273

Velika Istočna kriza 1875 – 1878

Istorijski smisao Velike Istočne krize 1875 – 1878 je određenim mjestom u prcesu ujedinjavanja

jugoslovenskih naroda u zajedničku državu. Ona je jedan od prijelomnih događaja u tom procesu,

kakvih su bili Srpska revolucija 1804, revolucija 1848 i pokret u vrijeme rata 1914. Počela je kao

agrarni revolt srpskog seljaštva na turskom teritoriju, imala u sebi podlogu socijalne revolucije i

prerasla u nacionalni rat Srbije i Crne Gore za ujedinjenje u jedninstvenu srpsku državu. Socijalni

i politički motivi ovog događaja bili su istorijski produžetak Srpske revolucije od 1804. Time je

osnova za jugoslovensko državno ujedinjenje, političkim angažovanjem svih slojeva i političkih

pokreta, bila znatno ojačana. Osnovni sadržaj ove istorije je napor za ujedinjenje srpskog naroda

iz turskih pokrajina sa Srbijom i CG.

Ako se ovaj događaj posmatra u okviru opšte istorije nacionalizma na jugolovenskom prostoru,

onda njegov profil određuje rascijep u svijesti i ponašanju seljaštva koje štamparska mašina nije

odgojila, i svijesti srednje klase koja pokušava da mu određuje političke ciljeve. Ovo je još uvijek

vrijeme alitnog tipa nacionalizma, dok „masovno političko tržište“ nije bilo stvoreno. Politički

ciljevi koje određuje srpska nacionalna inteligencija u ovom razvoju, nisu u skladu sa zahtjevima

za riješenje agrarnog pitanja na revolucionaran način,, kako bi u ustancima htjelo seljaštvo. Ova

je pukotina bila jedan od osnovnih razloga da se Velika istočna kriza 1878. završila

jugoslovenskim porazom.

Prije nego se odlučila da okupira BiH, habzburška vlada je izučavala opasnosti koje za to dolaze

od srpskog i jugoslovenskog nacionalnog pokreta. Početkom 1876. granični oficir Alfred Boić je

dobio zadatak da obiđe cijelu granicu pobunjenih pokrajina, prostudira stanje u Srbiji i ocijeni

mogućnosti okupacije. U nekoliko izvještaja je napisao da ju u srpskom narodu nacionalno svijest

visoko razvijena, ali da nije podjednako odan ideji da se ujedini u jednu državu pod donastijom

Obrenovića. Vidio je kako Beograd postaje veliki grad, da ga smatraju čak središtem buduće

jugoslovenske – sljedeća stranica

države. On zaključuje da se na južnim granicama Monarhije, oko srpskog jezgra, formira jedan

novi nacionalni Pijemont koji može da igra onu ulogu kakvu je Habzburška Monarhija u ranijim

decenijama vidjela na italijanskom području.

274

Ipak postoji mogućnost – kaže Boić – da se ovaj nacionalni pokret kanalizira u habzburškom

smislu. Jugoslovenska ideja nije svugdje jednaka. Uticaj zagrebačke štampe osjeća se do

Slavonskog Broda, „ali je odatle dalje i kod katolika i kod istočnjaka mjerodavna srpska ideja.

Dok se u Banskoj ili Graničnoj regimenti obrazovani slojevi naroda opredjeljuju po religiji sa

srpske ili hrvatske simpatije, počevši od Broda dalje, svi se ujedinjavaju u ubjeđenju da je srpski

elemenat pozvan da jedanput ujedini sve Slovene. Srpski pokret ima daleko više uticaja nego

hrvatski. Iz toga je jasno da i turski i austrijski Sloveni grčkoistočne vjeroispovijesti pocjeduju

nacionalnu samosvjest, žilavost i snagu karaktera u daleko većoj mjeri nego njihova katolička

plemenska braća. Simpatije bosanskih izbjeglica koji su iz reda grčkoistočne vjere pripadaju

isključivo srpstvu. O hrvatskoj i hrvatstvu imaju sasvim malo, ili nikakvog pojma. Ovdje moram

primjetiti da kada je o simpatijama za Srbiju riječ, to bezuslovno ne znači Kneževina Srbija, nego

nacionalna srpska zajednička pripadnost. Na bezbroj primjera sam se mogao osvjedočiti kakvu

ržavnu zahvalnost i naklonosto pokazuju bjegunci prema našoj državi, pa bi se sa izvjesnošću

moglo prihvatiti da bi oni bili vijerni i odani podanicima našega uzvišenog monarha i postali

privlačna točka za Slovene koji graniče sa Bosnom“. Isti je povjerenik u ranijim izvještajima

zabilježio da je uticaj Srbije moralne prirode.

Ovi podaci točno rekonstruiraju profil nacionalnog pokreta u vrijeme izbijanja ustanka 1875.

Postoji svijest da će ujedinjeni srpski narod biti osnova jugoslovenske zajednice oko Beograda,

krioatizacija Slavonije je nerazvijena, nacionalni rascijep na turskoj strani sa Hrvatima još se

istorijski nije pojavio, a srpska nacionalna svijest seljaštva još nije došla do ultimativne točke

zahtjevanja samo svoje nacionalne države. Ovo je stanje elitnog nacionalizma kako je u

njemačkim pokrajinama postojalo prije revolucije 1848.

Doba 1875 – 1878. ispunjeno je vjerskim ratovima i pokoljima. Kao i uvijek kad se radi o ovoj

pojavi, zločini vršeni u ime vjere ne ostavljaju iza sebe trag kolektivnog, ili individualnog grijeha.

275

Veliki ustaci 1875 – 1876.

Naziv Velika istočna kriza je došao iz riječnika diplomatije prošloga vijeka i prvobitno se

odnosio samo na sukobe velikih sila od izbijanja rata Srbije i CG protiv Turske 1876., do mira na

Berlinskom kongresu 1878. Istorijska nauka ipak je sklona da u to uključi i seljačke ustanke u

turskim pokrajinama, od sredine 1875, pa je cijela istorija krize omeđena početkom ustanka u

Hercegovini 9. srpnja 1875. i konačnim mirom na Kongresu velikih sila 13. srpnja 1878. Pored

dva ustanka i dva rata, u ovaj događaj spada i rat Rusije protiv Turske, od početa travnja 1877. do

privremenog primirja krajem veljače 1878, kao i još nekoliko ustanaka na makedonskom,

bugarskom i kosovskom prostoru.

Agrarni ustanci u turskim pokrajinama su izbili u najgore vrijeme za one snage koje su radile na

srpskom i jugoslovenskom ujedinjenju. Spoljnopolitička doktrina svih srpskih vlada od kneza

Mihaila na dalje bila je da se nacionalna revolucija za ujedinjenje može otpočeti samo u vrijeme

potpune nezainteresiranosti velikih sila. Upravo suprotno od toga, agrarna revolucija je počela u

vrijeme najviđeg stepena zainteresiranosti velikih sila za sudbinu turske državne baštine. Do

1971. je na zapadu završena borba oko njemačkog i italijankog nacionalnog ujedinjenja, a jeka

poražene revolucije 1848 i Pariške komune 1971. se u drugim zemljama još osjećala. Jedan

filozof moderne evropske istorije veli da su sve vlade nakon revolucije željele „ da vladaju

napolju“ . Od domaćih nevolja se okreću spoljnjim svanturama, da lovorikama postignutim vani

potkupe javna mišljenja unutra. „U takvim se vremenima neizbježno javlja istočno pitanje. Ono

dolazi onda kada Europa provjerava“. Stvarno je to značilo da je istočno pitanje ptvarano samo

onda dok nekim veliki proces u zapadnim društvima nije bio u neposrednom toku. Nauka je u

cjelini složna da se krize na zapadu i istoku nikada ne dešavaju istovremeno. S druge strane,

Pontskom konferencijom u Londonu 1971., velike sile su se složile da ponište odredbe Pariškog

mira iz 1856., kojim je bila propisana neutralizacija oblasti Crnog Mora. Nakon 1871. Francuska,

kao jedan od glavnih zaštitnika Otomanskog Carstva, bila je poražena, a Rusija kao najviše

zainteresirana za njegovu dezintegraciju, opet je postala odlučujući faktor u rješavanju svih

balkanskih pitanja. Habzburški dvor se pomirio sa gubitkom vodećeg značaja u njemačkim

stvarima u Italiji, i podlijegao mađarskoj doktrini da sa riješavanjem Istočnog pitanja ojačava i

čuva raniji međunarodni status.

276

Europske sile su se pripremile za izbijanje ustanka Južnih Slavena protiv Turske znatno ranije

nego što je do njega došlo. Očekivale su ga kao povod za novo razgraničenje svojih interesa.

Uglavnom se radi o sporazumijevanju Rusije, Austrije i Njemačke oko sklapanja Trojecarskog

saveza do 1873. Izgledalo je kao da se obnavlja prijateljstvo tri sjeverna dvora na istim

temeljjima na kojima je bila uspostavljena Sveta alijansa iza 1815. U rujnu 1872. sastali su se u

Berlinu ruski, austrijski i njemački car i postigli preliminarsni sporazum o novom diplomatskom

savezu. On je formalno potpisan u Šenbrunu 6. lipnja 1873. To je bila politička osnova Velike

istočne krize iza 1875.

Istorijaska nauka nije dovoljno obavještena o razlozima za stvaranje ovog saveza. Vjeruje se da

zvanično opravdanje za sklapanje saveza, koje je dato u samom tekstu sporazuma, nije točno. U

preliminarnom berlinskom dogovoru 1872. bilo je rečeno, da se stvara taj savez kao

„demonstracija protiv revolucije“, a u konačnom tekstu iz lipnja 1873. se veli da je cilj ugovora

„da se protivno održi europski mir protiv svakog potresa“. Obično istoričari dijele mišljenje da je

to zvanično opravdanje bilo samo smokvin list i prazno opravdanje, jer se inače carevi ni o čemu

drugome nisu mogli složiti.

Iako ovo shvatanje nije neuvjerljivo, treba sumnjati da je opasnost od moguće revolucije bila

potpuno izmišljena. Takva opasnost, nakon ugušenja Pariske komune 1871. zapadna Europa ne

poznaje. Trebaće cijela jedna decenija da se obnovi francuski socijalizam, a svuda u svijetu

socijalističke organizacije daju znake da se odriču revolucije kao sredstva. Balkan je ostalo jedino

područje na kome je opasnost široke narodne revolucije, protiv turskog feudalizma, zaista u to

vrijeme postojala. U prosincu 1871. austrougarska obaviještajna služba otkrila je da su u

Rumuniji i Srbiji vršene pripreme bugarskih i srpskih revolucionarada se zajednički naporima

pokrene revolucija na turskoj strani. Oni su vjerovali da je porazom Francuske 1870. prestao da

postoji glavni čuvar otomanskog državnog integriteta i da su stvorene okolnosti za slobodniji rad

na pripremanju ustanka.

Tajna organizacija „Bugarski revolucionari komitet“ je bila stvorena 1868. i trajala je do početka

rata za oslobođenje Bugarske 1877. Nazivaju je obično „Stranka mladih“ koju je predstavljao

277

Ljuben Karavelov i Vasil Levski. Oni su imali dublje veze sa Ujedninjenom omladinom srpskom,

kao i jednim srpskim revolucionarnim krilom koji se tada počeo nazivati „Družina za ujedinjenje

i oslobođenje srpsko“. Već krajem lipnja 1871. je bio skovan plan da se dogne narodna revolucija

u Bosni, Hercegovini, Bugarskoj i Albaniji. I srpska i bugarska strana su tada bile povezane sa

europskim socijalizmom, posebno sa ruskim revolucionarnim pokretom toga vremena. Gonjenom

od srpske vlade, Svetozaru Markoviću ce na ovom poslu ubrzalo zdravstveno pogoršanje koje ga

tri godine kasnije odvesti na drugi svijet.

Ostalo je puno stvari nejasno u ovoj balkanskoj hrabrosti, da jedini od svih sovijalista u svijetu

još sanjaju o narodnoj revoluciji. Postoji mogućnost da je neka državna organizacija stajala iza

ovih priprema, a da sami socijalisti o tome nisu bili obaviješteni. Raniji vođa ustanka u

Hercegovini, Luka Vukalović, iz ruskog egzila 1872. šalje poruke u svoju domovinu da se

pokrene nova buna. Sumljalo se da ih je pisao Petar Uzelac. U tom pogledu je značajno putovanje

crnogorskog serdara Pera Matanovića, koji je zbog hrabrosti u ranijim hercegovačkim pobunama

od crnogorskog knjaza zaslužno medalju.

Ruska mu je vlada dala zemlje u Rusiji, ali se na njima ckrasio samo nepunu godinu.

Tajanstveno je putovao Balkanom, bio u Beogradu i Novom Sadu, „zbližio se sa Omladinom

srpskom“. Putovao je i u bosanske klanine, a austrijska policija je saznala da je u Zagrebu

pregovarao sa vođama Narodne stranke, gdje se „dogovarao o načinu dijelovanja“. Brat

Svetozara Markovića. Jevrem, je u ovo bio uključen. On je od 1866. sa Ljubibratićem bio član

Garašaninovih organizacija.

Vukalović je u svojim proklamacijama pozivao sve tri vjere u Hercegovini da se odmetnu od

sultana. Tim povodom je ruski konzul u Mostaru zabilježio da ne postoji slaganje Srbije i CG i da

postoji stvarna mogućnost saradnje stanovnika tri vjere. Za razliku od Bosne, gdje su muslimani

pod uticajem mnogih derviša, u Hercegovini „u pitanju narodnih stvari muslimani često staju na

stranu hrišćana – razumije se u onim slučajevima, kada se ne dovode u pitanje njihovi sopstveni,

muslimanski interesi. Uopće, veći dio muslimana Srba nedruželjubivo se odnosi prema Turcima

Osmanlijama i protive se mjerama koje preduzimaju turske vlasti. Katolički fratri su se podijelili

278

na stranu koja se drži pape i zapadnih država i grupu koja želi da se spoji sa Srbima.“ Postoji

blagi nagovještaj da su ove pripreme (Matanović) bile u vezi sa slavjanofilskim „Golosom“.

Socijalisti nisu bili izvan ovog poduhvata. Barem bi se to moglo zaključiti po dplasku u

Hercegovinu Jove Dreče, Jove Ljepave i Jove Pičete, trojice pristalica ideja Svetozara Markovića.

Rusko Ministarstvo spoljnih poslova nije podržavalo ove pripreme, onemogućavajući odlazak iz

Rusije Luke Vukalovića i vjeruje da je cijeli poduhvat zamišljen u srpskoj vladi. Imalo je

obaviještenja da se na pripremama ovog ustanka radi i u „južnoj Dalmaciji“. Taj podatak

pokazuje samo toliko da je neka druga ruska ruka stajala iza ovih priprema, a ne zvanična

diplomatija. Iako su carski ljudi bili ljuti protivnici socijalista i revolucionara, očigledno je da

nekim od njih nisu imali ništa protiv da im se dozvoli da na turskoj strani oprobaju vještinu

dizanja masovnih pobuna. Slavjanofilski „Golos“ će zaista iza 1875. postati jedno od središta

uticaja na ustanak.

Moglo bi se zaključiti da sklapanje Trojecarskog saveza, pod opravdanjem da mu je cilj da

onemogući neku neku revoluciju, nije bilo slučajno. U pitanju je samo ko je stojao iza te

revolucije. Otkriće ovih priprema je više obradovalo nego uplašilo austrijsku diplomatiju. Njen je

cilj bio da obaveže Rusiju da neće sama podržavati borbu za stvaranje jedne jače slovenske

države na južnim granicama Habzbzrškog Carstva. Buduća naučna istraživanja će pokazati da li

je stvaranje Trojecarskog saveza, pod opravdanjem straha od socijalne recolucije, bio konačan

trijumf ovih austrougarskih težnji.

Srpski socijalisti se neće odreći planova za organiziranje bune na turskoj strani. Pelagić u 1874.

šalje kliktavu proklamaciju svojim ugnjetenim sunarodnicima. Na proljeće 1875. ugarska je

policija ušla u trag jednoj grupi pripadnika bivše Ujedinjene omladine iz Vojvodine i socijalista

iz Srbije, da na području Vojne Granice zametnu mrežu tajne organizacije. Tada optužuju

Dragišu Stanojevića i Jovana Radovanovića da su spremali revoluciju, pa ih članovima srpske

Narodne skupštine, urednikom jednog pančevačkog lista, vođama Ujedinjene omladine i

povjerenike u znatnijim graničnim mjestima. Ta organizacija djeluje nekoliko mjeseci prije nego

što su se hercegovački seljaci odvažili da dignu bunu 1875. U veljači 1875. Ljubibratić priprema

ljude za ustanak.

279

Ništa ne bi bilo lakše nego zaključiti iz ovih podataka da je ustanak te godine bio organizovan, da

nema zlatnog pravila istorije seljačkih ustanaka do tada da su oni podilazili samo onda kada nisu

pripremani. Moglo bi se lako dokazati da sve ove pripreme za ustanak i rad na njegovom

organiziranju nisu proizveli pobunu, nego su i sami bili plod seljačkih nemira na drugoj osnovi.

Ovo je vrijeme kad se pogoršava financijsko stanje u sultanovoj državi. Dtrani zajmovi su već

počeli da guše organizam. Računalo se da je ukupni turski državni dug bio dvjesto miliona funti

sterlinga, godišnja otplata turske vlade petnaest miliona, a ukupan državni prihod iz koga se ra

otplata izdvajala svega osamnaest miliona. Ostajala su samo tri miliona za pokriće ostalih

troškova. ovo pogoršanje je izazvala i međunarodna agrarna kriza 1873. U garancije za otplatu

duga spočetka je uračunat i tribut Srbije. Nauka je složna u ubjeđenju da je ustanak 1875. plod

jednog lanca od tri faktora: strani dugovi izazivaju potrebu povećanja poreza, poresko

opterećenje izaziva seljačko nezadovoljstvo, zbog državnog pritiska da se iz poreza iscijedi više

izbija revolucija u hercegovačkim i bosanskim selima. U vrijeme kad se priprema državni

financijski brodolom i rasulo agrarnog društva, svi koji su sanjali o revoluciji i sami se time bude.

