2

VICENTE ALEIXANDRE

POVIJESTSRCA

Pjesme

OBRAS COMPLETAS, 1968.

3

KAO PAPERJE

Lijepo je kraljevstvo ljubavi,ali je i tužno. Jer srce ljubavnikatužno je u časovima samoće,kad pored sebe promatra drage očikoje se nedostižne zaustavljaju na lakim oblacima.

Ljubavnik se rodio za sreću,za vječno množenje ljubavikoja se iz njegova srca razlijeva,da bi se bez kraja pretakalau čisto srce privržene dragane.

Ali stvarost života,zahtjevi dnevnih časova,sam daleki oblak, snovi, kratak let, nadahnut

mladim srcem koje mu je drago,sve se uroćuje protiv neprekidnog trajanja

nemogućeg plamena.

Ovdje ljubavnik promatramlado lice,obožavani plavi profil,lijepo tijelo koje klonulo načas u rukama mu

počiva.Stiže izdaleka i prolazi,i uvijek prolazi.I dok to tijelo spava ili jeca od ljubavi u

voljenim rukama,ljubavnik zna da prolazi,da i sama ljubav prolazi,a da plemeniti oganj koji u njemu ne prolazibdi nad čistim i umilnim prolaženjem onoga

što vječno prolazi.

Zato ljubavnik znada ga njegova draga volijedan čas, dok drugi čas njene očilagano prelazena varljivi oblak što plovi i udaljava se.I zna da cijeli oganj što se zajednički razbuktaosamo u njemu ostaje. Jer, laka i kratkotrajna

je djevojkakoja se prepušta i odupire,jeca i smije se.A ljubavnik je motris beskrajnom ljubavlju za ono što zna da je

trenutačno.Lijepo je, možda ljepše, tužno ljepševidjeti je u naručju

4

kad se privremeno predaje.»Tvoje sam — kaže skladno tijelo —ali samo trenutak.Sutra, sad odmah,budim se od tog poljupca i gledamkrajolik, rijeku, granu, onu pticu ...«

A ljubavnik je gledabeskrajno tužan — slavan i težak.Ona se međutim lagana oslobađa,obožavana i zlatna,i lepršava odlazi.I prolazi, i ostaje. I diže se, i vraća se.Uvijek lagašna, uvijek ovdje, uvijek ondje, uvijek.Kao paperje.

PREDANA RUKA

Ali ponovno dodirujem tvoju ruku. Mlaku ruku.Tvoju nježnu, šutljivu ruku. Katkada zatvorim očii blago dodirujem tvoju ruku, blagim dodiromkoji ispituje njen oblik, koji opipavanjenu građu i osjeća pod krilatom kožom tvrdu,nepotkupljivu kost, tužnu kost do koje nikadane dopire ljubav. O umilna puti koja se tako

prožima lijepom ljubavlju!

To kroz tajanstvenu kožu, tajnovito otvorenu,nevidljivo poluotvorenu,

mlaka toplina širi svoj glas, svoj umilni žar;tuda i moj glas prodire do tvojih mlakih žilada bi kroz njih dolutao do tvoje skrovite krvi,kao druga krv koja bi tamna odjeknula,koja bi te ljupko tamna poljubilaunutra, prolazeći polako kao čisti zvukkroz to tijelo koje sada kao moje odzvanja, moje

naselje mojih dubokih glasova,o tijelo moje ljubavi, puno jeke, o posjedovano

tijelo, o tijelo, sami zvuče moga glasakoji te posjeduje!

Zbog toga, kada milujem tvoju ruku, znamda samo kost odbijamoju ljubav — ta nikad zažarena ljudska kost.I tako se jedno tužno područje tvog bića odupire,dok cijela tvoja put, u trenutku nadahnuća,sva plamti, zbog onog laganog dodira tvoje ruke,tvoje porozne, nježne ruke koja jeca,tvoje osjetljive, tihe ruke, preko koje polagano,posve polagano i neprimjetno ulazim u tvoj život,do tvojih dubokih i potpunih žila gdje veslam,gdje te nastanjujem i pjevam čitav u tvom tijelu.

5

GRANICA

Kad ti gledam oči,kad svoje oči približim tvojima,o kako čitam u njima odraženu svu misao svoje

samoće!Ah, moja neznana ljubavnice, koju dan za danom

stiščem u svom naručju.Kako li ljubim blago, polako, sasvim polako,potajno na tvojoj kožiosjetljivu granicu koja te od mene odvaja.Kožu dragocjenu, mlaku, slatku sada, nevidljivo

zatvorenu,koja ima nježan sastav, boju, prepuštenost fine

magnolije.I tvoj sami miris, koji kao da kaže: »Tvoja sam,evo, posve sam predana biću koje obožavam,kao lagani list koji jedva da se odupire,sva pretvorena u okus pod tvojim svježim usnama«.Ali ne. Ljubim tvoju kožu, nježnu, tananu, gotovo

nestvarnu pod dodirom mojih usta.I osjećam te s druge strane, neuhvatljivu,

nemoguću, odbojnu,s onu stranu dragocjene granice, tvoje čarobne,

nepovredive kože,odijeljenu od mene tvojom osjetljivom površinom,

tvojom strogom magnolijom,kao tijelo neprimjetno zatvoreno u miris,koje me izluđuje iz daljine i koje te, čvrsto ovito,

odvaja od mene kao boginju, pod mojimsmrtnim usnama.

Pusti me dakle da svojim poljupcem prelazimtajanstvenu tamnicu svog života,

kožu blijedu i mirisnu, cvjetnu putenost,granu ili miris,

blagu boju puti koja te nježno poriče,dok zatvaram oči, gaseći se u večeri,pijan od tvojih dalekih, nedostižnih mirisa,kao gospodar te latice, cijele, koju mi tvoja

bitnost uskraćuje.

DRUGU NE VOLIM

Ti bi, naprotiv, mene mogla voljeti,ti koju ne volim.Katkada zastanem gledajući ti oči, velike tamne oči;tvoje blijedo čelo, tvoju zagasitu kosu,tvoju proklasalu prisutnost koja se pred večer

umilno približava, smiješi se,zašuti i ponizno čeka da je moja riječ ohrabri.Iz moje klonulosti zbog druge pretrpljene ljubavigledam te, o čista blijeda djevojko koju bih mogao

6

voljeti, a ne volim.Tada se primičem tvojoj finoj koži, vidljivoj tajni

tvog čela gdje znam da sam nastanjen,te uhodim sasvim polako i uporno odbačeni

sjaj tvojih očiju,zamišljajući svoju malu drhtavu sliku za koju znam

da se nalazi u njima.Potom govorim o tebi, o životu, o tuzi, o vremenu...a misao mi odluta daleko i muči se ondje gdje žividrugo bezbrižno biće zbog kojeg pored tebe patim.

Uz ovu djevojku vidim nepravdu ljubavi.Katkada te ljubim u čelo ovim hladnim usnama

i upućujem, a da ti i ne znaš,ledenu molbu tvojoj ljubavi: da me zapali.Hladne usne u skrušenoj večeri. Usne zgrčene,

ukočene, koje nježno prekopavajutvoje čelo, tražeći cijelu njegovu savršenu,

izgubljenu vatru.Usne koje poniru u tvoju garavu kosui onda zatvaram oči,i osjećam svoje poljupce kao blistavu plavu kosu

na kojoj sažižem svoja usta.Jedan jecaj i budim se, hladno topao, grozničav,

nad grubom crninom koja naglo, u tuzi,iznenađuje moje usne.

Ponovno, zatvorenih očiju, moja se usta tužnospuštaju na čisto čelo,

o blijedo polje poljubaca bez sudbine,bezimena kožo, kojoj nuđam svoje usne kao zrak

bez života,dok jecam, dok potajno jecam za drugom kožom

koju bih mogao pržiti.

O blijeda djevojko bez ljubavi mog života,uporna da me ljubiš bez molbe,moje usne prelaze preko tvog lica bez cvijeta,bez mirisa, preko usta bez svjetlosti,preko tvog tamnog vrata što se blago prigiba,dok se ja odvajam, o neposredna koju ne tražim,o tijelo koje ne želim,o taj struk što se prelama, al nikad preko

mojih ruku.

Spusti se ovdje i otpočini od svoje blijede groznice.Golih grudi, gledam te načas,polunagu i tihu, dok me nijema motriš.Kako li te zaboravljam dok te ljubim! Tvoje grudiprimaju moje usne, s ljubavlju i s tugom.O, ti ne znaš... Samo se bolno smiješiš.O kako molim da me druga svjetlost dostigne.

7

POSLIJE LJUBAVI

Ti opružena ovdje, u polutami sobe,kao tišina koja ostaje poslije ljubavi,a ja se uspinjem polako iz dna svog počinkado tvojih rubova, tananih, zagasitih, koji umilno

postoje.I svojom rukom prelazim preko finih međa tvog

povučenog životai osjećam glazbenu, utihlu istinu tvog tijela koje je

maločas u rasipnosti kao svjetlost pjevalo.Odmor pogoduje tjelesnoj masi što je u ljubavi

izgubila svoj trajni oblik,da bi se mogla uzdići gore u pohlepnoj nepravilnosti

plamenai ponovno postati istinsko tijelo koje se u svojimkrajnjim granicama obnavlja.

Dodirujući te rubove, svilenkaste, neoštećene, mlake,mekoputno gole,

vidi se da dragana i dalje živi.Ljubav je trenutno uništenje, požar koji prijetičistom biću koje ljubimo, koje naš oganj ranjava,samo kad se probudimo iz njegova razbita sjajate je gledamo i u njoj prepoznajemo savršeni,

zgusnuti novi život,tihi i topli život koji nas je svojom umilnom

vanjštinom dozivao.Eto uzorne čaše ljubavi koja, obilato napunjenanjenom spokojnom krvlju, zlaćano blista.Eto grudi, trbuh, obla bedra, savršene noge,a gore ramena, vrat od nježna i svježa perja,lice, nesagoreno, sjajno u svom rumenilu,i čelo gdje prebiva dnevna misao o našoj ljubavi

što ondje blistava bdi.Na sredini, dajući pečat licu što ga žuto predvečerje

grije bez žara,stoje fina usta, prorezana, čista pri svjetlosti.O bojažljivi ključu skrovišta vatre!Pasem po tvojoj osjetljivoj koži ovim prstima

koji se boje i znaju,dok usne spuštam na tvoju tamnu kosu.

