UV OD U P S IH OLOG I JU

By Ivana Kišan

1. ŠTO JE PSIHOLOGIJA

Pojam se često miješa s pojmom psihijatrije. Razlika je u tome što je psihijatrija medicinska znanost i prvenstveno se bavi liječenjem psihičkih poremećaja, a psihologija se samo dijelom bavi dijagnostikom psihičkih poremećaja. Ponekad je ljudi izjednačuju s jednim njenim dijelom- psihoanalizom, čiji je utemeljitelj Sigmund Freud.

Psihologijom su se bavili i stari filozofi, ali nisu koristili izraz «psihologija», već su je proučavali u okviru filozofije.

Grč. Psyche-duša, logos-govor, riječ, znanostNaziv je prvi upotrijebio Marko Marulić.Popularna definicija da je psihologija znanost o duši nije

zadovoljavajuća, jer dušu ne možemo točno definirati(filozofsko-religiozni pojam). To je početkom 20.st navelo neke istraživače(bihevioristi) predvođene Watsonom, koji su smatrali da znanost može i smije proučavati samo ono što je vidljivo i mjerljivo, da ne odbace pojam duše, ali smatraju da možemo istraživati samo vanjske reakcije duševnih zbivanja. Bihevioristi su psihologiju definirali kao znanost o ponašanju. Smatrali su da psihičko nije dostupno znanstvenom istraživanju i da doživljaj pripada jedino subjektu.

Odnos koji su proučavali bio je stimulus- reakcija:S R

Kad se radi o psihologiji, ponašanje treba shvatiti kao svaki vanjski znak nekog bića koji se može opaziti ili registrirati nekim instrumentom.

Psihologija se danas ipak zanima prvenstveno za psihičke procese koji su doveli do neke reakcije ili one koji i nemaju vanjsku reakciju, poput mišljenja, pamćenja, učenja... čak i kad istražuju neko ponašanje, psiholozi ga koriste kako bi doznali što ga je izazvalo. To je indirektno mjerenje, kod kojeg je predmet mjerenja drugačiji od jedinica mjernog instrumenta.

DEFINICIJA: psihologija je znanost o doživljajima i ponašanju koje je odraz tih doživljaja. Dakle, odnos je

S O R, gdje je O organizam kroz koji se prelama vanjski podražaj.Razlog tome je što čovjek više reagira na smisao i značenje nekog

podražaja nego na fizikalne karakteristike tog podražaja.Doživljaji kojima se bavi psihologija se dijele na:1. kognitivne(spoznajne), koji se odnose na djelovanje objektivnog

svijeta na nas i načina na koji mi taj svijet osjećamo.2. emocionalne(čuvstvene), kojima reagiramo na vanjske događaje

većom ili manjom ugodom ili neugodom.

1

3. motivacijske- istovremeno s emocionalnim reagiranjem mi nastojimo nešto poduzeti, a jakost te motivacije ovisi o tome koliko nam je određeni podražaj važan.

Psihologija se bavi i poremećajima u doživljavanju i ponašanju, ličnošću, temperamentom, okolnim faktorima koji na to utječu...

Premet istraživanja psihologije su čovjekovi psihički procesi i ponašanje, a metode su eksperiment, anketa, opažanje i/ili mjerenje, povijesna metoda te mnoge druge zajedničke metode, i jedna specifična samo za psihologiju, a koju su bihevioristi odbacivali- introspekcija, koja se sastoji u sistematskom opažanju i bilježenju vlastitih psihičkih procesa.

Psihologija se primjenjuje u svim područjima koja imaju veze s ljudima, poput ekonomije, medicine, obrazovanja, prava, arhitekture...

2. ORGANSKE OSNOVE DOŽIVLJAJA

Fiziološki preduvjeti za postojanje psihičkog su živčani sustav i endokrini sustav. Iako kod nekih životinja bez živčanog sustava možemo naći reakcije koje izgledaju kao da su rezultat rezoniranja, one su rezultat jednostavnih taksisa, instinkta ili refleksa.

Neke su spoznaje i istraživanja mozga potekle od Egipćana prije 4000 god. Oni su opisali neke povrede glave i s tim vezane defekte. 500 g. pr. Kr. grčki istraživač Alkmeon je smatrao da je u mozgu središte za osjete i mišljenje, a stanovnici Meksika su radili i operacije na mozgu. Kasnije je Platon smatrao da je sjedište duše u glavi, srcu i utrobi, a Aristotel da je u srcu, dok je mozak organ za hlađenje krvi. Oko 300 g. pr. Kr. grčki liječnik Herofil je opisao mali i veliki mozak, a Erazistrat je čak razlikovao aferentne i eferentne živce. Galen je smatrao da je duša smještena u jetri, srcu i mozgu. 1543. liječnik Vesal iz Padove je u svojoj anatomiji kritizirao Galenovo gledište o tome da spritus animalis u obliku pneume prolazi kroz cijevi u organizmu. Galenova teorija se ipak razvijala sve dok istraživači nisu utvrdili postojanje električnog uzbuđenja i kemijskih procesa.

Živčani sustav se dijeli u CNS i periferni živčani sustav. Središnji se sastoji od velikog i malog mozga, te kralježničke moždine, a periferni dijelimo na somatski(tjelesni, kojim primamo informacije iz okoline ili svjesno upravljamo pokretima) i vegetativni( autonomni, koji upravlja nesvjesnim funkcijama).

Ljudi ponekad metodom biofeedbacka uspijevaju upravljati nesvjesnim funkcijama, ali ne mogu objasniti kako to čine.

Mozak se sastoji od moždanog debla, malog mozga i velikog mozga. Moždano deblo se proteže od početka kralješničke moždine do baze mozga, a odgovorno je za osnovne životne funkcije i preživljavanje- tuda prolaze glavni aferentni i eferentni putovi, ukrštavaju se, tu je retikularna supstancija odgovorna za budnost i spavanje, jezgre za disanje, puls, krvni tlak... Mali mozak je bitan za naše pokrete i upravljanje njima. Veliki mozak se dijeli na korteks i subkortikalne strukture. Korteks je odgovoran za specifično ljudske funkcije, poput rezoniranja. Od subkortikalnih struktura najvažniji je talamus, koji je relejna stanica- sve informacije šalje u određene dijelove mozga.

2

Hipotalamus upravlja odražavanjem ravnoteže među različitim tjelesnim procesima, a važan je i u nastanku nekih emocija. U mozgu se nalaze centri za većinu tjelesnih funkcija.

Veliki mozak sastoji se od 2 polutke spojene žuljevitim tijelom(corpus callosum), a ljudski se od životinjskog razlikuje po broju živčanih stanica- oko 100 milijardi, te njihovom funkcionalnom povezanošću i suradnjom. Glavna masa mozga sadrži čak 80% vode, dijelovi se povezuju asocijativnim(unutar iste strukture) i projektivnim vlaknima(između različitih struktura). Mozak sadrži i glija stanice, koje služe za prehranu i zaštitu, a ima ih nekoliko puta više nego živčanih stanica.

Iz mozga izlazi 12 pari kranijalnih živaca, odgovornih za inervaciju glave, a senzorni su i motorni. Iz kralježničke moždine izlazi 31 par spinalnih živaca, koji primaju informacije i šalju naredbe o pojedine dijelove tijela.

Korteks je najsavršeniji i razvojno najmlađi dio mozga u kojem se nalaze tijela živčanih stanica i zato je sive boje. U njemu se nalaze i centri za dodirne i motorne funkcije, najviše ispred(motorni) i iza centralne brazde(senzorni). Površine tih centara odgovaraju složenosti funkcije i osjetljivosti tih organa. Vidno područje- zatiljni dio mozga, slušno- sljepoočni, govor. Brocino područje kod lijeve sljepoočnice i Wernickeov centar u stražnjem dijelu sljepoočnog režnja.

Većina područja u mozgu zajednički obavlja funkcije za normalno funkcioniranje organizma. To posebno vrijedi za kompleksne funkcije.

Važna karakteristika mozga je njegova plastičnost, odnosno mogućnost prilagođavanja novonastalim uvjetima. Iako ta plastičnost nije potpuna, ona znatno olakšava funkcioniranje u situacijama oštećenja.

Lijeva polutka mozga odgovorna je za razumske i logičke operacije, a desna za prostorne odnose. Ako presiječemo žuljevito tijelo, dolazi do nemogućnosti usmenog imenovanja predmeta koji držimo u lijevoj ruci, a nemogućnosti slikanja 3D slika desnom rukom, jer su područja za govor u lijevoj polutci, a za prostorne odnose u desnoj(informacije iz lijeve polovine tijela dolaze u desnu hemisferu mozga i obrnuto).

Umjetnim podraživanjem određenih područja mozga mogu se postići reakcije kao da je podraživanje bilo prirodno. Tako je Delgado uspio ugradnjom elektroda u rogove bika postići njegovo smirivanje u areni.

Senzorna deprivacija- mozak treba određenu količinu podražaja da ne bi u stanju senzorne deprivacije(lišenost osjeta) došlo do halucinacija i panike.

Promjene moždanih funkcija tokom starenja treba proučavati longitudinalnom metodom(ispitivanje na istim ispitanicima tokom njihovog života), jer transverzalnom metodom(različiti ispitanici različitih dobnih skupina) ćemo dobiti pogrešne rezultate, s obzirom na to da se svaka generacija razvija brže od prethodne. Pokazalo se da u inteligenciji dolazi do opadanja rječitosti i nekih drugih faktora, ali u spacijalnim sposobnostima i sposobnosti rezoniranja gotovo i nema promjena, a verbalne sposobnosti se i povećavaju. Brzina snalaženja u novim situacijama i brzina mentalnog rada starijih ljudi je manja, stariji ljudi teže dijele pažnju na 2 zadatka i opada im sposobnost

3

psihomotorike. Tijekom starenja dolazi do slabljenja pamćenja, i to više na mentalnom nego na motornom planu. Pamćenje se može usavršiti vježbom, a slabljenje nadoknaditi mnemotehnikama. Kod 10% starih ljudi dolazi do naglog gubitka sposobnosti- senilnosti. Najpoznatija takva bolest je Alzheimerova, u kojoj dolazi do propadanja mozgovnih stanica.

Mali mozak se nalazi na zatiljnom dijelu mozga i ima 2 povezane hemisfere. To je najvažniji integracijski centar za motoriku, a centar je i brojnih refleksnih pokreta. Povezan je s korom velikog mozga, a prema novijim istraživanjima, uključen je i u kognitivne funkcije. Za razliku od velikog mozga, koji razvoj završava oko 18. godine, mali mozak je potpuno razvijen već kod dvogodišnjeg djeteta.

Refleks je reakcija koja se razvija ispod razine korteksa- automatska motorna ili sekretorna reakcija. Primjer je patelarni refleks, koji uzrokuje ekstenziju natkoljenice zbog udarca u patelarnu tetivu. Dio uzbuđenja koje se prenosi preko malog mozga u mišiće odlazi i u kralježničku moždinu, kada postajemo svjesni udarca u koljeno. Postoje i stečeni refleksi. To su naučene automatske motorne radnje, ali na njih ipak možemo djelovati.

Refleksni pokreti ravnoteže ovise o informacijama koje mali mozak dobiva iz vidnih i vestibularnih osjeta.

Živčana stanica(neuron) se ne dijeli. Ima stanično tijelo, dendrite(primanje podražaja) i aksone(slanje impulsa). Putovanje impulsa je uvijek jednosmjerno, a prijenos impulsa između 2 stanice najčešće je omogućen kemijskim tvarima neurotransmiterima.

3. NASLIJEĐE ILI OKOLINA

Pitanje naslijeđa i okoline je vrlo bitno jer ne bi bilo smisla pokušavati npr. poboljšati učenje ili liječiti bolesti kad bismo znali da je to već unaprijed određeno i nepromjenjivo.

Čovjekove tjelesne karakteristike gotovo su u potpunosti određene naslijeđem, a psihičke karakteristike su u većini slučajeva nastale miješanim utjecajem, u kojem, ovisno o tome o kojoj je karakteristici riječ, ima više ili manje utjecaja naslijeđa, odnosno okoline. Utjecaj naslijeđa i okoline se proučava na jednojajčanim blizancima koji imaju identičnu genetsku strukturu. Proučava se i sličnost usvojene djece s pravim i biološkim roditeljima.

Što se tiče govora, postoji ključno razdoblje za njegovo učenje, nakon kojeg se govor više ne može naučiti- 1-4. godina.

U kriminalu je dokazano da genetika ima veći utjecaj- pokazalo se da najveću sklonost kriminalu djeca imaju ako su im biološki roditelji kriminalci, a veći utjecaj ima kriminalno ponašanje majke.

Kod određivanja utjecaja gena i okoline, ponekad je teško odrediti što je uzrok, a što posljedica, primjerice, jesu li djeca sklona nasilju i ona koja će gledati nasilne televizijske programe, ili nasilni tv programi uzrokuju nasilno ponašanje.

4

Ličnost i ponašanje = geni x okolina i učenje

Jednaki okolni utjecaji mogu uzrokovati različite rezultate, pa je potreban individualni pristup.

Osim sposobnosti i znanja, za postizanje učinka potrebna je motivacija, te povoljne okolne prilike.

Osnovne zakone nasljeđivanja je pronašao Gregor Mendel eksperimentima na grašku. Kromosomi u stanicama sadrže gene- nosioce nasljednih osobina. Svaka stanica ima 23 para kromosoma-pola od oca, a pola od majke. Jedan od tih parova su spolni kromosomi, XX ili XY, koji nakon razdvajanja i oplodnje određuju spol djeteta. Vjerojatnost za svaku kombinaciju je 25% (4 kromosoma). Dominantna svojstva se uvijek vide, a recesivna se vide ako se nađu 2 recesivna kromosoma zajedno.

