BUNJEVAČKI BLOG Autor:Bunjevac

BUNJEVCI U BAČKOJ I STVARANJE SAMOSTALNE

HRVATSKE DRŽAVE

SADRŽAJ

1.UVOD..............................................................................................3 2.POVIJESNI I IDEOLOŠKI TEMELJI NA KOJIMA JE IZGRAĐENA POLITIČKA FILOZOFIJA NOVOVJEKOVNE SRBIJANSKE DRŽAVE……14 A)Istočni cezaropapizam – bizantska simfonija……………………………..22 B)”Istorijska Srbija” – cezaropapistički model velikodržavlja…………42 C)Otomansko političko naslijeđe…………………………………………………..47 D)Francuska politička doktrina i njezin odnos prema manjinskim etnicitetima i kolonijalnim narodima…………………………………………….53 DROIT LOCAL u regiji Alsace-Lorraine……………………………………………78 E)Kolonijalni koncept države temeljen na francuskom jakobinizmu i britanskom monarhizmu………………………………………………………………81

3.AUTOHTONIZAM………………………………………………………………………97 A)Definicija………………………………………………………………………………….98

B)Povijest autohtonizma……………………………………………………………..99 C)Autohtonizam(indigenizam) u Europi……………………..………………101 D)Socijalne i političke karakteristike indigenizma diljem svijeta...103

4.POVIJESNE I GEOPOLITIČKE ČINJENICE KOJE SU UTJECALE NA IDENTITET BAČKIH BUNJEVACA………………………………………………….113 5.BUNJEVAČKI AUTOHTONI(INDIGENI) PSEUDOIDENTITET..……..129 A)Povijesno izvorište bunjevačkog autohtonizma……………………….135 B)Krivotvorenje političke povijesti Bunjevaca – Ivan Antunović i Blaško Rajić kao Bik Koji Sjedi i Ludi Konj…………….………………………138 C)Insignije srbijanski kreiranog autohtonog bunjevačkog pseudoidentiteta………………………………………………………………………..147 D)Praznici bunjevačkog pseudoidentiteta…………………………………..162 E)Karakteristike bunjevačkog pseudoidentiteta.………………………….169 1.Indigenizam..…………………………………………………………………………..169 2.Oktroiranost…………………………………………………………………………….187 3.Submisivnost……………………………………………………………………………199 4.Bastardnost……………………………………………………………………………..200 5.Involutivnost……………………………………………………………………………202 6.Bigotna religioznost i radikalni ateizam……………………………………206 6.OSNOVNOŠKOLSKA DJECA KAO PRIMARNI „TARGET” KONSTRUKTORA BUNJEVAČKOG PSEUDOIDENTITETA……………….227 7.KATOLIČKI IDENTITET I JUGOSLAVENSKA IDEJA………………………230 8.SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I BUNJEVAČKI PSEUDOIDENTITET…………………………………………………………………….235 9.RELIGIOZNI SIMBOLI U POLITIČKOJ FUNKCIJI – BITNA KARAKTERISTIKA BUNJEVAČKOG PSEUDOIDENTITETA………………241

10.BUNJEVCI U BAČKOJ NAKON II.SVJETSKOG RATA………………….259 11.BUNJEVCI U BAČKOJ I RASPAD JUGOSLAVIJE………………………..280 12.SUVREMENA HRVATSKA I BAČKI BUNJEVCI…………………………..362

1.UVOD

Nakon raspada SFRJ,Domovinskog rata,međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i uspostave bilateralnih odnosa sa Srbijom pojavio se i ispolitizirani problem Bunjevaca u Bačkoj. U medijima se povremeno pojavljuju vijesti o nepovoljnom statusu Bunjevaca u Bačkoj što je kulminiralo nedavnom viješću o donaciji ćiriličnih udžbenika bunjevačkoj djeci od strane srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića.Potom su uslijedile oštre reakcije s različitih političkih instanci u Hrvatskoj kao i intervencija hrvatskih europarlamentaraca u Bruxelles-u. Međutim,na osnovu ovih fragmentarnih vijesti,ispolitizirane halabuke i pojedinačnih reagiranja,onome tko nije upućen u dubinu ovog problema i njegovu povijesnu slojevitost,nije moguće razumjeti svu kompleksnost sadašnjeg stanja koje možemo okarakterizirati kao politiku forsirane asimilacije Bunjevaca u većinsku domicilnu naciju od strane srbijanske države,a što je u nekim aspektima repriza sličnog procesa kojem su Bunjevci već bili izloženi prije I.svjetskog rata u Ugarskoj. Preduvjet bilo kakvom razumijevanju bunjevačkog problema jest da zaboravimo tumačenje ovog problema u relacijama stereotipa „političkih prava Hrvata u Vojvodini”,jer se u tim relacijama ne može dati nijedno

dubinsko objašnjenje ovog kompleksnog problema.U protivnom,pristajemo na uvjete srbijanske politike koja je postala spremna rješavati pitanje „političkih prava Hrvata u Vojvodini” tek kad je „riješila” bunjevačko pitanje po svojoj mjeri,tj.kad od Hrvata koji bi bili subjekt ovih prava nije ostalo praktički ništa.Na žalost,hrvatska državna politika to nerijetko i čini. Tek sada,nakon i upravo zbog stvaranja samostalne hrvatske države,izišla je na vidjelo prava mjera političke i identitetske retardacije bačkih Bunjevaca koja je historijskih razmjera i posljedica je višestoljetnog življenja u tuđinskim državnim sustavima i pod vlastima koje su se prema njima odnosile s pozicija vlastitog,a ne njihovog političkog interesa.Ta mjera identitetske retardacije jasno se vidi i po skromnom interesu za dobivanje hrvatskog državljanstva,osim ako za njega ne postoji pragmatični interes i po nikakvom interesu za sudjelovanjem u političkom životu matične države Hrvatske što se vidi po simboličnoj izlaznosti na izborima u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Srbiji. S druge strane,upravo na odnosu prema Hrvatima u Vojvodini,kako prema srijemskim Hrvatima tako i prema Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj,srbijanska država i državna politika jasno otkriva narav svoje ideološke projekcije prema čitavom hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Na cijelom bivšem jugoslavenskom prostoru nije poznat ni jedan sličan slučaj kao što je to s Bunjevcima u Bačkoj,gdje bi država svojim instrumentima provodila aktivnu politiku projektirane asimilacije.Štaviše,takva praksa je strana,anakrona i nezamisliva u bilo kojoj bivšoj jugoslavenskoj republici,osim u Srbiji. Cjelokupan srbijanski projekat konstrukcije lažnog bunjevačkog identiteta polazi od činjenične pretpostavke povijesne,političke i identitetske retardacije bačkih Bunjevaca i računa s njome.Bez takve pretpostavke,kao sigurnog polazišta,takav projekat nebi ni bio osmišljavan. Potrebno je odgovoriti na pitanja koji su politički motivi i kakav je politički interes Srbije da bačkim Bunjevcima nameće lažni identitet,te koje je povijesno ideološko utemeljenje na kojem počiva takva državna politika. Slučaj bačkih Bunjevaca,nametnuto problematiziranje njihova nacionalnog identiteta,njihova politički generirana identitetska podijeljenost,kao i njihov sveukupni socijalni i politički habitus nipošto nisu slučaj sui generis u širim svjetskim relacijama,ali to svakako jesu u okvirima bivše zajedničke države.Riječ je,naime,o točno prepoznatljivim nametnutim društvenim procesima artikuliranim s državne razine kroz duga stoljeća življenja izvan matičnog prostora i pod uvijek tuđinskim vlastima.Ti procesi kao i njihov odraz

na Bunjevce mogu se precizno raščlaniti dobro poznatim sociološkim kategorijama nakon čega postaje sasvim jasna i slika sadašnjeg posezanja za njihovim identitetom sa strane srbijanske državne politike. Temeljno polazište bez kojega ni jedna kvalifikacija Bunjevaca ne može biti istinita jest činjenica da Bunjevci ne mogu biti politički narod izvan hrvatstva,odnosno da svako identitetsko definiranje Bunjevaca kao nehrvata znači njihovo definiranje kao nepolitičkog indigenog identiteta čime oni upadaju u bipolarni odnos indigenog i dominantnog.Na takav način politička suverenost Bunjevaca izručuje se u ruke dominantne domicilne političke strukture koja nad Bunjevcima obdržava neposrednu državnu vlast. Identitetski prijepor jesu li Bunjevci Hrvati ili nisu,kao takav je Bunjevcima nametnut i lažan kako bi se prikrio stvarni prijepor:imaju li Bunjevci pravo na politički identitet ili nemaju,odnosno,ono što iz toga proizilazi:imaju li uopće Bunjevci pravo na politička prava ili nemaju?Ovaj problem nastaje iz slijedeće činjenice:budući da Bunjevci ne mogu biti politički narod izvan hrvatstva,oni ako nisu Hrvati ne mogu ostvariti nikakva politička prava,postaju politički obespravljeni,ali ne na način da su im politička prava uskraćena,nego da im ona niti ne pripadaju. Da bi se izbjegle bilo kakve političke turbulencije koje bi mogle proizići iz političke obespravljenosti Bunjevaca,osobito s obzirom da hrvatstvo stvaranjem hrvatske države dobiva enormnu političku težinu,prišlo se konstrukciji lažnog autohtonog(indigenog) bunjevačkog identiteta koji kao nepolitički identitet ne može niti biti subjekt političkih,nego samo indigenih prava,odnosno on politička prava niti ne traži.Drugim riječima,indigeni identitet ne može biti politički obespravljen.Oktroiranjem lažnog identiteta prikriva se uskraćivanje političkih prava Bunjevcima tako da ta činjenica ne može izbiti na političku površinu,što je isključivi cilj i svrha srbijanske potpore bunjevačkom pseudoidentitetu. Dakle,nedavanje političkih prava Bunjevcima postiže se,ne uskraćivanjem tih prava,nego konstrukcijom takvog identiteta koji po definiciji ne može ni biti njihov nositelj te ih stoga neće ni tražiti. Ako se Bunjevci indigenizacijom ne inaktiviraju na razini identiteta i ako im se dozvoli da raspolažu svojim političkim identitetom koji može biti jedino hrvatski,oni se otimaju državnoj kontroli i ulaze u proces ostvarivanja političkih prava,a u tom slučaju uskraćivanje tih prava puno je teže sakriti pred političkom javnošću.

Da bi se moglo objektivno prosuđivati i analitički raščlanjivati sve činjenice koje čine kompleks „pitanja” Bunjevaca u Bačkoj treba posebno analizirati dva razdoblja: 1.razdoblje ugarske represije do 1918.godine, 2.razdoblje srbijanske uprave od 1918.godine do danas. Srbija,po svojoj političkoj povijesti,političkoj kulturi i ideološkoj strukturi državotvorne filozofije jest bitno drugačija od svih ostalih republika bivše Jugoslavije te su zbog toga i politički problemi i kontroverze koje ona proizvodi na unutarnjepolitičkom planu posve specifični i nisu niti mogući,niti razumljivi izvan njezinih granica. Jedna od tih kontroverzi je i t.zv.”bunjevačko pitanje” generirano isključivo od političkih struktura dvaju imperijalnih projekata – mađarskog i srbijanskog,pod čijom su vlašću i unutar čijih su država živjeli bački Bunjevci.Upravo Bunjevci u Bačkoj(kako oni u mađarskom ,tako i oni u srbijanskom dijelu) su primjer kako prostor u političkom značenju ovog pojma može određivati proces dugotrajne,spore ali sigurne identitetske involucije,postupnog gubljenja nacionalnih pozicija i u konačnici,sigurnog nestanka jednog naroda.Drugim riječima,bunjevački slučaj je primjer kako politička povijest jednog prostora može uvjetovati i oblikovati krivu identitetsku artikulaciju naroda koji na tom prostoru živi stoljećima,a kome taj prostor nije matični. Stoga,nije moguće dubinski analizirati fenomen nametnute bunjevačke identitetske kontroverze,a da se ne analiziraju imperijalni politički kodovi koji tvore vezivno tkivo,i na kojima počivaju,povijesni temelji srbijanske državotvornosti jer su danas upravo oni generator cijelog ovog problema. Osmišljavanje i snažna politička podrška lažnom bunjevačkom indigenom identitetu posljedica je činjenice da Srbija neće moći politički racionalizirati postojanje samostalne hrvatske države sve dok njezino državotvorno utemeljenje počiva na imperijalnim kodovima,dakle,možemo reći nikada(osim kao prihvaćanje realiteta)što je jasno primijetila i Latinka Perović koja je u intervjuu za „Hrvatsku riječ” 1.08.2016. izjavila da „Srbija teško prihvata Hrvatsku kao državu”.Stoga je takvo posezenje za identitetom Bunjevaca pokušaj neutraliziranja političkih učinaka osamostaljenja hrvatske države na unutarnjepolitički plan u Srbiji.Drugim riječima,odricanje hrvatstva Bunjevcima jest nepriznavanje hrvatske države u granicama politički mogućeg(tj.reducirano na unutarnjepolitički plan i za unutarnju političku uporabu).Reaktualizacija bunjevačkog pseudoidentiteta jest

politička reakcija na stvaranje samostalne hrvatske države,a ne na bačke Bunjevce kao takve. S druge strane,valja imati u vidu da eurointegracija političkog prostora Bačke,cijele Vojvodine i Srbije nije moguća bez poništenja svih štetnih političkih učinaka instalacije lažnog bunjevačkog identitetskog autohtonizma,odnosno bez vraćanja vjerodostojnog teritorijalnog autohtonizma bačkih Bunjevaca.Drugim riječima,proces eurointegracije neće biti moguć prije institucionalne dekonstrukcije bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta. Pri razmatranju ovog problema valja imati na umu i činjenicu da su bački Bunjevci i Šokci jedini teritorijalno autohtoni Hrvati unutar prostora bivše SFRJ koji su živjeli na prostoru koji nikad nije bio njihov matični nacionalni prostor.Unatoč toj činjenici oni su na tom prostoru stekli teritorijanu autohtonost.Svi ostali,tj.Hrvati iz Hrvatske,BiH i Srijema žive na svom matičnom nacionalnom prostoru.Ta činjenica uvjetovat će nastajanje „bunjevačkog problema” koji bi neki htjeli zamaskirati i pretvoriti u „bunjevačko pitanje”.Tu,međutim,nikakvog pitanja nema,ali ima velikog problema.Povijesni proces stjecanja teritorijalne autohtonosti na izvanmatičnom prostoru čini bačke Bunjevce specifikumom unutar hrvatskog nacionalnog korpusa na prostoru bivše države.Takav proces nije mogao ići pravilnom političkom evolucijom nego alternativnim putem – indigenizacijom,fenomenom prisutnim u pojedinim „džepovima Europe”,na rubnim područjima nastajućih nacionalnih država,kao i u kolonijalnim zemljama Trećeg Svijeta. Ovakav problem je proizišao iz činjenice da su u fazi formiranja i sazrijevanja nacionalnih država u XIX stoljeću,državne vlasti provodile politiku po kojoj pravo na evolutivni nacionalni proces proizilazi iz pripadnosti određenom političkom,odnosno državnom prostoru,a ne iz pojedinačnih i kolektivnih prava po osnovi etničke pripadnosti.Takvu politiku vodile su i Mađarska i Srbija te se ona može smatrati strategijom ostvarivanja velikodržavnog i velikonacionalnog projekta.Zakašnjeli proces nacionalne i državotvorne integracije hrvatskog naroda i države odrazio se na bačke Bunjevce u smislu njihove izrazite političke retardacije,identitetske involucije i usvajanja nametnutih indigenih identitetskih obilježja te gubljenja svojstva i kapaciteta političkog naroda. Ono što se već na prvi pogled uočava jest činjenica da Srbija Bunjevcima pristupa s političkim interesom,a ne s pozicija neutralne domicilne države,premda se po ovom pitanju ona tako deklarativno određuje.Odmah

nakon I.svjetskog rata Bunjevci postaju poseban „target” srbijanske politike i to ostaju sve do danas.Rezultat toga je evidentna rapidna asimilacija,gubitak ionako skromnog identitetskog potencijala i transformacija,bolje rečeno unakaženje bunjevačkog identiteta do neprepoznatljivosti.Mlataranje bunjevačkim identitetom do krajnjih bizarnosti postalo je sastavni dio lokalne dnevne politike.Formalno je ozakonjena neprirodna identitetska podjela unutar njihova etnosa.To osobito uočavamo mi koji jesmo Bunjevci,živimo u toj sredini,a pamćenje nam je duže nego aktualna srbijanska politika. Identitetska zbrka na relaciji Bunjevac – Hrvat – Bunjevački Hrvat itd.generirana je povijesno nedovršenom izgrađenošću hrvatskog identiteta kod Bunjevaca,a potencirana do bizarnih razmjera sadašnjom srbijanskom politikom dijeljenja ovog korpusa na Bunjevce i Hrvate,tj.namjernim zasijecanjem u ovaj hrvatski korpus radi stvaranja intraetničkog konflikta i na taj način ubrzanog gašenja svakog identitetskog i političkog potencijala ove zajednice.Dakako da takva politička manipulacija nebi bila moguća da ne postoji predispozicija ogromnog endogenog deficita identiteta. Zloporaba bunjevačkog imena u Srbiji je otišla toliko daleko da je čak i zakonski taj etnonim stavljen u odnos isključivosti prema hrvatstvu tako da ga već i sami Bunjevci koji se osjećaju Hrvatima nastoje izbjegavati što jasno ukazuje na krađu identiteta,fenomen dobro poznat u povijesti velikosrpske političke prakse. Problem bačkih Bunjevaca ima svoju veliku povijesnu slojevitost i kada mu se pristupa s političkih pozicija iz Hrvatske često se ne uočava da je riječ o izuzetno teškom problemu,a ne o običnom uskraćivanju nacionalnih prava hrvatskoj manjini u Srbiji. Naime,politički fenomen veće ili manje nacionalne obespravljenosti može se odnositi samo na dovršene nacionalne identitete s punim političkim kapacitetom(n.pr.Mađari u Srbiji,Slovenci u Koruškoj,Nijemci u Rumunjskoj itd.).Kod Bunjevaca u Bačkoj radi se o puno težem problemu:indigenizaciji kao najtežem obliku nacionalne stigmatizacije, nametnutom,višestoljetnom involutivnom procesu povijesnih razmjera koji je Bunjevce pogodio zbog življenja na prostoru tuđinskih imperijalnih država i zbog kašnjenja osamostaljenja vlastite matične države.Indigenizacija je spor i dugotrajan proces kreiranja identiteta bez političkog kapaciteta kojemu nije ni potrebno uskraćivati nikakva manjinska prava jer mu ona,kao nepolitičkom identitetu,nisu niti potrebna,tj.na njega nisu primjenljiva.Drugim riječima,politička prava nisu primjenljiva na nepolitički identitet.Političko podupiranje indigenizacije koju prema Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj provodi

srbijanska država nije uskraćivanje prava,nego uskraćivanje prava na pravo temeljem razgradnje političkog identiteta.To je ono što se među nekim Bunjevcima može čuti:”ne treba nam hrvatstvo jer ne znamo što bismo s njim,mi smo Bunjevci”. Valja razlikovati nacionalni identitet kao evolutivni identitet,kao”onaj koji je odolio povijesti kao njezin aktivni subjekt”,postao politički narod s punim državotvornim kapacitetom i međunarodno pravno priznatim subjektivitetom i autohtoni/indigeni identitet kao involutivni identitet koji je na određenoj točki prekinuo razvoj,ostao fiksiran na određenoj razini i to isključivo kao posljedica interakcije s drugim dominirajućim strukturama(bipolarni odnos,bez kojega nije moguće govoriti o autohtonizmu). Autohtoni identitet u kolonijalnom i postkolonijalnom svijetu redovito je posljedica ekonomske i kulturne hegemonije i izrabljivanja od strane kolonijalnih sila.Premda se kolonijalizam politički dovodi gotovo isključivo u kontekst izvaneuropskog prostora,njegove jasne elemente uočavamo upravo na prostoru Vojvodine,a bunjevački indigeni pseudoidentitet je svakako jedan od njih. Nakon I.svjetskog rata,prostor današnje Vojvodine je odlukom tada vodećih svjetskih kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske(dakle,ne primarno odlukom novosadske skupštine),pripojen Srbiji po političkom obrascu kolonijalnih sila kao „ratni plijen” koji će kasnije postati „krava muzara”. Upravo takva politička sudbina tog prostora uvjetovat će sve specifične identitetske,kulturne i političke procese koji će se na njemu odvijati,a od kojih je jedan svakako preuzimanje i nadograđivanje mađarskog modela osporavanja postojanja Hrvata kao političkog naroda izvan Trojednice. S obzirom na sve kompleksne dugotrajne negativne povijesne procese identitetskog pretencionizma na bačke Bunjevce i Šokce kao Hrvate,koji su doveli do „bunjevačkog problema” neizvjesno je kako će se čvrsto okoštali bunjevački indigenizam uklopiti u Pravnu stečevinu Europske Unije:kao indigeni,što bi značilo da je Europa potvrdila i ozakonila identitetske posljedice tuđih hegemonija nad Bunjevcima,a što bi bilo po političkoj volji Srbije,ili će se ući u meritum problema,tj.postupiti principijelno i bačke Bunjevce integrirati u europski poredak kao slobodan narod,a to znači narod s političkim kapacitetom koji kao takav ne može biti drugačiji nego hrvatski,i oslobođen nametnute indigene stigme.U ovom slučaju to bi značilo neizbježno uvjetovanje Srbije po političkoj i pravnoj deinstitucionalizaciji bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta u pretpristupnom procesu.

Politički ustroj novovjekovne srbijanske države,od njenog postanka do danas,počiva na imperijalnim kodovima koji ovu drugu mogućnost ne mogu i nikada neće prihvatiti. Zato Bunjevci postaju jedan od testova uklopivosti srbijanske države u demokratski europski poredak. Valja također uočiti da se proces pristupanja Srbije Europskoj Uniji razlikuje od pristupa svih dosadašnjih novoprimljenih članica upravo po tome što je Srbija jedina među tim zemljama koja je povijesno ustrojena od kolonijalnih sila i po njihovoj političkoj mjeri,kao kolonijalni projekt regionalnog dometa.Takvi politički kodovi su bili privremeno prigušeni za vrijeme komunističke Jugoslavije,ali nakon njezina raspada Srbija im se opet vraća.Obnova takve političke tradicije odgovorna je i za nametanje lažnog identiteta Bunjevcima u Bačkoj. Premda Bunjevci koji sebe ne smatraju Hrvatima tvrde da oni sa stvaranjem hrvatske države nemaju ništa,to je istina isto toliko koliko i tvrdnja da Srbija u procesu raspada Jugoslavije nije bila u ratu.Naime,s obzirom da je stvaranje hrvatske države vrhunac povijesnog procesa integracije hrvatske nacije,političko formiranje bunjevačkog pseudoidentiteta predstavlja aktivni iskorak iz tog procesa u suprotnom smjeru što vremenski koincidira upravo sa stvaranjem hrvatske države. Komunistički sustav pokušao je inaugurirati „klasnu avangardu” kao legitimnu historijsku kategoriju,a naciju degradirati na nehistorijske pozicije što je iz perspektive srbocentričnih političkih interesa bilo prihvatljivo dok je to jamčilo političku majorizaciju temeljenu na jugoslavenskoj homogenizaciji. Međutim,propašću tog povijesno promašenog totalitarnog eksperimenta,nacija opet izranja kao jedina legitimna historijska kategorija. Dakle,nacija nije voluntaristička kategorija,kao n.pr.političko opredjeljenje.Upravo iz razloga njezine historičnosti,naciji se može pripadati ili ne pripadati,odnosno za nju se ne može opredjeljivati ili ne opredjeljivati,kao što je to slučaj s političkim opredjeljenjem. U tom smislu,može se govoriti samo o tome „pripadaju li(a onda to znači svi) Bunjevci hrvatskoj naciji ili ne”,a ne o tome izjašnjavaju li se Bunjevci Hrvatima ili ne.Srbijansko „demokratsko” priznavanje „slobode” izjašnjavanja,tj.voluntaristička identitetska relativizacija Bunjevaca i njihovo prepuštanje stihiji suvremene diktature relativizma(u ovom slučaju identitetskog),predstavlja zapravo nepriznavanje hrvatskoj naciji karaktera historijske dovršenosti,a to onda znači i nepriznavanje historijskog prava na vlastitu državu.Istovremeno takav politički pristup omogućava prikrivanje asimilacijskog procesa.

Drugim riječima,nacionalno opredjeljivanje može proizilaziti samo iz nacionalnog pripadanja,a nikako obratno.Svako odstupanje u opredjeljivanju drugačijem od pripadanja je iskorak u asimilaciju.I tu onda stvari postaju jasne u sagledavanju razmjera asimilacije koja je zahvatila Bunjevce u Bačkoj. Upravo na ovoj razini je bačkim Bunjevcima nametnuta zamjena teza:da se nacionalno pripadanje temelji na nacionalnom opredjeljivanju čime im je eo ipso oduzet historijski politički identitet.Takvo lažno ideološko polazište predstavlja temelj na kome počiva cijeli politički konstrukt bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta. Svako osporavanje hrvatstva Bunjevcima vodi u samo jednom mogućem smjeru – u smjeru njihova indigenog identitetskog određenja,a dovođenjem indigenizma u vezu s Bunjevcima bilo kakvo razložno i smisleno raspravljanje o njima postaje nemogućim. Vjerodostojni bunjevački identitet može se cjelovito definirati isključivo kao „teritorijalno autohtoni hrvatski nacionalni identitet”.To znači da on ima dva temelja i da može egzistirati samo i isključivo na njihovu jedinstvu: 1.uključenost u integrativni proces hrvatske nacije, 2.ukorijenjenost u nematični teritorij iz čega proizilazi njihov teritorijalni autohtonizam(nikako identitetski). Isključivanjem bilo kojeg od ova dva elementa ne možemo govoriti o „pravim Bunjevcima”. U ovom svom radu potpuno ću ignorirati srbijansku podjelu na Bunjevce i Hrvate kao lažnu,podmetnutu i znanstveno bezvrijednu te ću govoriti isključivo o Bunjevcima u Bačkoj kao integralnoj hrvatskoj kategoriji bez potrebe posebnog naglašavanja istog.To je jedino vjerodostojno polazište s kojega je jedino moguće dati istinitu analizu povijesnih uzroka i procesa koji su doveli do sadašnjih problema. Predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko nedavno je izjavila da je „cela srpska istorija velika laž”.Ne ulazeći u sveobuhvatnu valjanost ovakve tvrdnje mogu sasvim meritorno ustvrditi da je ona točna u segmentu koji se odnosi na bačke Bunjevce,na interpretaciju njihove povijesti,podrijetla i identiteta.To je osobito točno s obzirom da se iza srbijanskog konstrukta lažnog identiteta ,a na osnovu njegovih bitnih karakteristika jasno uočavaju prozirni pragmatični politički motivi i ciljevi. Ukoliko bi se pokazalo da cjelokupna srpska povijest,onakva kakvom je interpretira današnja srbijanska historiografija,počiva na znanstvenoj metodici kakva je u Srbiji primijenjena na bačke Bunjevce,onda bismo doista mogli zaključiti da je Sonja Biserko u pravu.

