Velik kao Ritz - Adam Gopnik

8/21/2019 Velik kao Ritz - Adam Gopnik

1/13

Adam Gopnik

345

VELIK KAO RITZ *

Scot i Zelda i dalje nadahnjuju nove knjige

F.Scott Fitzgerald jednom je napisao kako u američkimživotima ne postoji drugi čin – što možda samo dokazuje

da nema drugog čina u američkim aforizmima. Rečenicu su tolikočesto ponavljali da je izgubila svoju implicitnu poantu, koja nije bilau tome da se u ovoj zemlji stvari okončaju ubrzo nakon početka,nego da nema prostora za suptilan središnji razvoj teme prije no štouslijedi katastrofa. U klasičnoj pozorišnoj strukturi, što je Figeraldznao, u drugom činu se odvija spori dio radnje.

Pa ipak pogrešno tumačenje, kako često biva, kazuje jednakokoliko i ispravno. Tačno je da često imamo jedan veliki vatrometpa zatim muk. Bix Beiderbecke stvara prekrasnu muziku a umire udvadesetosmoj; Stephen Crane napiše jednu savršenu knjigu i nestane;karijera Orsona Wellesa u Hollywoodu počinje i u suštini se i završavas njegova prva da lma. I sam Figerald, slavan s dvadestičetiri, mrtavi zaboravljen u četrdesetičetvrtoj, predstavlja protoptip.

Bilo ne bilo drugog čina, zato američki epilozi traju dovijeka.Prijatelji Scoa i Zelde iz Ere Jazza bez sumnje bi povratili u jutarnjukafu – ili, vjerojatnije, u šolju domaće brlje – kad bi vidjeli taj par,gotovo stoljeće nakon njihova poznanstva, ne kao dirljivu fusnotuzloglasna vremena, nego kao trajnu legendu Zapada, predmet

*

Prenosimo iz New Yorkera , izdanje od 22. spetembra 2014. Adam Gopnik, redovno

piše za The New Yorker od 1986. Godine.


2/13

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

346

prilagodljiv lmovima, romanima, a vjerojatno i lutkama od papira ipredstavama na ledu. Već krajem pedesetih, kritičar Edmund Wilson,koji je Figeralda poznavao još sa Princetona, te imao istu mješavinutrpke naklonosti i omalovažavanja koje svi pokazujemo prema starimprijateljima koji su postali slavni, čudio se kako je Figerald u smrtipostao neka varijanta Adonisa iz grčke mitologije, preuzevši „aspektmučeništva, žrtve, polubožanske osobe”. Wilson je Figeraldu punopomogao kao književni organizator, uprkos tome što je djelovaloapsurdno da bi njegov pijani, često luckasti prijatelj s koledža mogaopostati bog koji iznova umire i oživljava – a tako su sigurno mislilii prijatelji Dylana Thomasa i Percy Shelley-a o sličnoj transformacijiposlije smrti, a sigurno i Adonisovi prijatelji također.

I evo nas, u još jednoj sezoni, s još novih knjiga koje se na ovaj ilionaj novi način bave Figeraldovim mitom: Zelda i Sco se zabavljaju,Zelda i Scott u Njujorku, igraju se u fontani Plaza, Zelda i Scott u

Južnoj Francuskoj, privlačni ljubavnici i sunce, i na koncu, obojeožalošćeni i sami, ona u sanatoriju u Sjevernoj Karolini, on u Hotelu„Allahov vrt” u Hollywoodu. Čak se i u Figeraldove stare poreznekartice zavirilo kao da je političar, otkrivši kako je odlično zarađivaoza jednog pisca iz tog vremena, ili iz ovog. Dvadesetih, on je zarađivaooko dvadesetičetiri hiljade dolara godišnje, današnji ekvivalent bi

bio oko tristo hiljada, mada i tada, kao i danas, to nije djelovalo kaodovoljno novca piscu koji je nastojao živjeti među ljudima koji stvarnoimaju mnogo para (kako je Figerald pokazao u svom šarmantnom,omraženom eseju „Kako živjeti od 36,000 dolara godišnje”).

