mojoj kući. Kad smo ušle, Eggy je skočio s kreveta i uputio se prema nama da nam ponjuši torbe. „Voli hot dog?”

„Nije izbirljiv. Ako ja nešto jedem, jede i on.”

Sjele smo u dnevnu sobu i ispraznile torbe. Nema boljeg mirisa od vrućeg hot doga, pohanog sira i ljute paprike. Spago je imao najbolje mekane ţemlje i oštri senf u gradu. Ţvakale smo u tišini uz povremene uzdahe oduševljenja. Kad smo završile s jelom, naslonile smo se na kauč zahvalne što smo bile odjevene u trenirke s gumom.

„Pa o čemu ţeliš razgovarati sa mnom?”, upitala sam lijeno.

,,Oh, da”, rekla je i uspravila se. „O liku na parkiralištu Spaga. Mislim da ga je poslao naš prijatelj Bruce.”

Sjela sam uspravnije i pogledala je. „Da? Zašto?”

„Kad me izvukao iz auta i priljepio na svoj terenac rekao je da ima poruku od Lutza koji Ţeli da se maknemo sa slučaja.”

Razmišljala sam nekoliko trenutaka. „Ne drţi vodu”, rekla sam. „Ni meni”, rekla je Candice. „Prelagano je.” „Pa, što ćemo sada?” „Nazvat ćemo Lutza da vidimo jesmo li shvatile poruku.” „Pametno”, rekla sam. Candice je nazvala informacije i dobila broj zatvora. Nazvala je

centralu i upitala kako moţe telefonirati zatvoreniku. Rekli su joj da će obavijestiti zatvorenika, a kad on nazove, moţe preuzeti troškove poziva. Candice je ostavila svoj broj i prekinula vezu.

Obje smo bile oteţale od masne i zašećerene hrane pa smo lijeno upalile televizor i brbljale. „Stvarno mi se sviđa tvoja kuća”, rekla je Candice kad je pogledala uokolo.

„Hvala” rekla sam. „Pomalo se navikavam na nju jer nisam u njoj mnogo boravila.” „Čovječe, nikad se ne bih odselila da imam takvu kuću”, prokomentirala je. Zazvonio

joj je mobitel pa se javila. Čekala sam da završi razgovor koji je bio kratak i jasan. Kad je prekinula, pogledala me uzdignutih obrva. „Moţe još jedan put?”

„Ne misliš valjda opet u zatvor?”

„Mislim”, rekla je. „Lutz tvrdi da nema veze s napadom. U stvari, ţeli razgovarati s nama. Ponudit će nam neke informacije, ako mu pomognemo s pomilovanjem, inzistira da dođemo danas.”

„Vrijedi”, rekla sam i ustala. „Idemo tvojim iznajmljenim autom?”

„Ne”, rekla je Candice i ustala. „Imam bolju ideju.”

Nakon pola sata, bile smo na cesti. Candice je vratila svoj iznajmljeni auto i zamijenila ga za divovski Hummer koji je bio mnogo skuplji. Dok je plaćala račun, nije ni trepnula. „Dobila sam ideju od čovjeka koji nas je napao”, rekla je kad smo se izvezle. „Protiv vatre se bori vatrom, zar ne?”

„Jako smo visoko”, rekla sam gledajući kroz prozor.

„Aha”, rekla je Candice i nasmijala se od uha do uha. „Oboţavam ova kolica!” Nasmijala sam se. „Kao da se vozim s Mojsijem”, pogledala sam aute koji su nam se

pleli pod kotačima. „O tome ti govorim”, rekla je Candice. „Podsjeti me kad se vratimo u ured da

pogledam koliko stvar košta. Mislim da bih s novcem od osiguranja mogla kupiti nešto ovakvo.”

Desna strana mi je bila lagana. „Mislim da nemaš nikakvu mogućnost izbora, osim eventualno boje. Uzmi svjetlu boju.”

Candice me zaprepašteno pogledala. „Upravo sam razmišljala kako bih voljela bijeli.” Nasmijala sam se značajno i spustila koţnato sjedalo. „Malo ću zadrijemati”, rekla

sam. „Probudi me kad stignemo.” Činilo mi se kako je prošlo nekoliko minuta kad sam osjetila da mi netko drma rame i

govori: „Hajde Abs... Hajde curo, budi se, sunce je već visoko.” Otvorila sam oči, počela treptati i uspravila se. „Već smo stigle?”

„Ova kolica lete”, rekla je i pomilovala volan.

„Hvala što si vozila”, rekla sam i otkopčala pojas. „Mogu voziti natrag kući.” „Ma, u redu”, Candice je jasno davala do znanja da mi neće dopustiti da vozim. Nasmiješila sam se. „Stvarno si se zaljubila”, rekla sam. „Tvoj Simon iz teretane će biti

ljubomoran.” Zakolutala je očima i uputila se u predvorje kroz troja vrata. Kad smo konačno stigle

do prijemnog pulta, pokazala je svoju vozačku dozvolu i licencu privatnog istraţitelja. Čuvar ju je upitao koga posjećuje, a ona mu je dala ime Brucea Lutza. Čuvar je zapisao ime i okrenuo se prema meni. Pokazala sam svoju vozačku dozvolu i rekla da isto idem u posjet Lutzu.

Rekao nam je da pričekamo u čekaonici dok ne obavijeste Lutza da ima posjete. Zijevnula sam i sjela. Moje prilično relaksirano stanje je prekinuo radar. „Nećemo se sresti s Lutzom”, rekla sam.

Candice se ljutito namrštila. „Ali, on je traţio da dođemo.”

Kimnula sam. „Znam, ali radar mi govori da se nećemo susresti.” Još je nešto bilo čudno, ali nisam mogla jasno razaznati o čemu se radi. Nakon petnaestak minuta sam otkrila. Čuvar nas je pozvao za pult. „Nemate sreće, moje dame. Lutz je u stacionaru i ne

moţe primati posjetitelje.” „Ali bio je u stacionaru i prije par dana kad smo razgovarale s njim”, rekla je Candice.

„Stvarno je vaţno.” Inzistirala je. „Sam nas je pozvao. Vozile smo dva sata.” „Ne kuţite, dame”, rekao je čuvar. „Lutz je u komi, doslovno. Sele ga u Opću okruţnu

bolnicu čim stigne hitna.” Zinula sam. „Što se dogodilo?” „Ne znam”, rekao je čuvar. „Ja samo uzimam podatke od osoba koje dođu ovamo i

šaljem zahtjeve za posjete u centralu. Informacije koje dobivam natrag su minimalne.” Candice se okrenula prema meni. „Dođi”, rekla mi je. „Ovdje više ne moţemo ništa doznati.” Vratile smo se na cestu i uputile na istok. Obje smo šutjele, svaka u svojim mislima.

Konačno je progovorila: „Moţda bismo trebale razgovarati o ovome.” „Misliš, o tome što znamo, a što ne?” „Točno.” „Dobro. Počnimo s osnovama. Prema mojoj viziji i radaru, znamo da Lutz nije ubio

Waltera McDaniela.” „Kao netko tko je iskusio točnost tvog radara, spremna sam to prihvatiti.” Zablistala sam zbog pohvale. „Sljedeće, znamo da je Dick Wolfe odvratan i opasan tip

koji je naredio ubojstvo Waltera, jer je gurao nos u njegov biznis.” Candice je blago nagnula glavu. ,,U stvari, to ne znamo.”

„Sjećaš se moje vizije?”, upitala sam. „Moja ekipa kaţe da je to napravio Wolfe.” „Ne, ne govorim o tome. Mislim, slaţem se da je Wolf organizirao ubojstvo, moţda je

čak bio i prisutan, ali ne znamo zašto je ubio Waltera.” Zaprepastila sam se. „Misliš da je ubio Waltera zbog nekog drugog razloga?” „Sve je moguće”, rekla je Candice.

,,OK, pristajem na to.”

Candice se okrenula prema meni i namignula. „Još ću te pretvoriti u detektivku”, rekla je.

Zakolutala sam očima i vratila se listi onog što znamo i ne znamo. „Znamo da je Lutz napadnut noţem, ali ne znamo zašto. Znamo da je priznao zločin koji nije počinio i za njega proveo devet godina u zatvoru. Znamo da nas je div pokušao srušiti s mosta, i mislimo da je to zato što se bavimo Luztom, ali ne znamo zašto. I konačno, nakon što je zatraţio da razgovara s nama, Lutz je završio u komi. Ne znamo zašto i u kakvoj je vezi s nama.”

„Misliš li i ti da mnogo toga ne znamo?”

„Mislim da je vrijeme da počnemo pronalaziti odgovore prije nego što krenemo dalje.”

Candice je kimnula glavom. „Idemo od početka”, rekla je. „Moramo pogledati Walterovu prošlost. Sjećaš li se da je imao hrpu nekretnina za iznajmljivanje?”

„Aha.”

„Jesi li išta nasla u Universalovom kompjutoru?”

Namrštila sam se. „Nisam. Za ulazak u sustav treba lozinka, a nisam je još dobila...” glas mi se stišavao kad sam se nečega sjetila. „Ali znaš što?

Mislim da znam nekog tko bi me mogao ubaciti u sistem i pomoći mi naći ono što mi treba.”

„Tko?”

„Jedna od djevojaka koja tamo radi duguje mi ogromnu uslugu. Mislim da mogu krenuti u naplatu.” „Moţeš joj vjerovati?”

Desna strana mi je bila lagana. „Aha”, rekla sam. „Mislim da mogu. Moţda samo

trebamo pogledati nekoliko dokumenta pa će se dio zagonetke sloţiti.” „Nadajmo se”, rekla je Candice. „Ne volim uperene pištolje u vlastita prsa.” Okrenula sam se prema njoj. „Znaš, moram ti reći da sam impresionirana kako si

sredila diva. Gdje si to naučila?” Candice se ponosno nasmiješila. „Pa, znam ponešto”, rekla je povjerljivo.

„Moţeš li i mene to naučiti?”

Nasmijala se. „Naravno, ali ako odlučiš vjeţbati na svom momku, nisi to naučila od mene. Capisce?”

„Aha. Hvala što si šutjela pred Milom. Poludio bi da zna kako radim na oslobađanju Lutza.”

,,Abby, Lutz će trenutačno biti sretan ako preţivi.”

„Misliš?”

„Netko ga ţeli mrtvog”, rekla je. „Mislim da nam je sad prioritet otkriti tko i zašto ţeli Lutza mrtvog.”

„Slaţem se”, rekla sam. Okrenula sam se prema prozoru i promatrala krajolik koji je promicao. Izgledao je posve drugačije nego prije dva dana u oluji. Smjestila sam se na sjedalu i spustila ga.

„Opet ćeš spavati?”, upitala je Candice.

Zijevnula sam. „Još uvijek se lagano zamaram, a ovaj tjedan je bio iscrpljujući.” Candice je kimnula. „Dobro, curo. Samo naprijed. Probudit ću te kad stignemo.”

Candice me protresla nakon nekog vremena, a ja sam otvorila oči. „Stigle smo?”,

pospano sam upitala. „U tvojoj ulici smo”, odgovorila je. „Ali Dutchev terenac je ispred tvoje kuće, pa sam

pomislila da se još jednom odvezemo oko bloka da smisliš pametnu priču.” Pogledala sam je zbunjeno. „Priču? Kakvu priču?”

„Sjećaš se poruke koju si mu jutros ostavila na mobitelu?”

,,Oh”, rekla sam i lupila se po čelu. „Imaš pravo. Sigurno će ţeljeti objašnjenje. A da odemo k tebi?”

Candice mi se toplo nasmiješila. „Čak ni ja ne ţelim ići doma”, rekla je. „Osim toga, večeras idem vam sa Simonom i moram se spremiti.”

„Sranje”, rekla sam i ugledala kuću iza ugla. „Pretpostavljam da nema izlaza. Dobro, iskrcaj me pa ću to nekako riješiti.”

Candice je stala, iskočila sam iz automobila i uputila se kući. Vrata su se otvorila prije nego što sam stigla do prve stepenice. „Bok”, rekao je Dutch.

„Bok”, veselo sam odgovorila. „Baš si me iznenadio. Nisam očekivala da ćemo se tako brzo ponovno vidjeti.”

„Poruke koje uključuju vatreno oruţje obično me potaknu na provjeru tvog stanja.” „Auu”, potapšala sam ga po njegovom nevjerojatno ravnom trbuhu. „Tako si dobar

prema meni.” „Sjedni i sve mi reci”, rekao ie. Pomirisala sam okolinu. „Lazanje?” „Kao što sam rekao, sjedni, a ja ću te hraniti dok slušam tvoju priču.” „Čovječe,

oboţavam lazanje. Recept tvoje mame?” Dutch je odgovorio tako da me podigao i odnio do kauča. Posjeo me i nestao u kuhinji.

Za nekoliko trenutaka se vratio s dva tanjura puna tjestenine, mozzarelle i mesa. Počela sam sliniti dok je spuštao tanjur ispred mene i sjedao. „Mmm”, rekla sam i kimnula mu.

Dutch se igrao vilicom i rekao. „Čuo sam da je Candice prilično dobra u borbi prsa o prsa.” Brzo sam u usta ugurala još jedan ogroman zalogaj lazanja i pokazala da ne mogu govoriti jer su mi usta puna. Dutch je nastavio. „Isto tako sam čuo da je tvoja mala saobraćajka u stvari bila derbi na mostu, a terenac je morao biti izvučen iz provalije.”

Progutala sam i istog časa ugurala u usta novi golemi zalogaj. Zatresla sam glavom. Dutch je pogledao moj tanjur. Pojela sam već gotovo polovinu. „Daj sporije jedi Edgar. Zadavit ćeš se.”

Nasmiješila sam se dok sam ţvakala, pokušavajući se sjetiti nečeg što će ga odvući s teme, ali jedino sam uspjela promrmljati kako je hrana sjajna.

Dutch se pristojno nasmiješio. Znao je da ću na kraju morati prestati jesti. „Nazvao sam te danas poslije podne. Javila se sekretarica, ali sam otkrio gdje si. Što si radila blizu zatvora?”

Sranje. Nisam čak niti Čula kad je mobitel zazvonio. Stalno sam spavala u voţnji. Još jednom sam u usta ugurala ogroman zalogaj, primjećujući da sam sve pojela i da nema izlaza. Vrlo polagano sam ţvakala pa podigla prst da pokaţem kako još ne mogu govoriti.

U tom trenutku je zazvonio telefon. Skočila sam na noge i rekla: „Pričekaj!”. Poţurila sam prema telefonu u kuhinji.

„Pogodi gdje sam”, javila se moja sestra kad sam digla slušalicu.

Radar se automatski uključio i vidjela sam čovjeka u bijeloj kuti. „Kod doktora?”

