STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST

2005

2

UDBENICI VISOKE KOLE ZA TURISTIKI MENADMENT U

IBENIKU

MANUALIA COLLEGII STUDIORUM SIBENICENSIUM

3

Copyright 2005 Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku

ISBN 953-6781-17-4

4

VISOKA KOLA ZA TURISTIKI MENADMENT U IBENIKU

Dr. sc. Stipe Belak

UVOD U ZNANOST

ibenik, 2005

5

Prof. dr. sc. STIPE BELAK UVOD U ZNANOST Nakladnik: Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku Za nakladnika: Prof. dr. sc. Ratko Dobre Recenzenti: Prof. dr. sc. Mirko Jaki Prof. dr. sc. Hrvoje Barievi Prof. dr. sc. Velimir Topolovec Prof. dr. sc. Ratko Dobre Lektura i korektura: Branka Belak Grafiki urednik: Jurica Matoin Tisak: XXXXXXXXXXXXXXXXXXXX Udbenik odobrilo Povjerenstvo za izdavaku djelatnost Visoke kole za turistiki menadment u ibeniku UDK 001.89 BELAK, Stipe Uvod u znanost / Stipe Belak Udbenici Visoke kole za turistiki menadment u ibeniku Manualia Collegii Studiorum Sibenicensium ISBN 953-6781-17-4 ISBN 953-6781-17-4

6

Sadraj:

Predgovor 7

O znanosti 11

Povijesni razvoj znanosti 25

Znanost o znanosti 38

Kategorije znanstvene logike 48

Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraivanja 68

Publikacije, znanstvena i struna djela 100

Organizacija znanstvenog istraivanja 113

Pisanje znanstvenog rada 125

Prilozi 137

Bibliografija 188

Kazalo 193

7

PREDGOVOR

Ova knjiga, udbenik, sastoji se od tematskih cjelina, poglavlja, kroz koje je

vrlo saeto izloena kompleksna problematika prikaza definicija znanosti,

povijesti znanosti, razvoja znanosti, kategorija znanstvene logike, ope

znanstvene metode, metoda znanstvenog istraivanja, znanstvenih i drugih

publikacija, planiranje i organizacija znanstvenog istraivanja te metoda

pisanja znanstvenih radova. Prikaz ovako kompleksne problematike dodatno

je otean nastojanjem da se svaki pojam ili definiciju utemelji u znanstvenoj

i filozofijskoj literaturi to je nuno donijelo, u prvim poglavljima veliki

broj pozivnih biljeaka - fusnota. U pisanju ovog udbenika, kao tematski

okvir, koritena su dva izvrsna sveuilina udbenika, noviji "Metodologija i

tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela", autora Ratka Zelenike, u

nakladi Ekonomskog fakulteta u Rijeci Rijeka 2000. i neto stariji udbenik

"Osnove znanstvenog i strunog rada" autora Miroslava ugaja, u nakladi

"Zagreb", Samobor 1989. Oba udbenika mogu se preporuiti svima koji

ele produbiti svoje znanje iz podruja znanosti, znanstvenog i strunog

8

rada. Za dio pozivnih biljeki, fusnota, koriten je "Filozofijski rjenik"

Aloisa Haldera, Naklade Juri, Zagreb 2002. u prijevodu Ante Sesara i

"Filozofijski rjenik" urednika Vladimira Filipovia, Matice Hrvatske,

Zagreb 1965.

Prva tematska cjelina, poglavlje, "O znanosti" donosi pogled na poetak

ljudske djelatnosti koja je u kasnijem razvoju derivirala znanost, temeljne

definicije znanosti, znanstvene discipline, znanstvene doktrine, odnosa i

relacije termina znanost i nauka, obiljeja statinosti i dinaminosti znanosti

i znanstvene discipline te odnosa filozofije i znanosti.

Poglavlje "Povijesni razvoj znanosti" utemeljuje povijest znanosti u prvim

primitivnim vjerovanjima, znanstvenim paradigmama, znanosti antike

(astronomija, matematika, fizika, biologija i medicina, politika, ekonomija,

povijest, pravo), znanosti starog vijeka (osnivanje biblioteka, kola,

sveuilita, medresa), znanosti renesanse, znanosti novog vijeka i modernoj

znanosti.

Tree poglavlje rada "Znanost o znanosti" izlae temelje znanstvene metode

(empirizam, racionalizam, skepticizam), uvjete, naine i izbor sredstava

verifikacije znanstvenih spoznaja i rezultata znanstvenih istraivanja,

povijesni razvoj posebne znanstvene discipline koja za svoj predmet ima

samu Znanost o znanosti.

Poglavlje "Kategorije znanstvene logike" donosi temeljne kategorije

formalne logike: pojam, sud, zakljuak, definiciju, diviziju, distinkciju,

deskripciju, eksplanaciju, predvianje (predskazivanje, prognoziranje), X,

dokaz i dokazivanje, verifikaciju, falsifikaciju, znanstveni problem,

hipotezu, teoriju, zakon i znanstvenu injenicu.

9

Poglavlje "Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraivanja" definira

elemente (korake) ope znanstvene metode kao strukture svih znanstvenih

podruja i polja (opaanje fenomena, definiranje znanstvenog problema,

istraivanje problema, postavljanje hipoteze, testiranje hipoteze,

eksperiment, razumijevanje fenomena), metode znanstvenog istraivanja

(induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze,

metoda apstrakcije, metoda konkretizacije, metoda generalizacije, metoda

specijalizacije, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja, metoda

klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, komparativna

metoda, statistika metoda, metoda uzoraka, matematika metoda, metoda

modeliranja, kibernetika metoda, eksperimentalna metoda, povijesna

metoda, genetika metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda,

metoda idealnih tipova, metoda brojenja, metoda mjerenja, delfi metoda).

Poglavlje "Publikacije, znanstvena i struna djela vrlo kratko definira sve

relevantne pojmove o publikacijama (primarne, sekundarne, tercijarne,

periodine), znanstvenim djelima (monografija, doktorska disertacija,

diplomski znanstveni rad, znanstveni lanak), znanstvenostruna djela

(udbenik, enciklopedija, leksikon, praktikum, rjenik, zbornik radova,

bibliografija, prirunik, ljetopis, znanstveni asopis, asopisi s indeksima

CC, SCI), struni radovi (struni lanak, prikaz, elaborat, ekspertiza, struni

izvjetaj, recenzija, vodi, referentne publikacije, standardi, anotacija,

apologija, diskusija, esej, interpretacija, kritika, polemika).

Poglavlje "Organizacija znanstvenog istraivanja" obrauje sve faze

planiranja i organizacije znanstvenog istraivanja kroz izbor teme (procjena

teme, metode procjene, procjena znanstvenog doprinosa istraivanja),

prikupljanje znanstvenih informacija (analiza znanstvenih radova, izrada

biljeaka), definiranje problema i postavljanje hipoteza, planiranje i

10

modeliranje eksperimenta, mjere sigurnosti, organizaciju rezultata i analizu

podataka, prikazivanje rezultata (tablice, grafovi).

U poglavlju "Pisanje znanstvenog rada" izloeni su strukturni dijelovi

znanstvenog rada (naslov, abstrakt, kljune rijei, uvod, materijal i metode,

rezultati, diskusija, zakljuak i znanstveni doprinos, zahvale, literatura,

biljeke o autorima), redoslijed pisanja rada. Preporuen je redoslijed

pisanja rada, pokazane najee grjeke u pisanju pojedinih dijelova rada i

teite sadraja dijelova rada.

U prilozima su prikazani primjeri preglednog rada, strunog rada, pregleda

plana istraivanja, popis znanstvenih podruja, znanstvenih polja,

znanstvenih grana, interdisciplinarnog znanstvenog podruja te umjetnikog

podruja, polja i grana.

11

O ZNANOSTI

Od samih poetaka svjesnih ljudskih nastojanja da razumije svijet koji ga

okruuje, da sazna vie o stvarnosti koja ga okruuje, na poetku iz straha

od nepoznatog i stalne pogibli, iz potrebe pukog preivljavanja ljudi stjeu

razliita znanja, vjetine i vjerovanja. Kasnije, s ciljem predskazivanja i

prognoziranja pojave i razvoja buduih dogaanja, potom da se spozna

priroda1 i stee znanje2 o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za

odreenjem metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omoguili

1 priroda (lat. natura < nasci, postati, roditi se; gr. physis), sveukupnost onoga to nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga to se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto tako i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno oznauje objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraivanja kao i objekt tehniko-praktinoga ovladavanja. 2 znanje (jezino srodno s gr. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome podrijetlu, 'znati' znai neto "to se ve vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti upuen u ophoenje njome). Znanje moe razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazonosti sadraja neke stvari u spoznajuem duhu, dotino (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko postizanja toga znanja jest znanost.

12

stjecanje istinitoga znanja. Odreivanje pojma znanosti3, i sadraja znanosti

kao temeljnog epistemolokog4 pojma, te ope znanstvene metode i

razliitih metoda znanstvenog istraivanja, rezultiralo je mnogim

definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamiljen kao diskusija o

razliitim definicijama znanosti, njihovom povijesnom i filozofskom

utemeljenju, kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu, mogue je

dati opu definiciju znanosti, znanstvene discipline (nauke) i znanstvene

doktrine (nauka). Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na

znanstvenoj metodi5. U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje

sadran je i pojam postojeeg, prije steenog i sistematiziranog znanja koje

je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti (traganje za istinitou znanja) te

stoga pojam znanosti ukljuuje i znai i cjelokupno steeno znanja. Osim

3 znanost (gr. episteme; lat. scientia). Openito, pronicanje u razlone sveze nekoga premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrtava u odreeno stvarno podruje te koje upravo na tome predmetu eli spoznati utemeljujui sklop toga cijeloga podruja istraivanja. b) Znanost je nain postupanja (metoda) s navlastitou dotinoga ogranienoga stvarnoga podruja, nain kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje, uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razlonim svezama u stvarnim podrujima koja se pod odreenim vidovima (aspektima ili prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezultat, naime sklop istinitih ili pak sklop onih koje se dri istinitima i vjerojatnima reenica o temeljnim sponama meu predmetnim pojavama nekoga podruja. Utemeljujui sklop u novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao relacijski odnos izmeu uzroka i uinka u prirodnim pojavama, odnos koji se moe matematiki kvantitativno formulirati te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti (objanjenje) i na kojega se one mogu svesti, doim u duhovnim znanostima taj relacijski odnos slovi kao znaenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovno-povijesne pojave trebaju razumjeti. 4 epistemologija (gr. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti. 5 metoda (gr. methodos, put prema neemu), openito odreeni postupak za postizanje nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (razliitih prirodnih, duhovnih, drutvenih znanosti itd.) odreene su dotinim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga podruja. Time su definirani temeljni pojmovi i naela neke znanosti kao i sveukupnost propisanih postupaka ukljuujui i provjeru same teorije. U posve openitome smislu treba razlikovati izmeu indukcije i dedukcije. Obje su, glede njihova utemeljenja i dometa, tema spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokuaj reduciranja mnotva metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proirenja, nego do suavanja mogunosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom metoda (usp. interdisciplinarnost).

