Mithad Kozličić

REGIONES FLUMINA UNNAE ET SANAE IN VETERIBUS TABULIS GEOGRAPHICIS

UNSKO-SANSKO PODRUČJE NA STARIM GEOGRAFSKIM KARTAMA

Sarajevo – Bihać, 2003.

Mithad Kozličić

REGIONES FLUMINA UNNAE ET SANAE IN VETERIBUS TABULIS GEOGRAPHICIS

UNSKO-SANSKO PODRUČJE NA STARIM GEOGRAFSKIM KARTAMA (Izbor karata, planova i veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog područja od kraja 15. do početka 18. stoljeća)

Sarajevo – Bihać, 2003.

Izdavači

Nacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Arhiv Unsko-sanskog kantona, Bihać

Za izdavače

dr. sc. Enes KUJUNDŽIĆ

Fikret MIDŽIĆ, prof.

Recenzenti

prof. dr. sc. Slobodan ČAČE

prof. dr. sc. Iljaz HADŽIBEGOVIĆ

prof. dr. sc. Enes PELIDIJA

prof. dr. sc. Stanislav PIPLOVIĆ

Suradnici

docent dr. sc. Anamaria KURILIĆ

Nijazija MASLAK, prof.

Reska MEHDIN, prof.

Fikret MIDŽIĆ, prof.

mr. sc. Zvonko OREŠKOVIĆ

docent dr. sc. Marko TROGRLIĆ

Prijevod sažetka na engleski

Mateo BRATANIĆ, prof.

Kompjutorska priprema i prijelom

prof. dr. sc. Mithad KOZLIČIĆ

Financiranje projekta u istraživačkog fazi

Općina Bihać, Bihać

prof. dr. sc. Mithad KOZLIČIĆ

Copyright

© prof. dr. sc. Mithad KOZLIČIĆ

Sva prava pridržana.

Bez pismene dozvole autora nije dozvoljeno kopirati ili na

koji drugi način umnažati bilo koji dio sadržaja ovog djela.

Korektura

Mateo BRATANIĆ, prof.

Milorad PAVIĆ, prof.

Naklada

700 primjeraka

Tisak

Herceg-tisak, Široki Brijeg

Za tiskaru

Tihomir KUJUNDŽIĆ, graf. ing.

CIP – Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo

912.43(497.6) "14/17"

KOZLIČIĆ, Mithad, 1954 –

Regiones flumina Unnae et Sanae in veteribus tabulis geographicis = Unsko-sansko područje na starim

geografskim kartama : (Izbor karata, planova i veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog područja od kraja 15.

do početka 18. stoljeća) / Summary / Mithad Kozličić ; [suradnici Anamarija Kurilić … [et al.]. – Sarajevo :

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine ; Bihać: Arhiv Unsko-sanskog kantona, 2003. – 495

str., ilustr., geogr. karte; 30 x 34 cm

Bibliografija: str. 469-479, 488-489; bibliografske i druge bilješke uz tekst. – Rječnik manje poznatih riječi,

pojmova i stručnih termina: str. 480-487

ISBN 9958-500-22-1 (NUB BiH)

1. Up. stv. nasl.

COBISS/BH-ID 11639302

Na osnovi Mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj 03-15-5/03 od 08.01.2003. god. ovaj proizvod je oslobođen plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga.

Slika na koricama: "Karta Ilirika" Johannesa Sambucusa izdana u Antwerpenu 1572. god. U ovom djelu ta se karta objavljuje kao K-033.

Slika na naslovnoj stranici: Ptolemejska "Peta karta Evrope" u redakciji Giuseppea Molettija iz 1562. U ovom djelu karta se objavljuje kao K-022.

3

Predgovor

Unsko-sansko područje najzapadniji je dio Bosne i Hercegovine s gradom Biha-

ćom kao prirodnim središtem. Preciznije, na jugu i zapadu to je oblast donjeg i

srednjeg dijela toka rijeke Une, a na istoku granicu mu čini vodotok Sane. Od

spojnice Bihać – Bosanska Krupa, na srednjem toku Une, put sjevera proteže se

preko cazinskih i bužimskih do kladuških brežuljkasto-zaravnjenih dijelova.

Historijski to je jedno od najzanimljivijih područja jugoistoka Evrope. Na njemu

su se ukrštali interesi različitih država od početka srednjeg vijeka. Prvo je najveći

dio u sastavu Hrvatske, no ta Hrvatska od 1102. postaje dijelom Ugarske, da bi od

1527. došla pod vlast Austrije. U tom smislu, prvi historijski dokumentiran spo-

men Bihaća 1260. godine, u funkciji je ugarsko-hrvatske kraljevske vlasti. Pa i di-

zanje Bihaća na rang slobodnog kraljevskog grada 1262. god., opet je sankcionira-

no diplomom iste kraljevske vlasti.

U kasnijim razdobljima na historijsku pozornicu Evrope stupa Osmansko Carstvo.

Njegovo širenje i na teritorij srednjovjekovne Bosne s njezinim padom godine

1463., navijestit će novu vlast i na Unsko-sanskom području. Ipak, dolazak te vla-

sti neće biti brz. Od pada starog srednjovjekovnog bosanskog kraljevskog grada

Ključa 1463., do dolaska Bihaća pod osmansku vlast 1592., proći će 129 godina.

Za to vrijeme, dio po dio, cijelo će Unsko-sansko područje biti podvrgnuto novoj

vlasti, a s time, automatski priključeno Bosni. To priključenje, od 1592. do 2003.,

što je punih 411 godina, bit će trajno integriranje u Bosnu i Hercegovinu.

Doduše, izuzev najnovijeg doba, od 1992. pa do danas, Bosna i Hercegovina, a s

njom i Unsko-sansko područje, bit će pod različitim vlastima: osmanskom, austro-

ugarskom, te u dvije Jugoslavije. Međutim, 1592. trajna je razdjelnica: prije toga

ovo je jedno od hrvatskih, a nakon te godine najzapadniji dio bosansko-hercego-

vačkog područja.

Sve se te geopolitičke situacije možda najzornije mogu uočiti analizom starih geo-

grafskih karata. No, općenito historiografskih radova o ovom području ima malo,

a onih koji bi njegovu prošlost promatrali kroz prizmu historijske kartografije još

manje. Preciznije, tek jedan. To je katalog izložbe priređene u bihaćkom Muzeju

Unsko-sanskog kantona: Ključ Bosne je Bihać. Historijska dokumentacija o Biha-

ću u Kartografskoj zbirci Kriegsarchiva u Beču od XVII do XIX vijeka, Bihać,

1998. Napisao ga je kustos tog Muzeja, Nijazija Maslak.

Osim tog kataloga relativno se dosta informacija može naći u tri knjige. Prvoj je

autor Ratimir Gašparović. To je: Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od

prvih početaka do kraja XIX. vijeka, Sarajevo, 1970. Druge su dvije: Descriptio

Croatiae, Zagreb, 1993. i Descriptio Bosniae et Hercegovinae, Zagreb, 1998. Ob-

je je napisao Mirko Marković.

U historiografskoj analizi od koristi su i različiti drugi naslovi, te se ne može ka-

zati da za ovo djelo nisu realizirane određene predradnje. Upravo u tom smislu

treba vidjeti i prethodnu knjigu autora ovog djela: Stanovništvo i naselja Unsko-

sanskog područja 1879.-1921. godine. (Etnička struktura stanovništva i naseljena

mjesta Unsko-sanskog područja u službenim popisima 1879., 1885., 1895., 1910. i

1921. godine). Izdana je u Bihaću već dva puta: prvo 1998. i drugo izdanje 1999.

godine.

Međutim, sva se prethodna literatura ipak može svesti jedino na predradnje kad je

riječ o cjelovitoj analizi kartografskog predočavanja Unsko-sanskog područja na

starim geografskim kartama. Stoga se kao temelj trebalo uzeti sami kartografski

materijal razasut po brojnim svjetskim muzejima, arhivima i bibliotekama. Na to

se dograđivalo, kad se god ukazala takva mogućnost, informacije iz drugih auten-

tičnih historijskih izvora. Time se kartografski materijal, koji je i sam vrlo vrije-

dan historijski izvor, kompariralo s drugim vrelima. Ako se tome doda i kritičko

vrednovanje sve dosadašnje literature, onda se može kazati da se stare karte uzelo

kao temeljni izvor, ali kritički i u kontekstu svih drugih relevantnih informacija.

Na takav se način iznova dao prilog historijskom vrednovanju Unsko-sanskog po-

dručja. Koliko je to bilo uspješno, najbolje će pokazati kasnija istraživanja drugih

autora.

Pritom treba istaknuti da je kartografski materijal publiciran u ovom djelu tek jako

reducirani izbor istovrsne građe koju čuvaju današnji evropski muzeji, arhivi i bib-

lioteke. Unsko-sansko područje, a osobito Bihać kao njegov središnji grad, tokom

historije imali su tako veliko značenje da gotovo nema važnijeg kartografa na čijoj

karti, planu ili veduti nisu predstavljeni. Ako bi se barem približno željelo sve

publicirati, to bi značilo obradu najmanje hiljadu i više kartografskih radova razli-

čite kvalitete. Već takav broj karata značio bi višesveščano izdanje koje se možda

radi financijskih razloga nikad ne bi realiziralo.

S druge strane, u odabranom materijalu bilo bi bezbroj ponavljanja jer razvitak

kartografskih i geografskih spoznaja nije bio stalno pozitivan, s obzirom da je uv-

4

jetovan realnim historijskim činjenicama. Naime, Unsko-sansko područje pogra-

nična je oblast prema Osmanskom Carstvu do 1592. odnosno, prema Austrijskom

Imperiju nakon te 1592. god., kad njegova cjelina dospijeva pod osmansku vlast.

Zato i jest stalno u žiži interesa, pa se radi tog interesa izraženog i na onodobnim

evropskim tržištima, često plagiraju stariji kartografski radovi ili tek minimalno

dorađuju. Time geografija ovog područja nije ništa dobila, pa je to bio dopunski

razlog za redukciju. U svjetlu takvih objektivnih činjenica nastao je ovaj izbor.

Sav ostali kartografski materijal, osobito onaj iz bečkog Ratnog arhiva, najvećim

je dijelom iskorišten kao komparativna građa.

*

O općoj koncepciji same knjige potrebno je istaknuti najvažnije. Prvo, naslov je

utoliko specifičan što dosad u Bosni i Hercegovini nisu priređivana ovakva djela.

U Evropi se već stotinjak godina ustalilo da još jedino historijska djela utemeljena

na kritičkoj analizi starog kartografskog materijala nose latinski naziv. Dio tog

standarda je i isticanje naslova na jeziku na kojem je knjiga pisana. Tako je ranije

učinjeno s knjigom o kartografiji istočnog Jadrana: Mithad Kozličić, Monumenta

cartographica maris Adriatici Croatici. Kartografski spomenici hrvatskog Jadra-

na, Zagreb, 1995. Pritom se u podnaslovu te knjige istaklo da je ona izbor karto-

grafske građe do kraja 17. stoljeća. Stoga se analogno postupilo i ovdje: Regiones

flumina Unnae et Sanae in veteribus tabulis geographicis. Unsko-sansko područje

na starim geografskim kartama. (Izbor karata, planova i veduta u kontekstu histo-

rije Unsko-sanskog područja od kraja 15. do početka 18. stoljeća).

Drugo, predočeni kartografski materijal nastojalo se kritički analizirati s obzirom

na druge historijske pisane izvore: izvještaje, opise i sl. Te se dokumente, pisane u

originalu na latinskom, njemačkom, talijanskom, osmanskoturskom itd., ovdje do-

nijelo u ponešto slobodnijem prijevodu kao kraće ili veće izvode, najčešće s ko-

mentarom u bilješkama (fus-notama). Tako se dobilo potrebni spoj slikovne (kar-

ta) i pisane vizije historije ove oblasti.

Treće, ako se mjestimično šire navodilo pisane historijske izvore, kako je ovo ipak

djelo o starim geografskim kartama, bilo je potrebno i tom dijelu historijske građe

pokloniti adekvatnu pažnju. Jedini način u tome je objaviti je tako da bude čitlji-

va, tj. da se na tiskanoj karti mogu uočiti svi kartografirani geografski podaci. Bu-

dući da je za shvaćanje historijskih procesa na Unsko-sanskom području jako važ-

na šira regija, nastojalo se priređenjem građe za objavu i to postići. Stoga se naj-

češće prvo dalo cjelinu ili veći dio cjeline kartografskog djela, a zatim i uvećani

detalj fokusiran na ovu oblast. Oboje je bilo moguće učiniti jedino na listovima

većih dimenzija, pa je to bio temeljni razlog da knjiga bude priređena i štampana u

ovakvom formatu.

Četvrto, u analizi se pokazalo korisnim posegnuti za modernim historijskim karta-

ma različitih autora 20. stoljeća, kako bi se pomoću njih objasnilo nekadašnje geo-

političke, geostrateške i druge relacije, osobito razgraničenja prisutna na starom

kartografskom materijalu. U sličnom kontekstu iz literature 19.-20. stoljeća pre-

uzelo se tlocrte utvrda nastale na temelju rezultata arheoloških istraživanja, jer su

važni u kritičkoj analizi starih planova i veduta istih tih utvrđenja. Analogno je s

fotografijama.

Peto, u tekstove je integrirano i nešto vinjeta preuzetih iz knjiga 17.-19. stoljeća.

Naime, pojedine cjeline ovog djela su veličine kakva se autoru činila optimalnom.

Nerijetko bi to značilo da bi njihovi tekstovi završavali na takav način da bi ostale

u desnom, a ponekad već i od lijevog stupca, velike praznine. Da se to ne bi desi-

lo, praznine se popunilo vinjetama. One su same po sebi likovno dopadljive, pa se

čini da se njihovim uvrštenjem u knjigu, a i to je dio evropske tradicije priređenja

ovakvih djela, bitno dobilo na vizualnoj razini kvalitete.

Uži stručni kriteriji važni za koncepciju ovog djela, zbog svoje su važnosti izdvo-

jeni, te detaljnije objašnjeni u narednom poglavlju: Uvodne napomene.

*

Knjiga je rezultat iznimno složenog i vremenski vrlo dugog istraživačkog proje-

kta. Godine su to obilaska instituta, muzeja, arhiva i biblioteka u različitim drža-

vama. Ipak, iz financijskih razloga, ponajviše onih u Hrvatskoj. Pritom treba imati

u vidu da su ovakva istraživanja redovito dosta skupa. Nije to jedino putovanje i

višednevni boravak u gradu gdje se arhivski, bibliotečno ili u muzeju čuva stara

kartografska građa. Podjednako se to odnosi na prijenos te građe na kvalitetan me-

dij. Fotokopija, bez obzira koliko kvalitetno bila učinjena, najčešće nije dovoljno

dobra za kasniju reprodukciju u knjizi. Stoga se karte ili njihovi segmenti fotogra-

firaju najmanje na format 30 x 40 cm, prenose na dijapozitiv ili, što je optimalna

varijanta u ovom informatičkom dobu, skeniraju i pohranjuju na CD-u. Sve to ima

svoju cijenu, a nju sam morao podmiriti sam iz vlastitih financijskih sredstava.

U spomenutim obilascima nesebičnu su mi pomoć pružili brojne kolegice i kole-

ge. Međutim, posebnu podršku i pomoć pružili su mi mr. sc. primarius Adem dr.

Salihagić iz Bihaća i mr. sc. Zvonko Orešković iz Beča. Njima, kao i svima drugi-

ma koji su mi pomogli na različite druge načine, i na ovom mjestu dugujem iz-

nimnu zahvalnost.

U Splitu, početkom proljeća 2003.

Autor

5

UVODNE NAPOMENE

1. Općenito o kartografiranju Unsko-sanskog područja tokom historije

Historija Unsko-sanskog područja posebna je i kad se istražuje u svjetlu kartograf-

skih svjedočanstava kao specifičnih historijskih izvora. U izboru te historijske gra-

đe nije teško uočiti nekoliko važnih razdoblja.

Prvo, od kraja 15. do sredine 16. stoljeća. To su najstarije geografske karte i to je

razdoblje kad se o Unsko-sanskom području stječu prve kvalitetnije geografske

predodžbe kojih je vizualno svjedočanstvo sama karta. Geografsko poznavanje

Unsko-sanskog područja u tom vremenu nije bitno različito od brojnih drugih po

Evropi: ni bolje, ni gore. Ipak je to relativno duboko zaleđe obale, a informacije o

takvim oblastima, kako je općenito poznato iz historije geografije i kartografije,

bitno kasne u odnosu na istočni Jadran kao milenijski prometni koridor Evrope

prema Mediteranu, odnosno Africi i Aziji.1

Drugo, od početka druge polovice 16. do kraja prve polovice 17. stoljeća. U tom

vremenu Unsko-sansko područje počinje prednjačiti pred susjednim oblastima.

Njemu se sve više približava osmanska vojna sila, da bi se krajem 16. stoljeća po-

čelo ugrožavati i sami Bihać, kao višestoljetni centar regije. Evropu to izvanredno

zanima, pa gotovo nema kartografa koji u svojem autorskom opusu nije načinio i

neku od geografskih karata koje Unsko-sansko područje predočuju nešto detaljni-

je. Istovremeno, u tom se razdoblju prikuplja i obilje sasvim novih geografskih in-

formacija, čime se fundus geografske građe o području bitno povećava. Godina

1592., kad Bihać dolazi pod osmansku vlast, istinski je "šok" za tadašnju Evropu.

To još više umnožava i tako enorman broj kartografskih radova o užoj Unsko-san-

skoj regiji, preciznije bližoj bihaćkoj okolici, pa se može kazati kako je u tom raz-

doblju, a to je narednih nekoliko desetljeća, to najkartografiranija kopnena evrop-

ska oblast. Jer, pad Bihaća za njih je značio neposrednu ratnu opasnost i za njiho-

ve matične regije. Evropski kartografi takav do krajnosti povećan interes koriste

pa nastaje pregršt geografskih karata, među kojima je, kao i u ranijem razdoblju,

prilično plagijata.

Treće, od sredine 17. do prvih desetljeća 18. stoljeća. Ako je ranija kartografija iz-

bjegavala preciznije odrediti domete novih osmanskih proširenja, u tom se razdob-

lju to postavlja kao važno pitanje, pri čemu je očigledno da brojni kartografi nera-

do ističu nove geopolitičke granice. Prvenstveno je to definitivni ulazak Unsko-

sanske regije u granice proširene osmanske Bosne. Tu činjenicu nerado predočuju,

nedvojbeno se nadajući da je to ipak privremeno stanje, da će do oslobođenja kra-

jeva uz Unu ipak doći. Istodobno, to je i stoljeće kad se pojavljuju prve slabosti

unutar Osmanskog Carstva, pa dolazi do smiraja osvajanja, a krajem tog 17. sto-

ljeća i djelomičnog povlačenja. To novo stanje sankcionirat će čak četiri mirovna

ugovora. Prvo, onaj na ušću Žitve u Dunav 11. novembra 1606., kojim će biti ut-

1 Detaljnije KOJIĆ, B., 1967, str. 1-32; KOZLIČIĆ, M., 1990a, passim; IDEM, 1990b, passim;

IDEM, 1995a, passim; IDEM, 1995b, str. 185-198; IDEM, 1999e, str. 21-32.

vrđen status quo, tj. svaka će strana zadržati što je dotad osvojila.2 Drugi, Varšav-

ski mir od 10. augusta 1664., kao zatišje, tj. kao onaj koji je u temelju sličan Žit-

vanskom miru (status quo).3 Treći je nastao na kraju dugog rata (1683.-1699.) za-

početog osmanskim porazom pod Bečom 1683. god. On će donijeti novi mirovni

ugovor, u Sremskim Karlovcima 26. januara 1699. god., kad će se po prvi put us-

postaviti granica između dva carstva: Austrijskog i Osmanskog.4 Pritom su, po pr-

vi put, ustupljena neka područja koja su još prije jedno ili dva desetljeća bila pod

osmanskom upravom. Četvrti je Požarevački mir od 21. jula 1718., koji će još više

suziti teritorij dotadašnje Bosne pod osmanskom vlašću, ali se to manje-više ot-

klanja već 18. septembra 1739. Beogradskim mirom.5 O svemu tome, precizne su

geografske informacije sporo dopirale do evropskih kartografa, pa su i početkom

narednog 18. stoljeća granice na njihovim radovima najčešće problematične. Pre-

cizniju granicu donose samo vojne karte, kao i one koje su sastavni dio mirovnih

ugovora. No, to dvoje nije bilo dostupno kartografima po Evropi. Jer, to su karte

obavijene velom tajnosti. Dostupne su tek modernim istraživačima, bilo da se na-

laze u bečkom Ratnom arhivu ili po drugim svjetskim sličnim ustanovama. Zato

moderni istraživač mora voditi računa koliko je o čemu geograf ili kartograf Pari-

za, Amsterdama, Antwerpena, Rima, Nürnberga itd. doista mogao znati na razme-

đi 17. i 18. stoljeća. Najčešće vrlo malo. Konačno, tu su i prvi opsadni i špijunski

planovi austrijske špijunaže, najčešće nastali neposredno prije Karlovačkog mira u

tadašnjim ratnim okršajima, a neki i prvih desetljeća slijedećeg 18. stoljeća. O nji-

ma su evropski kartografi i njihova civilna kartografija, mogli tek naslućivati. Na-

ravno, za historiju Unsko-sanskog područja obje su vrste te kartografske građe iz-

nimno važne, no potrebno je u njihovu analiziranju imati na umu prethodne napo-

mene, jer bez njih pojedine bi "civilne" kartografe nepravedno i neutemeljeno

krivo cijenili.

Četvrto, od kraja prve polovice 18. do početka 19. stoljeća. U tom razdoblju "ci-

vilni" kartografi, nerijetko s velikim zakašnjenjem, doznaju za prave elemente raz-

graničenja 1699., 1718. i 1739. god., pa to predstavljaju na svojim kartama. Isto-

dobno, vojna kartografija, potpomognuta austrijskom špijunažom, izrađuje nebro-

jene nove planove pojedinih utvrda. Tek poneki od tih planova, nama danas teško

dokučivim putovima, doprijet će do nekih evropskih kartografa, te tako još u to

doba, postati dobrom čovječanstva. U međuvremenu, nastavit će se daljnji uzmak

Osmanskog Carstva. Mir u Svištovu 4. augusta 1791. donijet će za Unsko-sansko

2 KLAIĆ, V., 1980, svezak 5, str. 580-581; KRUHEK, M., 1991, str. 47-49; PANDŽIĆ, A., 1992,

str. 78; SRKULJ, S., 1937, str. 56, karta br. 14. 3 KRUHEK, M., 1991, str. 49.

4 O tom miru dosad najdetaljnije i najargumentiranije KOVAČEVIĆ, E., 1973. Osnovni podaci

KRUHEK, M., 1991, str. 49-68; KRUHEK, M. – PAVLOVIĆ, A., 1991, str. 105-112 i 116-129;

SRKULJ, S., 1907, str. 24-38. 5 KRUHEK, M., 1991, str. 69-71; KRUHEK, M. – PAVLOVIĆ, A., 1991, str. 112-115 i 129-135;

PAVLOVIĆ, D., 1901, str. 26-47 i 45-75; SRKULJ, S., 1907, str. 38-43; IDEM, 1937, str. 68-69,

karta br. 16.

6

područje razgraničenje koje se otad do danas praktički nije bitno izmijenilo.6 Hr-

vatskoj, i tada pod austrijskom vlašću, bit će prepušteni Cetingrad i Drežnik sa

svojim neposrednim okolicama, te će to biti najbitnije izmjene granice BiH na Un-

sko-sanskom području ustanovljene još 1699. god.

U prethodnom, apsolutno dominiraju kartografski radovi evropskih kartografa.

Tek s kraja 18. stoljeća raspolažemo s nešto osmanskih karata. Usporedba onog

što one donose i karata evropskih kartografa, egzaktno govori o bitnom zaostaja-

nju istovremene osmanske za evropskom kartografijom. Dakako, sasvim je razli-

čito s nekadašnjom srednjovjekovnom arapskom kartografijom, i njezinim svjet-

skim značenjem u vlastitom vremenu.7 Razlog tom zaostajanju je drukčije shva-

ćanje kartografije.8

Unutar takvih historijskih relacija, s uporištem u originalnom kartografskom mate-

rijalu kao specifičnom historijskom izvoru, djelo pruža prilog historiji Unsko-san-

skog područja. Pritom se jednoznačnim pokazuje da je to područje, jer je granič-

no, od kraja 15. do početka 18. stoljeća, a i nakon toga do kraja 19. st., bilo u stal-

noj žiži interesa evropskih kartografa. To je i najvažniji razlog zašto o njemu ima

tako puno različitog kartografskog materijala sačuvanog po svjetskim arhivima,

biblioteka, muzejima i brojnim privatnim zbirkama.

2. Principi priređenja kartografskog materijala u ovoj knjizi

Kartografski materijal i prateći tekst priređeni su na način uobičajen za djela iz

historije kartografije. Kako principi oko toga, izuzev u najužim stručnim krugovi-

6 KRUHEK, M., 1991, str. 74-76. Jedine su izmjene, i to minimalne, nastale nakon II. svjetskog ra-

ta u području Plješevice. O tome detaljnije KAMBEROVIĆ, H., 1999, str. 205-209; KLEMEN-

ČIĆ, M., 1996a, str. 397-405. 7 Prvenstveno se misli na znamenitog Abu Abda Allaha Muhammada al Idrisija. O njemu detaljnije

MILLER, K., 1981; LJUBIĆ, Š., 1880, str. 229-240; ŠKRIVANIĆ, G. A., 1979a, str. 11-23. Za

istočni Jadran s relevantnom literaturom za ukupno al Idrisijevo djelo vidjeti KOZLIČIĆ, M.,

1995a, str. 19-22. 8 Možda najilustativniji primjer nalazimo u svjedočenju Imbre Ignjatijevića-Tkalca u njegovim

"Uspomenama iz mladosti u Hrvatskoj". On je pred kraj prve polovice 19. stoljeća obišao Bihać

gdje je bio gost Mehmedbega Bišćevića (kasnije paše). Beg Bišćević je bio bihaćki kapetan

1824.-1835., a nakon toga bihaćki muselim. S tog ga je položaja svrgnuo Omer-paša Latas i 17.

augusta 1851. prognao u Bursu. Godine 1856. vratit će se u Bosnu, te nastaniti u Sarajevu, gdje je

umro 21. februara 1874. god. (KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1980a, str. 108-109). Tkalac je naučio

pisati Mehmedbegova sina Rustembega. Pisanje je, kako bilježi Tkalac Rustembegove riječi, "ne-

prilično jednom gospodinu". Naime: "Zato je tu pisar, koji mora kad stigne knjiga (pismo) na glas

je pročitati i zatim napisati odgovor, kako mu se kaže. Babo (otac Rustembega) više ne udara ni

pečat na knjigu, nego skida prsten s ruke i daje ga pisaru da on to učini". Suprotno od toga, Rus-

tembeg želi naučiti pisati, jer mu je želja "čitati knjige, one velike i debele, kakvih je nekoliko

već vidio, te da svoja pisma sam piše umjesto da svoje misli i želje povjerava pisaru" (IGNJATI-

JEVIĆ-TKALAC, I., 1925, svezak 2, str. 50). No, najzanimljiviji je dio gdje sin tako visokog os-

manskog velikodostojnika, pokazuje totalno neznanje kad su u pitanju geografske karte (IDEM,

str. 45-46). Ako taj čovjek, sin zadnjeg bihaćkog osmanskog kapetana o kartografiji tako malo

zna, onda niži zapovjednici nisu znali izgleda baš ništa. To svakako govori da se kartografija u

osmanskoj Bosni vrlo slabo razvijala. No, to je druga istraživačka tema kojoj će prilog vjerovatno

dati neki drugi autor, koji će možda imati sreće da pronađe dovoljna financijska sredstva prvenst-

veno za konzultiranje te kartografije u carigradskim arhivima. Autor ovog djela, na žalost, takvu

priliku dosad nije imao.

ma, nisu previše poznati, korisno je predočiti ih.9 Evo najkraćih napomena o tome

kako je opisana i prikazana kartografska građa u ovom djelu:

1. Budući da je autorstvo temeljna odrednica svakog djela pa i geografske karte,

analiza građe organizirana je prema autorima, vodeći računa o kronologiji nastan-

ka svake karte. Nekad su ime i prezime autora latinizirani, a u drugim slučajevima

izvorni, ako se češće u svjetskoj i domaćoj literaturi navode na takav način.

2. Kada je karta originalno priređena kao samostalno djelo, tad je takvom i prika-

zana. No, često je sastavni dio veće cjeline, bilo da je to zbirka (atlas), geografska,

historijska ili knjiga s kakvim drugim sadržajem. U tom slučaju, predočujući jed-

nu ili više karata iz istog djela, prvo se daje naslov djela, a zatim naslovi svake

karte pojedinačno.

Slika 1. Slika 2.

Slike 1 i 2. Lijevo je segment sa K-114, a desno isječak sa K-032. Oba se daju kako bi se uočilo

kartuše kao jako važne dijelove svake geografske karte za njezinu identifikaciju. Desni isječak ima

kartušu iz dva dijela. U gornjem, unutar posebnog polja, dat je naslov karte (ILLYRICVM). Ispod

njega su ostali podaci o kartografskom djelu: ime i prezime kartografa, objašnjenje o temeljnim

vrijednostima kartografskog rada, uključujući izvore koje se konzultiralo, te mjesto i datum izrade

karte. Lijevi isječak ima jedino naslov karte, koji je opet prilično dug. U nastavku je legenda u

kojoj se razrješuje slovčane skraćenice dane na kartografskom dijelu tog plana. Time se prostor

kartuše bitno proširio. Ipak, u ovoj kartuši izostao je podatak o autoru kartografskog rada. Njega se

daje, kako će biti pokazano uz analizu K-114, u donjem dijelu tog plana.

3. Svi su naslovi pisani izvorno, tj. onako kako su zabilježeni u originalu. To znači

da su velika slova, najčešće kao rimska kapitala, upotrijebljena ako se upravo nji-

ma predočilo naslov (ili dio njega). Isto vrijedi i za mala slova. Analogno se po-

stupilo s naslovima u kojima su prisutne obje vrste slova. Pritom se nije ništa is-

pravljalo. Prvenstveno se misli na pisanje velikog slova gdje bi to bilo potrebno,

9 Slično, ali za istočnojadranske prilike, KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 7-10.

7

ili obratno, malog. Također nisu popravljana ni ona mjesta na kojima je pogriješio

izvorni autor ili slovoslagar.

4. Skraćenice su razriješene kad je to bilo moguće. Naime, nedostajuće slovo, slo-

va ili cijelu riječ stavljalo se u srednjim ili kutnim zagradama []. Isto se činilo i

kod karata koje uopće nisu naslovljene. Time se na zoran način pokazalo što je

originalni, a što dopunjeni dio teksta.

Slika 3. Raskošna kartuša sa K-083, vrlo česta u evropskoj kartografiji od kraja 16. do početka 19.

stoljeća. Oko kartuše su anđeli, ispod nje orao kao oznaka kraljevske vlasti u državi koja se pre-

dočava na karti. U kartuši je naslov karte (prva tri reda), pa ime i prezime autora kartografskog

djela (četvrti red), a zatim se ističe da su štampu odobrili recenzori (peti red), te mjesto i radionica

izrade (šesti i sedmi red).

5. Naslov se reproduciralo (zajedno s dopunama) prema redovima. Kraj jednog i

početak drugog reda označilo se kosom crtom /. Temeljni cilj takva predočavanja

naslova jest prikazati specifikume određenog kartografskog djela, pri čemu se raz-

like među izdanjima karata nerijetko očituju po tek nešto malo drukčijem raspore-

du riječi (i slova) naslova u kartuši. U produžetku se predočilo mjesto i godinu iz-

danja, a u pratećoj bilješci podatke o tome u kojoj se biblioteci, arhivu ili muzeju

original danas čuva, te ostali relevantni podaci o karti, uključujući literaturu u ko-

joj je publicirana.

6. Ispred naslova svake karte nalazi se njezin redni broj. Taj je broj autoru ovoga

djela bio važan kao jednoznačan način pozivanja na određenu kartu u analitičkom

tekstu, te kao oznaka u popisu toponima koji se nalazi uz svako kartografsko dje-

lo, odnosno za Indeks koji se nalazi na kraju ove knjige.

7. Uz svaku je kartu istaknuta toponimija koja tretira Unsko-sansko područje. Na-

zivi su ispisani na isti način kao i kod karata. To znači da su skraćenice razriješene

kad je to bilo moguće. Nakon izvornog naziva, u nastavku je dana njegova najvje-

rovatnija ubikacija. Ubikacije su učinjene na temelju dosadašnjih spoznaja autora

ovog djela i drugih istraživača, ali u velikoj mjeri i oslanjanjem na original na ko-

jem je toponim zabilježen. Budući da se na tom području, barem kad je u pitanju

kartografski materijal, nije previše učinilo prijašnjim istraživanjima, pretpostav-

ljam da će ovdje priređeni materijal ponukati i druge autore da se njime pozabave,

te možda neke ubikacije učine još čvršćim.

8. Na kraju knjige nalazi se vrlo selektivno izrađena Bibliografija. Prije nje je In-

deks. To je popis geografskih naziva na publiciranim kartama, a cilj mu je predo-

čiti toponime abecednim redom. Nastao je od toponimijskih popisa danih u anali-

tičkom dijelu za svaku kartu. U Indeksu je ta građa donesena dva puta. Prvo, stav-

ljanjem originalnog (historijskog) naziva na prvo mjesto, a njegove ubikacije na

drugo. Drugi put je učinjeno obrnuto. Time se dobila bitna preglednost, te vjero-

vatno olakšale buduće filološke analize drugih autora.

9. Današnji likovi toponima kao mjesta ubikacije preuzeti su s topografskih karata

štampanih posljednjih desetljeća (izdanja 1945.-1990., Vojnogeografski institut –

Beograd). Upućeniji u taj kartografski materijal znaju da su mnogi nazivi na njima

pogrešno zabilježeni, pa bi bila potrebna urgentna revizija tog imenskog fundusa.

Autor ovog djela, u nemogućnosti da lično provjeri stvarno stanje na terenu, mo-

gao se poslužiti jedino tim kartama. U tom mu je pogledu bilo od velike pomoći

vlastito prethodno djelo o istom području, jer je njegov priličan dio upravo toponi-

mija – KOZLIČIĆ, M., 1998; IDEM, 1999d.

10. Da bi lokaliziranje savremenih likova toponima bilo egzaktno, posegnulo se za

preciznijim ubikacijama. Kod poznatih i velikih mjesta, rijeka, planina, to nije bi-

lo potrebno. Kod onih manjih jest, pa se njihov položaj odredio prema poznatijem

toponimu. Na primjer, Ostrozatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin. Osim te loka-

lizacije, kao što je vidljivo iz primjera, pružilo se i podatak o kvaliteti toponima:

naselje, rijeka, brdo, planina, planinski vijenac, područje, itd.

11. U svemu tome koristilo se skraćenice za engleske oznake strana svijeta. Za re-

duciranu kompasnu ružu ili vjetrulju (kardinalni i interkardinalni smjerovi) to su:

N = North (sjever); NE = North-East (sjeveroistok); E = East (istok); SE = South-

East (jugoistok); S = South (jug); SW = South-West (jugozapad); W = West (za-

pad) i NW = North-West (sjeverozapad).

12. U analitičkom dijelu koristilo se uobičajenu geografsku terminologiju. Iz nje-

zine cjeline ovdje je korisno skrenuti pažnju na osnovnu tipologiju samog karto-

grafskog materijala. Njega se, naime, dijeli na vedute, vedute s elementima karto-

grafskog plana ili prostorne aksometrije, te kartografske planove i geografske kar-

te. Vedute su, historijski promatrano, preteče kartografskog plana, a koriste se i

danas, osobito u turističkim publikacijama. Njima se, u nedostatku preciznijih nu-

8

meričkih podataka, likovnim izražajnim sredstvima (prostorni crtež), predočava

uže područje, obično grad i njegova najuža okolica. Takav način prikaza nije ne-

precizan, jer se najčešće radi o likovnoj viziji nastaloj s obzirom na osnovne mje-

re, perspektivu i slično. Stoga su za historijsku analizu važan izvor kvalitetnih in-

formacija.10

Viša razvojna faza vedute je prostorna aksometrija ili veduta s ele-

mentima kartografskog plana. Ona je kombinacija vedutskih i klasično-kartograf-

skih elemenata. Daljnjom evolucijom iz nje nastaje kartografski plan, pa je ona

prijelazni oblik prema toj višoj kartografskoj fazi.11

Kad kartograf ima mogućnost

snimiti teren, onda se izrađuje kartografski plan. Opet je riječ o užem području, re-

dovito jednom gradu i njegovoj bližoj okolici.12

Suprotno od prednjeg, rezultat

kartografskog predočavanja šire oblasti, nazivamo geografskom kartom. Ukoliko

se kao plan mogu uzimati kartografski radovi mjerila do približno 1 : 20.000, naj-

više 30.000, sve preko toga imenuje se geografskom kartom.13

13. Kako je u žiži interesa ovog djela Unsko-sansko područje, kartografske radove

krupnijeg mjerila kao što su vedute, vedute s elementima kartografskog plana i

planove, najčešće se reproduciralo u cjelini.14

Uostalom, to jesu kartografski rado-

vi isključivo o ovom području ili nekom njegovu naselju, pa se drukčije i nije mo-

glo postupiti. Suprotno tome, geografske karte kartografska su djela sitnijeg mje-

rila, i njima se uvijek obuhvaćalo veći geografski prostor. Kad je god to bilo mo-

guće, u takvim se situacijama donijelo cjelinu te karte, a na posebnoj slici uvećani

detalj koji se odnosi na Unsko-sansko područje i njegovu bližu okolicu. Slično se

činilo i kod vedutsko-planskog materijala ako je u funkciji objašnjenja razvitka

konkretnog naselja koje je na njemu kartografirano, ili kakvog značajnijeg histo-

rijskog događaja.

14. U analitičkom se dijelu koristilo za historijsku kartografiju ustaljenu termino-

logiju. Njezine osnovne elemente može se uočiti na slikama 1-5.

15. U djelo je uključen i dio modernog kartografskog materijala, kao što su plano-

vi ostataka nekih starih naselja utvrđenih u arheološkim istraživanjima, ili pak

karte s isticanjem razgraničenja BiH i Hrvatske na Unsko-sanskom području. Ti-

me se, na poseban način, dopunilo postojeću kartografsku građu, a u analitičkom

tekstu istaknute zaključke još više osnažilo.

16. S obzirom da je starija historija Unsko-sanskog područja prilično neistražena,

pojedine se karte i raspravu o njima iskoristilo za svestraniju analizu dijela histo-

rijskih procesa u koje je bila uključena i ova oblast. Stoga se, ako je to bilo oprav-

dano i moguće, šire navodilo relevantne pisane historijske izvore, najčešće u formi

slobodnijeg prijevoda. Time se dobilo ne samo raspravu o samom kartografskom

djelu, već i relativno cjelovitu analizu pojedinih važnijih historijskih procesa.

10

Klasične vedute u ovom izboru zastupljene su na K-003 do K-005, K-081, K-082 itd. 11

Prostorne aksometrije ili vedute s elementima kartografskog plana ovdje su npr. kartografski ra-

dovi K-029 i K-030. 12

Kartografske planove dalje se dijeli na planove naselja s njihovom bližom okolicom, te planove

uže regije. U ovom izboru planovi naselja su na npr. K-027, K-028 itd. Planovi uže regije nasta-

ju u vezi s Karlovačkim mirom 1699. To su npr. K-093 do K-100. 13

Geografskih je karata u ovom izboru najviše. To su: K-001 i K-002, K-006 do K-026, K-031 do

K-072, K-075, K-078 do K-080, itd. 14

Za kartografsko se mjerilo kaže da je krupno kad su kartografirani detalji predstavljeni uvećano.

To se odnosi na kartografski plan ili kartu do mjerila 1 : 50.000, najviše 1 : 100.000. Sve preko

toga računa se sitnim mjerilom, jer je i kartografirani sadržaj bitno umanjen.

17. Kako je Unsko-sansko područje stoljećima najzapadniji dio BiH, te budući da

su se radi toga ovdje događali brojni procesi karakteristični za pogranične krajeve,

mnogo je toga trebalo predočiti o susjednim oblastima. Takve bi elaboracije, ili

tek nizanje podataka, opterećivali osnovni tekst, pa čak remetili i osnovnu nit izla-

ganja. Stoga ih se, jer su ipak nužne, smjestilo u bilješke na dnu stranice. To je do-

punski razlog zbog čega djelo ima tako veliki broj bilježaka.

18. U cjelini, u knjizi se, uz originalni kartografski materijal objedinilo sve što je

bilo u funkciji njegova svestranijeg, potpunijeg i objektivnijeg objašnjenja. Pritom

se, u koncepcijskom pogledu, iskoristilo najbolja dostignuća svjetske historiogra-

fije. Tako se dobilo specifičnu stariju historiju Unsko-sanskog područja.

Slika 4. Raskošna kartuša sa K-063. Prvih šest redova je naslov karte. U sedmom se predočava

prezime autora i njegova funkcija, a u osmom i devetom mjesto izdanja, izdavač, te spektar djelat-

nosti kojima se taj izdavač bavi. U zadnjem redu je informacija o štampi karte uz recenzijsku doz-

volu aktualnih vlasti, te godina izdanja. Oko teksta je okvir od florističkih elemenata. Gore su klju-

čevi, a dolje papinska kruna (tijara). Lijevo je hodočasnički šešir a desno biskupska kapa (mitra).

Sve to – od papinske krune do biskupske kape – predočeno je u smislu podložništva papinskoj

vlasti, odnosno integriranosti u rimokatolički religijski krug.

9

Slika 5. Karta G. Mercatora objavljena u Amsterdamu 1607. god. (Hrvatski državni arhiv – Zagreb, kartografska zbirka, sign. A-II-3; bakrorez, kolorirano). Taj je kartografski rad ovdje u funk-

ciji predočenja svih elemenata koje sadrži jedna klasična karta: grbovi zemalja koje su kartografirane na karti (gore, sredina); kartuša u kojoj je naslov karte (gore, desno); ljestvica geografske

širine (desno i lijevo uz rub karte); ljestvica geografske dužine (dolje i gore uz rub karte); informacija o imenu i prezimenu kartografa, te o tome da se djelo izdaje pošto je prethodno dobilo do-

zvolu recenzora – stoga formulacija Cum privilegio (u donjem lijevom kutu). Na karti su granice između pojedinih država i oblasti, isticanje različitih država i regija njihovim imenima malo

većim slovima, te nazivi naselja i rijeka. Planine su predstavljene tzv. sistemom krtičnjaka. Ovdje se za njih ne donose imena, ali se to čini na drugim kartama. Mjestimično, kako bi se svratila

pažnja na osobito važna naselja, sasvim se namjerno preuveličava njihova mikrogeografska pozicija. Tipičan je tome primjer Bihać (Wihitsch) i općenito srednji dio toka rijeke Une.

10

KARTOGRAFI I NJIHOVA DJELA U KONTEKSTU

HISTORIJE UNSKO-SANSKOG PODRUČJA OD KRAJA

15. DO POČETKA 18. STOLJEĆA

12

13

FRANCESCO ROSELLI

K-001. [Karta Balkanskog poluotoka] Firenca, 1476.-1484.

15

Rosellijeva K-001 nije samo najstarija karta na kojoj je predočeno Unsko-sansko

područje, već je to općenito i jedna od najstarijih u originalu sačuvanih karata. Ti-

me je za historiju ove regije još dragocjenija. Međutim, da bi se shvatila prava vri-

jednost kartografiranja Unsko-sanskog područja na njoj potrebno je u najkraćim

crtama osvrnuti se na historiju kartografije, pa u njezinom kontekstu vidjeti mjesto

Rosellijeve K-001.

Klaudije Ptolemej, neosporni je kartografski autoritet sve do polovice 16. stoljeća,

dok to ne postane Mercator. Ptolemejevo kapitalno djelo, "Geografiju", Arapi pre-

vode još u 9. stoljeću, pa će se na tom temelju razviti cijela škola arapske karto-

grafije, čiji je vrhunac Abu Abd Allah Muhammad al Idrisi.16

Kad se radi o "Geo-

grafiji", Evropa će u odnosu na arapski svijet kasniti nešto više od pola milenija.

Naime, prvi prijevod na latinski, u to doba univerzalni jezik učene Evrope, zapo-

čet će u Veneciji Bizantinac, Emanuel Chyzolores (živio 1335.-1415. god.). Nje-

gov učenik, Jacopo d'Angiolo (poznat i pod latinskim imenom: Jacopus Angelus),

rodom iz Scarperija, dovršit će između 1406. i 1410. god. Chyzoloresov prije-

vod.17

Taj prijevod, premda bez karata, prepisivanjem će se umnožavati, te će biti

prvorazredni izvor geografskih spoznaja evropskih učenjaka narednih stotinjak

godina.

U međuvremenu, s Johannesom Gutenbergom (1400.-1468.), u Evropi se pojav-

ljuje štamparstvo. Ono se već 1475. primjenjuje na umnožavanje Ptolemejeve

"Geografije". Tada se u Vincenzi štampa prvo izdanje. No, slično kao kod d'Angi-

olova prijevoda, bez karata. Dvije godine kasnije, 1477., u Bologni se štampa prva

"Geografija" u kojoj se uz integralni tekst otisnulo i 26 kopija antičkih karata gra-

viranih na bakrenim pločama.18

Od tog izdanja pa do kraja 16. stoljeća "Geografi-

ja" će biti štampana ukupno 31 put,19 pa se to razdoblje u historiji kartografije s

pravom naziva renesansom Ptolemejeve "Geografije".20

Unutar tog razdoblja, pod utjecajem Ptolemejevih naučavanja, nastat će cijeli niz

sasvim novih karata.21 Jedna od njih je i ova kojoj je autor Roselli. Za historiju

15

Drvorez, crno-bijelo. Mjesto čuvanja originala: Biblioteca Nazionale – Firenca (Italija), Fond:

Landau – Finaly, bez signature. Osnovna literatura: ALMAGIÀ, R., 1967, str. 27-34; NIKOLIĆ,

M., 1979, str. 84; PANDŽIĆ, A., 1992, str. 21. 16

MILLER, K., 1981; LJUBIĆ, Š., 1880, str. 229-240; ŠKRIVANIĆ, G. A., 1979a, str. 11-23. Za

istočni Jadran s relevantnom literaturom za ukupno al Idrisijevo djelo vidjeti KOZLIČIĆ, M.,

1995a, str. 19-22. 17

CRONE, G. R., 1968, str. 65; NIKOLIĆ, M., 1979, str. 68. 18

CRONE, G. R., 1968, str. 68; NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 12-13. 19

Popis svih tih izdanja ima NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 12-28. 20

Studija NIKOLIĆ, M., 1979, str. 65-90, nipošto slučajno, upravo je tako i naslovljena: Renesan-

sa Ptolemejeve "Geografije". 21

U srednjem vijeku razvile su se i tzv. T-karte, a iz njih poznate samostanske karte svijeta. Njima

je bio cilj kršćanskim hodočasnicima pokazati, u odnosu na neki od evropskih samostana odakle

Unsko-sanskog područja ima iznimno značenje. Naime, kako je već kazano, to je

najstariji kartografski rad na kojem je donesen i dio geografskih podataka o ovoj

regiji. Centralno mjesto je Bihać za koji se daju čak dva oblika imena: Bihach i

Bighay. Dobro je lociran na lijevoj obali Une (Vn(n)a).22 Slično je s Bosanskom

Krupom (Cupa), smještenom na desnoj obali iste rijeke.23

Položaj Ostrožca (Os-

trozatz) je pogrešan, jer je kartografiran na desnoj obali Une, ali je zato Unac

(Unaz) opet dobro lociran.

Spomenuta rijeka Una ulijeva se u Savu (Saua flu.). Zapadno od nje predočen je

vodotok Kupe (Cupa flu.), a istočno brojne bosansko-hercegovačke rijeke. Ipak,

sama Una nije najbolje kartografirana. Prema Rosellijevoj karti ona nastaje kod

Bos. Krupe spajanjem Unca (Unaz flu.) i tekućice koja imenom upućuje na Kora-

nu (Corina flu.). Međutim, kartografirano na K-001 upućuje na Sanu. Takva Una

izvire u planinskom gorju kojim se srednjodalmatinsko područje odvaja od zaleđa,

što znači s kontinentalne strane Dinarida. To se potvrđuje i posebnom Rosellije-

vom opaskom na početku takva unskog toka: usq[ue] huc Bossina.24 Dakle, Una

je granična rijeka Bosne. Ili, još preciznije: Una je zapadna granična crta tadašnje

Bosne.

Takvo kartografiranje ima historijskog opravdanja. Treba, naime, imati u vidu da

je Roselli u razdoblju 1476.-1484. boravio u Ugarskoj, na dvoru njezina tadašnjeg

ugarsko-hrvatskog kralja Matije I. Korvina.25 To je značajan podatak jer su Bihać i

njegovo šire područje stoljećima vezani uz tu kraljevsku kuću. Stoga i jest prvi

historijski vjerodostojan spomen Bihaća (Wyhugh), smještenog na unskoj Otoci

sv. Ladislava (in insula sancti Ladizlai), vezan uz ugarsko-hrvatskog kralja Belu

IV. Naime, 26. februara 1260. taj kralj izdaje povelju kojom uređuje zemljišne od-

nose u obližnjem selu Kralje (Crala) i građevinske aktivnosti na spomenutom oto-

su polazili na hodočašće, gdje se nalaze Jeruzalem i Kristov grob. Ta vrlo specifična kartografi-

ja, bez uporišta u naučnom shvaćanju geografije, rezultirala je vrlo teško "čitljivim" kartama.

One su se iznenada pojavile, razvijale u historijski "slijepoj ulici", pa tako i nestale, jer osobito

od 15. i 16. stoljeća dalje, kvalitetom nisu mogle konkurirati oficijelnoj kartografiji. Jedna od

najpoznatijih među takvim kartama je Ebstorfska (samostan na sjeveru Njemačke) – HAHN-

WOERNLE, B., 1993; MILLER, K., 1896. Stoga ta kartografija uopće nije imala većeg utjecaja

na generalni razvitak svjetske kartografije. Suprotno od toga, plovidbene karte, portulani, s mle-

tačkom i katalonskom školom plovidbenih karata, itekako su imali utjecaja na razvitak kartogra-

fije – ALMAGIÀ, R., 1944; KOZLIČIĆ, M., 1995a, passim; KRETSCHMER, K., 1909; TO-

MOVIĆ, G., 1979, str. 35-64; NORDENSKIÖLD, A. E., 1897. Uostalom, Mercator će i izumiti

svoju cilindričnu kartografsku projekciju za potrebe oceanske plovidbe, jer to kvalitetno nisu

mogle razriješiti dotadašnje plovidbene karte, ali ni stara Ptolemejeva kartografska projekcija –

BAGROW, L. 1951; BAGROW, L. – SKELTON, R. A., 1963; IDEM, 1964; BORČIĆ, R.,

1955; LYNAM, E., 1953; LOVRIĆ, P., 1988; PETERCA, M. et al., 1974; PETERCA, M.,

1954. 22

Naziv Une u originalu je dat sa standardnom kraticom. Naime, poviše slova "n" stavljena je hori-

zontalna crta, što znači da bi tu, kad bi na karti bilo dosta mjesta, trebala biti dva slova "n". To

se ovdje odmah razriješilo. Analogno je učinjeno i kod drugih karata u identičnim situacijama. 23

Kod ubiciranja toponima kao njihove moderne inačice u radu se kontinuirano koriste današnji

nazivi. Tako je i s Bosanskom Krupom koja je pridjev "Bosanska" dobila tek u doba austro-

ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini, kako bi se razlikovala od Krupe kod Knina i Krupe na Vr-

basu. 24

Tako konstatira i NIKOLIĆ, M., 1979, str. 83. Istočna granica takve Bosne bila bi na Drini. Uz

njezin (Drinin) donji tok, na desnoj obali, notirano je "huc usque Zervia", a na istoj desnoj obali

gornjeg toka "hic terminatur Zervia". 25

NIKOLIĆ, M., 1979, str. 83.

14

ku.26

No, već između kraja februara i 9. aprila 1262. god., Marija, supruga istog

kralja, tj. Bele IV., potpisuje povelju prema kojoj Bihać postaje slobodni kraljev-

ski grad.27 Tu će ispravu, odnosno njezine temeljne odredbe, kasnije potvrditi ta-

kođer ugarsko-hrvatski kraljevi Karlo i Ladislav, kako to čitamo u posebnoj kra-

ljevskoj povelji od 29. augusta 1358. godine.28

U takvu će Bihaću ugarsko-hrvatski kraljevi boraviti često. Na primjer, Ludovik I.

ovdje je bio 1345., a u Bihaću mu se pridružio i bosanski ban Stjepan Kotromanić.

Budući da je došao s vojskom nakon sukoba s Mlečanima, ulogorio se na obali

Klokota (Galgochfeu), te u narednih 18 dana primio u kraljevsku audijenciju broj-

ne uglednike. U Bihaću je opet 27. januara 1346., ulogorivši se iznova na obali

rječice Klokota, ali ovaj put izgleda s još većom vojskom za borbu s Mlečanima:

čak nevjerovatnih 100.000 konjanika "Ugara, Hrvata i Bosanaca". Kako piše Ra-

doslav Lopašić, među vojvodama je bio i "najodličniji bosanski ban Stjepan (Ko-

tromanić)".29 Slično čini kralj Sigismund koji 1412. neko vrijeme boravi u Bihaću

rješavajući svoje poslove, osobito vezane uz dalmatinske gradove.30 U to vrijeme,

budući da je kraljevska blagajna radi stalnih ratova bila ispražnjena, Sigismund

Bihać s njemu pripadajućim Ličkom i Poljičkom županijom, pa kaštel Ripač, gra-

dove Čovku (Choca), Ostrovicu, te druge u Dalmaciji, početkom 15. stoljeća za

42.000 dukata zalaže banu Nikoli Frankopanu. Taj zalog potvrđuje posebnom po-

veljom i 1434. Nikolinu sinu Stjepanu Frankopanu, za njegove ratne zasluge.31 U

vlasti te plemenite porodice Bihać će ostati narednih 100 godina.

26

Najstarije historijske isprave o Bihaću u Smičiklasovom kodeksu: CODEX, svezak 5, Zagreb,

1907, str. 156, isprava od 26.2.1260. (Wyhugh; insula sancti Ladizlai; Crala – terra); IDEM,

str. 216, isprava od 7.3.1262. (Byhyg, locus Croatiae); IDEM, str. 415, isprava iz 1266. (Bihig);

IDEM, str. 613, isprava iz 1271. god. (Bihig); IDEM, str. 603, isprava od 24.8.1271. (Biheg). 27

Objavljeno u: ANČIĆ, M., 1983, str. 128-129 i bilj. 15; THALLÓCZY, L. – HORVATH, A.,

1912, str. 8-9. Ančić na navedenom mjestu donosi cjelinu povelje i njezin temeljni komentar.

Povelju o Bihaću kao slobodnom kraljevskom gradu donijela je Marija, jer je ona kao kraljevska

supruga bila nadležna za donošenje takvih pravnih dokumenata vezanih uz gradove smještene

"na vodi". Bihać, lociran na unskom Otoku sv. Ladislava, upravo je i bio takav. To je razlog za-

što ona donosi tu diplomu a ne sami kralj Bela IV. 28

CODEX, svezak 12, Zagreb, 1914, broj 499. na str. 665-671. 29

LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 46-47. 30

LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 48. 31

LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 48-49.

U međuvremenu na ugarsko-hrvatski prijestol dolazi Matija I. Korvin. Iako nije

poznato da li je Korvin za svoje vladavine boravio u Bihaću, pa onda s njegovom

dvorskom svitom i kartograf Roselli, važnost Bihaća u to je vrijeme porasla. Na-

ime, padom Bosne 1463. pod osmansku vlast, grad i cijela Bihaćka dolina bit će

objekt čestih napada Osmanlija. Jaki je Bihać zatvarao jedan od glavnih pravaca

osmanskih vojnih pohoda u Hrvatsku, osobito u doline Kupe i Korane, odakle se

moglo prema Posavlju, Kranjskoj i Istri. Stoga se u njemu za naredno razdoblje

stacionira stalna vojna posada sastavljena od 300 pješaka i 100 konjanika.32 Iz tog

razloga, kao i ukupne historije ovog grada, pa onda i njegove šire okolice, doista

nimalo nije slučajno da se Bihaću i njemu okolnim mjestima posvetila tolika paž-

nja na Rosellijevoj geografskoj karti.

Pogreške oko kartografiranja rijeke Une, a prvenstveno je o njima ovdje riječ, pos-

ljedice su nesistematiziranja postojećih znanja. Dobar je tome primjer planinski

vijenac Plješevice prikazan na ovoj karti južno od Bihaća, te zapadno od Ostrožca.

S druge strane tog oronima lociran je Tržac, što je prilično vjerno realnosti. Poviše

njega je Cetingrad. Slično je s Ostrožcem. On je južnije od Bos. Krupe. Krupa je

pak smještena u relativnoj blizini ušća Sane u Unu, no da li sjeverno ili južno od

tog mjesta, Roselliju nije bilo poznato. Zbog tih dilema, dobiven je rezultat vidljiv

na K-001.

Bihać, jer je to najvažniji grad tog područja, a značenje mu se daje kroz ispisiva-

nje čak dvije varijante njegova imena, ističe se posebno, na mjestu koje je geo-

grafski tek načelno dobro gledamo li ga s obzirom na mikrolokacijske elemente, a

izvanredno u odnosu na općegeografske činjenice. Konačno, tu su i vinjete. Bihać-

ka prikazuje grad s dvije visoke kule, krupska ima tri kule, itd. To nije rezultat re-

alnosti, već su to konvencionalni znaci za prikaz gradova na ovoj karti. No, na ne-

kim kasnijim kartografskim radovima, bit će obratno.

U cjelini gledano, Rosellijeva je karta iznimno važna jer je to najstarije svjedočan-

stvo o geografiji Unsko-sanskog područja. Sve što joj je nedostajalo, prvenstveno

sistematiziranje raspoloživih podataka, donijet će mnogo kasnije vrijeme.33

Toponimija na K-001 Bighay = Bihać, naselje

Bihach = Bihać, naselje

Corina flu. = Sana + Una + Korana, rijeke

Cupa = Bosanska Krupa, naselje

Erman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ostrozatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Tergacz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Unaz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Unaz flu. = Unac, rijeka

Vn(n)a flu. = Una, rijeka

32

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1970a, str. 605. 33

Ostala toponimijska građa na karti K-001 je relativno brojna. Države i oblasti: Bossina = Bosna;

Dalmatia = Dalmacija; Illyridis = Ilirija, humanistički naziv za primorski dio Hrvatske; Liburnia

= Liburnija, humanistički naziv za obalni potez između Rijeke na sjeveru i Krke na jugoistoku;

Sclavoni[a] = Hrvatsko primorje i Lika zajedno; Sclavonia = Slavonija; Zervia = Srbija. Rijeke:

Berbas flu. = Vrbas; Bosna flu. = Bosna; Cupa flu. = Kupa; Drina flu. = Drina; Narenta flu. =

Neretva; Plieua = Pliva; Saua flu. = Sava. Naselja: Cerim = Cetingrad, 18,5 km SSE Karlovac;

Iessero = Jezero, 8 km W Jajce; Jaice regalis = Jajce, kao bosanski kraljevski grad; Sochol = So-

ko, 15 km SSW Mrkonjić Grad.

15

K-001. F. Roselli, Balkanski poluotok, Firenca, 1476.-1484. Veći isječak s originala.

16

Slika 6. Isječak sa K-001.

17

MARTIN WALDSEEMÜLLER

K-002. Tabula moderna Bossinae, Serviae, Gr[a]eciae et Sclaviniae Strasbourg, 1513.

34

Prijevod na latinski a zatim i štampanje Ptolemejeve "Geografije", što je detaljnije

obrazloženo uz analizu Rosellijeve karte, od samog je početka imalo dva cilja. Pr-

vi je bio štampanjem dobiti Ptolemejevo djelo, jer su primjerci tako daleko jeftini-

ji u odnosu na umnožavanje rukopisom. Time se dobivalo općegeografsko i opće-

kartografsko djelo kao temeljni korpus različitih znanja i spoznaja za utemeljeno

bavljenje geografijom i kartografijom. Drugi je cilj bio, na temeljima ptolemejskih

dostignuća, izraditi nove, moderne karte koje će odgovarati geografskim realijama

doba u kojem se "Geografiju" izdavalo. Te nove karte, tzv. "Tabulae novae" ili

"Tabulae modernae", prvi priređuje Francesco Berlinghieri i štampa ih kao doda-

tak u svojem talijanskom prijevodu "Geografije" izdane u Firenzi 1478. godine.35

Vremenom, od početne četiri kod Berlinghierija, broj tih novih karata narast će do

20 u strasbourgskom izdanju "Geografije" iz 1513. godine, čiji su izdavači Jaco-

bus Aeschler i Georgius Übelin. Kako se u tom djelu osim integralnog teksta

"Geografije" od 8 knjiga štampalo i 27 ptolemejskih karata, a zatim i 20 novih, to

je stvorilo mogućnost da se ptolemejski i moderni dio razdvoje, pa je to i učinje-

no.36 Autor svih tih novih karata, pa i K-002, jest Martin Waldseemüller, znameni-

ti njemački kartograf iz prijelaza 15. u 16. stoljeće.

Njegova "Moderna karta Bosne, Srbije, Grčke i Sklavinije (tj. Hrvatske)", kako bi

se moglo prevesti njezin latinski naziv, ima iznimno značenje za bosansko-herce-

govačku historiju jer je to prva štampana karta koja u svojem nazivu izrijekom no-

si i ime Bosne; ovdje čak na prvom mjestu. Broj toponima na području BiH je pri-

ličan, kako se to vidi na K-002. Međutim, Unsko-sansko područje gotovo da uop-

će nije predstavljeno. Razlog je u činjenici da je to karta koja je u centru ustvari

imala grčki poluotok, pa se od okolnih zemalja obuhvatilo što je bilo moguće. U

takvoj situaciji dio oko rijeka Une i Sane dospio je u gornji lijevi kut, pa se i nije

moglo dati mnogo više, a da karta i dalje ostane pregledna. Mišljenje Milice Niko-

34

Bakrorez, crno-bijelo. Karta je štampana u izdanju Ptolemejeve "Geografije" iz 1513. godine.

Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Franjevački samostan – Hvar (Hr-

vatska), Knjižnica, bez signature, ima izdanje tog djela iz 1525. godine. Između izdanja 1513. i

1525. nema bitne razlike. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 64, karta K-30; NI-

KOLIĆ, M., 1979, str. 86; PANDŽIĆ, A., 1992, str. 25, broj 2; ŠKRIVANIĆ, G. A., 1972, str.

54-65. 35

NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 12-16. Te se iste karte pojavljuju i u ulmskom latinskom

izdanju iz 1482., ali prvi put, kako je gore kazano, u firentinskom iz 1478. godine. 36

Cijelo djelo ima ovaj integralni naziv: "Claudii Ptolemaei Geographiae opus novissima traducti-

one e Graecorum archetypis castigatissime pressum: caeteris ante lucubratorum multo praestan-

tius". Dio u kojem je donesen latinski prijevod "Geografije" prvi je u knjizi i ima naslov: "Pro

Prima parte continens Cl. Ptolemaei Geographiam per octo libros partitam, ad antiquitatem su-

am, integre & sine ulla corruptione (...)". Odmah iza toga slijedi naslov drugog dijela: "Pars Se-

cunda moderniorum lustrationum Viginti tabulis (...)". No, ono se naslovljuje još jednom, u

drugom dijelu knjige, gdje se doista i donose te nove karte: "In Claudii Ptolemei Supplemen-

tum modernior lustratio terrae marisque singula positionibus certissimis regulatius tradens ad

saeculi nostri peragrationes. Pars Secunda (...)". Naša K-002, unutar tog dijela knjige, nosi red-

ni broj 11. Vidjeti NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 19-20, broj 11.

lić da se pod toponimom Sahol treba podrazumijevati Sokolac, stari utvrđeni grad

kod Bihaća, na našu žalost nije ispravno.37 To je ipak također stara utvrda, ali So-

ko na Pivi, 15 km SSW Mrkonjić Grad. Isti taj srednjovjekovni bosanski grad karto-

grafirao je i Roselli na svojoj karti (K-001), pod imenom Sochol. I tamo je, umje-

sto SW u odnosu na Jajce smješten NW od njega. Međutim, ovdje, na K-002, čak

uz obalu rijeke Save (Saus fl.). No, kao kod Rosellija, to je dug nesistematiziranoj

građi i nedovoljnim spoznajama kod kartografa ovog još vrlo ranog doba. Uosta-

lom, što bi se to mnogo dobilo u geografskom poznavanju da se pod toponimom

Sahol i podrazumijevalo bihaćki Sokolac. Baš ništa! Jer taj grad, poznat iz izvora

od 1369. god.,38 jeste značajan, ali unutar geografskih realija Bihaćke doline. On

tu plodnu ravnicu, zajedno s Ripčem, štiti od jugoistoka. Prema tome, Sokolac

spomenut uz Bihać ima logike. Slično je s plivskim Sokolom. Ni tu nema logike

da bude jedino on kartografiran od svih gradova oko Plive i donjeg toka Vrbasa.

Međutim, kad se predoči Jajce, Jezero, pa rijeke Plivu i Vrbas, te čak i jezersko

proširenje Vrbasa sjeverno od Jajca, kartografiranje Sokola na Pivi itekako ima lo-

gičkog opravdanja. Upravo je tako i učinjeno na K-002.

Ipak, i na K-002 može se barem nazrijeti Unsko-sansko područje. To je oblast po-

više planinskog izboja, koji se izdvaja iz Dinarida, razdvajajući na jednu stranu li-

čko područje od Unsko-sanskog. S obzirom na kontekst izrade karte, kao i činjeni-

cu da se u prvi plan stavilo Grčku, više se i nije moglo očekivati.39

37

NIKOLIĆ, M., 1979, str. 85. 38

Sokolac kod Bihaća prvi se put u historijskim izvorima spominje 5. februara 1369. god. (Zoch-

ol) – Kaptolski arhiv – Split, sv. 64, fol. 18, citirano kod ANČIĆ, M., 1985, str. 198 i 208. Os-

tali izvori kod VEGO, M., 1957, str. 106, s.v. Sokolac. 39

Ostali važniji geografski nazivi na K-002. Države: Bossina = Bosna; Da[l]matia = Dalmacija;

Solavonia = Hrvatsko primorje i Lika zajedno; Ze(r)via = Srbija. Rijeke: Berberis fl. = Vrbas;

Bosna fl. = Bosna; Drina fl. = Drina; Pluno = Pliva; Saus fl. = Sava. Naselja: Dabozaz = Bočac,

25 km S Banja Luka; Greben = Krupa na Vrbasu, 17 km S Banja Luka; Iessero = Jezero, 8 km

W Jajce; Jaige regalis = Jajce, kao bosanski kraljevski grad; Modrusa = Modruš, 45 km SSW

Karlovac; Ragusia = Dubrovnik; Sahol = Soko, 15 km SSW Mrkonjić Grad; Vienaz = Vinac, 8

km S Jajce.

18

K-002. M. Waldseemüller, Moderna karta Bosne, Srbije, Grčke i Sklavonije, Strasbourg, 1513.

19

BENEDIKT KURIPEŠIČ

Itinerarium. Wegrayss Kün. May. potschafft gen Constantinopel zu dem

Türkischen Keyser Soleyman. Anno [MD]XXX-MDXXXI. Beč, 1531.

40

K-003. Crupa [in] Crabaten

K-004. Camengrad

K-005. Klutsch

Premda je 16. stoljeće obilježeno daljnjim sukobima vojski evropskog jugoistoka

s nadirućom osmanskom vojnom silom, mirovni pregovori, kao integralni dio rata,

i tada su se vodili. Godine 1530., Ferdinand Habsburg, kralj Austrije, Češke i

Ugarske,41

šalje u Carigrad sultanu Sulejmanu II. mirovno poslanstvo. Pregovarači

kreću na put iz Ljubljane 21. augusta i stižu u Carigrad 17. oktobra 1530. godine.

Nakon pregovora, natrag se kreće 22. decembra da bi u Ljubljanu pristigli 9. fe-

bruara 1531. godine.

Poslanstvo se kretalo jedinim mogućim putovima poznatim još od doba rimske

dominacije u ovim krajevima: Slovenija – Hrvatska – BiH – Srbija – Bugarska –

Rumunija – Turska. Vođe poslanstva bila su dva viteza: Austrijanac, Josip Lam-

berg od Schenberga, namjesnik Kranjske,42

te Hrvat, Nikola Jurišić, nasljedni ko-

mornik u Hrvatskoj.43

Njima se uz brojnu pratnju pridružio i Benedikt Kuripešič

(u originalu: Benedict Curipeschicz), Slovenac iz Obernburga u južnoj Štajerskoj

(u blizini Kranjske).44

Tečno je govorio slovenski i njemački, a izvanredno pozna-

vao latinski. U poslanstvu je imao funkciju prevoditelja za latinski (lateinischen

40

Drvorez, uvez, crno-bijelo. Original Kuripešičeva djela imaju: Nacionalna i sveučilišna knjižnica

– Zagreb (Hrvatska), Zbirka rijetkosti, bez signature; Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine –

Sarajevo (Bosna i Hercegovina), Biblioteka, bez signature. Moderna izdanja tog djela: KURI-

PEŠIĆ, B., 1950; KURIPEŠIĆ, B., 1983. 41

U onodobnom Cetinu, danas Cetingradu, smještenom tek nekoliko kilometara istočno od Slunja,

u neposrednoj blizini današnje hrvatsko-bosanskohercegovačke državne granice, dana 1. januara

1527. izabran je Ferdinand I. Habsburgovac za hrvatskog kralja (KRUHEK, M., 1997a). S tim

se nisu složili hrvatski plemići Slavonije, pa oni ostaju vjerni ugarskoj kruni. Naime, pet dana

kasnije biraju Ivana Zapolju za svog kralja. Zbog toga će nastati višegodišnji građanski rat u

onodobnoj Hrvatskoj. Na saboru u Cetingradu 1527. bit će i Kobasić, gospodar tadašnjeg grada

Brekovice kod Bihaća – LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 144. U to vrijeme još se uvijek dobar dio Un-

sko-sanskog područja nalazio u sastavu onodobne Hrvatske, a s time i pod novim vladarom. Od

Ferdinanda I., to je austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj. 42

Lamberg je poznata porodica u historiji Unsko-sanskog područja. Naime, dva Lamberga bit će

bihaćki kapetani u predosmanskom razdoblju: Sebastijan 1573. i 1579., te Josip, 1592., kao zad-

nji bihaćki kapetan. SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 467. 43

Taj Nikola Jurišić bit će 1537. vrhovni zapovjednik pomoćne vojske u Hrvatskoj i Slavoniji, pa

time i osoba koja će biti u dnevnom sukobu s osmanskom vojnom silom na području NW Bosne

i istoku Hrvatske. SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 466. 44

Najveći dio modernih autora nepravilno slavenizira Kuripešičevo prezime. Ako je on Slovenac,

a prema svemu sudeći to jest, tada mu prezime, kako se to ovdje i čini, trebalo biti sa "č" na kra-

ju. Tako je učinjeno ovdje, pa se time ispravlja nepravda prema tom autoru. Izuzetak je ranije

objavljena literatura o tom autoru: KURIPEŠIĆ, B., 1950. i KURIPEŠIĆ, B., 1983. Jedino se

nju, jer se ne može ispravljati, donosilo sa "ć" na kraju Kuripešičeva prezimena.

Dulmetschen),45

ali se u praksi pokazalo da je morao prevoditi i s druga dva jezi-

ka. Naime, Jurišić uopće nije znao njemački, pa je već za međusobnu komunikaci-

ju voditelja poslanstva, Lamberga i Jurišića, morao prevoditi s hrvatskog (za njega

poznatog jer je govorio slovenski) na njemački i obratno. Kasnije, u pregovorima

s carigradskim pašom i sultanom, za tumača paše latinski mu nije nimalo poma-

gao, budući da ga taj uopće nije znao, pa je sve što su željeli kazati Lamberg ili Ju-

rišić prvo Kuripešič prevodio na slavenski (slovenski), a onda je to pašin tumač

dalje prevodio na turski. Suprotno od pašinog, sultanov je tumač znao ponešto la-

tinskog, pa je komunikacija u tom smislu utoliko bila olakšana.46

No, Kuripešič je, kao i brojni drugi učeni ljudi njegova doba, putovanje iskoristio

za pisanje putopisa pod naslovom: Itinerarium. Wegrayss Kün. May. potschafft

gen Constantinopel zu dem Türkischen Keyser Soleyman. Anno [MD]XXX-MDX-

XXI. Pod tim je naslovom djelo prvi put publicirano u Beču godine 1531., što zna-

či da ga je za štampu dovršio neposredno po povratku s tog velikog putovanja.47

45

Prema MATKOVIĆ, P., 1881a, str. 146, Kuripešič je autor još jednog djela. To je traktat o nuž-

nosti bolje organizacije Zapada radi uspješnog sukoba s osmanskom vojnom silom. U njegovu

se naslovu, pri kraju, doslovno kaže da je on, Kuripešič, "lateinischen Oratorn". 46

Komentar Đ. Pejanovića u KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 4. Isto tako MATKOVIĆ, P., 1881a, str.

145-149. 47

Kasnije je Kuripešičev putopis u originalu štampan još dva puta: Benedict Couripeschitz, Itine-

rarium der Botschaftsreise des Josef von Lamberg und Niclas Jurischitz durch Bosnien, Serbi-

en, Bulgarien nach Konstantinopol 1530, priredila grofica (gräfin) Eleonore Lamberg-Schwar-

zenberg, Innsbruck, 1910. (Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb /Hrvatska/, Zbirka rijet-

kosti, sign. 107.504); slijedeće je izdanje KURIPEŠIĆ, B., 1983, a priredili su ga Srećko M.

Džaja i Jozo Džambo. Zasad imamo i relativno star prijevod na naš jezik, s komentarima od ko-

jih je najveći dio zastario. Priredio ga je Đorđe Pejanović – to je KURIPEŠIĆ, B., 1950. Na kra-

ju, zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica ima fotolitsku kopiju originala iz 1531. godi-

ne: Abbildungen aus dem Itinerarium nach Constantinopol von Jahre 1531, fotolitsko kopiranje

I. Standl, Agram (Zagreb), 1879. (sign. 155.174).

20

Uz tekst na njemačkom Kuripešič je priložio i deset drvoreza. Od toga se šest od-

nosi na vedute bosanskih gradova (Bos. Krupa, Kamengrad, Ključ, Soko na Pivi,

Višegrad i Zvečaj). Na ostalim je prikazan karavansaraj, te audijencije u Carigradu

kod sultana i paše.48

Takav spoj, tekst – slika, nije previše čest kod historijskih iz-

vora, pa to ima posebno značenje za upoznavanje starije prošlosti Unsko-sanskog

područja. Osim toga, u historiji kartografije, vedute su značajne dvojako. Prvo, jer

su upravo one preteče kasnijih kartografskih planova, pa je njihova analiza prilog

genezi tog specifičnog kartografskog materijala, a njega o ovom području itekako

ima. Drugo, redovito su to dosta pouzdana svjedočanstva važna za izučavanje po-

leogeneze naših gradova. U tom pogledu iznimno je važno podrobnije razmotriti

obje komponente Kuripešičeva "Itinerarija": tekst, jer osim topografskih, nudi i

podatke koji se mogu komparirati s vedutskim prikazima, pa same vedute, u kom-

paraciji s Kuripešičevim tekstom, te drugim historijskim i arheološkim izvorima.

Osim toga, ovo je, kako s pravom piše Petar Matković, najstariji putopis Bosne,49

a time i najstariji putopis Unsko-sanskog područja. Poslanici su i ranije putovali

na pregovore u Carigrad, ali se to redovito činilo od Beograda pa dalje duž Mora-

ve. U međuvremenu, još 1521. u osmanske ruke pao je Beograd, a zatim i veliko

područje današnje Slavonije, čime se situacija stubokom izmijenila. Stoga se tre-

balo tražiti novi put. Zato poslanici, krećući ustvari iz Augsburga, pošto stigoše u

Ljubljanu, uputiše glasnika Husrev-begu (Aussreffweg), tadašnjem namjesniku

Bosne, s molbom da im se odredi kojim će putom putovati prema Carigradu. Za

23 dana glasonoša se vrati u Ljubljanu, pa vođama poslanstva prenosi da se može

putovati, ali preko Bosne.

* * *

Austrijsko poslanstvo na put iz Ljubljane kreće jašući na konjima 21. augusta

1530. godine. Već uvečer istog dana su u Novom Mestu, i tu noće. Slijedeći dan,

22. august, putuju do Žumberka. Nakon noćenja u Žumberku, 23. augusta stižu u

Metliku. Tu noće i radi odmora zadržavaju se slijedeći dan, 24. august. Put produ-

žavaju 25. augusta, pa dospijevaju do rijeke Mrežnice i noće u zamku plemenitih

Despotovića. Sutradan, 26. augusta, putuje se do Klokoča, grada grofa Ivana Kar-

lovića,50

gdje će prenoćiti. Nakon Klokoča, 27. augusta, slijedio je put na područje

današnje Bosne i Hercegovine. Za ovu je temu zanimljiva dionica do Ključa. Evo

što o njoj, u prijevodu Đorđa Pejanovića,51

bilježi B. Kuripešič:52

"(...) U subotu, 27. augusta, ostavljajući grad Klokoč (Klokonitza),53

uputismo se brdom

prema tvrđavi Velikoj Kladuši (Obercladusche),54

prijeđosmo vodu Kladušnicu (Cladu-

48

Đ. Pejanović u KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 6. 49

MATKOVIĆ, P., 1881a, str. 149. 50

KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 11, piše da su u Klokoču "gospoda vrlo lijepo primljena od grofa

Karlovića". To je historijski vjerodostojan navod. Cfr. LOPAŠIĆ, R., 1895, str. 150. 51

B. KURIPEŠIĆ, 1950, str. 11-15. 52

U citiranom se tekstu odmah razrješuju toponimi. Naime, prvo se nudi moderni lik gdje se taj to-

ponim danas ubicira, a u zagradi se saopćava Kuripešičev naziv. 53

Stari srednjovjekovni grad u Hrvatskoj, na ušću rječice Ribnice u Glinu. 54

Velika Kladuša, naselje. Naziv "Obercladusche" stvarno znači "Gornja Kladuša". To je vrlo čest

germanski način imenovanja tog grada. Na Mediteranu, još od starog vijeka, "gore" i "dolje" oz-

načavaju visinsku razliku s obzirom na tok vode. Naime, izvor tekućice je uvijek gore, na višoj

nadmorskoj visini, a njezino će ušće biti dolje, na nižoj nadmorskoj visini. Npr. rimska provinci-

ja Gornja Mezija se nalazila na području današnje Srbije, tj. uzvodno Dunavom, a Donja Mezi-

ja, na području Bugarska – Rumunjska, tj. nizvodno Dunavom. Analogno je, iz još ranije histori-

scha),55

udarismo prema tvrđavi Maloj Kladuši (Niedercladusche),56

prijeđosmo potok

Glinu (Cliua),57

dođosmo u Todorovo (Nouigrad)58

i tu zanoćismo.

U nedjelju, 28. augusta, pođosmo iz Todorova opet preko brda pa, ostavljajući na lijevoj

strani Nemcig (Nemtzig) ili Jezerski (Jeseriani),59

krenusmo put tvrđave i trgovišta Krupe

(Cruppa).60

Tu zatekosmo petoricu Osmanlija, koji su noću radi nas došli iz Kamengrada

(Camergrad)61

i na nas čekali. Oni su večerali s gospodom, prijateljski se razgovarali;

sve je bilo veselo.