8

IME

Moja si. Ali drugi jeprividno tvoj gospodar. Zbog toga,kad izgovaram tvoje ime,nešto se tajnovito budi u mojoj duši.Tvoje slatko ime, jedva umilno prešlo preko

mojih usana.Prolazi, zadrži se, časak zastane na rubui onda lagano leti — tko bi vjerovao: pretvoreno

u čisti zrak.Boli me tvoje ime kao i samo tvoje bolno meso

na mojim usnama.Ne znam da li ono izranja iz mojih grudi.

U njima jeprebivalo, usnulo, božansko, možda blistavo. Teklo jekroz moju krv, svoje poznato područje, ali bi onda,u jednom času, prolazilo kroz tajnu srž gdje si ti

boravila,tajanstveno ime, nikad znano, ni od kog zapamćeno,tiho i zlaćano, samo zastrto, bez šuma,

kroz moju laku krv.Onda bi te moja krv donosila na moje usne. Ona bisa svojim svjetlom prolazila kroz moja usta.A ja bih tada razgovarao s nekimi došao bi čas kad bi tvoje ime s mojom krvlju

prolazilo kroz moje usne.U jednom času bi moje usne, s pomoću svoje krvi,znale za tebe, i postale bi zlatne, blistave:sjale bi od tvog okusa a da to nitko ne vidi.O, kako je ugodno bilo zašutjeti onda načas.

Tvoje ime,izreći ga? Pustiti ga da blista, otkrito za druge?O, prešutjeti ga, skrovitije nego ikad, držati ga u

ustima, osjećati gakao trajno, slatko, lagano, osjetljivo na jeziku,

i onda, zatvorivši oči,pustiti ga da se ponovno spustiu grudi, u njihov dragi mir, u nijemom posjetu,da se stani, da se smjesti, da se razlije.

Danas je tvoje ime tu. Ne reći ga, ne reći ga nikad,kao ni poljubac

koji nitko ne bi dao, kao što nitko ne bi dao usnedrugoj ljubavi osim svojoj.

9

KRUNIDBA LJUBAVI

Gledajte ljubavnike.Nepomična draga otpočiva posve lagana,kao što uz nju otpočiva srce ljubavnika.Čas je divnog sutona. Prošli su poljupcikao toplo širenje svjetlosti.Bilo je plamenih valova što se uzburkani ukrštahu,obojeni bojom oblaka koji ovijaju sreću.Nejasna svjetlost, stabla uzdrmana silovitimi slatkim vjetrom ljubavi,koji im je uzvitlao grane, a zelenilo im, upito,načas postalo bljeđe.Da bi dan ostao tih i vedar, plavet čista,a smiren svod koji bi okrunio sretna čela.

Gledajte ih sada kad vladaju svojom krvlju,pošto je pobijeđen bučni žar koji je u oganj

pretvorionjihovo tjelesno sjedinjenje, peobličeno

u izokrenutu svjetlost.Zlaćani ljubavnici, plavokosi, ležena krevetu zelene novosti koja se rodilapod vatrom. O kako blistaju pri danu!

Eto ih pod vjetrom kojih ih cjelivadok jutro raste nad njihovom tananom mekoćom,bez težine, s pozivom blagog otimanja,jer svjetlost hoće da se uzdigne kao perje,dok se oni smiju svojoj ljubavi, smireni,okrunjeni vatrom koja ne sažiže,prošli kroz visoka krila što ih oni osjećaju kao

poljupcena svojim čistim usnama koje ljubav ne uništava.

POSLJEDNJA LJUBAV

I

Ljubavi moja, ljubavi moja.I riječ odzvanja u praznini. I sam sam.I upravo otiđe ona što nas je voljela. Upravo izađe.Upravo čusmo vrata kako se zatvaraju.Još su nam ruke pružene. A glas jauče u grlu.Ljubavi moja ...

Šuti. Pođi natrag. Zatvori lagano vrata,ako nisu dobro zatvorena.Vrati se.Sjedni tu i odmori se.Ne, ne slušaj buku s ulice. Neće se vratiti.

Ne može se vratiti.Otišla je i sam si.

10

Ne diži oči, ne gledaj sve oko sebekao da je još uvijek u svemu prisutna.

Spušta se noć.Stani tako: s licem u rukama.Nasloni se. Otpočini.Polako te ovija tama i polako te briše.Još uvijek dišeš. Zaspi.Zaspi, ako možeš. Zaspi malo-pomalo, razudi se,

pretoči se u noć koja te polako preplavljuje.Zar ne čuješ? Ne, ne čuješ. Ti sičista tišina, o usnuli, o napušteni,o samotni.

O, kad bih mogao postićida se više nikad ne probudiš.

II

Riječi rastanka. Gorke riječi.

Ja sâm, da, ja i nitko drugi.Ja sam ih čuo. Zvonile su kao i druge.

Imale su isti zvuk.Govorile su ih iste usne uvijek istim micanjem.Ali nije ih se moglo čuti na isti način. Jer imaju

svoje značenje: riječinešto znače. Jao, kad bi riječi imale samo neki

umilan zvuki kad bi ih se zatvorenih očiju moglo slušati u snu!

Ja sam ih čuo. A njihov završni zvuk bijašekao zvuk ključa kad zatvara.

Kao udar vrata.Čuo sam ih i ostadoh nijem.I čuh korake kako se udaljuju.Vratih se i sjedoh.Tiho zatvorih vrata ja sam.Bez buke. I sjedoh. Bez jecaja.Miran, a noć se spuštala.Duga noć. I naslonih glavu na ruku.I rekoh...

Ali ne rekoh ništa. Učinih pokret usnama. Blago,vrlo blago.

I još učinih posljednji pokretkakav neću ponoviti nikada.

III

Jer to je bila posljednja ljubav.Zar ne znaš?Bila je posljednja. Usni. Šuti.Bila je posljednja ljubav...A noć je.

11

NADAJ SE

Shvaćaš li? Shvatio si.Ponavljaš. I opet ponavljaš.Sjedni. Ne gledaj natrag. Naprijed!Naprijed. Naprijed. Još malo. To je život.To je put. Celo ti je oznojeno, puno trnja,puno prašine, gorčine, bez ljubavi, bez svitanja...Uspinji si, uspinji. Još samo malo. O kako si mlad!Kako mlad i premlad, tek rođen. Kakva neznalica!Među tvojim sivim kosama što ti padoše na čelo

blistaju tvoje jasne plave oči,tvoje žive, tvoje smirene bistre oči,

kao pod nekim velom.O, ne teturaj i ustani. Ustani ipak. što hoćeš?Uzmi svoj štap od bijelog jasena i osloni se.Želiš ruku pored sebe. O gle!Gle, zar ne čuješ? Tamo, iznenada, tiha,

neka šutljiva prilika.Tek je možda boja njene tunike odaje. A u tvom

sluhu riječ neizgovorena.Riječ bez glazbe, iako je čuješ.Riječ s vjetrom, sa svježim lahorom, koja pokreće

tvoju iznošenu odjeću.Koja blago osvježuje tvoje čelo i suši ti lice.Koja briše tragove tvojih suza.Koja češlja tvoju kosu sivu u neposrednoj noći.Primi tu bijelu ruku koju jedva poznaješ,

ali je prepoznaješ.Ustani i gledaj plavu crtu nepojmljiva sutona,crtu nade na rubu zemlje.I velikim, sigurnim koracima uspravi se, oslonjen,

s povjerenjem, sam,brzo kreni i hodaj...

NA TRGU

Lijepo je, istinski jednostavno i prisno,uzbudljivo i dobro

osjetiti se pod suncem, među drugim ljudima, guran,nošen, vođen, pomiješan, bučno vučen.

Nije dobroostati na obali kao nasip,ili mekušac što hoće da ovapneni poput hridine.Nego je čisto i spokojno ispuniti se srećomtekući i gubeći seu kretanju u kojem veliko srce ljudi udara

razdragano.Kao onaj što živi tu, ne znam na kojem katu,i vidio sam ga kako silazi niza stube

12

i kako hrabro roni u mnoštvo i gubi se.Velika je masa prolazila. Ali bijaše prepoznatljivo

maleno srce koje je pristiglo.Tko bi ga prepoznao? Pun nade, odlučnosti i vjere,pun bojažljive hrabrosti i tihe skromnosti,tamo je i on prolazio.Bijaše to velik, otvoren trg i osjećao se miris

postojanja.Miris pod velikim otvorenim suncem, u vjetru koji

ga njiše,u velikom vjetru što rukom dodirivaše ljudske glave,velikom rukom koja je brisala i blažila sjedinjena

čela.Bilo je to talasanje koje se kretalokao jedno jedinstveno biće, možda nezbrinuto,

možda snažno,ali postojeće i shvatljivo, biće što pokriva zemlju.Tamo se svatko može ogledati, može se radovati

i može se prepoznati...

Kada u toplo popodne, sam u svojoj sobi,sa čudnim očima i pitanjem u ustima,hoćeš da nešto upitaš svoju sliku,ne traži se u ogledalu,u mrtvom razgovoru u kom se ne čuješ.Siđi, siđi polako i potraži se u drugima.Tamo su svi i ti među njima.O, svući se i rastopi se i prepoznaj se.

Uđi polako, kao plašljivi kupač kojis velikom ljubavlju i oprezom ulazi u vodu,pa najprije uvlači noge u pjenui osjeti vodu kako se diže,i već se odvažuje i gotovo je odlučio.I voda mu je do pasa, ali on još nema povjerenja.No on pruža ruke, širi konačno ruke i sasvim

se prepušta.I ondje se snažno prepoznaje i raste i baca sei napreduje i diže pjenu i skače i vjerujei siječe i udara po živoj vodi, i pjeva, i mlad je.

Tako, uđi bosim nogama. Uđi u vrenje, na trgu.Uđi u bujicu koja te zove i tamo budi što jesi.O malo, maleno srce, srce što hoće da kucau želji da se pretopi u ono jednodušno srce koje

ga prima.

13

PJESNIK PJEVA ZA SVE

I

Tamo su svi i ti ih motriš kako prolaze.Ah, da, tamo, kako bi htio da se umiješaš i da

se prepoznaš.