Za psihičke karakteristike je odgovoran velik broj gena.Raznolikosti pridonosi i ukrštavanje gena, te mutacije nastale

vanjskim utjecajem koje se nasljeđuju.

4. OSJETI I PERCEPCIJA 1.) OSJETI

Osjetni organi primaju podražaje iz vanjskog svijeta. Ti se podražaji u receptorima pretvaraju u živčano uzbuđenje i senzornim živcima putuju do mozga, gdje nastaje osjet.

Osjeti :vid, sluh, njuh, okus, dodir, bol, toplo, hladno, kinestetički osjeti, organski osjeti(šalju informacije o stanju naših pojedinih organa ili dijelova tijela, najčešće bol kod ozljede).

Da bi se neki fizikalni podražaj mogao osjetiti, potrebno je da bude dovoljno intenzivan. Za svako osjetno područje postoji najmanji intenzitet podražaja potreban da bi izazvao osjet. Taj intenzitet naziva se apsolutnim limenom ili pragom osjeta. Sve što je subliminalno ne osjećamo, a liminalno i supraliminalno osjećamo. Visok limen znači smanjenu osjetljivost, a limen se može promijeniti pod utjecajem različitih, najčešće psiholoških faktora, primjerice, očekivanje ili usmjerenost na nešto drugo. Na opću osjetljivost(apsolutni limen) djeluje opće stanje živčanog sustava, posebno mozga, te njegova udešenost na pojedine zadatke.

Apsolutni limen razlikuje se s obzirom na modalitet osjetnih organa.Osim apsolutne osjetljivosti, postoji i osjetljivost na razlike-

diferencijalni limen. To je najmanja razlika u podražaju koja dovodi do promjene u osjetu. Relativni diferencijalni limen je konstantan. To znači da je odnos razlika između intenziteta početnog podražaja i dodatnog podražaja uvijek jednak- konstantan-> Weberova konstanta.

Za težinu Weberova konstanta iznosi 2%, za intenzitet rasvjete 8%, za jakost zvuka 15%, za okus 20%... to su vrijednosti dobivene u laboratorijskim uvjetima, a u stvarnom životu te su vrijednosti mnogo veće.

5

Osjetni se organi mogu prilagoditi na prisutnu situaciju, što se naziva adaptacijom, koja je najočitija kod vid, zatim njuha, okusa, temperaturnih osjeta, a kod sluha je manje očita. Adaptacija je smanjenje osjetljivosti u povodu trajanja podražaja jednakog intenziteta(pokus sa zdjelama s hladnom i vrućom, pa mlakom vodom). Obrnut proces je rekuperacija ili oporavak osjetnog organa. Što se tiče privikavanja na tamu, osnovna rekuperacija traje nekoliko minuta, ali za potpunu je potreban gotovo čitav sat.

Kod nekih osjetnih područja, a posebno kod vida, dolazi do perzistencije osjeta. Perzistencija znači da i nakon prestanka podražaja ipak ostaju neki tragovi osjeta. Takvi se osjeti nazivaju paosjeti, a kod vida paslike. Paslike su upadljive kad se radi o bojama. Perzistirane boje su uvijek komplementarne(one koje projicirane zajedno daju doživljaj sivog ili bijelog).

Paslika traje nekoliko sekundi, a potom nestaje. Njeno trajanje možemo produžiti treptanjem očima ili treperavim svjetlom.

Životinje imaju jače osjete od ljudi, ali ljudi su stvorili takve uvjete života gdje im nisu potrebni jači osjeti.

a) oko i vid Okom dobivamo gotovo 90% informacija iz vanjskog svijeta. Zjenica-

refleksno se sužava i širi, ovisno o količini svjetlosti. Leća- više je ili manje ispupčena, da bi se slika predmeta koji fiksiramo projicirala točno na mrežnicu. Ako se slika projicira ispred- kratkovidnost, ako se projicira iza- dalekovidnost .

Receptorni dio oka je mrežnica, koja se nalazi na pozadini oka i sastoji se od oko 7 milijuna čunjića i oko 120 milijuna štapića. Čunjići, raspoređeni gusto po mrežnici, a posebno u centralnoj jamici, u koju pada slika predmeta koji fiksiramo, su osjetljivi na boje i dnevno svjetlo, a štapići na mrak, ali ne i na boje. U centralnoj jamici(fovea centralis) uopće nema štapića.

Čunjići i štapići pretvaraju fizikalni podražaj u živčano uzbuđenje koje nakon toga prelazi na živčana vlakna(ima ih oko 1 milijun u svakom oku), kojima u obliku vidnog živca putuje sve do vidnog centra u zatiljnom dijelu korteksa.

Na mjestu gdje vidni živac izlazi iz oka uopće nema receptora, pa se taj dio zove slijepa pjega.

U vidnom centru korteksa postoje različite vrste živčanih stanica, koje detektiraju samo određena obilježja impulsa.

Da bismo mogli gledati trodimenzionalno, odnosno prostorno, omogućuju nam dva oka, jer slika predmeta koji fiksiramo pada direktno na foveu centralis u oba oka, ali slike ostalih predmeta ne padaju u oba oka na korespondentna mjesta. To uzrokuje stvaranje dvostruke slike koja se u vidnom centru oblikuje u trodimenzionalnu sliku, odnosno doživljaj dubine(prostora).

Ako gledamo jednim okom, nemamo više trodimenzionalni vid, ali iskustvo nam pomaže da prosudimo udaljenost(monokularni faktori prosuđivanja udaljenosti). Ti faktori su prividna veličina poznatog predmeta, vidni napor pri stvaranju jasne slike, prekrivanje drugim predmetima...b) uho i sluh

6

Slušni organ može se podijeliti na tri dijela: vanjsko uho, koje čine ušna školjka i slušni kanal, srednje uho, koje se sastoji od tri koščice- čekića, nakovnja i stremena, a odvojeno je od vanjskog uha bubnjićem, te unutarnje uho, na koje dolaze pomoću čekića, nakovnja i stremena 20 puta pojačani zvučni titraji i koje čini osjetni organ sluha.

Unutarnje uho naziva se i pužnica, a sadrži Cortijev organ. Cortijev organ nalazi se na membrani koja sadrži slušne dlačice. Ima h nekoliko tisuća i reagiraju na različite frekvencije zvuka, te tako stvaraju živčane impulse koji slušnim živcem dolaze u slušni centar u korteksu.

Čovjek može razlikovati tonove od 20- 20 000 Hz, a sa starenjem se ta sposobnost smanjuje, pa razlikuje tonove visine do 10 000 Hz. To mu većinom ne predstavlja probleme, jer ljudski govor se većinom nalazi na frekvencijama od 1 000 do 4 000 Hz. Jakost zvuka mjeri se decibelima, pa se za svaku visinu tona može naći liminalna vrijednost jačine. Čovjekova slušna osjetljivost najbolja je za one frekvencije u kojima se nalazi ljudski govor.

Skala decibela je logaritamska skala, što znači da pojačanje za 10 dB iznosi 10 puta veću glasnoću, a porast za 20 dB iznosi 100 puta veću glasnoću(102). Zvukovi iznad 70 dB, koliko iznosi buka u restoranu, su već opasni za sluh ako smo toj buci dulje izloženi, a buka iznad 120 dB postaje bolna i predstavlja neposrednu opasnost za sluh(rock koncert).

U početku se nakon jake buke sluh brzo oporavi, ali kod učestale izloženosti trajno se smanjuje sposobnost sluha.

Pomoću korištenja oba uha možemo lokalizirati izvor zvuka. Uši su razmaknute, pa pomoću razlike u brzini dolaska zvuka možemo precizno lokalizirati odakle zvuk dolazi. Već su i razlike od jedne stotinke sekunde mozgu dovoljne za uspješnu lokalizaciju zvuka. Ako zvuk dolazi sasvim ispred ili iza nas, automatski ćemo okretanjem glave lokalizirati izvor zvuka. Osim razlike vremena pristizanja, i razlika u glasnoći zvuka između ušiju dovoljna je za lokalizaciju. Kod zvukova iznad 3 000 Hz lokalizacija se više osniva na glasnoći nego na razlici u vremenu pristizanja.

Kod pojma «sluh» treba spomenuti i njegovo drugo značenje, koje je genetski određeno- razlikovanje i pamćenje visine, intenziteta i boje tona.c) vestibularni organ i ravnoteža+ pokretanje

Vestibularni organ nalazi se u unutrašnjem uhu, potpuno uz pužnicu, a služi za osjete kretanja, vrtnje i ravnoteže. Velik je oko 1 cm3 , a sastoji se od tri polukružna kanalića koji su ispunjeni tekućinom i stoje međusobno pod kutom od 90˚, a uz njih se nalaze 2 vrećice. U kanalićima se nalazi tekućina endolimfa, koja struji kroz kanaliće kad započnemo ili završimo neki pokret glavom ili tijelom, ili se zavrtimo. Svojim kretanjem podražuje osjetne dlačice u kanalićima i stvara živčane impulse koji putem vestibularnog živca javljaju mozgu o kakvom se pokretu radi. U mirovanju možemo dobro procijeniti u kojem se položaju nalazi naša glava( i tijelo, ako je glava u normalnom položaju prema tijelu) pomoću vrećica, koje sadrže želatinastu tvar koja leži na osjetnim dlačicama, pa prema tome je li ona tlačena, navučena itd. možemo odrediti u kojem je položaju glava.

U bestežinskom stanju zato vestibularni organ ne funkcionira.

7

Vestibularni organ je u direktnoj vezi s malim mozgom koji refleksno regulira naše pokrete i ravnotežu, pa poremećaji u radu vestibularnog organa dovode i do poremećaja u radu malog mozga, te do osjećaja mučnine- «morska bolest».

U orijentaciji važnu ulogu imaju i vidni osjeti.d) jezik i okus

Osjetni organi za okus naslagani su u obliku okusnih čašica na našem jeziku:Vrh je osjetljiv za slatko i slano, rubovi su osjetljivi za kiselo, a korijen za gorko. To su jedine četiri vrste okusnih osjeta, a sve arome jela i pića posljedica su kombinacije okusa i njuha.e) nos i njušni osjeti Njušni osjeti nalaze se u korijenu nosa, a sastoje se od osjetnih dlačica osjetljivih na mirisne molekule. Mirise nije lako klasificirati, jer ne postoje čiste, odvojene kategorije, pa ih nastojimo klasificirati prema mirisima koji su poznati većini ljudi. Stručnjaci tvrde da smo sposobni razlikovati oko 10 000 mirisa.f) koža i kožni osjeti

Koža sadrži nekoliko osjetnih područja: dodir, toplo, hladno, bol, škakljanje, svrbljenje. Osjet dodira dobivamo podraživanjem slobodnih živčanih završetaka. Receptori za dodir su najgušće razmješteni na usnama, jagodicama prstiju, nosu, obrazima, a najrjeđe na leđima.

Receptori za osjete topline i hladnoće nisu jednaki, a omogućuju ih sitni osjetni organi smješteni nepravilno u koži. Ako prolazimo primjerice hladnim predmetom preko receptora za toplo, nećemo imati osjet.

Osjet boli je pod velikim utjecajem psiholoških faktora. Osim osjetne, bol uključuje i emotivnu i motivacijsku komponentu, jer je svaka bol neugodna i svi ljudi žele je izbjeći. Doživljaj boli, a posebno njen intenzitet, je pod utjecajem brojnih neurofizioloških, psiholoških i sociokulturnih faktora. Mozak može donekle kontrolirati intenzitet boli mijenjajući količinu živčanog uzbuđenja koje stiže u centre za bol u mozgu. Različiti psihološki faktori, poput spremnosti za borbu, mogu djelovati na intenzitet doživljene boli.

Zato je osmišljena teorija kontrolnih vrata, koja tvrdi da iz mozga u kralježničku moždinu pristižu živčani i impulsi koji kontroliraju količinu živčanog uzbuđenja koje će biti preneseno do moga, jer u nekim važnim situacijama bol može omesti čovjeka u ispravnim reakcijama. Čovjekova tolerancija na bol ovisi i o karakteristikama ličnosti: lakše je podnose ekstravertirani ljudi, a žene je podnose lakše od muškaraca. Tolerancija za bol ovisi i o očekivanju- lakše podnosimo očekivanu bol. Socijalna okolina- u nekim društvima podnošenje boli je stvar ponosa. Kad bi nestalo osjeta boli, svi bi organizmi uginuli, jer ne bi bili upozoreni na opasnost u organizmu.

Škakljanje je relativno slabo istraženo, a smatra se da do tog osjeta dolazi kad su bliska dodirna područja podraživana u brzom redoslijedu, ali su i psihološki razlozi bitni(nismo škakljivi kad se škakljamo sami).

Svrbljenje nastaje kad se blagim, brzo ponavljanim podražajima podraže receptori za bol. I kod svrbljenja psihološki faktori igraju veliku ulogu( kad pomislimo na npr. uši, odmah nas svrbi glava).

8

g) organski osjeti To su osjeti koji nas obavještavaju o stanju u organizmu. Nisu oštro lokalizirani, nego difuzni.Umor je, kao i bol, kontrolni mehanizam, koji onemogućuje pretjerano iscrpljivanje organizma.

2.) PERCEPCIJAPercepcija je aktivan proces organiziranja, integriranja i

interpretiranja osjetnih informacija, koji nam omogućuje upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u našoj okolini. Ljudi nemaju čistih osjeta, nego percepte- jer osjeti su samo elementi od kojih se sastoji cjeloviti doživljaj(lat. percipere= usvojiti).