Fitzgeraldov svjetski uspjeh i njegov dobar izgled, davalisu auru njegovom književnom ugledu. Budd Schulbergov fini,prečesto previđani roman The Disenchanted (1950.) ostaje jedanod najbritkijih njegovih portreta, vjerno dramatiziran prikazprokletog i pijanog napora bolesnog Figeralda da napiše scenarijza školski mjuzikl u Hollywoodu. Schulbergov Figerald, nazvanHalliday, bio je „čudo od djeteta u dvadesetima… manje stvarannego većina njegovih romantičnih junaka, jedini pisac koji je

mogao osvojiti priznanje od Menckena i Stein i zaraditi pedeset


3/13

Zeničke sveske

347

hiljada godišnje ponašajući se i izgledajući kao Wally Reid.” (Radise o Wallace Reidu, danas zaboravljenoj lmskoj zvijezdi, koji saSchulbergovim Figeraldom dijeli „lice dvadesetih”: „lice nekogako je upravo izašao iz turskog kupatila čudesno oporavljen odprethodne noći, izbrijano lice američkog šeika.”)

Koliko god književnost izgledala enciklopedijski, ona čestopromaši nešto ključno. Ljudi će obično prihvatiti druge kakvima seprikazuju: proglasi se genijem i sljedbenici će za tobom; nazovi seherojem i vojska će se skupiti; strepnju načini temom i ljudi će mislitida si anksiozan. Figeralda, koji se rano predstavio kao sljedbeniki čak komad budale, a potom kao propalica i pijanica, uglavnom suga kao takvog i shvaćali: kao naivčinu koji se tu i tamo spotakne oljepotu. U stvarnosti, međutim, njegova aforistična inteligencija bila jemnogo snažnija, njegovo oko oštrije, njegov sud o drugima općenitomudriji nego u većine njegovih kolega, uključujući i Wilsona. Onošto izmiče iz Fitzgeraldova mita upravo je njegova inteligencija,

jedna vrsta općenite inteligencije koja se odmah uočava u njegovim bilježnicama, gdje, na primjer, piše: „To što američki kaptol nije uNjujorku bilo je od enormne važnosti za našu povijest. To je sačuvaloUniju od mafije šezdesetitreće – no s druge strane, intelektualcisu prešli u Metropolu, pa je naša politika bila djetinjasta usljednedostatka kritike.“ Prepoznao je to jedan drugi oštri um kojega suokarakterizirali romantičnim mistikom, J.D. Salinger, koji je jednomrekao da ga je Figeraldu privukla njegova „intelektualna snaga“.

Fitzgerald je manje prirodan a više formiran pisac nego što jedopustio da se vidi. Prvi nalet slave imao je s Ovom stranom raja ,lošom knjigom koju je izbacilo njegovo vrijeme, a probni i nesiguranuspon ka zrelom umijeću s dvije dobre, uznemirujuće knjige: VelikiGatsby i Blaga je noć. Potom, slomivši se, došao je do artikuliranevizije šta je pošlo po zlu i s The Crack-Up uspostavio žanr: priznanjeovisnosti, koji je postao jaka forma američke književnosti u drugojpolovici dvadesetog stojeća. The Crack-Up viri preko ramena nesamo ispovjednih pjesnika nego i knjiga Zen i umjetnost održavanja

motocikla , A Fan’s Notes , te Jedi, moli, voli. On zablista u fragmentu,


4/13


348

u ispovjednim proplamsajima, u promišljenim fabulama, te uprekrasnim, izoliranim stranicama koje isto tako osvajaju američkuscenu koliko i haiku japansku.

Posljednje mnoštvo napisa o Scou i Zeldi je dvojako. Prvi nastojepreoblikovati Fitzgeralda u pop artista, poštedivši ga pretjeraneozbiljnosti i pretjerane književnosti. Cilj drugih je obrana njegovesupruge Zelde Sayre kao umjetnice, koju su partijarhalna brutalnostnjena vremena i krugova u kojima se kreatala osudile na i otjeraleu ludilo. Dok se Scoa izjednačava s Jamesom M. Cain-om i ColePorter-om, Zeldu se, zajedno sa Sylviom Plath, svrstava u američkefeministice s poetskim darom, podređene egoističnim muževima,koji ih guše i tad kad se pretvaraju da im služe.