13

ove definicije znanosti postoji bezbroj drugih razliitih definicija znanosti

pa bi samo nabrajanje poznatih definicija sanjihovim obrazloenjima trailo

jednu posebnu knjigu.

Pojam6 znanosti, prema navedenoj definiciji, oznaava znanost kao skup

svih steenih znanja, metoda tehnika, sustava miljenja i pojedinih pravaca

istraivanja u cjelini znanosti. Tako se znanost moe podijeliti, prema

pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji

su usmjereni prema istraivanju pojedinih pojavnih segmenata te iste

stvarnosti. Sam termin znanost dugo je dio hrvatskoga jezika, temelji se na

sutinskoj osnovi pojma znanosti a to je znanje, te iako mnogi autori

smatraju termin znanost prijevodom zapadnih izvora (lat. scientia; gr.

episteme; eng. science), prije e to biti izvorna hrvatska rije koja opisuje

podruje ljudske djelatnosti i interesa, a nastala primjenom izraza znanje iz

svakodnevnog ivota. Prema terminu znanost koji oznaava ukupnost

znanja i metoda, pojedini dijelovi sveukupne znanosti mogli bi se nazvati

znanstvene discipline. Osim termina znanost u hrvatskom jeziku javlja se

izraz nauka, vjerojatno porijeklom iz ruskog jezika. Izgleda da nije lako

sutinski diferencirati7 pojam znanost od pojma nauka, ako je to uope

mogue a pitanje je da li je to uope potrebno. Nepotrebnost svake rasprave

o istom ili razliitom znaenju pojmova znanost i nauka je oita. U

hrvatskom jeziku cjelokupnu ljudsku djelatnost stjecanja istinitog

znanstvenog znanja, sistematiziranja znanstvenog znanja i provjeravanja

znanja zovemo znanost te je apsurdno8 traiti distinkciju s terminom nauka,

6 pojam predodba o neemu opem, naime, tako to se time predouje ono to je zajedniko za vie stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predoivanja i prikazivanja. 7 diferencija (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, razliitost. Protupojam identitetu. 8 apsurdno (lat. absurdum, besmisleno, proturjeno). Dovesti "ad absurdum", privesti besmislici.

14

kao to bi to bilo besmisleno uiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost

iz drugih jezika. Ipak, iz znatielje, razmotrimo relacije pojmova znanost i

nauka. Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, sutinu

pojma definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti9

znanja. Korijen termina nauka, prema znaenju u hrvatskom jeziku, za

razliku od znanosti, ne ini znanje nego uenje to je jednako zamjetno i

kod pojma nauk. Unato ovoj razlici sutine pojmova znanost i nauka,

zajedniki temelj moemo nai u interpretaciji10 znanosti kao uenju o

prirodi koritenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, ime

stvarno izjednaavamo traganje za znanjem i uenje o prirodi. Problem,11

koji je znatno vaniji za znanost od distinkcije termina znanost od termina

nauka, je relacija izmeu znanosti, znanstvene discipline i znanstvene

doktrine.

Utemeljenje znanosti lei u znanstvenoj metodi kao nainu i putu za

stjecanja istinitog znanja te znanstvenom miljenju kao elementima

spoznaje12 (to ukljuuje dinamiki13 proces definiranja znanja,

9 istina (gr. aletheia; lat. veritas), U najopenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski govor koji razotkriva neto, i to na nain kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari). Istina je takoer obiljeje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se oituje: to neto u biti jest te kako je njegovo stvarno stanje. 10 interpretacija (lat. inerpretari, objasniti, tumaiti; gr. hermeneuein), izlaganje koje vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih djela u kojima se oituje ljudsko-povijesni ivot. 11 problem (gr. problema, neto to je priloeno, baeno), pojam koji izvorno spada u vojnu i geometrijsku jezinu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva ope znaenje nekoga zadatka, posebice znaenje nekoga jo nerijeenoga i tekoga znanstvenoga pitanja. 12 spoznaja identifikacija posebice neega osjetilno danoga pojedinanoga s njegovim opim znaenjem (usp. ope), te odreivanje toga znaenja daljnjim opim, karakteristinim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta miljenja koje gradi na iskustvu te koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi. 13 dinamiki u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrjeno, upotrebljavano u smislu neega promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moi

15

sistematiziranja znanja i provjeru znanja kao najvaniju oznaku

dinamikog14 karaktera znanosti,). Kod pojma znanstvene discipline

utemeljenje znanstvenog je u predmetu istraivanja koji je dio prirode i u

prihvaanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao

trajnoga provjerenog i u odreenom trenutku istinitoga (potvrenog) znanja.

Stoga je znanstvena disciplina odreena predmetom istraivanja i

metodolokom osnovom istraivanja. Odreenje nekog posebnog predmeta

znanstvenog istraivanja i metodologije istraivanja, na koje presudno

utjee sam predmet istraivanja, svakako znai da je odreenje predmeta i

metoda od vrijednosti u nekom vremenskom periodu, odnosno da predmet

znanstvene discipline i metode traju neko vrijeme. Istraivanjem predmeta

znanstvene discipline predmet se moe, zbog novih znanstvenih spoznaja,

mijenjati to za posljedicu moe imati i primjenu novih metoda znanstvenog

istraivanja. To znai da znanstvenu disciplinu karakterizira manja

dinaminost promjene metodoloke i teorijske osnove nego znanost u

cjelini, ime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline znaajno

manji od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti15. Ovakav pristup

implicira znanstvene discipline kao manje promjenljivog dijela znanosti,

statinijeg dijela znanosti. Sukladno prethodnoj analizi16, znanstvena

14 dinamis (gr. dynamis, snaga, sila), mo i njezina mogunost (lat. potentia) za razliku od stvarnog djelovanja ili uina (gr. energeia; lat. actus, actualitas, rad, djelovanju sile). 15 znanstvenu disciplinu smatramo odreenom ako postoji predmet istraivanja, metode koje su primjerene i u upotrebi u istraivanju predmeta, rezultati prethodnih istraivanja, publikacije u kojima se objavljuju rezultati istraivanja, znanstveni skupovi i znanstvena drutva. Ove znaajke koje definiraju radi li se o posebnoj znanstvenoj disciplini ili ne znae postojanje trajne teorijske i metodoloke osnove, to istodobno znai smanjenu promjenljivost utemeljenja znanstvene discipline. 16 analiza (gr. analysis, razrjeenje; lat. resolutio, reductio), openito gledano, ralanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i filozofski analizom se smatra istraivanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; takoer istraivanje nekog pojma, suda ili zakljuka s obzirom na u tome sadrane pretpostavke, temeljne pojmove, naela i temeljne oblike zakljuka.

16

disciplina moe se definirati kao sustav znanja, postupaka i metoda kojima

se odreuje neko pojedinano podruje znanosti u znaenju organiziranog

skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Prema

ovoj definiciji pojam znanstvene discipline odgovara pojmu pojedinane

znanosti.

Znanstvena disciplina je sustavni17 skup znanja, metoda, procedura

(algoritama) i tehnika koji, u nekom vremenu i s dovoljnom pouzdanou,

smatramo istinitima. Po svom znaenju odgovara pojmu pojedinane

znanosti, jedne zaokruene cjeline18 dijela znanosti i dio je sveukupne

znanosti.

Osim pojma znanstvene discipline od interesa je definirati19 i pojam

znanstvene doktrine ili nauka. Slino kao i pojam nauke pojam nauk se

temelji na pojmu uenje, nauavanje. U svezi s definiranjem znanosti nauk

moemo definirati kao organizirani skup stavova, naina miljenja, metoda i

naina pristupa nekom odreenom znanstvenom problemu. Ovako

definirani pojam znanstvene doktrine ili nauka moemo smatrati dijelom

znanstvene discipline jer je utemeljenost skupa znanstvenih stavova samim

postupkom formiranja odreena kao neto prihvaeno, pouzdano, istinito i

preporuljivo u znanosti. Time je znanstvena doktrina koju jo moemo

17 sustav (sistem od gr. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je openito skupljanje neke viestrukosti u jednu cjelinu pri emu su svi "dijelovi" te cjeline ralanjeni tako da su razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak meusobno povezani pa djeluju kao cjelina. 18 cjelina (gr. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz mnonoga (njegovih dijelova) koje se ne nagomilavaju na sluajan nain, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinano bie kao i njegova osjetilno zamjedbena slika. 19 definicija (lat. definire, omeiti), odreenje nekoga pojma, a time i stvari koje se njime misli, navoenjem svih nunih oznaka kao i jednoga nadilazeega znaenjskoga polja, iz kojega ta obiljeja izdvajaju pojam, dotino, stvar.

17

definirati kao nauavanje, znanstvenu kolu (npr. filozofska kola) odreena

kao statiki dio neke znanstvene discipline.

Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, tehnika20

i naina miljenja na kojem je utemeljen neki pravac u znanosti ili neka

znanstvena kola.