Percepcija nije samo zbroj elemenata, nego struktura tih elemenata, aktivno prerađivanje svih primljenih i već postojećih informacija, njihova interpretacija koja se osniva na prethodnom znanju, pamćenju, očekivanjima, stavovima, motivima, emocijama, osobinama ličnosti...

Percepcije pojedinih ljudi u vezi s istim stvarima se ne moraju slagati, jer objektivnu stvarnost drukčije percipiraju. Pod utjecajem subjektivnosti percepcije su manje neke jasne i opipljive činjenice. U svakodnevnom životu dolazi do sukoba stavova jer na naše ponašanje ne djeluje objektivna situacija, nego naša percepcija te situacije.

Gestalt psiholozi su se početkom 20. st. bavili cjelovitošću i organiziranošću percepcije. Njem. gestalt= cjelina. Formulirali su osnovne zakone percepcije-geštaltističke zakone percipiranja.

1. princip lika i pozadine

ovisno o tome što smatramo likom, a što pozadinom, vidimo vazu ili 2 lica.2. princip blizine

slične strukture, koje su međusobno blizu, percipiramo kao cjelinu.

3. princip zatvorenosti

međusobno udaljene strukture na osnovu iskustva doživljavamo kao cjelinu.4. princip istovrsnih znakova

9

istovrsne znakove doživljavamo kao cjelovitu strukturu.5. princip dobre forme

svaka od krivulja pokazuje pravilnost, logičnost ili dobru formu.

Postoje i zakoni konstantnosti percepcije, a najupadljivija je konstantnost veličine. Kod promatranja predmeta i osoba u svojoj okolini mi nemamo pravi dojam o tome da se njihova veličina mijenja u funkciji njihove udaljenosti od nas. Konstantnost veličina je uvelike uzrokovana 3D vidom, odnosno doživljajem udaljenosti u prostoru, koja nam sliku okolnih predmeta manje mijenja nego što se ona mijenja u stvarnosti. Gledanje kroz dalekozor približava nam promatrani predmet, a čim se to dogodi, djeluje konstantnost veličina. Kad bi nam dalekozor sliku samo povećao, a ne i približio, ona bi nam izgledala onoliko veća koliko piše, a ovako nam povećanje od 10 puta izgleda puno manje.

Osim konstantnosti veličina, postoji i konstantnost oblika, koja se očituje u tome da će nam se predmet činiti jednakog oblika i ako ga okrećemo u različitim smjerovima, pa se slika na mrežnici mijenja.

Konstantnost svjetlina: iako je primjerice slika ugljena na mrežnici svjetlija danju nego noću, nama djeluje jednako crno.

Svi oblici konstantnosti percepcije služe tome da svijet doživljavamo više- manje jednakim, i da se on bitno ne promijeni kad dođe do promjena u okolnim uvjetima, jer inače ne bismo imali nikakav doživljaj povezanosti situacije.

Mozak svjesno ne registrira i ne obrađuje sve informacije istovremeno. Informacije koje nam trenutno nisu važne on ne registrira svjesno. Glavni faktor usmjerenosti percepcije je pažnja-ako smo usmjereni na jedan događaj, ostale i ne registriramo svjesno. Cocktail- party fenomen- u bučnom društvu uspijevamo pratiti govor jedne osobe.

Vanjske karakteristike koje nam privlače pažnju: Intenzitet podražaja, nagla promjena ili kontrast, ponavljanje(nakon nekog vremena se usmjerimo na ponavljanu informaciju), novost.

Pogrešne percepcije se nazivaju perceptivne varke ili iluzije, a najpoznatije su optičke, npr. Miller-Lyerova, Zöllnerova( ) ili Oppelova

10

Na području percepcije otpora i težine poznata je Charpentierova varka- mali predmet jednake težine kao i veliki procjenjujemo težim.

Na percepciju utječu i subjektivni faktori, primjerice, bez vidljivog utjecaja nekog faktora, neki ljudi prepoznaju perceptivno nejasne situacije, a neki ne.

Svaka nova informacija o nekoj temi mijenja našu percepciju te situacije.(eksperiment s procjenom lica ako se kaže da je bio dobrotvor u ratu ili zločinac). Također, naobrazba ljudi predstavlja faktor subjektivnosti percepcije(ljudi sa zapada znaju da je pomrčina sunaca normalna, a primitivna plemena je percipiraju kao nadolazeću katastrofu). Uvid u proces nastajanja također pridonosi percepciji:

X + X = XXV + = XXI motivacija utječe na percepciju- ako ljudima kažemo da će se na

ekran projicirati neke riječi ili slike, oni vide riječi(slike), iako se u stvari prikazuju samo besmislena slova (ili mrlje boje). Ako su ljudi gladni, te riječi(slike) percipiraju kao riječi(slike) koje se tiču hrane, a ostali percipiraju različite riječi ili slike.

A I2 I3 I4

CPercepcija ovisi i o očekivanju: u stupcu očekujemo slova, a u redu

brojeve.Ovisno o prethodnom iskustvu, ljudi različito percipiraju dvosmislene

slike. Ako ljudima prikažemo najprije sliku mlade djevojke, pa sliku u kojoj se osim djevojke može vidjeti i starica, ljudi će vidjeti ono što smo im prvo pokazali.

Percepcija ovisi i o našem stavu prema nekoj stvari ili pojavi: ako prema nečemu imamo pozitivan/negativan stvari, onda ćemo sve daljnje informacije o toj stvari ili pojavi percipirati u svjetlu našeg stava. Jednako tako, ako dvoje ljudi ima sukob u uvjerenju ili interesu, možemo uočiti da njihovi argumenti nisu razlog njihovom stavu, nego njegova posljedica. Sukobi interesa- interes je nedjeljiv. Sukobi uvjerenja- svatko može imati svoje mišljenje. Najčešće iza navodnih sukoba uvjerenja stoji sukob interesa. Sukobi u stavu su posljedica razlikovanja u percipiranju iste objektivne situacije.

Ljudi su skloni i perceptivnoj sljepoći- selektivno percipiraju samo ono što je u skladu sa njihovim stavom- samo neke, a ne sve karakteristike podražaja.

Prema Maieru, ovisno o okviru(našim stavovima, očekivanjima, motivima...) realnu činjenicu interpretiramo na različite načine.

11

5. RAZLIČITA STANJA SVIJESTI

Kako je od 20- ih do 70- ih godina 20. st. dominantan pravac bio biheviorizam, svijest se nije istraživala, jer se smatralo da je nedostupna znanstvenom istraživanju. Razlog tome je bio što su bihevioristi proučavali samo ono što je vidljivo i izravno mjerljivo.

Sredinom druge polovice 20. st., pod utjecajem drugih psiholoških škola, a posebno kognitivne psihologije, svijest se ponovno počela proučavati, a neki su psiholozi čak smatrali da je to glavni predmet psihologije i definirali psihologiju kao znanost o čovjekovoj svijesti.

Svijest je znanje ili svjesnost o samom sebi, svojim doživljajima i svijetu oko nas, kao i mogućnost upravljanja vlastitim ponašanjem(kada započeti i završiti neko ponašanje). Svijest treba shvatiti kao kontinuum koji ide od potpune i maksimalne koncentracije na nešto izvan nas ili u nama(doživljaji), kao i mogućnosti da svjesno upravljamo svojim akcijama, preko usputnog zapažanja pojava, pa sve do potpune nesvjesnosti(npr. duboka nesvjestica), u krajnjoj liniji do smrti. To je podjela prema kvantitativnim razlikama, a kad se radi o kvalitativnim, svjesnost može biti prisutna, ali ne imati veze s realnošću(utjecaj droga, vjerojatno i hodanje u snu).

Nesvjesno percipiranje može biti i složenije od svjesnog(primjer sa RERISA i PEPICA).

Ponekad motivacija uopće nije svjesna, primjerice, kad se počela proizvoditi instant- kava, mnoge domaćice je nisu kupovale vjerujući da je to zato jer je ona lošija. U stvarnosti nisu razlikovale instant i običnu kavu, već su imale nesvjesni strah da će ih drugi smatrati lijenima ako će koristiti instant- kavu.

Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, bavio se pitanjem svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog, i smatrao je da veliku ulogu igraju potisnuti neugodni događaji iz djetinjstva, koji se u odraslosti očituju u različitim vrstama neuroza. Glavno i jedino područje podsvjesnih doživljaja je seksualne prirode. Psihoanalitički pristup je nedokaziv.

Posebno pitanje svijesti su snovi. Doživljavamo ih mnogo realnije nego kad nešto zamišljamo u budnom stanju. Nisu potpuno protumačeni, iako je Freud nastojao sve snove objasniti potisnutim seksualnim porivima.

Ispitivanjem moždanih valova EEG- om pokazalo se da postoji nekoliko faza sna, odnosno dubina spavanja. U budnom stanju prevladavaju β moždani valovi(brzi i niskovoltažni). U stanju potpune smirenosti uz zatvorene oči prevladavaju α valovi, sporiji od β valova. U fazi uspavljivanja(1. faza) valovi su znatno sporiji. Kad spavanje postaje dublje, nastupa 2. faza, gdje izbijaju brže frekvencije, a u fazi 3 javlja se sve više δ valova niske frekvencije- , što je dokaz da se radi o dubokom spavanju. Sva 4 razdoblja traju oko 1 sat, a najčešće nisu praćena snovima. Nakon toga se te faze vraćaju u obrnutom smjeru, a konačno

12

dolazi do valova sličnih stanju uspavljivanja, ali s razlikom da je spavača puno teže probuditi nego u fazi 1. ispod zatvorenih očnih kapaka dolazi do brzih pokreta očiju, što je nazvano REM spavanjem(rapid eye movement). To se stanje u 80% slučajeva poklapa sa spavanjem. Kompletna razdoblja ponavljaju se u toku noći nekoliko puta. REM faze se produljuju prema kraju spavanja, a postoje kod sisavaca i nekih ptica.

Spavanje koristi odmoru organizma, a REM spavanje je osjetljivo na skraćivanje-dovodi do jakog iscrpljenja.

Ljude zanima značenje snova. Snovi odražavaju stanje našeg organizma, mogu biti povezani s realnom dnevnom situacijom, strahovima, željama, frustracijama. Na snove utječu intenzivni vanjski podražaji, primjerice, hladna soba može dovesti do sna hodanja kroz hladnu vodu. Snovi najčešće nemaju veze s dnevnim osobnim iskustvima, nego su nerealni i nelogični. Zimbardo je to nazvao «kazalište besmislica». Među ugodnim snovima je poznat san o letenju, a kod neugodnih je poznata nemogućnost pokreta, da smo se našli goli u masi ljudi, snovi o ispitu kojeg ne znamo riješiti, nalijetanju autom na pješaka... iako psihoanaliza pokušava dati značenje snovima, smatra se da su snovi rezultat slučajnih podraživanja moždanih stanica, a mozak te slike sintetizira i daje im određeni smisao. Prema Ramiru Bujasu, snovi su rezultat parcijalne budnosti mozga.

Postoji oko 5 teorija sanjanja.Neke snove pamtimo, a ako je buđenju prethodilo non- REM

spavanje, ne sjećamo se da smo išta sanjali. San većinom traje onoliko dugo koliko smo i sanjali, ne neki kratki intenzivni podražaji mogu izazvati san koji traje kratko, a imamo doživljaj da je trajao dugo. Snovi nemaju veze sa hodanjem u snu i somnambulizmom, koji se događaju najčešće u non- REM fazama, jednako kao i govorenje u snu. Ti su fenomeni češći kod djece, a kod odraslih samo u stanjima jakog stresa. Snovi su najčešće vidni doživljaji, većinom u boji. Neki ljudi su svjesni da sanjaju. Kod djece je odnos REM i NON- REM faze 1:1, a kod odraslih 1:5. muški snovi su aktivniji, a žene sanjaju o razgovorima, emocijama, proganjanju. Ta se razlika može pripisati različitom odgoju dječaka i djevojčica. Potrebno trajanje sna je oko 7 sati, a čovjek bez ozbiljnijih posljedica može izdržati 3 dana bez spavanja.

Poremećaji spavanja: nesanica, narkolepsija(intenzivna i nagla potreba za snom tijekom dana), noćna apnea(prestanak disanja u spavanju), pavor nocturnus(noćni strah- buđenje u panici bez razloga), noćne more.

Narkolepsija je bolest u kojoj se ne možemo oduprijeti spavanju, uspavljivanje je vrlo brzo, a preskočene su sve normalne faze padanja u san. Pavor se najčešće javlja u prvim satima spavanja, a noćne more pri kraju.

HipnozaVećina stručnjaka se slaže da hipnoza predstavlja alternativno stanje

svijesti, koje je karakterizirano pojačanom sugestibilnosti, suženom pažnjom(ne osjeća ostale podražaje), lakim doživljavanjem halucinacija, pasivnim stanjem(nesposobnost da sama započne reakciju, ali će je izvršiti na sugestiju hipnotizera), smanjena osjetljivost na bol. Hipnotizirane

13

osobe, iako ne mogu vidjeti stolac, zaobilaze ga, ako hipnotizer izađe iz sobe, postupno izranjaju iz transa.

U hipnozi dolazi do disocijacije- podjele svijesti- jedan je dio svjestan događaja u okolini, a drugi, koji slijedi naloge hipnotizera, nije svjestan okolnih zbivanja.