Mahniti vrtlog u tvom srcu izluđuje te.Pomamna hrpa bola koja prskapo onim nijemim unutrašnjim stijenama od mesa.I onda posljednjim naporom odlučuješ. Da, prolaze.Svi eto prolaze. Ima djece, žena, ozbiljnih ljudi,

stalne crnine, pogledâ.I jedna sama masa, jedinstveno biće, sabrano,

prolazi u redu.A ti, sa srcem stisnutim i zgrčenim od samotnog

bola, posljednjim snagama uranjaš.Da, konačno, kako se susrećeš i nalaziš!Tamo se mirno uključuješ u onaj tok i šutljivo

tečeš.Krećeš se kao u zipci nošen, ljuljan, uspokojen.I čuješ gusti mrmor, kao zaglušenu pjesmu.To je tisuća srdaca što tvore jedno srce koje te

nosi.

II

Jedno jedino srce koje te nosi.Odreci se svog vlastitog bola. Raširi svoje srce.Kroz tebe prolazi jedno jedino srce, jedno jedino

kucanje izbija na tvoje oči.snažno ti osvaja tijelo, podiže grudi, sili te

da mašeš rukama dok ideš.I ako se uspraviš načas, ako načas podigneš glas,ja dobro znam što pjevaš.Ono što se iz svih tamnih, gotovo beskrajnih tjelesa

ujedinilo i sijevnulo,što se kroz tijela i duše naglo oslobađa u tvom kriku,to je glas onih koji te nose, glas istinski i uzdignut,gdje sam sebe možeš naći, gdje se s čuđenjem

možeš prepoznati.Glas koji se kroz grlo, iz svih rasutih sdraca,slobodno diže u visinu.

III

I za sve uši. Da. Gledaj kako te slušaju.Slušaju sami sebe. Slušaju jedan jedinstveni glas

koji ih pjeva.Jedinstvena masa što pjeva, miče se kao talas.A ti zaronjen, gotovo rastopljen, prepoznaješ se

kao zglob njena bića.Odzvanja glas što ih nosi. Pruža se kao put.

14

Sva stopala po njemu gaze.Gaze ga pažljivo i šaraju ga svojim mesom.A on se razvija i nudi se i cijelo mnoštvo

teško prohodi.Uspinje se kao gora. To je put onih što hode.I diže se do čista vrha.A sunce se otvara nad čelima.I na vrhuncu, obuzeti veličinom, svi već pjevaju.A tvoj glas ih izražava. Tvoj zajednički i uzdignuti

glas.I nebo, sazdano od snage, sasvim postojeće,dostojanstveno odzvanja potpunom jekom čovjeka.

KONAČNA TAMA

Misao zgasla, duša u spokoju,tko si ti čiji cjelov me opaja?Pogubna kost ii duša, kip bez sjaja,što nepomičan upi vatru moju.

Tu sam rasuo slijepu žudnju svoju,tu mi je srce lupalo bez kraja,uporno vazda, teško od kucaja;usna izgubi i radost i boju.

Slijepu te držah u svom naručju,čuh ti disanje ispod svojih grudi,u tebi krv mi živjela u sjaju.O mrkla noći, već ništa ne žudim.

Moj osjećaj mi ne vara osama.Caruje čista i spokojna tama.

15

DIJETE JE UMRLO

Uspavanka u šumi

Tko to pati? Prođoh žurno.Tko jadikuje? I zastadoh.

U kolibi bijaše mrak. I glas: »Tko te to hoće,lane moje?« No dijete nikako da se smiri.

»Kralju žive šume, kralju moj«. Dijete je i daljeplakalo.

Amulet; jadikovka: majka pjeva. Pjeva vrlo umilno.Dijete plače.

Miriše tužna sandalovina. Ruka ziblje dijete.Pjeva. Tko sanja?

Duga jadikovka ne prestaje. Duža je od života.Dijete je ušutjelo. Pjeva majka.

Izvan života mati pjeva. Šuma spava.

VJEČNI LUTALAC

Išli smo polako, a putu nikad kraja.Krenusmo jedne zore, davno, oh, da, vrlo davno.Prevalismo ceste, stepe, staze, ravnice.Posivjele grudi išibane dugim vjetrovima. Kose

zapletene u prašinu, u trnje, u granje, katkadau cvijeće.

Čusmo riku zvijeri, u noćima, dok spavasmouz umirujuću vatru.

I u rosna svitanja čusmo kreštave ptice.I vidjesmo krupne zmije kako crtaju svoja pitanja

vukući se po prašini.I drugi, daleki odgovor krda slonova.Bivole i bizone, široke, glupe hipopotame, kožaste

kajmane, slabašne kolibriće.Goleme vodopade u kojima bi ljudsko tijelo iščezlo

poput lista.I pirenje nekog nepojmljiva povjetarca.I bodež u prašumi i bijele kljove, ogromno mnoštvo

zvijeri i njihovih žrtava u bijegu od pomamnapustošenja.

I stigosmo u naselje. Crnci i bijelci, tužni.Ljudi, žene.

Djeca kao perje. Tamo perje, jecaj, možda nekasjena, neka trska.

16

I velika polutama, okrugla, na nebu, iznad koliba.I vrač. I njegovi šuplji zubi.

I tam-tam u mraku. I plamen, i pjevanje.Oh, tko to zapomaže?

Ne zapomaže šuma. To su sjene, to su ljudi.To je samo jedno beskrajno stvorenje, napušteno,

golo.To je beskrajno čedo tame koje sam vidio

i zadrhtao.

I onda dalje. Uspon, stepa. Drugo nebo, druge klime.

To je čovjek putnik što ga u svojim očima nosiš,čovječe što si davno, beskrajno davno krenuo.Pomaknuo si svoju nogu naprijed, prvobitnu nogu,

golu nogu. Pamtiš li?I sada, načas nepokretan, kao da se prisjećaš.Ali, nastavi p u t . . .

SAN

Ima časova samoćekada srce s čuđenjem spoznaje da ne ljubi.Prestajemo družiti se, umorni: da je taman.Netko još spava, bezazlen, u onom krevetu.Ali možda mi spavamo... Ah, ne, mičemo se.I tužni smo, šutljivi. Kiša je uporna.Jutro s tromom, nemilosnom maglom. Kako smo

sami!Gledamo kroz stakla. Rublje popadalo;zrak težak; voda šumi. A soba,hladna u toj tvrdoj zimi koja je vani drugačija.

Tako ostaješ šutljiv, s licem među dlanovima.Laktovi ti na stolu. Stolac posve tih.Samo odzvanja nečije sporo disanje,disanje one što tamo, smirena, prelijepa, spavai sanja da je ne voliš a ti si njen san.

17

MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA

Kad me gledaš,kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,

jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.Tvoje dvije ruke, kao iz sna,koje me kao neka sjena dosežu.Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe

poput svjetlosti u crtama tvog lica.Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.

I gledaš me.I smiješiš mi se.Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,

dotičeš?Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,

mirna počiva.Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,

među tvojim prstima.Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji

i koji nešto ište.Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez

buke i bez glasa.A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva

slušana.Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam

zatvoren u tvoje ruke.

DJEČAK I ČOVJEK

I

Dječak razumije čovjeka kakav će i samjednom biti,

i šuteći, po nekim znacima, pokazuje nam, poputoca, čovjeka koji se u njemu tek može naslutiti.

Ali on ga nosi, i vodi ga, i katkada ga poriče u sebi,odvažno, kao da ga brani.

Ako dublje zagledamo u oči dječaka, u njegovo lice,bezazleno i blago,

vidjet ćemo ondje spokojna, sapeta, šutljivačovjeka koji će kasnije buknuti, s licem iskusnim

i teškim, s licem zbijenim i tamnim,što nas motri pogledom punim beznađa.

I ništa ne možemo za пјела učiniti. Smanjen je,privezan, strašan.

18

A iza prečki, kroz čistu svjetlost mirne, blagezjenice,

vidimo očaj i prisilnu šutnju, grubo tijelo, divljipogled,

i načas se unosimo s čuđenjemda bismo vidjeli teški i zazidani mir

koji nas promatra.

Da. Zato vidimo dječaka uz bezbrižan smijeh kakokroz perivoj goni veseli kotač zavrćenih boja.I vidimo ga kako iz ruku pušta bezazlene ptice.I kako gazi stidljivo cvijeće tako nježno da mu

nikad ne zaguši živi miris.I vidimo ga kako veselo vrišti i kako nam trčeći

prilazi i smiješi nam se,onim sretnim očima u kojima samo u žurbi spazimo— o neznalice, o površni — iluziju življenja i povjerljiv poziv srcima.

II

O dječače što si skončao prije nego se itko nadao,dječače što si, uz beskrajnu žalost onih koji te

okružuju, skončao u smijehu.Opružen si, bijel, u svojoj posmrtnoj blagosti,a zraka svjetlosti stalno se obara na tvoju

zlatnu glavu.

U času osamljenosti ja se približavam.Plavi, bezazleni uvojci, još uvijek izrazito i čisto,baršunasto, nepomično lice.U cijelom tvom držanju iznenada mi se otkrivasvjetlosni kolut zamišljene i budne tišine.

Prilazim i gledam te. Prilazim bliže i unosim se.Oh, dobro znam nad čim ti bdiješ.Dječače veliki, beskrajni, koji ljubomorno čuvaš

onoga što je zaista umro.Ondje je skriven, za tvojim velikim očima.ondje, u drugoj tihoj prostoriji. Ondje, usnuo,

oslobođen, prisutan.Iskrivljeno nejasno mrštenje, ispao nepotrebni,

razbiti čep iz usta.Mlohav u svom tajnom snu, gotovo umilan u svom

strašnom, upokojenom licu. I tog pravog mrtvaca, čovjeka što se nije konačno

rodio,budan dječak u svojoj prividnosti šutljivo čuva.I svi prolaze a nitko ne zna da uz konačnu samoću

dubokog mrtvaca u njegovim grudima,jedan dječak prstom na ustima upozorava na tišinu.

19

TAMA

Nemoj očekivati da ćeš saznati istinu.Dugo si vremena imao otvorene oči.Saznati, proniknuti, ispitati: muka koja traje cijeli

život.Otkako goropadno dijete otvori oči. Otkako razbije

svoju prvu igračku.Otkako otkine glavu lutki i vidi, gleda neobjašnjivu

paru koju druge ljudske oči ne vide.I onda ga grde i kažu: »Vidiš li? A ovaj čas smo

ti je poklonili«.No dijete ih ne čuje jer gleda ili možda sluša neki

neobjašnjivi zvuk.