Bestseller Therese Anne Fowler naslovljen sa „Z”, u kojem jeZelda narator – iako ni po čemu nalik na originalni raspričanirapsodični literarni glas, evidentan u njenim pismima i jednomobećavajućem, mada nedovšenom romanu – novi je dodatak priči.On iznova prepričava: udvaranje u Montgomery-ju, u Alabami,Fitzgeraldovo razočarenje zbog toga što je Scribner odbio onošto će postati Ova strana raja i njegovo oduševljenje kad je knjiganapokon prihvaćena, sve do Zeldinih očajničkih pokušaja da postaneplesačicom u kasnim dvadesetim te do konačnog sloma. Događajise navode u stilu tabloida, objavljujući šta bi u to vrijeme bile očitepozadinske informacije: „Mi djevojke smo odgojene da se brinemosamo za jedan cilj, a to je brak s najboljim momkom koji nas hoće.”Ili: „Odzvonilo je prostim pamučnim bluzama i casual suknjama kojesam svakodnevno nosila. Sad imam niji pamuk, i svilu!”

Ova adaptacija čini nepravdu Zeldinu glasu, koji je, kako sezrcali u stilu njena autobiografskog romana Sačuvaj valcer za mene ,često lažan, ali uvijek u hrabroj potrazi za originalnom metaforom.„Z” zaobilazno gradi danas poznati slučaj – Tennessee Williams jenapisao cijelu dramu o tome – da je Zeldi muška ljubomora uskratilaknjiževnu budućnost, sa snažnim implikacijama da je Figerald u

svojoj prozi žnjeo iz njena jezika i iskustva a da joj to nije priznao,


5/13

Zeničke sveske

349

mada ova knjiga razrađuje temu s nešto simpatije za Sirotog Scoa.Hemingway se sad stereotipizira kao brutalni ženomrzac i razbojnik.(Siroti Hemingway! Neopravdano profitirajući za života od svogmacho imidža, sad zbog njega gotovo nezasluženo trpi, iako je većimdijelom bio tek promatrač braka Figeraldovih.)

To je dio širih nastojanja da se u feminističke heroine regrutira ovau suprotnom zaboravljena spisateljica velikog patosa i ograničenoguspjeha. Niko ko pročita njenu prozu ne sumnja da je ona prirodnitalenat. (Zelda je, a ne Sco, prva pisala o „silueti nekadašnjih dobrihvremena kad smo još vjerovali u ljetne hotele i lozoju popularnihpjesama.” Niti iko može sumnjati da ju nije potaknuo suprug, ilisredina, da koliko god je moguće iskoristi svoj talent. Međutim tvrdnjada je njegov rad zavisio od njena, vrijedi jedino utoliko što svačiji radzavisi od ljudi koji su nam najbliži: iako su Sco i Zelda povremenozajedno potpisivali članke u magazinima, nema dokaza da je ona ištadodala Velikom Gatsby-ju, još manje Posljednjem tajkunu. Vidjeti je kaožrtvu ljudske okrutnosti također je staromodan i romantičan pogledprema mentalnoj bolesti od koje je patila, bez obzira što tadašnjitretman danas smatramo neciviliziranim i neznalačkim (kao što ćenaš izgledati u budućnosti). Kao i Virginia Woolf, i ona je pokazivalaznakove neke vrste bipolarnog poremećaja, kojega najbolje izražavastari francuski naziv folie circulaire, što bi značilo ludilo koje se pojačava i

povlači – ovaj teški poremećaj jednako pogađa pametne i priproste, muškarce jednako kao i žene. Tragične gure, uključujući i spisateljice, mogu, kaoWoolf, svejedno biti tragične, unatoč dobroj sreći, najpažljivijem mužui najtoplijem ohrabrenju najinteligentnijih prijatelja. Tragičnim ih činito što ih ništa ne može održati zdravima.