Takva historiografska pseudoznanstvena metodika počiva na manipulativnoj inverziji: prvo se definira zadani zaključak koji bi trebao biti povijesna istina,isključivo na osnovu političke ideje,a onda se traže znanstveni resursi da se to dokaže.Činjenična principijelnost i kriterij objektivne istine se odbacuju kao apsolutno irelevantni ukoliko ne idu u prilog politički predodređenoj istini.Makijavelistički princip po kome cilj opravdava sredstvo duboko je ugrađen u srbijansku političku kulturu i historiografiju kao oblik nacionalne autopercepcije.Bit ovakvog postupanja jest služenje poluistinama t.j.dovođenje istinitih povijesnih činjenica u lažni kontekst.S obzirom da to nije baš uvijek moguće,ponekad se iznose i činjenične laži.Vještina i kreativnost ovakvog manipuliranja odavno je postala paradigma srbijanskog intelekta,norma javnog političkog diskursa,akademska istina izrečena ex cathedra,kulturni obrazac,osnova na kojoj počiva konfesionalna pripadnost umjesto na vjeri itd…. Znanstveni proces počiva na zadanim istinama i zadanim lažima prema kojima se onda „maštovito i kreativno” prilagođavaju činjenice.To znači da se historiografska metoda ne temelji na istraživanju što je istina,a što nije,nego na dokazivanju i potvrđivanju kao takvoga onoga što je unaprijed određeno da mora biti istina,ili mora biti laž.Može se reći da je srbijanska historiografija derivat političkog projekta pri čemu su tumačenja povijesnih činjenica apsolutno usklađena s zadanim političkim ciljevima,a kriterij objektivnosti je potpuno irelevantan.Na takvim postavkama je formuliran historiografski pristup ne samo prema bačkim Bunjevcima,nego prema hrvatskom narodu u cjelini,kao i prema hrvatskoj državi.Upravo to najbolje uočava Dobrica Ćosić kada u romanu Deobe piše:”Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe,da utešimo drugoga;lažemo iz samilosti,lažemo iz stida,da ohrabrimo,da sakrijemo svoju bedu,lažemo zbog poštenja.Lažemo zbog slobode.Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.Lažemo stvaralački,maštovito,inventivno.”(Deobe 2,str.135) Zatim u istom romanu još i slijedeće: „Laž je srpski državni interes”, „Laž je u samom biću Srbina”, „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina”, „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”. U takvom kontekstu laž nipošto nije samo prihvatljiva činjenica nego podrazumijevajuće polazište za svako validno tumačenje društvene,a osobito političke istine.Onaj tko ne prihvaća takvo polazište nije društveno kredibilan

niti politički prihvatljiv.Na takvim temeljima izgrađena je lažna srbijanska nacionalna autopercepcija.Zato je s takvim strukturama svaki argumentirani dijalog nemoguć. Primjeri takvih politički „zadanih laži” su:”Bunjevci nisu Hrvati” , „Stepinac je zločinac” i brojni drugi. Ćosićeve misli nisu ništa drugo nego potvrda snažnog utjecaja francuskog prosvjetiteljstva i na njemu temeljene francuske političke kulture,na koncept obnovljene novovjekovne srpske države. Tako još „otac moderne laži”,Voltaire proglašava laž za moralnu krepost i piše:”Laž je samo onda porok kad čini zlo.Ona je veoma velika krepost kad čini dobro.Stoga budite kreposniji više nego ikada.Treba lagati kao đavao,ne plašljivo,ne samo za neko vrijeme,nego odvažno i uvijek.Lažite,prijatelji moji,lažite,ja ću vam to uzvratiti jednog dana”(Pismo Thiriotu 21.listopada 1736.)U srbijanskom primjeru vidimo da je ovakva metodologija stavljena u funkciju ostvarivanja nacionalnih ciljeva.Time svetosavlje,u mjeri u kojoj postaje motor srbijanske nacionalne ideologije,gubi evanđeosko utemeljenje(„Istina će vas osloboditi”,Iv 8,31-42). Dakle,Ćosić tvrdi da Srbima „laž donosi slobodu”,nasuprot Kristu koji tvrdi da istina donosi slobodu!Ako Ćosić zna da je Isus u pravu i unatoč tome tvrdi da Srbima laž donosi slobodu,onda možemo postaviti sumnju da on dubinski ne vjeruje u svoj narod i njegov povijesni usud te da na neki način sam na njega baca anatemu. Čini se da je lažni „autohtoni” bunjevački identitet samo jedna od takvih „maštovitih” srbijanskih kreacija za unutarnjepolitičku uporabu kao promašeni pokušaj zaustavljanja razgradnje srpskog nacionalnog i državnog projekta temeljenog na imperijalnim kodovima,a koja je započela dekompozicijom Jugoslavije.Institucionalizacija i kodifikacija takvog „autohtonog” bunjevačkog identiteta predstavlja ustvari finalizaciju izlaganog identiteta.Problem je,međutim,u tome što se na lažima ne može očuvati državni i nacionalni interes koliko god one bile ugrađene „u samo biće Srbina” kako piše Ćosić.Dokaz su događanja na našim prostorima u zadnjih četvrt stoljeća. Laž kao paradigma srbijanske nacionalne autopercepcije proizilazi iz sinergije tri povijesna elementa:političkog naslijeđa otomanskog brutalnog zatiranja kršćanske civilizacije,cezaropapističkog primata svjetovnog nad duhovnim u kome je duhovna vlast „šutnuta” pod noge svjetovnom vladaru i laicizma Francuske revolucije.Četvrti element,komunistički totalitarizam,kao izrazito komplementaran prethodnima trima nadogradio se nakon II svjetskog rata,što

je sve zajamčilo da se takav politički sklop ne može raspasti bez krvi.I po tome je jugoslavenski komunizam specifičan u odnosu na ostale u istočnoj Europi. Na koncu,postavlja se pitanje:što će nama Bunjevcima krezubi indigeni identitet koji nam nudi Srbija pored zdrave i čitave Hrvatske,naše matične države koju smo čekali duže nego što povijest pamti naše bivanje na prostorima Bačke?Identitet koji nam oduzima ravnopravan korak s poviješću,diskvalificira nas na nepolitički etnos osuđen na nestajanje i dovodi nas u submisivnu poziciju prema dominantnoj vladajućoj strukturi?Danas kad stvaranjem samostalne hrvatske države mi Bunjevci postajemo međunarodno priznata državotvorna nacija koja ima pravo od domicilne države tražiti prava koja joj kao manjini pripadaju.Upravo stoga je to što nam nudi Srbija danas suvišnije nego ikada.Stječe se dojam da se podvaljuje mućak baš u vrijeme kada je pružena povijesna prilika pravog izbora kojeg su generacije snivale.

2.POVIJESNI I IDEOLOŠKI TEMELJI NA KOJIMA JE IZGRAĐENA POLITIČKA FILOZOFIJA NOVOVJEKOVNE

SRBIJANSKE DRŽAVE

Razumijevanje politički uvjetovanih iznimno složenih socijalnih i identitetskih asimilacijskih procesa kojima su izloženi Bunjevci u Bačkoj nije moguće bez prethodne analize ideoloških temelja na kojima je izgrađena novovjekovna srbijanska država,a to su:

1.Istočni cezaropapizam,tj.bizantska simfonija, 2.Otomansko političko naslijeđe, 3.Kolonijalni koncept države temeljen na francuskom jakobinizmu i britanskom monarhizmu S obzirom da „bunjevački fenomen” predstavlja posljedicu dugotrajnog procesa nametnute historijske političke retardacije,njega nije moguće niti razumjeti,a niti analizirati,bez razumijevanja povijesnih ideoloških izvora srbijanske državotvorne filozofije.To je tim važnije jer se uočava da se Srbija,nakon raspada komunističke Jugoslavije,vraća tim ideološkim izvorima

na kojima je građena moderna srbijanska država od njezina nastajanja do komunističkog razdoblja,a to znači da se i politički odnos Srbije prema Bunjevcima vraća na pozicije iz pretkomunističkog razdoblja,uz dodavanje nekih bizarnih ideoloških elemenata srbijanske ekstremno desne provenijencije. Jedinstveni politički cilj koji proizilazi iz sve ove tri historijske podloge jest onemogućiti Bunjevcima artikulaciju kao političkog naroda iz razloga što je njihov politički identitet povijesno moguć jedino kao hrvatski. Asimilacijski odraz na bačke Bunjevce po ovim ideološkim osnovama koji počinje nakon Prvog svjetskog rata i traje do danas,možemo definirati na slijedeći način: 1.po osnovi istočnog koncepta države – „političko unijaćenje” Bunjevaca u „teoduliju politički jednovernog naroda” što uključuje i fantazmagorične tvrdnje o „srpskom pravoslavnom poreklu” Bunjevaca.Budući da je u istočnoj tradiciji država,odnosno monarh(danas državna svjetovna vlast),transmisija transcendentnih vrijednosti,država je i „samopozvana” da legitimno zadire u sferu identitetske transcendencije etniciteta s prostora proširene projekcije u skladu sa svojim projektiranim pretencionističkim ciljevima. 2.po osnovi otomanskog političkog naslijeđa – „političko i kulturno turčenje XXI stoljeća”što podrazumijeva formiranje radikalnog anarhoindigenog profila Bunjevaca koji država „gura ispred sebe”poput otomanskih identitetskih konvertita kao argument za nehrvatski identitet Bunjevaca premda je svima jasno da se radi o gruboj manipulaciji.Ovaj proces je praćen i usvajanjem etnopsiholoških karakteristika podrijetlom s južnog Balkana,stranih mitteleuropskoj sredini kakva je po svom povijesnom identitetu Bačka. 3.po represivnoj praksi prema inonacionalnim elementima po uzoru na francusku političku tradiciju što znači nametanjem stigme stida(„francizacija”,Vergonha i evoluee). Ovi procesi su komplementarni i čine sintezu koja predstavlja legitimaciju političkog profila srbijanskog društva.Konstrukcija pseudoidentiteta bi trebala biti kruna svih ovih procesa čime oni dolaze u završnu fazu,tj.u fazu asimilacije kroz unutarnje urušavanje kulturnog identiteta. Sažimajući u jednoj rečenici sva ova tri temelja srbijanske državotvorne filozofije,stvaranje prve zajedničke južnoslavenske države iz perspektive srbijanskih političkih interesa možemo definirati kao:ostvarenje sanjanog Dušanova carstva kao moderne države temeljene na političkim principima Francuske revolucije i jakobinizma i kao ostvarenje „jugoslavenskog(po uzoru na francuski)heksagona”,s monarhističkim uređenjem po uzoru na

britanski i s polaznih geopolitičkih pretpostavki nastalih otomanskim osvajanjima.Titoistički komunizam je bezuspješno pokušao zatomiti ove povijesne političke pretpostavke nametanjem totalitarne ideologije i takvim nedemokratskim rješenjem ustvari odgodio završetak Drugog svjetskog rata za stotinjak godina. Na osnovu navedenih ideoloških pretpostavki politički moderirana aktivna transformacija identiteta postaje legalan i legitiman politički cilj sukladan internom razumijevanju demokracije i vlastite(lažne) srbijanske nacionalne percepcije.Sva ova tri povijesna izvora srbijanske političke kulture razumijevaju podaništvo kao jedini dozvoljeni oblik lojalnosti u kome nije moguća partnerska lojalnost s pozicija izgrađene manjinske strukture s punim političkim potencijalom.Pri tome je svakako indigenizam najniži oblik podaništva.Upravo zbog takvih ideoloških temelja,srbijanskoj političkoj kulturi je strana svaka nacionalna integracija bez transformacije političkog identiteta,što se posebno odnosi na „prostor proširene projekcije”. Upravo praksa politički dirigirane transformacije identiteta jest ono što Srbiju oštro razlikuje od svih ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije gdje je takva politika nezamisliva jer nema uporišta u tradicionalnoj političkoj kulturi.Najbliži sličan primjer vidimo u političkoj povijesti Mađarske i to upravo opet na primjeru bačkih Bunjevaca. Dakako da je ovakva politička filozofija strana svakom elementarnom razumijevanju demokracije i istinske slobode.Stoga ću posebno prikazati sva ova tri povijesna izvora.

Po sve ove tri komponente srbijanski politički projekat je regionalno ekspanzionistički,tj.projicira se na prostore ostalih južnoslavenskih naroda s nikad jasno definiranim,ali uvijek znatno širim granicama od povijesnih granica Srbije,od kojih je zadnja bila t.zv.”Šešeljeva granica” Virovitica –Karlovac – Karlobag. Jedan oblik tog ekspanzionizma jest i naglašeni apsorpcijski asimilacijski potencijal kroz stvaranje nepolitičkog identiteta inonacionalnih etniciteta kao projektiranog okvira asimilacije što je slučaj s bačkim Bunjevcima.Upravo zbog tih povijesnih ideoloških izvora politički intervencionizam u identitetsku strukturu manjinskih etniciteta jest specifikum isključivo za Srbiju i on podrazumijeva društvenu integraciju isključivo kroz politički nevidljivu transformaciju identiteta. Budući da autohtonizam ne postoji kao unipolarna identitetska pozicija,politička kampanja transformacije Hrvata u Bunjevce jest

pospješivanje prijelaza iz unipolarne identitetske pozicije(dovršenog nacionalnog identiteta) u submisivni pol bipolarne identitetske pozicije,tj.”submisivizacija” identiteta radi uspostave političke kontrole nad identitetom,a to znači i „teritorijem submisije” kao primarnim političkim ciljem imperijalne vlasti.Riječ je,dakle,o prikrivenom obliku neokolonijalizma na europskom tlu.U tom smislu,politički konstrukt bunjevačkog autohtonizma se može smatrati geopolitički reduciranom formom srbocentričnog „jugoslovenstva”,aktualiziranom uoči predviđenog raspada Jugoslavije,a radi očuvanja davno uspostavljenih imperijalnih kodova srbijanskog državotvornog utemeljenja. Srbocentrično shvaćena jugoslavenska ideja politički je operacionalizirana kao inačica kolonijalizma na europskom tlu.Prostor južnoslavenske države,kako god tu državu zvali,stvoren je i omeđen voljom tadašnjih kolonijalnih sila kao prostor zelenog svjetla velikosrpske ideje,koja međutim nije pokazala povijesni kapacitet da njime može i ovladati kao što se to dogodilo u slučaju povijesnog procesa formiranja francuske nacije po čijem je uzoru i zamišljen taj promašeni eksperiment. Ta država,ostvarena i zamišljena kao zakašnjeli minikolonijalni projekt na europskom tlu sa Srbima kao ekskluzivnim nositeljima državotvornosti,definirala je ostale etnicitete kao nedržavotvorne,tj.autohtone/indigene kao što je to bilo u Francuskoj i u njezinim kolonijama.

Istrošeni povijesni temelji na kojima počiva srbijanska imperijalna politička filozofija

Otomansko carstvo na vrhuncu moći 1700.godine

Sovjetski Savez 1989.godine

„Francuski heksagon” – uspjeli projekat nacionalne homogenizacije koji

traje od XI stoljeća i neuspjeli projekat stvaranja „južnoslavenskog heksagona” započet veoma

kasno – nakon I.svjetskog rata

„Francuski heksagon”na kovanici od 1 franka

Jugoslavija – neuspjeli i zakašnjeli eksperiment stvaranja „južnoslavenskog heksagona” kao političko rješenje nametnuto političkom voljom vodećih

kolonijalnih sila i kao replika njihovog političkog sustava.

Europska Unija 2016.godine do izlaska Velike Britanije

Eurointegracija - nova integracijska paradigma Europe XXI stoljeća koja razara ideološke temelje srbijanske

imperijalne političke filozofije i pretvara Srbiju u „političku kloaku Europe“

Raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države bili su prethodnica i nužna pretpostavka širenju europskog integralizma jer jugoslavenski integralizam nije uklopiv u europski,dapače,dezintegracija prvoga nužan je preduvjet

integracije drugoga. Iz perspektive austrougarskih zemalja koje su kasnije uključene u zajedničku južnoslavensku državu, eurointegracijski proces nameće potrebu ne ideološke revizije propalog jugointegralizma,nego njegovo deideologizirano kritičko preispitivanje.Naime,do sada,u jugoslavenskoj historiografiji jugointegralizam je bio neupitna pozitivna ideološka premisa(„prisajedinjenje” kod pseudoidentitetskih Bunjevaca),nasuprot neupitno negativnom ideološkom određenju „aneksije” BiH od strane Austrougarske.Međutim,kad se s tih procesa skine nametnuta neupitno pozitivna odnosno negativna ideološka norma,bez revanšističkog dodavanja bilo kakve druge suprotnog predznaka,njihovo značenje se može neutralno i objektivno promatrati,a onda pred sud povijesti izlaze slijedeće činjenice:

1.raspad Austrougarske i integracija s novim centrom političke moći – Srbijom značio je udaljavanje i čak prekidanje integracija smjera sjeverozapad,što znači udaljavanje od zemalja koje su neosporni historijski nositelji europske kulturne i političke povijesti, 2.geopolitičko integracijsko okretanje prema smjeru jugoistok značilo je političko okretanje prema prostoru koji je kao prostor pokoren od izvaneuropske osvajačke sile bio pola tisućljeća isključen iz svih tokova i procesa koji su obilježili europsku povijest,između ostalog i njezino političko sazrijevanje.To je također značilo i okretanje prema „limesu Europe”,umjesto prema njezinu centru. S druge strane,iz perspektive Srbije,jugointegracija,odnosno stvaranje zajedničke južnoslavenske države u geopolitičkom smislu predstavljalo je ekvivalent ostvarenju otomanskih teritorijalnih projekcija prema Europi. Kod pseudoidentitetskih Bunjevaca „prisajedinjenje” je ostalo strogo ideološki pozitivno određena norma uslijed čega takav identitet nema nikakvu historijsku vjerodostojnost.On je identitet ideološkog(i to propalog) određenja(izvan kojega ne može postojati),a ne historijska kategorija. Može se zaključiti da je promašeni eksperiment jugointegracija nastao iz dubokog proturječja same Europe,odnosno iz borbe za prevlast među njenim vodećim kolonijalnim silama u I.svjetskom ratu,a nakon II.svjetskog rata je taj državnopravni okvir opstao na ideološkoj podjeli Europe.Zato se može reći da su svi tragični sukobi i nesporazumi ovih prostora zapravo „grijeh Europe”,njezine nesloge i Europe kao izvorišta totalitarnih ideologija XX stoljeća.Čim se pojavila ideja jedinstvene Europe Jugoslavija se srušila. Današnja srbijanska politika,bez obzira na propast jugoslavenske ideje,i dalje temelji legitimitet svoje nacionalne i državne koncepcije kao „projekta i projekcije” na političkim principima na kojima su stvorene i homogenizirane velike europske nacije,prije svega francuska.Zbog toga je,s aspekta srbijanske historiografije,proces „srbocentrične jugoslavenizacije” historijski istovjetan i jednakovaljan formiranju velikih europskih nacija i država od malih rascjepkanih državica poput Italije,Francuske,Njemačke te je,pozivajući se na tu europsku političku tradiciju,to jedini historijski legitiman proces nacionalne emancipacije.Zato se u Srbiji još i danas govori o „odgovornosti za razbijanje Jugoslavije”(kao da ta „odgovornost” nije u sebi akumulirala ogromnu količinu pozitivne i kreativne političke energije).Međutim,jugoslavenska ideja objektivno nije mogla imati i nikad nije imala integrativni potencijal snage integrativnog procesa ovih nacija,tj.nije mogla iznjedriti jedinstvenu naciju.Dakle,jugoslavenska ideja nije mogla stvoriti jedinstvenu naciju koja bi

kao takva mogla ući u integrativni proces s ostalim narodima Europe,odnosno,”srbocentrična jugoslavenizacija” nikad nije mogla postati druga francizacija,premda su je europske kolonijalne sile nakon Prvog svjetskog rata na to pripremale. Upravo iz tih razloga,u Srbiji se „razbijanje Jugoslavije” smatra politički i historijski retrogradnim procesom(kao kad bi se danas Italija ili Francuska razbile na državice koje su postojale prije njihove integracije) zbog čega Srbija danas iskazuje izraziti politički paternalizam prema cijelom prostoru bivše Jugoslavije,zapravo bolje reći prema „prostoru proširene projekcije”,odnosno prema prostoru na kojega Srbija polaže politički interes.Pokazalo se,međutim,upravo obratno:srbijansko ideološko državotvorno utemeljenje kao „projekta i projekcije” kao nevjerodostojno,postalo je uzrok svih retrogradnih političkih procesa iz kojih su,u smjeru eurointegracija iskočile prvo Slovenija i Hrvatska. Ovakva idejna polazišta kao i teritorijalni pretencionizam na „prostor proširene projekcije” sadržavaju historiografsku premisu da je proces hrvatske nacionalne i državotvorne integracije u svom povijesnom korijenu nezakonit.Iz takve pretpostavke se izvodi zaključak da su Bunjevci,Šokci i svi ostali štokavci „prostora proširene projekcije” indigeni etnički elementi bez vlastitog državotvornog kapaciteta kojega stiču tek „prisajedinjenjem” sa Srbijom.

A.Istočni cezaropapizam - bizantska simfonija

Politička filozofija srednjovjekovne srbijanske države koja ima snažan odraz i na današnju srbijansku političku kulturu,pa dakle,posredno i na odnos prema bačkim Bunjevcima,temelji se na učenju o državi kao „teodulskoj monarhiji”. Od vremena Milanskog Edikta do boljševičke revolucije u Rusiji ni jedna pravoslavna država nikad nije bila republika. Novovjekovno republikanstvo se prvo pojavilo na Zapadu,a zamah je dobilo Francuskom Revolucijom.U pravoslavne zemlje ono dolazi tek komunističkom revolucijom i okupacijom Sovjetskog Saveza ostalih istočnoeuropskih država,uključujući i Jugoslaviju. Povezanost pravoslavlja i monarhizma ima duboki teološki i filozofski temelj u učenju o „monarhiji kao Božjoj ustanovi”.Ruski teolog XIX stoljeća,Filaret Moskovski kaže:”Kao što je nebo nesporno bolje od zemlje,i nebesko od zemaljskog,nesporno se na zemlji mora priznati najboljim ono što je na njoj

ustrojeno po nebeskom uzoru,kao što je i rečeno Mojsiju:Pazi!Načini ih po uzorku koji ti je na brdu pokazan.(Izl,25,40),to jest na visini Bogoviđenja.U skladu s tim Bog je po obrascu svog Nebeskog Jedinonačalija(Monarhije),ustanovio na zemlji Cara,po obrascu Svoga Carstva neprolaznoga postavio je na zemlji Cara nasljednoga”(Kršćansko učenje o carskoj vlasti i propovijedi Filareta,mitropolita moskovskog”,Moskva,1901.).Na ovakvom se učenju temelji politička filozofija ruskog carizma,a na njega se kasnije naslanja i ekspanzionistički karakter sovjetskog velikodržavlja. Još su u Starom Zavjetu kraljevi nakon stupanja na prijestol,pomazivani od strane prvosvećenika i nazivani su pomazanicima Božjim.Kralj se zavjetovao da će vladati po Božjim zakonima,a narod kralju da će biti vjeran i poslušan Bogu i kralju.Episkop žički Sava Dečanac(1831-1913) kaže da je tu „svešteno carsko kraljevsku vlast osobito osvetio i na najviši stepen uzvisio Gospod naš Isus Hristos,Car neba i zemlje”,Koji u samoj Svojoj „carskoj službi” otkriva Monarhiju kao „vaistinu Bogom vaspostavljenu”.Samo ime Isus Hristos jeste Spasitelj Pomazanik i mada su ondašnjim jevrejskim narodom jedan duži period upravljali sudije,Mesija nije uzeo tu formu vladanja(što ne treba mešati sa Sudijom kao Bogom),već carsku.Oba Zaveta ukazuju na Hristovu aristokratsku krvnu vezu s carom Davidom,a njegovu carsku službu potvrđuje i Njegov „carski” ulazak u Jerusalim koji je prorok Zaharija u dalekoj prošlosti predskazao.(Arhimandrit dr Justin Popović,Dogmatika Pravoslavne crkve,knj.I.str.339). Kršćanska crkva je od Starog Zavjeta naslijedila mistično značenje Monarhije i mistični smisao miropomazanja i krunisanja Vladara.U Bizantu se poslije prvog kršćanskog cara Konstantina Velikog,čin stupanja na carski prijestol obavljao svečano i pobožno.O tome Sava Dečanac piše:”Stupanje Gospodara na presto obično Crkva praznuje trodnevnim toržestvom,jednako osveštavajući opštu narodnu radost bogosluženjem,posvednevnim molitvama i poukama.Ovako narodnom molitvom svečano saopštenje stupanja Gospodara na presto Crkva(živo učestvujući i radujući se krunisanju i blagodatnom miropomazanju njegovom) priziva Božju pomoć,tajinstveno osvećuje i s narodom sjedinjava ga i blagosilja,potvrđuje i svojim vernima predstavlja kao Božjeg miropomazanika pečatom dara Duha Svetog na njegovo visoko carsko služenje Crkvi i Otadžbini.”(Episkop žički Sava Dečanac,”Stupanje Gospodara na presto”,OBRAZ,2/1995,str.9). Na ovoj tradiciji je u Bizantu nastala teorija o simfoniji(suglasju) države i Crkve,koja je bila ozakonjena šestom novelom cara Justinijana,a zatim potvrđivana više puta pa i na VII Vaseljenskom saboru.

Po ovakvom shvaćanju,Monarhija i Monarsi ne samo da imaju ključnu ulogu u Crkvi,nego su i jedan od njenih simbola.Zato u „zlatno doba crkve” nije bilo republike,a u pravoslavnoj liturgiji se moli za „blagočestive careve i blagoverne carice”.Potpuno oprečno shvaćanje odnosa duhovne i svjetovne vlasti te uloge monarha u istočnoj i zapadnoj tradiciji očituje se i na činjenici da je Ruska pravoslavna crkva kanonizirala rusku carsku obitelj pogubljenu 1918.godine,dok je Katolička crkva kanonizirala većinu papa modernog doba,ali nije francuskog kralja Luja XVI i kraljicu Mariju Antoanetu pogubljene 1793.u Francuskoj revoluciji. Tragove ovakve političke filozofije nalazimo i u postupanju šefa države Srbije,Tomislava Nikolića koji aktivno lobira u Katoličkoj crkvi za uvođenje „bunjevačkog jezika” u liturgiju i protiv kanonizacije bl.Alojzija Stepinca.Dakle,kao poglavar države smatra se mjerodavnim miješati se u crkvena pitanja. Ovakvu bizantsku političku filozofiju prihvaćaju Srbi već u XII stoljeću čemu svjedoči Zakonopravilo(Nomokanon) sv.Save.Zanimljivo je da je puno starija ćirilometodska baština,s kojom je i Srbija duboko ukorijenjena u kulturnu povijest Europe,izrazito zapostavljena u odnosu na puno mlađe svetosavlje koje je postalo normom duhovnog i političkog bića Srbije. Sveti Sava je Šestu Justinijanovu novelu unio u Zakonopravilo,prenoseći na taj način,na srpsko tlo bizantsku simfoniju.Iz ove teorije u nemanjićkoj Srbiji formulirano je učenje o „srpskoj teoduliji” – usuglašenom služenju Bogu nacionalne crkve i nacionalne države.(gr.teodul – sluga Božji).Na takvoj ideološkoj osnovi Nemanjići su napravili sintezu kulta kneza i kulta arhiepiskopa,Simeona i Save,oca i sina,”svetog para”,idealne simfonije dviju vlasti,solidarne i prisno vezane u ovozemaljskom i onozemaljskom životu,čvrst i jasan program,sazdan da dugo traje.(Boško I.Bojović,u „Kraljevstvo i svetost:politička filozofija srednjovekovne Srbije”,Službeni list SRJ,1999.str.70.). Nikolaj Velimirović(sv.Nikolaj Žički,1881-1956) ovako definira srpsku političku filozofiju: „Najzaslužniji za ustrojavanje srpske teodulske monarhije,sv.Sava,svom snagom se trudio da točak svekolike energije svoga naroda,kao i svoje lične,okrene na služenje Bogu.I još,povrh svega,da i državu,isto kao i Crkvu,stavi u aktivno,neumorno i dragovoljno služenje Bogu.Na taj način on je ostvario u srpskom narodu potpunu i savršenu Teoduliju,tj.bogosluženje,a izbegao zapadnu anomaliju,po kojoj je crkva tobož sama dužna služiti Bogu,ali ne i država,papa,ali ne i kralj,sveštenik,ali ne i građanin i vojnik.