A poslije, kad je momak, kad je mlad.Prvo razočaranje. Prvi poljubac, neuzvraćen.

I onda, čovjek, kad osjeti znoj i muke, teške poslove,mnoštvo.

I plemenita srca primijeti da je odvučente postaje jedan jedini val u gomili, s valom svih

onih što idu poput njega.Jer svi su oni jedan, samo jedan: on; kao što i on

predstavlja sve njih.Jedno samo živo stvorenje, izmučeno, s kojim su

svi i nesvjesno solidarni.

I onda, osamljen načas, ali s rukom koja opipavaživu krajnost gdje se osjećaju i gdje dopirukucaj i drugih ruku,

pokušava napisati ovo, ispitati ono, proučiti zaduga bdjenja s prvim zamućenim naočalima predočima, pred umornim i blagim očima, punimnade i pitanja.

A potom se upali svjetlo. Večer je. Sunce jepolagano zašlo i zapad se zlati.

I tu su načičkane bijele vlasi, a troma, nježnaglava sagiba se nad papirom.

I noć je već stigla. Duga noć.Prihvati je. Prihvati je umilno. Čas je sna.Opruži se polako i polako usni.Oh, da. Sve je tamno i ništa ne znaš. Ali, zar je to

važno?Nikada nisi znao niti si mogao znati.No već si umilno sklopio očii sad kao dijete,kao dijete koje više ne može razbiti igračku,ležiš u tami i osjećaš blagu, nečujnu ruku,veliku, svilenkastu ruku koja zatvara tvoje umorne

žive oči,i prihvaćaš tamu i žalostivo se predaješ.

20

STARAC I SUNCE

Dugo je živio.Oslanjao se, onako star, na deblo, na jedno silnodeblo, mnogo puta, pri zalazu sunca.Prolazio sam onuda u to vrijeme i zastao bih da gapogledam.Bio je star i lice mu bijaše nabrano, a očiviše pogašene nego tužne.Stajao bi oslonjen na deblo, a sunce bi mu prišlo,

blago bi mu grickalo nogei zastalo bi ondje koji trenutak kao sklupčano.Onda bi se dizalo topeći ga, preplavljujući ga,vukući ga polako, sjedinjujući ga sa svojom umilnom

svjetlošću.O to staro življenje, to staro trajanje, kako bi serastapalo!Sva sasušenost, sva povijest tuge, pa bore i sav jad

izbrazdane kože,kako bi se polako sve to gladilo i topilo!Kao hridina koja se pod razornom bujicom

polako mrvi,predajući se toj gromkoj ljubavi,tako bi se i starac, u onoj tišini, polako poništavao

i prepuštao.O gledao sam kako ga sunce polagano gricka, svelikom ljubavlju, i uspavljuje ga,da bi ga malo-pomalo uzelo, da bi ga malo-pomalo

pretopilo u svoju svjetlost,kao što majka s njavećom nježnošću ponovno

uzima dijete u krilo.Prolazio sam i gledao ga. No katkada nisam vidio

nego neke fine ostatke,samo neku laganu čipku njegova bića,ono što bi ostalo kad bi ljupki, dragi starac već

postao svjetlost,i kad bi sasvim polagano bio privučen u posljednje

zrake sunca,kao mnoge druge nevidljive stvari ovog svijeta.

21

STVARNOST

Da, plašljiva;nikada kao ravnodušnost,nikada odbjegla, nikada kao san, nikad samo kao

želja.U ovom podnevnom časubijelom, raskošnom, čistom, prejasnom;u ovom prozirnom času potpunog dana.

Isto kao što bi moglo biti noću,jer ti uvijek postojiš.Sanjao sam mnogo. Cijelog života sam sanjao.Cijelog sam života opipavao spodobe, objavljivao

spodobe.Cijelog svog života, slijp, risao sam osobe.

Sjećam se one ljubavi: zar to bijaše ljubav?Sjećam se onog srca. Zar je imalo oblik srca?Sjećam se one glazbe koju htjedoh čuti

u jednim grudima.Spavao sam na grudima zatvorenim. I sanjah

divnu boju ljubavi u srcu koje kuca.

Opipah spodobe, istražih brige:čuh fijuk vjetrakako u noći šiba, pretvara se, poprima oblik

nekog tijela,primiče ruku; i čuh mu glas. I svoje ime.

I čulo se ...

Ali ne čuh ništa.Tako u životu;tako u svim knjigama;na pijesku; na moru; u pećinama; pod vremenom.Uvijek snijući, ili šuteći.Poderane odjeće. Ili nanovo odjeven.Ili iznenada bačen na neku liticu, gol, nepodložan.

Ali varao sam se.

I danas,ovdje, u ovoj sunčanoj sobi,s blagim, gotovo domaćim suncem;danas, neodlučan,ovdje, s otvorenim prozorom, čekajući.Ali ne čekajući ono što nikad ne stiže.Jer ti ćeš doći. Jer si otišla načas i vraćaš se.Vraćaš se i vidim te na pozadini bijelog zida

kako dolaziš.U vrtu. Vidim kako dolaziš između zelenih bagrema,sa živim glasom i odjecima ...

22

Nikada kao ravnodušnost,nikada kao žar,nikad samo kao želja.Nego sa svojim jasnim obrisomšto ga ja ne moramocrtavatisvojim snom ...

NAJMANJI

Najmanji je od svih, posljednji.Ali ne recite mu ništa; pustite ga nek se igra.Sitniji je od drugih i šutljiv je dječak.Jedva da može udariti loptu svojom malom cipelom.Igra se neko vrijeme i onda ga posve zaborave.Svi prolaze vičući, zapuhani, ogromni,i gotovo ga nikad ne primijete. On udari jedanput,i nakon dugo vremena još jedanput,a drugi se trude, skaču, ističu se, viču.Veliko mnoštvo dječaka, nagruvanih, pocrvenjelih.A mali dječak ih blijedo gleda,postavlja, onako sitan, svoju malenu nogu,ali loptu ne udara.I povlači se. I gleda ih. Svi su zadihani;možda se odvališe odozgo, sa neke planine,možda su hrpa kamenja koje se bučeći svaliloodozgo, s vrha.

Iz mirne doline, s obale rijekemali dječak ih ne gleda.Vidi daleku goru. Vrhove, pjev vjetrova.I zatvara oči, i čujegolemo odjekivanje svojih vlastitih divovskih

koraka preko divljih gudura.

23

DUŠA

Dan je svanuo.Noćas sam te držao u naručju.Kako je tajanstvena boja tvoje puti.Noćas nježnija nego ikada.Put gotovo sanjana.Jednako kao kad bi duša bila opipljiva.Dušo moja, tvoji rubovi,ti, gotovo svjetlost, ti, sušta mlakost...Milovao sam tvoje grudi, tvoje grlo,tvoj struk: nešto čisto,nešto tajnovito, nešto čudesno izraženo.Dodirivao sam lagano, vrlo lagano, polako,nečujan mrmor čiste duše, objavljene duše.Dušu, noćas obuhvatljivu,svakoga dana, svakog časa obuhvatljivu.Dušu s mirisom ljiljana.O, ne: sa svojim ponorom,sa svojom tajanstvenom provalom živa kipa.Dušu, po kojoj nije nužno ploviti,jer se, uza me pružena, pristala, ukazujekao beskrajan cvijet; o, ne: kao tijelo čudesno

okrenuto.

Valovi duše — prepoznatljive duše.Motreći, opipavajući njen suglasni sjaj,njen omeđeni sjaj što ga moja ruka pokorava,vjerujem,vjerujem, ljubavi moja, u stvarnost, u svoju sudbinu,u mirisnu dušu, duh koji se ostvaruje,u čudesnu tajnu što se polako tka,dok ne postane kao tijelo,priopćenje što se pred mojim očima uobličava,usklađujei složno blista,kako se upijai prodireu svoj prekrasni obris,u svoju jedinu istinu nastala tijela.O slatka stvarnosti koju stišćem, svojom rukom

koja klizi po toj objavljenoj ljupkosti.

Tako je to, voljena moja,kad te golu pasem,kad te sporo, vrlo lagano, nježno dodirujem.U predivnoj noći naše ljubavi.Pri svjetlosti da bih te gledao.Pri svjetlosti koja je lijepa jer postoji za te.Da bih uronio u svoju sreću.Da bih te mirisao, obožavao,da bih se, suzdržijiva, opio tvojim uzbuđenjem.Da bih te mijesio ovim rukama koje se neumorno

namještaju.

24

Da bih uz svoje grudi osjetio sva blista vilai tako se zarazio tobom,koja se, sva duša, smiješ kao djevojčicakad ti kažem: »Dušo moja ...«

OPRUŽENI, U NOĆI

Tako tihu, motrim te,gotovo te istražujem, željan da noću dugo gledam

boju tvojih očiju.Lice ti hvatam rukama dok opružena ovdje ležiš,pored mene, budna, probuđena, nijema, gledajući me.

Da zaronim u tvoje oči. Spavala si. Da te gledam,da te promatram bez divljenja, suhim pogledom.A ne mogu te tako gledatijer ne mogu da te gledam bez ljubavi.To znam. Bez ljubavi nisam te vidio.Kakva bi ti bila bez ljubavi?Katkad pomislim na to. Da te bez ljubavi gledam.Vidjeti te kakva bi bila iz drugog kuta.Iz drugog kuta mojih očiju. Tamo gdje prolaziš,gdje bi prolazila pri drugom osvjetljenju, s

drugim nogama,s drugim šumom koraka.S drugim vjetrom koji bi pomicao tvoju odjeću.I prilazila bi. Osmijeh ... Prilazila bi.Takvu te gledati i vidjeti kakva si. Kakvu te ne

znam.Kakva nisi... Jer ovdje si, ta koja spavaš.Ta koju budim, koju imam.Ta koja potiho kaže: hladno je!Ta koja, kad je poljubim, mrmljagotovo kao kristal, i izluđuje me svojim mirisom.Koja miriše na život,prisutnost, slatko vrijeme, vrijeme mirisno.Ta koju pokazujem kad pružim ruku,

koju skupljam i približavam.Ta koju osjećam kao stalnu blagost,dok se ja osjećam kao srljanje koje bježi,koje prolazi, uništava se i sažiže.Ta koja traje kao list ruže što ne blijedi.Ta koja mi daje život neprolazan, sadašnji,sadašnjost nepomičnu kao ljubav, u mojoj sreći,u tom buđenju i uspavljivanju, u tom svitanju,u tom da se pogasi svjetlo i da se kaže... Da se

šuti,i da se spava uz taj neprestani miris, miris života.