Zeldin kult, s namjerom ispraviti nepravdu učinjenu izuzetnojženi, može okončati tako što će učiniti nepravdu manje teatralnim i

glamuroznim spisateljicama iz njena vremena – iz istog društvenogkruga i miljea, padaju mi na pamet Dawn Powell i Anita Loos –kojesu uspjele raditi i izraziti se unatoč puno jačim otporima. U vrijemekad Powell-ini dnevnici teško dolaze do američkih biblioteka, a

iz vida je nestao Loos-in holivudski serijal Bolje životne stvari , koje


6/13


350

Wilson hvali kao holivudsku prozu koja „najviše grize”, važnije bi bilo potaknuti na čitanje tih stvarnih knjiga što su ih napisale ženekoje su uspjele ostvariti i održati svoj zadivljujući talent uprkoszastrašujućim okolnostima.

Odmjeriti pravu vrijednost Fitzgeraldova djela nije lako.Dvije nove knjige pokazuju kako je lako učiniti ga ili prevelikim,pregrandioznim i epskim, ili premalenim, lako probavljivim pop-artistom, na način koji briše njegovu posvećenost literarnoj serioznostinajdublje, modernističke vrste. Ta dvostrukost je djelimično ugrađena uekonomiju njegove karijere, koja ga je tjerala i prikloniti se konvencionalnomtržišnom uspjehu i mrziti ga. Njegov osnovni nancijski motor nije bioholivudski ili američki roman – u to vrijeme bilo je mnogo uspješnijihromanopisaca – nego Saturday Evening Post , koji je dobro plaćao i

bogato ilustrirao, iako je zahtjev za lakoćom i mekoćom činio da seFigerald s vremena na vrijeme osjeća postiđeno. Post je Ozymandiasmeđu američkim magazinima – nekad najmoćniji, danas postoji tekkao trag u pijesku – no Post je bio toliko ponosan na Figeralda kaosvog pisca kao i na P.G. Wodehousa, u vrijeme kad je George HoraceLorimer, urednik Posta , bio legenda jednako kao kasnije urednikovog magazina**∗ Harold Ross. Postov stil savršeno je odgovaraoWodehousovoj umjetnosti, kao što je Riviera odgovarala Matisseu,međutim Fitzgeralda je povremeno proganjala njegova društvenasavjest, koju mu je kao pacemaker Edmund Wilson ugradio još naPrincetone-u, i činila da je bio rad da ga ne vide kao Postova pisca.

John T. Irwin-ova Proza F. Scott Fitzgeralda (Johns Hopkins)hrabar je pokušaj otkupiti tog Scotta, priznati Fitzgeraldu nekuvrst odlučne analitičnosti, ne zabavno-magazinske, isto kao što jepriznao Hart Craneu i Poe-u. On navodi nekoliko pametnih stavrio Fitzgeraldovom imaginariju – na primjer, o ambivalentnostiideje svjetla u njegovu djelu, tako da zeleno svjetlo na kraju dokaoznačava sjajni, zavodljivi ekran kina, te vrijedi za trajnu iluzijukoliko i za romantičnu težnju. Irwin također daje provokativan

**

New Yorkera , prim.prev


7/13

Zeničke sveske

351

argument, da naoko usputne priče o Pat Hobby-ju, scenaristinikogoviću, dramatiziraju „autoritet neuspjeha” – Fitzgeraldovafraza za ono šta su mu donijeli osobni porazi; Hemingway je, ponjegovom mišljenju, pisao s „autoritetom uspjeha” – te dopuštajuFigeraldu vidjeti i mimo ideologija njegova vremena. NamučeniPat Hobby-ji znaju kakva je stvarnost.

No Irwin hoće da Fitzgerald ne bude samo dobar, nego ivelik, te svoju knjigu završava s dugim, svečanim hvalospjevomFegeraldovoj imaginaciji pojmovima Platonove alegorije o pećini:

Ako se Platonova pećina sjenki priziva kao gurativna zemaljskamaternica i ako su ta pećina i podzemni svijet sjenki za klasični svijet

bile povezane formacije, zasnovane bez dvojbe na ideji da život tijelanakon što neka osoba premine odgovara mentalnoj slici te osobe kojuu mislima čuvaju oni koji su je poznavali i voljeli, onda takav scenarioprojektiranih slika vidimo i u Posljednjem tajkunu... pa i posljedičnoguskrsnuća koje služi kao Fitzgeraldov fiktivni izraz narcisoidneželje da ispravi dvije prethodne inkarnacije svoje muze tako što ćesimbolički vratiti slike dviju žena, jedne mrtve, druge među živimmrtvacima u ludnici, ne bi li dobio drugu šansu stvoriti idealnuformu koja bi kombinirala gure majke i supruge.