U vekovima svoje osveštane državotvorne istorije,srpski narod je nastavio da razvija svoju monarhijsku misao,utemeljivši je na Domaćinskom Poretku,koji počiva na svetoj nebozemnoj vertikali:Bog-Kralj-Domaćin.U ovom se poretku Bog poštuje kao vrhovni Domaćin i Car Tvorac – Monarh sveta,Kralj kao miropomazanik Božji i domaćin u državi,a domaćin u srpskom domu kao glava porodice koja je „zakon sreće i veza s budućnošću.”Preko ovakve nebozemne vertikale nacionalni identitet dobiva transcendentno utemeljenje,a u relacijama vremenitosti on se ostvaruje kao historijski narod. Ovakvom duhovno političkom sintezom Nemanjići su zatvorili krug odnosa duhovne i svjetovne vlasti unutar nacionalnih granica koje su istovremeno i konfesionalne granice i u kome duhovna i svjetovna vlast jedna drugu opravdava čime su već u XII stoljeću postavljeni temelji velikonacionalnom teritorijalnom ekspanzionizmu,prvo na račun grčkih i albanskih zemalja,a kasnije i na zapad,preko limesa Zapadnog rimskog carstva.Nacionalni identitet je postao okvir kršćanskog pravovjerja.Takvom duhovno političkom sintezom stječe se teritorijalni pretenzijski i apsorptivni kapacitet prema susjednim etnicitetima i čitavim narodima kao što je to nekoć bio slučaj s potomcima romanskog stanovništva koje je,primivši pravoslavlje,primilo i srpski nacionalni identitet,a danas se sličan proces nameće bačkim Bunjevcima.Upravo na takvoj filozofiji počiva srpski identitetski maksimalizam,ali i nametnuti bunjevački indigeni identitetski minimalizam. Takvom političkom ideologijom Srbija je veoma rano ostala isključena iz zapadnog procesa uljudbene integracije i duhovne standardizacije političkog sustava u kome je makar formalno polaganje računa papi svjetovnih vladara uključivalo i obvezivanje samo na obrambene ratove,a ne i na osvajanje tuđih teritorija.Srbija preuzima političko naslijeđe imperijalnog karaktera Bizantskog carstva.Duhovnim referiranjem isključivo na vlastitu nacionalnu crkvu isključena je svaka obzirnost prema susjednim narodima,kao i uklopivost u bilo kakav širi geopolitički kontekst.Ta bezobzirnost će biti potvrđena preuzimanjem političke ostavštine Otomanskog carstva,a osuvremenjena preuzimanjem francuske jakobinske političke filozofije temeljene na libertinizmu(bezobzirnom slobodarstvu) i Francuskoj revoluciji.Kroz takav povijesni ideološki evolutivni proces Srbija je izgradila svoje imperijalne kodove koji nisu razgrađeni do danas unatoč svim vojnim porazima koji su onemogućili ostvarenje velikosrpskog programa. Bizantsko učenje o mističnoj bogolikosti monarhije ostavilo je toliko duboki trag u srbijanskoj političkoj kulturi da se je ono proširilo na svaki oblik državne vlasti i na svakog(i svakakvog) vladara,pa dakle i na republikanski i na

Slobodana Miloševića.Takve kulturološke pretpostavke omogućile su Miloševiću da mobilizira srpski narod za predstojeće agresivne ratove. Budući da je „monarhija”(odnosno sve kasnije forme svjetovne državne vlasti) preslika mistične Božje stvarnosti na Zemlji,onda ona ima i „božanske ovlasti”,od kojih je jedna i pravo na političko modeliranje,odnosno transformaciju identiteta svojih podložnika kao legitimne političke prakse,a od podložnika se očekuje da se prema takvoj političkoj praksi odnose kao „svojevoljne sluge”(teoduli Nikolaja Velimirovića).Velimirović,naime,pravi razliku između „istočne teodulije” i „zapadne teokracije” kao razliku između „svojevoljnog sluge” i „nametnutog gospodara”. Formiranjem zajedničke južnoslavenske države nakon I.svjetskog rata dolazi do inicijalne političke i kulturološke interferencije bunjevačkog indigenizma čvrsto fundiranog još od doseljavanja na prostore Bačke i srbijanske političke filozofije i to na slijedeći način:indigeni identitet,po svojoj naravi usmjeren na očekivanje minimalističkih benefita od državne vlasti,postaje „teodul”,tj.svojevoljni submisivni nepolitički element.Na taj način on skreće s vlastite evolutivne identitetske artikulacije na nepolitičku artikulaciju endodestruktivnog identiteta,odnosno na apsolutnu asimilaciju.Dakle,ovdje je riječ o svojevoljnom(„teodulskom”) odricanju od političkog i prihvaćanju oktroiranog,nepolitičkog ,indigenog identiteta.Ova inverzija vjerodostojnog u lažni identitet posredovana je i temelji se na bizantskoj,svetosavskoj političkoj doktrini. Može se reći da je državno artikulirana asimilacija ovog tipa(kroz indigenizaciju) specifična za srbijansku političku kulturu i da ona ima čvrsto ideološko utemeljenje između ostalog i u istočnom bizantskom razumijevanju odnosa duhovne i svjetovne vlasti. Apsolutna oprečnost istočnog i zapadnog razumijevanja odnosa duhovne i svjetovne vlasti jasno se očituje i u slijedećoj terminološkoj razlici:hrvatski katolički teolozi strogo su pazili da izbjegnu svako označavanje crkve nacionalnom odrednicom pa se tako govori izričito o „Crkvi u Hrvata”,a ne o „hrvatskoj crkvi”.S druge strane,kod pravoslavnih Srba je nezamislivo govoriti o „crkvi u Srba”,nego isključivo o „srpskoj crkvi”,čime se ona,premda ustanova Božanskog poslanja,ustvari definira kao ustanova u posjedu nacije.To znači da crkva nije dio Velimirovićeve „nebozemne vertikale” kao samostalna institucija nego tek kao potpora svjetovnom monarhu preko koga ustvari ide „nebozemna vertikala”.Dakako da takva koncepcija oduzima pravoslavnoj crkvi „nadpolitički kapacitet” kojega posjeduje katolička crkva.

U zapadnom konceptu nacija(pa dakle i država kao njezin pravnopolitički okvir) pripada crkvi,a u istočnom konceptu crkva pripada naciji(dakle i državi).U pravoslavlju je nacionalni(što znači i državni) okvir jedini mogući okvir pravovjerja koji vodi prema nebeskoj vertikali te je stoga nacionalni okvir preduvjet „političke vjerodostojnosti”.Nasuprot tomu,u zapadnom svijetu „politička vjerodostojnost” proizilazi iz nadpolitičkog univerzalizma Crkve,(Papa podjeljuje krune vladarima),a takva politička filozofija je čini se,i jedini mogući temelj političkog jedinstva Europe.Takvo političko jedinstvo Europe nije spojivo sa srbijanskom političkom filozofijom koja svijet vidi kao multipolarnu zajednicu krupnih nacionalnih hegemona,što korespondira nacionalnom multicentrizmu pravoslavlja. Kao ilustraciju ovakve političke filozofije navodim izjave ministra za rad,zapošljavanje,boračka i socijalna pitanja Srbije Aleksandra Vulina objavljene u novosadskom Dnevniku 9.studenog 2015.godine pod naslovom:”Vojnim penzionerima povećane penzije za 11,06 odsto”. Obraćajući se vojnim umirovljenicima u tom članku Vulin,između ostalog,kaže:”Vi niste sumnjali u državu,život ste proveli boreći se za nju,verujući u nju,sprovodeći njene zakone,država mora da bude takva prema vama”. Ovakva „vera u državu” u koju se nikad ne smije posumnjati o kojoj govori Vulin,nije ništa drugo nego segment Velimirovićeve „nebozemne vertikale”.Takva „nebozemna vertikala” uspostavljena je između Slobodana Miloševića i široke mase srpskog naroda koja je jurila na njegove mitinge i u sveopćem deliriju se pripremala za promašene ratove. S katoličkog aspekta,ovakvo razumijevanje države nije zamislivo.Naime,katolici nikad ne mogu vjerovati u državu i državnu vlast kao transmisiju otajstvene Božje volje,u državu koja ne ostavlja političkog prostora da se njene odluke kritički preispituju.Kao katolici imamo svijest da postoji naddržavni moralni korektiv koji je globalno internacionalno institucionaliziran u obliku Katoličke crkve koja je jedina globalna institucija nadpolitičkog kapaciteta na svijetu.Drugim riječima,”katolička nebozemna vertikala” između Boga i države ima crkvu.U takvoj vertikali država nije nikakav ovozemaljski Božji mistični odraz,nego vremenita tvorevina podložna pokoravanju crkvi i moralnom redu kojega ona,po svom poslanju,propisuje.Dakle,temeljna razlika jest u tome što je u istočnom konceptu svjetovna vlast transmisija transcendentnih vrijednosti,a u zapadnom je to crkva.Upravo ta razlika generira nepremostiv jaz dvaju svjetova. Premda je i u zapadnoj političkoj tradiciji bilo,a i danas ima primjera

da su svjetovni poglavari imenovali biskupe(kao n.pr.u Austrougarskoj),njihova ovlast nikada nije prelazila formalno politički domet,odnosno primat rimskog biskupa,osim u slučaju anglikanske shizme,nije dovođen u pitanje.Drugim riječima,ovlasti svjetovnih vlasti nisu imale kapacitet po kojemu bi duhovna vlast proizilazila iz svjetovne. Stoga,”vera u državu” kao nepisani uvjet integracije u društvo predstavlja točku na kojoj prestaje mogućnost integracije Hrvata u srbijansko društvo bez razgradnje hrvatske političke i identitetske strukture,odnosno bez asimilacije.Nadalje,takva „vera u državu” ne dopušta mogućnost „vere u crkvu iznad države”,konkretno,vjera u Srbiju ne dopušta mogućnost vjerovanja u katoličku crkvu.Time je za svaki politički integrativni proces u srbijansko društvo postavljen preduvjet katoličke apostazije.Svi ovi procesi su jasno vidljivi na bačkim Bunjevcima kojima je nametnuto javno mnijenje da se ne smije dovoditi u pitanje nadležnost države da aktivno zahvaća u identitetsku strukturu Bunjevaca i da se ne smije dovoditi u pitanje vjerodostojnost ideološki postavljene diferencijacije između pseudoidentitetskih Bunjevaca i Hrvata.

SPOMENIK „NJIHOVOJ VERNOSTI”(mađ.”HUSEGUKERT”)

podignut 1994.godine navodno dobrovoljnim prilozima građana Subotice i volonterskim radom akademskog kipara Save Halugina

povodom „nasilne smrti 25 građana Subotice koji su poginuli u građanskim ratovima u bivšoj Jugoslaviji”.Nakon NATO

bombardiranja SR Jugoslavije dodano je 5 brončanih pločica s imenima vojnika JNA,Subotičana svih nacionalnosti koje žive u

Subotici,a koji su poginuli na Kosovu.Spomenik je preoblikovan 2016.godine

„vera u državu” – Spomenik „Njihovoj vernosti” u Subotici otkriven je 10.listopada 1994.godine,na dan oslobođenja Subotice od

fašizma u II.svj.ratu

Ovaj spomenik „palim borcima u ratovima 90-ih” koji se nalazi u centru Subotice predstavlja spomenik „vere u državu” kakvu je ponudio Slobodan Milošević.Stoga to nije spomenik tragičnim žrtvama,nego spomenik ideologiji „antibirokratske revolucije”,”onima koji su položili živote pred razbijačima Jugoslavije”(onakve kakvu je Milošević zamišljao) i kao takav on posjeduje izrazito negativan ideološki simbolizam koji u sebi sažima cjelokupnu srbijansku političku filozofiju s njezinim povijesnim izvorima. 4.travnja 2016.godine ministar rada i lider Pokreta socijalista Srbije,Aleksandar Vulin položio je vijenac na ovaj spomenik i pri tome rekao:”Možemo da imamo različit odnos prema istoriji i ratovima,ali ne i žrtvama.Svako društvo mora da zna kako je nastalo,svaka država mora da zna koje su njene temeljne vrednosti,a sloboda je najveća vrednost ovoga naroda i bez onih koji su svoj život dali za slobodu,Srbija nebi bila onakva kakva je danas…Sa ovog mesta Pokret socijalista želi da pokaže da mu je stalo do temeljnih vrednosti na kojima se gradi sloboda”. Vulin je naglasio da je „Spomenik njihovoj vernosti” prije svega simbol slobode. Ministar Vulin se pita:”Zašto nije dostojanstveno uređen ovaj spomenik kako dolikuje senima onih koji su se borili za ovu zemlju?”. Istom prigodom i na istom mjestu,predsjednik Gradskog odbora Pokreta socijalista Božidar Leković kaže da „ovaj spomenik simbolizuje ne tako davno vreme kada su mnogi ljudi branili svoju zemlju…Ovo je mesto odakle se može i trebalo bi slati poruku mira,tolerancije i patriotizma”. Još 8.srpnja 2013.godine „Centar-Tito-Kozpont” piše pismo predsjednici Skupštine grada Subotice Mariji Kern Šolja u kome prosvjeduje protiv neodržavanja ovog spomenika.U pismu se između ostalog kaže:”Taj spomenik je simbol pijeteta prema onima koji su poginuli…Spomenik izražava protivljenje ratu,poručuje da se takvi zločini nikada više ne dese i da u Srbiji vlada trajni mir…Roditelji i rodbina poginulih su već više puta negodovali zbog ovakvog stanja…Takvo stanje i odnos prema ovom spomeniku ne

dolikuje progresivnoj i civilizovanoj Subotici i veoma je loša poruka prema žrtvama razbijanja Jugoslavije,prema njihovoj rodbini i građanima Subotice”. „Komunisti Subotice“,“Centar Tito“ i SUBNOR Subotice dana 28.ožujka 2018.godine izdaju priopćenje u kome između ostalog kažu:“nameravamo da podnesemo nadležnim organima predlog da se,počevši od 24.marta 2019.godine,na datum godišnjice početka NATO bombardovanja ,organizuje polaganje venaca na ovo spomen-obeležje poginulima iz Subotice.To smo dužni prema njihovim senima i svima koji su pružili otpor NATO paktu.“Dakle,ovaj spomenik objedinjuje „seni“ onih koji su pali pred „razbijačima Jugoslavije“ i onih koji su pali od „NATO agresije“,a na obljetnicu „NATO agresije“ komemorirat će se i oni koji su pali pred „razbijačima Jugoslavije“,bez obzira što je NATO intervencija bila kad je Jugoslavija bila već „razbijena“. Ovakvim ideološkim simbolizmom proizvodi se lažna povijest,tj. prikriva se činjenica da je mobilizacija vojnih obveznika u Vojvodini bila prisilna i da ti ljudi nisu pali kao žrtve „razbijača Jugoslavije”,niti „NATO agresora“,nego kao žrtve sumanute Miloševićeve politike.To znači da oni nisu „pali za svoju zemlju”,nego da su „pali od svoje zemlje”. Točnije,oni su pali za državu u raspadanju(Jugoslaviju),a zbog države u nastajanju(Srbije).To ih,u smislu moralne kvalifikacije čini dijametralno oprečnim žrtvama drugih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije u kojima je bio rat;tamo su,naime, borci pali za državu u nastajanju,a zbog države u raspadanju(Jugoslavije). S obzirom da ovi subotički borci nisu pali za Srbiju,nego zbog Srbije,posve su neutemeljene Vulinove tvrdnje da njihova žrtva predstavlja vrijednost na kojoj počiva Srbija.Dakle,ove žrtve nemaju svojstvo državotvornog temelja,one nisu državotvorne žrtve,kao n.pr.žrtve na Ovčari u Vukovaru,nego su one žrtve agresivne šovinističke ratnohuškačke politike koju je pokrenuo Milošević i koja ih je gurnula u bezrazložnu ratnu avanturu. Tvrdnjom da su ovi borci pali za državu Srbiju,Srbija se postavlja na lažne državotvorne temelje,a ovaj spomenik je spomenik lažnim državotvornim žrtvama.S druge strane,ako bi Srbija priznala da oni nisu poginuli za Srbiju,a mobilizirani su na teritoriju Srbije,priznala bi vlastitu ulogu agresora.Dakle,Srbija ne uspijeva pronaći vlastito državotvorno utemeljenje koje isključuje prostor proširene projekcije i ograničava se na vlastiti,geografski zadani politički prostor.Još uvijek važeće državotvorno utemeljenje odnosi se na prošlost i na nestalu državu i u raskoraku je s aktualnim državnopravnim okvirom i s realnim vremenom.Zato je taj rat

vođen pod krinkom „spašavanja Jugoslavije”.Najjači povijesni argument da se je Jugoslavija trebala raspasti jest upravo taj što se je raspala kroz nepovratni historijski proces.Komemoriranje ovih žrtava kao žrtava koje su pale za Jugoslaviju,a ne kao žrtava Miloševićeve(tj.srbijanske) agresivne ratne politike jest upravo nepriznavanje nelegitimnosti jugoslavenske ideje unatoč tome što ju je povijest nepovratno osporila.S iste ideološke platforme lažne nacionalne autopercepcije i proizvođenja lažne nacionalne povijesti s koje se prikriva povijesna istina prisilnosti mobilizacije u Vojvodini za rat 1992.godine,niječe se i činjenica progona Hrvata iz Srijema kao i ubojstva koja su tijekom tih događaja počinjena. Što se tiče „NATO agresije“,već iz same ovakve kovanice vidljiv je tragični nedostatak elementarne samokritičnosti koja bi bila usmjerena na propitivanje vlastite odgovornosti za tu intervenciju,da ne govorimo koliki su razmjeri domaće političke patologije u Srbiji morali biti da bi mogli isprovocirati vojnu reakciju najjačeg svjetskog vojnog saveza!Štaviše,samo uvođenje ovakve kovanice u srbijansku političku i povijesnu terminologiju ima za cilj da isključi svaku kritičnost i ekspresno ponudi lažno populističko objašnjenje.Na takvom ideološkom sklopu počiva cjelokupan politički život Srbije,počev od t.zv.“antibirokratske revolucije“ do danas. Ovakvim spomeničkim političkim simbolizmom Srbija dokazuje ne samo da je ratni,nego i (što je još gore za budućnost)politički gubitnik.Ona ne nalazi načina da učinkovito sakrije(ako je to uopće moguće) činjenicu da je u ratne sukobe devedesetih ušla s motivom uzaludnog spašavanja propadajućeg,nasuprot Hrvatskoj koja je u taj sukob ušla kao u neželjeni,ali neizbježni kreativni čin rađanja nove države i državotvorne nacije. Tvrdnjom da je žrtva boraca koji su poginuli za propadajuću državu Jugoslaviju i također propadajuću jugoslavensku ideju,ugrađena u temelje države Srbije,Srbija dokazuje da ona historijski nije država definiranog nacionalnog prostora nego država – nacionalni projekat i teritorijalna projekcija čiji je politički interesni prostor širi i od geografskog i od nacionalnog i koja sebe kao projekat i projekciju ostvaruje proizvođenjem lažne povijesti,čega se politički ne odriče,nego,naprotiv,na istoj platformi i dalje gradi svoj državotvorni temelj.Legitimnim odlukama Slovenije i Hrvatske da iziđu iz Jugoslavije ona nestaje,a to znači da nestaje i pravo Srbije da je spašava.Svako protivno ponašanje Srbije odaje,međutim drugu i pravu istinu:Srbija pokušava proširiti svoje granice na račun drugih republika kao sredstvo ostvarivanja velikonacionalnog plana.

Sve ove činjenice bitne su za razumijevanje političkog konteksta u kome je kreiran lažni bunjevački identitet. Lažni bunjevački indigeni identitet je u funkciji državotvornog ostvarivanja Srbije kao projekta i projekcije,a ne kao države definiranog nacionalnog i povijesnog prostora jer u takvoj državi on nebi bio politički moguć. Upravo zbog svega navedenog,u srbijanskoj se političkoj javnosti uporno izbjegava precizna kvalifikacija ovih žrtava,cjelokupne uloga Srbije u ratnim sukobima,kao i jasno historiografsko određivanje prema t.zv.”antibirokratskoj revoluciji”.Maksimalni doseg kritičnosti ograničava se na Slobodana Miloševića kao osobu i na njegovu osobnu ulogu,bez dubinske analize ukupnog ponašanja Srbije i srbijanske politike od početka raspada SFRJ. U skladu s ovim lažnim državotvornim temeljima na koje je Srbiju ponovno postavio Slobodan Milošević sa svojom „antibirokratskom revolucijom” kreiran je i lažni bunjevački identitet na osnovu ranijih,također nametnutih, historijskih pretpostavki. Tako su pseudoidentitetski indigeni Bunjevci u Bačkoj dobili lažni identitet u državi postavljenoj na lažne temelje(državi osporenog ideološkog državotvornog utemeljenja).Naime,to je ideološko utemeljenje osporeno dokazanom neostvarivošću srbocentrične državotvorne projekcije na prostor izvan njezinih povijesnih granica. Ovaj spomenik ciničnim lažnim pijetetom prema žrtvama ima za cilj da dade politički legitimitet mobilizaciji i cjelokupnom vojnom poduhvatu Slobodana Miloševića.Taj pijetet je lažan zato što ovaj spomenik laže o žrtvama:govori da su poginuli za onoga od koga su poginuli!Time se ujedno šalje poruka da su stanovnici Vojvodine(pa dakle i bački Bunjevci) dobrovoljno išli u te ratove što je ne samo laž nego i teški cinizam kad se uzmu u obzir sve patnje i progoni koji su bili posljedica prisilne mobilizacije.Na lažni identitet Bunjevaca naljepljuje im se i lažno ideološko opredjeljenje koje ne odgovara činjeničnoj stvarnosti.Stoga je potpuno razumljivo da na Dan državnosti Srbije,16.veljače kad predstavnici udruga „boraca iz ratova devedesetih“ kod ovog spomenika polažu vijence,tamo nikad nije nazočan predstavnik katoličke crkve,dok je redovito nazočan predstavnik Srpske pravoslavne crkve,što znači da je ta crkva suglasna s takvim(lažnim) temeljima države kojoj pripada,odnosno da se ona o njima kritički ne propituje što je sukladno bizantskom razumijevanju odnosa duhovne i svjetovne vlasti koje počiva na „primatu svjetovnosti“. Nadalje,ovaj spomenik nije „protivljenje ratu” nego legitimizacija rata čije se pokretanje ničim ne može opravdati.Dakle,njegovo je mirotvorstvo lažno.Osobito je tragična,ako je istinita,činjenica da su i roditelji i rodbina

poginulih negodovali zbog neodržavanja spomenika.To znači da se čak i intimna sfera građana(odnosi roditelja i djece)bezobzirno instrumentalizira u lažni politički kontekst.Doista je strašno pomisliti da postoje roditelji koji su toliko radikalno lažno ideološki usmjereni da ne vide cinizam koji kao poruku šalje ovaj spomenik prema njihovoj djeci kao žrtvama. Nadalje,kad „Centar Tito” tvrdi da neodržavanje ovog spomenika „ne dolikuje progresivnoj i civilizovanoj Subotici” onda to znači da se odavno potrošena jugoslavenska komunistička ideološka simbolika s „đubrišta povijesti” i dalje prihvaća kao važeća dok država istodobno vodi pregovore o članstvu u EU.Kao da je netko prespavao pola stoljeća povijesti i probudio se u bunilu jugoslavenskog titoizma.Zadnje manifestacije ovakvog anakronizma i političkog besmisla viđene su na ovim prostorima neposredno pred izbijanje „antibirokratske revolucije” kad su raspamećeni radnici hodali s Titovim slikama po mitinzima. Zanimljivo je da se „u isti koš“,t.j.na isti spomenik stavljaju žrtve „razbijača Jugoslavije“ i žrtve „NATO agresora“ što pokazuje potpunu ideološku konfuziju i dezorijentiranost nastalu nakon raspada Jugoslavije i apsolutnu nemogućnost da se uvidi promašenost sinkretizma srbocentrizma,propale jugoslavenske ideje i boljševizma.Takav demagoški balast potpuno je nepojmljiv iz političke perspektive Hrvatske. Nepotrebno je reći da bi spomenik trebalo podići samo i isključivo nevinim žrtvama prisilne mobilizacije s jasnim određenjem čije su žrtve oni bili i za kakve političke ciljeve su prisilno gurnuti u rat. A za sve navedeno,historijska podloga je „vera u državu”,bez koje Milošević nebi mogao mobilizirati mase za ciljeve koji su već u startu bili prepoznati kao apsurdni,”vera u državu” koja je transmisija božanske volje u nebozemnoj vertikali temeljenoj na bizantskom konceptu simfonije.Čini se da je upravo ta podloga evoluirala do svoje konačne suvremene fenomenologije – lažne nacionalne autopercepcije iz čije vizure se država postavlja na lažne ideološke državotvorne temelje,a bačkim Bunjevcima i još nekim drugim manjinama se kroje lažni identiteti.Radi ostvarenja takvih ciljeva potrebno je kreirati lažnu povijest,što u slučaju ovog spomenika znači sakriti istinu o brutalnoj prisili mobilizacije,a u slučaju Bunjevaca sakriti istinu njihova hrvatstva. Budući da prostor današnje Vojvodine,a osobito njezin sjeverni dio,nema jasno povijesno definiran etnički i državotvorni titular,on je postao deponija,odlagalište svih propalih ideologija sa smetlišta jugoslavenske totalitarne prošlosti.Tu svakako spadaju udruge građana kao što su:”Centar Tito”,”Komunisti Subotice”,t.zv.”Mini Jugoslavija” Blaška Gabrića i slične.

Ovakva regresivna ideološka usmjerenost na propale totalitarne ideološke forme iz prošlosti znak je politički marginalnog i marginaliziranog prostora,nedoraslog minimalističkog indigenog odgovora na krupne povijesne promjene i nepostojanja bilo kakve mogućnosti političkog rješenja izvan postojećeg državnopravnog okvira,koji,međutim nameće eksplicitan nacionalni obrazac političkog rješenja,stran većinski nesrpskom i višenacionalnom prostoru sjeverne Vojvodine.Upravo takva apsolutna politička okovanost manifestira se bizarnim izražajima „jugonostalgije” i potpunim odsustvom bilo kakve političke vizije budućnosti ,što je samo politički odraz radikalnog gospodarskog i kulturnog propadanja.Dakle,to nije prostor na kome se odvijaju sudbonosni nacionalni događaji,nego prostor na koga se primjenjuju politička rješenja iznjedrena drugdje. Raščlanjivanjem činjenica vezanih za ovaj spomenik i za način na koji se on u Srbiji i danas obilježava,a u svezi bačkih Bunjevaca,možemo doći do slijedećih zaključaka: Žrtve čija su imena navedena na ovom spomeniku su žrtve koje su pale za,u to vrijeme propadajuću,a danas nepovratno propalu državu Jugoslaviju.Dakle,ne samo da one nisu državotvorne žrtve,nego su one uzaludne žrtve,kolateralna šteta krvavog raspada jedne države.S druge strane,upravo raspadom te države Bunjevci doživljavaju povijesni evolutivni skok kakav nikad nisu doživjeli otkad povijest pamti njihovo bivanje u Bačkoj:oni dobivaju međunarodno priznatu matičnu državu i kao takvi postaju međunarodno priznati nacionalni subjekt.Dakle,Bunjevci svoj evolutivni iskorak ostvaruju na propasti Jugoslavije i na porazu ovih žrtava.To indirektno znači da su ove žrtve pale u borbi protiv stjecanja državotvornog identiteta Bunjevaca,odnosno za njegovu jedinu moguću alternativu:lažni indigeni identitet.Zbog toga je srbocentrično jugoslavenstvo politički nespojivo s hrvatstvom Bunjevaca,odnosno politički nerazdvojivo od njihova lažnog identiteta,a ove žrtve,posredno ispadaju neprijatelji bunjevačkih nacionalnih interesa.Dakle,hrvatstvo Bunjevaca kao jedini mogući politički identitet Bunjevaca,čvrsto stoji na izrazito antijugoslavenskim ideološkim pozicijama.To znači da je svako odazivanje Bunjevaca na mobilizaciju,u mjeri u kojoj nije bilo prisilno,u političkom smislu,predstavljalo akt izdaje tih interesa.Čak i oni koji su se pod prisilom odazvali na takav teror države morali bi biti svjesni negativnih političkih posljedica svog makar i prisilnog sudioništva u nečasnom vojnom poduhvatu.Zato iz bunjevačke perspektive nije prihvatljivo nikakvo obilježavanje ovih žrtava osim kao žrtava od strane

domicilne države i njezine prisilne mobilizacije.Dakako da im, ali samo u tom kontekstu treba odati pijetet što nije slučaj s obilježavanjem ovog spomenika! Budući da s pozicija slavljenja ovih žrtava kao državotvornih i kao onih koji su „pali za slobodu”,Bunjevci ne mogu biti Hrvati,otvara se nužnost definiranja lažnog identiteta Bunjevaca.Po borbi ovih žrtava,Bunjevcima kao indigenom narodu zajamčuje se i sva sudbina takvih naroda. Na osnovu ovoga može se zaključiti da Srbija,sve dok ove žrtve smatra državotvornim,tj.dok svoje državotvorno utemeljenje stavlja na lažne ideološke premise,ona ne može Bunjevcima priznati stvarni nego samo lažni identitet koji proizilazi iz države lažnih temelja.Iz ovih činjenica proizilazi i pitanje svih pitanja:jeli moguće integrirati u jedinstveni europski poredak državu koja počiva na lažnim državotvornim temeljima i treba li to uopće činiti,ili će Balkan vječno ostati „politička kloaka Europe”? Može se reći da je sveukupni višestoljetni proces integracije hrvatske nacije koji je okončan stvaranjem vlastite države bio usmjeren na stvaranje države koja će se uklapati u katoličku,a ne u Velimirovićevu nebozemnu vertikalu(što međutim,ne znači i „katoličku državu” kako to neki srbijanski historičari definiraju) i da je to država za kojom su čeznule generacije Hrvata,dakako i u Bačkoj.Drugim riječima,riječ je o državi zapadne političke kulture,a ne o nekoj šovinističkoj teokratskoj katoličkoj tvorevini.Takvu političku misao najjasnije je izrazio Stepinac na svom suđenju izjavivši pred jugoslavenskim komunističkim sudom da hrvatski narod želi svoju državu.Samo kroz takvu državu Hrvati mogu ostvariti transcendentnu dubinu vlastita identiteta i postati zreli historijski narod. Upravo to različito razumijevanje „nebozemne vertikale” na Istoku i na Zapadu čini svaku jugoslavensku ideju nemogućom,a svaki jugoslavenski humanitet nužno sekularnim(i kao takvim lažnim) i bez transcendentnog utemeljenja.Ova je činjenica osobito važna jer se kreatori bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta pozivaju na jugoslavenski sekularni humanitet kao na svoje ideološko i svjetonazorsko polazište.Zato bunjevački indigeni pseudoidentitet nema i ne može imati transcendentnu dubinu jer mu je odrezana identitetska vertikala,a njegov identitetski domet je lažna skupština o „prisajedinjenju” iz 1918.godine. Srpski velikonacionalni projekat pokušalo se realizirati na političkim postulatima koje je iznjedrila Francuska Revolucija,a francuski laicite postao je ideološki temelj jugoslavenskog sekularizma.Katoličkom življu obuhvaćenom ovim projektom pristupalo se na različite načine:indigenizacijom,(kao kod bačkih Bunjevaca),ili pokušajem definiranja nekog srpskog katoličkog

humaniteta.Taj pristup nikad nije bio jednoznačno definiran i pokazivao je određena ideološka lutanja što je potpuno razumljivo s obzirom da nije moguće pronaći takvo povijesno rješenje.Budući da je srpski katolički identitet transcendentnog dometa povijesno nemoguć,srpstvo nužno ostaje ograničeno na pravoslavne konfesionalne okvire,a svaka jugoslavenska ideja ostaje neostvariva.Sva identitetska posezanja izvan tih okvira oslanjala su se na lažna ideološka polazišta:sekularno jugoslavenstvo i totalitarnu komunističku ideologiju kao sredstva velikodržavne političke majorizacije.Dakle,jugoslavenski identitet ne može ostvariti transcendentnu dubinu,on ostaje (samo)obmana.