Od dva velika poreza koje moraju da plaćaju hrišćanski kmetovi plemstvu i otomanskoj državi,

gori je bio ovaj posljednji. Plemstvu je trebalo izdvajati trećinu seljačkih prihoda. Ona se ne može

povećavati, kao državni porez desetina iz kojeg se podmiruju sve glavne financijske obaveze

zapadnim bankama. Taj porez naglo raste za nekoliko godina prije izbijanja seljačkih ustanaka.

To povećanje ne može da prati zvanično zakonodavstvo. Ono je 1872. proglasilo „desetinsku

četvrtinu“, za koliko je nominalno vrijednost desetine porasla, a ona je stvarno pred bunu u Bosni

od seljaka oduzimala 60 % njegovih prihoda. Postoji sistem zakupa ovog poreza, po kome se on

obavlja na četiri stepenice: jermenski i grčki trgovci u turskoj prestolnici, njihovi pokrajinski

saradnici, zatim oni na nivou sreza i konačno grupe malih grabljivaca koji moraju da uz pomoć

turske policije cijele sela. Država je nastojala da zakonski onemogući malverzacije koje se

javljaju oko ovog poreza – ne dozvoljava da se on ubire više puta, zabranjuje državnim

činovnicima da ga kupuju, omogućavaju samim seljacima da otkupe taj porez i oslobode se

nezajažljive pohlepe malih trgovaca, čije su poreske torbe bez dna. To nije pomoglo, pa obaveza

da se vraća redovna godišnja rata zapadnim bankama 1874. i 1875, izvodi turske okružne i sreske

načelnike da zađu po selima i direktno se pobrinu da se taj novac utjera. Cijeđenje naraslih

seljačkih poreza preko zakupa dvostruko je pomoglo nacionalni pokret. Uzbunilo je seljaka, a s

280

druge strane je taj novac socijalno potkožio srpskog lokalnog trgovca, koji će se u vrijeme cune

iza 1875. nametnuti za njenog vođu.

Stalno povećanje desetine je dovelo dotle da već 1874. seljaci nisu cili u stanju da je plaćaju. Već

na proljeće sledeće godine primjećuje se da oni koji su bili bliže uz granicu bježe preko nje.

Austrijske pogranične vlasti saslušavaju ove bjegunce i tu zapisnici sačinjavaju lijepu, ali

potresnu, zbirku tužnih dokumenata. Ako ne svi bez izuzetka, onda ogromna većina se žalila da

ih je na bježanje natjerao zakup desetine za tu godinu. Jedan se žalio da mu je taj porez „više

iznosio nego cijeli pokretni i nepokretni imetak“. Drugi je diktirao u pero da je prije pet godina za

taj porez morao da plati 80 dukata, a 1875. na istom posijedu i dohotku je morao da za njega nađe

240 dukata.

Ovo je ceo socijalni poredak dovelo do rastrojstva. Postojalo je 85 000 kmetovskih porodica

pravoslavnih i katoličkih seljaka. Većina je bila pravoslavnih. Od 77 000 slobodnih seljačkih

porodica samo 5 % se nije odnosilo na muslimanske seljake. Na jednu kmetovsku porodicu u

prosijeku dolazi najmanje trinaest kmetovskih. Vrlo je rijetko veliko muslimansko plemstvo, sa

gizdavim dvorovima i brojnom poslugom. Kad je 1857. jedan hrvatski pisac posjetio neku

begovsku kuću u Travniku, vidjelo je europski namještaj, uru, ogledala, fotelje i učinilo mu se

„kao da sam došao u pohode kojemu bogatomu plemiću hervatskomu od prošastih vremenah“.

To su ipak rijetke porodice. Većina je plemića osirotjela. Nije rijedak slučaj da žive od

iskorištavanja samo jedne kmetovske porodice. Istorijski najgori slučaj socijalne eksploatacije,

gdje kao na crtežima seljačkih kalendara jedan čovjek jaše na leđima drugoga.

Među velikim plemićima koji žive u gradu ima umnih ljudi. Od njih dolazi glas protesta sultanu

da Bosna srlja u propast, da će je naše pretvoriti u pustinju, kao što je Anadolija. Ali taj se glas

jedva čuje, i prije je došao do ušiju potonjih istoričara nego tadanjeg vezira. Većina plemića, „kao

i njihovi sinovi samo su se vježbali u jahanju konja, nošenju oružja, nišanjenju i lovu“. Ni jednog

jedinog vjetropira koji bi se oduševio parnom mašinom. Zabilježeno je da su oni koji su putovali

preko granice stekli ubjeđenje da je bolje da se željeznice ne podižu. U 1871. se bune što oni koji

crtaju buduće željezničke linije ne zaobilaze stara groblja.

U novembru 1874. godine zbog sukoba u selu Zovi Do pobunilo se 6 sela oko Nevesinja ,,zbog

pretjeranih zahtjeva zakupnika desetine''. U aprilu 1875. 140 ljudi je prebjeglo u Crnu G. Jedan

281

broj je tada prešao na austrijsku stranu preko sjeverne bosanske granice. Zbog malog klanja

muslimanskih i crnogorskih trgovaca na pijaci u Podgorici 17.10.1874. (Podgorička afera) velike

sile moraju intervenisati za smirivanje. Već ta afera 1874. Pokreće u svijetu srpsko nacionalno

pitanje. Nije trebalo čekati da sredinom 1875. ustanak dobije masovne razmjere, jer i ove male

pobune pokreću mehanizam odnosa među velikim silama i otvaraju krizu. 1875. svi su složni oko

toga da se ne smije rizikovati neutralan stav prema ustanku u BIH, jer bi završio stvaranjem jake

srpske države na granicama Monarhije. Tu opasnost su svi imali u vidu i odbacivali ideju da se

dopusti stvaranje takve države.

Vojska je zahtjevala cijeli prostor,sa treritorije između Srbije i Crne Gore.U određivanju ove

granice,odlučujuće je mjerilo bilo odnos slovenskog i neslovenskog stanovništva u

Monarhiji.Definitivna granica tada još nije bila određena,jer „ne može se koža prodavati prije

nego što se medvjed ubije“.Vojska je smatrala da je ovo trenutak da se okupira Bosna i

Hercegovina,kao i područje oko rijeke Lima.U takvim okolnostima je austrijski car preduzeo

putovanje kroz Dalmaciju na proljeće 1875.Neposredno prije toga,svijet se poceo pitati odjekuje

li to sviranje hrvatske koračnice,na dočeku ruskog velikog kneza u Beču,u turskim

pokrajinama.Na cijelom dalmatinskom putovanju pred cara su izlazili ljudi iz susjednih turskih

oblasti,ponegdje sa pismenim peticijama da im se pruži bolja zaštita od turskog bezakonja.Carev

je cilj bio da se u Kotoru sastane sa crnogorskim knezom.Dva suverena nisu bila baš sasvim

ravna.Kasnije se pričala šala da je,na poklonjeno jagnje,car upitao kneza gdje je uspio da ga

ukrade.Na sastanak sa carem u Kotoru,crnogorski knez je poveo i opjevanog hercegovačkog

junaka Novicu Cerovića,“kojega je Vaš Mađuranić znamenitom pjesmom obesmrtio“.U ovako

junačkom prisustvu ne treba se dvoumiti o čemu su dva vladar razgovarala.Ne zna se tačno da li

je tom prilikom bilo riječi o izgledima za izbijanje ustanka i posljedicama.Bećke diplomate su

kasnije saznale da je ipak preliminarno usaglašavana mogućnost teritorijalnog proširenja Crne

Gore.Neposredno poslije carevog primorskog putovanja,crnogorski knez je 22. maja(ili po

jednom datumu 1. juna) uputio opširan memorandum vladama Trojecarskog

saveza,Bizmarku,Andrašiju i Gorćakovu.Knez je porućivao da je riješio da u zemlji prekine

historiju ratnićkog zanata i da „odlučno inauguriše eru rada i civilizacije za sav narod“.Vlada je

shvatila da „ako se nacionalni zavjet Srba mora ostvariti neće biti moguće da se to postigne

drukčije nego zahvaljujući izuzetno sretnoj kombinaciji događaja“.Položaj hrišćanskog naroda u

Turskoj postao je „nepodnošljiv,a krajnje težak za nas“.Ovaj memorandum je u Beč odnio

282

predsjednik crnogorskog Senata,da to i usmeno obrazloži.Knez je zahtijevao proširenje

crnogorske granice i trgovačke olakšice,kao i bolji izlaz na morsku obalu.Diplomate su cijenili

ovu kneževu istorijsku riješenost da nauči svoje zemljake da se mane sablje i prionu na posao i

rade,ali zahtjev za proširenje granice nisu ozbiljno shvatili.Austrijski ministar se bojao da je to

došlo u nezgodno vrijeme,kad se podiže duh Hrvata i Srba.U sijaseg vijesti o lokalnim pobunama

kroz 1874. i prvu polovicu 1875,teško je tačno odrediti gdje je i kada ustanak počeo.To je kao

kad bi nad starim panjom,iz koga izbija puno novih klica,pokušavali da odgonetnemo koja će se

od njih razviti u novo stablo.Nauka obićno uzima da je masovna buna,sa trajanjem bez prekida od

početka do kraja,buknula 9. jula 1875,pošto je četiri dana prije toga došlo do napada na jedan

turski karavan na mjestu Četna Poljana(Cvijetna Poljana) pred Nevesinjem.Savremenici su joj po

tome odredili i naziv Nevesinjska Puška.Postoji podatak da su prije toga ruski konzul,pravoslavni

mostarski vladika i srpska crkvena opština iz Mostara poslali poruku da se otpoćne sa

napadima.Ustanaka je,međutim,bilo i prije.Krajem juna 1875. pobunilo se katoličko stanovništvo

u Popovom Polju,što je moglo uticati na razvoj nevesinjske bune.Turske vlasti su ocjenjivale da

je ustanak izbio oko Nevesinja,i kada 4. jula mostarski mutesarif kreće sa trupama,on veli da

tamo „još uvijek traje jedna značajna pobuna“.Crnogrski knez je 6. jula obavijestio dalmatinskog

guvernera da je ustanak izbio u Popovu,Stocu i Nevesinju.Postoji vijest da je u dolini Neretve

ustanak izbio jos 2. jula,a da je i u Nevesinju tada bio u toku.Moglo bi se sumnjati u nevinost

crnogorskih i austrougarskih vlasti oko izbijanja ove pobune.Knez je zahtijevao obnovu saveza sa

Srbijom u smislu vođenja nacionalnog rata protiv Turske.Nakon prvih vijesti da se narod buni u

Hercegovini,poslao je tamo vojvodu Peka Pavlovića da ga smiruje.Pitanje je samo da li je

drugom rukom davao podsticaje da vatra bukne još više.Crnogorski senator koji je nosio u Beč

kraljev memorandum,u povjerenju je saopštio da je on prethodno raspravljen u susretu cara i

kneza u Kotoru.Austrougarska politika je rascjepljena pitanju okupacije Bosne i

Hercegovine.Najzagrijanija je katolička crkva,na taj vjerski faktor služi dvoru da primiri

opoziciju koja se javlja,naročito u mađarskom javnom mišljenju.Car je davao izjave da želi da

oslobodi narod Bosne i Hercegovine,a pokazalo se da je precjenjivao brojčanu snagu te zajednice

u susjednim turskim pokrajinama.Za dvor bi najneprijatniji otpor mogao da dođe od samih

katolika iz Bosne i Hercegovine.Bilo je indikativan sukob fratara iz tih oblasti sa bećkim dvorom

i Rimskom kurijom 1875.Taj sukob je tinjao dosta dugo prije početka ustanka,mahom oko

školovanja franjevačkog podmilatka u Đakovu.U neposrednoj blizini jugoslovenski raspoloženog

283

biskupa Štrosmajera,oni nisu bili najbolji predstavnici koje su crkva i vlada željele da imaju na

turskoj strani.Kada im je naređeno da se povinuju papskoj naredbi da se iz Đakova prebace u

Ostrogon,bosanski fratri su odbili da to izvrše.General franjevačkog reda je o njima napisao vrlo

neprijatnu „knjigu“.Oni fratri koji se je čitali,uplašili su se da papa može ukinuti njihovu

provinciju:“Bogu fala kad je i na ovome završilo te nismo propali u temelj,kako se je uvrijedio

Petar pored naše neposlušnosti“.Pitali su se da li će uopšte ponovo moći dobiti papsku

milost,“ako nebudemo mogli naći dobri odgovor za našu retardaciju u poslušnosti prema Rimu i

NJ.V.Cesaru“.Bogoslovima koji su bili u Đakovu,a nisu htjeli da pređu u Ostrogon,vlada je

obustavila stipendije i oni su se jedva izdržavali pozajmnicama.Postojao je strah da će se ti mladi

ljudi,“na proljeće u svojoj domovini prihvatiti za oružje“.U takvim okolnostima je generalni

konzul u Sarajevu,na zahtjev Ministarstva spoljnog iz Beča,saopštilo vodstvu franjevaca da im se

obustavlja novčana subvencija koju je vlada davala za njihove crkve i škole:“Po čemu je austro-

ugarskom Praviteljstvu do znanja došlo,da prićasni red braće franciskana u Bosni svoje klerike iz

Đakova u Ostrogon ne šalje,niti šiljati namjerava,imam čast po nalogu i u ime toga visokog

praviteljstva na posljedice takvog postupka opazim Vas učiniti i saopštiti da će se dosadašnja

austro-ugarska subvencija za sveštenstvo,za crkve u bosanskoj Provinciji dotle suspendirati,dok

se prićasni red braće Franciskana naredbi Svete Stolice po želji njegovcg carskog i kraljevskog

Veličanstva bezuslovno pokorio ne bi.Bez obzira kakvi su bili povodi ovog sukoba,on je u 1875.

dobio izrazito političko značenje.Veliki dvor je uspio da ušutka franjevce,ali je bilo jasno da je

time i počeo dugovijeki narod crkve da taj red istorijski likvidira.Bojali su se da,zajedno s

njihovim patronom Štrosmajerom,rade za Srbe oko jugoslovenskog ujedničenja.Kad izbija

ustanak,austrougarske vlasti su se prema njemu formalno držale neutralno.Ministar spoljnih

poslova,koji po svom položaju uvijek mora da bude miroljubiv,davao je izjave da su mu zazorne

dalmatinske granice vlasti zbog mješanja u početak ustanka.Zapovjednik Vojne Granice u

Zagrebu je tražio da se ne prebacuju ustanićke čete na tursku stranu,ali je napominjao da treba

zažmuriti ako bi se to radilo bez mnogo buke.Znalo se da u dolini Neretve katolički ustanci nose

austrijske zastave.Jedan katolički sveštenik je izvijestio da je ustanak izbio zbog pretjerano

naraslog zakupa poreza i zlodjela turskih zaptija na putevima,ali je pobunjenicima „prije deset

dana došao neki mladić,neki kažu iz Splita,a neki iz Zadra da ima bude njihov vojvoda“.Sami

ustanici nisu pred turskim vlastima poricali da ih vode ljudi koji su došli preko granice,ali su

izjavljivali da su to“naša izbjegla braća“,koja su ranije zbog nasilja utekla na austrijsku stranu.Po

284

ovom hercegovačkom primjeru je ustanak izbio u Bosni,18. augusta 1875.Gomile seljaka sa

porodicama i stokom nagrnule su preko granice i vrlo brzo popunile ova sela na austrijskoj

strani.Na osnovu prvih ispitivanja,pogranični su organi dobili utisak da su ustanak organizovali

srpski emisari.Dobar dio naučne literature dijeli ovo mišljenje.Jedan od glavnih organizatora

ovog pokreta,trgovac Vaso Vidović,sa svojim ljudima je bio skovao plan da digne ustanak svuda

po Bosni i da time natjera Srbiju da stupi u rat.Sam je Vidović putovao u Beograd,gdje je već

djelovao Odbor za pomoć ustanku u Hercegovini.To nije nelogićno i jedino nije u skladu sa

kazivanjem samog Vidovića,u pismu austrijskom graničnom zapovjedniku,neposredno poslije

početka ustanka,da je narod bosanski“bacio najprije svoje suzno oko na sjajni austrijski

prijestol,u nadi da će blaga i pravedna ona uprava,koju rukovodi Preuzvišenost Vaša u susjednoj

pokrajini,protegnuti s i na njegov zavičaj;da će pod tom blagom upravom postati dionikom

civilizacije,postati čovjekom.Kao i uvijek pred izbijanja velikih seljačkih ljudi koji mašu

zastavama.Daleko od toga da bi im se smio umanjiti politički značaj iako uvijek ostaje na snazi

pravilo da su i oni sami proizvod bune,a njeni tvorci.Seljački ustanci nisu dekor tajnih političkih

organizacija,nego obratno.Oni počinju na dubokoj socijalnoj logici i proizvod su sukoba oko

pravnog priznanja na zemljišno vlasništvo.Za razliku od agrarnih pobuna do 1862. ustanci iza

1875. imali su za povod pretjerano narasli zakup poreza i udarali su najprije na državu,a ne na

muslimanskog feudalca.Povodom ovoga je u literaturi prećutio prihvaćeno stanovište da seljački

ustanak bez političke pripreme nema nacionalni karakter.Da je to netačno svjedoči izvještaj

austrijskog uhode spočetka 1876,da na pobunjenoj turskoj strani katolik ne može da postane vođa

ustanićke čete.Seljak je svoje nacionalno osjecanje sveo na vjersku isključivost.Kad izbija

masovni ustanak ,muslimansko stanovništvo“uzima zakon u svoje ruke“ i stvara dobrovoljačke

jedinice za njegovo gušenje.Pominju se i odbori javne bezbjednosti u svim znatnijim varošima na

pobunjenom području.Akcije tih na brzu ruku stvorenih jedinica nisu politička odmazda,nego

početak vjerskog rata do istrebljenja.sam bosanski valija se odricao jednog proglasa iz vremena

bune da je dužnost svakog pravovjernog muslimana da dovede pred njega svako osumnječeno

lice.Već u prvim mjesecima pobune na austrijsku stranu je prebjeglo 220.000 bosanskih i

hercegovačkih seljaka,a na srpsku i crnogorsku oko 70.000.To je gotovo solidna četvrtina

cjelokupnog stanovništva u dvije pokrajine,a više od polovin srpskog naroda.Veći dio srpskog

stanovništva je uzeo učešća u ustanku i jedino su područja središnje Bosne oko Sarajeva bila

pošteđena stalne trogodišnje gerilske akcije.Iz Bosne,gdje je zahvatio Bosansku krajinu,velike