Obiljeje dinaminosti ili statinosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Oito

je da je u samoj sutini znanosti dinaminost utemeljena u procesu potrage

za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Znaajka

definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaanja steenih znanja

prihvaenih kao istinitih s definiranom pouzdanou ini znanstvenu

disciplinu manje promjenljivom i time manje dinaminom usporeujui je

sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom i samoispitivanom znanou.

Potreba da se odreeno znanstveno podruje definira tako da ima znaajke

znanstvene discipline ili pojedinane znanosti, da se odredi, uredi 20 tehnika (gr. techne, struno znanje, umijee, vjetina, zanat; na latinski prevedeno kao ars, umjee). Pod tehnikom se openito shvaa cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih ivotnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i njezina ivotno-praktina vanost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s ovjekovim razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znai upuenost ovjeka u proizvoenje i u primjenu orua i potronih dobara. Techne je, prema tomu, u uskoj svezi s umjetniko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj nain, uz etiko-politiki, i djelatni nain znanja (praxis) te uz isti, misaono-motrei nain znanja (theoria) zasebna vrsta znanja kojom se ovjek, kao umom obdareno ivo bie, stvaralaki izgrauje u svijetu. Tako antika tehnika samu sebe shvaa u najirem smislu kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruem i djelima za razliku od "prirode" (physis) kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje postupaju na matematiki egzaktan nain, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam koji se moe procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do iznaaa automata koji upravljaju sami sobom, do iznaaa umjetnih sirovina te, konano, do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, elektrina i atomska energija). Znanstveno utemeljenje, tehnika konstrukcija i gospodarsko-industrijska proizvodnja udruuju se u sklop tehnikoga svijeta, koji zadire u sva podruja drutveno-kulturnoga ivota te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja proimlje i miljenje i djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u bioloko-antropolokome smislu tehniku shvaa openito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao produavanje ili kao nadomjetanje organa.

18

(kolokvijalno reeno, u svojim metodama i tehnikama zaokrui i

operacionalizira21) temelji se na tenji znanstvenoga podruja, prema

koncentraciji i usmjeravanju istraivanja prema cilju, (radi postizanja

potrebne dubine istraivanja, a time i ostvarivanje oekivane istinitosti

rezultata, istraivanja) s, danas sve eom, namjerom da se postignu, u

poslovnoj praksi22, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraivanja.

Potrebu postizanja dovoljne dubine istraivanja i posebno tenja da se

postignu praktino upotrebljivi rezultati znanstvenih istraivanja, dovela je

do znaajne segmentacije cjelokupne znanosti, pojave velikog broja

znanstvenih disciplina te do pojave pojedinanih rezultata znanstvenih

istraivanja koji mogu biti bitni i znaajni za ogranienu primjenu, ali mogu

ponekad biti sasvim irelevantni u odnosu na sveukupnu znanost, iako bi

svako novo znanje, uzimajui u obzir uvijek provjerljivost znanja i njegovu

relaciju sa sveukupnim znanjem, mogli smatrati doprinosom znanosti.

Proces fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje reeno

fragmentacije predmeta znanstvenog istraivanja fenomena23 prirode,

rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile

specijalizirane metode, doktrine, kole istraivanja, poglede na predmet

21 operacionalizam (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji potjee od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz odgovarajue eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan fizike prevladao i u empirijskoj psihologiji. S toga je gledita P. Lorenzen razvio operativnu logiku. 22 praksa (od gr. glagola prattein, djelovati, initi), djelovanje, svjesno djelatni ivot. Od Aristotela potjee podjela znanosti na teorijske (promatrajue), praktine (one koje su usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralatvo). Daljnja podjela praktinoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kuno) gospodarstvo) te politika (politiku, najue povezanu s etikom) poblie odreuje djelovanje na koje se misli pod praksom kao javno (drutveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela poiesis (techne, umijee, stvaralatvo) ubraja u praksu iz ega se onda razvija sve do danas uobiajeno sueljavanje izmeu teorije i prakse. 23 fenomen (gr. phainomenon, neto to se pokazuje), pojava, danost koja je posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.

19

istraivanja koji poinju gubiti temeljne znaajke znanosti i znanstvene

metode a sve vie postaju orijentirane efikasnom izvravanju strunih

poslova na jednom kvalitetno viem nivou postignutom primjenom

znanstveno-strunih metoda, postupaka i procedura.

Ovakav pristup definiranju znanosti mogao bi definirati stajalite da je samo

onaj heuristiki24 dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren

stjecanju znanstvenog znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktinoj

upotrebljivosti steenog znanja, ime je znanost cilj samoj sebi

(entelehija25), zapravo izvorna znanost (danas bi u modernoj znanstvenoj

terminologiji tu znanost uvjetno mogli nazvali fundamentalnom znanou),

dok bi cilju26 (definiranom kao neki praktino upotrebljivi znanstveni

rezultat) usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost.

Ovakav stav zapravo je prisutan ve i kod Aristotela.

On je cjelokupnu znanost podijelio na teorijske (promatrajue), praktine

(one koje su usmjerene na djelovanje) i stvaralake (poiesis, techne, koje su

usmjerene na stvaralatvo). Praktine znanosti podijelio je dalje na

analitike (phronesis, uvid, razmatranje), ekonomiju (oikonomia, kuno i

drugo gospodarstvo) i politiku s etikom (politeiai, javno drutveno

djelovanje). Problem pojave rezultata znanstvenog istraivanja koji bi

mogao biti, poslovno ili na drugi nain vrlo interesantan i upotrebljiv, ali

potpuno irelevantan znanosti kao cjelini (pa time i bitno ograniene 24 heuristika (gr. heuriskein, iznai), metoda posebice znanstvenoga pronalaenja i iznalaenja. Heuristika danas oznaava openito istraivake programe, modele i putove koji se, bez zajamenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje istine. 25 entelehija (gr. entelehia, neto to u sebi samome ima ispunjenje kao cilj -telos). 26 cilj (gr. telos; lat. finis), esto istoznano ili u srodnome znaenju upotrebljavani pojam s pojmom "svrha".

20

znanstvene vrijednosti), suvremena znanost nastoji otkloniti podjelom

takvog istraivakog rada na struni i znanstveni, ali i interdisciplinarnim27

pristupom znanstvenom istraivanju. Ovako definirani odnosi

fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih disciplina kao dijelova

sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i doktrina kao dijelova

znanosti, impliciraju28 pitanje primjene termina "znanost o znanosti".

Prihvatimo li samu znanost kao predmet znanstvenog istraivanja, nain na

koji moemo pristupiti stjecanju znanja ukljuuje neke definirane metode i

tehnike prikupljanja podataka, opaanja pojava u prirodi, razvijene naine

obrade tako steenih podataka, utvrivanje istinitosti zakljuaka,

ostvarivanje mogunosti ponovljivosti fenomena i provjerljivosti steenih

znanja, oito je da govorimo o posebnoj znanstvenoj disciplini, nauci o

znanosti. Znanstvenu disciplinu koja prouava samu znanost moemo

nazvati Teorija znanosti29 ili Znanstvena metoda. Kada znanstveno znanje

27 interdisciplinarnost (lat. inter, meu, izmeu; disciplina, znanstveno podruje), oznauje suradnju vie znanosti razliitih teorijskih temelja te razliitih perspektiva pristupa zajednikim predmetnim poljima. Nunost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz pojaanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i drutvenih znanosti te iz rastue nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz isprepletenosti svih ivotnih podruja, isprepletenosti koja se pojedinano zrcali i u kompleksnosti stvarnoga djelovanja. 28 implikacija (lat. implicatio, isprepletenost, uvuenost u neto), ukljuenost nekoga stvarnoga sadraja ili neke misli u neto drugo. Suprotnost eksplikacija, raspletanje. 29 teorija znanosti refleksija i analiza zasad (temeljni pojmovi, naela (aksiomi), temeljne pretpostavke (nune, doputene i nedoputene pretpostavke)) pri zadobivanju znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na razliitost odnosa znanosti prema iskustvu te s obzirom na razliitost njihova shvaanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice, matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano razgraniavanje i odreivanje njihovih predmetnih podruja i metoda kao i njihovih metodologijskih slinosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim disciplinama). Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona znanstveno znanje promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja.

21

analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija znanosti postaje

filozofijom30 znanosti.

Znanost i filozofija Predmet filozofije mijenjao se kroz povijest te nije

mogue nai jedinstvenu definiciju filozofije s kojom bi se, veina, ako ve

ne i svi filozofi suglasili. Filozofi su razliito odreivali predmet i pojavu

filozofije. Ipak, mogue je, u nekoliko definicija odrediti, dovoljno

openito, filozofiju kao nazor o svijetu, kao miljenje o bitku, svijetu i istini.

Filozofija gradi sliku svijeta kao izraz nastojanja uma i miljenja da spozna

cjelinu, odnosno ono najopenitije, da stekne ope znanje o cjelini onoga to

jest, fokusira se na ovjeka, na pitanja o razlozima i svrhama njegovog

postojanja, na pitanja o smislu ivota, na pitanja o temeljnim vrijednostima

koje odreuju ljudsko djelovanje. Filozofija traga za smislom, kao ivotna

mudrost ona je ocjena ivota i voditeljica ivota. Filozofija i znanost idu, u

principu, zajedno iz vie razloga. I filozofija i znanost imaju isti psiholoki

korijen, znanosti, u smislu znanstvenih disciplina povijesno su nastale

odvajanjem podruja znanja od filozofije, filozofija kao potraga za smislom

i danas je neophodna za razvoj znanosti usmjeravajui taj razvoj i dajui mu

smisao. Zajedniki psiholoki korijen filozofije i znanosti je u ljudskoj

znatielji koja predstavlja odraz potrebe za stjecanjem znanja, za znanjem,

znatielja je trajan pokreta koji potie nove ideje, aktivnosti, razmiljanja i

postupke.

U najranijoj fazi razvoja ljudske misli javilo se svojevrsno jedinstvo svih

vrsta drutvene svijesti u okvirima poetnih religija. One su sadravale,

osim religiozno fantastinih predodbi o svijetu, i cjelokupnu filozofiju i sva

znanja to su ih stari narodi imali o prirodi koja ih okruuje. U vrijeme 30 filozofija (gr. philosophia, mudroslovlje), doslovno znaenje "ljubav prema mudrosti" dolazi od grke rijei philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos, mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)).