Nasmijala se. „Stvarno si dobra”, rekla je Cat. „Da, na hitnoj.”

Čvrsto sam stisnula slušalicu. „Što ti je?” Cat je uzdahnula. „Pala sam niz stube dok sam klince spremala za odlazak na rođendan.” „O Boţe! Cat, jesi li dobro?”

„Jesam”, rekla je. „Ali noga mi baš nije u dobrom stanju.” „Ozlijedila si nogu?” „Vjerojatno je pukla.” „O Isuse! Je li Tommy s tobom?”, upitala sam je za muţa. „Na golfu je. Bila sam sama s djecom kad se to dogodilo, pa je trebalo neko vrijeme da

stigne pomoć.” „Zašto?” ,,Mathew je trebao nazvati pomoć, ali je okretao 991 umjesto 911.”

Jedva sam se suzdrţala da se ne nasmijem. Mathew mi je bio vrlo sličan. Imao je radar gotovo bolji od moga. Kao intuitivac, često je imao problema s nizovima brojeva. ,,Je li hitna na kraju stigla?”

Cat je uzdahnula. „Jest. A djeca su oboţavala voţnju. Mislim da će me drugi put gurnuti niz stube samo da se mogu voziti još jednom u hitnoj.”

„Gdje su sada?” „S Tommyjevom mamom. Čekam da me zagipsaju.” „Boli te?” „Da, ali baš me briga.” „Oho, dobila si mnogo zanimljivih ljekića.” Candice se obješenjački nasmijala. „Aha.” „Treba k ti što?” „Ne, draga. Tommy stiţe kući.” „Dobro, ali ako ti nešto bude trebalo, samo javi.” „Hoću.” Spustila sam slušalicu i vratila se u dnevnu sobu. „Sve u redu?” „Cat je strgala nogu. Pala je niz stube”, rekla sam i sjela. „Je li dobro?” Iznenada sam se nečega sjetila. Pustila sam suze. „Da”, šmrcala sam. „Mislim da je.”

Spustila sam glavu u šake i zatresla ramenima. Okruţile su me velike, snaţne ruke. „Draga”, Dutch je rekao i privukao me k sebi. Još

sam nekoliko puta uzdrhtala i proizvela zvuk sličan jecaju. Dutch me potapšao i rekao kako će sve biti u redu. „Mogla si pričati s njom, zar ne?”

Neprimjetno sam kimnula, ali nastavila s pomicanjem ramena i zvucima sličnim jecaju. „Vidiš? Bit će sve u redu. Točno je tamo gdje treba biti. Na hitnoj.”

Glasno sam šmrcnula i propentala kako znam.

Dutch me nastavio čvrsto drţati i milovati po leđima. ”Slušaj, odi se okupati dok ja pospremim kuhinju.”

„Mislila sam da ţeliš sa mnom razgovarati o slučaju”, rekla sam plačno. Dutch me poljubio u obraz. ,,Oh, draga”, njeţno je rekao. „Ima vremena. Pričat ćemo sutra. Idi gore i okupaj se pa ćemo gledati nekakav film.”

Kimnula sam i obrisala oči. Ustala sam i uputila se prema kupaonici. Nadala sam se da će krivnja nestad tijekom večeri. Uvjeravala sam se kako je to bilo neophodno dok sam proučavala svoje manipulatorsko lice u ogledalu.

Iduće jutro sam probudila Dutcha kad su moje ruke otišle na mjesta na njegovu tijelu na koja ne bi mogle u javnosti.

„'Jutro”, prela sam. „Jutros si zaigrana.” „Mhm”, pribliţila sam mu se. Nakon dvadeset minuta sam bila bistra pogleda i razgibana, a gospodin Seksi je tonuo

u sam baš kao što sam i planirala. Tiho sam pokupila traperice i košulju i uputila se prema

kuhinji. Nahranila sam Eggyja i iskrala se iz kuće. Bila sam kriva što sam tako izbjegavala Dutcha, pogotovo zato što je jučer bio tako uviđavan i pazio na mene tijekom mog laţnog raspada, ali to je bilo nuţno. Što sam duţe odlagala suočavanje s njim, imala sam više šanse otkriti tko je ubio Waltera McDaniela.

Otišla sam u ured, planirajući se tamo sakriti dok se Dutch ne makne iz moje kuće. Dok sam ulazila kroz vrata, otkrila sam Candice kako sjedi za svojim stolom.

„Bok”, rekla sam i zatvorila ulazna vrata. „Bok, Abs”, odgovorila je i pogledala me. „Izbjegavaš Dutcha?” Kimnula sam. ,,A ti baku?” I ona je kimnula. „Izluđuje me. Simon je došao po mene i predstavila sam ga nani.

Počela je o tome kako smo lijep par, kako nam je vrijeme da se vjenčamo i izrodimo hrpu djece.”

„Ubija ţar, ha?”, upitala sam. Candice je uzdahnula. „Moram se što prije iseliti.”

Naslonila se u stolcu. „Spremna za kopanje po prošlosti Waltera McDaniela?” Podigla sam obrve. „Ali danas je nedjelja!” „Još bolje”, odgovorila je. „Bar su ljudi doma.” „Imaš pravo. Idemo. Što duţe izbjegavam Dutcha to bolje.” Uputile smo se prema njezinom autu i morala sam se nasmiješiti. „Još uvijek voziš

Hummera?” „Uskoro stiţe ček od osiguranja. Čim stigne kupujem jedna ovakva kolica.” „Teško ćeš nalaziti parkirališna mjesta”, rekla sam gledajući kako zauzima dva.

Kretale smo kad je Candice stavila malu spravicu na kontrolnu ploču i uključila je. Spravica je zasvijetiila i javio se ugodan glas. „Napustite garaţu i skrenite na lijevo na Wellington aveniju.” Na ekranu se pojavila karta.

„Ovo je totalno cool”, rekla sam.

„Dobro dođe”, rekla je i potapšala spravicu. „Već sam unijela sve potrebne adrese. Počet ćemo s Dilonom Mc-Danielom.”

,,Walterovim sinom?” nagađala sam.

„Aha. Njegova majka je umrla prije nekoliko godina. Dillon ima tridesetak i nešto godina i ţivi u Bloomfield Hillsu. Sa svime što je naslijedio, ne mora ništa raditi nego samo skuplja stanarinu.”

Dok smo se vozile primjetila sam kutiju do mojih nogu. „Što je to?”, upitala sam. „Moja špijunska kutija”, odgovorila je. „Samo naprijed. Otvori je.”

Unutra sam našla različite spravice znane i neznane namjene. Bilo je tamo malenih diktafona, naočala za noćno gledanje. Nešto je izgledalo kao maleni bikov rog. „Što je ovo?”

„To mi dopušta da slušam ljude unutar zgrade ili kuće. Samo se provezem uz zgradu i mogu čuti svašta.” „Stvarno cool!”

„Navratila sam u svoju omiljenu trgovinu nakon saobraćajke. Morala sam obnoviti zalihu kad su sve spravice sletjele u provaliju.”

„Idući put povedi i mene!”

Candice mi se nasmijala. „Ako ovako nastaviš, napravit ću od tebe sasvim pristojnu privatnu istraţiteljicu.”

Dok smo se vozile prema adresi Dillona McDaniela kuće su od velikih postajale ogromne. Namrštila sam se kad smo ušle u superbogatašku četvrt. Nisam se ugodno osjećala u prisustvu bogatstva. Jedina bogatašica s kojom mi je bilo ugodno je bila moja sestra, jer nije bila snob.

Candicina spravica se oglasila i objavila da smo stigle. „Isuse”, rekla je Candice i pogledala prema gore, pa još višlje i višlje. „Dobra gajba!”

„Pokazuje sklonost prema britanskim dvorcima”, rekla sam dok sam gledala palaču ispred sebe.

Dillonova kuća je bila sivkasta, dizajnirana tako da podsjeća na zamak. Imala je tornjiće, okrugle kule, vijence na krovu, čak i maleni opkop pun vode koji je okruţivao građevinu i tekao ispred prilaza.

Candice je parkirala auto pa smo krenule prema ulaznim vratima. Nigdje nije bilo zvona, ali je na vratima bio masivan zvekir.

„Stvarno moram ovo upotrijebiti?”, upitala je Candice i pokazala na velik metalni krug.

„Čini se da moraš”, odgovorila sam. Nekoliko puta je lupila po vratima, a kućom se oglasio jak metalni zvuk.

„Bar nema opasnosti da ne čuje posjetioce”, rekla sam. Čule smo kako iznutra odzvanjaju koraci, a zatim se otvorio maleni prozor. Par

smeđih očiju je gledao u nas. „Nema prodaje u ovoj četvrti”, rekao je muški glas. „Ništa ne prodajemo. Gospodin McDaniel? Došle smo razgovarati o čovjeku koji je

ubio vašeg oca.” Candice je izvukla svoju licencu privatne istraţiteljice. Prozorčić se zatvorio, vrata se otvorila i pred nama je stajao oniţi čovjek u šlapama, hlačama, svilenoj košulji i da - nećete vjerovati - kućnom haljetku. „Molim vas uđite”, rekao je i maknuo se s vrata.

Candice i ja smo se pogledale i ušle preko praga. Morala sam se jako kontrolirati da ne zrakam uokolo. U kruţnom predvorju smo bile okruţene s desetak oklopa koji su drţali razna hladna oruţja. Mačeve, sjekire, čak čudne metalne kugle sa šiljcima. Izgledali su kao mala armija koja čuva dvorac, „šarmantno”, čula sam kako Candice komentira.

Zadrţala sam dah da ne prasnem u smijeh, jer kuća stvarno nije bila nimalo šarmantna. „Jedinstveno”, rekla sam i uvjerljivo kimnula.

„Hvala”, rekao je čovjek i ispruţio ruku kako bismo se rukovali „Ja sam Dillon”, toplo je rekao.

Nasmiješila sam se. „Drago mi je Dillone, ja sam Abby Cooper”, odgovorila sam. Nakon rukovanja okrenuo se Candice pa su ponovili ritual. Kad smo se svi upoznali,

mahnuo je rukom i rekao: „Moţemo razgovarati u vrtu. Slijedite te me, moje dame.” Proveo nas je kroz mračnu unutrašnjost svog dvorca koji je bio prepunjen stvarima iz

vesele Engleske. Stigle smo do vrta i ponovno sam se morala kontrolirati. Velik prostor je bio natkriven i sadrţavao je i bazen. U centru se nalazio veliki drveni stol, a oko njega stolice koje su izgledale kao omanji tronovi. On je sjeo na najveću, a nama pokazao da sjednemo na manje.

Kad smo se smjestili, Dillon je izvukao lulu i duhan iz dţepa haljetka. Zaţmirio je dok je palio duhan u luli, otpuhnuo je dva dima i upitao nas. „Pa o čemu se, u stvari, radi?”

Candice je diskretno stavila ruku na moju nogu ispod stola kako bi mi pokazala da će ona govoriti. „Unajmili su nas da prikupimo informacije potrebne za saslušanje Brucea Lutza”, rekla je.

Dillon ju je prodorno pogledao dok je puckao lulu. „Tko vas je unajmio?”, upitao je. „Ispričavam se gospodine McDaniel, ali to je povjerljivo.”

Dave je promrmljao i izvadio lulu iz usta. „Drugim riječima moţete ovdje biti zbog koristi za Lutza ili protiv njega.”

Candice mu se pobjednički nasmiješila. „Uvjeravam vas da nam je namjera da čovjek koji je ubio vašeg oca odsluţi punu kaznu.” Naravno, ja sam znala da ne misli na Lutza, ali pobrinula se da zvuči kao da se spremamo zabiti noţ u leđa Lutzu na njegovom saslušanju za pomilovanje.

Dillon je kimnuo odobravajući. „Ubio bih Lutza vlastitim rukama da to nije ilegalno.”

Dok je govorio, moj radar je vikao da je laţljivac.Candice ga je pogledala s razumijevanjem. „Nikad nisam upoznala vašeg oca”, rekla

je. „Po svemu što sam čula bio je sjajan čovjek.” Dillon je pogledao u stoljnjak. „Bio je”, rekao je tiho. „Ubijen je kao na streljani. To je

apsolutna uvreda cijelom njegovom nasljeđu.” Nakon nekoliko trenutaka, Candice je progovorila: „Ţao nam je zbog vašeg gubitka.” Dillon je dignuo glavu, val tuge koji se prelio preko njega je prošao. „To se davno

dogodilo, ali još uvijek se osjećam kao da je bilo jučer. Kako vam mogu pomoći, moje dame? Policija ima sve dokaze protiv Lutza. Bojim se da vam ne mogu reći ništa novo o tatinom umorstvu.”

Ponovno se oglasio moj detektor laţi, susprezala sam se da ne pokaţem emocije. Najeţila sam se po cijelom tijelu. Ovdje je nešto bilo jako, jako krivo. Candice nije bila svjesna što osjećam pa je nastavila ispitivati Dillona. Postavila mu je nekoliko osnovnih pitanja prije napada u centar. „Jedna stvar mi nije jasna, Dillon. Kad sam pogledala u dokumente vašeg tate, primjetila sam nešto čudno.”

,,Oh?”, rekao je Dillon dok je povlačio iz lule.

„Da”, rekla je Candice i shvatila sam kako vrlo paţljivo bira riječi. „Čini se da je prije svoje smrti vaš tata imao mnogo nekretnina za iznajmljivanje koje su bile pod hipotekom agencije za hipoteke Dicka Wolfea, čovjeka kojeg je istraţivao.”

Dillon se nasmiješio Candice. „Ironično, zar ne?” „Moţete li mi to objasniti?” Dillon je ispuhnuo dim i izvukao paket duhana iz dţepa. „Moj najbolji prijatelj i cimer

s faksa je prvi posao dobio u Wolfeovoj agenciji. To je bilo prije nego što smo znali kako je kučkin sin korumpiran”, rekao je uz tragove zlobe. „Ideja o kupovini nekretnina je u stvari bila moja. Doţivio sam saobraćajku nakon faksa i dobio pristojno obeštećenje. Tata mi je predloţio da uloţim novac u nešto što će donositi profit jer nisam mogao raditi nakon nesreće. Odlučio sam kupiti nekoliko nekretnina za iznajmljivanje, ali mi je bila malena kreditna sposobnost i nisam mogao sam dići hipoteku. Tata je pristao da bude jamac. Moj stari cimer je pripremio sve potrebno za dizanje hipoteke.”

„Je k vaš tata shvatio za koga radi vaš cimer?”