U hipnozi pravu ulogu ima hipnotizirana osoba i tu se radi o jakoj autosugestiji, čovjeka osjetljivog na hipnozu svaka osoba za koju on vjeruje da ima moć može hipnotizirati. Hipnotizirana osoba neće učiniti ono što se protivi njenim moralnim stavovima, niti da učini nešto opasno ili štetno za sebe. Nije moguće nekoga potajno hipnotizirati, niti bez znanja i pristanka hipnotizirane osobe. Oko 15 % ljudi je vrlo podložno, a oko o10% uopće nije podložno hipnozi. Osjetljivost na hipnozu je dijelom genetski determinirana i stabilna osobnost, nije povezana s osobinama ličnosti, a najosjetljivija su djeca između 9 i 12 godina. Pod hipnozom dolazi do opširnijih, ali katkad i pogrešnih sjećanja. Pod hipnozom ljudi mogu podnijeti vrlo bolne postupke.

Djelovanje drogaDroge mijenjaju svijest, i ako se neka droga prenese na područje u

kojem prije nije postojala u okviru tradicije, proizvodi neželjene pojave jer ne postoje tradicionalne norme povezane s njenim korištenjem. Droge se koriste u medicini, ali i zloupotrebljavaju. Sredinom 60- ih godina pod utjecajem hippyja droge postaju velik problem.

Psihoaktivne droge su kemijske tvari koje djeluju na živčani sustav i uzrokuju promjene u doživljavanju i ponašanju, te promjene u stupnju svjesnosti. Djelovanje tih droga odnosi se na promjenu funkcije neurotransmitera i gotovo sve dovode do ovisnosti koja je često psihološka i fiziološka. Droge se dijele u depresore(hipnotici i narkotici- najveća grupa), stimulatore(podižu aktivnost, borbenost, raspoloženje...), halucinogene droge(halucinacije, depersonalizacija-gubljenje svijesti o sebi kao određenoj osobi, derealizacija- gubljenje svijesti o realnosti), konoplja(=kanabis- marihuana i hašiš- imaju sva 3 djelovanja, ovisno o količini).

Depresori- droge koje usporavaju i potiskuju rad živčanih stanica. U početku povećavaju osjetljivost na GABU, koja povećava relaksaciju i smanjuje anksioznost, kod djelovanja alkohola dolazi do olakšanja, smanjenja napetosti i neugode. Npr. pokus s mačkama(Masserman)- puhanje, mlijeko i alkohol. Kasnijim djelovanjem, alkohol djeluje očito depresivno- usporavanje reakcija i mišljenja, pospanost, loš osjećaj... učinak svih droga ovisi o načinu uzimanja, karakteristikama ličnosti, tjelesnim karakteristikama, spolu.

Pod utjecajem alkohola dolazi do podcjenjivanja sposobnosti, posebno brzine, te povećanog pouzdanja u vlastite sposobnosti. Gen na kromosomu 11 je češći kod alkoholičara.

Od ostalih depresora poznati su sedativi, kod kojih zbog dugotrajne upotrebe dolazi do privikavanja i traženja većih doza. Narkotici(opijati) se u medicinske svrhe upotrebljavaju za smanjenje boli-morfin i heroin- usporavaju tjelesne funkcije i dovode do stanja letargije i osjećaja ugode. Stvaraju jaku ovisnost i izazivaju jak apstinencijski sindrom kad se uskrate. Liječe se Metadonom, koji i sam izaziva ovisnost.

14

Stimulatori- podižu raspoloženje, stvaraju osjećaj povećane društvenosti i energije. Nakon pada učinka oporavak je dulji nego inače. I psihološki stimulatori povećavaju izdržljivost, ali je oporavak normalan. Kokain spada u tu skupinu. Kod stalnog uzimanja uzrokuje paranoidne deluzije, gubitka apetita, halucinacija plaženja insekata po tijelu. Početno djelovanje mu je ugodno.

Svakodnevni simulatori su kofein i nikotin, koji također stvaraju ovisnost.

Halucinogene droge- LSD dovodi do ugodnih halucinacija- boje se čuju ili izazivaj druge osjete, zvukovi se vide... te halucinacije prema nekim autorima sliče halucinacijama pred smrt. Poznate su još marihuana i hašiš, koje spadaju u kanabis.

Kanabis(konoplja) izaziva sva tri djelovanja- u malim dozama stvaraju dobro raspoloženje, a u većima dovode do halucinacija. Kao i alkohol, djeluju u 2 faze: u početku stimulativno i euforički, a kasnije uspavljujuće.

Marihuana dovodi do poremećaja percepcije, posebno percepcije udaljenosti, a slično djelovanje ima i hašiš. Ne dovode do fiziološke ovisnosti.

MeditacijaKod meditacije se promjena u stupnju svjesnosti postiže uz pomoć

strogo propisanih ritualnih postupaka- vježbe, eliminacija vanjskih podražaja... postoje 2 tehnike meditacije- prva se sastoji u tome da se potpuno relaksiramo, a potom mislima dopuštamo slobodan let- meditacija otvaranja, a druga je koncentracijska meditacija- intenzivna koncentracija ne neki predmet, riječ, ideju, pri čemu se sve dublje analiziraju dijelovi opažanog, uz isključenje svih drugih misli. EEG snimke pokazuju da se stvarno radi o velikoj opuštenosti. Prema Bensonu, isto se stanje može postići ako u tihoj prostoriji udobno sjedimo na mekoj podlozi, zatvorimo oči i 20 minuta u sebi ponavljamo neku riječ, i to činimo 1- 2 puta dnevno.

Kod hipnoze, droga i meditacije, učinak uvelike ovisi o našem očekivanju.

6. PREDODŽBE, UČENJE I PAMĆENJE

Predodžba je doživljaj koji nije rezultat vanjskih podražaja. Predodžba nam se može činiti jasna, ali ne posjeduje onu živost koju ima percepcija. Predodžbe predstavljaju cjelovit doživljaj, ali detalji nam nisu poznati i jasni. Iznimke su eidetske slike, snovi i halucinacije.

Eidetske slike su takve predodžbe koje jasno, živo i detaljno opisuju prethodno perceptivno doživljenu situaciju. Kod eidetske slike smo, za razliku od ostalih predodžbi, svjesni da je to samo predodžba.

Snovi su također vrsta predodžbi, a za spavača su realni i većinom nismo svjesni da je to sa. Ta se realnost ipak ne pretvara u ponašanje.

Halucinacije nastaju pod utjecajem visoke tjelesne temperature, te djelovanja halucinogenih droga. Žive su, detaljne i doživljavamo ih uz izrazitu svijest i uvjerenje da se to zaista događa. Čovjek koji ima halucinacije se i ponaša kao da je to realna situacija. 2-5% ljudi koji nisu psihički bolesni čuju glasove, no svjesni su da se radi o predodžbama.

15

Predodžbe su doživljaji koje smo prethodno zapamtili , pa ih sada na neki način ponovno doživljavamo. Dakle, neki naši doživljaji ne nestaju bez traga, a što su za nas važniji, taj je trag bolji i trajniji, i naziva se pamćenjem. Da bismo nešto zapamtili, trebamo to naučiti. Osim osjeta i percepcije, i mišljenje služi za spoznavanje svijeta. Spoznavanje mišljenjem spada u najvišu kategoriju spoznavanja.

Učenje je trajna promjena u ponašanju do koje dolazi pod utjecajem iskustva. Ako u nekim situacijama, primjerice zbog umora ili djelovanja droga, dolazi do promjena u ponašanju, to ne zovemo učenjem, jer te promjene nisu trajne. Učenje dijelimo u namjerno i nenamjerno, a najjednostavniji oblik učenja je učenje uvjetovanjem.

Klasično uvjetovanje- Pavlov je istraživanjem želučanih sokova kod psa otkrio klasično

uvjetovanje. Naime, lučenje sline je normalna refleksna reakcija na podražaj jezika hranom. No ako pas počinje lučiti slinu na pojavu osobe koja donosi hranu, to je uvjetovana reakcija- povezao je prirodni podražaj sa do tada neutralnim podražajem. Pavlov je nastavio proučavati tu pojavu uz pomoć zvona koje je službenik nosio kad je nosio hranu. Pokazalo s da je pas počeo lučiti slinu i na zvuk zvona. Hrana= bezuvjetni podražaj, lučenje sline na hranu= bezuvjetna reakcija, lučenje sline ne zvono= uvjetovana reakcija.

Watson- pokus s malim Albertom(bijeli štakor+ prasak= strah od svega bijelo i krznenog( generalizacija)- bezrazložni strah od bezopasnih predmeta li situacija= fobija. Fobije se najčešće razvijaju u djetinjstvu kada smo doživjeli neki neugodan događaj povezan s budućim predmetom fobija. Primjeri klasičnog uvjetovanja su medvjed koji pleše(uvjetovanje- hodanje po žeravici), liječenje alkoholičara averzivnom terapijom- u alkohol se stavi sredstvo tetidis koje izaziva mučninu, glavobolju, povraćanje... u kombinaciji s alkoholom. Uvjetovane reakcije se gase ako nestaje prateći podražaj, a održavaju se stalnim ili povremenim potkrepljivanjem. Klasično uvjetovanje postiže se kod svake vrste za bitne podražaje- štakori- okus i miris, ptice- svjetlo...

Poznata je generalizacija podražaja(mali Albert, reagiranje na bilo koji ton ako naučimo reakciju na jedan ili nekoliko sličnih), ali i diskriminacija (razlikovanje) podražaja- pas koji mora razlikovati kružnicu od elipse- kad ih više nije uspio razlikovati, počeo je reagirati neurotično.

Instrumentalno(operantno) uvjetovanje-Instrumentalno uvjetovanje odnosi se na učenje na posljedicama, a

primjenjuje se kad treba postići uvjetovanu reakciju, a ne postoji bezuvjetni podražaj. Odnosi se na to da treba neku osobu ili životinju navesti na neki postupak pa ga nagraditi. Katkad, kod kompleksnih ponašanja, treba to učiniti postupno, iskorištavati svaku slučajnu reakciju koja predstavlja određeni stupanj ciljnog ponašanja- oblikovanje.

Ova se metoda pokazala vrlo dobrom kod autistične djece(vrlo slabo reagiraju na podražaje okoline, zatvorena su u sebe, ne pokazuju interes za okolna zbivanja, loše govore, emocionalno su nezrela...). djecu se nagrađuje npr. bombonom za neartikulirane glasove, potom samo za smislene riječi, pa potom samo ako je riječ pravilno izgovorena.

Uvjetovanje se ne može koristiti za sve vrste učenja, primjerice učenje govora.

16

Instrumentalno učenje bit će uspješnije ako se potkrepljivanje događa povremeno, u neredovitim razmacima. Primjer toga su igra na sreću. Potkrepljivanje može biti i negativno, kada se nekog želi odvratiti od nekog ponašanja. Ako potkrepljivanje prestaje, reakcija se gasi, a gasi se sporije ako je potkrepljivanje neredovito. Kod instrumentalnog uvjetovanja je prisutno pamćenje, a i mišljenje, odnosno stvaranje zaključka u vezi s novonastalom situacijom.

Primjer- ako laboratorijske miševe stavimo u labirint, oni će u njemu lutati bez cilja. No ako nakon nekoliko dana na kraj labirinta stavimo hranu, doći će do nje bez poteškoća, što pokazuje da su iskoristili znanje stečeno latentnim učenjem.

Instrumentalno uvjetovanje se koristi za liječenje fobija, anoreksije, za biofeedback, učenje uz pomoć kompjutera u kojem riješen test vodi na slijedeću lekciju...

Predrasude, a među njima i praznovjerja, spadaju u instrumentalno uvjetovanje.To posebno vrijedi za osobne praznovjerja, koja nisu karakteristična za društvo, nego samo za 1 osobu: jednom se dogodilo da si položio ispit ako si, primjerice, nosio neke čarape, i odonda ih stalno nosiš, a samo povremeni uspeh ubrzava potkrepljivanje i ojačava usvajanje tog ponašanja. Jednaka je pojava nađena kod životinja(golub, hrana i vrtnja u krug). Opća praznovjerja-nastala su na isti način, ali su postala poznata i širila se na kasnije generacije usmenom predajom.

Kazna ne spada među negativna potkrjepljenja, jer ona potiskuje neko ponašanje, a negativna potkrjepljenja nas uče ponašanju kojim ćemo izbjeći negativne podražaje. Kazna i nagrada su najdjelotvornije metode učenja. Nagradom možemo uspostaviti željeno ponašanje. Za kaznu neki smatraju da ćemo samo naučiti što ne smijemo, a ne i ono što bismo trebali raditi. Neugoda od kazne može se povezati s osobom koja daje kaznu, kazna djeluje samo u početku, a kasnije sve manje, dijete može naučiti da se kaznom mogu postići neke stvari, pa može početi primjenjivati istu metodu, a kazna može djelovati na agresivno ponašanje.

Nagrada izaziva osjećaj ugode, a kazna osjećaj neugode. Budući da svi težimo za postizanjem ugode i izbjegavanjem neugode, očekuje se da će ponašanje za koje smo dobili nagradu postati privlačno, te ćemo ga ponavljati, a ponašanje za koje smo dobili kaznu postat će nam odbojno, te ćemo ga izbjegavati. Ako želimo postići neko ponašanje treba primijeniti nagradu, a ne kaznu pri suprotnom ponašanju jer će nam željeno ponašanje omrznuti(npr. jedenje paradajz juhe... ). Ako želimo spriječiti ponašanje, primjenjujemo kaznu. Moramo održati obećanje, kazna mora uslijediti odmah, mora biti oštra da bi imala učinak, počinitelj mora vjerovati da neće izbjeći kazni. Ako se neko ponašanje kritizira, to se mora izvesti tako da učenika potičemo na usvajanje ponašanja koje može biti nagrađeno.