22

jonskih filozofa (Tales, Anaksimen 7. - 6. stoljee p.n.e.) filozofija naputa

okvire religije i poinju se javljati cjelovita filozofska shvaanja i sustavi.

Od doba aleksandrijske kole (4. 3. stoljee p.n.e.) dolazi do odvajanja

prirodnih znanosti (matematike, astronomija, fizika) od filozofije. Proces

odvajanja nastavljen je formiranjem posebnih znanosti, znanstvenih

disciplina, a poglavito podjelom na prirodne i drutvene znanosti u 18.

stoljeu.

U suvremenim znanostima, znanstvenim disciplinama, povezanost znanosti

i filozofije ini se, i prihvaena je, loginom u okviru drutvenih i

humanistikih znanosti, dok se u prirodnim znanostima ee otklanja

znanost od filozofije pri emu se odmah pojavljuje problem smisla, etinosti

i znanstvenosti prirodoznanstvenih istraivanja. Pitanje smisla u

znanstvenom istraivanju posebno do izraaja dolazi u situaciji ubrzane

fragmentacije znanosti (pojavom sve veeg broja znanstvenih disciplina,

danas ve nekoliko tisua vie ili manje samostalnih znanstvenih disciplina)

te problemom relacije rezultata znanstvenih istraivanja i njihove

relevantnosti sa cjelinom znanja. Problem fragmentiranosti znanosti svoje

parcijalno rjeenje nalazi u razliitim interdisciplinarnim znanostima, ali

nikakva interdisciplinarnost (ma kako sloena i cjelovita moe biti) ne moe

ostvariti smislenu sintezu cjelokupne znanosti, kao nove kvalitete znanosti,

osim filozofije koja se bavi sintezom znanja u cjelini.

Filozofijska sinteza, kao svoj predmet, daje odgovor na pitanje na kakav

nain je ono, ime se u pojedinim znanstvenim disciplinama ili

interdisciplinarnim istraivanjima bavimo, dio cjeline. Svim posebnim

znanostima filozofija daje ope metode znanstvene spoznaje, pokazuje

pristup istraivanju pojava i daje opu teoriju spoznaje pojava. Pojedinane

znanstvene discipline filozofiji daju potrebnu osnovu znanja za filozofijske

generalizacije, za odreivanje metoda u teoriji spoznaje. Filozofija se tako

23

bavi problemima koji mogu nastati ili koji nastaju razvojem znanosti pri

emu je u suvremenom svijetu posebno akutan problem znanstvene etike,

bioetike i etike znanstvenih istraivanja. Odnos filozofije i znanosti moe se

nai ve kod Platona koji je filozofa nazvao sinoptikusom, onim koji stvara

sveobuhvatni pogled, iz ega se javlja, prema Platonu, cilj filozofije da

pokae svijet kao cjelinu, smisao ljudskoga postojanja i djelovanja te

definira ope zakone koji djeluju u svim oblicima miljenja.

Da bi definirali relaciju znanosti i filozofije potrebno je ukazati na temeljne

granice znanosti kao izraz onoga to znanost nije i ne moe biti ako zadri

kao temeljni uvjet stjecanje znanja primjenom znanstvene metode.

Znanstvena spoznaja nije spoznaja bitka niti cjeline, ona je

partikularna i usmjerena na predmet znanstvene spoznaje

primjenom elemenata znanstvene metode.

Znanstvena spoznaja ne moe odrediti ciljeve ivota i ne postavlja

nikakve sustave vrijednosti.

Znanost i rezultati znanstvenih istraivanja ne mogu dati odgovore

na pitanja o vlastitom smislu. O znanosti i filozofiji K. Jaspers

navodi: "Tko je u znanosti traio osnovu svog ivota, snisao svojih

postupaka, sam bitak, morao se razoarati."

Osim onoga to odvaja znanost od filozofije mogue je nai, i objektivno

postoji, i sadraj koji integrira znanost i filozofiju, ne kao cjelinu, ve kao

komplementarna podruja ljudske djelatnosti, ili u terminima teorije

sustava, u funkciji sinergijski povezanih cjelina. Jasnoa filozofije temelj je

za postojanje i jasnou znanosti. Bez filozofije znanost ne moe odrediti

svoj sveukupni smisao. Pojedinane znanosti i znanstvene discipline

24

istraivanjem daju i injenino znanje o pojavama, i tek se tako moe stei

jasno znanje (u odreenom vremenu i s nekom pouzdanou) dajui time

filozofiji relaciju izmeu opeg i cjeline kojom se ona bavi i posebnih

znanja o posebnome ime se bavi znanost.

Filozofsko miljenje nuno mora prihvatiti znanstveni nain miljenja kao

sredstvo razlikovanja spoznaje sa spoznajom o putu koji je do spoznaje

doveo i spoznaje sa spoznajom o granicama u kojima ona vrijedi, kao

neto to se nuno zna.

25

POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI

Poetke znanosti ne nalazimo opisane u spisima starih civilizacija. Ipak,

znanost je vjerojatno zapoela neposrednim osjetilnim iskustvom i dola do

svjesne spoznaje prirode i aktivnog odnosa prema stvarnosti, to znai

promatrati, uopavati, spoznati stvarnost i mijenjati je. Ve i u prvim

poetcima shvaanja javljaju se prve primitivne pretpostavke, prve hipoteze,

prve primitivne (?) analize i zakljuivanje. Iako primitivne one ipak znae

poetak sustavnog razmiljanja pa time i stjecanja znanja, znanosti. Razvoj

znanosti najbolje je vidljiv iz usporedbe doprinosa znanosti razliitih

perioda ljudske povijesti o kojoj imamo relevantnih podataka. Pokazuje se

da razvoj znanosti nikako nije ravnomjeran, niti se napredak znanosti moe

opisati na nain da obuhvati cjelokupnu povijest. Znanost se razvijala

skokovito, diskontinuirano, kroz znanstvene revolucije koje su se temeljile

na svojim paradigmama i time donosile izmjene postojeih paradigmi31.

31 paradigma (gr. paradeigma, uzor, uzorak). Paradigma je pojam koji je prema polazitima G. Ch. Lichtenberga, a osobito prema kasnoj Wittgensteinovoj filozofiji u znanstvenu povijest uveo T. S. Kuhn. Taj pojam kae: a) znanost je uvijek voena

26

Znanost antike

Astronomija Sumerska, egipatska, kineska i grka promatranja i prorauni,

prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti,

astronomije. Astronomija se razvila iz praktinih potreba, ureenje

kalendara, odreivanje tonog vremena, tonog poloaja, orijentacija pri

putovanju. Poetci istraivanja astronomije pripadaju najstarijim narodima

Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni

su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je

priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca odreena je vremenska

jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do

drugog), promatranjem je zakljueno da dvanaest ovakvih mjeseci ini

jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali seu do

2857. p.n.e.32) ostali su nedostupni zbog spaljivanja znanstvenih

dokumenata na zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. p.n.e.). Antiki Grci

sustavno su prouavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624

547. godine p.n.e.), predstavlja poetak filozofskog promatranja prirode,

poetak spoznaje opeg u prirodi. Prvi je izraunao i predvidio pomrinu

Sunca 585 godine p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580.

500. godine p.n.e.) je prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel

(384.322. godine p.n.e.) za to pruio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko

350. godine p.n.e.) nasluivao je da se Zemlja okree oko svoje osi. Aristarh

(280. godine p.n.e.) je bio uvjeren da je Sunce vee od Zemlje. Razvio je

teoriju o Suncu kao sreditu oko kojeg se kreu nebeska tijela. Pronaao je i

metodu za izraunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3.

stoljee p.n.e.) se smatra ocem astronomije. Uoio je pojavu ekvinocija, dotinom temeljnom predodbom njezina podruja predmeta, b) otkrie pojava koje se ne uklapaju u tu sliku (anomalije) iznuuje stvaranje jedne nove paradigme, c) povijest znanosti ne protjee kontinuirano, nego diskontinuirano kroz "znanstvene revolucije" ("izmjena paradigmi"). 32 p.n.e. prije nove ere, prije Krista, BC

27

izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. Uenik Aleksandrijske kole,

Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a Ptolomej (2. stoljee p.n.e.) je skupio

sve dotadanje astronomsko znanje u svojoj uvenoj knjizi Almagest.

Matematika Prve zaetke matematike nalazimo u brojenju, pojmu prirodnog

broja, stvaranju naziva i znakova za brojenje i elementarnom raunanju s

tako odreenim brojevima. Babilonija je mjesto poetaka matematike te je

razvijen heksagezimalni sustav. Brojevi to ih nazivamo arapskim

upotrebljavali su se u Indiji ve oko 2500 godine p.n.e.i bili su u upotrebi u

trgovini i poreznom sustavu, za viu matematiku i astronomiju, a

omoguavali su raunanje prema decimalnom (dekadskom) sustavu.

Geometrija kao sustav ima korijen u premjeravanju zemljita koje su

obavljali stari Egipani poslije redovnih godinjih poplava Nila. Prva

matematika znanja bila su u funkciji svakodnevne prakse.

Od Grka i potjee naziv geometrija (gea zemlja i metrein mjeriti). Oni su

matematiku razvili kao znanost. Pitagora (oko 580.500. godine p.n.e.)

primjenjuje logiku u geometriji (Pitagorin teorem). Pitagora i pitagorejci

uveli su broj kao sutinu svega to postoji. Matematika koju je osnovao

imala je strogo znanstvene temelje. Ljudsko tijelo je uzeto kao izraz

harmonije te je na osnovi te misli kipar Poliklet iz Arga pokuao sastaviti

kanon o proporcijama ljudskog tijela. Pitagorejci su poznavali i

matematiku podlogu glazbe. Platon (427.347. godine p.n.e.) se bavio

prouavanjem logikih zakona geometrije. Znanost o proporcijama razvio je

Eudokso. Demokrit je, polazei od svog atomizma, postavio metodu

ekshaustije koju je dalje razvio Arhimed rijeivi s pomou nje itav niz

problema koji se danas rjeavaju integralnim raunom. Najvii su usponi u

razvitku grke matematike radovi Euklida, Arhimeda i Apolonija iz Perga.