U ponedjeljak, 29. augusta, krenusmo iz Krupe preko brda prema pustoj crkvici, koja je

ležala s desne strane. Tu bijaše za kršćanskog vremena selo zvano Polje (Goremi Po-

lle).62

Pošto smo gorom vrlo dugo jahali, ugledasmo s lijeve strane stare zidine gradića

je, s Gornjim i Donjim Egiptom, jer su ti pridjevi vezani uz vodotok Nila. Slično je na moru,

gdje je smjer morskih struja shvaćen na isti način kao i tok rijeka. U tom smislu se Makarsko

primorje dijeli na Gornje (Gradac) i Donje makarsko primorje (to je npr. već Makarska). Tu doi-

sta morska struja ide od SE prema NW, tj. od Gradca prema Makarskoj. U dubljoj unutrašnjosti

evropskog kontinenta, a to je i Unsko-sansko područje, "gore" i "dolje" se također shvaćaju s

obzirom na nadmorsku visinu, ali i s obzirom na strane svijeta. U prvom slučaju "gore" će biti

ono što je više, tj. na brdu, a "dolje" bi bilo u dolini. Dobar su tome primjer Gornja Koprivna (5

km N Cazin) i Donja Koprivna (4,5 km NNE Cazin) s ovog područja. Velika Kladuša imenova-

na "Gornjom Kladušom" u odnosu na Malu Kladušu kao "Donju Kladušu", tipičan je primjer sh-

vaćanja s obzirom na strane svijeta. U tom slučaju "gore" je oznaka "sjevera", pa bi dolje znači-

lo "jug". Vidi i bilješku 229 u ovoj knjizi. 55

Kuripešičeva Claduscha je rječica Kladušnica, desna pritoka rijeke Gline. 56

Mala Kladuša, selo, 6,5 km SSE Velika Kladuša. Navedeno Niedercladusche doslovno znači

"Donja Kladuša". Vidi bilješku 54. 57

Glina (Cliua) je desna pritoka rijeke Kupe. Jednim dijelom (sjeverno od Velike Kladuše) Glina

čini granicu između današnjih Hrvatske i BiH. Desna pritoka Gline je Glinica. Formirala se od

niza manjih vodotokova počevši od Bužima, pa Vrnograča, da bi u Glinu utjecala kod sela Po-

ljana, na samoj granici Hrvatske i BiH. Već je problem s tim da li je poslanstvo prešlo Glinu na-

kon Kladušnice, pa odlazak čak do Glinice, kako se predlaže u KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 12,

bilješka 28, doista nema baš nikakva smisla. Jasno je, naime, da se poslanstvo nije ni moglo upu-

titi na tako veliki put bez lokalnih vodiča, koje su uzimali za svaku dionicu posebno. Kako ovaj

dio u to vrijeme, 1530., još nije bio pod osmanskom vlašću, logično je da su kao vodiče mogli

unajmiti domaće ljude, pa bespotrebno lutanje od kakvih 20-30 kilometara, stvarno ne bi imalo

nikakva smisla. Uostalom, cijeli Kuripešičev putopis sugerira da nikad nisu zalutali na cijelom

putu do Carigrada i nazad, što je potvrda gornjoj tezi. U tom smislu određene nejasnoće u tekstu

ne treba pripisivati nesnalaženju na terenu, već Kuripešičevu slabom poznavanju istog tog tere-

na. 58

Todorovo, selo, 14,5 km SE Velika Kladuša. Nouigrad je česti naziv za Todorovo u starijim iz-

vorima. Vidjeti LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 279-282; VEGO, M., 1957, str. 115, s.v., Todorovo. 59

Jeseriani jest Jezerski (12,5 km NNW Bosanska Krupa), ali nije jasno što je to Nemtzig. Kuripe-

šič između ta dva toponima stavlja veznik "ili", pa bi to značilo da se Jezerski prema njemu ras-

položim izvorima 1530. nazivao Jeseriani i Nemtzig. To je jedino logično rješenje, jer u svim

drugim poznatim historijskim izvorima nema takvog toponimijskog lika, što znači da je Kuripe-

šič jedini koji daje takav oblik. Tako misli i MATKOVIĆ, P., 1881a, str. 155. Suprotno, Pejano-

vićevo mišljenje u KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 12, bilješka 31, da je Nemtzig bio poseban grad

nema nikakva opravdanja u historijskim izvorima. 60

Misli se na Bosansku Krupu, tj. na Stari Grad čiji su ostaci očuvani uz desnu obalu Une. 61

Stari se Kamengrad nalazi na području današnjeg Donjeg Kamengrada, 8 km WNW Sanski Mo-

st. Preciznije, stari se Kamengrad smjestio na kamenitom brdo (nadmorska visina 417 m), koje

se diže iznad današnjeg Donjeg Kamengrada (nadmorska visina 212 m). 62

Prema Pejanoviću u KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 13, bilješka 32, Goremi Polle bi bilo Golemo

Polje. MATKOVIĆ, P., 1881a, str. 153, shvaća ga kao Oberfeld tj. Gornje Polje. Pravac ukup-

nog puta upućuje da je to današnje Polje, selo, 11 km ESE Bosanska Krupa. U njegovoj je blizi-

ni i toponim Crkvina, gdje su arheološki registrirani ostaci kasnosrednjovjekovne crkve. AR-

HEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 16, broj 01.33 – članak B. Raunig.

21

zvanog Japar-grad (Japra),63

siđosmo u dolinu pa, došavši do potoka Japre (Japra),64

prijeđosmo ga. Tu nam dođe u susret, dobru njemačku milju puta (oko 7,5 km),65

oko 50

dobro naoružanih konjanika iz Kamengrada. Dočekaše gospodu lijepo. To bijaše Malko-

šić (Malkosthitz), subaša u spomenutom gradiću, zapovjednik nad otprilike 200 konjani-

ka.66

O njegovim junačkim djelima pjevaju mnogo u Hrvatskoj i Bosni. Rukova se s go-

spodom i s njima ljubazno razgovori.

Kad smo se primakli Kamengradu, i kad ga već ugledasmo, pripucaše puške. Tada pristu-

pi k nama jedan stari Osmanlija imenom Merusija (Merusia), ljubazno pozdravi gospodu

i povede do konačišta. Tu smo svi zajedno s Osmanlijama, kojih je bilo mnogo, večerali;

i bilo je vrlo veselo.

U utorak, 30. augusta, pošavši iz Kamengrada putovali smo dosta dugo preko lijepe po-

ljane, pa se onda spustismo u dolinu k vodi zvanoj Dabar (Mren),67

prijeđosmo preko

mosta i dođosmo do druge vode, koja se zove Sanica (Szanitza).68

Tu se na malom bre-

žuljku nalažahu dva pusta razrušena gradića: Kamičak (Klanenatz) i Liskovac (Liscoua-

tz).69

Na lijevoj strani duž rijeke Sane (Szana) diže se vrlo visoko, dugačko i kamenito br-

do zvano Kremenac (Klemenatz).70

Pod brdom se nalazi jedno mjestance,71

a prema isto-

63

Kuripešičev grad Japra danas je Japar-grad udaljen 19,5 km ESE od Bosanske Krupe. Detaljnije

ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 21, broj 01.123 – članak I. Bojanov-

skog. 64

Japra je lijeva pritoka rijeke Sane. Na putu od Japar-grada prema Kamengradu poslanstvo je do-

ista moralo prijeći preko te rijeke. 65

To je njemačka geografska milja. Njezinu vrijednost nalazimo u djelu V. M. Coronellija: COR-

SO / GEOGRAFICO / UNIVERSALE / Ò SIA / LA TERRA / DIVISA / NELLE SUE PARTI, / E

SVBDISTINTA / NE' SUOI GRAN REGNI. / ESPOSTA / In Tavole Geografiche, ricorrette, / Et

accresciute di tutte le nuove scoperte, AD USO / DELL'ACCADEMIA COSMOGRAFICA / DE-

GLI ARGONAUTI / Dal Padre Maestro / VINCENZO CORONELLI M. C. / Cosmografo della

Serinissima Repub(b)lica di Venetia. / DEDICATA / Alla Santità di Nostro Signore / INNOCE-

NZO XII. / IN VENETIA, MDCXCII / A spese dell'Autore. Venecija, 1693. (Državni arhiv – Za-

dar, Knjižnica, signatura 8379/II.A.*8.e). Naime, na početku tog djela (listovi nisu numerirani),

prvo se daju vjetrulje s nazivima strana svijeta na vodećim svjetskim jezicima, a iza toga slijedi

metrološka tablica pod nazivom: "Misure differenti Pratticate nelle Tauole Geographiche del.

P(adre) Cosmografo Coronelli". U njoj se nalazi i "Leghe di Germania", tj. njemačka geografska

milja. Talijanska je milja prema HERKOV, Z., 1977, str. 208, duga 1.855 m, te je ona 1/60 ek-

vatorijalnog stupnja geografske dužine, a spomenuta njemačka geografska milja je 1/15 istog tog

stupnja. To znači da je četiri puta duža od talijanske milje, pa joj je dužina 1.855 x 4 = 7.420 m.

Takva je vrijednost dana i gore. Detaljno KOZLIČIĆ, M., 1997a, str. 16. 66

U obliku Malszkosch potvrđen je u anonimnom putopisu iz 1531., tj. djelu nastalom odmah na-

kon Kuripešičeva. To je Malkoč beg (der Malszkosch Wayuodo, der sehaur Wayuoda i der We-

schli), opet vezan za Kamengrad – KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 27; MATKOVIĆ, P.,

1881a, str. 199. Ponovno imamo potvrdu iz 1536. – KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 27. Go-

dine 1556. god., tj. 26 godina nakon Kuripešičeva putopisa, historijski je potvrđen još jedan

Malkoč-beg iz Bosne (Malkhots Begg aus Bosnien), koji je tada predvodio osmanske trupe u za-

uzimanju Kostajnice (Castanovich) i Bos. Novog (Novigrad) – VALVASOR, J. W., 1689, knji-

ga 12, str. 121. Možda je to sin ovog kojeg spominje Kuripešič. Moguće je da se i kod Kuripeši-

ča njegovo Malkosthitz također treba čitati Malkoč. Ta je stara porodica i danas raširena po cije-

lom Pounju. O Malkočima cfr. KOŽAR, A. – JALIMAM, S., 2001, str. 117-225; ZLATAR, B.,

1978, str. 105-114. 67

Kuripešičeva rijeka Mren danas se naziva Dabar; lijeva je pritoka Sane. Takvu identifikaciju su-

gerira dvoje. Prvo, itinerarij puta, po kojem se nakon Kamengrada prelaze dvije rijeke: Mren i

Sanica. Mren ne može biti rječica Blija poviše koje se nalazi Kamengrad, jer je ta u odnosu na

Dabar potok. Drugo, današnji Dabar izvire ispod brda u čijem se nazivu očuvalo staro ime rije-

ke. To je Mrežnica, što je vrlo neuobičajeno ime za oronim. Identično mišljenje BOKAN, B.,

1974, str. 52. 68

Sanica, lijeva pritoka rijeke Sane. 69

Kamičak, 13,5 km N Ključ. Gdje se nalazio Liskovac nije poznato. 70

Danas je Kremenac jedino naselje, 11,5 km SSE Sanski Most. Nalazi se poviše desne obale Sane

(topografska karta P-4). Kao naselje identificira ga i BOKAN, B., 1974, karta na str. 56.

ku dva pusta gradića Sokošnica (Szekollour)72

i Gerzovo (Gurseu).73

Tu, u blizini, stanuje

puno martoloza i ovčara.74

Poslije prijeđosmo planinu i siđosmo u dolinu k vodi Sani. Tu nas dočeka Bahada (Baha-

da), subaša Ključa (Glutz), koji je s još devetoricom osmanskih vojnika izašao u susret

gospodi, oko milju i po puta (približno 11 km), lijepo ih primio i dopratio do grada Klju-

ča, koji je na brdu. Zatim siđosmo u dolinu, i prijeđosmo preko Sane, pa prenoćismo na

polju.

U srijedu, 31. augusta, ostadosmo u logoru, jer je vojvoda Murat čitav dan tražio za nas

kod kršćana 300 konja.

Otprilike oko 2 sata poslije podne odjahaše gospoda, milju i po puta (oko 11 km), u

susret vojvodi Muratu, koji im također dođe u susret s oko 300 vrlo dobro opremljenih i

naoružanih konjanika. Gospoda su dočekana vrlo lijepo i prijateljski. Pošto su duže vre-

mena nasamo govorili, povratila se svaka strana u svoj logor.

U četvrtak, 1. septembra, vrlo je rano kod nas došao vojvoda Murat sa svom svojom prat-

njom. Poslije krenusmo odatle i dođosmo u selo koje je ležalo na lijevoj strani, a zvalo se

Zableće (Szablacke).75

Do nedavno je to selo imalo oko 80, ali sada ima samo 7 do 8 ku-

ća.

U petak, 2. septembra, krenusmo od Zableća kraj vode Sane, pa idući dolinom dobru mi-

lju puta (oko 7,5, km), dođosmo do brda zvanog Prizren (Prisrer),76

na kome je do nedav-

no bila tvrđavica Prizren (Prisrer). Zidine su se još dobro vidjele. Ispod tvrđave teče rije-

ka Sana, koja izvire nedaleko od razrušenog gradića. Zatim prijeđosmo preko brda i do-

đosmo u dolinu, te udarivši nalijevo dođosmo u selo zvano Gorica (Golosch),77

i tu pre-

noćismo.

U subotu, 3. septembra, krenusmo iz Gorice, pa idući preko visokog brda, dođosmo do

Carskog bunara (Keysers prunnen),78

koji je tako nazvan zato što je osmanski car, otprili-

ke prije 74 godine, kad je napao Bosnu i sa cijelom svojom svitom došao do tog bunara,

71

To mjestance je Kremenac iz prethodne bilješke. 72

Lik Szekollour može se identificirati sa Sokošnicom, kao dijelom Sokolova (10 km NE Ključ). 73

Kod putopisa kakav je Kuripešičev i jest problem ubikacija toponimijske građe. Ako bi Gerzovo

tražili previše blizu Sokošnice ne bi ga mogli naći. Kuripešič tek kaže "prema istoku", dakle vrlo

neodređeno. Tome i odgovara stvarni položaj Gerzova. Ono je smješteno 14 km SSE od Ključa,

dakle bitno južnije od prethodne Sokošnice. 74

Spomen martoloza i ovčara, svjedoči da se odmah nakon osmanske okupacije ovih krajeva poče-

lo s naseljavanjem vlaškog življa, jer je domaći svijet najvećim dijelom izbjegao pred osman-

skom vojnom silom – VASIĆ, M., 1962, str. 233-250. O tome svjedoče i pusti ili razrušeni gra-

dovi koje 1531. spominje Kuripešič: Kamičak, Liskovac, Sokošnica, Gerzovo, Prizren. Još rani-

je, na putu Krupa – Japar-grad, to su pusta crkvica, te selo Polje (Goremi Polle) koje je bilo za

kršćanskog vremena. 75

Zableće, naselje, 6,5 km SSE Ključ. 76

Brdo Prizren je na SSW dijelu planine Dimitor. Nalazi se na desnoj strani rijeke Sane, 13,5 km S

u odnosu na položaj sela Zableća. 77

Iz konteksta Kuripešičeva pisanja bjelodano je da se moralo prijeći Sanu, pa "prijeđosmo preko

brda i dođosmo u dolinu, te udarivši nalijevo, dođosmo u selo". Prema topografskoj karti G-0

doista se, slijedimo li Kuripešičev opis, dolazi do sela Gorice koje je tek 3,5 km južno od pret-

hodnog Prizrena. 78

Na spomenutoj topografskoj karti Carevac, gdje bi se mogao nalaziti taj Carski bunar, nalazi se

7,5 km SE od Prizrena ili 5 km E od sela Gorice. U dolini, ispod sela, ima vrelo Dobra voda, a

Pejanović u KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 15, bilješka 45, svjedoči da je prema narodnom preda-

nju dotle dospio osmanski sultan, pa se selo zato zove Carevac. Slično notira KREŠEVLJAKO-

VIĆ, H., 1959, str. 22.

22

tu zastao i dalje nije išao, već je poslao svoje paše s vojskom protiv grada Ključa. Oni

pobijediše bosanskog kralja, koji se bio zatvorio u gradu Ključu, i uzeše Ključ i Kamen-

grad.79

Odatle dođosmo u selo Gerzovo (Gersono),80

pa tu prenoćismo. (...)"

*

Na povratni put Carigrad – Ljubljana krenulo se 17. oktobra iste 1530. godine. Iti-

nerarij Unsko-sanskim područjem identičan je, samo u obratnom smjeru, od puta

Ljubljana – Carigrad. Evo i tog dijela u Pejanovićevu prijevodu:81

"(...) U ponedjeljak, 30. januara, (...) prejahasmo vodu Plivu (Pliua), pa dođosmo do tvr-

đave Soko (Szokoll),82

što ležaše na desnoj strani, i sela Severonića, pa tu prenoćismo.

U utorak, 31. januara, krenusmo iz Severonića preko brda Prizren (Brisren), pa prešavši

vodu Sanu i jašući dosta dugo, dođosmo u Ključ i tu prenoćismo.

U srijedu, 1. februara, pođosmo iz Ključa preko dvije vode, Sanice i Dabra, i dođosmo u

Kamengrad, gdje prenoćismo.

U četvrtak, 2. februara, udarismo od Kamengrada nenaseljenim krajem i dođosmo, u ime

Božje, u Krupu i tu prenoćismo.

U petak, 3. februara, krenusmo iz Krupe preko brda i dođosmo u Todorovo, pa tu preno-

ćismo.

U subotu, 4. februara, pošavši iz Todorova, dođosmo u obje Kladuše i u gradić Klokoč,

gdje prenoćismo. (...)"

*

Rekonstrukcija itinerarija puta Unsko-sanskim područjem:

Subota, 27. august 1530. god. Put nije teško rekonstruirati uz pomoć topograf-

skih karata. Klokoč je od Velike Kladuše cestom udaljen oko 12 km. Put vodi uz

lijevu obalu rijeke Gline. Poslanstvo je najvjerovatnije prelazi između sela Tomaši

i Radusinova brda,83

a zatim su putovali desnom obalom te rijeke skoro nadomak

Velike Kladuše. Zatim slijedi put do Male Kladuše.84

Nastavak do Todorova stva-

ra zabunu. Kuripešič nije, napredujući prema Todorovu, ponovno prelazio Glinu,

jer bi to značilo višesatni bespotrebni povratak nazad. Do Todorova se, umjesto

toga, moglo putovati uz lijevu obalu Kladušnice do sela Purići. Tu, na ušću Opan-

kovca u Kladušnicu,85

prelazi se Kladušnicu, pa se dalje produžava uz lijevu obalu

Opankovca do Todorova.86

Vrlo je vjerovatno da Kuripešič, ne poznajući dovolj-

no teren, a znajući da se na putu prešlo i rijeku Glinu ali na relaciji Klokoč – Veli-

79

Kamengrad je došao pod osmansku vlast kasnije nego što tvrdi Kuripešič, a Ključ 1463. Ako od

1530., kad je Kuripešič putovao, oduzmemo navedenih "oko" 74 godine, dobit ćemo 1456. god.,

što je uz Kuripešičevu ogradu ("oko") relativno precizno. 80

Gerzovo, selo, 13,5 km SSW Mrkonjić Grad ili 5 km SE od sela Carevac. 81

KURIPEŠIĆ, B., 1950, str. 51. 82

Soko je stari bosanski grad na lijevoj obali rijeke Plive. To je 15 km SSW od Mrkonjić Grada.

Danas se nalazi u sastavu sela Sokolac. 83

Selo Tomaši (4,5 km NW Vel. Kladuša), nalazi se na lijevoj, a Radusinovo brdo (4 km NW Vel.

Kladuša) na desnoj obali rijeke Gline. 84

Mala Kladuša, 6,5 km SSE Velika Kladuša. 85

Selo Purići (10 km SSE Vel. Kladuša) smješteno je uz desnu obalu Kladušnice. Rječica Kladuš-

nica desna je pritoka Gline, dočim je Opankovac desna pritoka Kladušnice. Ušće Opankovca u

Kladušnicu je kod sela Purići. 86

Todorovo, 14,5 km SE Velika Kladuša.

ka Kladuša, zabunom Opankovac naziva Glinom. Takav itinerarij puta bio je uo-

bičajen još od starog vijeka. Naime, upravo su riječne doline milenijima bili jedini

prometni koridori. Kuripešič i poslanstvo na putu u Carigrad, kad god im se pruži-

la takva prilika, a ovdje je to klasičan slučaj, putovali su upravo takvim putovima.

Uostalom, što je unski prometni pravac koji je milenijima povezivao preko Krke

ili Zrmanje istočnojadransko primorje i tamošnje luke s Panonijom? On je upravo

to: skup riječnih tokova koji su usmjerivali promet koridorom koji su vlastitim mi-

lenijskim djelovanjem stvorile tekućice.87

Put Klokoč – Todorovo dug je 30 kilo-

metara.

Nedjelja, 28. august 1530. god. Poslanstvo iz Todorova putuje do Bos. Krupe.

Put ih prvo vodi "preko brda" što znači da im je bio cilj doći do doline rijeke Baš-

tre. Stoga prelaze preko brda Ćulumak, a u produžetku prolaze kroz Pašin Brod i

Lubardu.88

Dalje, krećući se lijevom obalom rječice Bužimice,89

put ih vodi pored

Varoške Rijeke i Bužima, nakon kojeg dospijevaju do starog grada Baštre i isto-

imene rijeke. U produžetku, prateći sad tok Baštre, prolaze ispod Čave, pa će im

Jezerski (Jeseriani ili Nemtzig) doista biti na lijevoj strani.90

Kod ušća Baštre u

Unu, najvjerovatnije su skrenuli oko brda Orašje do Bos. Otoke,91

pa tu preko

otočkog mosta prešli preko Une, i dalje do Bos. Krupe išli uz desnu obalu te rije-

ke. Put Todorovo – Bos. Krupa dug je oko 45 km.

Ponedjeljak, 29. august 1530. god. Iz Bos. Krupe put je poslanstvo vodio "preko

brda prema pustoj (napuštenoj) crkvici, koja je ležala s desne strane. Tu bijaše za

kršćanskih vremena selo zvano Goremi Polle". Od toponima Goremi Polle do da-

nas je očuvan lik Polje, 11 km ESE Bos. Krupa. U njegovoj neposrednoj blizini je

toponim Crkvina, gdje je Branka Raunig registrirala ostatke kasnosrednjovjekovne

crkve.92

Budući da se tako, kao i kod prethodne trase, komparativnim usporedba-

ma potvrđuju Kuripešičevi navodi, početni dio puta nije teško rekonstruirati. To je

87

Rijeka Una se u srednjem vijeku imenovala "najvažnijom rijekom Hrvatske" – "principalissimo

fiume di Croacia" (LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 4). Unski prometni pravac u isto to doba imenovao

se "via exercitualis", tj. "vojnička cesta" (ANČIĆ, M., 1985, str. 199), premda su se njime pod-

jednako uz vojnike služili i trgovci. Ta "via exercitualis", vojno-politički i geostrateški iznimno

značajna za cijelo Unsko-sansko područje, u većem je dijelu pratila rijeku Unu spajajući preko

nje splitsko (primorsko) s panonskim (unutrašnjim) tržištem. Njezin grubi nacrt donosi KLAIĆ,

N., 1976, Prilog XVI. Za komunikacije Pounjem u prahistoriji i antici vidjeti RAUNIG, B.,

1978, str. 103-108. Tokom osmanskog razdoblja, radi stalnih borbi, ta će komunikacija biti dje-

lomično prekinuta (ŠKAPUR, H., 1962, str. 181-191; IDEM, 1964, str. 109-123). Promet će se

pretežno usmjeriti na pravac Bihać – Bos. Petrovac – Ključ – dalje prema Sarajevu (KREŠEV-

LJAKOVIĆ, H., 1957, str. 138-141). Nakon austrougarske okupacije, stare su ceste renovirane,

te do 1881. izgrađene nove: (1) Bihać – Bos. Kostajnica, (2) prema Orašcu i Uncu, (3) put Cazi-

na i Pećigrada i dalje u Krajinu, tj. prema dvije Kladuše, te (4) od Bos. Otoke prema Topuskom

i to kroz Bužim i Vrnograč. Za ceste u osmanskom razdoblju Lopašić piše: "Prije austrijske zap-

reme nije bilo po krajini utrtih cesta za vožnju, već su poglavita mjesta spojena bila putinami,

kuda se pješke ili na konju prolazilo, a dielom još i danas (1890. god. – op. MK) prolazi, a puto-

vi krajiški bili su ponajviše svedeni u Cazin, gdje se najviše žita tržilo." – LOPAŠIĆ, R., 1890,

str. 6. 88

Brdo Ćulumak, 2,5 km SSE Todorovo; Pašin Brod, 4,5 km E Todorovo; Lubarda, 3,5 km NW

Bužim. 89

Bužimica je desna pritoka Glinice, a Glinica je desna pritoka Gline. 90

Danas su to sela između Bužima i Bos. Krupe: Varoška Rijeka, 3,5 km NNW Bužim; Baštra,

12,5 km N Bos. Krupa; Čava, 6,5 km SE Bužim. 91

Bosanska Otoka, selo, 8,5 km N Bosanska Krupa. Brdo Orašje je smješteno jedva pola kilometra

sjeverno od Otoke. 92

ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 16, broj 01.33 – članak B. Raunig.

23

stari konjski put brdovitim krajem na relaciji Bos. Krupa – Arapuša. Pritom će se-

lo Polje i toponim Crkvina poslanstvu doista biti s lijeve strane. Nakon Arapuše,

istim putem, prolazi se kroz Donje Petroviće, Donji Dubovik, Duge Njive, nakon

čega se dospijeva do Kuripešičeva grada Japra, odnosno do utvrđenja Japar-gra-

da.93

Odatle, pošto se prijeđe rijeka Japra, kako to izrijekom bilježi Kuripešič, naj-

vjerovatnije kod Hašana, produžava se pravcem: Bjeline – Đurići – Seizovići –

Mutića Varoš – Ramići i Alihodžići – Skucani Vakuf – Šumari – Naprelje – Faj-

tovci – Kamengrad.94

Put Bos. Krupa – Kamengrad ukupno bi također bio dug

oko 45 km.

Utorak, 30. august 1530. god. Dan je posvećen putu Kamengrad – Ključ, pri če-

mu će poslanstvo prijeći preko Sane te zanoćiti na drugoj obali, "na polju", što

znači ispod brda Rumenice.95

Najvjerovatnije se nakon Kamengrada išlo niz vo-

dotok rječice Blije, jer se putovalo "dosta dugo preko lijepe poljane". Nju se pre-

šlo kod Zdene,96

a zatim se "spustismo u dolinu" prema vodi zvanoj Mren,97

tj.

prema Dabru. To znači da su se dalje kretali (spustismo se) lijevom obalom rijeke

Sane, tj. prema SE. Dabar su prešli "preko mosta" u blizini njegova ušća u Sanu, a

zatim, i dalje se krećući istim pravcem, "dođosmo do druge vode, koja se zove Sa-

nica".98

Doista, u relativnoj blizini ušća Sanice u Sanu, nalazi se Kamičak, a vjero-

vatno je tu negdje bio i Liskovac. S druge strane Sane je "vrlo visoko, dugačko i

kamenito brdo" Kremenac, čiji je naziv očuvan u imenu današnjeg sela Kreme-

nac.99

Takav smjer puta poslanika potvrđuju i druga dva toponima: Sokošnica i

Gerzovo. Kasnije, poslanstvo prijeđe "planinu" i "siđosmo u dolinu k vodi Sani".

Naime, jugoistočno od Kamička te sve do Ključa Sana se probija kroz prilično du-

bok kanjon, pa Kuripešič dalje nije ni mogao putovati njezinom obalom, već se

poslanstvo nakon Kamička uputilo starim konjskim putom koji vodi preko Sadi-

kovića, Fazlića, Krasulje, te Ramića na Velagiće, Hadžiće, Rejzoviće i Ključ.100

Ta je dionica puta (Kamengrad – polje na desnoj obali Sane, tj. istočno od Ključa)

ukupno duga oko 46 km.

Nacrt povratnog puta, kako se može vidjeti iz citiranog, identičan je prethodnom.

To znači da je poslanstvo u oba smjera zadržalo istu dinamiku: oko 45 km dnevno

93

Japar-grad, 19,5 km ESE Bosanska Krupa. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo,

1988, str. 21, broj 01.123 – članak I. Bojanovskog. Ostala u tekstu spomenuta mjesta: Arapuša,

8,5 km E Bosanska Krupa; Donji Petrovići, 10,5 km ENE Bosanska Krupa; Donji Dubovik, 14

km E Bosanska Krupa; Duge Njive, 25 km NW Sanski Most. 94

Preciznije lokacije tih toponima: Hašani, 17 km ESE Bosanska Krupa; Bjeline, 3,5 km SE Ja-

par-grad; Đurići, 4,5 km SE Japar-grad; Seizovići, 6 km SE Japar-grad; Mutića Varoš, 7 km Ja-

par-grad; Ramići i Alihodžići, 9 km SE Japar-grad; Skucani Vakuf, 15 km W Sanski Most; Šu-

mari, 13 km W Sanski Most; Naprelje, 12,5 km W Sanski Most; Fajtovci, 12 km W Sanski Mo-

st. Stari Kamengrad je smješten poviše naselja Donji Kamengrad, 8 km WNW Sanski Most. 95

Brdo Rumenica nalazi se poviše desne obale Sane, a Ključ je smješten na njezinoj suprotnoj, li-

jevoj obali. 96

Zdena, 2 km W Sanski Most. 97

Mren ili Mrin bila je jedna od župa srednjovjekovne bosanske države. Osnovne informacije kod

VEGO, M., 1957, str. 78, s.v., Mrin (Mren). 98

Dabar i Sanica su lijeve pritoke Sane. Ušće Dabra je 5,5 km S od Sanskog Mosta, a Sanice 10

km SSE Sanski Most. 99

Također sada sela: Kamičak, 13,5 km N Ključ; Kremenac, 11,5 km SSE Sanski Most. Brdo pod

imenom Kremenac ogranak je planine Plamenice, koja se nalazi na desnoj obali Sane, sjeverno

od Kamička. Tako tvrdi MATKOVIĆ, P., 1881a, str. 156. 100

Sadikovići, 9,5 km NNW Ključ; Fazlići, 9 km NNW Ključ; Krasulje, 7,5 km NNW Ključ; Ra-

mići, 6 km NW Ključ; Velagići, 4,5 km NW Ključ; Hadžići, 3 km NW Ključ; Rejzovići, 1,5

km WNW Ključ.

prevaljenog puta. Računamo li da je to za njih bilo putovanje neprijateljskom

zemljom, a pored toga i relativno neuređenim putovima, takva dnevna bilanca je

prihvatljiva. Naime, uz prosječnu brzinu od 5 km, jer su uz njih išli i tovarni konji,

to je značilo dnevno u sedlu provesti oko 9 sati. Kako je u doba njihova odlaska u

Carigrad danje svjetlo već bilo prilično kratko (27.-30. august: oko 13 sati i 12 mi-

nuta), a u vrijeme povratka još kraće (30. januar – 4. februar: oko 9 sati i 55 minu-

ta),101

proračunata dnevna putna bilanca odgovara i općim geografsko-astronom-

skim prilikama. To znači da je Kuripešič i na takvoj razini ostao precizan, što daje

posebnu vjerodostojnost njegovu putopisu.

* * *

U prilogu "Itinerarija" Kuripešič donosi i spomenute tri vedute unsko-sanskih gra-

dova, što su najstariji takvi prikazi za ovo područje. Prva od njih je Krupa.102

Ona

je za njega "tvrđava i trgovište". Iz vedute je vidljivo da se tadašnja Krupa doista

sastojala iz dva dijela: utvrđenog burga (tvrđave) sa čak pet kula, i trgovišta na un-

skom otoku ispred grada (K-003). Burg je prema veduti smješten na desnoj obali

Une gdje se i danas nalaze njegovi ostaci (poznati Stari Grad), pa u osnovi Kuri-

pešičev prikaz, unatoč brojnim kasnijim osmanskodobnim pregradnjama, odgova-

ra rezultatima novijih arheoloških istraživanja (slike 7-8).103

To je gotički grad na

stjenovitom brežuljku čija je centralna utvrda branič-kula, kod Kuripešiča prikaza-

na na najvišem dijelu uzvišenja. Prema spoznajama iz arheoloških istraživanja

imala je četvrtastu osnovu s korisnim prostorom veličine 7 x 5 m (slika 8).104

Iz

vedute je vidljivo da se ta kula sastojala iz dva dijela: donjeg – šireg, i gornjeg –

užeg. Radi svojeg položaja i kvalitete gradnje, kao i kod drugih tadašnjih srednjo-

vjekovnih gradova, bila je centar odbrane Krupe.

Ostale kule u podgrađu burga, ugrađene u zaštitni zid oko cjeline te građevine,

služile su za onemogućivanje pristupa branič-kuli. U podgrađe se ulazilo kroz ve-

liku kapiju, a od nje se, preko unskog mosta, dolazilo do riječnog otoka, također

djelomično utvrđena kulama sa sjeverne (lijeve) strane.105

S tog se otoka na lijevu

obalu Une prelazilo preko novog mosta.106

Takvo dvostruko premošćivanje Une

jedno je od najstarijih historijski vjerodostojno potvrđenih u BiH.107

101

KOZLIČIĆ, M., 1990a, Grafikon G-1 i Tabela 3, u prilogu tog djela. 102

Krupa se u historijskim izvorima prvi put spominje u povelji kralja Ludovika iz 1360. god. –

THALLÓCZY, L. – BARABAS, S., 1897, str. 146. Kao i dotad, tako i nadalje, u vlasti je Ba-

bonića – LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 146. Pod osmansku je vlast došla 23. juna 1565. godine –

ADAMČEK, J., 1980, str. 236; VALVASOR, J. W., 1879, knjiga 12, str. 18-19. 103

BOJANOVSKI, I., 1974a, str. 129-132 i tabla LIV; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 17-22. Tako-

đer ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 25, broj 01.188 – članak I. Bo-

janovskog. Ostaci grada doista se nalaze na uzvišenju, na desnoj obali Une. 104

BOJANOVSKI, I., 1974a, str. 130. 105

TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 21-22, vrlo slikovito opisuje odbrambeno funkcioniranje krupskog

grada: "Grad je naime dvostruk, te se prva faza ratnih epizoda za opsade odigrala u podgrađu

opasanom tvrdim zidom a pojačanom tabijama (ovdje su to one ostale kule – op. MK). Strijelci

i puškari odbijali su neprijatelja kroz puškarnice, (...) a topnici sipali bi s tabija na nj vatru. Kad

bi neprijatelju pošlo za rukom da provali preko bedema te da osvoji to podgrađe, nastajala je

druga još ljuća faza ratovanja: branitelji bi se zatvorili u akropolu (branič-kulu – op. MK) zida-

nu na neoborivom kršu (...). Ulaz bi zagradili kamenjem, te bi se u gradu branili (...) dok im ne

ponestane streljiva i hrane ili dok neprijatelj ne uvidi da nije dorastao onom kršu (...). Samo kad

bi vještom strijelcu pošlo za rukom da baci goruću smolu u grad te ga uždi (zapali), klonula bi

posada pred najljućim svojim neprijateljem, pred vatrom (...)." 106

Historijski izvori za mart 1578. godine spominju kako je potrebno "u Krupi podignuti most na

Uni" – SPOMENICI, svezak 1, Zagreb, 1884, str. 61. Nije jasno zašto bi se to radilo kod tadaš-

24

Inače, cijelo područje do Krupe, pa možda i desetak kilometara nakon nje prema

Kamengradu, tada – 1530. god., još uvijek je slobodno. No, to bijaše varljiva slo-

boda. Naime, Krupa je radi svoje važnosti od početka 16. stoljeća bila gotovo stal-

no na udaru osmanskih trupa: 1509. Osmanlije pale trgovište na krupskoj otoci i

pristupni most; 1522.-1523. velika osmanska vojska (2.000 konjanika i 5.000 pje-

šaka) čak četiri mjeseca drži Krupu u opsadi stalno je tukući topovima i opsadnim

spravama.108

Ipak, unatoč tome, god. 1530. upravo u Krupi, Lamberg – Jurišićevo

poslanstvo, kako nam o tome svjedoči Kuripešič, dočekuje Malkošić, subaša Ka-

mengrada, da bi poslanstvo dalje pratio sa svojih 200 konjanika. I još više. Malko-

šić se "rukova (...) s gospodom i s njima ljubazno razgovori". Prema tome, iako

rat, kontinuirano se radilo na miru.109

*

O Kamengradu Kuripešič u tekstu ne donosi preciznije podatke. Prema Hamdiji

Kreševljakoviću pod udarom osmanskih trupa vjerovatno je bio odmah iza pada

Bosne 1463., ali je pod njihovu vlast definitivno došao 1499. god.110

Od izvornog

srednjovjekovnog jezgra,111

zbog kasnijih brojnih dogradnji, malo se očuvalo.

Smješten je na platou približno trokutne osnove koja se na istočnoj strani suža-

va.112

Hamdija Kreševljaković, na temelju svojih i ranijih istraživanja Ćire Truhel-

ke, zabilježit će da se ruševine Kamengrada vide na kamenitom brdu (417 m nad-

morske visine), koje se diže iznad sela Donji Kamengrad. Kroz selo protječe po-

tok Bera i ulijeva se u rječicu Blihu, lijevu pritoku Sane. Od sela do utvrde zidane

od tesanog kamena vodio je put širine 4 metra, i jedino se tim putom moglo doći u

Kamengrad. To znači da je Kamengrad, prema geografskom smještaju, tipičan

srednjovjekovni grad. Lociran je, naime, na teško pristupačnom povišenom mje-

stu. Stoga mu se i moglo prići samo s jedne strane, budući da je s ostale tri pristup

nemoguć zbog konfiguracije terena. Ovdje je to tako da je s ostalih strana litica

koja se skoro okomito spušta u dolinu. Takvim se načinom odbranu grada bitno

jačalo, jer se trebalo braniti jedino pristupni put.113

Nacrt koji je načinio Ćiro Truhelka, a Kreševljaković publicirao (slika 9),114

Ka-

mengrad dijeli na dva dijela: Gornji Grad i Donji Grad. Prvi, Gornji Grad, predsta-

vlja ostatke utvrđenog starog Kamengrada (burg), a Donji Grad, također djelomič-

nje Krupe, i o tome donio odluku Sabor Unutrašnjo-austrijskih pokrajina u Brucku na Muri,

kad se Krupa još od 1565. nalazila pod osmanskom vlašću. Ipak, možda se u tome sadržavala

želja za njezinim oslobođenjem. 107

Detaljnije ČELIĆ, DŽ. – MUJEZINOVIĆ, M., 1969, str. 124; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 211. 108

LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 211. 109

Prema HADŽIHUSEINOVIĆ MUVEKKIT, S. S., 1999, svezak 1, str. 118-119, godine 937. po

Hidžri ili 1530.-1531. prema gregorijanskom kalendaru, Bihać, Krupa, Novi, Kostajnica i Jase-

novac bile su najzapadnije utvrde "u rukama nevjernika", tj. pod kršćanskom vlašću. S tim je

saglasan i Kuripešičev tekst, jer je Krupa još uvijek slobodna, ali je već naredna utvrda koju

opisuje, Kamengrad, izrijekom pod osmanskom vlašću. 110

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 22. 111

Kamengrad se prvi put u historijskim izvorima spominje 1374. – VEGO, M., 1957, str. 52, s.v.,

Kamengrad. Vjerovatno je sagrađen još 1346. god. – KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 28.

U predosmanskom razdoblju, najistočniji je grad Unsko-sanskog područja koji je bio u sastavu

onodobne Hrvatske, odnosno pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva. 112

ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 147, br. 10.110 – članak T. Glava-

ša. 113

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 21-22. 114

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 21, bilješka 1. Nacrt je na str. 34 citiranog rada.

no utvrđen, kamengradsko je podgrađe. Prema tome, situacija u velikom dijelu, ar-

hitektonski, analogna krupskoj. Na Kuripešičevoj veduti vidljivo je identično (K-

004). Naravno, u prvom je planu Osmanlija koji pokazuje put konjaniku, po čijoj

bi se opremi moglo kazati da je iz austrijskog poslanstva.

Između Kuripešičeva burga i podgrađa vidljiv je spomenuti put. Osim toga, i ov-

dje se uočava jedna okrugla branič-kula, čvrsti zid oko cijelog burga, pa još tri ku-

le unutar tog zida, te utvrđena ulazna kapija. U gradu se, prema jasno vidljivom na

veduti, uočavaju čak dva minareta, što znači da su se unutar burga u to doba,

1530., nalazile dvije džamije.115

U podgrađu, tek je niz vrlo čvrstih zgrada. Kom-

parirati sve to s Truhelkinim nacrtom na slici 9, koji nije rezultat sistematskog ar-

heološkog istraživanja, već tek rekognosciranja, nema nikakva opravdanja. No,

barem na generalnoj razini, mora se konstatirati da je veduta u velikoj mjeri podu-

darna s nacrtom. To znači da se Kamengrad od 1499. god., tj. definitivnog dolaska

pod osmansku vlast, do Kuripešičeva obilaska 1531., prilično izmijenio. Stoga je

Kuripešičev prikaz vrijedno svjedočanstvo tih promjena. Jer, tadašnji Kamengrad

je od 1499. sjedište nahije Sana. U njemu je smještena stalna vojna posada kojom

zapovijeda dizdar. Iza 1541. Kamengrad će postati i sjedište vlastitog kadiluka.

Naime, zatečeno stanje već se mijenjalo stoga što je Kamengrad bio pod stalnim

udarom protivničke austrijske vojske, pretežno sastavljene od Hrvata, s obzirom

da se ona nije mogla pomiriti s tim da on bude pod osmanskom vlašću. Već 1499.

Kamengrad se prvi put razara. Slično se čini 1501., kad je spaljen, a 1502. čak je

dva puta gorio.116

Na njega se napada 1512., pa 1518. god. Austrijski vojni gradi-

telj Marquart Zehenperger iz Graza špijunira ga 1521., a grof Nikola Zrinski bio je

1524. god. jedan od glavnih inicijatora za veliku ofanzivnu akciju. Za cijelo to vri-

jeme, i kamengradska posada bila je u stalnim pljačkaškim akcijama s druge stra-

ne granice.117

Naravno da je takva gotovo kontinuirano ratna situacija ultimativno

tražila stalne obnove burga, uključujući i njegovo podgrađe. Jer, tada je to bila

najjača najzapadnija utvrda Osmanskog Carstva, pa je trebalo učiniti sve da to os-

tane i dalje. U tom smislu, kako je već kazano, Kuripešič nam je donio viziju Ka-

mengrada kakvim je on stvarno izgledao 1530. godine.

*

Ključ je od 1463. pod osmanskom vlašću.118

I kod tekstualnog opisa tog grada

Kuripešič je dosta škrt.119

On je za njega tek "grad" (schloss) koji je "na brdu". To

115

Poput predodžbe krupskih mostova preko Une, ove dvije kamengradske džamije najstariji su

dosad poznati slikovni prikazi takvih objekata u Bosni i Hercegovini. Premda su predočeni sa-

mo vrhovi minareta, sa sigurnošću se može utvrditi da su, barem oni, građeni od drva. Taj se

običaj na Unsko-sanskom području dugo održao, što je logično jer je ova oblast prebogata dr-

vom koje se obilno koristilo kao građevinski materijal. Cfr. BEĆIRBEGOVIĆ, M., 1999, str.

181. HADŽIHUSEINOVIĆ MUVEKKIT, S. S., 1999, svezak 1, str. 143, svjedoči da je Ham-

za-beg kao sandžak-beg Bosne 1561.-1562. god. izgradio "jednu džamiju u palanki Kamen-

grad". To bi značilo da su džamije na Kuripešićevoj K-004, koje su svakako ranije od ove, naj-

vjerovatnije nastale preinakom prethodnih kršćanskih crkava. Hamza-begova bila bi prva iz te-

melja građena kamengradska džamija. 116

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 24-25; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 28. 117

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959, str. 24-27. 118

Opis osmanske opsade i zauzimanja Ključa 1463. godine vidjeti u HADŽIHUSEINOVIĆ MU-

VEKKIT, S. S., 1999, svezak 1, str. 58-62. 119

Ključ se prvi put u historijskim izvorima spominje oko 1322. god., u povelji Stjepana II. Kotro-

manića, bosanskog bana. Svakako je i taj grad bio podignut još ranije, jer se tom poveljom tek

25

pokazuje i svojom vedutom (K-005). Doista na istaknutom brdu, kojem je opet

prilaz moguć tek s jedne strane, smješten je burg. Jasno je, s lijeve strane, istaknu-

ta oštra litica, pa kroz nju i nepristupačnost. U burgu se vidi okrugla branič-kula

(na desnoj strani grada), te još dvije dosta snažne kule, od kojih je jedna imala

kružnu osnovu (skroz lijevo), a središnja pravokutnu. Oko burga je snažni od-

brambeni zid. Na susjednom brežuljku (u desnom dijelu vedute), uočljivi su ostaci

utvrde Ljubice (slika 10), možda napuštene, a u podnožju burga je podgrađe sas-

tavljeno od niza dosta čvrsto građenih zdanja. Još niže je vodotok rijeke Sane, a

na njezinoj Ključu suprotnoj desnoj obali je poslanički šator.

Taj iznimno povoljan položaj Ključa dosta slikovito opisuje Ćiro Truhelka: "Pri-

roda utvrdila je Ključ još bolje, nego li je to mogla ljudska ruka. Iznad valovlja

Sane dižu se strme, čelične stijene okomite do tolike visine, da je gotovo nevjero-

vatno, da bi se itko usudio sazidati na njima grad. Te stijene tvore prema jugu rav-

nu, čestim škripovima i procjepima ispresijecanu stijenu, ovjenčanu po vrhu ni-

zom ljutih grebenova. Tek dobro oko ugledat će iz dôla, da su ti grebenovi bili ne-

koć povezani zidom, za kojim se krije grad Ključ." Iz nacrta koji donosi (slika 11),

vidljivo je da je Ključ kasnijim dogradnjama bitno izmijenjen.120

On onu usamlje-

sankcionira uvođenje u posjedovanje Ključa novog plemića, ovaj put Vukosava, sina Hrvatina

Ključkog – BOJANOVSKI, I., 1973, str. 100-105; KOVAČEVIĆ-KOJIĆ, D., 1978, str. 29-30,

bilješka 3. Njegovo se podgrađe prvi put spominje u povelji Stjepana Tomaša od 22. augusta

1446. kojom se sinovima Ivaniša Dragišića daju u posjed "grad Ključ i varoš Podključ" – KO-

VAČEVIĆ-KOJIĆ, D., 1978, str. 130, bilješka 29. Jasno je da je i taj varoški dio, tj. podgrađe,

puno stariji od rečene povelje. 120

TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 59-63.

nu utvrdu, vidljivu na veduti skroz desno, identificira kao Ljubicu (slika 10), a li-

jevi dio, generalno naziva "turski grad", što je pogrešno. Naime, prema arheolo-

škim istraživanjima Ive Bojanovskog, tadašnji grad Ključ se sastoji, kako to prika-

zuje i Kuripešičeva veduta, iz tri dijela, i svi su nastali u srednjem vijeku: grada,

podgrađa i utvrde Ljubice, s tim da je zadnja, Ljubica, nastala posljednja – u 15.

stoljeću, kao isturena kula radi bočne zaštite grada od neprijateljske artiljerije (sli-

ka 12). Grad se sa sjevera štitio visokim zidom (bedemom), a s juga je bio zašti-

ćen dubokom provalijom. Dakako, unutar tog srednjovjekovnog grada, tokom os-

manske vlasti duge preko četiri stoljeća (1463.-1878.), mnogo toga će se promije-

niti. Među ostalim, izgradit će se tabori, ali će grad u osnovi zadržati svoju staru

strukturu.121

* * *

U cjelini promatrano, Kuripešičevo tekstualno i vedutsko svjedočanstvo za stariju

historiju Unsko-sanskog područja od iznimne je važnosti. Stjecaj historijskih

okolnosti je takav da su Bosanska Krupa, Kamengrad i Ključ prvi od ovdašnjih

gradova dobili svoje vedute, što je gotovo 150 godina ranije od npr. Bihaća, vedu-

tama i kartografskim planovima svakako najprikazivanijeg grada tog područja. Ti-

me je ovaj izvor još dragocjeniji. On pokazuje svu specifičnost historijskog istra-

živanja i historijskih izvora. Možda je o Bihaću i postojala ranija veduta od ovih,

ali do danas nije sačuvana, barem još uvijek ne znamo za nju.

Toponimija Kuripešičeva "Itinerarija" Brisren = Prizren, brdo, 13,5 km S Zableće

Camergrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Claduscha = Kladušnica, tekućica, S Velika Kladuša

Cliua = Glina, rijeka

Cruppa = Bosanska Krupa, naselje

Gersono = Gerzovo, naselje, 14 km SSE Ključ

Glutz = Ključ, naselje

Golosch = Gorica, naselje, 3,5 km S Prizren

Goremi Polle = Polje, naselje, 11 km ESE Bosanska Krupa

Gurseu = Gerzovo, naselje, 14 km SSE Ključ

Japra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Japra = Japra, tekućica, W Sanski Most

Jeseriani = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Keysers prunnen = Carevac, izvor vode, 7,5 km SE Prizren

Klanenatz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Klemenatz = Kremenac, brdo, 11,5 km SSE Sanski Most

Klemenatz = Kremenac, naselje, 11,5 km SSE Sanski Most

Liscouatz = Liskovac (?), naselje, 13,5 km N Ključ

Mren = Dabar, tekućica, N Ključ

Nemtzig = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Niedercladusche = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Nouigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obercladusche = Velika Kladuša, naselje

Prisrer = Prizren, brdo, 13,5 km S Zableće

Prisrer = Prizren, naselje, 13,5 km S Zableće

Szablacke = Zableće, naselje, 6,5 km SSE Ključ

Szana = Sana, rijeka

Szanitza = Sanica, rijeka, N Ključ

Szekollour = Sokošnica (?), naselje, 10 km NE Ključ

121

ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 147, broj 10.114 – članak T. Glava-

ša; BOJANOVSKI, I., 1973, str. 100-105.

26

Slika 7. Ostaci srednjovjekovne i osmanskodobne Krupe

prema rezultatima arheoloških istraživanja na početku

20. stoljeća (TRUHELKA, Ć., 1904a).

K-003. B. Kuripešič, Krupa, Beč, 1531.

Slika 8. Tlocrt ostataka Starog Grada u Bosanskoj Krupi

izrađen na temelju rezultata arheoloških istraživanja

krajem 20. stoljeća (BOJANOVSKI, I., 1974a). Uočljivo

je da između gornjeg Truhelkinog (slika 7) i ovog tlocrta

Bojanovskog razlika postoji prvenstveno po obuhvaće-

nom prostoru. Truhelka donosi cjelinu svih u njegovo

vrijeme arheološki uočljivih ostataka, a Bojanovski se

zadržava samo na Starom Gradu. Ipak, cjelina

istraživanja obojice autora sugerira da je Kuripešičev

prikaz Krupe iz 1531. vrlo realističan.

27

Slika 9. Ostaci srednjovjekovnog i osmanskodobnog Kamengrada utvrđe-

ni u arheološkim istraživanjima Ćire Truhelke na početku 20. stoljeća

(KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1959). Uočljivo je da tlocrtni ostaci Kamen-

grada u najvećem dijelu potvrđuju viziju istog tog naselja na Kuripeši-

čevoj K-004.

K-004. B. Kuripešič, Kamengrad, Beč, 1531.

28

Slika 10. Srednjovjekovna i osmanskodobna utvrda Ljubica u blizini Ključa. Tlocrt

prema rezultatima arheoloških istraživanja početkom 20. stoljeća (TRUHELKA, Ć.,

1904a).

K-005. B. Kuripešič, Ključ, Beč, 1531.

29

Slika 11. Ostaci srednjovjekovnog i osmanskodobnog Ključa prema rezultatima arheoloških istraživanja Ćire Truhelke početkom 20. stoljeća (TRUHELKA, Ć., 1904a).

Slika 12. Tlocrt ostataka srednjovjekovnog i osmanskodobnog Ključa kao rezultat arheoloških istraživanja Ive Bojanovskog krajem 20. stoljeća (BOJANOVSKI, I., 1973). Razlike između

Truhelkinog (slika 11) i ovog tlocrta primjetne su. Bojanovski za svoj tlocrt ističe da je "nekorigiran". Već takva situacija upućuje na potrebu sistematskih arheoloških istraživanja tog važnog

lokaliteta. Ipak, i iz predočenog na slikama 11.-12., vidljiva je izvanredna podudarnost između Kuripešičeva prikaza na K-005 i početnih rezultata novijih arheoloških istraživanja.

30

SEBASTIAN MÜNSTER

Geographia universalis, vetus et nova, completens Claudii Ptolemaei

Alexandrini enarrationis Libros VIII. Adjectae sunt huic posteriori editioni

novae quaedam tabulae, quae hactenus apud nullam Ptolemaicam

impressuram visae sunt. Per Henrichum Petrum Anno MDXLV. Basel, 1545.

122

K-006. DESCRIPTIO TOTIVS ILLYRIDIS XVI. NO[VA]

TAB[VLA] Basel, 1545.

123

K-007. DESCRIPTIO TOTIVS ILLYRIDIS Basel, 1552.

124

K-008. Sclauonia oder Windisch Marck, Bossen, Crabaten et

c[etera] Basel, 1558.

125

K-009. Sclauonia oder Windisch Marck, Bossen, Crabaten et

c[etera] Basel, 1558.

126

Sebastian Münster, jedan od najznačajnijih sljedbenika ptolemejskih geografskih

naučavanja, kao profesor kozmografije na Univerzitetu u Bernu, djelovao je na ra-

zmeđi 15. i 16. stoljeća.127

Životnim djelom držao je priređenje novog izdanja

"Geografije" koje bi bilo kvalitetnije od ranijih, te obogaćeno njemu savremenim

spoznajama. To je značilo postojeće prijevode sa starogrčkog na latinski prekon-

trolirati i sravniti s originalom, ali istovremeno dodati sasvim nove geografske po-

datke te novi kartografski materijal kao "Tabulae modernae". To i čini, pa mu se

takvo izdanje, njegova "Cosmographia", u drvotisku prvi put štampa u Baselu

122

Drvorez, uvezno, štampano crno-bijelo. Postoje i separatna kolorirana izdanja pojedinih karata.

Original: Prirodoslovno-matematički fakultet – Sarajevo (Bosna i Hercegovina), Biblioteka od-

sjeka za geografiju, bez signature (izdanje iz 1545. god.); Sveučilišna knjižnica – Rijeka (Hr-

vatska), Zbirka rijetkosti, sign. XIV-D-42; Zemljepisni muzej – Ljubljana (Slovenija), bez sig-

nature (izdanje iz 1552. god.). Cfr. KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 80, karta K-45. 123

Drvorez, crno-bijelo. Karta u Münsterovu djelu "Cosmographia", izdanom u Baselu 1545. god.

Original: Collezione del dott. Italico Stener di Muggia – Trieste (Italija), bez signature; Zbirka

Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Osnovna literatura: LAGO L. – ROSSIT, C., 1990,

str. 30-31, broj 44; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 387, Fig. 13; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 30,

broj 7. 124

Drvorez, kolorirano. Karta je prvo štampana kao crno-bijela u Münsterovu djelu "Cosmogra-

phia", izdanom u Baselu 1552. god. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature.

Cfr. PANDŽIĆ, A., 1992, str. 37, broj 9. 125

Drvorez, crno-bijelo. Karta u Münsterovu djelu "Cosmographia", izdanom u Baselu 1558. god.

Original: Collezione del dott. Italico Stener di Muggia – Trieste (Italija), bez signature. Cfr.

LAGO L. – ROSSIT, C., 1981, str. 44, Tav. XX. 126

Drvorez, kolorirano. Karta je prvo štampana kao crno-bijela u Münsterovu djelu "Cosmogra-

phia", izdanom u Baselu 1558. godine. Original: Collezione del dott. Italico Stener di Muggia –

Trieste (Italija), bez signature. Detaljnije kod MARKOVIĆ, M., 1993, str. 107-110, te karta na

str. 28-29. 127

O Münsteru vidi GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 30-31; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 107-110.

1540. god. U to se izdanje uključuje 27 standardnih ptolemejskih i 21 moderna, tj.

ukupno 48 karata. Na njima doista, osobito onim modernim, donosi najnovije geo-

grafske spoznaje do kojih se došlo nakon Velikih geografskih otkrića (1492., Ko-

lumbo i dalje). Međutim, u tom izdanju ne donosi i modernu kartu naših prostora,

premda ih generalno dotiče na kartama "Poljske i Ugarske" (Polonia et Ungaria) i

Italije (Italia).128

U narednim godinama, prikupivši nove geografske podatke, pri-

ređuje novo izdanje svojeg djela. U njemu nanovo štampa dio modernih karata iz

izdanja 1540., pa jedan dio poboljšanih takvih karata, ali dodaje i potpuno nove

kojih ranije nije bilo. Pritom se izvršila prenumeracija, pa se u prvom dijelu knjige

prvo dalo 27 ptolemejskih, a iza toga 27 modernih karata.129

S brojem XVI. u sk-

lopu naslova u vlastitoj kartuši štampana je naša K-006.130

Ista karta, s tek mini-

malno izmijenjenim naslovom, te kolorirana, kako se vidi na K-007, štampa se u

trećem izdanju Münsterova djela "Cosmographia", koje sad ima izmijenjen naslov

u "Geographia universalis" (Basel, 1552.). Dakle, iste one godine kad je taj zna-

meniti kozmograf preminuo. Također ista karta, ali sa sadržajno bitno drukčijom

legendom u crno-bijeloj (K-008) i koloriranoj verziji (K-009), štampa se u posthu-

mno priređenom izdanju iz 1558. god. Pritom se izmijenilo i tip slova: od rimske

kapitale kod K-006 i K-007, u goticu kod K-008 i K-009.131

Cijela kartografija Sebastiana Münstera obilježena je prvenstveno specifičnim gle-

danjem na strane svijeta. Budući da njegove moderne karte nemaju meridijana i

paralela, premda sa strana imaju njihove ljestvice, a uz to ni drugih ustaljenih oz-

naka za strane svijeta (npr. ružu vjetrova – vjetrulju), podrazumijeva se da im se

sjever nalazi iznad gornjeg, a jug ispod donjeg ruba karte, kako je to prikazano na

slikama 14-15. Na Münsterovim kartama, pa i našim K-006, K-007, K-008 i K-

009, situacija je potpuno obratna. Stvarni sjever nije poviše gornjeg, već ispod do-

njeg ruba karte. To je tzv. njemački kut gledanja na strane svijeta, najvjerovatnije

baštinjen iz samostanske kartografske škole, kojoj je upravo srednja Evropa dala

najveće prinose.132

Naime, naše današnje gledanje na strane svijeta (sjever – gore,

jug – dolje, zapad – lijevo, istok – desno), te niz drugih temeljnih elemenata karto-

grafije i geografije, ustvari je tek savremenosti prilagođeno antičko, preciznije pto-

lemejsko naslijeđe.133

Takav pomak od tradicije, koji će se moći vidjeti i na nekim

kasnijim kartografskim radovima, nije originalno Münsterov, premda je za njega

128

NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 23-24, broj 22. 129

NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 25, broj 26. 130

Kartušom se u historiji kartografije naziva uokvireni prostor gdje se nalazi naslov karte. Termin

je došao iz francuskog cartousce, u osnovnom značenju barokni ornament, napola zavijen smo-

tak i obrub oko lijehe. Osim toga, općenito se na taj način naziva vrsta ukrasa oko naslova, gr-

bova i slično. Iz tog zadnjeg značenja došlo je i ovo u historiji kartografije. Najčešće je, u tom

smislu, kartuša na karti omeđeni prostor u kojem se nalazi naslov. To omeđenje može biti razli-

čitih oblika (četverokut, krug, elipsa, pa i geometrijski nepravilan lik), te jednostavno ili rene-

sansno ukrašeno. Tipični primjeri takvih kartuša u ovom su djelu dati su na slikama 1-5, a vid-

ljivi su i na kartama K-010, K-013, K-014, K-016, K-017, K-018, K-023 itd. Za najranije vrije-

me, kad takvih kartuša na kartama još nema, nego se naslov daje poviše gornjeg ruba karte u

jednom ili eventualno dva reda, i taj se način naziva kartušnim, premda je to u tom slučaju prili-

čno uvjetno, s obzirom da naslov nije uokviren. To je npr. na kartama K-006, K-007, K-008,

K-009, K-011, K-014, K-019, K-020, K-021, K-022 itd. 131

LAGO, L., 1992, svezak 1, str. 387, Fig. 13; IDEM, 1996, str. 74-75; LAGO L. – ROSSIT, C.,

1981, str. 42-44, Tav. XIX-XX; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 28-29, 50, 107-110; PANDŽIĆ,

A., 1988, str. 30-34, broj 7 i 10. 132

HAHN-WOERNLE, B., 1993; MILLER, K., 1896. 133

O tome detaljno KOZLIČIĆ, M., 1990b, str. 1-36.

31

najviše vezan radi brojnih karata koje je uradio, te zadivljujućeg broja izdanja u

kojima su štampane.134

Slika 13. Sebastian Münster, grafika iz 16. stoljeća

Stvarno je takav kut gledanja svjetsko naslijeđe još od al Idrisija. Naime, Abu Abd

Allah Muhammad al Idrisi, radeći na geografiji ranosrednjovjekovne ekumene

(čovjeku poznata nastanjena svijeta sredinom 12. stoljeća), prvi je učinio u histori-

ji kartografije istinski pomak od ptolemejske tradicije. Školujući se u maurskoj

Španjolskoj (Cordoba), taj je arapski autor stekao izvanredno kartografsko i geo-

grafsko znanje, pa i o Ptolemeju, koji je s grčkog na arapski bio preveden još u 9.

stoljeću. Poziv na normanski dvor Rogera II. (1130.-1154.) u Palermu (Sicilija),

urodit će njegovim životnim djelom, kartom svijeta "Tabula Rogeriana" (1154.) i

opširnim priručnikom u kojem se detaljno opisivala. Najvjerovatnije pod utjeca-

jem Normana i srednjoevropskih shvaćanja, na karti naših područja, Jadran mu je

obrnut tako da je južna obala tog mora paralelna (koliko to može biti) s gornjom

ivicom. Slično će se pojaviti stoljećima kasnije kod fra Maura (polovica 15. stolje-

ća), Münstera i nekih drugih srednjoevropskih kartografa. Dakako, radi se o shva-

ćanju "središta" svijeta, premda takva spoznaja ne bi trebala biti povezana s karto-

134

Prema LAGO, L. – ROSSIT, C., 1990, str. 30, Münsterova je "Cosmographia" izdavana na nje-

mačkom slijedećih godina: 1540., 1544., 1546., 1548., 1550., 1553., 1556., 1558., 1561.,

1564., 1567., 1569., 1572., 1574., 1578., 1588., 1592., 1598., 1614., 1615. i 1628. Usporedo je

štampano i više prijevoda na francuskom i talijanskom jeziku.

grafskim viđenjem.135

Tako je "Tabula Rogeriana" (1154.) tek prva u nizu speci-

fičnih (srednjoevropskih) pogleda na istočni Jadran i njegovo zaleđe.136

U takvoj specifičnoj kartografiji, Unsko-sansko područje dobilo je izvanredno

obuhvatan kartografski prikaz. Münsterova K-006, u biti je najstarija karta koja

detaljnije tretira geografiju ove oblasti. To nije ni čudno. Već svojim naslovom –

DESCRIPTIO TOTIVS ILLYRIDIS XVI. NO[VA] TAB[VLA] – ili u prijevodu,

"Opis cijelog Ilirika. 16. nova karta", upućuje na to. Pritom se pod Ilirikom, u du-

hu humanističke tradicije 16. stoljeća, podrazumijevao manje-više antički Illyri-

cum kad je on bio rimska provincija, što približno znači područje omeđeno Dri-

nom na istoku, bosanskom Posavinom na sjeveru, vodotokom Kupe na zapadu, a

na jugu obalom istočnog Jadrana.137

Međutim, Münster svoj Ilirik sužava, jer mu

nedostaje najveći dio današnje BiH. Razlog tome je u tržištu. Naime, Bosna je još

1463. došla pod osmansku vlast, što on decidirano naglašava u gornjem lijevom

kutu karte: "Ober Bossen / Türkisth yetz", tj. Gornja Bosna – sada (pod Turcima

ili) Turska.138

Ali Unsko-sansko područje tih je godina kad on stvara i publicira

svoje djelo upravo na stalnom udaru osmanske vojne sile čiji su prodori i u udalje-

nije hrvatski krajeve vrlo česti. To je ono što zanima tržište, pa se zbog toga izra-

đuje ova karta, kao prva u nizu priličnog broja drugih sličnih.

Stoga se na njoj i oblikom vinjeta pokazuje što je još pod osmanskom vlašću, a što

nije. To se lijepo vidi kod Kamengrada (Kamengrad) u Bosni i Bjelaja (Wellai).

Kod njih je na vrhu branič-kule prikazan polumjesec, što je konvencionalni znak u

tadašnjoj kartografiji za oznaku osmanske dominacije, dok će se križom isticati

podložnost određenog grada kršćanskom vladaru i njegovoj vlasti. Ovdje križeva

još nema, ali će ih biti na kasnijim kartama. Naime, ostala naselja nemaju ni križ

ali ni polumjesec, što znači da još nisu bila uključena u Osmansko Carstvo. U tom

je kontekstu zanimljivo da polumjeseca nema kod Ključa. Možda je tome razlog

135

Antički su Grci i Rimljani shvaćali kao centar svijeta Sredozemlje. Ime tog mora sred (sredina)

+ zemlje (zemlja), tj. po sredini zemlje, sadržano je i u njegovu klasičnom latinskom nazivu:

Mediteran od medius (srednji) + terra (zemlja). U odnosu na tako shvaćen centar svijeta, sve

ono što je bilo poviše Sredozemlja, držalo se sjevernijim, ono ispod južnijim, itd. Prvi veliki

baštinici takva načina gledanja, a dijelom njihovim posredstvom i moderno čovječanstvo, upra-

vo su Arapi i njihovi zadivljujući visoki doprinosi nauci, kulturi i umjetnosti tokom ranog sred-

njeg vijeka. U tom smislu, al Idrisi je odgojen u antičko-srednjovjekovnoj tradiciji shvaćanja

svijeta, ali je Rogerova narudžba, kao u bezbroj sličnih slučajeva, uvjetovala da se od te tradici-

je odustane. Kako je to da li je sjever gore ili dolje tek pitanje konvencije, dogovora, naravno

da je takvu sugestiju prihvatio. Time njegovo kartografsko djelo nije ništa izgubilo na vrijedno-

sti. 136

Za al Idrisijev kartografski rad šira Evropa će doznati tek godine 1592., kad je u Rimu štampa-

no skraćeno izdanje, odnosno 1619. kad je u Parizu publicirana cjelina jedne od brojnih kopija

pod nazivom "Geographia Nubiensis". Međutim, kako se Evropa s Ptolemejevim djelom upo-

znala još dok je u Španjolskoj bila arapska vlast, pri čemu će Herman Dalmatinac biti među pr-

vim evropskim naučnicima koji će se baviti Ptolemejem te radi toga naučiti i arapski, utjecaj je

ostvaren puno ranije. Primjer tog utjecaja je fra Mauro i njegova kartografska škola polovicom

15. stoljeća (LAGO L. – ROSSIT, C., 1981, str. 33-35, Fig. 4, Tav. XV). O al Idrisijevoj karto-

grafiji detaljnije: BAGROW, L. – SKELTON, R. A., 1964, str. 58; KOZLIČIĆ, M., 1995a, str.

19-22; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 51-54, bilj. 8; LJUBIĆ, Š., 1880, str. 229-240; MILLER,

K., 1981; PANDŽIĆ, A., 1993, str. 18, 36; ŠKRIVANIĆ, G. A., 1979a, str. 11-23. 137

O shvaćanju antičkog Ilirika vidjeti BOJANOVSKI, I., 1988, karte na kraju djela; KOZLIČIĆ,

M., 1990a, passim. Za shvaćanje tog Ilirika u 16.-17. stoljeću izvanredno je dobra karta Ivana

Lučića "Illyricum Hodiernum" iz 1668. god. Ona se u ovom djelu obrađuje detaljnije kao K-

061 i K-062, pa usporedi analitički tekst o tome. 138

Ta Gornja Bosna nekadašnji su Donji kraji srednjovjekovne Bosne. Cfr. KLAIĆ, N., 1954, kar-

ta broj 39.

32

što je iza njega kartografiran planinski vijenac, pa se radi zadržavanja čitljivosti

karte to nije učinilo.139

Uostalom, konzultantu ovih karata moralo je biti jasno da

je i Ključ pod osmanskom vlašću, s obzirom da se odmah poviše spomenutog pla-

ninskog vijenca nalazi gornja informacija o geopolitičkom stanju dijela Bosne u

kojoj se i Ključ nalazio.

Slika 14. Isječak sa K-007.

Slika 15. Isječak sa K-007 kao na slici 14, ali zarotiran za 1800. Gornji nezarotirani isječak (slika

14) tipičan je za tzv. njemački kut gledanja na strane svijeta. To jest, na pogled iz Njemačke prema

Mediteranu i Kristovu grobu u Jeruzalemu. Ovaj donji (slika 15) utemeljen je na antičkoj tradiciji,

u kojoj je polazište sami Mediteran, kao antička ekumena (o tom moru detaljno u bilješki 135).

Takav se kut gledanja, koji je dominantan i u današnjoj kartografiji, može vidjeti npr. na K-001, K-

002, itd. Radi egzaktnog uočavanja razlika između tih koncepcija date su ove dvije slike.

139

Čitljivost ili preglednost karte također je antičko ili ptolemejsko naslijeđe koje će manje-više

dosljedno biti primijenjeno u kartografiji počevši od srednjeg vijeka. To je vrlo racionalno na-

stojanje da se na karti prikaže što je moguće više različitih geografskih podataka, ali da ih ipak

ne bude toliko, pa da se radi njihova enormnog broja više ne može uočiti što je važnije a što

sporednije. Stoga kartografi još od Ptolemejeva doba pažljivo biraju geografsku građu koju će

kartografirati. Jer, koja korist od karte na kojoj je tako mnogo podataka da se na njoj više niko

ne može snaći.

Kako su sve inačice ove karte izdane u relativno kratkom vremenskom razdoblju,

Münster na njima nije imao što mijenjati u geografskom sadržaju. Naime, analizi-

raju li se detaljno K-006, K-007, K-008 i K-009, morat će se zaključiti da je to ista

karta četiri puta štampana s iste drvorezne ploče. Mijenjalo se jedino naslove i ko-

loriranost, prateći tako ono što je tržište tražilo. Kako se u to doba boja nanosila

naknadno, ručno, koloriranost se doista mogla prilagoditi tržišnim zahtjevima.

U mikrogeografskom pogledu geografski sadržaji Unsko-sanskog područja nisu

najbolje predočeni. Onodobni gradovi oko srednjeg toka Une čak i nisu previše

pogrešno locirani (Ripač, Bihać, Brekovica, Krupa, Otoka). Generalno, na sličan

se način može ocijeniti položaj Velike Kladuše, te Kamengrada i Ključa. Problem

je u kratkoći donjeg toka Une, pa s tim u vezi položajem Unca, a možda najviše

lociranjem Bjelaja. To nije Bilaj koji se nalazi 8,5 km ENE od Kulen Vakufa.140

Toponim Wellai, nije smješten puno sjevernije od izvora Une; da je tako onda bi

to mogao biti kulen-vakufski Bilaj. Na Münsterovim kartama smješten je južnije

od izvora Une, što znači da u njemu treba vidjeti Biograd ili Biogradac, stare na-

zive za Glamoč, koji se pod osmanskom vlašću nalazio od 1519. godine.141

Uosta-

lom, vinjeta tog toponima na svojoj branič-kuli ima polumjesec, pa se historijski

podatak tako potvrđuje i pomoću stare karte.142

Ipak, unatoč svemu kazanom, budući da je to najstarija karta koja donosi i nešto

detaljniji prikaz ovog područja, Münsterove karte treba pozitivno vrednovati jer će

biti bitan fundus geografskih spoznaja koje će kasniji kartografi, obogaćeni novim

spoznajama, znati iskoristiti i unaprijediti.143

Toponimija na K-006, K-007, K-008 i K-009 Cladusth = Velika Kladuša, naselje

Corana fl. = Korana, rijeka

Kamengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Klutisth = Ključ, naselje

Krup = Bosanska Krupa, naselje

Ottock = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Pötsth = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Preckawitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Repysth = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Tüfels gartn(er) = Plješevica, planina

Vna fl. = Una, rijeka

Vnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wihitsth = Bihać, naselje

140

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 40. 141

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1986, str. 399. 142

Na kartama K-006 do K-009 postoji još jedan Bjelaj (Wellai). Njegova vinjeta nema polumje-

sec ni križ, a smještena je zapadno od Udbine (Udwin). To je lički Bjelaj. No, ima i treće isto-

imeno naselje, Zwellay, kod Karlovca. Preciznije geografske ubikacije tih naselja donose se u

narednoj bilješki. 143

Na sve četiri karte, K-006, K-007, K-008 i K-009, ostala toponimijska građa iz Unsko-sanskom

području okolnih krajeva je prilično brojna. Evo njezina manjeg dijela. Države i oblasti: Craba-

ten = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Ober Bossen = Gornja Bosna kao oblast; Windisth land

= Slavonija. Rijeke: Dobra fl. = Dobra; Kulp. fl. = Kupa; Saw fl. = Sava. Naselja: Agran = Zag-

reb; Blina = Glina, 29 km SW Sisak; Flumona = Rijeka; Kremen = Kremen, 42 km SSE Karlo-

vac; Laibach = Ljubljana; Nouigrad = Bos. Novi; Perna = Perna, 34 km SSE Karlovac; S. Veit

= Sv. Vid na Rječini – Rijeka; Sara = Zadar; Serin = Zrin, 33,5 km S Sisak; Udwin = Udbina;

Wellai = Bjelaj, 24 km W Udbina; Wellai = Glamoč; Zeng = Senj; Zitin = Cetingrad, 18,5 km

SSE Karlovac; Zwellay = Belaj, 8 km S Karlovac. Jadran: Adriatisch moere = Jadransko more;

Isterich = Istra, poluotok.

33

K-006. S. Münster, Nova karta Ilirije, Basel, 1545. Originalna crno-bijela verzija K-007.

34

K-007. S. Münster, Karta Ilirije, Basel, 1552. Kolorirana inačica K-006.

35

K-008. S. Münster, Karta Sklavonije ili Vindijske Marke, Bosne, Hrvatske itd., Basel, 1558. Originalna crno-bijela verzija K-009.

36

K-009. S. Münster, Karta Sklavonije ili Vindijske Marke, Bosne, Hrvatske itd., Basel, 1558. Karta je kolorirana verzija K-008.

37

GIACOMO GASTALDI

K-010. La vera descrittione di Tutta la Vnghe- / ria : Tra[n]siluania

: Valachia : Parte di Polo- / nia : Podollia : e Rossia : con Tutta la

Boe- / mia : Slesia : Morauia : Austria : Parte di / Franconia : et la

Bauiera : dalla parte / Australe, del Dannubio, la Bulgaria : la Bo- /

ssina : Seruia : et Romania : Parte de Italia : Co[n] / Tutta la

Schiauonia : / Per Iacomo de Castaldi Geographo in / Venetia.

D.M.XLVI. / Stampata in Venetia per Matteo Pagan[o] (...) Venecija, 1546.

144

K-011. DALMACIA NOVA TABVLA Rim, 1548.

145

K-012. Geographia particolare d'una gran parte dell' / Europa,

nuouame[n]nte descritta co[n] i confini suoi, e / prima uerso

leua[n]te e il meridiano di Costa[n]tino- / poli, e da pone[n]te il

meridiano del[l]a mag[nifi]ca cit[t]a di / Venetia, et da

tramo[n]tana il parallelo di Vien- / na in Austria, e uerso Ostro il

parallelo che / passa per il mezzo dell'isola di Candia (...) / Opera

nuova di Giacomo di Gastaldi / piemontese. (...) / M.D.L.X. / Con

gratia et priuilegio del Nostro Sig[no]r / papa Pio iiii, per anni. X. /

Et similmente della Serenissima Sig[no]ria di Venetia per anni. XV.

/ In Roma per Ant[onio] Lafrerj Rim, 1560.

146

K-013. Opera de M[esser] Giac[o]mo Castaldi Piamontese

Cosmografo in Venetia / Disegno, particolare de Regni, e Regioni,

che son da Venetia, a / Costa[n]tinopoli, et da Costantinopoli, a

Vienna, d'Austria, et da / Vienna, a Praga Citta regal di Boemia, et

alla Citta regal di / Polonia, et altri paesi fuori de detti uiaggi, come

si uede di- / stintamente nel disegno / (...) / Da Paolo Forlani

Veronese intagliata con dil[l]igentia in marzaria al segno della

Colona / (...) / Da Paolo Forlani Veronese, intagliata l'anno 1566. Venecija, 1566.

147

144

Bakrorez, crno-bijelo, u 4 dijela. Original: Biblioteca Apostolica Vaticana – Rim (Italija), Kar-

tografska zbirka, bez signature; Istituto di Geografia della Facoltà di Magistero dell'Università

degli Studi – Trst (Italija), Kartografska zbirka, sign. OII/C/4; Nacionalna i sveučilišna knjižni-

ca – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbirka, faksimil. Cfr. LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str.

46-47, Tav. XXI; NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, Prilog. 145

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvatska), Zbirka

rijetkosti, sign. 30.513 (izdanje iz 1562. godine). Naša K-011 je preuzeta iz LAGO, L. – RO-

SSIT, C., 1981, str. 29, Tav. XII. Donosi je i PANDŽIĆ, A., 1988, str. 35, broj 13. 146

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Biblioteca Apostolica Vaticana – Rim (Italija), Kartografska

zbirka, bez signature. Cfr. LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 48-49, Tav. XXII.

Giacomo Gastaldi, kojeg moderna talijanska historijska kritika vrednuje kao "ma-

simo cartografico italiano del Cinquecento", tj. "talijanskim kartografskim velika-

nom 16. stoljeća", bio je izvanredno plodan mletački kartograf.148

Karta K-010,

jedna je od najranijih koje je izradio.149

Kako se to može pročitati iz njezina enor-

mno duga naslova, sasvim uobičajena u ovo pa čak i u kasnije vrijeme, tom se

kartom željelo prikazati ogromno područje od alpskih dijelova Austrije, preko

Mađarske, do Rumunjske i Bugarske na istoku, te Italije na jugu. Prema tome, ge-

neralna karta jugoistoka evropskog kontinenta, sa svim elementima karakteristič-

nim za tadašnju kartografiju. Tu su ljestvice geografske širine i dužine, pa kartuša

po sredini (uz donji rub), u kojoj je ispisano dugo ime karte. Također, tu su i za

humanističku geografiju tako karakteristični detalji kakav je prikaz broda po sredi-

ni Jadrana koji simbolički predstavlja Crkvu. Na njemu su kršćanski hodočasnici

u svojem putovanju prema Kristovu grobu u Jeruzalemu.150

Unsko-sansko područje na njoj je prilično dobro zastupljeno svojom toponimijom

imajući u vidu njezino temeljno obilježje. Naime, na generalnim se kartama odu-

vijek pribjegavalo kartografskoj generalizaciji i prikazu najvažnijih geografskih

podataka prema aktualnim geopolitičkim mjerilima. Bihać i iznimno značajan vo-

dotok Une to su svakako bili. Stoga je uz Bihać istaknuto i nešto okolnih srednjo-

vjekovnih gradova važnih i u ovo vrijeme, a samu se Unu istaknulo Rmnjem u bli-

zini njezina izvora, Bihaćem na srednjem toku, te Kostajnicom u blizini njezina

ušća u Savu. Uz to kartografirane su obje značajne desne pritoke Une: Unac i Sa-

na. No, Una istovremeno, uključujući i pritoke, nije i imenski obilježena. General-

no, relativno je dobro kartografirana, jer prikazom upućuje na prometni koridor

koji se nakon njezina izvora dalje prema Jadranu spuštao uz Zrmanju i Krku.151

Unatoč svemu tome, to je ipak prilično teško "čitljiv" kartografski rad, koji nije

mogao bitno unaprijediti geografsko poznavanje ovog područja. Potpuno je iden-

tično s okolnim oblastima.152

147

Bakrorez, kolorirano. Original: Biblioteca Apostolica Vaticana – Rim (Italija), Kartografska

zbirka, sign. St. Geogr. 6. Vidi: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 58-59, Tav. XXVIII; LA-

GO, L., 1996, str. 46-47, slika 26. 148

Opći podaci o Gastaldiju kao kartografu i geografu kod GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 31-32;

MARKOVIĆ, M., 1993, str. 73-78. 149

LAGO, L., 1996, str. 8-9, slika 2; LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 45-47 i Tav. XXI; MAR-

KOVIĆ, M., 1993, str. 73-74 i karta na str. 40-41. 150

Srednji vijek je karakterističan i po povećanju hodočasničkih putovanja kršćana, prvenstveno

katolika, u Jeruzalem radi poklonstva na Isusovom grobu. Početkom novog vijeka broj tih puto-

vanja još se više povećava. Među ostalim i stoga, jer im se pridružuju i protestantski hodočasni-

ci. I jedni i drugi kreću iz zemalja Zapadne Evrope. Najčešće putnim pravcima kroz doline rije-

ka dospijevaju do Venecije, a od nje dalje plove do Izraela. O tim su hodočasničkim putovanji-

ma sačuvani brojni opisi vrlo korisni modernom historičaru. O dijelu njih vidjeti KOZLIČIĆ,

M., 1997b, str. 257-279. Karta K-010 kartografski je vid takvih putovanja. 151

Kako se vidi na karti K-010 vodotok Une nije prikazan realistično. On se naime ne proteže od

juga prema sjeveru do Bihaća, da bi odatle skretao na NE, a od Bosanskog Novog do ušća u

Savu produžava manje-više u smjeru N – NNE. Od te geografske realnosti ovdje je bitan po-

mak. Gastaldijeva Una teče s istoka do Ripča, a odatle put Save jugoistočnim pravcem. To je

svakako rezultat nedostatka kvalitetnijih informacija. Stoga je Sokolac kod Bihaća i kartografi-

ran dva puta. Jednom, Socol, kao onaj u neposrednoj blizini Ripča; drugi put, Sochoz, kao gra-

dić u okolici Bihaća. Sve to egzaktno svjedoči o razini geografskih spoznaja s kojima su raspo-

lagali tadašnji geografi. 152

Toponimija Unsko-sanskom području okolnih područja na K-010. Države i oblasti: Bossena =

Bosna; Crovatia = Hrvatska; Iapra = Japra, područje oko donjeg toka Sane i Vrbasa. Glavna je

rijeka Saua fl. = Sava. Naselja: Bania Luch = Banja Luka; Costaniza = Kostajnica; Lago = Je-

zero, 8 km W Jajce; Spalato = Split; Sebenico = Šibenik; Trau = Trogir; Zara = Zadar; Zara ue-

38

Kao kartograf Gastaldi je radio i na ptolemejskim kartama. Naime, zajedno s Piet-

rom Andreom Mattiolijem oblikovao je talijansko izdanje Münsterovog priređenja

Ptolemejeve "Geografije" u sklopu njegova djela "Corographia".153

Pritom je izra-

dio i nove moderne karte kao protuteže antičkim.154

Među njima je i K-011. Na-

ravno, iznova kartografski rad bez posebne kvalitete. To se posebno odnosi na Un-

sko-sansko područje, pa i cjelinu današnje BiH, koji su izrazito slabo predočeni.155

Međutim, to je još jedan mladalački Gastaldijev rad koji će biti utoliko koristan

što će navesti Girolama Ruscellija da skoro petnaestak godina kasnije (K-019), po

Gastaldijevu predlošku, načini zreliji kartografski rad.