25

ZEMLJA UZ MORE

Stanovala je sa mnom, tamo, na prostranu brežuljku.Živjeli smo iznad morai često mi je znala reći:»O, živjeti tamo, nas dvoje sami,s hridinama, s golim nebom, s istinom sunca!«A imao sam mogućnost da je povedem. Jedna kućicavisila je kao strmoglavljena, obješenao neke moćne ruke koje bi nas mogle voljeti.

Tamo smo stanovali. Motrili smo izdaljegadivlje koze kako se veru, ocrtane prema nebu.Zvuk daleka rogapričinjao se kao grmljavina kad se stišava.Sve to je predstavljalo život ogoljen i potpun.Ondje, na kamenu što ga je zlatilo dobrostivo sunce,njen oblik me umirivao i stalno je bio tu.Uvijek sam se plašio da ne opazim kako iščezava.Kad sam je privijao u zagrljaj, činilo mi seda to radim prije svega zato da je zadržim.Ah, kako sam je istraživao, milinu za milinom,u onom njenom prečistom tijelu što mi ga nuđaše!

Najviše me iznenađivala njena ugodna toplina.I zvuk njena glasa,kad je ne bih vidio,uvijek mi se pričinjao kao vjetar u hridinama.Nije bilo stabala. Tek pokoji javor, pokoji bor.Uzvisina se katkad smirivala u prigušenoj zapari.Ali je moćno nebo točilo zlatnu svjetlost, jake boje,

blagi dah.

U daljini bijaše more, čisti indigo.Oštre litice izgledale kao ukočene, skamenjene od

blistavila.Na žutoj svjetlosti sve izgledaše kao da se

raskomadalo, skotrljalo, stalo,s nekog silovita, kositrena neba.

Ali na vrhu sve bijaše blago. A ona jegovorila nježno i bila je puna miline,i sav zanos zemaljski se smirivao u tom sitnom

spletu sreće.

Bilo je dana kad sam ostajao sam.Ustala bi prije mene i, kad bih se probudio,samo bi čisti i mlaki vjetar nijemo prodirao kroz

prozor.Tako bi cijelog dana vladala tišina,cijelog vječnog dana sa zaustavljenom svjetlošću.Lutala je možda po uzvisini i, kad bi se vratila,u očima joj se nazirao dugi umor.

26

Kao klonuli suton,kao neka noć kakvu nisam poznavao.Kao da njene oči nisu vidjele svu onu svjetlostšto nas je okruživala.

Noću bi dugo spavala dok sam ja bdio,dok sam stajao nadnesen nad njenim netaknutim

pokrivačem,dok se njene grudi ne bi micale.Ali svitanje bijaše slatko. Kako sam ga nestrpljivo

čekao!Bistre, otvorene oči živjele su nasmijane.Slatki poljupci kao da se rađaju,a prigušeno sunce kao čisti ljiljanprobijalo bi kroz prozor.

Stalno: otišla, došla, stigla, zastala,sltano i neprestano uhođena,živjeli smo na samotnu brežuljku.I ja bih se sam odmarao kad bih je gledaokako sretna spava u mom naručju,u nekim dugim, svilenim noćima.Zemlja uz more koja je bestežinski kružila,noseći beskrajan strah ljubavii pročišćenu sreću sve do svojih rubova.

EKSPLOZIJA

Znam, sve se to zove jednim imenom: postojati.Ljubav nije prasak, iako jest upravo to.Ona je kao eksplozija koja traje cijeli život.Koja se zalijeće u pukotinu upoznavanja,

a pukotina se otvara, otvara,poprima boju neočekivana bljeska koji se,

prenesen u vrijeme,uzdiže, uzdiže i kruni se u protjecanju života,čineći da jedna večer bude cijelo postojanje,

ili, bolje reći, da cijelo postojanje budejedna velika večer,

kao velika večer sva od ljubavi, gdje bisva svjetlost izgledala neočekivana, neočekivana

u vaskolikom životu,sve dok se na kraju ne bi prelila, dok se ne bi

ostvarila i okrunila se u visini,da bi ondje dala potpunu svjetlost koja se razvija

i prenosikao veliki val, kao velika svjetlost u kojoj bismo se

nas dvoje prepoznali.

Pretražili smo sve potankosti duše.Da, mi smo ljubavnici koji su se voljeli jedne večeri.Pretražili smo tu dušu potanko, i bivali smo

27

svakog dana iznenađeni nekim novim prostorom.Isto kao što zaljubljeni, jedne večeri, opruženi,otkriti, istražuju svoje blistavo tijelo, i upijaju se,i postoje u jednoj večeri, i sva svjetlost se predaje,

i rasprsne se i širi se,i to bijaše jedna jedina večer ljubavi, beskrajna,i onda se u tami gube, i nikad se više neće vidjeti,jer se nikad nisu upoznali...

Ali ovo je velika večer koja bi mogla trajaticijeli život.

Kao što opruženimi postojimo, ljubavi moja, a tvoja duša,prenesena u obujam života, jest kao neko veliko

tijelošto bih ga ja u jednoj velikoj večeri upoznavao.Volio sam te cijele večeri života.I sad ono što tamo pada nije zapad; to padacijeli život; nije to suton: to sam život završava,i volim te. Volim te, a ova večer prilazi kraju,blaga večer koja je postojala, kroz koju smo išli

voleći se.Život što je čitav trajao kao jedna večer.Godine kao tren u kojem sam prošao tvoju dušu,otkrivajući je polako, kao minutu po minutu.Jer ono što tamo završava možda je zaista život.Ali sada se onaj započeti prasak eto krunii na vrhuncu, u blistavilu, sva si otkrita,i bje večer, hrid, i zenit, i sada se svjetlost u visinipotpuno otvara, i tu si: imamo se!

S DRUGIMA

Čudan osjećaj kad vidimo svoju draganus drugim osobama koje možda ne znaju ništa.

Gleda nas velikim, začuđenim, blagim očima.U njima su još uvijek otisnuti poljupci, milošte,

duge šutnje.Tu su uzavreli časovi, kada nagnuti nad opruženom

slikom jedva nešto mrmljamo.Duge, mirne plovidbe u odaji ljubavi, vraćanja,visoke plime, živa, blistava zviježđa koja su

vidjela odaju kako plovi.Tu je glazba valova, spori dolasci, miran san

na obali svitanja,i buđenje na nađenoj plaži, i trzaj iz sna na žalu,i onda, kasnije, zajednički izlazak u grad,

nošenje svega,

28

i u prometu ulica stalno osluškivan je,napetim sluhom, utihnule jeke onog dugog,nepomičnog žamora što ga stvara pjena

beskrajne plovidbe, u svjetlucavim noćima visine.A duša, ondje okružena, gleda nas jedino s ljubavljui nuđa nam u očima otisnute duge poljupce, zamisli,

duge šutnje, zvijezde ...I danas, među drugima, mi se eto susrećemo.

Gledaš me? Vidim te.Oni te ne poznaju. Govore. Miču se. Njišu se.Ostavi ih. Nešto kažeš. Ali tvoja duša sa mnomizmjenjuje duge poljupce dok govoriš, a oni slušaju.Nije važno. Da, imam te, divno tijelo, i ljubimo sei smijemo se, i: »Uzmi, ljubavi! Uzmi, srećo!«Izgovaraju, nastoje, možda popuštaju, dokazuju,

odgovaraju.Ne znam što im ti kažeš. Ali znam da cjelivaš.Ovdje, licem uz lice, uz divne zvukove,uz dugu, neprekidnu šutnju samog poljupca,s tim sporim rukama dvaju živih tjelesa,dviju nijemih duša koje, stopljene, sebe pjevajui uz sporo mrmljanje prožimaju se, čude se.

Svi šute. Mrtvi. Spašeni. Živimo.

TEŠKO JE

Valjda znaš? Sve je teško. Teška je ljubav.Još teža njena odsutnost. Još teža njena prisutnost

ili boravak.Sve je teško... Čini se lako, a kako je teškoprijeći preko kose naše drage ovim tvarnim rukama

koje ih gnječe i posjeduju.Teško na njena putena usta spustiti zvjezdan cjelov

koji se nikad ne iscrpljuje.Teško je gledati duboke oči u kojima plovi život,i ondje broditi, veslati, mučiti se,i ondje možda uroniti osjećajući drhtanje u ustima,

dah u ovim ustima,gdje bi posljednje srljanje moglo dati ime ili život.

Sve je teško. Tišina. Veličanstvo. Srčanost:najviša vrijednost života se nastavlja.Ova spoznaja što teče iz trenutka u trenutak,i tako do u vječnost.Teško je ne vjerovati u smrt; jer nitko ne vjeruje

u smrt.Kažemo da ćemo umrijeti, ali ne vjerujemo u to.

29

Gledamo mrtve, gazimoiznad mrtvih, odvajamomrtve. Da, mi živimo!Mnogo puta sam vidioone mrave, uporne žive životinjice,i vidio sam kako velika čizma pada na njihi kako ih se vrlo malo spasi.I vidio sam i brojio one što su preostajali,i njihovu božansku ravnodušnost,i motrio sam kako odvajaju mrtve i gorljivo idu

dalje,i shvatio sam da odvajaju svoje mrtvekao i sve druge naišle kamenčiće u polju.

Tako i ljudi, kad vide svoje mrtve,zakopavaju ih pa, i ne misleći na njih, žive, ljube,

drže se uporno.

Sve je teško. Ljubav. Osmijeh. Poljupci nevinih kojise spleću i stapaju.

Tjelesa, usponi ljubavi, kazne.Cvijet u njenoj kosi. Drugi put njena crnina.Plač što joj katkada potresa ramena. Njen smijeh

ili njena patnja.Sve: od pojasa do njene vjere u božanstvo;od njena sažaljenja do one velike, neizmjerne i

široke ruke gdje se nas dvoje ljubimo.

Ah, iznenadna i bojažljiva zrako koju ne vidim gore.Teška svjetlosti koju ne poznajem dok te slijep

slušam.Tebe, teška moja dragano, koja ćeš me okrutno

i stvarno odvojiti od puta,kad padnem na kraju, a u biti ne vjeruješ u to.