28

Euklid (330.275. godine p.n.e.) je napisao djelo "Elementi matematike".

To je njegovo najvee djelo i ujedno najvee matematiko-geometrijsko

djelo starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287.

212. godine p.n.e.) usavrio je mjerenje kugle, valjka i stoca. Metodom

aproksimacije odredio je broj . Apolonije iz Perga (262.190. godine

p.n.e.) poznat je po teoriji presjeka stoca. Eratosten (275.194. godine

p.n.e.) je otkrio Eratostenovo sito koje je bilo jedini nain odreivanja prim-

brojeva u tijeku dvaju slijedeih tisuljea, izraunao je opseg Zemlje s

iznenaujuom tonou, izmjerio je meridijan, priblino tono odredio je

nagib, enklitiku zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome duinu dana.

Eratosten, Heron i Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki

grki matematiari. Ptolomej (2. stoljee p.n.e.) upotrebljava stupnjeve i

minute pri mjerenju, razvio je sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja

sredite svemira (geocentrizam). Izraunao je vrijednost broja . Heron (1.

stoljee p.n.e.) je dao formulu za odreivanje povrine trokuta kada su

poznate sve tri stranice. Diofant (oko 250. godine p.n.e.) iz Aleksandrije,

zapravo je jedini grki algebriar. On je rjeavao jednadbe prvog, drugog i

treeg stupnja i nejednadbe.

Fizika Tenju za spoznajom, za znanjem neovisno o praktinim potrebama,

od ega i na koji nain je izgraen ovaj svijet predstavlja temeljno pitanje

koje su postavljali stari Grci. Poeli su razmiljati o sastavu materije.

Empedoklo (450. godine p.n.e.) smatra da postoje etiri prva elementa:

zemlja, voda, zrak i vatra. Leukip (oko 450. godine p.n.e.) i Demokrit (oko

460.370. godine p.n.e.) razvili su dalje ovo shvaanje i dali su svijetu

teoriju atoma. Zanimalo ih je da li materija, ako se postepeno sve dalje

dijeli, zadrava svoja karakteristina svojstva. Prema Demokritu, atomi su

mnogobrojni po obimu i obliku, ali su jedinstveni po supstituciji. Leukip i

Demokrit su bili skloniji spekulaciji nego promatranju. Zato je Aristotel

(oko 340. godine p.n.e.), koji je polazio od drugih spekulacijom stvorenih

29

ideja, uspio atomsku teoriju kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287.

212. godine p.n.e.) postavio je prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu

i provjerene eksperimentom. Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri

injenica eksperimentom imao je veliki utjecaj na fiziare renesanse.

Biologija i medicina Biologija je jedinstvena znanost kat'oxochen o ivotu i

ivim biima (prema grkom ho bios - ivot). Biologija istrauje razliite

oblike i pojave ivota, uvjeta i zakona ivota po kojima se ivot zbiva i tee

kao i uzroke koje ivot uvjetuje u uzrokuje. Poetci medicine vezani su iz

prve bioloke spoznaje to ih je ovjek stjecao kod klanja ivotinja i

balzamiranja ljudi. Tako je medicina, s jedne strane, imala svoj izvor u

iskustvu, a s druge strane u magiji. Oko 500. godine p.n.e. Alkmeon iz

Krotona prvi je opisao optiki ivac i Eustahijevu cijev. Najznamenitiji

grki lijenik, otac medicine, bio je Hipokrat (470.377. godine p.n.e.). U

svojim djelima on prekida s mitologijom, unosi u medicinu etike kriterije,

izvrsno opisuje bolesti i smatra da su one prouzrokovane neskladom omjera

tjelesnih sokova.

Oko 300. god. p.n.e. poela je rad anatomska kola pod Herofilom i

njegovim uenikom Erasistratom. Aristotel (384.322. godine p.n.e.)

ostavio je tone i raznovrsne opise oko 500 ivotinja i postavio prvu

znanstvenu sistematizaciju, razvrstavi sve ive organizme u "uzlazni red".

On je unutar prirodne znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o

ivotinjama (Perita zoa historiai), znanost o ivotinjama (zoologiju).

Aristotel je ostao nenadmaen u bogatstvu opaanog gradiva sve do 16.

stoljea, u sistematskoj obradi sve do Carla von Linnea, a do naih dana

jedva nadmaiv s obzirom na filozofsku osnovu principa biologije, jer u

istoj potpunosti nikad poslije nije tako provedena namjera prikazati

biologiju kao dio sveukupne znanosti o ivotu.

30

Voenje Aristotelove kole u Ateni nastavio je njegov uenik Teofrast

(372.288. godine p.n.e.). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike.

Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i

diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje razliitih vrsta (species) istog roda

pomou kljua botanikog odreenja. Vidovita nasluivanja o porijeklu

ivota i o promjenljivosti ivih bia nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija

(96. 55. godine p.n.e.). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod

Galenom (129. 200. godine), grkim lijenikom koji je radio u Rimu. Tek

u 16. stoljeu Andreas Vesalius (1514. 1564.) je dokazao neispravnost

galenske anatomije.

Politika Po svemu sudei najstarija drutvena znanost, znanost o pojavama

koje se odnose na zajedniku djelatnost ljudi, bila je politika. Grci politiku

temeljito prouavaju. Osobito se bave pitanjima vezanim uz grad, dravu

(polis). Sofisti su bili prvi profesionalci u pouavanju, pravi prosvjetitelji

Grke. Oni su prvi pouavali u politikim znanjima. Najugledniji je sofist

bio Protagora (481.411. godine p.n.e.), zatim Gorgija (483.375. godine

p.n.e.). Sofisti su svoje uenike pouavali kako se s najveim utjecajem

moe djelovati na poslove u dravi. Najznaajnija djela iz podruja politike

su Platonova Politeiai (Drava) i Nomoi (Zakoni), te Aristotelova Politeiai

(Politika). Platon se smatra utemeljiteljem filozofije politike. Dok Platon

postavlja apstraktno pitanje: Koja je najbolja drava?, Aristotel (384. 322.

godine p.n.e.) sa svojim suradnicima sakuplja dravna ureenja 158 malih

grih dravica da bi ih mogao povijesno-usporedno promatrati i istraivati.

ovjek je po prirodi "politiko bie" (zoon politikon, bie zajednice,

drutveno bie), te svoju bit moe ozbiljiti tek u politikoj zajednici ili

dravi.

Ekonomija Grci analiziraju ekonomske pojave. Meutim, ekonomska

raspravljanja imala su kod Grka manju vanost neko politika. I upravljanje

31

domainstvom oni su smatrali vanim, ali se Grcima uvijek inilo da su

poslovi stjecanja poslovi koji stoje na niem stupnju vrijednosti nego

politika. Prvo znaajno pisano djelo iz podruja ekonomije je uputa kako

treba upravljati kuom. To se djelo zove Erga kai hemerai (Poslovi i dani), a

napisao ga je grki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont (oko 430.354.

godine p.n.e.) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem naglaava prednost

podjele rada u gospodarstvu te smatra da je poljoprivreda majka i

hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja o utjecaju ponude i

potranje i o zakonitostima opadanja prinosa.

Platon (427.347. godine p.n.e.) raspravlja o ulozi novca kao sredstva

zajednike zamjene meusobno nemjerljivih roba, pravila monetarne

politike, nesklonost prema upotrebi zlata i srebra i stava da je vrijednost

novca neovisna o materijalu od kojeg je napravljen. Aristotel razlikuje

prometnu od uporabne vrijednosti, novac kao prometno sredstvo od novca

kao blaga. Razmatra i sluaj monopola koji je definirao kao trni poloaj

jednog prodavaa i osuuje ga kao "nepravednog". Grci su mijeali zaetke

ekonomske analize sa svojom opom filozofijom drave i drutva i rijetko

su tretirali ekonomske teme same za sebe. To moda objanjava injenicu

da je njihovo dostignue u tom podruju skromnije u odnosu na druga

podruja.

Povijest Smisao za prouavanje povijesti imali su istoni narodi. Hebreji sa

svojom poznatom Biblijom. Biblijske knjige pisali su razni autori vie od

tisuu godina (13. stoljee 2. stoljee p.n.e.). U njima su, uz izraze

umjetnikog nadahnua, nali mjesta povijesni elementi, narodna tradicija,

legende i mitovi. Cilj Biblije, koja pripada meu najvea dostignua

literature uope, je religiozna i moralna pouka. Ukljuujui sve izvjetaje

koje sadri, Biblija eli objasniti stanje ljudskog roda i u prehistorijskom

razdoblju. Menetho, helenizirani Egipanin, u treem stoljeu prije nae ere

32

sastavio je opiran prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom

stoljeu je Bersos, na temelju raspoloivih zapisa, pokuao pisati povijest

Babilona.

Grci poinju povijest pisati na kritiniji nain nego je ona pisana do tada.

Herodot (484.425. godine p.n.e.) je borbu Grka (Helena) s barbarima

opisao na temelju onoga to je vidio i uo. On je, dajui pregled svijeta u

kojem su se vodili perzijski ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih

tradicija, politikih i drutvenih ideja, pruio nainom pripovijedanja

velebno umjetniko djelo, a irinom njegova zahvata i istinitou dao je

nauni prinos od neprocjenjive vrijednosti za socijalne historiare,

antropologe i humaniste. U svojoj Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo

zemljopisnih podataka, povijest Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta.

Tukidid (460.396. godine p.n.e.) je najvei grki povjesniar. Napisao je

Povijest peloponeskog rata u osam knjiga koja je ostala nedovrena, a

prikazuje dogaaje do 411. godine p.n.e. U njoj postupa strogo kronoloki,

dijelei je tono po godinama, grupirajui grau i precizno opisujui

vojnika kretanja. Napisao je prvu kritiku povijest kojom eli itatelja, ne

samo zabaviti, ve i pouiti. Ksenofont (oko 430.354. godine p.n.e.), kao

povjesniar, nema onog zahvata politikih dogaaja, politike i narodnih

reakcija kao Tukidid. Njegovo djelo Hellenika (Helenska povijest) je na

neki nain nastavak Tukididove Povijesti peloponeskog rata do 362. god.