Grb države Srbije

Najstariji ideološki okvir unutar kojega su u XII stoljeću postavljeni temelji srbijanske političke filozofije jest svetosavlje. Dvoglavi orao u srbijanskom grbu jest simbol simfonije i predstavlja sv.Savu i njegova brata svetog kralja Stefana Prvovenčanog kao simbole jedinstva duhovne i svjetovne vlasti.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi sv.Sava se naziva Ravnoapostolni(ravan Isusovim učenicima – apostolima) i Mirotvorcem jer je,po crkvenoj verziji 1208.u manastiru Studenica nad mrtvim očevim tijelom izmirio braću Vukana i Stefana i tako zaustavio građanski rat i spriječio politički utjecaj katoličke crkve. Premda republika i sekularna država,Srbija je zadržala u grbu monarhistični simbol krune i križ kao simbole „teodulske monarhije”.Grb jasno definira hijerarhijski poredak bizantske „nebozemne vertikale”:Bog(križ)-kralj(kruna)-nacionalni simboli(dvoglavi orao,ocila). Stoga se može zaključiti da današnji grb države Srbije,identičan onome koji se nalazio na „kokardi”,u potpunosti simbolizira državu temeljenu na političkom svetosavlju i na istočnoj, bizantskoj političkoj tradiciji.

Shvaćanje države i vladara kao dijela „nebozemne vertikale”,odnosno zemaljske preslike mistične Božje stvarnosti kontinuirano se provlači kroz srbijansku politiku i historiografiju,bez obzira na aktualno vladajuće političke prilike ili ideologiju.Tako n.pr.djelo posvećeno povijesti Srbije u vrijeme I.svjetskog rata ima naslov „Golgota i Vaskrs Srbije 1914-1915 i 1915-1918”(Silvija Đurić,Vidosav Stevanović,BIGZ 1986.).To povijesno djelo,premda napisano i objavljeno za vrijeme vladavine komunizma,već u svom naslovu eksplicitno izražava svetosavsko političko razumijevanje „kristolikosti”(ali samo vlastite) nacije i države kao Božjeg odraza na zemlji. Svetosavsku pravoslavnu političku filozofiju eksplicitno je izrazio sprski patrijarh Irinej u svojoj čestitki povodom „Dana republike Srpske” u Banjoj Luci 9.siječnja 2016.godine.U toj čestitki on,između ostalog kaže:”Danas Republika Srpska,utemeljena na istini Božjoj,na pravdi Božjoj,slavi svoj rođendan,veliki dan,ne samo za vas,braćo i sestre,veliki dan za ceo srpski narod,i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni sa nama svima i sa svima vama slave Gospoda,slave Republiku Srpsku,Bogom blagoslovenu,blagodaću Božjom osvećenu.I to je ono što garantuje njen život,njenu budućnost i budućnost njenog naroda.Znamo mi danas da,kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu,Božju istinu,i danas mnogi škrguću zubima na Republiku Srpsku,ali uzalud im to škrgutanje.Ako Gospod blagoslovi narod,naslednike onih koji su položili živote svoje i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika,na kostima svetih mučenika,a sve što je postavljeno na pravdi,na istini,na krvi za pravdom i za ime Božje,to je večno i neprolazno.To Gospod podupire svojim prstom.A sve ono što Gospod

podupire nikakva sila ovoga sveta ne može se odupreti tome.Nije uzalud sveti apostol Pavle rekao:Ako smo mi sa Gospodom – a verujemo da je ovaj narod sa Gospodom – ko će protiv nas?Zato se molimo Gospodu,da Gospod blagoslovi narod Republike Srpske,da Gospod blagoslovi narod Srbije,srpski narod,ma gde se on nalazio,jer je to sveti narod,mučenički narod,narod koji je postradao za ime Hristovo.A takva žrtva ne može nikada izgubiti vrednost i cenu,ne samo pred Bogom,nego i pred ljudima.Zato se molimo Gospodu,da Gospod blagoslovi Republiku Srpsku,Republiku svetog Save,Republiku srpskog naroda.I oni temelji na kojima je ona postavljena neka budu čvrsti da izdrže sva iskušenja veka ovoga i sveta ovoga.” Zanimljivo je da samo 7 mjeseci nakon ove izjave patrijarha Irineja u Banja Luci,srbijanski premijer Vučić na komemoraciji 75.obljetnice nastanka logora Jasenovac,19.kolovoza 2016. u Donjoj Gradini kaže slijedeće:”na mestu gde su ustaše pravile svoju božju državu ubijajući decu i ljude samo zato što su Srbi,mi ćemo da pevamo Bože pravde i da pokažemo da umemo da sačuvamo svoj rod i mir…obeležava se 75 godina od nastanka fabrike smrti za Srbe,Jevreje i Rome,logora Jasenovac koji je pravljen u ime civitas Dei,odnosno Božje države”. Postavlja se pitanje što znače Vučićeve aluzije na kapitalno djelo sv.Augustina „O Božjoj državi”(De civitate Dei) iz V.stoljeća kao jedno od ključnih apologetskih i dogmatskih djela koje je postavilo temelj zapadnog razumijevanja odnosa teologije,filozofije i politike i koje kao takvo predstavlja ključni temelj zapadne europske civilizacije? Ako uzmemo u obzir povijesni kontinuitet srbijanskog posezanja za „prostorom proširene projekcije”,onda ovakva izjava znači slijedeće:svaki pokušaj zapadne civilizacijske integracije tog prostora jest zločin i vodi zločinu jer on ne pripada zapadnom nego istočnom svijetu,bez obzira što se nalazi sa zapadne strane limesa.Dakle,zločin je praviti „Božju državu”na prostoru koji mora biti„Republika svetog Save”!Budući da izjave patrijarha Irineja i premijera Aleksandra Vučića spadaju u isti politički kontekst,možemo ustvrditi da one predstavljaju ekstremni i eksplicitni protuzapadni stav s pozicija istočne,bizantske političke tradicije.Tvrdnjom da je nacistički logor Jasenovac pravljen u ime stvaranja Božje države,osuđuje se kao zločinačka,zapadna civilizacija i kultura u svom temelju,nacizam i fašizam se smatraju inherentnim zapadnoj kulturi,a preko nje i hrvatskoj naciji kao ključnom nositelju integrativnog procesa zapadne uljudbene tradicije na prostoru na kojeg pretendira srpski nacionalni projekat.Takvom anakronom i šovinističkom retorikom se danas neće poslužiti nijedan zapadni političar niti katolički

velikodostojnik zbog duge povijesti političke evolucije Zapada,nepoznate na Istoku.Temeljno je pitanje jeli uopće moguća europska politička integracija prostora koji se temelji na ovakvim anakronim političkim kodovima?Na ovom primjeru se jasno vidi da je raspadom Jugoslavije opet otvorena stara rana Europe – limes zapadnog i istočnog svijeta koji se međusobno ne razumiju već više od tisuću godina. Veoma je indikativno da upravo oni koji u t.zv.”Republici Srpskoj” vide „Republiku svetog Save”, optužuju kardinala Stepinca za podržavanje „katoličke države” NDH. Ovakvoj svetosavskoj političkoj filozofiji nadbiskup vrhbosanski,kardinal Vinko Puljić suprotstavlja katolički pogled na ista pitanja,pa pored nabrajanja brojnih dokumentiranih stradanja katolika i katoličkih svećenika u BiH,u svojoj izjavi od 15.veljače 2016. godine izravno pobija patrijarha Irineja te između ostalog kaže: „Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska,a ne Božja tvorevina.To je zacijelo jasno i Vašoj Svetosti.Mi kršćani,poučeni objavljenom Božjom istinom,dobro znamo:Sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja;nije vječno niti je neprolazno.To više začuđuju i zbunjuju ovakve izjave Vaše Svetosti,kao vrhovnog autoriteta Srpske Pravoslavne Crkve.Samo je Bog vječan i neprolazan!” Nadalje kardinal Puljić kaže:”Izjavili ste da je Republika Srpska utemeljena na istini Božjoj,na pravdi Božjoj?Teško da ikome s ovih prostora,a pogotovo Vama,mogu biti nepoznate u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom… Prema crkvenim statističkim podacima,s prostora koji danas obuhvaća bosanskohercegovački entitet Republika Srpska nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140.000 katolika…Istina se uporno prešućuje i iskrivljuje.Umjesto žrtava,štite se i pomažu zločinci.A to ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom,a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom.Ovi i mnogi drugi zločini počinjeni su u ime Republike Srpske koja nije postavljena na krvi svetih mučenika,na kostima svetih mučenika.Nije riječ o svetim mučenicima nego o mučiteljima i progoniteljima drugih i drugačijih.Zato ta Republika ničim ne nalikuje arhiđakonu Stefanu nego upravo onima koji su zatiskivali uši da ne čuju istinu pa su posegnuli za silom i nasiljem oduzimajući život prvomučeniku Stjepanu koji je istinska slika tisuća prognanih ljudi raznih vjera i naroda na ovim prostorima.Nazivajući Božjom pravdom najužasnije zločine,Vaša je Svetost u velikoj pogibelji da na posebno bolan način nanese dodatnu

uvrjedu svim žrtvama protekloga,nama nametnutog rata,svim patnicima,koji su proživjeli razne torture i obespravljenost.” Na koncu tog pisma kardinal Puljić kaže:Vašoj je Svetosti dobro poznato ono Kristovo upozorenje iz Matejeva Evanđelja da je uzaludan trud graditeljima koji kuću grade na pijesku(7,26) nepravde i tuđih stradanja!”

Time kardinal Puljić ustvari osporava svetosavsko učenje o „srpskoj teoduliji”,odnosno jasno definira doktrinarnu neodrživost političke filozofije temeljene na bizantskom modelu simfonije svjetovne vlasti i nacionalne crkve. S obzirom na ovakve svjetonazorske pretpostavke srbijanske političke i društvene kulture,svako opiranje asimilaciji među Hrvatima u Srbiji nužno podrazumijeva i pozivanje na katolički identitet i na sve ideološke i političke pretpostavke koje iz toga proizilaze. Upravo ta činjenica vojvođanske Hrvate jasno ideološki određuje i spram ekstremne unutarnje ideološke polariziranosti u samoj Hrvatskoj u smislu njihove isključive komplementarnosti s desnim dijelom hrvatskog političkog spektra i bez ikakvih dodirnih točki s hrvatskom ljevicom.To se jasno očitovalo i u krajnjem nemaru i nezainteresiranosti koji je SDP pokazao prema problemima vojvođanskih Hrvata. Koncept nacionalne autokefalne crkve znači da se crkveni institucionalni politički interes poklapa s nacionalnim i državnim,ne ulazeći u kritičko preispitivanje činjenica na kojima se temelje zacrtani ekspanzionistički nacionalni interesi i ciljevi.U slučaju svetosavskog projekta ti ciljevi se oslanjaju na političko naslijeđe otomanskog ekspanzionizma koji mu je otvorio geografski prostor,a u moderne političke procese su uklopljeni usvajanjem francuske političke teorije i prakse izgradnje nacije i države. S druge strane,u katoličkoj crkvi institucionalni interes je nadnacionalni,tj.globalni što joj je omogućilo da ostane iznad,ali ne i protiv nacionalnih političkih programa u procesu formiranja modernih nacija.To je zapravo značilo nemogućnost instrumentaliziranja crkve u političke svrhe što je osobito zasmetalo Titu kad je pokušavao ucjenjivati nadbiskupa Stepinca osnivanjem hrvatske nacionalne crkve odvojene od Rima.Takva globalistička superiornost katoličke crkve u odnosu na mondijalnu političku povijest svijeta iz perspektive pravoslavnog svijeta okovanog nacionalnim okvirima institucionalnog kršćanstva uvijek je bila sumnjičena i optuživana za prozelitizam,”duhovni elitizam”,masonsku urotu itd…

Pravoslavna cezaropapistička ekleziologija ne poznaje institucionalizirano kršćanstvo kapaciteta nadnacionalnog i naddržavnog svjetonazorskog pravorijeka.Upravo zbog toga se je baš u sovjetskoj Rusiji mogao institucionalizirati komunizam kao nova svjetska integracijska ideja na totalitarnim principima,odnosno,upravo zbog toga odatle kreće „izvoz komunističke revolucije” kao jedine ideje globalnog dometa u dosadašnjoj političkoj povijesti koja je krenula iz pravoslavnog svijeta.Sovjetski komunistički imperij sa svojim globalnim svjetskim pretenzijama preko izvoza komunističke revolucije,postao je nova „sveta monarhija” novog,globalnog Bizanta.Zbog toga je pravoslavlje imalo ambivalentan odnos prema komunizmu:s jedne strane taj odnos je bio svjetonazorski oprečan,a s druge strane,pravoslavlje je u rigidnom komunističkom poretku vidjelo jamca poretka primata svjetovne vlasti.Svjetonazorski princip je u takvoj kulturi uvijek bio drugorazredan te se može reći da je primat svjetovne vlasti,odnosno primat svjetovnosti bio i ostao ključna točka sukladnosti,odnosno simfonije komunističke države i pravoslavne crkve. Ove činjenice su osobito važne zbog toga što se je na sovjetsku Rusiju ideološki i strateški naslanjala komunistička Jugoslavija,bez obzira na slučaj Informbiroa,a to je omogućavalo postojanje specifičnog fenomena političke sinteze koji možemo nazvati srbokomunizam. Jugoslavenski model možemo smatrati kopijom višenacionalnog velikodržavlja SSSR-a kojemu je ton davala dominantna ruska nacija.Premda komunizam nije bio spojiv s pravoslavljem kao religijom,on je s druge strane jamčio stabilan model velikodržavlja,što znači da je ideološko i strateško naslanjanje komunističke Jugoslavije na SSSR implicitno značilo i ostvarenje Velimirovićeve „teodulije jednovernih naroda”,odnosno bliskost pravoslavnih naroda.Stoga,za pravoslavlje komunizam nije bio prihvatljiv svjetonazorski,ali je bio prihvatljiv politički.Iz tog će razloga,rušenje komunizma krenuti iz katoličke Poljske,a ne iz zemalja pravoslavne tradicije. Zapadni koncept primata duhovne vlasti nad svjetovnom sačuvao je autonomiju crkve od participiranja u komunističkoj tehnologiji vlasti,a to je katoličkoj crkvi u komunizmu sačuvalo vjerodostojnost te se u njoj akumulirala ogromna količina političke energije koja će pokrenuti lavinu rušenja komunističkih sustava,kao prave „papine divizije”(one za koje je Staljin u zabludi mislio da ne postoje),počev od Poljske.Štaviše,ta energija razorit će i Berlinski zid i inaugurirati novu političku paradigmu europskog integralizma. Nasuprot tomu,istočni koncept primata svjetovne vlasti,politički je marginalizirao utjecaj pravoslavnih crkava te one nisu akumulirale nikakvu

političku snagu koja bi bila sposobna rušiti totalitarni sustav i voditi u demokratsku preobrazbu društva.Takve nepomirljive suprotnosti u filozofiji države i u odnosu duhovne i svjetovne vlasti dovele su do krvavog raspada Jugoslavije kao umjetne državne tvorevine.

B.”Istorijska Srbija” - cezaropapistički model velikodržavlja

Jasno oblikovanu političku ideju „istorijske Srbije” temeljenu na istočnom,pravoslavnom velikodržavlju iznio je Vladimir Kršljanin predsjednik Pokreta za Srbiju na site-u www.intermagazin.rs 20.prosinca 2015. godine.Taj članak prenosim u cijelosti: „1.Uspon Rusije danas ohrabruje i pruža nadu velikom delu sveta,a Srbiji posebno.Može li Srbija da obnovi svoje samopouzdanje i istorijsku veličinu?Kakav nam Rusija daje primer?Rusija se izdigla kao Istorijska Rusija – država civilizacija,nosilac sopstvene istorijske svesti – a to znači pravoslavne duhovnosti i morala,zasnovana na ljubavi prema bližnjem i osećanju pripadnosti ljudskoj zajednici,patriotizmu koji iz toga proističe i sposobnosti da baštini sve pozitivno što su preci u istoriji stvorili,uprkos greškama pojedinih vladara i ideologija. 2.Koncept nacije u pravoslavnoj civilizaciji,kojoj pripadamo,stariji je,temeljniji i dublji,od zapadnog – građanskog,vezanog za državu i teritoriju.Srpska nacija nastaje u Srednjem veku,sa autokefalnošću Srpske Pravoslavne Crkve.U 14.veku,Srpsko carstvo obuhvata ceo Balkan,pa u širem smislu,Istorijska Srbija ima šire civilizacijsko značenje poput Vizantije ili Istorijske Rusije.Carstvo,odnosno imperija,nije nacionalna država.A u pravoslavnoj imperiji,narod,odnosno nacija,koja je državotvorac,nema veća prava od drugih,već ima povećanu pokroviteljsku odgovornost da druge narode zaštiti i omogući im slobodan duhovni i ekonomski razvoj u zajedničkoj državi. U savremenoj istoriji,Istorijska Srbija se obnavlja kroz državu i teritoriju,oslobođenu ili odbranjenu od osvajača u Prvom balkanskom,Prvom i Drugom svetskom ratu,po cenu višemilionskih žrtava(40% stanovništva) od strane Srpske vojske i (srpskog) antifašističkog pokreta,u sadejstvu s Rusijom(SSSR) i drugim saveznicima.U tom smislu, i Jugoslavija je u osnovi Istorijska Srbija.

Danas se u kontekstu uspostavljanja nove stabilnosti i bezbednosti u Evropi,mora razmatrati pitanje anuliranja posledica razbijanja Jugoslavije agresijom Zapada.A to znači rešavanje pitanja Istorijske Srbije.To nije isto što i rešavanje „srpskog nacionalnog pitanja”.Ovde se ne radi o nerešenom „nacionalnom pitanju” već o restauraciji istorijskog prava,i to najvećeg mogućeg,zasnovanog na višemilionskim žrtvama na strani saveznika u dva svetska rata.Ovakvo pravo može biti zanemareno samo ako ga se sama Srbija odrekne,a ona ga se može odreći samo ako prestane da postoji,kako u teritorijalnom(što uključuje i pitanje suverenosti,ekonomije i demografije),a još više u duhovnom smislu,odnosno u smislu istorijske svesti.Stoga se sadašnja faza,sa uvlačenjem Crne Gore u NATO,vezivanjem Srbije za Zapad kroz njeno „protestantsko” preumljenje i druge forme psihološkog rata,može smatrati pokušajem potpunog uništenja Srbije. 3.Mnogo se u javnosti ukazivalo i ukazuje na krizu Zapada.Uzdizanje materijalnog i hedonističkog nad duhovnim degradira ljudsko biće na nivo zveri,a fetišizacija slobode pojedinca uz razgradnju temeljnih oblika ljudske zajednice(a čovek je društveno biće!) vodi totalnom porobljavanju i genocidu.Istovremeno,zapadna oligarhija se uzdigla nad državnim i političkim sistemima,a kratko vreme se bila uzdigla i nad međunarodnim sistemom,pretvarajući bezgraničnom korupcijom u farsu i objekte grube manipulacije demokratiju,slobodu medija i ljudska prava i slobode.Oligarhija je pod svoju kontrolu stavila zapadne banke,države,političke stranke,”verske zajednice” i „građanske inicijative”.Toliko bolestan sistem zapao je u ogromnu krizu,nalazi se u groznici i konvulzijama i moraće vrlo brzo,pred izazovom većine čovečanstva,a čiji razvoj Zapad više nije u stanju ne samo da kontroliše i podređuje sebi,nego ni da prati,i pod pritiskom sopstvenog,sve više obespravljenog stanovništva,da se promeni. 4.Srbiji nije ni potrebno ni poželjno da se vezuje za dramatičnu i strašnu katarzu Zapada,pogotovu što joj je taj isti Zapad,ujedinjen i okovan sopstvenom neostvarivom ambicijom o gospodarenju svetom,nedavno surovo pokazao i još uvek je svakodnevno na to podseća,da je ne smatra delom sebe,već svojom suprotnošću,odnosno pojavom i teritorijom koja mora biti pokorena i uništena u istorijskom i političkom smislu. 5.Pravoslavnom svetu i njegovoj duhovnosti,moralnosti i humanosti,bez obzira da li taj svet nazivamo Vizantija,Istorijska Rusija,Istorijska Srbija ili nekako drukčije,zapadna oligarhija ne želi da dozvoli da bude doživljen i shvaćen,već od njega okreće ljudima glavu,nastojeći istovremeno da ga

ocrni,podjarmi i uništi,videći,ne bez razloga,u samom njegovom postojanju,pretnju sopstvenom opstanku. 6.Istorijska svest,odnosno vera u Istorijsku Srbiju,nikad nije prestala da živi u srcima naših ljudi,a probuđena je i počela da jača krajem 20.veka,koji je obeležio,ne krah komunizma kako se često misli,već krah ideologije uopšte,kao nametnute zamene za istorijsku svest.I danas kad nam patriotska desnica nudi socijalističke elemente kao temeljne za efikasnu i pravednu ekonomiju,možemo lako doći i do poslednjeg nedostajućeg elementa za uzdizanje Istorijske Srbije.Na svoju,neposrednu i dalju prošlost,ne smemo gledati ideološki,jer nas to vodi u ubistveno samoporicanje,već poštovati stvaralačka i istorijska dostignuća svih generacija,a ne ponavljati istorijske greške,koje je uostalom danas lako prepoznati,jer su gotovo sve nastale pod uticajem Zapada. 7.Kako bi,u skladu s ovim,mogla da,već za deceniju-dve,izgleda obnovljena Istorijska Srbija?Kao nosilac suverene kreditne,razvojne,moralne i duhovne politike,otrgnuta od kolonijalnog diktata zapadne oligarhije oličenog kroz EU i NATO,oslonjena na sopstvenu tradiciju i sopstvene iskusne,obrazovane i kreativne kadrove,u moralnoj i demografskoj ekspanziji,jedinstvena država nastala ujedinjenjem NATO protektorata i okupacionih zona pod imenom Srbija,Crna Gora,Republika Srpska,Kosovo i Metohija,u čvrstom vojno-političkom savezu sa Istorijskom Rusijom,a čijem će se civilizacijskom zamahu priključiti i oslobođeni delovi Bosne i Hercegovine,Srpske Krajine,Makedonije i koja će tako vaskrsla,predstavljati pijemont budućeg Balkanskog Saveza slobodnih naroda.Istorijska Srbija je životno potrebna Evropi i svetu,a najviše nama samima i našoj deci.Njena obnova je civilizacijski podvig,ali i poziv svih nas.I zato se,odagnavši svaku gordost i sujetu,svi moramo ujediniti u opštenarodni pokret,kako bismo sa lakoćom odagnali poslednje groteskne kompradore i politikante,koji za račun naših ubica još uvek haraju Srbijom”.

Ako se uzme u obzir činjenica da su manje ili više prikriveni elementi ovakvog shvaćanja bivše države uvijek bili sadržani u političkoj strukturi Jugoslavije i da je međunarodna zajednica,prije svega Zapad priznao samostalnost bivšim republikama,a osobito da je priznao samostalnost čak i dijelu teritorija same Srbije – Kosovu,može se reći da je Srbija u današnjim granicama postala država međunarodno osporenog povijesnog ideološkog utemeljenja,a ”Istorijska Srbija” kao politički pojam,za jednu oktavu ispod „Nebeske Srbije”,međunarodno odbačen.Budući da se ovakav ideološki projekat odnosi

na gotovo cijeli matični nacionalni prostor hrvatskog naroda,potpuno je jasno da unutar njega nema nikakvog prostora ni za „nacionalnu Hrvatsku”,a kamoli za „Istorijsku Hrvatsku”,a hrvatskom narodu se odriče historijski integrativni kapacitet,samo ime i bilo kakav državotvorni kapacitet. Sama činjenica međunarodnog priznanja bivših jugoslavenskih republika kao samostalnih država osporava historijsko ideološko državotvorno utemeljenje srbijanske države koje je izgrađivano kao nacionalni projekat i teritorijalna projekcija.Važno je uočiti da se raspadom Jugoslavije ustvari raspada srbocentrični projekat i projekcija.Zbog toga,raspadom Jugoslavije Srbija postaje država međunarodno osporenog ideološkog državotvornog utemeljenja,odnosno,ostatak države.Dakle,Srbija,jedina od bivših jugoslavenskih republika ulazi u proces osamostaljivanja u svojim povijesnim granicama kao u nevoljni i nametnuti proces s negativnim političkim predznakom zbog neostvarenosti vlastitih povijesnih regionalnih imperijalnih ambicija.Najeksplicitniji međunarodno pravni izraz osporenosti srbijanskog ideološkog državotvornog utemeljenja jesu sankcije Ujedinjenih naroda uvedene Srbiji 1992.godine zbog sudjelovanja u ratu u BiH i ponovno 1997.godine zbog progona Albanaca na Kosovu.Time je Srbija postala jedina europska država koja je nakon II.svjetskog rata privremeno stavljena izvan zakona.Ideološki temelji srbijanskog političkog sustava koji je isprovocirao takvu međunarodnu reakciju bez presedana u suvremenoj europskoj povijesti,međutim,nisu niti dotaknuti i oni su ostali nepromijenjena politička platforma,a inducirani bunjevački indigenizam je samo jedan od plodova zla koji na takvim ideološkim osnovama opstaju do danas. Ta „pokroviteljska odgovornost” državotvorne nacije u „pravoslavnoj imperiji” o kojoj govori Kršljanin,upravo je ono „pokroviteljstvo” koje Srbija pokazuje prema bunjevačkom pseudoidentitetu.To „pokroviteljstvo” sastoji se u političkom obespravljivanju kroz podvrgavanje bipolarnom odnosu dominantna vlast – indigeni pseudoidentitet.Drugim riječima,preko pokroviteljstva lažnom identitetu,ovaj koncept „pravoslavne imperije” postaje „pokrovitelj laži” koji fenomen bunjevačkog autohtonizma nastoji prikazati onim što on nije – unipolarnim fenomenom,pokušavajući tako prikriti svoje političke motive.Tako Bunjevci postaju svojevrsna „autohtona pasmina” pod zaštitom države Srbije.Politička praksa obespravljivanja ovog tipa nije eksplicitna,t.j.ne provodi se uskraćivanjem političkih prava,nego nuđenjem identiteta koji uopće ne može biti subjekt takvih prava čime se osigurava izvanpolitički kontekst takvih asimilacijskih procesa i sprječava bilo kakva politička kritika.

Kad bi takav imperij bio ostvariv,unutar njega bi svi Hrvati(ako bi fizički opstali) bili tretirani kao bački Bunjevci u Srbiji danas – kao nepolitički tribalni etnički supstrat bez nacionalnog i državotvornog kapaciteta kojega treba asimilirati. Kao što „Istorijska Srbija” nije samo nacionalna država Srba,nego više od toga,tako ni srpstvo nije samo nacionalnost nego teologizirani pojam „pretpostavke iskona” iz kojega proizilazi cjelokupni etički,društveni i državni poredak.Nemanjićko učenje o „srpskoj teoduliji” kao divinizaciji nacije reciklirano je u modernu političku filozofiju Srbije preuzimanjem učenja o „Vrhovnom Biću” francuskog deizma gdje je za to Vrhovno Biće proglašen „Srbin-Bog”.To je najjasnije izraženo poznatim stihovima:Srpsko je nebo plave boje i na njemu sedi Srbin Bog,oko njega anđeli Srbi stoje,kruže i dvore Srbina Boga svog. Srbijanska politička filozofija temelji se na pretpostavci da je istočni koncept primata svjetovne vlasti jedini ispravni okvir u kome se nacija može slobodarski povijesno ostvariti.Slobodarstvo je jedini vjerodostojni put ostvarenja slobode.Tako se stvara mit o „naciji slobode” koja može činiti što hoće jer sve što čini čini u ime slobode.(naravno slobode samo za sebe,bezobzirno slobodarstvo).Nikola Pašić 1915.godine zamišlja stvaranje zajedničke južnoslavenske države kao „oslobađanje neslobodne braće Hrvata i Slovenaca”.Na takvom,libertinistički pervertiranom ideologiziranom pojmu slobode,gradi se lažna historiografija sa zamagljenim povijesnim podacima,mit o vlastitoj žrtvi(manipuliranje podacima iz II svjetskog rata) čiji je jedini cilj da kroz mitologiziranje vlastite žrtve do iracionalnih razmjera,legitimira raspirivanje osvete,ustvari ratne agresivnosti,kao sredstva ostvarivanja megalomanskih nacionalnih političkih ciljeva.Na drugom ideološkom polu jest „jeres” zapadnog primata duhovne vlasti(s posebnom fiksacijom na Hrvate i Hrvatsku zbog teritorijalnih pretenzija na taj prostor) koja guši slobodarstvo i po sebi je „nesloboda”.Time nositelji takvog koncepta postaju „nacija neslobode” koja što god učini ne valja jer to čini u ime neslobode(zajamčene primatom vlasti zapadne crkve kao izvorom svake političke neslobode).Primat duhovne vlasti jest uzrok „činjenja neslobode” a to je zapravo činjenje zločina.Tu se također na takvu podlogu nadograđuje lažna historiografija kao sredstvo ideološke stigmatizacije,pa se n.pr.Hrvatima pokušava nametnuti krivnja kao „genocidnom narodu”,osporava im se pravo na državu,proglašavaju se umjetnom nacijom izroda i otpadnika itd. U tom smislu može se govoriti o srbijanskoj političkoj filozofiji kao sintezi francuskog libertinizma i bizantskog shvaćanja odnosa duhovne i svjetovne vlasti.