JEDEMO SJENU

Sve ti, nepoznata snago koja se nikad neobjašnjavaš.

Snago koju katkada opipavamo preko rta ljubavi.Tamo dodirujemo čvor. Tako je kad opipavamo

tijelo,dušu, kad kružimo oko nje i kažemo: tu je. I ondaponovno prelazimo, polako, lijeno, nježno, nesretne

slučajeve neke istine koja nam se samo prekonjih objavljuje.

Ovdje je evo glava, ovdje grudi, ovdje struki njegovo izmicanje,

iznenadno dizanje jedara i bijeg, dvije duge umilne

30

noge koje kao da beskrajno teku i nestaju.I načas stišćemo živi kip.I tako spoznajemo istinu u svojim rukama, drago

tijelo, dušu koju slušamo,dušu koju požudno udišemo.

Gdje je tada snaga ljubavi? Gdje je odgovor koji binam došao od Boga,

od Boga koji nas ne bi odbacio i koji se ne biograničio da nam dade tijelo i dušu koja binas po njemu smirila?

Jednako kao što pas s korom kruha u zubima šutii ne da se,

tako i mi, raspaljeni tvrdim blistavilom, upiti,stišćemo ono što nam neka ruka baci.

Ali, gdje si ti, jedina ruko koja bi nam udijelilanajviši dar ljupkosti svojom beskrajnom kožom,samom svojom istinom, jedinstvenu nježnost koja

bi nas, u soptanju, neprestano smirivala?

Podižemo gotovo samrtničke oči. Kore kruha, pogače,bičeve, bijes, život, smrt:sve nam to prosipaš kao neku milost,kao sjenu koju nam bacaš, a među zubima nam

blistajeka nekog sjaja, jeka jeke neke jeke nekog sjaja,a mi jedemo.Jedemo sjenu, i proždiremo san ili njegovu sjenu

i šutimo.Čak se i divimo: pjevamo. Ljubav ti je ime.

Ali onda se velike vlažne oči podižu. Ruke nema.Ni šuštanje odjeće se ne čuje.Samo dugo jecanje ili zatočena tišina.Tišina koja nas jedina prati,prati nas kad nam sjena iščezne iz zubii kad pohlepno iznova krećemo na put.

IZMEĐU DVA MRAKA JEDAN BLJESAK

I ne znati odakle smo ni kud nam je određen put.Rubén Dario

Znamo odakle dolazimo i kuda idemo. Između dvamraka jedan bljesak.

I ondje, pri naglu osvjetljenju, jedan pokret, jedanjedini pokret,

bolje reći grimasa, obasjana svjetlošću samrtnahropca.

31

Zato, ne varajmo se, ne oholimo se. S poniznošću,s tugom, s odobravanjem, s blagošću,prihvatimo ono što dođe. Svijest o iznenadnom

društvu, tamo, u pustoši.Pod velikim obješenim mjesecom koji traje koliko

i život,u času sabranosti između dva mraka,pogledajmo to tužno lice koje diže prema nama

svoje velike ljudske oči,i koje se plaši i koje nas ljubi.I prislonimo usne na mlako čelo, i obuhvatimosvojim rukama slabo tijelo, i drhtimo,drhtimo nad prostranom, beskrajnom ravni gdje

blista samo mjesec samrtna hropca.

Kao u poljskom šatorušto ga mahniti vjetar grize, vjetar što stiže

iz dubokih dubina kaosa,ovdje ljudski par, ti i ja, draga, osjećamo prostrani

pijesak koji nas očekuje.Zar mu nema kraja, zaista? Prevalili smo ga,

nesvjesno, u dugoj noći,možda združeni, oh, ne, možda sami, sigurno sami,

nevidljiva, umorna lica od pamtivijeka, mi smoga prevalili.

I onda, kada se ovaj nagli obješeni mjesec podkojim smo se prepoznali,

pogasi,ponovno ćemo krenuti na put. Ne znam da li sami,

ne znam da li u društvu.Ne znam da li po tom istom pijesku što ćemo ga

jedne noći ponovno unatrag prevaliti.

No sada, obješeni mjesec, mjesec kao zadavljen, etosija.

I gledam te. I daj da te prepoznam.Tebe, moje društvo, moju jedinu sigurnost, moj

trenutačni odmor, moje jasno prepoznavanje,gdje sebe osjećam i gdje jesam.

I pusti da prislonim svoje usne na tvoje mlako čelo— oh, kako ga osjećam.

I da zaspim trenutak na tvojim grudima, kao što tispavaš na mojima,

dok nas trenutačni darežljivi mjesec gleda i svojomnam milosnom svjetlošću zatvara oči.

32

PRED OGLEDALOM

Kao priviđenje koje se iznenada pojavite iza nepomičnih zavjesa primiče lice i gleda nas,i kao da nam nešto nečujno kaže ...

Tako ti sada, dok sjedeći pred ogledalom podižešruke

da bi namjestila kosu, bez sjaja, i uredila je.Iza tvojih leđa gledao sam te u ogledalu.Umorno lice, umorne smirene borekoje izgledaju vrlo tužne, kao poslije duga napora

koji je trajao godinama.Kao tijelo koje se načas opružapošto je podnijelo teret duga životai za trenutak se gleda u ogledalu i u njemu se

prepoznaje...

Tako sam te vidio, umorna moja, živahna moja,koja si dan za danom išla noseći sav teret svog

življenja.Tebe koja si me nasmijana i hitra gledala svakog

jutra kao nova, kao da nam je život tekpočinjao.

Budila si se, a svjetlo je ulazilo kroz prozor igledala si me

i ne znam što je bilo, ali svakog dana si osvanulamlada i slatka.

Pa i danas, ovog istog jutra, gledala si menasmijana, mirna i laka; pojavila si se i odtebe mi jutro postalo ugodno nepoznato.

Svaki novi dan bijaše jedini dan. I svakog dana,bez naročita napora, imala si čistu kožu,

začuđene oči,usta svježa i nova, a glas ti bijaše kao od neke rose.

I sad te gledam. Iznenada sam te s leđa pogledaokako si dug pogled upirala u ogledalo koje te

odražava.Nisi bila ondje. To jedna sama umorna žena,

klonula kao od duga bdjenja koje je trajalocijeli život,

gledala se u ogledalu i ondje se prepoznala.

33

USPON ŽIVLJENJA

Ovdje ti, ovdje ja: ovdje mi. Polako se uspesmona ovu goru.

Jesi li umorna, klonula? »O, ne!« — i smiješiš mi segotovo dobrodušno.

Čujem ti ubrzano disanje i motrim ti oči.Ti gledaš prostran i dubok krajolik dolje pod nama.Cijeli smo prošli. Oh, da, ne čudi se.Bilo je jutro kad krenusmo. Nitko nas nije ispratio.

Izađosmo krišom,a sjalo je divno sunce tamo kroz dolinu.Sunčano podne, vrutak, velika ravnica, obronci,

pješčani humci;ona provalija, kao i ona šikara; bodljikava žica, trnje,moćni, visoki orlovi.Pa onaj klanac, ugodna uvala, odmor u mekanoj

svježini.Sjećaš se? Dug, predug dan, pun blagih trenutaka,

napornih koraka; hodajne ranjavim nogama,kao krilima.I sad, odjednom, evo nas. Gdje? Na vrhu gore.A sve je to bio uspon, čak i klanci, čak i silaženje,

čak i onaj trenut kad posumnjah i skotrljah sei ostadoh

otvorenih očiju, s licem prema nebu koje se nijeodražavalo u mojim staklenim zjenicama.

I sve bijaše uspinjanje, spori uspon, vrlo sporodostizanje,

a da gotovo i bijasmo svjesni.I sad smo tu, na vrhu gore, a kosa nam bijela i

čista poput snijega.Sve je vedrina na vrhuncu. Piri tihi vjetar, bez

mirisa, proziran.I nečujni snijeg oko nasdrži nas dostojanstveno, dok čvrsto zagrljenigledamo širok, razvit krajolik, čitav pred našim

očima.Čitav osvijetljen trajnim suncem koje još uvijek

obasjava naše glave.

34

POSLJEDNJI POGLED

Smrt i spoznaja

Samoća u kojoj otvorismo oči.Samoća u kojoj se jednog jutra probudismo, pali,srušeni odnekud, da se gotovo ne mogasmo

prepoznati.Kao tijelo koje se skotrljalo niz nasipi, pomiješano s naglom zemljom, ustaje i jedva da

se prepozna.I gleda se i otresa se i vidi kako se diže oblak

prašine koji nije ono, i vidi svoje udove kakose pomaljaju,

i opipava se: »Tu sam ja, tu mi je ruka, ovo mi jetijelo, ovo noga, i glava mi je čitava«.

I još uvijek ošamućen gleda gore odakle se sjurio,a hrpa zemlje koja ga je mogla zatrpati sad mu je

pod nogama i on iz nje izranja,ne znam da li ojađen, ne znam da li blistav i podiže

oči, a nebo si jabolnim sjajem, i on sjeda na rubi gotovo da bi zaplakao. A ništa ga ne boli,no zato ga boli sve. I gore vidi put,oko sebe udubinu, tu gdje se sjedeći stisnuoi spustio glavu u dlanove; gdje ga nitko ne vidi,

ali zagasitoplavo nebo kao da ga motri iz daljine.

Tu, na rubu življenja, pošto sam se kotrljao cijelogživota kao jedan trenutak, promatram se.

Jesi li ti bila ta zemlja, ljubavi mog života? Zar ćuse tako upitati kad se na kraju upoznam, kadse spoznam i probudim,

tek ustao iz zemlje, kad se opipam i, sjedeći uudubini, na kraju pogledam nebo

kako samilosno sija?Ne mogu te zamisliti, dragano mog postojanja,

samo kao zemlju koja se otresa pri ustajanju,kao završni čin kad prestane dugo klizenježivota.

Ne, prahu moj, nagla zemljo, koja me pratila cijelogživljenja.

Ne, tvari prionula i tužna, koju bi posljednja ruka,moja ruka, morala odstraniti.

Ne, prije si duša u kojoj sam sve živio, duša zbogkoje mi je život bio moguć

i sa koje ću podići svoje posljednje očikada tim istim očima koje su tvoje, preko kojih

moja duša, zajedno s tobom, sve gleda,budem motrio tvojim zjenicama, jedinim zjenicama

koje osjećam pod vjeđama,na kraju, nebo kako samilosno sija.