285

planine Kozaru i Grmeč,ustanak se proširio i na istočnu Bosnu,Sanđak,Vasojeviće i prijetio da

zapali cijeli južnoslovenski prostor na turskoj strani.Najdinamičnije se odbijao u Hercegovini.I

bez crnogorske pomoći,stanovništvo se po tradiciji ranijih buna organizovalo u sistem zbegova i

isturenih vojnih odreda koji su se na njih oslanjali.Zbeg je bio vojna i ekonomska baza

ustanka.Već u prvom jurišu „narod hercegovački i njihovi glavari uzeli su mah i slobodu i

prijenuli za jednu.Čini im se da nema živa Turčina.Zatvorili su Turke,presjekli puteve

njihove,zatvorili ih u kasabe i u voltice.Turčin nepomiče nikud,koji je bio u selo utekao je u

kasabe.Hercegovcima se čini da Turčin više ne smije nego ovako.Iako broj aktivnih gerilaca u

jednom trenutku ne prelazi preko 5.000 u Hercegovini je već u 1875.bilo organizovano 16

ustaničkih bataljona,a do kraja borbe sredinom 1878. taj će se broj povećati na 53.Bili su

podijeljeni u 326 raznih četa, sa još 6 raznih vojnih jedinica.Nauka je rekonstruisala i cijeli

komandni sastav ove vojske.Po „Pravilima za ustaše“ iz 1876. naloženo je starješinama da u

vojni spisak upišu „svakog Hercegovca,koji je sposoban za ratovanje.Slavi kao npr. kao sakati i

odveć stari,u vojnički spisak nesmiju se uvrstiti“.U Bosni se,pored zbegova u svim znatnijim

planinama,ustanak oslanjao na nekoliko ušančenih ustaničnih baza neposredno uz granicu.Odatle

su napadali u unutrašnjost zemlje,a sa malo smetnji na granici su dobivali znatnu pomoć iz Srbije

i južnoslovenskih pokrajina Habsburškog Carstva.Na čelu je Glavni odbor Bosanskog ustanka za

oslobođenje,pod vodstvom Vase Vidovića i socijaliste Koste Ugrinića.Iz Srbije dolaze Vasa

Pelagić,Petar Pecija,Golub Babić i lanac drugif prebjeglica iz vremena ranijih ustanaka.Sa jednim

malim odredom pojavio se i pretekdent na srpski prijesto Petar Karađorđević.On je jedini bio

školovani oficir,a neko vrijeme je služio i u Francuskoj armiji.U ovom gerilskom ratu mu je

iskustvo velike evropske vojske više štetilo nego pomoglo.U Sanđaku je ustanak organizovano

pripremljen i izbio je 27. augusta 1875.Organizuje ga grupa starješina na saboru u

Banji.Proglasima su pozvali narod svih vjera da se dignu i osvete Kosovo.Svakome je

garantovano imovina i lična bezbjednost.Crnogorski knez je u Hercegovinu poslao Peka

Pavlovića,Petra Vukogića na Grahovo,vojvodu Miljana u Vasojeviće da ih bune i prodiru što

dublje,a u Drobnjak serdara Jolu Piletića.Pored ustanka po selima,u istočnu Bosnu pristižu i

dobrovoljci ubaćeni preko srpske granice.Radilo se o starim bjeguncima,sa starješinama iz ranijih

buna.Izbijanje ovih ustanaka je imalo ogroman odjek u cijelom svijetu.Prvi put u južnoslovenskoj

historiji su reporteri stranih listova sa lica mjesta slali izvještaje.Među njima je i značajnih

putopisaca koji će iza sbe ostaviti trajnija historijska svjedočanstva.Ustanak u Hercegovini i

286

Bosni postao je izuzetan evropski događaj.Financijska zainteresovanost za sudbinu Turskog

Carstva nije dozvolila da se demokratske države Zapadne Evrope odnose drukčije od despotskih

država u pitanjima političke baštine koju je Carstvo iza sebe moglo da ostavi.U tom pogledu je

pravo srpskog i južnoslovenskih naroda najviše podržavalo demokratsko mišljenje Italije.Rusko

javno mišljenje je bilo rascjepljeno.Postojala je grupa ruskih revolucionara koji dolaze kao

dobrovoljci u ustanak.Slavjanofilski krugovi i listovi su dali široku podršku cijelom ovom

pokretu,slali pomoć i dobrovoljce,ali je bilo upadljivo da se iz toga kruga javlja vrlo malo

političkih ideja koje bi se razlikovale od stanovišta službenog Ministarsvta spoljnih poslova.Glas

protiv vršenja političkih ustanaka austrougarskim planovima za teritorijalno proširenje razvio se

tek iza 1878.U početku nemira,slavjanofilsko vodstvo je sumnjičilo ustanke da primaju novčanu

pomoć iz tajnih izvora preko Praga,a ruska zvanična vlada je vodila politiku obazrivog

sporazumijevanja s Austro-Ugarskom,pri čemu se jedino za Bugarsku definitivno odlučila da je

smatra svojim područjem interesa.Ruski poslanik u Beču Novikov jasno je formulisao da zadatak

Rusije nije Južne Slovene pomaže da se nacionalno osamostale,nego da čeka vrijeme da ih rusi-

fikuje.Sudbina pobunjenih pokrajina je najviše zavisila od politike Austro-Ugarske.Zapravo se tu

više nije radilo o politici,nego o traženju načina kako da se okupacija pobunjenih oblasti izvrši u

legitimnoj formi.Ona je od 1848. povremeno predviđala mogućnost da zaposjedanjem ovih

turskih zemalja onemogući srpski nacionalni pokret da stvori jezgro za buduću jugoslovensku

državu.Strah od stvaranja veće slovenske države na njenim južnim granicama bio je osnovni

motiv u ponašanju habsburške politike ovoga vremena.Njen ministar spoljni je kasnije objasnio

da bi dopuštanjem stvaranja jugoslovenskog jezgra,preko ujedničenja Bosne i Srbije,“bili svjesno

izloženi opasnosti da naši srpsko-hrvatski elementi budu stalno uznemiravani privlačnom snagom

ove nove tvorevine koja bi po tradiciji i interesima bila upućena na proširenje na osnovu

plemenske srodnosti“.Formalno se austrougarska diplomatija držala obaveza neutralnosti i

nemješanja.Andraši je obilato razglašavanim notama sugerisao sultanu uvođenje reformi i

smirivanje ustanka.Neka obaveza u tom pogledu je nametana tradicionalnim pravom da je

intervencija mogla doći u obzir samo u slučaju otvorenog progonjena katolika.Pošto je propao

pokušaj posredovanja od strane same turske vlade,ministri spoljnih poslova Trojecarskog saveza

dali su inicijativu da evropske države upute na ustaničko područje svoje konzule,kao posrednike

u nacifikaciji.Ova je konzulska misija ispunila diplomatsku hroniku onoga vremena i digla dosta

buke,ali je promašila u svemu,sem u namjerama Andrašijada obaveže sve velike sile da ne

287

preduzimaju na svoju ruku ništa što ne bi vodila njegova kancelarija.Težnja Austro-Ugarske je

bila da ne dozvoli nijedno rješenje izvan okupacije Bosne i Hercegovie,ili slučajnog očuvanja

sultanove vlasti u njima do naredne prilike.Nije se dozvoljavala ni mogućnost stvaranja

autonomne uprave u B i H,jer je Andraši procjenjivao da bi opet bilo brzo došlo do socijalne

revolucije“bezvlasnika protiv muslimanskih vlasnika“ i ujedničenja sa srpskom

kneževinom.Postoji obrazloženje da je samog Andrašija,bivšeg revolucionara iz vremena

1848.,vodila i misao da je Bosna i Hercegovina eksperimentalno područje na kome bi

austrougarska administracija trebala da svijetu dokaže mogućnost jednog društva u kome bi u

harmoničnom miru živjeli muslimanski feudalci i krišćani.U stvari je branio društveni poredak

Ugarske u kojoj je poslije revolucije vladao socijalni mir pod vodstvom plemstva.Više je

glavobolja bećkom dvoru zadavao hrvatski nego srpski nacionalni pokret.posljednji je bio

protivnik za koga se predviđala vojna sila i oružje.Hrvatski nacionalni pokret je bio legitiman u

Monarhiji i formalno imao pravo da sam objavljuje svoje ciljeve.Nakon izbijanja ustanka,taj je

pokret razbijen.Za ideju austrougarske okupacije je zagrijana katolička crkva,sem dieceze

biskupa Štrosmajera u Slavoniji,dio društva vezan za državnu upravu i vojsku i hrvatski

pravaši.Narodna stranka,kao glavna politička stranka u narodu,ne podržava okupaciju,bez obzira

što je i za nju samu ustanak 1875. bio probni kamen na kome će se politički razbiti njen

jugoslovenski ideal.Hrvatskom je saboru carski dvor telegramom poslao ultimatum da će biti

rastjeran ukoliko bude raspravljao o pitanju ustanka u Bosni i hercegovini.Grupa poslanika u

Saboru,pod vodstvom Milana Makanca,zahtjevala je da vlada odredi novčanu pomoć za

ustanak.Hrvatske stranke su bile nemoćne da bilo šta mjenjaju u pravcu habsburške državne

politike,a i saborska opozicija je bila potpuno nepripremljena da iskoristi svoj istorijski

trenutak.Tu se pokazala mjera zavisnosti od dvora.Vodstvo Narodne stranke je prihvatilo ideju

srpske vlade o podjeli Bosne po rijeci Vrbasu.Radi toga je srpski političar Milutin Garašanin,sa

oficirom Antonijem Oreškovićem,dolazio u Zagreb.Tražili su posredovanje biskupa Štrosmajera

u obom sporazumu o podjeli Bosne.Nejasno je da li pod ovim sporazumom podrazumjeva

podjela Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske,ili sporazum sa austrougarskom

državom.Carski dvor je odbio bilo kakve pregovore u obom smislu i odmah naredio policijsko

gonjenje svih sumnjivih pojedinaca koji djeluju da ustanak okrenu u srpsku korist.Ocjenjivano je

da je ustanak,odmah po izbijanju,bio samo „borba hrišćana protiv muhamedanizma“,ali da je sve

više dobiva izrazito srpski karakter.Bilo je naređeno da se gone ljudi Stratimirovića i Miletića,a

288

na prvom mjestu je pomenut Antonije Orešković,upravo lice koje je u Zagrebu pokušavalo da se

postigne neki sporazum.Očigledno je carski dvor ocjenio da bi sporazum bio podjela bosanskog

teritorija izmađu Srba i Hrvata,kao razgraničenje u okviru jedne buduće jugoslovenske

ideje.Ocjenjivani su da je duh nacionalnog oslobođenja bio zahvati „Banat,Vojvodinu,Hrvatsku i

Slavoniju“.I srpska je vlada u noti od 6. decembra 1875. izjavila da je ustanak „umjesto da ostane

jedan lokalni događaj dobio značaj jedne jugoslovenske konflagracije“.Štrosmajer je u Rimu

1875. pokušao kontakte sa Garibaldijem.U svim jugoslovenskim zemljama,kao i u nekim

evropskim,stvarali su se odbori za pomaganje ustanku.U tom pogledu su odbori u

Beogradu,Zagrebu,Dubrovniku i cetinju bili najznačajniji,a pored pomoči vršili su i političke

usluge ustanicima.Beogradski Odbor za pomoć ustanku bio je nedređen Glavnom odboru,koji je

sa sjeverne bosanske granice upravljao djelovanjem na turskoj strani.Bio je u rukama one

političke struje u Srbiji koja je težila da dođe do opšteg nacionalnog rata protiv Turske i da se

srpska vlada u tome odlučnije opredjeli.U vojničkom pogledu,ustanak se oslanjao na nekoliko

glavnih vojnih uporišta,ali nikad nije postao jedan homogeni rat protiv turske vlasti.Pored

glavnog vođe,čiju ulogu je jedno vrijeme vršio raniji prebjeglica iz Bosne u Srbiju,Golub

Babić,postoje lokalne starješine koje se teško savijaju u zajedničku radnju.Do pogibije na

Gaštici,10. decembra 1875,najistaknutiji među vojnim starješinama je bio Petar Petrović-Pecija.

bio napadnut od ljudi koji su dobili mig sa Cetinja i protjeran iz ustanka u Dubrovnik. U sukobu

različitih političkih doktrina, jača se pokaza crnogorska toljaga.

Hercegovački ustanak je bio bolje organizovan od bosanskog. Filozofija tog gerilskog rata je

jednostavna: „Momci što su za orušje neka ostanu tamo. Uredite ih na stotine, imenujte stotinaše,

pa desečare, učinite spisak sviju vojnika... Držite dvoja vrata, jedna za napad, a druga za izmaći

se, da vas Turci ne opkole, pa zarobe i kao robove pokolju. Jednu hiljadu rasturite svud po

Hercegovini, neka pale i čine sve što hoće zulumćarima, a glavnu vojsku držite svu na jedno

mjesto i to tako kako je Turci ne mogu ni od kuda opkoliti“. U takvim okolnostima uspjelo je

ustanicima da odnesu važnu pobjedu nad turskom vojskom kod Mitrovice 11. novembra 1875,

kao i u ponovljenoj bici kod istog mjesta 24. februara 1876. U drugoj bici je palo oko 800 turskih

glava, zarobljeno 1.300 pušaka i 2 turska topa. I ovdje je u ekonomiji ustanka nož značajniji od

kašike: obilje sitne stoke održava pobunu u toku od tri teške godine.

289

Ustaničke snage koje su prodirale u istočnu Bosnu i Sandžak pod komandom Jovana Panića,

Riste Jeića i Žarka Lješevića bile su razbijene. Jedan dio se dokopao planine Motajice, drugo

krilo je napadalo Priboj i Novu Varoš u Sandžaku. U zapadnoj i sjevernoj Bosni ustanak se

proširio do Livna, pokrio dio zemljišta naseljen katoličkim stanovništvom i zapalio cijelu

Bosansku krajinu i dio Posavine. Turske karaule su bile zauzete uz pomoć drvenih grudobrana

koje bi ustanici gurali ispred sebe, a najveći dio je osvojen „direktnim naskokom“ na tursku

vojsku.

Poraz Ljubibratića u ustanku nije bio poraz jednog ustaničkog vođe. Više je to bila katastrofa

političke doktrine da se ustanak vodi kao samostalna srpska narodna revolucija po jedinstvenim

planovima i sa zajedničkim ciljevima. Pobjeda crnogorskog knjaza i njegovih hrabrih ljudi u

Hercegovini bio je trijumf lokalnog prava nad opštim, prava da se na izdvojenoj osnovi sudbina

velikog ustanka podredi pregovorima dva srpska kneza sa Rusijom i Austro-Ugarskom, o

dobitima koje bi se mogle postići ispravljanjem nepravične turske granice nekoliko kilometara u

nacionalnu korist.

Možda greška ne dolazi iz ustanka, nego onih koraka prije njega. Već memorandum crnogorskog

knjaza kancelarima sila Trojecarskog sporazuma, od 1. jula (ili 22,maja) 1875, bio je istorijski

primjer diplomatske nepismenosti. Donio je više štete Crnoj Gori, srpskom i jugoslavenskom

pokretu u cjelini, nego bilo koji diplomatski akt tih godina. Diplomatske kancelarije su žvakale tu

slamu vrlo kratko vrijeme i već 21. jula je definitivno skinule sa dnevnog reda. Knjaz je na lijep

način utješen i s austrijske i s ruske strane da će voditi računa o njegovim interesima, a svi su

stvarni zahtjevi odbijeni. Vrlo značajan razlog za odbijanje našao je Andraši u „određenom

uzbuđenju među slovenskim duhovima“: putovanje srpskog kneza je izazvalo narodno

oduševljenje u nekim srpskim gradovima, a zabrinjavao je i „prijedlog jedne koterije u hrvatskom

saboru za pripojenje Dalmacije“. Štaviše, crnogorski senator koji je memorandum donio u Beč

izjavljivao je da je uvod u njega napravljen u razgovoru austrijskog cara i crnogorskog knjaza u

Kotoru.

Kad je memorandum definitivno stavljen ad acta 21. jula, on je ostao samo jedna značajna

crnogorska deklaracija o ciljevima koje želi postići. Glavni zahtjev u memorandumu je bilo

teritorijalno uvećanje Crne Gore do njenih „prirodnih granica“. One bi se u albanskom pravcu

kretale tokom rijeke Morače, a na zapadu lancem planina koje bi obuhvatile i Nikšić. Ta će

290

deklaracija, sa ovako teritorijalno ograničenim ciljem, poslužiti kao politički najidealniji

minimum koji je Austro-Ugarska, u sporazumu s velikim silama, htjela da dadne. Kad ustanak

već u prvom mjesecu pokušava da odbaci svoju porodiljsku opnu u kojoj je došao na svijet i da

od poreskog revolta formuliše šire srpske ciljeve, ovaj crnogorski minimum mu je bio istorijski

kamen o vratu s kojim je potonuo. Nikada više krvi nije proliveno za manji teritorijalni dobitak.

Ako se smije vjerovati crnogorskom senatoru da je ovaj memorandum nestao poslije uvodnih

razgovora cara i knjaza, onda bi ga u udžbenicima istorije diplomatije trebalo uzimati kao tužan

primjer političke nevještine: jedan brdski knjaz, koji bolje misli jataganom nego glavom, naveden

je da se istrči i unaprijed nacrta poklon koji želi da dobije i time zatvori mogućnosti bilo kakvog

šireg zahtijevanja. Kao dijete koje su utješili lizalicom da ode na spavanje, prije nego stariji

počnu gozbu. „Prirodne granice“ su bile nešto malo više nego je dobacivao knjažev livor.