Treća Gastaldijeva karta, ovdje K-012, nastala u zreloj fazi njegova stvaralaštva,

potpuna je suprotnost njegovim mladalačkim radovima, K-010 i K-011. Opet je to

generalna karta širokog prostranstva. Kako se vidi na njoj,156

a to je jasno i iz tek-

sta kartuše, obuhvaća prostor Venecija – Carigrad po geografskoj dužini, te Beč –

Kreta (Kandia) po geografskoj širini.157

Unsko-sansko područje iznova je limitirano pretežno oko srednjeg toka rijeke

Une, prvenstveno radi iznimne važnosti Bihaća u odbrani protiv osmanske vojne

sile. U oslikavanju kvalitete prikaza nije toliko bitan broj toponima koji nije pre-

chia = Biograd. Jadransko se more imenuje kao Colfo de Venetia, tj. u doslovnom prijevodu,

"Mletački zaljev". 153

To izdanje, štampano u bakrorezu veličine 180 x 245 mm, ima naslov: "La Geografia di Clau-

dio Ptolemeo Alessandrino, con alcuni comenti & aggiunte fatteui da Sebastiano Munstero Ala-

manno. Con le tavole non solamente antiche & moderne solite di stamparsi, ma altre nuove

aggiunteui di Messer Iacopo Gastaldo Piamontese cosmographo, ridotta in volgare Italiano da

M. Pietro Andrea Mattiolo Senese medico Eccellentissimo. Con l'aggiunta d'infiniti nomi mo-

derni, di Città, Provincie, Castella, et altri luoghi, fatta con grandissima diligenza da esso Me-

sser Iacopo Gastaldo, il che in nissun altro Ptolemeo si retrova. (...) In Venetia, per Gioa[nni].

Batista Pedrezano. (...) MDXLVIII". Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str.

28; MARKOVIĆ, M., 1972, str. 44, bilješka 172; NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 25-26,

broj 28. 154

Moderne su karte bile savremene inačice ptolemejskih karata, kako kod Münstera, tako i ovdje

kod Gastaldija, ali i drugih priređivača "Geografije". Konkretno, za naša područja to je V. Ta-

bula Europae, kao klasična ptolemejska karta, kojom je bio obuhvaćen geografski prostor ot-

prilike kao na ovoj Gastaldijevoj. O toj V. karti Evrope postoji cijela monografija – KOZLI-

ČIĆ, M., 1990b. 155

U oblastima susjednim Unsko-sanskom području na K-011 pregršt je toponimijske građe. Među

njom se čini posebno zanimljivom jedan dio. Države: Bosina = Bosna; Coruatia = Hrvatska;

Seruia = Srbija; Ungaria = Ugarska (Mađarska). Rijeke: Danubio F. = Dunav; Draua fl. = Dra-

va; Drin = Drina + Drim; Saua fl. = Sava; Vorina fl. = Vrbas. Od naselja su: Broazo = Obro-

vac; Modrusa = Modruš, 45 km SSW Karlovac; Otozach = Otočac u Lici, 30 km SE Senj; Pro-

sor = Prozor u Lici, 32 km SE Senj; Scardona = Skradin; Segna = Senj; Spalato = Split; Trau =

Trogir. 156

Kod LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 48-49, Tav. XXII, donesen je veći dio te karte te uve-

ćani fragment. Također, LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 328, Fig. 17; IDEM, 1996, str. 27, slika

16. 157

Zašto upravo to područje? Stoga jer je Veneciji glavna izvozna luka onodobni Carigrad, pa se

trebalo predočiti geografski prostor za tu plovidbenu rutu. Kreta (Kandija) je pak najvažnije ta-

dašnje mletačko mediteransko vojnopomorsko uporište iznimno važno za njegovu trgovačku

navigaciju. Na sjever se zahvatilo do Beča, budući da je taj grad s Habsburgovcima tada bio

glavni koordinator protuosmanskih borbi. U tom pogledu, Gastaldijeva je karta mogla imati ši-

rok krug potencijalnih kupaca: od pomoraca i trgovaca, do intelektualaca, bez obzira bavili se

političkim, vojnim ili nekim trećim pitanjima. O Veneciji i dalje je temeljno djelo LANE, F. C.,

1977. Takve plovidbene rute potvrđuju i tadašnji portulani. Znatan dio donosi KRETSCH-

MER, K., 1909.

tjerano veći u odnosu na K-011. Gastaldi je na K-012 puno racionalniji. Smanjio

je ukupan broj geografskih podataka za sva područja, pa tako dobio optimum po-

sebno važan za generalne karte. Time se dobila preglednost, a kroz nju mogućnost

lakšeg snalaženja i uočavanja onog što je za neku oblast posebno važno. Unsko-

sansko područje tada je još uvijek dio Hrvatske, u kojoj zauzima centralno mjes-

to.158

Slika 16. Uži isječak sa K-012.

Zadnja karta ovog mletačkog kartografa, K-013, sastavljena od tri lista, ukupne

veličine 1.018 x 505 mm, dorađena je inačica njegove K-012. Dorada se najviše

158

Toponimija okolice Unsko-sanskog područja na K-012. Države: Bossena = Bosna; Crovatia =

Hrvatska; Sclavonia = Slavonija. Rijeke: Onuize = Vrbas; Saua fl. = Sava. Naselja: Blagay =

Blagaj-Japra, 6 km E Bosanski Novi; Costaniza = Kostajnica; Gradisca = Bosanska Gradiška (u

BiH, na desnoj obali Save); Gradisca noua = Nova Gradiška u Hrvatskoj (s lijeve strane Save);

Isero = Jezero, 8 km W Jajce; Jaiza = Jajce; Modrusa = Modruš, 45 km SSW Karlovac; Osto-

sach = Otočac u Lici, 30 km SE Senj; Prosor = Prozor u Lici, 32 km SE Senj; Socho = Soko,

15 km SSW Mrkonjić Grad; Vina[z] = Vinac, 8 km S Jajce; Zagabria = Zagreb. Jadran je opet

Colfo de Venetia, tj. "Mletački zaljev".

39

ogleda u popravljanju toponimijskih likova. Tu je i koloriranje pojedinih regija ka-

ko bi se time ograničile od susjednih oblasti. Za druge granične crte iskoristio je

oker liniju. Naravno, ta su koloriranja izvedena naknadno, ručnim bojanjem na

već štampanoj crno-bijeloj karti, s obzirom da je to u to vrijeme, kao i nekoliko

narednih stoljeća, bio jedini način da se na kartu nanese boja. Samo je koloriranje

na K-013 važno utoliko što se njime definitivno uvode granične crte između drža-

va kao nezaobilazni sadržaj svakog kvalitetnog kartografskog rada.159

Unutar toga, Unsko-sansko područje smješteno je otprilike po sredini tadašnje Hr-

vatske (Crovatia). Na sjeveru takva Hrvatska graniči rijekom Savom nakon koje

se proteže Slavonija (Sclavonia), na zapadu joj je Kranjska (Carintia), odnosno

regije Krbava (Corbavia), Pivka (Pivca) i Istra (Istria). Južno je Jadran, a istočno

se proteže Bosna, koja nije posebno imenski obilježena. Granična crta između Hr-

vatske i Bosne, linija oker boje, generalno je sistem rijeka Vrbas – Krka.160

I ovdje se Una proteže od svojeg ušća u Savu do izvora u relativnoj blizini Srba

(Serb) i Zvonigrada (Sonigrad), oba kod Knina. Dalje se prema moru pružaju vo-

dotoci Zrmanje i Krke. Srednji dio toka Une, gdje je lociran Bihać (Bichachi), sli-

čno brojnim ranijim i kasnijim geografskim kartama, predimenzioniran je. Bihać,

Ripač (Ripaze) i Rmanj (Armago), smješteni su na unskim otocima koji su nesraz-

mjerno veliki u odnosu na riječni tok. Identično je s na primjer Kostajnicom (Co-

staniza), ali i brojnim drugim onodobnim gradovima. To je način kartografiranja

koji su renesansni kartografi naslijedili iz ptolemejske tradicije, kao metodu istica-

nja specifičnih geografskih obilježja dijela kartografiranih sadržaja, što je vidljivo

na brojnim kartama analiziranim u ovom djelu.161

Toponimija na K-010 Armagno = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Bichachi = Bihać, naselje Ostroza(cz) = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ripaze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sochoz = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Socol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Toponimija na K-011 Cluz = Ključ, naselje

Toponimija na K-012 Armagno = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Bicachi = Bihać, naselje

Clucz = Ključ, naselje

159

Koloriranje se tada najčešće izvodilo tzv. "bojama iz tube", tj. originalnom bojom, rijetko uz

upotrebu različitih nijansi. Gastaldijeva K-013 tome je tipičan primjer i to prvenstveno njegovo

koloriranje područja Slavonije. Tom je prilikom upotrijebio toliko jaku zelenu boju da se dio

toponimijskih podataka teško može pročitati, a ime rijeke Save potpuno je sakriveno bojom.

Decentniji kolorit, primjeren kartografiji, bit će uveden tek od Abrahama Orteliusa i njegovih

znamenitih atlasa krajem druge polovice 16. stoljeća. Ta će Orteliusova likovnost postati jedan

od kartografskih standarda uočljivih već na Mercatorovim kartama, a prisutna je i danas. 160

Rijeka Vrbas na ovoj je karti predstavljena dva puta. Prvo, Onuize f., s gradovima Jajce (Iaiza),

Jezero (Isero), Soko na Pivi (Socho) i Vinac (Vina). Drugo, Vcrinia f., što bi ustvari bila Ukri-

na, opet s gradom Jajce (Iaiza), pa Banjom Lukom (Banialuch). Slične su pogrešne vizije zas-

tupljene na kasnijim K-023, K-024 i K-025. Detaljnije o takvu razgraničenju u analitičkom tek-

stu uz Bertellijeve K-024 i K-025. 161

Takvo se predimenzioniranje u službi isticanja, osim na K-010, K-012 i K-013, može uočiti na

slijedećim kartama: K-014 do K-018, K-023 do K-026, K-031 do K-048, itd.

Ripaze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sochouen = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Vna f. = Una, rijeka

Toponimija na K-013 Armago = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Bichachi = Bihać, naselje

Cluz = Ključ, naselje

Ripaze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Soclouen = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Vno f. = Una, rijeka

Slika 17. Uži isječak sa K-013.

40

K-010. G. Gastaldi, Karta Ugarske i susjednih zemalja, Venecija, 1546. Veći isječak s originala.

41

Slika 18. Uži isječak sa K-010.

42

K-011. G. Gastaldi, Nova karta Dalmacije, Rim, 1548.

43

K-012. G. Gastaldi, Karta geografskog prostora od Venecije do Carigrada, te od Beča do Krete, Rim, 1560. Veći isječak s originala.

44

K-013. G. Gastaldi, Geografska karta područja od Njemačke i Poljske do Jadrana i Italije, Venecija, 1566. Isječak donjeg dijela originala koji je u boji.

45

AUGUSTIN HIRSCHVOGEL

K-014. Sclauonia oder Windisch Marck, Bossen, Crabaten et

c[etera] Basel, prvo izdanje oko 1552., K-014 je štampana u Antwerpenu 1595. god.

162

K-015. ILLIRICI SEV SCLAVO- / NIAE, CONTINE[N]TIS Croa- /

tiam, Carniam, Istriam, Bosniam. / eisquae conterminas

prouincias. re- / cens ac amandatus ty- / pus. Auctore Augustino

Hirsvogelio Antwerpen, 1570.

163

K-016. SCLAVONIAE, CROATIAE, CARNIAE, ISTRIAE,

BOSNIAE, FINITIMARVMQVE / REGIONVM NOVA

DESCRIPTIO, AVCTORE AVGVSTINO HIRSVOGELIO Antwerpen, 1570.

164

K-017. SCLAVONIAE, CROATIAE, CARNIAE, ISTRIAE,

BOSNIAE, FINITIMARVMQVE / REGIONVM NOVA

DESCRIPTIO, AVCTORE AVGVSTINO HIRSVOGELIO Antwerpen, 1570.

165

Augustin Hirschvogel je austrijski kartograf koji je djelovao u Nürnbergu i Beču

tokom prve polovice 16. stoljeća. Još 1542. god. izradio je kartu austrijskih zema-

lja u mjerilu 1 : 342.000 na temelju površnog rekognosciranja terena i obavijesti

kod stanovništva. Pet godina kasnije, 1547., na temelju neke vrsti triangulacije, iz-

radit će i veliki plan Beča.166

Za nas je od osobite važnosti činjenica je od 1536.

do 1543. živio u Ljubljani, odakle je više puta išao na obilazak područja uz aus-

trijsko-osmansku granicu,167

što znači da je teren, barem onaj dio koji se tada na-

lazio pod austrijskom vlašću, prilično upoznao. Time, te uz još neke druge karto-

grafske radove, steći će nužno znanje pa će njegov naredni korak biti unapređenje

Münsterovih karata K-006, K-007, K-008 i K-009. Hirschvogel je naprosto prvo

162

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kar-

tografska zbirka, sign. 3820-G-735. Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str.

105, Tav. L; LAGO, L., 1996, str. 90-91, slika 39. 163

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvat-

ska), Zbirka rijetkosti, Ortelijev atlas "Theatrum Orbis Terrarum", sign. B. Z. 7. Osnovna lite-

ratura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 126-127, Tav. LXI; LAGO, L., 1996, str. 102, slika

49; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 54-55, broj 43. 164

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbir-

ka, sign. A-II-10; Metropolitana – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbirka, sign. M 25.045. Cfr.

MARKOVIĆ, M., 1993, str. 110-112, karta na str. 36-37. 165

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbir-

ka, sign. A-II-16. Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 102-103, Tav. XLIX;

LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 384, Fig. 12; IDEM, 1996, str. 90, slika 38; PANDŽIĆ, A.,

1992, str. 45, broj 14. 166

GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 39-41; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 110-111. 167

MARKOVIĆ, M., 1993, str. 110-111.

za 1800 zarotirao Münsterovu kartu, pa time uspostavio njezinu prostornu orijenta-

ciju unutar milenijske tradicije (sjever – gore, jug – dolje).168

Na tako dobivenoj

podlozi, a na temelju fundusa geografske građe kojom je raspolagao, izvršio je

cjelovitu reviziju sadržaja svojeg kartografskog predloška, te dobio potpuno novo

kartografsko djelo.169

S tom kartom, nastalom najvjerovatnije 1552., ne raspolažemo. Međutim, imamo

njezinu tek ponešto dotjeranu inačicu, K-014, iz 1595. godine, iz znamenitog atla-

sa Abrahama Orteliusa "Theatrum Orbis Terrarum", Antwerpen, 1595., karta

70.170

Razlika u odnosu na njezino prvo izdanje tek je u ažuriranju toponimije.

No, najvažniji novi podatak jest kartografiranje Karlovca s čijom se gradnjom po-

čelo tek 1578. god.171

Međutim, K-014 nipošto nije rad koji ima zavidnu kvalitetu. Broj geografskih po-

dataka s kojima je raspolagao do njezina prvog izdanja 1552., ali i način kartogra-

firanja, nisu dozvolili jači pomak u kvaliteti. Ipak, karta je vrlo značajna, jer će us-

mjeriti izradu niza sličnih kartografskih radova, od kojih će svaki donijeti barem

nekoliko novih ili kvalitetnijih podataka.172

Među ostalim, praktički istom temom,

ali na potpuno drukčijim kartografskim osnovama, Hirschvogel će se, upravo po-

nukan nedostacima K-014,173

pozabaviti još tri puta, na K-015, K-016 i K-017.

Karta K-015, s dva naslova, jedan u kartuši, što je predstavljeno gore, a drugi po-

više gornjeg ruba karte,174

doista je bitno novi rad. Urađena je za poznati atlas G.

de Jodea "Speculum geographicum totius Germaniae Imperium repraesentatis", iz-

dan u Antwerpenu 1570.175

Na ušću Dobre (Dobra fl.) u Kupu (Kulp. fl.) nema Karlovca kao na K-014, pa je

to dvojako važan podatak. Prvo, time se potvrđuje datiranje K-015 u 1570. god.

Drugo, potvrđuje se i datiranje K-014, najmanje iza 1578. god. i početka izgradnje

168

Na karti je to doslovno i istaknuto. Kako na njoj nema ljestvica geografske širine i dužine, taj je

prostor iskorišten za isticanje strana svijeta: gore – septen[trio] za sjever, dolje – meridies za

jug, lijevo – occide[n]s za zapad i desno – oriens za istok. O stranama svijeta, barem za kraj

17. stoljeća, zasad vidjeti KOZLIČIĆ, M., 1997a, str. 9-23. 169

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 105, Tav. L; LAGO, L, 1996, str. 90-91, slika 39. 170

Osnovni podaci: GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 41; MARKOVIĆ, M., 1972, str. 71-74. 171

KRUHEK, M., 1979; IDEM, 1984, str. 216-257; IDEM, 1995a, str. 290-302. 172

U donjem lijevoj kutu ove karte ima dodatak u kojem se kaže: "Die Drava kompt auss Karnte[n]

vo[n] Villach durch Stewrmarck inn Vngern zu [der] Statt Trazat da fellt sie in die Thonaw. Die

Sawa kompt auss Crain durch Windisch Marck Bossna biss gen Griechisch Weissenburg da la-

ufft sie in die Thonaw". 173

Toponimija Unsko-sanskom području susjednih oblasti na K-014. Države i oblasti: Crabaten =

Hrvatska; Istereich = Istra; Ober Wossen = Gornja Bosna. Osnovna je rijeka Sauus = Sava. Na-

selja: Caresstat = Karlovac; Gradiza = Bosanska Gradiška; Jaik = Jajce; Lesero = Jezero, 8 km

W Jajce; Silim = Cetingrad, 18,5 km SSE Karlovac; Sokol = Soko, 15 km SSW Mrkonjić

Grad; Waniluka = Banja Luka; Velaÿ = Glamoč; Winatz = Vinac, 8 km S Jajce. Na Jadranu:

Maris Adriatici pars = Jadransko more; Kerssy = Cres + Lošinj, otoci; Tergestinus sinus = Trš-

ćanski zaljev; Welga = Krk, otok. 174

Poviše gornjeg ruba karte je slijedeća legenda: "MYSIAM HANC SVPERIOREM DACIAE-

QVE PARTEM, LVBURNIAM DALMATIAMQVE / ac Sauiam, seu Saui fl ripas Bessi qui

nunc Bosni dicti ex inferiori Mÿsia a Bulgaris eiecti occuparunt possidentque: ac Getarum gen-

tes creduntur". 175

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 126-127, Tav. LXI; LAGO, L, 1996, str. 102, slika 49.

46

karlovačke utvrde.176

Ostali elementi, barem s Unsko-sanskog područja, manje-vi-

še su identični kao i na K-014. No, različit je način označivanja gradova. I ovdje

se upotrebljavaju vinjete kako bi se istaknulo što je pod osmanskom vlašću. U od-

nosu na Bihać (Wihitz) to su najbliži Kamengrad (Kamengrad) i Kamičak (Cami-

netz). Jedino naime kod njih na branič-kuli ima polumjesec.

Međutim, ova karta, kao i desetak drugih ostalih autora koje se razmatraju u pro-

dužetku, također je u funkciji tržišta. Ona naime vizualno svjedoči o iznimnoj gu-

stoći starih gradova koji se, upravo u to vrijeme, dnevno nalaze pod udarom os-

manskih snaga. Obrazovanu Evropu, do fobije uplašenu od te dotad neviđene voj-

ne sile, itekako zanima što se tamo događa, i gdje se svi ti silni događaji zbivaju.

Hirschvogelove im karte u tome pomažu.

*

Da taj strah nije bio bezrazložan svjedoče brojni historijski dokumenti. Jedan od

njih rezultat je inspekcijskog obilaska svih utvrda Hrvatske i Slavonije, u to doba

pod vlašću Habsburgovaca. Zadatak je povjeren generalu Ivanu Lenkoviću. Za ut-

vrde na lijevoj strani Une, dijelu današnjeg Unsko-sanskog područja, on će šturim

vojničkim jezikom napisati za carski dvor u Beču (u slobodnom prijevodu):177

Srednji Bušević (Wusscheuitsch), drveni kaštel (hülzen kastel). Pripada grofu Blagaj-

skom (graffen von Blagay). Do kraja 1559. i njega je čuvala posada od 40 kraljevih voj-

nika. Te je godine kaštel bio popaljen i razoren.178

Mračaj (Wratschay), drveni kaštel (hülzen kastel). Pripada grofu Blagajskom. Čuvala ga

je posada od 10 kraljevih vojnika. Godine 1559. popaljen je i porušen, kao i kaštel Buše-

vić.179

176

Karta K-015 ima i obilje toponima u oblastima susjednim Unsko-sanskom području. Države i

oblasti: Crabaten = Hrvatska; Klein Bossen = Donja Bosna; Ober Woss[e]n = Gornja Bosna;

Windisch Land = Slavonija. Naselja: Dubicza = Bosanska Dubica; Gradiskia = Bosanska Gra-

diška; Jaicz = Jajce; Kastanicza = Kostajnica; Lessero = Jezero, 8 km W Jajce; Wanieluka =

Banja Luka; Wellaÿ = Glamoč; Winacz = Vinac, 8 km S Jajce. Rijeke: Plena fl. = Pliva; Sauus

fl. = Sava; Worwatz fl. = Vrbas. Na Jadranu: Kerssy = Cres + Lošinj, otoci; Mare Adriaticum =

Jadransko more; Wegla = Krk, otok. 177

Original je na njemačkom. SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 426-432, posebno 428-

430. Za gornji slobodniji prijevod konzultiran je i tekst objavljen u KRUHEK, M., 1995a, str.

185-195, posebno 189-192, jer se oslanja na izvornik koji se danas čuva u Državnom arhivu

Slovenije (Ljubljana), Fond: Stanovski arhiv, kutija 162, fascikla 282, str. 47-91. Kako bi gor-

nji slobodniji prijevod bio čitljiviji, na početku svake natuknice prvo se donosi današnji naziv,

a iza njega u zagradi originalni iz Lenkovićeva "Izvještaja". U opisnom dijelu, ako se to činilo

korisnim, u zagradama su kurzivno istaknuti i drugi termini, toponimi, antroponimi i slično. 178

Nije poznato gdje se nalazila ta srednjovjekovna utvrda, premda se toponim generalno ubicira

na područje Srednjeg Buševića. Zasad je arheološki registrirana jedino srednjovjekovna crkva i

nekropola na položaju Crkvina u Srednjem Buševiću, 8 km NE Bosanska Krupa. Uostalom, i

sam Lenković, uz opis Mračaja, konstatira da je 1559. i on zapaljen i porušen. Vrlo je vjerovat-

no da se tu u osmansko doba više nije gradilo sličnu utvrdu, već je lokalno stanovništvo, kao i

na tolikim drugim mjestima, ostatke građevinskog kamena iskoristilo za izgradnju vlastitih ku-

ća. No, temelji bi se morali naći. Možda se to učini u budućim arheološkim istraživanjima. AR-

HEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 17, članak "01.56. Crkvina", autor N.

Miletić; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 131-138. 179

Ni ostataka srednjovjekovnog Mračaja nema, barem dosad nisu arheološki nađeni. Najvjerovat-

nije je bio lociran na brdu Mračaj ili možda na susjednoj Stražbenici, također u sklopu Sred-

njeg Buševića, 8 km NE Bosanska Krupa. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo,

1988, str. 23, članak "01.153. Crkvina", autor B. Raunig; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 131-138.

Vrnograč (Vranogratsch), utvrda (schloss). Pripada grofu Zrinskom (grafen von Serin).

U njemu se nalazi posada od 32 kraljeva vojnika. Tamo grof Zrinski drži onih 100 konja-

nika koje mu plaćaju kralj i njegove zemlje.180

Podzvizd (Podsuessd), utvrda (schloss). Pripada knezu Mikuliću (Mükholitsch). U njemu

se nalazi straža od 8 kraljevih vojnika. Trebalo bi odbranu utvrde pojačati s još 24 vojni-

ka.181

Todorovo (Novigrad), utvrda (schloss). Pripada grofu Zrinskom. Prošlog je ljeta bio go-

tovo spaljen od neprijatelja, ali je potom opet zaposjednut stražom od 12 kraljevih vojni-

ka. Treba ga razoriti.182

Bužim (Wuschin), utvrda (schloss). Pripada gospodinu Kegleviću (Kheglevitch), a čuva

ga posada od 16 kraljevih vojnika. Odbranu te velike utvrde treba pojačati s još najmanje

34 posadna vojnika.183

Čava (Tschauitschky), utvrda (schloss). Pripada grofu Farkašiću (Farkhaschitsch). Čuva

je straža od 10 kraljevskih vojnika. Treba je porušiti i napustiti.184

Jezerski (Jesserska), utvrda (schloss). Pripada Jezerskima (Jesserskhy). U njemu se na-

lazi kraljevska posada od 16 vojnika. Trebalo bi ga zadržati i njegovu posadu povećati s

još najmanje 24 pješaka.185

Krupa (Khrupp), utvrda (schloss). Pripada grofu Zrinskom. Čuva je posada od 40 kralje-

vih vojnika. Treba je razoriti i napustiti.186

180

Kasnosrednjovjekovni i osmanskodobni grad, 11,5 km E Velika Kladuša. Ostaci mu se nalaze

na blagoj uzvisini kraj rječice Glinice. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988,

str. 26-27, članak "01.207. Vrnograč", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str.

34; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 249-262; RAUNIG, B., 1976c, str. 138-139; TRUHELKA, Ć.,

1904a, str. 44-49. Osim ovog Vrnograča ima još jedan južno od Bihaća, pored sela Ćukovi,

11,5 km N Kulen Vakuf. O njemu ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str.

26, članak "01.206. Vrnograč", autor B. Raunig; RAUNIG, B., 1983, str. 147-158. 181

Srednjovjekovni i osmanski grad čiji su ostaci smješteni na blago uzdignutom humku u Podzvi-

zdu, 5 km E Velika Kladuša. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 24,

članak "01.174. Podzvizd (Grad)", autor I. Bojanovski; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str.

34; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 249-262; RAUNIG, B., 1976c, str. 138-139; TRUHELKA, Ć.,

1904a, str. 49-51. 182

Ostaci kasnosrednjovjekovnog i osmanskodobnog grada nalaze se na niskom brdu u istoimenom

selu Todorovu, 14,5 km SE Velika Kladuša. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo,

1988, str. 26, članak "01.195. Todorovo", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953,

str. 34-35; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 279-282. 183

Kasnosrednjovjekovni i osmanskodobni grad. Relativno dobro očuvan na brežuljku ispod kojeg

se nalazi današnji Bužim. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 14, čla-

nak "01.13. Bužim 2", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 35; LOPAŠIĆ, R.,

1890, str. 138-154; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 35-40. 184

Čava je utvrda u relativnoj blizini Bužima, preciznije 6,5 km SE Bužim. Naziv se očuvao do da-

nas u imenu istoimenog sela. Prema historijskim izvorima prvo je nastala Čava koja se prvi put

spominje 1334., a Bužim se u izvorima notira tek od 1520. god. Najvjerovatnije se iz prvotne

Čave razvio i susjedni Bužim, pri čemu se na Čavi nije prestalo živjeti. Sama Čava dosad nije

arheološki istraživana. ADAMČEK, J., 1980, str. 222-223; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 138-154;

VEGO, M., 1957, str. 25. 185

Jezerski je sagrađen na kosi, 12,5 km NNW Bosanska Krupa. Bio je srednjovjekovna i osman-

ska utvrda od koje su se do danas sačuvali prilični ostaci. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak

2, Sarajevo, 1988, str. 21, članak "01.125. Jezerski", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ,

H., 1953, str. 35; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 143-145; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 40-43. 186

Stari Grad u središtu današnje Bosanske Krupe, smješten na desnoj obali Une, preostatak je

srednjovjekovnog i osmanskodobnog grada Krupe. Uz Bužim, Bihać i Ostrovicu kod Kulen

Vakufa najvažnija je utvrda Unsko-sanskog područja u predosmanskom i osmanskom razdob-

47

Stijena (Stenna), utvrda (schloss). Pripada grofu Blagajskom. Čuva je samo 6 stražara

koje kralj plaća svojim novcem. Treba je također razoriti.187

Cazin (Zassin), utvrda i grad (schloss vnd statt). Pripadao kninskom biskupu (den h. pi-

schoff von Tnyn). Čuva ga posada od 20 kraljevih vojnika. Odbranu grada trebalo bi poja-

čati barem s još 20 vojnika.188

Ostrožac (Ostroschicz), utvrda i grad (schloss vnd statt). Pripada grofu Blagajskom. Ču-

va ga posada od 40 vojnika. Odbranu bi trebalo pojačati s još najmanje 40 vojnika.189

lju. Ona nije stari Pset kako je to mislio Radoslav Lopašić. Prvi se put u historijskim izvorima

pouzdano spominje 1360. god. ADAMČEK, J., 1980, str. 236; ARHEOLOŠKI LEKSIKON,

svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 25, članak "01.188. Stari Grad (Krupa)", autor I. Bojanovski;

BOJANOVSKI, I., 1974a, str. 129-132; KLAIĆ, N., 1976, str. 519; KREŠEVLJAKOVIĆ, H.,

1953, str. 35; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 197-222; RAUNIG, B., 1986, str. 190-192; TRUHEL-

KA, Ć., 1904a, str. 17-22. 187

Ostaci srednjovjekovne i osmanskodobne Stijene nalaze se na uzvišenju lijevo od ceste Cazin –

Krupa, 6,5 km SE Cazin. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 25, čla-

nak "01.189. Stijena (Grad)", autor I. Bojanovski; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 32; LO-

PAŠIĆ, R., 1890, str. 120-123; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 58-59. 188

Cazin je još u srednjem vijeku iznimno značajan utvrđeni grad. Takav će biti i u osmanskom

razdoblju, kad se na srednjovjekovni dio dalje dograđivalo i preinačavalo. Ostaci tog grada na-

laze se na uzvišenju, u centru današnjeg Cazina. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sara-

jevo, 1988, str. 15, članak "01.15. Cazin 2", autor B. Raunig; JUSIĆ, E., 1975, str. 143-145;

IDEM, 1983, str. 241; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 32-33; LOPAŠIĆ, R., 1890, str.

127-133; RAUNIG, B., 1986, str. 190-192. 189

Tamo gdje se danas nalazi poznati dvorac Ostrožac, kojem je zadnji dogradnje i izmjene dao

Austrijanac, vitez Lothar Berks, u svojoj restauraciji 1902. god., u prahistoriji je najvjerovatni-

je bilo gradinsko naselje, da bi u srednjem vijeku bila izgrađena utvrda. Ona kao vojni odbram-

beni objekt funkcionira i u osmansko doba. Ostrožac je lociran 7 km S Cazin, a nalazi se na pri-

ličnom uzvišenju, poviše lijeve obale Une. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo,

1988, str. 23, članak "01.164. Ostrožac", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953a,

str. 32; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 232-242; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 22-29.

Blažuj (Blasuy), drveni kaštel (hülzen khastel), u vlasti kralja. Pod zapovjedništvom je

kapetana u Bihaću (Wihitsch). Nalazi se na toku rijeke Une (Vnna) i u njemu drže straže

4 čardaklije (scartleuten).190

Trebalo bi do njega podići još jedan čardak (eine scart),191

te u njega staviti posadu od 8 stražara.192

Brekovica (Wrekhovitz), utvrda (schloss), ključ u vratima grada [i kapetanije] Bihaća

(schlissl zue den haubortflekhen Wihitsch). Pripada knezu Kobasiću (Khobasitsch). U

njoj stražari samo 10 kraljevih vojnika.193

Posadu utvrde treba pojačati s još 40 pješaka,

koji bi čuvali i tamošnji prijelaz preko Une.194

Bihać (Wihitsch), utvrda i grad (schloss vnd statt) u vlasti kralja. Čuva ga posada od 320

pješaka i konjanika kraljeve vojske. Za sigurniju odbranu grada trebalo bi u njega smje-

stiti još najmanje 300 pješaka i 100 konjanika, s obzirom da mora podupirati i odbranu

okolnih mjesta. Grad treba svake godine pregledati i dvaput godišnje opskrbiti potrebnim

živežnim namirnicama i ratnom opremom.195

Sokolac (Sokhol), utvrda (schloss). Također u posjedu njegova veličanstva kralja. Čuva

ga posada od samo 12 stražara. Trebalo bi u tu čvrstu utvrdu staviti bar još 12 posadnih

vojnika.196

190

Čardaklija je vojnik na službi u čardaku, o čemu detaljnije u slijedećoj bilješki. Ipak, zanimljivo

je da ŠKALJIĆ, A., 1979, str. 164, s.v. čardaklija, nema i takvo značenje. Kod njega je čardak-

lija: 1. velika soba na katu s dobrim vidikom; 2. vinova loza koja se penje oko kuće, pa odatle

taj naziv. Prema tome, kako je čardak nešto što je visoko, na visini, onda je i stražar u takvom

objektu na povišenom mjestu, visoko, pa je čardaklija. 191

Zanimljivo je da je u ovako rani njemački ušao tipičan vojnograđevinski osmanskoturski izraz.

Čardak je naime nastao iz tur. çardak, u značenju dvokatnica, ili barem jednokatna visoka zgra-

da. Ako je bila zidana, tada se to učinilo s prizemljem, a kat bi bio od drva. Taj dio na katu slu-

žio bi kao osmatračnica. KLAIĆ, B., 1974, str. 229, s.v. čardak; ŠKALJIĆ, A., 1979, str. 164,

s.v. čardak. Termin je ovdje upotrijebljen upravu u takvu značenju. 192

Blažuj je današnji lokalitet Bisovac u Brekovici, 8 km N Bihać. Tu su očuvani ostaci kasnosred-

njovjekovne kule. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 14, članak "01.5.

Bisovac", autor B. Raunig; LOPAŠIĆ, R., 1943, str. 25 i 67. 193

Brekovica je uz Blažuj (Bisovac) drugi lokalitet poviše lijeve obale Une, na izlazu iz Bihaćke

doline, 8 km N Bihać. I ovdje je, kao u praktički svim ostalim slučajevima, srednjovjekovni

grad izgrađen na temeljima prahistorijske gradine. To znači da nije bilo značajnijeg prekida ži-

vota. U osmanskom razdoblju grad također vrlo aktivno živi. Ostaci su poviše lijeve obale Une.

No, u neposrednoj blizini još je jedna utvrda: Kulište. Izgleda da je Blažuj bio brekovački od-

brambeni punkt od sjevera i sjeverozapada, a Kulište s juga. Osim toga, Kulište je bilo i u funk-

ciji vrlo značajne osmatračnice podjednako važne za Brekovicu i Bihać. Na kraju, tu je i Kostel

ili Kostela, najvjerovatnije nastalo od lat. castelum, utvrda, gdje se izgleda još od starog vijeka

nalazio prijelaz preko Une kojim se u produžetku dospijevalo u Brekovicu. U svojem izvještaju

i Lenković Brekovicu imenuje ključem odbrane Bihaća. Ona to nikako ne bi mogla biti bez sis-

tema okolnih predstraža. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 15 i 22,

članci "01.8. Brekovica", "01.139. Kostel" i "01.147. Kulište 1", autor B. Raunig; KREŠEV-

LJAKOVIĆ, H., 1953, str. 32; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 123-131. 194

Formulacija "tamošnji prijelaz preko Une" najvjerovatnije se odnosi na Kostela istaknuta u

prethodnoj bilješci. 195

Stari se Bihać nalazio na Otoku sv. Ladislava. I danas je to otok kojeg s desne strane oplakuje

glavna matica rijeke Une, a oko ostatka vodi jarak kojim se odvodi dio unske vode radi pogona

gradske hidrocentrale izgrađene još u austro-ugarsko vrijeme. Na tom se otoku, kako svjedoče

najnoviji arheološki nalazi, kontinuirano živi od prethistorije. ARHEOLOŠKI LEKSIKON,

svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 14 i 22, članak "01.4. Bihać", autor B. Raunig; KREŠEVLJA-

KOVIĆ, H., 1953, str. 30-31; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 123-131; RAUNIG, B., 1986, str. 190-

192; IDEM, 1990, str. 205-206. 196

Ostaci Sokolca, 3,5 km SSE Bihać, smješteni su na priličnom uzvišenju, podalje od lijeve obale

Une. On je uz Ripač bio glavni odbrambeni punkt za ulaz u Bihaćku dolinu s juga. ARHEO-

LOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 25, članak "01.184. Sokolac", autor B. Rau-

48

Ripač (Röpitsch), utvrda i trgovište (schloss vnd markt). Također u vlasti kralja. Čuva ga

posada od 60 kraljevih vojnika. Potrebnom se ratnom opremom opskrbljuje iz Bihaća.

Trebalo bi ga još bolje čuvati i pojačati mu odbranu s još 100 vojnika.197

Izačić (Issatschitsch), utvrda (schloss). Kao i Bihać, pripada kralju. Čuva ga posada od

20 vojnika. Utvrdu bi trebalo porušiti i napustiti.198

Toplički Turanj (Topliz), kula (thurn). Pripadao je knezu Kobasiću (Khobaschitsch). U

njemu drže stražu samo 4 stražara koje plaća kralj. Treba ga porušiti i napustiti.199

Mutnik (Mutniz), utvrda (schloss). Pripada grofu Zrinskom (graffen von Serin), ali u

njemu održava straže 15 kraljevih pješaka. Odbranu utvrde trebalo bi pojačati s još 20

pješaka.200

Radotina kula (Radottina), kula (thurn). Pripada knezu Kobasiću (Khobassch). Niko je

ne čuva niti je treba dalje čuvati. Treba je porušiti.201

Pećigrad (Pötsch), utvrda (schloss). Pripada Mihaelu Turku (Michael Turkh). Čuva ga

kraljeva vojska od 12 stražara. Posadu treba pojačati s još 20 vojnika.202

Tržac (Tersacz), utvrda (schloss). Pripada grofu Tržačkom (graffen von Tersacz). U nje-

mu se nalazi posada od 20 vojnika koju plaća kralj. Odbranu utvrde treba pojačati s još

40 pješaka.203

Hojsićev gradac (Gradtacz), kula (thurn). Pripada Hojsiću (Goyschitsch). U njemu stra-

žu drži 6 stražara koje plaća kralj. Treba ga porušiti i napustiti.204

nig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 31; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 269-277; TRUHELKA,

Ć., 1904a, str. 30-35. 197

Ostaci srednjovjekovnog i osmanskodobnog Ripča nalaze se na ripačkoj Otoci, najvećem otoku

na tom dijelu rijeke Une. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 25, čla-

nak "01.182. Ripač (Otoke)", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 30; LOPA-

ŠIĆ, R., 1890, str. 263-269. 198

Ostaci srednjovjekovnog i osmanskog Izačića smješteni su na uzvišenju uz cestu Bihać – Ličko

Petrovo Selo, 10,5 km NW Bihać. Tu je danas u blizini džamija. ARHEOLOŠKI LEKSIKON,

svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 22, članak "01.145. Kula (Izačić-kula, Grad)", autor B. Raunig;

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 31-32; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 170-174. 199

Toplički Turanj je najvjerovatnije bio na lokalitetu Panjigrad smještenom 10 km NNW od Bi-

haća, uz rječicu Toplicu. Takva ubikacija proizlazi iz raspoloživih starih karata koje se analizi-

raju u ovom djelu. No, tu još uvijek nije arheološki istraživano, što bi trebalo učiniti u skoroj

budućnosti. Identičnu lokaciju daje i LOPAŠIĆ, R., 1890, karta na kraju djela. 200

Srednjovjekovni i osmanskodobni Mutnik nalazio se na brežuljku iznad rječice Mutnice, 6,5 km

E Cazin. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 23, članak "01.155. Mut-

nik", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 33; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 225-

228. 201

Zapadno od Ćoralića (7,5 km NW Cazin), na stijeni poviše "Pećine" iz koje izvire potok Rado-

tina, nalaze se srednjovjekovni ostaci te kule. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo,

1988, str. 24, članak "01.178. Radotina kula", autor I. Bojanovski; LOPAŠIĆ, R., 1943, str.

105 i 108. 202

Kasnosrednjovjekovni i osmanskodobni grad, relativno dobro očuvan, smješten je na uzvisini,

10,5 km NNW Cazin. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 24, članak

"01.169. Pećigrad (Peći)", autor B. Raunig; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 33; LOPA-

ŠIĆ, R., 1890, str. 245-248; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 57. 203

Na brežuljku iznad utoka rječice Mutnice u Koranu nalaze se srednjovjekovni i osmanskodobni

ostaci Tržca. To je lokalitet udaljen 11 km WNW od Cazina. ARHEOLOŠKI LEKSIKON,

svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 26, članak "01.196. Tržac (Grad)", autor I. Bojanovski; KRE-

ŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 33; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 282-291.

Šturlić (Sturlicz), utvrda (schloss). Pripada Šturliću (Sturliz). Čuva ga 10 kraljevih vojni-

ka. Treba ga i dalje čuvati, ali i pojačati njegovu odbranu s još 20 vojnika.205

Hresno (Hresno), utvrda (schloss). Pripada Peranskima (Peransskhy). Čuva ga posada

od 10 kraljevih vojnika. Odbranu utvrde treba pojačati s još 20 vojnika.206

Mala Kladuša (Unnder Kladusch = Donja Kladuša). Utvrda (schloss) u vlasti grofa

Slunjskog (grafen von Slun). Nema gotovo nikakve odbrane. Trebalo bi je braniti i staviti

u nju posadu od 20 vojnika.207

Velika Kladuša (Ober Kladus = Gornja Kladuša). Utvrda (schloss) je u vlasti grofa

Slunjskog. Nema nikakve odbrane. U nju bi također trebalo staviti posadu od 20 vojni-

ka.208

Prema tome, situacija u vojnoodbrambenom pogledu nipošto povoljna. Uostalom,

događaji koji će slijediti to će najbolje pokazati. Međutim, treba imati u vidu te-

meljnu činjenicu kad su ovakvi dokumenti u pitanju. Lenkovićev "Izvještaj" je po-

vjerljivi vojni dokument, na raspolaganju modernim historičarima, ali ne i ono-

dobnim kartografima. To znači da su oni morali koristiti niz posrednih putova da

bi došli do kvalitetnih geografskih informacija. Za njima je postojala nasušna po-

treba, ali opservirati teren radi geografskog rekognosciranja, bilo je odviše opasno

radi dnevnih sukoba s osmanskom vojskom. Jedino što se moglo, a to se i činilo,

pokušati skupiti svu dostupnu građu pa je konačno sistematizirati. Realizam na K-

015 upravo o tome svjedoči. S druge strane, radi historijske istine potrebno je u hi-

storijskom istraživanju posegnuti za svim raspoloživim vjerodostojnim i kvalitet-

nim historijskim izvorima. Lenkovićev "Izvještaj" je svakako takav. Usporedimo

li ga s geografskim realijama na K-015 vidjet ćemo da nema prevelikih razlika,

iako je jedno izvor s terena, a drugo se i samo doduše oslanja na terenske informa-

cije, ali najčešće prilično zastarjele. Konačno, zadatak kartografu i nije na karti

predočiti sve, nego ono što je po svojem značenju, u trenutku kartografiranja, do-

ista najvažnije. Hirschvogel, kao iskusan kartograf, na svojoj K-015 to je i učinio.

Pri kraju razmatranja ove karte zanimljivo je usporediti njezinu s toponimijom iz

Lenkovićeva "Izvještaja". Pritom se uzimaju u obzir jedino naselja – onodobni ut-

vrđeni gradovi ili utvrde. Usput, tome je zgodno pridodati i analognu toponimiju s

204

Kasnosrednjovjekovni ostaci tog grada nalaze se u Gračanici, pored Barske, 7,5 km NW Cazin.

ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 18, članak "01.84. Gračanica", au-

tor B. Raunig; LOPAŠIĆ, R., 1943, str. 26, 60 i 183. 205

Šturlić je smješten na desnoj obali Korane, 16,5 km NW Cazin. Srednjovjekovni je grad u doba

osmanske vlasti dograđivan. Ostaci se nalaze na istaknutom brijegu uz desnu obalu Korane.

ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 26, članak "01.191. Šturlić", autor

I. Bojanovski; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 33; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 277-278. 206

Ostaci srednjovjekovnog utvrđenog dvora nalaze se pored rijeke Gline, na položaju Gradina.

Hresno je pored Trnova, 3 km NE Velika Kladuša. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sa-

rajevo, 1988, str. 20, članak "01.117. Hresno (Gradina)", autor I. Bojanovski; KREŠEVLJA-

KOVIĆ, H., 1953, str. 33; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 163-169. 207

Ostaci kasnosrednjovjekovnog grada nalaze se lijevo od ceste Cazin – Velika Kladuša, 6,5 km

SSE Velika Kladuša. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 19, članak

"01.98. Gradina (Grad)", autor B. Raunig; LOPAŠIĆ, R., 1943, str. 25, 31 i 150-156. 208

Srednjovjekovni grad, dograđivan u osmansko doba, smješten je na brežuljku iznad desne obale

rječice Graborske, pritoke Kladušnice. ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988,

str. 26, članak "01.199. Velika Kladuša", autor B. Raunig; JUSIĆ, E., 1983, str. 241; KREŠE-

VLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 34; LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 177-196; RAUNIG, B., 1975c, str.

145-148; IDEM, 1982, str. 174-177; TRUHELKA, Ć., 1904a, str. 52-55.

49

K-014. Istovjetna na K-016 i K-017 gotovo je identična s postojećom na K-015,

pa se nju radi toga, i bolje preglednosti tablice, izostavlja.

Rbr. Lenković K-014 K-015 Ubikacija

01. Wihitsch Vibik Wihicz Bihać

02. Blasuy - - Blažuj (Brekovica), 8 km N Bihać

03. Khrupp Kruck Krup Bosanska Krupa

04. - Orhock Orhock Bosanska Otoka, 8,5 km N Bos. Krupa

05. Wrekhovitz Prekanik Prekauicz Brekovica, 8 km N Bihać

06. Wuschin - - Bužim

07. Zassin Lasin Zassin Cazin

08. Tschauitschky - - Čava, 6,5 km SE Bužim

09. - Kamegrad Kamengrad D. Kamengrad, 8 km WNW Sanski Most

10. - Gliniska - Glinica, 11,5 km E Velika Kladuša

11. Gradtacz - - Hojsićev gradac, 7,5 km NW Cazin

12. Hresno Kresno Kresno Hresno, 3 km NE Velika Kladuša

13. Issatschitsch - - Izačić, 10,5 km NW Bihać

14. Jesserska - Iasserianicz Jezerski, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

15. - Caminik Caminecz Kamičak, 14 km N Ključ

16. Unnder Kladusch - Cladusch unter Mala Kladuša, 6,5 km SSE V. Kladuša

17. Wratschay - - Mračaj, 7,5 km N Bosanska Krupa

18. Mutniz - Mutnicz Mutnik, 6,5 km E Cazin

19. Ostroschicz Ostronik Osterocschicz Ostrožac, 7 km S Cazin

20. Pötsch Petsch Persch Pećigrad, 10,5 km NNW Cazin

21. Podsuessd - Podwest Podzvizd, 5 km E Velika Kladuša

22. Radottina - - Radotina kula, 7,5 km NW Cazin

23. Röpitsch Repik Repicz Ripač, 9 km SE Bihać

24. - Orbin Orbin Rmanj (Martin Brod), 41 km SSE Bihać

25. Sokhol Sakol Sockol Sokolac, 3,5 km SSE Bihać

26. Wusscheuitsch Wrosnicz Wrosnicz Srednji Bušević, 8 km NE Bos. Krupa

27. Stenna - - Stijena, 6,5 km SE Cazin

28. Sturlicz Sturlik Sturlicz Šturlić, 16,5 km NW Cazin

29. Novigrad - Novigradecz Todorovo, 14,5 km SE Velika Kladuša

30. Topliz Deplik Deplicz Toplički Turanj, 10 km NNW Bihać

31. Tersacz Tersik Tersuz Tržac, 11 km WNW Cazin

32. - Vnatz Vnacz Unac, 41 km SSE Bihać

33. Ober Kladus Cladusch Cladusch ober Velika Kladuša

34. Vranogratsch - Vranogreicz Vrnograč, 11,5 km E Velika Kladuša

Prema predočenom, u pisanim (Lenkovićev "Izvještaj") i kartografskim izvorima

(K-014 i K-015), na Unsko-sanskom prostoru može se identificirati 34 različita

naselja ranga grada ili utvrde. Iz drugih pisanih izvora znamo da ih je bilo i više,

negdje oko pedesetak.209

Razlike između ova dva skupa podataka više su nego

očigledne. Prvo, Lenkovićev "Izvještaj" nema naselja koja su smještena podalje od

desne obale Une (red. br. 09. i 15.), ali ni onih oko njezina izvora (red br. 24. i

32.). No, nema ni dva naselje s područja koje se proteže uz lijevu obalu te rijeke

(red. br. 04. i 10.). Ipak, to nije čudno. Najveći dio naselja podalje od desne obale

Une i oko izvora te rijeke već je odavno bio pod osmanskom vlašću, pa izvješta-

vanje o njima nije imalo nikakva smisla. Zato se Lenković i koncentrirao na ona

koja su za njegova obilaska još uvijek bila slobodna. Njegovo izostavljanje Otoke

i Glinice može jedino značiti da je značenje ta dva lokaliteta u vojnoodbrambe-

209

Neki od tih su: Bilaj, 14,5 km WNW Bos. Petrovac; Bosanski Petrovac; Čovka, 15,5 km NW

Bos. Petrovac; Japar-grad, 19,5 km ESE Bos. Krupa; Ključ; Mren na rijeci Dobri kod Ključa;

Obrovac, 6,5 km WSW Bos. Krupa; Omršal, 10,5 km SSW Cazin; Ostrovica, 0,5 km SW Ku-

len Vakuf; Sveti Juraj, 8,5 km SSW Cazin. Te i sve druge stare gradove Unsko-sanskog podru-

čja donose: BOKAN, B., 1974; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 7-45; LOPAŠIĆ, R., 1890;

KRUHEK, M., 1995; VEGO, M., 1957. Također u brojnim radovima B. Raunig navedenim u

popisu literature na kraju ovog djela.

nom pogledu u to vrijeme bilo minimalno. Uostalom, Otoka je 1558. bila popalje-

na, pa se o njoj i nije imalo previše kazati.210

S druge strane, na K-014, s teritorija

koji je obuhvatio Lenkovićev "Izvještaj", nije spomenuto ukupno 14, dočim je na

K-015 takvih 9 naselja.211

Ako se pogleda strukturu tih naselja uočit će se da se ra-

zlikuju u svakom pogledu. Što sve to znači i kakav se zaključak može izvesti? Tek

toliko da je Lenkovićev "Izvještaj" vojni dokument nastao na terenu, pa prema to-

me do krajnosti realan. S druge strane, K-014 i K-015, pa i brojne ranije i kasnije

karte drugih autora, i same se osnivaju na terenskim podacima. Ali, Hirschvogel,

baveći se pitanjem prostora na karti, tj. koliko smjestiti toponima na jednom dijelu

karte za koji ima obilje podataka, a sam ne znajući stvarni rang u značenju pojedi-

nih mjesta – gradova, vrlo često gotovo nasumice određuje što kartografirati, a što

ispustiti. Odatle razlike između K-014 i K-015, premda im je autor isti. U tom će

smislu trebati proći još dosta vremena kako bi se prikupili i takvi geografski poda-

ci.

*

Zadnje Hirschvogelove karte značajne za oslikavanje njegovog doprinosa u geo-

grafskom upoznavanju Unsko-sanskog područja, K-016 i K-017, priređene su za

atlas Abrahama Orteliusa, "Theatrum Orbis Terrarum", Antwerpen, 1570. god.212

Vrlo su česte u arhivima. Te su karte, s obzirom na obuhvaćeno geografsko podru-

čje, ponešto suženi prikazi njegove K-015. Ali, isto tako, one su u biti sasvim novi

Hirschvogelovi radovi nastali radi prevazilaženja svih manjkavosti K-014, čega je

i sam bio svjestan.213

Sa stajališta historije kartografije K-016 i K-017 značajne su i stoga što možda po-

najbolje, u izboru kartografskog materijala učinjenog za ovu knjigu, pokazuju svu

složenog postupka izrade geografske karte krajem 16., ali i narednih stoljeća. Nije

problem u kartografskom predlošku. To je crni ton nastao otiskivanjem s bakrore-

za. Problem je u kasnijem ručnom koloriranju, koje je bitno pridonosilo povišenju

likovne dopadljivosti kartografskog djela, a preko toga i njegovoj boljoj prodaji.

Ovdje predočene K-016 i K-017 razlikuju se upravo u koloriranju. Pritom nije to-

lika razlika u nivou nijansi, već doslovno u upotrebi osnovnih boja. Kod K-016 na

krajevima kartuše (uz donji rub karte) upotrijebljena je crvena, a za unutrašnjost

vjetrulje (dolje, desno) tamnija i svjetlija žuta boja. Za drugu inačicu, K-017, kod

krajeva kartuše je zelena, a u vjetrulji čak tri boje: svjetlo žuta, tamno žuta i zele-

210

LOPAŠIĆ, R., 1890, str. 245. 211

Na K-014 nisu kartografirana naselja pod red. broj 02., 06., 08., 11., 13., 14., 16., 17., 18., 21.,

22., 27., 29. i 34. Na karti K-015 to su: 02., 06., 08., 10., 11., 13., 17., 22. i 27. 212

Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvatska), Zbirka rijetkosti, sign. B. Z. 7. Naslov:

Abrahami Ortelii Antverpiani, Theatrum orbis terrarum (...), Antwerpiane MDLXX. Atlas se

sastoji od 70 karata na 53 folio lista, a bit će štampan još pet puta nakon prvog izdanja, uvijek s

nekim novim nadopunama: 1573., 1580., 1584., 1590. i 1595. godine. MARKOVIĆ, M., 1972,

str. 71, bilješka 302. 213

Od susjednih država i oblasti Unsko-sanskom području na K-016 i K-017 su istaknute: Crabaten

= Hrvatska; Nider Wossen = Donja Bosna; Ober Wossen = Gornja Bosna. Rijeke: Plena fl. =

Pliva; Sawa fl. = Sava; Worwatz fl. = Vrbas; Worwossen fl. = Bosna. Naselja: Dublicza = Bo-

sanska Dubica; Gradiska = Bosanska Gradiška; Jaicz = Jajce; Khastanicza = Kostajnica; Lesse-

ro = Jezero, 8 km W Jajce; Obrawacz = Obrovac; Wanieluka = Banja Luka; Wellaÿ = Glamoč;

Winatz = Vinac, 8 km S Jajce; Woina = Bojna u Hrvatskoj, nasuprot Bosanskoj Bojni, 18 km E

Velika Kladuša; Zara = Zadar; Zeng = Senj. Na Jadranu: Flanaticus sinus = Kvarner, zaljev;

Kerssy = Cres + Lošinj, otoci; Maris Adriatici pars = Jadransko more; Querner = Kvarner, za-

ljev; Welga = Krk, otok.

50

na. Imajući to u vidu, čak bi se za svaku kartu, plan i vedutu iz tih vremena moglo

kazati da je unikatna. Ona je tek manje ili više slična drugim inačicama. Razlog

tome je ono što je posredno istaknuto: niska razina tehnologije tiska. Prema tome,

još jedan element koji ne treba zanemariti u istraživanju historije geografskih ka-

rata.

Toponimija na K-014 Caminik = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Cladusch = Velika Kladuša, naselje

Deplik = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Gliniska = Glinica, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Kamegrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Kruck = Bosanska Krupa, naselje

Kresno = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Lapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Lasin = Cazin, naselje

Orbin = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orhock = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Ostronik = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Prekanik = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Repik = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sakol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Sturlik = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersik = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vibik = Bihać, naselje

Vnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wrosnicz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Toponimija na K-015 Caminecz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Cladusch ober = Velika Kladuša, naselje

Cladusch unter = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Deplicz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Glina fl. = Glina, rijeka

Iasserianicz = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Kamengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Kresno = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Krup = Bosanska Krupa, naselje

Krup fl. = Krušnica, tekućica, S Bosanska Krupa

Lapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Lesserianicz = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Mutnicz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Novigradecz = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Orbin = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orhock = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Osterocschicz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Persch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Podwest = Podzvizd, naselje, 5 km E Velika Kladuša

Prekauicz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Repicz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Samna fl. = Sana, rijeka

Sockol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Sturlicz = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersuz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vnacz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Vnaz fl. = Unac, rijeka

Vranogreicz = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Wihicz = Bihać, naselje

Wrosnicz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Zassin = Cazin, naselje

Toponimija na K-016 i K-017 Caminecz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Cladusch Ober = Velika Kladuša, naselje

Cladusch unter = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Deplicz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Glina fl. = Glina, rijeka

Glinicza = Glinica, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Iesserianicz = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Isochicz = Izačić, naselje, 10,5 km NW Bihać

Kamengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Kresno = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Kruk = Bosanska Krupa, naselje

Krup fl. = Krušnica, tekućica, S Bosanska Krupa

Lapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Orbin = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orhock = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Osteroczschnitz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Podwest = Podzvizd, naselje, 5 km E Velika Kladuša

Prekauicz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Repicz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sanna fl. = Sana, rijeka

Sockol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Sturlicz = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vna fl. = Una, rijeka

Vnacz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Vranogreicz = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Wihicz = Bihać, naselje

Wosowicz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Zassin = Cazin, naselje

51

K-014. A. Hirschvogel, Slavonija ili Vindijska Marka, Bosna, Hrvatska itd., Antwerpen, 1595.

52

Slika 19. Uži isječak sa K-014.

53

K-015. A. Hirschvogel, Karta šireg geografskog prostora od Jadrana do Drave i Drine, Antwerpen, 1570. Veći isječak s originala.

54

Slika 20. Uži isječak sa K-015.

55

K-016. A. Hirschvogel, Nova karta Slavonije, Hrvatske, Karnije, Istre, Bosne i okolnih područja, Antwerpen, 1570. Original je u boji.

56

Slika 21. Uži segment desnog dijela K-016.

57

Slika 22. Uži segment sa K-016. Ovdje se taj isječak daje kako bi se vizualno mogao

usporediti sa segmentom s karte K-017. Razlika je tek u koloriranju.

K-017. A. Hirschvogel, Nova karta Slavonije, Hrvatske, Karnije, Istre, Bosne i okolnih

područja, Antwerpen, 1570. Desna polovica originalne karte. Original je u boji.

58

GIOVANNI ANDREAS VAVASSORE

K-018. Tabula Hungari[a]e ad quat[t]uor let[t]era per Lazarum /

quondam Thomae Strigonien Cardin. Secretario / um virum

expertum gongesta, a Georgio Tanstet / ex Collimitio reuisa

auqtiore reddicta, (...) / opa Petri Apiani de Leyszigk / Matematici

Ingolstadiani invulgata, Anno 1553. / (...) Impressum Venetiis per

Io[an]nem Andream Valuasorium Cognomine Guadagninum. Venecija, 1553.

214

Giovanni Andreas Vavassore mletački je kartograf, štampar i izdavač 16. stoljeća.

U historiji kartografije poznat je kao prvi izdavač plovidbene karte Jadrana putem

štampe, čime će jadransku kartografiju usmjeriti u bitno novom smjeru. Naime, do

njega plovidbene su se karte stoljećima umnožavale precrtavanjem. On to prekida

uvođenjem štampe. Takva prekretnica bitno će pojeftiniti kartografski rad na tržiš-

tu, te od tog trenutka i u kartografiji plovidbenih karata, kao ranije u ptolemejskoj,

nastaje pravi preokret.215

Godine 1553. Vavassore izdaje dorađenu kartu Mađarske iz 1528. Lazarusa, ma-

đarskog kartografa,216

koji je pretežno djelovao u Beču kroz prvu polovicu istog

16. stoljeća.217

Nije jedino riječ o tome da se na Lazarusovoj karti iz 1528. upotre-

214

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: National Széchéenyi Library – Budapest (Mađar-

ska), Kartografska zbirka, bez signature. Osnovna literatura: STEGNA, L., 1982, faksimil na

kraju djela; MARKOVIĆ, M., 1998, str. 73. 215

Detaljno KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 70-72; IDEM, 1999b, str. 60-63. 216

O Lazarusu detaljno MARKOVIĆ, M., 1993, str. 87-97. Lazarusa treba razlikovati od Wolfgan-

ga Laziusa, drugog mađarskog kartografa, koji je živio nešto kasnije od Lazarusa. O W. Lazi-

usu GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 36-37; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 97-106. 217

Naslov u kartuši te karte donosi MARKOVIĆ, M., 1993, str. 87-90, bilješka 11. Dosta dobru

fotografiju iste karte ima MARKOVIĆ, M., 1998, str. 68. Jedini očuvani primjerak karte ima

National Széchéenyi Library – Budapest (Mađarska), Kartografska zbirka, bez signature.

bljava gotica, koju je Vavassore zamijenio latinicom, već i o činjenici da je izvor-

nik prerađen na takav način da se dobilo puno čitljiviji kartografski dokument.

Osim toga, Vavassore je djelomično predložak obogatio novim podacima, ponešto

ispravio, te tako dobio novu kartu, za koju se može legitimirati kao njezin autor.

Naravno, to je geopolitička karta širokog prostora. Obuhvatilo se područje od Ma-

đarske do Jadrana, tj. one oblasti koje su još i u to vrijeme ulazile u sastav Ugar-

ske. Unutar toga je i Unsko-sansko područje, i ovdje kao dio Hrvatske (Crova-

tiae), jer se Hrvatsku tada tretiralo kao kraljevinu unutar Ugarske. Granica takve

Hrvatske i Bosne (Bossinae Regnum) je rijeka Vrbas (Worbatz flu.).

Da je to i dalje vrlo iskrivljena geografska vizija možda ponovno najbolje pokazu-

je vodotok rijeke Une (Huna flu.). Ona se ulijeva u Savu (Saus fl.), a istočno od

Une su Vrbas (Worbatz flu.) i Bosna (Botzna flu.). Tu su i dvije glavne desne pri-

toke Une: Sana (Sana flu.) i Unac (bez istaknutog imena). Ali, Una nema izvor ju-

žno od Rmnja, već se svojim tokom produžava u ličku ponornicu Liku (Litzka

flu.). Izvor takvoj rijeci bit će s kontinentalne strane planinskog masiva Velebita, u

relativnoj blizini ličkih mjesta Otočac (Ostrotz) i Kosinj (Kosin), odnosno s druge

strane obalnog poteza Sv. Juraj (S. Georg) – Jablanac (Iablonitz), oboje južno od

Senja (Segnia) ili sjeverno od Karlobaga (Serissa). To znači da Lazarus – Vava-

ssoreova karta K-018 u shvaćanju vodotoka Une nije previše napredovala u odno-

su na Rosellijevu K-001, premda ta dva kartografska rada dijeli gotovo stotinu go-

dina. To pokazuje da se mikrogeografske realije Unsko-sanskog područja sve bo-

lje poznaju, ali geografima i kartografima sad već kronično nedostaju spoznaje o

globalnim vezama između pojedinih mikroregija. Tu se domišljanjem baš ništa ni-

je moglo učiniti. Bili su potrebni novi terenski radovi, a aktualna ofanzivna kreta-

nja osmanskih vojnih snaga to su gotovo u začetku eliminirala. No, vremenom će

se ipak prikupiti nešto nove geografske građe, ali će to prikupljanje trajati desetlje-

ćima i stoljećima. Međutim, to je historijska realnost ovoga područja, pa je logič-

no da se može "očitati" i na aktualnom kartografskom materijalu.218

Toponimija na K-018 Butzin = Bužim, naselje

Camengretz = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Czokake = Čovka, naselje, 3,5 km NNE Kulen Vakuf

Huna flu. = Una, rijeka

Isatzitz = Izačić, naselje, 10,5 km NW Bihać

Klutzij = Ključ, naselje

Krupa = Bosanska Krupa, naselje

Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Obrouitza = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ostotza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Ostrotzatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Pzdiretzd = Podzvizd, naselje, 5 km E Velika Kladuša

Ripatz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sana flu. = Sana, rijeka

Tersatz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vranoratz = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

218

Podaci koji tretiraju Unsko-sanskom području okolne oblasti i ovdje su brojni. Evo nekih – dr-

žave: Bossinae Regnum = Bosna, kraljevstvo; Crovatiae = Hrvatska; Servia = Srbija. Rijeke:

Botzna flu. = Bosna; Plena fl. = Pliva; Saus fl. = Sava; Worbatz flu. = Vrbas. Gradovi: Banialu-

ca = Banja Luka; Botzatz = Bočac, 25 km S Banja Luka; Iahtza = Jajce; Iesero = Jezero, 8 km

W Jajce; Vientz = Vinac, 8 km Jajce.

59

K-018. G. A. Vavassore, Karta Ugarske, Venecija, 1553. Donji desni dio originala.

60

GIROLAMO RUSCELLI

K-019. TAVOLA NVOVA DI SCHIAVONIA Venecija, 1561.

219

Priređivanje Ptolemejeve "Geografije" nipošto nije stalo s ranijim geografima. No-

vi prijevod na talijanski s brojnim napomenama i obimnim dodatkom priređuje fi-

lolog Girolamo Ruscelli. Djelo štampa u Veneciji 1561. god.220

Na naslovnoj strani tog prijevoda piše da bi djelo trebalo sadržavati 26 starih, pto-

lemejskih, i 36 modernih karata. Međutim, ono stvarno ima 27 ptolemejskih i 37

novih karata. Taj kartografski materijal je priređen na osnovi Gastaldijevog tali-

janskog izdanja Ptolemejeve "Geografije" iz 1548. god. Pritom su karte uvećane

te, kako je Ruscelli bio filolog, temeljito revidirane s filološkog stajališta. No, išlo

se i dalje s obzirom na rezultate postignute Velikim geografskim otkrićima, pa su

kao moderne uvedene brojne nove karte koje su predočavale Novi svijet.

Naša K-019, kojoj na poleđini piše "Della Schiavonia / Quinta nuova tavola / di

Europa",221

također je preuzeta od Gastaldija. Već i letimičnom usporedbom sa

kartom K-011, vidljiva je njihova izuzetna sličnost. U tom je smislu jedina korek-

tna ocjena K-019 da je to pažljivo i nanovo izrađena K-011. Pritom veliki broj po-

grešaka prisutnih na K-011 uopće nije otklonjen. Ipak, ovdje na K-019, potpuno je

jasno što se u učenim ptolemejskim krugovima tadašnje Italije podrazumijevalo o

protezanju za njih modernih Hrvatske (Croatia), Dalmacije (Dalmatia), Bosne

(Bossina), Srbije (Servia), Ugarske (Ungheria) ili recimo Albanije (Albania).222

Unsko-sansko područje, slično K-011, i dalje je predstavljeno jedino gradom Klju-

čem (Cluz). Una uopće nije kartografirana, a i cijeli vodotok Save (Saua f.) je vrlo

problematičan. Planine su, u duhu tadašnje kartografske prakse, predstavljene kao

sistem krtičnjaka.

Toponimija na K-019 Cluz = Ključ, naselje

219

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Collezione del dott. I. Stener di Muggia – Trst (Italija), bez sig-

nature. Osnovna literatura: LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 339, Fig. 26; PANDŽIĆ, A., 1988,

str. 35-36, broj 14; IDEM, 1992, str. 39, broj 10. 220

Prema NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 26, broj 30, originalni je naslov djela: "La geogra-

fia di Claudio Tolomeo Alessandrino. Nuovamente tradotta da Greco in Italiano da Girolamo

Ruscelli (...)", In Venetia, Appresso Vincenzo Valgrisi, MDLXI. 221

NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 26, broj 30; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 35, broj 14. 222

Toponimija okoline Unsko-sanskog područja i na ovoj je karti relativno brojna. Države i pro-

vincije: Albania = Albanija; Bossina = Bosna; Corvatia = Krbava; Croatia = Hrvatska; Dalma-

tia = Dalmacija, područje Krka – Bojana; Istria = Istra, poluotok i regija; Liburnia = Liburnija,

područje Raša – Krka; Ungheria = Ugarska; Servia = Srbija. Rijeke: Arsa f. = Raša; Draua f. =

Drava; Drina f. = Drina; Drino f. = Drim; Narenta f. = Neretva; Pausino f. = Zrmanja; Saua fl.

= Sava; Scardona f. = Krka. Naselja: Almisa = Omiš; Broazzo = Obrovac; Capo d'Istria = Ko-

per; Gabella = Gabela na Neretvi; Macar = Makarska; Modrusa = Modruš, 45 km SSW Karlo-

vac; Otozaco = Otočac u Lici, 30 km SE Senj; Parenzo = Poreč; Prosore = Prozor u Lici, 32 km

SE Senj; Ragugia = Dubrovnik; Scardona = Skradin kod Šibenika; Segna = Senj; Spalato = Sp-

lit; Traù = Trogir.

61

K-019. G. Ruscelli, Nova karta Sklavonije, Venecija, 1561.

62

GIUSEPPE MOLETTI

I.

GEOGRAPHIA / CL[AUDII] PTOLEMAEI / ALEXANDRINI / Olim Bilibaldo

Pirckheimherio translata, at nunc multis co- / dicibus graecis collata,

pluribusque in locis ad pri- / stinam ueritatem redacta / a IOSEPHO

MOLETIO MATHEMATICO. / (...) / VENETIIS, / APVD VINCENTVM

VALGRISIVM. / MDLXII. Venecija, 1562.

223

K-020. EVROPAE TABVLA V.

K-021. TAVOLA NVOVA DI SCHIAVONIA.

II.

K-022. EVROPAE TABVLA V. Venecija, 1562.

224

Što su značila česta izdanja Ptolemejeve "Geografije" tokom 16. stoljeća, dobro se

može uočiti kod izdanja tog djela koje potpisuje kao svoj autorski rad Giuseppe

Moletti. Usporedimo li ovo s prethodnim Ruscellijevim izdanjem, unutar kategori-

ja današnjeg autorskog prava, morat će se kazati da je to obični plagijat. No, unu-

tar istih tih prava 16. stoljeća to nije tako. Naime, Moletti je tek ponešto dotjerao

Ruscellijev tekst, a karte u potpunosti preuzeo. Čak štoviše, za štampu kartograf-

skog dijela upotrijebljene su iste štamparske ploče.225

To je, prema onodobnim

pravilima, bilo sasvim korektno. Konačno, posao oko Ptolemeja tada je bio veliki

business, pa su i male izmjene bile dovoljne da se steknu autorska prava. Što to

znači najbolje govori činjenica da su ovo i naredna izdanja talijanskog prijevoda

"Geografije" u Molettijevoj redakciji najčešća po bibliotekama BiH, Hrvatske i

Slovenije. Na kraju, i Ruscelli se poslužio Gastaldijevim izdanjem Ptolemeja, oso-

bito kad je riječ o kartama, pa Moletti i nije učinio nešto što u manjoj ili većoj

mjeri već nije rađeno prije njega.

Istovremeno, izdanje je i vrlo zgodno da se ilustrira što to znači Ptolemejeva "Peta

karta Evrope" (K-020) u odnosu na njezinu modernu inačicu, "Nova karta Sklavo-

nije" (K-021). Ovdje, na Ruscelli – Molettijevim kartama, to je doslovno prikaz

gotovo istog geografskog prostora: prvi put (K-020) u antici, odnosno polovicom

16. stoljeća (K-021). To je ono što je u to doba tržište tražilo, i to su prvi pravi po-

223

Bakrorez, uvez, crno-bijelo. Original: Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvatska),

Kartografska zbirka, sign. A-I-S16

-2; Državni arhiv – Zadar (Hrvatska), Knjižnica, sign. 6.696 -

IV. B 63; Znanstvena knjižnica – Dubrovnik (Hrvatska), Kartografska zbirka, sign. 1227. Os-

novna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 81-88, karte K-46 do K-51; PANDŽIĆ, A., 1988,

str. 36, broj 16. 224

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski hidrografski institut – Split (Hrvatska), Kartografska

zbirka, bez signature. Dosad nije publicirano. 225

Izdanje notira NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 26, broj 31. Napominje da su karte u tom

Molettijevu djelu tiskane istim matricama kao u G. Ruscellijevu izdanju iz 1561. godine: "He

maps in this edition are the same in number, and are all printed from the same plates, as those

in the edition of 1561." Izdanje iz 1561. detaljnije obrazlaže NORDENSKIÖLD, A. E., 1889,

str. 26, broj 30.

četci pomoćnih historijskih nauka koje izučavaju i današnji studenti historije: his-

torije kartografije i historijske geografije. Konkretnije, moderna je karta ovdje ne

samo ona koja treba prikazati savremeno geografsko stanje nego, usporedbom s

ptolemejskim predloškom, gdje se što na istom tom prostoru nalazilo tokom sta-

rog vijeka. Zbog tog su razloga kod Molettija, ali i brojnih kasnih drugih priređi-

vača "Geografije", iza ptolemejskih odmah stavljane njihove moderne inačice.226

Slika 23. Klaudije Ptolemej, antički kartograf na renesansnom drvorezu

Kad je u pitanju Unsko-sansko područje, za modernu K-021, više od kazanog uz

analizu K-011 i K-019, ne treba dodati.227

No, za K-020, treba predočiti temelje,

premda ovo područje, poput njezine moderne inačice, ni tu nije detaljnije prikaza-

no. Razlog tome je u činjenici da "Geografija" Klaudija Ptolemeja, pa onda i nje-

zine redakcije iz 16. stoljeća, slijede antičke spoznaje. Njihov je temelj u činjenici

da se u starom vijeku kopneno zaleđe vrlo slabo poznavalo, a i one informacije

226

Naša K-020 štampana je u ovom Molettijevom izdanju na str. 230-231, a K-021 na str. 232-

233. 227

Ostala toponimija oblasti susjednih Unsko-sanskom području na K-021 identična je analognoj

na karti K-019. Donesena je u bilješki 222 ovog djela.

63

koje su o njemu postojale najčešće su bile vrlo sumnjive kvalitete. Sasvim je dru-

go s obalom mora, pa onda i istočnojadranskom, koja je bila u žiži interesa grčkog

i rimskog svijeta neprekidno još od logografa Hekateja iz 6. stoljeća prije nove

ere.228

Dobar primjer tome su nazivi Jadranskog mora. Na ptolemejskoj "Petoj karti Ev-

rope" (K-020) Jadran se u Ruscelli - Molettijevoj redakciji naziva MARE SVPE-

RVM, SIVE HADRIATICVM, tj. "Gornje ili Jadransko more". Na njezinoj moder-

noj inačici (K-021) čitamo: IL GOLFO, OL[IM] MARE DI VINEGIA; PRIMA

DETO, IL SENO, OL[IM] MARE ADRIATICO, O[LIM] SVPERO, tj. "Zaljev ili

Mletačko more, a također Jadransko ili Gornje more", što je razumljiva razlika.

Naime, Ruscelli i Moletti, odgojeni u duhu klasične kulture, to more oba puta vide

Jadranskim i Gornjim.229

228

Detaljno o svim tim pitanjima kod KOZLIČIĆ, M., 1990a, passim; IDEM, 1990b, passim. Za

unutrašnjost, prvenstveno bosanskohercegovačkih i hrvatskih prostora, vidjeti BOJANOVSKI,

I., 1974b; IDEM, 1982, str. 89-120; IDEM, 1984, str. 145-265; IDEM, 1988, passim. 229

Jadran se naziva Gornjim morem u odnosu na Apeninski poluotok. To je antički naziv nastao u

rimsko doba kad su Apenini iz rimskog kuta gledanja bili centar svijeta. U tom smislu, Tiren-

sko more, južnije od tog poluotoka, nazivalo se Donjim morem. O tim pitanjima detaljno KOZ-

LIČIĆ, M., 1995a, passim. No to gornje i donje dolazi i s obzirom na smjer morskih struja u

Mediteranu. One u Sredozemlje ulaze kroz Gibraltar, pa se dalje kreću uz sjever Afrike. Zatim

oplakuju obale istočnog Mediterana (Izrael, Turska), te kroz Bospor i Dardanele produžavaju u

Crno more. Iz njega se vraćaju uz obale Rumunjske i Bugarske. Nakon Bospora dospijevaju do

istočnih obala Grčke. U produžetku oplakuju Peloponez i zapadnu grčku obalu u Jonskom mo-

ru. Kroz Otrant ulaze u Jadran: prvo se kreću uz istočnu, da bi iz tog mora kroz Otrantska vrata

izašle oplakujući njegovu zapadnu obalu. Nastavljaju prvo uz jonske, a zatim i tirenske obale

Italije. Produžuju do sredozemne obale Francuske, pa uz istočne i južne obale Španjolske dos-

No, vratimo se Unsko-sanskom području. Za njega je u antici karakteristično da

predstavlja najistočnije područje dokle su se protezali Japodi (na K-020: Iapydes).

O vrlo slabom antičkom poznavanju unutrašnjosti zorno svjedoči kartografski pri-

kaz geografskog pojasa koje se na ovoj ptolemejskoj karti pridaje toj etniji. Prema

kartografiranom, proizlazi da su oni živjeli jedino s primorske strane planinskog

vijenca Velike i Male Kapele (mons Albanus), odnosno otprilike od ušća rijeke

Raše na istočnoj obali Istre do riječke primorčice Rječine (Oneus fl.). Dalje bi,

prema Zrmanji (Tedanus fl.), a odmah iza Senja (Senia), bili Mezeji (Mazeai)?

Današnje stanje nauke, na temelju već i više od stoljeća dugih kritičkih istraživa-

nja historijskih, geografskih i arheoloških izvora, taj problem rješava bitno drukči-

je. Japodi žive na obali Podvelebitskog kanala od Rijeke do ušća Zrmanje.230

Za-

tim se na sjever njihovo područje pruža s istočne strane istarske planine Učke, pre-

puštajući područje zapadno od te planine do mora (zapadna Istra) Histrima. Na

sjever idu do slovenskog Krasa, te je poznato da su vrlo često ratovali za područja

Akvileje i Trsta, gdje se stoljećima slijevala kopnena, a otpočinjala pomorska tr-

govina jantarom. Zatim su se pružali na istok, mjestimično prelazeći vodotok Ku-

pe, tj. u južne dijelove današnje Slovenije. Zauzimali su izgleda skoro cijeli Gor-

ski kotar, a južnije Liku. Najistočnijim krilom spustili su se u plodno Bihaćko po-

lje.231

Najvažnije je istaknuti da na K-020 Unsko-sansko područje nije ništa lošije pri-

kazano od drugih dijelova današnje BiH ili pak Hrvatske. Jer, informacije ni o nji-

hovoj unutrašnjosti nisu bile ništa bolje.

Konačno, tu je i karta K-022. Od svoje inačice K-021 različita je jedino u kolorira-

nju. Naime, iskoristilo se istu štamparsku ploču. Na otisnutom crno-bijelom sadr-

žaju kasnije je samo nanesena boja. Ovdje je realizacija koloriranja K-022 zanim-

ljiva utoliko što su to i dalje bolje iz "tube", ali razina koloriranja kao da polako

poprima toliko potrebnu decentnost. To će ostvariti tek Ortelius, a K-022 jedna je

od prvih koje će inicirati "raspravu" o ulozi boje na geografskoj karti. Njoj, naime,

nije samo cilj povisiti dopadljivost kartografskog rada, već i razinu njegove čitlji-

vosti. Stoga je nivo koloriranja trebalo svesti na razumnu mjeru. Kako se kazalo,

K-022 prvi je istinski relativno uspjeli pokušaj u tom smjeru.