„Nije imao blagog pojma. Artie, moj prijatelj, je došao sa zahtjevom za kredit, i tata je samo potpisao bez postavljanja suvišnih pitanja. Nakon mjesec dana smo potpisali ugovor, ali kompanija je bila posrednička, pa tata nikad nije saznao za vezu. Dok nisam razgovarao s dva detektiva koji su bik na slučaju tatinog ubojstva, niti ja nisam ništa znao o Wolfeu. Ubrzo sam uspio otplatiti kredit pa sam rekao svom starom prijatelju da traţi novi posao i novog šefa. Više se ne bavi hipotekama.”

Ponovno mi se upako detektor laţi. „Imate pravo. Stvarno je ironično”, rekla sam sarkastično nakon što je uslijedila mala stanka po završetku Dillonovog govora. Prvi put sam progovorila pa su me i Candice i Dikon iznenađeno pogledak. Bilo mi je svejedno jer mi se Dillon nije sviđao. Nisam znala zašto, ali moj radar nikad nije pogriješio.

Candice me paţljivo pogledala pa se okrenula natrag prema Dillonu. „Pretpostavljam da se niste zaustavik na tih nekoliko nekretnina”, rekla je i pokazala prema ekstravagantnoj i pomalo ekscentričnoj okokni.

Dillon se nasmiješio. „Trenutačno imam trideset šest nekretnina i dalje kupujem”, rekao je pomalo podmuklo.

Candice je diskretno pogledala na sat i rekla: „Hvala vam što ste nas primili i razgovarali s nama gospodine Mc-Daniel.”

Ustali smo i uputili se prema izlazu kroz mračan dvorac. Dok smo prolazili predvorjem oglasio se moj radar i ugledala sam ogroman portret čovjeka kraljevskog drţanja odjevenog u kraljevski plašt i s krunom na glavi koji me pomalo podsjećao na

Dillona. Sagnula sam se i pročitala na pločici da je to Kralj Edvard VII. Nisam znala zašto me radar upućuje na tu sliku, a nisam imala ni vremena da to analiziram jer smo stigle do ulaza i Dillon se već rukovao s Candice. „Ako su vam potrebne dodatne informacije, samo me nazovite”, ljubazno je rekao.

Candice mu se zahvalila i otišle smo. Kad smo ušle u Hummer okrenula se prema meni. ,,I što ti je rekao stari dobri radar?”

„Bilo je tako očito, ha?” „Samo onima koji te dobro poznaju”, uvjerila me. „Prilično si dobro sloţila pokeraško

lice dok nisi progovorila.” Uzdahnula sam. „Nisam više mogla šutjeti. Ne sviđa mi se Dillon. Ima lošu energiju i

još k tome laţe.” „Što je lagao?”, upitala je kad smo stigle na cestu.

„O mnogo toga. Za početak, skriva stvari o Lutzu. Ili zna istinu. Detektor je poludio kad je rekao da policija ima sve dokaze o Lutzu.”

„Što on moţe znati, što policija ne zna?”, upitala se Candice. „Ne znam”, rekla sam. „Ne znam čak ni gdje da počnemo traţiti.” „Treba nam više informacija”, sloţila se Candice i zna čajno me pogledala. „A to

moţeš ti riješiti, draga prijateljice.” Upravo sam je ţeljela uvjeriti da se trudim u agenciji za hipoteke; kad sam pomislila

na Bree i na opasnost u kojoj se nalazi otkada znam tko joj je ubio majku. „Imam ideju”, rekla sam kad smo skretale na Woodward aveniju.

„Slušam”, rekla je.

Nakon sat vremena smo se parkirale ispred dobro odrţavane malene kuće u srcu Berkleyja, gradića koji se nalazio do Oak Royala. „Ovo je zgodno”, rekla je Candice.

„Aha”, odgovorila sam. Izašla sam iz terenca i uputila se prema kući. Candice me slijedila pa sam joj tiho rekla: „Ovog puta, ja govorim, dobro?”

Kimnula je a ja sam pozvonila, bacajući pogled prema stazi na kojoj su bila parkirana dva auta. Iz kuće se čula buka, nalik onoj s televizora, a zatim se javio ţenski glas. „Stiţem”. Nakon nekoliko trenutaka otvorila su se vrata i Bree me iznenađeno pogledala. „Bok, Abby! Što ti tu radiš?”

„Bok, Bree, oprosti što ti upadam u nedjelju, ali moţemo li razgovarati? Samo nekoliko minuta?”

Bree me upitno pogledala a iza nje se oglasio znatiţeljni muški glas. „Tko je to?” Bree se okrenula. „Prijateljica s posla. Odmah se vraćam”, viknula je. Izašla je na

trijem i zatvorila vrata za sobom. „Idemo u park preko puta ceste”, rekla je, pokazala dječje igralište i grupu drvenih stolova.

Prešle smo preko ceste i sjele za stol. Dok smo sjedale vidjela sam kako Bree paţljivo gleda u mene nadajući se da imam poruku njezine mame. Imala sam, ali nisam mislila kako će je razveseliti. „Hvala što ţeliš razgovarati s nama”, počela sam.

„Nema problema. Kako ste otkrile gdje ţivim?”, upitala je. „Naš telefonski broj i adresa nisu u imeniku.”

Candice je sakrila smiješak. „Objasnit ću ti jednog dana”, brzo sam rekla. „Ali trenutačno ti ţelim proslijediti jednu informaciju.”

„Dobro”, rekla je Bree i pogledala Candice pitajući se tko je ona.

„Ovo je moja prijateljica Candice. Isto tako je vidovnjakinja i sa mnom i Theresom radi na ubojstvu tvoje mame.”

Candice se samouvjereno nasmiješila i pruţila ruku. „Drago mi je”, rekla je. „Mogu li dodati da imate sjajnu auru.” Mahnula je rukom oko njezine glave i Bree je pocrvenjela.

„Isuse, sigurno znaš mnogo vidovitih ljudi”, rekla je Bree.

Nasmijala sam se. „Pa, svaka ptica svome jatu. Ţelim ti reći da sam dala policiji opis ubojice tvoje mame.”

Bree me pogledala. „Pokazala ti je što se dogodilo?”, jednostavno je upitala. „Jest”, rekla sam i susrela njezin pogled. „Nije trajalo više od nekoliko sekundi, ali je

bilo dovoljno da njihov crtač nacrta portret.” „Mogu li ga vidjeti?”, Bree je ţeljela znati.

Osjetila sam kako mi je lijeva strana oteţala. „Ţao mi je Bree, ali tvoja majka misli kako bi te to ugrozilo. I zato sam došla k tebi. Ţelim da budeš paţljiva sad kad je slučaj tvoje mame ponovno otvoren, njezin ubojica moţe vjerovati da si ti izvor informacija.”

„Nitko ne vjeruje da bi vidovnjakinja mogla znati što, govori, ha?”, upitala je izra „Točno. Dobre vijesti su da agent s kojim sam razgovarala misli da je crteţ dovoljno

dobar da se suzi lista sumnjivaca. Radit će polako i prikupljati dokaze paţljivo, ali dok to radi, ako vidiš strance na svojim vratima ili te budu slijedili na nepoznatim mjestima, pazi.”

Bree je nervozno pogledala u kuću. „Misliš li da mi je obitelj u opasnosti?” Moja lijeva strana je ponovno oteţala. „Nije. Moj radar mi kaţe da su oni sigurni. TI si

u opasnosti, pa je vaţno da budeš paţljiva. U redu?” Bree je mahnula rukama. „Koliko će im trebati da ga uhvate?”

Slegnula sam ramenima. „Nisam sigurna. Ali obavještavat ću te, kako budu obavještavali mene.”

„Dobro. Hvala još jednom Abby, za sve ovo. Mislim bit ću vrlo paţljiva i drţati oči otvorenim, ali stvarno sam ti zahvalna što si me povezala s mamom i što pokušavaš baciti svijetlo na njezino ubojstvo.”

Bilo mi je malo neugodno, jer ovo je bilo upravno ono na što sam trebala igrati. Na njezin osjećaj zahvalnosti. „Nije to ništa”, rekla sam i zastala da smislim kako se pribliţiti ţeljenom subjektu. ,,A sad trebam uslugu od tebe.”

„Naravno”, rekla je puna entuzijazma. „Samo reci.”

„Stvar je velika.”

„Pretpostavljala sam”, odgovorila je smijući se. „Trebam tvoje korisničko ime i lozinku iz Universala.” Bree je nagnula glavu i znatiţeljno me pogledala. „Zašto?”

Pogledala sam je ravno u oči. „Ne mogu ti reći, ali je vaţno.”

„Je li protuzakonito?”, upitala je.

Nasmiješila sam se. „Nije. Trebam nešto pogledati. Informacija neće biti upotrebljena ilegalno, kunem se.” Kako bih naglasila iskrenost podigla sam desnu ruku.

Bree je oklijevala. „Čuvaj te podatke vrlo paţljivo”, rekla mi je. „Mislim, nekoliko ljudi iz obrade je već otpušteno jer su dali lozinke agentima za nekretnine.”

Sranje. Stavljala sam je u stvarno neugodnu poziciju. „Bree, kunem se, trebam doći do jedne informacije samo jednom, a nakon toga nikad više neću upotrijebiti tvoju lozinku. U stvari, trebat će mi sutra ujutro prije osam. Nakon toga moţeš otići u informatički odjel i zamoliti novu lozinku. Reci da si staru zaboravila. Dobro?”

Bree je bila manje zabrinuta nakon moje ponude. „Moţe”, rekla je. „To je prihvatljivo.”

„Sjajno”, rekla sam i izvadila papir i olovku iz torbe. „Molim te, zapisi svoje korisničko ime i lozinku. Sutra poslije osam ću je baciti u zahod.”

„Ma, nije to lozinka za Fort Knox”, nasmijala se Bree.

Dok je Bree pisala podatke, uočila sam srebrni auto koji se polagano provezao po ulici. Zastao je ispred Breene kuće pa polagano skrenuo iza ugla.

„Izvoli”, rekla je i pruţila mi papir. Uzela sam ga, previnula nekoliko puta i spremila u torbu. Razmišljajući o sumnjivom ponašanju automobila kojeg sam upravo vidjela, rekla

sam: „Zapamti, ako se pojavi netko nepoznat na vratima, ne otvaraj. Drţi se supruga neko vrijeme.”

„Stvarno misliš da sam u opasnosti, zar ne?”, ozbiljno je upitala.

„Mislim da moraš obratiti paţnju na sigurnost. Razgovarat ću s agentom da pripazi na tebe. Bilo bi dobro da ti stavi kuću pod nadzor.”

Uputile smo se prema terencu preko ceste i mahnule Bree dok smo ulazile u Hummer. „Ţeliš mi ispričati o čemu se radi?”, upitala je Candice dok smo zakapčale pojase.

„Ne mogu”, rekla sam. „To je sluţbena istraga, i Dutch bi me ubio da ti nešto kaţem.” Osjećala sam se pomalo krivom što joj ne govorim što se zbiva. ,,U redu”, podigla je ruke u predaji. „Ne ţelim znati više nego što moram.”

„Hvala”, odgovorila sam. U tišini smo se odvede do ureda i parkirale u garaţi. „Što sada?”, upitala sam,

primjećujući da je još uvijek rano poslijepodne.

„Bacit ću se na iskopavanje podataka”, rekla je Candice. „Ţelim provjeriti Dillonovu priču i otkriti o čemu je lagao.”

„Dobra ideja”, rekla sam. ,,A ja se vraćam svojoj listi klijenata.”

Candice i ja smo se motale po uredu do ručka. Odlučile smo nešto pojesti, ali sam

prvo morala svratiti do kuće i pobrinuti se za Eggyja. Kad smo skrenule u moju ulicu, ugledala sam Dutcheva kola na svom prilazu. „Produţi, produţi!” , rekla sam i napravila kruţnu kretnju prstom.

„Svađaš se s frajerom?” upitala je, dok je okretala auto na najbliţem prilazu. „Ne, ali pet sekundi nakon što ušećem u kuću - hoću”, rekla sam. „Ako dobro

poznajem Mila, otišao je ravno Dutchu, a on će me razapeti zbog guranja nosa tamo gdje mu nije mjesto.”

„Baš te podrţava”, rekla je Candice sarkastično.

Uzdahnula sam. „Obično da, ali kako je pomogao uhititi Lutza, neće lako priznati svoju pogrešku.”

„Čovječe”, rekla je Candice i slegnula ramenima.

Za vrijeme ručka, raspravljale smo o strategiji. Candice je planirala otkriti što se dogodilo Lutzu i nastaviti provjeravati Dillona. Naţalost, bila je nedjelja, pa nije baš mogla mnogo napraviti.

Ja ću sutra ujutro vrlo rano otići u Universal i upotrijebiti Breejinu lozinku kako bih pogledala stare dokumente, koji su nastali u vrijeme Walterovog umorstva. Planirale smo se sresti na ručku, razmijeniti informacije i isplanirati daljnje akcije.

„Što god našla ili ne našla”, rekla je Candice dok je od sebe odguravala tanjur: „Sutra je tvoj posljednji dan u tom društvu.”

Odahnula sam. „Drago mi je”, rekla sam. „Mrzim to mjesto.”

Candice se nasmiješila. „Šljaka od devet do pet nije tvoj đir?”

Odmahnula sam glavom. „Bar je posluţilo svrsi. Sad znam da nikad ne mogu raditi za korporativnu Ameriku i da moram pod hitno obnoviti vlastiti posao.”

„Kuţim te”, rekla je. „Trenutačno sam siromašna, s bijednom perspektivom, ali radije ću biti gladna, nego raditi za nekog drugog.”

Platile smo račun i odvezle se do moje kuće. Dutchev auto je nestao, pa sam istodobno osjetila olakšanje i razočarenje. „Zrak je čist”, rekla je Candice, dok se okretala.

U kući, na kuhinjskom stolu našla sam poruku od Dutcha:

Abby, nazovi me ujutro. Moramo razgovarati. I ne pomišljaj to izbjegnuti. Dutch

Uzdahnula sam i podrapala cedulju, pa je bacila u kantu za smeće. Nema smisla čuvati takve ljubavne poruke. Uzela sam vrlo umornog Eggyja. Nema sumnje da je moj dečko kratio vrijeme čekanja tako da mu je bacao lopticu. Odnijela sam psa u krevet i gledala TV dok nisam zaspala. Probudila sam se usred noći. Srce mi je lupalo, a plahte su bile promočene znojem. Eggy se maknuo na drugu stranu kreveta i zijevao.

Upakla sam svjetlo, zgrabila olovku i papir iz noćnog ormarića, pa počela brzo zapisivati san koji sam sanjala.

Ponekad mi najbolje informacije dolaze kad spavam. Uvijek sam poklanjala pozornost svojim snovima, a noćašnji je bio posebno zanimljiv, iako pomalo zastrašujuć.