Politički rascjep ustanka, na uži crnogorski i širi nacionalni okvir, se još više osjećao u odnosu

prema katolicima. Postojao je jedan odbor u Zadru koji je pokušavao da katoličko stanovništvo

na turskoj strani podstakne na ustanak, u smislu zahtjeva za priključenje Austriji. Ne treba

sumnjati u postojanje takvog odbora, ali treba dovesti u pitanje jasnoću ciljeva koje je on htio da

postigne. U literaturi se misli da iza toga stoje namjere političkog okupljanja oko hrvatske

nacionalne ideje. Austrijski ministar spoljnih poslova je u tome vidio pretjerivanja „ultra

slovenske politike“ dalmatinskog guvernera Rodića.

Glavna formacija katoličkih ustanika u donjoj Hercegovini je bila u Popovom Polju, pod

komandom katoličkog sveštenika Ivana Musića. Pominjalo se u literaturi da je on učestvovao i u

njegovim pripremama znatno prije izbijanja. Ne mora da je i zaslužena ta medalja koja se olako

dodjeljivala svim istaknutijim vojvodama u poznija vremena. Neki misle da su ga, na carevom

dočeku u Dubrovniku, vidjeli na čelu i „jedne uskočke deputacije“. Kad ustanak izbija, on zaista

postaje vojvoda cijelog tog područja, a pokušavao je da granice svog carstva proširi i kroz cijeli

katolički teritorij preko rijeke Neretve. Ta se pobuna razlikuje od one na pravoslavnom teritoriju

samo po povremenim izjavama da će se boriti sve „dok ne izvojujemo skinuće turske ruke sa

sebe i dok ih ćesareva ruka ne primi poda se“. U tom smislu su pobunjeni seoski knezovi sa tog

područja u julu 1875. poslali i predstavku caru da ih „Austrija braniteljica kršćanluka i prosvjete

zaštiti“. U svemu ostalom su bili samo dio opšte pobune.

291

U javnoj djelatnosti, Musić je bio jedan od pobunjeničkih vojvoda, dolazio na zajedničke

skupove i odlazio na poklon crnogorskom knjazu. Tajno je vodio prepisku sa dubrovačkim

biskupom. Formalno se izjasnio za austrougarsku okupaciju tek od sredine 1876. Do tada je

Musić bio starješina dijela opšteg narodnog ustanka, pa čak i naslov ustaničkog vojvode je dobio

od crnogorskog knjaza. Hercegovački su fratri tada bili rascijepljeni na grupu koja se okretala

Crnoj Gori i protivnike koji su spasenje očekivali od habsburškog dvora. Na ovom dijelu

područja koje je bilo oslobođeno, Musić je stajao na čelu ustaničke uprave i sudova.

Istorijski smisao ovog potajnog katoličkog izdvajanja u ustanku je u njegovom pretvaranju u

treću političku grupaciju. Nakon prvog talasa, ustanak je bio jedinstven samo u onome za šta su

svi znali da neće. Ujedinjavao ih je otpor turskom socijalnom i poreskom poretku, koji ih je i

gurnuo na pobunu. U onom trenutku kad ova seljačka revolucija prestaje da biva samo agrarni

revolt, kad dobija neslućeno široke međunarodne okvire i karakter borbe za stvaranje jedne nove

balkanske države, ustanak se cijepa na dva izdvojena tabora. Po istoj osnovi po kojoj je cijeli

srpski nacionalni pokret bio razbijen na dio koji se grupiše oko Beograda i dio koji se drži

crnogorskog knjaza, ustanak se razbio na dva dijela. Istjerivanjem Ljubibratića iz Hercegovine, ta

je podjela pomirena i po geografskom ključu. Beogradskim ljudima je ostavljeno na volju da se

prebace u Bosnu i tamo rade na sjedinjenju sa Srbijom, dok je cijela Hercegovina ostavljena kao

crnogorski zabran. Iz te podjele polako su se počeli izdvajati katolici. Spočetka, oni ne

postavljaju zahtjev ujedinjenja s Austro-Ugarskom, ali je to očigledno plod saznanja na granici da

bi se sa takvim ciljevima u javnosti moralo malo pričekati. Od sredine 1876. svuda se osjećalo da

katolici staju na stranu Austro-Ugarske.

Dok je još bio u ustanku, Ljubibratić se dopisivao sa Đuzepom Garibaldijem. Italijanski

nacionalni pokret je tada htio da iskoristi Istočno pitanje, kako bi bio u stanju da preko jedne

balkanske krize lakše postavi pitanje prisjedinjenja italijanskih pokrajina u Habsburškom

Carstvu. Tada se udaraju temelji iredentističkom pokretu. Na jednom skupu u Napulju 1876.

pušten je korijen prvim iredentističkim organizacijama. Za razliku od kasnijeg iredentizma, koji

je bio nacionalistički orijentisan, ovaj prvi iredentizam je još u svojim ciljevima nosio tragove

ranijih revolucionarnih ideja. Garibaldinac Marko Antonio Kanini je u Italiji bio organizovao

jednu „Lega per la liberazione e l'affratellamento della peninsola Slavo-Ellenica“. Cilj ove lige za

oslobođenje i pobratimstvo balkanskih naroda je bio da pomogne stvaranje federacije slobodnih

292

balkanskih naroda.Garibaldinski pokret je vrlo podsticajan za ove ustanke i za cijeli napor za

ujedinjenje srpskog naroda 1875-1878. Najmanje je tu značajno da su italijanski dobrovoljci u

Beogradu 1876. obnovili masonsku ložu. Italijanski revolucionari su izdvajali srpski i

južnoslovenski pokret ispod vječnog ruskog pokroviteljstva gdje je izbor uvijek čamio između

Bakunjina i ruskog svetog sinoda, i otvarali su mogućnost da uđe na evropska vrata.

Izgonom Ljubibratića iz Hercegovine nije učinjen kraj ovim pokušajima, ali su oni od početka

dobili malo izgleda na uspjeh. Crnogorski knjaz, sa paukovom mrežom tajnih veza sa ruskom

zvaničnom politikom i austrijskim dvorom, koje savremenici nisu vidjeli, a kasniji historičari

nisu u stanju da razmrse, vraćao je cijeli oslobodilački pokret u tradicionalnu kolotečinu

pogađanja velikih sila oko diobe Balkana. Na kraju ovog prolivanja krvi, od njih je dobio onoliko

koliko je tražio u memorandumu 1875.

Na putu iz Hercegovine u Bosnu, austrijska je policija na granici presrela Ljubibratićevu pratnju i

internirala ga u Linc. U približno isto vrijeme je bio onemogućen Svetozar Miletić u Vojvodini, a

Hrvatski sabor i jugoslovenski orijentisani krugovi u njemu ućutkani. Time je smanjena

mogućnost da se jedna agrarna revolucija pretvori u značajan nacionalni pokret. On se iz samog

vrha razbio na tri politička pravca, bez mogućnosti da se ponovo konstituiše u jednu cjelinu.

Do izbijanja ratova Srbije i Crne Gore protiv Turske, ustanak je postigao lijepe rezultate. Znatan

dio istočne Hercegovine i sjeverne Bosne bio je pod ustaničkom kontrolom. Turski društveni

mehanizam u Bosni i Hercegovini je bio razbijen. „Čete hrišćana i muhamedanaca prolaze

zemljom, jedne kao ustanici a druge kao njihovi goniči. I jedni i drugi udaraju namete svojoj

strani, a robe, ubijaju i pale u selima protivnika“. Strategija gerilskog ratovanja „dvoja vrata-

jedna za napad, a druga za izmaći se“, pokazala se vrlo plodonosnom. Za razliku od habsburške

vojske, koja u Krivošijskom ustanku 1868. nije našla odgovor za gerilsku superiornost u vatrenoj

moći za pedeset puta, turska vojska ga je našla. Isto kao 1867, kad se spremao srpski narodni

ustanak, odgovor za nacionalnu revoluciju je angažovanje vjerskog fanatizma. Odgovor na

balkanski gerilski rat nisu pokretljivije vojne jedinice, lakše naorušanje i brzi pokreti malih

formacija. Jedini plodonosan odgovor je – susjed druge vjere.

SRPSKI NACIONALNI RATOVI 1876 – 1878.

293

Prekretnica ujedinjenja srpskih zemalja u jednu državu pokazala se kad su Srbija i Crna Gora ušle

u rat protiv Turske, prva 30. juna 1876, a Crna Gora za njom, iako je ratnu objavu označila

ranijim datumom. U to ime je srpska vlada poslala na Cetinje državnog savjetnika Filipa Hristića

da pregovara o sklapanju saveza i vojne konvencije. Dvije strane su se složile o ratnom savezu

bez ujedinjavanja. Teritorij od Niša, preko Kačanika, do jadranske obale kod Bara oslobodio bi se

od Turske i podijelio među dvije srpske države. Crna Gora je dobivala prostor od Neum Kleka na

morskoj obali, tokom rijeke Neretve do Konjica, odatle na Foču, zatim tokom rijeka Lim i Drim

do mora.

Neformalno je sklapanje tog ugovora bilo u sjenci tajnog sporazumijevanja velikih sila. U tom

smislu je Njemačka imala računa da ohrabrenjem srpskog nacionalnog rata protiv Turske

postigne diobu turskog teritorija, u korist Austro-Ugarske i Rusije. Bizmark je mislio da je stara

želja austrijskog cara da dobije katoličke dijelove Bosne. U novembru 1875. Andraši i ruski

poslanik razmijenili su mišljenje i o vojničkoj okupaciji Bosne i Hercegovine i o diobi teritorija.

Bizmark je podsticao da „Srbija i Crna Gora uđu u borilište“, nastojao da nađe neku racionalnu

„demarkacionu liniju“ između Rusije i Austro-Ugarske, a za sebe ostavljao ulogu da u tom

pogledu pridobije prećutnu saglasnost Engleske. Sama Njemačka je bila potpuno

nezainteresovana za balkanska pitanja, a u njenom Ministarstvu spoljnom su žalili što se u Srbiji

često mijenjaju vlade, jer su teško pamtili imena srpskih ministara.

Još od ljeta 1875. crnogorski knjaz je podsticao savez sa Srbijom i ulazak u rat. Pregovori o

ratnom savezu između dvije srpske države su obnovljeni prilikom misije generala Ranka

Alimpića na Cetinju u februaru 1876. Tada je na Cetinje došao i dalmatinski guverner general

Rodić. Konačno je taj ugovor o savezu i tajnoj vojnoj konvenciji sklopljen u Veneciji 15. juna

1876. Ruski car je formalno davao izjave protiv takvog ratnog saveza, ali njegove diplomate su

radili potpuno suprotno. Poslanik u Carigradu, N. P. Ignjatijev, najznačajnije ime u svjetskoj

diplomatiji onog vremena, poručivao je da je careva tajna želja da Srbija objavi rat Turskoj: „Šta

bi htjeli, da vam gospodar otvoreno kaže svoju tajnu želju? Razumije se da on to ne može. A ja

vam ponavljam: čim objavite rat, Rusija će odmah za vama.“

Način kako je ugovor o nacionalnom savezu nastao ostavio je na njemu karakter privremenosti.

Dvije srpske kneževine su se složile o vođenju rata, bile zazorne da trupe jedne strane stvaraju

državnu administraciju na području predviđenom da uđe u sastav druge kneževine. U tom

294

pogledu bilo je karakteristično da je glavni cilj crnogorskog knjaza da dobije istočnu

Hercegovinu i izlaz na more, a Srbiji ostavlja veći teritorij, na kome je živjelo pola miliona

muslimana, radi čega je bilo slabih izgleda da se osvoji.

Ulaskom Srbije i Crne Gore u rat krajem juna 1876. cijeli nacionalni pokret dobiva drugi smisao,

kao i druge ciljeve. Formalno, time prestaje narodni ustanak, a ustaničke jedinice ulaze u vojne

formacije zaraćenih strana. Ni jedna od kneževina nije bila spremna u vojničkom pogledu. Crna

Gora je računala na 17 do 20 hiljada vojnika, podijeljenih na 24 bataljona. Neki od njih su imali

po nekoliko stotina vojnika, neki i preko hiljadu, a podizani su na plemenskoj i bratstveničkoj

osnovi. Srbija je imala silne muke da usaglasi prazne državne kase sa ovako golemim

finansijskim obavezama. Od Rusije je dobila ratni zajam od pet miliona dinara, a njen ukupni

ratni dug je iznosio dvadeset sedam miliona. Za rat je podigla svoju narodnu miliciju u snazi od

220.000 ljudi i 325 oficira. Početna mobilizacija je prikupila svega 124.000 vojnika. U to vrijeme

je Turska imala vojsku od 494.000 ljudi, od toga u Bugarskoj 186.000 i 107.000 u Bosni i

Hercegovini, te ostatak u sjevernoj Albaniji. Većina tih snaga je predviđena za rat sa Rusijom na

bugarskom području, a najmanji dio je bio angažovan na hercegovačkom frontu protiv Crne

Gore. Pored toga, tursku vojsku prate neredovne trupe i gomile dobrovoljaca. U principu je i

tursko vojno naoružanje bilo bolje, a starješinski sastav obrazovaniji i daleko spremniji. Razumije

se, te prednosti su dolazile do izražaja u ratu sa Srbijom, dok bi bile zanemarljive sa nekim jačim.

Kao lijek za ove srpske slabosti, poslužili su ruski dobrovoljci. Ne zna se njihov ukupan broj, ali

je vlada u oktobru 1876. procjenjivala da je bilo 2.400 vojnika i 600 oficira. Rusi su sami brojali

da ih je u toku operacija bilo 2.844, od čega 644 oficira.

Za glavnog komandanta srpske vojske postavljen je ruski general M. G. Černjajev. Iako je bio

vojnik od karijere, daleko je značajnija njegova uloga u političkoj djelatnosti ruskih slavjanofila.

Proslavio se osvajanjem dijelova Centralne Azije, a pred dolazak u Srbiju bio je urednik jednog

slavjanofilskog lista. Kao administrator u osvojenim muslimanskim oblastima Centralne Azije

običavao je da upravlja bez pismenih statuta, uputstava i finansijskih računa. Ovaj „vitez lutalica“

je po dolasku u Srbiju najprije dobio azil, pa pravo građanstva i na kraju državnu službu u činu

generala – sve za jedan dan. Kad je već stajao na čelu 40.000 srpskih vojnika, ruski car je poslao

depešu da se ne slaže sa njegovim odlaskom. To ne znači da on nije znao šta se radi, nego je

jednostavno skidao sa sebe odgovornost za bilo kakve samostalne srpske planove. To jest, htio je

295

da Srbe uvjeri da od njega ne zahtijevaju nagradu, nego da sami uzmu Bosnu. U ruskim

vladajućim krugovima je postojala jedna „partija dejstvija“, koja je težila da na ovaj način uvuče

samu Rusiju u rat protiv Turske. Slavjanofili su mislili da odašiljanjem dobrovoljaca i materijala

rusko „društvo vodi rat bez odobrenja svoje vlade i bez ikakve državne organizacije u tuđoj

zemlji“.

Ratni cilj srpske vojske, pod ruskom komandom, je bio da glavnim udarom prema Sofiji izazove

novi bugarski nacionalni ustanak na tom području. Od četiri srpska fronta, dva su bila defanzivna,

a dva ofanzivna. Prema Sofiji („moravska vojska“) je bio prvi napadni pravac, a „ibarska vojska“

je sačinjavala drugi. Defanzivni pravci su bili na Timoku i Drini. Cilj je bio da se u naletu

zauzme Niš, pa nakon odlučujuće pobjede u ratu („bez sumnje oko Kosova“), proglasi

ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom i država proglasi kraljevinom. Od aprila 1876. u

sjevernim bugarskim oblastima je postojao nacionalni ustanak, ali su ga turske vlasti nečuvenim

terorom brzo umirile. Ta im se laka pobjeda osvetila jer je cijeli svijet digao glas protiv „turskih

strahota“. Bugarski aprilski ustanak je plaćen skupom cijenom, 80 sela je bilo spaljeno, 200

opljačkano, a oko 30.000 ljudi poginulo i ubijeno u turskim pokoljima. Turske represalije na

vjerskoj osnovi zaista su smirile to područje, ali se računalo da će tamo ponovo planuti buna kad

srpska vojska krene u tom pravcu.

Nakon izbijanja rata, ustanici u Bosni su na četiri mjesta proglasili državno ujedinjenje sa

Srbijom. Te narodne skupštine pod otvorenim nebom se dešavaju od 30. juna do 2. jula 1876. Na

sva četiri mjesta je proglas bio istovjetan: kao jedini „zakoniti predstavnici srpske zemlje Bosne,

poslije toliko čekanja i bez nade na ikakvu pomoć rješavamo – da od danas pa za na vijek kidamo

sa nehrišćanskom vladom carigradskom i želeći sa braćom našom Srbima dijeliti sudbinu, pa ma

kakva ona bila“. U Hercegovini su ustanici proglasili ujedinjenje sa Crnom Gorom.

U Bosni je za zapovjednika ustaničkih vojnih jedinica bio postavljen pukovnik Mileta

Despotović, Srbin porijeklom, ranije inače aktivni oficir u ruskoj carskoj gardi. Formalno je bio i

naimenovan da bude namjesnik srpskog kneza u Bosni. Hercegovački ustanici su odmah bili

uključeni u crnogorske vojne formacije, a sam je knjaz prihvatio sva ranija starija naimenovanja.

Iako je vojna konvencija predviđala uzajamna sadejstva prema Sandžaku, do njih stvarno nikad

nije došlo. Uz srpsku ibarsku vojsku su bili i odredi dobrovoljaca, pod komandom Nićifora

Dučića. Oni su pokušavali neke ofanzivne prodore prema Sjenici i Novoj Varoši, ali nešto

296

vojnička nespremnost, a nešto gluhoća crnogorskog knjaza da svoje jedinice usmjeri u tom

pravcu, imali su za posljedicu da je zaredao poraz za porazom. Bilo je više nego očigledno da

knjaz Nikola očekuje političko rješenje rata u skladu sa zahtjevima u svom memorandumu trojici

kancelara, još prije izbijanja ustanka u Hercegovini. Upravo je tada grof Andraši predviđao

mogućnost da se ponovo uzme u razmatranje ovaj crnogorski memorandum.