BC. Polibije (200. 120. godine p.n.e.) je grki pragmatiki povjesniar.

Napisao je Povijest svijeta (zapravo Povijest rimske drave) od 226. do 146.

godine p.n.e.. Istaknuti povjesniar iz rimskog doba je Livije (59.17.

godine p.n.e.).

Pravo Najstarije shvaanje porijekla prava je teokratsko. Babilonski kralj

Hamurabi prima svoje pisane zakone od boga Sunca, Mojsije ih prima od

33

Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. I Sokrat je u

bogovima gledao tvorce zakona. No, ve njegovi uenici Platon i Aristotel

znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. Mnoga Platonova

rjeenja nadilaze okvire i mogunosti onoga vremena te predstavljaju ciljeve

od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga zakonitost kao obrana od

zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju

sposobnosti, jednaki uvjeti i zajedniki odgoj djece, potpuna ravnopravnost

ena, ograniavanje krajnosti bogatstva i siromatva. Aristotelovo djelo

Politeiai sadravalo je 158 ustava za 158 drava, a meu njima i Atenski

ustav. On umjesto boanstva uvodi "prirodu" kao stvaralaki imbenik

prava. Pravi zamah pravo postie u Rimljana kod kojih je ono postalo

najvanijom drutvenom znanosti. Kod njih pravo vie vrijedi od politike i

filozofije, te je rimsko pravo primjer jednog sveobuhvatnoga pravnog

sustava.

Znanost starog vijeka

Poslije propasti helenistike kulture, znanstvene tekovine ipak nisu bile

posve izgubljene. Arapi su sauvali odreeni broj djela iz aleksandrijske

Biblioteke. Arapi povezuju grku i indijsku kulturu. Od Indijaca su preuzeli

brojeve. Indoeuropski narodi preuzeli su, pak, njihove brojeve, koji su danas

poznati pod nazivom "arapske brojke" (0, 1, ..., 9). Razvija se i alkemija,

koja predstavlja preteu moderne kemije. Najpoznatiji alkemist je bio Jabir

(oko 750. godine) koji je otkrio vie kemijskih reakcija i spojeva. Poznat je i

lijenik i filozof Avicenna (Ibn Sina Abu Ali) (980. 1037. godine). Zastoj

u razvoju znanstvene misli opaa se od pada Rima pa sve do Renesanse. U

10. stoljeu otvaraju se prve kole, a u 12. stoljeu sveuilita, to je vezano

uz aktivnost Crkve, odnosno uz teologiju i filozofiju. Jedna od najpoznatijih

pravnih kola bila je kola u Bologni, osnovana 1088. godine. Jedna od

najpoznatijih medicinskih kola je kola u talijanskom gradu Salernu, uz nju

se razvila i medicinska kola u Montpellieru.

34

Prvo sveuilite osnovano je u Bologni. Padova ima sveuilite od 1220.

godine. Od iste godine ujedinjene su sve parike kole u jednu koja se zvala

Universite. Sveuilite u Oxfordu osnovano je 1167. godine. Ve je 892.

godine Alfred Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i

u njemu visoku kolu. Zatim se osnivaju sveuilita ovim redom: Napulj

1224. godine, Toulouse (1229. godine, od pape potvreno 1233.),

Salamanka (1243.), Siena (1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla

(1346.), Prag (1347.), Krakov (1346.), Be (1365.). U Cambridgeu je kralj

Henrik III. 1231. godine osnovao "studium generale" po europskom uzoru.

Papa Ivan XXII. potvrdio ga je bulom 1318. godine Ve u Ateni i u

Aleksandriji postojale su kole. U Aleksandriji je kao kola radio Muzej.

U islamskom svijetu su bile medrese u kojima se osim vjerske obuke

izuavala i filozofija. Prva medresa osnovana je 1065. godine u Bagdadu

pod imenom Medresa Nizamiya. 1227. godine organizirana je i najslavnija

bagdadska kola Medresa Mustansiriya. Srednjovjekovna sveuilita imala

su znaajnu ulogu u drutvenom, znanstvenom i politikom ivotu. Sloboda

nauavanja kretala se u granicama ideologije katolike crkve, ipak su se

pojavile mnoge slobodoumne ideje i otkria. Relativno mnogo su se

prouavala Aristotelova djela. Glavni predstavnik aristotelizma u kranskoj

filozofiji bio je Toma Akvinski (1226.1274.). On je dokazivao da nema

sukoba izmeu znanosti i religiozne misli (skolastika33). Preko ovog

jedinstvenog sustava vladala je skolastika europskim miljenjem. Duns

Scotus (1265.1308.), kotski teolog i filozof, franjevac, u mnogim

filozofskim gledanjima protivnik je Tome Akvinskoga.

33 skolastika (gr. schole, kola; lat. scolasticus, uenjak), oznaka za filozofski i teoloki nain pouavanja koji je oblikovan u srednjovjekovnim kolama, potom, oznaka za nain razmiljanja koji je umnogome se orijentirajui prema Aristotelu grko antiko miljenje proslijedio u novi vijek.

35

Znanost renesanse

Poetak velikih promjena u nainu prouavanja svijeta vezan je za imena:

Leonardo da Vinci (1452.1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473.

1543.) i Andreas Vesalius (1514.1564.). Leonardo da Vinci je jedinstvena

pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije

rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova

rjeenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod prouavanja.

Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na

jedinstven logiki sustav i izgradivi (1543.) nov heliocentriki, potisnuo je

Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledita

ispravljajui mnoge Galenove pogreke. Jedna od najznaajnijih osoba toga

doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.1536.). Isticao se na svim

podrujima znanosti. Giordano Bruno (1548.1600.) predstavlja jednu od

najsvjetlijih linosti na elu povorke smionih duhova pri gaenju drutvene i

moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja.

Znanost novog vijeka i moderna znanost

Temeljna filozofska i znanstvena misao utemeljena je u to vrijeme na dvama

shvaanjima svijeta. Jedno je empirizam, a drugo racionalizam. Prema

empirizmu iskustvo odreuje smjer filozofske misli. Istrauju se nove

metode analize iskustva, eksperiment je najvanija metoda (G. Galilei, J.

Locke, G. Berkeley, F. Bacon, D. Hume). Galileo Gallilei (1564-1642.)

uvodi eksperimentalnu metodu i matematiko formuliranje eksperimentom

istraenih zakonitosti; postavlja principe moderne dinamike; potvruje

Kopernikov heliocentrini sustav. Isaac Newton (1642- 1727.) definira

zakon gravitacije, apsolutni i relativni proces i apsolutno vrijeme. Ruer

Bokovi (1711-1887.) bavi se matematikom, astronomijom, geodezijom,

filozofijom, arheologijom, svoju teoriju prirodne filozofije izloio je u djelu

"Philosophiae naturalis theoria". Nagli razvoj fizike izmeu ostalih donose

36

radovi G. Stokesa 81819.-1898., J. B. L Foulcaota 1819.-1868, R. W.

Bunsena (1811.-1898., G. R.. Kirckoffa, J. P. Joulea (1818.-1889.), J. J.

Thomsona (1856.- 1940.), W . C. Roendgena (854-1923.), Thbechqerela

(852-1908.), M. Sclodowska Curie (1867.-1934.), D. I. Mendeljeva (1834.-

1907.), E. L. Rutherforda (1871.-1937.), F. Scoddya (1877. 1965.), N.

Farady (1791.1867.), J. Clark Maxwell (1831.-1879.), M. Planck (1858.-

1947.), N. Bohr (1885. -1962.), A. Einstein (1879.-1955.). Znaajno je za

racionaliste (P. Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se,

osim svojim filozofskih uvjerenja, istiu i kao prirodoslovci, matematiari,

fiziari, biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je vana pojava

matematiara i tehniara. U polju biologije djeluju W. Harvey, (1578.-

1657), M. Malpghi, (1628.-1694.), R. Hook (1635.-1703.), A. V.

Leeuwenhoek (1632.-1723.), J. B. Lamarck (1744. 1829.), C. Darwin

(1809.-1882.), T . R. Malthus (1776.-1834.), G. Mendel (1822.- 1884.), T.

H. Morgan (1866. 1945.) U polju kemije R. Boyle (1627.- 1691), J. Black

(1728.-1799.), J. Briestley (1733.-1804.), A. L. Lavoisier (1743.-1794.), J.

Dalton, F. Wohler (1800.-1882.), A. Lebel (1847.-1930.),

Znanost novog vijeka intenzivno se razvija i kako u pogledu broja

znanstvenih istraivanja, rezultata znanstvenih istraivanja novih

znanstvenih disciplina da bi samo nabrajanje svih novih znanstvenih

disciplina bilo neprimjereno ovom tekstu. Primjereno je samo nabrojiti

samo one nove znanstvene discipline koje znaajno obiljeavaju znanost

naeg stoljea kao to su genetika, molekularna biologija, ekologija i zatita

okolia, prometne znanosti, komunikacijske znanosti, kozmologija,

kibernetika, informatika, raunalne znanosti, moderna farmakologija,

moderna medicina, organizacijske znanosti, znanosti upravljanja

(menadment). U 20. stoljeu naglo se razvijaju nove znanosti

antropologija, penologija, sociologija (Saint-Simon, A. Comte, K. Marks, H.

Spenser, V. Roscher, G. Schmoller, V. Sombart, M. Weber, F.

37

Oppenhejmer,), organizacija (F. Hofman, F. V. Tajlor, H. Fajol, M. Weber,

E. Mayo, F. J. Rojer Lizberger), teorija sistema i kibernetika (n. Wiener, L.

von Bertalanffy, A. Rapoport, A. Ackof, V. A. Aschby, C. Bernard),

informatika (sloenica francuskih rijei INFORmation i autoMATIQUE), u

anglosaksonskim zemljama poznata pod nazivom Computer Science.