Počeo je vrlo jednostavno. Bila sam pastirica i pazila na stado ovaca na brdu. Dan je bio sunčan i topao, osjećala sam sunčevu toplinu na koţi. Ovce su mirno pasle, dok se na

nebu nije pojavio oblak, prekrio sunce i bacio sjenu na dio stada. Ne znam zašto sam pogledala određenu grupu ovaca. Pjesma je ispunila zrak oko

mene. Muški glas je pjevao: „Tko se boji vuka još, vuka još, vuka još?” Kad sam pogledala malu grupu ovaca, vidjela sam da su uznemirene, da bleje i da su se raspršile. Za njima je trčao čudovišni vuk, iskešenih zubi i crne dlake. Pritjerao je jednu ovcu uz ogradu.

Pokušala sam ustati, ali mi gravitacija to nije dopustila. Kad sam se konačno uspravila i stala na noge, teško sam usredotočila pogled. Kao da su mi vjeđe preteške, oči su mi se stalno sklapale. Bijeg nije bio moguć, jedva sam stajala, nisam mogla hodati, a oko mene je cijelo brdo odzvanjalo blejanjem ovaca.

Jedna ovca se naglo okrenula i potrčala prema meni, a vuk ju je slijedio. Pokušavala sam se usredotočiti. Svu svoju snagu sam usmjerila na dizanje noge i prvi korak. Ovca je posrtala i trčala prema meni, a vuk ju je sustizao. Viknula sam: „Nee!” kad je odjeknuo hitac. Ovca je pala i pretvorila se u Waltera McDaniela. Tada sam jasno ugledala lice vuka, koje je iznenada postalo ljudsko. Podsjećalo me na nekog, ali sve sam shvatila tek kad sam vidjela krunu na glavi. Bio je to kralj Edvard VII.

Sjećam se da sam bila uţasno zbunjena, kad sam osjetila kako me grabe dvije ruke i vuku sa scene. „Kuda me vodite?” upitala sam pokušavajući se okrenuti, kako bih vidjela lice svojih otmičara.

,,U zatvor”, odgovorio je jedan od otmičara. „Ali zašto?”, jadikovala sam.

„Kriva si za umorstvo”, rekao je onaj koji me zarobio. „Dopustila si vuku da ubije ovcu!”

Borila sam se protiv njih, ali bez ikakvog rezultata. Odvukli su me u zgradu, koju sam prepoznala. Bila je to zgrada u kojoj je bio Universal Mortgage. Idućeg trenutka, bacili su me u veliki kavez ispunjen zmijama. Pokušala sam otvoriti vrata kaveza, ali pojavio se Dick Wolfe i smijao se dok sam se borila s vratima.

„Zaključano”, rekao je cereći se. „Zmije će te pojesti!”

Pogledala sam svoje noge i vidjela kako mi tucet zmija gmiţe preko cipela i penje se uz potkoljenice. „Pustite me van”, kriknula sam.

Dick se i dalje smijao, pridruţio mu se i Darren Cox. „Odmah me pustite!”, zahtijevala sam, dok su se zmije penjale do struka. Dick i Darren su se još jače smijali i prstom pokazivali prema meni. Lupali su jedan

drugog po leđima. Osjetila sam kako mi zmija obuhvaća vrat i pregršt rana po nogama i prsima. Kriknula

sam i jako povukla vrata. Nakon toga sam se probudila. Nakon što sam zapisala san, ustala sam iz kreveta i svukla košulju. Bila je znojna i

neudobna. Obukla sam čistu i suhu i uvukla se natrag u krevet bliţe Eggyju. Uzela sam papir, na koji sam zapisala san i ponovno sve pročitala, zaokruţujući nekoliko rečenica i pišući bilješke po rubu. Kad sam završila, ponovno mi se spavalo, pa sam odloţila papir i ugasila svjetlo. Idući zvuk koji sam čula bila je budilica. Poklopila sam je i brzo ustala. Trebala sam biti u Universalu čim se otvore ulazna vrata. Bree mi je rekla da je to oko 7.30.

Stigla sam pet minuta prije i šetkala ispred lifta, bacajući pogled na sat. Prošlo je sedam i trideset, pa sedam i četrdeset. Konačno se u sedam i pedeset pojavila recepcionarka, izašla iz dizala i otključala vrata. „Danas ste uranili”, rekla je dok je vadila ključ iz dţepa.

„Moram se pripremiti za cijeli tjedan”, rekla sam smiješeći se i pokušavajući prikriti svoju ljutnju zbog njezina kašnjenja.

Otvorila je vrata, pa smo ušle u predvorje. Brzo sam otišla do zmijskog legla i sjela za Darrenov stol. Upalila sam računalo i čekala dok se sustav dizao. Konačno mi je zaslon poţelio dobrodošlicu. Kliknula sam ikonu koja će mi omogućiti pristup Universalovom

programu. Ukucala sam Breeijino ime i lozinku, i nasmiješila se kad se pojavio izbornik. Pokrenula sam pretraţivanje na Dillonovo ime i namrštila se, kad sam vidjela da ima više od tuceta različitih nekretnina na popisu. „Toliko o tome kako ti Universal ne daje hipoteke”, promrmljala sam. Otvorila sam nekoliko i primjetila da je većina kupljena nedavno, niti jedna nije bila starija od pet godina i niti jedan zahtjev nije imao ime njegova oca kao jamca.

Vratila sam se potrazi i unesla Walter McDaniel, čekajući da sustav obradi moj zahtjev. Pojavila se poruka, koja me obavijestila da se informacija koju traţim nalazi u Verziji III. Uzdahnula sam i nekoliko trenutaka se zagledala u ekran. Smanjila sam prozor i našla sličnu ikonu, koju sam kliknula. Odahnula sam kad se pojavio program, koji se predstavljao kao Verzija III. Ponovno sam unesla Breeijino ime i lozinku, čekala da se program digne, utipkala u potragu Walterovo ime i vidjela da se pojavilo pet zahtjeva.

Moj tim me poţurivao, a srce je ubrzano kucalo. Bacila sam pogled na sat i vidjela da je već osam i deset. Ţene u obradi su već popile svoju jutarnju kavu i počele paliti računala, za nekoliko minuta stići će i agenti za hipoteke. Kliknula sam prvi zahtjev, dok me moj tim gurkao da poţurim. „Samo dvije sekunde”, prošaptala sam i poslala dokument na ispis. Gledala sam kako se pješčani sat vrti u sredini ekrana. Tim se opet pobunio, pa sam izašla iz programa i poţurila izaći i iz drugog.

Kad sam ustala i krenula prema pisaču, vrata zmijskog legla su se otvorila i ušao je Sheldon Jacob. Zastao je kad me primjeno i bacio pogled na sat. „Poranila si”, progunđao je.

Dobacila sam mu svoj najveći osmijeh. „Pokušavam doznati kako zarađujete silnu lovu!”

Shaldon je suzio svoje crvenkaste oči dok je praznio aktovku. „Većina ţena ne izdrţi”, rekao je.

„Molim?”

„Ne mogu izdrţati tempo koji im namećemo. Bolje bi ti bilo u obradi”, dodao je. „Shvaćam”, rekla sam pokušavajući sakriti pisač, koji je, na nesreću, bio točno iza

Sheldona. „Posljednja cura je ovdje izdrţala samo deset tjedana”, nastavio je.

„Ne bih se ni bila javila na posao, da ne mogu izdrţati izazov”, lagala sam. Sheldon je zagunđao i pogledao me dok je sjedao na stolac, koji je protestirao pod

njegovom teţinom. „Dajem ti deset dana, maksimum”, rekao je i pobjednički se nasmijao. Podigla sam bradu i pogledala ga s visoka. „Vjeruj mi, mene se ne smije podcijeniti”,

rekla sam i pribliţila se. „Aha, dobro”, rekao je i pritajeno se zasmijuljio. Podigao je telefonsku slušalicu i

počeo birati broj. Očito mu više nisam bila zanimljiva. Diskretno sam otišla do pisača i pokupila zahtjev koji sam ispisala. Bez okretanja sam

nastavila kroz vrata u hodnik, do ţenskog zahoda. Unutra sam preletjela pogledom preko zahtjeva, ţaleći što nisam imala dovoljno vremena da sve pregledam. U zahtjevu je sve bilo u redu. Ništa nije izgledalo preuveličano ili krivotvoreno. Walter je podnio zahtjev, a njegov sin Dillon je bio suduţnik.

Walterova sredstva su bila znatno veća od onih njegova sina. Računi su pokazivali ugodnu bilancu i zdrave sume. Automobil je bio otplaćen, bio je relativno malo zaduţen, a hipoteka na njegovu kuću gotovo otplaćena.

Dillonov jedini izvor je bio novac od nagodbe, šezdesetak tisuća dolara. Nije naveo nikakva druga sredstva. Planirao je platiti deset tisuća dolara za kuću unaprijed. Bacila sam pogled na adresu, prema zahtjevu, u to je vrijeme ţivio s majkom i ocem, u njihovoj kući.

Nešto me smetalo, ali nisam bila sigurna što. Ponovno sam pročitala zahtjev, ali nisam

ništa uočila. Uzdahnula sam, spremila ga u dţep i vratila se u zmijsko leglo. Nisam znala hoću li ponovno raditi s Bree, pa sam odlučila pričekati Darrena, da dođe i kaţe mi što da radim. Dok sam čekala, zazvonio je Darrenov telefon i bacila sam pogled da vidim tko zove. Andrea LaChance iz personalnog odjela. Slijeţući ramenima, digla sam slušalicu. „Bok Andrea, Darren još nije stigao”, rekla sam.

„Jesi to ti, Abigail?”, upitala je.

„Jesam.”

„U stvari, ţelim razgovarati s tobom. Gospodin Wolfe te ţeli vidjeti u svom uredu danas u deset.”

Usta su mi se osušila. „Oh?” rekla sam i proklela u sebi zbog nesigurnosti u glasu. „Da. Molim te budi točna. Gospodin Wolfe mrzi kašnjenje.” „Znaš li zašto?” upitala sam, ali Andrea je već poklopila slušalicu. Vratila sam

slušalicu i pogledala po prostoriji. Zmijsko leglo se punilo, bilo je gotovo devet. Nitko nije obraćao pozornost na mene, pa sam prebacila torbicu preko ramena i krenula prema vratima. Zaustavio me glas: „Već odlaziš?”

Okrenula sam se i ugledala Sheldona koji je izgledao kao kobra okrugle glave. ,,U stvari, trebala bih proći obuku pripreme ugovora. Ako Darren dođe, hoćeš li mu reći da sam dolje?”

Sheldon mi nije odgovorio, samo se dublje uvalio u svoj stenjući stolac i uhvatio se slušalice. Shvatila sam to kao dobar znak i izašla u hodnik. Nisam gubila vrijeme, dok sam išla prema izlazu u garaţu. Nisam se namjeravala susresti s Wolfeom. Nisam imala pojma što je ţelio, ali bila sam sigurna da nije ništa dobro. Pokupila sam sve informacije do kojih sam mogla doći i odlučila zatvoriti ovo poglavlje knjige što prije.

U garaţi sam hodala prema svom automobilu, kad sam ugledala ţenu pred porodom kako ide prema meni. Izgledala mi je poznato i znala sam da smo se već susrele, jer me iznenađeno pogledala u oči. „Ne mogu vjerovati da sam naletjela na vas”, uzviknula je.

„Zdravo”, rekla sam smiješeći se, dok sam je manično pokušavala smjestiti na pravo mjesto i sjetiti se njezinog imena. Pretpostavljala sam da je klijentica, jer sam ih imala mnogo u ovom području. Uvijek mi je neki totalni stranac mahao ili me pozdravljao.

„Sjećate me se?”, upitala je kad smo se pribliţile. Ispričavajući se, slegnula sam ramenima. „Ţao mi je. Mislim da ste moja klijentica, ali

uţasno teško pamtim imena. Moţete li me podsjetiti?” Njezin smiješak je postao još širi. „Nikad vam nisam rekla kako se zovem, a nisam

vam klijentica.” Sigurno je primjetila koliko sam zbunjena, jer je nastavila. „Srele smo se u zatvoru Jackson. Posjećivala sam brata. Ja sam Selena”, rekla je i pruţila ruku.

„Ma da!”, rekla sam i rukovala se s njom. „Sad se sjećam. Opa, daleko ste došli u međuvremenu. Što vas dovodi ovamo?”

„Ţivim u Hazel Parku”, rekla je pokazujući prema jugu. ,,I diţem kredit.” Oglasio se moj radar i automatski sam ga poslušala. „Idete u Universal?”, upitala sam. Nakon što je kimnula, rekla sam: „Zašto osjećam da niste previše sretni s tom hipotekom?”

„Zbog onog što ste rekli”, objasnila je. „Rekli ste mi da budem vrlo oprezna kad potpisujem ugovor, ali ovo je za brata. Moram to napraviti.”

Od rampe nam je prilazio automobil. Postajala sam nervozna u garaţi i nisam ţeljela biti ondje ni trenutka više nego što je bilo potrebno, a i Selena je bila uplašena i nervozna. Suosjećala sam s njom. „Imate vremena za jednu kavu?”, upitala sam. „Znam jedan dobar kafić, udaljen samo dva bloka.”

Selena je pogledala na sat. ,,Za jednu na brzaka, imam. U deset moram biti natrag.” Svaka od nas se dovezla pred kafić u vlastitom automobilu, parkirala i ušla unutra.

Sjele smo u odjeljak. Nakon što sam naručila, rekla sam: „Što se događa s vašim bratom,

Selena?” Duboko je uzdahnula i zaštitnički pomilovala svoj veliki trbuh. „Ako vam kaţem,

moţe umrijeti”, rekla je. „Dobro”, rekla sam i stavila šećer u kavu. „Onda ću ja reći vama. Postoji veza između

vašeg dizanja kredita i dobrobiti vašeg brata. Osjećam da ste prisiljeni dići kredit zbog vašeg brata. Samo tako moţe biti siguran.”

Selenine oči su se ovlaţile. „On mi je brat”, rekla je. „Ako mu ne pomognem, a nešto mu se dogodi, to će ubiti moju mamu. Ali ako mu pomognem, ne znam kako ću otplaćivati rate”, rekla je.

„Recite mi što se stvarno zbiva i obećavam vam da ću vam pokušati pomoći”, rekla sam.

Trebalo joj je dugo da odgovori, ali konačno je rekla: „Prije nekoliko tjedana, mama ga je otišla posjetiti i vidjela da je prilično isprebijan. Rekao je da ne moţe govoriti o tome što mu se dogodilo. Mama je došla kući vrlo uznemirena. Nakon nekoliko dana stiglo je pismo. S fotografijom mog brata. Izgledao je stvarno loše. Fotografirali su ga odmah nakon prebijanja. Osim fotki bilo je i pismo. Pisalo je da moramo platiti deset tisuća dolara, jer će inače završiti mnogo gore.”