Može se uočiti poanta – Kathleen, Engleskinja outsajderka uTajkunu pokušaj je, zasnovan na stvarnoj osobi, Fitzgeraldovojposljednjoj ljubavnici Sheilah-i Graham, doći do ženskog lika koji jeistovremeno djevojka iz snova i mudra žena – no da li tako prostapouka treba toliku lozofsku razradu?

S druge strane, Maureen Corrigan, književna kritičarka Fresh Air-adjeluje spremnom svesti Figeralda na suvremeni ukus. U „Dakle idalje ga čitamo: Kako je nastao Veliki Gatsby i zašto traje“ (Little, Brown)romanom je zarazno oduševljena, što je najdalje od akademskog mrtvilašto se može zamisliti. Ona može biti oštra i bistra oka – s pravom ukazujućida je njegova namjera da Daisy, unatoč svom Gatsby-jevom idealiziranju,

ne bude djevojka iz snova, nego prazna ljuštura, nula u koju se Gatsby


8/13


352

pretjerano investirao. Corrigan nam također podnosi grozan izvještaj:Sylvia Plath je, na naše iznenađenje, bila Figeraldova obožavateljka,koja je svoj primjerak Gatsby-ja gusto ispisala bilješkama.

Pa ipak, iako voli tu knjigu, ona je nevoljko prihvata pod valstitimuvjetima, nego nekim drugim, lakšim. Cijelo poglavlje, naslovljeno„Rapsodija u crnom“, posvećuje ideji da je Gatsby najava i varijantaneke vrste tvrdog pulp ction koji je tad postao omiljenom. Figeralduse dopadala pop fikcija, uključujući loše povijesne romane idetektivske priče, ali malo je dokaza u njegovim pismima da je onzaista oponašao ili nešto naučio iz nečega takvog kao što je The Black

Mask , mjesečnik detektivskih priča koji su, kako navodi Corrigan,H.L. Mencken i George Jean Nathan sponzorirali kao unosnualternativu njihovu The Smart Set , koji je kreirao ukus tog vremena.Stilski razaznatljivi crni romani Cain-a i Dashiell Hamme-a došlisu dugo nakon što je Gatsby objavljen a Fitgeraldov stil u potpunostiformiran. Ona čak i preuređuje vezu s Alan Ladd-ovom lmskomverzijom romana iz crnih četrdesetih, koju je studio nastojao učinitimodernim trilerom iz tog perioda. (Na drugom mjestu, ona ponavljaideju kako je duga crta na zadnjoj stranici Gatsby-ja namjeran pokušajda podsjeti na Gatsby-jev dok, na taj način označavajući „jedan odprvih momenata grake u romanu u američkoj književnosti.“)

Uistinu, Figeraldov ukus i njegove spisateljske ambicije, naročitoza Gatsby-ja – dokumentirane bolje neko ikad kod nekog drugog pisca- bile su rezolutno plemenite i književne. Učio je od edvardijanskihromanopisaca Johna Galsworthy-ja, Compton Mackenzie-ja i JosephaConrada – prva dvojica nisu nigdje pomenuta u Corrigan-inoj knjizi,dok je Conrad dobio jednu rečenicu. Galsworthy i Mackenzie sudanas demode, ali oni, skupa s Conradom, čine devet desetinaosnove za Fitzgeraldov stil, a bez tog stila ne bi bilo ni Gatsby-ja.Upravo je Mackenziev okforsdski roman Sinister Street (1914) sasvojom vijugavom, ponešto dekadentnom jesenjom chiara obscura,istovremeno i elegantno tajanstvene atmosfere i nevino romantičnihaspiracija, Fitzgeraldu poslužio kao model za samosvjesne lirske

dijelove Gatsby-ja, dok je Galsworthy-jevo izravno zahvatanje običaja


9/13

Zeničke sveske

353

srednje klase tanin u tom vinu, te je pomoglo da se Figerald ohrabrinapisati scene preljube s tako direktnim realizmom.