Pokušaji i pogreške-Sastoji se u tome da neplanski pokušavamo doći do odgovora. Ta je

metoda uspješna samo kod vrlo jednostavnih procesa, koji se sastoje od malog broja operacija. Kod kompleksnih se ne sjećam kako smo došli do odgovora. Ova metoda ime veze s operantnim uvjetovanjem, odnosno, učenjem na posljedicama.

Oponašanje-

17

Osim čistog oponašanja, oponašanjem se smatra i služenje tuđim iskustvom- učenje preko posrednika. Na taj način ne učimo na vlastitoj koži kao kod prethodne metode, nego nam drugi ljudi služe kao putokaz. Na taj način se skraćuje vrijeme učenja i izbjegavamo opasne pogreške.

Direktnim oponašanjem ili učenjem po modelu najčešće učimo psihomotorne aktivnosti, a učenjem preko posrednika se uče stavovi, ideje, načini ponašanja, emocije... mnogi roditelji agresivnom kaznom pokušavaju spriječiti dijete u tome da nešto učini, a zapravo postaju model za učenje agresije. Tv agresija smanjuje negativni stav prema agresiji i pomaže učenju nekih oblika kriminalnog ponašanja. Pokazao je to Bandura pokusom u kojem je djeci prikazao kako čovjek tuče lutku, a drugoj skupini je prikazano nenasilje prema lutki. Djeca su se ponašala u skladu s pogledanim filmom.

Oponašanjem se uče ponašanja važna za opstanak, primjerice, ako je majmunima na tv- u prikazan strah od zmije, nje će se bojati, a ako je prikazan strah od cvijeta, neće ga se bojati.

Po modelu dijelom učimo i verbalno komuniciranje- upute o dolasku na neko mjesto. Na oponašanje utječu pažnja, status modela, motivacija, pamćenje onog to smo vidjeli...

Učenje uvidom-Takvo je učenje često kod rješavanja nekih problema- kad nam

odjednom sine rješenje.Školsko učenje-Tu se radi o pamćenju. Tehnike- učenje u cjelini(globalno) ili u

dijelovima(fragmentarno), raspoređivanje prekida između učenja. Kod besmislenog materijala treba učiti fragmentarno, a ako se materijal sastoji od cjelina, treba učiti po smislenim cjelinama, globalno. U nekim slučajevima i mali razmaci između učenja imat će koristan učinak(besmisleno gradivo), a kod smislenog gradiva te pauze trebaju biti duže.

Pamćenje je sposobnost zadržavanja informacija koje smo stekli iskustvom ili aktivnim učenjem. Ono je neophodan uvjet za sve naše spoznajne, odnosno kognitivne funkcije. Postoje različite vrste pamćenja- retrospektivno(prošli događaji), prospektivno(pamćenje nečeg što trebamo učiniti u budućnosti; semantičko(opće stvari) i epizodičko(vlastiti doživljaji); mentalno(apstraktni materijal) i motorno( pokreti i slično); prepoznavanje i aktivna reprodukcija; senzorno, kratkoročno i dugoročno; ikoničko i ehoičko; nenamjerno i namjerno.

Senzorno pamćenje-Vrlo kratko, ali neophodno za naše snalaženje- i bez naše namjere,

percepcija ostavlja trag u našem doživljavanju. Sperling je pokazao da je vrlo kratkotrajno, ali ima dosta velik opseg(djelomično izvješće).

Kratkoročno(radno) pamćenje-Zajedno sa senzornim spada u radno pamćenje, jer njime baratam u

više svakodnevnih situacija. Kapacitet mu je 7±2 čestice, te da je osjetljivo na ometanje drugim zadatkom.

Dugoročno pamćenje-Neka od prebacivanja iz kratkoročnog pamćenja se događaju

automatski, no kad govorimo o namjernom upamćivanju, jedini način je ponavljanje uz svjesni napor da nešto zapamtimo. Što je motivacija veća,

18

pamtimo lakše. Mnemotehnike su metode koje pomažu u učenju, i to posebno učenju i pamćenju besmislenih elemenata. Jedna metoda je smještanje tih elemenata u poznato okružje, primjerice, vlastitu sobu. Pamćenje slika je uspješnije od pamćenja riječi i pojmova.

Fenomen «na vrhu jezika»- ne možemo se dosjetiti nečega što znamo. Pomažu nam znakovi za dosjećanje koji se sastoje u dosjećanju situacije u kojoj je nešto zapamćeno, prvog slova... lakše se pamti ako gradivo sistematiziramo.

Poznati su slučajevi monosavanata- ljudi koji su mentalno retardirani, a imaju posebnu nadarenost za neko područje.

Pamćenje je povezano s različitim područjima mozga, i zato npr. gotovo i ne zaboravljamo motoričke vještine, a neka znanja, kao što je učenje pjesme napamet, se postepeno gube. Sa starenjem ne opada sposobnost prepoznavanja, nego sposobnost aktivne reprodukcije. Povrede mozga mogu dovesti do povreda nekih oblika pamćenja(npr. nemogućnost snalaženja u prostoru). Česta pojava su amnezije(anterogradna i retrogradna). Anterogradne se često postepeno gube.

Pamćenje je ostavljanje kemijskog traga na sinapsama u mozgu. Ponekad nenamjerno izblijedjela sjećanja nadomještamo krivim sjećanjima- konstruktivno pamćenje. Kod djece često se njihova fantazija toliko upleće u njihove izjave o neko događaju da se većinom njihovim svjedočenjima ne može vjerovati.

Zaboravljanje-Zaboravljanje je obrnuti proces od pamćenja. Postoji nekoliko teorija

o zaboravljanju. Većina psihologa se slaže da se radi o gubljenju tragova pamćenja- često korišten trag ima dobro uhodan put u živčanom sustavu. Zaboravljanje je nemogućnost pronalaženja tragova pamćenja. Freud zagovara teoriju represije nepoželjnih sjećanja. Također, tu je i interferencija- proaktivna se sastoji u nemogućnosti učenja novog gradiva zbog starog koje smo naučili. Retroaktivna se sastoji u zaboravljanju starog gradiva zbog učenja novog.

Od vanjskih utjecaja na zaboravljanje važan je alkohol- djeluje samo ako smo alkoholizirani za vrijeme primanja novih informacija. Ima utjecaj na skladištenje informacija, a to je zato što nam je percipiranje oslabljeno.

Metode za ispitivanje pamćenja i zaboravljanja-Ebbinghaus je upotrijebio besmislene slogove kao neutralne čestice i

ustanovio da krivulja zaboravljanja najprije teče brzo, a kasnije sve sporije. Na lakoću i brzinu učenja utječu smislenost materijala, međusobna sličnost materijala i ispitanikova sposobnost učenja.

Metode za dosjećanje su aktivna reprodukcija, prepoznavanje i metoda uštede, kojom ubrzavamo učenje jednom zapamćenog i potom zaboravljenog materijala. Materijal koji je teško naučiti pamtimo jednako lako kao i onaj koji smo lako naučili, ako su naučeni do istog nivoa. Ljudi koji sporo uče zaboravljaju jednakom brzinom kao i oni koji brzo uče. Stariji ljudi pamte sporije od mladih. Ako se ide dalje od potpune naučenosti, prema prenaučenosti, zaboravljanje potpuno nestaje.

7. MIŠLJENJE I GOVOR

19

U područje kognitivne psihologije spada i mišljenje, koje je izrazito kompleksan proces i odvija se na većem broju razina. U vrijeme dominacije biheviorizma je mišljenje bilo potiskivano, a s dominacijom kognitivne psihologije, ponovno je vraćeno u središte istraživanja.

Buduću da stalno nešto doživljavamo, nismo ni svjesni svih psihičkih procesa, a to posebno vrijedi za mišljenje.

Prije 100 godina psiholozi su smatrali da se mišljenje sastoji samo u povezivanju naših predodžbi. Takav asocijacionistički pristup zasniva se pretpostavci da se mišljenje osniva na zakonima asocijacije: zakon sličnosti(slava asocira na, primjerice, glava; netko nam sliči na nekog slavnog...), zakon suprotnosti(bijelo-crno...- banalne asocijacije), zakon dodira ili kontinguiteta(prilikom nekog podražaja ili situacije se sjetimo onoga što je tim podražajem ili situacijom bilo u vezi, odnosno vremenskom ili prostornom dodiru.

Naše se mišljenje zaista često sastoji od predodžbi, ali se ne radi uvijek o čistim predodžbama.

Mišljenje se sastoji u namjernom ili nenamjernom manipuliranju različitim kognitivnim doživljajima, dakle osjetima, perceptima, pamćenjima, riječima, pojmovima, sudovima, slikama fantazije... Ako je nenamjerno, na pamet nam padaju različite misli i to se naziva divergentnim mišljenjem, a ako je namjerno i usmjereno, kao rješavanje problema ili donošenje odluke, to se naziva konvergentnim mišljenjem. Psiholozi smatraju da je upravo mišljenje ona karakteristika koja najviše razlikuje čovjeka i životinju, jer životinje misle na mnogo nižoj razini.

Ako su naše misli izražene u obliku neke konstatacije ili tvrdnje, uvijek su povezane s određenim stupnjem uvjerenja. Najviši stupanj uvjerenja prisutan kod misli su konstatacije. Različite misli znanja imaju manji stupanj uvjerenja, često različit, prema tome odakle smo tu informaciju naučili i koliko vjerujemo autoru te informacije. Misli zamišljanja obično imaju nizak stupanj uvjerenja, dok misli vjerovanja predstavljaju zamisli s visokim stupnjem uvjerenja.

Čovjek je razvojem od djetinjstva do zrelosti spontano i uz pomoć odgoja stvorio neke alate i tehnike kojima se koristi kod mišljenja, te koje mu omogućuju lakše dolaženje do cilja, odnosno rješenja problema i donošenja odluke.

Među alatima najpoznatiji su simboli i pojmovi. Simbol je misaona zamjena za neki konkretni predmet ili situaciju, a pojam je produkt daljnje obrade, odnosno, on generalizira tipične karakteristike simbola.

Riječi kojima govorimo su simboli za konkretne stvari ili situacije. Simbol je uvijek specifičan, odnosi se na određenu stvar, a pojam je simbol koji generalizira osnovne karakteristike naših simbola. Pojmovi su zapravo glavni sadržaj mišljenja. Ne odnose se na neki konkretni objekt ili situaciju, nego na jednu skupnu kategoriju kojoj taj objekt pripada. Bez upotrebe pojmova morali bismo posjedovati velik broj riječi koje bi označavale neku određenu situaciju ili objekt. Pojmovi zapravo predstavljaju način grupiranja i klasificiranja informacija, oni su mentalni okvir za kategorizaciju različitih stvari.

Ne moraju predstavljati nikakvu konkretnu vrstu objekta ili situacije, pa omogućuju i mišljenje potpuno oslobođeno upotrijebljenih riječi ili simbola, i obuhvaća smisao i značenje neke situacije u cjelini.

20

Postoje 2 bitna procesa u stvaranju pojmova: apstrakcija(zanemarivanje, neuzimanje u obzir) i generalizacija(poopćavanje).

Pojmovi su proizvod misaonih procesa, ali i uvjet za uspješno mišljenje.

Proces stvaranja pojmova je zapravo testiranje hipoteze. Takav proces vrijedi za stvaranje logičkih pojmova, koji moraju biti posve jasni i nedvosmisleni. U svakodnevnom životu mi stvaramo prirodne pojmove, koji nisu potpuno jasni, jer nisu sasvim definirani, npr. pošten. Baš iz tog razloga dolazi do razlika u stavovima, jer ljudi takve pojmove percipiraju na različit način zato što ne posjeduju identične pojmove o predmetu diskusije.

Pojmovi omogućuju stvaranje kategorija kojima možemo misliti na višim razinama od čistog asocijacija vidnog ili drugih oblika. Pri takvom mišljenju mi izvlačimo zaključke iz pretpostavki , a najpoznatiji primjer izvlačenja zaključaka je silogizam. Silogizmi se uvijek sastoje od 2 prethodne tvrdnje(premise) i zaključka koji iz tih tvrdnji proizlazi. Ako su premise istinite, i zaključak je istinit. Formalnu logiku ne zanima istinitost premisa, nego samo slaganje premisa sa zaključkom.

U svakodnevnom se životu često služimo premisama koje nisu točne ili nisu dovoljno točne, a mi vjerujemo da jesu, pa to za posljedicu ima zaključak koji nije istinit iako je formalno-logički ispravan. Zato se i naši zaključci u raspravi uvijek razlikuju.

Pogreške mogu nastati i zato što se služimo pomagalima u mišljenju i zaključivanju(heuristici- heuristika je znanost o metodama istraživanja novih spoznaja) koja nisu uvijek ispravna.

Pomagalo koje uvijek dovodi do rješenja problema je algoritam(korak po korak metoda u nekim uputama...). Ipak se rijetko služimo metodama koje garantiraju uspjeh, jer je pronalaženje takvih metoda često težak i dugotrajan postupak. Zato se služimo pravilima za koja smo tijekom životnog iskustva spoznali da nas najčešće dovode do uspjeha.

Tri najvažnija heuristika(principa) su princip raspoloživosti(ako se možemo sjetiti mnogo ugodnih ljetovanja, zaključujemo da ih je bilo više nego neugodnih- problem je što smo možda neugodna potisnuli), princip reprezentativnosti(naučili smo da će se vjerojatno dogoditi stvari koje su najtipičnije- problem je što zapravo svaki slučaj im jednaku vjerojatnost pojavljivanja) i princip usidravanja(početne informacije mogu imati djelovanje na mišljenje koje slijedi iza toga, problem je valjda očit ).