„Mnogo gori kraj znači umorstvo, pretpostavljam?”

Selena je kimnula, a usnice su joj drhtale. „Otišla sam ga posjetiti dan poslije i rekao mi je da mu jedan čovjek u zatvoru prijeti. Rekao mu je da je zna kako njegova obitelj ima novaca i da očekuje isplatu od deset tisuća, jer će inače mučiti i ubiti Nera.”

„Zašto se brat nije obratio upravi zatvora?”

Selena me pogledala kao da sam idiotkinja. „Jer pokušava ostati ţiv, a ne izvršiti mučno samoubojstva”

„Ah”, rekla sam. Zatvor je zvučao kao zabavno mjesto. ,,I što ste učinili?”

„Uz pismo je bila priloţena i posjetnica. Trebala sam nazvan broj s posjetnice i dogovoriti se za isplatu, koja će mog brata odrţati ţivim.”

Srce mi je počelo tući. „Čije ime je bilo na posjetnici?”

„Sheldon Jacob”, rekla je. „On je agent za hipoteke u Universale Rekao je da mi moţe pribaviti gotovinu, ako dignem hipoteku na kuću, tako da brat bude na sigurnom, a ostat će mi i nešto gotovine. Rekla sam mu da ne mogu plaćati rate, jedva i ovako preţivljavam. Odgovorio je da će pronaći agenciju koja će iznajmiti moju kuću, a meni naći drugu jeftiniju. Ak mjesto na koje me ţelio poslati mi ne odgovora. Mnogo je bliţe Detroitu, loša četvrt. Bande i droga i svo sranje, u kojem ne ţelim da mi djeca odrastaju.” Selena je protrljala svoj veliki trbuh. Shvatila sam kokko se ţrtvovala kako bi imala vlastitu kuću u dobroj četvrti, kako bi mama i djeca bik sigurni. Sad je bila na rubu do divovskog koraka unazad, kako bi spasila brata.

U tom trenutku, mnogo mi je slika preplavilo um i nekokko puta sam trepnula, prije nego što sam bila sasvim sigurna što trebam učiniti. „Selena”, rekla sam i posegnula preko stola za njezinom rukom. „Ne smijete potpisati taj ugovor.”

„Moram!”, rekla je tuţno. „Inače će ubiti Nera.” Mozak mi je radio sto na sat. Ako se Selena ni prošli put nije obratila snagama reda i poretka, mala je šansa da će sada. „Dobro”, rekla sam i pustila njezinu ruku. „Potpišite ugovor i dajte mi dva dana.”

Zbunjeno je nagnula glavu na stranu. „Molim?”

,,U Michiganu imate pravo odustati tijekom tri dana nakon potpisivanja ugovora o financiranju. Nećete dobiti niti centa dok ne prođu ta tri dana. Do srijede, u ponoć, moramo osigurati sigurnost vašeg brata. Ako to uspijem učiniti, hoćete li odustati od kredita?”

„Znači, ako vi pomognete Neru, a ja kaţem da ne ţelim kredit, ugovor ne vrijedi?” Nasmiješila sam se. „Točno. Imam prijatelje koji mu mogu pomoći. Samo mi dajte dva

dana. Nikom ništa ne govorite, pogotovo ne vašem bratu ili majci.” Tračak nade se pojavio u Seleninim očima dok me gledala. „Stvarno mi je ţao”, rekla

je na kraju. „Zašto, dušo?” upitala sam je.

„Bila sam grozna prema vama u zatvoru, a vi mi jedini pokušavate pomoći.” Potapšala sam je po ruci. „Ne brinite. Mi cure se moramo drţati skupa.” Pogledala

sam na sat. „Imate petnaest minuta da se vratite u Universal. Ovo je moj broj”, dodala sam. Iz torbe sam izvadila posjetnicu. „Nazovite me sutra navečer, pa ću vam javiti kako napredujemo. ”

„Hvala”, rekla je, uzela moju posjetnicu i izvukla svoju. „Prezivam se Rivera”, rekla je. „Brat je Nero Rivera.”

„Shvatila i zapamtila”, namignula sam joj. „Ne brinite. Sredit ćemo to.”

Nakon što je Selena otišla, izvukla sam mobitel i nazvala dvoje ljudi. Prva je bila Candice, kojoj sam rekla da se moramo odmah sastati. „Moţe u uredu?”, upitala je. „Upravo se parkiram.”

„Savršeno. Vidimo se za pet minuta.” Idući poziv je bio Dutchu. Dobila sam njegovu sekretaricu i ostavila mu hitnu poruku da me nazove čim bude mogao. Rekla sam mu da idem u ured i da ću imati mobitel cijeli dan.

Srela sam Candice u hodniku naše zgrade. Dok smo čekale lift, čule smo kako na ulici zavijaju sirene. „Ovo je ozbiljno,” rekia sam dok smo ulazile u lift.

Candice se nasmiješila. „To je jedna stvar koja mi ne nedostaje. U centru Kalamazooa je stalno zavijala sirena.”

„Ugodna Četvrt?”, upitala sam, dok sam stiskala tipku za drugi kat.

„Povremeno.”

Dok smo išle prema uredu, neobavezno smo čavrljale. Dok sam izvlačila ključ iz torbe, sirene su prestale. „Bogu hvala da je prestalo”, rekla je Candice. „Nešto se zbiva u blizini.”

„Pa, samo smo nekoliko ulica udaljene od policijske postaje”, informirala sam je i otključala vrata. Gurnula sam ih nekoliko centimetara. Dalje nisam mogla. Nešto ih je blokiralo. „Koji vrag...?”, rekla sam dok sam bokom gurala vrata.

„Što se zbiva?”, upitala je Candice. „Ne znam. Nešto blokira vrata”, odgovorila sam. Ovog puta sam ih gurnula i

ramenom. Vrata su oklijevajući popustila i čula sam kako se nešto valja po podu. Candice je isto

gurala i konačno smo imale dovoljno prostora da pogledamo što nam je palo pred vrata. Kriknula sam, kad sam ušla u predvorje ureda. Candice je gurnula glavu i vidjela kako pokazujem prema podu. „O moj Boţe!”, uzviknula je ulazeći iza mene.

Na podu je leţao Darren Cox. Bio je okruţen golemom lokvom tamnocrvene krvi. Uzmaknula sam teško dišući i naslonila se na zid. Candice se sagnula i potraţila puls. Digla se i izvukla pištolj. Šapnula je; „Ostani ovdje” i krenula u druge prostorije.

Stajala sam i buljila u Darrena, nesposobna za kretanje i razmišljanje dok sam se čvrsto naslanjala na zid. Kad mi se Candice pridruţila, na vratima se pojavila sjena. Candice je stala ispred mene i podigla pištolj. Sekundu nakon toga policajac se progurao u predvorje, pogledao u tijelo pa u Candicin podignuti pištolj.

„Bacite oruţje!”, viknuo je dok se njegov pištolj dizao i zaustavio u ravnini njezinih prsa.

Candice nije tratila vrijeme. Pištolj je pao na pod uz glasan tresak. Okrenula se prema meni dok je sve više policajaca ulazilo u prostoriju. Grubo su je naslonili na zid i pretraţili. Nakon toga sam i ja preţivjela iste radnje. „Što se zbiva?”, viknula sam.

„Uhićene ste”, rekao je policajac i stavio nam lisičine. „Ništa nismo napravile!”, viknula sam. „Imate pravo na šutnju”, rekao je i nastavio mi govoriti prava vrlo monotonim

glasom. U kutku očiju sam vidjela kako se dva policajca nadvijaju nad Darrena. Jedan je provjerio puls i zatresao glavom. Osjetila sam kako ostajem bez daha, dok mi se vidno polje maglilo. Koljena su mi zadrhtala i pala sam na pod pokušavajući disati , ali izgleda da mi u pluća nije stizalo dovoljno kisika. Dva para ruku su me zgrabila ispod pazuha i izvela iz ureda, baš kad sam se onesviještavala.

Nakon nekoliko sati, sjedila sam preko puta Mila u policijskoj postaji Royal Oaka u sobi za ispitivanje. „Je li ti bolje?”, upitao je dok sam pila vodu.

„Nije”, rekla sam hrapavo. „Milo, ovo je ludo. Candice i ja nemamo ništa s Darrenovim ubojstvom.”

Milo me oštro pogledao. ,,Abby, moraš nešto razumjeti. Danas nisam tvoj prijatelj. Danas sam istraţitelj, koji riješava ubojstvo, koje se dogodilo u tvom uredu. Moram se oslanjati na dokaze, a ne na moje prijateljstvo s tobom.”

Zatresla sam glavom. Kako se to dogodilo? „Lakše s njom, stari”, čula sam bariton s druge strane sobe.

Milo je gledao u Dutcha. „Lakše s njom? Dutch, dobio sam devet-jedan- jedan poziv, koji govori o ispaljenim hicima u uredskoj zgradi tri bloka odavde. Moji dečld su stigli na mjesto događaja za minutu i trideset sekundi i našli tvoju curu u prostoriji u kojoj je pucano, s mrtvacem na podu, a partnerica tvoje cure je stajala nad mrtvacem s pištoljem u rukama. Kako da opravdam njeţnost prema njoj?”

Dutch je prišao malenom stolu, za kojim smo sjedili Milo i ja i sjeo na treći stolac. „Počni od početka Abby”, tiho je rekao. „Reci mi što znaš.”

Zatvorila sam oči, ali nisam mogla izbrisati sliku Darrena kako leţi u vlastitoj krvi. „Nismo ga ubile”, prošaptala sam.

„Onda nam reci tko jest”, rekao je Milo. ,,Abby, morale ste vidjeti što se zbiva!” Ponovno sam zatresla glavom. „Kunem ti se Milo, sve što sam ti rekla je istina!

Nazvala sam Candice neposredno prije nego što sam nazvala Dutcha i rekla joj da se vidimo u uredu. Srele smo se u hodniku zgrade i čule sirene. Nismo čule nikakve hice. Nismo bile u uredu kad je Darren ubijen, i iako sumnjam tko ga je ubio, nisam trenutačno sigurna.”

„Na koga sumnjaš?”, upitao je Milo.

Duboko sam uzdahnula. „Dicka Wolfa”, rekla sam i protrljala sljepoočnice. „Čudno da ga spominješ”, rekao je Milo. „Upravo je napustio postaju nakon što je dao

izjavu drugom detektivu.” Dignula sam glavu. „Što je?”

„Čuo je da je Darren ubijen, pa se javio da kaţe kako se rano jutros sreo s Darrenom. Darren je sumnjao da nova zaposlenica u tvrtki proslijeđuje zahtjeve za kreditima suparnicima, pa je o tome htio razgovarati sa zaposlenicom. Wolfe je rekao da si ti jedina nova zaposlenica u tvrtki i da te je Darren obučavao. Rekao je i da te pozvao u ured da porazgovarate o tome, ali si nestala. Misli da te Darren ulovio, da ste se posvađah i da je zato mrtav.”

„To je smiješno”, prekinula sam ga. „Nisam ga ubila!!”

„Kog si vraga radila kod Wolfea?”, raspitivao se Dutch. Prvi put je čuo za moj tajni zadatak.

„Pokušavala sam dokazati Lutzovu nevinost”, umilno sam rekla.

Milo je pogledom poručivao Dutchu: „Rekao sam ti.”

Namrštila sam se i nastavila: „Sjećaš se kad si mi dao svoje dosjee da ih pogledam?”, upitala sam.

Dutch je kimnuo, stvarno se trudio da ne viče na mene. „Da”, rekao je stisnutih zubi. „Pa, pogreškom sam pogledala i Walterov dosje. Lutz to nije učinio. On je bio krivi

čovjek. Netko drugi je povukao obarač.” Dutchove obrve su se podignule. „Tko?”

,,Wolfe, ali nije bio sam. Još jedan čovjek je jednako odgovoran, pokušavam ga identificirati, ali još nisam uspjela.”

„Zato je Walterov zahtjev za kredit pronađen u tvojoj torbici?”, upitao je Milo. Kimnula sam. „Da”, rekla sam. „Zato sam radila u Universale Candice je rekla, da

informacije o Wolfu moţemo sakupiti samo ako smo mu blizu, pa sam radila kao novi agent za hipoteke.”

„Otkrila si da je Walterov sin podignuo nekoliko zajmova u Universalu”, rekao je Milo. „Ali nije znao za vezu s Wolfom dok Walter nije poginuo. Zašto si se jutros vratila na posao?”, upitao je.

„Zato što je to veće od Walterovog ubojstva!”, viknula sam. „Nešto mnogo veće, Milo! Ljudi pate, gube domove, premlaćuju ih i umiru!” Teško sam disala, počela sam se nervirati pa mi je Dutch stavio ruku na rame da me smiri.

„Hej”, rekao je. „Smiri se Edgar. Reci nam sve što znaš.”

Rekla sam im. Ispričala sam im o Darrenovoj prevari s poreznim uredom, o jadnim Schalubesima, o agentu za jamčevine, koji je dao listu pokvarenom agentu, koji se zove Sheldon Jacob, o Seleni i njezinom bratu i kako se sve povezuje s Univarsalom.

Dutch i Milo su vodili bilješke i povremeno se pogledavali. Kad sam završila Dutch je rekao: „Dobro. Moram provjeriti neke stvari. Milo, poţuri forenzičare koji rade na Coxovom ubojstvu. Nazvat ću za nekoliko sati.”

Ustao je i izašao. Pogledala sam u Mila u očekivanju. „Mogu li sada ići?”, upitala sam. Milo je odmahnuo glavom. „Ne”, rekao je. „Zašto ne?”, upitala sam. „Rekla sam ti sve što znam!”

„Ali mrtvac je još uvijek u tvom uredu, a ti si stajala iznad njegovog tijela”. „Nisam ga ubila!” Ponovno sam viknula na rubu totalnog sloma.

„Pusti me da to dokaţem”, rekao je izravno. „Do tada, ti i Candice ćete sjediti tamo gdje vas moţemo drţati na oku. Postoji jedna mala lijepa prostorija dolje u podrumu. Moţda ti se neće sviđati rešetke, ali barem hrana nije loša.”

„Ţelim telefonski poziv”, rekla sam. „Zovem sestru da plati jamčevinu.”

„Nema problema”, rekao je Milo i ustao. „Tvoje saslušanje je sutra poslije podne. Moţeš potrošiti svoj poziv sada, ili sutra, nakon saslušanja.”

Otpratili su me niz stube, uzeli otiske i fotografirali. Zatim su me uveli u ćeliju, u kojoj je Candice već leţala na krevetu, s rukama pod glavom. „Dan, cimerice”, rekla je kad me ugledala.