Razvoj moderne znanosti omoguava da nau civilizaciju moemo nazvati

civilizacijom znanja a drutvo informacijskim drutvom i drutvom ljudskih

prava.

38

ZNANOST O ZNANOSTI

Znanost definiramo kao znanje i metodu za stjecanje pouzdanih znanja.

Proces stjecanja znanja u povijesti zapadne civilizacije nastao je kroz

suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome

(stvarnosti), empirijskog34 i racionalnog. Empirijski pristup temelji stjecanje

znanja jedino na osjetilno posredovanom iskustvu, zamjedbi35.

Racionalistiki pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu

realizaciju u miljenju. Ostajui samo na osjetilno posredovanom iskustvu

stvarnosti, bez apstrakcije36 i spoznajne moi miljenja, a uslijed beskrajne

34 empirija gr. (gr. empeiria), iskustvo. 35 zamjedba (gr. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (bie, predmet) ovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni nain u neposrednoj nazonosti, te nain na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao neto upitno), poznato. Zamjedba naelno nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo saimanje u smislenu cjelinu. 36 apstrakcija (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga nadpojedinanoga (opega) sadraja stvari iz pojedinanoga bia koje se treba pojmiti. Pri apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju vana obiljeja ("bitna", ona koja stvar presudno odreuju) i saimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati neto), dok se

39

mnoine oblika stvarnosti i postojanja, steena znanja svela bi se na

bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti37 koja se

moe, otklanjanjem miljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi

bolje ilustracije takvu mnoinu impresija moemo zamisliti kao polifonu

glazbu s beskonano38 mnogo razliitih melodijskih linija koje stalno teku

bez ponavljanja). S druge strane iskljuivo temeljenje procesa stjecanja

znanja samo na duhu i miljenju, kao realizacije duha u sebi samom, moe

stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguu nepobitnu

logiku39 utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti

opovrgnuti, to znai da se pouzdanost takvih znanja ne moe odrediti.

Takvo znanje ne moe biti predmet znanosti ni znanstvenog istraivanja.

Provjera pouzdanosti steenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u

njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje40

u njegovu istinitost, potjee od treeg temeljnog pristupa stjecanju znanja,

skeptikog. Skeptiki pristup moemo definirati kao kritiki odvagnuto

ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u miljenju i djelovanju.

Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti steenog znanja u druga obiljeja isputaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati od neega). 37 svijest ponajprije budno prezentno posjedovanje (doivljavanje) jedne stvari (dogaaja ili predmeta; objektna svijest). 38 beskonanost neogranienost onoga to nije odreeno nikakvim granicama kvanitete (kolikoe), kvalitete (kakvoe) niti bilo kakvim bitnim sadrajem (usp. apsolutno). Suprotnost: konanost. 39 logika (gr. logos, misao, govor), openito nauk o miljenju koje se ne shvaa kao psihiki proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika povezivanja i misaonih sadraja, po kojoj se ono kao "ispravno" miljenje treba ravnati. 1) Klasina formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizika logika, 4) moderna formalna (formalizirana, simbolika, matematika) se primjenjuje u temeljnom matematikom istraivanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezinoj analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji raunalnih i upravljakih postrojenja. 40 sumnja (dvojba?) dovoenje u pitanje neega to je priznato istinitim i vaeim (valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaanje te zbog manjkave evidencije stvari.

40

znanstvenu metodu uvodi probleme naina opaanja prirodnih procesa (bilo

izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim

uvjetima modeliranje eksperimenta), logine i istinosne utemeljenosti

zakljuaka, analize i sinteze41 znanja, naine procjene pouzdanosti,

osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata,

ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla

omoguiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih

znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodoloka42 pristupa, tri pogleda na

steena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam43,

racionalizam44 i skepticizam45.

41 sinteza (gr. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), openito, uklapanje vie dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima ire smisleno znaenje negoli puki zbroj njezinih "dijelova", te koja znatno vie, glede same stvari, prethodno upravlja tim sklapanjem dijelova. 42 metodologija (gr. methodos, put prema neemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj tradicija metodologija je parcijalno podruje logike. Metodologija se nakon 18. st. istie kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najee naknadno provedena budui da pojedinane znanosti svoj nain postupanja u istraivanju samostalno oblikuju prema mjerodavnosti svojih mogunosti i naina pitanja. 43 empirizam (gr. empeiria, iskustvo), openito, u prvome redu spoznajnoteorijski orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoe izvesti iz onoga u osjetilno posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po kojemu se spoznaja moe zadobiti iskljuivo refleksijom miljenja o samome sebi. 44 racionalizam (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najirem smislu nazor koji bitni odnos izmeu ovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga temeljnog odnosa racionalizam smatra miljenje (nous, intelectus, um) i njegovu prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao na tlu novovjekovnoga poimanja ovjeka kao subjekta koji je iskljuivo upuen na samoga sebe. Razum kao mo spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se, konano, shvaa kritiki racionalizam K. Poppera i H. Alberta. 45 skepticizam (gr. skopeo, tono promatrati), openito, nazor prema kojemu uope nije mogua spoznaja koja bi iskljuivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije mogua spoznaja odreenih podruja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za jednu antiku filozofsku kolu (skeptici) koju je nakon to se ovjek pri djelovanju u danome sluaju treba zadovoljiti vjerojatnou koja je pritom i nuna i dostatna. Od sadrajnoga se skepticizma treba razluiti skeptika metoda kao kritiki odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u miljenju i djelovanju.

41

Empiriki temelj znanstvene metode u znanost uvodi ogranienja znanja i

na njima temeljenih dokaza46 koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev

da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati znaajke

ponovljivosti47 ime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja

ograniava na iskustvena48, empirika znanja i empirike dokaze, jer samo

empiriki dokazi imaju takve znaajke. U empirike dokaze spada sve ono

to se moe, posredno ili neposredno, vidjeti, uti, opipati, okusiti ili

omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno,

posredni ili neposredni zor49. Ostali podatci koji se mogu koristiti u drugim

drutvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedoenja, glasine,

utisci paranormalnih ili spiritualnih dogaaja, emocionalni dogaaji i

njihove refleksije, izrazi nadahnua, boanskih ili nadnaravnih dogaaja.

Pojam empirikog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza.

Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu50 kao filozofiji prirode51.

46 dokaz (gr. apodeixis; lat. demonstratio), zakljuak koje se iz premisa, koje su priznate kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od opega prema pojedinanomu, a induktivni dokaz od pojedinanoga prema opemu. Izravni (neposredni, direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne reenice kojom se tvrdi vodi u proturjeja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se treba razluivati izmeu dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza vjerojatnosti (kao induktivni dokaz). 47 intersubjektivnost (lat. inter, izmeu, meu; subiectum, podmet), oznaka za (znanstvene) iskaze koje subjekt naelno moe uvidjeti i provjeriti. Tako je intersubjektivnost istoznana s opom valjanou. 48 iskustvo onaj nain spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogistikoga miljenja, nego i iz neposrednoga prihvaanja (zrenja, zamjedbe itd.) neega to je dano. Na temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedoava sadanjost doivljenoga, iskustvo se istie evidencijom. Uobiajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo. 49 zor u uem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjeivanje) neke pojedinane, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" moe znaiti ispunjeni specifini osjetilni pristup pojedinano stvarnomu. 50 naturalizam oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znai obuhvatnu zbilju, potom za nazor koji nijee religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te, konano, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na prirodne danosti.

42

Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju moemo opisati

samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje

mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promiljati preko prirodnih

zakonitosti i prirodnih dokaza.

Posebna vrsta dokaza koji se znaju upotrebljavati u znanosti (iako s

problematinom52 vrijednou i korisnou), a posebno esto se

upotrebljavaju u obrazovanju53 i drutvenom ivotu su autoritarni dokazi.

Primjena autoritarnih dokaza u znanosti jedan je od temeljnih razloga

postojanja znanstvenog skepticizma. Najee primjenjivani autoritarni

dokazi su autoritarni dokazi obrazovanja. Specifinost autoritarnih dokaza

obrazovanja lei u autoritetima koji su ovlateni iznositi autoritarne dokaze.

Kod javnih obrazovnih sustava, javne osnovne, srednje kole i

visokokolske ustanove ili privatni obrazovni sustav s pravom javnosti

izvodi nastavu i obrazuje polaznike na temelju izvoenja obrazovnih

aktivnosti od strane ovlatenih autoriteta ili njihovih recenziranih uradaka.

Kontrola vrijednosti ovlatenja poiva na propisanom potrebnom

obrazovanju nastavnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu za

51 filozofija prirode filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline zbiljskoga dogaanja ili pak kao odreenoga podruja unutar te zbiljske cjeline. Posebni problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice teorija relativnosti i kvantna teorija. 52 problematino (gr. problema, problem), u openitome smislu neto to predstavlja neki problem. 53 obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga ovjeka (intelekt, volja, osjeaj) prema ivomu svijetu u cjelini, u kojemu su svemu to se zatie u njemu dodijeljeni znaenjsko mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne moe svesti na pojedinana podruja (znanstveno obrazovanje, tehniko obrazovanje, praktino voljno obrazovanje itd.) koja su sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito odreena te tako, posebice, slue drutvenim funkcijama, premda i kroz njih moe tei proces obrazovanja. Kriza obrazovanja dananjice ima svoj najvaniji uzrok u tome to su se znanje i mo u ovladavanju odreenim podrujima prirode i drutva poveali, ubrzano umnoili te iziskuju sve uu i uinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome to se i samorazumljivost koja je sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila.

43

osnovnokolski i srednjokolski sustav i potrebnom nastavnom ili

znanstveno-nastavnom zvanju za visokokolski obrazovni sustav.

Za razliku od empiristikog temelja znanstvene metode to proizlazi od

empirizma kao filozofskog pravca koji svoje utemeljenje definira iz

osjetilno posredovanog doivljaja54 stvarnosti55, racionalistiki temelj

znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskoga pravca koji

se temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti moe realizirati samo u duhu,

ije ispunjenje racionalizam nalazi u miljenju56, umu57 ili openito u

intelektu58. Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira

racionalizam, razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi

zakonitostima i pravilima miljenja. Logika kao znanosti poinje radovima

grkog filozofa Aristotela (384.322. BC), posebno njegove zbirke logikih

spisa pod nazivom Organon (orue). Iz aristotelovske logike i filozofije

skepticizma u starom vijeku razvila se tradicionalna logika. U doba

renesanse logika se razvila u smijeru humanistike logike (R. Agricola).