Govor-Govor je sustav znakova koji služi za namjerno sporazumijevanje, a

uključuje sve načine sporazumijevanja. Životinje nemaju mišljenje, nego se sporazumijevaju instinktivno, pa i nekad kad to nema smisla, a čovjek će signale većinom imitirati kad može imati koristan učinak.

Povezanost mišljenja i govora je vrlo duboka(tako, primjerice, kod mišljenja dolazi do mikropokreta glasnica), lakše je učiti na glas, gluhi mnogo teže usvajaju apstraktne pojmove od onih koji čuju(sa slikama je uspješnost jednaka).

Iako govor ima mnogo kompleksnih pravila, svi ih svladavamo bez problema, pa je Chomsky postavio teoriju da u mozgu vjerojatno postoji

21

urođeni mehanizam koji djetetu omogućava razumijevanje i produciranje jezika i govora- modem za govor.

Važan dio sporazumijevanja otpada na govor tijela- ton i glasnoća izgovora, gestikuliranje, mimika, udaljenost sugovornika, dodirivanje= neverbalna komunikacija.

Naše prve dojmove o nekome stvaramo upravo na temelju neverbalnih znakova koje ta osoba emitira. Neverbalna komunikacija može biti namjerna ili nenamjerna, a društveno su važnije nenamjerne poruke kojih nismo ni svjesni, a ostali ih primjećuju. Žene su osjetljivije i lakše čitaju neverbalne poruke od muškaraca.

Neverbalni znak u različitim situacijama može biti protumačen na različite načine. Pravo značenje neverbalnog govora je nepoznato.

8. INTELIGENCIJA Inteligencija je pametno, bistro i uspješno mišljenje- najviši oblik

mišljenjakoji služi snalaženju u različitim i do sada nepoznatim situacijama.

Među znanstvenicima prevladava mišljenje da je inteligencija opća sposobnost, koja se očituje u svim čovjekovim reakcijama u kojim on mora rješavati neki zadatak. Prvi je inteligenciju proučavao Spearman i to metodom faktorske analize, kojom je pokazao da u rješavanju problema različite vrste zaista postoji visok stupanj slaganja. Inteligencija je za njega generalni faktor- faktor G. kasnije je Thurstone podijelio inteligenciju na 5 faktora, a Catell u 2 različite vrste: fluidnu inteligenciju(sposobnost stjecanja novih znanja i spoznaja i rješavanja novih problema) i kristaliziranu inteligenciju(korištenje postojećeg znanja). Kod starih ljudi kristalizirana inteligencija raste.

Gardner smatra da postoji 8 različitih tipova inteligencije:1. lingvistička(uspješno baratanje govorom)2. glazbena(uspješno svladavanje glazbenih zakonitosti, vještina

komponiranja...)3. matematičko- logička(vještina u logičkom i matematičkom

rezoniranju)4. prostorna(uspješan rad s prostornim informacijama i dizajnom,

snalaženje u prostoru)5. tjelesno.- kinestetička(tjelesna spretnost)6. interpersonalna(uspješna komunikacija s ljudima, socijalna

senzitivnost)7. intrapersonalna(razumijevanje samog sebe i vlastitih sposobnosti)8. prirodoslovna(vještina baratanja pojmovima flore i faune...)Te su vještine posve nezavisne.Glavne argumente Gardner nalazi u primjerima oštećenja mozga,

kao i u primjerima monosavanata i čuda od djeteta. U tim se slučajevima pokazuje da jedna komponenta može biti oštećena ili uništena, a da ostale funkcioniraju, pa čak i natprosječno. No ta svojstva predstavljaju talente, a ljudi koji su u nekim područjima talentirani ne doživljavaju problem kod rješavanja zadataka iz tog područja, pa ga ni ne rješavaju.

Inteligenciju treba shvaćati procesom, a ne sposobnošću. Treba je promatrati u kontekstu kulture. Inteligencija je sposobnost rješavanja

22

problema i oblikovanja proizvoda koji su važni u određenom kulturalnom obilježju ili zajednici.

Osnovni uvjeti za rješavanje problema su ove 3 faze: razumijevanje, invencija(postoji mogućnost niza odgovora, od kojih svaki bar jednim principom udovoljava postavljenom zadatku) i kritika(nalaženje najboljeg rješenja kritičkim mišljenjem).

Inteligencija se često poistovjećuje sa znanjem, odnosi se zapravo na učenje(rješavanje problema).

1905. je francuski psiholog Alfred Binet sastavio prvi test za ispitivanje inteligencije koji je omogućavao ispitivanje od treće godine do prosječne odraslosti. Za svaku godinu života ima 6 zadataka- 1zadatak nosi 2 mjeseca mentalne dobi. To je stvaralo velike razlike u zaostacima s obzirom na dob, pa je Stern predložio da se mentalna dob u mjesecima podijeli s kronološkom dobi u mjesecima i pomnoži sa 100. Tako je dobio IQ.

IQ od 90-110 znači normalnu inteligenciju, a inteligencija se raspoređuje po normalnoj distribuciji.

IQ nije stabilan tijekom života, a mijenja se pod utjecajem okoline. Kod odraslih se rezultat ne izražava u IQ nego u bodovima koji pokazuju u koju kategoriju spadaju.

Žene su uspješnije u verbalnim faktorima, a muškarci u prostornom i faktoru rezoniranja.

9. EMOCIJE I MOTIVACIJA

Emocije-Emocije je teško definirati. Uključuju mnogo komponenata, odnosno i

ostale 2 vrste doživljaja, pa predstavljaju kompleksne doživljaje.I životinje imaju emocije, i one su sličnije ljudima što su životinje na

višem stupnju razvoja.Emocije se mogu podijeliti na ugodne i neugodne. Obično ih dijelimo

na primarne(osnovne) i sekundarne (izvedene). Postoji 6 osnovnih emocija- radost, žalost, iznenađenje, strah, ljutnja, gađenje.

Iako emocije predstavljaju prirodnu reakciju čovjeka na zbivanja, neke su i naučene. Postoje samo 3 nenaučena straha- trah od padanja, buke i nepoznatog lica. Od naučenih najjača je fobija, kojih ima mnogo različitih vrsta. Postoje noge mogućnosti kombinacije emocija, koje većinom stvaraju sekundarne emocije.

Gotovo su sve emocije vezane uz neku intelektualnu podlogu(osjet, percepcija, predodžba, misao...) i to daje velike mogućnosti kombinacije, a time i kvalitete emocije(npr. ugoda pri seksu ili jedenju neke fine papice), iako su te emocije u osnovi iste.

Raspoloženje- emocionalno stanje za koje ponekad ne znamo što ga je izazvalo, slabog je intenziteta i duže traje. Ne mora biti praćeno intelektualnom podlogom.

Jaka emocija je afekt.Emocije su često praćene fiziološkim promjenama izazvanim

djelovanjem autonomnog živčanog sustava. Za emocije su odgovorni veliki dijelovi mozga, a prema novim istraživanjima, ponekad različite emocije

23

izazivaju različite fizikalne znakove, no te sitne razlike vrlo je teško registrirati.

Najpoznatiji uređaj za registriranje fizioloških promjena koje prate emocije je poligraf, koji registrira puls, krvni pritisak, frekvenciju i dubinu disanja, i znojenje, odnosno električni otpor kože. Rezultati poligrafa mogu biti krivi zbog uzbuđenja, a ne zbog laži.

Određen stupanj uzbuđenosti potreban je u našim akcijama jer nas dodatno motivira, ali prejaka ili preslaba uzbuđenost negativno djeluju na učinak.

Ponekad, posebno za osnovne emocije, možemo po izrazu lica pogoditi o kojoj se emociji radi. Pri tome su najvažnije promjene u izgledu usta, očiju, obrva i čela. Poznavanje emocije dodatno olakšava poznatost situacije, jer se čak i kod osnovnih emocija može dogoditi pogreška u prepoznavanju ako nam situacija nije poznata.

Ljubav i mržnja su dvije složene emocije koje je gotovo nemoguće istraživati. Metoda introspekcije malo koristi za emocije, jer se samoopažanjem emocija gubi, a posebno je beskorisna kod afekata, u koje zbog svog intenziteta i spadaju ljubav i mržnja.

U svim vrstama ljubavi postoje zajedničke karakteristike, kao što su osjećaj naklonosti i privrženosti, potreba za blizinom te osobe... no, postoje i neke karakteristike koje se razlikuju. Primjerice, roditeljska ljubav i prijateljska su okarakterizirane kao ljubavi bez očekivanja i u kojima smo spremni žrtvovati. No, za razliku od strastvene ljubavi, kod koje postoji i očekivanje, roditeljska ljubav nije spojena sa seksualnom privlačnošću.

Tenov je podijelila ljubav na dugotrajnu i kratkotrajnu, ali shvaćeno u relativnom smislu: iako je kratkotrajna ljubav uvijek kraća od dugotrajne, kratkotrajna ljubav je zapravo zaljubljenost. Ta intenzivna čežnja za drugom osobom se smanjuje kad s tom osobom provodimo više vremena.

Opsjednutost ljubavlju prema teško dohvatljivoj osobi naziva se Romeo i Julija-fenomen.

Ljubav raste tijekom vremena, ali njena kvaliteta se mijenja od zaljubljenosti i slijepe strasti prema ovisnosti, odnosno naviknutosti i potrebe za prisnošću sa drugom osobom. Zato je pri opadanju zaljubljenosti međusobna ovisnost dovoljno jaka da i ljubav jača.

Intenzitet emocije

vrijeme zaljubljenost duboka ljubav i odanost

24

Važni uvjeti da bi došlo do prave ljubavi: slične vrijednosti oba partnera, spremnost svakog partnera da se prilagođuje drugome, sposobnost da se podnose one karakteristike partnera koje smatramo manama, slični stavovi, slična intelektualna razina oba partnera.

Sternberg je smatrao da se različite vrste ljubavi sastoje od 3 osnovne komponente- strasti, bliskosti i odanosti, pa se, ovisno o prisutnosti jedne ili više od tih komponenata, razlikuju vrste ljubavi. Ako su prisutne sve 3 komponente, to je idealna slika prave ljubavi- ljubav konzumacije.

Socijalni psiholozi među najvažnije faktore pri stvaranju ljubavi ubrajaju blizinu(veze koje se mogu pretvoriti u ljubav se gotovo uvijek događaju među ljudima koji su fizički inače blizu jedan drugome, npr. kolege s fakulteta), izloženost(ponavljana izloženost drugoj osobi je neizbježna posljedica blizine), sličnost(interesa, naobrazbe, stavova... čovjek očekuje da će ga više razumjeti osoba koja ima slične stavove kao i on), komplementarnost potreba(donekle suprotno faktoru sličnosti, a sastoji se u tome da se ljudima sviđaju osobe koje ispunjavaju naše čežnje, imaju svojstvo koje bismo mi htjeli imati).

Mržnja je duboka, trajna i jaka emocija animoziteta, srdžbe i neprijateljstva prema nekoj osobi, skupini ili predmetima. Karakterizira je želja da se naudi ili uzrokuje bol predmetu mržnje i pri tome se osjeća ugoda. Mržnja je maksimalno praćena intelektualnom podlogom, pri čemu predodžba o patnji neke osobe ili skupine osoba dovodi do ugode onoga tko tu predodžbu ima.

Gledano introspekcijski, frustracija do koje dolazi u situacijama kad smo onemogućeni u održavanju nekog našeg ustaljenog stanja ili u postojanju nekog željenog cilja dovodi do najžešćeg obrambenog mehanizma, odnosno agresije. Ako smo zbog bilo čega onemogućeni u izvršenju konkretne tjelesne ili verbalne agresije, popratne emocije bijesa pretvaraju se u trajniju emociju mržnje.

Agresija je takvo ponašanje kojemu je cilj namjerno nanošenje povrede ili štete. Neki autori razlikuju stratešku i ljutitu agresiju: dok je ljutitoj cilj nanošenje povrede ili boli, kod strateške se može raditi o nekom društveno prihvatljivom cilju, kao borbu za potlačene, samo zato da sami ne budemo takvi. Razlika između te 2 agresije nije potpuno jasna. Primjerice, mnogi teroristički napadi na nedužne osobe imaju prihvatljive pozitivne ciljeve, ali su u svojoj biti primjer nasilja i agresije jer su usmjereni na osobe koje nemaju veze s izvorom osnovnog problema.

Još nije sigurno je li agresija naslijeđena(Freud) ili naučena(socijalni psiholozi). Najčešće se znanstvenici slažu da će do agresivne reakcije doći ako se neki objektivni faktori nadu zajedno sa subjektivnim faktorima, odnosno karakteristikama ličnosti.

Agresija se dijeli na verbalnu(riječi) i neverbalnu(fizičku), a prema usmjerenju na izravnu(direktnu), neizravnu(indirektnu- na zaobilazni način napadnemo osobu i ona nije svjesna gdje je izvor agresije, npr. napisi u novinama) i pomaknutu(agresivno se napada osoba ili predmet koji nema veze sa uzrocima agresivnog ponašanja). Kod nedužne agresije postoji

25

opasnost da nepravedna agresija kod njih stvori osnovu za razvoj agresije prema osobi koja se na njima iskalila.

Teorije emocija-Od starijih teorija poznata je James- Langleova teorija koja smatra da

do emocije dolazi tek nakon fizioloških promjena, a Cannon- Bardova smatra da se emocije i fiziološke promjene događaju istovremeno.

Jedna od modernih teorija je Schachterova. Ukazuje na to da fiziološke promjene koje osjećamo kod emocija pripisujemo različitim emocijama, ovisno o situaciji- to se naziva i juke-box teorijom- da bi došlo do emocija, moraju se dogoditi vegetativne promjene u organizmu, a koju emociju ćemo doživjeti ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo.