Toponimija na K-020 Iapydes = Japodi, etnija

Toponimija na K-021 Cluz = Ključ, naselje

Toponimija na K-022 Iapydes = Japodi, etnija

pijevaju do Gibraltara, nakon kojeg dalje oplakuju atlantske obale Evrope. Prema tome, morska

se struja kreće iz Jadrana u Jonsko, a odatle u Tirensko more, pa je i zbog toga Jadran Gornje a

Tirensko more Gornje. O tome vidjeti i bilješku 54 u ovoj knjizi. 230

Detaljno KOZLIČIĆ, M., 1982, str. 15-32; IDEM, 1983, str. 109-118. 231

O tim pitanjima još uvijek imaju vrijednost radovi PATSCH, K., 1896, str. 113-139; IDEM,

1898, str. 335-364. Od nove literature treba usporediti sve članke i studije B. Raunig navedene

na kraju ovog djela u popisu literature te: BOJANOVSKI, I., 1988, passim; KOZLIČIĆ, M.,

1982, str. 15-32; MARIĆ, Z., 1964, str. 177-213; IDEM, 1968, str. 5-79; SUIĆ, M., 1967, str.

33-53. O Mezejima dosta je dobra studija RADIVOJAC, M., 1983, str. 111-133.

64

K-020. G. Moletti, Ptolemejska V. karta Evrope, Venecija, 1562.

65

K-021. G. Moletti, Nova karta Sklavonije, Venecija, 1562.

66

K-022. G. Moletti, Ptolemejska V. karta Evrope, Venecija, 1562. Original je u boji.

67

GIOVANNI FRANCESCO CAMOCIO

K-023. NOVO, DISSEGNO DEL- / LA DALMATIA, ET CRO- /

VATIA, M.D.LXVI. / In Venetia apresso Gio[v]an[ni] Francesco

Camo- / tio al Segno della Piramide. Venecija, 1563. i 1566.

232

Giovanni Francesco Camocio prvenstveno je u historiji kartografije poznat po

svojem izolaru iz 1571. god. kojim se trasiralo unosni pomorsko-trgovački put

Venecija – Carigrad.233

No, radio je i tzv. klasične karte. Jedna od njih je K-

023.234

Pritom je učinio gotovo isto što su već uradili Ruscelli i Moletti. Za izradu

K-023 iskoristio je Gastaldijeve K-012 i K-013. Čak štoviše, Camocijeva K-023

doslovni je fragment tih Gastaldijevih karata. Naravno da pritom to, u današnjim

kategorijama, nije originalan rad, i da bi se podrazumijevalo istaknuti čime se au-

tor poslužio, ali se to u ono doba rijetko činilo.

Za geografsko upoznavanje Unsko-sanskog područja takav postupak i nije bio loš.

On je značio učvršćenje geografskih spoznaja o ovim stranama u Veneciji, kao

jednoj od kolijevki prvo svjetske pomorske kartografije, a zatim i općenito karto-

grafije. To je značilo da se u budućnosti moglo očekivati dopunjenje mletačkih

spoznaja informacijama s kojima je raspolagao Beč, općenito Austrija, pa Njema-

čka, Amsterdam, Antwerpen, itd. Toponimija koju donosi ova karta o svemu tome

ponajbolje govori.235

No, već sa K-023 ostvareni su solidni rezultati. Iz priloženog

popisa toponima Unsko-sanskog područja vidljivo je da te vrste podataka nema

previše. Ipak, to nije rezultat slabog poznavanja ove regije već kartografske gene-

ralizacije. Drugim riječima, kartografiranja, prema mišljenju tadašnjih geografa,

najvažnijih geografskih podataka.

Mreža vodotokova rijeka koje teku kroz današnje države Hrvatsku te Bosnu i Her-

cegovinu ima pregršt nedostataka. Recimo, tok rijeke Save položen je u smjeru

232

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Biblioteca Apostolica Vaticana – Rim (Italija), Kartografska

zbirka, bez signature; Biblioteca Nazionale Marciana – Venecija (Italija), Kartografska zbirka,

fotografska reprodukcija. Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 52, Tav.

XXIV; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 340, Fig. 27; IDEM, 1996, str. 40, slika 22; PANDŽIĆ,

A., 1992, str. 49, broj 16. 233

To je: Isole famose, porti, fortezze, e terre maritimme sottoposte alla Ser[enissi]ma Sig[no]ria

di Venetia, ad altri Principi Christiani, et al Sig[n]or Turco, novame[n]te poste in luce. In Ve-

netia alla libraria del segno di S[an] Marco. Izolar je izdan u Veneciji 1571. Primjerke imaju

biblioteke Arheološkog muzeja u Splitu i Državnog arhiva u Zadru. O tom djelu vidjeti KOZ-

LIČIĆ, M., 1995a. 234

LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 340, Fig. 27; IDEM, 1996, str. 40, slika 22. 235

Toponimija okolnih oblasti nije previše različita od ranijih karata. Države i oblasti abecednim

redom: Crovatia = Hrvatska; Iapra = Japra, donji tok rijeke Vrbas; Licha = Lika; Morlacha =

Morlakija, obalno područje Podvelebitskog kanala; Parte de Bossina = Bosna; Parte de Ungaria

= Mađarska; Sclavonia = Slavonija. Rijeke: Draua f. = Drava; Saua f. = Sava; Onuize f. = Vr-

bas; Verina f. = Vrbas, stvarno Ukrina; Zelina f. = Cetina. Naselja: Blagay = Blagaj-Japra, 6

km E Bosanski Novi; Costaniza = Kostajnica; Gradischa = Bosanska Gradiška; Gradischanoua

= Nova Gradiška (Hrvatska); Isero = Jezero, 8 km W Jajce; Iayza i Iaiza = Jajce; Obrouazo =

Obrovac; Segna = Senj; Serb = Srb; Socho = Soko, 15 km SSW Mrkonjić Grad; Vina = Vinac,

8 km S Jajce; Zara = Zadar.

NW-SE, premda se on u naravi više približava pravcu W-E. Sana i Unac, glavne

pritoke Une, uopće nisu predočene.

Unatoč svemu kazanom, imajući u vidu da je ovo ipak generalna karta, općenito

se može konstatirati da je vodotok Une prilično dobro predstavljen. Naravno, pro-

blemi su i dalje s početnim dijelom vodotoka te rijeke. Donji je tok svakako pre-

kratak. Ipak, u blizini izvora Une je vrelo Krke; tu je i Zvonigrad (Sonigrad) kod

Knina, tj. ključni elementi koji su vjerni realnosti. To znači, osim dužine vodotoka

Une od njezina izvora do Bihaćke doline, da se "magla" nekadašnjih neznanja o

ovoj prevažnoj rijeci konačno, od karte do karte, počela "raščišćavati" ustupajući

mjesto realnijim spoznajama. Premda ta vizija u nizu drugih detalja, kako se zorno

vidi na K-023, i dalje nije vjerna realnosti, pitanje stvarnih geografskih realija un-

skog toka konačno je došlo u stalnu žižu pažnje. Geografi i kartografi koji će ka-

snije djelovati, tom će važnom mozaiku postupno dodavati i nove informacije. Vr-

lo je važno da je Camocio nastavio Gastaldijevim putom. U tom segmentu i jest

najveća vrijednost K-023.

Toponimija na K-023 Armagno = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Bicachi = Bihać, naselje

Cluz = Ključ, naselje

Ripaze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Soclouen = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Vno f. = Una, rijeka

68

K-023. G. F. Camocio, Nova karta Dalmacije i Hrvatske, Venecija, 1566.

69

Slika 24. Uži isječak sa K-023.

70

FERRANDO BERTELLI

K-024. NOVA DISCRITTIONE / DEL[L]A DALMATIA, ET /

CROVATIA, M.D.LXV. / Fer[r]ando Bertelli ex[u]c[it] in Venetia. Venecija, 1565.

236

K-025. NOVA DISCRITTIONE / DEL[L]A DALMATIA, ET /

CROVATIA, 1616. / in Venetia apresso Fran[ces]co Valegio. Venecija, prvo izdanje 1565. god., K-025 je drugo izdanje iz 1616.

237

Između dva izdanja Camocijeve karte K-023, 1563. i 1566. god., budući da je to

tržište tražilo, istu tu kartu umanjenu niti 10 %, pod svojim imenom priredit će i

štampati mletački kartograf Ferrando Bertelli.238

Kako o njoj piše Luciano Lago,

svjetski poznat stručnjak za historiju kartografije, to je tek loše štampana kopija

Camocijeve prerade, u smislu fragmenta, Gastaldijevih karata K-012 i K-013.239

Što donosi K-024? Kao i neke od prethodnih, te onih što će slijediti, prikazuje sre-

dnje i zapadno bosanskohercegovačko, okolna hrvatska područja (Slavonija, Ba-

novina, Kordun, Lika, Gorski kotar, Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija), cijelu

Sloveniju, te jug Mađarske i jugoistok Austrije. Dakle, šire oblasti gdje su se u to

doba vodile presudne bitke s nadirućim osmanskim snagama.

Pritom jedna od najvećih pogrešaka, uočljiva kod uzora (K-012, K-013, K-023), a

zadržana i ovdje, izrazito je loše kartografiran vodotok rijeke Vrbas. Čak štoviše,

Vrbas je prikazan dva puta: jednom pod imenom Onuize f., a drugi put kao Verina

f. Da to jest tako prvenstveno se vidi po kartografiranju donjeg toka Vrbasa, tamo

gdje se u njega ulijeva Pliva. Kod "prvog" Vrbasa, onog odmah istočno od Une,

dat je Vinac (Vina), Soko na Pivi (Socho) i Jezero (Isero), te samo Jajce (Iaiza).

Zatim je predočen vodotok Vrbaške. Nešto istočnije, slijedi "drugi" Vrbas s ime-

nom Verina f. U njegovom je donjem toku Jajce (Iayza), a istočno od tog Vrbasa

bilo bi bosansko područje (Parte de Bossina). U takvom kontekstu razumljiv je i

tok rijeke Save (Saua f.) koji je također previše iskrivljen, pa smjerom vodotoka

prati protezanje obalne crte Podvelebitskog kanala.240

236

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Biblioteca Civica – Treviso (Italija), sign. 7657. Osnovna lite-

ratura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 53, Tav. XXV; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 342,

Fig. 29; IDEM, 1996, str. 41, slika 23; PANDŽIĆ, A., 1992, str. 47, broj 15. 237

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Biblioteca Civica – Treviso (Italija), sign. 7657. Osnovna lite-

ratura: LAGO, L. – ROSSIT. C., 1990, str. 34, broj 49; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 346,

Fig. 33; IDEM, 1996, str. 78-79, slika 28. 238

GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 38-39. Ime Bertelliju nije Fernando već doslovno Ferrando. Tako

donose i LAGO, L. – ROSSIT. C., 1990, str. 34 (broj 49) i 41 (broj 59). 239

LAGO, L., 1996, str. 41. 240

Toponimija okolnih oblasti nije previše različita od ranijih karata. Države i oblasti abecednim

redom: Crovatia = Hrvatska; Iapra = Japra, donji tok rijeke Vrbas; Licha = Lika; Morlacha =

Morlakija, obalno područje Podvelebitskog kanala; Parte de Bossina = Bosna; Parte de Ungaria

= Mađarska; Sclavonia = Slavonija. Rijeke: Draua f. = Drava; Saua f. = Sava; Onuize f. = Vr-

bas; Verina f. = Vrbas, stvarno Ukrina; Zelina f. = Cetina. Naselja: Blagay = Blagaj-Japra, 6

km E Bosanski Novi; Gradischa = Bosanska Gradiška; Gradischanoua = Nova Gradiška (Hr-

vatska); Isero = Jezero, 8 km W Jajce; Iayza i Iaiza = Jajce; Segna = Senj; Socho = Soko, 15

km SSW Mrkonjić Grad; Vania = Banja Luka; Vina = Vinac, 8 km S Jajce; Zara = Zadar.

Spomenuta zapadna granica Bosne na Vrbasu uočljiva na K-024, koja je već toli-

ko puta spomenuta, historijska je realnost nastala nakon pada srednjovjekovne

Kraljevine Bosne pod osmansku vlast 1463. godine.

Slika 25. Između 12. i 14. stoljeća srednjovjekovna država Bosna nezaustavljivo se širila na sve

četiri strane svijeta. Najveći obim dobiva u vrijeme kralja Tvrtka I. Premda se u to vrijeme jako

primakla jugoistočnim granicama Bihaćkog polja, Bihać i sva područja sjeverno i sjeverozapadno

od njega neće ući u njezin sastav. Takvu sliku dosta zorno predočava Mladen Klemenčić od kojeg

je ova historijska karta preuzeta (KLEMENČIĆ, M., 1996b).

Želeći spriječiti daljnji napredak prema zapadu osmanskih vojnih snaga, ugarsko-

hrvatski kralj Matija Korvin oslobađa Jajce i god. 1463.-1464. osniva dvije bano-

vine na području današnje BiH: Jajačku (Bosansku) i Srebreničku. Njima 1476.

dodaje i Šabačku. Te banovine, prema Vjekoslavu Klaiću, nisu integrirane u Hr-

vatsko Kraljevstvo, već je "veći dio Hrvatskog Kraljevstva bio na istoku i jugu

opasan zasebnim banovinama". Odnosno, "Jajačka ili Bosanska banovina obuhva-

ćala je poglavito područje rijeke Vrbasa; Srebrenička nekada(š)nju bosansku ob-

last Usoru, a Šabačka bivšu banovinu Mačvu. Do Šabačke prostirala se je banovi-

na Beogradska, a ovoj na istoku banovina Severinska. Tim banovinama, koje su

bile na vojnički uređene, mislio je kralj Matijaš odoljeti najezdi turskoj, te obraniti

južne međe svoje države".241

Kako se Hrvatska i u to vrijeme nalazila u sastavu

Ugarske, iz praktičnih razloga državne uprave ali i dnevne operativnosti u sukobi-

ma s Osmanlijama, "više (je) puta jedan ban upravljao i hrvatskim zemljama i re-

čenom banovinom", tj. Jajačkom banovinom.242

Ipak, kako svjedoči obilni karto-

grafski materijal koji je analiziran na prethodnim stranicama, a podjednako i onaj

241

KLAIĆ, V., 1980, svezak 5, str. 11. 242

KLAIĆ, V., 1980, svezak 5, str. 11; SRKULJ, S., 1937, str. 46, karta broj 12.

71

koji će tek biti prikazan, stvaranje Jajačke banovine, de facto je značilo proširenje

Hrvatske na istok. To će, bez obzira što ni u trenutku stvaranja te banovine nisu

bili oslobođeni svi krajevi zapadno od rijeke Vrbasa (npr. Ključ i Kamengrad koji

će i dalje ostati pod osmanskom vlašću), na onodobnim geografskim kartama biti

"sankcionirano" stavljanjem istočne granice Kraljevine Hrvatske na Vrbas.243

Slika 26. Propašću srednjovjekovne bosanske države veći dio njezinog područja uključuje se u Os-

mansko Carstvo. Sjeverni dijelovi, kao što su Jajačka i Srebrenička banovina, privremeno dolaze

pod ugarsku vlast. No, to su tek kratkotrajne mjere kojima se pokušava onemogućiti širenje os-

manske vlasti na sjever i zapad. Šišićeva historijska karta, koja predočava takvu situaciju na

razmeđi 15. i 16. stoljeća, o tome rječito govori (ŠIŠIĆ, F., 1975).

Međutim, historijski je najzanimljivije da se Jajačka banovina, od svojeg stvaranja

1464. god., teritorijalno polako sve više smanjivala. Osim osmanske vlasti u Klju-

ču i Kamengradu, ubrzo će doći na red i brojni drugi gradovi: Blagaj na Sani

(1512.), Unac i Rmanj (1522.). Bitka kod Mohača 1526. god., dolazak Jajca 1527.

pod osmansku vlast, a osobito osmanska osvajanja u razdoblju 1526.-1537., zapa-

dnu granicu Osmanskog Carstva pomaknut će još više na zapad. Time će Jajačke

banovine, koja je trajala tek nešto preko pola stoljeća, zauvijek nestati. Naime,

granica će se primaknuti Uni, pa čak prijeći i Savu niže od Gradiške. U narednom

vremenu past će Dubica (1538.) i Kostajnica (1556.). Stoga će se zapadna granica

Osmanskog Carstva, izuzev srednjeg toka Une, skoro cijelom dužinom prebaciti

na lijevu obalu Une i lijevu obalu Save.

Što rade kartografi tog vremena, ali i razdoblja koje slijedi? Oni najčešće ne uva-

žavaju nove geopolitičke realnosti na terenu, već i dalje protežu granice Hrvatske

ne samo na ono područje gdje je ona doista bila stoljećima, npr. dolina Une, već i

243

PANDŽIĆ, A., 1992, str. 71; SRKULJ, S., 1937, str. 46, karta broj 12.

na područje Jajačke banovine. Iz tog će nukleusa kasnije, za pojas od Velike Kla-

duše na zapadu do toka rijeke Vrbas na istoku, nastati naziv Turska Hrvatska. Ci-

jelo je to područje nakon 1592. pod osmanskom vlašću. Sami naziv Turska Hrvat-

ska tek sugerira da je ono ranije bilo u sastavu Hrvatske, a da je dalje integralni

dio Osmanskog Carstva.

Slika 27. U nastavku 16. i početkom 17. stoljeća osmanska se vlast nastavlja širiti na zapad i sjever

nekadašnje srednjovjekovne Bosne, pa ubrzo prelazi njezine nekadašnje granice. Formira se Bo-

sansko krajište, a zatim i Bosanski pašaluk. Unsko-sansko područje u cjelini ulazi u sastav Bosan-

skog pašaluka kao najzapadnije provincije prostranog Osmanskog Carstva. U narednom 18. stolje-

ću doći će do korekcija granica, ali ne i cjeline onog što se danas podrazumijeva pod Unsko-san-

skim područjem. Istodobno, pojavljuje se za to područje geografski pojam "Turska Hrvatska". Što

se pod time podrazumijevalo vidljivo je na ovoj Šišićevoj historijskoj karti (ŠIŠIĆ, F., 1975).

Dosadašnja historiografija nije uočavala da je to rezultat konfrontacije tadašnje kr-

šćanske Evrope i osmanske civilizacije tretirane prvenstveno kroz islamsku, reli-

gijsku crtu. U tom smislu karakteristična je i vrlo važna sintagma da je Hrvatska

"antemurale christianitatis" ili "predziđe kršćanstva".244

Karakteristični su i tadaš-

nji zvučni naslovi pojedinih evropskih vladara, premda je cijela historijska istina

da se osmanskim osvajanjima stvarno, gotovo do kraja 17. stoljeća, nisu ni poku-

šali energičnije oduprijeti. Evo nekih od njih: Henrik VIII. od pape Leona X. do-

bio je naslov "branitelj vjere"; njemački se vladar kao rimski car smatrao za "vr-

hovnog zaštitnika kršćanstva"; francuski je kralj nosio titulu "najkršćanskije veli-

čanstvo"; španjolski je kralj bio "katolički"; poljski se kralj imenovao "apostol-

skim".245

Vedran Gligo svojedobno je priredio cijelu knjigu "Govori protiv Turaka" u kojoj

je sabrao najvažnije takve pisane govore hrvatskih humanista. U zaključku, ističe 244

GLIGO, V., 1983, str. 36. 245

GLIGO, V., 1983, str. 39.

72

kako je zajedničko "skoro u svim govorima da se živim slikama crtaju zlodjela

turska, dakako uvijek s nekim novim detaljem. Turci se u principu smatraju nevje-

rnicima i krivovjercima, bezbožnim i bijesnim neprijateljima pa se često uspore-

đuju s okrutnim životinjama. Oni su moćni, ali ne toliko da ih združene snage kr-

šćana ne bi mogle svladati. Zbog toga se (...) apelira na slogu i jedinstvo kršćan-

skih vladara, zato se govornici za pomoć obraćaju i papi i evropskim vladarima jer

je zemlja već uništena i teško se može održati. Mole i vjeruju da će papa proglasiti

sveti rat protiv nevjernika".246

Slika 28. Niklas Stöhr, "Porodica zarobljena od Osmanlija", drvorez iz 1530. god.

Naravno da historijski uopće nisu sporna osmanska osvajanja također vođena u

ime vjere. Nije sporno ni to da su borbe bile izuzetno surove. Također ne treba do-

voditi u pitanje činjenicu da je širenje osmanske vlasti na zapad bilo najobičnije

246

GLIGO, V., 1983, str. 58.

osvajanje dotad slobodnih područja. Da se ne navode i brojne druge činjenice iz

tog kompleksa, konstatirajmo tek toliko da su geografske karte izvanredni vizualni

dokumenti tih enormnih geopolitičkih promjena na ovim terenima. Ali i, svojevrs-

nog bježanja od realnosti.

Slika 29. Minijatura sultana Muhameda II. iz druge polovice 15. stoljeća.

Slike 28.-29. objavljene su u SKUPINA AUTORA, 1990, str. 472, s ciljem da se pokaže specifič-

nost evropskog negativističkog gledanja na Osmanlije, tih "Antikrista" i "krvožednih pasa", kako

doslovno stoji u tom djelu. Lijevo je klasičan takav prizor, a desno njegova istinska suprotnost:

sultan koji obožava cvijeće!

Karte će vremenom, doduše, ipak predočiti što je sve došlo pod osmansku vlast,

ali će najčešće u svojim podacima biti u zakašnjenju oko pola stoljeća. Ako tome

pridružimo i činjenicu da su osvajanje određenih područja prihvaćali tek kao pri-

vremeno stanje, onda nas ne može čuditi što geografske karte iz određene godine

nisu u svemu vjerne u istom tom trenutku postojećoj geopolitičkoj realnosti. Ko-

73

načno, najveći broj evropskih geografa i kartografa nije ni imao aktualne podatke,

niti je bilo sistemski uređenih načina da do njih dođu u vrlo kratkom vremenu. Još

uvijek je to doba prije slučajnog prikupljanja geografskih informacija, nego njiho-

va sistematskog kulminiranja na jednom mjestu. Prema tome i organizacijske po-

teškoće. Dakle, pregršti teorijskih i praktičnih pitanja od kojih najveći broj neće

biti riješen, barem kad se radi o Unsko-sanskom području, do njegova uključenja,

1878., u drugo enormno carstvo: Austro-Ugarsku.

Slika 30. Valvazorov grafički prikaz iz 1686. represalija kraljevske vojske prema vlastitom lokal-

nom življu. Da li su i ovakve slike, toliko česte u evropskom kasnom srednjem i ranom novom vi-

jeku, bile izvorištem pogrešnih ocjena Osmanlija? (VALVASOR, J. W., 1879).

S druge strane, raniji su historiografi najčešće promatrali jedino teritorijalne gubit-

ke u smislu ranijih vlasti: Kraljevine Bosne, kao srednjovjekovne, te Kraljevine

Hrvatske, pridružujući joj Slavoniju i Dalmaciju, kao srednjo- i novovjekovnih kr-

šćanskih država. Međutim, u historijskom istraživanju istina je cjelovita ili je ne-

ma. Cjelovitost se u ovom slučaju ogleda u činjenici da srednjovjekovna bosanska

država doista nestaje 1463. godine, ali se unutar Osmanskog Carstva, još i prije

definitivnog pada Kraljevine Bosne pod osmansku vlast, 1453. formira Bosansko

krajište (Bosansko krajišće), kojim upravlja krajišnik ili osmanski vojvoda, kao

"pravi gospodar Bosne".247

To je Bosansko krajište, iste one godine kad pada srednjovjekovna Bosna, tj.

1463., još više prošireno, pa se reorganizira u Bosanski sandžak. Od osvojenih te-

ritorija po Hercegovini godine 1470. stvara se Hercegovački sandžak, a nešto kas-

nije, ali prije 1483. i Zvornički sandžak. Time je cjelokupni teritorij nekadašnje

srednjovjekovne bosanske države organiziran u tri sandžaka kao vojno-teritorijal-

ne i upravne jedinice. Kako piše Hazim Šabanović, a to je ključno za cjelovito ra-

zumijevanje tadašnjih i narednih procesa, "Bosanski sandžakbeg je zato što se na-

247

ŠABANOVIĆ, H., 1957, str. 177-220; IDEM, 1982b, str. 101.

lazio na čelu zemlje, a i kao sandžakbeg najstarijeg sandžaka, dobio po turskim

zakonima rukovodeću ulogu među susjednim sandžakbegovima, pa je tako jezgro

Bosne i dalje bilo neka vrst matice kojoj su kasnije najviše pripajane novoosvoje-

ne oblasti" (kurzivno isticanje MK).248

Daljnja osmanska osvajanja tokom 16. stoljeća zapadno i južno od užeg područja

srednjovjekovne bosanske države dovest će do formiranja novih sandžaka. Već

1554. premješta se sjedište Bosanskog sandžaka iz Sarajeva u Banja Luku, a 1580.

od svih ranije i novoosvojenih područja umjesto niza sandžaka s primatom Bo-

sanskog sandžaka, formira se Bosanski beglerbegluk, ejalet ili pašaluk. U njega

će, padom Bihaća 1592. i prekounskih krajeva pod osmansku vlast krajem tog 16.

ili početkom 17. stoljeća, ući i novi, Bihaćki sandžak, i takva će novonastala situ-

acija, bez nekih radikalnih promjena, biti zadržana do kraja 17. stoljeća i mira u

Sremskim Karlovcima.249

Što to sve znači? Vrlo jednostavno: činjenicu da se osmanskim osvajanjima na bo-

sansko-hercegovačkim i hrvatskim prostorima polako pojavljivao novi geopolitič-

ki realitet. To je proširena srednjovjekovna Bosna. U njezin sastav definitivno ula-

zi i Unsko-sansko područje kao raniji integralni dio Hrvatske. Time se uključuje u

enormno Osmansko Carstvo gdje će islamizacija, narodnosni pokreti, integracije,

kulturna prožimanja i drugi procesi karakteristični za tu državu, a osobito činjeni-

ca da će Unsko-sansko područje narednih nekoliko stoljeća biti njezin najzapadniji

dio dnevno izložen ratu, učiniti svoje. Dugo historijsko trajanje i ovdje rezultira na

isti način: tokom stoljeća najveći dio stanovništva se bosnizira,250

bez obzira na

svoje ranije porijeklo. Time Unsko-sansko područje ulazi u sastav jednog potpuno

drukčijeg društva: osmanske Bosne.

Svi su ti procesi, osobito oni integracijski, bili olakšani činjenicom da je i ranije,

prije osmanskih osvajanja, isto Unsko-sansko područje jednim dijelom ulazilo u

sastav srednjovjekovne bosanske države – prvenstveno Ključ. I ne samo to. Ono je

bilo granično hrvatsko područje prema Bosni. Stoga su još u tom razdoblju biti za-

četi integracijski procesi, što je sasvim normalna i uz sve državne granice po svije-

tu uobičajena pojava. Ako se još ima u vidu činjenica da je srodnost stanovništva s

obje strane granice bila više nego očevidna, onda treba zaključiti da su integracij-

ski procesi, pod različitim vladarima i u različitim okolnostima, ovdje bili realnost

i prije dolaska pod osmansku vlast. Osmanskim osvajanjima oni su tek usmjereni

prema Bosni, pri čemu je islamizacija svakako imala bitnu ulogu, kao mjerilo za-

jedništva, prepoznavanja ali i različitosti.

Konačno, proširenje srednjovjekovne Bosne pod Osmanlijama, ima još jedno važ-

no obilježje. Bosanski beglerbeg jedini je takav osmanski velikodostojnik kojem

nije sjedište u Istanbulu već u Evropi, u Bosni. Beglerbeg Rumelije, iako se i ta

nalazila u Evropi, time se nikad nije mogao pohvaliti.251

248

ŠABANOVIĆ, H., 1982b, str. 101. 249

ŠABANOVIĆ, H., 1982b, str. 101-103. Puno detaljnije u ŠABANOVIĆ, H., 1982a, passim. 250

Čini se puno opravdanijim iz osnovnog slavenskog lika imenice kojom se naziva država, tj. iz

Bosna, izvoditi odgovarajući oblik pridjeva, nego to činiti iz latinskog oblika, Bosnia. Naime,

iz latinskog bi to bilo bosniakizirati, dakle pomalo nezgrapno. 251

O svim tim pitanjima detaljnije HADŽIHUSINOVIĆ MUVEKKIT, S. S., 1999, svezak 1, str.

36-159; IMAMOVIĆ, M., 1997, str. 226-258; KLAIĆ, N., 1975, str. 513-517; IDEM, 1990,

passim; KLEMENČIĆ, M., 1996b, str. 134-138; KRUHEK, M., 1997a; ŠABANOVIĆ, H.,

74

Zašto je položaj osmanske Bosne tako poseban? Odgovor se krije u citiranom na-

zivu: Bosansko krajište. Bosna je najzapadniji dio Osmanskog Carstva. U svojem

je temelju to Carstvo bilo ustrojeno kao vojna država usmjerena prvenstveno pre-

ma širenju, ekspanziji osvajanjem novih teritorija. Bosna radi svojeg geografskog

položaja već od 16. stoljeća postaje jezgro takvih napora usmjerenih prema sred-

njoj Evropi. Dvije bitke za Beč, 1529. i 1683., u tome su ključne. Prvom, kad se

Beč uspjelo odbraniti, osmanska će se osvajanja usmjeriti na druge dohvatljive

vojne ciljeve: dotad nezauzeta hrvatska i mađarska područja. Zadnjom, 1683., 154

godine nakon prve, definitivno će se obilježiti oseka u širenju osmanske države.

Nakon te bitke, prvog pravog velikog vojnog poraza Osmanlija, nastat će stoljetno

povlačenje. Položaj Bosne utoliko se mijenja što ona postaje krajnje, istinski naj-

zapadnije područje Carstva, čiji se gubitak ne smije dopustiti. Zato se odsudno

brani. Prema tome, s početka je krajište ili kraj organizirane osmanske države u

smislu njezina širenja prema srednjoj Evropi. U narednih skoro 200 godina, izme-

đu dviju spomenutih bečkih bitaka, Bosna je relativno daleko od bojišta. No, i tad

će biti neizmjerno važna, jer je to najzapadnije područje gdje je osmanski držav-

no-politički i vojni poredak relativno stabilan. Stoga i oblast odakle se kontroliraju

novoosvojene teritorije, ali i područje odakle se kretalo u nove bitke: napadačke,

odbrambene, pljačkaške. Kasnije, od kraja 17. stoljeća, sužavanjem područja pod

osmanskom vlašću manje-više na današnje granice Bosne i Hercegovine (Karlo-

vački mir 1699. god.), opet je krajište ili kraj, ali sad područja koje treba braniti

od vojnih snaga iste te srednje Evrope. Pritom, u razdoblju do 1683., iza Bosne je

stajalo Carstvo u usponu, a nakon te godine Imperij na zalazu svoje vojne moći!

U oba slučaja, Bosna bijaše ne samo poligon izuzetnih vojnih napora, polazište u

osvajanjima i odbrani, nego i osmanska provincija koja je sve te vojne pohode op-

skrbljivala velikim brojem svojih ljudi. Tokom 18. stoljeća, i relativnim smire-

njem ratnih nastojanja, premda ona nikad nisu stala, s obje strane bosanske grani-

ce: osmanskoj (na područje današnje BiH) i austrijskoj (na području Hrvatske), st-

vara se posebni pogranični pojas, Vojna krajina. Ona s obje strane granice funkci-

onira specifičnim životom, ali jedino na Unsko-sanskom području postaje naslije-

đe kojeg su svjesni i moderni žitelji iste te oblasti. I sad se jedino to, od svih neka-

dašnjih krajinskih teritorija, naziva Bosanskom krajinom. Prema tome, Bosna bija-

še ogromno krajište Osmanskog Carstva, a Bosanska krajina, kao najzapadniji dio

BiH, a time i Osmanskog Carstva, krajište te Bosne, i to sve do zadnjeg dana po-

stojanja osmanske Bosne. To znači, a u historijskim izvorima o tome su nebrojeni

dokazi, da je Unsko-sansko područje bilo ono koje je u bosansko-hercegovačkim

relacijama podnijelo najveći teret osmanske vlasti u Bosni.252

Zbog svih navedenih razloga, a oni proizlaze iz geografskog položaja ovog prosto-

ra, od stvaranja Bosanskog krajišta 1453., pa do potpadanja BiH pod austrougar-

sku vlast 1878., Bosna i Hercegovina je najvažnija osmanska provincija na evrop-

skom tlu. Unutar te provincije, Unsko-sansko područje u vojno-geografskom po-

gledu najvažnija je uža oblast. To su historijske činjenice koje i te kako treba imati

u vidu, osobito u istraživanju starih karata.

1957, str. 177-220; IDEM, 1970, str. 766-771; IDEM, 1982b, str. 101-103; ŠIŠIĆ, F., 1975,

passim. 252

Detaljnije s više novih podataka MOAČANIN, N., 1996a, str. 39-47; IDEM, 1996b, str. 105-

111; IDEM, 1997; IDEM, 1999; ŠABANOVIĆ, H., 1957, str. 177-220; IDEM, 1982a; IDEM,

1982b, str. 101-103.

Na kraju, tek nekoliko konstatacija o drugoj Bertellijevoj karti. Svakako radi po-

tražnje na tržištu K-024 bit će štampana još jednom: 1616. god. kao K-025. Razli-

ka je tek u kartuši u kojoj se istaknulo ime tiskara: Francesco Valegio. Dakako,

izostavljeno je ime "autora", Ferranda Bertellija. Sve drugo je identično.

Toponimija na K-024 i K-025 Armagno = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Bicachi = Bihać, naselje

Cliez = Ključ, naselje

Ripase = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Soclouen = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Vno f. = Una, rijeka

75

K-024. F. Bertelli, Nova karta Dalmacije i Hrvatske, Venecija, 1565. Uži isječak s originala.

76

K-025. F. Bertelli, Nova karta Dalmacije i Hrvatske, Venecija, 1616. Uži isječak s originala.

77

NICOLAUS ANGIELUS

K-026. CROATIA / ET SCLAVONIA Beč, 1566.

253

K-027. WITHIDSCH Beč, 1566.

254

K-028. WIHITSCH Beč, 1566.

255

K-029. TERSAZ Beč, 1566.

256

K-030. TERSAZ Beč, 1566.

257

Nicolaus Angielus (Nicolò Angelini),258

slabo je poznati Talijan. Radio je kao gra-

đevinar austrijske carske vojske. Najviše se bavio vojnim utvrđenjima.259

No, da

je imao polivalentan interes svjedoče očuvane rukopisne karte i tlocrti utvrda koji-

ma je on autor. Najzanimljivije je da Sambucus u kartuši svoje karte (K-032), kao

geografske i kartografske izvore, uz Hirschvogela izrijekom navodi i Angielusa i

to u romaniziranoj formi njegova prezimena (Angelini).260

Angielus je za Unsko-sansko područje priredio izvanredno vrijedan kartografski

materijal. Prvo je tu njegova karta, ovdje kao fragment, K-026. Iz popisa toponima

s te karte, proizlazi da je samo u kategoriji utvrđenih gradova kartografirano ukup-

no 30 geografskih podataka. To je do Angielusa najveći repertoar. Time se svaka-

ko u prvi plan ističe činjenica da je to kartograf koji je maksimalno savjesno oba-

vio svoj posao. Budući da je Unsko-sansko područje predočeno na karti koja obu-

hvaća šire prostore Hrvatske, pa dijelom i susjednih država, to je bio razlog što na

253

Rukopisna karta, kolorirano. Original: Österreichische National Bibliothek – Beč (Austrija),

Kartografska zbirka, sign. Cod. 8609, fol. 2. Cfr. KRMPOTIĆ, LJ., 1997, str. 205, slika 131. 254

Rukopisni plan, kolorirano. Original: Generallandesarchiv – Karlsruhe (Njemačka), Kartograf-

ska zbirka, sign. HfK/Bd XV/17. Osnovna literatura: KRMPOTIĆ, LJ., 1997, str. 215, slika

151; KRUHEK, M., 1995a, str. 84. 255

Rukopisni plan, kolorirano. Original: Sächsisches Hauptstaatsarchiv – Dresden (Njemačka),

Kartografska zbirka, sign. Sch. XXVI, F. 96, N. 11. Cfr. KRMPOTIĆ, LJ., 1997, str. 215, slika

152. 256

Prostorna ručno rađena aksometrija, kolorirano. Original: Generallandesarchiv – Karlsruhe

(Njemačka), Kartografska zbirka, sign. HfK/Bd XV/16. Osnovna literatura: KRMPOTIĆ, LJ.,

1997, str. 216, slika 155; KRUHEK, M., 1995a, str. 191. 257

Prostorna ručno rađena aksometrija, kolorirano. Original: Sächsisches Hauptstaatsarchiv –

Dresden (Njemačka), Kartografska zbirka, sign. Sch. XXVI, F. 96, N. 11. Cfr. KRMPOTIĆ,

LJ., 1997, str. 215, slika 152. 258

Tokom 16. stoljeća uobičajeno je potpisivati se latiniziranim imenom. To čini i ovaj Talijan.

Ipak, na jednoj karti daje i onodobni stvarni oblik vlastita imena i prezimena: Nocolò Angelini.

Cfr. KRMPOTIĆ, LJ., 1997, str. 202, slika 128, karta iz Generallandesarchiv – Karlsruhe (Nje-

mačka), sign. HfK/Bd XV/3. 259

KRMPOTIĆ, LJ., 1997, str. 195-227. 260

Vidjeti kartuše karata K-032 i K-033 u ovoj knjizi.

njoj, pa i njezinu segmentu K-026, nije istaknuo baš sve onodobne utvrđene gra-

dove ove oblasti.261

S druge strane, slijedeći svoje prethodnike, cijelu organizaciju kartografiranja geo-

grafije Unsko-sanskog područja usmjeruje oko vodotoka Une. Premda u predoča-

vanju tog vodotoka nije najuspješniji, jer je tok Une u realnosti ipak takav da prvi

dio, tamo do Bihaća, generalno ide u smjeru S-N, a nakon njega, radi okuke prema

Bos. Krupi, okreće prema NE, da bi u produžetku bio prvo u pravcu E, a zatim i

NNE, ne može se odreći bitni realizam njegove kartografske vizije. Dio tog realiz-

ma, kako će biti pojašnjeno uz analizu njegovih K-027 do K-030, uspješno su pre-

dočeni mikrogeografski realiteti. Jedan od njih su unski otoci koji su prisutni i na

ranijim kartama, ali se čini zgodnim ovdje o tom problemu predočiti najnovije

spoznaje.

Slika 31. Štrbački buk kod Kulen Vakufa – najpoznatiji slap na Uni.

Riječ je o geološkim i biološkim spoznajama, tj. postignućima prirodnih nauka,

čijim se metodama istraživalo za njih svojstvene fenomene ove jedinstvene rijeke.

O tome je dosad publiciran priličan broj općih radova.262

Glavno je pitanje pritom

vezano uz sedru kao fenomen Une, Korane (Plitvička jezera), Krke i sličnih rijeka,

a s tim u vezi unskih riječnih otoka. Svojedobno se o tome čak povela nepotrebna

diskusija u banjalučkom Istorijskom zborniku. Prvo je Mladen Ančić objavio rad o

261

Od toponimije Unsko-sanskom području susjednih oblasti na K-026 nužno je notirati temeljno.

Države: Bossena = Bosna; Crovatia = Hrvatska. Rijeke: Kulpa fl. = Kupa; Sava fl. = Sava. Na-

selja: Boriconigicz = Boričevac u Lici; Costanawiz = Kostajnica; Dubiza = Bosanska Dubica;

Gosdanzki = Gvozdansko; Grachowaz = Bos. Grahovo; Gradiski prod = Bos. Gradiška; Iaizt =

Jajce; Iesero = Jezero; Otschaz = Bočac; Petrina = Petrinja; Slievno = Livno; Soccolitsch = So-

ko na Pivi; Toputska = Topusko; Udwin = Udbina u Lici; Weinalika = Banja Luka; Wudatsch-

khi = Budački kod Slunja; Wülgrad = Glamoč; Wunitsch = Bunić u Lici; Zetin = Cetingrad. 262

Osnovni su: BOŠNJAK, R., 1938, str. 1-47; RODIĆ, D., 1956, str. 171-177; SPAHIĆ, M.,

2000, str. 9-18; VAGNER, D. – MEŠTROV, M., 1997, str. 261- 268. U tim se radovima navo-

di i starija relevantna literatura.

78

najstarijoj bihaćkoj historiji, u kojem je među ostalim tvrdio da je Bihać utemeljen

na Otoku sv. Ladislava (insula sancti Ladizlai),263

kako o tome svjedoči kraljev-

ska povelja Bele IV. iz 1260. godine.264

Na to je bez ikakve historijske argumenta-

cije reagirao Branko Bokan suprotnom tvrdnjom: da Bihać nije ni na kakvom oto-

ku. Ančić mu je odgovorio temeljeći svoju argumentaciju na onome što historiju

čini naukom: pisanim historijskim dokumentima.265

S druge strane, sav prethodno

opisani kartografski materijal, a još više stotinjak karata koje će se analizirati na

narednim stranicama, Bokanovo reagiranje potpuno eliminiraju, dajući u cjelosti

pravo Ančiću.

Slika 32. Prirodni ciklus izlučivanja sedre na Plitvičnim jezerima. Kako su ta jezera udaljena od

Bihaća oko 30 km, može se zaključiti da se isti biokemijski proces dešavao i danas odvija na

obližnoj Uni (Preuzeto od HORVATINČIĆ, N., 2000).

No, prethodno i nije prava istraživačka enigma. Potrebno je istraživati metodama

modernog historijskog istraživanja, tj. konzultirati sva raspoloživa znanja, pa i ona

iz prirodnih nauka. Navedena polemika Bokan – Ančić tek je pokazala kako se u

historiju nerijetko znaju uključiti i oni koji o toj kompleksnoj nauci ne posjeduju

ni fundamentalna znanja. Prema tome, ne samo da je srednjovjekovni Bihać izgra-

đen na unskom otoku, a tamo se i danas nalazi najuži dio toga grada, nego je to is-

to učinjeno kod srednjovjekovnih gradova Ripča, Bosanske Krupe, Bosanske Oto-

ke, Bosanske Kostajnice i brojnih drugih; u osmansko vrijeme takav grad će biti

Džisri Kebir = Kulen Vakuf. Graditelje gradova "na vodi" pritom nije opredjelji-

vala briga da se takvom gradnjom poštedi okolno redovito poljoprivredno kvalitet-

no tlo, već olakšana odbrana takva grada. Isto se čini na Jadranu: Koper i Izola na

slovenskoj obali, pri čemu je naziv Izola došao od romanske riječi isola = otok, pa

Poreč, Rovinj, Zadar, Trogir itd. Tamo gdje nije bilo takvih mogućnosti, grad se

podizalo na povišenom mjestu – tipičan su primjer recimo srednjovjekovna Ostro-

263

To je: ANČIĆ, M., 1983, str. 125-134. Isti je autor objavio još jednu studiju o Bihaću i njego-

voj okolici: IDEM, 1985, str. 193-230. 264

CODEX, svezak 5, Zagreb, 1907, str. 156. 265

ANČIĆ, M., 1986, str. 237-238; BOKAN, B., 1986, str. 233-236.

vica kod Kulen Vakufa, pa osmanskodobna Havala također kod Kulen Vakufa, ali

na desnoj obali Une, zatim srednjovjekovni Kamengrad, Ključ, ili recimo Sokolac,

Izačić, Brekovica i Ostrožac, koji svaki sa svoje strane brani pristup u plodnu Bi-

haćku dolinu.

Za Unu doduše imamo određenih istraživanja njezinih sedrenih naslaga, ali su ona

pretežno vezana za biološki aspekt tog problema. Osim toga, kako su publicirana

godine 1963.-1964., za prirodne nauke već su prilično zastarjela.266

Izuzetak je tek

jedan najnoviji rad Nade Horvatinčić.267

S druge strane, pitanje sedre, relativno

složena geneza tog fenomena čistih kraških voda, stvarno je objašnjeno tek u naj-

novije vrijeme na primjeru Plitvičkih jezera. Najvažnije je da se u tim istraživanji-

ma tvrdi kako su procesi na Plitvičkim jezerima identični onima na Krki, Uni i

drugim kraškim rijekama u relativnoj blizini, kako u pitanju nastanka sedre, tako i

kad se radi o njezinoj starosti.268

A pitanje sedre u direktnoj je vezi s riječnim oto-

cima, jer je upravo proces sedre bio za najveći njihov broj, izuzimajući one koji su

sami kamenite podloge, razlog da oni uopće nastanu.269

Sedra je po svojem kemijskom sastavu kalcijev karbonat (CaCO3) i osnovni je

materijal za izgradnju slapova i barijera u hladnim i čistim kraškim rijekama. Pro-

ces nastajanja ide od oborinskih voda (kiša, led, susnježica, snijeg = H2O). One

ponirući u tlo prolaze kroz sloj humusa i pritom apsorbiraju veliku količinu ugljič-

nog dioksida (CO2), koji u zemlji nastaje pod utjecajem mikroorganizama. Voda

obogaćena ugljičnim dioksidom (H2O + CO2), kad dođe u sloj vapnenca i dolomi-

ta, što su osnovne geološke formacije krša, otapa te slojeve (kamen), čime postaje

karbonizirana, preciznije sadrži veliku količinu kalcijevog i magnezijevog bikar-

bonata. Takvu vodu obično nazivamo tvrdom. Upravo voda takvih svojstava izvi-

re na površinu i započinje svoj površinski tok. Kako je bitno obilježje svih kraških

rijeka da je teren kojim teku prilično strm, tekućica brzo teče prelijevajući se pre-

ko slapova, u početku samo od lomljena kamena.270

U tom protoku sad je obrnut

proces od onog u humusu: voda naglo gubi ugljični dioksid. To rezultira također

naglim izlučenjem vapnenca, tj. kalcijeva karbonata koji pada na riječno dno.271

Međutim, gubitak ugljičnog dioksida na takav način je relativno mali. Za najveći

dio takvih "gubitaka" odgovoran je biološki faktor tih relativno hladnih voda. To

su alge – sedrotvorci, kojima je Una obrasla u cijelom svom toku skoro do Bosan- 266

MATONIČKIN, I. – PAVLETIĆ, Z., 1963, str. 314-317; IDEM, 1964, str. 103-112. 267

HORVATINČIĆ, N., 2000, str. 19-30. Općenito o sedrenju na Uni kroz najnovije spoznaje pri-

rodnih nauka SPAHIĆ, M., 2000, str. 9-18. U tim se radovima donosi i sva važnija literatura. 268

HORVATINČIĆ, N., 1999, str. 20-22; SRDOČ, D., 1983, str. 5-9. 269

HORVATINČIĆ, N., 2000, str. 19-30. Također su važni slijedeći najnoviji radovi: MERDA-

NIĆ, H., 2000a, str. 31-38; IDEM, 2000b, str. 39-44; SPAHIĆ, M., 2000, str. 9-18. 270

Izgled uzdužnog profila Une s obzirom na nadmorsku visinu i dužinu toka te rijeke na posebnoj

slici donosi SPAHIĆ, M., 2000, str. 12. Pritom se jasno uočava da Una prvih 100 kilometara,

od izvora kod sela Donja Suvaja (u blizini Srba) do Bosanske Krupe, ima pad od gotovo 200

metara nadmorske visine. Dalje, do ušća u Savu kod Jasenovca, što je tok dug nešto više od no-

vih 100 kilometara, pad je tek osamdesetak metara. Već iz tih je relacija uočljivo da je Una ot-

prilike do Otoke planinska i brza, a dalje praktički ravničarska rijeka tiha toka. Zato u prvom

dijelu i ima sedre i otoke, čega u nastavku nema. 271

Kao zgodan primjer koji dobro ilustrira taj proces SRDOČ, D., 1983, str. 6-7, navodi pokus s

bocom mineralne vode: "Otvorimo li bocu i istačemo li mineralnu vodu s visoka – zapjenit će

se od brojnih mjehurića ugljičnog dioksida koji izlazi iz vode. Tim smo postupkom istjerali dio

ugljičnog dioksida iz vode i poremetili kemijsku ravnotežu. Ubrzo će se u vodi u čaši početi iz-

lučivati vapnenac. Ostavimo li čašu s tom vodom preko noći, zamutit će se od taloga koji nije

ništa drugo nego nama poznata sedra, tj. kalcijev karbonat. Isti se proces dešava na slapovima i

duž čitavog strmog toka Korane, u svako godišnje doba." Naravno da je identično i s Unom.

79

skog Novog. One za svoj rast također trebaju ugljični dioksid, tj. isti onaj sastojak

koji iz vode izlazi na slapovima.272

Trošenjem ugljičnog dioksida koji se nije izlu-

čio u slapovima, i same pomiču kemijsku ravnotežu te tvrde vode u smjeru talože-

nja vapnenca. Time se stvaraju sedrene naslage. Bitan njihov dio, ne samo u nasta-

janju, već i u vezanju, i dalje će biti biljni svijet. Kako taj svijet buja u toplijem di-

jelu godine, od proljeća do jeseni, stvaranje sedrenenih naslaga najjače je u tom

razdoblju.273

Na pitanje o starosti sedre, pa onda i sedrenih barijera, odgovor su dale analize

metodama radioaktivnog ugljika (14

C) i primjene izotopa iz uranijeva niza (ovdje

kombinacija 230

Th/234

U).274

Prema njima proizlazi da su sedrene barijere još i da-

nas aktivne na Plitvičkim jezerima stare 6.000-7.000 godina u odnosu na sadaš-

njost. Novi sloj sedara, onih u priličnoj dubini riječnog toka ili pak danas na su-

hom, star je oko 23.000-40.000 godina. Naredni je iz razdoblja 90.000-130.000

godina prije sadašnjosti, a ima slojeva koji su stari oko 250.000, pa i više od

300.000 godina.275

To znači da sedrenja na primjer uopće nije bilo u razdoblju

7.000-23.000 godina prije sadašnjosti. U to vrijeme bilo je bitno hladnije, tzv. ma-

lo ledeno doba, pa su tada biljni i životinjski svijet bili drukčiji. Što je najvažnije,

a to je jedan od bitnih uvjeta da do sedrenja uopće dođe, voda Korane tada je bila

hladnija od 80 Celzija, što znači da alge sedrotvorci nisu mogle živjeti u njezinoj

vodi.276

Kad nema njih, nema ni sedre.277

Upravo takva je činjenica egzaktno kon-

statirana najnovijim mjerenjima.

Na Uni takva sveobuhvatna mjerenja nisu dosad vršena, ali zbog blizine, sasvim je

logično da sedra ovdje, niti je mogla, niti može biti starija. To drugim riječima

znači, vratimo li se Angielusovoj K-026, zatim K-027 i K-028 na kojima su dati

planovi Bihaća, te spomenutoj Bokan – Antićovoj polemici, da je najveći dio pro-

cesa formiranja većih unskih otoka bio dovršen još i prije početka željeznog doba.

O tome svjedoči, da samo to navedemo, činjenica da je već ripačko sojeničko na-

selje starih Japoda izgrađeno na sedrenenoj podlozi, a njegove ostatke proces se-

drenja sve do danas nije napustio.278

Drugim riječima, polovicom II. milenija nove

ere, iz kojeg razdoblja datira u ovoj knjizi analizirani kartografski materijal, npr.

Rosellijeva K-001 iz 1476.-1484., taj je proces bio u još višem stadiju, a nastav-

ljen je i danas. Naravno, od tog procesa treba razlikovati čovjekove intervencije u 272

O unskim algama vidjeti MERDANIĆ, H., 2000a, str. 31-38; IDEM, 2000b, str. 39-44, gdje je

navedena i sva relevantna starija literatura. 273

Pijesak, pa i onaj u srednjem toku Une, izgleda da ipak najviše nastaje u hladnijem dijelu godi-

ne. I tada se na slapovima izlučuje ugljični dioksid, čime se stvara vapnenac. Ali, kako tada u

tom procesu dodatno ne sudjeluje biljni svijet radi iznimno niskih temperatura, vapnenac se ne

zadržava na dnu rijeke, već se kreće dalje nošen maticom Une. Pritom se sitnije čestice među-

sobno spajaju, i u obliku pijeska, tj. zrnaca velikih par milimetara, talože u mirnijim dijelovima

vodotoka. Poplavne ili barem nešto više vode, u doba topljenja snijega početkom proljeća, veći

dio tog pijeska donose u mirne vode Bihaćke doline. 274

Metoda 14

C omogućava mjerenja do 40.000 godina starosti u odnosu na sadašnjost. Zato se, kao

u ovom slučaju, kad postoje još stariji nalazi, koriste druge metode. Cfr. HORVATINČIĆ, N.,

1999, str. 20-21. 275

HORVATINČIĆ, N., 1999, str. 21-22; SRDOČ, D., 1983, str. 8-9. 276

Prema SPAHIĆ, M., 2000, str. 13, prosječna godišnja izoterma u slivu Une iznosi 9,40 C. Kako

je donja granica sedrenja osam Celzijevih stupnjeva, jasno je da je i s temperaturnog stajališta

sedrenje u Uni logična pojava. 277

STILINOVIĆ, B. – PLENKOVIĆ-MORAJ, A., 1999, str. 17-19, posebno str. 19. 278

ĆURČIĆ, V., 1908, str. 149-179; RADIMSKY, V., 1893, str. 129-138; IDEM, 1895, str. 438-

524; RAUNIG, B., 1975a, str. 47-49, tabla XXII,2; IDEM, 1976b, str. 31-33, tabla XII,2. Za

istodobnu materijalnu kulturu Japoda vidjeti MARIĆ, Z., 1968, str. 5-79.

prostoru, pa i kad je u pitanju unsko otočje, ili npr. kanaliziranje vode za mlinove

ogradom od hrastovih kolaca, što je u puno slučajeva bila "pomoć" sedrenju kojim

se u narednih nekoliko stoljeća znalo dobiti nove sedrene barijere, u takvim pri-

mjerima uzdužne u odnosu na maticu riječne vode. Stoga, u konačnici sve to znači

da je predočavanje unskih otoka Angielusa i brojnih drugih kartografa realnost, a

nipošto pogreška.

Slika 33. Ripač kod Bihaća na početku 20. stoljeća. U prvom planu je unski otok sa džamijom na

kojem je stoljećima funkcionirao ovaj stari grad.

Kad se radi o ostalom kartografskom materijalu, sretna je okolnost da se Angielu-

sovi prostorni planovi Bihaća i aksometrije Tržca iz 1566. mogu usporediti s isto-

dobnim prvorazrednim historijskim svjedočanstvima. Za Bihać su to dva "Izvje-

štaja". Prvo, pukovnika Ivana Lenkovića iz 1550. god. u kojem su istaknute nužne

gradnje i popravke na hrvatskim graničnim gradovima. Od Unsko-sanskih gradova

u tom su smislu detaljnije opisani Bihać, Ripač, Sokolac i Izačić.279

Drugo, "Izvje-

štaj" koji je posebna komisija priredila za kralja Fedinanda 1563. godine. Riječ je

o dokumentu u kojem se detaljno predočava stanje utvrda Hrvatske i Slavonije s

obzirom na aktualne odbrambene pripreme u odnosu na osmanska prodiranja pre-

ma zapadu.280

Taj drugi "Izvještaj" donosi podatke o Bihaću ali i o Tržcu. Iz oba

izvještaja u produžetku se daju najvažniji naglasci kroz interpretativni tekst.

1. "Izvještaj" iz 1550. godine

Bihać

Glavna odbrambena utvrda Bihaća, u tlocrtu četverokutna, smještena je unutar gradskih

zidina. Dio je kaštela i stoji neposredno nad Unom. Potrebno je popraviti podove i plafo-

ne utvrde. Također, zaštititi njezinu vanjsku stranu zemljanim nasipom utvrđenim hrasto-

279

SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 399-406, posebno 403-404. Nedovoljno precizan

prijevod s njemačkog donosi KRMPOTIĆ, LJ., 1997, str. 234-235. Osnovne naglaske iz tog

"Izvještaja" daje i KRUHEK, M., 1995a, str. 166-168. Autor se uz original, najviše koristio

Kruhekovim radom. 280

Original: Bereüttung der Wündisch und Crobatischen Grenitzen. Alda der Rom. Kay. Maytt.

(...) gegebene Instruction für die herren Comissarien sambt ihren abgetheillten verrichtungs

relationen – Državni arhiv Slovenije – Ljubljana (Slovenija), Stanovski arhiv, kut. 222, fascikla

132. Veći dio tog teksta u slobodnom prijevodu donosi KRUHEK, M., 1995a, str. 198-247, po-

sebno 208-212. Autor se koristio s oba izvora.

80

vim kolcima, kako taj nasip i utvrdu ne bi oštećivala voda. Na srednjem katu utvrde je

prostorija za stanovanje. Gornji kat treba osposobiti za snažniju vatrenu odbranu otvara-

njem novih puškarnica, uređenjem zaštitnog vijenca uokolo novootvorene terase, na koju

bi se mogle smjestiti teške bedemske puške. Već je obavljeno.

Slika 34. Ripački unski mlinovi na početku stoljeća. Ti su se mlinovi ovdje i na drugim dijelovima

Une uvijek gradili tamo gdje su slapovi, jer je za njihovo pokretanje trebala snažna i brza riječna

matica. Kako toga od Martin Broda do Bosanske Otoke nije nedostajalo, mlinovi su stoljećima bili

dio unskih razglednica.

Još ranije su dijelom uređene tri kružne kule iste utvrde.281

U njima su postavljeni novi

podovi i krovišta. Dok je kapetan bio u Bihaću, u kuli okrenutoj vodi, prije je bio njegov

stan. Kako je to sada zapušteno, potrebno je urediti stubište i prostoriju za stanovanje za-

povjednika odbrane Bihaća.282

Do te kule u kaštelu, gdje je ranije stanovao kapetan, prije je bila jedna stambena zgrada,

sad u ruševnom stanju. Treba je srušiti, pa njezinom građom izvesti sve spomenute poslo-

ve. Na njezinu pak mjestu izgraditi prizemnicu, u kojoj urediti kuhinju i stan za slugu. To

je već obavljeno.

Vrata na kaštelu i pokretni most vrlo su trošni i slabi. Potrebno ih je izmijeniti. To je ta-

kođer učinjeno.

Vrata preko dugog mosta koja vode izvan na gradske zidove pokraj kaštela i pomični mo-

st u toj vezi treba pojačati. Nad vratima bi trebalo postaviti male tornjiće od hrastovine s

izbačenim otvorima i puškarnicama za odbranu. Ti bi tornjići štitili kaštel u gradu, most

pred gradskim zidom i stražarnicu pred njim.

281

U originalu, SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 403, doslovno piše "dreyen runden", tj.

"tri kružne kule" glavne tadašnje bihaćke utvrde (geschloss). To su one tri kule koje se nalaze

na bihaćkom grbu koji prvi u svojem djelu iz 1689. donosi J. W. Valvazor. Gornje je svjedo-

čanstvo prvi historijski vjerodostojan spomen tih kula. To nesumnjivo znači da općepoznati bi-

haćki grb ima svoje uporište u realnosti, te da je najvjerovatnije nastao u 14. stoljeću. Položaji

tih triju kula na uglovima tog četverokutnog utvrđenja vidljivi su i na Angielusovim planovima

K-027 i K-028. Time se nije samo uspostavila podudarnost između različitih historijskih iz-

vora, već gotovo jednoznačno razriješilo jednu od starih enigma bihaćke starije prošlosti. Ipak,

podrobnije o tom problemu u analizi Valvazorova kartografskog materijala (K-080 do K-082). 282

Ta se kula zorno vidi na Angielusovim K-027 i K-028. Doista je nad Unom, na južnom dijelu

unskog otoka na kojem se nalazio Bihać, i gdje se i danas nalazi njegovo najuže jezgro.

Popravke su potrebne i na kuli kružnog tlocrta smještenoj u gradskim zidovima sa senj-

ske strane [ili na zapadu Bihaća], odnosno u blizini samostana Bijele braće [dominikan-

ci]. Nju treba odbrambeno pojačati gradnjom trokutnog nasipa. Osim toga, potrebno je

pojačati njezine temelje. Na vrhu te kule izgraditi otvorenu platformu za topove na čvr-

stoj hrastovoj podlozi.

Na drugoj kuli kružnog tlocrta na istom mjestu urediti puškarnice, postaviti pod i krov.

Taj posao mogu obaviti sami građani Bihaća.

Prije nekoliko godina, u gradskom zidu nasuprot unskom otočiću, podignut je bastion ob-

ložen zidom izvana. Kako je sada propao, treba ga obnoviti. To je naime istaknuto i važ-

no odbrambeno mjesto, jer tu stoji straža na najopasnijem položaju čitavog mjesta. (U

gradnji tog bastiona već je obavljeno dosta poslova. Kako je građevinski pisar osigurao

novac, preostali radovi mogu otpočeti idućeg proljeća. Uz dobru se organizaciju te godi-

ne mogu i završiti.)

Velika vrata na gradskom odbrambenom zidu koja stoje nasuprot tom unskom otočiću

treba zazidati, a nad njima sagraditi kulu kružna tlocrta i dobro je zaštiti. Vrata treba ot-

voriti na drugom manje ugroženom mjestu: u gradskom zidu kod samostana sv. Antuna

[franjevci].

Kutni dio gradskih zidova nasuprot franjevačkom samostanu sv. Antuna treba ojačati iz-

gradnjom trokutnog zemljanog nasipa. Potrebno je opomenuti braću franjevce da dobro

utvrde onu manju kulu u gradskom zidu do koje se dolazi preko njihovog vrta i od koje

oni čuvaju ključeve, te da se moraju pobrinuti da u toj kuli danonoćno bude straža. Na toj

bi kuli trebalo napraviti jedan tornjić ili, ako se to ne uradi, kulu obzidati zidom kako je

ranije savjetovano. Franjevci su taj posao obavili.

Druga gradska vrata na strani zvanoj Rakov brod (Rakhoui wrod), zajedno s pristupom

do njih, potrebno je bolje utvrditi, jer je grad na toj strani odasvud otvoren utjecaju un-

skih voda.

Manja vrata na kružnom dijelu gradskog odbrambenog zida, tamo gdje se nalazi utvrda

zvana Polača (Pollatscha), također treba bolje utvrditi. To je i inače najslabije branjen

dio gradskih zidina koje oplakuju unske vode koje se široko spuštaju od Ripča, i gdje od

samostana sv. Antuna do kaštela, u dužinu od 251 klaftera (oko 474 metra),283

nema ni-

jedne kule, nikakva zaštitnog nasipa ili bedema, već jedino goli nezaštićeni luk gradskog

odbrambenog zida. Taj bi zid trebalo prelomiti na kut i bolje ga izvana utvrditi.

Na kruništu po čitavoj dužini gradskih odbrambenih zidova, koji su dugi 700 klaftera

(oko 1.323 m), a većinom široki pola klaftera (oko 0,95 m), nema nikakve galerije, nika-

kva zaklona, zaštićena prolaza, uopće ničega što bi straži osiguralo sigurniji obilazak i

odbranu. Stoga bez odlaganja na tim zidovima treba nadozidati usko krunište, a u njemu

načiniti puškarnice i zaštićene galerije.

Kod župne crkve, gdje je odbrana također slaba, potrebno je izraditi zaštitni zid u obliku

zaštićene otvorene platforme. Na nju postaviti artiljerijsku odbranu.284

283

Klafter je izvorno bio njemačka mjera za ogrjevno drvo. Stvarno je to naš hvat. Hvat je pak kla-

sična stara mjera koja predstavlja dužinu širokom raširenih ruku. Mjeri se između završetaka

prsta obje ruke. Ovdje se radi o bečkom klafteru koji iznosi 6 bečkih stopa. Kako je dužina te

stope u 16. stoljeću 315,24-315,60 mm (HERKOV, Z., 1973, str. 80), to znači da treba računati

s klafterom dužine 6 x 315,24-315,60 mm = 1,89144-1,8936 m, tj. zaokruženo 1,89 m. 284

Uz sve navedene radove koje Lenković predlaže istaknuti su i novčani iznosi u forintama po-

trebni za njihovu realizaciju – SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 403-404; KRUHEK,

M., 1995a, str. 166-168. To je gore ispušteno jer nije u direktnoj funkciji opisa samog grada i

njegovih odbrambenih mogućnosti.

81

2. "Izvještaj" iz 1563. godine

2.1. Bihać

Grad je utvrđen zidovima i kulama. Smješten je na otoku oko kojeg teče rijeka Una. Što-

više, Una se tu razlijeva u više manjih rukavaca, pa optačući grad sa svih strana, dobro ga

štiti. Unatoč lošem građevinskom stanju svojih utvrda, zahvaljujući samo prirodi vlasti-

tog položaja, Bihać se još uvijek odupire neprijatelju.

Slika 35. Slapovi na Uni u Bihaću.

Položaj i strategijska važnost mjesta, sada na samoj granici prema Osmanskom Carstvu,

toliko je velika da ga nikako ne bi trebalo napustiti ili izgubiti. Njegov bi gubitak imao

teške posljedice za odbranu cijele Hrvatske, a zatim i za sigurnost austrijskih pokrajina. S

najvećom mogućom pažnjom treba bdjeti nad sigurnošću i paziti na odbranu tog grada.

Ta odbrana ne može počivati samo na prirodno dobro zaštićenu položaju već i na grad-

skim utvrđenjima, vojnoj posadi u gradu i opskrbljenosti grada svime što je potrebno za

preživljavanje njegovih branitelja i njihovu aktivnu odbranu.

Na žalost, odbrambeno stanje bihaćkih utvrda nije dobro. Trebalo bi mnogo rada da se

bar donekle poprave. Ukoliko se to ne učini, Bihać će biti u velikoj opasnosti da postane

lakim plijenom kakve veće neprijateljske opsade. Pad Bihaća značio bi i napuštanje od-

brane susjednih utvrda na Uni, te povlačenje odbrambene linije s Une na utvrde uz tok

Korane i dalje, na uporišta uz Mrežnicu i Glinu. To jest, premještanje linije granične od-

brane bliže rijeci Kupi. Isto tako, pad Bihaća značio bi gubitak cijele odbrambene granice

na Uni, jer bi Osmanlije tada pritisli Kostajnicu i ostale utvrde na Uni, a one bi se teško

mogle odbraniti.285

Što se tiče zaštićenosti Bihaća vodotokom rijeke Une ona je doista vrlo velika, ali bi tu

prirodnu okolnost trebalo bolje iskoristiti. Prvo, unutar gradskih zidina, potrebno je iz-

graditi citadelu koja bi cijelom gradu davala više sigurnosti i povećala mogućnosti njego-

ve odbrane.286

Premda je Bihać na ravnom terenu, okružen vodama Une, temelji njegovih

285

Tako se doista i dogodilo. Tj. odbrana se vremenom s Une premjestila na Kupu i njezine prito-

ke. O tome KRUHEK, M., 1984, str. 216-257; IDEM, 1994a, str. 33-66. 286

Citadela od tal. cittadella, sa značenjem tvrđava, utvrda, uporište, bilo kao samostalno vojno

uporište ili, kao ovdje, poseban vojnograđevinski sklop unutar gradskog odbrambenog sistema.

KLAIĆ, B., 1974, str. 215, s.v. citadela.

utvrda zapravo su ukopani u kameno tlo, pa bi i izgradnju te citadele također trebalo te-

meljiti na toj tvrdoj, kamenoj podlozi.287

Visina citadele mogla bi biti samo dva tvrđavna

klaftera (3,78 metra). Ako ne bi bilo dovoljno vremena za njezino utvrđivanje, mogla bi

se izvana utvrditi običnim zemljanim bedemima i zaštitnim kanalima. Građevinskog ka-

mena za njezinu izgradnju našlo bi se dosta u samom gradu, i to najviše od već ruševnog

kaštela.288

Ukoliko ni to ne bi bilo dovoljno, onda od ruševina jednog već napuštenog sa-

mostana.

Na južnoj strani grada, iza sad već ruševnog kaštela, nalazi se uzvisina duga oko 200 tvr-

đavnih klaftri (oko 378 metara).289

Taj bi položaj, koji sada nadvisuje zapušteni kaštel,

trebalo bolje utvrditi ili pak povući odbranu s njega u unutrašnjost grada. Kod gradskih

utvrda na sjevernoj strani trebalo bi prokopati kanal, pa preko njega izgraditi mostić is-

pod kojeg bi mogla protjecati voda sve do kuta odbrambenog zida. Na takav bi način vo-

da Une optjecala oko cijelog oboda vanjskih odbrambenih zidova, što bi gradu dalo više

sigurnosti u odbrani.

Bihaćkom zapovjedniku treba narediti da se posiječe sve grmlje i raslinje naraslo uokolo

gradskih zidina. Time bi slika bihaćkog otoka i samog mjesta bila jasnija.290

Istodobno,

tako bi se dobilo još više na preglednosti okolice, što bi bilo bitno olakšanje upravljanja

njegovom odbranom.

Nizvodno od Bihaća gdje se Una razdvaja u dva toka, na tamošnjem otočiću treba podići

čvrstu četverokutnu kulu u visini do dva kata. U njoj bi bihaćka vojna posada mogla dr-

žati gradske predstraže, za što bi bilo dovoljno tek nekoliko stražara opskrbljenih potreb-

nim oružjem i municijom.

Na južnom prilazu gradu, tamo gdje Una pravi mali zavoj, bilo bi dobro sagraditi barem

jednu manju drvenu kulu, u kojoj bi stajala južna predstraža bihaćke odbrane. Gradnja te

kule ne bi bila skupa, a bila bi vrlo korisna u cjelovitom sistemu odbrane grada Bihaća.

Osim toga, zapovjedniku odbrane Bihaća predlaže se da načini veliki splav, na kojem bi

se preko rijeke moglo odjednom prevesti 20-30 konja.

Članovi kraljeve komisije konstatiraju da u Bihaću nema dovoljno oružja i municije: tek

dva manja i dva duža topa manjeg kalibra. Svi su bili neupotrebljivi, osim jednog falko-

neta.291

Ipak ih je bihaćki puškar, Erhard Pfalz, uspio popraviti.292

Taj je puškar zaslužan

287

Doista su najnovija istraživanja pokazala da se jezgro srednjovjekovnog i kasnije osmanskodob-

nog Bihaća nalazi na tvrdoj kamenoj podlozi. To je onaj povišeni dio gdje se danas nalazi Ka-

petanova kula, turbe, te ostaci rimokatoličke crkve sv. Antuna izgrađene u austro-ugarsko doba.

Taj se uzvišeni dio izgleda proteže sve do prvotne istoimene crkve, od 1592. najvažnije bihać-

ke džamije, Fethije. Cfr. RAUNIG, B., 1990, str. 205-206. Oko te kamene podloge, djelova-

njem sedrotvoraca, nastao je cijeli sistem sedrenih naslaga, čime je izvorni kameni otok tokom

brojnih milenija bitno proširen. 288

Kaštel je iz lat. castellum, u značenju utvrđeni dvor, zamak, tvrđava, kula ali i bedem. Ovdje

ima značenje utvrde ili tvrđave. KLAIĆ, B., 1974, str. 632, s.v. kastel. 289

To je taj povišeni dio koji je spomenut u prethodnoj bilješki, a vrlo se zorno uočava na de Ge-

rardijevim planovima Bihaća iz početka 18. stoljeća. O tome detaljnije u analitičkom tekstu uz

de Gerardijeve planove K-110 do K-113. 290

Dakle, ne samo što se na kartografskim planovima K-027 i K-028 izrijekom Bihać predočava na

unskom otoku, već se takva tvrdnja izriče i u ovom "Izvještaju". Prema tome, još jedan dokaz

više da je Bihać grad na unskoj otoci. 291

Falkonet od tal. falcone, u nas soko (ptica), općenito je naziv za stariju vrstu težeg topa. Pritom

je falkon top većeg dometa i većih zrna, a falkonet, kao deminutiv falkona, top manjeg dometa i

sitnijih artiljerijskih zrna. KLAIĆ, B., 1974, str. 384, s.v. falkon. 292

Taj se puškar (püxenmaister) spominje prvi put u novembru 1551. god. kao bihaćki stručnjak za

puščano oružje s plaćom od 8 forinti. Pritom se njegovo ime notira u nešto drukčijem obliku:

Erhardt Follz. SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 411.

82

što bihaćko oružje uopće može koliko-toliko služiti braniteljima. Već 20 godina poprav-

lja on sve njihovo oružje bez ikakve dodatne plaće. Stoga mu je, kao nagrada za njegov

dotadašnji trud i vještinu, nova mjesečna plaća određena u iznosu od 10 forinti.293

U gradu je previše sposobnih ljudi za oružje koji mirno rade svoje privatne poslove ili

obrađuju polja. Istovremeno, aktivno ničim ne pridonose odbrani grada, ne daju stražu, a

nisu ni na kakvom vojnom popisu. Takvo se stanje mora promijeniti. Ako ti ljudi dijele s

vojnicima mjesto u gradu i sudbinu Bihaća, onda one koji mogu služiti odbrani treba sta-

viti na popis gradskih straža i ostalih obaveza korisnih za sigurnost grada.

Komisija je konstatirala i nenamjensko trošenje novca. Grad je, naime, dobivao iz ratne

blagajne godišnje 100 forinti za popravak gradskih vratâ i mostovâ. Od tih popravki čla-

novi komisije nisu nigdje ništa vidjeli, ali su čuli da su taj novac prisvojili gradski sudac i

neki građani navodno radi općinskih potreba. Osuđujući takvo ponašanje, naredili su rat-

nom blagajniku hrvatske graničarske blagajne da obustavi daljnju isplatu tih 100 forinti.

Istovremeno, gradskoj je općini zapovijeđeno da za novac primljen 1562. i 1563., tj. 200

forinti, obavi poslove za koje je taj novac i prispio u Bihać, te da se o tome podnese iz-

vještaj.

Vojna je posada Bihaća siromašna i bijedna. Posebno se to odnosi na njemačke pješake

koji zato što vrlo neredovito primaju plaću često gladuju. Taj bi problem kralj trebao rije-

šiti na drugi način. Uvjet da među vojskom i građanima bude više vojnog reda i discipli-

ne jest da se nađe kvalitetnijeg zapovjednika, kao iskusnog ratnika i dobra organizatora,

da mu se pridruži sposobne saradnike, te da se za sve odbrambene radnje osiguraju nužna

novčana sredstva. Taj bi čovjek sa saradnicima vodio odbranu Bihaća i susjednih utvrda.

Odnosno, takav svojevrsni ratni savjet trebao bi povezati u jedinstven sistem odbrane či-

tavo područje koje pokrivaju utvrde Bihaća, Ripča, Izačića, Tržca na Korani, pa čak

Drežnika i Jasenice, a na Uni dalje nizvodno, Brekovice, Ostrožca, te Cazina i Stijene.

Kako sadašnji zapovjednik odbrane u Bihaću uskoro odlazi s te službe, komisija je već

razgovarala s Jurjem Kronschalom. Službu bi kao novi bihaćki zapovjednik mogao preu-

zeti od marta 1564., kad sadašnji zapovjednik napusti Bihać. Predlažući ime novog zapo-

vjednika, članovi komisije predlažu i iznos njegove mjesečne plaće: 100 forinti.294

U smislu reorganizacije i bolje uspješnosti u odbrambenim zadacima bihaćke vojne posa-

de, uz zapovjednika, kapetana Bihaćke kapetanije, predlaže se da zapovjednik ima u vla-

stitoj pratnji jednog slugu, a od ostalih vojnih jedinica pod svojom komandom slijedeće:

- 8 husara konjanika;295

- 50 posebno iskusnih konjanika u punom oklopu i pancirnoj zaštiti.296

Njima bi zapo-

vijedao vlastiti zapovjednik, a imali bi još svog zastavnika i trubača;

- 100 njemačkih strijelaca s puškom i oklopom. Uz to jedan njihov zapovjednik koji bi

ujedno zapovijedao svim pješačkim ili konjaničkim stražama, jedan narednik koji bi

bio pomoćnik zapovjedniku strijelaca, te bi vodio njegov ratni ured i smjenu straža;

293

Forinta je od tal. fiorino, po gradu Fiorenci ili Firenzi, gdje je najprije uveden istoimeni zlatni

novac. Prema tome, ime novčane jedinice izvedeno iz naziva grada gdje ga se kovalo još od 13.

stoljeća. Na ovim prostorima forinte su bile poznate kao mađarski znatni novac koji se dijelio

na 100 filira. KLAIĆ, B., 1974, str. 419, s.v. forin(a)t. 294

Kralj je taj prijedlog prihvatio i Kronschal je doista bio zapovjednik bihaćke odbrane 1564. go-

dine. Prije njega, 1560.-1563., zapovjednik Bihaća bio je Mihovil Spallatin (Alberti). SPOME-

NICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 467. 295

Husar je vojnik lake konjice. Izraz je došao iz mađ. huszár. Tu je nastao kao izvedenica od

husz, u značenju dvadeset. U biti to i jest dvadeseti. Naime, od 1445. god. u Mađarskoj su sva-

ka dvadesetorica seljaka, na ime posebnog poreza, morala opremiti jednog konjanika za rat.

Ovdje je termin primijenjen u svojem osnovnom značenju: laki konjanik. KLAIĆ, B., 1974, str.

530, s.v. husari. 296

Pancir je iz lat. panziera, te doista znači metalni oklop za zaštitu vojnikova tijela. KLAIĆ, B.,

1974, str. 969, s.v. pancer.

- 1 intendant za prehranu vojske;

- 1 oružar koji mora biti stručnjak za oružje;

- 3 puškara koji bi popravljali puške;

- 150 hrvatskih pješaka. Uz njih 3 njihove vojvode i 3 zastavnika, te 15 desetara. Od

tih pješaka njih 25 dnevno bi držalo stražu;

- 20 stražara čardaklija koji bi držali stražu izvan grada, jer posada ne smije napuštati

gradsku odbranu.

Slika 36. Slapovi na Uni kod Cazin-Srbljana.

2.2. Tržac

Dobro utvrđeni stari feudalni grad. Tri je milje (oko 21,7 km) udaljen od Bihaća.297

Sm-

ješten je na povišenu mjestu iznad toka rijeke Korane, nedaleko od mjesta gdje u Koranu

utječe rječica Mutnica. Utvrda pripada grofu Nikoli Frankopanu Tržačkom. Usred utvr-

đenja nalazi se visoka kružna kula jako debelih zidova. Djelomično je stradala pri jed-

nom osmanskom napadu na grad, ali je ipak još uvijek u dobrom građevinskom stanju.

Kako grof Tržački dobiva plaću za držanje 60 konjanika, treba ga zadužiti da tom plaće-

nom jedinicom pazi na Tržac, te na putove koji vode prema Drežniku i Bihaću. Osim to-

ga, u tom tvrdom gradu ima dovoljno mjesta da se u njega dodatno smjesti četa konjani-

ka, a s njima konjanički zastavnik i trubač. Uz pokretno konjaništvo, postojećih 12 stra-

žara moglo bi u gradu održavati stalnu stražu.

*

Usporediti te izvještaje u svim detaljima koje nude s kartografiranim podacima na

K-027 i K-028 gotovo je nemoguće. Međutim, saglasno istaknutom uz analizu

Angielusove K-026, prvo treba konstatirati da je oko Bihaća krajem 16. stoljeća

bilo puno više riječnih otočića nego što ih ima danas. Zbunjuje pritom činjenica da

297

Kako je istaknuto u bilješci 65. uz analizu Kuripešičeva opisa Unsko-sanskog područja i njego-

vih K-003 do K-005, radi se o njemačkoj geografskoj milji dugoj 7.420 m. Mjereno na mo-

dernoj geografskoj karti relacija Bihać – Tržac zračnom linijom iznosi 22 km, a ako se prati ce-

sta Bihać – Kamenica – Turija – Vrsta – Gata – Tržačka Raštela – Tržac, onda je to udaljenost

24 km. Prema tome, u oba slučaja vrijednosti sasvim bliske gornjem, što je dokaz više o pouz-

danosti i vjerodostojnosti tog historijskog izvora.

83

K-027 i K-028 nisu u tom dijelu identične. Tlocrt samog Bihaća još bi generalno i

mogli prihvatiti kao gotovo istovjetan na oba plana, ali ne i kad se radi o otocima.

Na K-027 geografski je križnjak koji nam pomaže u orijentiranju njezinih, ali i

geografskih realija na K-028 gdje ga nema. S obzirom na takvu orijentaciju kao da

je riječ o planovima različitog grada. Una od Ripča u Bihać dolazi s jugoistoka, a

produžava na sjeverozapad. Upravo je takva slika i na K-027. Međutim, na K-028

dio koji dolazi od Ripča okrenut je skroz na zapad. Shvatimo li međutim K-028

kao krupniji plan od K-027, iz kojeg je izveden, tada tu pogrešku možda možemo

otpisati na račun brzine Angielusova rada. Osim toga, tu je i spomenuta množina

unskih otočića. Na K-027 broj im je nešto reduciran u odnosu na K-028. Naime,

na K-027 s istočne strane Bihaća kartografirana su tri otočića: veliki, srednji i ma-

li. Na K-028 istočno i južno od tog velikog ima još po jedan mali.

Slika 37. Slapovi na Uni ljeti kod Cazin-Srbljana. U pozadini se vidi Ostržac. Fotografija s

početka 20. stoljeća.