„Ovo je strašno”, rekla sam ljutito dok sam ulazila, a vrata se iza mene zatvarala, uz metalni udarac.

„Ne brini” rekla je i sjela. „Nismo ubile Darrena. Krv se već počela zgrušavati oko njegova tijela, a počela se razvijati i ukočenost. Bio je mrtav znatno prije nego što smo mi došle. Imam alibi, bila sam u tcretani cijelo jutro. Pretpostavljam da si i ti bila na nekom javnom mjestu?”

Kimnula sam. „Imam račun od kave u torbi”, rekla sam. ,,I svjedokinju s kojom sam pila kavu.”

„Onda dobro”, rekla je Candice i ponovno legla na krevet. „Sutra nas puštaju.” Uzdahnula sam i uputila se prema krevetu na suprotnoj strani. „Ne mogu vjerovati da

su ga ubili.” „Budi sretna da nisu nas”, rekla je Candice. „Ali zašto?” upitala sam. „Što Darren ima s cijelom stvari? Mislim, pretpostavljam da

je Wolfe pucao, i da je shvatio da pokušavam dokazati Lutzovu nevinost, ali što to ima s Darrenom?”

Candice je slegnula ramenima. „Ne znam, Abs. Moţda je bio na krivom mjestu u krivo vrijeme.”

Namrštila sam se. ,,I što ćemo sada?” „Čekat ćemo”, rekla je Candice. „Što?” „Da se još nešto dogodi”, mirno je rekla. Nismo dugo čekale. Oko sedam došao je vrlo ozbiljan Dutch. „Moram razgovarati s tobom”, rekao je kroz

rešetke. „Sjajno. Čekaj da uzmem kaput i moţemo na pizzu”, prasnula sam. Raspoloţenje mi

se znatno pokvarilo. Dutch je mahnuo nekom na svojoj desnoj strani. Došao je policajac i otključao ćeliju.

Ustala sam i izašla, nadajući se da me stvarno vodi na pizzu. „Moţemo u jednu od gornjih prostorija”, rekao je, pa sam ga slijedila u sobu, u kojoj sam već bila.

„Što se zbiva?”, upitala sam umorno dok sam sjedala. „Bree je nestala”, rekao je. Uspravila sam se na stolici i pogledala ga zastrašeno. „Kako misliš, nestala je?” „Jučer navečer sam bio u kontaktu s njom”, rekao je. „Shvatio sam da si i ti s njom

razgovarala.” Kimnula sam. „Ţeljela sam se uvjeriti da pazi na sve sumnjive. Nisam ţeljela da

ubojica njezine mame misli da je Bree ona koja te obavijestila o svemu.” „Pretekla si me za dlaku”, rekao je i mogu reći da je bio pomalo ljubomoran. „Ţao mi je”, rekla sam i pogledala stol.

„Rekao sam njoj i njezinom muţu da budu oprezni i da me pozovu, ako se dogodi išta čudno, neobično, ili zastrašujuće. Njezin muţ me nazvao prije sat vremena. Bree je trebala pokupiti dijete iz vrtića. Kad se nije pojavila, pozvali su njega. Rekao je da ju je zvao na posao i na mobitel, ali ne odgovara. Rekao je i da je zvao njezinu prijateljicu s posla, koja je rekla da je Bree otišla na ručak i nije se vratila.

„O Boţe”, osjetila sam kako se hladim. „Ne misliš valjda...” Nisam mogla završiti misao. Samo sam mislila na Breeinog sina i koliko ga je oboţavala.

„Ne znam, Abby”, rekao je Dutch. „Mislim, bio sam vrlo paţljiv i diskretan, kad sam provjeravao Robillarda. Ali lik je jako dobro prikrio tragove.”

„Siguran si da je stvarno nestala?”, upitala sam, iako sam znala odgovor. „Mislim, moţda je otišla prijateljici, ili rođacima? Moţda je zaboravila da je njezin red da pokupi dijete?”

Dutch je odmahnuo glavom. „Njezin muţ je već nazvao sve kojih se mogao sjetiti. Osim toga, nazvala ga je ujutro, da mu kaţe kako mora sina odvesti doktoru, pa će ranije izaći s posla, da stignu na vrijeme.”

,,K vragu”, rekla sam.

Dutch je izvukao fotografiju iz svog dţepa i dao mi je. Bree sa sinom. „Zamolio sam njezinog muţa da mi da fotografiju.”, rekao je i čekao da nešto kaţem, kad sam bacila oprezan pogled na fotku.

Odahnula sam. „Ţiva je.” vidjela sam njezinu trodimenzionalnu sliku kako gleda u mene. Da je mrtva, slika bi bila dvodimenzionalna i prozračnija.

Datch je sjeo i provukao ruku kroz kratku kosu. „Moţeš li otkriti gdje ju je Robillard

odveo?” „Jesi li siguran da zna da netko upire u njega, kao u ubojicu?”, upitala sam. „Lik se izvukao s tim punih dvadeset godina Abs. Ako itko pozorno prati istragu, to

je on. I...”, oklijevao je. Dutch me pogledao s krivnjom. „Prije nego što sam otišao razgovarati s Bree i

njezinim muţem, otišao sam njegovom šefu, SAC-u i obavijestio ga o mojim sumnjama.” Pala mi je vilica. „ Nisi li mi rekao i da je njegov šef ex-CIA?”

Dutch me poprijeko pogledao. „Znam da je to bilo riskantno”, prekinuo me. „Ali negdje sam morao početi. I trebalo mi je dopuštenje da počnem kopati. Trebao mi je pristup Robillardovim starim bankovnim računima i rasporedima putovanja. Njegov šef je jedina osoba koja dovoljno dugo radi s njim, da mi je mogao stvari staviti u perspektivu i dati mi dopuštenje.”

„Ali nisi mu rekao, od koga si dobio informaciju o tome tko je ubio Cynthiju, zar ne?” nervozno sam ga upitala.

„Nisam”, rekao je Dutch i spustio glavu. „Nikad me ne bi shvatio ozbiljno, da sam mu rekao da su to informacije od vidovnjakinje.”

Dutch je izgledao jako kriv, pa sam znala da ima još nešto. „Kako si objasnio informaciju?”

„Upro sam prstom na Bree. Rekao sam da je posjećivala hipnoterapeuta i da je to okinulo njezino sjećanje na to, tko je bio u kući te noći.”

„O moj Boţe”, prošaptala sam.

Dutch je ustao i počeo hodati po prostoriji. „Znam, znam!”, rekao je i stisnuo šake. „Zeznuo sam!”

Ustala sam, prišla mu i stavila mu ruke na prsa da ga smirim. „To nije tvoja pogreška, Dutch”, rekla sam.

„Apsolutno jest”, rekao je. Na licu mu se ocrtavalo koliko pati, slomio mi je srce. Tuţno sam mu se nasmiješila. „Tako si me štitio”, rekla sam. Čudno me pogledao pa

sam nastavila. „Znao si da je Robillard opasan i mislim da si ga nesvjesno udaljio od mene.”

„Ja sam svinja”, rekao je. „Ugrozio sam nevinu ţenu. Trebao sam tiho raditi iza scene i zatim procijeniti situaciju.”

,,I što sada?” upitala sam ga. Ţeljela sam da se usredotoči na rješavanje problema, a ne da se okrivljuje.

„Moramo je naći”, rekao je. „I to brzo!”

Vratila sam se za stol i sjela. Zatvorila sam oči i usmjerila pozornost na Bree, ali ništa se nije dogodilo. Samo sam vidjela vlastitu zatvorsku ćeliju. Konačno sam otvorila oči i slegnula ramenima. „Moţeš li me izvući odavde?” upitala sam ga. „Ne mogu se koncentrirati.”

Dutch me tuţno pogledao. „Draga, ne mogu, znaš to. Ali Milo naganja forenzičare da rade prekovremeno, da vas oslobodi. Uz malo sreće, odbacit će optuţbe i prije saslušanja.”

„Dobro”, rekla sam, osjećajući se toliko iscrpljeno, da sam jedva mogla razmišljati. Ponovno sam zatvorila oči i pokušala doprijeti do Bree, ali se nije pojavilo ništa novo. „Dutch, radar mi večeras ne radi. Moram pričekati i odmoriti se. Dođi poslije saslušanja, pa ću ponovo pokušati. U redu?”

Dutch me otpratio u podrum i predao policajcu koji me izvukao. Prije nego što je otišao, snaţno me zagrlio i šapnuo: „Budi dobro, u redu? I ne brini, riješit ćemo mi to.”

Mrzila sam što ga moram pustiti, ali kad se policajac nakašljao, Dutch me pustio, stisnuo mi ruku i otišao. Uvukla sam se u ćeliju i vidjela da je Candice već zaspala. Vrata iza mene su se zvučno zalupila, pa sam pogledala je li se probudila. Međutim, buka ju je

samo nagnala da se okrene prema zidu i nastavi spavati. Uz iscrpljeni drhtaj, uvalila sam se u krevet i počela čekati san. Iako sam bila vrlo

umorna, zaspala sam tek duboko u noći.

Do sedam ujutro odustali su od optuţnice protiv Candice i mene pa nije bilo potrebe

za sudskim saslušanjem. Forenzički rezultati i izvještaj s obdukcije brzo su stigli zahvaljujući Milovom urgiranju. Dokazano je da Darren nije ubijen iz Candiceinog pištolja i da je bio mrtav najmanje devedeset minuta prije našeg pojavljivanja. Obje smo imale vrlo čvrste alibije, ja sam do devet bila u Universalu, a Candice je bila u teretani.

Poziv na 911 kojim su prijavljeni pucnjevi došao je s mobitela koji je pronađen u kanti za smeće blizu mjesta gdje smo Candice i ja parkirale automobile. Netko nas je gledao kako parkiramo i ulazimo u zgradu prije nego Što je telefonirao. Na nesreću, na mobitelu nije bilo otiska prstiju, ali to nije bilo vaţno. Milo je znao da smo upale u klopku, a toga je bilo svjesno i okruţno tuţilaštvo.

Dutch nas je pokupio i odvezao do naših auta, a zatim se bacio na pronalaţenje Bree. Obećala sam mu da ću nakon tuširan ja i laganog doručka pokušati pronaći vibre koje bi mi mogle reći gdje se nalazi. Pozvala sam Candice k meni, a ona je zahvalno prihvatila poziv. „Ne ţelim ništa objašnjavati nani”, rekla je i pokazala mrlje na prstima zaostale od uzimanja otisaka.

„Dobro, imam obilje tople vode, a mogu nam sloţiti i doručak.”

Dok se Candice tuširala, Eggy se motao oko mojih nogu, a ja pripremala kajganu. Misli su mi se stalno vraćale na Bree. Ekipa me stalno nukala prema mojoj torbi koja je visjela na vješalici kraj vrata. Isključila sam štednjak i krenula prema vratima, znajući da je u torbici nekakav trag. Prekopala sam je i izvadila Seleninu posjetnicu. To se nije uklapalo ni sa čime, ali sam znala da me intuicija ne bi krivo usmjerila.

U tom trenutku Candice je ušla u kuhinju. „Mmmm”, sretno se oglasila. „Jaja sjajno mirišu, a ja sam gladna kao vuk!”

U tom trenutku ekipa me opet ponukala da još jednom prekopam po torbi. „Što se zbiva?”, upitala je Candice prilazeći stolu da vidi što ne valja.

„O moj Boţe”, rekla sam bez daha kad sam pronašla papir koji sam traţila. „Cijelo vrijeme mi je bilo pred nosom”.

„Što?”, upitala je gledajući preko mog ramena.

Nisam odmah odgovorila. Umjesto toga sam promatrala prvu stranicu zahtjeva za kredit, a zatim okrenula posljednju i uzviknula: „Boţe mili!”

„Ma, što je?” Candice je ponovila pitanje i stisnula mi rame. „Reci mi što se događa!” Zgrabila sam je za ruku koliko zbog podrške toliko i zbog napetosti. „Pogledaj ime na

dnu zahtjeva za kredit!” Rekla sam i pokazala joj papir. „Dillon McDaniel”, rekla je.

„Ne!” Gotovo sam vikala. „Ovdje!” Rekla sam joj i pokazala na sitno otisnut potpis bankovnog sluţbenika za kredite. „Zvuči poznato?”

Candice je paţljivo promatrala stranicu i duboko udahnula. „Nema šanse!” „Aha, nema šanse!” Uzvratila sam vraćajući sve u torbu. „Idemo tamo!”

„Čekaj! Što?” pitala je dok sam ţurila po kuhinji, ostavljajući usput jaja u Eggynoj zdjelici, i uzimajući tenisice.

„Candice, pokupi stvari. Ponesi laptop i svoj alat za provale i špijuniranje. Ne smijemo izgubiti niti sekunde. Moţda je već prekasno.”

,,Abby, zašto se toliko ţurimo...”

„Tamo je Bree!” Povikala sam prekidajući je. „Moje obećanje Seleni. Nemamo vremena za razgovor Candice! Radar mi govori da moramo ići. Sada!”

,,Abby”, mirno je rekla dok sam gurala stopala u tenisice. „Ne bismo li to trebale proslijediti tvom momku?”

„Da”, rekla sam, primajući je za ruku, uzimajući njezinu torbu i gurajući je prema vratima. „Na putu tamo, sigurno ćemo pozvati tešku konjicu. Kreči!”

Nazvala sam Dutcha čim smo sjele u auto, ali dobila sam samo njegovu telefonsku sekretaricu. Ostavila sam mu hitnu i dugu poruku i rekla da smo već na putu. Nadala sam se da je to dovoljno da pošalje legiju FBI agenata za nama. Ostavila sam uključen mobitel kako bi me mogao pronaći preko GPS- a.

Tada nisam znala da je u to vrijeme bio u uredu GSA-a i preţivljavao jedno solidno pranje mozga.

„Kakav je plan?”, upitala je Candice dok se probijala kroz prometnu guţvu prema autoputu.

„Nemam ga”, rekla sam. „Samo znam da je Bree u ozbiljnoj frci mojom zaslugom i da će, ako ne poţurimo, i ona i Lutz definitivno biti mrtvi.”

Candice je vozila kao luđakinja pa sam se čvrsto drţala i obilno molila. Bila je dobra vozačica, ali bilo bi bolje da smo bile na NASCAR ringu gdje su brza voţnja i krivudanje između drugih auta manje rizični. Kad smo gotovo stigle na odredište znala sam da sam već ugodno zelene boje, ali nije bilo šanse da je usporim.

Brinulo me što ne čujem sirene i što Dutch nije uzvratio poziv. Ponovno sam ga nazvala i dobila sekretaricu. Nazvala sam centralu FBI-ja i dobila odgovor da je na sastanku i da ga ne mogu ometati. Molila sam recepcionarku da mu prokrijumčari poruku, uvjeravala je da je stvarno hitno i da ga obavijesti da ga treba njegova djevojka. Kad sam spomenula da sam mu cura, recepcionarka je promijenila ton i znala sam da neće upasti na njegov sastanak.