Izbijanje rata podgrijalo je nade srpskog naroda na turskoj strani. Jedan je svjedok kasnije opisao

stanje naroda na Kosovu u vrijeme objave srpskog rata: „Glas munjevito prostruji u duhove

podiže novom nadom. Trgovci su počeli da naplaćuju dugove, iako nije bilo vrijeme za to. U

vazduhu se osjećao da je ovo početak velikog rata koji će srušiti Tursku carevinu i donijeti

slobodu raji na Kosovu.“

Politički smušen, general Černjajev nije uspio ni vojnički da poboljša stanje u srpskoj vojsci. Pod

stalnim žalbama da srpska seljačka milicija nije kadra da vodi ofanzivan rat protiv nadmoćnije

turske vojske, on se zanosio da će dolaskom nekoliko stotina ruskih oficira i ljekara u srpskoj

vojsci biti „sve puno kao oko. Ja se nadam u ime Boga da stvorim jedan primjer koji do danas u

svijetu nije ni čuven ni viđen bio. Sa srpskim seljacima ja ću u prah i pepeo da smrvim trulu

tursku carevinu, onu istu carevinu, koja je nekada zadavala strah i trepet cijeloj Evropi.“ Imao je

štab od oko 60 ljudi u kome je bilo najviše 8 Srba. U slovenskoj gardi u kitnjastim narodnim

nošnjama slovenskih naroda, našao se i jedan Albanac.

General Černjajev je bio više nego glavni zapovjednik srpske vojske u ratu. Historičari ga

nazivaju „privremenim diktatorom Srbije.“ Pored sve trapavosti i nesposobnosti, ipak je bio

spremniji od svih ostalih srpskih i ruskih oficira u ratu. Glavni napadni pravac prema Nišu bio je

razdijeljen u četiri kolone. Divizije prestrojene u korpuse, a cijeli front rastegnut na 100

kilometara. Vojna sila „ne ulazi u akciju kao jedna organska cjelina.“ Turci su iskoristili ove

slabosti srpske vojske i značajnom pobjedom kod Velikog Izvora uskoro zauzeli Zaječar i

Knjaževac. Nakon primirja od petnaest dana, promijenili su pravac napada na Aleksinac. Srpska

pobjeda kod Šumatovca je privremeno ulila neko povjerenje u sposobnosti te vojske. Ipak, to nije

iskorišteno za protivudar. Pokazalo se da bolesnik sa Bosfora ima poletniju armiju nego Srbija, za

koju se vjerovalo da puca od zdravlja i samopouzdanja. Nakon poraza, srpska vlada je

isposlovala da velike sile ugovore primirje sa turskom vladom, 15. septembra 1876.

297

Kao po nekom ranijem dogovoru, Černjajev je na znak miješanja velikih sila oko proglašenja

primirja proglasio srpskog kneza kraljem, a novopečeni kralj to odmah odbio. Izgledalo je kao da

je pad morala zahvatio cijelu zemlju, od kneževskog vrha do posljednjeg seljaka. Posebno je

turska artiljerija, sa topovima najboljih njemačkih modela, izazivala opštu paniku i rasipanje

cijelih bataljona. nakon pobjede na Šiljegovcu 19. oktobra 1876, Turci su deset dana poslije toga

napali na Đunis i brzo ga zauzeli. Ruski dobrovoljci su dali žestok otpor na tom utvrđenom

mjestu, ali nisu uspjeli da zadrže srpske vojnike od bježanja.

Ni na drugim frontovima nije bilo više sreće, ali nije bilo ni više Turaka da ovo stanje iskoriste.

Na Timoku je održavan front drugorazrednog značaja. Na Drini je general Alimpić preduzeo

prodor u Bosnu. Žalio se da „nema povjerenja u svoje vojnike“, pa se i sam povukao. Sa srpskom

vojskom je u neposrednom udaru prema Bijeljini učestvovao i odred italijanskih garibaldinaca.

Napad u pravcu Sjenice je zaustavljen, pa je i tu prijetila opasnost rasula.

Bez sumnje, jedna od glavnih krivica za neuspjeh u ovom srpskom nacionalnom ratu je dolazila

od vojničke nespremnosti. Ni sam štab generala Černjajeva nije djelovao kao jedna skladna

cjelina: „Jedno je želio glavnokomandujući, drugo je nalago šef glavnog štaba, treće razne

prišiđeldije“. Srpsko naoružanje je bilo inferiorno u odnosu na tursko, posebno u konjičkim i

artiljerijskim formacijama. Srbija nema nijednog spremnog oficira. Tada je počela da naimenuje

svoje prve generale, ali prvi u tom redu, Franjo Zah, bio je više teoretski stručnjak koji nije

oprobao vještine u praktičnom vođenju rata. Na frontu su sve jedinice morale danonoćno vježbati

da seljaci savladaju osnovnu vojnu obuku, koju nisu poznavali.

Ipak je ova vojna nespremnost bila slabija strana među uzrocima poraza na frontu. Glavni razlog

je da Srpske nacionalne zastave ne lepršaju prkosno u ovom ratu. Vojska se vuče na položaje,

nema razvijenog nacionalnog morala i kod prvog fijukanja turskih topovskih granata počinje da

bježi. Čak i kod ustanika u Hercegovini, ruski dobrovoljac Kravčinski vidi da se borba sa obje

strane vodi „bez ljubavi i mržnje“. Viši moral ima turska vojska. Na niškom frontu joj se

pridružio i odred jevrejskih dobrovoljaca iz Niša, a među kasnije zarobljenim turskim vojnicima

nađeno je i 20 srpskih imena. Najgori efekat izaziva saznaje da se ni srpski ni bugarski narod ne

diže na oružje pred srpskim frontom. Korijen nacionalnog neuspjeha je u pogrešnoj procjeni da

Srbi mogu da vode nacionalni rat. U stanju elitnog tipa nacionalizma, čak se ni cijela srpska

298

inteligencija ne osjeća kao jedna integrisana društvena snaga. Još nacija nije bila odgojena u duhu

jedinstva.

Ovo nisu bile stvari koje je rat morao da otkrije. Za njih se znalo i prije, ali se vjerovalo da će

prve srpske ratne akcije uvući u rat Rusiju, pa će na taj način rasterećenje fronta ostaviti

mogućnosti srpskoj miliciji da pokriva onoliko prostora i onoliko turskih vojnih snaga koliko je

bila historijski dorasla da nosi. Ovdje je politička strategija zakazala. Rusija je bila velika

nepoznanica. Među dobrovoljcima koji su išli u Srbiju bilo je slovenskih idealista koji su

isukanim sabljama i u bijelim bluzama jurišali na turske šančeve. Bilo je i ljudi koji su došli tamo

na osnovu olakog pristajanja uz slavjanofilska obećanja. Bilo je protivnika carske vlade,

socijalista i ljudi koji su mislili da će ovo srpsko ratno vrijeme iskoristiti kao neophodno iskustvo

za buduću revoluciju protiv carizma.

Najveća zagonetka je bio uski krug oko ruskog cara. karakteristično je da su svi njegovi savjeti i

naređenja, u toku srpskog rata, dolazili sa zakašnjenjem. Tek nakon formiranja ruskog štaba u

srpskoj vojsci dolazi vijest da se on s time ne slaže. Nijedan potez u srpskoj vojsci nije preduzet,

a da nije postojalo ubjeđenje prije početka da se on s time slaže. Tek naknadno, a pogotovo

poslije neuspjeha, dolaze glasi da se on protivi. Samo jedan je zaključak nametljiv bez

dvoumljenja – srpski nacionalni rat protiv Turske je carskom dvoru služio kao političko

opravdanje. Podjednako je nalazio da su i pobjede i porazi dobrodošli. Prije pogađanja s

Austrijom, htio je da Bosnu veže za Srbiju, a Bugarsku i Makedoniju za sebe.

Pod pritiskom velikih sila, Turci su pristali na dvomjesečno primirje 31. oktobra 1876. I kad je

ono isteklo, nikom se nije žurilo da obnovi ratne operacije, pa se srpsko primirje oteglo sve do

zaključenja mira 28. februara 1877, pod uslovom status quo ante bellum.

Oblast Moldavije, kao jedne među tada podeljenim oblastima Rumunije.

Sa ovim preliminarsnim mirom nije se slagala nijedna učesnica na Berlinskom kongresu,

uključujući tu i neke ljude ruske vlade. Oni su već u maju 1878. potpisali sa britanskim

predstavnicima jednu konvenciju u kojoj su pristajali na reviziju Sanstefanskog preliminarnog

mira. Njegov tvorac Ignjatijev je i sam požurio u Beč, da austrougarskom ministru spoljnih

poslova ponudi dogovor o ustupanju Bosne i Hercegovine, za Veliku Bugarsku. Time je otkrio

razloge radi čega se nije pridržavao odredaba tajnog sporazuma u Rajhštatu i Budimpešti ranije-

299

hteo je da autonomnim statusom za Bosnu i Hercegovinu iznudi pristanak austrougarski, za

pogodbu oko njegovih nacrta bugarskih granica.

Već od početka Rusko-turskog rata 1877. iz Beča su slali upozorenje srpskoj vladi da se mora

javno odreći Bosne i Hercegovine. Iako teška srca, srpska vlda je takav ustupak strateški učinilila.

Ili bolje reći, njen ministar spoljnih poslova Jovan Ristić je tada smatrao da treba voditi politiku

povlađujući u svim velikim stvarima Rusiji i odstupajući od njene arbitraže samo u malim

pitanjima granične deobe. Srpska vlada se povinovala austrougarskim zahtevima, ali je nastojala

da to ne budu nikakva jasna obećanja.. iz kojih bi se izgledalo, kao da se Srbija odriče Bosne, ili

da je ustupa''.

Sanstefanski preliminarni mir je približio srpsku politiku austrijskim planovima, u smislu traženja

nekog realističkog rješenja koji bi se prilagodio interesima velikih sila. Na putu za Berlin, srpski

predstavnik Jovan Ristić se zadržao u Beču gde je pristao na jedan trgovački i železnički ugovor.

U stvari je Ristić 8. jula potpisao dve konvencije: trgovačku, sa vrlo nepovoljnom perspektivom

stvaranja carinske unije, i železničku, koja je određivala modalitet vezivanja srpskih železnica u

budućnosti za habsburšku železničku mrežu. Rusi su i sami u Berlinu zahtevali od srpskog

predstavnika da se sporazume ,, na svaki način'', iako su kasnije u pitanjima razgraničenja

delovali na srpsku štetu. U stvari, bilo im je unapred jasno da je Srbija ostavljena pod nadzorom

austrougarske balkanske politike. Slično je stanovište i Crne Gore. Manje glavobolje je izazivalo

povlačenje novih crnogorskih granica od načina kako da se trgovina i plovidba preko Bara na

jadranskoj obali podredi austrijskog kontroli. Ruski predstavnik na Kongresu je uspeo da tu ,,

crnu tačku'' povoljno reši. Radilo se o modalitetima zahteva koje je crnogorski knjaz postavio u

momorandumu pre izbijanja krize 1875.

Ustanici u Hercegovini i Bosni i sami su bili podreeni ovoj agoniji koju izaziva sporazum velikih

sila o prepuštanju tog teritorija budućoj okupaciji Austro-Ugarske. U Rusko-turskom ratu se

nastojalo da se ciljevi ustanaka podrede njegovom očekivanom ishodu. Nakon srpskog poraza u

ratu 1876, srpska vlada je digla ruke od ustanka u Bosni i on je sve više potpadao pod direktan

uticaj ruskih slavjanofila. Bilo je rešeno da pukovnik Despotović ostane na čelu ustanka, ovoga

puta ne kao regent srpskog kneza, nego kao Bosanac. Srpska je vlada zazirala od ovog ruskog

rada, pa onemogućava pripreme raznih komiteta za prebacivanje dobrovoljaca u Bosnu. General

Alimpić je u aprilu 1877. sa Drine upozoravao da rad ruskih komiteta i ,,njegovih namera'' vidi

300

mi se sumnjiva za našu politiku, šta više, ona mi izgleda da sa računom uzima karakter odvratan

prema nama. Jovan Ristić je u načelu bio protiv daljih ustanaka, jer oni ,,već nemaju dalje

nikakve celji politične, pošto su se događaju već toliko razvili, da se sudbina Bosne neće rešiti

ustancima pa ma kakve razmere oni imali.'' To bi bilo potpuno ispravo stanovište, u vreme kad je

austro-ugarski ministar spoljnih poslova već zahtevao da se Srbija javno odriče ujedinjenja sa

pobunjenom Bosnom. Ustanak je postao goli dodatak rusko-turskom ratovanju kao političko

opravdanje slavjanofilskog vodstva u Moskvi.

U tom smislu su oni zaista pomagali ustanak, slali novčanu pomoć i nastojali da on dobije svežije

vodstvo i bolju potporu preko srpske granice. Jedna ustanička misija u Rusiju, sa znanjem srpske

vlade, bila je zuastavljena u Beču od tamošnjeg ruskog poslanika. Kad je ona, zaobilaznim putem

preko Bukurešta, ipak uspela da ruskom caru preda peticiju, odgovoreno joj je da se car brine za

sudbinu bosanskon naroda, ,, no kad je Evropa primila stvar u svoje ruke, on neće da se od nje

odvoji, no neće ni da napusti ono što je Evropa kao minimum za Slavene našla''. Više

slavenofilskih starešina su otvoreno nagovarali ovu ustaničku misiju da ustanici prihvate austro-

ugarsku okupaciju. Srpskih predstavnik u Rusiji Protić je vapio da ,, slovenofili... iz petnih žila

upeli se dokazivati našim poslanicima da je neobhodimo nuždno, da Austrija posedne Bosnu, da

bi Rusija mogla Bugarsku posednuti i da se tome ne samo ne protive, već i da mole da se to

udjejstvuje. On ide čak tako daleko, da se i Srbija austrijskom vojskom posedne, samo da može

Rusija Bugarsku posednuti. Ovakvih podlaca kao što su naši slavenofili obelodanili se, nema na

svetu. Celo Srbstvo žrtvuju Austriji samo da uhvate Balkan i da srpsko pleme ne prevagne na

Balkanu. Primećivalo se među ustaničkim starešinama da neki unapred savijaju koleno pred

austrougarskim konzulatima.

Turska vojska je uspela da potuče bosanske ustanike pod Despotovićevom komandom u bici na

Crnim Potocima 4. avgusta 1877. Oko pet hiljada redovne turske vojske, pod komandom Ismet-

paš, pošlo je od Livna, paleći ,, sve što je goreti moglo''. Jedan njihov odred je zaobišao ustaničke

utvrđene položaje preko austrougarske granice i izazvao rasulo u njihovim redovima. Nakon dva

sata žestokog okršaja- ,, svršilo se, sve se dalo u begstvo''. Turska vojska je čak nastavila

pljačkanje na austrijskog strani. Despotović je i sam prešao granicu i predao se austrougarskim

vlastima.

301

Na narodnoj skupštini u Kravjaku, oktovra 1877, ustanici su pokušali da dignu glas protiv

moguće austrougarske okupacije. U izjavi koju su posle toga obelodanili, rečeno je da ,,narod

bosanski niti je kad želio niti pak želi da postane sastavni dio ma koje druge države'', nego traži ,,

da se ujedini sa ostalim srpskim zemljama. Ako li pak to ujedinjenje, današnje političke okolnosti

Evrope, po našoj želji dopustile, ne bi, onda narod bosanski želi imati svoju podpunu slobodu i

samoupravu, a bez da se odrekne za ubuduće svojih težnja i svoga historičkog i narodnog prava

za ujedinjenje svoje sa ostalim srpskim zemljama u jednu državu, koja bi mogla biti od velike

koristi za opšte slovensko pitanje.''

Ljubibratić i puno drugih uglednih nacionalnih radnika, pokušavao je da u Sarajevu stvori neku

osnovu za zajednički otpor okupaciji pravoslavnog i muslimanskog stanovništva. To je radio i

Pelagić na bosanskoj granici. Socijalista se prisetio svoj arhimanditskog zvanja i stavljao ga uz

potpis. Od svih tih pokušaja dizanja glasa protiv austrougarske okupacije, najznačajniji se odnosi

na biskupa J.J. Štrosmajera. Za celo vreme Istočne krize on se zalagao za ujedinjenje Bosne i

Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom. To je bio i redak trenutak u koje me političke ideje

Narodne stranke trebalo usaglasiti sa realnostima života i izvesti iz one duhovne oblasti u kojoj su

one imale više značaja kao građa budućim profesorima, koji će pisati udžbenike o istoriji

političke ideologije.

Na vesti da austrijske uhode od 1876. obilaze franjevačke manastire po Bosni da od njih dobiju

glas podršle za vojnu okupaciju, on osuđuje one koji se povinuju ovim zahtevima. Za književnika

Grgru Martića, koji je bio među prvima da se priključi ovakvim pozovima, rekao je da je zaslužio

vešala. Hrvatsko javno mišljenje je bilo podeljeno. Postoje određene snage koje u habsburškoj

balnaskoj ekspanziji vide hrvatski nacionalni napredak. U tom pogledu je vrlo glasna pravaška

omladina na univerzitetu. Znatan deo javnog mišljenja ide za ubeđenjem Franje Račkog iz marta

1877, da Hrvatska na Balkanu nikada nije vršila samostalnu i konstruktivnu misiju, nego bila

oružje u mađarskim rukama da se onemogući bolja državna konsoldacija.

Sam Štrosmajer je vodio prepisku sa bivšim ( do januara 1874) predstadnikom engleske vlade

Gledstonom u oktobru 1876. Na žalost, bio je usamljen, a i sam preterano verovao u ispravnost

ruske politike na Balkanu. Vodstvo pravoslavne crkve u Srbiji se trudilo da ga opanjka kao

čoveka austrijskog dvora. Mitropolit Mihajlo je u džepovima svoje mantije nosio pregršt papira

kojima je hteo to da dokaže. Nikada veći greh nije slabije kažnjen od ovoga. Ni ruski konzuli nisu

302

verovali u ove podatke, jer su bolje znali stanje stvari. Srpski slavjanofili nisu imali ni toliko

taktičke gipkosti koliko njihovi bolje obrazovani moskovski prijatelji.