Dakako da sve ove činjenice predstavljaju ideološku osnovu na kojoj je kreiran bunjevački pseudoidentitet i da se on ne može ni promatrati,ni razumjeti izvan ovih teorijskih pretpostavki. Paradoksalna je činjenica da pravoslavni svijet svoje faktičko velikodržavlje,kao bitan element političke filozofije bizantske tradicije,u najvećoj mjeri ostvaruje upravo u vrijeme kad je komunistička ideologija bila na vrhuncu svoje moći i da se to velikodržavlje ostvaruje po osnovi te ideologije.Svjetski geopolitički utjecaj pravoslavnog svijeta nikad nije bio,niti će ikad biti veći nego u vrijeme zenita komunizma na svjetskoj povijesnoj pozornici.Tu se prije svega radi o Sovjetskom Savezu,njegovom utjecaju na istočnu Europu,o „izvozu komunističke revolucije” u Treći svijet,ali i o činjenici da stvaranje prve zajedničke južnoslavenske države pod dominacijom Srbije vremenski koincidira sa stupanjem na povijesnu scenu komunističkog Sovjetskog Saveza. Neosporno je da je dodirna točka između francuskog jakobinizma,komunizma i pravoslavlja francuski laicite,radikalna svjetovnost(ateističke)vlasti komunizma i primat svjetovne vlasti nad duhovnom u istočnoj,pravoslavnoj tradiciji.Takve dodirne točke na zapadu nema.Osobito je nespojiv kapacitet nadpolitičkog pravorijeka Katoličke crkve s navedenim ideološkim elementima.A upravo na takvoj ideološko svjetonazorskoj sintezi počiva srbijanska politička filozofija. Upravo to možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega se,u vrijeme povijesnog zalaza komunističke ideologije na svjetskoj sceni,u istočnoeuropskim komunističkim zemljama pravoslavne tradicije(uključujući Srbiju)nije akumulirala nikakva energija demokratske preobrazbe društva i rušenja komunističke ideologije,nego se to dogodilo prvenstveno u katoličkoj Poljskoj iz koje je krenula mirna revolucija rušenja komunizma.Ovaj divergentni postkomunistički politički proces istoka i zapada najradikalnije se očitovao u procesu raspada komunističke Jugoslavije,a u konačnici se otvorio u svojoj najgoroj konkretnoj formi:kao hrvatsko srpsko pitanje i to zbog činjenice da je ta divergencija bila okovana istim,jugoslavenskim državnopravnim okvirom koji je,pod njezinom snagom pukao.

C.Otomansko političko naslijeđe

Vrlo su kompleksni razlozi zbog kojih je upravo Srbija,od svih balkanskih zemalja,jedina baštinica političkog naslijeđa Otomanskog carstva u formi velikosrpskog programa kao postotomanskog fenomena i kao kontinuiteta

otomanskih nasrtaja na europske prostore.Otomanski ekspanzionizam je kao povijesna politička tekovina ugrađen u državotvornu filozofiju novovjekovne srbijanske države i kao takav je ostao do danas.Velikosrpski ekspanzionizam se historijski nadovezuje na otomanski i bez njega kao prethodnice on nebi bio historijski moguć.Taj ekspanzionizam ima izrazito programatski karakter i upravo iz razloga što se temelji na duboko predmodernim ideološkim postavkama,on je u svojoj suvremenoj fenomenologiji obilježen ekstremnom iracionalnošću,bizarnošću,anakronizmom i prihvaćanjem političke realnosti samo kao privremene i prolazne(n.pr.“privremene institucije lažne države Kosovo“). Polutisućljetno robovanje pod osvajačkom silom neeuropskog podrijetla i religije tuđe europskoj tradiciji uvjetovalo je,za duga stoljeća,isključenost Srbije iz evolutivnog procesa europske kulturne i političke povijesti,pa su tako najbitnije europske kulturne epohe poput n.pr.renesanse ili baroka ostale prazne stranice u srbijanskoj povijesti.S druge strane,činjenica pada Bizanta i „primat svjetovnosti” istočne tradicije veoma su rano i u cijelosti uklopili srbijansku političku kulturu u politički poredak Otomanskog carstva.Srbija nikad nije prihvatila stanje pokorenosti turskim osvajačima,ali je vrlo rano prihvatila njihovu političku filozofiju.Boreći se za vlastitu slobodu,ona je istovremeno postavljala temelje svoje imperijalne filozofije koja se je geopolitički projicirala kao kontinuitet turskih osvajanja.Takvu projekciju jasno uočavamo i u procesu raspadanja komunističke Jugoslavije.Pokreti vojnih i paravojnih jedinica iz Srbije usmjereni su istim geopolitičkim pravcima i smjerovima kao otomanska vojska nekoliko stoljeća ranije. Ta sila,u kojoj se je oblikovala srbijanska politička kultura,donosi na europske prostore praksu prisilne konverzije identiteta kao sredstva državnog ekspanzionizma.Dokaz tomu imamo još na sačuvanim mozaicima iz XI.stoljeća u Kapadociji na kojima su prikazani bizantski kršćanski vazali koji su se već tada borili na strani Seldžuka protiv Bizanta,tj.protiv svoje države i naroda,premda još nisu konvertirali na islam.Takvo razdoblje je vrlo kratko trajalo,a okončalo se vrlo brzom islamizacijom i njihovim potpunim nestankom.Ovaj fenomen jasno pokazuje da proces konverzije identiteta počinje s političkom,a ne s konfesionalnom konverzijom,koja se,međutim na nju neizbježno nadovezuje.Istoj strategiji inicijalne političke konverzije identiteta,s državne razine,i danas su izloženi Bunjevci u Srbiji. Ono što vidimo na freskama iz Kapadocije ponavlja se u samoj Srbiji.Naime,otomanske vlasti su uvijek gurale pokorene narode,izravno,ili neizravno,u funkciju svog ekspanzionizma.Tursko nadiranje izazvalo je velike

migracije srpskog stanovništva iz „Stare Srbije” na sjever i na zapad,na teritorije koji time postaju teritorijalna projekcija srpske nacije kao projekta(dakle,nacije povijesno pomaknutog i nedefiniranog prostora).Takav projekat je posve uklopljen i štaviše,u funkciji je otomanskog ekspanzionizma.Ta teritorijalna projekcija odnosi se prvenstveno na hrvatski matični prostor,te uslijed teritorijalnog preklapanja koje u korijenu ima otomansku agresiju i nadiranje,politički proces izgradnje srpske nacije kao projekta dolazi u prostornu i političku koliziju s integrativnim procesom hrvatske nacije na njezinom vlastitom matičnom prostoru.Međusobna isključivost je posebno duboka budući da se radi o sasvim oprečnim koncepcijama političke filozofije,zapravo čak o različitim svjetovima.Prema tome,prodor Osmanlija na Balkan uzrokovao je prodor svetosavske političke ideje preko rimskog limesa i preko rubova srpskog matičnog prostora.Tu nepomirljivu oprečnost najbolje reprezentiraju slijedeće činjenice: 1.Ratni zločinac Ratko Mladić pred Haškim sudom izjavljuje da „se granice uvek crtaju krvlju,a države se označavaju grobovima”,što predstavlja jasno naslijeđe otomanske političko-državotvorne filozofije, 2.nasuprot tome,Hrvati još 679.godine sklapaju ugovor s papom Agatonom kojim se obvezuju da nikada neće napadati druge narode,a Bog i sv.Petar će ih zaštititi od napada na njihovu domovinu,iz čega se jasno vidi mirotvorna politika zapadne crkve već u VII stoljeću koja je snažno oblikovala hrvatsku političku svijest. Povijesna osoba koja je kao paradigma identitetskog konvertitstva odigrala ključnu ulogu u političkim procesima koji će trasirati političku sudbinu Srbije bio je Mehmed-paša Sokolović.Njegov lik svakako predstavlja kontinuitet likova prikazanih na spomenutim freskama iz Kapadocije.Naime,ovaj Srbin iz Hercegovine,odveden je s 15 godina kao Danak u krvi u Carigrad gdje je školovan za janjičara što je uključivalo i konverziju na islam.Bez obzira što je kao petnaestogodišnjak već morao imati svijest o vlastitu identitetu i narodu iz kojega potječe,on se kao ratnik stavlja u službu države koja je njegov narod pokorila,da bi na krilima tog ekspanzionizma proširio utjecaj i moć vlastitog naroda.Sudjeluje u Mohačkoj bici 1526.godine,1552.godine osvaja Temišvar,a 1566.godine sa Sulejmanom I. veličanstvenim osvaja Siget kojega brane većinom Hrvati na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim.Samo 9 godina prije sigetske bitke,1557.godine,ovaj poturčeni Srbin obnavlja Pećku patrijaršiju i za patrijarha postavlja svog rođaka Makarija Sokolovića.Ovakve kontroverzne povijesne činjenice pokazuju da se srpska nacionalna crkva integrirala u politički sustav države koja ju je pokorila,preko konvertita iz vlastitih

redova.Sokolović udarajući na Europu širi srpsku državu i autokefalnu nacionalnu crkvu.Dakle,on postiže osobni karijerni i širi nacionalni probitak kao konvertit i kao takav će postati srpski arhetip koji će biti nametan Bunjevcima u procesu formiranja njihove pseudoidentitetske elite.Otomansko nametanje konvertiranog identiteta Srbija kao političku praksu prenosi na Bunjevce.Već tada srpstvo se prema Europi ideološki pozicionira na slijedeći način: 1.identitetsko(uključujući i konfesionalno) konvertitstvo postaje ne samo uvjet,nego imperativni željeni put političkog,vojnog,nacionalnog i državnog probitka, 2.uspostavlja se paradigma antieuropejstva koja dobiva funkciju nacionalnog probitka.U tom smislu eurointegracijsko nadiranje Europe započetno rušenjem Berlinskog zida postaje antisrpska politička paradigma. Važno je uočiti da iako opsadu Sigeta i opsadu Vukovara dijeli 425 godina,ideološka osnova ovih sukoba je ostala ista i nepromjenljiva. Identitetsko konvertitstvo iz vremena ekspanzije Otomanskog carstva kao način ostvarivanja nacionalnih ciljeva postaje ideološki temelj današnjeg lažnog ideološkog državotvornog utemeljenja srbijanske države koje jasno isplivava na političku površinu u svim velikim historijskim mijenama,uključujući i posljednju,t.zv.”antibirokratsku revoluciju”.Iz takvih postavki se izvodi i ideološka platforma za lažni bunjevački identitet. Može se pretpostaviti da konvertitstvo(identitetsko,političko,konfesionalno),nebi moglo ući u političku kulturu i praksu pravoslavnih balkanskih naroda da nije došlo do tragičnog pada Bizanta i nestanka svakog političkog oslonca za prirodni evolutivni put političke filozofije ovih naroda. Političko konvertitstvo postaje ideološka platforma za politiku zamjena teza koju tako jasno uočavamo u sferi apologije bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta,kao i u cjelokupnoj srbijanskoj historiografiji.Primjeri su bezbrojni,od kojih je,što se Bunjevaca tiče,karakterističan jedan:zamjenom teza,Bunjevci koji se smatraju Hrvatima proglašavaju se „konvertitima”,a oni koji se određuju indigeno,vjerodostojnima.Štaviše,to se proširuje na cijeli hrvatski narod koji se naziva „nacijom konvertita”,tj.onih koji su se „pokatoličili”,otpali od srpske nacije,”koji još znaju koju su im slavu preci slavili,ali se toga stide(libertinistički element)” itd…Ova zamjena teza se može svesti na proste faktore kao zamjena istine za laž i obratno i ona je u sferi srbijanske historiografije produktivna do fantazmagoričnih razmjera.

S druge strane,hrvatski nacionalni identitet se već u to vrijeme počinje oblikovati na sasvim suprotnim ideološkim pozicijama:na odbacivanju identitetskog konvertitstva kroz svjesno žrtvovanje i prisezanje na vjernost katoličkoj vjeri i rimskom Papi kao temelju identiteta i kao centru duhovne i političke moći nedohvatljive otomanskom ekspanzionizmu.Spomenimo samo neke primjere:sv.Ivan Kapistran,Nikola Šubić Zrinjski itd.Zato papa Lav X 1519.godine u pismu banu Petru Berislaviću naziva Hrvatsku Antemurale Christianitatis. Dakle,već u to vrijeme,zahvaljujući propasti Bizantskog carstva i nadiranju Osmanlija počinje divergentni proces oblikovanja strategije postizanja nacionalnih ciljeva i nacionalne integracije u Srba i u Hrvata,kod prvih preuzimanjem agresivnosti osvajača kao vlastite,kroz konverziju političkog identiteta,a kod drugih,kroz očuvanje izvornog identiteta prisezanjem na vjernost Papi i katoličkoj crkvi kao tada jedinom „zapadnom eurointegracijskom vezivnom tkivu”. Povlačeći paralelu između ovih povijesnih relacija i današnjih pseudoidentitetskih Bunjevaca može se ustvrditi da su indigeni pseudoidentitetski Bunjevci „danak u krvi” izuzet iz procesa zakašnjele hrvatske nacionalne i državotvorne integracije kako bi se kao indigenizirani prednacionalni identitet politički konvertirao po mjeri imperijalne države koja ga je stvorila i za njezine političke interese.U tom smislu,taj lažni bunjevački identitet predstavlja daleki eho konvertitstva donesenog na ove prostore iz Male Azije,preko kontinuiteta istoga u srbijanskoj političkoj kulturi,odnosno on predstavlja „turčenje XXI stoljeća”. Otomanski koncept posezanja za identitetom pokorenih naroda i njihovo stavljanje u funkciju ostvarivanja vlastitih imperijalnih ciljeva primijenjen je i na bačke Bunjevce,odnosno na razbijanje njihove identitetske jezgre unošenjem u taj prostor ideološkog konflikta.Taj proces je operacionaliziran stvaranjem pseudoidentitetske bunjevačke elite iz redova onih Bunjevaca koji su već odavno bili pod političkom kontrolom(„politički podobni”) kako se to govorilo za vrijeme jugokomunističke vlasti,t.j.iz redova bunjevačkih članova Saveza komunista i tajnih službi.Ta pseudoelita projektirana je da bude kvasac kojim će se mijesiti tijesto indigeniziranih Bunjevaca bez ikakvog izgrađenog političkog identiteta podilaženjem njihovim minimalističkim i atavističkim porivima i kulturnim potrebama niske razine kako bi se ova etnička skupina što više „sakrila od hrvatstva”,što postaje osobito važno u času kad na povijesnu scenu,unatoč svim nastojanjima da se to spriječi,stupa hrvatska država.

U slučaju ove t.zv.bunjevačke pseudoelite konverzija se sastoji u transformaciji političkog identiteta u nepolitički,odnosno nacionalnog u autohtoni(indigeni).Koncept kreiranja bunjevačkog pseudoidentiteta osmišljen je tako da on uključuje selektivnu reinterpretaciju identitetske memorije,t.j.svođenje iste na indigene običajne elemente i brisanje svih,ionako slabih,ali postojećih tragova političkog identitetskog kapaciteta iz prošlosti što podsjeća na otomansku praksu konverzije identiteta(između ostalog i formiranje janjičara). Za vrijeme komunističke Jugoslavije vršena su planski smišljena naseljavanja i kolonizacija točno određenih prostora,a cilj im je bio razbijanje političke kompaktnosti teritorijalno autohtonih zajednica,odnosno njihova asimilacija.To se svakako odnosi i na prostor koji tradicionalno naseljavaju Bunjevci u Bačkoj.Time se izravno,državnim intervencionizmom,utjecalo na sudbinu autohtonih manjina,kao što se danas s iste razine,to čini oktroiranjem lažnog identiteta. Ova snažna ukorijenjenost srbijanske političke kulture u otomansku političku tradiciju isključivi je uzrok jedinstvenom anakronizmu - Srbi postaju jedina nacija u Europi koja nakon II.svjetskog rata pokušava svoje nacionalno pitanje riješiti ratom. Ovaj drastični anakronizam koji je iz mračnih stoljeća otomanske ekspanzije zalutao u Europu XX stoljeća koja ruši Berlinski zid i komunizam i koja se nastoji ujediniti mirnom demokratskom preobrazbom,uočava se već na raspomamljenosti narodnih masa koje se valjaju po Miloševićevim mitinzima i pripremaju teren za vojnu agresiju.Jasan trag takve anakrone političke kulture bila je i prisilna mobilizacija u Vojvodini za rat u Hrvatskoj i BiH.Ta mobilizacija,često etnički ciljana,predstavljala je konkretni Danak u krvi(Devširme) u kojem su mirni mladići prisilno odvođeni od svojih kuća i sa svojih radnih mjesta da kao janjičari ratuju protiv vlastitog naroda i da budu „topovsko meso” Velike Srbije,pod oblandom spasavanja Jugoslavije.Čini se da su ti postupci imali i elemente iracionalnog osvećivanja za propast srbocentričnog jugoslavenskog projekta.Dakako da je već na samom početku „antibirokratske revolucije”,kao i na samom početku prisilne mobilizacije i rata svima bilo očito da je riječ o zločinačkom poduhvatu koji svakako nema nikakve veze s onim za šta se izdavao(spasavanje države Jugoslavije).Zbog toga srbijanska indoktrinacija izvan srbijanskog etničkog korpusa nije imala nikakvog učinka.

Osobito se činilo odurnim posezanje za ratnim avanturama u Srbiji u vrijeme kad u bliskom susjedstvu ljudi masovno izlaze na ulice oduševljeni padom komunizma i stvaranjem ujedinjene Europe. I prisilna mobilizacija devedesetih godina i kreacija bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta polaze s iste ideološke platforme i ciljano su usmjerene na uništavanje manjinskih zajednica u Vojvodini,između ostalog i posebno, hrvatske. Programirano seksualno nasilje kao promišljena ratna strategija viđena u Hrvatskoj i BiH,također je dio naslijeđenog otomanskog kulturološkog opterećenja,primjenjivanog s istim ciljevima kao i nasilne konverzije identiteta. Otomanska opća osvajačka bezobzirnost(u što spada i bezobzirnost provođenja nasilne konverzije identiteta) bila je legitimna politička ideologija i praksa u Otomanskom carstvu,a stvaranjem moderne srbijanske države takvo političko i kulturološko naslijeđe je doživjelo metamorfozu kao politički libertinizam(bezobzirno slobodarstvo) koji je svoju konkretnu realizaciju postigao u Francuskoj revoluciji stvaranjem države jakobinskog tipa koja ne poznaje pojam nacionalne manjine kao političke kategorije. Francusko libertinističko razumijevanje moderniteta bilo je izrazito prijemčivo u Srbiji jer se u tome vidio prijeki put osvajanja slobode,odnosno,nadoknađivanje nenadoknadivog – polutisućljetnog robovanja i isključenosti iz kulturne povijesti Europe.To je,međutim,bila zabluda i ona kao takva,tek danas,u vrijeme povijesnog sloma jugoslavenske ideje izbija na političku površinu u svom najzbiljskijem obliku.

D.Francuska politička doktrina i njezin odnos prema manjinskim etnicitetima i kolonijalnim narodima

Odnos karađorđevićevske Jugoslavije prema bačkim Bunjevcima postaje potpuno razumljiv tek kad se prouči politička povijest Francuske čije su temeljne postavke ugrađene u političku filozofiju moderne srbijanske države.Današnji odnos Srbije prema Bunjevcima u Bačkoj predstavlja samo obnovu tih principa uz njihovu doradu dodatnim bizarnostima i apsurdnim postavkama. Zbog toga ću ukratko izložiti bitne činjenice francuske političke filozofije koje su relevantne za njezin odnos prema drugim i drugačijim narodima.

Današnja francuska država koja ima oblik šesterokuta(„heksagon”) rezultat je dugog ekspanzionističkog procesa koji je započeo koncem X stoljeća stvaranjem malog kraljevstva u okolici Pariza(Ile-de-France),a završio aneksijom Nice i Savoye tek 1860.godine.Taj proces bio je praćen brojnim ratovima,osvajanjima i nametanjem francuskog jezika i kulture ranije autonomnim i kulturno različitim oblastima,osobito na jugu u Okcitaniji čiji je jezik(langue d’oc),različit od francuskog,zabranjen za službenu uporabu u XVI stoljeću te zabranjen za bilo kakvu uporabu u vrijeme Francuske revolucije. Ekspanzija francuske države bila je praćena procesom kulturne asimilacije poznate kao francizacija,galicizacija, ili frankifikacija,a značila je davanje francuskog karaktera jeziku,etnicitetu i pojedincu.Taj izraz također označava politiku asimilacije različitih etničkih skupina koju su provodile francuske vlasti od Francuske revolucije do danas.Cilj takve politike bio je da se nametne dominacija francuskog jezika i kulture ohrabrujući ili prisiljavajući ljude drugih etničkih skupina da ih usvoje,razvijajući tako francuski identitet na račun postojećeg.Usporedo s time,represivnim metodama potiskivana je uporaba manjinskih jezika.Širenjem francuskog kolonijalnog imperija izvan Europe nastao je i jedinstveni fenomen „izvoz identiteta” preko granica francuske države,dok je unutar granica paralelno tekao proces prisilne asimilacije različitih naroda u unitarnu francusku naciju. Proces francizacije,tj.zatiranja različitih nacionalnih kolektiviteta i njihovih jezika na teritoriju današnje Francuske započeo je Dekretom iz Villers-Cotterets-a(Ordonnance de Villers-Cotterets) kojega je donio francuski kralj Francois I 1539.godine,a kojim se francuski jezik proglašava jedinim službenim jezikom umjesto dotadašnjih regionalnih jezika i latinskog.Tada je počeo proces nestajanja tih jezika među kojima je najznačajniji okcitanski.Tim dekretom francuski jezik je definiran kao akrolekt umjesto dotadašnjeg latinskog,a svi ostali manjinski jezici degradirani su na razinu bazilekta.Član 111.ovog dekreta određuje da svi državni akti moraju biti na francuskom jeziku.Time se željelo eliminirati latinski kao jezik državne administracije,ali zapravo su eliminirani svi ostali jezici. Francizacija je nastavljena u XVII stoljeću kad je kralj Luj XIV osvojio njemački govoreća područja Alsace – Lorraine.Francizacija je obuhvatila također Flamance u Francuskoj Flandriji,Okcitane u Okcitaniji,Baske,Bretonce,Katalonce,Korzikance i Nicarde. 1635.godine osnovana je Francuska Akademija(l’Academie francaise) s ciljem da bude službeni autoritet,neka vrst „nadzornog organa” u pitanjima uporabe,vokabulara i gramatike francuskog jezika te da tiska rječnike i taj

zadatak ima sve do danas.Po uzoru na ovu ustanovu i na ovakvu političku tradiciju,srbijanske znanstvene ustanove Matica srpska i Balkanološki institut se smatraju mjerodavnim u „standardizovanju” bunjevačkog jezika(tj.jezika kojim bi one naučile Bunjevce vlastitom govoru).Dakako da je ovdje riječ o anakronoj ideološkoj platformi za koju Srbija nikad niti nije imala dovoljnog kulturološkog kapaciteta.Ovakvo beskrupulozno zadiranje u bunjevački govor kao dio hrvatske povijesne jezične baštine ekvivalentno je posezanju za dubrovačkom i dalmatinskom književnošću. Francuska revolucija dala je novi snažan impuls ovoj kulturnoj asimilaciji,tako da je sve francizirano,korak po korak,od prezimena do naziva mjesta.Taj proces se nastavlja i danas.Po ustavu francuske službeni jezik je samo francuski. Tijekom prošlih 200 godina područje Bruxelles-a transformiralo se od isključivo nizozemski govorećeg područja u dvojezični grad s francuskim kao većinskim jezikom.Jezični pomak počeo je u XVIII stoljeću i ubrzao se nakon što je Belgija postala neovisna.Francizacija flamanske periferije oko Bruxelles-a još traje zbog francuski govorećih pridošlica iz Valonije i Bruxelles-a. Vlada Quebec-a također provodi politiku francizacije. Većina povjesničara se slaže da je Francuska revolucija bila kritični period za krivotvorenje i osporavanje kolektivnih identiteta jezičnih i etničkih manjina koje su skupa činile većinu naroda današnje Francuske.Taj ideološki arhetip predstavlja jedan od temelja na kome počiva i današnja srbijanska proizvodnja lažne povijesti. Francuska je prije 1789.godine bila društvo u kome je temeljna odanost iskazivana regiji(pays d’etat).Francuska je bila jedinstvena samo zbog stajališta monarhije da je to njezin teritorij,a narod njezini podanici.Većina stanovnika se nije služila francuskim jezikom i obraćali su se regionalnim elitama,n.pr.u Touluse-u,Rennes-u ili Grenoblu da ih zaštiti od povećanja poreza i vojnog novačenja koje je nametala kraljevska vlast.Politička moć regija osnivala se na tržištima koja su bila ograničena na regije.Monarhija je ostvarivala kontrolu nad teritorijem uz pomoć davanja regionalnih i lokalnih privilegija,izuzeća i prava.U predvečerje Revolucije sve institucije javnog značaja,administracija,carina,pravo,porezni sustav i crkva bili su označeni regionalnim izuzećima i privilegijama.Provincije su imale vlastiti pravni sustav,stupanj autonomne vlasti i poreznu politiku.22.prosinca 1789.godine donesen je zakon kojim se teritorij Francuske prekraja na 83 departmana.Zakon je stupio na snagu 4.ožujka 1790.godine.Više stoljeća stare regije s nefrancuskim govornim jezicima administrativno su tako

prekrojene da se oslabe i isparceliraju dotadašnja dobro definirana feudalna područja kako bi im se lakše razbio jezični i identitet uopće.Nastojalo se izbrisati staru geografsku i povijesnu distinkciju unutar Republike.Departmani su formirani iz dijelova nekadašnjih provincija.U XX stoljeću ovi departmani su formirani u regije,ali njihove granice nisu bile identične nekadašnjim provincijama.To se i danas vidi u nazivima ovih regija koji se sastoje iz više naziva spojenih crticom što označava stapanje više povijesno različitih regija.Među ove spadaju i četiri regije s povijesno okcitanski govorećim stanovništvom:Languedoc-Roussillon,Midi-Pyrenees,Provence-Alpes-Cote d’Azur i Rhone-Alpes.Na istoj ideološkoj platformi kasnije su prekrajane i austrougarske županije u Versailles-u. U razdoblju 1789-1791 revolucionari su preoblikovali sve aspekte javnog života u pravcu racionalnosti,uniformnosti i učinkovitosti.Uveden je jedinstveni pravni i porezni sustav.Nastala je nova politička kultura državljanstva i slavljenje nacionalnih heroja izvučenih iz starine ili same revolucionarne borbe.Ta kultura uvjetovala je prijelaz s pojma „podanik” na pojam „državljanin”. Država i nacija bazirana na državljanstvu je razumijevana kao izrazito emocionalan pojam.U tom procesu mnoge etničke i lingvističke manjine su morale prihvatiti sebe kao dio nacije francuskih državljana.Zato mnogi povjesničari smatraju da je Francuska revolucija bila prvotno sjeme modernog nacionalizma,klasični primjer koncepta Benedicta Andersona o „zamišljenoj zajednici” kao osnovi nacionalnog identiteta. Proces francizacije kao transformacija identiteta odvijao se paralelno na dvije razine:odozgo(francisation d’en haut) kao nametanje administrativnih propisa od strane države i odozdo(francisation d’en bas) kao državna integracijska politika uvjetovanja nefrancuskog stanovništva različitim privilegijama tijekom nastanka i razvoja kapitalističke ekonomije. Analogno tome,jasno se mogu definirati kao „srbizacija odozgo” sve državne političke aktivnosti oko konstrukcije,promoviranja i podupiranja oktroiranog bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta kojim se Bunjevci stavljaju u „čekaonicu” za asimilaciju i kojim se odvraćaju od zakonske mogućnosti konzumiranja manjinskih političkih prava.”Srbizacija odozdo” s druge strane,predstavlja spontano prihvaćanje srpskog identiteta kao nužnog preduvjeta za funkcioniranje u društvu općenito. Širenje francuske države do današnjeg opsega „heksagona” obuhvaćalo je područja na kojima su živjeli različiti narodi s različitim kulturama i različitim jezicima.Ideološku osnovu završetku ovog procesa iznjedrila je Francuska

revolucija nasilnom transformacijom identiteta potčinjenih naroda(francizacija) i stvaranjem unitarne centralizirane države(Jakobinski model).

Etnička karta Francuske

Jezična karta Francuske.Svi jezici,osim francuskog ,su smatrani

PATOIS

Prisilna francizacija u Kataloniji i Okcitaniji natpis na zidu jedne škole u pograničnom mjestu Ayguatebia-Talau u

francuskoj Kataloniji:

Parlez Francais,soyez propres(Govori francuski,budi pravi)

Zanimljiv primjer „francizacije odozgo“ je sjeverna Katalonija koja je do konca španjolsko francuskog rata 1659.godine bila dio Kneževine Katalonije u sklopu Kraljevine Španjolske s katalonskim govornim jezikom,a 1659.godine je pripojena Francuskoj.To je jedini dio Francuske koji se nalazi na Pirinejskom poluotoku.1790.godine,za vrijeme Francuske revolucije ovo područje je pretvoreno u francuski departman Istočni Pirineji kao dio regije Languedoc-Roussillon.Zapadni dio ovog departmana je Gornja Cerdanya.Druga polovica ove regije(Donja Cerdanya) ostala je u Španjolskoj kao dio Katalonije. Specifični etnokulturni identitet sjeverne Katalonije je erodiran institucionalnom,lingvističkom i ekonomskom francizacijom iz Pariza.Proces francizacije,koji traje i danas,ubrzan je Francuskom revolucijom kao represivni proces induciran izvana i odozgo.