„Što se zbiva?”, upitala je Candice kad sam prostenjala i ubacila mobitel u torbu. „Ne mogu doći do njega”, odgovorila sam.

„Ne moţeš doći do njega?” ponovila je. ,,Abby, kako to misliš izvesti bez FBI-ja?” „Ne znam”, priznala sam. „Ali kad stignemo, samo me slijedi.” Candice je nagnula glavu prema meni i izbezumljeno me pogledala. „Da te slijedim?

Shvaćaš li u što se petljamo?” „Shvaćam!”, odrezala sam. „Daj mi malo vremena da razmislim.” Zatvorila sam oči i

panično pozvala tim koji me poslao na ovu nemoguću misiju. Kad su mi odgovorili, samo sam se nasmiješila, jer je sve bilo jasno kao dan. Izvukla sam mobitel iz torbe i počela zvati.

Nakon dva sata, uznemireno sam hodala po lobiju, a Candice je očito pokazivala cijelom svijetu da bi radije bila bilo gdje drugdje. Čuvar na šalteru je rekao: „Upravitelj će vas sada primiti.”

Candice je ustala pa sam je po stoti put upitala: „Koliko ima sati?” Ostavila sam svoj mobitel u autu jer me Candice upozorila da će nas lakše locirati ukoliko ga ne unesem u zatvor.

„Deset minuta vise od trenutka kad sam ti posljednji put odgovorila na isto pitanje.” Kretale smo se preko predvorja prema čuvaru. Slijedile smo ga kroz labirint metalnih vrata, blindiranih vrata, dugih hodnika, uz stube do dvostrukih vrata koja su vodila u upraviteljev ured. Dočekala nas je nadzornica Evelyn i rekla nam da sjednemo. Čekale smo daljnjih deset minuta pa sam počela tapkati stopalom. „Nemamo vremena za ugodno ćaskanje”, promrmljala sam Candice. „Odmah idemo na stvar kad uđemo.”

Candice je bacila pogled na sat stisnutih usana. „Ako se uskoro ne susretnemo s njim, zaboravi na priču i usredotoči se na bjeţanje.”

Telefon na Evelynom stolu je konačno zazvonio. Nakon Što je spustila slušalicu pokazala je prema uredu upravitelja.

„Hvala, Evelyn”, upravitelj se oglasio nakon što smo ušle. „Moţeš li obaviti par stvari?” upitao je prije nego što je izašla.

Pogledala ga je iznenađeno: „Naravno, upravitelju.”

„Sjajno. Evo ti lista”, rekao je i pruţio joj papir. „Nakon što to završiš, slobodna si.” Kad su se za njom zatvorila vrata, upravitelj je sjeo za svoj stol i paţljivo nas

pogledao. „Moje dame”, rekao je toplo. „Pretpostavljam da ste ovdje zato što ţelite otkriti što se dogodilo gospodinu Lutzu.”

Otvorila sam usta kako bih rekla ne, ali sam kimnula glavom jer mi je lijeva strana bila prozračna i lagana.

Upravitelj je odmahnuo glavom. „Vrlo tuţno, stvarno tuţno”, rekao je. „Takav tip ponašanja susrećemo cijelo vrijeme. Na ţalost, zatvorenik stigne do termina uvjetnog puštanja i počne se nasilno ponašati. Psiholozi vjeruju da je to zato što zatvorenici podsvjesno vjeruju da pripadaju u zatvor i usprkos zdravom razumu čine sve da tu i ostanu.”

„Ţelite reći da je Lutz upao u nekakvu borbu i da je ponovno ozlijeđen?”, upitala sam. „Točno. Započeo je svađu s drugim zatvorenikom i prije nego što je osoblje stiglo

intervenirati bio je prebijen do smrti. Kad se oporavi, a izgleda da hoće, morat ću prijaviti incident jer je nekoliko mojih čuvara jasno vidjelo kako Lutz provocira svađu. To će imati negativni utjecaj na njegovo saslušanje o prijevremenom puštanju.”

Candice me gurnula i pogledala prema satu iznad upraviteljeve glave. Neprimjetno sam kimnula i nastavila. „Strašno, ali mi u stvari ţelimo razgovarati o tome kako netko od bankovnog sluţbenika za kredite postane preko noći upravitelj zatvora s maksimalnom sigurnošću. To je stvarno veliki zaokret u karijeri, zar ne?”

Svaka mu čast, nije se iznenadio. U stvari, čak mi se i pomalo krokodilski nasmiješio. „Nisam ni sumnjao da ćete vas dvije sve povezati”, mirno je rekao.

,,Oh, napravile smo mi i više”, odgovorila sam. „Znamo da ste kompić Dicka Wolfea. Znamo sve o vašim ranim danima u njegovoj organizaciji. Znamo i da ste bili cimer Dillona McDaniela na faksu. Znamo da ste diplomirali kriminalistiku i da je vaš tata ovdje bio upravitelj, pa ste bili predodređeni za brzo napredovanje u Jacksonu. Lako ste mogli ispunjavati planove pa ih čak i premašiti.”

Upravitelj Sinclair se dosađivao gledajući me poluspuštenih vjeđa. Lijeno je mahnuo rukom: „Dovršite.”

„Prvo moram započeti”, odrezala sam dok me adrenalin pucao u glavu. „Da vidimo imam li pravo. Otkrili ste da je Dillon dobio veliku odštetu nakon saobraćajke i uvjerili ga da uloţi u nekretnine. Njegova kreditna sposobnost baš nije bila velika, ali to nije bilo vaţno. Njegov otac je bio kreditno sposoban i bio je voljan potpisati kao jamac.”

„Zatim ste upoznali Dillona s prekrasnim osiguranjem koje se naziva privatnim osiguranjem hipoteka koje za vrlo male mjesečne rate osigurava isplatu duga u cjelosti.”

Upravitelj se zacerekao. „Genijalan potez, zar ne?” Stisnula sam šake, ali sam mirno nastavila.

„Genijalnog poteza ste se sjetili kad vam je Dick Wolfe došao sa svojim malim problemčićem. Za petama mu je bio detektiv s kojim ste bili povezani. Zamolio vas je za pomoć i informacije. Pitao vas je kad i gdje će detektiv biti ranjiv.”

Sincler je zlobno kimnuo. „A Dillon je vrlo rado sve izmijeo. 'Tata ide u zasjedu!'” imitirao je visokim kričavim glasom koji mi je zgrčio trbuh.

„Dick je ţelio da dokaţete lojalnost, zar ne, upravitelju Sinclair? Ţelio je da vi povučete okidač.”

„Što se mora, nije teško”, rekao je upravitelj s uzdahom. „Stvarno je bilo lagano. Sjedio je u svom neoznačenom autu, gledajući u kuću Wolfeove cure kad je Wolfe ušao u ulicu, a

ja se parkirao do njega. Izašao je iz auta da me upozori kako sam u opasnom području. Odgovorio sam mu da nema pojma!” Sinclair se smiješkao kao da prepričava događaje Boţićnog jutra. „Kao što sam rekao, bilo je prelagano. Pao je, a nije ni shvatio što se dogodilo.”

Uţasno sam ţeljela preskočiti stol i mlatiti ga do idućeg tjedna. Umjesto toga sam nastavila. „Nakon što ste upucali McDaniela, Dick je shvatio da ste opasni, ali bili ste mu lojalni, a imali ste brojne veze i dobro obrazovanje.

Nagovorio je Lutza da preuzme odgovornost za ubojstvo i obećao mu svo bogatstvo svijeta ako i u zatvoru nastavi raditi za njega.”

„Preko jednog ili dva posrednika, Wolfe je dolazio do ljudi koji su bili primorani dići hipotekarne kredite. Kad bi član njihove obitelji završio u zatvoru, Lutz bi ih prebio na smrt. Obitelj bi uskoro čula da moraju dati nešto mita, i to brzo. I gle vraga, Universal im je to olakšavao dajući im kredite s vrlo visokom kamatom i nevjerojatnim troškovima koje ne mogu podnijeti ni u ludilu. I tako bi vas refinancirali.”

Upravitelj me ozaren gledao. „Vrlo dobro gospođice Copper. Nastavite, molim vas.” „Kad bi obitelj počela kasniti s otplatom kredita, Universal bi predloţio da unajme

jednu od nekretnina u njihovom posjedu. Tako je Dillon bio sretan jer je imao doţivotne iznajmljivače i stalni pritok novih nekretnina za prodaju od obitelji koje nisu mogle otplaćivati kredite. Dillon je kuće kupovao po sniţenim cijenama. Svi su bili sretni i zadovoljni, osim obitelji koje su bile nebitne i - Lutza.”

„Bio je jako dobar do trenutka saslušanja za uvjetno otpuštanje.”

„Htio je van”, ravnodušno sam rekla. „Ţelio je pomilovanje i ţelio je izaći iz posla, ali njegov problem je bio u tome što je svoj posao premlaćivanja obavljao predobro, a vi niste imali nikog drugog da ga zamijeni. Pa ste se pobrinuli da iskuša vlastite metode. Dobro ste ga pretukli, ali kad je bilo jasno da ipak ne misli odustati, umlatili ste ga do kome.”

„Kad čovjek odbija umrijeti”, Sinclair je razgledavao svoje nokte.

„Kad je Wolfe otkrio da je Bree bila jedna od vaših starih klijentica, doveo ju je ovamo.”

„Znate li da postoje stari dijelovi zatvora koji više nisu u upotrebi? Mnoge ćelije u podrumu, recimo. Prije su korištene kao samice, ali je drţava procijenila da ne zadovoljavaju osnovne higijenske uvjete. Te stare zgrade su stvarno fascinantne. Nitko nikad ne ide dolje, moţete se derati danima i nitko vas neće čuti”, rekao je upravitelj. „To je polumračno mjesto pa sam siguran da će Bree biti presretna kad vas vidi”, dodao je široko se smiješeći.

„Sigurno hoće”, rekla sam. „I sigurna sam da će biti još bolje kad izađemo odavde.” Upravitelj se nasmijao kao da sam rekla nešto iznimno smiješno. „A kako će se to

dogoditi? Vi ste u zatvoru najveće sigurnosti i potpuno ste mi se izručile na milost i nemilost.”

Ponovno sam bacila pogled na sat. Imala sam samo nekoliko sekundi. „Vjerujete li u čarolije upravitelju?” upitala sam i vidjela iz kuta očiju kako Candice poseţe za svojim ovratnikom i stišće tkaninu.

„Čarolije?”, upitao me zabavljajući se.

„Da”, rekla sam. „Znate, ja sam vještica. Kad pucnem prstima mogu nemoguće učiniti mogućim.” Digla sam ruku tako da je vidi, odbrojila od tri prema jedan i glasno pucnula prstima.

Prostorija je bila tiha pet sekundi. Upravitelj me pogledao kao da sam luda i počeo: „To je stvarno bila čarolija, ali bojim se da nemam vremena... ” Počeo je pakao. Oglasili su se alarmi, telefon je počeo divljački zvoniti i treptati zbog mnoţine nadolazećih poziva.

Upravitelj je skočio iz stolca i otrčao do prozora i kad nam je okrenuo leđa, zgrabila

sam Candicinu ruku i krenula prema vratima. U sekundi smo bile vani i tutnjale niz stube kad sam začule hitac iza nas. „Sranje!”

rekla sam i spustila se. „Ovamo!” rekla je i povukla me niz hodnik.

„Kako ćemo proći kroz vrata?” upitala sam dok smo trčale prema prvim sigurnosnim vratima.

„Prepusti to meni!”, rekla je.

Straţar je već bio u panici kad je vidio da trčimo prema njemu. Alarmi su glasno zavijali i bilo je teško i misliti, a kamoli govoriti. Candice je počela lupati po vratima dok je čuvar dizao svoj radio prema uhu. Vikala je: „Vatra! Vatra u uredu upravitelja!” Čuvarove oči su se dvaput povećale i stisnuo je tipku da nas propusti. Kad smo stigle na drugu stranu, histerično je rekla: „Upravitelj! Zarobljen je u vatri! Morate ga spasiti! Umrijet će, čovječe!”

„Krenite niz hodnik i skrenite lijevo!” Viknuo je i stisnuo drugu tipku na konzoli, a zatim posegnuo za telefonom i stisnuo tri brojke. „Trčite do izlaza za nuţdu kojeg sam otključao.”

Već je krenuo niz hodnik prema uredu upravitelja. Kad se udaljio nekoliko koraka, Candice je remenom od torbice zavezala vrata tako da su se mogla otvoriti samo nekoliko centimetara.

Trčale smo koliko su nas noge nosile. Nakon pedesetak metara začule smo „Stoj!” iza nas. Okrenula sam se i vidjela kako čuvar i upravitelj pokušavaju otvoriti vrata.

„Trči”, zapovijedila je Candice vukući me za majicu i tjerajući me da brţe trčim. Vidjela sam izlaz za nuţdu pedesetak metara ispred nas. Napregnula sam se i pokušavala odrţati korak s njom. Smanjivale smo razdaljinu kad smo začule drugi hitac i zvuk polomljenog stakla prozora po kraj nas. Bile smo deset metara od izlaza, pa pet pa tri. A onda su se otvorila vrata i okvir je ispunio ogromni čuvar.

Počela sam se zaustavljati, ali Candice je zareţala i nastavila dalje. Čuvar nije stigao posegnuti za svojim pendrekom, a Candice je već bila u zraku. Pokretom koji bi posramio Jackie Chana, zviznula ga je karate udarcem u nos. Završio je na podu. Pojurile smo kroz izlaz za nuţdu i istrčale na otvoreno. Nakon desetak metara začule smo kako se zapinje desetak pušaka, a muški glas viče: „Stanite. Na zemlju. Sada!”

Candice me zgrabila za ruku i povukla da stanem. Pale smo licima u prašinu s rukama na glavama. Teško sam disala, srce mi je tako brzo kucalo da sam mislila kako ću se onesvijestiti, a onda sam se najeţila. Začula sam satanski smijeh.

Ţeljela sam pogledati Candice, ali previše sam se bojala. Smijeh se nastavljao. Shvatila sam da prepoznajem taj smijeh. Bio je grlen, dubok i seksi. Vrlo polagano sam okrenula glavu i pogledala prema gore. iznad mene je stajao grčki bog visok metar devedeset.

„Dutch”, popela sam se na koljena. ,,Oh moj Boţe, hvala ti Što si došao!”

„Jesi ti sve ovo započela?” upitao je i upro prstom prema nebu. Uočila sam tri helikoptera kako kruţe iznad zatvora i cijeli odred drţavne i lokalne policije koji je izlazio iz automobila, da se ni ne spominju specijalci i FBI koji su popunjavali penmetar.