Ipak, možda je najzanimljivije, upravo s obzirom na te unske otočiće, da se u Bi-

hać nije ulazilo onako kako je općepoznato iz dosadašnje historiografske literatu-

re. Naime, preko unskog otoka istočno od grada, poznate Otoke. Prema Angielu-

sovim K-027 i K-028, uzimajući u obzir ne samo geografski križnjak na K-027,

nego i smjer vodotoka Une, ulazi u Bihać su bili od juga i sa sjevera. Pritom se ju-

žni sastojao od dugog mosta između dvije skupine otočića, a sjeverni se pomagao

otočićima s te strane grada, pa je most na toj strani bio iz tri dijela: grad – prvi

otok, prvi – drugi otok i drugi otok – obala kopna. Upravo takvo stanje ulaza vid-

ljivo je i iz predočenog sadržaja oba izvještaja. Lenković 1550. predlaže da se ve-

lika vrata na gradskom odbrambenom zidu koja stoje nasuprot unskom otočiću,

misleći na današnju Otoku, trebaju zazidati, a nad njima sagraditi kulu kružna tlo-

crta i dobro je zaštititi. Nova takva vrata treba otvoriti na drugom manje ugrože-

nom mjestu: u gradskom zidu kod samostana sv. Antuna [franjevci], odnosno kod

današnje džamije Fethije, jer je taj samostan odmah nakon osmanskog osvojenja

Bihaća, tj. još 1592., pretvoren u tu džamiju.298

Iz "Izvještaja" kraljevske komisija napisanog 1563. vidljivo je da je u međuvreme-

nu Lenkovićev prijedlog usvojen i realiziran. Naime, oni spominju gradsku utvrdu

na sjevernoj strani grada gdje bi trebalo prokopati kanal, pa preko njega izgraditi

mostić ispod kojeg bi mogla protjecati voda sve do kuta odbrambenog zida. Time

bi se pojačao nivo sigurnosti ulaza s te strane. Imajući u vidu Lenkovićev prijed-

log i činjenicu da je realiziran, te sad novi prijedlog komisije iz 1563., moglo bi se

zaključiti da je i taj prijedlog iz 1563. usvojen i realiziran. Naime, kopanjem kana-

la na sjevernoj strani grada dobiven je novi unski otočić koji možda prije toga

uopće nije postojao. I više od toga. Izgleda da je taj otok još dodatno prepolovljen

na dva dijela. Time se dobio sistem od tri mosta kako se to može vidjeti na K-027

i K-028. Pritom je pokretni jedino prvi most iz grada,299

koji vodi do prvog otoka.

Na južnoj strani grada, prema Lenkovićevu opisu, bio bi Rakov brod. U njegovoj

blizini je četverokutni kaštel vidljiv na K-027 i K-028, i tu je dugi most. Nešto is-

točnije od tih vrata, a toga nema na Angielusovim planovima, trebala bi biti Pola-

ča koju spominje Lenković, i kod nje još jedna manja vrata.

Iz svega prethodnog može se zaključiti da je Bihać u sedmom desetljeću 16. sto-

ljeća svoj glavni izlaz imao prema sjeveru. U vezi s time je konstatacija komisije

iz 1563. godine da se ne smije izgubiti odbrambena linija na srednjem toku Une,

tj. u Bihaćkom polju. Ako bi se to ipak desilo, rezervna odbrambena crta se pre-

mješta na Koranu i dalje, na utvrde uz Mrežnicu i Glinu. To jest, premještanje li-

nije granične odbrane bliže rijeci Kupi. To drugim riječima znači, da su odbram-

bene prilike reducirale neke druge mosne prijelaze. Prvo, jer je Bihaću pomoć mo-

gla doći jedino sa sjevera, upravo s područja dolina rijeka Korane i Kupe. Osman-

ske vojne snage, kao neprijateljske formacije, mogle su doći jedino s juga, s obzi-

rom da je tako diktirala geografija terena. Dakle Ključ ili Kamengrad, pa preko

petrovačkih kraških polja i zaravni, kroz Ripački klanac, u Bihaćko polje. Zato i

jest upravo na toj strani kaštel, a s njim i stub odbrane, kako se vidi na K-027 i K-

298

SPOMENICI, svezak 1, Zagreb, 1884, str. 170. Mehmed-paša 30. septembra 1592. piše nadvoj-

vodi Ernestu u vezi mirovanja osmanske vojske. Među ostalim ističe da se Bihać ne može po-

vratiti u kršćanske ruke jer je tamo odmah iza osvojenja sagrađena džamija (Moschen). Općeni-

to je to u historiji poznato kao preinaka crkve sv. Antuna u Fethiju, čije ime (Fethija) doslovno

znači "Osvojena". Vidjeti JUSIĆ, E., 1982, str. 169-178; MUJEZINOVIĆ, M., 1982, svezak 3,

str. 60-66. 299

I sami je grad Bihać također smješten na unskom otoku: Otok sv. Ladislava kojeg je postojanje

i takvo ime posvjedočeno još 26. februara 1260. god. – CODEX, svezak 5, Zagreb, 1907, str.

156, insula sancti Ladizlai.

84

028. S druge strane, kad Bihać 1592. dođe pod osmansku upravu i vlast, prilike se

stubokom mijenjaju. Sad pomoć Bihaću može doći jedino s juga, pa se zato otvara

mosni prijelaz Grad – Otoka – Prekounje, dakle na prostrano Bihaćko polje. Ne-

prijatelj pak od 1592. uvijek dolazi sa sjevera i sjeverozapada, budući da je, opet

prirodna konfiguracija terena, određivala takav smjer.

Kako bi se izbjegla eventualna ponavljanja jer se radi množine kasnijih planova

Bihaća opisu grada treba uvijek iznova vraćati, može se zaključiti da su Angielu-

sovi planovi K-027 i K-028 unatoč svim uočenim nedostacima ipak generalno vje-

rodostojni, s obzirom da su saglasni istodobnim prvorazrednim pisanim historij-

skim izvorima.

Identično je s aksometrijama Tržca na K-029 i K-030. Kraljevska komisija 1563.

svjedoči da je Tržac smješten na povišenom mjestu iznad Korane, nedaleko od

mjesta gdje u tu rijeku utječe rječica Mutnica. To je u realnosti doista tako. Osim

toga, kaže se da je to stari dobro utvrđeni feudalni grad, u čijoj je sredini kula

kružna tlocrta i debelih zidova. Angielusove aksometrije K-029 i K-030 ne samo

da to potvrđuju, nego toj slici, jer je Tržac puno manji od istodobnog Bihaća, do-

daju pregršt novih detalja. Naime, Tržac je utvrđen jakim odbrambenim zidom,

koji u svojim kutovima imaju okrugla pojačanja. Zid je četverokutnog tlocrta izu-

zev na jugoistočnom dijelu, gdje je sasvim sigurno teren diktirao da bude ukoso

zasječen. Ulaz u grad je s istočne strane. Tu je, u sklopu odbrambenog zida izgra-

đena kula koja s unutrašnje strane ima četvrtasti, a s vanjske kružni tlocrt. U unu-

trašnjosti grada je spomenuta okrugla branič-kula, a oko nje novi odbrambeni zid

četverokutne osnove. Kula je smještena na sjevernom dijelu tog unutrašnjeg ogra-

đenog prostora. Ima prizemlje i dva kata. Taj unutrašnji ograđeni prostor na tri

kraja (NW, SW i SE) ima na svojim kutovima jednokatne visoke okrugle odbram-

bene kule, a u njega se ulazi kroz utvrđena vrata smještena na istoku. Prema tome,

komunikacija u grad je kroz dvoja vrata, i to s istoka. Opisana situacija vjerna je

stanju utvrđenom na terenu arheološkim rekognosciranjem Branke Raunig 1984.

godine.300

Toponimija na K-026 Bisouaz = Bisovac, naselje, 8 km N Bihać

300

Rezultati rekognosciranja nisu publicirani. U arheološkoj dokumentaciji Muzeja Unsko-sanskog

kantona – Bihać, postoje dva plana koje je Branka Raunig izradila 5. novembra 1984. godine.

Autor se u gornjoj ocjeni oslonio na njih.

Bradschai = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Branogratsch = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Brekowiz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Buschauiz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Buschin = Bužim, naselje

Corana fl. = Korana, rijeka

Ieserski = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Isatschiz = Izačić, naselje, 10,5 km NW Bihać

Kamengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Kludsch = Ključ, naselje

Krup = Bosanska Krupa, naselje

Nouigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Oberkladusch = Velika Kladuša, naselje

Obrouaz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ostrosaz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrouiza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Otok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Socol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Sturliz = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersazz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Topliz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tschawitski = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Vna fl. = Una, rijeka

Vnacz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Vnderkladusch = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Welaÿ = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Withidsch = Bihać, naselje

Zasin = Cazin, naselje

Toponimija na K-028 Vna fl. = Una, rijeka

Slika 38. Slapovi na Uni u Bosanskoj Krupi. U prvom planu su mlinovi.

85

K-026. N. Angielus, Hrvatska i Sklavonija, Beč, 1566. Uži isječak s originala. Izvorna karta je u boji.

86

Slika 39. Uži isječak sa K-026.

87

K-027. N. Angielus, Bihać, Beč, 1566. Original je u boji.

88

K-028. N. Angielus, Bihać, Beč, 1566. Original je u boji.

89

K-029. N. Angielus, Tržac, Beč, 1566. Original je u boji.

90

K-030. N. Angielus, Tržac, Beč, 1566. Original je u boji.

91

NICOLÒ NELLI

K-031. IL VERO ET NVOVO DISEGNO / DELLA DALMATIA /

1570. / In Venetia appresso / su Nicolo Nellj. Venecija, 1570.

301

Da se interes za Gastaldi – Camocijevu kartu s Bertellijem nije iscrpio pokazuje

njezina nova inačica, ovaj put u redakciji mletačkog kartografa Nicolòa Nellija. I

on umanjuje predložak, ali puno više od Bertellija, oko 20 %.302

U duhu humani-

stičke tradicije dodaje niz brodova (galije i galijuni) koji iz Veneciju u kursu NW

– SE plove prema Otrantu. Uz to, potrudio se pa, prema vlastitom mišljenju, ispra-

vio prvenstveno štamparske pogreške, što predstavlja tek površnu doradu karte.

Takva se intervencija vidi po položaju toponima Soclouen. Pomjeren je još više

prema istoku u odnosu na K-012, K-023 i K-024. Dok se na tim kartama u njemu

bez neke posebne dileme moglo vidjeti Sokolac kod Bihaća, sada, na K-031, pre-

ma geografskom položaju, može ga se jedino identificirati kao Soko na Pivi. Me-

đutim, lik Soclouen za Soko nije zabilježen na raspoloživim starim geografskim

kartama. Osim toga, taj je grad, ali pod imenom Socho već kartografiran na istoj

ovoj K-031. Stoga je Soclouen ipak Sokolac kod Bihaća, koji je radi imenske slič-

nosti (homofonija) sa Sokolom kod Jajca pogrešno lociran u blizinu Pive. Da to

jest tako iznova se potvrđuje s dva Vrbasa o čemu je detaljnije raspravljano uz

analizu Bertellijeve K-024. Ovdje, na K-031, uz vodotok "prvog" Vrbasa doslov-

no piše Iaiza, a na "drugom" to je Iayza, prema tome oba puta Jajce. Osim toga, u

odnosu na izvornike, ova karta nema ljestvica geografske širine i dužine. Sve dru-

go je isto.303

To, drugim riječima, znači da je iznova tržište onaj element koji je inicirao ponov-

nu izradu iste karte. Tek u nekoliko sitnijih detalja, te prema kartuši, to je nova

inačica Gastaldi – Camocijeve karte. Zašto je to tako u Veneciji? Stoga, jer je to

16. stoljeće, doba u kojem je cvat mediteranske pomorske trgovine sveobuhvatan.

Već u narednom, konjunktura će na Sredozemlju biti u krizi, a s njom i broj izra-

đenih karata. To ne znači da će se manje ovuda ploviti, već će se, stotinjak godina

301

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Biblioteca Apostolica Vaticana – Rim (Italija), Kartografska

zbirka, bez signature. Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 55, Tav. XXVI;

IDEM, 1990, str. 36, broj 53; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 343, Fig. 30; IDEM, 1996, str.

44, slika 25. 302

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 55, Tav. XXVI; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 343, Fig.

30; IDEM, 1996, str. 44, slika 25. 303

Toponimija okolnih oblasti nije previše različita od ranijih karata. Države i oblasti abecednim

redom: Bossena = Bosna; Crovatia = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Iapra = Japra, donji tok

rijeke Vrbas; Licha = Lika; Morlacha = Morlakija, obalno područje Podvelebitskog kanala;

Rascia = Raška, u smislu Srbije koju se pogrešno lociralo u Slavoniju; Sclavonia = Slavonija.

Rijeke: Bosna f. = Bosna; Draua f. = Drava; Saua f. = Sava; Onuize f. = Vrbas; Verina f. = Vr-

bas. Naselja: Blagay = Blagaj-Japra, 6 km E Bosanski Novi; Gabella = Gabela na Neretvi u

Hercegovini; Gliubuschi = Ljubuški u Hercegovini; Gradischa = Bosanska Gradiška; Gradischa

noua = Nova Gradiška (Hrvatska); Iaiza i Jayza = Jajce; Isero = Jezero, 8 km W Jajce; Maglai

= Maglaj; Metcouich = Metković; Obrouazo = Obrovac; Sebenico = Šibenik; Segna = Senj;

Serb = Srb kod Knina; Socho = Soko na Pivi; Sonigrad = Zvonigrad kod Knina; Spalato = Sp-

lit; Vania = Banja Luka; Vina = Vinac, 8 km S Jajce; Zara = Zadar.

nakon Kolumbovih otkrića, definitivno globalizirati plovidbe na svjetskoj razini.

Mediteran privremeno gubi značenje, da bi ga povratio početkom 18. stoljeća. U

tom su smislu ova i neke druge nešto kasnije karte, tek zadnji pokazatelji medite-

ranskog gospodarskog napretka, prije nego što privremeno, u 17. stoljeću, nastupi

zastoj.

Toponimija na K-031 Armagno = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Bicachi = Bihać, naselje

Cluz = Ključ, naselje

Riparze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Soclouen = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Vno f. = Una, rijeka

92

K-031. N. Nelli, Precizna i nova karta Dalmacije, Venecija, 1570.

93

JOHANNES SAMBUCUS

K-032. ILLYRICVM. / IOAN[NES] SAMBUCVS / ORTELIO SVO,

S[ALUTEM] / Mitto hanc quoque tabellam qua / necessaria

confinia Pannoniae de- / clarantur, fluuiorum & aliquot lo- / corum

situs Hirschuogelij recte / mutaui, Angelini autem studio / plurima

adieci, et interualla cor- / rexi, vt parum quis si cum Hirsch- /

vogelij haec coniungat desiderarit, / si qui errores sint, dies certiora

do- / cebit, Viennae, Vale, 25 Octob[ris] 1572. Antwerpen, 1572.

304

K-033. ILLYRICVM. / IOAN[NES] SAMBUCVS / ORTELIO SVO,

S[ALUTEM] / Mitto hanc quoque tabellam qua / necessaria

confinia Pannoniae de- / clarantur, fluuiorum & aliquot lo- / corum

situs Hirschuogelij recte / mutaui, Angelini autem studio / plurima

adieci, et interualla cor- / rexi, vt parum quis si cum Hirsch- /

vogelij haec coniungat desiderarit, / si qui errores sint, dies certiora

do- / cebit, Viennae, Vale, 25 Octob[ris] 1572. Antwerpen, 1572.

305

Johannes Sambucus, što je latinizirano ime od János Zsámboki (1531.-1584.), ma-

đarski je historičar, geograf i kartograf koji je djelovao u Beču.306

Njegova K-032

(i njezina kolorirana verzija K-033) izdana je u drugom izdanju atlasa Abrahama

Orteliusa "Theatrum Orbis Terrarum", Antwerpen, 1573., kao karta broj 54.307

U

odnosu na prethodno opisane talijanske kartografe (Camocio, Bertelli, Nelli),

Sambucus već u podužoj kartuši izrijekom navodi da su mu kao predložak za izra-

du njegove karte po obuhvaćenom geografskom prostoru poslužile istovjetne Hir-

schvogelove, ovdje K-014, K-015, K-016 i K-017, ali i K-026 Nicolausa Angielu-

sa. Takav je odnos prema prethodnicima, ne samo u smislu autorskih prava, već i

304

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Collezione del dott. Italico Stener di Muggia – Trieste (Italija),

bez signature. Cfr. MARKOVIĆ, M., 1993, str. 139-141, karta na str. 74-75. 305

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbir-

ka, sign. A-II-17; Arheološki muzej – Split (Hrvatska), Knjižnica, u sklopu Ortelijeva atlasa,

bez signature. Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 120-121, Tav. LVIII;

LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 389, Fig. 15; IDEM, 1996, str. 89, slika 37; PANDŽIĆ, A.,

1992, str. 44, broj 34. 306

GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 41; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 139-141. 307

Abraham Ortelius (1527.-1598.), znameniti je kozmograf i kartograf koji je djelovao u Antwer-

penu. Tvorac je atlasa kao načina prikupljanja i izdavanja karata, čime slijedi i u tom pogledu

jedno od osnovnih ptolemejskih načela. No, za razliku od Ptolemejeve "Geografije" koja je

spoj vrlo obimnog teksta i skupa karata, Ortelius inicira atlas samo kao zbir karata kojima su

autori različiti. Prvo izdanje njegova atlasa iz 1570. ima Nacionalna i sveučilišna biblioteka u

Zagrebu, a drugo Arheološki muzej u Splitu. To drugo izdanje, iz kojeg je i ova Sambucusova

karta ima naslov: "THEATRUM ORBIS TERRARUM / ABRAHAMUS ORTELIUS ANT-

VERPIANUS ded[icat] consecratque. / ANTVERPINAE, typ[is] Dietsch, MDLXXIII". O Or-

teliusu osnovne podatke vidjeti kod GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 41; MARKOVIĆ, M., 1993,

str. 134.

u strogo moralnom pogledu, iznimno korektan, pa i moderan u svojem današnjem

izvornom značenju.308

Slika 40. Abraham Ortelius, kod kojeg je Sambucus priredio svoje karte. Drvorez 16. stoljeća.

Međutim, već i površno poređenje K-032 i K-033 sa K-014, K-015, K-016, K-017

i K-026, govori da je K-032 sasvim novi rad. To znači da je Sambucus upotrijebio

i druge geografske izvore koji su mu, radeći u Beču, jednom od onodobnih karto-

grafskih i geografskih centara, bili na raspolaganju. Stoga prvo ugodno iznenađuje

orijentacija karte koja djeluje daleko realističnije od svojih uzora. Međutim, mik-

308

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 120-121, Tav. LVIII; LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 389,

Fig. 15; IDEM, 1996, str. 89, slika 37.

94

rogeografske realije i dalje su prilično nezgrapno realizirane. To se prvenstveno

odnosi na vodotok Zrmanje, a nisu bolji ni vodotoci Krke i Une. Oni su naime na-

prosto predimenzionirani u odnosu na geografsku realnost. No, treba imati u vidu

da je to u ono vrijeme naprosto bio ustaljeni način kartografskog izražavanja ne-

čeg što ima iznimno veliku važnost. I doista, Una sa svojim putnim vezama prema

Krki i Zrmanji, odnosno preko Save s Panonijom, to doista jest. To je taj znameni-

ti unski geostrategijski pravac, koridor koji je funkcionirao milenijima kao najbo-

lja, najlakša i najkraća veza duboke unutrašnjosti i Jadrana. Veza kuda su nebroje-

nim stoljećima kolale robe, trgovački karavani, ljudi i vojske. Stoga, ne bez razlo-

ga, centralni skup geografskih podataka na ovoj karti upravo je taj pravac, a na

njemu središnje mjesto zauzima Unsko-sansko područje.309

Iz tog je razloga K-

032 iznimno važna za historiju ovog kraja.

Prvi put tako imamo kartu relativno širokih geografskih prostora koja donosi pre-

gršt temeljnih geografskih podataka s Unsko-sanskog područja. Pritom nisu sva

geografska rješenja najbolja, ali je unatoč tome ona prilično precizna. Promotrimo

tu građu na širem području. Prvo Una (Vna flu.). Teče na sjever i sjeveroistok. Ima

desne pritoke Unac i Sanu (obje bezimene), a kod Jasenovca (Iessenowaz) ulijeva

se u Savu (Sava flu.). Uz njezin tok najviše je starih gradova. Unutar toka ove rije-

ke, izgrađeni na njezinim otokama, jesu: Ripač (Repitsch), Bihać (Witidsch), Mra-

čaj (Bradschai), Srednji Bušević (Buschawiz), Otoka kod Krupe (Otok), Bosanski

Novi (Altnoua), Kostajnica (Costanawiz) i sami Jasenovac (Iessenowaz), predočen

kao grad na Uni i uz njezinu desnu obalu. Uz tu desnu obalu su ovi ostali gradovi:

Unac (Vnac), Rmanj (Erman), Obrovac kod Krupe (Obrovaz), Bosanska Krupa

(Krupa), Bosanski Novi – dio na desnoj obali (Nouigrad), te Dubica (Dubiza). S

lijeve strane Une, uz sami njezin tok, locirani su: Ostrovica kod Kulen Vakufa

(Ostrowoiza), Sokolac kod Bihaća (Sokol), Brekovica (Berkowiz), Ostrožac (Os-

trozaz), Javnica (Jamniza) u Hrvatskoj, 7 km istočno od Bosanskog Novog. Od

Une, pa prema Ključu, prvi se put, bez ikakve dileme, kartografira Bilaj kod Ku-

len Vakufa (Welaÿ) i sam Ključ (Kludsch).310

Od lijeve obale Une prema Velikoj

Kladuši, prvo se uočava tok Korane (Korana flu.). Tu su još: Toplički Turanj (To-

pliz), Bisovac (Lissowaz), Mutnik (Motniz), Tržac (Tersaz), Velika Kladuša

(Vn(d)erkladusch), Todorovo (Nouigrad), Bužim (Buschin), Vrnograč (Branogra-

tsch), Čava (Tschawiski), Jezerski (Ieserski), Stijena (Stena) i Cazin (Zazin).311

Kako ova karta postoji u crno-bijeloj (K-032) i koloriranoj verziji (K-033), a u

ovo se vrijeme granice još uvijek pretežno kartografiraju bojanjem u različitim bo-

jama površine pojedinih država, ili pak naknadnim izvlačenjem granične crte u

boji, za uočavanje razgraničenja puno je bolja kolorirana varijanta (K-033).312

Na

309

O unskom prometnom koridoru detaljnije u bilješki 87 ovog djela. 310

U dubljoj unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, da se notiraju tek neki toponimi, kartografirani su:

Banja Luka (Weinalykha); Bočac (Otschaz); Bosanska Gradiška (Gradischiprod); Glamoč (Wi-

elgrad); Jajce (Jaÿzl); Jezero (Iesero); Prusac kod Donjeg Vakufa (Prussaz); Soko na Pivi (So-

ccolitsch); Vrbaška na Vrbaški (Oberwaschkhi); Vrbas (Oniuz flu.), itd. 311

Na području današnje Hrvatske, odmah uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, kartografirani su:

Bojna (Woina); Boričevac, 7 km SW Kulen Vakuf (Boriconigis); Cetingrad, 13 km ENE Slunj

(Zetin); Drežnik, 22 km NW Bihać (Dresnik); Furjan, 11 km ESE Slunj (Furian); Gvozdansko

(Godanzki); Kremen, 4 km ENE Slunj (Kremnik); Krtinja, 32 km SSE Karlovac (Khersina);

Slunj (Zlÿn), itd. 312

Angielus na K-026 prvi upotrebljava kao kartografski simbol liniju sastavljenu od niza ispreki-

danih crtica. No, na toj karti ta linija ne označava granice već putnu mrežu. U tom je smislu K-

njoj je područje BiH (Bossna) obojano nježno zelenom bojom, s tim da se ta boja

pojačava do nivoa skoro tamno-zelene uz vodotoke Une i Save, odnosno uz pla-

ninski lanac Dinare. Na takav su način predočene i granice Bosne prema susjed-

nim državama, odnosno područjima: Dalmaciji (Dalmatia), Hrvatskoj (Crovatia) i

Slavoniji (Sclavonia). To znači da se prema Sambucusovoj karti osmanska Bosna

proširila skroz do desne obale rijeke Une 25. oktobra 1572. god., kad je završen

rad na toj karti, kako se to može pročitati u njezinoj kartuši. U tom slučaju, podru-

čja s lijeve strane Une, uključujući Bihać i Ripač, ostala su još uvijek slobodna

kao dio hrvatskih oblasti pod vlašću bečkog dvora. Naime, Sambucus je doista

precizan u tom bojanju. On bojom zahvaća kulen-vakufsku Ostrovicu, prelazeći

tako preko Une, ističući na taj način da je ona tada pod osmanskom vlašću, ali iz-

bjegava Bihać i Ripač. Stoga su nam K-032 i K-033 vrijedna historijska svjedo-

čanstva i u tom pogledu.

Toponimija na K-032 i K-033 Berkowiz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Bradschai = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Branogratsch = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Buschawiz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Buschin = Bužim, naselje

Erman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ieserski = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Kludsch = Ključ, naselje

Korana flu. = Korana, rijeka

Krupa = Bosanska Krupa, naselje

Lissovaz = Bisovac, naselje, 8 km N Bihać

Motniz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Nouigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obrovaz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Ostrowoiza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Ostrozaz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Otok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sokol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Tersaz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Topliz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tschawiski = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Vna flu. = Una, rijeka

Vnaz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Vn(d)erkladusch = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Welaÿ = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Witidsch = Bihać, naselje

Zazin = Cazin, naselje

026 jedna od najstarijih karata koja uopće ističe putnu mrežu. Prvi put graničnu crtu, sastavlje-

nu od niza tačkica, donosi von Aitzingova K-034.

95

K-032. J. Sambucus, Ilirik, Antwerpen, 1572. Uži isječak s originala.

96

K-033. J. Sambucus, Ilirik, Antwerpen, 1572.

97

Slika 41. Uži isječak sa K-033.

98

MICHAEL VON AITZING

K-034. ILLY- / RI- / CVM Köln, 1583.

313

Michael von Aitzing (Eitzing), austrijski kozmograf i historičar 16. stoljeća, u

svojem monumentalnom geografskom djelu,314

donosi na tabli IX. i ovu kartu, K-

034. Već i vrlo površnom analizom nije teško zaključiti da je nastala djelomičnim

reduciranjem prethodnih Sambucusovih (K-032 i K-033). U tom smislu, za razli-

ku od Camocija i drugih mletačkih kartografa,315

Aitzing je učinio kartografski rad

koji jest njegovo autorsko djelo. Analiza toponima o svemu tome zorno svjedoči.

Za dio njih minimalno su izmijenjeni likovi, a neki potpuno ispušteni: Bisovac

kod Brekovice, Brekovica, Bužim, rijeka Korana, Krupa, Obrovac kod Krupe, Sti-

jena i Vrnograč. Takav repertoar svakako pokazuje da Aitzing, premda Austrija-

nac, ali pretežno djelujući u Njemačkoj, izuzetno slabo poznaje geografske realije

ovog terena. Nisu ostali gradovi čija imena jest kartografirao previše značajniji od

tih ispuštenih. Ipak, izbaciti niz utvrda izvanredno važnih za tok Une sjeverno i

sjeveroistočno od Bihaća (Bisovac, Brekovica, Bužim, Krupa, Obrovac), doista

nema nikakve logike i opravdanja.

S druge strane, K-034 je zanimljiva za historiju Unsku-sanskog područja, poput

Camocijeve i onih koji su dalje radili, jer i dalje ističe maksimalni interes za ovaj

kraj. Novih podataka odavno nema. Tu se vodi svakodnevna borba. No, interes

Evrope, upravo radi te borbe je nemjerljiv. Stoga i Aitzing poseže za Sambucuso-

vom kartom kako bi mu djelo o geografiji Evrope bilo cjelovito.

Međutim, učinak cijelog tog napora rezultirao je ne boljom, u smislu kartografske

čitljivosti, dakle preglednijom, nego daleko slabijom kartom. Time Aitzing svaka-

ko nije doprinio svojem ugledu.

Ipak ima jedna novina, i to je najvažniji razlog da se ona nađe u ovom djelu. Um-

jesto Sambucusovih boja, jer K-034 originalno je crno-bijela, Aitzing uvodi iscrta-

vanje granica linijom sastavljenom od niza tačkica. One nisu izmijenjene u odno-

su na K-032 i K-033, pa nam je njihovo identificiranje na K-032 i K-033 time bit-

313

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Metropolitana – Zagreb (Hrvatska), Knjižnica, sign. 25.172, u

sklopu von Aitzingova djela, 9. tabla. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 156, kar-

ta K-124; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 44, broj 32. 314

Puni naslov Aitzingova djela glasi: "AD HISPANIAE ET HVNGARIAE REGES TERMAXI-

MOS. DE EVROPAE VIRGINIS TAVRO INSIDENTIS, TOPOGRAPHICA ATQVE HIS-

TORICA DESCRIPTIONE, LIBER, QVATVOR ORBIS PARTIBVS DISTINCTVS: INSV-

PER ET OCTOGINTA QVINQVE, CVM TRIBVS, CHOROGRAPHICIS TABVLIS, A

FRANCISCO HOGENBERGIO INSIGNI ARTIFICE ORNATVS. MICHAELE AITSING-

ERO Austriaco authore. COLONIAE AGRIPPINAE, Apud Godefridum Kempensem". O Ait-

zingovu kartografskom prikazu istočnog Jadrana KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 155-160; PAN-

DŽIĆ, A., 1988, str. 44, broj 32. 315

Misli se na Camocijevu K-023, Bertellijeve K-024, K-025 i Nellijevu K-031, koje se prvenstve-

no razlikuju po sadržaju kartuše. O tome detaljnije u analitičkom tekstu uz te karte.

no olakšano. Prema tome, Una je još uvijek zapadna granična crta osmanske Bos-

ne. No, koliko još dugo!316

Toponimija na K-034 Bradschai = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Buschawiz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Erman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Jeserski = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Kliutsch = Ključ, naselje

Motniz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Nouigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Ostrowoiza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Ostrozar = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Otock = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sokol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Tersaz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Topliz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tschawiski = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Vna flu. = Una, rijeka

Vnaz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Vn(d)erkladusch = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Witidsch = Bihać, naselje

Zazin = Cazin, naselje

316

Toponimija okolnih oblasti na K-034 također je reducirana u odnosu na Sambucusove K-032 i

K-033. Države i oblasti: Bossna = Bosna; Crovatia = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Slavo-

nia = Slavonija. Rijeke: Danubius flu. = Dunav; Draua flu. = Drava; Saua flu. = Sava. Naselja:

Blagay = Blagaj-Japra, 6 km E Bosanski Novi; Bobrouaz = Obrovac; Grachouaz = Bosansko

Grahovo; Gradischibrod = Bosanska Gradiška; Jesero = Jezero, 8 km W Jajce; Jaÿzl = Jajce;

Sebenico = Šibenik; Spalato = Split; Weinalykha = Banja Luka; Wielgrad = Glamoč; Zara =

Zadar; Zegna = Senj.

99

K-034. M. von Aitzing, Ilirik, Köln, 1583.

100

Slika 42. Uži isječak sa K-034.

101

GERARDUS MERCATOR

I.

K-035. SCLAVONIA, / CROATIA, BOSNIA, / cum / DALMATIAE

/ PARTE. Duisburg, 1589.

317

II.

ATLAS MINOR Gerardi Mercatoris a I[udoci] Hondio plurimis aeneis tabulis

auctus atque illustratus. ARNHEMII Apud Ioannem Ianssoniu[m] 1621. Amsterdam, 1621.

318

K-036. ITALIA

K-037. SLAVONIA / Croatia Bo- / snia, Dalmat[ia].

III.

K-038. SCLAVONIA, / CROATIA, BOSNIA, / CVM DALMATIAE

/ PARTE. Amsterdam, 1623.

319

K-039. SCLAVONIA, / CROATIA, BOSNIA, / cum / DALMATIAE

/ PARTE. Amsterdam, 1625.

320

K-040. SCLAVONIA, / CROATIA, / BOSNIA, / cum /

DALMATIAE / PARTE. / Auct[ore] Ger[ardo] Mercatore. Amsterdam, oko 1630.

321

K-041. SCLAVONIA, / CROATIA, / BOSNIA, / cum /

DALMATIAE / PARTE. / Auct[ore] Ger[ardo] Mercatore. Amsterdam, oko 1640.

322

317

Bakrorez, kolorirano. Original: Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvatska), Zbirka

rijetkosti, sign. I, 620, te I, 1196. = u djelu: Italiae, Sclavoniae, et Graeciae tabulae geographi-

cae. Per Gerardum Mercatorem Illustrissimi Duci Julie Clivie et c[etera]. Cosmographum

Duysburg edite, Duisburg, 1589. Cfr. MARKOVIĆ, M., 1998, karta na str. 94-95. 318

Bakrorez, uvez, crno-bijelo. Original: Arheološki muzej – Split (Hrvatska), Knjižnica, bez sig-

nature. Karta K-036 je na str. 479., a K-037 na str. 555. gore navedenog Mercatorova djela.

Cfr. KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 172-192, K-160 do 167. 319

Bakrorez, kolorirano. Original: Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvatska), Karto-

grafska zbirka, sign. S-JZ-XVII-5; Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 3815-G-730; Arheološki muzej – Split (Hrvatska), Knjižnica, sign. 43-g-20. Karta

je izvorno tiskana u: H. Hondius, Atlas sive cosmographiae, Amsterdam, 1623. To djelo imaju

gornje biblioteke. Cfr. KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 172-192, K-155. 320

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 4698-G-1607. Karta je izvorno štampana u W. J. Blaeu, Atlas novus., Amsterdam,

1625. Cfr. KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 172-192, K-156. 321

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 4699-G-1608. Cfr. MARKOVIĆ, M., 1993, str. 147-149, karta na str. 68-69.

Matematičar i geograf Gerhard Kremer, poznatiji pod latiniziranim imenom Ge-

rardus Mercator, nesumnjivo jedan od najvećih i najznačajnijih kartografa ne sa-

mo kraja 16. stoljeća već i općenito tokom historije,323

u svojem je stvaralačkom

vidokrugu imao i bosansko-hercegovačko te hrvatske prostore s njihovom bližom

okolicom, pa time i Unsko-sansko područje. Njegovo je zanimanje za taj prostor

na razini kartografa i geografa svijeta, pa nam je takvo viđenje još zanimljivije,

budući da gotovo egzaktno kazuje o geopolitičkom značenju tog prostora na prije-

lazu 16. u 17. stoljeće.

Mercator je dakako i sam bio nadahnut Ptolemejem i njegovom "Geografijom".

Stoga ptolemejsku baštinu koristi kao polazište za svoj naučni pristup kartografiji

svijeta, a zatim i regija.324

Unapređenja koja daje, o tome najbolje govore. Ponaj-

više se to odnosi na njegovu cilindričnu kartografsku projekciju koja će bitno pri-

donijeti realnijem kartografskom predočavanju svijeta i njegovih regija. Taj je po-

mak učinio 1568. sa znamenitom kartom za potrebe navigacije: Nova et aucta or-

bis terrae descriptio ad usum navigantium accomodata ( u prijevodu: "Nova i tač-

na karta svijeta prilagođena za plovidbu").325

Kako se posao oko izrade njegova atlasa svijeta odužio, odlučuje se za separatna

izdanja karata pojedinih geografskih cjelina. Jedno od takvih izdanja, još za Mer-

catorova života, bit će njegov omanji atlas, u biti mapa, sa 21 kartom, štampan u

Duisburgu 1589. godine. Kako se tim atlasom tretiralo jugoistočnu Evropu (Italia

– Sclavonia – Grecia), jasno je da se u njemu dalo i kartu kojom se tretira i širi

bosansko-hercegovačko-hrvatski prostor, pa onda i Unsko-sansko područje.326

To

322

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 4700-G-1609. Cfr. PANDŽIĆ, A., 1992, str. 55, br. 21. 323

O Mercatoru općenito s novijom literaturom GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 35 i 42-46; MAR-

KOVIĆ, M., 1993, str. 147. 324

Da Mercator jest jedan od sljedbenika Ptolemejskih naučavanja svjedoči njegovo izdanje Ptole-

mejeve "Geografije" u Kölnu 1578. god. Naslov tog izdanja predočava NORDENSKIÖLD, A.

E., 1889, 27, broj 35: Tabulae Geographicae Cl. Ptolemaei ad mentem autoris restituae et

emendatae per Gerardum Mercatorem Illustriss[imi]. Ducis Cliviae et c[etera] Cosmograph-

um. U tom je izdanju 27 ptolemejskih antičkih karata. Novo izdanje tog djela uslijedit će već

1584. (IDEM, str. 27, broj 36), pa 1602. (IDEM, str. 28, broj 42). Mercatorovo priređenje Pto-

lemejeva djela iskoristit će 1618. Petrus Bertius Beverus kako bi priredio svoje izdanje Ptole-

mejeve "Geografije" koje objavljuje 1618. (IDEM, broj 46). To se ponovno čini 1698. kad se

ptolemejske karte u Mercatorovoj redakciji iz 1578. reprintiraju (IDEM, broj 49), pa 1730.

(IDEM, broj 51). To amsterdamsko izdanje iz 1730. ima splitska Sveučilišna knjižnica, Zbirka

rijetkosti, sign. IV-18-G-14. Cfr. KOZLIČIĆ, M. – LOZIĆ, V., 1994, str. 18-19, broj 23-26. 325

Plovidba Španjolca Kristofa Kolumba 1492. inicirat će otkriće američkog kontinenta. Njegove

pogrešne geografske predstave (tražio Indiju!), raspršit će Talijan Amerigo Vespucci, koji će

prema Americi prvi put ploviti 1499. god. Kasnije, analizirajući svoja prekomorska putovanja,

zaključuje da se radi o posve novom kontinentu, koji će prema njegovu imenu biti nazvan Ame-

rikom. To će otkriće Martin Waldseemüller, kartograf i profesor kozmografije na sveučilištu u

St. Diéu, prvi među kartografima predočiti na svojoj karti svijeta. Dakle, isti onaj Waldseemü-

ller, čiju smo kartu K-002 analizirali u prednjem dijelu ove knjige. To će biti početak u historiji

poznatih Velikih geografskih otkrića. Ona će tokom 16. stoljeća rezultirati sve učestalijim plo-

vidbama preko Atlantika prema Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi. To je tražilo karte nove

kvalitete. Ranija Ptolemejeva prosta čunjasta kartografska projekcija to nije mogla omogućiti.

Mercator, i sam školovan na ptolemejskim naučavanjima, kao i svi tadašnji geografi, to je brzo

uočio, pa stoga iznalazi svoju cilindričnu kartografsku projekciju. Ona se pokazala toliko us-

pješnom, posebno kad su u pitanju kutovi (smjerovi, kursni nacrti plovidbe) i daljine, da se i

danas primjenjuje u izradi svih pomorskih karata po svijetu. 326

To djelo ima naslov: Italiae, Sclavoniae, et Graeciae tabulae geographicae. Per Gerardum

Mercatorem Illustrissimi Duci Julie Clivie et c[etera]. Cosmographum Duysburg edite, Duis-

102

je poznata Mercatorova geografska karta Sclavonia, Croatia, Bosnia, cum Dalma-

tiae parte, ovdje K-035, prvi put objavljena 1589. god. upravo u spomenutom at-

lasu. Godine 1595., posthumno, bit će prvi put objavljen Mercatorov veliki atlas u

kojem će se nalaziti svi njegovi relevantni radovi, pa iznova i ova karta.327

Iza tih

izdanja karta će biti objavljena još 40-setak puta.328

Slika 43. Grbovi na Mercatorovoj karti K-039: lijevo – Mletačke Republike, u sredini – Austrij-

skog Imperija i desno – Osmanskog Carstva.

Po svjetskim arhivima, bibliotekama i muzejima nalazi se veliki broj Mercatoro-

vih kartografskih djela. Na njima se zorno uočavaju ti bitni pomaci uvjetovani

uvođenjem cilindrične projekcije, ali su pored toga i dalje vidljive deformacije, pa

i pogrešna viđenja nekih područja. To se ne može pripisati Mercatoru, jer se on sa-

mo koristio tada raspoloživim fundusom geografskih spoznaja za izradu karata.

Budući da su te spoznaje bile relativno malobrojne, a dijelom i pogrešne, odrazile

su se i na njegovu kartografiju. No, rečeni pomaci su toliko očigledni i značajni,

da ih kasniji kartografi više nisu mogli zanemarivati. Uz to, Mercatorovi su karto-

grafski radovi došli u pravo vrijeme, nakon Orteliusovih, što je značilo ne jedan,

nego čak dva autoriteta koja se doista nije moglo mimoići.329

burg, 1589. Primjerak ima zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zbirka rijetkosti,

sign. I, 620, te I, 1196. 327

Prema MARKOVIĆ, M., 1993, str. 147, bilješka 40, taj atlas ima naslov: Atlas sive Cosmogra-

phicae Meditaciones de Fabrica Mundi et Fabricati Figura. Gerardo Mercatore Rupelmunda-

no, Illustrissimi Ducis Julie Clivie et Motis et c[etera]. Cosmographo Autore. Cum Privilegio,

Duysburgi Clivorum, Duisburg, 1595. 328

O toj karti vrlo iscrpno: GAŠPAROVIĆ, R., 1974, str. 495-503; KOZLIČIĆ, M., 1995a, str.

172-192; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 147-149. 329

Mercator u kartografiju prvenstveno uvodi cilindričnu kartografsku projekciju. Osim toga, od-

gojen na ptolemejskim kartografskim naučavanjima, dalje ih razrađujući, definira kartografsku

generalizaciju, standardizira kartografske simbole, te općenito insistira na maksimalnoj preciz-

nosti kartografiranja. Abraham Ortelius tome dodaje decentnu likovnost, tj. koloriranje karata

na takav način da boje pridonesu boljoj preglednosti. Time se standardizira i likovnost, pa će i

Orteliusova likovnost postati jedan od kartografskih standarda prisutan u kartografiji sve do da-

nas.

Kolika je bila potražnja za Mercatorovim radovima, a ta činjenica nesumnjivo ka-

zuje i o njihovoj vrijednosti, zoran su dokaz brojna izdanja tih karata, bilo da su ti-

skane samostalno ili u sklopu atlasa. Upravo iz tog razloga ovdje se donijelo više

inačica iste karte koje se međusobno najčešće razlikuju jedino po kartušama (slika

47). Nije nezanimljivo skrenuti pažnju na datiranje karata K-036 do K-041. Kako

je Mercator 1594. preminuo u Duisburgu (rođen 1512.), ona su posthumni otisci u

redakciji njegova sina Rumolda, odnosno njihovih nasljednika. Izvornik tih karata

jest K-035 izdana još za Mercatorova života u Duisburgu 1589. godine.

Slika 44. Grbovi na Mercatorovoj karti K-039: lijevo – Mletačke Republike, u sredini – Austrij-

skog Imperija i desno – Osmanskog Carstva. Razlika u odnosu na prethodnu sliku jest razmak iz-

među grbova, te drukčiji polumjesec kod osmanskog grba. Na slici 43. polumjesec je okrenut na

desno, a ovdje na lijevo. Prema tome, za novo je izdanje izrađen novi štamparski kliše.

To znači da je za K-038, K-039, K-040 i K-041 upotrijebljena ista bakrorezna plo-

ča da bi se dobio osnovni kartografski sadržaj. Razlike između tih karata, uključu-

jući i prvo izdanje njihove inačice (K-035), ponajprije se očituju ispod gornje ivi-

ce karte, na prostoru gdje je kartografirana Ugarska. Prvenstveno se ogledaju u ta-

mo smještenim ili izostavljenim grbovima te različito oblikovanim kartušama. Na

K-035 i K-038 kartuše su identične, K-039 ima drukčiju kartušu, a osim toga i gr-

bove, dočim će na K-040 i K-041 grbovi ostati kao na K-039, a kartuše su date u

novoj verziji. Od grbova, da se i to definira, predstavljeni su s lijeva na desno:

Mletačka Republika, Austrijska Carevina i Osmansko Carstvo (slike 44-45). Karte

K-035 i K-038 uopće nemaju grbova. Prema tome, u procesu štampe na bakarnu

se ploču dodavalo ili uklanjalo grbove ili mijenjalo kartuše, pa se time automatski

dobilo drukčije karte (K-039 do K-041). Uz to, nakon K-035, popravilo se dio to-

ponima, a u okolici Unsko-sanskog područja i neke nove pridodalo.330

Kako se karta nakon crno-bijelog tiska realiziranog bakrorezom ručno bojala, tu

su nastale daljnje bitne promjene, i to u vezi razgraničenja između zemalja čiji su

grbovi istaknuti u vrhu karte, no ipak prvenstveno između područja pod osman-

skom i austrijskom vlašću. Usporedimo li zapadnu granicu Bosne (Bossena) na

karti K-035 s onom na K-039, uočit će se proširenje Bosne pod osmanskom vlašću

330

Na karti K-038 pridodalo se recimo Karlovac (Carlstat) kojeg na K-035 nema. Slično je sa K-

039 do K-041.

103

s Vrbasa (Worwatz flu.) na rijeku Unu (Wana flu.). Doduše i na K-035 uočljivo je

to proširenje. Tamo je "uža" Bosna data između Drine i Vrbasa, te Save i izvorišta

bosanskih rijeka, tj. na način koji će biti detaljnije obrazložen uz analizu Busse-

macherovih K-049 do K-051. Niz vodotok Une je pak povučena granična linija

žutom bojom između proširene Bosne i suženih hrvatskih područja. Ako ta linija

na karti K-035 možda može biti problematična, to u cijelosti nestaje na K-039. Tu

je Bosna jasno i nedvosmisleno omeđena širokom zelenom linijom duž vodotoka

Une (zapad), Save (sjever), Drine (istok) i linije izvorišta velikih bosanskih rijeka

(jug). Ostale karte o tome donose slične podatke.

Analogno je s Unsko-sanskim područjem. U strogo kartografskom pogledu to je

dosad najkvalitetnija kartografska vizija. Čak štoviše, s Mercatorom je prvi put

omogućena egzaktna ocjena učinka njegova kartografiranja. To se najbolje vidi iz

numeričkih podataka predočenih u donjoj tablici:

Naziv Istočna geografska dužina Sjeverna geografska širina

Mercator Danas Mercator Danas Razlika Mercator Danas Razlika

- Ušće Drine 420 37' 190 22' + 230 15' 450 17' 440 53' + 24'

- Ušće Bosne 410 42' 180 28' + 230 14' 450 23' 450 04' + 19'

Kladusch Vel. Kladuša 390 08' 150 49' + 230 19' 450 32' 450 11' + 21'

Klutsch Ključ 400 14' 160 47' + 230 27' 450 21' 440 32' + 49'

Krupsky Bos. Krupa 390 36' 160 10' + 230 26' 450 26' 440 53' + 33'

Maglay Maglaj 410 57' 180 13' + 230 44' 440 49' 440 35' + 14'

Serato Sarajevo 420 20' 180 26' + 230 54' 440 48' 430 53' + 55'

Wihitsch Bihać 390 47' 150 52' + 230 55' 450 15' 440 49' + 26'

Woschin Bužim 390 25' 160 02' + 230 23' 450 25' 450 04' + 21'

Zaisin Cazin 390 24' 150 57' + 230 27' 450 32' 440 58' + 34'

Iz prethodnog se može kao prosječna razlika u geografskoj dužini izračunati vri-

jednost od + 230 30,4'. Ista takva razlika u geografskoj širini iznosi + 29,6'. Za na-

selja s Unsko-sanskog područja, promatramo li njih odvojeno, razlike su: + 230

29,5' (geografska dužina) i + 30,7' (geografska širina). Za komparaciju uzmimo sa-

mo Split i Zadar kao obalna mjesta. Njihove su vrijednosti:

Naziv naselja Istočna geografska dužina Sjeverna geografska širina

Mercator Danas Mercator Danas Razlika Mercator Danas Razlika

Spalato Split 400 51' 160 27' + 240 24' 430 57' 430 30' + 27'

Zara Zadar 390 23' 150 15' + 240 08' 440 35' 440 07' + 28'

Kako je uočljivo tu su prosječne razlike jako slične, premda nešto veće: + 240 16'

(geografska dužina) i + 27,5' (geografska širina).

Razlog takvim konstatacijama leži u činjenici da instrumentarij kojim bi se preci-

zno odredile te geografske vrijednosti do Mercatora još nije bio pronađen. Osim

toga, u njegovo se vrijeme još uvijek maglovito shvaćalo položaj nultog meridija-

na.331

Drugim riječima, usporedimo li te vrijednosti s onim što za obalna mjesta u

331

Prema KOBASICA, M. – SIMOVIĆ, A., 1978, str. 650, Klaudije Ptolemej povlačio je nulti

meridijan preko Blaženog otočja, tj. današnjih Kanarskih otoka. U ranom srednjem vijeku,

arapski su kartografi, u doba najvišeg uspona njihove kartografije, nulti meridijan postavljali

deset stepeni istočno od Bagdada, što znači, najvjerovatnije preko spojnice Meka – Medina.

Ptolemejevu Blaženom otočju vraćaju se evropski kartografi i matematičari 1634. Te godine

kao nulti meridijan prihvaća se onaj koji prelazi preko kanarskog otoka Hiero (Ferro), jer se ti-

me dijelilo Novi od Starog svijeta, tj. Amerike od Evrope s Afrikom i Azijom. Još puno kasni-

je, godine 1884., na međunarodnoj geografskoj konferenciji u Washingtonu bit će prihvaćen

antici daje Klaudije Ptolemej, uočit ćemo da su sličnosti prevelike da bi bile sluča-

jne. Naime, za antičku koloniju Jader (Iader colonia), koja je bila na današnjem

zadarskom poluotoku, razlika u geografskoj dužini iznosi + 260 45', a u geograf-

skoj širini + 22'. Ako kao Split uzmemo u istom tom razdoblju municipij Stobreč

(Epetium), čiji je moderni nasljednik kao gradska četvrt integralni dio današnjeg

Splita, tada će razlika u geografskoj dužini biti + 270 08', a u geografskoj širini +

20'.332

Usporedimo li te vrijednosti s Mercatorovim podacima uočit ćemo da su

kod njega prosječne razlike za obalni rub tek nešto preko 240, a za kopno čak is-

pod istih tih 240 geografske dužine. Međutim, zato su za isti taj rub Ptolemejeve

vrijednosti bolje od Mercatorovih. Istodobno, kod Ptolemeja su velike oscilacije u

razini pogreške za obje geografske koordinate kad je u pitanju dublja unutrašnjo-

st.333

Kod Mercatora je razina razlika u odnosu na današnje vrijednosti čak bolja u

unutrašnjosti nego na obalnom rubu. No, što je još važnije, različitost u razlikama

kopna i obale je takvog nivoa da se u generalnoj statističkoj analizi može zanema-

riti. Što to znači? Tek toliko da je Mercator pokušao, i u tome u velikoj mjeri us-

pio, prikupiti u njegovo vrijeme sve relevantne geografske podatke. Koliko su bile

precizne pozicije onih koji su doista bili temeljni, a to su osobito važna naselja, te

većina ušća rijeka, toliko su i položaji ostalih mjesta bili precizni.334

Osim toga,

greenwichski nulti meridijan, prisutan i danas u kartografijama najvećeg dijela zemalja. No, do

Greenwicha imamo i Mercatorov nulti meridijan. I tu ovaj geograf i kartograf odstupa od tradi-

cije. Umjesto Kanarskog otočja on se opredjeljuje za Azorski arhipelag, preciznije za otok Cor-

vo, kao najzapadniji među Azorima. To nipošto nije slučajno. Kanari su otočje odakle su medi-

teranski i južnoevropski pomorski narodi plovili prema Americi (prvenstveno Španjolci i Portu-

galci), dočim su srednjo i sjevernoevropski pomorci (Francuzi, Britanci, Nizozemci, itd.) mora-

li ploviti preko Azora, jer im je taj arhipelag najbliži. Zato, gledajući na kartografiju iz kuta

srednje i sjeverne Evrope, Mercator uzima Corvo. Međutim, time se pogreške u geografskoj

dužini nisu otklonile, s obzirom da je i dalje ostala ptolemejska razina pogreške u toj koordina-

ti: 6-7 stepeni. To će biti otklonjeno tek otkrićem kronometra. Naime, tek uz njegovu pomoć bi-

lo je moguće odrediti stvarnu geografsku dužinu nekog mjesta. Prvi rezultati vrijedni pažnje u

izradi tog preciznog instrumenta za mjerenje vremena bit će ostvareni tek polovicom 18. stolje-

ća. O kronometru detaljno SIMOVIĆ, A., 1978, str. 140-141. Zašto je važno tačno vrijeme?

Stoga jer se Zemlja obrne oko svoje osi za 24 sata. Stoga se Zemlju i dijeli na isti broj vremen-

skih zona. Rastojanje između mjesta po geografskoj dužini izražava se i vremenom, odnosno

vremenskom razlikom. To se jedino može utvrditi pomoću kronometra. Zato se pitanje geograf-

ske dužine riješilo tek izumom tog instrumenta. Kad se radi o nultom meridijanu i mjestu odak-

le se on mjeri, to i nije neki veliki problem, već prvenstveno stvar dogovora. Naime, svaki je

nulti meridijan dobar ukoliko prolazi kroz geografsku tačku bez dimenzija, i ako se od njega

mjeri modernim instrumentarijem. Tada je, ukoliko se upotrebljavaju različiti nulti meridijani,

lako izračunati razliku. Međutim, uvjet je ispravno mjerenje od tog meridijana, tj. precizno

mjerenje lokalnog vremena s uspostavljanjem vremenske razlike u odnosu na mjesno vrijeme

geografske tačke kroz koju prolazi nulti meridijan. Već pogreška od samo jedne vremenske mi-

nute značit će grešku od 15 minuta geografske dužine, što dužinski prosječno iznosi 15 x 1,5

km = 22,5 km. Sve je to nedostajalo Mercatoru i generacijama kasnijih kartografa do polovice

18. stoljeća, pa im rezultati i jesu onakvi kakve uočavamo na njihovim kartama. 332

Svi podaci kod KOZLIČIĆ, M., 1990b, T-2 na kraju te knjige. 333

Detaljno KOZLIČIĆ, M., 1990b, str. 46-50, te podaci u T-7 na kraju tog djela. 334

Još se u Ptolemejevo doba, kad bi se na čistom papiru iscrtala geografska koordinatna mreža,

prvo kartografiralo položaje najznačajnijih naselja. To su u njegovo doba bile kolonije rimskih

građana. Da to jest tako izvanredan je dokaz da jedino za njih donosi astronomski definirane

geografske pozicije. Zatim bi se kartografiralo ušća rijeka, te njihov tok, jer su rijeke i u to do-

ba najčešće uzimane kao međuetničke granice. Dalje bi slijedilo kartografiranje svih drugih po-

dataka s obzirom na položaje tih temeljnih geografskih realija. Identično se, po svemu sudeći,

postupalo i u Mercatorovo vrijeme. Drukčije se i nije moglo raditi, s obzirom da se instrumen-

tarij za precizne geodetske izmjere terena tada još nije poznavao. Analogno je s kronometrom,

bez kojeg je nemoguće precizno izmjeriti geografsku dužinu. Konačno, tu je i pitanje nultog

104

očigledno je imao načina nivelirati različitu razinu kvalitete geografskih informa-

cija dospjelih do njega iz brojnih izvora. Rezultat je za ono doba zadivljujući. Mo-

že se slobodno računati da se njegova pozicija razlikuje od današnje prema gore

prikazanim prosječnim rezultatima razlika. To znači da mu je karta, unatoč tim ra-

zlikama, pouzdana.

Slika 45. Gerard Mercator. Klasični drvorez iz 16.-17. stoljeća.

Najbolji dokaz takvih tvrdnji bit će ubikacija toponima Schicoloue s Unsko-san-

skog područja. To se naselje, kako se vidi na K-035, te K-038 do K-041, nalazi

NE od Bihaća (Wihitsch), NW od Ripča (Repitsch), te SW u odnosu na lokaciju

Bilaja kod Kulen Vakufa (Welay). Jasno je da njegova ubikacija nije jednostavna,

s obzirom da je na istim tim kartama vodotok Une (Wana flu.) između Bihaća i

Ripča predimenzioniran. Čak štoviše, na tom je potezu predstavljen kao dugulja-

sto jezero. Osim toga, mjesto prema kojem se prilikom kartografiranja lociralo sva

meridijana. Sva ta teorijska i praktična pitanja dobit će koliko-toliko zadovoljavajuća rješenja

tek gotovo dva stoljeća nakon Mercatora.

okolna je upravo Bihać. Pogreška u njegovoj lokaciji automatski znači i pogrešku

u lociranju drugih naselja. Iz prve tablice u sklopu analize Mercatorovih karata

vidljivo je da je vrijednost razlike u geografskoj dužini za Bihać najveća.

Imajući gornje u vidu, te činjenicu da se korelacijom najvećih i najmanjih vrijed-

nosti razlika dobiva kvadrat unutar kojeg bi se moralo nalaziti mjesto koje se želi

ubicirati, sporni se toponim identificira kao prijelaz preko Grmeča na položaju

Grabež. Da se dobro postupilo svjedoče dobivene vrijednosti u donjoj tablici.

Naziv naselja Istočna geografska dužina Sjeverna gografska širina

Mercator Danas Mercator Danas Razlika Mercator Danas Razlika

Schicoloue Grabež 390 51' 150 58' + 230 53' 450 19' 440 49' + 30'

Prvo, danim se vrijednostima ovakva ubikacija u potpunosti uklapa u prethodne

prosjeke. Drugo, isti toponim, ali ovaj put s još preciznijim položajem, posvjedo-

čen je i na nekim kasnijim kartama (K-056, K-070 i K-071). No, ubikacija ipak ni-

je najsigurnija, budući da takav oblik naziva za Grabež nije moguće potvrditi dru-

gim historijskim izvorima.335

Konačno, ostaju nam još K-036 i K-037. One su priređene za omanji Mercatorov

atlas također izdan posthumno. Pritom je jako značajno da se na K-036, premda je

u centru te karte Italija, na istočnojadranskoj strani izrijekom definira položaj Bi-

haća (Wihitsch), te kartografira vodotok Une, premda se nju ne imenuje. Jer, na

takvim kartama, obično se geografska građa susjednih oblasti do krajnosti genera-

lizira, pa se od nje predočuje samo ono što ima izuzetno važnost. Una i Bihać to

svakako jesu. Na K-037, koja slično K-035, te K-038 do K-041, prikazuje isti geo-

grafski prostor, ali s bitno reduciranim brojem kartografiranih podataka, opet je

Unsko-sansko područje zastupljeno s relativno velikim brojem toponima. Stoga,

nova potvrda njegove iznimne geostrategijske važnosti.

U zaključku treba istaknuti nekoliko važnih konstatacija. Prvo, Mercatorove karte

bitni su pomak u kvaliteti kartografiranja Unsko-sanskog područja. Drugo, one su

i najviše što je kartografija i geografija kraja i početka 17. stoljeća, s raspoloživim

teorijskim spoznajama i prikupljenom geografskom građom, mogla dati. Treće,

sve ono što joj je nedostajalo, čak i da nije bilo dnevnih sukoba s osmanskom voj-

skom, nije se moglo nadoknaditi, s obzirom da teorijski i praktično tadašnji geo-

grafi nisu mogli učiniti mnogo više. Četvrto, zadivljujuće domete Mercatorovih

karata koristit će generacije kasnijih kartografa, i sami dopunjujući postojeći fun-

dus geografskih informacija. Time će geografsko upoznavanje Unsko-sanskog po-

dručja dobiti novi, toliko potreban zamah.336

335

Ostaje i upitnim što znači to Schicoloue! Da li je to možda kakav stari germanizam kojim se is-

tiče prijelaz, prolaz? 336

Evo najvažnijih podataka iz Unsko-sanskom području susjednih oblasti za K-035 i K-038 do K-

041. Države i oblasti: Bossena = Bosna; Croatia = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Hungariae

pars = Ugarska; Licha = Lika; Sclavonia = Slavonija; Servia = Srbija. Rijeke: Bosna fluuius =

Bosna; Danubius flu. = Dunav; Drauus flu. = Drava; Drina flu. = Drina; Onuizze flu. = Vrbaš-

ka; Plena flu. = Pliva; Worwatz flu. = Vrbas. Naselja: Carlstat = Karlovac; Dresnic = Drežnik;

Gabella = Gabela na Neretvi; Glamotz = Glamoč; Gradiskia = Nova Gradiška; Gradiskia Turci-

cum = Bosanska Gradiška; Iaycza = Jajce; Iesero = Jezero; Kowacz = Kobaš na Savi (Hrvat-

ska); Kowacz Turcicum = Bosanski Kobaš; Lubiescki = Ljubuški; Prussatz = Prusac; Scixa =

Karlobag; Sebenico = Šibenik; Slon = Slunj; Spalato = Split; Wanialuka = Banja Luka; Wor-

zacz = Bočac; Zagrabia = Zagreb; Zara = Zadar; Zettin = Cetingrad.

105

Toponimi na K-035 Breckhonitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Buschawiz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Caminecz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Gerschouo = Gerzovo, naselje, 14 km SSE Ključ

Glyna flu. = Glina, rijeka

Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Kladusch ni(der) = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Kladusch ob(er) = Velika Kladuša, naselje

Klutsch = Ključ, naselje

Krupsky = Bosanska Krupa, naselje

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Novigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obrowatz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Ostroschi = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sama fl. = Sana, rijeka

Schicoloue = Grabež (?), naselje, 7 km E Bihać

Schicolouo Guizdo = Sokošnica (?), naselje, 10 km NE Ključ

Schlussitza fl. = Slunjčica (Korana), rijeka

Socols = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Sturlitsch = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Toplitz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tschanitsky = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Vnnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wana flu. = Una, rijeka

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Wihitsch = Bihać, naselje

Woschin = Bužim, naselje

Wradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Zaisin = Cazin, naselje

Toponimi na K-036 Wihitsch = Bihać, naselje

Toponimi na K-037 Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Orok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vana flu. = Una, rijeka

Wihitsch = Bihać, naselje

Toponimi na K-038, K-039, K-040 i K-041 Breckhonitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Buschawiz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Caminecz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Gerschouo = Gerzovo, naselje, 14 km SSE Ključ

Glyna flu. = Glina, rijeka

Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Kladusch ni(der) = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Kladusch ob(er) = Velika Kladuša, naselje

Klutsch = Ključ, naselje

Krupsky = Bosanska Krupa, naselje

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Novigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obrowatz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Ostroschi = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sama fl. = Sana, rijeka

Schicoloue = Grabež (?), naselje, 7 km E Bihać

Schicolouo Guizdo = Sokošnica (?), naselje, 10 km NE Ključ

Schlussitza fl. = Slunjčica (Korana), rijeka

Socols = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Sturlitsch = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Toplitz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tschanitsky = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Vnnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wana flu. = Una, rijeka

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Wihitsch = Bihać, naselje

Woschin = Bužim, naselje

Wradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Zaisin = Cazin, naselje

Slika 46. Gerard Mercator. Još jedan klasični

drverez iz 16.-17. stoljeća.

106

K-035: Duisburg, 1589. Slika 5: Amsterdam, 1607. K-036: Amsterdam, 1621.

K-037: Amsterdam, 1621. K-038: Amsterdam, 1623.

K-040: Amsterdam, oko 1630. K-039: Amsterdam, 1625. K-041: Amsterdam, oko 1640.

Slika 47. Kartuše s Mercatorovih karata. Uz svaku je istaknut broj karte ili slike s koje je preuzeta.

107

K-035. G. Mercator, Slavonija, Hrvatska, Bosna i dio Dalmacije, Duisburg, 1589. Lijevi dio karte. Original je u boji.

108

K-036. G. Mercator, Italija, Amsterdam, 1621. Isječak gornje desne strane originala. Izvornik je crno-bijeli.

109

K-037. G. Mercator, Slavonija, Hrvatska, Bosna i Dalmacija, Amsterdam, 1621. Original je crno-bijeli.

110

K-038. G. Mercator, Slavonija, Hrvatska, Bosna i dio Dalmacije, Amsterdam, 1623. Original je u boji.

111

Slika 48. Isječak sa K-038.

112

K-039. G. Mercator, Slavonija, Hrvatska, Bosna i dio Dalmacije, Amsterdam, 1625. Veći isječak s original koji je u boji.

113

K-040. G. Mercator, Slavonija, Hrvatska, Bosna i dio Dalmacije, Amsterdam, oko 1630. Original je u boji.

114

Slika 49. Isječak sa K-040.

115

K-041. G. Mercator, Slavonija, Hrvatska, Bosna i dio Dalmacije, Amsterdam, oko 1640. Original je u boji.

116

Slika 50. Isječak sa K-041.

117

Slika 51. Još uži isječak s K-041, kako bi se mogli bolje uočiti potrebni detalji.

118

CORNELIUS DE JODE

K-042. CROATIAE, / et circumiacentiu[m] Regionu[m] versus

Turcam / nova delineatio. / Reverendiss[i]mo in Cristo Pa- / tri ac

D[omi]no D[omino] LAEVINO / TORRENTIO, Episcopo Ant- /

verpie[n]si. D[omi]no [et] Praesuli / suo. Cornelius de Iudaeis

D[ono] D[esa]. / (...) / Formis ha[e]redu[m] Gerardi de Jode. Antwerpen, 1593.

337

K-043. CROATIAE, / et circumiacentiu[m] Regionu[m] versus

Turcam / nova delineatio. / Reverendiss[i]mo in Cristo Pa- / tri ac

D[omi]no D[omino] LAEVINO / TORRENTIO, Episcopo Ant- /

verpie[n]si. D[omi]no [et] Praesuli / suo. Cornelius de Iudaeis

D[ono] D[esa]. / (...) / Formis ha[e]redu[m] Gerardi de Jode. Antwerpen, 1595.

338

Gerard de Jode, nizozemski graver, pa geograf i kartograf, 1578., nakon dugih pri-

prema, izdao je u Antwerpenu dva sveska atlasa, svojeg životnog djela: "Specu-

lum Orbis Terrarum" (I. svezak) i "Speculum Geographicum Germaniae Imperium

repraesentans" (II. svezak). U pripremama drugog izdanja Gerarda je preduhitrila

smrt. Još za života oca u tim je pripremama sudjelovao i njegov sin Cornelius, ko-

ji će novo izdanje sam dovršiti i objaviti 1593. godine.339

U tom se drugom izda-

nju nalazi K-042 (odnosno, njezina kolorirana verzija, K-043), specijalno izrađena

za njega. U donjem lijevom kutu te karte izrijekom stoji da je rezultat rada Gerar-

dovih nasljednika: "Formis ha[e]redu[m] Gerardi de Jode". U biti to se odnosi je-

dino na sina Cornelisa koji je nakon smrti oca među de Jodeovima jedini bio kar-

tograf, premda je cijela porodica baštinila Gerardovo materijalno i intelektualno

naslijeđe. Tako doslovno i piše u zadnjem redu kartuše na obje karte: "Cornelius

de Iudaeis".

Prema Mirku Markoviću razlog izrade te karte bio je poraz osmanske vojske pod

Siskom 1593. god.340

No, to nije cjelovito objašnjenje. To je tek povod. Stvarni je

razlog osmansko osvojenje Bihaća 1592. godine, što je za tadašnju kršćansku Ev-

ropu bio takav udarac da se pomišljalo da je time došao kraj njezine slobode.341

337

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 3818-G-733. Cfr. KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 169-171, karta K-151. 338

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 3818-G-732. Osnovna literatura: MARKOVIĆ, M., 1993, str. 145, karta na str.

60-61; PANDŽIĆ, A., 1992, str. 51, broj 17. 339

MARKOVIĆ, M., 1993, str. 145. Izdanje iz 1593. god. reprintirao je R. A. Skelton u Amsterda-

mu 1965. god. 340

MARKOVIĆ, M., 1993, str. 146 i bilješka 35. 341

Prema KLAIĆ, V., 1980, svezak 5, str. 480 i 717, iste godine kad je Bihać potpao pod osman-

sku vlast po zapadnoj Evropi je štampano više tzv. "letećih listića". U Njemačkoj su se nazivali

Zeitung, prema donjonjemačkom Theidung, u značenju vijest; u Francuskoj Feuilles volantes,

pa odatle naziv leteći listići. U njima su pokušalo analizirati pravo značenje tog događaja. LO-

PAŠIĆ, R., 1890, str. 91-92, bilješka 2, navodi naslove nekih od tih listića. To su: (1) Die

wahrhafte Zeitung, welcher maasen der Türk die Stadt Wihitsch eingenommen, und sonsten

Jer, Bihać je gotovo stotinu prethodnih godina bio u žarištu interesa te iste Evrope,

posebno bečkog dvora. Osmanski poraz pod Siskom slijedeće 1593., nakon bihać-

ke kalvarije, bilo je prvo svjetlo na horizontu koje je pokazalo da možda protiv te

opasnosti s Istoka ima uspješne odbrane.342

U tom smislu, K-042 i K-043 bilježe

dva doista prijelomna trenutka. Tadašnja Evropa njihovo pravo značenje ne može

ni naslutiti, ali historijski događaji koji će slijediti pokazat će da će te dvije bitke,

Bihać 1592. i Sisak 1593., doista biti kraj one snage Osmanskog Carstva kakvu je

prije toga gotovo dva stoljeća neprekidno pokazivalo. Upravo iz tih razloga i jesu

izvanredno jake osmanske snage stacionirane s desne strane Une, a na područjima

od lijeve obale pa dalje tek su usamljene vojne formacije u izoliranim bitkama.343

Što nam nude K-042 i K-043. Nemaju meridijana i paralela, niti ljestvica geograf-

ske širine i dužine. Imaju jedino standardnu orijentaciju. Septentrio – sjever, Ori-

ens – istok, Meridies – jug i Occidens – zapad. Kartografiran je prostor zapadne

Bosne, zapadne Slavonije, središnjih dijelova Hrvatske, uključujući i Hrvatsko

primorje, te Slovenije do Maribora (Marpurg). U samoj sredini karte doista je Si-

sak (Sisegg), ali prikazan takvim slovima da ga je prilično teško uočiti. S Bihaćem

(Wÿhitz) je potpuno drukčije. Slova kojima je ispisano njegovo ime nešto su veća,

a na unskom toku, vrlo predimenzionirano, prikazan je njegov položaj. Sav ostali

prostor je deformiran. Na primjer tok Une Bihać – Bos. Krupa (Krup) upola je

kraći od dionice Bos. Krupa – Bos. Novi (Novigradetz). Prema tome, sve je podre-

đeno prikazu Bihaća, jer je on sada, od 1592. dalje, od ranije kršćanske za odbranu

od Osmanlija, pretvoren u osmansku uporišnu tačku za daljnja prodiranja na pod-

ručje Hrvatske. Zato i jesu s desne strane Une predočene trupe te vojske.344

Stoga

je prikaz ostatka Bosne bitno reduciran.345

Naime, dani su tek orijentirni geograf-

ski podaci, jer se osmanska osvajanja nastavljaju, pa je tadašnjoj Evropi bio za-

nimljiviji taj nastavak nego već zauzeta područja, s obzirom da ih je u ono doba

grossen Schaden gethau; (2) Klägliche Zeitung. Was massen der erschröckliche Erbfeindt Cri-

stl. Namens, der Türk, das Euserisst Granz Hauss und Vestung Wihitsch in Krabaten gelegen,

nach lang beschehener belegerung entlichen Erobert und eingenommen und hernach im abzi-

ehen viel Cristen Blut jämmerlich vergossen den 19. Iuni 1592. Erstlich gedruckt zu Wien; (3)

Nachgedruckt zu Nürnberg durch Nicolaum Knorre (na naslovnoj stranici ima drvorez); (4) Er-

bärmlich Newe Zeittungen von dem leidigen Erbfeind Cristlichen Namens, dem Türken, was

gestalt er die weitberümpte statt und vöste Wihitsch in Crabaten den 21. (?) tag Junij dises

1592 erobert, auch darnach andere vöstungen belegert habe. Auch wie die Venediger den 9.

Juli die vestung Carlwag (Karlobag) unversehens überfallen, eingenommen und auf den boden

zerschleifft. Erstlich gedruckt in Dilingen 1592. (na naslovnici ima drvorez). Slični su se listići,

1593. i dalje, pojavili i nakon uspješne odbrane Siska. Njih navodi MARKOVIĆ, M., 1993, str.

146-147, bilješka 35. Cjelovitu bibliografiju tzv. letećih listića koji su izdani na njemačkom je-

ziku dao je KERTBÉNY, K., 1880. Od novijih autora tu bibliografiju donosi GÖLLNER, C.,

1961; IDEM, 1968; IDEM, 1978. Analizu tih listića u vezi bitke kod Siska 1593. god. daju

PELC, M., 1994, str. 163-186; TOBLER, F., 1994, str. 187-196. 342

Detaljno KRUHEK, M., 1994a, str. 33-66; VALENTIĆ, M., 1994, str. 19-31. Tu je i sva rele-

vantna starija literatura. 343

O tadašnjim odbrambenim mogućnostima grada Bihaća i neposredne okolice te značenju njego-

va potpadanja pod osmansku vlast detaljnije BUDAK, N., 1989, str. 163-170; MOAČANIN,

N., 1996b, str. 105-111; IDEM, 1999, str. 58-63. 344

Da to jesu osmanske vojne jedinice vidljivo je po zastavama. Na njima je polumjesec, klasični

simbol Osmanskog Carstva. 345

Reduciranje geografskih podataka na starijim je kartama često. Uvijek se vrši na račun isticanja

određenih geografskih sadržaja za koje kartograf misli da imaju posebno veliku vrijednost. U

ovom slučaju to je isticanje brojnosti i snage osmanskih vojnih trupa. Takve se redukcije mogu

shvatiti i kao svojevrsna kartografska generalizacija. Međutim, nerijetko nisu najsretnije realizi-

rane. Na ovoj karti, čini se, nađen je optimum, pa radi toga ona djeluje relativno realistično.

119

smatrala, radi impozantne snage Osmanskog Carstva, nemogućim za oslobođenje.

Zato se velikim slovima i ističe da je od desne obale dalje na istok Bosna (Bos-

nia), koju na sjeveru omeđuje Sava (Sauus flu.). Osim toga još su na karti karto-

grafirani: Kostajnica (Kostanobytz), Dubica (Dubicza), Jasenovac (Iessenocz),

Gradiška (Gradiskia), Banja Luka (Wanieluka), Bosanski Kobaš na Savi (Ko-

wacz), itd.

Slika 52. Uži isječak sa K-042.

Suprotno tome, puno je više geografskih podataka kartografirano na područjima

od lijevih obale rijeka Une i Save. Središte svega toga je Karlovac (Carlstat), is-

taknut masnim slovima zajedno s minijaturom svoje utvrde. Sisak (Sisegg) se u

odnosu na takav Karlovac gotovo i ne primjećuje. Da se taj utisak pojača, Karlo-

vac se okružuje isturenim osmanskim trupama, a ne Sisak. U svemu tome dalji

krajevi kao što je obala Jadrana (Golfo di Venetia), slavonske (Windisch Land) ili

slovenske (štajerske) oblasti (Steier), pa i udaljenija mađarska područja (Hunga-

riae pars), tek su okvir za stvarne domete predstojećih sukoba.

Na temelju prethodnog može se zaključiti da su de Jodeova crno-bijela (K-042) i

kolorirana inačica ove karte (K-043), prve prave geopolitičke karte prostora Bihać

– Karlovac. Nakon de Jodeova kartografiranja bit će ih pregršt. Doduše, u nared-

nim će se desetljećima voditi bitke i na drugim stranama, sve do Austrije i Ugar-

ske, ali temelj austrijsko-osmanskog sukoba ostat će na relaciji Bihać – Karlovac.

Ta dva grada, kako do mira u Sremskim Karlovcima 1699., a još više nakon njega,

bitno će odrediti sudbinu svojih područja, ali i susjednih oblasti. Uloga Bihaća kao

jezgra kršćanske odbrane nakon 1592. definitivno se prenosi na Karlovac.346

Bi-

hać poslije 1592. prvo postaje jezgro osmanskih ofanzivnih pohoda, da bi nakon

1699. godine, oba grada, Karlovac na hrvatskoj (austrijskoj), a Bihać na bosanskoj

(osmanskoj) strani, postali bastioni odbrane vlastitih područja. Dakle, bitna pro-

mjena: defanzivna obilježja.

Kako pokazuje K-047, tj. karta Hulsiusa Levinusa izdana u Nürnbergu 1596., o

čemu će dalje biti više riječi, de Jodeove K-042 i K-043 imat će priličan odjek,

kao i uostalom i događaji koji su se 1592.-1593. dešavali na Unsko-sanskom po-

dručju i u njemu susjednim oblastima. U tom smislu, kao začetnici novih stremlje-

nja u kartografskom prikazivanju Unsko-sanskog područja, ove de Jodeove karte

imaju osobitu vrijednost.347

Toponimija na K-042 i K-043 Brekobitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Busin = Bužim, naselje

Coran flu. = Korana, rijeka

Franogratz = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Glyna flu. = Glina, rijeka

Hreslin = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Krup = Bosanska Krupa, naselje

Krup flu. = Krušnica, tekućica, S Bosanska Krupa

Ober Kladus = Velika Kladuša, naselje

Ostosatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Repytz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Tersatz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vna flu. = Una, rijeka

Vnder Kladus = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Wÿhitz = Bihać, naselje

Zazin = Cazin, naselje

Zokol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

346

O padu Bihaća 1592. pod osmansku vlast detaljno uz analizu Valvazorova kartografskog mate-

rijala, ovdje K-080 do K-082. Također vidjeti BUDAK, N., 1989, str. 163-170; MOAČANIN,

N., 1996b, str. 105-111. O izgradnji Karlovca i njegovu značenje u 16. stoljeću i kasnijem vre-

menu najpotpunije KRUHEK, M., 1979. 347

Toponimija Unsko-sanskom području okolnih oblasti dana je u gornjem tekstu, pa je nije potre-

bno i ovdje posebno isticati.

120

K-042. C. de Jode, Karta Hrvatske, uključujući i susjedna područja pod osmanskom vlašću, Antwerpen, 1593. Veći isječak s original koji je crno-bijeli.

121

K-043. C. de Jode, Karta Hrvatske uključujući i susjedna područja pod osmanskom vlašću, Antwerpen, 1595. Original je u boji.

122

Slika 53. Isječak sa K-043.

123

MATTHIAS QUAD

K-044. CROATIA / cum finitimis lo- / cis uersus Turc- / arum

ditionem, / 1593. Amsterdam, 1593.

348

De Jodeovim kartama K-042 i K-043, s ciljem da i sam pokaže geografske realije

teških borbi s Osmanlijama, pridružuje se K-044 Matthiasa Quada, njemačkog

kartografa. Nije to ni po čemu originalan rad, već prvenstveno trendovska geogra-

fska karta, ili karta koju je evropsko tržište, pored sve ponude, tražilo i prihvaćalo.

Čak štoviše, nije originalna ni u orijentaciji u prostoru. No, možda je tu Quad sa-

svim namjerno posegnuo za tzv. njemačkim pogledom na strane svijeta, do kraja

razrađenim kod Sebastiana Münstera (ovdje: K-006 do K-009). Da bi to egzaktno

provjerili uzmimo kao mjerilo odnos Bihać (Wÿhits) – Senj (Zeng). To će na da-

našnjim kartama biti smjer ESE – WNW, ili radi pojednostavljenja objašnjenja,

približno E – W. Pritom je Senj Bihaću na zapad. To znači da je na K-044 gornja

ivica karte zapad, sjever bi bio desno, istok – dolje, a jug – lijevo. Provjerimo to

na položaju Karlovca (Carlstat) također prema Senju. U stvarnosti Senj se nalazi

SW od Karlovca. To je i ovdje upravo tako. Konačno, takvu orijentaciju K-044

Quad sam potvrđuje svojom vjetruljom u desnom dijelu karte. Prema strelici u

njoj sjever bi trebao biti ravno u produžetku desne ivice karte, pa bi onda gornji

rub bio na zapadu, itd.349

Sve te relacije nisu previše dobre ni kod Münstera, ali su

ovdje dovedene do apsurda.

I općenito, pogleda li se K-044, neće biti teško uočiti da je to kartografski rad na-

stao na brzinu, od nevješta kartografskog crtača, s previše jakim bojama. Time se

nije bitno pridonijelo boljem poznavanju geografije Unsko-sanskog područja, ali

jest održavanju u žiži interesa tadašnje Evrope. U tom smislu i jest prvenstveno

značenje ove karte.350

Toponimija na K-044 Brekobitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Busin = Bužim, naselje

Coran flu. = Korana, rijeka

Franograts = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Glÿna flu. = Glina, rijeka

Hreslin = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Krup = Bosanska Krupa, naselje

Ob(er) Klad(us) = Velika Kladuša, naselje

348

Bakrorez, kolorirano. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Preuzeto od

PANDŽIĆ, A., 1992, str. 53, broj 19. 349

Quad u svojoj vjetrulji daje samo početna slova strana svijeta. S razrješenjem tih skraćenica to

su: SE[PTENTRIO] = sjever, OR[IENS] = istok, ME[RIDIES] = jug, OC[CIDENS] = zapad. 350

Toponimijska građa Unsko-sanskom području susjednih oblasti nešto je reducirana u odnosu na

ranije karte. Evo najzanimljivije. Države i oblasti: Crabat[e]n = Hrvatska; Hungariae Pars =

Mađarska; Lyka = Lika. Rijeka: Saw flu. = Sava. Naselja: Carlstat = Karlovac; Dresnick =

Drežnik; Gosdanski = Gvozdansko; Kostanabytz = Kostajnica; Ledenig = Ledenice kod Senja;

Modrus = Modruš; Nouigrad = Bosanski Novi; Ottodsatz = Otočac u Lici; Sgrad = Skrad kod

Karlovca; Tsasma = Čazma kod Zagreba; Zlun = Slunj; Zyseg = Sisak; Zeng = Senj; Zrin =

Zrin.

Ostosatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Plesÿbÿtza = Plješevica, planina

Repÿts = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Tersatz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vna fl. = Una, rijeka

Vnd(er) Kladus = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Wÿhits = Bihać, naselje

Zasin = Cazin, naselje

Zokol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

124

K-044. M. Quad, Hrvatska i susjedna područja pod osmanskom vlašću, Amsterdam, 1593. Original je u boji.

125

Slika 54. Detalj sa K-044.

126

CHRISTOPHER SGROOTEN

K-045. TRACTVS DANUBII PRIMA TABVLA / (...) / NOVA

EXACTISSIMA'QUE DESCRIPTIO DANVBII, / (qui alias Ister

cognominatur) fluminis permagni totoq[ue] terraru[m] orbe

celebratissimi: / qui in Sueuiae uilla Donestingen ad Nigram

syluam oriens, longo tractu uersus orien- / tem per Austriam,

Vngariam, Seruiam, Valachiam et Bulgariam fluens, multis /

amnibus in se receptis, in mare Ponticu[m] uel Euxinu[m] tandem

deuoluitur: una simul adiecta / diligentissima delineatione totius

Imperii Turcici et regnoru[m], ditionu[m] urbiumq[ue], quas idem

iuratus / hostis, saeua tyrrania superans Christianos, occupauit. Per

Christianum Sgrothonu[m], Reg[iae] Ma[ies]t[atis] Geograph[um] Antwerpen, 1593.

351

Christopher Sgrooten, originalno Christian Schrott (oko 1532.-1608.), geograf je i

kartograf iz nizozemskog Kalkara. Mnogo je radio za španjolskog kralja Filipa II.,

o čemu su očuvane njegove manuskriptne karte u Bruxellesu i Madridu.352

K-045,

prikazujući Podunavlje s obzirom na Jadran,353

pripada vrhuncu njegovih karto-

grafskih ostvarenja. Štampana je u prvom svesku njegova atlasa "Speculum Orbis

Terrarum", i to u oba izdanja: 1578. pod brojem 29., te 1593. kao 27. karta.354

Srednjoevropski kut promatranja Jadrana kao juga kontinenta nije zastupljen jedi-

no na ovoj karti. Uočljiv je podjednako na prethodnim: Gastaldijevoj K-012 i Hir-

schvogelovoj K-015. Sgrooten se očigledno okoristio spoznajama svojih prethod-

nika, pa je njegova K-045 puno zrelije kartografsko djelo, barem na makro planu.

Naime, ova karta donosi proširenje, pa i bolje određenje geostrategijskog položaja

Jadrana i njegovih prijadranskih prostora u ondašnjoj Evropi. Ako su ranije karte

sjeverni Jadran redovito vezale uz austrijski interesni krug, ova ga veže uz Podu-

navlje, kao bitno širi geopolitički prostor, u kojem ovo more odista ima značajnu

ulogu. To se ne potvrđuje jedino opširnom kartušom. Vjerovatno još više realno

zahvaćenim geografskim prostorom. Odnosno, sa 11 grbova u lijevom kutu karte,

među kojima su pored austrijskih, još bosanski, vlaški, bugarski, erdeljski i os-

manski.355

351

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbir-

ka, sign. A-II-18. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 167-168, karta K-150; LA-

GO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 130-131, Tav. LXIII; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 145-146;

PANDŽIĆ, A., 1988, str. 56, broj 44. 352

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 130, te str. 276 – bilješka 1, za Tav. LXIII, gdje je starija li-

teratura. 353

U lijevom donjem kutu karte zabilježena su imena kartografskih crtača: Ioannes a Deutecum, /

Lucas a Deutecum Fecerunt. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 167-168, karta K-

150; LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 130-131, Tav. LXIII; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 56,

broj 44. 354

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 131. 355

Ti su grbovi novi dokaz tezama detaljnije obrazloženim uz analizu Bertellijevih K-024 i K-025.

Naime, od heraldičkih znakova prostora u relativnoj blizini današnje Bosne i Hercegovine,

predstavljen je bugarski (Bulgary) i rumunjski ili vlaški grb (Walachy). Tu je i osmanski grb

I inače, K-045 važna je geografska karta jer najizravnije oslikava dvije dominan-

tne vojne i državne snage koje će u narednim stoljećima bitno utjecati na prilike

šireg prostora, pa i njegovu kartografiju. Uz raniju Austriju, sad je naime tu i

Osmansko Carstvo. Istočni Jadran, a njegovo zaleđe još više, našao se u njihovu

procjepu. Istodobno, kako je to područje i dio Podunavlja, kao šire regije, utjecaji

dolaze i sa sjevera. Upravo to, uključenje istočnoga Jadrana i njegova neposred-

nog zaleđa u podunavski krug, nova je kvaliteta koju donosi ovaj kartografski rad.

Sve su to iznimno važne konstatacije kad prizmu vlastitog promatranju fokusira-

mo samo na bosansko-hercegovačka područja. Taj se prostor ovom kartom defini-

tivno legitimira podjednako kao podunavski i prijadranski. Analogno se to odnosi

na Unsko-sansko područje. Ono je najzapadniji dio takvih geostrategijskih veza.

Unutar takve konstatacije, Quadovo insistiranje na K-044, kao i brojnih drugih

kartografa, da se Unsko-sanski prostor uvijek pokaže kao područje između tokova

rijeka Sava – Drava i Hrvatskog primorja, s uporišnom tačkom u Senju, ima puno

opravdanje. Drugim riječima, oni ovaj prostor promatraju na jedini mogući način

– geostrategijski. On doista jest integralni dio jugoistočne Evrope sa svim onim

elementima geografskog položaja koji su karakteristični za taj dio kontinenta. Ka-

ko će se Unsko-sansko područje već krajem 16. stoljeća formirati kao jaka osman-

ska uporišna tačka, a nasuprot nje, za protivničku stranu, to će biti Karlovac, geo-

strategijsko će značenje ovog prostora još više porasti. Unutar takvih relacija ovaj

je nizozemski kartograf puno korektniji pa i realniji od svojih prethodnika, kao i

velikog broja onih koji će slijediti za njim. On ne prikazuje samo unsko-sansko

područje, s eventualnim još manjim dijelom današnje BiH. Daje Bosnu i Hercego-

vinu u cjelini,356

budući da je jedino tako, s cjelovitom BiH, ali i cjelovitim hrvat-

skim prostorima,357

moguće evropskom intelektualcu sagledati sve stvarne geopo-

litičke reperkusije borbi koje su se u to doba ovdje vodile.

(Turkye), u kojem su objedinjena klasična obilježja Osmanskog Carstva (lijevi dio grba: polu-

mjesec sa šestorokrakom zvijezdom) i srednjovjekovne Srbije (desni dio grba: ocilo). Time su,

u Sgrootenovoj redakciji, predstavljeni istok, jug i središnji dio Balkana. Slijedi Bosna (Bo-

ssen) sa svojim grbom (skroz lijevo u drugom redu od dolje). Dalje su habsburški carski grb

kao i heraldički znakovi toj carskoj kući podložnih kraljevina i oblasti. Među njima treba iz-

dvojiti Bosni susjednu Slavoniju (Windischland). Prema tome, na jugoistoku Evrope i u Sgro-

otenovoj viziji, premda se u to doba čitav nalazio pod osmanskom vlašću, i dalje su, osim Os-

manskog Carstva, vrijedni da se istaknu: Bugarska, Rumunjska, Slavonija, Erdelj i Bosna. Srbi-

je (Ratzen na K-045) izrijekom nema. Slično je s Hrvatskom (K-045: Croatia; Crabaten), koju

se očigledno podrazumijeva kao dio Kraljevine Ugarske (Hungaren). Dakle, izvanredno geo-

političko i geostrategijsko značenje Bosne, koja se teritorijem i ljudskim potencijalom ni pri-

bližno ne može usporediti s Rumunjskom i Bugarskom, ali može značenjem vlastitog geograf-

skog položaja. To dalje znači da nije samo osmanska administracija visoko vrednovala geopoli-

tičko, geostrategijsko i općegeografsko značenje bosanskohercegovačkog teritorija. Podjedna-

ko je to uviđala i onodobna kršćanska Evropa. 356

Unsko-sansko područje i prema ovoj Sgrootenovoj karti unutar je Hrvatske. No, ta Hrvatska vi-

še ne ide do rijeke Vrbasa, nego tek nešto malo preko Sane. Dalje bi bila Bosna koja se proteže

do Drine. Srbija je pak na K-045 smještena uz obje obale Drine, ali pri ušću te rijeke u Savu. U

tom je smislu Sgrootenova karta posebno važna, s obzirom da prva pokazuje lagano širenje os-

manske Bosne na okolne oblasti. Umjesto toga, ranije su karte pokazivale širenje osmanske vla-

sti, ostavljajući Bosnu istočno od Vrbasa, a pridajući Hrvatskoj teritorij zapadno od te rijeke.

Stoga, doista nova kvaliteta u kartografskom predočavanju Bosne. 357

Da to jest tako vidljivo je po tome koje se sve oblasti ističu na današnjem hrvatskom području:

Dalma[tia] = Dalmacija; Istereich = Istra; Liburnia = Hrvatsko primorje zajedno s Likom; Scla-

uonisch landt = Dalmatinska Zagora. Nasuprot tome, današnje slavonsko područje imenuje se

starovjekovnim nazivom: Pannonia Inferior.

127

Međutim, promotrimo li detaljnije kartu na mikro planu, uočit će se brojne pogre-

ške. Prvo je tu miješanje antičkog s modernim geografskim nazivljem. Npr. to je

bilježenje Skordiska (Scordisci), koji bi prema K-045 živjeli negdje u Vojvodini,

pa Donje Panonije (Pannonia Inferior), nekadašnje starovjekovne rimske provin-

cije, i tome slično. No, osim toga, postoji i za Sgrootena sasvim moderna toponi-

mijska građa. Evo tek nekoliko takvih podataka: Bosna = Bosna; Carbavatia =

Krbava; Croatia i Crabaten = Hrvatska; Dalma[tia] = Dalmacija; Ramain = Ra-

ma kao područje; Ratzen = Raška u smislu Srbije. Rijeke: Bosna fl. = Bosna; Khu-

lp f. = Kupa; Milliaska f. = Miljacka, pogrešno kartografirana kao Pliva; Sauus fl.

= Sava. Naselja: Blagai = Blagaj-Japra; Borzacz = Bočac; Costenawitz = Kostajni-

ca; Gradiskia = Stara Gradiška u Hrvatskoj; Gradiskia Turcicum = Bosanska Gra-

diška; Iessonowaz = Jasenovac; Iessero = Jezero; Laneza = Jajce; Prussaz = Pru-

sac, itd.

Samo Unsko-sansko područje, kako se dobro može uočiti iz priloženog popisa to-

ponima, toponimijskom građom nije bogato. No, imamo li u vidu sve gornje kva-

litete karte, što znači da je ona i generalna, onda u tom smislu možemo biti zado-

voljni. Jer, ponovno je Bihać temelj geografije tog područja. Istovremeno, kao i na

brojnim prethodnim kartama, prostor oko srednjeg toka Une, obilježen je kao sre-

dišnji dio hrvatskog područja (Crabaten). Tako je stvarno bilo u ranijim razdoblji-

ma o čemu postoje brojni vjerodostojni historijski dokumenti.358

No, već je na ovoj karti definitivno stvoren klišej koji će koristiti brojni kasniji

kartografi. Nakon 1592. godine situacija se stubokom mijenja. Bihać i njegovo

uže područje tada postaju dijelom bosanskohercegovačkog teritorija i ta se situaci-

ja, bez obzira na sve gospodare koji su duže ili kraće vrijeme vladali u BiH, do da-

nas neće promijeniti. Konkretnije, Bihać od svojeg prvog spomena 1260., ili još

bolje, od 1262. kad postaje slobodni kraljevski grad pa do 1592., doista se nalazi u

sastavu Hrvatske, što je ukupno bilo 332 godine koje se mogu historijski vjerodo-

stojno potvrditi. Sama se pak Hrvatska cijelo to vrijeme nalazila prvo pod ugar-

skom, a zatim austrijskom vlašću. No, nakon toga, računamo li do 2001. kad je

ova knjiga pisana, već je 409 godina kako se nalazi u sastavu jedne druge države,

BiH, za koje su vrijeme, zbog njegove uloge kao bastiona odbrane zapada Osman-

skog Carstva, a time i BiH, integracijski procesi učinili svoje do te mjere da je to

evo već peto stoljeće pravi bosanski grad, a identično je s cijelim Unsko-sanskim

područjem.

Ako se kod Sgrootena Unsko-sansko područje još uvijek vidi na ovakvoj geopoli-

tičkoj karti kao središte Hrvatske, to mu se još može oprostiti, jer se karta priređe-

na 1578., nije previše izmijenila za drugo izdanje 1593. godine. Uostalom, Bihać

je tek godinu ranije došao pod osmansku vlast. Logično je bilo očekivati da možda

tako neće i ostati, da će biti prije ili kasnije oslobođen. Ali, brojni nakon njega,

premda i dalje Unsko-sansko područje s Bihaćem kao svojim prirodnim centrom

358

Najveći dio takvih dokumenata iskoristio je LOPAŠIĆ, R., 1890. Ta je knjiga, usporedi li se s

kasnije objavljenom historijskom građom u Smičiklasovim ili Thallóczyjevim diplomatičkim

zbornicima, historijski vjerodostojna. To je najbolje u novije vrijeme pokazao u nekoliko rado-

va ANČIĆ, M., 1983, str. 125-134; IDEM, 1985, str. 193-230; IDEM, 1986, str. 237-238;

IDEM, 1994, str. 29-42. Slično, KRUHEK, M., 1995a, passim. Ono što nije dobro u Lopašiće-

vu djelu jest dio tumačenja koja nisu utemeljena na izvorima. Dakle, sami podaci koje navodi,

najčešće su korektni, ali ne i analitički dio, pa u tom smislu ozbiljan istraživač treba biti prema

toj, za Unsko-sansko područje još uvijek jedinoj lokalnoj historiji, vrlo kritičan.

ostade pod tom vlašću, a onda i unutar proširene Bosne, tu realnost apstrahiraju

uvodeći pojam Turske Hrvatske. Tj. dijela Hrvatske zauzetog od strane osmanskih

vojnih snaga. To će ostati geopolitičko obilježje ovog kraja narednih tri stoljeća.

Takva konstatacija nipošto nije nevažna. Ona nije jedino žal za prošlošću. Ona po-

kazuje i svu iznimnost njegove važnosti u geopolitičkim relacijama. Zato i jest ta-

kvo bogatstvo kartografskog materijala o ovom prostoru. Takvo bogatstvo nema

niti jedna druga regija BiH, Hrvatske ili općenito jugoistoka Evrope.

Toponimija na K-045 Kamegrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Ostrosin = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrowiza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Tersaz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

We(l)aÿ = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Witidsch = Bihać, naselje

Slika 55. Grbovi zemalja kartografiranih na K-045. Abecednim redom to su: Austria = Austrijska

Carevina (grb u sredini bez posebna imena – orao raširenih krila); Bossen = Bosna; Bulgary = Bu-

garska; Hungaren = Ugarska (Mađarska); Oestenrÿch = Austrija kao kraljevina; Seuenberg = Šen-

berg; Stiermarck = Štajerska; Syrsen = Erdelj; Turkye = Osmansko Carstvo; Walachy = Vlaška

kao dio Rumunjske; Windischmarck = Slavonija. Pritom se, kraljevskom krunom, ističe da su Bo-

sna, Mađarska i Erdelj kraljevine. Kraljevsku se krunu "podjeljuje" i Osmanskom Carstvu, premda

to historijski nije korektno. Svi ostali grbovi bili bi heraldički znaci banovina ili grofovija.

128

K-045. C. Sgrooten, Karta Podunavlja, Antwerpen, 1593.

129

Slika 56. Detalj sa K-045.

130

WILLEM BARENTS – IOANNES JANSSONIUS

K-046. TABVLA / SINVS VENETICI. / In qua Italiae orae

maritimae, item Venetiarum, Dalmatiae, / Sclavoniae, Greciae

comprehenduntur : ut et insulae in eodem Si- / nu celebriores ut

Corfinium, et Cephalonia, illicq[ue] locorum ad- / jacentes et

dispersae in mari supero insulae; nec non portus prae- / cipui,

promontoria, profunda et Syrtes, locaque quae in hoc / tractu mare

alluit. / AMSTELODAMI, Apud Ioannem Ianssonium. Amsterdam, 1595. (1637.-1662.).

359

Willem Barents (1550.-1597.), znameniti je nizozemski moreplovac, arktički is-

traživač i kartograf plovidbenih karata. O Jadranu je poznata jedna njegova karta

koja je izdana dva puta: jednom 1595.,360

te drugi put između 1637. i 1662., s is-

tim kartografskim sadržajem, ali izmijenjenim sadržajem kartuše.361

To se drugo

izdanje, ovdje K-046, danas čuva u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici.362

Oba puta

karta je štampana u okviru Barentsova "Atlasa Mediterana".363

Dobro je, da bi se

zornije ilustriralo kako su pojedine karte više puta izdavane, detaljnije razmotriti

genezu oko nastanka K-046.

U kartuši prvog izdanja čitamo: Tabula Hydrographica, / In qua Italiae, orae ma-

ritimae; Item Venetiae, Istriae, Dalmatiae, / Slauoniae, Graeciae, et orae mariti-

mae Corfu, Chephaloniae, et adia- / centium Insularum : earum etiam omnium

quae in Mari / Supero habentur : necnon & portus, Promontoria profunda & /

Syrtes, Portusitem praecipui, topographice Summa diligentia / designantur a Giu-

lielmo Barentsono / (...).364

Dolje, po sredini, uz sami rub karte, postoji još zapis: Pieter Vaiden Keere fecit

anno 1595. Time nam je poznat ne samo autor djela (Willem Barents), pa izdavač

"Atlasa" (Cornelius Claesz),365

nego i bakropisac, koji je na bakarnu ploču prenio

Barentsov kartografski rad (Pieter Vaiden Keere). Uz to, izrijekom je označeno da

je taj, u ono doba najobimniji i najzahtjevniji dio posla, tj. bakrorez, dovršen

1595., tj. iste godine kad je štampan i "Atlas" u cjelini.

359

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Sveučilišna knjižnica – Split (Hrvatska), Kartografska zbirka,

sign. 1. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 192-196, karta K-170; IDEM, 1995b,

str. 185-198; IDEM, 1999e, str. 21-32; KOZLIČIĆ, M. – LOZIĆ, V., 1994, str. 13 i karta izme-

đu str. 14-15; LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 142-143, Tav. LXVIII. 360

KOZLIČIĆ, M., 1995b, karta K-1 u prilogu rada; NORDENSKIÖLD, A. E., 1897, Fig. 30. 361

KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 192-196, karta K-170; IDEM, 1995b, karta K-2; IDEM, 1999e, kar-

ta na kraju rada; KOZLIČIĆ, M. – LOZIĆ, V., 1994, str. 13 i karta između str. 14-15; LAGO,

L. – ROSSIT, C., 1981, str. 142-143, Tav. LXVIII. 362

O historijskoj problematici oba izdanja detaljnije KOZLIČIĆ, M., 1995b, str. 185-198; IDEM,

1999e, str. 21-32; LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 142-143. 363

To je: Caert boeck vande Midlandtsche Zee, Amsterdam, 1595. Vidjeti NORDENSKIÖLD, A.

E., 1897, str. 77. 364

Kartuša je dvojezična. Dalje slijedi prijevod latinskog teksta na nizozemski, što je razumljivo s

obzirom na mjesto izdanja. 365

Ime Corneliusa Claesza kao tiskara Barentsova djela zabilježeno je u produžetku naslova atlasa.

NORDENSKIÖLD, A. E., 1897, str. 77.

Izdanje koje se nalazi u kartografskoj zbirci Sveučilišne knjižnice u Splitu, K-046,

ima ponešto izmijenjen tekst naslova karte, kako se to vidi gore. S obzirom na teh-

nologiju izrade karata krajem 16. i početkom 17. stoljeća, Luciano Lago i Claudio

Rossit s pravom u legendi uz tu kartu ističu: La carta dell' Adriatico di Willem Ba-

rentsz (1595), ristampata di Giovanni Jansonio.366

Doista tako i jest. Naša K-046

tek je novo izdanje iste karte, s vrlo sitnim promjenama. To drugo izdanje realizi-

rao je Nizozemac Jan (Johann; Ioannes) Janssonius (1588.-1664.), i sam kartograf,

geograf, ali i izdavač pomorskih karata. Zašto? Jer je to i sredinom 17. stoljeća bi-

la još uvijek najbolja plovidbena karta Jadrana s kojom je raspolagao.

Jasno je da Janssonius u doba prvog izdanja Barentsove karte nije mogao u njemu

imati nikakva učešća, jer je tada imao tek 7 godina (rođen 1588. godine). On je to-

kom vremena postao kartograf i kozmograf, ali istinske pomake u toj djelatnosti

pod njegovim imenom bilježimo tek nakon 1633., kad se potpisuje i kao karto-

grafski izdavač. Te godine ženidbom dolazi u vezu s Henricom Hondiusom

(1587.-1637.), a taj je u kartografskom poslu (od izrade do tiska tj. naklade karata

i atlasa) naslijedio svojeg oca Jodocusa Hondiusa (1563.-1611.). Budući da je

mladi Henric Hondius od oca u nasljedstvo dobio brojne tiskarske ploče, među

kojima su bile i one Gerharda Kremera Mercatora (1512.-1594.), a Mercatorove su

karte početkom 17. stoljeća bile ključni i najbolji kartografski materijal, već 1633.

godine Jan Janssonius i Henric Hondius, kao zajedničko djelo, izdaju drugi svezak

Mercator-Hondiusova "Atlasa".367

No, Henric Hondius umire 1637. godine, pa sa-

da sve štamparske ploče ženidbom s Henricovom sestrom dolaze u posjed Jana

Janssoniusa. On postojećim pridružuje i druge karte, pa već 1539. izdaje monu-

mentalni trosveščani atlas "Theatre du Monde" koji će biti stalno proširivan i izno-

va štampan, da bi pod kraj Janssoniusova života, 1662. godine, dosegao 11 sveza-

ka.368

Pogleda li se struktura kartografskog materijala koji je zastupljenim u Janssoniu-

sovim izdanjima može se uočiti da su to pretežno tzv. kopnene karte. U Hrvat-

skom povijesnom muzeju (Zagreb) iz različitih izdanja Janssoniusova "Atlasa"

očuvane su slijedeće geografske karte: "HVNGARIA REGNVM", "KARSTIA,

KARNIOLA, HISTRIA / et / WINDORVM MARCHIA. / (...)", te "ISTRIA / olim

/ IAPIDIA", "DANVBIVS, / FLVVIVS EVROPAE MAXIMVS, / A FONTIBVS

AD OSTIA, / (...)".369

Ipak, nesumnjivo je za nas najzanimljivija Mercatorova kar-

ta "SCLAVONIA, CROATIA, BOSNIA CVM DALMATIA PARTE", koju će na-

kon prve objave u Mercatorovoj mapi "Italia - Sclavonia - Grecia", Duisburg,

1589. (21 karta), prvo štampati njegovi nasljednici 1595. godine.370

Nakon toga,

dolaskom tiskarske ploče u posjed Jodocusa Hondiusa, a na kraju Janssoniusa i

drugih, bit će izdana još 40-tak puta,371

o čemu se naprijed detaljnije raspravljalo.

366

LAGO, L. – ROSSIT, C., 1986, svezak 1, str. 306-307, Fig. 271. Sličan je tekst i u LAGO, L. –

ROSSIT, C., 1981, str. 142-143, Tav. LXIII, samo što se tamo on odnosi na prvo izdanje karte

koju je objavio NORDENSKIÖLD, A. E., 1897, Fig. 30. 367

KOZLIČIĆ, M., 1995b, str. 188. 368

PANDŽIĆ, A., 1987, str. 22-26; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 118, bilješka 20. 369

PANDŽIĆ, A., 1987, str. 71 (broj 28-31) i str. 73 (br. 40). Tu su i signature karata. 370

Cfr. MARKOVIĆ, M., 1993, str. 147, bilješke 39-41. 371

MARKOVIĆ, M., 1993, str. 147-149, bilješka 43. Na str. 68-69 citiranog djela štampana je ina-

čica te karte koju je priredio G. Blaeu 1640. godine. Druge inačice vidjeti u KOZLIČIĆ, M.,

1995a, str. 176-185, K-162. (iz 1621. god.), K-155. (iz 1623.), K-156. (iz 1625.), K-157. (iz

1648. godine). Također cfr. GAŠPAROVIĆ, R., 1974, str. 495-503; LAGO, L. – ROSSIT, C.,

1979, str. 91-179, gdje je i starija literatura.

131

Ako je za Mercatorovu kartu Hrvatske postojao takav interes tokom prve polovice

17. stoljeća, jer je pretežno prikazivala kopno na kojem su se vodile ogorčene bor-

be s Osmanlijama, s Barentsovom je plovidbenom kartom drukčije. Objašnjenje je

jednostavno. J. Janssonius djeluje u Amsterdamu. U istom je gradu 1595. gravira-

na i tiskana Barentsova karta. Nedvojbeno je tiskarska ploča te karte, a slično je s

Mercatorovim, vremenom dospjela u Janssoniusov posjed. Međutim, Janssoniusu

nije potrebna plovidbena karta, budući da on pretežno, kada se radi o Evropi, treti-

ra kopno. To je uočljivo iz navedenih sačuvanih primjeraka u Hrvatskom povijes-

nom muzeju, odnosno po drugim muzejima, arhivima i bibliotekama Austrije, Ita-

lije ili npr. Slovenije, ali ipak ponajviše iz Janssoniusova "Atlasa".372

Budući da

mu je očigledno bila potrebna karta koja bi povezivala raspoložive karte u funkciji

zemljovida, postojeću je štamparsku ploču Barentsove karte preuredio. Njemu nije

potrebna Tabula Hydrographica (kako piše u kartuši karte iz prvog izdanja) već

TABVLA / SINVS VENETICI (kako je preimenovao u kartuši K-046). Dakle, ne

treba mu karta koja već u naslovu nosi nešto što je isključivo vezano uz more i po-

morstvo (hidrografija),373

već karta koja će i naslovom korespondirati s drugim

kartografskim materijalom koji objavljuje u svojem "Atlasu". S obzirom na takve

potrebe, svoje intervencije svodi tek na kartušu i druge sitnije izmjene, uopće ne

diraju postojeći kartografski sadržaj.

Da ova karta doista ima takve kvalitete, premda je u osnovi stvarno namijenjena

za plovidbu morem, najbolje pokazuje njezin sadržaj. Teško je jednoznačno istak-

nuti kvalitetu državnih i oblasnih naziva u kopnenom zaleđu. Naime, u kartografiji

se ustalilo da se kvalitetno-kvantitetne razlike u toponimiji ističu različitim tipovi-

ma slova. Ovdje je Lika (Licha) iste razine kao što su na primjer Bosna (Bossen),

Dalmacija (Dalmatia) ili Hrvatska (Crovatia). Kad se radi o samoj karti, Barentsa

uopće ne zanima aktualna politička vlast. Ipak, u planu albanske luke Valone (prvi

u nizu planova smještenih u gornjem desnom dijelu karte) bilježi La Valona in

Turckia. Da kopno nije u prvom planu ove karte, ponajbolje se vidi po broju istak-

nutih toponima (ukupno oko 30), dok će se niz obalnu crtu i u planovima (gore,

desno) pobilježiti gotovo 120 geografskih naziva različite kvalitete, što znači četiri

puta više. Upravo činjenica da se ne zanemaruje kopno, dapače da se potencira

kroz trgovačke komunikacijske pravce, ovu kartu, a slično je i s drugima Willema

Barentsa, nedvojbeno uključuje u skupinu plovidbenih karata rađenih pod utjeca-

jem španjolske, konkretnije katalonske kartografske škole.374

Kopnena je toponimija pretežno vezana uz komunikacijske pravce koji su značaj-

nije morske luke povezivali s unutrašnjošću, redovito prateći doline rijeka, dakle,

one trgovinske (i vojne) koridore koji funkcioniraju milenijima. Prvo se uočavaju

istarski, koji kreću iz Tršćanskog ili Riječkog zaljeva prema Ljubljanskim vrati-

ma.375

Zanimljivo je da se riječki pravac prema ovim kartama ne sugerira i u smje-

372

U ljubljanskoj Univerzitetnoj knjižnici, Zbirka rijetkosti, postoji petosveščano izdanje "Atlasa"

iz 1656. godine (Novus Atlas sive Theatrum Orbis Terrarum, / ... / Amstelodami, Apud Ioa-

nnem Janssonium, Anno 1656). 373

Termin hidrografija kovanica je nastala iz grčkih riječi (hidro + grafo). Označuje dio geografije

koji proučava i opisuje vode na površini Zemlje, a u novije se vrijeme (zadnjih dva stoljeća)

pretežno odnosi na morske vode. S Barentsovom kartom Jadrana iz 1595. prvi je put u historiji

istočnojadranske kartografije ispravno upotrijebljen taj termin. 374

Tu vezu ističe i NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 50-51 (br. 11). O razlikama između kata-

lonske (španjolske) i mletačke kartografske škole detaljnije KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 26-44,

60-61, 65-69, 91-96 i 192-196. 375

Detaljnije NOVAK, N., 1979, str. 469-486.

ru Kupe i dalje Save. O toj komunikaciji (u pravcu Kupe i Save) kazuje relativno

bogatstvo toponima na području Like, odnosno u zaleđu Senja. Njihov broj upu-

ćuje na veliku frekventnost senjske luke kao ishodišta za karavansku trgovinu pre-

ma unutrašnjosti. To je prvo specificiranje Modruša (Modrusa) i Prozora (Prosor).

Analogno je s kartografiranjem toka rijeke Zrmanje (kojoj se izrijekom ne podje-

ljuje ime), pa rijeke pod imenom Buzanch. fl., koja se vjerovatno odnosi na ličku

ponornicu Ričicu, poslije koje komunikacijski dalje slijede rijeke Lika, Gacka,

Mrežnica, Korana, Kupa i Sava. U istoj je funkciji isticanje komunikacijske veze

Zrmanja - unski pravac, na kojem se izrijekom vinjetom i nazivom ističu Bihać

(Bicachi) i Ripač (Ripaze).376

Identičnog su značenja toponimi u zaleđu Šibenika,

osobito isticanje riječnog toka Krke, u čijem je produžetku zabilježen naziv BO- /

SSEN, dakle Bosna. To se pogotovo odnosi na Split, pri čemu se ponajviše misli

na Klis (Clissa), koji je oduvijek bio svojevrsnim "kopnenim" vratima splitske lu-

ke prema bosanskom zaleđu.377

Dalje slijedi neretvanski komunikacijski pravac,

na kojem se ne uočava samo Metković (Metcouich), već i Gabela (Gabella), ali i

odvojak u smjeru Ljubuškog (Gliubuschi).378

Na koncu treba u istom pogledu is-

taknuti Boku kotorsku i njezinu vezu sa zaleđem, odnosno toponim S. Zorzi, tj.

Sv. Đorde (E Ulcinj), koji se u stvarnosti nalazi na desnoj obali rijeke Bojane, pre-

ko koje se ostvarivala veza sa zaleđem.

Prema tome, od bosanskohercegovačkih oblasti opet je Unsko-sansko područje

ono koje ima osobito istaknutu sponu s prijadranskim krajevima. To je potvrda vi-

še za prethodna tumačenja uz K-045 Christophera Sgrootena.

Toponimija na K-046 Bicachi = Bihać, naselje

Ripaze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

376

O vezama istočnog Jadrana preko Zrmanje, prvenstveno Obrovca, s unutrašnjosti cfr. TRA-

LJIĆ, S. M., 1973, str. 447-458; IDEM, 1974, str. 261-270. 377

O vezi Split – Bosna preko Kliškog prijelaza zasad postoji tek jedan rad. To je: KATIĆ, L.,

1962, str. 267-434. Kako je to studija izrađena na izvornim historijskim dokumentima, i danas

je sasvim aktualna i izvanredno vrijedna. Također vidjeti TRALJIĆ, S. M., 1965, str. 809-827. 378

Općenito o trgovini osmanske Bosne s Dalmacijom: TRALJIĆ, S. M., 1962, str. 341-372;

IDEM, 1970, str. 643-656.

132

K-046. W. Barents – I. Janssonius, Karta Jadrana, Amsterdam, 1595. (1637.-1662.).

133

Slika 57. Širi isječak sa K-046.

134

Slika 58. Uži isječak sa K-046. Priređen kako bi se još zornije uočila veza unskog geostrategijskog pravca s istočnom obalom Jadrana.

135

HULSIUS LEVINUS

K-047. CROATIAE, et circumiacentiu[m] Regionu[m] versus

Turcam nova delineatio. Nürnberg, 1596.

379

Ako je moglo biti dileme oko toga je li pad Bihaća 1592. glavni razlog izrade de

Jodeovih K-042 i K-043, Levinusova karta K-047 tu dilemu potpuno eliminira.

Ona je po obuhvaćenom geografskom prostoru tek redukcija de Jodeovih K-042 i

K-043. Zašto je onda nastala! Stoga jer s de Jodeovim K-042 i K-043 potražnja na

tržištu nije u potpunosti zadovoljena. Njemački kartograf Hulsius Levinus, najvje-

rovatnije misleći prvenstveno na onodobno prostrano tržište njemačkog govornog

područja (od sjeverne Njemačke do Austrije, pa i južnije do Hrvatske, koja se i da-

lje nalazila pod vlašću bečkog dvora), reducira de Jodeovu kartu, dorađuje je i u

Nürnbergu izdaje 1596. godine.

Na K-047 doista je u prvom planu rijeka Una, prvenstveno srednji dio njezina toka

s uporišnom tačkom u Bihaću. U duhu prakse karata rađenih u doba humanizma

(prikazivanje stvarnih i mitoloških bića), ovdje su, opet vrlo smišljeno, postavlje-

ne po dvije ljudske figure s obje strane tog žarišta sukoba. Lijevo je u stojećem

položaju austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Rudolf II. (1576.-1608.) s jednim

od svojih vojnih zapovjednika (ispred njega kleknuo na jednu nogu, pokazujući ti-

me svoju podložnost), a desno je, opet u stojećem položaju, osmanski sultan Mu-

rat III. (1574.-1595.), a ispred njega kleči ženska osoba, nesumnjivo njegova ses-

tra, budući da tako Levinus ističe poviše te ženske figure (T. K. Swester).380

Osim

toga, malo je produžen tok Une prema jugu, kako bi se za navedene figure osigu-

ralo još više mjesta. Ostalo je doslovna kopija K-042 odnosno K-043. Pritom je s

karata K-042 i K-043 odstranjen dio koji ide sjeverno od Zagreba (Agram), uklju-

čujući i taj grad. Time se poprište sukoba suzilo na onaj geografski prostor gdje se

on u to doba doista i događao.

Još jedno zapažanje. Vojni zapovjednik koji je kleknuo na jednu nogu ispred Ru-

dolfa II. u lijevoj ruci drži mač, a u desnoj koplje. Na koplju je odsječena, bez ika-

kve sumnje, glava osmanskog vojnika. Prema tom detalju sugerira se činjenica da

je s austrijske strane borba krajnje odlučna, pa i barbarski krvava ako to vodi pre-

ma pobjedi. Ali, slike osmanskih trupa sve to demantiraju. One s desne strane Une

u pokretu su prema NW, što se najbolje vidi po zastavama. Međutim, u istom se

smjeru kreću i ostale jedinice iste te vojske: između Male Kladuše (Vnder Kladus)

i Topuskog (Topuszka), odnosno oko Karlovca (Carlstat). Osim toga, južnije od

Karlovca, predstavljen je manji sukob, a bitka daleko većih razmjera vodi se zapa-

dno od Bihaća. Naime, južnije i sjevernije od Bihaća, na lijevoj obali Une, zapo-

vjednički su šatori odakle se upravlja bitkom koja se, prema K-047, ne razvija naj-

379

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 3817-G-732. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 169-171, karta K-

152; KRUHEK, M., 1995a, str. 55; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 57-58, broj 46; IDEM, 1992, str.

52, broj 18. 380

Elemente za identifikaciju donosi KLAIĆ, V., 1980, svezak 5, slike na str. 405 i 541 (Rudolf

II.), te str. 397 (Murat III.).

sretnije za osmanske napadače. Osmanlije su i u Drežniku (Dresnik), kako se vidi

po šatoru postavljenom na njegovu mjestu. Također u Otočcu (Ottodsatz), Dabru

(Dabar), Jesenicama (Iesenitz), Modrušu (Modrus), što se opet vidi prema polu-

mjesecima istaknutim na vrhovima njihovih branič-kula. Što se tiče same bitke ju-

žno od Drežnika, uočljivo je da dio vojnika panično bježi, ali im istovremeno u

pomoć dolazi prilična vojna sila. Radi se o proljetno-ljetnoj ofanzivi 1592. kad je

zauzimanjem Bihaća i Ripča na Uni, te Drežnika, Furjana i Cetingrada na Korani,

zaokružen prostor oko Bihaća pod novom vlašću, te će se sad odatle, kao uporišne

tačke, voditi daljnja osvajanja.381

Drugim riječima, nije pad Bihaća tek odstupanje jednog grada protivničkoj strani.

Kod Bihaća je to puno više. Njegov je geostrategijski i geopolitički položaj takav

da onaj koji dobije Bihać u svoj posjed ima otvoren prostor za daljnje ofanzivno

napredovanje, budući da mu se do Karlovca i Siska nešto krupno i dovoljno vojno

snažno i nema oduprijeti.382

Očigledno to shvaćajući, Levinus kroz ovakav način

obogaćivanja de Jodeovih kartografskih sadržaja nastoji Evropi poslati poruku da

pad Bihaća treba vidjeti tek privremenim. Zato onaj Rudolfov zapovjednik i drži

odsječenu ljudsku glavu na koplju, i zato je prikazan paničan bijeg dijela Osmanli-

ja. Jer, eto, hoće se u toj poruci kazati, i ta se sila može pobijediti!383

Toponimija na K-047 Brekobitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Glyna flu. = Glina, rijeka

Hrestin = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Krup = Bosanska Krupa, naselje

Krup flu. = Krušnica, tekućica, S Bosanska Krupa

Ober Kladus = Velika Kladuša, naselje

Ostosatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Repytz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Tersatz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vna flu. = Una, rijeka

Vnder Kladus = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Wyhitz = Bihać, naselje

Zazin = Cazin, naselje

381

KLAIĆ, V., 1980, svezak 5, str. 594-595; MOAČANIN, N., 1996b, str. 105-111. 382

Detaljnije BUDAK, N., 1989, str. 163-170; IMAMOVIĆ, M., 1997, str. 249-252; MOAČA-

NIN, N., 1996b, str. 105-111; IDEM, 1999, str. 30-32, 37-38 i 58-63. 383

Toponimija Unsko-sanskom području susjednih oblasti nije najbrojnija. Države i pokrajine: Bo-

snia = Bosna. Rijeke: Kulp flu. = Kupa; Sauus flu. = Sava. Naselja: Carlstat = Karlovac; Dabar

= Dabar u Lici; Dresnik = Drežnik; Dubitza = Bosanska Dubica; Gosdan[ski] = Gvozdansko;

Gradiskia = Gradiška; Iesenitz = Jasenica u Lici; Kostanobytz = Kostajnica na Uni; Kowacz =

Kobaš na Savi; Modrus = Modruš; Ottodsatz = Otočac u Lici; Petrinia = Petrinja; Sisegg = Si-

sak; Topuszka = Topusko u Baniji; Zrin = Zrin u Baniji. Jadran je Golfo di Venetia.

136

K-047. H. Levinus, Nova karta Hrvatske, uključujući i susjedna područja pod osmanskom vlašću, Nürnberg, 1596.

Slika 59. Detalji sa K-047.

137

Slika 60. Širi isječak sa K-047. Priređen je kako bi se još bolje uočile relacije Bihać – Karlovac, te položaj Siska u odnosu na njih dva.

138

Slika 62. Austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Rudolf II.

Crtež de Brya objavljen u Boissardovom djelu "Chrono-

logia" 1607. godine. (KLAIĆ, V., 1980, svezak 5).

Slika 61. Detalj sa K-047. Austrijski car i ugarsko-hrvatski

kralj Rudolf II. (1576.-1608.) s jednim od svojih vojnih za-

povjednika.

Slika 63. Austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Rudolf II.

Portret za medalju iz oko 1588. godine. Oblikovao An-

tonio Abondio. (KLAIĆ, V., 1980, svezak 5).

Slike 61.-63. Austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Rudolf II. (1576.-1608.): od detalja sa K-047 do onodobnih savremenih portreta. Pritom je onaj na slici 62. iz njegovih srednjih godina, te

odgovara portretu na K-047, a lik na slici 63. odaje Rudolfa u staračkoj dobi.

139

Slika 65. Sultan Murat III. Detalj drvoreza iz

djela "Die neu eröffnete otomanische Pforte",

Augsburg, 1694. (KLAIĆ, V., 1980, svezak 5).

Slika 64. Detalj sa K-047. Osmanski sultan Murat

III. (1574.-1595.) sa sestrom.

Slika 66. Sultan Murat III. Grafika iz Boissardova

djela "Chronologia" objavljenog 1607. godine.

(KLAIĆ, V., 1980, svezak 5).

Slike 64.-66. Lik osmanskog sultana Murata III. (1574.-1595.) u različitim historijskim izvorima. S obzirom na K-047, liku na toj karti gotovo je identičan prikaz sa slike 66. Prema tome, radi

se o osobi u visokim godinama starosti. Njegov protivnik, austrijski vladar Rudolf II., kako je to prikazano na prethodnim slikama, u trenutku sukoba oko Pounja i Pokuplja bio je od Murata

III. bitno mlađi. Sve to upućuje na zaključak da su Levinusu bile dostupne informacije, barem o dvojici vladara sukobljenih vojnih sila. On je to znalački iskoristio, pa nam je njegov

kartografski rad i u tom pogledu od iznimne važnosti. Vrlo je izvjesno da je slično i s kartografiranim geografskim podacima. U tom se pogledu bitno razlikuje od brojnih kartografa koji su

djelovali prije i poslije njega.

140

GIOVANNI ORLANDI

K-048. NOVA / DESCRIPTIO / TOTIVS / HUNGARIAE / Ioannes

Orlandi formis Ro[mae] / 1602 / ROMAE. M.D.LVIIII. Rim, 1602.

384

Giovanni Orlandi (1590.-1640.), rimski je bakrorezac, izdavač i trgovac. U kartuši

K-048 izrijekom stoji da je on priredio tu kartu.385

No, istraživački problemi time

tek počinju. Jer, u produžetku se kao mjesto priređenja i izdanja navodi Rim, a s

tim u vezi godine: prvo 1602., a ispod nje i 1559. (MDLVIIII). Tome treba prido-

dati i činjenicu da je ispod donjeg desnog ruba karte dopunska bilješka: Romae

Claudij Ducbetti formis. Taj zapis nudi objašnjenje spomenutog dvostrukog dati-

ranja. Naime, prvo je Claudio Ducbetti 1559. u Rimu priredio i štampao inačicu

ove karte, a zatim će to isto učiniti i Orlandi 1602. god.

Međutim, to izvorno nije ni Ducbettijeva niti Orlandijeva karta. To je tek nova

inačica, doduše ponešto dodatno dorađena, karte K-018. Stvarni autor te karte je

mađarski kartograf Lazarus. Prvo njezino poznato izdanje je iz 1528. godine.386

Kako piše u kartuši tog izdanja, autor je Lazarus, a kartu je priredio i objavio Petar

Apian (Petrus Apianus), profesor matematike u Ingolstadtu.387

To doslovno znači

da je Lazarus kartografski sadržaj u originalu predočio na papir, a Apian je organi-

zirao i realizirao njegovo prenošenje na bakrenu tiskarsku ploču (bakrorez), kao i

kasniji proces štampe i distribucije.

Drugo priređenje i tisak iste te karte, s tim da se toponimija u izvorniku pisana go-

ticom ovdje predočila latiničnim slovima, učinit će 1553. u Veneciji Giovanni An-

dreas Vavassore, mletački kartograf, štampar i izdavač 16. stoljeća. To je naša K-

018. Iza toga u Rimu će se 1559. istodobno pojaviti dva izdanja. Jednom je autor

Pietro Ligorio Napolitano,388

a drugom spomenuti Claudio Ducbetti. Zadnjom,

Ducbettijevom inačicom, i ne znajući više ko je stvarni autor karte, poslužit će se

Orlandi, te Lazarusovu kartu izdati peti put 1602. godine (K-048). U međuvreme-

nu, od prvog izdanja 1528. prošle su 74 godine, ali to Orlandiju nije bila smetnja.

Uostalom, kako je kazano, nije ni znao ko je istinski autor karte, te ni kad je prvi

put štampana. Tek je slijedio prije njega posljednje izdanje, ono Ducbettijevo iz

1559., a to bi značilo da je predložak za njega bio star 43 godine. Kako su vijesti o

384

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Cfr. PAN-

DŽIĆ, A., 1992, str. 77, broj 36. 385

U kartuši se, odmah ispod naslova karte, daje: Ioannes Orlandi formis Ro[mae] / 1602. U prije-

vodu to bi bilo: Priredio Ioannes Orlandi, Rim, 1602. Prema tome, upotrijebljeno je lat. formis

od lat. formo, u značenju oblikovati, urediti, prirediti. 386

Prema MARKOVIĆ, M., 1993, str. 87-90, bilješka 11; IDEM, 1998, karta na str. 68, te bilješka

31. na str. 69, u kartuši tog izdanja piše: Tabula Hungariae / ad quatuor latera per / Lazarum

quondam Thomae / Strigonien Cardin. Secretariu[m] viru[m] / expertum congesta a Georgio

Transtetter / Collimitio reuisa auctiorque reddita. / (...) / Opera Petri Apiani / de Leyssnigk

Mathematici Ingols- / tadiani invulgata Anno / D[omi]ni 1528. 387

Detaljnu analizu sadržaja Lazarusove karte iz 1528. donosi MARKOVIĆ, M., 1993, str. 87-97.

O djelatnosti Petra Apiana (Petrus Apianus), kod kojeg je karta priređena i izdana, detaljnije

GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 30. 388

Kartušu te karte donosi MARKOVIĆ, M., 1993, str. 97, bilješka 13.

aktualnoj promjeni političkih vlasti na kartom zahvaćenom prostoru relativno spo-

ro dolazile, a sama karta nije donosila takve podatke, već se bazirala na prikazu te-

meljnih geografskih realija u širem geopolitičkom prostoru od Ugarske i Austrije

do istočnog Jadrana, spomenuta starost i nije bila prevelika. Konačno, tržište je

kartu i dalje tražilo, a boljeg predloška na Apeninskom poluotoku u tom trenutku

nisu imali. Stoga Orlandi, u duhu prakse 16. i 17. stoljeća, s minimalnim dotjeri-

vanjima izdaje tuđe djelo pod svojim imenom. No, mora se konstatirati da je bio

korektan barem prema Ducbettiju, ostavljajući u donjem desnom kutu njegovo

ime, a u kartuši ističući i godinu Ducbettijeva izdanja karte.

Usporede li se K-018 i K-048, lako je uočiti da se dorada više odnosi na likovnu

nego sadržajnu stranu karte. Kartuša je drukčija, a bilješka u njoj do krajnosti sa-

žeta. Osim toga, iz donjeg desnog kuta uklonjen je galijun kojeg se vidi na K-018,

a prikaz morske površine je pojednostavljen. Toponimijski natpisi su učinjeni iz-

nova nešto drukčijim pismom. Ukratko, K-048 nije kopija K-018 na takav način

da se iskoristilo istu tiskarsku ploču za novo izdanje, s tim da se prije toga učinilo

manje dopune. Karta K-048 je nastala tako što je za nju K-018 bio kartografski

141

predložak. Prema tome, to je novi bakrorez u duhu početka 17. stoljeća kad se hu-

manistički maniri (ukrašavanje brodovima, mitskim bićima i sl.) polako napuštaju,

ustupajući mjesto racionalizmu. Ipak, izgled kartuše na K-048 sugerira da se kar-

tografska likovnost humanizma nije posve napustila, s obzirom da je njezin okvir

raskošno ukrašen. No, zato je kartografski sadržaj K-048 identičan K-018.

K-048. G. Orlandini, Nova karta cijele Ugarske, Rim, 1602. Isječak donjeg desnog dijela origina-

la. U kartuši je, ispod naslova karte, istaknuto da je njezin autor Ioannes Orlandini. Pritom je ime

Ioannes latinizirana varijanta romanskog Giovanni (oboje je u nas Ivan). Također se ističe da je

karta rađena 1602. prema predlošku, kako se daje u zadnjem redu kartuše, izdanom također u Ri-

mu, ali 1559. (MDLVIIII). To rimsko izdanje iz 1559. priredio je Claudio Ducbetti, o čemu se do-

nosi bilješka u donjem desnom kutu karte. Prema tome, vrlo korektan odnos Orlandinija prema

vlastitom prethodniku, što nije bio čest slučaj s ranije analiziranim kartama.

Dakle, kartom se obuhvatilo područje od Mađarske do Jadrana, tj. one oblasti koje

su još i u to vrijeme ulazile u sastav Ugarske (grb te kraljevine dat je u donjem li-

jevom kutu karte). Stoga kao osnovne napomene za kartografski sadržaj K-048

vrijede analogne predočene uz K-018.

Ipak, postoji još jedan element koji je zajednički za K-018 i K-048. To je orijenta-

cija karte u geografskom prostoru. Prema isječku na K-048 vidljivo je da je istok

(Oriens) uz desni, a jug (Meridies) dolje. Ako bi prihvatili takve strane svijeta, on-

da bi proizlazilo da rijeka Sava teče u smjeru SW-NE, dočim je to u stvarnosti od

W prema E. Slična je razina pogreške kod drugih geografskih podataka. To do-

slovno znači da su K-018 i K-048 krivo orijentirane za oko 450. S obzirom na tak-

vu konstataciju stvarni se jug nalazi u donjem desnom kutu K-048. Kakva je to i

kolika pogreška zorno je prikazano na slici 69. Zašto je do toga došlo teško je ob-

jasniti! Možda je povod bio, još kod Lazarusa, praktičnost: prikazati cijelo podru-

čje od Ugarske do istočnog Jadrana. Ipak, taj je geografski sadržaj valjalo pravilno

geografski orijentirati! Kako je najveći broj inačica ove karte nastao na tlu Italije,

jednoj od kolijevki naučnog razvitka kartografije i geografije, najvjerovatnije ob-

jašnjenje je nemar ili nedovoljna pažnja oko tog prevažnog pitanja. U svakom slu-

čaju specifičan pristup u ovdje istraživanom fundusu starih karata. Možda će bu-

duća istraživanja ponuditi još bolji odgovor.

Dakako, Unsko-sansko područje je kartografirano na istovjetan način kao na K-

018, pa sve napomene istaknute uz analizu te karte, vrijede i ovdje.389

Toponimija na K-048 Butzin = Bužim, naselje

Cametzetz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Huna f. = Una, rijeka

Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Kametzrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Klutzij = Ključ, naselje

Krupa = Bosanska Krupa, naselje

Obrowitza = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orma(n) = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ostrotza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Ostrotzar = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Pzdiretzd = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Ripatz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sana f. = Sana, rijeka

Tersaz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vranoratz = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Ysatztitz = Izačić, naselje, 10,5 km NW Bihać

389

Podaci koji tretiraju Unsko-sanskom području okolne oblasti i ovdje su brojni. Države: Bossi-

nae Regnum = Bosna, kraljevstvo; Crovatia = Hrvatska; Servia = Srbija; Ungaria = Ugarska.

Rijeke: Botzna f. = Bosna; Kupa f. = Kupa; Plena f. = Pliva; Sauw f. = Sava; Titus f. = Krka;

Worbatz f. = Vrbas. Naselja: Banialuca = Banja Luka; Botzatz = Bočac, 25 km S Banja Luka;

Iaytza = Jajce; Isero = Jezero, 8 km W Jajce; Vientz = Vinac, 8 km Jajce.

142

Slika 67. Uvećani isječak donjeg desnog dijela K-048.

143

Slika 68. Detalj sa K-048. Tek na povećanom segmentu vidljiva je sva specifičnost karto-

grafiranja na ovoj karti. Nije riječ jedino o pogrešnom geografskom orijentiranju karte, već

i vrlo specifičnom prikazu cjeline kartografiranih geografskih podataka.

Slika 69. Isječak sa K-048. Realne strane svijeta nisu onakve kakve se donose na K-048, već kako je po-

kazano na ovoj slici. Pritom je originalna karta zarotirana za 450. Sada je od vanjske ivice slike sjever –

gore, jug – dolje, zapad – lijevo, a istok – desno.

144

JOHANNES BUSSEMACHER

K-049. SCLAVONIA / CROATIA, BOSNIA ET / DALMATIAE

PARS / MAIOR Köln, početak 17. stoljeća.

390

K-050. SCLAVONIA / CROATIA, BOSNIA ET / DALMATIAE

PARS / MAIOR Köln, početak 17. stoljeća.

391

K-051. SCLAVONIAE / CROATIAE, BOSNIAE ET /

DALMATIAE PARS / MAIOR Köln, početak 17. stoljeća.

392

Johann Bussemacher njemački je kartograf, bakrorezac i izdavač koji je djelovao

u Kölnu na prijelazu 16. u 17. stoljeće. Za historiju kartografiranja Unsko-sanskog

područja značajan je dvojako. Prvo, jer njegove karte predstavljaju daljnji pomak

u poznavanju geografije te oblasti. Drugo, s obzirom na činjenicu da se njegov na-

čin kartografiranja može uočiti kroz različite inačice iste karte. Ovdje su date dvije

u tri varijante: prva je predstavljena sa K-049 (crno-bijela) i K-050 (kolorirana

inačica), a druga preko K-051 (poznata samo u koloriranoj verziji). Razlike izme-

đu te tri karte su u koloriranju, te u tekstu kartuša K-049 i K-050 koji je tek mini-

malno različit od analognog kod K-051. Drugim riječima, opetovani dokaz tržišne

potražnje za kartama zapadne Bosne, uže Hrvatske, srednje Dalmacije, Slavonije i

južne Ugarske, opterećenih u istom tom vremenu dnevnim sukobima s još uvijek

nadirućom osmanskom vojnom silom.

U odnosu na ranije kartografske radove, slično uočenom kod K-048, i ovdje pre-

vladava kartografski realizam. Karta, naime, nije opterećena suvišnim detaljima,

karakterističnim za renesansnu kartografiju.393

Jedino što se iz tog domena ističe

jest portret Rudolfa II. (1576.-1608.). No, to je vrlo značajan podatak. Naime, taj

je austrijski vladar ona osoba koja je dotada slabo organiziranu odbranu istočnih

granica Hrvatske i Slavonije nastojala dignuti na viši nivo. On 25. februara 1578.

odbranu tih graničnih područja prema Osmanskom Carstvu stavlja pod upravu

svojeg strica, štajerskog nadvojvode Karla.394

390

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. 3814-G-729. Osnovna literatura: PANDŽIĆ, A., 1987, str. 83-84, broj 58; IDEM,

1988, str. 65-66, broj 63. 391

Bakrorez, kolorirano. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Cfr. PAN-

DŽIĆ, A., 1992, str. 54, broj 20. 392

Bakrorez, kolorirano. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Cfr. MAR-

KOVIĆ, M., 1993, str. 52-53. 393

U ovom su djelu karte s karakterističnim renesansnim likovnim ukrasima: K-010 i K-012 (Gas-

taldi), K-016 (Hirschvogel), K-018 (Vavassore), K-031 (Nelli), K-042 i K-043 (de Jode), K-

044 (Quad), K-047 (Levinus). Na njima su pretežno prikazani brodovi, nešto rjeđe vojske u rat-

nim pokretima, a jedino na K-047 raskošno su predočeni vladari zaraćenih strana. 394

ŠIŠIĆ, F., 1975, str. 300-301; SPOMENICI, svezak 1, Zagreb, 1884, str. 56-60. Prvi Karlovi iz-

vještaji kralju Rudolfu su već iz marta, a onaj o početku gradnje Karlovca od 2. septembra

1578. god. – IDEM, str. 62-74.

No, to je tek jedan od posljednjih pokušaja da se spasi što se može spasiti. Ta su

područja, naime, još od ustoličenja Ferdinanda I. (1527.-1564.) za hrvatskog kralja

na saboru u Cetingradu 1527. god., dobila status Vojne krajine. Unatoč Ferdinan-

dovim obećanjima, Vojna krajina u svojem početku nije razvijena u organizirani

odbrambeni sistem, nego se odbrana od osmanskih upada oslanjala na postojeće

vojne posade gradova i utvrda. Najviše što se u narednim desetljećima postiglo u

odbrambeno-organizacijskom smislu bile su kapetanije.

Slika 70. Krajiške utvrde Hrvatske na njezinoj istočnoj granici s Osmanskim Carstvom krajem 16.

stoljeća. Linijom crta – tačka – crta ostaknut je pojas dokle su dotad dospjele osmanske vojne

snage i njihova vlast. (Preuzeto od KRUHEK, M., 1995a).

Do oko polovice 16. stoljeća u Vojnoj su se krajini razvila dva krajinska odbram-

bena sistema: slavonski između Drave i Kupe, s kapetanijama Koprivnica, Križev-

ci i Ivanić, te hrvatski između Kupe i istočne obale Jadrana, s kapetanijama Hra-

stovica, Ogulin, Bihać i Senj. Pritom je temelj odbrane hrvatskog dijela Vojne

krajine bio na rijeci Uni. Ferdinandov nasljednik Maksimilijan (1564.-1576.) tu

145

početnu organizaciju neće unaprijediti.395

U njegovo doba, 23. juna 1565., osman-

ska će vojska čak štoviše osvojiti Bosansku Krupu.396 Godinu kasnije, 1566., pada

Siget i, da se ne navode sve bitke, npr. 1574. Ferhad-paša napada Bihać, a osman-

ska vojska 1575. osvaja Budački na Korani. To znači da je odbrambena linija na

Uni još za života Maksimilijana prestala funkcionirati.397

Doduše, Bihać i nekoli-

cina okolnih utvrđenih gradova još će neko vrijeme ostati slobodni, ali su se već

duže vrijeme bitke počele voditi ne na područjima koja se prostiru od desne, već

na teritoriju s lijeve strane rijeke Une. Maksimilijanov nasljednik, njegov sin Ru-

dolf II., okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja 25. septembra 1572., odbranu hrvat-

skog dijela Vojne krajine premjestit će na rijeku Kupu.398

U sklopu toga, njegov

stric Karlo inicira izgradnju Karlovca, pa će on ubuduće biti težište hrvatske od-

brane.399

U kontekstu takvih historijskih podataka Bussemacher postupa na uobičajeni na-

čin karakterističan za kraj 16. i početak 17. stoljeća. Prikazuje Rudolfa II. kao ak-

tualnog vladara područja koje kartografira, premda je realnost na terenu bila takva

da se u trenutku izrade karte više od polovice istog tog prostora već nalazilo pod

osmanskom vlašću.400

Stoga je svakako ispravnije kazati da Bussemacher karto-

grafira geografski prostor na koji Rudolf II. polaže svoje vladarsko pravo. Prema

tome, situacija tek nešto drukčija od prikazane na K-047. I tu je prikazan Rudolf

II., ali i njegov protivnik, osmanski vladar. U takvom svjetlu, i ovu kartu treba

vrednovati kao vojnopolitičku, budući da je u prvi plan stavlja područja gdje su se

dnevno događale bitke s osmanskom vojskom.

Još nešto. Prikaz Rudolfa II., u situaciji kad na karti nije izrijekom notirana godina

njezina izdanja, objektivno pomaže datiranju tog djela. Gore je istaknut početak

17. stoljeća. Znamo da je Rudolf II. bio na vlasti između 1576. i 1608. No, pozna-

to nam je i kad je živio Bussemacher: od 1580. do 1613. god. Stvaralački u karto-

grafiji svakako nije mogao djelovati prvih dvadeset godina svojeg života (školova-

nje), što znači da je karta mogla nastati, i to sve tri inačice, između 1600. i 1613.,

kad je u dobi od 33 godine preminuo. Stoga je gore i stavljeno da je izdana počet-

kom 17. stoljeća, što je historijski najpreciznija datacija.

Međutim, slično kao kod Hirschvogelove K-014 iz 1552. i njezine inačice iz

1595., te od istog autora K-015 do K-017, priređenih 1570., ima još jedan ključni

element datiranja. To je predočavanje Karlovca kojeg nema ni na jednoj Bussema-

cherovoj karti. Identično je na Hirschvogelovoj izvornoj K-014 iz 1552., ali na

njezinoj inačici iz 1595., ta je utvrda kartografirana. Karlovca nema na Hirschvo-

395

Osnovna historijska građa u: SPOMENICI, svezak 1, Zagreb, 1884; IDEM, svezak 3, Zagreb,

1889. (Dodatak). Temeljnu historiografsku analizu s rezultatima istraživanja i starijom literatu-

rom donosi KRUHEK, M., 1995a, str. 97-269. 396

VALVASOR, J. W., 1879, knjiga 12, str. 18-19. 397

O tadašnjim sukobima na Pounju i u njegovu susjedstvu detaljno BUDAK, N., 1989, str. 163-

170. 398

ŠIŠIĆ, F., 1975, str. 295-301. 399

O odbrambenoj liniji na Kupi detaljno KRUHEK, M., 1984, str. 216-257; IDEM, 1995a, str.

303-323. U vezi izgradnje Karlovca kao težišta te odbrambene linije KRUHEK, M., 1979, str.

81-104; IDEM, 1995a, str. 289-302. O početku gradnje Karlovca 1578. u SPOMENICI, svezak

1, Zagreb, 1884, str. 73-74, a o stanju vojske na Hrvatskoj krajini godine 1579. u IDEM, str.

76-80. 400

Vrlo zorno stvarno stanje na terenu krajem 16. stoljeća pokazuje priložena karta – Slika 70. Na

njoj je vidljivo da je zapadna granica Osmanskog Carstva duboko unutar područja današnje Hr-

vatske.

gelovim K-015 do K-017, budući da su izdane 1570. god. Na temelju toga treba

zaključiti da su Bussemacherove karte nastale, kako je netom kazano, početkom

17., ali na temelju osnovnog fundusa geografskih informacija s početka druge po-

lovice prethodnog, 16. stoljeća. Naime, Karlovac se počinje graditi 1578., kako je

istaknuto naprijed uz analizu Hirschvogelove K-014 i njezinih inačica iz 1552. i

1595., pa je ta činjenica bitna vremenska odrednica za ovakvu ocjenu. S druge st-

rane, to je i to toliko puta spominjano sporo prikupljanje svježih i kvalitetnijih

geografskih podataka.

*

Ukupno predočeni geografski prostor doimlje se daleko realističnije nego na rani-

jim kartografskim radovima. Možda je najveća pogreška u vezi vodotoka Korane i

njezine pritoke Mrežnice. Vodotok tih rijeka predočen je kao jedinstvena tekućica

koja se u prvom dijelu naziva Mrežnicom, a kasnije Koranom. No, takva se Mrež-

nica – Korana ne proteže preduboko u Liku. Bussemacher joj izvor stavlja ne pre-

više daleko od Donjeg Lapca (Lapaz). Sve je to jako važno jer se ovdje Mrežnicu

prvi put preciznije kartografiralo. S obzirom na takvu činjenicu, njezino predoče-

nje ne treba preoštro cijeniti. Takvo zapažanje upućuje na zaključak da Bussema-

cher jest upotrijebio kartografske radove svojih prethodnika, ali i njemu druge do-

stupne geografske informacije. Učinak takva napora njegove su K-049 do K-051,

kao originalna i za doba njihova nastanka vrlo vrijedna kartografska djela.

Novi dokaz o Bussemacherovoj inventivnosti jest razlika u njegovu koloriranju

karata K-050 i K-051. Na temelju njega može se uočiti onodobno shvaćanje prote-

zanja pojedinih država i regija. Na istoku su srpske oblasti (Serviae pars), obojane

nježno zelenom bojom. Zapadna im je granica Drina (Drina flu.) do svojeg ušća u

Savu (Sauus flu.). Dalje je to Sava do mjesta gdje u nju utječe Bosut (Bozwtha

flu.). Zatim je to sami Bosut do svojeg izvora. Granica dalje produžava na Osijek

(Ezekh) i Vukovar (Valkowar), dok ne stigne do desne obale Dunava (Danubius).

Sjeverno od lijevih obala Dunava i Drave (Drauus flu.), područje je Ugarske

(Hungariae pars), kolorirano svijetlo žutom bojom. Uže hrvatsko područje (Cro-

atia), obojano nježno zelenom bojom, proteže se zapadno od spojnice Vrbas – Bo-

sansko Grahovo – Zrmanja, odnosno južno od rijeke Save.

Različitost K-050 i K-051, a to se na K-049 ne može ni vidjeti jer je crno-bijela,

jeste u koloriranju različitih površina koje zauzimaju Dalmacija (Dalmatia), Bo-

sna (Bossena) i Slavonija (Sclavonia). Na K-051 granica između Dalmacije i Bo-

sne nije uopće istaknuta. Suprotno je na K-050: Bosna je na njoj područje koje je

na zapadu obilježeno vodotokom Vrbasa, a na istoku Drinom. Južnu joj granicu

čine vodotoci Bosne, Miljacke, te planinski vijenci Cincar – Ljubuša – Čvrsnica –

Prenj. Na sjeveru takva se Bosna granični s Dravom, ulazeći na takav način dubo-

ko u slavonski prostor. Pritom je istočna granica nepromijenjena (Drina – Sava –

Bosut – Osijek – Vukovar), a zapadnu jednim dijelom čini rijeka Karašnica (Cra-

sto flu.), pa gorski masiv Krndija – Papuk, da bi dalje išla na Bosanski Kobaš (Ko-

wacz). Cijeli taj teritorij, od Drave do Bosne i Miljacke, te od Drine do Vrbasa,

predstavljen je nježno crvenom bojom. To sve skupa može značiti samo jedno.

Karta K-050 prikazuje prostor koji su Osmanlije zauzeli do početka 17. stoljeća.

To je od ranije sama Srbija, pa proširenje kroz Vojvodinu, a najnovije je formira-

nje nova dva sandžaka – Bosanskog i Požeškog – kao najzapadnijih u takvom Os-

manskom Carstvu. No, samo formiranje tih dvaju sandžaka i nije stvarna novost:

146

Bosanski je formiran još 1463., a Požeški 1538. god.401

Istinska je novina promje-

na organizacijske strukture Osmanskog Carstva na zapadu, uvjetovana stalno no-

vim osvajanjima. Naime, Požeški sandžak je do 1541. bio sastavni dio Rumelij-

skog begrelbegluka. Te je godine pripojen Budimskom pašaluku, pa će u njegovu

sastavu ostati do 1580. god. Isti taj Požeški sandžak 1600. bit će pripojen Kanjiš-

kom pašaluku, pa će u njegovu sastavu ostati do kraja osmanske vlasti na tim pro-

storima.402

Ali, prema Hazimu Šabanoviću, između 1580. i 1600., Požeški je san-

džak bio pripojen Bosanskom pašaluku.403

Upravo to zadnje pokazuje Bussema-

cherova K-050. Dakle, jedno od razdoblja organizacije osmanske vlasti na ovim

prostorima. Pritom nije problem sa zapadnom granicom takvog proširenog Bosan-

skog pašaluka. Ona je stvarno između 1580. i 1600. bila puno zapadnije, skroz do

Une, a mjestimično i preko pedesetak kilometara preko nje još dalje na zapad. Ali,

koliko se o toj realnosti moglo znati u Bussemacherovom Kölnu? Da se nije previ-

še znalo pokazuje K-051. Na njoj spomenutih razgraničenja nema. Čak štoviše,

bosansko-hercegovački i dalmatinski prostor obojani su žutom bojom, te funkci-

oniraju kao jedinstven teritorij. Drugim riječima, K-051 je eklatantan dokaz Bu-

ssemacherovog odustajanja od pokušaja da prati dnevne izmjene vlasti na karto-

grafiranom području. Radije se odlučuje generalizirati vlastiti prikaz. Kako grani-

ca između Dalmacije i Bosne nije sistem riječnih tokova, on je uopće i ne ucrtava.

Taj prostor naprosto prikazuje jedinstvenim. Uostalom, vladaru čiji je lik predo-

čen u gornjem desnom kutu karte, doista ne bi bilo nimalo krivo zvati se stvarnim

vladarom i bosansko-dalmatinskog područja.404

Toponimija na K-049, K-050 i K-051 Bradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Gerschouo = Gerzovo, naselje, 14 km SSE Ključ

Japra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Korana = Korana, rijeka

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Nouigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obrowatz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Socols = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Sturlitsch = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

401

ŠABANOVIĆ, H., 1982a, str. 38-43 i 60-62. 402

Slavonska Požega kao središte Požeškog sandžaka oslobođena je osmanske vlasti 1687. god. u

sklopu austrijsko-osmansko-mletačkog rata 1683.-1699. godine. Dosad najdetaljnije o Požegi

pod osmanskom vlašću MOAČANIN, N., 1997. 403

ŠABANOVIĆ, H., 1982a, str. 61. Prostranstvo Požeškog sandžaka Šabanović donosi na karti

između stranica 224-225 citiranog djela. 404

Na K-049, K-050 i K-051 Unsko-sanskom području susjedne oblasti također su dosta realisti-

čno predočene. Toponimija je nešto brojnija, pa i inovirana, u odnosu na ranije karte. Države i

oblasti: Bossena = Bosna; Croatia = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Hungaria = Ugarska; Sc-

lavonia = Slavonija; Servia = Srbija. Rijeke: Bossena flu. = Bosna; Danubius flu. = Dunav;

Drauus flu. = Drava; Drina flu. = Drina; Cherca flu. = Krka; Kulp flu. = Kupa; Milna flu. = Mi-

ljacka; Sauus flu. = Sava; Worwatz flu. = Vrbas. Naselja: Agram = Zagreb; Dowoy = Doboj;

Dresnik = Drežnik; Gradiskia = Nova Gradiška (Hrvatska); Gradiskia turcic[um] = Bosanska

Gradiška (BiH); Iaycza = Jajce; Iesero = Jezero kod Jajca; Magolay = Maglaj; Mostar = Mos-

tar; Nouigrad = Bosanski Novi; Prussatz = Prusac; Sarato = Sarajevo; Slon = Slunj; Sokolitsch

= Soko na Pivi; Wanyaluka = Banja Luka; Zagrabia = Zagreb; Zettin = Cetingrad, itd.

Vnnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wana fluui(us) = Una, rijeka

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Wihitsch = Bihać, naselje

Woschin = Bužim, naselje

147

K-049. J. Bussemacher, Sklavonija, Hrvatska, Bosna i šire područje Dalmacije, Köln, početak 17. stoljeća. Crno-bijela verzija karata K-050 i K-051. Isječak lijevog središnjeg dijela.

148

K-050. J. Bussemacher, Slavonija, Hrvatska, Bosna i šire područje Dalmacije, Köln, početak 17. stoljeća. Kolorirana inačica K-049.

149

Slika 71. Detalj sa K-050. U usporedbi sa K-049, osnovni crni ton prilikom tiska je umjereniji, pa je karta daleko preglednija. Istovjetno je na K-051.

150

K-051. J. Bussemacher, Sklavonija, Hrvatska, Bosna i šire područje Dalmacije, Köln, početak 17. stoljeća. Kolorirana inačica K-049. Razlikuje se bojom i tekstom kartuše u odnosu na karte

K-049 i K-050.

151

Slika 72. Segment sa K-051.

152

PETRUS BERTIUS BEVERUS

K-052. DESCRIPTIO ILLYRICI. / Illyricum

Amsterdam, 1606.405

Geografske karte koje je objavio Bertius načelno ne bi zaslužile našu pažnju, jer

su pretežno preuzete od drugih autora a zatim bitno pojednostavljene. Međutim, s

obzirom na to da je njegovo djelo klasični geografski priručnik s razmeđa 16. i 17.

stoljeća, zanimljivo je analizirati barem jednu od njih, K-052.406

Naime, njegovu se K-052 jedino po imenu može usporediti sa Sambucusovom K-

032 ili K-033. Isto se odnosi i na Aitzingovu K-034. Osim toga treba kazati da se

to ime (Ilirik) kod Sambucusa i Aitzinga dalo u duhu tradicije priređivača Ptole-

mejeve "Geografije", tj. unutar onog kulturološkog miljea u kojem su nastale npr.

Molettijeve K-020 i K-021, ili prije toga Ruscellijeva K-019. Pritom su jedni, kao

Sambucus, Aitzing i Bertius, taj prostor u zaleđu istočne obale Jadrana, obilježili

antičkim imenom (Ilirik), a drugi, itekako upoznati s Ptolemejevim djelom i antič-

kom geografijom ovog teritorija, njima bližim modernim nazivom: Schiavonia, u

značenju "Zemlja u kojoj žive Slaveni". Međutim, ni Bertiusov Illyricum ne znači

ništa drugo. Nipošto to nije zemlja u kojoj žive Iliri, već područje gdje su nekad, u

starom vijeku živjeli Iliri a u njegovo vrijeme, tu su Slaveni. Dakle, ako bi i to že-

ljeli preinačiti u opisni naziv, tada bi moguća formulacija mogla biti: "Zemlja anti-

čkih Ilira u kojoj danas žive Slaveni". Prema tome, humanističko shvaćanje Ilirika,

kakvo će se moći uočiti i kod npr. Lučića (K-061 i K-062).

No, dok se u vezi samog naziva Bertiusove karte može povući više paralela, kad

se radi o kartografskom sadržaju situacija je vrlo jednostavna. Uzor za izradu nje-

gove K-052 jesu Hirschvogelove K-014 do K-017. To uopće nije čudno. Obojica

djeluju u sličnom kulturološkom miljeu: Hirschvogel u Nürnbergu i Beču, s tim da

objavljuje u Baselu i Antwerpenu, a Bertius u Leidenu i Parizu, publicirajući u

Amsterdamu. Prvi je samo kartograf, dočim je Bertius matematičar i kozmograf.

Stoga, želeći u svojem djelu dati i jednu preglednu kartu prostora na kojem žive

Južni Slaveni, odlučuje se za Hirschvogela i njegove radove, možda u tom trenut-

ku doista najkvalitetnije karte. Pritom treba imati u vidu još jednu činjenicu. Hir-

schvogelove su karte prvo rađene kao samostalna djela, a zatim ih se priređivalo

za Ortelijev atlas "Theatrum Orbis Terrarum". U oba slučaja radi se o relativno ve-

likom formatu: 460 x 340 mm.407

Suprotno od toga, Bertiusovo je djelo džepnog

405

Drvorez, uvez, crno-bijelo. Original: Sveučilišna knjižnica – Pula (Hrvatska), Zbirka rijetkosti,

sign. R-6012, unutar Bertiusova djela: TABVLARVM GEOGRAPHICARVM CONTRACTA-

RVM Libri Quinque, Cum luculentis singularum Tabularum explicationibus. EDITIO TERTIA.

Apud Cornelium Nicolai. Anno 1606. AMSTELODAMI. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M.,

1995a, str. 198-202, K-173; LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str. 116-119, Tav. LVII. 406

Naša K-052 nalazi se na 340. stranici Bertiusova djela. Ostale karte tog autora, npr. Evrope i za-

darsko-šibenske regije, analizirane su u KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 198-202. 407

Prvo izdanje Orteliusova atlasa "Theatrum Orbis Terrarum", Antwerpen, 1570, kao uvezani

skup karata, ima dimenzije 310 x 430 mm. Jedan primjerak čuva zagrebačka Metropolitana,

sign. 9425. Vidjeti PANDŽIĆ, A., 1988, str. 44, broj 33.

formata 210 x 140 mm, pa su karte u njemu veličine 190 x 120 mm.408

I zbog tog

razloga Bertius je trebao poduzeti poseban zahvat. On nije generalizirao neku od

Hirschvogelovih karata, već tek reducirao njihov sadržaj s obzirom na dogovorene

elemente sa štamparijom. Pošto je bio kozmograf, načinio je kartografski rad koji

je vrlo pregledan i doista za vrijeme svojeg nastanka sadržava sve najbitnije geo-

grafske podatke. Jedino što mu nedostaje nazivi su država i provincija. No, to je

stvar konvencije, pa i shvaćanja geografskog prostora koji se kartografira. Predo-

čeno na K-052 za njega je Ilirik sa susjednim područjima. Prema tome, shvaćanje

sasvim saglasno prijelazu 16. u 17. stoljeće.

I u takvoj je koncepciji, jer je djelo iskusna kozmografa, Unsko-sansko područje

zastupljeno s nizom toponima. Predočene su obje njegove temeljne rijeke, Una i

Sana, premda nisu obilježene imenom, te najvažnija naselja. Kad se radi o Unsko-

sanskom području susjednim oblastima, treba konstatirati da su toponimijom dale-

ko siromašnije. Kako na K-052 nema Karlovca, pa ni Siska, to je dopunski dokaz

da je Bertius doista iskoristio Hirschvogelove rane radove. Tj. ne K-014 koja je iz-

dana 1595., a tada je Karlovac već postojao, pa ga ta karta i donosi, već prethodnu

inačicu te karte prvi put štampanu u Baselu 1552., te njegove K-015, K-016 i K-

017 iz 1570. godine.409

Dakle, slična situacija kakva se konstatirala kod prethodnog Bussemachera. Karte

se izdaju, ovo je već početak 17. stoljeća, ali nove i kvalitetnije građe u odnosu na

raspoloživi fundus takvih informacija – i dalje nema. Stoga se čini jedino moguće:

konsultiraju se postojeći geografski i kartografski izvori. Ipak, kako je kazano, ta-

kva činjenica nije prevelika smetnja za K-052. Naime, kako nije geopolitička, izu-

zev izostavljanja prevažnog Karlovca, sasvim je u skladu s vlastitim naslovom i

potrebom za koju je rađena.

Toponimi na K-052 Cladusch = Velika Kladuša, naselje

Glina fl. = Glina, rijeka

Kresno = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Kruck = Bosanska Krupa, naselje

Lapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Orbin = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orhock = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Repicz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sockol = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Sturlicz = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Webicz = Bihać, naselje

Wnack = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wosowicz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

408

Kako tehnologija uvezivanja knjiga i općenito obrezivanja štampanih listova sve do najnovijeg

vremena nije bila na zavidnoj razini, u historiji kartografije kao mjere karte ne uzimaju se di-

menzije lista na kojem je štampana, jer oni u istih primjeraka mogu biti radi tehnoloških proble-

ma različiti. Uzima se u obzir jedino vanjske crte oboda karte, tj. samo štampani dio, pa se on

mjeri. Stoga je gore razlika. 409

Toponimija Unsko-sanskom području susjednih oblasti ovdje je bitno siromašnija. Rijeke: Da-

nubius fl. = Dunav; Drag flu. = Drava; Sawa flu. = Sava; Wischigrad fl. = Drina; Wowossen =

Bosna. Naselja: Czasma = Čazma u Slavoniji; Jaicz = Jajce; Jessenoicz = Jasenovac; Lessero =

Jezero kod Jajca; Nouogradecz = Bosanski Novi; Poschaga = Slavonska Požega; Pruckschatz =

Prusac; Serb = Srb; Serin = Zrin; Trawinick = Travnik; Zornick = Zvornik; Winatz = Vinac;

Wischigrad = Višegrad; Zara = Zadar; Zeng = Senj.

153

K-052. P. Bertius Beverus, Karta Ilirika, Amsterdam, 1606.

154

GEORG KELLER

K-053. Abriss der Landschaffte[n] Friol oder Fori Iulij, Histriae,

Dalmatiae, et c[etera] sampt den Angrenczenden, Landern / (...) /

G[eorg] Keller fe[cit] 1616. Amsterdam, 1616.

410

Tršćanski bakropisac i kartograf, Georg Keller, izradom K-053,411

nije previše pri-

donio daljnjem napretku kartografiranja Unsko-sanskog područja.412

Njegov je

kartografski rad najispravnije imenovati "Kartom sjevernog Jadrana". Na K-053

od kopnenih područja u zaleđu istočnog Jadrana prikazan je jugozapad Slovenije,

cijela Istra, odnosno zapadni i središnji dijelovi Hrvatske, Sjeverna i Srednja Dal-

macija, te sjeverozapad današnje BiH. Pritom je uočljivo relativno bogatstvo topo-

grafskih detalja, uz isticanje najvažnijih riječnih tokova kao prometnih koridora

(Drava, Korana, Krka, Kupa, Lika, Mirna, Raša, Rižana kod Kopra, Sava, Soča,

Una, Zrmanja).