Poster omladinskog pokreta HARTERA,“Dosta“(Movement de la joenessa

d’Occitania) koji se bori za reafirmaciju okcitanskog identiteta

Tekst je napisan na gaskonskom okcitanskom i na francuskom:

Dosta je sramote Naš patois je jezik:okcitanski Naš Jug je zemlja:Okcitanija

Naš folklor je kultura Želimo poštovanje za našu različitost

Valja uočiti da se poziva na predrevolucionarni geopolitički pojam „pays” čije značenje je Revolucija 1789.godine u potpunosti poništila kako bi razbila tradicionalne posebnosti pojedinih regija radi stvaranja unitarne francuske nacije. Katalonski povjesničar Jean Villanove opisuje Revoluciju kao potpunu katastrofu,kao „laičku inkviziciju” za vrijeme koje su republikanski teroristi vodili rat protiv katalonskog identiteta isto koliko i protiv španjolske vojske.Kolaboracija većine stanovnika Katalonije sa španjolskom vojskom od 1793.godine do 1794.godine bila je oslobodilačka strategija kojom se nastojalo Roussilon osloboditi sekularnog opresivnog republikanskog jarma.To je bila obrana tradicionalnih starih seoskih sloboda protiv nametanja moderniteta jakobinske države.(Jean Villanove,Histoire populaire des Catalans,vol.3,Perpignan,1981.,pogl.5.) Važan faktor u pokoravanju Okcitanije i Provanse bio je rat s albigenzima u XIII stoljeću.Naime,u ovim pokrajinama su se feudalci priključili albigenskoj herezi kao masovnom građanskom pokretu u želji da svrgnu francuskog kralja,ali je nakon pokušaja njihova obraćenja,papa Inocent III 1209.godine sazvao protiv njih križarski rat koji je trajao 20 godina,nakon kojega je francuski kralj zavladao ovim pokrajinama.Uslijedila je sistematska destrukcija okcitanske kulture,nametanje francuskog jezika i ekonomska eksploatacija. O tom višestoljetnom procesu svjedoči „Popis pritužbi”(Cahiers de doleances) iz 1789.godine koji je samo djelomično sačuvan.Iz tih dokumenata vidljivo je da su u to vrijeme u Okcitaniji francuski jezik razumjeli,ali ne i govorili samo stanovnici gradova i obližnjih sela,dok su u udaljenijim područjima razumjeli i govorili samo patois.Na osnovu tih podataka može se točno odrediti do kojeg stupnja je došla francizacija Okcitanije u to vrijeme.U „Popisu pritužbi” jasno se uočava razlika između okcitanskog prihvaćanja francuske države u koju su bili uključeni nasilno,ali već 5 stoljeća i sjeverne Katalonije koja je u Francuskoj bila samo 130 godina i gdje proces francizacije nije toliko mnogo odmakao.

Tako otac Chambon 1790.godine piše „Narod iz provincije ne zna kako govoriti francuski…Da bi se uništio katalonski jezik treba uništiti sunce,hladnoću večeri,domaću kuhinju,kvalitetu vode i na kraju,cijelog čovjeka”.(Jean Sagnes,ed.,Le Pays catalan(Pau,1983.),str.571.) Još je francuska monarhija,prije izbijanja Revolucije,uspješno postavila temelje za prihvaćanje ideja francuske politike koja je vodila asimilaciji.N.pr. Već 1700.godine svi javni akti u Roussillonu su morali biti pisani francuskim jezikom. Iz „Popisa pritužbi” vidljivo je da su stanovnici Katalonije zahtijevali ukidanje prepreka slobodnoj trgovini unutar Francuske,iz čega se može zaključiti da su odustali od zahtijevanja lokalnih trgovačkih i poreskih privilegija na kojima se temeljila njihova prijašnja politika očuvanja lokalne samouprave i identiteta.Ovi dokumenti također pokazuju da su sjeverni Katalonci one južne,u Španjolskoj,doživljavali kao „druge”,a granicu između njih kao prirodnu granicu kraljevstva.To svjedoči o,već tada poodmaklom procesu asimilacije.”Popis pritužbi” jasno svjedoči da je proces prihvaćanja „francuštine” u južnom Languedoc-u i Roussillon-u započeo prije Revolucije 1789.godine. Također,stanovnici španjolskog dijela Katalonije su one sa sjevera nazivali pogrdnim imenom gavatx. Poznato je da su revolucionari u Parizu tvrdili da je samo francuski jezik „jezik slobode”(langue de la liberte) i da su manjinski jezici dio arhaičnog režima koji je zbačen.Preuzimajući ovakav „lingvistički libertinizam” velikosrpski projekat je iskonstruirao tezu da su Hrvati Srbima kao monopolistima slobodarske vjerodostojnosti,„ukrali jezik” i nazvali ga svojim imenom iz čega onda proizilazi svojatanje dubrovačke i dalmatinske književnosti kao i samopozvanost srbijanskih akademskih institucija da „standardizuju bunjevački jezik”. I Monarhija i Revolucija imale su snažan odraz na kolektivni identitet Okcitanaca i Katalonaca,na francizaciju državljana nove države.Međutim,Revolucija je drastično ubrzala proces francizacije tako da su se Okcitanci i Katalonci počeli osjećati državljanima francuske nacije,kao i Alzašani,Bretonci i Baski.Ovo se događalo bez obzira jesu li govornici manjinskih jezika bili entuzijastički ili neprijateljski raspoloženi prema revolucionarnim promjenama.Bez sumnje,dogodio se „kulturni prijelaz”(cultural shift) koji je podrazumijevao promjenu samoprepoznavanja tih etnosa.Takvi procesi rezultirali su izgradnjom „dvostrukog identiteta”:pored etničkog manjinskog nastao je i francuski usmjeren na

prihvaćanje državnih institucija i jezika nove francuske politike.Slijedom takve ideologije,prema kojoj je francuski jezik isključivi jezik politike,nastao je mit o francuskom jeziku kao „jeziku diplomacije”,odnosno pravilo da sve putovnice svijeta obavezno imaju i francuski prijevod. Proces nametnute francizacije iznjedrio je i pogrdni naziv „patois”(od starofrancuskog patoier – nespretno baratati,ili prema drugoj pretpostavci,iskvareni oblik od „patrois”,odnosno latinskog „patriensis” – lokalni stanovnik).Tim nazivom označavani su svi lokalni kolokvijalni govori,jezici i narječja koji su se razlikovali od standardnog jezika.Tako se govor Parižana smatra standardnim,dok jezici svih ostalih naroda u Francuskoj(koji ukupno čine većinu),n.pr.okcitanski ili bretonski jesu patois.Širenjem francuskog kolonijalnog imperija naziv patois se proširio i na izvaneuropske domorodačke jezike,na pidgin i na kreolske jezike. Okcitanski jezik(langue d’oc) je ogranak iberoromanskih jezika koji se govori u departmanima južne Francuske te u nekim dijelovima Španjolske i Italije.Iz ove skupine živ je jedino okcitanski jezik koji ima 6 dijalekata,a izumrli je judeoprovansalski(shuadit).Od druge polovice XIX stoljeća pojačano je snažno zatiranje okcitanskog jezika ondašnjom francuskom politikom(vergonha).La vergonha(„sramota”) je okcitanski naziv za političke učinke različitih politika Francuske prema svojim građanima čiji je maternji jezik bio patois.Cilj vergonhe bio je odbijanje i posramljivanje onih francuskih građana kojima maternji jezik nije bio francuski kako bi se oni toga jezika odrekli i prešli na francuski(kao što je „bunjevačka vergonha” imala za cilj prijelaz na srpski).To se činilo kroz službena isključivanja,ponižavanja i kažnjavanja u školi i odbacivanja iz medija od razdoblja Henria Gregoira nadalje.Vergonha je još i danas tabu tema u Francuskoj gdje neki čak odbijaju priznati da je takav oblik diskriminacije ikada postojao.Izvorni govornici okcitanskog jezika su 1860.godine,prije nego što je proglašeno obavezno školovanje na francuskom jeziku(1882.) predstavljali više od 39% cijele francuske populacije.1920.udio se smanjio na 26-36%,a 1993.godine je taj udio bio 7%.Francuska Vergonha je primjer dirigirane prisilne transformacije identiteta kroz lingvocid. Dakle,patois je svaki autohtoni govor unutar Francuske i francuskog kolonijalnog imperija koji nije francuski.Tu spadaju picard,okcitanski,franko-provansalski od 1643.godine,katalonski od 1700.godine kad je kralj Luj XIV zabranio njegovu uporabu i svi ostali nestandardni regionalni jezici.Patois se smatra jezikom niže kulture,nazadnim,prostačkim,jezikom nepismenih i jezikom građana nižeg reda,”seljačkim jezikom”.Zato su govornici ovih jezika naziv patois smatrali uvredljivim.Korijeni ovakvih stavova vuku se još iz doba

protestantskih prijevoda Biblije,t.j.kad je Jean Calvin preveo Bibliju na francuski jezik.Francuski socijalist Jean Jaures(1859-1914)je rekao:„nazivom patois se nazivaju jezici poraženih nacija”(http://rleb07.free.fr/opinions/vecteur.html).Na takvoj ideološkoj pretpostavci velikosrpski projekt je gradio percepciju južnoslavenskih naroda s prostora Austrougarske monarhije kao „poraženih nacija” koje su poput Okcitanije,Katalonije,Baskije i Bretanje anektirane Srbiji. Kad je u Francuskoj i Švicarskoj uvedeno obavezno školovanje,sve mjesne jezične karakteristike su bile potiskivane.Tom procesu su u ogromnoj mjeri doprinijeli radio i TV.Tek u XXI stoljeću su se počeli poduzimati stidljivi koraci u očuvanju ovog jezičnog kulturnog blaga. Osoba koja je odigrala ključnu povijesnu ulogu u zatiranju nefrancuskih jezika i govora u Francuskoj bio je svećenik Henri Gregoire(poznat kao abbe Gregoire,1750-1831),kolaborator francuskih revolucionara.On je zagovarao jedinstveni i jedini francuski jezik za cijelu Francusku.Napisao je djelo Rapport sur la Necessite et les Moyens d’aneantir les Patois et d’universaliser l’Usage de la Langue francaise(Izvješće o neophodnosti i o sredstvima za uništavanje patois-a i univerzalizaciji uporabe francuskog jezika).To izvješće predstavio je 4.lipnja 1794.godine Narodnom Konventu.Prema njegovu mišljenju,velika većina stanovništva Francuske govori jednim od 33 dijalekta patois i svima njima trebao bi biti nametnut francuski jezik,a svi drugi dijalekti iskorijenjeni.Korzikanski i alzaški jezik naziva tres-degeneres(vrlo degeneriranim) oblicima talijanskog i njemačkog,dok je okcitanski razgrađen na mnoštvo sintaktički labavih lokalnih ostataka jezika trubadura,bez međusobne razumljivosti i treba biti napušten u korist jezika prijestolnice. Danas je francuski jezik ustavom određen kao obavezan u Francuskoj.Francuska država nastoji promovirati svoj jezik u Europskoj Uniji i globalno preko institucije La Francophonie. Isprva je Revolucija proglasila „slobodu jezika” za sve državljane Republike,ali je ta praksa postupno napuštena u korist nametanja zajedničkog jezika i ukidanja ostalih jezika.Ti ostali jezici su smatrani kao oni koji seljačke mase drže u mračnjaštvu i koji su nazadni.Takvu ideju razradio je Henri Gregoire u svom Izvješću.On se žali da Francuska kao politički najnaprednija država na svijetu nije u jezičnom pogledu otišla dalje od kule babilonske jer da samo 3 od 25 milijuna državljana Francuske govori čisti „pariški francuski”.Nemogućnost da se razumije jezik na kome se vode političke rasprave i na kome se pišu službeni administrativni dokumenti smatrana je „antidemokratskom”.

Gregoireovo Izvješće imalo je za posljedicu donošenje 2 zakona koja su definirala da se jedino francuski jezik tolerira u javnom životu i u školama.Ubrzo je francuski jezik postao simbol nacionalnog jedinstva. Slijedeće značajno ime koje je nastavilo ovakvu politiku bio je francuski premijer Jules Ferry(1832-1893).Ovaj republikanac,slobodni zidar i zagovaratelj laicite-a i kolonijalne ekspanzije značajno je doprinio potiskivanju i iščeznuću nekih regionalnih jezika.On je implementirao i fizičko kažnjavanje učenika od strane učitelja ako bi govorili okcitanski u Tolouse-u ili bretonski u Bretanji.Članak 30.Zakona o učenju francuskog jezika(Loi d’education francaise) iz 1851.godine određivao je strogu zabranu govorenja patois-a za vrijeme školskih satova ili odmora.Ovakva politika osnivala se na koncepciji da Francuska mora postati jedna i nedjeljiva i zbog toga regionalni jezici moraju nestati. Popularna kazna iz tog vremena je bila t.zv.”cipelarenje”.Učenik koji bi u školi progovorio patois morao je nositi svoje cipele vezane oko vrata.Zbog tako strogih propisa mnogi roditelji te bake i djedovi nisu željeli na svoje potomke prenositi znanje maternjeg jezika nego su s njima govorili isključivo francuski što je uzrokovalo transgeneracijski identitetski memoricid,upravo ono što je,pod drugačijim okolnostima,ali s istim ciljevima nametnuto i Bunjevcima u Bačkoj kao proces dirigirane i kontrolirane transformacije njihova identiteta. Iz tog vremena u Francuskoj poznate su instrukcije koje su dobivali učitelji:”I zapamtite,dobili ste vaša namještenja da biste ubili bretonski jezik”(Georges Labouysse u:Historie de France:L’Imposture.Mensonges et manipulations de l’Historie officielle str.90-92.IEO Edicions).Prefekt u Basses-Pyrenees piše 1846.godine:”Naše škole u baskijskoj zemlji su posebno namijenjene da bi zamijenile baskijski jezik francuskim”.U školama su se nalazili uvredljivi natpisi poput:”Zabranjeno je pljuvati na pod i govoriti patois”(http://bretagne.lalibreblogs.be/media/01/00/3d75e7dbef78f875f7cc337be5138241.jpg). Francuska administracija utjecala je na same govornike okcitanskog jezika da svoj vlastiti jezik smatraju za patois,tj iskvarenim oblikom francuskog jezika koji koriste samo neuki i primitivni slojevi.Ovaj proces nametnute alijenacije poznat je kao Vergonha(sramota).I danas mnogi stariji govornici okcitanskog jezika smatraju da njihov jezik nije ništa drugo nego sramotni patois.Zato će se taj jezik rijetko čuti na javnom mjestu ili bilo gdje izvan intime obiteljskog kruga. Treća Republika je nakon 1880.godine nastojala povećati pismenost,osobito u ruralnim sredinama te je uvela obavezno osnovno obrazovanje.Izbor

francuskog jezika činio se prirodnim jer se on već tada proširio diljem Francuske.Zato je jedini jezik koji je bio dozvoljen u osnovnim školama bio francuski.Ostali jezici su bili zabranjeni,čak i u školskim dvorištima,a svaki prijestup je strogo kažnjavan.Nakon 1918.godine njemački jezik je u Alsace-Lorraine-u stavljen izvan zakona. Ministar javnog obrazovanja Anatole de Monzie je 1925.godine izjavio da „zbog jezičnog jedinstva Francuske bretonski jezik mora nestati”(Dennis Ernest Ager,Sociolinguistics and Contemporary French,Cambridge University Press,1990.,str.71).Govornici manjinskih jezika su se toliko sramili vlastitog govora,osobito u školskom sustavu,da su svoju djecu prestali učiti vlastitom jeziku i pokušavali s njima govoriti samo francuski. Za vrijeme Četvrte Republike,oko 1950.godine francuska država je prvi puta priznala pravo regionalnim jezicima na postojanje.Zakon je dozvolio izučavanje tih jezika u srednjim školama,a politika represije u osnovnim školama je prestala.Tada se bretonski jezik počeo pojavljivati u medijima. Za vrijeme Pete Republike,1964.godine francuska vlada je prvi put dozvolila minutu i pol bretonskom jeziku na regionalnoj TV.Ali,1972.godine predsjednik Georges Pompidou,čiji je maternji jezik inače bio okcitanski, izjavio je da manjinskim jezicima nema mjesta da bi se etablirali u Europi. Valja uočiti da ponašanje Srbije u pristupnim pregovorima s EU uvelike sliči ponašanju Francuske unutar EU,osobito u segmentu tretiranja nekih manjina među kojima je i hrvatska,kao i u nekim drugim unutarnjepolitičkim aspektima što sve upućuje na povijesna ideološka izvorišta na kojima je građena moderna srbijanska država. Temeljni uzrok kašnjenja pregovaračkog procesa Srbije s EU na neodređeno vrijeme i s krajnje neizvjesnim ishodom jest činjenica da Srbija nastoji taj pregovarački proces pretvoriti u političku trgovinu kako bi kroz njega prošla s očuvanim imperijalnim političkim kodovima i to iz razloga što Srbija ne posjeduje povijesno ideološko državotvorno uporište koje nebi bilo imperijalnog karaktera.Takvom pokušavanju političke trgovine služi ruska potpora koju se stalno gura pod nos Zapadu kao politička alternativa. 1992.godine unesena je ispravka u francuski ustav kojom se eksplicitno kaže da je „jezik Republike francuski”. 2008.godine napravljena je revizija ustava kojom su službeno priznati regionalni jezici što je implementirao Kongres francuskog Parlamenta u Versailles-u. 1999.godine socijalistička vlada Lionel-a Jospin-a potpisala je u Vijeću Europe Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima(European Charter for Regional

or Minority Languages,Strasbourg,5.11.1992.),ali je nikad nije ratificirala jer je Ustavno Vijeće Francuske izjavilo da Povelja sadrži i neustavne zakonske odredbe budući da ustav Francuske izričito određuje da je jezik Republike francuski. Europska Povelja o regionalnim i manjinskim jezicima je europska konvencija(ETS 148) usvojena 1992.godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe da bi se zaštitili i promovirali povijesni regionalni manjinski jezici Europe.Tu konvenciju ratificiralo je i primijenilo 25 država,ali ne i Francuska.U javnoj debati koja se vodila u Francuskoj zbog izostanka ratifikacije ove Povelje iskazan je strah da bi to moglo dovesti do „razlomljavanja” Francuske koja je „jedna i nedjeljiva”(poput Jugoslavije koju su neki proglašavali isto takvom),da bi to vodilo u „babilonizam” i „balkanizaciju” i u etnički separatizam ukoliko bi ova Povelja bila ratificirana.Ovaj strah je dodatno pojačan strahom od gubitka značenja francuskog jezika na globalnoj svjetskoj razini,osobito pred raširenošću engleskog jezika.Debatu je solomonski prekinuo predsjednik Jacques Chirac zaključivši da bi ta Povelja bila „prijetnja nedjeljivosti Republike,prijetnja jednakosti pred zakonom i jedinstvu francuskog naroda” jer bi to moglo okončati kao dodjeljivanje „specijalnih prava organiziranim jezičnim zajednicama”,a koja im ne pripadaju. Pod utjecajem ovakve francuske političke tradicije izgrađen je i srbijanski pogled na Jugoslaviju,s tom razlikom što je proces asimilacije i unifikacije nacije u Jugoslaviji prekratko trajao te se za razliku od „francuskog naroda” ovdje,na sreću,nije stigao formirati „jugoslovenski narod” kao povijesni politički narod,premda je prva Jugoslavija stvorena s tom namjerom.Budući da „jugoslovenstvo” historijski nije zaživjelo kao politički identitet,ono je kao lažni politički identitet bilo odlična maska indigenim pseudoidentitetskim Bunjevcima koja je prikrivala njihovu političku amorfnost. Najugroženiji jezici u Francuskoj su oni koji imaju najmanju distancu prema francuskom kao n.pr.franko-provansalski,a manje ugroženi su oni koje velika jezična distanca štiti od pretapanja u francuski jezik,a to onda znači i pretapanje identiteta.Tu vidimo paralelu sa situacijom u Srbiji kad usporedimo odnos hrvatskog i mađarskog jezika(pa dakle i identiteta) prema srpskom. U vrijeme II.svj.rata više od milijun ljudi govorilo je bretonskim jezikom u zapadnoj Bretanji.Danas tek oko 170.000 ljudi govori ovaj jezik,što je oko 8% populacije i to većinom stariji. Slično je stanje i s ostalim manjinskim jezicima u Francuskoj.Alzaški i korzikanski su se pokazali otpornijim,dok je u slučaju okcitanskog stanje još i lošije.

Dodatni faktor koji ide na štetu nefrancuskih jezika jest prikrivanje objektivnog broja govornika manjinskih jezika jer ustavne odredbe onemogućavaju postavljanje pitanja o maternjem jeziku kod popisa stanovništva Francuske. Nakon odbijanja ratifikacije Povelje,francuske vlasti su „na riječima” ponudile podršku regionalnim jezicima koja bi bila „u skladu sa zakonom”.Delegation generale a la langue francaise(Generalna delegacija za francuski jezik) dobila je dodatnu funkciju proučavanja jezika Francuske i dodala svom naslovu „et aux langues de France”(i jezika Francuske).Ovakvo izvrdavanje europskih normi konstantno pokazuje i Srbija,a bunjevački pseudoidentitet bismo,analogno ovome,mogli nazvati „hrvatstvo u skladu sa(srbijanskim) zakonom”. Francuska vlada organizirala je prvu Nacionalnu konferenciju jezika Francuske 2003.godine(Assises nationales des langues de France),ali ovaj okrugli stol o jezicima Francuske poslužio je samo da se istakne kontrast između kulturnih organizacija i jezičnih aktivista na jednoj strani i države na drugoj.Decentralizacija jezične politike nikad nije provedena. Delegacija je osnovana 1989.godine kao odjel Ministarstva kulture i komunikacija,a nastavak(et aux langues de France) dobila je 2001.godine.Zadaća joj je da na državnoj razini vodi politiku jezika u Francuskoj.Ovo političko tijelo koje bi trebalo skrbiti o unapređivanju manjinskih jezika „na francuski način”,tj.tako da ih nikada stvarno ne „unaprijedi”,izravni je nasljednik „Visokog komiteta za obranu i širenje francuskog jezika”(Haut Comite pour la defense et l’expansion de la langue francaise)kojeg je osnovao general Charles de Gaulle 1966.godine. Zadaća ovog tijela je da osigurava sukladnost s Aktom od 4.kolovoza 1994.godine,poznatog kao Toubon-ov zakon.S „Generalnom komisijom za terminologiju i neologizme” koordinira razvoj terminologije,surađujući sa specijaliziranim komitetima i Francuskom Akademijom. Sve ovo podsjeća na aktivnost srbijanskih znanstvenih institucija oko „standardizacije bunjevačkog jezika”.Delegacija,nadalje,sudjeluje u programima učenja francuskog jezika za imigrante i podupire uporabu regionalnih jezika u medijima i zabavnom programu. Sve se svodi na privid davanja prava,slično kao u slučaju bačkih Bunjevaca čija luđačka košulja je skrojena po francuskoj modi. Puni naziv Toubonova zakona jest Zakon br.94-665 od 4.kolovoza 1994.godine koji se odnosi na uporabu francuskog jezika(Loi n°94-665 du 4 aout 1994 relative a l’emploi de la langue francaise).Tim zakonom zahtijeva

se uporaba francuskog jezika u službenim vladinim publikacijama,u svim oglasima,na svim radnim mjestima,u trgovačkim ugovorima i u svim školama koje financira država.Zakon se ne odnosi na privatne nekomercijalne komunikacije kao što su nekomercijalne privatne web objave,knjige,filmove,javne govore i druge forme komunikacija koje nemaju poslovnu aktivnost.Međutim,zakon nalaže uporabu francuskog jezika u svim emitiranim audiovizualnim programima s izuzetkom glazbenih djela i originalnih verzija filmova.Emitiranje glazbe podliježe kvoti koja posebnim zakonom određuje minimum glazbenog sadržaja koji mora biti na francuskom. Zakon je dobio ime po Jacques-u Toubon-u koji je bio ministar kulture kad je zakon donesen i koji je ovaj zakon predložio Narodnoj Skupštini Francuske.Poznat je i kao Loi Tout-bon(ili „svedobar zakon”,izvedeno iz prezimena ministra).Prema ovom zakonu,škole u kojima se nastava ne odvija na francuskom jeziku ne mogu biti financirane od države.To se odnosi i na škole na bretonskom jeziku u Bretanji. Pritisci na crkvu od strane državnih vlasti bili su također stalni.1902.godine u bretonskom departmanu Morbihan glavni inspektor francuske Akademije preporučio je da bi „crkva trebala davati prvu pričest samo djeci koja govore francuski”. Iste godine premijer Emile Combes,i sam Okcitanac,rekao je bretonskim prefektima:”Bretonski svećenici žele držati svoje stado neukim odbijajući da promoviraju učenje francuskog i koristeći samo bretonski jezik u vjerskim podukama i katekizmu.Bretonci će postati dio Republike onog dana kad počnu govoriti francuski”.(http://www.kervarker.org/fr/levr_27_period.html).29.rujna 1902.godine donesen je zakon koji brani uporabu nefrancuskih jezika u vjerskoj poduci i crkvenim propovijedima. Profesor katalonskog jezika na Sveučilištu Balearskog otočja Jaume Corbera Pou piše na svom blogu:”Kada je sredinom XIX stoljeća osnovna škola postala obaveznom u Francuskoj,postalo je jasno da će se izučavati samo francuski i da će učitelji strogo kažnjavati učenike koji govore patois.Cilj francuskog školskog sustava dakle,neće biti oplemenjivanje prirodnog humaniteta učenika,razvijajući njihovu kulturu i učeći ih da pišu njihov jezik,nego njihovo ponižavanje i moralno degradiranje zbog onoga što je njihova tradicija i njihova narav napravila od njih.Samoproklamirana zemlja „ljudskih prava” će ignorirati jedno od temeljnih ljudskih prava,pravo da budeš ono što jesi i da govoriš svojim jezikom.I s takvim stajalištem Francuska,”velika Francuska” koja sebe naziva „šampionom slobode” će proći kroz XX stoljeće,indiferentna na

stidljive protestne pokrete različitih jezičnih zajednica koje su joj potčinjene i na literarnu vrijednost koju bi one mogle postići…Francuska koja nam je iz Katalonije pod Francovom vlašću izgledala kao „sigurno nebo slobode” ima bijednu počast da je jedina država u Europi,a možda i u svijetu koja je najviše uspjela u dijaboličnoj zadaći uništavanja vlastitog etničkog i lingvističkog naslijeđa i štaviše,u uništavanju obiteljskih veza:mnogi roditelji i djeca,ili bake i djedovi i unuci imaju različite jezike,a ovi zadnji se srame svojih predaka jer oni govore patois dostojan prijezira.Ni jedan element kulture djedova nije se prenio na mlađu generaciju,kao da su rođeni u potpuno novom svijetu.To je Francuska koja je tek ušla u XXI stoljeće,zemlja u kojoj su kameni spomenici i prirodne ljepote zaštićeni i poštovani,ali gdje su mnoga stoljeća narodnog stvaralaštva izražena u različitim jezicima na rubu izumiranja.”Slava” i „veličina” građeni su na genocidu.Nema slobode,nema jednakosti,nema bratstva;samo kulturno istrijebljenje,to je stvarni motto francuske Republike”.(http://dodeparaula.blogspot.hr/2009/09/le-patois-des-vieux.html),. Ovakav odnos kakav Francuska primjenjuje prema svojim građanima kojima maternji jezik nije francuski,primjenjuje Srbija prema bačkim Bunjevcima od 1918.godine do danas s polovičnim diskontinuitetom nakon II.svjetskog rata.Rezultat takve srbijanske politike je veliki demografski pad Bunjevaca njihovim „kulturnim istrijebljenjem”,upravo onakvim kakvog navodi Jaume Corbera Pou.U početku je to bila izravna kopija francuske Vergonhe,a nakon raspada Jugoslavije kreiranje pseudoidentiteta kao ovjera Vergonhe.Naime,stvaranjem hrvatske države,Vergonha kakva je bila nakon II.svjetskog rata,sa srbijanske političke platforme nije više politički moguća jer se ona odnosila na bunjevački identitet kao hrvatski,odnosno,ona je implicitno potvrđivala da su Bunjevci Hrvati.Zato se pristupa novom manipulativnom manevru,kreaciji pseudoidentiteta kako bi se očuvao kontinuitet osporavanja političkog identiteta.Naime,srbijanska politika prema Bunjevcima nikad nije bila eksplicitna,nije bila usmjerena na uskraćivanje političkih prava nego još radikalnije,na uskraćivanje političkog identiteta,što nebi bilo moguće da kod bačkih Bunjevaca ne postoji dimenzija nametnute historijske političke retardacije.Današnje medijsko prešućivanje Hrvata u Srbiji i izbjegavanje njihovog javnog medijskog tematiziranja,da ne govorimo o implementaciji njihovih manjinskih prava,samo je nastavak takve politike uskraćivanja političkog identiteta s pozicija povijesno dobro izgrađenih imperijalnih kodova na temelju kojih je i nametnuta ta historijska politička retardacija i čiji se učinci sigurno ne mogu

neutralizirati bez otvaranja novog historijskog procesa.U tom segmentu,politika Srbije je politika kontinuiteta i inercije temeljena na historijski nagriženim pretpostavkama.Budući da stvaranjem hrvatske države to više nije moguće činiti u prikrivenoj formi,maske padaju i ta politika postaje eksplicitna u formi institucionaliziranja pseudoidentiteta izdvojenog iz hrvatstva,štaviše,ideološki okrenutog protiv njega. Povijest osporavanja političkog identiteta bačkim Bunjevcima veoma je duga,zapravo ona je konstantna sve od vremena doseljavanja na prostore Bačke.Važno je uočiti da je ta povijest osporavanja političkog identiteta paralelna i usko povezana s poviješću osporavanja legitimnosti hrvatskog integrativnog procesa uopće i kašnjenjem stvaranja samostalne hrvatske nacionalne države. Takva politika nije srbijanski izum,ali ju je Srbija potpuno ugradila u vlastitu političku filozofiju.Stoga se srbijanski povjesničari često pozivaju na rezultate popisa stanovništva Bačke iz vremena Austrougarske prema kojima je iskazan simboličan broj Hrvata dok je ogromna većina evidentirana kao Bunjevci.Te popise podvaljuju kao lažni argument za historijsku vjerodostojnost bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta,izravno se nadovezujući na starije austrijske i mađarske imperijalne kodove koji su također Bunjevcima osporavali politički identitet. Dakle,to što se na popisima iz tog vremena Bunjevci ne evidentiraju kao Hrvati posljedica je činjenice da Bunjevcima politički identitet nikada nije niti bio dopušten,odnosno,oni su pod tribalnim nepolitičkim identitetom nastojani biti držani što dalje od nacionalnih integrativnih procesa XIX stoljeća zbog političkih interesa tadašnjih država.Ovakvu političku retardaciju Bunjevaca Srbija smatra ispravnom i pravednom te je stoga treba zakonski „zacementirati” u formi pseudoidentiteta kao trajne klečke obješene oko vrata Bunjevcima dok i posljednji ne nestanu u procesu programirane asimilacije. Može se zaključiti da mogućnost manipuliranja bunjevačkim identitetom kao historijska konstanta,opstoji na činjenici starije državotvorne dovršenosti mađarske i srpske nacije u odnosu na hrvatsku. U predizbornom govoru u Lorient-u 14.ožujka 1981.godine Francois Mitterrand izjavio je:”Došlo je vrijeme da se jezicima i kulturama Francuske dade službeni status.Došlo je vrijeme da im se vrata škola širom otvore,da se oforme regionalne radio i TV postaje,da im se omogući da igraju ulogu u javnom životu koju zaslužuju”.Međutim,ova izjava ostala je mrtvo slovo na papiru jer nakon nje nije uslijedila nikakva akcija.