„Ja?”, nevino sam trepnula i pokušala se nasmijati. Candice se osovila na koljena i pogledala Dutcha. Okrećući se prema njoj rekla sam: „Čuj što govori ovaj lik.”

Natjerala se na smijeh. „Znam!”, rekla je. „Misliti da mi imamo išta sa zatvorskom pobunom, to je stvarno suludo.”

Dutch nam je pomogao da ustanemo i dao znak ostalim momcima da spuste svoje zastrašujuće puške i pištolje.

„Moţeš li mi reći što radiš ovdje?” upitao je. „Candice?” Obratila sam joj se. „Pokaţi čovjeku.”

„Sve je na mikročipu, agente Rivers”, posegnula je prema ovratniku, okrenula ga i iz malenog dţepića izvukla maleni snimač. „Prilično sam sigurna da ćete biti sretni kad čujete upravitelja Sinclaira kako priznaje da je ubio Waltera McDaniela, a ima i dovoljno materijala da Dicka Wolfa za dugo vremena spremite na sigurno.”

Nakon nekoliko dana Dutch i ja smo sjedili na kauču, a on je iz mene muzao informacije. „Obećavaš da je ovo nesluţbeno?”, upitala sam.

„Časna pionirska”, rekao je i podignuo ruku kao da se zaklinje.

„Dobro”. Rekla sam nakon savjetovanja s mojim detektorom laţi. „Prije dolaska u zatvor, zamolila sam Candice da provjeri nekoliko stvari na kompjuteru kako bih sve mogla povezati.”

„Koje stvari?”

„Pa, prvo sam je zamolila da pogleda Dikonovo financijsko stanje, jer su zahtjevi za kredite bili određeni za privatno osiguranje hipoteke pa sam ţeljela vidjeti kako su plaćane rate kredita.”

„Kako su bile plaćene?”

,,U potpunosti, dva mjeseca nakon smrti njegova oca.” „Znači, znao je kad se uvalio u to da je njegov otac meta?”

„Nisam sasvim sigurna, ali znam da se osjećao uţasno krivim.”

„Kako to znaš?”

,,U kući je bio ogroman portret kralja Edvarda VII. Izguglala sam Edvarda i ispalo je da ga je kraljica Viktorija optuţila za patricid nakon smrti njegova oca, princa Alberta. Rekla je da mu je otac umro zbog stresa koji je uzrokovao svojim devijantnim ponašanjem.”

„Tom čovjeku treba ozbiljna terapija”, rekao je Dutch i odmahnuo glavom. Kimnula sam. „No, idući poziv je bio Seleni. Rekla sam da mora odmah kontaktirati

svog brata Nera, on je zatvorenik u Jacksonu koji je premlaćen, da nam se javi.” „Zašto si mislila da će mu se sviđati ono što ćeš mu reći?”

Nasmiješila sam se. „Sjećaš se”, zapjevušila sam, „još uvijek je sve nesluţbeno.” Dutch je uzdahnuo i slegnuo ramenima. „Nastavi.”

„Razgovarale smo s Nerom, zbilja drag momak, ispalo je... ” „Ako ti se sviđaju kriminalci”, Dutch je sarkastično upao u riječ.

Okrenula sam očima. „No, stvarno nam je ţelio pomoći s malom... diverzijom, ako to znači da će prestati ucjenjivanje njegove obitelji, a svinje koje su to radile biti privedene pravdi.”

Dutch mi je pokucao po tjemenu i rekao: „Sva sreća da tvoja mala diverzija nije dovela do ozbiljnih ozljeda ili nečije smrti...”

Široko sam se nasmiješila. „Sve je bilo isplanirano”, rekla sam. „Znala sam da će se upravitelj ţeljeti sastati s nama. Taj tip čovjeka, vrlo je egocentričan.”

„Bio je taj tip čovjeka”, ispravio me Dutch. Zabezeknuto sam ga pogledala. „Molim?” „Noćas se objesio. Nisam znao da ti kaţem ili ne.”

Nekoliko puta sam trepnula, ali nisam bila stvarno tuţna. Sinclair je bio zao momak. „Lakši izlaz”, rekla sam. „Kao bivši upravitelj zatvora, vjerojatno bi u zatvoru prošao mnogo gore.”

„Točno”, rekao je Dutch. „Pretpostavljam da je pobuna počela u trenutku kad si upitala ravnatelja vjeruje li u čarolije? Mislim, tad je snimka završila.”

Ponovno sam se nasmiješila. „Savršena vremenska usklađenost, zar ne?”

Dutch je odmahnuo glavom. „Vodim te u Vegas, Edgar. Imaš više sreće nego pameti.” Pribliţila sam mu se i promijenila temu. „Kako je Bree?”

„Dobro”, rekao je. „Svratio sam do nje da provjerim kako je. Našla je novi posao koji

je bolje plaćen. Ne moţeš vjerovati.” „Stvarno?” upitala sam, jezik mi je bio pritisnut uz obraz.

„Aha”, rekao je, čvrsto me zagrlio i poljubio u vrh glave. „Izgleda da je netko ostavio sjajne preporuke u banci u kojoj si radila.”

„Ma nemoj”, rekla sam.

„Imala je direktan pristup zajmovima za refinanciranje”, dodao je Dutch. „Posljednje dvije godine je uzimala prve stranice svih zahtjeva za kredite kako je ne bi mogli zeznuti.”

Nasmijala sam se. „Dobro za nju”, rekla sam. „Moj radar mi govori da se ona i njezin muţ neće još dugo brinuti zbog svog financijskog stanja.” Zatim sam se sjeula još nečega i upitala: „Što će biti s tvojim šefom?”

Dutch je tako duboko ispuhao zrak da mi je kosa zalepršala. „Kao što znaš, kad sam ušetao i optuţio GSA-a za nedolično ponašanje, naribali su me.”

Progutala sam knedlu. „Spomenuo si nešto takvo.”

„Ali, to je dobro, jer sad znam da je na mojoj strani. On će nadzirati istragu, osiguravajući da mogu nesmetano raditi i pribaviti dokaze, dok će Robillard ići na suprotnu stranu.”

„Ali ostaje u FBI-ju?”

Dutch je kimnuo pa mu se brada očešala o moje tjeme. „Aha, za sada. Moram se ponašati kao da se ništa nije promijenilo. Još uvijek njemu podnosim izvješća, ali kad ga izvijestim o statusu istrage umorstva Cynthie Frost, neću biti ništa uspješniji od svih dosadašnjih istraţitelja.”

„Ne sviđa mi se što radiš za tako opasnog čovjeka”, rekla sam i pogledala ga. „Što ako otkrije da ga istraţuješ?”

Dutch se samouvjereno nasmijao. „Neće, kolačiću. Vjeruj mi.”

Samo sam se još više zabrinula. „Molim te budi paţljiv, jako paţljiv.”

Dutch me pomilovao po obrazu. „Uvijek”, rekao je. „Kad već govorimo o istrazi, imaš li kakvih predosjećaja o klincima koji su nestali s faksa?”

Uzdahnula sam. „Ponovno sam jučer pogledala njihove papire, nema ništa novo. Nismo gotovi s tim. Još nešto dolazi. Nije se još ništa dogodilo, ali vjeruj mi, kad se dogodi, znat ćemo.”

„Čudno zvučiš”, Dutch je rekao uz osmijeh koji nije dopirao do njegovih očiju. Kimnula sam. „Pričaj mi o tome.” Na trenutak smo zašutjeli, a zatim je rekao: „Idemo se provozan?” „Kamo?” „Iznenađenje”, rekao je srameţljivo. „Ne pokušavaj doznati prije nego što ti

pokaţem!”, strogo je rekao. Iznenadila sam se i nasmijala se. „Dobro”, rekla sam i digla ruke u predaji.

„Obećavam. Ako se radar oglasi, neću ga očitati.” Duch me povukao s kauča, a Eggy nas je slijedio do vrata. Pogledala sam psa koji je

divljački mahao repom pa Dutcha. „Povedi ga”, rekao je Dutch. Ukrcali smo se u Dutchev terenac. Nakon nekoliko me tara, Dutch je posegnuo u

odjeljak za rukavice i izvukao masku za spavanje. „Izvoli”, rekao je i dodao mi je. „Zezaš me”, rekla sam i pogledala ga kao da je poludio. „Ma daj”, odgovorio je smiješeći se. „Ţelim te iznenaditi”. „Dobro”, rekla sam i stavila masku. „Ali pazi što radiš.” Vozili smo se još kratko vrijeme. Zatim sam osjetila da se auto zaustavio. Čula sam

kako se otvaraju Dutcheva vrata. „Ostani na mjestu. Doći ću po tebe.” Pričekala sam nekoliko sekundi da se otvore i moja vrata. „Evo nas”, rekao je i obuhvatio me oko struka

da mogu izaći. „Mogu li skinuti masku?”

„Još malo”, rekao je. Okrenuo me i ponukao da hodam nekoliko koraka. „Dobro, skidaj je.”

Strgnula sam masku i otvorila oči. Bili smo u Dutchevoj kući, ali struktura je bila neprepoznatljiva. Rekonstrukcija je zahvatila cijelu kuću, na mjestu spavaonice je bio veliki dodatak. „Što radiš s kućom?” upitala sam.

Otvorila su se ulazna vrata i izašao je Dave. „Dan, gazda”, veselo je rekao Dutchu. „Dave”, Dutch je kimnuo, uzeo me za ruku i poveo prema kući. „Čestitke”, rekao je i

kimnuo prema sjajnom zlatnom prstenu na njegovoj ruci. Začuđeno sam pogledala u Davea. „Konačno si se odlučio”, rekla sam.„Jesam”, promrmljao je jako se trudeći ostati ozbiljan. „Moja stara i ja smo sluţbeno

svezani.” „Dave, pa to je sjajno!” zacvrkutala sam. „Sve mi ispričaj.

„Hoću, ali prvo vam trebam pokazati kuću”, rekao je i pozvao nas unutra. Dutcheva dnevna soba i blagovaonica su ostale iste, ali to je bio jedini prostor koji je

bio netaknut. „Ovdje je nova kuhinja”, Dave je govorio kad smo prekoračili nekoliko dasaka.

Ispuštala sam odgovarajuće zvukove dok sam se divila većoj kuhinji s novim ormarićima. „Sjajno, dečki.”

„Čekaj, ima još”, Dave je sretno rekao. „Slijedite me gospo i gospodine.”

Slijedili smo ga kroz dnevnu sobu i po stubama. Ukočila sam se kad sam ugledala veliku glavnu spavaonicu ispred mene. „O moj Boţe!” Uzviknula sam. „Ogromna je.”

„Aha”, rekao je Dave. „Dodali smo nekoliko metara prostora izvana da napravimo prostor za veliku garderobu na onoj strani i novu kupaonicu na ovoj.”

Ušetala sam u garderobu i rekla: „Ovo je veće od moje radne sobe.”

„Kad već govorimo o radnim sobama” rekao je Dave, pozivajući nas prstom da ga slijedimo niz stube u novu prostoriju do Dutcheve radne sobe.

„Ovu sobu sam upravo završio.” Otvorio je vrata. Dok sam prolazila pored njega primjetila sam da je namignuo Dutchu, a kad sam ušla

unutra znala sam i zašto. U košari za pse bilo je slatko malo štene jazavčara koje se mučilo pokušavajući stati na velike čupave šape i krenuti prema nama. „Štene!” Uzviknula sam i pljesnula pa čučnula. „Dutch kad si ga nabavio?”

„Jučer”, rekao je. Prišao mi je i sjeo na pod do mene. „Zove se Tuttle.”

„Neobično ime”, rekla sam dok je Eggy njuškao štene i veselo mahao repom. „Mislim da se sviđa Eggyju.”

,,I bolje da mu se sviđa”, rekao je Dutch i pogledao nervozno u Davea. „Moţemo malo ostati sami?”

Dave je kimnuo i zatvorio vrata za sobom. „Što se zbiva?” upitala sam. Pustila sam Tuttle pa su se Eggy i ona počeli naganjati po sobi. „Mislim da Virgil neće biti sretan sa štenetom.”

„On se ne mora brinuti o tome”, rekao je Dutch.

Zgrabila sam ga za ruku: „Što si učinio s Virgilom?”

Dutch se nasmijao. „Kod moje majke je”, rekao je. „Uvijek je voljela tog prokletog mačka, a njezina mačka je uginula prošle godine. Bilo je očito da je spremna za novu mačku pa sam pomislio kako je Virgil dobro rješenje.”

„Dao si svog mačka?”, rekla sam.

„Mami sam osigurao druga kojeg će voljeti i riješio problem prostora za svoju curu.”

„Znači, zato sva ta obnova kuće”, zinula sam. „Sve si to napravio da se ne osjećam stisnuto kad dođem k tebi?”

Dutch je posegnuo u svoj dţep i nešto izvukao. Otvorio mi je šaku i stavio mi na dlan prekrasni Tiffany privjesak za ključeve. „Ne, Abby. Napravio sam to kako bih se osigurao da ništa neće stajati između nas kad te pitam da se preseliš k meni. Ni prostor ni mačak.”

Suze su mi se nakupljale u očima dok sam gledala u dlan. „Oh, Dutch”, bilo je sve što sam uspjela izgovoriti.

„Nedostaješ mi kad nisi ovdje”, rekao je. „Ne mogu spavati kad nisi do mene, stalno brinem što ćeš sljedeće izvesti.”

Nasmijala sam se i obuhvatila njegovo lice rukama. „Ne mogu vjerovati da si sve to napravio zbog mene”, rekla sam.

„Reci da”, rekao je.

„Da”, rekla sam. „Čim nađem nekog tko će se useliti u moju kuću, selim se k tebi.”

Dutch se nasmijao i dignuo obrve. „Mislim da znam nekog tko traţi kuću.” „Stvarno?” upitala sam.

„Znaš i ti”, rekao je. „Zašto ne nazoveš Candice i upitaš je ţeli li se iseliti iz ruţičaste apoteke?”

Kad sam se nagnula prema njemu da ga temeljito izljubim samo sam rekla: „Stvarno misliš na sve.”

„Zato ti imaš radar, a ja mozak draga.” Namignuo mi je u stilu Humphreya Bogarta.

Profesionalna vidovnjakinja Victoria Laurie je iz svoje karijere nadarene policijske vidovnjakinje uspjela stvoriti lik Abigail Cooper. Ţivi u Arlingtonu u drţavi Massachusetts sa svoja dva razmaţena jazavčara, Lilly i Tobyjem.

Do sada su objavljene: Vidovnjakinja Vidovnjakinja u škripcu Vizija ubojstva

Instinkt ubojice