U vreme oko sklapanja Sanstefanskog preliminarnog mira, Štrosmajer je i kod Rimske kurije

nastojao da deluje protiv austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Iz 1878. su prežživele

dve njegove predstavke papskoj kancelariji, u kojima je on osudio Austro-Ugarsku, kao carstvo

koje će istorija kazniti propašću i dodeliti mu istu sudbinu kao i Otomanskoj Imperiji. Štrosmajer

je uvek ostajao crkveni čovek, odan ideji reformi katoličke crkve, kako bi je osposobio da

postane novi temelj za ujedinjenje hrišćanstva. On je bio uveren da je habsburški dbor imao

mogućnosti da pravično reši nacionalno pitanje i na taj način okupi i Južne Slovene, ali je izgubio

tu mogućnost oslanjajući se samo na dva povleštena naroda u Carstvu. U Štrosmajerovim spisima

ima delova koji ga mogu predstaviti kao zagovornika crkvene unije, posebno ako se gubi iz vida

da te njegove ideje treba meriti stalno prisutnim zahtevom da se rimska crkva mora izmeniti,

decentralizovati, demokratizovati i uskladiti sa pravima slovenski naroda na slobodu.

Berlinski kongres je zasedao od 13.juna do 13.jula 1878. Na dadeset sednica Kongresa

učestvovali su predstavnici sedam evropskih sila, po francuskom alfabetskom redu: Nemačka,

Austro-Ugarska, Francurska, Velika Britanija, Italija, Rusija i Turska. Predstavnici malih zemalja

o čijoj se koži rasporavljalo( Grčka, Rumunija, Perzija), dobili su pravo da izlože svoje pogleda,

bez prava odlučivanja. Srpski predstavnik to pranij nije ni iskoristio, verujući da se

sporazumevanjem iza kulisa može više postići. Možda su Ristiću ruski prijatelji došapnuli kako

da se ponaša. Predstavnicki bosanskih ustanika ( Despotović, Vidović) dobili su mogućnost da

pre jedne sednice provire u dvoranu za zasedanje i na stolove postave svoje pismene zahteve.

Sednice su se održavale popodne, u trajanju dva do tri časa, a ostatak je korišten za istvojena

pogađanja, po kojima je kongres dobio izuzetno efikasän rezultat. U dve komisije, za zavvršni akt

i delimitaciju, rešavala su se teknička pitanja. Jedino Turska nije na Kongres poslala svoje

najovlaštenije državnike.

Berlinski kongres je izmenio ranija ruska rešenja i konačno odredio teritorijalni raspored

balkanskih država- ranije zemlje koje su priznavale sultanov suverenitet ( Rumunija, Srbija i

Crna Gora) dobile su status pune nezavisnosti. Velika Bugarska iz sanstefanskog nacrta je

podeljena u Kneževinu Bugarsku i Istočnu Rumeliju, Bosna i Hercegovina je okupirana od

Austro-Ugarske. Služba Berlinskog kongresa nije imala tačne podatke o površini koja se delila.

303

Srbija je dobila oko 11.100 km² novog teritorija, što je omogućilo da prema ranijih 37.300 km²

ima nacionaln teritorij od 48.400 km². Kasnije se računalo da Srbija ima 54.000 km². Crna gora je

od 4.700 km²,povećanjem za 3.900,dobila teirtorij od 8.600 km². Po konačnom računu je imala

9.475 km². U prvom slučaju je to bilo povećanje 29.76%, a u drugom za 82,98%, kako su

verovali učesnici Kongresa. Okupacijom Bosne i Hercegovine, Austro Ugarska je dobila 51.000

km², Kneževina Bugarskajesa kongresa izašla sa 63.200 km², Istočna Rumelija 35.900. najširi

balkanski razvoj je još uvjek držala Turska(165.000 km²) i Rumunija ( 130.200 km²), iako je bila

znatno umanjena prema istorijskom daru iz San-Stefana, Bugarska je ipak i u ovom krnjem

sastavu po poršini bila najveća slovenska država na Balkanu.

Bez obzira što se nisu ostvarili ruski planovi iz preliminarkog mira sa Turskom, na Berlinskom

kongresu je Rusija ipak postigla streteški trijumf. Iako se svetska nauka ne slaže u ocenama

prirode ruske politike na Balkanu, jedno je racionalno rešenje u tome ipak moguće. Verovatno je

najbolju ocenu ove ruske politike dao ruski državnik, Sergej Vite 1888: stav Ruske prema

ustanicima u Bosni ne treba uzimati ozbiljno, ,, to se pitanje upotrebljava danas da poplaši

Austriju, da bi ona u drugim pitanjima popustila, ali da u interesu ruske politike nikako nije da

bosansko pitanje reši,nego, naprotiv da ga neprestano nerešeno održava, kako bi joj, kad god

zatreba moglo poslužiti bilo u političkom šahu s Austro-Ugarskom,bilo u onome sa srpskim

državama i sa celim južnoslovenskim pokretom. Ta je formula najbolji prosek cele ruske

balkanske politike nakon 1856. pa sve do 1914.

Ovaj sporazum na Berlinskom kongresu o deobi balkanskog teritorija je u kasnijem pravnom

razgraničenju samo delimično narušen. Ragraničenje Sribje je konačno bilo završeno tek do

početka septembra 1879. Do početka aprila 1880. zamenila je Crna Gora nemirne oblasti Plava i

Gusinja, za Ulcinj. Austro-Ugarska je morala da u krvi uguši otpor u Bosni i Hercegovini njenim

turpama. Konzul u Sarajevu, a i sijaset političkih agenata nastojali su da obilatim podmićivanjem

pridobiju an svoju stranu što je moguće više uticajnih ličnosti. Crnogorski knjaz je dobio

nekoliko hiljada guldena za lakše provođenje u delo pacifikacije Hercegovine. Austrougarske

vlasti su uspele da nešto političkim uticajem, anešto podmićivanjem, umire celu gornju klasu u

BiH. Samo se za neke pojedince iz nižih klasa nije moglo garantovati.

Istorijska nauka nije složna u ocenama prirode otpora austrougarskoj okupaciji BiH i albanskoj,

crnogorskoj i srpskoj. Postoji tendecija da se otpor predstavi kao bosanski i albanski nacionalni

304

revot protiv turske države, uspotavljanja lokalne vlade i otpor turskoj,srpskoj,crnogorskoj i

austrougarskoj vlasti. Postoji stanovište da ovaj otpor ima samo jednu dimenziju protiv strane

okupacije, a da ga je turska vlada podržavala. Sve više u nauci preovlađuje ubeđenje da je

Berlinski kongres bio prekretna tačka u organizovanju panislamskog pokreta i da se u tom okviru

kristalizovao nezavisni albanski nacionalni program. Tendencija da se otpor u BiH postepeno

konstituiše kao srspki nacionalni pokret,konačno propada 1882.

Sve su diplomatske službe videle da turska vlada podržava konzervativna islamska rešenja i da ne

sme da ih otvoreno podržava. Za sada je nauka obaveštena, da je u tome ruska diplomatija

najdalje otišla i u pojedinostima znala ono što su druge videle samo okrajcima. Rusko poslanstvo

u Carigradu je koristilo tajne usluge jednog povološkog Tatarina, koji je postao vodič

muslimanskih hadžija iz Rusije u sveta mesta. Tek u novembru 1880. on će otkriti da se u Meki

formira jedno središte organizovanog panislamizma. Trebalo je da on objedinjava različite grupe

koje je posle rusko-turskog rata, ujedinjavala svet verske solidarnosti na pokrajinskoj i izvojenoj

osnovi.,, Ovo osećanje je verovatno uvek postojalo u masama,ali se pre poslednjeg rata nije

nikada predstavilo u konačnom obliku. Plodove toga sada vidimo u različitim ligama, koje

vaskrsavaju svuda gde je islamski svet ugrožen. Ali ova lokalna i izdvojena okupljanja više nisu

dovoljna da umire, panislamske aspiracije. Ptoreban je jedan centar oslonca. Takva centar postoji,

ili bolje, on je u toku da se uspostavi, ne u Carigradu, kako bi se moglo verovati, nego u svetom

gradu Meki. On ima tu prednost što unutar svojih zidova može da ujedini muslimane celog sveta.

Iz ovog se podatka jasno vidi da se organizovano središte pansilamskog pokreta stvaralo 1880. u

Meki, a da je do tada pansilamski pokret postojao na lokalnoj osnovi. Meka je izabrana zbog toga

što nije postojala opasnost da se velike sile udruže i podele Osmansko Carstvo, pa je odatle

izbegavan Carigra. Na čelu carigradskog panislamskog pokreta je bio Reuf-paša, maršal u turskoj

vojsci i jedno od najuticajnijih lica u prestonici. Rusija i Austro-Ugarska su nastojale da ovaj

pokret pridobiju na svoju stranu. Andraši je još na Berlinskom kongresu nudio turskom delegatu

da potpiše konvenciju, po kojoj bi sultan pristajao na okupaciju BiH. Pregovori o tome su

otezani, a i delegat je namerno izbegavao da dade definitivne odgovore. Andraši nije znao da

turska strana te pregovore saopštava ruskoj diplomatiji. Tako je saopšteno da je Andraši, uz

konvenciju, nudio i declaration secrete o savezu Austro-Ugarske i Turske u slučaju opasnosti

odslovenskog pokreta. Nisu ni Rusi stajali skrštenih ruku. Tek 1881. saznale su austougarske

305

vlasti da ruski predstavnici podstiču albanski otpor protiv Austro-Ugarske, pa se čak šuškalo da

nameravaju da organizuju ustanak u Hrvatskoj. Na osnovu toga bi se smelo pretpostavljati da je

ista igra između dve velike sile postojala i u vreme Berlinskog kongresa, još pre nego su dve

države uspostavile neposredni teritorijalni kontakt.

Pristanak turske vlade na davanje autonomije BiH na Sanstafanskom preliminarnom miru je

obavezivalo lokalne vlasti u Sarajevu da odobravaju stvaranje i organa te autonomne pokrajinske

vlasti. To ima i svoje takitčno naličje: formiranje nove vlade u Sarajevu je značilo da se ne

dozvoli ustanicima u Bosanskog krajini da je oni nametnu. Takav je pokušaj učinjen na narodnoj

skupštini u kravjaku još u oktobru 1877. Ta je vlada u sneci čekala svoju priliku od ishoda rada

Rusije protiv Turske.

Kao odgovor na Sanstefanski preliminarni mir i njegove odluke o autonomnom statusu BiH, u

Sarajevu su na jednom sastanku bosanskih prvaka, po pozivu turskog valije, formira Narodni

odbor. Od njegova 24 člana 20 su bili muslimani. Formiran je 5.juna,pošto je već 28.maja

zvanično bilo objavljeno da je BiH dobila status autonomije. Prestonička štampa je podržala

otpor u BiH, uvođenju tuđe vlasti, i formiranje ovog odbora u sastavu starog vilajetskoj medžlisa

trebalo je da izigra odluke sanstefanskog ugovora o autonomiji. Od 23 raspoloživa bataljona u

Bosni, 19 su bili u sastavu domaćih regruta i zbog toga za ovaj cilji bili dovoljno pouzdani. Od 19

u Hercegovini, domaći sastav je popunjavao samo 6.

Nakon odluka Berlinskok kongresa, kao i u njegovom toku, dok je Andraši pravio pritisak da

sultan dobrovoljno preda BiH, vlada u Carigradu je stalno zasedala i razmatrala takvu mogućnost.

Odbijali su da prihvate status okupacije, bez obzira na ponude o njegovoj privremenosti. Sultan

se pravdao da bi takva odluka ,, od naroda bila vrlo oštro kritikovana pri sadašnjem stanju

duhova''. Ostavljeno je da o tome odluči Veliko veće Carstva, u kome su sedeli članovi postojeće

vlade, svi članovi bivših vlada i bivši nosioci zvanja šeik-ul-islam, pod sultanovim

predsedništvom. To je veće odbilo da prihvati okupaciju, pod motivacijom da ne želi da snosi

odgovornost za krvavi otpor koji se može pojaviti.

To je bio ohrabrenje panislamskih krugova da se ne mire sa odlukama velikih sila o deobi

otomanskog područja. U Carigradu je postojao Centralni odbor za odbranu prava albanske

nacionalnosti. Nakon potpisivanja Sanstefanskog preliminarnog mira, na celom teirtoriju koji je

306

predviđen da uđe u sastav crnogorske države formiraju se komiteti od lokalnog muslimanskog

stanovništva. Inicijativu daje Ali-beg(kasnije paša) gusinjski. Već početkom maja se govori o

jednoj ligi oko Gusinja, a slične organizacije se stvaraju sve do Bitolja. Stvaranje ovakvih

muslimanskih organizacija ,, turska vlada, ne samo da nije onemougćavala nego ih je i

ohrabrivala''. Posrednu podršku daju i austrougarski agitatori. Konzul u Skadru je još u junu

1877. predviđao stvaranje jedne velike albanske države u koju bi ušle sve ove oblasti koje je

sanstefanski ugovor predavao Crnoj Gori. U Carigradu je postojala ,,klika albansko-bosanska

svemoćna na sultanovom dvoru''.

Ova je grupa podržavala stvaranja vodstva oružanog otpora pravima Srbije i Crne Gore, da

zaposednu delove teritorija koje im je mođunarodni ugovor bio obezbedio. U Prizren je bio poslat

Abdul Frašeri, koji će voditi glavnu reč na formiranju Prizrenske lige 10.juna 1878, u jednoj

prizrenskoj medresi. Na tom zborovanju učestvuju predstavnici iz svih albanskih krajeva,

najmanje iz južnih albanskih oblasti. Bilo je prisutno i dosta muslimanskih veleposednika iz

Bosne,Hercegovine i Novopazarskog Sandžala. Stvorena je albanska organizacija za odbranu, sa

središtem u Prizrenu i područnim ispostavama u svim albanskim pokrajinama. Prvi zadatak je bio

da se stvore vojne jedinice sa osloncem u Prizrenu, Peć, Kosovu i Novom Pazaru. Ova prizrenska

liga je po svojoj orijentaciji u duhu islamska ustanova. Govorili su o albanskoj državi, ali su

zadržavali sultanov suverenitet.

Odluke Berlinskog kongresa u Sarajevu su naišle na sličan odgovor. Turska je blada podržavala

ovaj otpor. Jedan je francuski diplomata, na putu od Carigrada do Sarajeva, vide na železničkoj

stanici u Mitrovici 32 vagona municije. Širenje austrijskih proklamacija u kojima se pozivao

narod da ne daje otpor ulasku trupa, u BiH je bio razlog da se i u Sarajevu organizuje jedna

privremena vlada.

I tako je za cel ovreme berlinskog zasedanja u Sarajevu vrelo kao u loncu. Privremena vlada,

formirana nakon pobune 27.jula uputila je poziv nadoru da se oruža- uglavnom je sačinjavaju

muslimanski fanatici. U isto vreme je slično telo bilo stvoreno i u Mostaru. U Sarajevu su

zabranili da se nose evropska odela, a u Mostaru su proglasili uvođenje šerijetskog prava. I

srpsko stanovništvo se priključilo, barem prividno, ovom organizovanju bojničkog otpora. Pred

jednim srpskim odredom je išao bimbaša Risto Bujak, ali je to hrišćansko oduševljenje trajalo do

307

prvih kukuruza i boljih grmova, a zatim u njima ugasla za nave. U ovog privremenoj vladi je

GadžiLojo najčuvenije ime, ali nije vođa.

Austrougarske trupe su počele prelaziti granicu 29.jula 1878. General Filipović je komandovato

13.armijom, a general Joanović u Hercegovini 16.pešadijskom divizijom. Austrijanci su napdali u

tri pravca. Sšočetka njiove snage iznose 72.000: brzo se penju na oko 160.000 ljudi, ali

vremenom rastu na sastav od 268.000 vojnika. Sarajevo je zauzeto 19.avgusta, ali se dugo držao

lanac utvrđenih mesta u Bosanskoj krajini. Bihać je pao 19.septembra,Jajce 29.septembra. tek

3.oktobra je car čestitao vojnicima uspeh slamanj vojnog otpora okupaciji. Izgubio je 5.020

vojnika i 178 oficira. Ovaj su otpor podržavali muslimani iz drugih delova Carstva. Pljevaljski

muftija Šemsekadić je odigrao u otporu značajnu ulogu.

Znatno duže je trajao otpor albanskog stanovništva protiv pokušaja crnogorske vojske da

zaposedne Plav i Gusinje, koje im je Berlinski kongres bio dodelio. Iako se taj otpor vodi pod

albanskim vodstvom, muslimnsko stanovništvo je u tim oblastima slovenskog porekla. Zastava

vodilja je i tu, kao i u BiH, islamska era i ideologija i pokušaj da se evropskim reformama u

Carstvu učini kraj, ponovo uvede šerijat kao osnova zakonodavstva i društvenog života. Tek

krajem 1880. pristala je crnogorska vlada da se odrekne Plava i Gusinja i da u zamenu dobije

Ulcinj, s primorskim pojasom do Bojane.

Posledice Velike istočne krize 1875-1878. bile su mnogostruke. Srpski nocionalni pokret je

doživeo dugoročan istorijski poraz. Umesto njega, na srpskom području Turskog Carstva i

bugarskom na bugarskoj strani, velike sile će preuzeti kontrolu istorijskog razvoja i društvene

modernizacije. Ojačan je značaj velikih sila na Balkanu. Vrlo se brzo pokazalo da ruska

ekonomija nije u stanju da održava ekonomsku utakmicu, ne samo sa nemačkom, nego ni sa

austrougarskom na ovom području.