1992.godine Član II Ustava Francuske iz 1958.godine je revidiran tako da „je jezik Republike francuski”(la langue de la Republique est le francais).To je učinjeno samo nekoliko mjeseci prije nego što je Vijeće Europe donijelo Europsku Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima koju je Jacques Chirac ignorirao usprkos molbi Lionel-a Jospin-a Ustavnom Vijeću da ispravi Član II i uključi sve govorne jezike francuske.Ponovno,nefrancuskim jezicima u Francuskoj odbijeno je službeno priznanje jer ih se smatra preopasnim za jedinstvo države što znači da narodi koji govore ovim jezicima ni danas nemaju pravo da se u svojoj domovini služe svojim jezikom kao službenim.Tekst je ponovno odbijen glasovima većine zastupnika 18.siječnja 2008.godine nakon što je Akademija izglasovala njegovo apsolutno neodobravanje jer priznavanje regionalnih jezika smatra „napadom na francuski nacionalni identitet”. Nicolas Sarkozy poriče da u Francuskoj uopće postoji obespravljenost regionalnih jezika(što opet podsjeća na neke aspekte srbijanske politike) i istovremeno izbjegava rješavanje njihova statusa što se vidi iz njegova predizbornog govora u Besanconu 13.ožujka 2007.godine:”Ako budem izabran neću podržati Europsku Povelju o regionalnim jezicima.Ne želim prosudbu s povijesnim iskustvom o pitanju manjina različitim od našeg koja bi sutra mogla odlučiti da se regionalni jezici mogu smatrati jezicima Republike kao francuski.Izvan samog teksta Povelje postoji dinamika pravno filozofskih interpretacija koja može ići veoma daleko.Uvjeren sam da u Francuskoj,zemlji slobode ni jedna manjina nije diskriminirana te stoga nije neophodno uvažavati mišljenje europskih eksperata i davati im za pravo da daju svoje mišljenje o stvarima koje su istobitne s našim nacionalnim identitetom i nemaju apsolutno ništa s izgrađivanjem Europe.” Za razumijevanje asimilacijskih procesa kojima bački Bunjevci bivaju izloženi nakon I.svjetskog rata te u kontinuitetu ostaju izloženi do danas a,s obzirom na čvrstu ideološku utemeljenost srbijanske političke kulture na francuskoj tradiciji potrebno je objasniti bitne karakteristike francuskog kolonijalizma.Kolonijalni aspekt prve južnoslavenske države najviše se očitovao upravo na prostoru današnje Vojvodine zbog činjenice da je taj prostor imao najslabije definiran etnički identitet i da je uključen u novu državu po modelu ratnog plijena,odnosno po političkom obrascu tada vodećih kolonijalnih sila – pobjednica I.svjetskog rata. Bez poznavanja francuske kolonijalne teorije nije moguće razumjeti mehanizme srbijanskih manipulacija bunjevačkim identitetom u zadnjih 100 godina.

Najvažnija ideološka osnova francuske kolonijalne politike u XIX i XX stoljeću bila je asimilacija.Nasuprot britanskoj kolonijalnoj politici Francuzi su smatrali da će stanovništvo njihovih kolonija usvajanjem francuskog jezika i kulture postati pravi Francuzi.Francuski asimilacijski koncept osniva se na ideji širenja francuske kulture izvan Francuske.Stanovnici kolonija smatrani su francuskim državljanima nakon što bi usvojili francuski jezik,običaje i kulturu.Francuski zakoni su se provodili u svim kolonijama,bez obzira na udaljenost od Francuske,veličinu kolonije,organizaciju društva,ekonomski razvoj,rasu ili religiju. „Misija civiliziranja” u kolonijama bila je samo nastavak stvaranja „heksagona” osvajanjima,aneksijama i asimilacijom nefrancuskih naroda. Iskustvo uspješnog pretvaranja ruralnog stanovništva osvojenih provincija različitog jezika i kulture unutar današnje Francuske u Francuze,činilo se primjenljivim obrascem i za narode Afrike i Azije.1794.godine na revolucionarnoj Narodnoj Skupštini donesen je zakon po kome su svi stanovnici kolonija,bez obzira na boju kože,francuski državljani i da uživaju sva prava koja im pripadaju po Ustavu.Početkom XIX stoljeća Napoleon Bonaparte ograničava asimilaciju i određuje da u kolonijama moraju vrijediti posebni zakoni kako bi očuvao nisku cijenu rada domorodačkog stanovništva.U Karipskim posjedima ponovno uvodi ropstvo.Za vrijeme revolucije 1848.godine „asimilacijska teorija” je obnovljena i u kolonijama je opet počeo vrijediti univerzalni zakon.Filozof Claude Adrien Helvetius je smatrao da je proces obrazovanja najvažniji za uspješnu asimilaciju. Primjeri asimilacije u praksi su „Četiri komune u Senegalu”(Goree,Dakar,Rufisque i Saint-Louis).Cilj asimilacije je bio da se Afrikance pretvori u Francuze poučavajući ih francuskom jeziku i kulturi nakon čega bi postajali ravnopravni francuski državljani.Za vrijeme revolucije 1848-1860 ropstvo je ukinuto nakon čega su „četiri komune” dobile pravo glasa i pravo da biraju predstavnika u Skupštini u Parizu.Koncem XIX stoljeća pokušalo se ovaj model proširiti na sve kolonije,ali on,zbog otpora lokalnih kolonijalnih vlasti,nikad nije zaživio.Ove četiri komune u Senegalu su ostale jedina francuska kolonija u kojoj su domoroci dobili francusko državljanstvo do 1944.godine. Francuska kolonijalna politička doktrina je iznjedrila i pojam „evolue” kojim se je označavao afrički ili azijski domorodac koji je „evoluirao” postajući „europeiziran” kroz obrazovanje i asimilaciju i koji je prihvatio europske vrijednosti i modele ponašanja.Taj pojam se je odnosio na kolonije pod francuskom i belgijskom upravom.”Evolue” su govorili francuski,usvajali

europske,a ne domaće zakone i živjeli u urbanim sredinama u kolonijama.Od njih se je formirao „sloj bijelih ovratnika”.Kolonijalne vlasti su definirale „evolues” kao ljude koji su prekinuli socijalne veze svog podrijetla i usvojili novi sustav vrijednosti.Smatralo se da su obrazovanje,prihod,moralnost i sposobnost obnašanja odgovornih pozicija mjerila jeli netko postao „evolue” ili nije.U kolonijalnoj propagandi oni su služili kao primjer uspješne „misije civiliziranja” koju su provodile Francuska i Belgija u svojim kolonijama.U francuskom kolonijalnom sustavu „evolue” su smatrani poželjnim konačnim proizvodom francuske asimilacijske politike.Oni su tretirani kao elita i kao privilegirana društvena skupina. Odmah pada u oči ideološka istovjetnost obrazaca po kome je dirigirano transformiran identitet naroda iz francuskih kolonija,a prije toga i svih nefrancuski govorećih naroda iz same Francuske u Francuze i bačkih Bunjevaca iz pozicije zapriječene integracije u hrvatstvo,u pravcu jugoslavenštine,”srbofonije” itd… Ovakav model kulturne asimilacije snažno je bio prisutan u srbijanskoj državnoj politici nakon 1918.godine,a poseban target takve politike bili su bački Bunjevci.Paralelno s priječenjem kulturne integracije Bunjevaca u hrvatsku naciju oni bivaju izloženi procesu „evoluiranja”.Iz tog procesa nastao je fenomen kojeg sam nazvao „bunjevačka indigena srbofonija”,odnosno,”srbofoni Bunjevci”.Nakon II svjetskog rata taj sloj postaje komunistička partijska elita,odnosno sloj dvostrukog otuđenja:i svjetonazorskog i nacionalnog,a nakon raspada komunističke Jugoslavije iz njega se formira pseudoidentitetska elita kroz finalni čin autodestrukcije identiteta:prihvaćanjem indigenog pseudoidentiteta. Može se reći da je taj otuđeni bunjevački sloj nekoliko puta doživljavao vlastitu metamorfozu čija je konstanta bila nijekanje onoga što je kardinal Stepinac nazvao „bilom naroda”,dakle nijekanjem vlastita identiteta transcendentne projekcije.Nakon I.svj.rata to su bili „srbofoni” Bunjevci izrazito kulturno orijentirani prema Beogradu,kasnije se to preobražava u usvajanje rigidnog komunističkog svjetonazora i u pripadnost novoj birokratiziranoj partijskoj eliti,a nakon propasti Jugoslavije i komunizma(što se ne događa slučajno istovremeno) preobrazuju se u bunjevačku pseudoidentitetsku elitu. U svim ovim procesima treba tražiti uzrok ogromnog demografskog pada Bunjevaca,odnosno njihov brojčani nestanak,kao i postupno gubljenje društvenih pozicija,sve do potpunog progona iz političkog prostora nakon raspada Jugoslavije.Taj progon,u ovoj zadnjoj metamorfozi oktroiranog

pseudoidentiteta jasno je definiran njihovim karikaturalnim uvođenjem u politički prostor kao indigenog elementa,odnosno kao „dvorske lude Srbije”. Čini se da se opet ponavlja,na još ružniji način,povijest iz prethodnih stoljeća kad je bunjevačka intelektualna i gospodarska elita potpuno usvojila mađarski identitet i povukla za sobom veliki dio Bunjevaca.Važno je također uočiti da kroz sva ta stoljeća hrvatska država i hrvatski nacionalni projekat kasne pred mađarskim i srbijanskim.Bez te povijesne činjenice ovi asimilacijski procesi nametnuti Bunjevcima,nebi bili mogući. Kada se sve to uzme u obzir,izgledaju potpuno tragikomične žalbe čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca,prije svih,Suzane Kujundžić Ostojić o „nestanku Bunjevaca u zadnjih 100 godina” upućene onima koji su takve procese nametali,i i dalje nameću. Sve do konca XIX stoljeća francuska kolonijalna teorija se temeljila na ideji asimilacije koja je davala Francuskoj odgovornost za „civiliziranje” njezinih kolonija apsorbirajući ih administrativno i kulturno.U XX stoljeću ova teorija je zamijenjena fleksibilnijom teorijom asocijacije po kojoj su francuske kolonije „partneri” Francuske u kolonijalnom projektu.(Raymond F.Betts,Assimilation and Association in French Colonial Theory,1890-1914.University of Nebraska Press,2005). Pravni aspekt francuske kolonijalne doktrine uobličio je Arthur Girault(1865-1931) u svom djelu Principes de colonisation et de Legislation coloniale iz 1895.godine,a on se svodi na ideju asimilacije i što čvršće povezanosti između kolonijalnog i metropolitanskog teritorija.Domoroci u francuskim kolonijama izjednačeni su sa francuskim državljanima u pogledu svih vojnih obaveza. Politički procesi koje je nametnula francuska kolonijalna vlast najjasnije se očituju u Zapadnoj Africi.Sve do 1946.godine,odnosno do kraja ere kolonijalizma,glavna ideološka značajka te politike bila je asimilacija.Nije slučajno da upravo u to vrijeme Tito donosi dekrete o Bunjevcima.Politika asimilacije temeljila se na nastojanju da se u domorodačke narode Afrike usadi francuska kultura te da se uguši izvorna domicilna kultura i identitet Afrikanaca,tj.da se uništi indigena kultura i da se ona postavi na tuđe(francuske) evolutivne temelje.Tu jasno prepoznajemo srbijansku politiku prema Bunjevcima.Naime,da bi se Bunjevce moglo postaviti na srpske identitetske evolutivne temelje,potrebno im je zapriječiti integraciju u hrvatsku naciju osporavanjem političkog identiteta,i onda ih kao indigeni element usmjeriti u pravcu evolue. Politika asimilacije koju je provodila Francuska u Africi imala je tri različita aspekta:političku,ekonomsku i sociokulturnu asimilaciju.

Politička asimilacija bila je proces pod strogom centralističkom kontrolom „Federacije francuske zapadne Afrike” sa sjedištem u Dakaru,Senegal.Svi,inače veoma kruti zakoni koji su primjenjivani,doneseni su u Francuskoj od strane francuske zakonodavne vlasti.U tako uspostavljenoj hijerarhiji vlasti na vrhu su bili kolonijalni ministar,generalni guverner i njegovi pomoćnici,a predstavnici lokalnih naroda obnašali su samo beznačajne lokalne funkcije na dnu ove piramide vlasti.Ovakav politički model omogućavao je neograničenu eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa kolonija,jeftinu radnu snagu i njihovo rapidno siromašenje. Ekonomska asimilacija.Gospodarski život u kolonijama bio je ustrojen isključivo tako da proizvodi jeftine sirovine za potrebe francuske industrije kojoj je dostupnost jeftinih sirovina omogućavala konkurentnost na europskom tržištu.Francuski kolonijalni pakt zabranjivao je francuskim kolonijama bilo kakvu vanjsku trgovinu osim s Francuskom te je predstavljao politički okvir za brutalno izrabljivanje kolonijalnih naroda,a posljedice toga se i danas osjećaju u obliku neokolonijalizma na tim prostorima. Kulturna i socijalna asimilacija bila je najstrašniji oblik asimilacije koji je bio usmjeren na nasilnu transformaciju identiteta domorodačkih naroda.Ovaj vid asimilacije nastojao je usaditi francusku kulturu i identitet(„izvoz identiteta”) u domorodačke kolonijalne narode grubo i nasilno izobličujući njihovo kulturno naslijeđe(kao što to danas čine srbijanske vlasti krivim interpretacijama povijesti Bunjevaca,”standardizacijom” jezika itd.) Francuska praksa „civiliziranja” pokorenih naroda polazila je od pretpostavke da je sve što je autohtono afričko ustvari barbarsko i bezbožno,te da se od Afrikanaca očekuje da prihvate francusku kulturu i identitet kao „neupitnu normu identiteta”,slično kao što je to na ovim prostorima bila „jugoslovenska orijentisanost”. Ovakva politika dovela je do ekstremne dehumanizacije cjelokupnih kolonijalnih društava pod francuskom upravom.Osim teškog izrabljivanja radom,domoroci su i novačeni u vojsku u kojoj su obavljali najprljavije zadatke(deuxieme contingent) te su smatrani robovima u vlastitoj zemlji.Na takvoj tradiciji nastala je i Legija stranaca.Mnogi nerješivi problemi s kojima se i danas suočavaju zemlje zapadne Afrike imaju svoje uzroke u francuskom kolonijalizmu.Politička povijest prostora današnje Vojvodine u mnogim aspektima podsjeća upravo na zemlje zapadne Afrike.Svi postkolonijalni politički vođe ovih država koji nisu htjeli slijediti francuske interese maknuti su državnim udarima i pučevima(paralela s „jogurt revolucijom”) koji su izrežirani u Francuskoj.I danas,50 godina nakon stjecanja neovisnosti,14 država zapadne

Afrike plaća Francuskoj doprinose koji se u godišnjim iznosima mjere ,milijardama dolara samo zato što su nekada bile francuske kolonije.Uglavnom se to ostvaruje kroz isključivu vanjskotrgovinsku razmjenu s Francuskom. Postoje dva temeljna modela europskog odnosa prema strancima koji žive u Europi:rigidni jednosmjerni francuski model asimilacije pod čijim utjecajem je oblikovana politička kultura moderne srbijanske države.Taj model melje,drobi kulturne i nacionalne identitete drugih naroda(kao n.pr.induciranje ideološkog identitetskog sukoba između „Bunjevaca” i Hrvata),bezuvjetno im namećući francuski identitet. Drugi model je britanski model multikulturalizma koji dozvoljava dvosmjernu inkulturaciju,tj.prihvaćanje stranih etničkih zajednica koje zadržavaju bitne odrednice vlastita identiteta.Međutim,ohrabrivanje pojedinaca da žive unutar vlastitih etničkih zajednica,kao druga krajnost može prouzrokovati probleme segregacije. Najstariji zakon koji je utro put francuskom kolonijalizmu bio je Code Noir(Crni Zakon) kojega je donio francuski kralj Luj XIV 1685.godine.Tim zakonom definirano je ropstvo i odnos kolonijalne vlasti prema domorocima.Zakon zabranjuje bilo koju vjeru osim katoličke i određuje progon Židova iz francuskih kolonija.Zabranjuje također,miješane rasne brakove. Code de l’indigenat(Zakon indigenata) bio je skup propisa usvojenih 1881.godine koji su u praksi određivali niži status za domoroce u francuskim kolonijama od 1887.godine do kraja II.svjetskog rata,tj.do kraja kolonijalne ere.Ovaj zakon,koji je uključivao teško porezno opterećenje kolonija kao i prisilan rad domorodačkog stanovništva postupno je ukidan nakon II.svjetskog rata,a taj proces okončan je tek 1962.godine kad je većina kolonija dobila neovisnost. Francuska kolonijalna politika je potpuno oprečna britanskom konceptu „indirektne uprave” koju je osmislio Frederick Lugard,britanski kolonijalni guverner Nigerije od 1914.do 1919.godine.Po tom modelu lokalni vladari su ostavljani da vladaju svojim zemljama uz britanske savjetnike u sjeni.Takav model omogućio je Pax Britannica,razdoblje mirne apsolutne kolonijalne dominacije Velike Britanije u cijelom svijetu od 1815.do 1914.godine. Razlika između britanskog i francuskog modela uvjetovana je činjenicom da Velika Britanija postaje kolonijalna sila kao stabilna monarhija,a Francuska,proširenjem kolonijalnog carstva ustvari izvozi model države nastale revolucijom. Između ostalog,Francuska,kao „nacija slobode”izvozi i „slobodu”,dakako libertinistički shvaćenu.Na naše prostore ta „sloboda” dolazi kao podupiranje Srbije u I.svjetskom ratu da razbije Austrougarsku

Monarhiju i da stvori proširenu državu koja će dalje širiti takvu „slobodu” na „prisajedinjene” krajeve.Nešto slično će kasnije ponoviti Sovjetski Savez koji će istočnoeuropskim narodima donijeti „slobodu komunizma” i koji će pokušavati izvoziti komunizam diljem bivšeg kolonijalnog svijeta.I jedno i drugo predstavlja „slobodu bez istine” kako to navodi papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Fides et ratio. Francuska kolonijalna uprava imala je za cilj potpunu asimilaciju potčinjenih naroda i pretvaranje kolonija u integralni dio francuske države .Na ovom primjeru se jasno vidi da je identitetski pretencionizam uvijek politička posljedica teritorijalnog.Naime,bez teritorijalnog pretencionizma identitetski pretencionizam je politički besmislen i nije primjenjiv.Stoga je identitetski pretencionizam isključivo obilježje imperijalnih država. Primjer identitetskog pretencionizma koji se oslanja na ovaj francuski jest i srbijanski pretencionizam prema Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj,a on ima ideološko podrijetlo u samoj genezi moderne srbijanske države kao imperijalnog projekta i države „izmještene nacije” iz svog starog povijesnog matičnog prostora s nastojanjem definiranja i konsolidiranja proširenog matičnog nacionalnog i državnog prostora.Takvu političku filozofiju tematizira u svom djelu znakovita naslova „Seobe” Miloš Crnjanski. Francuska kolonijalna politika temeljila se na jakobinskoj tradiciji centralizirane vlasti.Međutim,unatoč takvoj politici,samo mali dijelovi francuskog kolonijalnog imperija doista su ostvarili puno pravo da postanu ravnopravni prekomorski departmani francuske države. Odnos francuske kolonijalne vlasti prema domorodačkom stanovništvu u kolonijama najbolje je objasnio alžirski filozof Sidi Mohammed Barkat,rođen 1948.godine koji živi u Parizu.On kaže:”niti pravo uključivanje,niti isključivanje,nego beskonačno visenje za neku buduću inkluziju”(Sidi Mohammed Barkat(Editions Amsterdam 2005) Le Corps d’Exception:les artifices du pouvoir colonial et la destruction de la vie.”Ni vraiment une inclusion ni tout a fait une exclusion,mais le report indefini d’une pleine inclusion annoncee”.Domorodačko stanovništvo stavljeno je u pravni limb što omogućuje Francuzima da ih tretiraju kao „masu” manje vrijednu od čovjeka,ali podložnu „humanizirajućoj misiji”(u bunjevačkom slučaju „jugoslovenizaciji”) koja može postići puni humanitet tek kad odbaci sve osobine koje su Francuzi smatrali indigenim. U ovoj Barkatovoj definiciji jasno se prepoznaje slučaj Bunjevaca u Bačkoj koje srbijanska vlast,počev od 1918.do danas,s polovičnim diskontinuitetom nakon II.svjetskog rata gura u identitetski limb bez evolutivnog povijesnog

temelja.To znači svođenje identifikacijske razine na primitivni indigenizam kako se ta zajednica nebi artikulirala u pravcu hrvatskog političkog naroda.S druge strane,takva identifikacijska razina preduvjet je za „humaniziranje” francuskog tipa,ovdje u obliku „jugoslovenizacije” politički bezličnog bunjevačkog indigeniziranog identiteta,a danas sve eksplicitnije u pravcu projektiranog utapanja u većinski srpski identitet. Dakako da takav identitetski limb znači i socijalnu,političku i gospodarsku marginalizaciju ove zajednice. U ovim činjenicama jasno se prepoznaje kolonijalni aspekt srbijanske vlasti u odnosu na teritorij i narode zatečene na prostoru Vojvodine nakon I.svjetskog rata.Zbog toga se može reći da se srbijanska vlast u Vojvodini nikad nije uspjela osloboditi autopercepcije da na vojvođanskom prostoru nije dovoljno autohtona,nego da je zadržala karakter nečega što je na taj prostor došlo sa strane.Iz takve autopercepcije lansiran je kontinuirani identitetski pretencionizam prema Bunjevcima u Bačkoj.Temeljeći se na principima francuske političke filozofije ta vlast je nastojala od samog početka grubo posezati za identitetom nesrpskih naroda,osobito kada je riječ o Bunjevcima.Po tome je ona bila i ostala kolonijalnog karaktera što se vidi i na gospodarskom području(poznata sintagma Vojvodina – „krava muzara”).

DROIT LOCAL u regiji Alsace-Lorraine

Političko pravni status kao i povijest francuske regije Alsace-Lorraine osobito je zanimljiva iz perspektive prostora Vojvodine jer su se na tom prostoru,kao i u Vojvodini sukobljavale iste suprotne političko filozofske koncepcije moderne europske povijesti.Čak se može reći da je autonomija Vojvodine koja je srušena „Jogurt revolucijom” 1988.godine,osiguravala svojevrsni komunistički droit local toga prostora.I na jednom i na drugom prostoru došlo je do povijesnog sukoba s jedne strane njemačkog i austrougarskog političko filozofskog utemeljenja društvenog sustava i s druge strane francuskog revolucionarnog sekularizma,odnosno„srbofonog jugoslavenstva”(u kontinuitetu od Karađorđevića,preko Miloševića do danas) kao njegove inačice. Miloševićeva t.zv.”antibirokratska revolucija” bila je usmjerena prvenstveno na ukidanje vojvođanskog droit local,što je u velikoj mjeri i postignuto.Taj nasilni proces pratila je i radikalna i politički dirigirana promjena etničkog sastava Vojvodine u pravcu njezine srbizacije.U takva nastojanja spada i

kreacija bizarnog bunjevačkog pseudoidentiteta nastala manipulacijama negativnim nametnutim povijesnim tekovinama bunjevačkog indigenizma. Teritorij ranije poznat pod nazivom Alsace-Lorraine koji se danas obično naziva Alsace-Moselle,sastoji se od tri departmana:Bas-Rhin,Haut-Rhin i Moselle.Nalazi se u istočnoj Francuskoj uz granicu s Njemačkom.Glavni gradovi su Metz i Strasbourg.Taj teritorij bio je dio njemačkog carstva od 1871.do 1918.godine i ponovno od 1940.do kraja II.svjetskog rata.To su bili historijski razlozi za očuvanje kontinuiteta lokalnih zakona u Alsace Moselle(fr.droit local). Lokalno zakonodavstvo sačuvano je unatoč tome što je to područje postalo integralni dio francuske države. Ti zakoni se uglavnom odnose na one dijelove pravnog sustava koji su u Francuskoj mijenjani u razdoblju od 1871.do 1918.godine dok je ovo područje pripadalo Njemačkoj.U departmanima Alsace-a veliki dio stanovništva govori „alzaški” što je dijalekt njemačkog jezika.U departmanu Moselle je također postojalo nekoliko dijalekata njemačkog jezika,ali su oni praktično nestali nakon II.svjetskog rata i danas tamo preovlađuje francuski jezik.Na njemačku jezičnu prošlost toga prostora upućuju još samo nazivi gradova,sela,ulica i rijeka(slično kao s hrvatskim nazivima ulica u Bačkoj).Kao tekovina njemačke prošlosti sačuvao se protestantizam kojeg u ostalim dijelovima Francuske ima znatno manje. „Droit local” je u Alsace-Moselle pravni sustav koji funkcionira paralelno s francuskim zakonima i čuva odredbe koje su donijele njemačke vlasti.Droit local je nastao 1919.godine da bi sačuvao one francuske zakone koji su bili na snazi prije 1870.godine i očuvani su za vrijeme njemačke vladavine,ali su ukinuti nakon 1871.godine u Francuskoj.On također sadrži zakone koje je donijelo Njemačko Carstvo između 1871.i 1918.godine,specifične odredbe usvojene od lokalnih vlasti i francuske zakone koji su donijeti nakon 1919.godine samo za područja ova tri departmana. 1919.godine Povjerenik Republike čija je dužnost bila da obnovi francusku upravu u regiji Alsace-Moselle nakon njemačkog poraza u I.svjetskom ratu,morao je birati između lokalnog i općeg pravnog sustava.Donesene su odredbe za koje se pretpostavljalo da će biti privremenog,prijelaznog karaktera,međutim,kasnijim odredbama iz 1924.godine one su definirane kao stalne.Na snazi su i danas u formi originalnog teksta na njemačkom jeziku. Najznačajnija razlika u pravnom sustavu regije Alsace-Moselle i ostatka Francuske jest što u ovoj regiji crkva i država nisu odvojene.Tu ne važi francuski zakon o odvajanju crkve od države iz 1905.godine,nego je još na

snazi konkordat iz 1801.godine kojega su sklopili papa Pio VII i Napoleon,iako važi francusko ustavno pravo o slobodi vjeroispovijesti.Po tom,i danas važećem konkordatu u regiji Alsace-Moselle priznate su rimokatoličke biskupije Metz i Strasbourg,Luteranska protestantska crkva augsburške konfesije Alsace-a i Lorraine-a,Kalvinistička protestantska crkva i Židovska zajednica.Država osigurava vjerski odgoj i obrazovanje u državnim školama za navedene konfesije,iako roditelji mogu odbiti vjersku poduku.Svećenici imaju državne plaće.Katoličke biskupe imenuje francuski predsjednik na prijedlog Pape,što je jedinstveni slučaj u svijetu da katoličke biskupe postavlja šef države.Čelnike protestantske i kalvinističke zajednice imenuje francuski premijer nakon što su izabrani i predloženi od svoje zajednice.Državno sveučilište u Strasbourgu ima studij i katoličke i protestantske teologije.To su ujedno i jedini teološki fakulteti na nekom državnom sveučilištu u Francuskoj,premda i Sveučilište Lorraine u Metz-u također posjeduje teološki odjel.Ovi fakulteti školuju buduće svećenike,a katolički je pod izravnom nadležnošću Svete Stolice i njegove diplome su priznate kao kanonske. Ovakva regulativa je krajnje neobična i u potpunosti odudara od stanja u ostalom dijelu Francuske.Konkordat iz 1801.godine je ukinut u ostalom dijelu Francuske zakonom o odvajanju crkve od države iz 1905.godine.Međutim,kako je ovo područje bilo anektirano Njemačkoj,na tom području je konkordat ostao na snazi.Stoga,odvajanje crkve od države po konceptu francuskog Laicite se ne odnosi na ovu regiju.Alsace Moselle je jedina regija u Francuskoj koja i danas kriminalizira blasfemiju(bogohuljenje) čemu se oštro protive masoni Velikog Orijenta. Nekoliko vlada Francuske pokušalo je ukinuti važenje konkordata iz 1801.godine u regiji Alsace-Moselle,ali ni jedna nije uspjela.21.veljače 2013.godine Ustavno vijeće Francuske ponovno je potvrdilo valjanost konkordata kao odgovor na prigovore nekih sekularnih krugova koji su tvrdili da konkordat u Alsace-Moselle protuslovi sekularnoj naravi Francuske Republike. Prema konkordatu vjerska poduka je obavezna kako u osnovnim tako i u srednjim školama iako roditelji mogu jednostavnim pisanim podneskom birati sekularnu opciju. Alsace-Moselle ima dva državna praznika više nego ostali dio Francuske i to:Veliki Petak i drugi dan Božića,26.prosinca.Rad nedjeljom je zabranjen. Droit local regulira specifičnosti i iz drugih područja kao što je radno pravo,trgovina,osiguranja itd…

U političkom smislu zanimljiv je također i primjer Kneževine Andore,još jednog prostora na rubu burne francuske političke povijesti.Ta državica koja vuče svoj suverenitet još iz vremena Karla Velikog(VIII.stoljeće),uspjela ga je sačuvati do danas kao kondominij s dva sukneza kao ravnopravna državna suverena:španjolskog biskupa Urgell-a i francuskog predsjednika.Takvo političko rješenje predstavlja neobičan kompromis nepomirljivih ideoloških suprotnosti:francuskog izrazito laicističkog i centralističkog sustava,temeljenog na Francuskoj Revoluciji,i arhaičnog španjolskog feudalnog teokratskog sustava koji je opstao zahvaljujući geografskoj i političkoj izoliranosti od suvremenih gibanja europske povijesti. Takvi kompromisi nisu mogli opstati na „balkanskoj vjetrometini” kojom su protutnjali različiti osvajači kao i sve totalitarne ideologije XX stoljeća,pa je to i glavni razlog zašto od „droit local”-a nije ostalo ništa na prostoru kojega nastanjuju bački Bunjevci,odnosno,glavni razlog njihova postupnog nestanka kao hrvatske etničke skupine izvan matičnog prostora,čemu u prilog govore svi statistički podaci popisa stanovništva.