Stres- trajna neugodna emocija koja dovodi do iscrpljenja, primjerice, stalna briga za zdravlje i strepnja u vezi sa vlastitim ili tuđim zdravstvenim stanjem. Dugotrajni stres smanjuje našu otpornost na bolesti i djeluju na krvožilni sustav(krvni tlak). Blagi stres se smatra poželjnim i korisnim, a nakon neke granice počne loše utjecati na učinak- Yerkes-Dodsonov zakon.

Stres se može odnositi i na prošle događaje i bit posljedica velikih proživljenih uzbuđenja, primjerice PTSP.

Različiti događaji i promjene u životu izazivaju različite količine pozitivnog i negativnog stresa, pa najveći pozitivni stres uzrokuje vjenčanje, a najveći negativni stres smrt bračnog druga.

Motivacija-Motivacija je sve ono što nas iznutra potiče na neku aktivnost,

odnosno, na postizanje nekog cilja, i ono što održava tu aktivnost.Motivi se dijele na prirodne i stečene. Prirodni su naslijeđeni i javljaju

se bez obzira na vanjske utjecaje(spavanje, glad, žeđ, disanje, odmor, uriniranje, defekcija...). U stečene potrebe spada na tisuće potreba poput ljudskog društva, znanja, gledanja tv programa...

Prirodni motivi se nazivaju i nagonima. Za razliku od instinkta, koji uzrokuju kompleksna naslijeđena ponašanja, nagoni uvjetuju jednostavnija ponašanja, koja se mogu modificirati okolnim utjecajem.

Kad se seksualne potrebe tek jave, one su prirodne, ali u odrasloj dobi se socijaliziraju i pretvaraju u stečene.

Redoslijed jakosti potrebe ovisi o stupnju deprivacije, primjerice, ako smo 10 dana bez hrane, a 1 dan bez vode, glad je jača od žeđi.

Seksualne potrebe se razlikuju od svih drugih prirodnih potreba- ako ih ne ispunimo, neće doći od smrti. Jednako tako, kod jedne naučene potrebe prijeti opasnost smrti ako je ne zadovoljimo- ako narkoman naglo prestane uzimati drogu, može doći do smrti.

Razlika između prirodnih i naučenih potreba je i u tome da je kod prirodnih potreba motivacija unutarnja, a kod naučenih vanjska.

Prirodni motivi nastali su zato što je u organizmu došlo do poremećaja ravnoteže između njegovih potreba i stanja zadovoljavanja tih potreba.

Ponekad se motivacijski ciklus prikazuje u obliku kruga- motivacijskog ciklusa ponašanja, koji počinje od motiva, nastavlja se instrumentalnim ponašanjem za zadovoljavanje motiva pri kojem moramo

26

savladati određene barijere i doći do cilja, a nakon nekog vremena ciklus počinje ponovno.

Pesimistički nastrojeni autori taj ciklus tumače time da ljudi ničime u životu nisu zadovoljni, jer stalno imaju nove potrebe, ali optimistički nastrojeni autori taj ciklus gledaju kao argument i garanciju napretka ljudskog roda.

Postoje uglavnom 3 vrste barijera između potrebe i njenog zadovoljavanja: prirodne ili fizikalne(npr. zaključana vrata), društvene(zakoni, religija, društveni običaji), osobne(kada sami sebi, najčešće zbog svojih tjelesnih ili psihičkih karakteristika, predstavljamo zapreku do nekog cilja, ili kad se ne možemo odlučiti u izboru između 2 cilja.

Prirodne barijere je lako prijeći, a jedini trošak je vrijeme. Posljedice prelaska društvenih barijera mogu biti teške, pa se neke i ne mog prijeći. Osobne barijere je najteže prijeći. Kod njih postoji jedna skupina koja se naziva konfliktima, stanjima u kojima moramo birati između 2 ili više ciljeva, a ne možemo se odlučiti koji da odaberemo.

Ako je motivacija jaka, a ne uspijevamo savladati barijere, dolazi do frustracije- osjećaja neugode, nemira i anksioznosti. Postoji 5 vrsta konflikata:

1. konflikt dvostrukog privlačenja(2 jednako privlačna cilja)2. konflikt dvostrukog odbijanja( 2 jednako odbojna cilja)3. konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja(cilj koji je

istovremeno privlačan i odbojan)- gradijent cilja je zakon koji govori o tome kako privlačenje ili

odbijanje od cilja ovisi o blizini cilja. Što je cilj bliži, privlačenje ili odbijanje je jače. Kod 1 se dovoljno približiti jednom od ciljeva, a kod 2 je teško riješiti konflikt, jer se približavanjem jednom cilju drugi čini manje odbojan. Kod 3 na udaljenosti prevladava privlačenje, a na blizini odbijanje. Kad dođemo blizu cilja, ne usuđujemo se dalje.

4. dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja(kad nas i 1 i drugi pozitivan cilj istovremeno privlače i odbijaju)

Postoje načini na koje se ljudi brane od frustracije, a nazivaju se obrambenim mehanizmima.

1. agresija2. regresija(reagiranje koje je svojstveno djetetu ili primitivnom

čovjeku, npr. plač, osim u stanju žalosti)3. racionalizacija(tražimo dobar, a ne pravi razlog nekom ponašanju

ili situaciji-reakcija kiselog grožđa, i reakcija slatkog limuna. Mi i sami vjerujemo objašnjenju koje smo dali)

4. lokus kontrole(uzroke našeg ponašanja i onog što nam se događa pripisujemo različitim faktorima- ako smo u nečem uspjeli, to pripisujemo vlastitim sposobnostima, a neuspjeh vanjskim faktorima)

5. bijeg(konkretan bijeg ili apstraktan, npr. zaborav)6. fiksacija(ponavljanje jedan način reagiranja koji ne dovodi do

rješenja)Vrsta obrambenog mehanizma ovisi i o osobinama ličnosti.Teorije motivacije-

27

Dijele se na sadržajne i procesne.Sadržajne teorije na pitanje što ljude najviše motivira ima nekoliko

dogovora: nagrada, kazna, poznavanje vlastitih rezultata, natjecanje, novac, suradnja, mogućnost odlučivanja. Kod natjecanja, ako se sudionici previše razlikuju, motivacija opada. Novac je motivacijski faktor jer njime možemo zadovoljiti mnogo potreba.

Ostali faktori su specifično individualni.Među sadržajnim teorijama poznata je Maslowljeva hijerarhijska

teorija, koja predlaže princip stvaranja pojedinih skupina motiva. Na prvom su mjestu fiziološke potrebe, zatim potrebe za sigurnosti, potrebe za ljubavlju, poštovanjem i samoostvarenjem. Nove se potrebe javljaju tek kad je prethodni stupanj zadovoljen.

Još jedna poznata teorija je ona Herzberga i sur., čija je najzanimljivija karakteristika da je podijelio motivativne faktore u one koji dovode do zadovoljstva (motivatori-npr. priznanje) i one koji dovode do nezadovoljstva (higijenski ili okolni- npr. radni uvjeti). U motivatore spada intrinzična motivacija, a među higijenske ekstrinzična motivacija.

Procesne teorije tvrde da je intenzitet motivacije suma umnožaka između očekivanja i vrednovanja pojedinih ishoda. Lawlerova teorija- motivacija se nalazi pod utjecajem čovjekovih očekivanja o vlastitoj uspješnosti, očekivanja u vezi s ishodom te akcije i poželjnosti tih ishoda. Takve procjene ne moraju biti povezane sa stvarnim ishodom, jer mi ponašanje usklađujemo s percepcijom konkretne situacije, a ne s njenim obilježjima.

Glavni elementi jakosti motivacije su procjena vjerojatnosti da smo sposobni postići neki cilj, procjena važnosti ishoda, procjena vjerojatnosti da ćemo doći do tog ishoda.

Jedan motiv može dovesti do različitih ponašanja, ali i jedno ponašanje može biti rezultat posve različitih motiva.

10. LIČNOST

Ličnost nije sposobnost, nego obilježje. Postoji mnogo definicija ličnosti, jer je ličnost konzistentna u vremenu, ali u različitim situacijama mogu se vidjeti njena potpuno različita obilježja. Neke karakteristike ličnosti su uvijek konstantne- vremenska i situacijska(u istoj situaciji ćemo jednako reagirati), primjerice temperament. Neke su karakteristike iste samo u identičnim situacija, a neke su rezultat trenutne situacije i trenutnog raspoloženja.

U formiranju ličnosti veliku ulogu imaju genetski faktori, ali važnu ulogu igra i okolina. Istraživanja na posve malim bebama pokazuju da su ta ponašanja odar prediktor kasnijih crta ličnosti odraslog čovjeka. No, ličnost se formira i pod utjecajima kazne i nagrade, odgojne mjere, oponašanje, utjecaj društva, a neki dramatični događaji mogu trajno promijeniti nečiju ličnost.

Čovjekov status je njegov položaj u društvu koji on zauzima uglavnom svojim formalnim društvenim položajem. Uloga je očekivano ponašanje od osobe određenog položaja u društvu. Moguće je da dođe do brojnih konflikata uloga(npr. svećenik blagoslivlja vojnike)

Definicije-

28

Crte ličnosti se relativno nezavisne, opće i razmjerno trajne karakteristike koje nalazimo u cjelovitoj strukturi ličnosti. Velikim se dijelom odnose na emotivne i motivacijske karakteristike.

Temperament je tipičan način na koji neka osoba doživljava i ispoljava svoja raspoloženja i njihove promjene, to je energija kojom općenito reagira. Temperament se također pretežno odnosi n emocijske i motivacijske karakteristike.

Prema Eysencku, ličnost je relativno stabilan oblik ponašanja, navika i tendencija, što ga je neka osoba razvila u svom životu na osnovi naslijeđa, a u reakcijama na neke nagrade i kazne koje je primila u tijeku života. Ne postoje dvoje ljudi identične ličnosti.

Teorije ličnosti- Najpoznatije su Freudova psihoanalitička teorija i Eysenckova teorija

crta ličnosti.Prema Freudu, ličnost se sastoji od svjesnog, podsvjesnog i

nesvjesnog. Njena 3 dijela su id, ego i superego. Id je potpuno nesvjestan, a teži zadovoljenju naših nagona(libido- instinkt života, odnosno seksualni nagon i instinkt smrti). Teži za ugodom, bez obzira na realne mogućnosti i društvena ograničenja. Ego je jednim dijelom svjestan, i pokušava posredovati između zahtjeva ida i superega. Superego je glas savjesti, stvara svijest o tome što je dobro, a što nije i u sukobu je sa idom.

Freud pretpostavlja da postoje različite razvojne faze ličnosti(oralna, analna, falusna, edipalna...) ovisno o usmjerenosti libida). Ako se u razvoju ne riješe trenutni konflikti, osoba može postati fiksirana na stupnju razvoja koji nije uspješno riješen.

Eysenckova teorija počiva ne Galenovoj teoriji o 4 tjelesna soka i 4 tipa ličnosti (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik i krv, sluz, žuta i crna žuč). Eysenck je tu podjelu nadogradio sa dimenzijama intra i ekstravertiranosti, stabilnosti (mirnoće) i nestabilnosti (neuroticizma), te psihoticizma i stabilnosti (manje važna za prosječnu ličnost).

Costa je pokušao crte ličnosti ili temperamente podijeliti u 5 grupa: ekstraverzija, savjesnost, ugodna osoba, neuroticizam, otvorenost prema iskustvu. Svaka skupina ima svoje crte i njima suprotstavljene koje stvaraju suprotnu ličnost.

Mjerenje ličnosti-Kod različitih upitnika ljudi često i nesvjesno zaokružuju odgovore

koje smatraju društveno poželjnima. Ponekad i ne znamo prave razloge svog ponašanja, pa ne možemo niti pravilno odgovoriti. Zato se ponekad koriste i tzv. pitanja laži da bi se procijenila istinitost odgovora, a ta pitanja imaju jednaku vrijednost za svaku osobu, primjerice, «jeste li se ikad toliko razbjesnili da ste htjeli nekog udariti?». Ako je odgovor na ta pitanja negativan, onda istraživač ne treba vjerovati ni ostalim odgovorima.

Zato istraživači ponekad koriste projektivne tehnike, u kojima ispitanik nehotice projicira sebe. Takav je Rorschachov test mrlja, u kojem ispitanik mora procijeniti što prikazuje, Taj test može pomoći, ali ipak ne zadovoljava sve metrijske zahtjeve. U slučajevima poremećaja test će pokazati primjerice agresivnost, ali kod normalnih ispitanika pokazat će samo njihovo trenutno raspoloženje.

Sličan test, ali manje tematski apstraktan je test tematske apercepcije, kod kojeg crtež nije apstraktan, ali nije jasno što se zapravo

29

događa na slici. Ponekad su ipak odgovori toliko iskrivljeni društveno uobičajenim načinima reagiranja da se iz njih ne može zaključiti na karakteristike ličnosti.

Neki su istraživači smatrali da ličnost odgovara nekim aspektima tjelesne građe ili crta lica, ali to nije točno.

Stav-Stav je pripravnost pozitivnog ili negativnog reagiranja na neke

osobe, predmete, zbivanja ili pojave. Sastoje se od kognitivne komponente(mišljenje o nekom ili nečem), emotivne komponenta(emocija prema predmetu stava), ponašajne komponenta(ponašanje prema predmetu stava). Kognitivna i emotivne komponenta su gotovo uvijek u dobrom slaganju, ali ponašajna komponenta može biti pod utjecajem različitih situacijskih presija i katkad uopće ne odražava pravi stav. Stav i ponašanje su u znatno većem skladu ako tražimo stav prema detaljnoj situaciji, jer su opći društveni stavovi često pod utjecajem društvene presije ili želje za ugledom.