Daljnji razvoj logika je doivjela radovima njemakog filozofa E. Kanta

ime je razvijena formalna logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaao kao 54 doivljaj izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu neto pogaa ovjeka s naglaenom vanou smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doivljaj je obiljeen neposrednou kao i emocionalnom uzbuenou, ali ipak se ne iskljuuje misaono pronicanje kao i misaonu obradu. 55 stvarnost (zbilja) esto upotrebljavani pojam kao istoznanica s realnou. Pod stvarnou se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno prethodno dane) mogunosti koja se injenino dogaa. 56 miljenje ovjeku pripadna sposobnost nadilaenja pojedinanih i trenutanih osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadanjenju kao i njihovo svrstavanje u nadpojedinana opa znaenjska polja i znaenjske spone koje dovode u red pojedinane zamjedbe i slau ih u iskustvo zbilje. U miljenju kao nadilaenju i kao povratnome sreivanju oituje se ljudska sloboda. 57 um za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome openitom smislu oznauje sveukupnost duhovne moi (sposobnosti), ukljuujui i razum. 58 intelekt (lat. intellectus) duh, um, razum, openito neosjetilna spoznajna mo.

44

univerzalnu znanost mathesis universalis59. Istraivanja o formalizmu,

realizmu, psihologizmu i logizmu60 logike dovela su do stvaranja moderne

logike, zbog ijeg snanog povezivanja s matematikom61 modernu logiku

nazivamo i matematikom logikom. Za potrebe znanosti o znanosti

ograniit emo se na formalnu logiku.

Formalnu logiku moemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se bavi

samo oblicima miljenja neovisno o sadraju miljenja samog. To znai da

oblici miljenja vrijede openito i jednako primjenjivo na bilo koji

predmet62 miljenja. Stoga, moe se zakljuiti, sadraj logike ine opi

oblici miljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omoguava

stvaranje posebnog oblika miljenja znanstveno miljenje. Primijenimo li

metode formalne logike i znanstvenu metodu u svakodnevnom miljenju,

takav oblik miljenja nazivamo kritiko miljenje. Doprinos filozofije

racionalizma znanstvenoj metodi ogleda se, ponajvie, u neophodnom oruu

(usp. s Aristotelovim Organonom) za stvaranje znanstvenog miljenja,

logici.

59 mathesis universalis (gr. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opa) znanost"), Mathesis universalis je kod Leibniza logika time to se ona primjenjuje na matematike predmete (veliine), a kod Husserla je ona ista formalna logika. 60 logicizam (lat. logicus, logiki), naglaavanje samostojnosti "logikoga" (svijesti koja misli i spoznaje) naspram neke psihologistike, biologistike te openito naturalistike redukcije. Logicizam je u irem smislu, pae, apsolutno svoenje svekolike predmisaone i izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno pojmovnu strukturu. 61 matematika (gr. mathema, znanost), postupak raunanja i mjerenja koji je u Babilonu nastao iz gospodarsko-praktinih zahtjeva, a u grkoj je antici postao teorijskom znanou (Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne matematike logike te je prije svega od presudne vanosti za empirijsku prirodnu znanost (Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika) kao i za tehniko ovladavanje prirodom. 62 predmet sve ono to jest, ali ne time to uope jest, nego time to ono "stoji naspram", naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predouje.

45

Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znai

sumnju u svako steeno znanje, ali i sumnju u mogunost stjecanja bilo

kakvog apsolutno63 istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja.

Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju openito, stav da najvie to

moemo od znanja oekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti to je

nuno ali i dostatno obiljeje istinitosti. Znanstveni skepticizam moe se

definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i

dokaza koje je integralni dio znanstvenog miljenja. Skepticizam u znanosti

ima funkciju64 temeljne pokretake snage cjelokupne znanosti i temeljni je

uvjet65 razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog

znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija66 i svega to ini znanost i

znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem

bila bi nuno usporena i svedena na dokaze steene samo novim

istraivanjima. Skepticizam u znanosti moemo shvatiti i kao sredstvo

eliminacije i odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom

falsificirane (utvrena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritikog

racionalizma67.

63 apsolutno (lat. absolutum), doslovce, odrijeeno, odnosno osloboeno od svih uvjeta i ogranienja te s toga gledita neuvjetovano, neogranieno. 64 funkcija (lat. fungi, upravljati, izvravati), temeljni pojam u matematici, logici i u sociologiji. 65 uvjet (lat. conditio), openito, neto o emu je neto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to znai, da ono bez toga niti moe biti, a niti se moe misliti. Stanoviti nudan uvjet ima samo zajedno s drugim uvjetima neto odreeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je dostatan za to. 66 teorija (gr. theoria < theorein, uvidjeti, proniknuti, motriti, promatrati, razmatrati). Teorija je, openito, svaka saeta znanstvena spoznaja. 67 kritiki racionalizam znanstveno-teorijski pravac koji potjee od K. Poppera, pravac koji je, meu ostalima, zastupao K. Albert. Kritiki se racionalizam treba razluiti od novovjekovnog racionalizma konano nedvojbenih i vjenih istina. Takoer ga treba razluiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, dodue, na osjetilni svijet iskustva, ali se vrsto dri njezine konane obvezatnosti i ope valjanosti. Kritiki racionalizam spram toga isto tako osporava mogunost apsolutnoga utemeljivanja empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, dodue, kao sveopi iskazi te u svojoj

46

Povijesni razvoj znanstvene discipline "Znanost o znanosti" Razvojem,

sve brim i obuhvatnijim, cjelokupne znanosti, broja znanstvenih disciplina,

predmeta znanstvenog istraivanja, pojavila se potreba sustavnog

prouavanja same znanosti. Time je znanost postala sama predmet znanosti

koju moemo nazvati "Znanost o znanosti" ("nauka o naukama", Rihtman,

Peat, 1939.). Osnivaem znanosti o znanosti prihvaamo engleskog

znanstvenika J. D. Bernal-a 1901-1971. pojavom njegove knjige "The

Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest

znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost.

Da bi bila znanstvena, disciplina Znanost o znanosti mora definirati svoju

teoriju i svoje metode, koje ni do danas nije definirala te je stoga jo uvijek

znanstvena disciplina u nastajanju. Definicija Znanosti o znanosti i danas

predstavlja znanost fragmentarno. Discipline koje analiziraju znanost

(povijest znanosti, filozofija znanosti, sociologija znanosti, psihologija

znanosti, ekonomika znanosti, metodologija znanosti) stvarale su se

pojedinano, poinju se usklaivati u cjelinu koja se moe nazvati Znanost o

znanosti.

Povijest znanosti pokazuje povijesni razvoj ljudske misli kroz ljudsku

praktinu i znanstvenu djelatnost. Od posebnog je znaaja za Znanost o

znanosti isto kao to je to povijest filozofije za filozofiju. Teorija znanosti

kao svoj predmet ima znanstvene probleme koje moemo podijeliti u

probleme teorijske filozofije i njezine vanosti za znanost, probleme

cjelovitosti dotino kao neka teorija odnose na odreene pojedinane iskaze (reenice promatranja), oni ipak ne mogu nikada iskljuivo kroz mnoga, stalna, konana promatranja biti konano potvreni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome sluaju jednim jedinim promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem sluaju, opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomijetajui naelo verifikacije naelom falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih reenica (falibilizam), kritiki se racionalizam odvaja od logikoga pozitivizma.

47

znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme drutva i ivota u

drutvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.).

Ova dioba sadraja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju

znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije

znanosti u povijesti znanosti.

48

KATEGORIJE68 ZNANSTVENE LOGIKE

Kategorije su osnovni elementi znanstvene logike odreene znanstvene

discipline ili nauke. Kao i svaka znanstvena disciplina tako i Znanost o

znanosti ima svoj sustav znanja i pristupa nekoj pojavi ili grupi pojava

temeljen na uoavanju njihovih bitnih zakonomjernosti; uopenu

znanstvenu interpretaciju; temeljne znanstvene pojmove; znanstvene

hipoteze. U temeljne odredbe svake znanstvene discipline pa tako i Znanosti

o znanosti podrazumijevamo temeljne pojmove znanosti kao posebne

discipline u to spadaju i kategorije znanstvene logike. Temeljne kategorije

znanstvene logike su pojam, sud, zakljuak, definicija, divizija, distinkcija,

deskripcija, eksplanacija, predvianje (predskazivanje, prognoziranje),

68 kategorija (gr. kategoria, izvorno tuba, zatim iskaz, vlastiti nain prosuivanja). U tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne pojmove (kategorije).

49

znanstveno otkrie, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija69), znanstveni

problem, hipoteza70, teorija, zakon, verifikacija71, znanstvena injenica.

Pojam se u opem obliku moe definirati kao zamisao bitnih svojstava i

odnosa objekta. Osim ove definicije postoji vie teorija koje su definirale

pojam. Formalistika teorija odreuje pojam kao element suda, odnosno kao

skup oznaka. Psihologistika teorija pojmu pridaje znaenje predodbe,

odnosno apstraktne predodbe, koja ne odraava niti jedan konkretan objekt,

ali je ujedno predodba72 svih istovrsnih objekata. Nominalistika73 teorija

pojam definira kao ime kojim oznaavamo jedan ili vie pojedinanih

objekata. Vulgarno materijalistika teorija pojmom smatra misaoni odraz

69 falsifikacija (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrjean; facere, initi, djelovati), pokazivanje nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom te njezino opovrgavanja. K tomu, falsificirati znai pokazati neto neodrivim. Prema kritikom racionalizmu (Popper) iskustveno znanstveni (sintetiki) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konanu potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim promatranjima koja nadilaze dosadanje okvire utvrivanja i objanjavanj