Iznad svega, Conradova kratka proza pružila je Figeraldu osjećajkako velika, melodramatična priča može biti ispričana u zgusnutoj,epigramskoj formi. Gatsby je duboko konradovski roman, po svom

bajkovitom tonu; u igri mraka i svjetla između gomile pepela i zabava,između intenzivne, nestvarne akcije i hladnog, sarkastično ironičnogtona pripovijedanja. Knjiga o tome odakle potiče Veliki Gatsby koja neće

barem jednako priznati Conradu koliko i Crnoj maski i Sunset Bulevaru ,knjga je o nečem drugom, a ne o porijeklu Velikog Gatsby-ja.

U svakom slučaju, crni tonovi prosvijećenog realizma nisuumnogome i Figeraldovi tonovi. Gatsby je knjiga o skandaloznomubojstvu napisana odlučno anti-tabloidnim stilom; u tome je poenta.Noir romanopisci dostojni tog imena, Cain i Hammett, vidjeli supravu vrijednost u ogoljenom stilu popularnih novinskih izvještaja;a Figerald nije, kao mnogo samosvjesniji poetični pisac, koji je pisaoprije njih. „Romantična spremnost“ posljednje je što bi cijenio pisackao James M. Cain. Poenta svega što je Cain napisao jeste da je zelenosvjetlo na kraju doka neslana šala bogatih na račun siromašnih;čitava poenta Gatsby-ja je u tome da se neslane šale bogatih na računsiromašnih mogu, međutim, pretvoriti u zeleno svjetlo na kraju doka,koje zauvijek svijetli gorljivu umu.

Ljudi nikako da se umore od dociranja Scottu Fitzgeraldu,govoreći mu da se sabere i prestane biti tako „ženskast“, na načinna koji nikad ne bi rekli Philipu Rothu da ne bude tako duhovit iliUpdike-u da ne piše tako dobro. Rothova se komedija i može smatratiproblematičnom, stoga što se natječe s njegovim osjećajem za ozbiljnuformu – no niko nikad nije omalovažavao Bruce J ay Friedmana iliNeila Simona što su previše duhoviti. Figerald je izazvao kritiku što

je svoje slabosti opetovano činio svojom temom, svoj materijalizam,svoju ljubav prema novcu, lijepoj odjeći i slavi; djelovalo je kao dasam sebe trivijalizira tako što svoje vrijednosti izlaže osudi kako su

trivijalne. To okrivljavanje autora što je to što jeste svoj vrhunac je


10/13


354

doseglo 1936. kad je Figerald u Esquire-u objavio seriju ispovjednihnapisa pod naslovom The Crack-Up.

Njihovo objavljivanje – za tri stotine dolara po prilogu – trenutak je kad Fitzgerald postaje Siroti Scott, zauvijek predmet sažaljenja.(Hemingway ga je tako nazvao u jednoj kratkoj priči nekoliko mjesecikasnije.) Pouzdano pravilo književne reputacije je da će ono čemu sevaše vrijeme izruguje biti nešto najtrajnije u vašem djelu. Boswellasu ismijavali što je ubacivao toliko nedostojanstvenih detalja usvoje izvještaje o životu dr. Johnsona – zar nije znao da se sramotigovoreći koliko se uvlačio Johnsonu? Naravno, čitamo ga baš zbogtih nedostojanstvenih detalja. U svijetu književnosti uvijek postojineki čudan spoj zlobe i gađenja, mržnje za emotivna razotkrivanjaprerušena u nepovjernje prema sentimentalnosti, a na Figeralda jeciljao dobar dio toga.

Kad se danas čita, The Crack-Up je iznenađujuće oprezna, apstraktnavrsta ispovijedi; Figerald nerado priznaje koliki je stvarno pijanac bio.No jedna od velikih, istinskih vrijednosti romana je u pozicioniranjupriče o uspjehu i neuspjehu u kontekst američke industrije zabave, jer