Predrasude i stereotipi-Predrasude su pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini osoba

ili pojedincima, kao i pretjerane i neopravdane generalizacije u vezi s tim grupama ili osobama. To su sudovi dani unaprijed, prije nego što imam dovoljno informacija o predmetu stava. Kao i ostali stavovi, naučene su većinom po modelu, ali i osobno iskustvo ima veliku ulogu(ako su te u nekoj zemlji pokrali, reći ćeš da tamo svi kradu).

Ako su predrasude suviše pojednostavljene, nazivamo ih stereotipijama.

Praznovjerja-Praznovjerja spadaju među stavove, a nemoguće je izbjeći stvaranje

nekih predrasuda. S obzirom da će po slučaju određeni broj kod igara na sreću dobiti, onima koji su igrali na neku svoju kombinaciju to će biti dokaz da predviđaju budućnost.

Poslušnost autoritetima-Najbolji primjer je Milgramov pokus u kojem je ispitivao poslušnost, a

ispitanici su smatrali da ispituje utjecaj kazne na uspješnost učenja.Spremnost pomoći drugome-«nezainteresiranost promatrača sa strane»- što je veći broj ljudi koji

su svjedoci nekog opasnog zbivanja, manja je vjerojatnost da će netko od njih pomoći zbog difuzije odgovornosti- svi su mislili da će netko drugi pomoći. Slična zakonitost nađena je i sa veličinom naselja.

Društveni pritisak-Poznat je fenomen socijalne facilitacije- ako smo u nečemu vrlo

dobri, prisutnost drugih ljudi olakšava nam obavljanje te vještine. Suprotno tome je socijalna inhibicija ako znamo neku vještinu lošije.

Tzv. trema spada u fobije.Asch je izveo pokus u kojem su ispitanici trebali procijeniti dužinu

crte. Pokazalo se da će se prikloniti mišljenju većine čak i kad misle da većina ima krivo.

Groupthink-Grupe su toliko zaslijepljene nekim svojim idejama da su i pojedinci

unutar te grupe, i čitava grupa, slijepi za događanja oko sebe.

30

11. PSIHIČKI POREMEĆAJI I POREMEĆAJI LIČNOSTI

Poremećaji mentalnog zdravlja se klasificiraju prema DSM sustavu, koji klasificira poremećaje u nekoliko dimenzija i detaljno opisuje simptomatologiju, no ne ulazi u specifikaciju uzroka poremećaja.

Na pojavu psihičkih poremećaja utječu, u nejednolikoj mjeri s obzirom na bolest, geni i okolina. Neke su bolesti uzrokovane organskim oštećenjima, primjerice Korsakovljev sindrom. Stara podjela bila je na neuroze(blaže) i psihoze(teže).

Kod neurotičnih poremećaja ostaje nedodirnuta sposobnost procjene stvarnosti situacije, ponašanje bolesnika obično ne krši društvene norme, poremećaji prolaze sami od sebe, ne postoje vidljivi organski dokazi za postojanje anksioznih simptoma.

Kod psihoza dolazi do gubitka kontakta sa stvarnošću, neprilagođene reakcije na ostale ljude i društvene norme, snalaženje u realnim situacijama je poremećeno- javljaju se halucinacije i deluzije(pogrešna, ali duboka uvjerenja u nepostojeće činjenice), komunikacija s okolinom može biti potpuno poremećena-govor je nerazumljiv.

Poremećaja ima više od 200, a ovo su najpoznatiji:Anksiozni poremećaji-

Tu spadaju poremećaji panike koji se očituju naglim i nepredvidivim napadom straha, te mogu biti praćeni teškoćama disanja, osjećajem blize smrti... poznat je PTSP, koji se može pojaviti nekoliko tjedana, ali i nekoliko godina nakon proživljenih stresnih događaja, a očituje se u nesanici, noćnim morama, lošem raspoloženju... u anksiozne poremećaje spadaju i fobije- bezrazložni jaki strahovi od različitih predmeta i situacija. Postoji nekoliko stotina različitih fobija.Opsesivno-kompulzivni poremećaji-

Sastoje se od različitih misli koje nas progone i ne možemo ih se riješiti, ako i od obavljanja različitih aktivnosti koje gotovo prisilno moramo ritualno svakog časa obavljati. Ovakve simptome treba razlikovati od stanja u kojima bolesnik ne može bez takvih ponašanja(?!).Somatoformni poremećaji-

Tu spadaju tjelesni poremećaji za koje se medicinski ne može pronaći nikakav tjelesni uzrok. Obično se radi o bolovima, ali u težim slučajevima može doći i do ozbiljnih smetnji. To se ubraja i hipohondrija, odnosno paničan strah da smo oboljeli od neke teške bolesti, čak i kad su u pitanju i najbezazleniji simptomi. Psihoseksualni poremećaji-

Mogu se podijeliti u seksualne disfunkcije(poteškoće muškaraca da izvrše normalan spolni čin- impotencija, i žena da dožive orgazam...) i u parafilije- seksualne doživljaje u neobičnim situacijama ili uz izrazito neobične predmete.Ako čovjeku nije moguće da doživi seksualno uzbuđenje na drugi način, to spada u poremećaje. Tu spada fetišizam(seksualno uzbuđenje uz neke predmete pojedine osobe, npr. cipela), voajerizam(uzbuđenje jedino pri promatranju drugih svučenih osoba ili njihovih seksualnih aktivnosti), somato-mazohizam(seksualni užitak prilikom nanošenja ili primanja boli u seksualnom kontaktu s partnerom). Među vrlo ozbiljne parafilije spada pedofilija(seksualne aktivnosti s djecom).

31

Disocijacijski poremećaji-To su poremećaji u kojima se povremeno izgubi kontakt sa

stvarnosti, ali su sve ostale mentalne karakteristike čovjeka sačuvane. Ti su slučajevi poznati pod pojmom višestruke ličnosti, pri čemu jedna osoba potpuno promijeni svoj identitet, postaje druga ličnost. Poznat je slučaj «Eve s tri lica»- žena koja se iz domaćice prometnula u raskalašenu ženu, a tijekom liječenja i u treću ozbiljnu i kulturnu ženu.

Smatra se da ti poremećaji nastaju kao posljedica teških trauma iz ranog djetinjstva. Katkad se događaju i posve neobične promjene- jedna osoba ima jednu, a druga drugu dioptriju naočala i sl. Katkad jedna ličnost zna za postojanje druge, a katkad ne zna. Ako je svjesna postojanja druge ličnosti, ponekad je smatra tuđom ličnosti.

Među bezazlenije disocijacijske poremećaje spadaju amnezije, odnosno, gubici pamćenja koji se nekad pojave nakon teških nesreća ili operacija glave , pa bolesnik zaboravlja ono što se dogodilo prije ili nakon nesreće. Ima i težih slučajeva, kad bolesnik ne zna tko je. U većini slučajeva sjećanje se postupno vraća.Afektivni poremećaji-

To su ozbiljni poremećaji među koje spadaju depresija i manija, a katkad dolazi i do bipolarnog poremećaja, odnosno, cirkularne psihoze- izmjena depresivnih i maničnih razdoblja.

Depresija je ponekad normalna, ali ako traje dugo i vrlo je intenzivna, radi se o bolesti. Manija je suprotna depresiji- čovjek je izvanredno dobro raspoložen, ali za to nema objektivnog razloga.

Anoreksija je panični strah da ćemo se previše udebljati, pa gotovo u potpunosti izbjegavamo jedenje, a bulimija se razlikuje po tome što se osoba prejeda, a potom izaziva povraćanje ili proljev da bi se riješila konzumirane hrane.Shizofreni poremećaji-

Shizofrenija je najteži psihički poremećaj, a pokriva niz ozbiljnih poremećaja koji uključuju gotovo sva područja psihologije: percepciju, mišljenje, govor, ponašanje, komuniciranje s ljudima, emocije, motivaciju. Shizofrenija je karakterizirana masovnom dezorganizacijom mišljenja, ponašanja i emocija. Bolesnici često pate od halucinacija, deluzija i drugih poremećaja mišljenja i često odbijaju socijalne kontakte.

Halucinacije su često slušne, a kod poremećaja u komuniciranju najčešće se radi o dezorganizaciji mišljenja.

Jedan oblik je paranoidna shizofrenija, koji se sastoji većinom od deluzija, a manje od nemogućnosti komuniciranja s okolinom. Katatonična shizofrenija karakteristična je po tome što bolesnik ostaje satima nepomičan u bizarnom tjelesnom stavu. Postoji i nediferencirana shizofrenija koja se ne može svrstati ni u koji oblik.

Oko 1% populacije obolijeva od shizofrenije, a potpuno se oporavi samo 10-20% liječenih bolesnika. Kod ostalih se bolest ritmički vraća, najčešće u 3 faze, u kojima je najteže druga, psihotična faza. Smatra se da se na prvom mjestu uzroka nalaze genetski faktori.Poremećaji ličnosti(psihopatije)-

32

Predstavljaju ozbiljna odstupanja od ponašanja prosječnog čovjeka, a ta su odstupanja nefleksibilna i neprilagođena situaciji u takvoj mjeri da okolina tu osobu ne smatra normalnom.

Često su to poremećena seksualna ponašanja(patološki silovatelji, ekshibicionisti, pedofili...), kriminalna ponašanja u zlostavljanju djece, te drugi oblici asocijalnog ponašanja. Ljudi se zbog svojih ponašanja ne kaju.Liječenje-

Još je Hipokrat smatrao da te bolesti nisu djelovanje demona, no taj stav nije prihvaćen, pa se u srednjem vijeku javlja vjerovanje da je riječ o čovjeku opsjednutom demonima, pa se liječenje sastojalo u mučenju bolesnika.

Današnje metode liječenja su vrlo različite. Laki se slučajevi ne liječe bolnički, nego se primjenjuju psihoterapije i medikamenti. U ekstremnim slučajevima se pribjegava elektrošok terapiji i sl.

12. PRIMIJENJENA PSIHOLOGIJA Psihologija se koristi u različitim područjima ljudske djelatnosti, a

njihovi su problemi dijelom slični, a dijelom specifični. Takva se psihologija naziva primijenjenom psihologijom.

Područje rada- industrijska, organizacijska, psihofiziologija rada. Kod mentalnog rada prevladavaju mentalni procesi, a tjelesni su vidljivi samo uz pomoć precizne registracije pokreta glasnica kod mišljenja «u sebi». Kod tjelesnog su rada vidljive tjelesne promjene, ali su kontrolirane psihičkim procesima.

Područje obrazovanja i školstva- školska psihologija, pedagoška psihologija, psihologija izobrazbe... svi osnovni principi učenja i pamćenja su područje psihologije.

Područje trgovine i prodaje(marketinška, p. prodaje, p. potrošača, p. propagande i reklame), područje vojske i srodnih struka(vojna, policijska), područje prava, sudstva, kriminala(forenzička, p. zločina, p. kriminalnog ponašanja, povezana s policijskom), područje zdravstva(zdravstvena, klinička, medicinska), područje prometa(prometna), područje sporta(sportska)- različita imena odražavaju donekle različite pristupe istim područjima.

Jedan od zajedničkih problema je izbor kadrova za rad u struci, posebno tamo gdje neuspješni pojedinci mogu izazvati ozbiljne posljedice(policija, vojska, promet). To su poslovi sa visokom socijalnom odgovornošću.

Uspjeh u bilo kojem poslu ovisi o sposobnostima, motivaciji, objektivnim fizikalnim i društvenim uvjetima odvijanja posla.

Instrumenti koji se koriste tijekom selekcije kadrova ili prilikom savjetovanja pojedinca u koju vrstu struke ili studija bi trebao krenuti poznati su pod nazivom testovi(he, he ).

Školska psihologija-Proučava uspješnost različitih nastavnih metoda, korištenja

pomagala, probleme slabih učenika, odnose nastavnika i učenika, raspored sati, metode svladavanja gradiva, rješavanje osobnih problema učenika...

Psihologija rada-

33

Proučava pitanje rukovođenja i međuljudskih odnosa, procjenu uspješnosti djelatnika, pitanja izostanka, nesreća na radu, radnog vremena, umora na poslu, prilagođavanja alata i strojeva..

Psihologija trgovine i prodaje-Karakteristike uspješnog prodavača, uvjete za unaprjeđivanje

artikala, reklamu, kakve savjete dati kupcima...Vojna psihologija- Odabir u rodove vojske, psihološki problemi ulaska u novi način

života, strah u borbenim situacijama, psihološka propaganda u ratnim uvjetima, zloupotrebe psiholoških metoda pri postupanju sa zarobljenicima...

Forenzička(kriminalistička) psihologija-Pitanja nagrade i kazne, udjela nasljeđa i okoline u formiranju

kriminalne ličnosti, kriminalitet i spol, stavovi; detektor laži...Zdravstvena psihologija-Novo područje, bavi se utjecajem bolesnikovog psihološkog stanja na

zdravstveno stanje, utjecaj lijekova, postupak prema neizlječivim bolesnicima...

Prometna psihologija-Psihološke karakteristike ljudi sa puno nesreća u prometu, utjecaj

alkohola, usporedba muškaraca i žena, pješaci...Sportska psihologija-Motivacija za trening, karakteristike trenera, navijača...

O parapsihologiji neću ništa, imam ludi osjećaj da nema šanse da mi to daju... enjoy!

34