Imajući to u vidu, karta se ipak čini vrijednom. To je klasični kartografski rad nas-

tao jednim dijelom pod utjecajem mletačke kartografske škole plovidbenih karata,

u kojoj je fundus geografskih informacija o kopnenom zaleđu bio tradicionalno

skučen, čak sve do 18. stoljeća. S druge strane, djelujući u Trstu, u to doba pod

vlašću Habsburgovaca, bio je upoznat i s austrijsko-njemačkom kartografijom, ko-

ja je opet insistirala na prikazu kopna. I upravo takva činjenica, mjesto djelovanja,

opredijelila je Kellera da izradi originalno kartografsko djelo koje je teško direk-

tno usporediti s te dvije velike kartografije. Kako je nastalo u njihovu procjepu,

uzelo je najbolje iz obje. Prikaz morskog ruba, uključujući otočje, iz mletačke,413

a kopna, iz austrijsko-njemačke. Naravno, samo onaj dio geografske građe koji je

u direktnoj službi funkcioniranja morskih luka, kao trgovačkih punktova gdje je

pristizala karavanska trgovačka roba s kopna, ili odakle je kretala prema tržištima

410

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Sveučilišna knjižnica – Split (Hrvatska), Kartografska zbirka,

sign. 1. Cfr. LAGO, L., 1992, svezak 2, str. 345. 411

Da je upravo Keller autor ove "Karte sjevernog Jadrana" bilješkom je istaknuto u njezinu do-

njem desnom kutu: G[eorg] Keller f[e]c[it] 1616. U literaturi je jedino donosi LAGO, L.,

1992, svezak 2, str. 345, ali je ni on ne analizira. Original se čuva u splitskoj Sveučilišnoj knjiž-

nici. Zalijepljen je na poleđini u ovom djelu analizirane Barentsove K-046. 412

Georg Keller prvenstveno je poznat po svojim impresivnim vedutama koje su prave umjetničke

minijature. Najpoznatije su one Senja (KOZLIČIĆ, M., 1999c, Fig. 5) i Trsta (LAGO, L.,

1992, svezak 2, str. 347). 413

Iz mletačke kartografije, kao relikt njezine renesansne faze, preuzeti su crteži brodova, odnosno

riba: u donjem desnom kutu kita, a uz talijansku obalu Jadrana predočene su mitski velike ho-

botnice. Osim toga, između otočne skupine Cres – Lošinj (Cherso Ins.), Rab (Arbe), sjevernog

dijela Paga (Pago) i Silbe (Silua), prikazana su četiri broda senjskih uskoka: po dvije veslarice

i jedrilice (gajete). U donjem središnjem dijelu karte, smještena je klasična pomoračka vjetru-

lja. Njezin je prikaz unutar uobičajenih mletačkih likovnih manira, ali su strane svijeta istaknute

na tadašnjem njemačkom: Norden = sjever, Oesten = istok, Suÿden = jug, Westen = zapad. Jad-

ran je pak imenovan na klasični mletački način (Golfo di Venetia = Mletački zaljev), a naziv ci-

jelog kartografskog djela dat je na njemačkom. Dakle, doista kombinacija različitih kartografi-

ja.

u vlastitom zaleđu. U tom su smislu i kartografirani tokovi rijeka, a uz njih jedino

istaknuta toponimija od stvarno iznimnog značenja.414

U takvom svjetlu ne bez razloga u prvi se plan stavlja srednji tok Une, konkretno

Bihaćka regija, uz kartografiranje vodotoka te rijeke, kao prometnog koridora ko-

jim se stoljećima ili preciznije, milenijima, povezivalo srednjodalmatinske luke s

Panonijom. No, koliko je geografsko znanje bilo u pojedinih tadašnjih kartografa,

zoran je primjer dvostruko predočavanje Bihaća: Wyhitz, dakle lik karakterističan

za njemačku kartografiju, te Bicachi, kao obilježje romanske, prvenstveno mletač-

ke kartografije.415

Prema tome, karta ne prevelikog značenja, izuzev što se njome iznova ističe zna-

čenje pounjskih krajeva kao prometnog koridora istočni Jadran – Panonija, o čemu

se detaljnije pisalo na prethodnim stranicama.416

Toponimi na K-053 Bicachi = Bihać, naselje

Franograt = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Ripÿtz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Vna flu. = Una, rijeka

Wyhitz = Bihać, naselje

414

Potrebno je i za ovu kartu dati najbitniju toponimiju Unsko-sanskom području susjednih oblasti.

Države i regije: Carintia = Kranjska; Croatia = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Histria = Istra;

Hungaria = Ugarska; Sclavonia = Slavonija; Windisch marck = Zapadna Slavonija kao Vindij-

ska marka. Osnovna je rijeka Saw F. = Sava. Naselja: Carlstatt = Karlovac; Dobitza = Bosan-

ska Dubica; Gradiska noua = Nova Gradiška; Gradiska Turci[cum] = Bosanska Gradiška; Ka-

sta[novitz] = Kostajnica; Modrutz = Modruš; Novigr[a]dez = Bosanski Novi; Obrouazo = Ob-

rovac; Petrina = Petrinja; Prosor = Prozor u Lici; Siseg = Sisak; Sterniza = Strmica kod Knina;

Zagrabia = Zagreb; Zara = Zadar; Seng = Senj; Xonigrad = Zvonigrad kod Knina. 415

Za Bihać je dana i manja veduta s jasnim isticanjem da je to utvrđeni grad na riječnom otoku.

Osim toga, isticanjem polumjeseca na vrhu najveće bihaćke kule, jasno se daje do znanja da se

taj grad nalazi pod osmanskom vlašću. Identično je recimo sa Srbom (Serb), dočim je za Zag-

reb (Zagrabia) istaknut niz od čak tri križa, u smislu oznake kršćanske vlasti. 416

O tome vidjeti naše analitičke tekstove uz: Rosellijevu K-001, Gastaldijevu K-013, Hirschvoge-

love K-014, K-015, K-016 i K-017, Vavassoreovu K-018, Camocijevu K-023, Bertellijeve K-

024 i K-025, Nellijevu K-031, Sambucusove K-032 i K-033, Barentsovu K-046, Orlandijevu

K-048, te Bussemacherove K-049 do K-051.

155

K-053. G. Keller, Sjeverni dio istočnog Jadrana s kopnenim zaleđem do Drave, Amsterdam, 1616.

156

GIOVANNI ANTONIO MAGINI

K-054. ITALIA NUOVA / Di Gio[vanni] Antonio Magini Cosmo- /

grapho (...) Bologna, 1642.

417

Sudbina Giovannija Antonija Maginija slična je Mercatorovoj. I on je kao Merca-

tor cijeli život radio na svojem atlasu, ali ga nije uspio objaviti za života. Post-

humno je to učinio njegov sin Fabio 1620. god. Tome je prilagođen i naslov djela:

Italia di Gio- vanni Ant- / onio / Magini data in luce da Fabio suo figliuolo. Al Se-

renissimo Ferdina[n]do Gonzaga duca di Mantova e di Monferrato et c[etera].

Cum privilegio (u prijevodu: Italija Giovannija Antonija Maginija koju je objavio

njegov sin Fabio. [Posvećeno] Presvijetlom Ferdinandu Gonzagi, vojvodi Manto-

ve i Monferrata itd. S povlasticom).418

Slika 73. Detalj sa K-054.

Inače, Giovanni Antonio Magini prvo je priredio svoje izdanje Ptolemejeve "Geo-

grafije", koje je uz 27 ptolemejskih imalo 37 novih karata, i objavio ga u Veneciji

1596. godine.419

Istodobno, kao svoje životno djelo, želio je prirediti atlas geo-

grafskih karata Italije. U tom smislu, pokušavajući na sve načine, koristeći se čak i

417

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Istituto di Geografia della Facoltà di Magistero dell'Università

degli Studi – Trst (Italija), Kartografska zbirka, bez signature. Osnovna literatura: LAGO, L.,

1992, svezak 2, str. 483; IDEM, 1996, str. 108-109, broj 55. 418

LAGO, L., 1996, str. 109. Pretisak tog Maginijevog djela, i to izdanje iz 1642. godine, donosi

se u LAGO, 1992, svezak 2, str. 481-544. 419

NORDENSKIÖLD, A. E., 1889, str. 27, broj 37. To je izdanje priređeno u dva sveska, te ima

obimne komentare. U prvom svesku je tekst "Geografije", a u drugom su tiskane ptolemejske i

nove karte.

posredovanjem vladara, nastojao je prikupiti najbolju postojeću kartografsku gra-

đu, te svježe i vjerodostojne geografske podatke. Učinak nije izostao. Njegov atlas

Italije doista je najbolje kartografsko i geografsko djelo o Italiji 17. stoljeća.

Unutar tog djela objavljena je i K-054, kao generalna karta talijanskog poluotoka i

susjednih oblasti. Na njoj je predstavljen i dio istočnojadranske obale s bližim za-

leđem, a unutar toga i Unsko-sansko područje. Budući da je karta generalna, svi

kartografirani sadržaji tome su podjednako prilagođeni. Tako je i s našim područ-

jem predstavljenim prije svega početnim i srednjim tokom rijeke Une, s tim da se

nju nije i imenski obilježilo, te najnužnijom toponimijom. Zanimljivo je da su to,

za talijansku kartografiju toliko karakteristična, tri naselja: Rmanj (Martin Brod),

Ripač i Bihać.420

K-054. G. A. Magini, Nova karta Italije, Bologna, 1642. Gornji desni dio karte.

Međutim, i takav dosta reducirani prikaz vrlo je važan. On opetovano svjedoči o

unskom prometnom koridoru i njegovu milenijskom značenju u povezivanju is-

točne obale Jadrana i panonskih nizina. Kolika mu je važnost pokazuje i ova kar-

ta: cilj joj je Italija, a istočni Jadran i njegovo zaleđe tek nužni geografski okoliš.

No, i u takvu kontekstu Una je prevažna, te se ne može nikako izostaviti, a s njom

i njezina najvažnija naselja.

Toponimi na K-054 Bicachi = Bihać, naselje

Ripaze = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Armagno = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

420

Toponimija Unsko-sanskom području susjednih oblasti analogna je istovjetnoj na ranijim karta-

ma mletačkih i rimskih kartografa. Možda je u tom pogledu značajno jedino istaknuti činjenicu

da se u kopnenom zaleđu ističe naziv Bosne (Bosena), a obala bi bila u sastavu Dalmacije

(Dalmatia), ali se, zanimljivo, uopće ne ističe ime Hrvatske. Najvjerovatnije je tome razlog že-

lja za kartografiranjem što većeg broja toponima. Stoga se, osobito kod kartografa s područja

Italije, na uštrb toponimije često žrtvovalo nazive zemalja i regija. Ova je karta tipičan takav

primjer.

157

NICOLAS SANSON D'ABBEVILLE STARIJI

K-055. HERTZOGTHU[M]BER / STEYER, KARNTEN, KRAIN, et

c[etera] / DUCHÉS DE / STIRIE, CARINTHIE, CARNIOLE, /

Comté de Cilley, Marq[ui]sat des Windes, / et autres Estats Unis et

hereditaires / aux Archiducs d'Austriche. / Par N[icolas] SANSON

d'Abbeville, Geographe ord[inai]re du Roy / A PARIS. / Chez

l'Auteur / (...) / 1657. Pariz, 1657.

421

K-056. PARTIE / MERIDIONALE / DU R[OYAU]ME DE

HONGRIE / tirée de divers Autheurs. / Par le S[ieur] SANSON

d'Abb[eville] Geog[raphe] de sa Maj[esté] / A Paris Chez Pierre

Mariette rue S[aint] Jacques / (...) 1664. Pariz, 1664.

422

K-057. HONGRIE, TRANSILVANIE, / ESCLAVONIE, CROACIE,

/ BOSNIE, DALMACIE et c[etera] / et partie des Pays

circomvoisins: / vers LA POLOGNE, L'ALLEMAGNE, / L'ITALIE

et c[etera] là où ap[a]nt les Turqc peuvent avoir à desmesler. / Tirée

de tous les Autheurs de ces quartiers / qui en ont douné quelques

memories / jusques a présent. / Par le S[ieur] SANSON d'Abbeville

Geogr[aphe] de SA MAJESTÉ. / A PARIS / Chez Pierre Mariette

rue S[ain]t Jacques à l'Espera[n]se / Avec priuilege du Roy pour

vingt ans 1665. Pariz, 1665.

423

Nicolas Sanson d'Abbeville Stariji, osnivač pariške kartografske škole, najuspješ-

niji je i najuvaženiji francuski kartograf 17. stoljeća.424

U historiji kartografije po-

znata je čak i njegova kartografska projekcija.425

Još za života priredio je svoj ve-

421

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kar-

tografska zbirka, sign. 4715-G-1625. Osnovna literatura: LAGO, L. – ROSSIT, C., 1981, str.

180-181, Tav. XC; PANDŽIĆ, A., 1987, str. 76, broj 49. 422

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: Hrvatski povijesni muzej – Zagreb (Hrvatska), Kar-

tografska zbirka, sign. 4735-G-1645; Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska

zbirka, sign. A-III-12. Osnovna literatura: PANDŽIĆ, A., 1988, str. 72, broj 75, karta na str.

74; IDEM, 1992, str. 65, broj 27. 423

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature.

Cfr. PANDŽIĆ, A., 1992, str. 75, broj 35. 424

Ponekad se ovaj kartograf zna pobrkati sa svojim istoimenim sinom. Ustvari, Nicolas Sanson

imao je dva sina: Nicolasa i Guillaumea. Oba njegova sina također su bili kartografi, s time što

je Guillaume bio uspješniji. Stoga se oca, Nicolasa Sansona d'Abbevillea, naziva Starijim, a

njegova istoimenog sina Mlađim. Kako bi se uklonile eventualne dileme koji je Nicolas u pita-

nju, gore je stavljeno Stariji. Cfr. GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 50-51; LAGO, L. – ROSSIT,

C., 1981, str. 180-181. 425

Ta se projekcija naziva Sansonovom. O njoj detaljno BORČIĆ, B., 1976, str. 514. Borčić dono-

si i korisne informacije o druge dvije kartografske projekcije također više puta spominjane u

ovom djelu: o Ptolemejevoj i o Mercatorovoj – IDEM, str. 508-509.

liki atlas svijeta, koji je više puta izdavan, bilo da ga je Sanson izdavao sam ili su

to činili njegovi sinovi Nicolas Mlađi i Guillaume, ali i drugi francuski izdava-

či.426

Međutim, promotri li se Sansonove karte K-055 i K-056, već i površnim uvidom u

njih može se zaključiti da je temelj za njihovu izradu bila Mercatorova Sclavonia,

Croatia, Bosnia, cum Dalmatiae parte, ovdje predstavljena na K-035, te K-037 do

K-041. Čak je i kartografiranjem obuhvaćeni prostor identičan: južni dio Ugarske,

cijela Slavonija, gotovo cijela Bosna, središnji dio Hrvatske, srednja Dalmacija, te

jugozapadni dio Slovenije. Slično je sa K-057, kojoj je zadatak dati uvid u geogra-

fiju šireg prostora od Poljske i Njemačke do istočnog Jadrana.

Iz priređenih popisa toponima vidljivo je da je K-056 najdetaljnija.427

Karta K-055

ima nešto reduciranu toponimiju,428

dok se na K-057 donose najbitnije geografske

informacije.429

Osim toga, na sve tri karte predočeno je i razgraničenje. Na K-055

to je linija od niza tačkica kojom su razgraničena područja pod osmanskom od

onih pod austrijskom vlašću. Ta linija ide iz Slavonije. Prema SW i S proteže se

podalje od rijeke Une, ali bi po njoj pod austrijskom vlašću i u doba njezina publi-

426

Atlas se u različitim izdanjima različito nazivao, ali je bio i svaki put bogatiji novim kartama. U

prvom posthumnom izdanju njegovih sinova imao je naslov: Cartes Générales de Toutes les

Parties du Monde, par N[icolas] Sanson d'Abbeville, Paris 1658. (Österreichische National

Bibliothek, Beč /Austrija/ – Kartographische Sammlung). U izdanjima C. H. A. Jaillota, koji je

i sam bio kartograf, te kao takav u biti nastavljač Sansonova kartografskog djela (uključujući

oca i oba sina), prvo izdanje ima naslov: Atlas noveau. Contenant toutes les parties du Monde,

ou sont esactement Remarqués les Empires, Monarchies, Royaumes, Estats, Republiques et Pe-

uples, qui si trouvent à present, A Paris par Hubert Jaillot 1689. (Nacionalna i sveučilišna

knjižnica – Zagreb /Hrvatska/, Zbirka rijetkosti). Desetljeće kasnije, najnovija verzija atlasa,

ovaj put u amsterdamskom izdanju J. Convensa i C. Mortiera narast će na oko 300 karata, koje

će biti izdane u atlasu s tri sveska: Atlas Nouveau Contenant Toutes les Parties du Monde, Par

le S[ieu]r Sanson Geographe ord[inai]re du Roy, A Amsterdam Chez Jean Covens et Corneille

Mortier 1692. (Univerzitetna knjižnica – Ljubljana /Slovenija/, Zbirka rijetkosti). 427

Toponimija oblasti susjednih Unsko-sanskom području na K-056 također je nešto obimnija.

Kao i svaki put, u produžetku se, primjera radi, daju elementarni podaci. Države i oblasti: Bo-

ssene = Bosna; Croacie = Hrvatska; Dalmacie = Dalmacija. Rijeke: Bosna fl. = Bosna; Dravus

fl. = Drava; Kulp fl. = Kupa; Plena fl. = Pliva; Saue R. = Sava; Worwatz = Vrbas. Naselja:

Dresnic = Drežnik; Dubitz = Bosanska Dubica; Gradiskia = Stara Gradiška; Gradiskia Turc =

Bosanska Gradiška; Iaycza = Jajce; Iesero = Jezero kod Jajca; Karlstat = Karlovac; Gosdan-

szko = Gvozdansko; Magolay = Maglaj; Nona = Nin; Novigrad = Bosanski Novi; Perna = Per-

na; Segna = Senj; Sixa = Karlobag; Sisak = Sisak; Slon = Slunj; Sokolitsch = Soko na Pivi;

Wanyaluka = Banja Luka; Zagrabia = Zagreb; Zara = Zadar; Zeng = Senj. 428

Na K-055 Unsko-sanskom području susjedne oblasti predstavljene su kako slijedi. Države i ob-

lasti: Croacie = Hrvatska; Esclavonie = Slavonija; Morlaquie = Morlakija, u smislu Hrvatskog

primorja. Rijeke: Dobra fl. = Dobra; Kulp fl. = Kupa; Odra fl. = Odra; Saw fl. = Sava; Wor-

watz = Vrbas. Naselja: Carlstat = Karlovac; Dubitz = Bosanska Dubica; Gradiskia = Stara Gra-

diška; Gradiskia Turc = Bosanska Gradiška; Iaycza = Jajce; Iesero = Jezero kod Jajca; Novo-

gradeck = Bosanski Novi; Perna = Perna; Segna = Senj; Sisaken i Sisseg = Sisak; Slon = Slunj;

Zagrabia = Zagreb; Zeng = Senj; Zwezan = Zvečaj na Vrbasu. 429

I na karti K-057 ima priličan broj toponima kartografiranih na teritorijima susjednim Unsko-

sanskom. Države i oblasti: Autriche = Austrija; Bosnie = Bosna; Croacie = Hrvatska; Dalmacie

= Dalmacija; Esclavonie = Slavonija; Hongrie = Ugarska; Morlaquie = Morlakija, oblast Hrvat-

skog primorja; Republique de Raguse = Dubrovačka Republika; Servie = Srbija; Stirie = Šta-

jerska; Valaquie = Rumunjska. Rijeke: Bosna fl. = Bosna; Danube fl. = Dunav; Draus fl. = Dra-

va; Drina fl. = Drina; Kulp fl. = Kupa; Sau = Sava; Worwatz = Vrbas. Naselja: Carlstat = Kar-

lovac; Iaycza = Jajce; Iesero = Jezero; Magolay = Maglaj; Nona = Nin; Saraio = Sarajevo; Se-

gna = Senj; Sixa = Karlobag; Posega = Slavonska Požega; Sisaken i Sisseg = Sisak; Tina =

Knin; Wanyaluka = Banja Luka; Zara = Zadar; Zeng = Senj; Zwornich i Yvonigrad = Zvoni-

grad kod Knina; Xelengrad = Zelengrad kod Knina.

158

ciranja (1657. god.), još uvijek bili: Bužim (Weschin), Mutnik (Muntz), Šturlić

(Sturlitsch), Tržac (Tersicz) i Velika Kladuša (Kladusch). Naravno da je realnost

bila bitno drukčija.

Suprotno tome, K-056 i K-057 donose toliko spominjano razgraničenje Bosne i

Hrvatske na Vrbasu. Ipak, i one pružaju dio podataka o proširenju Bosne pod os-

manskom vlašću. To čine preko vinjeta gradova na čijim se najvišim kulama ističe

polumjesec. Na K-056 polumjesec se jasno uočava kod Bihaća (Wihitsch), Dubice

(Dubitz), Slavonske Požege (Posega), itd. Analogno je na K-057. Tu je, s obzirom

na gradove obilježene polumjesecom, rijeka Una zapadna granica proširene Bosne

pod osmanskom vlašću. Gradovi zapadno od Une (Wana fl.), izuzev Udbine (Odi-

wine) i Obrovca na Zrmanji (Obrovaz), kao oznake vlasti kojoj su podložne, imaju

križeve.

*

Unutar definiranog, premda ne i prema stvarnim geopolitičkim relacijama, jer je

cijelo Unsko-sansko područje u vrijeme izrade i štampanja ovih karata već odavno

bilo priključeno Bosni pod osmanskom vlašću, razmatrani teritorij je relativno do-

bro kartografiran. Ocjena bi bila i viša da se Sanson mogao nešto više pomaknuti

od Mercatorovih spoznaja. Jer, Mercator je ipak djelovao krajem 16., a Sanson iz-

rađuje svoje karte pedesetak godina kasnije, početkom druge polovice 17. stoljeća.

Ako se u to doba ništa drugo nije moglo doznati, moglo se barem kartografirati re-

alno razgraničenje između dva imperija: austrijskog i osmanskog. I tako je polovi-

ca 17. stoljeća bila svojevrsno zatišje u ratnim djelovanjima, pa se taj trenutak mo-

glo zabilježiti na primjereniji način. Međutim, unatoč takvim ocjenama, trebamo

biti zadovoljni Sansonovim učinkom. Njegovim je kartama Unsko-sansko podru-

čje postalo puno poznatije i u francuskom kulturološkom krugu. Ako su to ranije

bili talijanski, austrijsko-njemački, preko Amsterdama sjevernoevropski, Sansono-

vim djelovanjem, dobilo se cjelinu evropskog kontinenta. Time je u kulturološ-

kom smislu ovo područje integrirano tamo gdje je oduvijek pripadalo: u evropske

okvire.

* * *

Kakva je pak u to doba bila geopolitička stvarnost ovog područja? Podatke o tome

kako je i kad koji od onodobnih gradova ove regije došao pod osmansku vlast pru-

ža nam Valvazor, pa će taj dio biti prikazan u sklopu analize njegovih K-080 do

K-082 i pripadajućeg teksta koji je uz njih donio. Ovdje, pak, treba predočiti što se

u vojnom smislu desilo nakon dolaska Unsko-sanskog područja pod osmansku

vlast. U tome nam od velike pomoći ne može biti nedavno objavljeni "Opširni po-

pis Bosanskog sandžaka iz 1604.", pošto se u njemu popisani živalj ne razdvaja na

vojnički i civilni. Ipak, prema njemu, za ovu se regiju definira šest nahija, od kojih

se jedino za Bihać ističe da je "nahija tvrđave Bihać", što je strogo vojna termino-

logija.430

Prema obuhvaćenom teritoriju i predočenim popisnim podacima vidljivo

je da je priličan dio starosjedilačkog stanovništva migrirao ili, kako se to npr. na-

vodi u opisu pridoline Sas u blizini Golubića (5,5 km SE Bihać): "Te zemlje osta-

430

OPŠIRNI POPIS, 2000, svezak 1, knjiga 2, str. 533-546 (nahija Sana), 553-554 (nahija Ostro-

žac), 557 (nahija Krupa), 561 (nahija Bužim), 563 (nahija Cazin) i 565-567 (nahija tvrđave Bi-

hać).

le su napuštene iza raje koja je u vrijeme rata prebjegla na drugu stranu (...)".431

No, dio starosjedilaca ostaje, ali se doseljava i novo stanovništvo iz dubine Bosne:

islamizirano, usporedo s vlaškim elementom. Istovremeno, i ovdje se bilježi niz

islamiziranih domaćih žitelja.432

Nakon zauzimanja cjeline regije bilo je nužno određeno vrijeme za njezino stabili-

ziranje. U međuvremenu, između 1604. i 1616. god., kad će biti novi popis, prema

Ademu Handžiću formira se Bihaćki sandžak,433

što znači da je u tom razdoblju

uslijedila i kolika-tolika demografska stabilizacija.434

No, položaj tog sandžaka je

od samog početka poseban. Naime, prestankom osmanskih osvajanja pod kraj 16.

stoljeća, u narednim se desetljećima "granična linija stabilizira i formira granična

zona (serhat), koja je potrajala više od jednog stoljeća".435

A jezgro tog serhata bit

će upravo šire Unsko-sansko područje.

Iz razmeđa 16. i 17. stoljeća danas raspolažemo s tri vrlo važna popisa koji

taksativno navode broj vojnika, pa i onih na zapadnoj granici Osmanskog Carstva.

Prvi je iz 1586., dok cjelina regije još nije bila pod osmanskom vlašću, a druga

dva iz 1616. i 1643., kad je Unsko-sansko područje ne samo dospjelo pod

osmansku dominaciju, nego je, u međuvremenu, formiran i Bihaćki sandžak. Ako

popisne podatke prikažemo tablično, oni će izgledati ovako:436

431

OPŠIRNI POPIS, 2000, svezak 1, knjiga 2, str. 566. 432

To su redovito oni kojima je očevo ime Abdullah. Kako ono u prijevodu znači Alahov rob, Ala-

hov sluga, ili općenito Božji rob, prvi muslimani u BiH "vrlo često su prikrivali nemuslimansko

ime svoga oca imenom Abdulah" – SMAILOVIĆ, I., 1990, str. 122, s.v. Abdulah. Prema poda-

cima iz OPŠIRNI POPIS, 2000, svezak 1, knjiga 2, evo nekoliko tipičnih primjera islamiziranih

u prvoj ili u drugoj generaciji, prvo za nahiju Sana: "Baština Hasana, sina Jerkova, u posjedu

Jusufa, sina Abdullahova" (str. 536), gdje je Hasan islamizirani sin iz katoličke porodice, ba-

rem sudeći prema obliku imenu njegova oca Jerka, dočim je Jusuf već druga generacija islami-

ziranih, budući da je njegovu ocu ime Abdullah. Također, "Baština Alije, sina Vukova, u vlasti-

tom posjedu" (str. 541). U bihaćkoj se tvrđavi navode i muškarci čijem je ocu ime Abdullah, s

tim što to ne mora značiti da su braća: Perviz, Mustafa, te dva Hasana. Osim toga, s formulaci-

jom "novi musliman" još Hamza i Ramadan, tj. ukupno 6 od 69 muškaraca koliko ih je tada bi-

lo u Bihaću. Vjerovatno bi taj broj bio i veći da je popisivač uz svako ime stavio i kako se po-

pisanom zove otac (str. 565). 433

HANDŽIĆ, A., 1988, str. 48. 434

Kako će biti pojašnjeno uz analizu Valvazorovih K-080 do K-082 dio naselja ostat će nenase-

ljen čak do četrdesetih godina 17. stoljeća. To su: Tržac, Mutnik, Brekovica, Šturlić, Pećigrad,

Mala i Velika Kladuša, Todorovo, Vrnograč i Podzvizd. Podatke o tome vidjeti i u SPOMENI-

CI, svezak 2, Zagreb, 1885, str. 186-188 (dokument iz 1637. god.) i 197-198 (dokument od 6.

maja 1638. god.). 435

HANDŽIĆ, A., 1988, str. 47. 436

Podatke se preuzelo od HANDŽIĆ, A., 1988, str. 55-57. Kod tog autora toponimi Most, Nova

kula, Prekovrška, Zaskrad i Žablje iz popisa 1643. nisu ubicirani. Prema rezultatima novijih is-

traživanja MOAČANIN, N., 1996b, str. 109-110, to su dijelovi onodobnog Bihaća, ili su njego-

va prigradska naselja. U tom smislu Handžićevih 828 vojnika Bihaća uvećano je za vojni konti-

gent spomenutih naselja kao popisnih jedinica. Ipak, oko postojećih brojeva kod navedenih au-

tora nešto nije u redu! Kad se zbroje bihaćki podaci kod Handžića dobije se broj od 1.258 voj-

nika. Moačanin, pak, bilježi da bi ih ukupno bilo 1.219. Pritom je kod Moačanina u samom

gradu 779, a u neposrednoj okolici još 440 vojnika. Suprotno od toga, Handžić za grad bilježi

828, a za okolicu 440 vojnika. Razlika Handžić – Moačanin iznosi 49 vojnika. Budući da Moa-

čanin ne donosi podatke za ostala naselja, a Handžić to čini, u gornjoj su tablici doneseni Han-

džićevi podaci. U narednim istraživanjima svakako bi trebalo vidjeti zašto su te razlike. Ovdje

se jedino može upozoriti da se Handžić koristio originalom popisa iz Ankare, ali ističe da po-

stoji i njegova bečka kopija (HANDŽIĆ, A., 1988, str. 49, bilj. 12), dočim se Moačanin služio

jedino bečkom kopijom (MOAČANIN, N., 1996b, str. 108, bilj. 13). Možda se ta dva doku-

menta razlikuju ne samo kod Bihaća, nego i za druga naselja!

159

Ime grada

1586. 1616. 1643.

Sveukupni

broj

vojnika

Sveukupni

broj

vojnika

Povećanje u

odnosu na

1586. god.

Sveukupni

broj

vojnika

Povećanje u

odnosu na

1586. god.

Povećanje u

odnosu na

1616. god.

Bihać 0 638 + 100,00 % 1.258 + 100,00 % + 97,18 %

Brekovica 0 0 0,00 % 40 + 100,00 % + 100,00 %

Bužim 200 113 - 43,50 % 131 - 34,50 % + 15,93 %

Cazin 150 202 + 34,67 % 237 + 58,00 % + 17,33 %

Izačić 0 89 + 100,00 % 156 + 100,00 % + 75,28 %

Jezerski 23 23 0,00 % 30 + 30,43 % + 30,43 %

Krupa 300 130 - 56,67 % 232 - 22,67 % + 78,46 %

Mutnik 0 0 0,00 % 38 + 100,00 % + 100,00 %

Ostrožac 150 136 - 9,33 % 204 + 36,00 % + 50,00 %

Pećigrad 0 0 0,00 % 23 + 100,00 % + 100,00 %

Sokolac 0 19 + 100,00 % 0 - 100,00 % - 100,00 %

Stijena 0 68 + 100,00 % 218 + 100,00 % + 320,59 %

Todorovo 0 0 0,00 % 217 + 100,00 % + 100,00 %

Tržac 0 0 0,00 % 150 + 100,00 % + 100,00 %

U k u p n o 823 1.543 + 87,48 % 2.934 + 356,50 % + 90,15 %

Usporedimo li gornje podatke,437

trebat će zaključiti da su povećanja od popisa do

popisa vrlo velika. Pritom se može primijetiti da se vremenom povećava broj utvr-

đenih gradova sa stalnom vojnom posadom, pa stoga kod postojećih, već ovisno o

njihovu geostrategijskom značenju u pograničnom pojasu, broj vojnika varira. Na-

ime, dolazi do premješanja dijela vojnika iz jednog u drugi utvrđeni grad. Tako-

đer, vidljivo je, ali za razinu Unsko-sanskog područja, da se 1616. u odnosu na

1586. god. broj vojnika povećao za 87,48 %, dočim će povećanje 1643. u poređe-

nju sa 1616. god. biti 90,15 %. Usporedimo li te podatke sa cjelinom pograničnih

(krajiških) oblasti Bosanskog ejaleta, doći ćemo do još zanimljivijih rezultata. Na-

ime, 1616. taj je ejalet imao 4.300 vojnika u pograničnom pojasu, što znači da je

od tog broja 35,88 % bilo u Bihaćkom sandžaku (1.543 vojnika svih rodova os-

manske vojske). Godine 1643. u ejaletu su 6.602, a u Bihaćkom sandžaku od toga

2.934 vojnika – graničara ili 44,44 %.438

Prema tome, egzaktan dokaz svim rani-

jim tvrdnjama. Naime, cjelina tadašnjeg Bosanskog ejaleta jest serhat Osmanskog

Carstva, a serhat ejaleta je Unsko-sansko područje, ili šire shvaćen Bihaćki san-

džak. Upravo stoga potpuno stoji konstatacija Nenada Moačanina, koji je i sam is-

traživao osmanske popise 1586.-1643, te druge relevantne historijske izvore: "Os-

437

Imamo i podatke za razdoblje desetak godina prije gornjih, i to iz u to vrijeme, neprijateljskog

izvora. Naime, svakako na temelju špijunskog opserviranja nastao je "Popis turskih utvrda i po-

sada u Hrvatskoj i Ugarskoj". Sačinjen je augusta 1577. god. za potrebe bečkog dvora. U nje-

mu se za gradove Unsko-sanskog područja, koji su dotad već došli pod osmansku vlast, navodi:

Bužim ( Busin) – 50 konjanika i 130 pješaka, ukupno 180 vojnika; Cazin (Zasin) – 50 konjani-

ka i 130 pješaka, ukupno 180 vojnika; Krupa (Krup) – 300 konjanika i 400 pješaka, ukupno

700 vojnika; Ostrovica (Oterwitz) – 70 konjanika i 100 pješaka, ukupno vojnika 170. Kako se

istodobno za cjelinu svih mjesta pod osmanskom vlašću uz hrvatsku granicu (Crabattisch Gra-

nitz) kaže da ukupno imaju 3.700 ljudi, a prema iskazanim brojevima za pojedinačne utvrde bi-

lo bi 3.490, ostaje razlika od 210 vojnika. To je važno konstatirati budući da se za Kamengrad

(Kamengradt) ne specificira broj vojnika, a to se ne čini ni za Bilaj kod Kulen Vakufa (Belay),

pa je tih 210 vojnika posada tih dvaju utvrđenja. Prema tome, bužimskih 180 + cazinskih 180 +

kamengradsko-bilajskih 210 + krupskih 700 + ostrovičkih 170 = 1.440 vojnika (SPOMENICI,

svezak 1, Zagreb, 1884, str. 44). Dakle, broj upola manji od gornjeg. To svakako znači da je

dio vojske u međuvremenu, tj. između 1577. i 1586. god., radi operativnih potreba osmanske

vojske, bio povučen na druge strane. Suprotno od toga, prestankom širokih ofanzivnih djelova-

nja te vojske krajem 16. stoljeća, uz stabiliziranje pograničnih oblasti, bit će i stalno povećava-

nje broja vojnika u smislu pogranične (krajiške) odbrambene vojske. U tom kontekstu promat-

ran, ovaj se "popis" čini vjerodostojnim. 438

Za cjelinu Bosanskog ejaleta podatke za te godine donosi HANDŽIĆ, A., 1988, str. 58.

manlije (su) na istom području kao i 1586. držali skoro dvostruko veće snage

(1643. god. – op. MK), a (...) Bihać (je u međuvremenu) postao najvećom i najja-

čom (osmanskom) tvrđavom na krajištu od Drave do mora (kurzivi N. Moačanin,

dopune M. Kozličić)".439

Da se sve ovo dopuni, istaknut ćemo najvažnije naglaske iz "Opisa Bosanskog pa-

šaluka", pa onda i Sandžaka Bihać, svakako nastalog kao rezultat špijunske opser-

vacije početkom 17. stoljeća cjeline područja današnje BiH. "Opis" je anonimni

autor napisao na mletačkom talijanskom.440

U njemu se prvo konstatira kako je

sandžak teritorijalno relazivno uzak, te ne može dignuti više od 1.500 ljudi spo-

sobnih za vojnu akciju.441

Gradovi tog sandžaka su slijedeći:

1. Ripač (Ripac), grad sa slabo naseljenom utvrdom koja nema više od 20 vojnika. Mje-

sto je smješteno pored rijeke zvane Una. Položaj mu je stoga vrlo značajan. U njegovih

nekoliko sela može biti 300 kuća, a ljudi spremnih za vojnu akciju 300 ili možda 400, no

ipak donekle starijih. Udaljen je od Šibenika i Banja Luke 3 dana (jahanja konjem).442

2. Bihać (Biach) je dobro utvrđeni grad, obima većeg od 2 milje (tj. oko 3,71 km).443

Ima

300 kuća, te 500 ljudi sposobnih za borbu. Okolna sela mogu imati do 500 kuća, te još

dati oko 500 ljudi sposobnih za vojnu akciju. Bihać ima kadiju. Udaljen je od Šibenika

kao prije spomenuti (Ripač). Kapetan i sandžakbeg pretežno se tu zadržavaju.

3. Cazin (Sazino) je snažno utvrđeno naselje. Ima 100 vatrenih položaja. Grad i nekoliko

sela čine u svemu oko 300 kuća, a ljudi sposobnih za vojnu akciju ukupno je oko 300.

Utvrda ima 4 ili 5 različitih topova, doduše starih. Udaljen je od Bihaća pola dana (jaha-

nja).444

4. Bužim (Busino) je naselje istog stanja (kao i Cazin). Ima oko 300 ljudi sposobnih za

vojne akcije. Udaljen je od Bihaća pola dana (jahanja).

5. Ostrožac (Ostrusah) je istih svojstava (kao Cazin i Bužim). Ima 300 ljudi za sposobnih

za vojne akcije.

6. Krupa (Hrup) je grad utvrđen bolje od prethodnih mjesta. Može imati unutar i izvan

100 kuća i 200 ljudi sposobnih za vojnu akciju. Zatim, po raznim selima 500 kuća, te 600

ljudi sposobnih za vojne akcije. Tu je i tvrđava s nešto artiljerije, koja je čini snažnom. U

gradu ima ljudi različitog uzrasta. Jednako je udaljena (od Bihaća, tj. pola dana jahanja).

7. Kamengrad (Camen grad) je utvrđeno mjesto, a kvaliteta geografskog položaja čini ga

neosvojivim. Smješten je, naime, na najvišoj tački jednog uzvišenja. Izgrađen je iznad li-

tice. To je utvrda s malo kuća unutra, čiji broj ne prelazi 10. Ima 20 ljudi spremnih za

vojnu akciju. U blizini su dva naselja, tj. Stari Majdan (Maydan) i Kulen Vakuf (Vachu-

439

MOAČANIN, N., 1996b, str. 109. 440

RAČKI, F., 1882, str. 184-185. 441

Takva konstatacija datiranje ovog izvora sužava na vrijeme između 1616., kad je sandžak imao

1.543, i 1643. god., kad je ovdje skoro dvostruko više, tj. 2.934 vojnika. Najvjerovatnije ga

stoga treba datirati u treće desetljeće 17. stoljeća. 442

Ovakva je mjera dosta nedefinirana. Slijedimo li rezultate našeg istraživanja predočene naprijed

uz analizu Kuripešičević K-003 do K-005, pod danom jahanja trebalo bi pretpostaviti jahanje u

trgovačkoj karavani, što znači mjeru ne dužu od oko 50 km. Kako su ovdje tri dana jahanja, tj.

150 km, mjera prilično dobro odgovara realnom stanju na terenu. 443

Ovdje se radi o talijanskoj milji dugoj 1.855 metara. Cfr. KOZLIČIĆ, M., 1997, str. 16. 444

Slijedom bilješke uz Ripač, ovdje, te kod Bužima i Krupe, radilo bi se o putu dugom oko 25 ki-

lometara. Takva je udaljenost premala, ali ne odviše u odnosu na stvarno stanje na terenu.

160

po), koji s nekoliko sela mogu činiti 1.000 kuća, te dati 1.500 vojnika. Nalaze se jedan

dan (jahanja) ispred (Kamengrada).

Prema tome, bitno nova situacija u odnosu na preosmansko razdoblje. Ona je uz to

potvrđena gotovo paralelnim historijskim dokumentima nastalim na različitim i uz

to suprotstavljenim stranama. Sami je pak Bihać 1643., kako je vidljivo iz gornje

tablice, imao iznimno jaku posadu. Čuvalo se grad na velikom unskom otoku, ci-

tadelu, palanku, pa tri prijelaza preko Une – jedan na opkopu, drugi preko Une u

smjeru današnjeg Prekounja, a treći u Kraljama. Također se čuvalo "novu mahalu"

i Zavalje.445

Pritom su procentualni odnosi između različitih rodova vojske, prema

Nenadu Moačaninu,446

bili: 45 % azapi, 30 % farisi, 11 % mustahfizi, topčije 10

% i 4 % martolozi.447

Defanzivni dio su mustahfizi, topčije i martolozi, tj. ukupno

11 + 10 + 4 = 25 %, ili tek ¼. Ostatak, 45 + 30 = 75 % ili ¾, čine azapi i farisi. Pr-

vi dio, po svojoj organizaciji, isključivo je namijenjen odbrani grada. Uostalom,

martolozima, vojničkom dijelu pretežno sastavljenom od vlaškog življa, kako to

primjećuje i Moačanin, zbog stalnih prebjegavanja na drugu – protivničku – stranu

sve se manje vjeruje, stoga ih i jest malo.448

Onaj ostatak od 75 % (azapi i farisi),

također je odbrambeni, ali ofanzivno-odbrambeni. U tom elementu i jest bit razli-

ke osmanske i njoj suprotstavljene austrijske vojske, pa i razlog zašto su Osmanli-

je tako silovito napredovale prethodnih stoljeća. Iz tih se odnosa uočava, da čak i

onda kad se brani, to se čini ofanzivno, a ne defanzivno. Naime, kombinacija ko-

njanik (faris) + pješak (azap), pri čemu konjanik nije toliko težak kao na Zapadu,

pa je iznimno pokretan, bila je dotad dobitna. Konjanik ne može držati osvojeno.

Može ići naprijed, ali pješak je taj koji "čisti", osigurava i, u vlasti čije je države

on vojnik, zadržava teren. Stoga je dotad bila uspješna jedino istovremena kombi-

nacija ta dva roda vojske. Ovdje, 1643. god., to konkretno znači ići neprijatelju u

susret, tj. na napad odgovoriti napadom, čak i prije nego što dođe do njega.

Uostalom, prema podacima koje danas imamo, sam Bihać 1643. bio je jači nego

cjelina hrvatskog kopnenog dijela Vojne krajine petnaestak godina kasnije, 1657.

god. Naime, Bihać je tad imao 1.258, a njemu direktno suprotstavljeno područje

od Karlovca, preko Slunja do Skrada, Tounja, Oštarija i Kamenskog, ukupno

1.248 vojnika, tj. za 10 vojnika manje od bihaćke ofanzivne odbrane. Pritom je

uža karlovačka utvrda ukupno imala 475 vojnika.449

445

HANDŽIĆ, A., 1988, str. 56-57; MOAČANIN, N., 1996b, str. 109-110. 446

MOAČANIN, N., 1996b, str. 110. 447

Vojna terminologija koja se spominje u tekstu ima značenje kako se daje u produžetku. Azap od

tur. azab i azap – vojnik, pješak, strijelac. Istovremeno, to je i poseban rod u osmanskoj vojnoj

organizaciji. Faris, vjerovatno nastalo od tur. farisî, u značenju perzijski. Farisi su konjanici, a

kako su perzijski konji oduvijek bili na osobitoj cijeni, nije nelogično da su se tako nazivali i

konjanici u osmanskoj vojsci, koji su također bili zaseban rod vojske. Martoloz ili martolog od

novogrčkog harmatōlós, u smislu griješnik. Tim su imenom Osmanlije u 16. i 17. stoljeću nazi-

vali kršćane koji su kao pomoćni vojnici služili u pograničnim gradovima pod osmanskom vlaš-

ću. Mustahfiz od tur. müstahfiz, što je vojnik stalne gradske vojne posade. I oni su činili pose-

ban rod u osmanskoj vojci. Topčije ili danas artiljerci također su bili poseban rod osmanske

vojske, budući da je oruđe kojim su rukovali bilo teško, tražilo posebnu vještinu, a i cijenom je

bilo prilično respektabilno. Naziv dolazi od tur. top + tur. sufiks çu, te znači upravo topčija.

Terminologija razriješena prema KLAIĆ, B., 1974, str. 126 (azap) i 815 (martoloz); ŠKALJIĆ,

A., 1979, str. 277 (farisija), 477-478 (mustahfizi) i 619 (topčija). 448

MOAČANIN, N., 1996b, str. 110. O prebjegavanju Vlaha iz Osmanskog Carstva na područje

pod austrijskom dominacijom ima jako puno originalnih dokumenata. Evo tek nekih iz SPO-

MENICI, svezak 2, Zagreb, 1885, str. 5-6 (dokument od 25.3.1611.), 6-7 (28.3. i 7.4.1611.),

28-30 (23.6.1612.), itd. 449

Iz ranijeg razdoblja nemamo podatke, već tek za 1657. god. To je "Popis vojske na hrvatskoj i

primorskoj krajini i iskaz njezine plaće" – SPOMENICI, svezak 2, Zagreb, 1885, str. 296-297.

Takvi će se odnosi do kraja 17. stoljeća izmijeniti, ponajprije zbog unutrašnjih

promjena u samom Osmanskom Carstvu, no još polovicom istog stoljeća, Bihać je

izuzetno respektabilan vojni objekt. Stoga, kad se imaju gornji podaci i temeljne

konstatacije u vidu tada doista treba vrednovati kartografski materijal na način ka-

ko je to ovdje učinjeno, pa i sa Sansonovim K-055 do K-057.

Toponimi na K-055 Bigihon = Bihać, naselje

Bradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Buschaviz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Chresna = Hresno, naselje, 3 km NE Velika Kladuša

Chwastantzky = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Glina fl. = Glina, rijeka

Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Kladusch = Velika Kladuša, naselje

Klusch = Ključ, naselje

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Obrowacz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sama fl. = Sana, rijeka

Schlussitza flu. = Slunjčica (Korana), rijeka

Sturlitsch = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Toplitz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Unnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wana fl. = Una, rijeka

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Weschin = Bužim, naselje

Wihitsch = Bihać, naselje

Toponimi na K-056 Bradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Breckhawitz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Buschawiz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Caminetz = Kamičak, naselje, 14 km N Ključ

Chavitsky = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Glina fl. = Glina, rijeka

Guisdo = Sokošnica (?), naselje, 10 km NE Ključ

Iapra = Japar-grad, naselje, 19,5 km ESE Bosanska Krupa

Kladusch = Velika Kladuša, naselje

Klutsch = Ključ, naselje

Krupsky = Bosanska Krupa, naselje

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Novigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obrowatz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Oriman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Orok = Bosanska Otoka, naselje, 8,5 km N Bosanska Krupa

Ostroschi = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Petsch = Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Repicsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sama fl. = Sana, rijeka

Schicolove = Grabež (?), naselje, 7 km E Bihać

Schlissitza fl. = Slunjčica (Korana), rijeka

Socols = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

161

Sturlitsch = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Tersicz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Toplitz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Una fl. = Una, rijeka

Vnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Wana fl. = Una, rijeka

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Woschin = Bužim, naselje

Wihitsch = Bihać, naselje

Wradcky = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Toponimi na K-057 Bigihon = Bihać, naselje

Bradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Wana fl. = Una, rijeka

Wihitsch = Bihać, naselje

K-055. N. Sanson d'Abbeville Stariji, Karta oblasti od Austrije do zapadne Bosne, Pariz, 1657. Isječak donjeg središnjeg dijela karte, koja je djelomično obojana.

162

K-056. N. Sanson d'Abbeville Stariji, Karta južnog dijela Kraljevine Ugarske, Pariz, 1664. Isječak donjeg lijevog dijela originala, koji je djelomično obojan.

163

K-057. N. Sanson d'Abbeville Stariji, Ugarska, Transilvanija, Slavonija, Hrvatska, Bosna, Dalmacija i susjedne oblasti, Pariz, 1665. Isječak donjeg lijevog dijela originala koji je obojan.

164

PHILIPPUS CLUVERIUS

K-058. PANNONIA / et / ILLYRICUM Amsterdam, 1661., u: Ph. Cluverii, Introductionis in Universam Geographiam (...), str. 180.

450

Philippus Cluverius, profesor geografije na Sveučilištu u Leidenu, tipični je pred-

stavnik evropske visokoškolske naobrazbe 17. stoljeća. Pritom se prvenstveno ima

u vidu njegovo djelo džepnog formata pod naslovom: "Introductionis in Univer-

sam Geographiam". Taj "Uvod u svjetsku geografiju", opskrbljen tekstom i karta-

ma, studentima, ali i kulturnoj javnosti, trebao je pružiti temeljne geografske in-

formacije, između ostalog i o našim prostorima.451

U tom je smislu za njega prire-

đena K-058, kao inačica Ptolemejeve "V. karte Evrope", tj. kao jedna od brojnih

"novih" karata. To nije čudno, jer je i tada na studiju geografije, kao jedan od te-

meljnih udžbenika, bila i ostala Ptolemejeva "Geografija". Stoga Cluverius i izra-

đuje kartu K-058, čime se uspostavlja logička veza antika – 17. stoljeće.

I doista, analizira li se detaljnije karta K-058, uočit će se da ima prilično antičke

geografske građe. Današnja austrijsko-slovenska područja bit će imenovana Ca-

rinthia i Carniola, kako se to činilo i u antici, jer su tada ondje živjeli Karni. Sto-

ga je tome pridružena i antička topografija: Cillei[a] (Celje),452

Aemona (Ljublja-

na), Nauportum (Vrhnika, SE Ljubljana), Paetovium (Ptuj). Od moderne topogra-

fije, kao protuteža toj starovjekovnoj, jedino su istaknuti Austriae pars (Austrija) i

Stiria (Štajerska).

Teritorij Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, obilježen je s dva, masnim slovima is-

taknuta naziva: to je Illyricum (Ilirik) i Pannonia Inferior[um] (Donja Panonija).

Pritom se pod Ilirikom podrazumijeva oblast između Zrmanje (nije obilježena

imenom) i Drima u današnjoj Albaniji (Drilo flu.), s tim da je primorje tog Ilirika

identificirano kao Dalmatia (Dalmacija). Dublja unutrašnjost, a to je središnja Hr-

vatska, cijela Bosna i Slavonija, bile bi prema Cluveriusu u Donjoj Panoniji. Od

antičkih naselja na istom tom području kartografirani su: Argyruntum (Starigrad –

Paklenica), Daleminium (Borčani, gradina na Duvanjskom polju),453

Enona (Nin),

Epidaurus (Cavtat), Lopsica (Sv. Juraj, ranije Jurjevo, S Senj), Narona (Vid kod

Metkovića), Onaeum (Omiš), Ortopula (Stinica kod Karlobaga), Salona (Solin),

Scardona (Skradin kod Šibenika), Senia (Senj), Segesta (Sisak), Sicum (Resnik,

naselje kod Trogira), Sirmium (Sremska Mitrovica), Spalatum (Split), Tarsaticum

450

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Zavičajni muzej – Rovinj (Hrvatska), Knjižnica, bez signature;

Metropolitana – Zagreb (Hrvatska), Knjižnica, sign. 5621, str. 180-181 (izdanje iz 1683. godi-

ne). Cfr. PANDŽIĆ, A., 1988, str. 78, broj 82. 451

Cluveriusovo je djelo imalo više izdanja. Jedno od prvih je ono iz 1629. god. s naslovom: Intro-

ductionis in Universum Geographiam, tam veterem quam novam lib[ri] VI, Lugduni Batavo-

rum 1629. No, već je ono u odnosu na prvo izdanje dopunjeno i prošireno. Cluverius će to čini-

ti i kasnije, pa i s gore citirana dva izdanja: jedno se čuva u Rovinju (1661. god), a drugo u

Zagrebu (1683. god.). 452

Ispravan lik tog toponima treba biti Celeia. 453

Vrlo čudan lik toponima. Ispravno bi bilo Delminium. Većinu ustaljenih latinskih oblika antičke

topografije današnjih područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, pa dijelom i Slovenije, navode:

KOZLIČIĆ, M., 1990a; IDEM, 1990b; BOJANOVSKI, I., 1974b; IDEM, 1988; MAYER, A.,

1957.

(Trsat, dio Rijeke), Titius fl. (rijeka Krka). Od planinskih vijenaca data su dva: Ce-

raunis Mons, koje su pogrešno identificirane s Velikom i Malom Kapelom,454

te

Beby M[ons] (vjerovatno planinski niz Grmeč, Srnetica, Lisina, Vlašić, kao gra-

nična crta između rimskih provincija Dalmacije i Panonije). Ipak, za razliku od

austrijsko-slovenskih područja, ima i relativno dosta novih geografskih naziva. Od

država i oblasti to su: Bosnia (Bosna), Croatia (Hrvatska), Hungaria (Ugarska),

Rascia (Raška), Sclavonia (Slavonija), Servia (Srbija). Imena rijeka su latinizira-

na, pa je teško odlučiti se da li Cluverius misli na antičke ili moderne latinizirane

nazive: Bosna fl. (Bosna), Colapis fl. (Kupa), Danubius fl. (Dunav), Dravus flu.

(Drava), Drinus fl. (Drina), Savus fl. (Sava), Una fl. (Una). Od naselja dano je tek

nekoliko: Gradiskia (Bosanska Gradiška), Iaytza (Jajce), Posega (Slavonska Po-

žega), Warbosania (Vrhbosna u smislu Sarajeva), Zagrabia (Zagreb).

Pogleda li se kartografski predložak, tj. predočeni vodotoci rijeka, planina i obale

Jadrana, uočit će se da je to moderna kartografska vizija. Imajući to u vidu, kartu

K-058 stvarno treba ocijeniti ne kao još jednu "novu" kartu kako je naprijed kaza-

no, premda se u temelju Cluverius u njezinoj izradi time rukovodio. Da je to stvar-

no "nova" karta tad ne bi imala tako mnogo starovjekovnih toponima, uz istovre-

meno isticanje modernih jedino tamo i samo onih koji nemaju inačicu u antici, ali

jesu, barem kao orijentacija, vrlo važni u 17. stoljeću. Ne! K-058 je Cluveriusova

historijska karta antičke topografije predočenog područja. Upravo tome odgovara i

njezin naslov: Pannonia et Illyricum (Panonija i Ilirik).

Međutim, i na takav način karta je značajna za upoznavanje historijskog razvitka

geografskih spoznaja o Unsko-sanskom području. Čak ni na ovakvoj karti nije se

moglo izbjeći Unu, tu prometnu žilu kucavicu, a srednji tok te rijeke, tj. Bihaćka

regija, nije doduše imenski obilježen, ali je svakom onodobnom školovanom čov-

jeku Evrope, prema proširenju na tom dijelu unskog toka, bilo jasno da to jest po-

dručje gdje je smješten Bihać. A, kad se njega uspješno locira, nije teško na istoj

karti uočiti i položaje drugih mjesta.

Toponimi na K-058 Una fl. = Una, rijeka

454

Sa Cerauni montes (lat.) ili Keraúnia órē (grčki) u antici je nazivan planinski vijenac na jugu

današnje Albanije. Njega su činile planine Lungara + Çikës. Velika i Mala Kapela u Gorskom

kotaru, kao dio planinskog vijenca Dinarida u antici su nosili nazive: Albanus mons, Albion

oros, Alpes Dalmaticae i Délfion oros. Stoga je ovdje Cluverius bitno pogriješio.

165

K-058. Ph. Cluverius, Panonija i Ilirik, Amsterdam, 1661.

166

PIERRE DU VAL

K-059. Les Confins / des Chrestiens et des / Turcs / en Terre Ferme.

/ C'est-à-dire. / LA HONGARIE, / L'ESCLAVONIE, / LA

CROATIE et / LA DALMATIE / (...) Par P[ierre] Du Val

Geographe / Ordin[aire] du Roy. / (...) / 1663. Pariz, 1663.

455

Karta Pierra du Vala, kako joj i samo ime kaže, predočava aktualno razgraničenje

između područja pod kršćanskim i osmanskom vlašću. I doista, njome je obuhva-

ćen veliki geografski prostor od Ugarske do Jadrana. Kako ne bi bilo nikakve dile-

me što je pod kojom vlašću otisnute su granične crte sastavljene od niza tačkica.

Kasnije, u drugoj fazi rada na karti, kad se naime nanosilo boju, područja različitih

zemalja kolorirana su posebnim bojama kako bi se razlikovala i po tome od sus-

jednih oblasti. Konačno, po graničnoj crti od niza tačkica dodana je i deblja boja-

na crta, uvijek tamnijeg tona nego država na koju se odnosi. Kao da ni to nije bilo

dovoljno, unutar svih oblasti pod osmanskom vlašću dodan je grb Osmanskog

Carstva, a za sva druga, pod kršćanskim vlastima, grbovi država kojima su bile

podložne. To će konkretno za susjedna hrvatska područja značiti da će dio središ-

nje Hrvatske i Slavonije biti označen austrijskim grbom, a dalmatinska područja

grbom Mletačke Republike.456

Konačno, dodalo se još nešto, i u tome je du Val

prvi, a slijedit će ga brojni kasniji kartografi. Sve su te oblasti dopunski obilježene

i posebnim imenima s isticanjem atributa vlasti pod kojom se nalaze.

Austrijska Ugarska – HONGRIE / a / L'AVSTRICHE. Na jugu graniči s Turskom Ugar-

skom. Približno je obuhvaćala današnje države Češku i Slovačku. Cjelina tog te-

ritorija je pod austrijskom vlašću.

Turska Ugarska – HON- / GRIE / AV / TVRC. Južna granica je Dunav (Danube R.), te

rijeka Drava (Draue R.) do svojeg ušća u Dunav. U blizini mjesta Nagykanisa

(Kanisa) granica ide prema sjeveru, pa se u luku produžava na istok do jezera

Balaton (Lac Balaton ou Plat). Ide sredinom tog jezera pa relativno ravno na sje-

ver do ušća rijeke pod imenom Nitra (nije obilježena imenom) u Dunav (SE Bra-

tislava). Odatle prati Dunav do ušća rijeke Ipol (Ipol R.) u Dunav. U nastavku sli-

jedi rijeku Ipol pa se u luku, poviše planina Nogradska gora – Mátra – Bükk (sve

na sjeveru današnje Mađarske), kod mjesta Tiszacsege (Chege), spušta na rijeku

Tisu (Tisa R.), pa onda njezinim vodotokom do mjesta Szolnok (Zolnok). Dalje

ide na istok da bi između srednjeg toka rijeka Keleti (Kalo R.) i Körös (Keres

R.), bila usmjerena u smjeru SSE sve do Dunava, približno kod Kostolca (Vimi-

nacium).457

Prema tome, teritorij današnje Mađarske, uz dodatak Vojvodine i

rubnog dijela zapadne Rumunjske. Cijelo to područje je pod osmanskom vlašću.

Austrijska Slavonija – ESCLA- / VONIE a / L'AVSTRICHE. Na sjeveru joj je granica

Drava, istočno od nje je Turska Slavonija, a južno Sava. SE dio današnje Slove-

455

Bakrorez, kolorirano. Original: Zbirka Novak – Bonn (Njemačka), bez signature. Osnovna lite-

ratura: MARKOVIĆ, M., 1993, karta na str. 121; PANDŽIĆ, A., 1992, str. 56, broj 22. 456

Osmanski grb je zelen, a u sredini ima polumjesec žute boje. Austrijski je podijeljen vodorav-

nim linijama na tri trake: gornja i donja su crvene, a srednja žuta. U mletačkom grbu smješten

je lik svetog Marka koloriran žuto s prijelazom prema crvenom, a podloga je plava. Pritom tre-

ba imati u vidu da je taj svetac držan tradicionalnim zaštitnikom Mletačke Republike. 457

U antici u Kostolcu je bio rimski municipij Viminacium.

nije, tj. du Valova Celjska grofovija, područje je s kojim graniči na zapadu. Ta se

regija, kako joj i du Valovo ime kaže, nalazi pod austrijskom vlašću.

Turska Slavonija – ESCLAVONIE / AV / TVRC. Granica na istoku je Dunav. Od ušća

Save u Dunav, pa dalje Savom (Saue R.) prema zapadu, granica joj je vodotok

Save. Otprilike na kraju prve trećine toka Save između Siska (Sisseg) i ušća rije-

ke Une (Una), granična crta u luku sreće prema sjeveru do Drave, pa je dalje pre-

ma istoku, sve do dunavskog ušća, rijeka Drava njezina sjeverna granica. Cjelina

područja je pod osmanskom vlašću.

Celjska grofovija – COMTÉ DE / CILLEI. Na jugu graniči Savom, na sjeveru Dravom,

a na istoku s Austrijskom Slavonijom. Ta je grofovija pod austrijskom vlašću.

Vindijski markizat – MARQVI- / SAT DES / VINDES. Sjeverna mu je granica Sava, a na

istoku Austrijska Hrvatska. To je u biti zapadni dio Slavonije. Cijeli markizat je

pod austrijskom vlašću.

Austrijska Hrvatska – CROATIE A L'AVS- / TRICHE. Na zapadu graniči s Vindijskim

markizatom. Na jugu granična crta nije najjasnija. Najvjerovatnije se kreće bilom

Velike i Mele Kapele, produžava sredinom Like, da bi u visini Karlobaga skrenu-

la preko Velebita na jadransku obalu. Taj dio Hrvatske je pod vlašću Austrije.

Austrijsko primorje – [LE LITTORAL] L'AVSTRICHE. U biti je to današnje Hrvatsko

primorje, s tim da su mu ovdje pridani zapadni dijelovi Gorskog kotara (SW od

Velike i Male Kapele) i Like. Zadnji grad u sklopu ovog primorja kod du Vala je

Jablanac (Iablonitz). Stvarno se jugoistočna granica nalazila SE od Karlobaga.

Taj gradić du Val ne ističe, ali granicu stavlja otprilike poviše polovice otoka Pa-

ga (Pago), što približno i jest geografska pozicija Karlobaga. Dakle, još jedno

područje pod austrijskom vlašću.

Turska Hrvatska – CROA- / TIE / AV / TVRC. Na sjeveru graniči Savom i najzapadni-

jim dijelom Turske Slavonije, na istoku joj je Donja Bosna, a na jugu južni obro-

nci Plješevice i bilo Dinare. Zapadno od Turske Hrvatske je Austrijska Hrvatska.

Granica prema jugu ide od Save, kako je definirano uz Austrijsku Hrvatsku. Kre-

će se ravno na Prevršac (Pridkaueski),458

pa skreće u smjeru SW prema Žirovcu

(Scheurosnitza), s tim da Žirovac ostaje u Austrijskoj Hrvatskoj. Nakon njega

okreće gotovo u južnom smjeru, protežući se tik uz Todorovo (Nouigrad) i Mut-

nik (Muntz), ostavljajući i ta dva grada u Austrijskoj Hrvatskoj. Time dostiže pla-

ninski niz Plješevice. Cijela je oblast Turske Hrvatske pod osmanskom vlašću.

Dubrovačka Republika – REPVBLIQVE DE RAGVSE. Na primorju, prema du Valu,

pod njezinom su vlašću cijeli poluotok Pelješac (Sabion ou Sabionicello), te oto-

ci Mljet (Melada), Šipan (Lupana), Lopud (Mezo), Sv. Andrija (I. S. André), te

poluotok Petka (I. S. Pierre), kao dio šireg areala današnjeg Dubrovnika. Susjed-

ni otoci Korčula (Curzola), Sušac (Casolo) i Lastovo (Lagosta), pod mletačkom

su vlašću, što je du Val jasno istaknuo linijom od niza tačkica. Na kopnu dubro-

vačka granica ide od dna Stonskog kanala pa podnožjem Bjelašnice i okolnih br-

da u neposrednom obalnom zaleđu sve do Trebinja (Trebigna), s time da Trebi-

nje ostaje pod dubrovačkom vlašću. Dalje se povija prema obali na koju izbija

blizu Molunta (Malonto). Pritom je Molunat pod osmanskom vlašću i u sastavu

Hercegovine.

Mletačka Dalmacija – A la Republique / Venize. To je obalni pojas s plitkim zaleđem

koji nije u sastavu Austrijskog primorja, Hercegovine (Neretva – dno Stonskog

kanala, te Molunat – Risan) ili Dubrovačke Republike. Tome se dodaje Boka ko-

torska od Risna (Risine) do Paštrovića smještenih SE od Budve (Budoa). Naime,

du Val i za taj pojas piše: A la Repu / bliq[ue] de Venize. Sve istaknute oblasti

ove pokrajine pod mletačkom su vlašću.

458

Prevršac se nalazi na putu Hrvatska Kostajnica – Petrinja. Smješten je u podnožju Zrinske gore,

10 km NW od Hrv. Kostajnice. Pod nazivom Prekouerskho notira se u "Izvještaju" iz 1563.

god. Ivana Lenkovića – SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 428. Također, KRUHEK,

M., 1995a, str. 189.

167

Turska Dalmacija – DALMATIE AV TVRC. Najkraće, to je dublje obalno zaleđe od Zr-

manje do Boke kotorske, s izlascima na more Neretva – dno Stonskog kanala i

Molunat – Herceg Novi – Risan. Skroz na NW graniči s Turskom i Austrijskom

Hrvatskom, te Austrijskim primorjem, na sjeveru su joj Turska Hrvatska, Donja

Bosna, Gornja Bosna zajedno s Hercegovinom, a na SE Srbija. Cjelina Turske

Dalmacije je pod osmanskom vlašću.

Donja Bosna – BASSE BOSNIE. Na sjeveru joj je granica rijeka Sava: od Bosanske Gra-

diške (Gradiskia) do približno Šapca (Sabacz), uz napomenu da su oba ta grada

unutar Bosne. Nizvodno od Šapca granica u luku ide na Drinu (Drin R.), prelazi

je sjeverno od Zvornika (Drinauuar), pa produžava u pravcu SW prema rijeci

Bosni (Bosna R.). Zadnju (Bosnu), prelazi kod Maglaja (Maglay), koji je u Gor-

njoj Bosni, te se odatle ravno kreće na jug, do granice s Turskom Dalmacijom.

Donja je Bosna u cjelini pod osmanskom vlašću.459

Gornja Bosna + Hercegovina ili Dukat sv. Save – HAVTE BOSNIE / HERSEGOVINE /

et / DVCHE DE SANTO / SABA. Du Val je ovdje spojio Gornju Bosnu s Herce-

govinom za koju ističe i njezino drugo ime (Dukat sv. Save). Protom granica iz-

među njih uopće nije istaknuta. To je prema tome područje koje na istoku ima

Srbiju, na jugu i jugozapadu Tursku Dalmaciju, a na zapadu Donju Bosnu. Ujed-

no, to je prvi put da se na geografskim kartama spajaju imenice "Bosna" i "Her-

cegovina". Nije to cjelina onog što će se kasnije nazivati Bosna i Hercegovina,

ali je i za početak više nego dovoljno. Inače, cijela je ta oblast pod osmanskom

vlašću.460

Srbija – SERVIE. Zapadna granica na Drini (Drin R.), a sjeverna na savi i Dunavu. Južna

granica prema Albaniji, svakako radi kartuše koja je tu smještena, nije uopće oz-

načena. Cijelo je područje pod osmanskom vlašću.

Albanija – ALBANIE. Na sjeveru joj je Srbija, a na zapadu Turska Dalmacija i šire pod-

ručje Boke kotorske do Paštrovića pod mletačkom vlašću. Cijela se Albanija na-

lazila pod osmanskom dominacijom.

U takvim prilično zamršenim granicama situirano je i Unsko-sansko područje.

Jednim dijelom pridodano je Turskoj, a drugim Austrijskoj Hrvatskoj. Pritom je

iznimno zanimljivo da su Todorovo i Mutnik prema du Valu i te 1663. god. bili

pod austrijskom vlašću, pa time i u Austrijskoj Hrvatskoj. Suprotno od toga, prati-

mo li tok Une od njezina izvora pa uzvodno, Rmanj (Martin Brod), Ostrovica, Ri-

pač, Bihać, Toplički Turanj, Obrovac kod Bosanske Krupe, Mračaj, Srednji Buše-

vić, Bosanski Novi itd., pod osmanskom su vlašću, i u sastavu Turske Hrvatske.

Du Val tu nije u pravu. Kako će biti pokazano u analizi uz Valvazorovu K-080,

Todorovo i Mutnik osmanska vojska stvarno nije zauzela u sklopu svojih pohoda

pod kraj 16. stoljeća. Njih će dva uz desetak drugih utvrda od lijeve obale Une pa

do današnje granice BiH i Hrvatske (ali i preko te granice), ostati napušteni negdje

do oko 1635. god. Tada će inicijativom osmanskih vlasti biti naseljeni i stavljeni u

funkciju bosanskih krajiških odbrambenih utvrda. Prema Valvazoru radi se u stva-

ri o dvije skupine takvih naselja. Prva je ona koja su Osmanlije "zauzeli u doba

mira", a to su: Drežnik, Tržac, Mutnik, Brekovica, Šturlić, Cetingrad, Pećigrad,

Mala Kladuša i Velika Kladuša. U drugu idu naselja "koja su kršćani napustili dra-

govoljno": Todorovo, Vrnograč, Podzvizd, Pedalj i Gorička.461

459

Du Valova Donja Bosna približno je identična Donjim Krajima srednjovjekovne Bosne. O tome

s najnužnijim podacima VEGO, M., 1957, str. 34. 460

Gornjom Bosnom obuhvaćeno je nekadašnje uže jezgro srednjovjekovne Bosne, a Hercegovina

se doista nazivala i Dukatom sv. Save (Ducatus Sancti Sabbae). O svemu tome osnovnu litera-

turu i temeljne izvore donosi VEGO, M., 1957, str. 18-19 i 45. 461

VALVASOR, J. W., 1879, knjiga 12, str. 34-36. O tome puno detaljnije u sklopu analize Valva-

zorovih karata K-080, K-081 i K-082. Analogno, SPOMENICI, svezak 2, Zagreb, 1885, str.

186-188 i 197-198.

K-059. P. du Val, Kršćansko-osmansko razgraničenje na područjima Ugarske, Sklavonije,

Hrvatske i Dalmacije, Pariz, 1663. Izvornik je u boji.

Što to znači? Da se granica područja pod osmanskom vlašću u doba izrade du Va-

love karte nalazila puno zapadnije, ali du Val za to nije znao. Njegove su informa-

cije na razini mira u Žitvi 1606. god.,462

tj. na realnosti početka 17., a ne početka

drugog desetljeća druge polovice istog tog 17. stoljeća, tj. u zakašnjenju je ravno

57 godina.463

Doslovno nas to iznova upozorava na oprez pri ocjeni granica na sta-

rim geografskim kartama. Izuzev onih koje izrijekom tretiraju određene mirovne

462

Taj je mirovni ugovor sklopljen 20. oktobra 1606. dvije milje niže od grada Komorana, u blizi-

ni ušća Žitve u Dunav. Detaljno KRUHEK, M., 1991, str. 47-49. 463

Mirovni ugovor u Žitvi je bio 1606., a du Val je svoju kartu izdao 1663. god. Razlika između

tih dviju godina je upravo gornji broj.

168

ugovore i njihov su sastavni dio, svi drugi kartografski radovi nastaju u javnim

onodobnim ustanovama. Kako te najčešće nemaju podršku države, pa ni vlastite,

realno ne mogu imati na raspolaganju svježe geografske informacije. Zato se i slu-

že onim što im stoji na raspolaganju: kartama prethodnih kartografa i različitim

posrednim izvorima geografskih podataka. To manje-više znači da takvi civilni

kartografi za stvarnim promjenama na terenu u prosjeku kasne oko pedesetak go-

dina.

S druge strane, zanimljiv je du Valov geografski naziv Turska Hrvatska. On je,

koliko je autoru ovog djela poznato iz raspoložive stare geografske građe, prvi

upotrijebio takav oblik. Njime se željelo označiti, i u tom pogledu doista je u pra-

vu Ankica Pandžić, područje Hrvatske osvojeno osmanskim vojnim prodorom, pa

je granica Austrijske s Turskom Hrvatskom "vojna".464

U tom trenutku to stvarno

i jest tako. Du Val, kao i brojni kartografi koji će iza njega slijediti, kad se granice

Turske Hrvatske nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. premjeste još zapad-

nije, te da se ne navode još kasnije promjene o kojima će biti dalje pisano, jedino

na to misle. Za svih njih Turska Hrvatska, pa čak i u 19. stoljeću, jest područje ko-

je je privremeno pod osmanskom vlašću. Zato uz imenicu "Hrvatska" i pridružuju

atribut "Turska".

Međutim, realnost na tom istom terenu bila je drukčija. To nekad stvarno hrvatsko

područje, kako je naprijed već istaknuto, vremenom je integracijskim procesima

bosnizirano. Taj je proces bio posebno potenciran nakon 1699. i mira u Sremskim

Karlovcima, s napomenom da će mir u Svištovu 1791. to potenciranje dignuti na

još višu razinu. Tada se austrijskoj, a to znači hrvatskoj, strani prepuštaju npr.

Drežnik i Cetingrad, i formira manje-više današnja granica BiH i Hrvatske. Cijelo

to vrijeme ista ta Turska Hrvatska funkcionira kao najzapadniji dio Osmanskog

Carstva, kao njegova krajnja odbrambena oblast. Kako će borbe biti vođene goto-

vo svakodnevno, a u njima se počesto gubilo živote, to će biti dodatni impuls za

još jače i brže integracijske procese. U tom smislu, imajući u vidu da su ovi kraje-

vi unutar Osmanskog Carstva u du Valovo doba bili, kako koji, od preko 150 go-

dina (npr. Ključ) do nekoliko desetljeća (recimo spominjani Mutnik i Tržac), a to

je ipak relativno kratko vrijeme da integracijski procesi mogu doista nešto bitno

izmijeniti, du Valov naziv Turska Hrvatska još bi se, načelno, i mogao prihvatiti.

No, za kasnija razdoblja, osobito nakon 1699., nikako. Jer, to su procesi dugog

trajanja. Nije tu jedino imala udjela islamizacija, pa pogibije brojnih graničara,

već i seobe, osobito kad radi mira 1699. u ovom području potraži novi dom prili-

čan broj od oko 130.000 muslimana koji su islam već primili u Lici, i koji su do-

tad pretežno i živjeli na ličkim područjima, kao tamošnje autohtono stanovništ-

vo.465

Nije to prvo preseljenje enormnog broja ljudi, s obzirom da su prva s ovih

prostora bila pred osmanskom opasnošću. Ali, ta su trajala desetljećima. Preselje-

nje iz Like i okolnih područja desilo se gotovo preko noći. To je moralo i jest

snažno djelovalo na integracijske procese, jer je izvršena koncentracija ljudi iste

vjere i u takvu broju kakve ranije nikad nije bilo. Rezultat je toga, unatoč kasnijim

pomjeranjima, prvenstveno doseljenju pravoslavaca tokom 19. stoljeća, činjenica

464

PANDŽIĆ, A., 1992, str. 56. 465

PELIDIJA, E., 1989, str. 50, navodi: "Na osnovu turskih izvora smatra se da se iz krajeva koji

su odlukama mirovnih ugovora došli pod vlast Beča i Venecije, doselilo oko 130.000 musli-

manskih izbjeglica na teritoriju Osmanskog Carstva". Velik dio tih izbjeglih ljudi muslimanske

vjere, jer se isključivo radilo o toj konfesiji, završio je na Unsko-sanskom području.

da je do danas najveći dio Unsko-sanskog područja ostao većinski muslimanski.

To je realnost i u tom kontekstu treba vrednovati i ovu du Valovu kartu.466

Toponimi na K-059 Bradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Buschauicz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Nouigrad = Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Obrouuatz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Orman = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Ostrouuitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Repisch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Toplitz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Wihitz = Bihać, naselje

466

I na ovoj karti ima obilje toponima u Unsko-sanskom području susjednim oblastima. Kako su

gore definirane države i pokrajine, ostaje predočiti rijeke i naselja. Rijeke: Bosna R. = Bosna;

Cetina R. = Cetina; Cherca R. = Krka; Kulp R. = Kupa; Miliatzka R. = Miljacka; Plena R. =

Pliva; Voruuats R. = Vrbas. Naselja: Assangrad i Petrina = Petrinja; Carlstad = Karlovac; Co-

stanouitza = Kostajnica; Gradiskia = Bosanska Gradiška; Iaicza = Jajce; Iesero = Jezero; Ko-

wacz = Bosanski Kobaš; Magolay = Maglaj; Mostar = Mostar; Perna = Perna; Posega = Pože-

ga; Prosor = Prozor (BiH); Prusatz = Prusac; Saraio = Sarajevo; Tina = Knin; Vania = Banja

Luka.

169

Slika 74. Širi Isječak sa K-059.

170

Slika 75. Uži isječak sa K-059.

171

MARTIN STIER

K-060. Landkarten des Königreichs Ungarn, / und dennen andern

angränztenten Königreichen Fürsten- / thumen, und Landschaften,

samt dennen Gränitz Posten, so die / Röm[ische] Kay[serliche]

Maÿ[ästet] und dass Hochlöbl[iche] Ertzhaus Öster[r]eich, von dem

/ Adriatischen Meer an, biss in Siebenbürgen vor Vestungen und

Plätze / gegen dem Erbfeind zu Nutz der gantzen Christenheit,

stätig erhalten / und in allen versehen lassen müssen. / (...) / Martin

Stier Kaÿ[serlicher] / Ober Ingenier delineauit 1664. Nürnberg, 1664.

467

Martin Stier je kao vojni inženjer prema nalogu Ratnog vijeća iz Graca bio austrij-

ski topograf Vojne krajine u Hrvatskoj za razdoblje 1657.-1660. god.468

Obišao je

najveći dio tog područja, te prikupio brojne nove geografske podatke u vlastitim

geodetskim snimanjima terena. Nakon toga svoje terenske bilješke, uključujući

skice, uobličit će u rukopisni izvještaj uz koji su priložene rukopisne karte i plano-

vi utvrda.469

Međutim, njegovo je životno djelo velika karta Ugarske i pograničnih

zemalja veličine 1.540 mm x 1.020 mm i mjerila 1 : 567.000.470

Naša K-060 tek je

segment te karte.471

Unatoč činjenici da je Stier obišao teren, pa čak na njemu izvršio i određena geo-

detska snimanja, K-060 nije puno bolja od Angielusove K-026. Čak štoviše, uspo-

redbom s tom Angielusovom kartom, može se konstatirati da je Stieru upravo An-

467

Bakrorez, kolorirano. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbir-

ka, sign. D-XIV-3 i D-XIV-4; Österreichische Staatsarchiv – Kriegsarchiv – Beč (Austrija),

Kartografska zbirka, sign. B-IX-a-488; Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb (Hrvatska),

Kartografska zbirka, sign. S-JZ-XVII-1 (izdanje iz 1684. godine); Österreichische National Bi-

bliothek – Beč (Austrija), Kartografska zbirka, sign. 9-A-36. Osnovna literatura: LASZOW-

SKI, E., 1908, str. 197-202; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 162-166, karta na str. 106; IDEM,

1998, str. 103-105, karta na str. 105; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 70-71, broj 71 (izdanje iz 1684.

godine); SCHMIDT, R., 1932, str. 32, broj 351. Karta ima dvije kartuše. Gornja, na njemač-

kom, u lijevom je gornjem kutu. Druga, na francuskom, u desnom je gornjem kutu. U toj je no-

tirano: CARTE GEOGRAPHIQUE / DU THEATRE DE LA GUERRE EN GENERAL / repré-

sentant / LE ROYAUME DE HONGARIE / LA PRINCIPAUTÉ DE TRANSYLVANIE, / ET LES

ROYAUMES / DE CROACIE, DE DALMACIE, DE ESCLAVONIE, / DE BOSNIE, DE SER-

VIE, / LES PRINCIPAUTÉS DE MOLDAVIE, DE VALACHIE, LES PROVINCES DE BESSA-

RABIE, DE BULGARIE, / ET DE ROMANIE, avec une grande Partie / DE L'ETAT DE POLO-

GNE. / Par TOBIE CONRAD LOTTER, Geogr[aphe] / á AUGSBOURG. 468

GAŠPAROVIĆ, R., 1970, str. 51-52; MARKOVIĆ, M., 1993, str. 162-166. 469

Rukopis ima naslov: Vierzig Zwey saubere Abrisse verschiedener Gränzfestungen, Schlösser

und Städte in Hungarn (1660-1664). Aus den Verlass. des S. M. Fürst Raym, Montecuculli. Na

koricama je drugim rukopisom dopisano: von Martin Stier. Čuva se u bečkom Ratnom arhivu,

sign. G-I-a-220d. O njemu detaljnije: LASZOWSKI, E., 1908, str. 197-202. 470

Karta je podijeljena u 12 sekcija. Svaka od njih ima dimenzije 380 x 330 mm. 471

Karta je prvi put izdana 1664. u Beču. Original se danas čuva u bečkom Ratnom arhivu, sign.

B-IX-a-488. Iste te 1664. ponovno je štampana u Nürnbergu. Primjerak tog izdanja ima zagre-

bački Hrvatski državni arhiv – Kartografska zbirka, sign. D-XIV-3. Naša K-060 je segment s

tog primjerka. Kasnije je još jednom štampana također u Nürnbergu: Nacionalna i sveučilišna

knjižnica – Zagreb, Kartografska zbirka, sign. S-JZ-XVII-1, izdanje iz 1684. godine.

gielus bio uzor u izradi njegove K-060. Uostalom, i Angielus je bio vojni topo-

graf, također je radio planove utvrda, tj. s kartografskog stajališta isto ono što će

stoljeće kasnije činiti Stier. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Stieru bila do-

stupna sva onodobna bečka kartografska dokumentacija. Dakle, dokumentacija is-

tog nalogodavca: u konačnici carskog dvora u Beču.