je insistirao da uspjeh i neuspjeh u Americi možemo razumjeti samopomoću metafora show businessa. Roman je, objašnjava on, zakazaopred licem filma, a taj neuspjeh odgovara vrsti i modelu njegovavlastitog poraza: „Strasna vjera u red, zanemarivanje motiva i posljedicau korist nagađanja i prorokovanja, osjećaj da bi zanat i industrija igraliulogu u bilo kojem svijetu – jedna po jedna, obrisane su ove i drugeosude. Vidio sam da roman, koji je u moje zrelo doba bio najjači inajeksibilniji medij za prenošenje misli i osjećaja s jednog ljudskog bićana drugo, postaje podređen mehaničkoj i javnoj umjetnosti… sposobnojreflektirati samo najbanalnije misli, najočitija osjećanja.” To što sezbivalo s Figeraldovim nervnim sustavom dešavalo se i romanu: slom

je eksternaliziran, kao siguran znak da se neko zaista slama.

U nedavnom finom eseju Patricie Hampl, objavljenom u The American Scholar, navodi se na koji način je The Crack-Up bio „snažna

osovina koja je označila fundamentalnu promjenu američke svijesti” (i


11/13

Zeničke sveske

355

na kakvo strašno nerazumijevanje je naišao u svoje vrijeme). Također bi se moglo nabrojati neke od značajnih načina na koje je raskinuo sgotovo svim ranijim ispovjednim pisanjem, kakvo nalazimo u Englezakod De Quinceya i Hazlia, a u Francuza kod Stendhala.

Prvo, klasni aspekt pada je prilično izmijenjen. U ranijim djelimapripovjedač bi završio u lošem društvu: kurvi, kockara i tipovaiz nižih klasa. Kod Figeralda, taj je aspekt mnogo manje izražen:pati se zajedno s drugima od iste sorte. Biti u podrumu kod vlastitihroditelja daleko je sramotnije za čovjeka nego biti u kanalu. Imaizuzetaka, ali patnja je uglavnom, kao u romanu Oporavak JohnaBerrymana koji govori o rehabilitaciji, poraz u vlastitim očima, a nepad u očima svijeta.

Drugo, grijeh za koji se neko okrivljuje, grijeh je protiv kultauspjeha – uspjeh mi je bio predviđen, okusio sam ga, ali usljedmoje slabosti nisam ga bio vrijedan. The Crack-Up nije kritika CrkveUspjeha i njenih „kučki božica” da su izdale pisca. To je pohvalaCrkvi Uspjeha što nije uspjela. Kod Henry Adamsa, trka za uspjehom

je ta fatalna slabost, otkrivena baš na vrijeme. U The Crack-Up to je neuspjeh vođenja računa svake vrste – o novcu, seksu, piću – da bise i dalje pred svijetom održavao neki vid uspjeha čija vrijednost seuzima zdravo za gotovo. Slike što konvencionalnijeg uspjeha jače

blješte ili izgledaju još tajastvenije. Kao u A Fan’s Notes svaki FredExley ima svog Franka Giorda.

Treće, zloupotreba toksičnih sredstava, pića, ili kasnije heroina,uzima se isprva kao potreba i nužda više nego užitak. Čak i Život

pijanice Pete-a Hamill-a više je u tonu opravdavanja potrebe negosjećanja na užitak. Engleska vesela književnost pijančenja ovdje se neprima – uzmimo izvještaj o besramnom alkoholičaru, dramu Jerey-uBernardu nije dobro, koja je bila nešto u Londonu, ovdje bi prošlanezapaženo. „Bilo je zabavno; ali sad je gotovo“ tema je britanskeknjige o odvikavanju. Nakon Figeralda, tema američke je: „Nikadzapravo nije bilo zabavno, a nikad nije ni gotovo.“


12/13


356

Najčudnija ironija The Crack-Up-a je da je Fitzgerald, životnoobilježen neuspjehom da bude dovoljno muževan prema žalosnimmjerilima njegova vremena – iako upitne istinitosti, još uvijek ječuven trenutak kad Hemingway mjeri Scoov pimpek u Pokretnom