35

VICENTE ALEIXANDRE

Kad se saznalo da je Nobelovu nagradu za književnost dobio španjolski pjesnik VicenteAleixandre, malo je tko znao što o njemu, jer se izvan njegove domovine ndje mnogo zanjega čulo. Možda su ga najviše prevodili Talijani, ali oni su obilato prevodili i sve ostaleznačajnije španjolske pjesnike. Recimo, nije objavljen čak ni u poznatoj kolekciji PierreaSeghersa u Parizu »Poètes d’aujourd’hui«, u kojoj je izašao cio niz drugih španjolskihpjesnika. Ali, tome nepoznavanju vjerojatno je uzrok u samom Aleixandreovu djelu koje jevrlo neujednačeno i vrlo opsežno. Njegove sabrane pjesme iznose preko 1200 strana. Radi sepjesniku bujna i raskošna izraza, koji je prošao razvojnu liniju od nadrealizma do neposredne,gotovo bismo rekli realističke poezije, a znamo da ta bujnost nije bila baš omiljena ni mnogocijenjena u evropskim razmjerima modernih pjesničkih traganja. Pored toga, ta izražajnarasipnost često je zamagljivala unutrašnje tokove te poezije i nije bilo nimalo lako uočitipravi smisao pjesnikova doživljajnog svijeta, koji je vrlo zanimljiv ali i vrlo složen. Inače,Aleixandre je u Španjolskoj ugledan i cijenjen i njegovo je djelo odigralo značajnu ulogu urazvoju suvremene španjolske poezije. Ali nije lako reći da to djelo sa sigurnošću možestajati uz bok najznačajnijih evropskih pjesnika našeg vremena.

Aleixandre se rodio u Sevilji 1898. i vršnjak je García Lorke. Andalužanin je, kao i većinapjesnika ove generacije. U djetinjstvu je živio u Malagi, a onda se vrlo mlad s roditeljimadoselio u Madrid, gdje je studirao pravo i ekonomiju. Do 1925. je radio kod željeznice i bio jegotovo posve izvan književnosti, iako je, za sebe, pisao pomalo pjesme. Zato će jedan kritičarza njega reći da, za razliku od drugih svojih vršnjaka, nije bio »profesionalni« pjesnik, negoje, bez velike pripreme, počeo pisati spontano, iz unutrašnje, životne potrebe. A da seposvetio stvaranju, najviše je možda pridonijela njegova bolest i duga prikovanost uz krevet.Naime, 1925. obolio je od teške upale bubrega te je morao napustiti posao i godinama seliječio, a 1932. mu je izvađen jedan bubreg.

Ulazio je dakle u književnost u godinama koje su bile vrio značajne za noviju španjolskupoeziju — to su godine konačnog formiranja cijele jedne izvanredne generacije (Guillén,Salinas, Lorca, Diego, Alberti, Cernuda i mnogi drugi), koja je veliku afirmaciju postigla1927, kad se naveliko slavila 300-godišnjica smrti baroknog pjesnika Luisa de Góngore,prema kojem su ovi mladi pjesnici osjećali veliku bliskost. A to su bile i godine snažnogprodora nadrealizma, koji je u Španjolskoj našao posebno plodno tlo. U tim okolnostima je iAleixandre, izlazeći iz samoće, tražio svoj pjesnički put. U tom traženju veću je uloguodigralo njegovo vlastito osjećanje i spontan prodor u nepoznato, nego književna naobrazba.To ga je uvijek i odvajalo od njegovih vršnjaka, koji su svi odreda posjedovali zavidnuknjiževnu kulturu te su više bili skloni majstorstvu i artizmu nego spontanosti.

Javio se 1928. zbirkom Opseg (Ambito) pa onda 1932. zbirkom Mačevi kao usne (Espadascomo labios), a 1935. izlazi mu značajna knjiga Uništenje ili ljubav (La destrución o elamor). Te zbirke su mu donijele punu afirmaciju i velika priznanja, a za treću je dobio inacionalnu nagradu za književnost. Tu je ovaj pjesnik dao posve jasnu i uobličenu sliku svogizražajnog i doživljajnog svijeta, kakva će ostati više-manje nepromijenjena i slijedećihdesetak godina, sve do zbirke Sjena raja (Sombra 'del paraiso, 1944).

U tim knjigama Aleixandre nije mislilac, nije intelektualan, nego spontan i elementaran. Neizdvaja stvari da bi ih precizno označio, da bi im odredio oblik i smisao, nego uzima svijet utotalitetu, u općem kretanju, u kojem se stapa sve živo i neživo, a naročito je čovjek stopljensa svim što ga okružuje. Pjesnik polazi od bitnih i snažnih sokova života, od dubokogosjećanja prirode, zemlje, nagonskih poriva; od čovjekove želje da živi u svemu i sa svim, dase osjeti čovjekom u patnji svoje krvi i u zanosima svog duha. Kao pokretačka snaga, tu suprije svega četiri bitna elementa: zrak, voda, zemlja, vatra. Pa onda, čiste manifestacijeprirode u koju je čovjek uronjen i s kojom živi. Posvuda su u njegovim stihovima prisutnišuma, more, noć, zora, nebo, svjetlost. Naročito svjetlost koja čovjeku otkriva snagu, ljepotud trajnost vidljiva svijeta. U njoj svi oblici poprimaju svoje prave obrise i svoj puni sjaj.Svjetlost nam otkriva vanjsku ljepotu, ali i dubinu svega postojećeg. U toj sveukupnostisvijeta, čovjek se javlja kao sudionik i kao dio svega stvorenoga, dio kozmosa. Nije strogo

36

izdvojen, nego je nekako raspet i gotovo bismo rekli rasplinut, izgubljen. Tako je njegovoživljenje života i doživljavanje svijeta povezano s elementima i manifestacijama prirode. Svese u njemu događa u obliku neke bujice, kao da je prepušten unutrašnjim silama koje ga nose,i kao da nije posve svjestan svoje određenosti i iznimnosti. Postoji samo ronjenje u život,divljenje i čuđenje i onda pitanja bez odgovora. A Aleixandre kao da i ne traži odgovor. Onsamo luta i ispituje tajne. Istražuje ili, bolje reći, iskušava svijet i sebe sama u tom svijetu.Sebe kao središte Oko kojega se sve vrti i u kojem se sve prelama. Odatle velika zatvorenostu ovog pjesnika, u čemu su mnogi vidjeli tragove egzistencijalizma. Zbog toga je jedankritičar pisao o Aleixandreu: »Ne zanimaju ga stvari, ni zbivanja, ni osobe. Čitav njegovsvijet je on sam: njegova plemenita patnja, njegov gotovo olimpijski žar, njegova priviđenja isjene, njegove čežnje i njegove skepse. Aleixandre je stvorio za sebe nestvarnu poetskuklimu. Opseg je njegovih poetskih zračenja izvanredan, ali je centripetalan iekskluzivistički«.

Ovaj sud bi bilo teško poreći jer se u ovog pjesnika sve odvija u napetoj unutrašnjoj borbi,gdje se sudaraju dojmovi, osjećaji, zamisli i snovi, a sve je to nošeno nekim unutrašnjimsilama koje traže svoj izlaz i potvrdu. Ali te iskonske sile prirode, čulne i emocionalne, kojelome čovjeka, nisu bez sumnje, bez straha i bola, jer ih prati osjećaj prolaznosti i zastrašujućibeskraj svemira. A možda je upravo bol glavni pokretač svega toga, zapravo želja da senadvlada osjećaj sumnje i bola, da se potopi i ublaži obiljem života i snagom vitalnih nagonau čovjeku. Odatle i gorka podvojenost: s jedne strane hedonističko ronjenje u bogatstvoprirode ljudske i zemaljske, s druge strane metafizičke strepnje i kozmički zanosi. Zato ćemou Aleixandreovu djelu naći čudnu i sretnu sintezu fizičkog i transcendentalnog, čulnosti ispiritualnosti.

To se naročito vidi u osjećanju i pjevanju ljubavi, koja je njegova glavna tema, jer je nosi usebi kao bitnu snagu života. Zato gotovo dvije trećine pjesama ovog pjesnika govore oljubavi u svim njenim oblicima. Ona za njega ima vrlo dubok i složen smisao jer on u ljubavividi početak i kraj svega. Zato je svu prirodu i svemir napučio ljubavlju, zapravo, ljubav doživljavakroz sve što postoji oko njega, sve je angažirano u tom neophodnom i neobjašnjivom ljudskomosjećanju. Za njega je ljubav želja da se posve izjednačimo s objektom koji volimo, dabudemo sadržani i odraženi u njemu. Tako se preko ljubavi pretapamo u prirodu i postajemonjen dio i sve vidljivo, zajedno s nama, pretvara se u erotski fluid. Zbog toga je u ovoj poezijineprestano prisutna priroda, naročito biljni i životinjski svijet. Sve vizuelne i osjetilnemanifestacije ljubavnih doživljaja uvijek se uspoređuju ili čak izjednačuju s pojavama uprirodi: tu su šume, rijeke, zvijeri, stabla, vjetrovi, sve ono što u sebi nosi snagu rasta i snagupokreta. A to je zapravo erotski panteizam, u kojem je čovjek sveden prije svega na ono štoje u njemu elementarno i što ga čini sastavnim dijelom prirode i kozmosa. Jedan kritičar utome vidi posebno mjesto Aleixandrea u španjolskoj književnosti uopće, u kojoj je čovjekrijetko figurirao kao golo i elementarno biće, slobodno u svojim čulima i osjećajima.

Sve to ipak nije svedeno na puku čulnost i goli hedonizam, jer čovjek je i misaono biće kojese nikad ne može osloboditi svog straha i sumnji i pomisli na prolaznost i smrt. Kao što smovidjeli, kod Aleixandrea je ljubav pomiješana s bolom i patnjom, jer ona, koliko stvara iuzdiže, toliko i uništava pa odatle i naslov zbirke Uništenje ili ljubav. A to je ona staraspoznaja da je samo jedan korak od ljubavi do smrti. Po nekoj tragičnoj sudbini da svakasnaga nosi u sebi i svoje uništenje. Zato pjesnik veli u jednoj pjesmi:

Zašto da ljubim tvoje usne ako se zna da jesmrt blizu,

ako se zna da je ljubav samo zaboravljanje života,zatvaranje očiju pred tamnom prisutnošću...