U podeli intersnih sfera je Austro-Ugarska uspela da zadrži bolje delove. Pristankom sultana da

konačno potpiše Novolazarsku konvenciju, 21.aprila 1879, ona je dobila pravo da privremeno

drži vojna uporišta na tom području, a odatle strateški da kontroliše razvoj prilika na Kosovu i u

Makedoniji. Ipak će se vrlo brzo pokazati da okupaciona vlast u BiH ne može da rešava osnovno

pitanje zbog kojga je tamo došla: opasnost pobede srpskog nacionalnog pokreta i stvaranje

jedinstvene srpske države, kao osnovice buduće jugoslovenske zajednice. Rimska kurija je već u

308

avgustu 1878, dok je još muslimanski otpor trajao, nastojala da nova vlast ojača položaj katoličke

vere u pokrajinama i dopusti delovanje katoličkih misionara. Ubrzana kroatizacija koja je usledila

nema snage da išta postigne, sem otpora. Naređenje da se svi akti vode hrvatskom jezičkom

varijatnom, ostavilo je samo ružan trag u kulturnoj istoriji naroda. Okupacione jedinice

slovenačkog sastava 1878. ispoljavaju solidarnost sa domaćim katolicima i u Glamoču obnavljaju

crkvu.

Islamski pokret je bio poražen. Pokušaj da se otporu okupaciji dade neki nacionalni smisao je

imao za posledicu da sam sultan, kao verski poglavar muslimana, tome okreće leđa. Albanska

liga se cepa na muslimansko i nacionalno krilo. Sve dotle dok ih ne ujedinjuje zajednički

protivnik i dok više znaju šta neće nego šta hoće, oni idu zajedno. Ne treba sumnjati u želje

albanskih muslimana da stvore albansku naciju. Ipak će trebati vremena da se odreknu koncepta

jedne bliskoistočne muslimanske nacije i prihvate zajednički koncept evropske. Rezlika je

između ta dva modela ogromna. Šerijetsko pravo, kao osnova novog društva ne može biti osnova

ncije. I u muslimanskom nacionalizmu štamparska mašina igra glavnu ulogu. Šerijet je zastava

privermenog okupljanja za otpor strancima. Sam je sultan vrlo brzo odustao od podrške

albanskom i bosanskom pokretu, a protiv albanskog se čak odlučio da i vojnički deluje. Imao je

poverenja da će Austro-Ugarska na tom prostoru čuvati njegova prava bolje od njegovih

sljedbenika.

Balkansko tržište je bilo razbijeno. BiH je postala habsburški arinski zabran. Ubrzana izgradnja

železnica je provođena po zamislma da se transportne linije Bliskog istoka vežu za centralnu

Evropu. Onemogućena je prirodna intergacija balkanskog prostora u smislu ujedinjavanja veće

južnoslovenske države.

Ustanci,pokolko i ratovi izazvali su određene demografske promene. Deo muslimanskog

stanovništva je bežao sa područja hrišćanskih država. Berlinski kongres je od 1878.

međunarodnim pravnim merama zaštitio muslimansku i jevrejsku manjinu u grišćanskim

državama. Ipak se deo muslimanskog stanovništva rađe selio na turski prostor. Muslimani iz

jugoistočne Srbije, nešto i pod tajnim pritiskom da se nagnaju na odlazak, sele na Kosovo, gde

izazivaju istorijsko pogoršavanje položaja srpskog naroda tamo. Samo BiH je izgubila oko

150.000 stanovnika u ovoj krizi od 1875. do 1878. Ne bi bilo preterano ako bi se tvrdilo da je dva

miliona ljudi bilo prisiljeno da u užim i širim balkanskim migracijama, menja mesto boravka.

309

Polovica od toga pripada hrišćanima, a druga polovica muslimanima. U velikom klanju ljudi su

stradali kao ovce-nisu čestito ni prebrojali mrtve.

Berlinski kongres je izazvao promene političkih ideologija kod Južnih Slovena. Duh

jugoslovenskog ujedinjavanja je doživio zastoj, ojačan proces kroatizacije na celom katoličkom

srpskohrvatskom govornom području, ojačana politička ideologija katoličke crkve uopšte, a

srpsko poverenje u slavjanofilske namere se jedva držalo do poraza ustanka u Hercegovini 1882.

Srpski nacionalni poraz je visoka cena plaćena za ideološku solidarnost sa ruskim slavjanofilima

iza 1860. Slično kao i neuspeh u revoluciji 1848-1849, i u ovoj Velikoj istočnoj krizi je poraz

znatno podstakao proces prerastanja lingvističkog tipa nacionalizma u sektarijanski.

Okupacija je imala veliki značaj za austrijsku unutrašnju politiku. Njene partije su bile podeljene

u dva suprotna bloka. Priključenje BiH su zagovarale konzervativne partije, katolički klerikalci,

južnoslovenski poslanici u Carevinskom vijeću( iz slovenačkih pokrajina, Dalmacije i Istre) i

seljačka udruženja. Ovi posljednji su se nadali da će u okupiranim pokrajinama naći plodne

zemlje za stvaranje nemačkih kolonija. Ekonomska kriza 1875. naterala je oko 10.000 seljačkih

domaćinstava na bankrotstvo, a prezaduženost seljaka je bila velika. Nauka nije dovoljno istražila

razloge interesa katoličke crkve za okupaciju, kao i vreme od kada taj interes aktivno postoji u

habsburškoj spoljnoj politici. Bio je vidljiva sila koja austrijske poluge pokreće na istok 1875.

Primirja koja je Srbija morala da prihvati, nakon vojničkih poraza njene vojske, nisu obavezivala

Crnu Goru. Ona je, doduše, imala manji vojnički zadatak u ovom ratu, a više pouzdanja u svoju

municiju. Strategija koju slijedi crnogorski knjaz je određena zahtjevima u memorandumu koje je

podnio kancelarima velikih sila prije izbijanja ustanka: ispravka granice rijekom Moračom na

istoku, izlaz na more i dobivanje znatnog dijela Hercegovine Nikšićom. Taj je zahtjev povećan

jedino u kasnijem sporazumijevanju sa Srbijom o savezu i vojnoj konvenciji, po kojoj je

predviđeno da zapadna „prirodna granica“ Crne Gore bude rijeka Neretva do Konjica, a na

ostalim dijelovima rijeke Lim i Drim. U skladu s time veći dio, od ukupno 23 000 mobilisanih

vojnika, upravljen je na Hercegovinu. Ustanak na tom području je i tako bio ključ cijele političke

strategije u ovom nacionalnom ratu, a na toj se strani zahtijevalo i glavno teritorijalno uvećanje.

Crna Gora je imala na svojoj strani ruskog cara. I kad se nije zahtijevala njegova arbitraža, on je

odlučivao o svim glavnim srpskim pitanjima. Godinama ranije je podržavao crnogorskog knjaza

310

u njegovom otporu da srpski agenti djeluju na hercegovačkom zemljištu. U svim ovakvim

sporovima prije Velike krize 1875.g Rusija je uspijevala da upozori srpsku vladu da ne računa na

Hercegovinu. Ne izgleda uvjerljivo da bi razgraničenje između Srbije i Crne Gore po rijekama

Neretva i Lim 1875.g bilo sačinjeno bez uzimanja u obzir ovog ruskog mišljenja. U cijeloj ovoj

krizi, ruska vlada zna da samo želi stvaranje Velike Bugarske i Velike Crne Gore, a za ostala

pitanja je smatrala da podliježu pod upitnike koje su stvarali pregovori velikih sila. Nameće se

zaključak bez izričitog dokaza, da su podrškom ustanku u Bosni htjeli da suze austrijski interes

na nju, da Beč stave pred svršen čin.

U Hercegovini su crnogorskoj vojsci od znatne pomoći bili i hercegovački ustanici. Samo mali

odred je ostavljen u pravcu pre Baru i Gusinju, a sve ostalo je upravljeno na Nevesinje. Turskom

vojskom je komandovao Muktar-paša. Do odlučne je bitke došlo na Vučjem Dolu 28 jula 1879.g

kad je turska vojska bila do nogu potučena. Crnogorci su dešifrovali poruku trubom da turske

jedinice nemaju municije, pa su komandom „na Jatagan“ rastrojili cijeli front. Zarobili su jednog

od trojice paša, kao i preko 3000 oficira i običnih vojnika. U silnom plijenu nađeno je na ratištu

oko 500 muslimanskih svetih knjiga. Ovu pobjedu knjaz nije iskoristio u smislu osvajanja ostatka

Hercegovine, nego se vojnički okrenuo prema Podgorici. Pobjedom kod Fundine 14 avgusta

1876.g, kao i u nekoliko narednih bojeva kod Spuža i Podgorice, Crna Gora je stekla neviđen

ugled u cijelom svijetu. Nedostatak teške artiljerije bio je razlog da nisu mogli da savladaju

odbranu Nikšića i zauzmu to tursko uporište. U svim drugim pravcima njihov rat je bio izuzetno

plodan.

Za cijelo ovo vrijeme ustanak u Bosni nije prešao granice koje je ranije postigao. Pukovnik

Despotović je više cijenio politička od vojničkih sredstava borbe. Pored sve širine u obrazovanju,

on je bio oličenje političke kratkovidosti ruskih slavjanofila. Samo je zahtjev istorijske nauke –

da se svaki zaključak mora nametnuti iz izvora- razlog da se ne smije davati veći značaj utisku da

je zbog političkih, a ne vojničkih razloga bio poslan u Bosnu. Slijepo je vjerovao u istorijsku

misiju Rusije da oslobodi slavenski svijet. Svoje političko mišljenje je formulisao u jednom

pismu koje u prepisu šalje ruskom poslaniku u Beogradu i predsjedniku srpske vlade, odmah

nakon proglasa ujedinjenja Bosne i Srbije 30.juna 1876.g Rusi i Srbi, „oba ta naroda svezana su

političkim interesima i žele da se veliko i dostojno slovensko pleme oslobodi tako da može

311

svojom silom zapovijedati cijeloj Evropi. U nastojeće vrijeme ne samo podržavati no ... i utvrditi

je na vjek, među obojim nacijam.“

Politička ubjeđenja vodstva srpskog nacionalnog pokreta 1876-1878 su izgleda pale u ruke ljudi

koji su dijelili osnovna politička ubjeđenja moskovskih slavjanofila. Despotović u Bosni je bio

samo odjek onoga što je u samoj Srbiji ispovijedao general Černjajev. U memorandumu iz

novembra 1876.g on optužuje Srbiju da dekadenciju koju je u njenom društvu izazvao jakog

prvenca parlamentarne demokratije u cijelom slovenskom svijetu, nalazio je samo riječi osude,

kao za proizvod zapadne trulosti. Prijetio je da će uništiti taj zapadni uticaj i Srbiju pretvoriti u

rusku provinciju. Ova su ubjeđenja izazvala glasna odobravanja samo među Crnogorcima i u

krugu njihovog knjaza. Ovo slavjanofilsko preuzimanje zastava i vodstva cijelog srpskog

nacionalnog rata, kao i ustanika u BiH, podrezalo je sve životne sokove u njemu. Ideje političkog

despotizma koje slavjanofili unose u pokret odozgo, bile su slatki otrov koji je usmrtio srpski

nacionalizam, a na prvom mjestu inteligenciju kao njegovo mlijeko što ga je istorijski podigao iz

kolijevke. Elitni tip nacionalizma nije 1875.g napredovao, nego pod vodstvom ruskih slavjanofila

počeo istorijski nazadovati.

Srpska inteligencija ne učestvuje u ovom nacionalnom ratu, na koji je decenijama prije toga

potrošila svu svoju energiju. Govorilo se da je samo pet srpskih intelektualaca bilo na frontu

protiv Turske. Od njega su se otuđili Zmaj Jova i Đura Jakšić. Po Beogradu je puno ljudi koji ne

smatraju da se Srbija treba ujediniti s Bosnom, a jedan je francuski emisar optuživao čak i trupe

oficira u srpskoj armiji 1877.g da priželjkuju da Srbija nađe mjesto u Habsburškoj Monarhiji. Svi

su nacionalni planovi srpskih tajnih organizacija za podizanje ustanka na turskoj strani bili

zasićeni strateškim pretpostavkama da je prvi i glavni zadatak da se u ustanak privuku muslimani,

a na prvom mjestu njihovi feudalni zemljoposjednici. To je došlo do izražaja i u početku ustanka

1875.g a nakon objave rata Srbije i Crne gore Turskoj., to je još pogoršano. Jedan seljački

ustanak koji počinje kao agrarna revolucija, iz samog korijena je bio osporen, a tim klasnim

rascjepom istorijske mogućnosti elitnog nacionalizma znatno umanjene.

U ratnom proglasu srpskog kneza na Deligradu 30 juna 1876.g bili su pozvani i muslimani.

Izričito je rečeno da cio ovaj srpski pokret da nije revolucija, nego čisto narodni. Ljubibratić je

smatrao da je njegov istorijski zadatak da u okviru narodnog ustanka pomiri pravoslavne i

muslimane. Kada se vraća iz austrijske internacije 1877, on pridaje naročiti značaj ovom

312

pomirenju. U jedan proglas unosi da je ujemčenje begovskih interesa najteži zadatak, ali moramo

u tome raditi i ovaj put biti popustljivi – u nijednoj državi nije se moglo izvesti potpuno uništenje

spahijskih prava. Naše će spahije bez sumnje brzo osiromašiti i rasprodati svoja imanja, čim

otimanjem ne budu mogli naknađivati svoja raskoštva. Trebalo bi da se davanje gospodarima

zemalja svede na stalnu svotu koju će težaci davati državi, a država gospodarima. Tako bi se

izbjegao sam dodir između begova i težaka.

U pregovorima na Cetinju za stvaranje ratnog saveza između Srbije i Crne Gore 1876.g govorilo

se i o mogućnosti trajnog ujedinjenja dvije srpske države, pod uslovom spajanja svije dinastije.

Tada se iznosi mogućnost da bi u slučaju da nijedna od dinastija ne bude imala pravog

nasljednika, jedan muslimanski feudalac mogao postati srpski nacionalni vladar. Jedino su

muslimani imali plemstvo. Vođa bosanskog ustanka iza proglasa ujedinjenja sa Srbijom, Mileta

Despotović, smatrao je svojom glavnom političkom zadaćom da nađe mogućnost pregovora sa

muslimanima. Zbog toga je u svom štabu u Crnim Potocima stalno držao jednog muslimanskog

hodžu.

Ustanak je po svojoj prirodi bio agrarna, seljačka revolucija. Sve ovakve ideje o davanju prava

zemljoposjednicima, pa da će u zajedničkoj nacionalnoj državi očuvati svoja imanja jedino su

imale za posljedicu da se rascjep vodstva i naroda produbljivao. Turski socijalni sistem je doživio

rasulo. Dok nije postignuo primirje na srpskom frontu, Despotović je pokušao da zauzme

Petrovac, Odžak i Glamoč. U Kozari se održava nekoliko žilavih ustaničkih četa. Sredinom

septembra 1876.g buktala je pobuna na Bosanskom Grahovu i Livanjskom Polju. Finansijska

kriza u turskoj državi izaziva sumrak ekonomije na bosanskim varošima. Papirni novac koji

sultan počinje obilato da štampa privrednu nestabilnost još i povećava. Putnici, koji su o sebi

ostavljali nekog pismenog traga, stalno nailaze na grupe bjegunaca pod oružjem. Nakon

proglašenja primirja pred Nišom, pokušavaju da to urade i u pobunjenim bosanskim krajevima.

Despotović vjeruje da i turske vlasti znaju da je on srpski regent, vilinski princ sa rezidencijom u

Crnim potocima, koju na kartama niko ne može da identifikuje. Njegov prijedlog za primirje je

odbijen i ostavljeno da vlada u Carigradu odgovori na to. Ona je i ranije revnosno odbijala da

prihvati prijedloge da se bosanskim ustanicima prizna status zaraćene strane.

Sve su se ustaničke starješine u Bosni, jednako kao i oni na frontu u istočnoj Srbiji, žalili da pred

sobom nailaze na fanatizovano mislimansko stanovništvo. Ta provala vjerskog bijesa ne

313

dozvoljava da turska država propadne. Svi vide da Otomansko Carstvo nije samo sultan. U kojoj

se mjeri ovaj vjerski fanatizam službeno podržava i njeguje, kao strateški odgovor na narodnu

revoluciju hrišćanskog stanovništva nije moguće ustanoviti. Svi su sumnjičeni da ga podržavaju.

U julu 1876.g svečano je u Sarajevo bio donešen pokrivač sa groba proroka Muhameda, koji je

trebalo da podigne borbeno raspoloženje u vjernika. Muslimanski fanatizam ima dvije strane –

satire ispred sebe nezaštićena hrišćanska naselja, pokoljem svega živog što se uhvati, a zatim sve

vjernika pretvara u vojsku. Duh postaje sila. U Solunu su ubijeni konzuli zapadnih država, a u

Bugarskoj se bilježe zlodjela po selima, koja su prvi put i britansko javno mišljenje podigla protiv

Turske. Takva nasilja postoje i po Bosni. Mobilizacija je imala veliki odjek i obuhvatila

muslimansko stanovništvo od 17 do 70 godina. U Livnu su pod zastavu otišli i dječaci od 12

godina. Bilo je pokušaja da se u Travniku formira latinski legion od katolika.

Carigradska konferencija predstavnika velikih sila, krajem 1876.g i početkom 1877, raspravlja o

ovim turskim zlodjelima nad seoskim stanovništvom. Bugarske grozote su tada potresale

evropski svijet koji čita novine. Za tu priliku su i bosanski ustanici poslali dokumente sa

popisima zlodjela po bosanskim selima. Britanski konzul iz Sarajeva je umanjivao vrijednost tih

podataka, a i Rusi su puštali da više govore dokumenti. Ovo je bio razlog da podaci o bosanskim

grozotama ne dopiru do ušiju britanskog javnog mišljenja. Ruska vlada je uvodila pooštrenu

cenzuru za listove koji bi se odveć razmahali vijestima o razvoju Istočnog pitanja, da ne bi njeno

javno mišljenje obavezivalo vladu da mijenja ponašanje. U junu 1876.g zabranjen je list zbog

članka „Ratovali ili ne“. Štrosmajer je bio jedini koji je u nekoliko pisama našao puta do ušiju

vodećih britanskih političara. Naveo je svjedočanstvo o nabijanju na kolac žene u drugom stanju.

On govori o alpskom teretu koji leži na leđima hrišćanskog svijeta i u tim trenucima svjedočenja

velikih zločina na bosanskim selima, on nema lijepih riječi o islamskoj vjeri koja to dopušta.