Međutim, Stier je ipak išao dalje. U likovnom pogledu u najvećoj se mjeri ugledao

u Sambucusa, ali nije slijedio sva njegova kartografska rješenja (ovdje K-032 i K-

033). U Mercatora se uopće nije ugledao, s obzirom da bi mu u tom slučaju vodo-

tok Une bio mnogo realniji (K-035 do K-041). Stoga, usporedimo Angielusove,

Sambucusove i Stierove topografske podatke:

Angielus

K-026

Sambucus

K-032 i K-033

Stier

K-060

Današnje mjesto

ubiciranja

Withidsch Witidsch Wihitsch Bihać, naselje

Welaÿ Welaÿ Veláÿ Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Bisouaz Lissovaz - Bisovac, naselje, 8 km N Bihać

Krup Krupa Krupa Bosanska Krupa, naselje

Otok Otok - Bos. Otoka, naselje, 8,5 km N Bos. Krupa

Brekowiz Berkowiz Berckowiz Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Buschin Buschin - Bužim, naselje

Zasin Zazin - Cazin, naselje

Tschawitski Tschawiski Tschawiska Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Kamengrad - Kamengradt D. Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Isatschiz - - Izačić, naselje, 10,5 km NW Bihać

Ieserski Ieserski Jeserckÿ Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Kludsch Kludsch Klútsch Ključ, naselje

Corana fl. Korana flu. Corana fl. Korana, rijeka

Vnderkladusch Vn(d)erkladusch Vn(der) Kladrúsch Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Vel. Kladuša

Bradschai Bradschai Bartschaÿ Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

- Motniz Motniz Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Obrouaz Obrovaz Obrouaz Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Ostrouiza Ostrowoiza Ostrowoiza Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Ostrosaz Ostrozaz Ostrogatz Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Petsch - - Pećigrad, naselje, 10,5 km NNW Cazin

Repitsch Repitsch Repitsch Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Orman Erman Ermaw Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

- - Sanona fl. Sana, rijeka

Socol Sokol Socal Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Buschauiz Buschawiz Buschawaz Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bos. Krupa

Stena Stena Stena Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Sturliz - Stúrliz Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Nouigrad Nouigrad - Todorovo, naselje, 14,5 km SE Velika Kladuša

Topliz Topliz Topliz Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tersazz Tersaz Terschaz Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Vna fl. Vna flu. Unna fl. Una, rijeka

Vnacz Vnaz Vnatz Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Oberkladusch - Ob(er) Kladrúsch Velika Kladuša, naselje

Branogratsch Branogratsch Branogratsch Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Prema tome, kompariraju li se podaci dani u gornjoj tablici, trebat će zaključiti ka-

ko je Stierov toponimijski repertoar previše sličan Agielisovom (K-026) i Sambu-

cusovom (K-032 i K-033), da bi to moglo biti slučajno. No, uočljive su i razlike.

One su logične jer je Stier ipak obišao Unsko-sanskom području susjedne terene,

te imao uvida u različitu drugu geografsku i općenito topografsku dokumentaciju.

Konačno, izvršio je i određenu generalizaciju, upravo s obzirom na njemu dostup-

ne informacije, te ispustio kartografirati jedan dio utvrda, najvjerovatnije se ruko-

vodeći njihovim aktualnim vojnim značenjem u trenutku kartografiranja. U sva-

172

kom slučaju, Stierova K-060 je zrelo kartografsko djelo puno preciznije od njego-

vih prethodnika, no još uvijek ni izdaleka onoliko pouzdano koliko je to moglo bi-

ti da se radilo na sistematskoj izmjeri terena. I s likovne strane to je vrlo uspio kar-

tografski rad. U tom pogledu najvjerovatniji mu je uzor Sambucus, čije karte, i sa-

me prilično generalizirane, imaju osobitu likovnu dopadljivost te priličnu pregled-

nost. Te je dvije važne kvalitete na K-060 uspio postići i Stier.

Kartografska simbolika, da se i o tome kaže najbitnije, na K-060 je ustaljena za

drugu polovicu 16. i 17. stoljeće. Planine se predstavljaju nizom tzv. krtičnjaka, za

rijeke se još uvijek tok prikazuje puno širim nego što je to u stvarnosti, vodi li se

računa o mjerilu. Umjesto Mercatorovih kružića kao oznaka pozicija naselja Stier

radije koristi kod Angielusa i Sambucusa, pa i brojnih drugih ranijih kartografa,

sistem manjih i većih vinjeta. Ponegdje na vinjetama ističe križ, kao oznaku kr-

šćanske vlasti (npr. Slunj – Slun). Pretežno se služi tokovima rijeka bilo da su one

krajnja granica protezanja osmanske vlasti, ili je to jedna od unutardržavnih teku-

ćica. Naravno, pritom se misli na Osmansko Carstvo čiju vlast ističe polumjese-

com. Tako će polumjesecom na desnoj obali Une kod Bihaća i Kostajnice istaknu-

ti da je sve istočno od tih položaja, a to znači istočno od Une, pod osmanskom

vlašću. Zapadno od lijeve obale Une, uz pojedine će utvrde staviti polumjesec.

Recimo Zrin (Zerin), Petrova Gora sjeverno od Velike Kladuše (Petrowagora),

Šturlić (Stúrliz), Drežnik (Treschnick), Perušić u Lici (Perussitz), itd. Time je po-

stigao još veću preglednost karte, a u situaciji kad se nije znalo preciznu granicu

između Austrijske Carevine i Osmanskog Carstva, jer je ona i dalje bila gotovo

dnevno promjenljiva, tako je najmanje griješio. Naime, na takav je način, vrlo pri-

bližno, pokazivao dokle se sve protezala osmanska vlast. Budući da ipak na svojoj

karti daje obilje podataka, i to od Ugarske do istočnog Jadrana, takva se metoda

čini relativno prihvatljivom.

Konačno, donosi i grbove. Na K-060 vidljiva su heraldička obilježja Dalmacije

(Dalmatia), Bosne (Bossnia) i Hrvatske (Croatia). U odnosu na prethodnog du

Vala i njegovu K-059, Stier je puno realniji. Njegova Bosna nije istočno od Vrba-

sa (Worwaz), već zapadno od te rijeke. Zapadna joj je granica Una (Unna fl.). Ta

je rijeka istovremeno i istočna granica Hrvatske. Takvim se rasporedom grbova, te

isticanjem naziva zemalja, i dalje djelomično računa s ranijim stanjem, ali i najno-

vijim realitetima na terenu. Ako se te 1664. zapadno od Une i dalje vode borbe za

pojedina područja, istočno od te rijeke, čak i za Stiera, geopolitičko je stanje goto-

vo definitivno novo. To je proširena Bosna pod osmanskom vlašću. Zato i stavlja

grb i naziv Bosne uz izvorište Une, ali ne i još više na zapad. Takav realitet narav-

no da nije začuđujući za Stiera. Pa on je gotovo pune četiri godine, 1657.-1660.,

obilazio susjedne terene pod austrijskom vlašću, te se i sam osvjedočio u istinsko

stanje na terenu. U tom smislu, naime u novom shvaćanju geopolitičkim realija na

terenu, i jest najveća vrijednost ove karte.472

Toponimi na K-060 Bartschaÿ = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Berckowiz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Branogratsch = Vrnograč, naselje, 11,5 km E Velika Kladuša

Buschawaz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Corana fl. = Korana, rijeka

Ermaw = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Jeserckÿ = Jezerski, naselje, 12,5 km NNW Bosanska Krupa

Kamengradt = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Klútsch = Ključ, naselje

Krupa = Bosanska Krupa, naselje

Motniz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Ob(er) Kladrúsch = Velika Kladuša, naselje

Obrouaz = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Ostrogatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrowoiza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sanona fl. = Sana, rijeka

Socal = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Stúrliz = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Terschaz = Tržac, naselje, 11 km WNW Cazin

Topliz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Tschawiska = Čava, naselje, 6,5 km SE Bužim

Veláÿ = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Vn(der) Kladrúsch = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Vnatz = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Unna fl. = Una, rijeka

Wihitsch = Bihać, naselje

472

Toponimija Unsko-sanskom području susjednih oblasti, slično drugim kartama, i ovdje je prilič-

no brojna. Države i oblasti: Bossnia = Bosna; Carabauia = Krbava; Croatia = Hrvatska; Dalma-

tia = Dalmacija; Licha = Lika. Rijeke: Saw fl. = Sava; Whryna = Ukrina; Worwaz = Vrbas. Na-

selja: Altgradischprot = Bosanska Gradiška; Boriconigir = Boričevac u Lici, zapadno od Kulen

Vakufa; Castanowez = Kostajnica; Grachowaz = Bosansko Grahovo; Gradiska = Gradiška; Ja-

zÿl = Jajce; Jessero = Jezero; Kowaz = Bos. Kobaš; Nouigradt = Bosanski Novi; Perussitz =

Perušić u Lici; Petrowagora = Petrova Gora sjeverno od Velike Kladuše; Soccol = Soko na Pi-

vi; Tina = Knin; Treschnick = Drežnik; Udwige = Udbina u Lici; Wielgradt = Glamoč; Zerin =

Zrin.

173

K-060. M. Stier, Karta Kraljevine Ugarske i njezino razgraničenje sa susjednim zemljama, Nürnberg, 1664.

174

Slika 76. Detalj sa K-060.

175

Slika 77.

Slika 78.

Slike 77.-78. Kartuše sa K-060. Obje su na originalu smještene uz gornji rub karte. Kartuša na slici 77. na izvorniku je lijevo, a ona na slici 78. u desnom kutu karte.

Slika 79. Grbovi sa K-060.

176

IVAN LUČIĆ

K-061. ILLYRICVM / HODIERNVM, / Quod Scriptores

communiter SCLAVONIAM, / Itali SCHIAVONIAM nuncupare

solent, / in Dalmatiam, Croatiam, Bosniam, et / Slavoniam

distinguitur. / Sed cum eius majorem partem Turcae obti- / neant,

in Praefectures eorum more Sanzacatus / dictas divisum est,

reliquum autem / Veneti, Vngari, et Ragusini tenent. / Sanzacatus

sunt / BOSNA, Residentia Bassae: POXEGA; CERNIK; / BIHAK;

LIKA et CORBAVA; CLISSA; / HERZEGOWINA. / Tabula sexta. Amsterdam, 1668., u: I. Lucius, De regno (...).

473

K-062. ILLYRICVM / HODIERNVM, / Quod Scriptores

communiter SCLAVONIAM, / Itali SCHIAVONIAM nuncupare

solent, / in Dalmatiam, Croatiam, Bosniam, et / Slavoniam

distinguitur. / Sed cum eius majorem partem Turcae obti- / neant,

in Praefectures eorum more Sanzacatus / dictas divisum est,

reliquum autem / Veneti, Vngari, et Ragusini tenent. / Sanzacatus

sunt / BOSNA, Residentia Bassae: POXEGA; CERNIK; / BIHAK;

LIKA et CORBAVA; CLISSA; / HERZEGOWINA. Amsterdam, 1669., u: J. Blaeu, Atlas Maior sive Geographia Blaeviana.

474

Ivan Lučić (1604.-1679.), Trogiranin, jedan od utemeljitelja hrvatske kritičke his-

toriografije, najplodniji dio života proveo je u Rimu.475

Tu su nastala njegova

brojna djela. Među njima je svakako najpoznatije: De regno Dalmatiae et Croati-

ae (ili u prijevodu: O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske).476

Ako je pri pisanju his-

torijskih djela bio u živoj prepisci s najutjecajnijim onodobnim historičarima i

473

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Arheološki muzej – Split (Hrvatska), Knjižnica, bez signature;

Državni arhiv – Zadar (Hrvatska), Knjižnica, bez signature; Nacionalna i sveučilišna knjižnica

– Zagreb (Hrvatska), Zbirka rijetkosti, sign. R-II-F-4-46a. Karta je objavljena u: DE REGNO

DALMATIAE ET CROATIAE LIBRI SEX. AMSTELODAMI, Apud IOANNEM BLAEU.

MDCLXVIII. 474

Bakrorez, kolorirano. Original: Arheološki muzej – Split (Hrvatska), Kartografska zbirka, bez

signature; Povijesni muzej Hrvatske – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbirka, sign. 3849-G-

764. Osnovna literatura: KOZLIČIĆ, M., 1995a, str. 216-226, K-204; MARKOVIĆ, M., 1993,

karta na str. 76-77; PANDŽIĆ, A., 1988, str. 69, broj 67, karta na str. 67; IDEM, 1992, str. 58,

broj 24. Karta ima dvije kartuše. Gornja je u lijevom donjem kutu. Po sredini, uz donji rub kar-

te, smještena je druga. U njoj je notirano: Ill[ustrissi]mo et Excell[entissi]mo Domino. / D[O-

MI]NO PETRO COMITI PERPETUO DE ZRIN, / REGNOR[UM] DALMATIAE, CROATIAE

et SCLAVONIAE BANO, / Bano Hereditario Maritimo, / Praesidii Legradiensis et peninsulae

Marakoz Hereditario Capitaneo, / et D[omi]no Comiti Hereditario de Lijcâ, Odoriâ, Corba-

viâ, Almiso, / Clissiâ, Scardonâ, Ostrovizzâ, Breberio, et c[etera]. / Argenti fodinarum in Gos-

dansio et Kosthanizzâ Libero Domino, / Sacrae Caesareae Majest[at]is Consiliario et Came-

rario, / Tabulam hanc. D[at] D[onat] D[edicat] / Ioannes Blaeu. Prijevod tog latinskog teksta

daje se u našoj bilješki 481. 475

MARKOVIĆ, M., 1993, karta na str. 76-77. 476

Prvo izdanje tog djela realizirano je u Amsterdamu i Frankfurtu 1666. god. Drugo je priređeno

u Frankfurtu 1667., a treće, najpotpunije, u Amsterdamu 1668. godine. Sva izdanja je priredio

J. Blaeu.

drugim naučnicima, tad je to još prije činio pri izradi geografskih karata koje su

štampane u prilogu njegovih knjiga. Nesumnjivo je u temeljnim kartografskim pi-

tanjima na Lučića najviše utjecao njegov učitelj i čuveni geograf Lucas Holsteni-

us.477

Saradnja s njim, osobito s Johannesom Blaeuom, Lučićevim nizozemskim

prijateljem, rezultirat će izradom pet crno-bijelih karata objavljenih na početku

"De regno ...", u njezinu prvom izdanju 1666. god.478

Šesta crno-bijela karta, ov-

dje K-061, pojavit će se tek u izdanju iz 1668. To je znamenita Illyricum hodier-

num (u prijevodu: Današnji Ilirik). Ista karta, kao obojena inačica, ovdje K-062,

bit će štampana u J. Blaeuovom djelu Atlas Maior sive Geographia Blaeviana,

Amsterdam, 1669.

Uz crno-bijelu verziju svoje karte Illyricum hodiernum,479

tj. K-061, Lučić daje

poseban komentar, koji je puno duži od tog skraćenog naziva. U početnoj se

zamisli trebao tiskati na poleđini karte, ali je na Blaeuovu sugestiju premješten u

kartušu (dolje, lijevi kut). U prijevodu tu se kaže:

"Današnji Ilirik, što ga pisci općenito zovu Sklavonijom, talijanski Skjavonijom, dijeli se

na Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju, no kako su veći njegov dio zaposjeli Turci, podijeljen

je u zapovjedništva koja se po njihovom (tj. turskom) zovu sandžakati. Ostatak pak drže

Mlečani, Ugari i Dubrovčani. Sandžakati su Bosna, (s tim da) paša stoluje u Požegi, (za-

tim) Cernik, Bihać, Lika i Krbava, Klis, Hercegovina" (dopune M. Kozličić).480

Kasnije, 1669. godine, ista se karta u koloriranoj varijanti ponovno štampa, s tim

da na njoj Blaeu dodaje posvetu banu Petru Zrinskom, koju je napisao Lučić.481

477

Lucas Holstenius (Hamburg, 1606. – Rim, 1661.) bio je svestrani istraživač. Većina je njegovih

djela ostala u rukopisu. Cfr. LUČIĆ, I., 1986, str. 387, bilješka 3. 478

Prvih pet karatografskih radova su klasične historijske karte kojima se želi predočiti ranija his-

torijska situacija na širem prostoru Hrvatske i susjednih zemalja. Te su karte objavljene u KO-

ZLIČIĆ, M., 1995a, karte K-199 do K-203. 479

Naša K-061 je segment s te karte. Identična je K-062. Razlika je u koloriranju, te u činjenici da

K-061 nema Blaueovu posvetu banu Zrinskom, već se ta posjeta jedino nalazi u dnu, po sredini,

karte K-062. 480

Sličnu upravnu podjelu bosansko-hercegovačkih i hrvatskih krajeva ima i Šibenčanin Franjo

Difnik (1607.-1672.). Daje je u svojem kapitalnom djelu "Povijest kandijskog rata u Dalmaci-

ji". U najnovijem kritičkom izdanju prijevoda tog djela, Difnik uz to vrlo jezgrovito opisuje i

tok osmanskih osvajanja: "Ali kad je u Evropu prodrla snažna turska vojska, pokorivši pod svo-

ju vlast Bosnu i Rašku, pokorila je i onaj dio Dalmacije što se prostirao od rijeke Bojane, nekoć

zvane Barbana, sve do (...) Drima, a koji albanski narodi (...) zovu Albanijom. Zatim, šireći se

sve više, poslije 1500. god., približivši se primorskom dijelu, moć otomanske kuće osvoji kne-

ževinu Svetog Save, u narodu zvanu Hercegovina, zajedno s hrvatskim pokrajinama i gradovi-

ma Skradinom i Tininijem (sada Knin); zauzme i tvrđavu Klis, a u dva rata 1537. [do 1540.] i

1570. [do 1573.] što ih je vodila s Mlečanina, oduzela je dalmatinskim gradovima najveći i naj-

bolji dio njihovih područja, podijelivši cijelu tu [dotad osvojenu] pokrajinu u sedam okruga, što

su ih Turci zvali sandžakati, i to: Hercegovina, Klis, Lika, Požega, Zvornik, Bihać i Cernik, ko-

ji su podređeni beglerbegu ili paši bosanskom (...)" – DIFNIK, F., 1986, str. 61. O stvarnoj up-

ravnoj podjeli tih istih prostora vidjeti: ŠABANOVIĆ, H., 1982a; IDEM, 1982b, str. 101-103. 481

I nju se u latinskoj varijanti dalo naprijed (bilješka 474), a u prijevodu glasi: "Presvijetlom i uz-

višenom gospodinu, gospodinu Petru, vječitom knezu Zrinskom, banu kraljevstava Dalmacije,

Hrvatske i Slavonije, nasljednom pomorskom banu, nasljednom kapetanu legradske posade i

poluotoka Međimurja, i gospodinu nasljednom knezu Like, Odorja, Krbave, Omiša, Klisa, Sk-

radina, Ostrovice, Bribira, itd., slobodnom gospodaru srebrnih rudnika [i prerađivačkih kapaci-

teta] u Gvozdanskom i Kostajnici, savjetniku i komorniku svetog carskog veličanstva, ovu ka-

rtu na dar odano daje Johannes Blaeu" (dopune M. Kozličić). Prijevod latinskog teksta kartuše i

posvete učinila je kolegica prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić s Odsjeka za povijest Filozofskog fa-

kulteta u Zagrebu. Ona je priređivač prvog dijela Lučićeva "De regno", te autorica temeljne

177

Kako je Ivan Lučić historičar, već se na početku postavlja pitanje autorstva karata

koje nalazimo u njegovu "De regno ...". Da je on njihov pravi autor potvrđuje vla-

stitim zapisom u svojem drugom djelu: Memorie istoriche di Tragurio ora detto

Traù (u prijevodu: Povijesna svjedočanstva o Trogiru). Budući da to nije negirano

tokom 17. stoljeća kad je djelo izdano, navest ćemo taj tekst. Naime, Lučić, objaš-

njavajući geografska obilježja Smokvice (otočića ispred luke Rogoznice), primje-

ćuje: "Ovu luku tvori otočić zvan na slavenskom Smokvica, a na talijanskom Fico,

smješten na kraju trogirskog teritorija prema zapadu (...). S njime se otvara mor-

ska pučina prema istoku. Zbog svoje blizine prema kopnu on tvori luku s dva ula-

za iz koje je lako ući i izaći (...). Međutim, budući da je na tiskanim kartama Smo-

kvica (Fico, odnosno Figo) postavljena na kopnu i to ne s naznakom da se radi o

luci već o glavici (što će reći isto što i rt), zato sam ja posebno nacrtao na karti

trogirskog teritorija ovaj otočić. Tko na njoj bolje pogleda razne položaje vidjet će

da na dosad tiskanim kartama ima mnogo pogrešaka i to ne samo u vezi s trogir-

skim teritorijem, već i sa cijelom Pokrajinom. Da bih to ispravio, ja sam načinio

novu kartu današnjeg Ilirika (tj. K-061 i K-062 u ovom djelu – op. MK) koji se

sastoji od četiri pokrajine: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, i raznim sam

nacrtima i opaskama ispravio najbolje što sam mogao dosad tiskane pogreške, po-

tičući svakog koga to veseli da tamo gleda točno nacrtane položaje i da doda one

ispravke koji mu se budu činili točnijim od onih što sam ih ja tiskao" (isticanje i

objašnjenja M. Kozličić).482

Slika 80. Ostaci srednjovjekovne i osmanskodobne Ostrovice. Stanje 1903. god. Pogled iz Kulen

Vakufa ("Nada", br. 5, Sarajevo, 1903.).

studije o njemu. Vidjeti: KUNTIĆ-MAKVIĆ, B., 1985, str. 131-166; LUČIĆ, I., 1986. O karti

K-062 još uvijek je izvanredno vrijedna studija KURELAC, M., 1969, str. 143-154. 482

Prijevod J. Stipišić u LUČIĆ, I., 1979, 705-706. Lučićevo djelo o trogirskoj historiji nije štam-

pano kod Blaeua u Amsterdamu, već u Veneciji kod Steffana Curtija 1673. godine. Stoga kod

karata u tom djelu vjerovatno treba najviše tražiti Holsteniusov utjecaj, ali nesumnjivo i drugih

onodobnih naučnika, možda prvenstveno Dubrovčanina Stjepana Gradića, Lučićeva najugled-

nijeg i najutjecajnijeg prijatelja.

Prema tome, očito je Lučić pribavio njemu savremene karte, pa na njima obavio

potrebne ispravke i dopune, kako kartografskog sadržaja tako i toponimije. To je

dao izdavaču, pa su kartografski crtači te skice uobličili u kartografski ustaljen ob-

lik. Tek tada se te karte prenijelo na bakrorez i štampalo.483

Time Lučić nije postu-

pio drukčije od brojnih drugih autora koji su čak jedino i bili kartografi. U tom sv-

jetlu, Lučićevo autorstvo K-061 i K-062 ni na koji način ne može biti sporno.484

*

Lučićeve su karte za historiju geografskog predočavanja Unsko-sanskog područja

iznimno važne. I za ovaj kraj on donosi njemu savremene podatke. U tom je smi-

slu prvo važna upravna podjela, po kojoj se, u kartografskim izvorima, prvi put

imenuje Bihaćki sandžak.485

Prema K-061 i K-062 taj sandžak obuhvaća otprilike

današnje Unsko-sansko područje, s time što je iz njega ispuštena Bosanska Krupa

(Crupa). To je slučajna Lučićeva pogreška, a ne historijska realnost. Da to jest ta-

ko odgovor se nalazi u historiji procesa konstituiranja osmanske vlasti na ovim

prostorima.

Naime, Bihaćki je sandžak prema Ademu Handžiću osnovan oko 1616. godine.486

Prema rezultatima istraživanja Franje Račkog, taj je sandžak 1624.-1626. obuhva-

ćao utvrđene gradove: Bihać, Bužim, Cazin, Kamengrad, Bos. Krupu, Ostrožac i

Ripač.487

Dakle, sve gradove između donjeg i srednjeg toka Une i Sane, plus gra-

dovi zapadno od Une (Cazin, Bužim, kasnije obje Kladuše, itd.). Osim toga, Bi-

haćki se sandžak u upravnom pogledu dijelio na dva kadiluka.488

Stariji je Kamen-

gradski. Prema Hazimu Šabanoviću taj je kadiluk osnovan još 1574. godine. U

njega su tada ulazile nahije:489

Bilaj, Kamengrad i Unac. Pritom su nahiju Bilaj či-

nili utvrđeni gradovi s njima pripadajućim područjima: Bilaj, Ključ, Sana, Sanica,

Soko i Vođenica. Kamengradski je kadiluk osnivanjem Bihaćkog sandžaka njemu

priključen, i u njegovu će sastavu ostati do početka 18. stoljeća. Drugi je kadiluk

bio Bihaćki, najvjerovatnije osnovan kad i Bihaćki sandžak. U taj su kadiluk ula-

zili: Bihać, Izačić, Sokolac, Ripač, Jasenica, Mutnik, Bužim, Cazin, Tržac, itd. I

Hazim Šabanović konstatira da nije jasno kako se Bihaćki kadiluk dalje dijelio na

nahije, jer se u jednom od historijskih dokumenata kao posebni kadiluci spominju

Bosanska Krupa i Ripač, ali u sastavu Bihaćkog sandžaka.490

483

Upravo takve predloške u svojoj neobjavljenoj doktorskoj disertaciji donosi Miroslav Kurelac,

koji ih je pronašao u rimskim arhivima. Original te disertacije ima biblioteka Filozofskog fakul-

teta u Zadru. 484

U postupku izrade karte u to je vrijeme aktivno sudjelovalo nekoliko ljudi. Kartograf bi načinio

što je moguće vjerniju skicu. Nju je, pod njegovim nadzorom, nanovo crtao kartografski crtač.

Kad bi se na tako načinjenoj karti izvršile sve eventualne korekcije, slijedio je rad bakroresca

koji bi sadržaj karte prenio na bakrenu ploču. Na kraju je slijedila štampa. Međutim, ako se

kartu željelo kolorirati, to se činilo ručno nakon crno-bijele štampe. Obično je i taj dio posla ra-

dio kartografski crtač. Ponekad je kartograf toliko bio likovno vješt da mu nije bio potreban

kartografski crtač, no pretežno nije bilo tako. 485

Sandžak, tur. sançak, upravni i vojnoteritorijalni osmanski pojam koji označava pokrajinu kojoj

je na čelu sandžak-beg. 486

HANDŽIĆ, A., 1988, str. 57 i bilješka 57. 487

HANDŽIĆ, A., 1988, str. 57 i bilješka 57; RAČKI, F., 1882, str. 184-185; ŠABANOVIĆ, H.,

1982a, str. 82-85. 488

Kadiluk je osmanski sudski okrug. Pojam dolazi od tur. kady, kadija, u značenju sudac. 489

Nahija, tur. nahije, civilna je upravna jedinica u Osmanskom Carstvu. Njoj je sadržajno najbliži

naš kotar. 490

ŠABANOVIĆ, H., 1982a, str. 228.

178

Slika 81. Moderna historijska karta Bosanskog pašaluka na početku 17. stoljeća na temelju rezultata najnovijih historijskih istraživanja (ŠABANOVIĆ, H., 1982b). Na njoj je vidljiv i Bihaćki

sandžak u realnim granicama. Komparira li se prostranstvo tog sandžaka na ovoj karti s Lučićevim K-061 i K-062 vidjet će se mjestimične prilične razlike.

179

Prema tome, u svjetlu rezultata dosadašnjih historijskih istraživanja, doista slučaj-

na pogreška na K-061 i K-062. Međutim, ta pogreška nije usamljena. Za Unsko-

sansko područje slično je učinjeno s kulen-vakufskom Ostrovicom, koja je također

na K-061 i K-062 pogrešno stavljena izvan teritorija Bihaćkog sandžaka. Što to

govori? Da Lučić doduše daje njemu savremene podatke, ali ne raspolaže s cjeli-

nom vjerodostojnih informacija. Stoga i stavlja Bos. Krupu i Ostrovicu izvan teri-

torija Bihaćkog sandžaka.

*

Međutim, za taj južni dio Unsko-sanskog područja puno je važnije da Lučić prvi

kartografira jedan grad koji je utemeljen u osmansko doba: Kulen Vakuf (Vacup).

Čak na njegovu mjestu predočuje i most. Na pitanje je li Lučić u tom pogledu his-

torijski vjerodostojan odgovor je moguć jedino kroz analizu historije tog gradića

na Uni.

Slika 82. W. L. Arndl: Kulen Vakuf 1903. god. ("Nada", br. 5, Sarajevo, 1903.).

Kulen Vakuf je smješten na riječnom otoku uz lijevu obalu Une. Hamdija Krešev-

ljaković nije u pravu kad piše da je to umjetno stvoreni otok.491

S obzirom na poz-

nati proces pojave sedre karakterističan na unski tok od izvora do Bosanskog No-

vog, tj. za onaj dio unskog toka koji je usječen u krašku podlogu,492

istina je druk-

čija. Naime, izvjesno je da se iskoristilo postojeći riječni otok koji se ljudskom in-

tervencijom proširilo. Tome je, kao i na brojnim drugim mjestima, u narednim de-

setljećima pripomogao proces sedrenja, pa su se te nove obale relativno brzo učvr-

stile. Uz to treba imati na umu da su u blizini Kulen Vakufa bili i drugi gradovi,

491

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 29. 492

Vidjeti naš analitički tekst uz Angielusove K-026 do K-028. Također usp. MATONIČKIN, I. –

PAVLETIĆ, Z., 1963, str. 314-317; IDEM, 1964, str. 103-112; RODIĆ, D., 1956, str. 171-177.

neki puno stariji, te da je na tom dijelu Une dugo postojao aktivni prijelaz. Njega

se u starijim razdobljima ljudske historije moglo savladati jedino uz pomoć niza

kraćih mostova, jer je Una sve do Bosanskog Novog vrlo brza i snažna.493

U tom

se cilju i ustrojava, upravo na tom prijelazu, gradić Kulen Vakuf, kao mjesto svo-

jevrsne kontrole prometa (trgovačkog i vojnog), te kao odmorište, pa se zato tu i

pojavljuje vakuf. Naime, "vakyf" je u osmanskoturskom jeziku naziv "zaklade ko-

ja služi u vjerske i humanitarne svrhe muslimana".494

Kod Kulen Vakufa u prvom

je planu ova humanitarna strana, budući da je to bilo mjesto gdje su trgovci ili voj-

nici mogli prenoćiti na svojem putu dolinom rijeke Une.

Preciznije, za razliku od većine drugih starih gradova Unsko-sanskog područja,

Kulen Vakuf je osmanskodobni bosanski grad. Na njegovu mjestu, dok je veći dio

tog područja bio u sastavu Hrvatske, izgleda nije bilo nikakva naselja, što i nije

čudno. Iznad lijeve obale Une, na jednom od obronaka planine Ljutice, nalazila se

Ostrovica, utemeljena još u srednjem vijeku.495

Od budućeg mosnog prijelaza na

Uni do Ostrovice zračnom je linijom tek oko 500 metara, pa razloga za tadašnju

izgradnju naselja na prijelazu Une nije bilo. Jer, ipak su to stoljeća relativnoga mi-

ra. Stoga je tokom njih već postojanje Ostrovice garantiralo punu sigurnost na un-

skom prijelazu.496

Definitivnim padom Bihaća 1592. pod osmansku vlast, a to znači i definitivnim

osvojenjem šireg Unsko-sanskog područja, prilike se mijenjaju. Linija fronta pre-

ma slobodnoj Hrvatskoj, jer je u međuvremenu i Lika došla pod osmansku vlast,

od kulen-vakufskog se područja jako udaljava, pa se ovaj kraj otad nalazi u pojasu

gdje je razina sigurnosti prilično velika. Ostrovica se zadržava kao utvrda, čak će

imati i visoki vojni rang (kapetanija), pa će sredinom 17. stoljeća biti iznova utvr-

đena i proširena, a u dolinu Une polako se vraća mirniji život. Kako ta oblast po-

staje najzapadniji dio osmanskodobne proširene Bosne, unski prometni koridor se

s veze Jadran – Panonija preusmjerava prema dubini Bosne. Preciznije: unutraš-

njost Bosne – Unsko-sansko područje, čime se smjer prometa od ranijeg sjever –

jug mijenja u istok – zapad.497

Time se, uslijed ratnih djelovanja gotovo zamrli

493

Da je ovdje život prisutan još od prahistorije, premda nisu vršena posebna arheološka istraživa-

nja, već raspolažemo samo slučajnim nalazima, potvrđuje se nalazom brončanog mača, koji bi

mogao sugerirati nekakav sukob, što ne bi bilo čudno za ovako važan prijelaz. Ali, pronađen je

i brončani srp (oboje se datira u mlađu fazu kasnog brončanog doba, tj. Ha B1-B2, ili 10.-9.

stoljeće prije nove ere). Taj srp svakako govori o poljoprivredi, a ona garantira stalnost života.

O tome ARHEOLOŠKI LEKSIKON, svezak 2, Sarajevo, 1988, str. 22, članak "01.146. Kulen

Vakuf", kojem je autor B. Čović; ĆURČIĆ, V., 1907, str. 206 i 208. 494

KLAIĆ, B., 1974, str. 1391-1392, s.v. "vakuf". 495

Ostrovica je pod osmansku vlast došla oko 1523. god., a u osmanskim se historijskim izvorima

redovito zove Stara Ostrovica. Detaljnije ĆURČIĆ, V., 1902, str. 248-249; KREŠEVLJAKO-

VIĆ, H., 1953, str. 29-30. 496

Uopće ne dolazi u obzir pitanje je li i tada bio prijelaz preko Une. Pa temeljni razlog izgradnje i

funkcioniranja Ostrovice u srednjovjekovnom razdoblju, kao i kasnijeg Kulen Vakufa u osman-

skom, bio je isti: omogućivanje sigurnog prijelaza preko Une. Naime, prije i poslije kulen-va-

kufske doline uski je i neprohodni kanjon koji se proteže skoro do Ripča. Unu se samo ovdje

moglo prijeći, pa i uz pomoć lađa, dok nije bilo mosta. Stoga se tom prijelazu stoljećima prida-

vala iznimna važnost. 497

To je najvažnija promjena u značenju ovog prometnog koridora. On će naime od kraja 16. sto-

ljeća i dolaska Bihaća pod osmansku vlast postati prometnicom kojom će se Bosna konačno

spojiti s Unsko-sanskim područjem, što će u narednim stoljećima u geostrategijskom pogledu

biti od iznimne važnosti. I ranije je unski pravac bio vojničkom cestom, o čemu je detaljnije

predočeno naprijed u bilješki 87. No, tada, tokom srednjeg vijeka i predosmanskog razdoblja,

njime su se kretale prvo ugarske a zatim i austrijske vojske. Uz njih su prometovale i trgovačke

180

promet oživljava, pa čak i povećava, te se javlja potreba izgradnje trajnog mosta i

njegova čuvanja, a za to je oduvijek najpogodniji oblik bila izgradnja naselja. Sto-

ga, radi sigurnosti većeg mosta, tj. prijelaza s riječnoga otoka na desnu obalu Une,

nastaje ovo naselje, a njegovo stasanje otpoče izgradnjom džamije, vjerovatno ne

puno vremena nakon podizanja drvenih mostova (velikog i manjeg – pokretnog).

Oko džamije se ubrzo razvi naselje.

Ključni historijski izvor koji argumentirano svjedoči o takvu nastanku Kulen Va-

kufa jeste njegova sultanska džamija. Njezina obnova 1838. god. posvjedočena je

vrijednim epigrafičkim spomenikom na osmanskoturskom jeziku. U njemu se, u

prijevodu Muhameda Mujezinovića, 498

kaže:

"Obnovljena i lijepa jedinstvena džamija mehrum sultana Ahmed-hana u Džisr-i Kebiru.

/ Dugi niz godina u njoj se obavljalo pet dnevnih molitvi, sve dok (...) nije drvena građe-

vina postala plijenom požara. / (...) / [Obnovljena] 1254. godine u mjesecu dža."499

karavane (ČORALIĆ, L., 1991, str. 23-40; IDEM, 1997, passim). Sada se situacija utoliko mi-

jenja što unski pravac postaje koridorom kojim se kreću osmanskoturske vojne snage prema

potrebi u oba smjera: prema Unsko-sanskom području ili u dubinu Bosne. I uz ove snage idu tr-

govci. Sve će to bitno pridonijeti i u stoljetnim narodnosnim integracijskim procesima. Istodob-

no, veza s Jadranom, jer će on ostati pod mletačkom vlašću, a od kraja 18. stoljeća pod austrij-

skom (izuzetak je kratkotrajna francuska vlast na početku 19. stoljeća), bit će bitno oslabljena,

premda će trgovačke karavane i dalje biti česte, posebno nakon izgradnje splitske "skele" (KA-

TIĆ, L., 1962, str. 267-434; MORPURGO, V., 1962, str. 188-205). Unski pravac kao svestrana

komunikacija svoje značenje ponovno dobiva tek nakon austro-ugarske okupacije BiH 1878.

god., osobito izgradnjom unske pruge. Međutim, ta pruga neće biti građena brzo, jer su počet-

kom austrijske vladavine pravci prema središnjoj Bosni imali veći prioritet. Na njih se unski

koridor počinje spajati tek pred I. svjetski rat. To je spojnica Bihać – Bosanski Novi, kao prik-

ljučak na željeznički pravac Banja Luka – Dobrljin. Njegova se izgradnja odobrava tek 1913.

godine (Zakon br. 36. o građenju željeznice od Bihaća do Bosanskog Novog od 6.3.1913., u:

Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu. God. 1913., Sarajevo, 1913.). Usporedo,

zbog industrijskog iskorištenja šumskog bogatstva bit će izgrađen i sistem uskotračnih pruga

koji će Drvar povezati s austrijskim i drugim tržištima na koja će se drvo i njegove prerađevine

plasirati. To je pruga Prijedor – Ljubija – Sanski Most – Drvar – Tiškovac – Knin – Perković.

U Perkoviću su bili spojevi za Šibenik i Split, a od Prijedora je dalje vodila stara pruga normal-

nog kolosijeka koja je preko Bosanskog Novog i Dobrljina omogućivala vezu prema Beču

(JUZBAŠIĆ, DŽ., 1974, str. 249-251). Gradnja nastavka pruge od Bihaća prema Splitu bit će

realizirana još kasnije i to u dvije vremenski bitno odvojene etape: Bihać – Knin do II. svjet-

skog rata (DIZDAR, Z., 1980, passim), a Knin – Split tek nakon tog rata (ALAČEVIĆ, J.,

1990, str. 95-101; VIDAK, L., 1956, str. 255-260). Sve te geografske elemente također treba

imati u vidu kad se vrednuje geostrateški položaj mosnog prijelaza u Kulen Vakufu. 498

MUJEZINOVIĆ, M., 1982, str. 92. Na str. 91. Mujezinović bilježi da je natpis uklesan na ka-

menoj ploči veličine 1,15 x 0,70 m. Ploča je bila smještena "nad ulazom u džamiju". Cijeli je

natpis u stihovima, na osmanskoturskom jeziku, a smješten je u 24 četvorna polja. Džamiju i

osmanskoturski epigrafički spomenik neprijatelj je uništio u ratu 1992.-1995. god. 499

Iz drugih dijelova citiranog epigrafičkog natpisa jasno je da je džamija obnovljena 1254. po Hi-

džri, "u mjesecu dža", tj. između 23. VII. i 21. VIII. 1838. god. prema gregorijanskom kalenda-

ru (MUJEZINOVIĆ, M., 1982, str. 92). U početku nije bila izgrađena od kamena, već naprotiv

od drva (KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1936, str. 116-137; IDEM, 1953, str. 29). To se potvrđuje i

u natpisu u kojem se izričito kaže da je ta "drvena građevina postala plijenom požara" pošto se

prije toga "dugi niz godina u njoj (...) obavljalo pet dnevnih molitvi". U funkciji je bila do "se-

damnaeste", tj. 1217. god. po Hidžri, odnosno 1802./1803. po gregorijanskom kalendaru. Ob-

novom je u biti izgrađena nova džamija, i to od pritesanog kamena, kako piše Muhamed Muje-

zinović. No, džamija je nakon toga obnavljana, sada kao kameno zdanje, još barem dva puta.

Prvo u doba Franje Josipa, tj. za austrougarske vlasti, a zatim i nakon II. svjetskog rata, budući

da je u njemu stradala. Ta obnova je značila da su joj "zidovi (...) izgrađeni od cigle", i to unu-

tar ranijih dimenzija (12 x 17 m). Inače je bila smještena u centru starog dijela naselja, te oko

nje nije bilo dvorišta i groblja. U blizini džamije nalazili su se dućani, oko nje se slobodno mo-

Iz teksta je očigledno da je džamija izgrađena za sultana Ahmeda i to u Kulen Va-

kufu, koji se, među ostalim, nazivao Džisr-i Kebir, tj. Veliki Most. Hamdija Kre-

ševljaković, koji je također znao za taj natpis, pogrešno zaključuje da je to bilo u

doba Ahmeda III. (1703.-1730.), a tu konstataciju od njega preuzima i Mujezino-

vić.500

Međutim, Adem Handžić argumentirano konstatira da je to natpis po kojem

se prvobitna izgradnja džamije jedino može datirati u doba sultana Ahmeda I.

(1603.-1617.). Također, da time, uz neke druge, kulen-vakufska džamija ide u red

najstarijih islamskih bogomolja na području BiH, "koje su predstavljale početak

urbanog formiranja ... kasaba".501

Treće, da je ona izričito sultanska, tj. "državna",

a to znači da su "svi službenici" u džamiji "bili državni službenici", iz čega treba

zaključiti da je ovom području, posebno mosnom prijelazu preko Une na tom mje-

stu, još u to vrijeme davano iznimno značenje.502

Sve to automatski znači da i da-

tiranje postanka Kulen Vakufa treba pomaknuti, u odnosu na u literaturi uvriježe-

no Kreševljakovićevo mišljenje, stotinjak godina ranije.503

Slika 83. Panorama Kulen Vakufa 1903. god. ("Nada", br. 5, Sarajevo, 1903.).

Da je Handžić u pravu potvrđuje se sa čak četiri vjerodostojna historijska doku-

menta. Prvi je anonimni "Opis bosanskog pašaluka" iz početka 17. stoljeća.504

U

njemu se, kako je predočeno u sklopu analize Sansonovih K-055 do K-057,

glo proći sa sve četiri strane, a ulazilo se u nju preko kamenog stepeništa (MUJEZINOVIĆ, M.,

1982, str. 93). 500

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1936, str. 116-137; IDEM, 1953, str. 29; MUJEZINOVIĆ, M., 1982,

str. 93. 501

HANDŽIĆ, A., 1977, str. 135 i bilj. 4. 502

HANDŽIĆ, A., 1977, str. 136-138. Kad je Handžić objavljivao svoj članak kulen-vakufski dža-

mijski natpis još nije bio publiciran, što on konstatira u HANDŽIĆ, A., 1977, bilješka 4. na str.

135. Općenito o osnivačima i graditeljima džamija sa svom starijom literaturom opširno BE-

ĆIRBEGOVIĆ, M., 1999, str. 29-36. 503

Naime, KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 29, početak Kulen Vakufa stavlja u doba Ahmeda

III., a taj je bio osmanski sultan 1703.-1730. 504

RAČKI, F., 1882, str. 175-191.

181

opisuje i Bihaćki sandžak (Bihacz sanzacato). Unutar tog opisa, anonimni autor

nudi i informacije o Kamengradu. Pored ostalog, kaže kako su u njegovoj blizini

"Majdan (Maydan) i Vakuf (Vachupo)".505

Navedeni Majdan svakako treba ubici-

rati na položaj današnjeg Starog Majdana smještenog 8,5 km NNW daleko od

Sanskog Mosta.506

Međutim, spomenuti Vakuf nije Sanski Most kako to misli

Branko Bokan,507

već Kulen Vakuf. Razlozi tome su jednostavni. Prvo, Sanski

Most se stvarno u izvorima također spominje kao Vakuf, pa čak pogrešno i pod

imenom Kulen Vakuf, ali tek krajem 18. stoljeća: do tada o njemu nema nijednog

historijski vjerodostojnog spomena,508

a o Kulen Vakufu ih je pregršt. Drugo, u ci-

tiranom opisu Kamengrada, na samom kraju, navodi se i ovaj podatak: "Jedan dan

ispred" (Una giornata più inanti), u smislu udaljenosti od Kamengrada. To se ne

može odnositi na Stari Majdan, budući da je on tek desetak kilometara daleko od

Kamengrada, što bi bilo oko dva sata puta. Suprotno tome, od Kamengrada do

Kulen Vakufa cestom ima oko pedesetak kilometara, što se uklapa u dnevnu marš-

rutu poslanstva sultanu 1531., kako je to vidljivo u razmatranju uz Kuripešičeve

vedute iz iste godine. Osim toga, taj se dan puta odnosi na grad "ispred", tj. prije

Kamengrada, pa se i po tom elementu Kulen Vakuf itekako uklapa u tu sliku.

Treće, za razliku od Sanskog Mosta, iz ovog 17. stoljeća imamo izrijekom spomen

Kulen Vakufa pod nazivom Vakuf već kod Lučića (K-061 i K-062), ali i u drugim

izvorima. Stoga se ovdje radi o Kulen Vakufu, što je njegov najraniji historijski

dokumentiran spomen.509

Drugi izvor je bilješka Franje Difnika, dalmatinskog historičara 17. stoljeća. U

njegovom djelu "Povijest kandijskog rata u Dalmaciji", pod 1648. god., zabilježe-

no je i ovo: "Vlasi iz Žegara [kod Knina], koji su se [prethodno] bili predali [Mle-

čanima], pošli (su) na neprijateljsko područje i poharali mjesta Srb i Vakuf. Ujedi-

nivši se poslije s popom Sorićem, koji je sa sobom vodio 2.000 Vlaha i seljaka za-

darskog područja, proveli su pola dana iznad grada Knina, pljačkajući područja

Plavna, Strmice i okolna mjesta".510

Dakle, jedan relativno česti čin: upad na sus-

jedno područje i pljačka. S druge strane to nam govori da se još te rane 1648. ne

može govoriti o, u vojnom pogledu, respektivno snažnom Kulen Vakufu. On po-

stoji, ali se još uvijek u odbrambenom pogledu oslanja na zaštitu Ostrovice. Ipak,

takva zaštita, kako je vidljivo, uvijek ne funkcionira. Konačno, Vlasi, kako ih izri-

jekom naziva Difnik, ne bi dolazili u tadašnji Kulen Vakuf da bi ga "poharali", što 505

RAČKI, F., 1882, str. 185. 506

BOKAN, B., 1974, str. 83-85; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 29. 507

BOKAN, B., 1974, str. 76-83, posebno 76-77. 508

Sve podatke o tome korektno donosi BOKAN, B., 1974, str. 76-83. 509

Nipošto ne treba zanemariti ni činjenicu da se na Lučićevim K-061 i K-062 također notiraju Ku-

len Vakuf i Kamengrad kao važna naselja. Tamo nema Starog Majdana, ali nema ni nekog dru-

gog naselja na položaju Sanskog Mosta. Ali zato ima Bilaj. I on je u neposrednoj blizini Kulen

Vakufa. To nipošto nije slučajno, s obzirom da je Bilaj utvrda koja je tokom stoljeća bila jugo-

istočna odbrana kulen-vakufskog mosnog prijelaza. 510

DIFNIK, F., 1986, str. 165-166. Duško Kečkemet, priređivač i prevoditelj kritičkog izdanja tog

Difnikova djela, u pratećim bilješkama 313-315 (na str. 363), slabo poznajući topografiju tog

pograničnog područja između današnjih BiH i Hrvatske, pogrešno za ovaj Vakuf misli da je

Donji i Gornji Vakuf kod Bugojna, Srb pak stavlja kod Gračaca, a jedino dobro lokalizira Plav-

no i Strmicu. U realnosti Srb je nešto sjevernije od Knina, i u njegovoj blizini je izvor Une. Od

Srba do Kulen Vakufa zračnom linijom ima 21 km, a Kulen Vakuf je smješten sjeverno od Sr-

ba. Druga dva mjesta, Plavno i Strmica, još su bliže Kninu, a nalaze se jugoistočno od Srba.

Prema tome, ta je skupina Vlaha, kako ih izrijekom naziva Difnik, prvo opljačkala sjevernije, a

zatim južnije krajeve. Preciznije, svi toponimi koje je Difnik spomenuo vjerodostojni su, s me-

đusobnom maksimalnom zračnom udaljenošću od oko 50 km, i to mjerimo li na liniji Kulen

Vakuf – Srb – Plavno i Strmica.

znači opljačkali, da nisu imali što odnijeti. Mosni prijelaz preko Une izgleda da je

već tada, tj. polovicom 17. stoljeća, rezultirao bogatim trgovačkim naseljem.

Slika 84. W. L. Arndl: Kulen Vakuf 1903. god. ("Nada", br. 5, 1903.).

Da to jest tako, potvrđuje se trećim historijskim dokumentom. Radi se o zbirnom

izvještaju iz 1696. o "haranju" po Unsko-sanskom području 1693.-1696. god. U

njemu se Kulen Vakuf čak naziva gradom: Vacop civitas.511

Četvrti je dokument "Ugovor" o razgraničenju između Austrije i Osmanskog Car-

stva nakon Karlovačkog mira 1699. godine. U njemu je i podpoglavlje s naslo-

vom: "10. Granice područja Orašac, Lapac, Boričevac, Stara Ostrovica i Vakf-i

Una (= Vakuf Una ili danas Kulen Vakuf)".512

Dakle, ako se u mirovnom ugovoru

uz Ostrovicu spominje i Vakuf Una (= Kulen Vakuf), to znači da je taj Vakuf već

u to doba toliko značajan da to treba istaknuti čak i u naslovu podpoglavlja o raz-

graničenju. Stoga Kulen Vakufu postanak doista treba datirati u drugo desetljeće

17. stoljeća. Od tog razdoblja pa do kraja tog stoljeća uz džamiju i vakuf stvarno

je moglo stasati respektivno naselje.

511

SPOMENICI, svezak 3, Zagreb, 1889, str. 12. 512

KOVAČEVIĆ, E., 1973, str. 104 i bilješka 155. Ima još jedan vrlo važan dokument. To je "Op-

širni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine". U njemu nema Ostrovice, ali ni Kulen Vaku-

fa, budući da oni očigledno 1604. nisu organizacijski bili u tom sandžaku. Ipak, Ostrovica se

spominje na više mjesta, a Kulen Vakuf baš nigdje – cfr. OPŠIRNI POPIS, 2000, svezak 1,

knjiga 2, str. 319, 321, 494. Čak štoviše, Kulen Vakufa nema ni u tadašnjem popisu vakufa –

IDEM, str. 481-513. Kako je sultan Ahmed I. podigao džamiju u Kulen Vakufu, pa time udario

temelj tom gradu, a bio je na vlasti od 1603. do 1617., dočim je ovaj popis realiziran 1604., sa-

mi popis je novi dokaz da je Kulen Vakuf ustrojen najvjerovatnije pod kraj Ahmedove vladavi-

ne. A to je, opet, saglasno svim drugim gore citiranim historijskim izvorima.

182

Kulen Vakuf se tokom 18. stoljeća ipak utvrđuje, jer je to u to doba bio najbolji

način zaštite grada. Tada je imao dvije tabije i dvoja vrata, sa svake strane grada

po jednu.513

S desnom obalom Une bio je vezan velikim drvenim mostom,514

pa

odatle i naziv grada u citiranom epigrafičkom spomeniku: "Džisr Kebir" na os-

manskoturskom ili "Veliki Most" na našem jeziku. Taj je most u starije doba bio

natkriven.515

Manjim pokretnim mostom bio je povezan s lijevom obalom Une, a

njegovi su se temelji vidjeli još 1934. godine.516

Uz taj je most bila situirana spo-

menuta sultanska džamija.517

Slika 85. Mlinovi u Kulen Vakufu 1903. god. ("Nada", br. 5, Sarajevo, 1903.).

Prema historijskim dokumentima iz 17.-19. stoljeća u Kulen Vakufu se nalazila

osmanska vojna posada kojoj je na čelu bio aga. Taj je bio zastupnik (ćehaja) ka-

petana u obližnjoj Ostrovici. Ujedno nam to govori da je Kulen Vakuf bio unutar

ostrovičke nahije, što je razumljivo s obzirom da je Ostrovica bila puno stariji i ut-

vrđeniji grad. Ipak, ni Kulen Vakuf, premda je ponajviše bio odmorište umornih

putnika, nije bio bez vojnog osiguranja. Čak štoviše, početkom 19. stoljeća, rang

kapetanije s Ostrovice prelazi na Kulen Vakuf, pa se ubuduće kapetan nalazi u

tom gradu. Ujedno, prema izvještaju austrijskog konzula iz 1818. godine, Kulen

Vakuf je i kadiluk. Odnosno, doslovno: "Kulen Vakuf, pod komandom kapetana,

[a pod njega dolaze] tvrđave Glamoč, Petrovac, Bilaj, Ostrovica, Havala i Ostro-

žac, ukupno 16.000 vojnika (10.000 muslimana, 6.000 kršćana)".518

513

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 29. 514

ČELIĆ, DŽ. – MUJEZINOVIĆ, M., 1969, str. 123; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 29. 515

To je evropski običaj, prvenstveno vezan uz germansko graditeljstvo srednjeg i novog vijeka.

Time se potvrđuju kulturni utjecaji austrijske sredine na ovo područje u razdoblju osmanske

prevlasti nad njim. Cfr. ČELIĆ, DŽ. – MUJEZINOVIĆ, M., 1969, str. 123; KREŠEVLJAKO-

VIĆ, H., 1953, str. 29. 516

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1936, str. 116-137; IDEM, 1953, str. 29. 517

HANDŽIĆ, A., 1977, str. 135 i bilj. 4. 518

ŠLJIVO, G., 1988, str. 23.

Grad svoje nazive Vakf-i Una = Vakuf Una i Džisr-i Kebir = Veliki Most definitiv-

no mijenja u Kulen Vakuf, kako je to zabilježeno na spomenutom džamijskom nat-

pisu, poslije 1838.,519

pa se tako zove do danas. Da je stari naziv postojao još

1833. svjedoči se "Popisom oružja, municije, hrane i ostalog novembra 1833. go-

dine", jer se u njemu izričito naziva Džisr-i Kebir.520

Ipak, da je već barem 150

godina u paralelnoj upotrebi i novo ime – Kulen Vakuf – potvrđuje nam opis zas-

tavnika Božića koji će ga početkom augusta 1785. obići i nazvati Kulen Vakup.521

To je novo ime dobio po poznatom krajiškom plemenitom rodu, begovima Kule-

novićima, koji su imali posjede i na tom području. Dakle, prema porodičnom ime-

nu domaćih ljudi, čiji su posjedi svojedobno išli od Like do Bihaćke krajine.

Takvi slučajevi nisu usamljeni u historiji nastajanja gradskih naselja. Naime, Ku-

lenovići (ili Kulinovići) bili su kapetani ostrovičke i petrovačke kapetanije, te diz-

dari Havale. Ovdje su neprekidno prisutni od kraja 17. stoljeća, pa se kao prvi os-

trovički kapetan u historijskim izvorima spominje Salih-aga Kulenović (13. augu-

sta 1699. godine).522

Njegov će nasljednik biti Mahmut Kulenović, ali će osim ka-

petanske časti i aginskog zvanja iz 1722., ubrzo postati begom, a na kraju i pašom

(od njega Kulenovići nose begovske titule). U doba Mahmut-paše Kulenovića bit

će dovršena izgradnja Kulen Vakufa. On će tu izgraditi i jednu džamiju, kojoj se u

kasnijem vremenu izgubio trag (džamije su za prve dvojice Kulenovića osim u

Kulen Vakufu također još izgrađene u Ostrovici, Havali i Orašcu, a datiraju se u

doba sultana Ahmeda III., 1703.-1730.).523

Ali, neće se izgubiti vakuf, koji je i

Mahmut-paša Kulenović podigao uz tu džamiju.524

Taj vakuf gradu će vremenom

podariti novo ime: Kulen Vakuf.

Odnosno, na temelju gornjih podataka može se zaključiti da je početak Kulen Va-

kufa bio u prvim desetljećima 17. stoljeća. Prvo se izgradilo most i u njegovoj re-

lativnoj blizini carsku džamiju. Oko te bogomolje nastat će naselje. Izgleda da je u

to vrijeme ovdje bio uspostavljen i prvi vakuf, nesumnjivo u najneposrednijoj vezi

sa izgradnjom džamije, pa će taj vakuf podariti Kulen Vakufu pored postojećeg

imena, Veliki Most, i drugi naziv, Vakuf, što susrećemo u dokumentu s kraja prve

polovice 17. stoljeća koji je objavio Rački, te kod Difnika i Lučića, ili kasnije, u

Karlovačkom mirovnom ugovoru iz 1699. god., Vakuf Una. Kulenovići se u život

Kulen Vakufa najvjerovatnije uključuju tek u drugoj polovici 17. stoljeća.

519

HANDŽIĆ, A., 1977, str. 167. 520

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1951, str. 173-174. 521

KREŠEVLJAKOVIĆ, H. – KAPIDŽIĆ, H., 1957, str. 53-54. Božić naime čak dva puta spomi-

nje toponim Kulen Vakuf, ali kako autori ispravno konstatiraju u bilj. 52. na str. 53, pod tim se

nazivom krije Sanski Most. Taj se grad prema HANDŽIĆ, A., 1977, str. 167, krajem 16. i po-

četkom 17. stoljeća naziva "kasaba Dičevo", a kasnije "kasaba Vakuf", odnosno "Džisr Sana"

ili "Sanski Most", da bi od 1878. bio u upotrebi jedino naziv "Sanski Most". Božića je sličnost

imena, vezana uz most, zavela, a uostalom i opis koji daje jasno kazuje da nije riječ o Džisr-i

Kebiru već Džisr-i Sani. No, ipak je to važan podatak budući da govori o ranoj upotrebi naziva

Kulen Vakuf, ali i činjenici da se usporedo s njim i dalje upotrebljavao stariji Džisr Kebir, ina-

če se Božić ne bi prevario. 522

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1954a, str. 187-188, bilješka 4. na str. 191. = IDEM, 1980a, str. 181

i bilj. 4, poziva se na "Kroniku" M. E. Kadića, sv. 5, str. 22-23, što mi je nedostupno. Spomen

Salih-age Kulenovića vezan je uz poslove oko razgraničenja Karlovačkim mirom 1699. god. O

tom miru dosad najpotpunije KOVAČEVIĆ, E., 1973, str. 64-76 (opći dio), 77-107 (razgrani-

čenje). 523

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1954a, str. 187-192. = IDEM, 1980a, str. 180-186; MUJEZINOVIĆ,

M., 1982, str. 91. 524

KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1936, str. 116-137; IDEM, 1953, str. 29.

183

U prvim desetljećima 18. stoljeća, u vrijeme Mahmut-paše Kulenovića, toliko su

se uzdigli, da taj Kulenović može u Kulen Vakufu izgraditi novu džamiju. Za nje-

zino uzdržavanje formira novi vakuf. Taj drugi vakuf, imenski naslonjen na prvi,

još će više osnažiti upotrebu imenice "vakuf" u kulen-vakufskom nazivu, a pridjev

"kulen", zaživjet će onoliko brzo koliko ugled Kulenovića bude dalje rastao. Kako

se to jeste dogodilo, jer Kulenovići na razmeđi 18. i 19. stoljeća definitivno posta-

ju najvažniji i najugledniji rod južno od Bihaća, tako se u to vrijeme naselje, koje

im je bilo centar obitavanja, počinje sve više identificirati s njima, pa onda i po

tom plemenitom rodu nazivati. I u 19. stoljeću, kako svjedoči džamijski epigra-

fički spomenik, zna se za starije ime, Veliki Most, no to je tek sjećanje na minulo

vrijeme. Gradić se sada definitivno zove Kulen Vakuf, i tako je ostalo do danas.525

Slika 86. W. L. Arndl: Kulen Vakuf 1903. god. ("Nada", br. 5, Sarajevo, 1903.). Kako je vidljivo

ovdje te na drugim slikama, kulen-vakufska carska džamija bila je monumentalna građevina.

525

Niz potvrda o važnosti Kulenovića u 18. i 19. stoljeću donose: HADŽIHUSEINOVIĆ MUVE-

KKIT, S. S., 1999, svezak 2, str. 969 i 1097; KREŠEVLJAKOVIĆ, H., 1980, str. 56, 59, 64,

66-67, 72, 97, 106, 123, 157-158, 177-190.

Takve zaključke potvrđuju i podaci sa starih geografskih karata, što se u historio-

grafiji ovog kraja ranije nedovoljno koristilo. Evo prvo dijela podataka na temelju

karata obrađenih na prethodnim stranicama, tj. zaključno s Lučićem.

Godina Autor Br. karte u ovom djelu Ostrovica Kulen Vakuf

1572. J. Sambucus K-032 i K-033 Ostrowoiza -

1583. M. von Aitzing K-034 Ostrowoiza -

1593. C. Sgrooten K-045 Ostrowiza -

1589.-1640. G. Mercator K-035, K-037 do K-041 Ostrowitz -

1602. G. Orlandi K-048 Ostrotza -

poč. 17. st. J. Bussemacher K-049, K-050 i K-051 Ostrowitz -

1657.-1665. N. Sanson d'Abbeville St. K-055, K-056 i K-057 Ostrowitz -

1663. P. du Val K-059 Ostrouuitz -

1664. M. Stier K-060 Ostrowoiza -

1668.-1669. I. Lučić K-061 i 062 Ostrouiza Vacup

Dakle, u razdoblju 1566.-1664., naselje na mjestu Kulen Vakufa kartografima Ev-

rope uopće nije poznato. Znaju jedino za Ostrovicu. To ne znači da nije postojao,

već da oni nisu za njega znali. Odnosno, time se dobilo novu potvrdu o relativno

sporom prikupljanju svježih geografskih informacija: rijetko je to kraće od pede-

setak godina. U međuvremenu, rast tog gradića očigledno je bio dinamičan. Nai-

me, do nivoa naselja vrijednog spomena na ondašnjim kartama uspio se uzdići za

svega nekoliko desetljeća. Jer, već 1668., Lučić ga izrijekom spominje ali kao Va-

kuf. No, nakon tog prvog spomena slijedit će i drugi. Uz to Kulen Vakuf će nasta-

viti svoj rast, a Ostrovica će biti i ostati ono što je bila od početka: utvrđeni grad

na brdu iznad lijeve obale Une (ovdje slika 80). Suprotno tome, veći komoditet ži-

vljenja imat će stanovnici Kulen Vakufa, pa će se potonji i zbog tog razloga ubrza-

no razvijati (slike 82 do 88). O tome zorno svjedoče potvrde na geografskim kar-

tama iz razdoblja nakon Lučića i njegovih K-061 i K-062. Dio tih potvrda, uklju-

čujući razdoblje neposredno po završetku vladavine sultana Ahmeda III. (1703.-

1730.), daje se u donjoj tablici:

Godina Autor Br. karte Havala Ostrovica Kulen Vakuf

1672.-1698. G. Cantelli da Vignola K-066, K-067 i K-072 - Ostrowitza -

1688. G. Sanson d'Abbeville K-064 - Ostrowitz -

1688.-1696. V. M. Coronelli K-075, K-076 i K-078 - Ostrouizza -

1690. G. Cantelli da Vignola K-070 i K-071 - Ostrowitz Vacup

1690. N. Visscher K-083 - Ostrowitz

1690.-1700. J. F. Hollstein K-103 - - Vacup

1694. G. Sanson K-065 - Ostrawitza -

1697. T. Breistaller K-084 - Ostrowicz Vacup

1699. P. R. Vitezović et al. K-102 - Ostrowicza Vacup

1702. J. C. Weigel K-104 - - Vokup

1720. G. de l'Isle et al. K-115 - Ostrowitz -

1737. Anonim K-121 Avala Ostaraviz Vacub

Iz priloženih podataka, osobito onih u Indeksu toponima na kraju ovog djela,526

vidljivo je da se krajem 17. stoljeća Kulen Vakuf – i dalje pod nazivom Vakuf – uz

Ostrovicu počinje sve češće javljati. Istovremeno se, uz očigledno shvaćanje da je

Kulen Vakuf kao naselje važniji od Ostrovice, zadnju (Ostrovicu) počinje ispuštati

s karata, jer se kartografiranjem Kulen Vakufa posredno opredijelilo i lokaciju Os-

trovice, budući da su u velikoj blizini. Na početku 18. stoljeća dolazi do afirmacije

526

To je vidljivo u Indeksu toponima na kartama, planovima i vedutama, niz B, na kraju ove knji-

ge: Kulen Vakuf, Ostrovica. Za Havalu vidjeti K-121 u ovom djelu.

184

i trećeg naselja na tom dijelu, Havale, pa se počinje i nju kartografirati.527

Među-

tim, od druge polovice 19. stoljeća, definitivno prevladava naziv Kulen Vakuf.528

*

Iz svega prethodnog vidljivo je da su nam Lučićeve K-061 i K-062 dvojako važne.

Prvo, po prvi put definiraju prostranstvo Bihaćkog sandžaka. Pritom se na tim kar-

tama djelomično griješi, kako se može uočiti kompariramo li ih s modernom his-

torijskom kartom na slici 81. Drugo, prve ističu Kulen Vakuf kao novo naselje

utemeljeno u toku osmanskog razdoblja. Time donose bitne novine, a kroz njih i

važan prilog geografskom upoznavanju Unsko-sanskog područja. I više od toga!

Kada se radi o Kulen Vakufu, izvanredno su vrijedan historijski izvor za shvaća-

nje poleogeneze tog naselje.

Toponimi na K-061 i K-062 Bihak = Bihać, naselje

Bihak = Bihaćki sandžak, upravno područje

Bilay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Camengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Crupa = Bosanska Krupa, naselje

Glina = Glina, rijeka

Hisacik = Izačić, naselje, 10,5 km NW Bihać

Ostrouiza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Ripaz = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Sana flu. = Sana, rijeka

Vacup = Kulen Vakuf, naselje

Vnaz flu. = Unac, rijeka

Vnna flu. = Una, rijeka

527

Havala je drugo osmanskodobno naselje na ovom mjestu. Nalazi se na desnoj obali Une, odmah

u produžetku Kulen Vakufa. Smještena je na izlazu iz unske doline, na povišenom mjestu, pa se

stoga i zove Havalom. Početak joj se stavlja u doba sultana Ahmeda III. (1703.-1730.). Tada je

tu izgrađena džamija i time prvi put historijski dokumentirano postojanje tog naselja – KREŠE-

VLJAKOVIĆ, H., 1953, str. 30. 528

Od kasnijih geografskih karata treba spomenuti D. Seljana koji na karti iz 1847. daje pogrešne

nazive: Kulen Vakup = Sanski Most; Ostrovica = Ostrovica; Vakup = Kulen Vakuf (MARKO-

VIĆ, M., 1993, str. 269). Suprotno tome, J. Patraš – F. Kružić, na svojoj karti iz 1862. god. is-

pravno kartografiraju: Kulen vakup = Kulen Vakuf; Ostrovica = Ostrovica (PANDŽIĆ, A.,

1992, str. 122). Nakon toga, kartografiranje naziva Kulen Vakuf standardno je i ograničeno je-

dino mjerilom karte.

Slika 87. W.L Arndl: Kulen Vakuf 1903. god. U prvom planu je kulen-vakufska

džamija ("Nada", br. 5, Sarajevo, 1903.).

Slika 88. Panorama Kulen Vakufa 1910. god. na isječku s onodobne razglednice. I ovdje je, kao na

svim prethodnim crtežima i fotografijama, u prvom planu kulen-vakufska džamija. To je neka-

dašnja carska džamija izgrađena još početkom 17. stoljeća, u narednom vremenu više puta obnav-

ljana. Danas joj više nema ni traga jer je u ratu 1992.-1995. do temelja uništena.

185

K-061. I. Lučić, Današnji Ilirik, Amsterdam, 1668. Veći isječak središnjeg dijela originala. Karta je crno-bijela inačica K-062.

186

K-062. I. Lučić, Današnji Ilirik, Amsterdam, 1669. Kolorirana inačica K-061.

187

Slika 89. Segment sa K-062.

188

GUILLAUME SANSON D'ABBEVILLE

K-063. L'ITALIE / distinguée suivant lés tendüedetous / LES

ETATS, ROYAVMES, REPVBLIQVES, / DVCHÉS,

PRINCIPAVTÉS et c[etara] / (...) / 1672. Amsterdam, 1672.

529

K-064. IL REGNO D'VNGARIA / TRANSILVANIA,

SCHIAVONIA, / BOSNIA, CROATIA, DALMATIA, / diuisi da

Guglielmo Sansone, / come al presente si trouano trà / LA CASA

D'AVSTRIA, LA REP[UBBLI]CA DI VENETIA / ET IL TVRCO, /

al quale spettanno li Beglierbati ò Gouerni di / BVDA DI

TEMISVAR, E DI BOSNIA, / di nuouo data in luce da Gio[vanni]

Giac[om]o [de] Rossi / in Roma, alla Pace l'An[n]o 1688. Rim, 1688.

530

K-065. LE ROYAUME DE HONGRIE sur les Memoires de

M[ONSIEU]R SANSON. PAR PIERRE MORTIER Geographe A

AMSTERDAM Avec Privilege, et se vend A LONDRES / Chez

DAVID MORTIER London, 1694.

531

Osim Nicolasa Sansona d'Abbevillea Starijeg, u historiji kartografije poznat je i

njegov sin Guillaume. Zajedno s ocem ulazi u red tipičnih predstavnika francuske

kartografije 17. stoljeća. Njegove karte kvalitetom tek su minimalni pomak u od-

nosu na Nicolasove. Osim toga, i dalje su to generalni kartografski radovi kojima

se predočava širi geografski prostor. Ipak, od iznimnog je značenja da u takvoj

kartografiji Unsko-sanska regija i dalje ima prilično značajno mjesto.

U tom je smislu vrlo ilustrativna njegova K-063. Kako je uočljivo na segmentu s

te karte, broj toponima s Unsko-sanskog područja je minimalan, a slično je i s os-

talim oblastima.532

Kartografirano je doista samo najnužnije. Jer, to je još jedna

geopolitička karta kojoj je cilj donijeti razgraničenje prvenstveno između Austrije

i Osmanskog Carstva. U toj je funkciji istaknut i natpis: Estats de la son d'Austri-

529

Bakrorez, kolorirano. Original: Znanstvena knjižnica – Zadar (Hrvatska), Atlas bez naslovne st-

ranice pod signaturom 9930-A. Cfr. GOLDNER, M., 1989, str. 6, broj 13. Neobjavljeno. 530

Bakrorez, crno-bijelo. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Kartografska zbir-

ka, sign. A-III-14. Cfr. LAGO, L., 1996, str. 126-127. 531

Bakrorez, djelomično kolorirano. Original: Hrvatski državni arhiv – Zagreb (Hrvatska), Karto-

grafska zbirka, sign. A-III-15. Osnovna literatura: MARKOVIĆ, M., 1998, str. 116-117; PAN-

DŽIĆ, A., 1988, str. 75, broj 79. 532

Od Unsko-sanskom području susjednih oblasti i ovdje ističemo najvažniju toponimijsku građu.

Države: Bosnie = Bosna; Croacie = Hrvatska; Esclavonie = Slavonija; Hongrie = Ugarska; Ita-

lie = Italija. Rijeke: Kulpe fl. = Kupa; Saw = Sava. Naselja: Carlstat = Karlovac; Costanza =

Kostajnica; Gracowatz = Bos. Grahovo; Gradiskia = Gradiška; Iaicza i Yetze = Jajce; Kowacz

= Bos. Kobaš; Kressow = Kreševo kod Sarajeva; Modrush = Modruš; Nouigrad = Bosanski

Novi; Prussatz = Prusac; Sisaken i Sisseg = Sisak; Worbosina = Vrhbosna, začetak kasnijeg Sa-

rajeva; Zagrabia = Zagreb.

che, tj. "Države pod vlašću Austrije". Pritom je Hrvatska među njima najistočnija.

Protuteža tome je Osmansko Carstvo, kojem je zapadna granica već prilično dale-

ko od lijeve obale Une. To se zorno na K-063 predstavilo graničnom linijom od

niza tačkica.

189

Slično se ponavlja na K-064 i K-065. Pritom posebnu pažnju treba obratiti na K-

064. Prvo, općenito je jako bogata toponimijom.533

Drugo, na njoj se prvi put u

dosad poznatoj zapadnoj kartografiji istovremeno ističu dva posebna geografska

realiteta. Prvi je srednjovjekovna Bosna (Bosnia), kojoj je na toj karti zapadna

granica nešto podalje od lijeve obale Vrbasa. Drugi je Sansonovo isticanje Bosan-

skog pašaluka, ejaleta ili beglerbegluka kojeg on naziva Beglierbato di Bosnia.534

Prema danim granicama na K-064, Bosanski je pašaluk bitno prostraniji od uže ili

srednjovjekovne Bosne, ali je tom pašaluku ta nekadašnja Bosna jezgro. To je va-

žno konstatirati jer sada to znači da ni evropski kartografi više nisu mogli za-

nemarivati za njihovo vrijeme već prilično staru geopolitičku realnost. G. Sanson

zato i ističe na svojoj karti srednjovjekovne nazive Hrvatske (Croatia) i Bosne

(Bosnia), ali i ovaj novi realitet. Zapadna granica tom realitetu, tj. osmanskodob-

noj proširenoj Bosni, nije tamo gdje je i po njemu srednjovjekovnoj. Zapadna je

granica osmanske Bosne još više prema zapadu: na području podalje od lijeve

obale rijeke Une. Da to jest tako najbolji dokaz je položaj tog naziva (Beglierbato

di Bosnia), s obzirom da se njegov početak nalazi u blizini Donjeg Lapca (Lapacz)

u Lici.

Suprotno K-064, na karti K-065, Guillaume Sanson vraća se na ranije situacije.

Opet mu je zapadna granica Bosne (Bosnie) tek nešto dalje od lijeve obale Vrbasa,

a u produžetku bi bila Hrvatska (Croatie). Doduše, unutar onog što on ovdje pod-

razumijeva pod Bosnom, ističe niz sandžaka, npr. Banjalučki (Sangliac di Bagna-

luk), Sarajevski (Sangliac di Saralie), ali izostavlja Bihaćki, Lički, itd.535

Prema

tome, u usporedbi sa K-064, Sansonova karta K-065 u biti bi bila svojevrstan

kompromis. S jedne strane, isticanjem dijela sandžaka, donekle se slijedi realno

geopolitičko stanje. Istodobno, bitan dio tog geografskog realiteta se zanemaruje,

pa se onodobnog Evropljanina koji bi konzultirao ovu kartu dovodilo u zabludu.

533

Izbor iz toponimije na K-064 oblasti susjednih Unsko-sanskom području. Države i pokrajine:

Bosnia = Bosna; Carniola = Kranjska; Croatia = Hrvatska; Dalmatia = Dalmacija; Republica di

Ragusa = Dubrovačka Republika; Schiavonia = Slavonija; Servia = Srbija; Ungaria = Ugarska.

Rijeke: Bosna fl. = Bosna; Danubio fl. = Dunav; Drauo fl. = Drava; Drina fl. = Drina; Kulp fl.

= Kupa; Sauo fl. = Sava; Woruatz fl. = Vrbas. Naselja: Blagay = Blagaj-Japra na Sani; Carlstat

= Karlovac; Costanowitza = Kostajnica; Dubitz = Bos. Dubica; Gradiskia = Bos. Gradiška;

Greben = Krupa na Vrbasu kod Banja Luke; Iaycza i Yetze = Jajce; Iessenocz = Jasenovac;

Kowacz = Bos. Kobaš na Savi; Kressow = Kreševo kod Sarajeva; Magolay = Maglaj; Metco-

uisch = Metković; Mostar = Mostar; Odiwine = Udbina u Lici; Pettrina = Petrinja; Posega =

Požega u Slavoniji; Ragusa = Dubrovnik; Saraio = Sarajevo; Sisaken i Sisseg = Sisak; Spalato

= Split; Tina = Knin; Vrachoaz = Bos. Grahovo; Wanyaluka = Banja Luka; Warbosina = Vrh-

bosna, začetak kasnijeg Sarajeva; Zagrabia = Zagreb; Zara = Zadar; Zwonich = Zvornik. 534

Imenica "beglierbato" u postojećim talijanskim i francuskim rječnicima ne postoji. Međutim, u

kartuši karte K-064 kaže se "Beglierbati ò Gouerni". Kako je "gouverni" u talijanskom (gover-

no) i francuskom (gouverne) istog značenja, tj. upravljanje, vladanje, uprava, to bi značilo da

na isti način treba shvatiti i imenicu "beglierbato". Uostalom, između "beglierbato" i "gouerno"

je veznik "ili" (ò). Konačno, na isti se način, kako se vidi na toj karti, a to čitamo i u kartuši,

tretiraju Budim (Beglierbato di Buda) i Temišvar (Beglierbato di Temisvar). Prema tome, radi

se o ejaletima: Budimskom, Temišvarskom i Bosanskom. U tom kontekstu "Beglierbato di Bo-

sna" je "Ejalet Bosna". Najvjerovatnije je to "beglierbato" specifičan zapis današnjeg tal. beyli-

cat, u nas begovat ali i beglerbegluk. Ako to jest tako, tada bi navedenu Sansonovu formulaciju

bilo primjerenije, da bude doslovno, prevesti kao "Beglerbegluk Bosna". 535

I s karte K-065 vrijedno je istaknuti dio toponimije s teritorija koja su u susjedstvu Unsko-san-

skog područja. Države i pokrajine: Bosnie = Bosna; Croatie = Hrvatska; Dalmacie = Dalmaci-

ja; Esclavonie = Slavonija. Osnovne rijeke: Bosna flu. = Bosna; Saw flu. = Sava. Naselja: Ba-

nialuch = Banja Luka; Carlstat = Karlovac; Gliubusca = Ljubuški; Iaicza = Jajce; Kressevo =

Kreševo; Maglay = Maglaj; Mostar = Mostar; Saraio = Sarajevo; Trawnik = Travnik; Warbo-

sina i Worbosina = Vrhbosna, začetak kasnijeg Sarajeva; Zwenick = Zvornik.

Dakle, karte G. Sansona vrlo su specifične. One jesu određeni iskorak, osobito K-

064. No, da realna geopolitička slika prevlada na svim kartama, pa čak i samo jed-

nog autora, trebat će proteći još dosta vremena. Čak bi se, nakon prethodno anali-

ziranih karata, moglo pomišljati kako je to djelomično i ideološko pitanje. A kad

god je riječ o ideologiji, najčešće se istina pomiče u stranu i zanemaruje.

Toponimi na K-063 Bigihon = Bihać, naselje

Sana fl. = Sana, rijeka

Schlutzitza fl. = Slunjčica (Korana), rijeka

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Taplitz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Wana fl. = Una, rijeka

Welay = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Wihitsch = Bihać, naselje

Toponimi na K-064 Bradschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Muntz = Mutnik, naselje, 6,5 km E Cazin

Ostrowitz = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Pighiton = Bihać, naselje

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Velai = Bilaj, naselje, 8,5 km ENE Kulen Vakuf

Wana fl. = Una, rijeka

Wihitz = Bihać, naselje

Toponimi na K-065 Bartschay = Mračaj, naselje, 7,5 km N Bosanska Krupa

Berkowiz = Brekovica, naselje, 8 km N Bihać

Buschawicz = Srednji Bušević, naselje, 8 km NE Bosanska Krupa

Erenaw = Rmanj (Martin Brod), naselje, 41 km SSE Bihać

Kamengrad = Donji Kamengrad, naselje, 8 km WNW Sanski Most

Kliutsch = Ključ, naselje

Krupa = Bosanska Krupa, naselje

Ob(er) Kladrusch = Velika Kladuša, naselje

Obrovas = Obrovac, naselje, 6,5 km WSW Bosanska Krupa

Ostrogatz = Ostrožac, naselje, 7 km S Cazin

Ostrawitza = Ostrovica, naselje, 0,5 km SW Kulen Vakuf

Repitsch = Ripač, naselje, 9 km SE Bihać

Socal = Sokolac, naselje, 3,5 km SSE Bihać

Stena = Stijena, naselje, 6,5 km SE Cazin

Sturliz = Šturlić, naselje, 16,5 km NW Cazin

Topliz = Toplički Turanj, naselje, 10 km NNW Bihać

Vnats = Unac, naselje, 41 km SSE Bihać

Vndt(er) Kladrusch = Mala Kladuša, naselje, 6,5 km SSE Velika Kladuša

Wana flu. = Una, rijeka

Wihitsch = Bihać, naselje

190

K-063. G. Sanson d'Abbeville, Italija i okolne regije, Pariz, 1672. Isječak iz središnjeg dijela izvornika.

191

K-064. G. Sanson d'Abbeville, Kraljevina Ugarska, Transilvanija, Slavonija, Bosna, Hrvatska i Dalmacija, Rim, 1688. Donji središnji dio originala.