Postavit će to pitanje da bi odmah ustao protiv njega:

Ne, neću, i odbijam da gutam taj prah, tu bolnuzemlju, taj pijesak izmrvljeni...

37

Hoću da živim, da živim kao tvrda trava,kao vjetar ili snijeg, ili kao budni ugljen.

Unatoč tom suprotstavljanju, pjesnik se nikada neće posve osloboditi onog unutrašnjeg crvasumnje i straha, što ga vječno podgrizaju. Zbog toga će se vrlo često javljati i pitanje što jezapravo ta naša ljubav, je li stvarna ili nestvarna, ili se radi samo o nekoj našoj iluziji, otragičnom zaboravljanju sebe samih:

Tko sam, tko si, tko te poznaje?Koga ljubim, o ti, lijepa smrtnice?Koga ljubim, koju sjenu, koje tijelo,kakve trule kosti koje me kao cvijeće opijaju?

Sav taj uskovitlani svijet izmiče logici i čak se suprotstavlja svakom logičkom određenju,da bi se mogao kretati i sudarati slobodno, sa svim svojim suprotnostima, u vječnoj igriizmeđu iluzija i stvarnih doživljaja. A takvo poimanje svijeta vrlo je blisko romantizmu, što jekritika davno uočila u ovog pjesnika. Aleixandre je neoromantik već i po tome što u njegaljubav nosi tragičnu povezanost sa smrću. Tu je još i miješanje pojmova, s čitavim nizomsuprotnosti, i težnja za kaotičnim, primitivnim svijetom koji nije osloboden osjećaja samoće,patnje i samoobmanjivanja. Iznad svega, tu je pjesnikov izraz koji je često prebujan, punzanosa i retorike. No to ima svoje ishodište i u nadrealizmu (koji su mnogi također povezivalis romantizmom). Aleixandre je prihvatio nadrealizam, jer je on sa svojom podsvjesnomasocijativnošću odgovarao njegovu temperamentu i njegovu načinu doživljavanja svijeta. Svaona nemirna i kaotična viđenja morala su naći i svoj kaotičan izraz. Ipak, kritika uglavnom smatra daje Aleixandre nadrealističku nekontroliranost znao svesti na pravu mjeru i dati joj svoj unutrašnjismisao. Neki čak misle da je on dao najsavršeniji i najpuniji oblik španjolskog nadrealizma, što nijebaš lako prihvatiti ako imamo u vidu izvanrednu Lorkinu knjigu Pjesnik u New Yorku.

U tom građenju i razgrađivanju svoga više nestvarnog nego stvarnog svijeta, Aleixandrea jezatekao španjolski građanski rat (1936), koji je i u njemu, kao i u svima drugima, moraoizazvati duboke potrese. Gotovo svi pjesnici njegova pokoljenja, koji — po sudu jednoga odnjih — do tada gotovo i nisu znali niti su htjeli znati što se oko njih događa, sada najednomuviđaju svu tragiku vremena i društva u kojem žive. Sve se to dakako moralo odraziti kolikou njihovu životu, toliko i u njihovu djelu. Većina njih je nakon sloma Republike (1939)napustila zemlju i otišla u progonstvo. Aleixandre je međutim ostao u španjolskoj, iako je biostao na stranu Republike, te je živio i radio povučeno, kao i uvijek. Morao se povući i zbogtoga što je živio u režimu uz koji nije pristajao. U svakom slučaju, osjećao je svu težinusituacije, a kako sve to nije mogao otvoreno, izraziti, potražit će utjehu u građenju jednognestvarnog svijeta. Tako mu 1944. izlazi knjiga Sjena raja, dakle ne raj, sa svojim stvarnimblaženstvom, nego samo njegova sjena, sjena nečega što je daleko i mrtvo, što čovjek prizivakao neku obmanu i bolnu utjehu. Sam je u više navrata objašnjavao smisao svojih pojedinihknjiga, pa tako za ovu kaže da je to pjev zore i svijeta viđenih od sadašnjeg čovjeka, pjesma osvjetlosti koju pjeva onaj koji je svjestan tame u kojoj živi. »Osnovna tema raja upotpunjenaje — kaže pjesnik — vizijom kozmosa, u svojoj slavi, prije pojave čovjeka, a to znači, i prijepojave bola i sputanosti«. Pjesnik je dakle uronjen u prvotni, prvoro-đeni svijet, posve čist i bez ikakvih mrlja, u kojem se duša tijelo podudaraju s mladomprirodom. Takav svijet, razumije se, morao je biti oslobođen dotadašnje pjesnikovekaotičnosti i ovdje njegove vizije poprimaju unutrašnji red i smirenost. I ljubav, koja je iovdje prisutna, poprima drugi, određeniji smisao, pa koliko je ljudska, toliko se unjoj odražava i slika zemaljskog raja. A sve je preplavljeno svjetlošću koja je zato tu da biublažila težinu mraka koji pritišće čovjeka. Ali ta velika pjesnikova iluzija na kraju se lomi iu posljednjih pet-šest pjesama ove zbirke javlja se viđenje stvarnog čovjeka, viđenjekonkretnog ljudskog života, a to je nagovještaj značajnog preokreta u pjesniku. Postajesvjestan da sve njegove iluzije nisu dovoljne da bi izrazile svu složenost i težinu ljudskogživljenja na zemlji. Tako posljednja pjesma nosi naslov Nije dovoljno nije dovoljno ni sijanje

38

sunca, ni ljubav, ni more.Iz tih spoznaja nastala je značajna Aleixandreova knjiga Povijest srca (Historia del

corazón, 1954), što će reći: povijest čovjeka, stvaraoca, sudionika života. To je knjiga punezrelosti, staloženosti i dubokih pogleda u tokove čovjekova življenja. A to je pjesnikzabilježio u jednom aforizmu gdje kaže: »Za mlada pjesnika, Poezija, slobodna i blistava,jest kao obožavana boginja, kao san. Za zrela pjesnika poezija je dnevna istina, sabrana u našvlastiti život«. Zato Alebcandre u spomenutoj zbirci od osamljeničkih i kozmičkih temaobraća pogled stvarnom životu, ljudima, mnoštvu koje s njim živi i strada i raduje se. Poriječima samog pjesnika, dotadašnja njegova poezija bila je obuzeta stvaranjem, prirodomkao cjelinom, a čovjek je bio uključen u nju kao njen dio. Sada, međutim, u Povijesti srca,čovjek postaje glavni protagonist, on je u prvom planu, a priroda je samo pozadina na kojojse odvija ljudsko življenje. Tu ćemo naći sliku teškog ljudskog života, srčanog i bolnogčovjekova bavljenja na zemlji, kako sam pjesnik objašnjava. Ima tu dosta pjesama o vrlokonkretnim prizorima, koji su uhvaćeni kao u prolazu. Naročito je primjetna neka upravobolna želja pjesnikova da izađe iz svoje izoliranosti i da se pomiješa s drugim ljudima, smnoštvom na ulici, jer je uvjeren da će tek među drugima naći pravoga sebe, da će seprepoznati i spoznati u drugima. To je saznanje o ljudskoj uzajamnosti i zajedništvu kaonužnosti života i vremena. Tako će jednoj vrlo poznatoj pjesmi dati naslov Pjesnik pjeva zasve, i baš u njoj će izraziti tu ljudsku želju stapanja s drugim ljudima, želju da sva ljudskasrca biju kao jedno jedino srce svijeta.

Kao u drugim knjigama, i ovdje je mnogo ljubavnih pjesama, ali i ta ljubav poprimakonkretnije i ljudskije oblike. Dok je ranije to pjesnikovo osjećanje bilo ogrnuto velomirealnosti, a voljeno biće bilo više astralno nego stvarno, ovdje je sve svedeno na vrlo jasneljudske okvire. Izražena je piije svega žudnja za onim što je opipljivo, i nastojanje da se utome nađe punina doživljaja. Makar pjesnik često osjetio da mu objektivna stvarnost izmičeiz ruku, borit će se za nju i neće se moći zadovoljiti ničim idealnim ni metafizičkim.

Dakako, ta zrelost poimanja i promatranja svijeta donijela je i zrelost izraza. Umjesto oneranije rasipnosti i bujne metaforike, ovdje vidimo mnogo jednostavnije izražavanje, dodušejoš uvijek dosta obilno ali pročišćeno i znatno preciznije. Umjesto ranije retoričnosti, ovdječesto nailazimo na pojednostavnjenu narativnost. Ali ni ovdje, kao ni ranije, Aleixandre nijepreviše pažljiv graditelj pjesme niti je štedljiv u riječima, sve njegove pjesme su dostaduge. Nije se nikad držao onog zlatnog pravila da se sa što manje riječi što više kaže. Čini se,ipak, da je bio svjestan toga i da svjesno nije odustajao od takva stava. On je već 1932. —iznoseći neke svoje poglede na poeziju, za antologiju Gerarda Diega — među ostalim rekao areba oštro ustati protiv onih koji propovijedaju obožavanje riječi i artističko majstorstvo, jer,po njegovu mišljenju, poezija nije pitanje riječi. Bio je to otpor općoj pojavi u španjolskojpoeziji onog vremena. Ali, iako taj njegov stav ima dosta opravdanja, možda je Aleixandreprelazio u drugu krajnost, pa nije ni čudo što mu je kritika zamjerala »pretjeranu retoričkubujnost u kojoj se poetska emocija rastapa i gubi svoj intenzitet«. Nešto od toga je osjetio iPedro Salinas kad je 1935. pisao o knjizi Uništenje ili ljubav. Među mnogim pohvalama,istakao je da je Aleixandre težak pjesnik, ali ne zbog napregnutih i zakučastih misli, negozbog toga što je u tom kaotičnom svijetu, izraženu kaotičnim i prebogatim izrazom, teškonaći pravi smisao. A imajući u vidu apstrakni svijet ovog pjesnika, Salinas mu kao prigovor isavjet citira jedan njegov stih, kojega bi se trebao držati: »Svatko mora poznavati prisutnost ukojoj živi«. Bila je to zapravo lucidna primjedba, koju je Aleixandre ostvario znatno kasnije,ali ipak još na vrijeme.

Nikola MILIĆEVIĆ