Naučnik Artur Evans je u izvještajima iz zapadne Bosne, za „Mančester gardian“, potvrdio

masovne zločine. Proračunao je da je oko 6000 samo staraca, žena i djece bilo hladnokrvno

ubijeno, 29 000 otjerano iz popaljenih sela, zapaljenje 81 crkve i prebjeglo na austrijsku stranu

oko 250 000 ljudi. Za Carigradsku konferenciju je zapovjednik ustaničke vojske, Mileta

Despotović, posla listu zločina po krajiškim selima, od 10. 10. 1875 do 6. 10. 1876.g. povremeno

se 1876 i 1877 vrše pokolji i na Kosovu, u Peći 50 lica, u Gnjilanu 17. Nakon ulaska Srbije i CG

u rat, po bosanskim selima se nemilice odvija uzajamna vjerska istraga. Kad pravovjerni jedne

vjere krenu na pravovjerne druge vjere, to je ono što se naziva jugoslavenskom istorijom. Iako

314

surov, ovo je bio jedini lijek protiv razbuktavanja gerilskog rata. Pred ovakvom osvetom, seljaci

masovno bježe preko granice i ne mare ni za kakve ciljeve.

Austrijski su konzuli svojim izvještajima potvrđivali ova velika zlodjela, iako su imali obavezu

da od toga ne prave javno pitanje. Za jednog krajiškog bega koga su u gornjoj listi ustanici

optuživali Carigradskoj konferenciji naveli su da je u jednom pohodu na ustaničko područje u

Uništu pobio oko 300 nevinih ljudi. Nakon takvih pohoda bi se u Livno vraćali sa odsječenim

glavama, pa se jednom i austrijski konzul žalio da ih ostavljaju okačene na vratima pravoslavne

crkve. Kad su ustanici kod Banjaluke zapalili jednu džamiju i neke čardake planula je u gradu

muslimanska pobuna. Paljene su srpske kuće i katolička crkva. Turske vlasti su pohapsile pet

podstrekača nereda i poslale ih u zatvor u Sarajevo. U februaru 1876 naročito se pazilo da se

smiruju ovi vjerski napadi – uz ramazanski post je zapaljena pravoslavna crkva, a habsburška

diplomatija je zahtijevala da se zaštiti trapistički manastir kod Banjaluke. Biskup Štrosmajer je

bio jedina južnoslavenska ličnost svetog ugleda koji je digao glas protiv ubijanja ovog nevinog

naroda. Austrijski i britanski konzul u Sarajevu to nisu odobravali, pisali su mu protestna pisma i

on im je morao dokazivati svoje optužbe.

Vojnički poraz Srbije otkrio je puno trulih greda u temeljima ovog srpskog nacionalnog rata:

razlike u poimanju južnoslavenskog pitanja između srpskog javnog mišljenja i ruskih

slavjanofila. U Moskvi su bili opsjednuti sopstvenom predrasudom da Srbi izdaju slovensku

stvar. To uzimaju kao opravdanje za poraz u ratu i namjere da se povuku iz njega. Ideolog

slavjanofilskog pokreta, Ivan Askakov je u decembru 1876.g u Pismu iz Moskve u Beograd

ocjenjivao da se sav grijeh srpskog rata i sastojao u tome što je počeo za oslobođenje Južnih

Sloven, ane jednostavno za svrgavanje turskog sizerenstva, za dobivanje Stare Srbije i Bosne,

jednom rječju počeo je lažima i frazom. U isto vrijeme su slavjanofili odlučili da obustave dalju

pomoć Srbiji i cijelu svoju radnju upravljali na pomaganje Bugara, smatrajući da će tako biti

korisnije i za Rusiju i za Južne Slovene. U Beogradu je trebalo ostaviti samo jednog agenta, koji

bi tamo predstavljao rusku pismenost i rusku književnost.

Gore od moskovskih slavjanofila je o Srbima mislio sam ruski car i ruska zvanična politika. Ona

je od početka tražila način kako da srpski pokret iskoristi kao izgovor, onemogućavala planove za

ujedinjenje Južnih Slovena onda kada ih niko čestito ne stavlja na papir. Jos 1875.g Gorčakov

veli da ruska vlada misli da je sporazum sa Austro-Ugarskom moguć, da je on sa obje strane

315

poželjan u opštem položaju Evrope, da je zbližavanje dva kabineta povoljan slučaj, jer će to biti

sporazum o pitanjima koja su ranije predstavljala osnovu njihovog razilaženja. Zbog ovoga je car

bio odobrio tajan odlazak Černjajeva u Srbiju da namjerno provocira ustanak Bugara, ali ne i

odlazak onim pljačkašima u Hercegovini. Kada je 1876 srpski knez tražio od ruskog cara da bude

kršteni kum njegovom sinu, on je generala Sumarokova određenog da obavi tu ceremoniju –

uprtio preko Beča. Tamo je Andrašiju trebalo da uzgred ponudi diobu Balkana, u kojoj Austriji

dodjeljuje i cijelu kneževinu svog srpskog kuma.

Austro-Ugarska se bojala srpskog narodnog ustanka u BiH, zbog mogućnosti da postane pokretač

ujedinjenja u veću državu, čime bi se mi – kako kaže Andraši – svjesno izložili opasnosti da naši

srpsko-hrvatski elementi budu stalno uznemiravani snagom ove nove tvorevine koja bi po

tradiciji i interesima bila upućena na proširenje na osnovu plemenske srodnosti. Uporedo sa

nastojanjem da se sporazume sa ruskom diplomatijom o demarkacionoj liniji diobe interesa na

Balkanu, austrougarska vlada je nastojala sa pridobije neke ustaničke starješine u BiH na svoju

stranu. Prvi sporazum o diobi je učinjen Rejhštatskim sporazumom između dva cara po kome je

određeno da A-U zauzme dio BiH, uz uslov dopuštanja nekog teritorijalnog uvećanja Srbije i CG

u tim oblastima. Ovaj sporazum je obavljen usmeno, bez pismenog zapisnika, pa različite verzije

koje su tom prilikom stavljane na papir ne dopuštaju da se tačno rekonstruiše kojom je linijom

ova dioba predviđena. Srbiji se dopuštao nejasan dio Bosne i Sandžaka do rijeke Lima, a CG dio

istočne Hercegovine, područje do Lima i izlaz na more kod Splita. Ostatak BiH biće pripojen A-

U.

Tek kasnije su Rusi smatrali da su u ovom sporazumu mislili samo na Tursku Hrvatsku do rijeke

Vrbasa, kao A-U uvećanje, a nisu smatrali da bi se to odnosilo na Hercegovinu. Još je značajnije

šta je sama A-U htjela da uzme od ove turske baštine koju su dijelili. Njen opšti cilj je bio

kontrola Dunava, BiH, Srbije i CG. Odatle će u vrijeme ove rajhštatske diobe njen predstavnik na

Cetinju crnogorskom knjazu pokazati liniju Klobuk, Bileća, Gacko, Višegrad i tok rijeke Drine

do Rače. To je otprilike ona linija koju je sam knjaz tražio u memorandumu kancelarima triju

sjevernih sila pred izbijanje ustanka. Krajem oktobra 1876.g Musić je prešao austrijsku granicu i

bio uhapšen od strane pogranične žandarmerije, ali mu je kao po nekom prethodnom scenariju

dopušteno da ode u Beč. U sastanku sa ministrom spoljnim Andrašijem on se obavezao da će

interese svoje katoličke braće postaviti iznad svih političkih planova. Austrougarska vlada mu je

316

odobrila mjesečnu novčanu pomoć od 500 forinti, što je bilo dovoljno da održava u životu svoj

vojni odred. Ovim je u samom ustanku austrougarska vlada osigurala podršku protiv crnogorskih

zahtjeva da joj se da cijela Hercegovina. Ovaj tajni sporazum nije bio objelodanjen. Musić je i

dalje bio crnogorski vojvoda u ustanku, odgovoran crnogorskom knjazu od koga je dobio 16

zastava da pod njima vodi svoje vojnike. Držao ih je savijene u hladu.

Konačnu diobu su ruske i ugarske diplomate postigle Budimpeštanskim konvencijama od 15. 01.

1877.g. Tu je podjela napravljena: Rusija je smatrala Bugarsku svojim posjedom, a A-U BiH. Po

jednoj instrukciji još iz vremena rajhštatskog sporazumijevanja, njena diplomatija je od tih

pokrajina bila spremna da ostavi CG i Srbiji samo ono što bi za nas bilo muka i teret.

Na osnovu ovih sporazuma Rusija je ušla u rat protiv Turske 24.04.1877.g. S početka se nije

računalo da bi i Srbija u ovom ratu trebala da vrši neke vojničke usluge, ali kad je turska armija

pokazala neubičajenu žilavost u dugoj odbrani opsjednute Plevne, pozvana je i srpska armija u

pomoć. Neposredno pre ulazak Srbije u rat, došlo je do pobune u srpskoj vojci na Stanovljanskoj

poljani kod Kragujevca. Vojnici jednog bataljona odbili su da polože zakletvu srpskom knezu i

pobjegli u Topolu, gdje su se zatvorili u „Karađorđev grad“. Zbog ove pobune je kažnjeno

nekoliko imena zbog zavjere, te su kažnjavani zatvorom i streljanjem. Vlada je raspisala

opštenarodni kuluk i Karađorđevo zdanje sravnila sa zemljom. Ova je pobuna bila djelimično

razlog da Srbija nije prije ušla u rat i uspjela da, prije okončanja borbi na tursko-ruskom ratištu,

oslobodi Skoplje i iziđe na Kosovo. U novom ratu Srbija je podigla vojsku od 82 000 vojnika.

Ona je prošla kroz 22 manja i veća boja i izgubila 5410 ljudi, od čega 519 vojnih starješina. Brzo

su bili oslobođeni Niš, Pirot, Branje. U januaru 1878.g čelne jedinice su se uputile od Pirota ka

Sofijskoj dolini. Kod Slivnice se srpska konjica sastala sa ruskom vojskom. Primirje je postignuto

31.01.1878.g. Srbisu organizovali nišku, prokupačku, leskovačku, vranjsku, belopalanačku,

pirotsku i kulsku oblast, a Rusi su u sjevernoj Bugarskoj organizovali 8 gubernija. Na srpskoj

strani su stanovnici dobili pravo srpskog građanstva, bili su ukinuti i turski feudalni odnosi.

Mirovni pregovori koji su uslijedili, pokazali su da Rusija favorizuje stvaranje Velike Bugarske u

koju je računala cijelu Makedoniju i dijelove srpskog i albanskog teritorija. Njena diplomatija je

uspjela da na Carigradskoj konferenciji predstavi bugarski etnički teritorij u najširem vidu, što će

postati jedan od oslonaca za sva kasnija pogađanja oko određivanja bugarskih državnih granica.

Još u vrijeme prvog rata srpski su vjesnici sa razočaranjem obavještavali svoju vladu da Rusija

317

neće ništa preduzimati za Srbiju. Mirovne pregovore sa Turskom poslije vojničke pobjede Rusije

nad njom, trebalo je voditi po ranijim međunarodnim diplomatskim sporazumima. Po jednom

članu Pariskog mira (1856) nije bilo dopušteno da Rusija može sama diktirati mirovni sporazum

Turskoj. Bilo je predviđeno da svakom mirovnom skupu prethodi vojno primirje zaraćenih

strana, a svaki je sporazum na dvojnoj osnovi i bez međunarodne kontrole smatran samo

preliminarnim mirom.

Očekujući pritisak velikih sila, sve su se zainteresovane strane spremale da se prije početka

mirovnih pregovora obezbijede za njihov konačni ishod. Ponavljala se procedura pregovora oko

Carigradske konferencije, krajem 1876, kad je Turska usred zasjedanja gruvanjem topova

najavila uvođenje ustava u Monarhiji. To je bio prvi ustav u turskoj istoriji. Bio je sračunat kao

sredstvo pridobivanja naklonosti zapadnih država Turskom Carstvu, a i potvrda da se ovako

radikalnom reformom može izbjeći zahtjev pojedinih naroda da se odcijepe. Ustav je rađen po

modelu francuskih ustava, koji je predviđao poreski cenzus koji je ograničio izborno tijelo na vrlo

uzak broj bogatih ljudi, kao i stepenaste izbore. U njemu je potvrđena osmanska nacionalnost kao

zajednički identitet svih stanovnika. Ovo ustavno stanje je trajalo do 1879.g.

Slično kao turska vlada ovim proglašenjem ustava, tako su i druge evropske vlade nastojale da se

prije početka mirovnog skupa sporazume sa sultanom o određenim dobicima. Engleska je uspjela

Konvencijom o defanzivnom savezu od 4 juna 1878.g da dobije Kipar, u slučaju da Rusi ne

napuste neke turske teritorije u Maloj Aziji. Andraši je pokušavao da takvu konvenciju napravi sa

sultanom o dobrovoljnom ustupanju BiH, 28 marta 1878.g. beogradski konzul Benjamin Kalaj je

putovao u Tursku. Ipak je sultan odbio da potpiše konvenciju. Sultanova vlada je proučavala

podatke o brojčanoj snazi muslimanskog stanovništva u BiH, te nisu željeli da donesu rješenje

koje će dovesti do okupacije jedne Evropske države. Također su se bojali da javno pokažu želju

za pružanje otpora, kako ne bi nastupio savez svih evropskih sila protiv njih.

Ruska vojska je došla do same granice carigradskih predgrađa i njihovi topovi su mogli tući i

središte grada. Postojala je opasnost da može izbiti muslimanska narodna pobuna i da ruska

vojska radi toga legalno uđe u prestolnicu. Bilo je jasno da Rusija sama može potpisati sa

Turskom jedino preliminarni, a ne konačni mir. Tako je bilo riješeno na vojnom savjetovanju u

Porodime 22.01.1878.

318

U ruskoj vladi postoje dvije struje koje nisu sasvim složne u pitanju koji ustupci da se zahtijevaju

od Turske. Na jedno strani je bivši ambasador kod sultana Ignjatijev koji zahtjeva da se u miru

unaprijed osigura stvaranje Velike Bugarske sa cijelom Makedonijom i dijelovima Srbije i

Albanije. On traži da se sultanu postavi ultimatum za te ustupke, te mu je vlada dala uslovno

odobrenje. On ima u vidu osiguranje boljeg položaja Rusije u budućem rješavanju Istočnog

pitanja. U ovom ratu 1877-78 Rusija nema za cilj dazauzme Carigrad i moreuze. Drugi razlog

Ignjatijevih nastojanja je ubjeđenje da će time uvesti mir u pravoslavnoj crkvi. Proglašenje

Bugarske eparhije 1870.g nije prihvaćeno u pravoslavnim crkvama pa je izgledalo da zbog

blizine ruskih bajoneta takva mogućnost stoji nadohvat ruke. Mislio je da preko prihvatanja

ovakve eparhije jednim velikim međunarodnim ugovorom, pomiri sve zaraćene strane na

makedonskom prostoru.

Na drugoj strani su ministar spoljnih poslova Gorčakov i njegov pomoćnih Šuvalov. Prvi je

izjavio da on nikad nije bio za San Stefanski ugovor, a drugi je vajkao da je to bila nesreća za

Rusiju i velika glupost. Sanstefanskim mirom od 3.3. 1878.g Rusija je uspjela da privremeno

obaveže Tursku na ustupanje svih teritorija u Evropi, sem dijela oko Carigrada i moreuza.

Nacrtane su granice Velike Bugarske i Velike CG. Prvoj su Rusi davali teritorij od 170 000 km²,

a drugoj 15 700 km². Srbija je dobila teritorijalno uvećanje. Na graničnom dijelu između Srbije i

Bugarske seljaci se radije opredjeljuju za Srbiju, a dio građanstva i vladike pravoslavne crkve za

Bugarsku. Za BiH je ovaj mir predviđao autonomiju kakvu su prije imale Srbija i CG. Dvije

srpske države i Rumunija su postigle status nezavisnosti, jer je Rusija pokazala interes za južnu

Besarabiju. Ova oblast je pripala Rusiji 1812.g, ali je nakon poraza u Krimskom ratu 1856.g taj

pojas je vraćen u matične oblasti Moldavije, kao jedne među tada podijeljenim oblastima

Rumunije.

Sa ovim preliminarnim mirom nije se slagala nijedna učesnica na Berlinskom kongresu. Oni su

već u maju 1878 potpisali sa britanskim predstavnicima jednu konvenciju u kojoj su pristajali na

reviziju Sanstefanskog mira. Njegov tvorac Ignjatijev je i sam požurio u Beč da austrougarskom

ministru spoljnih poslova ponudi dogovor o ustupanju BiH, za Veliku Bugarsku. Već od početka

Rusko-turskog rata 1877.g iz Beča su slali upozorenja srpskoj vladi da se mora javno odreći BiH,

što je Srbija i uradila. Srpska vlada i ministar spoljnih poslova Jovan Ristić su se povinuli

319

austrougarskim zahtjevima, ali su nastojali da to ne budu nikakva jasna obećanja iz koji ni

izgledalo da se Srbija odriče BiH.

Sanstefanski preliminarni mir je srpsku politiku približio austrijskim planovima u smislu traženja

nekog realnog rješenja koji bi se prilagodio interesima velikih sila. Na putu za Berlin Jovan Ristić

se zadržao u Beču gdje je pristao na jedan trgovački i željeznički ugovor. Ristić je 8 jula potpisao

svije konvencije: trgovačku, sa nepovoljnom perspektivom stvaranja carinske unije; i željezničku

koja je određivala modalitete vezivanja srpskih željeznica u budućnosti za habsburšku

željezničku mrežu. Rusi su i sami u Berlinu zahtijevali od Ristića da se na svaki mogući način

sporazumije. Bilo im je unaprijed jasno da je Srbija ostavljena pod nadzorom austrougarske

balkanske politike. Slično je stanovište i CG. Manje glavobolje je izazvalo povlačenje novih

crnogorskih granica od načina kako da se trgovina i plovidba preko Bara na jadranskoj obali

podredi austrijskoj kontroli. Ruski predstavnik na Kongresu je uspio da tu „crnu tačku“, povoljno

riješi.