prazniku – ponajbolje djelo napisao na najženskiji način. The Crack-Up je izazivao indignaciju dijelom stoga što je Figerald bio muški pisackoji se bavio ženskim stvarima: cmizdrio je i plakao baš tu, na tojstranici. Ono što je smatrano slabošću bila je zapravo njegova snaga.Romantizam pod stresom uvijek postaje ekspresionizam – to što sedesilo Poe-u, desilo se i Figeraldu. Kad se lirski pisac slomi, u tomprijelomu nastaje nova vrsta disonantne muzike. Najbolja poglavljau Figeraldovim romanima uvijek su bolje funkcionirala kao basnaili bajka, nego kao realistična forma. Njegove najfantastičnije priče„Dijamant velik kao Ritz” i „Neobični slučaj Benjamina Buttona”uznemiruju nas više nego precizno žurnalističke priče ogledala-svog-vremena, kao „Majski dan” i „Bogati dečko”. Sam Figerald je znaoda je prava slabost njegovog najboljeg romana u tome što ne možemozamisliti Gatsby i Daisy ponovno zajedno – da ih, prostim jezikomkazano, nije mogao prikazati kako se seksaju jer to nije mogaouvjerljivo zamisliti. Ni jedno zapravo nema tijelo ili apetit, samopokrov od odjeće, i ambiciju.

Fitzgerald je bio stvaralac američkih priča i književnihfragmenata koji kao trnje prebivaju u umu. Posljednjeg tajkuna možda ne bismo bolje upamtili da je bio završen. Da bi to sazvježđezasjalo, sve što je trebao uraditi jeste naznačiti njegove zvijezde.Možda i najljepše što je ikada napisao su odvojene rečenice kojeispunjavaju stotinu i pedesetak stranica na kraju Wilsonoveposthumne kolekcije Figeraldiane koja svoj naslov preuzima odThe Crack-Up-a, rečenica koje su u cjelini predstavljene u tomovimasvezaka koje su se pojavile nekih dvadesetak godina kasnije.Uređujući The Crack-Up Wilson nije bio do kraja jasan kad je upitanju porijeklo tih rečenica – neke od njih stoje same, druge sudoslovno kopirane iz onih „komercijalnih” priča, navodno spašenihiz peći iz drugog, višeg razloga.


13/13

Zeničke sveske

357

No živim ih je sačuvalo njihovo savršenstvo. Mali razlog je bioviši razlog. Neke su refleksivne i aforistične: „U tridesetim želimoprijatelje. U četrdesetim znamo da nas oni neće spasiti nego ljubav.”„Kombinacija želje za slavom i nesposobnosti da izdrže monotonijukoju ona donosi, odvede mnoge ljude u ludnicu.” Druge su mirnopromatračke, kao rečenica o nacionalnim tipovima: „Kao ljudisamokontrole, Francuzi pričaju sami sa sobom”; „Glasovi: američkisumnjičavo – ‘Pa, ne znam’; Englez veli ‘Sjajno’ odbijajući misliti;Francuz kaže ‘Dakle, tu smo’”; „Francuka je zemlja, Engleska su ljudi,ali Ameriku je teže izraziti na taj način – to je grobnica u Shiloh-u, to suumorna, iscrpljena, nervozna lica njenih velikih ljudi… ona je gorljivostsrca.” Ta rečenica je bolja od priče čiji je ona vrhunac. Najbolje od svihsu one za koje se čini da iskazuju cijelu priču u jednoj frazi: „Zastao

je zamišljeno da preskoči visoki hidrant ispred Van Schellingerovekuće, pitajući se radi li se to u dugim pantalonama i da li će on to ikadaponoviti.” (Prve dvije trećine rečenice mogao je napisati Tarkington:posljednju trećinu samo Fitzgerald.) Ili prosto, „Poslati orkestrudrugorazredni šampanjac – nikad, nikad više to nemoj uraditi.”

Malo je drugorazrednog šampanjca kod Fitzgeralda. On živiu svojim rečenicama, tu prebiva pisanje, u rečenicama i ljudskomsuosjećanju. Sve drugo je tek novinarstvo i kritika. Razlog što imamorazumnu civlizaciju je što smo u kontaktu s umjetnicima koji suodabrali ne biti konvencionalno razumni, koji svoje junake i junakinjestvaraju nerazumno, a zatim puknu i slome se. Mit o Adonisu može

biti ograničen, ali ne i potpuno lažan. Pisci su osuđeni na njihoverečenice, koje ih ponekad oslobađaju.

S engleskog prevela Venita Popovič

Documents

Velik kao Ritz - Adam Gopnik