E.Kolonijalni koncept države temeljen na francuskom jakobinizmu i britanskom monarhizmu

Ernest Denis

La Grande Serbie Paris,1915.

U svom djelu La Grande Serbie francuski protestant Ernest Denis(1849-1921) obrazlaže opravdanost stvaranja Velike Srbije u kojoj će se svi nesrpski narodi asimilirati u veliku srpsku naciju po modelu koji je provođen u Francuskoj i u francuskim kolonijama. Cilj ovakvog projekta bio je srušiti utjecaj Habzburga i Centralnih Sila u jugoistočnoj Europi kao tadašnjih najvećih političkih rivala francuske države. U sklopu širenja kolonijalnog imperija izvan Europe,Francuska nastoji ojačati svoj utjecaj i u Europi politički osmišljujući Srbiju kao minikolonijalnu imperiju regionalnog,jugoistočnoeuropskog dometa,kao satelit koji će služiti učvršćivanju francuskih političkih interesa. La Grande Serbie Ernesta Denis-a je ključno djelo koje srbijansku političku filozofiju postavlja na temelje francuske,jakobinske velikodržavne i velikonacionalne tradicije čime se je srbijansko arhaično ekspanzionističko političko naslijeđe počelo ostvarivati kao moderna politička praksa.Ono je u potpunom suglasju sa svim velikosrpskim ideolozima tog vremena,kao i s nosiocima svih kasnijih pokušaja oživljavanja velikosrpske ideje do danas. Britanski pandan Ernest-u Denis-u svakako je Robert William Seton-Watson(1879-1951) koji kao student na sveučilištu Oxford postaje član tajne elitističke masonske organizacije Milner Group kojom je upravljala Velika loža Engleske i koja će se od 1909.godine preoblikovati u britanski judeo-masonski „trust mozgova“ zvani Okrugli stol.Cilj njihova političkog djelovanja bio je da anglosaksonske i judeo-masonske elite zavladaju cijelim svijetom,a na tom putu stajale su im dinastije Habsburga i Romanovih.U tom cilju,Seton-Watson postao je ideološki tvorac potpunog uništenja Habsburške monarhije i arhitekt novih slavenskih država Čehoslovačke i Kraljevine SHS.

Robert William Seton-Watson na slovačkoj poštanskoj marci

Na Hrvate,Seton-Watson je gledao kao na katolički narod koji je 1848.spasio Monarhiju,kao na vječnog njemačkog saveznika,kao na korov kojega treba uništiti i nikada mu ne dozvoliti samostalnu državu.Eventualnim stvaranjem hrvatske katoličke države presjekla bi se britanska žila kucavica koja preko hrvatskog Jadrana vodi na Bliski i Daleki istok.Stoga se on okreće Srbiji koja za Veliku Britaniju postaje „najveća karta za igru“,tako da je Seton-Watson smatrao da Srbiji treba dati izlaz na more.U kontekstu toga ponudio je Nikoli Pašiću zapadnu granicu Srbije na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.Dakle,ideja o takvoj granici ne potječe od Vojislava Šešelja,nego je ona osmišljena stoljeće ranije u Velikoj loži Engleske.Masonstvo na velika vrata ulazi u Srbiju kao vodilja srpskim nacionalistima u stvaranju Velike Srbije,prelasku Srbije preko tisućgodišnje granice svjetova u hrvatske zemlje i uništenju hrvatskog nacionalnog bića.Kreator takve politike bio je upravo Seton-Watson.On je skupa s Henry-jem Wickham-om Steed-om osnovao u Srbiji masonsku ložu Ujedinjenje koja je preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt,osnovanom 1909.godine i poznatom i pod imenom „Crna ruka“.Crna ruka je u Bosni i Hercegovini formirala svoju ispostavu,revolucionarnu organizaciju „Mlada Bosna“ kojoj su pristupili mladi srpski nacionalisti,mahom masoni ili masonski kandidati,a među njima i jedan Hrvat – kasniji nobelovac Ivo Andrić.Time su izvršene sve pripreme za ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i otpočimanje rata. Početkom I svjetskog rata Seton-Watson u Londonu osniva organizaciju za promicanje srpskih ciljeva – Serbian Relief Fund.

Robert William Seton-Watson ostavio je povijesno neizbrisivi trag u sistematskoj destrukciji hrvatskog nacionalnog bića,njegovog minoriziranja,izoliranja i uklanjanja.Najvažnija njegova djela su: 1.Racial problems in Hungary(1908.) 2.Absolutismus in Kroatien(1909.) 3.The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy(1911.) 4.Corruption and Reform in Hungary(1911.) 5.The Spirit of the Serb(1915.) 6.The Rise of Nationality in the Balkans(1917.) 7.Sarajevo:A Study in the Origin of the Great War(1926.) 8.The Role of Bosnia in international Politics 1875-1919(1932.) Novovjekovna srpska država obnovljena je i osuvremenjena po političkom obrascu i zbog interesa velikih europskih kolonijalnih sila u vrijeme kolonijalizma,razdoblja koje traje sve do svršetka II.svjetskog rata.Domet i teritorijalno politički značaj te države odredile su te sile,prije svega Francuska i Velika Britanija,a on je bio regionalni minikolonijalni imperij(do političke razine „francuskog heksagona”,bez prekomorskih aspiracija) i kao njihov politički satelit koji će ovladati prostorima Balkana i dijelom habzburških zemalja.Pod utjecajem francuske političke doktrine,model kolonijalnog ekspanzionizma i francuskog „izvoza identiteta” ugrađen je u političku filozofiju srpske države kao kvasca buduće unitarne jugoslavenske nacije.Iz takve ideološke pozicije razumljiv je odnos Srbije prema Bunjevcima kao indigenoj skupini.Sličan projekat odnosio se i na Čehoslovačku kao zajedničku državu.Ove slavenske države,po francuskoj zamisli,trebale bi biti brana širenju utjecaja Habzburga i Njemačke u vrijeme najvećeg suparništva svjetskih kolonijalnih sila.Ovim ideološkim i političkim utjecajima na hrvatskom matičnom prostoru korespondira pravaštvo Ante Starčevića koje se,međutim,ne uklapa u interese tada velikih kolonijalnih sila pa ono ostaje povijesno nedorečen projekat. Valja zamijetiti da se onaj dio bivše Jugoslavije koji je bio u sklopu Austrougarske,politički oblikovao u duhu „srednjoeuropejstva”(Mitteleuropa)koje nije uspjelo,a nije ni bilo usmjereno,ka nadmetanju u grabeži tadašnjeg svjetskog kolonijalizma,dok je moderna Srbija ustrojena upravo po političkom modelu kolonijalnih sila,dakle s usmjerenošću na prisvajanje tuđih teritorija i resursa,gdje spada i identitetski pretencionizam prema bačkim Bunjevcima.

U takvom odnosu snaga,Srbiji je omogućeno da zagospodari prostorima koji nikad do tada nisu bili u granicama srbijanske države i koji su imali ogromnu kulturnu i civilizacijsku distancu u odnosu na kulturno i političko naslijeđe same Srbije.Srbija je zamišljena da bude južnoslavenski Ile-de-France ili Pijemont,premda za to nije imala niti gospodarski niti kulturni niti politički kapacitet,zbog čega će se jugoslavenski projekat na koncu pokazati neostvarivim.Također,ovaj projekat je započeo prekasno,tek poslije I.svjetskog rata,što je dodatno dokinulo svaku mogućnost njegova ostvarenja. Može se reći da je konstrukcija bunjevačkog pseudoidentiteta u Srbiji ustvari faktično nepriznavanje hrvatske države na unutarnjepolitičkom planu što proizilazi iz nepriznavanja legitimnosti hrvatskog nacionalnog integrativnog povijesnog procesa,i kontinuitet srbocentrične jugoslavenske integrativne ideje temeljene na arhetipu francuske jakobinske političke doktrine kojom je izgrađena moderna francuska nacija.Raspadom Jugoslavije takav model izgradnje nacije doživio je nepovratni povijesni slom,ali Srbija i dalje svoju političku filozofiju temelji na tim principima. Pod utjecajem tako formirane političke filozofije,Srbija pristupa novim teritorijima s pozicija kolonijalne sile,tj.kao „prostoru submisije” na kome žive nedržavotvorne autohtone etničke zajednice,od kojih su jedna Bunjevci.Takav pristup odredio je i uspostavu bipolarnog dominantno-submisivnog odnosa srpske države prema bunjevačkom pseudoidentitetu kao autohtonom pojmu.S takvih ideološko političkih pozicija djeluje n.pr. srbijanski geograf Jovan Cvijić koji obilazi Balkanski poluotok praveći inventuru što će sve i tko će sve pripasti Srbiji te kao rezultat tog istraživanja objavljuje 1918.godine svoju „Etnografsku kartu Balkanskog poluostrva” u kojoj mu ne pada na pamet da Bunjevce i Šokce nazove Hrvatima čije spominjanje inače u svojim radovima maksimalno izbjegava. Usvajanjem francuske političke kulture i po njezinu obrascu,moderna srbijanska država planira asimilirati nesrpske narode u jednu unitarnu srpsku ili jugoslavensku naciju. T.zv.”Sretenjski ustav” iz 1835.godine rađen je po uzoru na francuske ustavne povelje iz 1814. i 1830.godine i na belgijski ustav iz 1831.godine. Deistički „Kult Razuma” kao vjera Francuske revolucije postao je i „vera jugoslovenstva” koja poništava konfesionalne različitosti kao prepreke stvaranju unitarne jugoslavenske nacije.Međutim,u taj antropocentrizam „Kulta Razuma” ugrađen je srpski predznak tako da se antropocentrizam transformira u srbocentrizam(Srbin Bog) na kome se utemeljuje lažni jugoslavenski(srbocentrični) laicistički humanitet(t.zv.”jugoslovenska

orijentisanost” koja je propašću Jugoslavije za Bunjevce postala „indigena dezorijentiranost”).Tu dezorijentiranost možemo definirati kao neojugoslavenstvo specifično za prostor Vojvodine te kao satelitski ideološki konstrukt uklopljen u srpsku nacionalnu projekciju.Također,libertinizam postaje „pogonsko gorivo jugoslavenstva”(„slobodarstvo jugoslovenstva”),kao lažna sloboda stavljena u funkciju ostvarivanja „južnoslavenskog heksagona”.Budući da ne može pomiriti oprečno poimanje istočnog i zapadnog koncepta odnosa duhovne i svjetovne vlasti,jugoslavenski integralistički identitet je nužno sekularan i kao takav lažan,tj.historijski nemoguć.Zato se takav model nacionalnog i državotvornog konstituiranja oslanja na sekularni model konstituiranja francuske nacije,potvrđen Francuskom revolucijom,a kasnije na komunistički proleterski internacionalizam.Model konstituiranja francuske nacije i teritorijalnog konstituiranja francuske države postaje model nacionalnog i teritorijalnog konstituiranja srbocentričnog jugoslavenstva.Iz zakonitosti povijesnog procesa formiranja francuske nacije kao arhetipa nacije u modernom političkom smislu,izvodi se legitimitet velikosrpske ideje i formiranja unitarne jugoslavenske nacije. Premda se bizantsko i svetosavsko političko učenje temelji na jedinstvu crkve i države,Srbija svoju modernu političku filozofiju izgrađuje i po francuskom modelu koji se temelji upravo na suprotnom:na oštroj razdvojenosti crkve od države.To znači da Srbija izgrađuje svoju političku filozofiju na obje ove komponente čineći od njih političku sintezu.Naime,francuska politička propulzivnost u izgradnji velike nacije na sekularnim temeljima je prihvaćena u Srbiji kao moderna politička tehnologija izgradnje iste takve nacije,ali nikad se ne odričući svetosavskih temelja.Zato je sinteza svetosavlja i francuske političke misli bitno političko pragmatična,a ne svjetonazorska,a zajednička komponenta im je ostvarenje nacionalnog projekta kroz velikodržavlje.Na taj način,ideološki identitet moderne srbijanske države može se definirati kao bizantska i otomanska kulturna i politička tradicija odjevena u moderno ruho skrojeno po francuskom jakobinskom političkom modelu,čime su se stekli svi uvjeti stvaranja nove minikolonijalne sile regionalnog dometa koja će biti jamac ostvarenja političkih interesa tada vodećih kolonijalnih sila svijeta – Velike Britanije i Francuske u jugoistočnoj Europi. Komunistička revolucija u i nakon Drugog svjetskog rata još je više učvrstila ovu političku sintezu i to zbog toga što je sačuvala jugoslavenski državni okvir i stvorila totalitarni birokratski centralistički sustav koji je jamčio prostor

političke majorizacije kroz koju se ostvarivao srpski državotvorni projekat i projekcija(t.zv.fenomen „srbokomunizma”). Model francuske Vergonhe,odnosno nametanja diskriminatorne stigme po osnovi jezika(lingvocida) u cilju homogenizacije nacije koji stoji u temelju izgradnje francuske države i nacije,preuzet je u političku praksu u Srbiji kao instrument unifikacije proširene srpske(„jugoslavenske”) nacije i jugoslavenske teritorijalne integracije,s time da se u jugoslavenskoj političkoj praksi ovaj instrument identitetskog sramoćenja nije odnosio samo na pitanje jezika,nego je bio i jest univerzalni ideološki instrument za postizanje srbocentričnih jugoslavenskih političkih ciljeva. Pojmovi „slobode” i „stida” uneseni su u srbijansku političku filozofiju u onakvom političkom značenju u kakvom su definirani u francuskoj političkoj tradiciji(liberte,vergonha). Na postavkama francuske političke tradicije građen je bipolarni sustav u kome je srpska nacija „nacija slobode”,a ostali narodi na „prostoru proširene projekcije” postaju,poput Bretonaca,Okcitanaca,Baska i ostalih,objekt Vergonhe.Najviše se to odnosilo upravo na hrvatski narod zbog toga što je on imao najveći integrativni potencijal mimo srpskog.

„SPOMENIK ZAHVALNOSTI FRANCUSKOJ” na Kalemegdanu u Beogradu

Spomenik je podignut 1930.godine kao znak zahvalnosti Srbije Francuskoj za vojnu i političku potporu stvaranju Kraljevine SHS,tj.Velike Srbije.Spomenik je

izradio Hrvat Ivan Meštrović.Podignut je na mjestu gdje je stajao spomenik Karađorđu koji je srušen tijekom I.svjetskog rata. Brončana skulptura žene s mačem simbolizira Francusku(Marianne) koja hita u pomoć Srbiji.Na bazi spomenika su uklesane riječi:”Volimo Francusku kao što je ona nas volela 1914-1918). Valja uočiti različit ideološki profil nacionalne i jezične diskriminacije koju su nad Bunjevcima provodili Mađari u vrijeme Austrougarske i za vrijeme II.svjetskog rata i koju je provodila srbijanska vlast nakon I.svjetskog rata,čineći to u prikrivenoj formi do danas. Naime,mađarizacija je provođena brutalnim zabranama bunjevačkog govora(koji je dio hrvatske povijesne jezične baštine) i nametanjem mađarskog jezika kao obaveznog.Istim metodama su se koristili talijanski fašisti u Istri. Takav model ne poznaje „sramoćenje”(Vergonha) kao oblik jezične diskriminacije koja bi samog govornika nepoželjnog jezika prisiljavala da bježi od vlastitog govora,nego brutalnu prisilu s drastičnim kaznama,uključujući i fizičku eliminaciju. Nasuprot tomu,francuski model Vergonhe kojega Srbija ugrađuje u svoju političku filozofiju i praksu,ima isti konačni učinak,ali na puno sofisticiraniji način:nametnutom stigmom stida učinak se postiže endogenim impulsom što znači da nema vidljivog krivca kojemu se može pripisati politička odgovornost. Vergonha se događa u relaciji bipolarnog odnosa između identiteta slobode(subjekt Vergonhe) i identiteta stida(objekt Vergonhe).Taj „stid” je nametan cijelom hrvatskom narodu,ali se njegov sadržaj razlikuje u odnosu na bačke Bunjevce i u odnosu na ostale Hrvate na matičnom prostoru.Naime,prema bačkim Bunjevcima,Vergonha je sadržavala indigenu stigmatizaciju(ruganje govoru) i s njom povezanu socijalnu(ruralno,salašarsko podrijetlo),dok je prema Hrvatima na matičnom prostoru ona sadržavala eksplicitnu ideološku stigmatizaciju „genocidnošću”,”fašizmom”,nametanjem kolektivne krivnje itd…Ova stigmatizacija je imala čak i svoju vanjskopolitičku projekciju u smislu negativnog etiketiranja Hrvata i same ideje hrvatske državotvornosti u međunarodnim krugovima. Sasvim je sigurno da „bunjevačke Vergonhe” nebi bilo da Bunjevcima nije onemogućena kulturna integracija u hrvatski narod,odnosno da je hrvatski jezik u Bačkoj ostao jezik školstva i javne komunikacije.Ona je nametnuta kako bi se arhaični bunjevački govor zamijenio srpskim standardnim

jezikom.Dakle,isključivi uzrok „bunjevačke Vergonhe” bilo je priječenje kulturne integracije bačkih Bunjevaca u hrvatsku naciju. Objekt „bunjevačke vergonhe” nakon II svj.rata bio je bunjevački govor kao hrvatski govor,a „negovanje” bunjevačkog govora nakon raspada Jugoslavije jest „negovanje” bunjevačkog govora kao nehrvatskog govora.(ping-pong od „sramoćenja” do „negovanja” i nazad) Dakle,i akteri vergonhe i konstruktori bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta su jedni isti,nastupaju s istih srpskih imperijalnih političkih pozicija i imaju isti cilj:izdvajanje bačkih Bunjevaca iz hrvatske nacije i njihovu „francizaciju” na srbijanski način. Prema bačkim Bunjevcima ova Vergonha ima najviše sličnosti s onom u anektiranim francuskim regijama:polazila je od pitanja jezika.Bunjevci su bili izloženi sramoćenju i ruganju u svakoj prilici kad bi na javnom mjestu ili u školi progovorili bunjevačkim govorom,što je preko jezika postajala i nacionalna i socijalna diskriminacija.Nacionalna zato što se odnosila na arhaičnu varijantu hrvatskog jezika,a socijalna zato što se povezivala sa ruralnom zaostalošću i socijalnom i političkom isključenošću.Ove nacionalne jezične diskriminacije nebi bilo da su bački Bunjevci nakon II.svjetskog rata bili obuhvaćeni kulturnom integracijom u hrvatsku naciju.Ovaj fenomen možemo nazvati „Bunjevačka Vergonha”.Za vrijeme „bunjevačke vergonhe” bunjevački govor prestaje biti sastavni dio hrvatske povijesne jezične baštine i postaje patois,bez nacionalnog predznaka.Da bi se na bunjevački govor mogla primijeniti stigma stida on se mora izdvojiti iz korpusa nacionalnog jezika.Zato u procesu nametnutog posramljivanja Bunjevaca nakon II.svjetskog rata vidimo prvi korak u pokušaju izdvajanja Bunjevaca iz hrvatskog nacionalnog korpusa što je kasnije ponovljeno konstruktom pseudoidentiteta. Historijska je istina da je „bunjevačka Vergonha“ bila srbijanski politički instrument priječenja hrvatske nacionalne integracije bačkih Bunjevaca,a ne priječenje bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta kako to danas lažno nastoje prikazati ideološki zagovornici ovog lažnog političkog konstrukta.“Bunjevačka Vergonha“ je bila instrument pretvaranja političkog u nepolitički narod,nacije u indigeni element,dakle,instrument razaranja političkog bića.Taj proces je pod različitim ideološkim formama trajao kroz sve vrijeme postojanja obje Jugoslavije,a nakon njezina raspada uslijedila je institucionalno zakonska „ovjera“ ovog procesa od strane srbijanske države u vidu zakonske legitimizacije bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta kao konačnog raskida s političkim hrvatstvom.

Isti princip Vergonhe(nametanja „stigme stida”),ali na puno radikalnijim ideološkim pozicijama i s daleko opasnijim pretenzijama jest t.zv.”ustaška hipoteka”,a najjasnije ju je izrazio srbijanski pjesnik i francuski student,Jovan Dučić koji je svoj stav o Hrvatima izrazio 1942.godine šovinističkom pjesmom „Sinu tisućljetne kulture” i rečenicom „Hrvati su najhrabriji narod ne zato što se ničega ne boje nego zato što se ničega ne stide”.Taj oblik nacionalne stigmatizacije s političkim ciljem i danas se obilato medijski „spinuje” i u samoj Hrvatskoj radi produbljivanja ideološke podjele hrvatskog društva kao strategiji političkog slabljenja hrvatske države. Dakle izgrađuje se i nameće lažni bipolarni ideološki sustav:srpstvo – identitet slobode i hrvatstvo identitet stida.Srbija je „lučonoša slobode”(Mlada Bosna),a Hrvati su narod koji bi se „trebao stidjeti”(Jovan Dučić) svoje povijesti i identiteta.U takvom sustavu,”nacija slobode” ne može odgovarati za ništa jer sve čini „u ime slobode”(uključujući i Vukovar i Srebrenicu),a „nacija stida”je po sebi zločinačka što god u povijesti njezini pripadnici radili(dakle,i sami hrvatski branitelji su zločinci,a Domovinski rat zločin).Zbog ovakve ekstremne ideološke polarizacije vrlo „zapaljivim materijalom” iz II.svj.rata bački Bunjevci,zbog svoje geopolitičke pozicije ostaju indigeni identitet dodatno duboko potopljen ispod političke površine,do razine apsolutne političke irelevantnosti i nemogućnosti konzumiranja čak i onih političkih nacionalnih prava koja su im nominalno dostupna.Zato indigenizacija predstavlja ekstremno radikalnu „identitetsku diskvalifikaciju”,”političko identitetsko dno” od kojega se niže ne može pasti,osim fizičke eksterminacije.To je daleko teži oblik obespravljenosti od klasične nacionalne obespravljenosti jer ovdje čak nije ni dozvoljeno da se formira politički identitet koji bi mogao biti nacionalno obespravljen.Dozvoljen je samo lažni,oktroirani,nepolitički,indigeni identitet. Pri tome,bez nametajućeg srbijanskog slobodarstva nema ni nametnutog hrvatskog stida. Zanimljivo je pri tome,da ideološki instrument Vergonhe nije primijenjen na narode koji su izvan prostora srbijanskih teritorijalnih pretenzija – na Mađare,Slovence,Rumunje,pa čak ni na Nijemce koji su bili agresori i okupatori u II.svj.ratu.Drugim riječima,”stigma stida” čiji je arhetip francuska Vergonha, je instrument identitetske pretenzije kao prikrivenog oblika stvarnih teritorijalnih pretenzija koje je imala i ima srbijanska država na „prostor proširene projekcije”.

Ideološka polarizacija ovog tipa oslanjala se na ideološki deformiranu i lažnu historiografiju,a bila je pokušaj izgradnje srbocentrično shvaćene „jugoslovenske nacije”. Upravo aktualno političko pitanje Srbije kao „mini Haga”,odnosno samoproglašene pravne nadležnosti Srbije nad prostorom cijele bivše Jugoslavije pokazuje ideološku konstantu „bezobzirnog slobodarstva” srbijanske političke filozofije.Naime,od ideološkog inicijatora agresivnih ratova u procesu raspada Jugoslavije,Srbija se bezobzirno želi prometnuti u najpozvanijeg djelitelja pravde na istim tim prostorima,premda je zadnja pozvana na to,s obzirom da se ratni sukobi nisu događali na njezinom teritoriju,nego na teritoriju susjednih suverenih država. Dakle,nakon što je „u ime slobode” rušen Vukovar,sada će Srbija kao monopolist iste te i takve slobode suditi za zločine kojima je sama bila temeljni uzrok.Takav pravni monopol trebao bi učvrstiti politički monopol Srbije nad cijelim prostorom bivše države kao obnovljeni oblik teritorijalne pretenzije.Isto tako,Srbija kao monopolist(lažne)povijesne istine prvo će prisilno mobilizirati mirne građane Vojvodine,poslati ih u neopravdani rat,a onda će,onima koji u tom ratu poginu osigurati pogreb s vojnim počastima i dići spomenik(„njihovoj vernosti”) da bi time pokušala dokazati laž:da su ti ljudi poginuli za Srbiju,a ne od Srbije.U monopoliziranje povijesne istine svakako spada i „dokazivanje” Stepinca kao zločinca.Monopolizam ovoga tipa izravno proizilazi iz bizantskog razumijevanja države kao dijela „nebozemne vertikale” i shvaćanja svjetovne vlasti kao mističnog odraza božanske stvarnosti na ovaj svijet,odnosno iz „vere u državu” kao svojevrsnog vjerskog imperativa. Mitologizacija srbijanske nacionalne povijesti i mitologizacija srpskih žrtava u NDH(„ostatak zaklanog naroda” Matije Bećkovića) služi upravo radikalizaciji bipolarnog odnosa lažnog srpskog slobodarstva i pokušane nametnute hrvatske postiđenosti radi mobilizacije Srba za neki novi osvajački poduhvat u budućnosti. Proces formiranja francuske nacije i sva ključna politička gibanja u svezi s time,u prvom redu Francuska revolucija,postali su temeljni povijesni obrazac formiranja suvremenih nacija i nacionalnih država.To je osobito uočljivo na primjeru Srbije koja taj politički obrazac nameće i bivšim austrougarskim teritorijima kao srbocentrično jugoslavenstvo.Zato granice Jugoslavije možemo definirati kao „južnoslavenski heksagon”,a raspad Jugoslavije kao „ljuštenje heksagona”,odnosno propast onoga što u Jugoslaviji nije uspjelo postići historijski legitimitet,a u Francuskoj jest.Zato se može reći da je raspad

Jugoslavije negacija univerzalne primjenjivosti obrasca formiranja modernih nacija i država temeljenog na Francuskoj revoluciji. Iz francuske političke prakse preuzeta je i Vergonha kao instrument nacionalne homogenizacije i unifikacije kroz nametanje „stigme stida”.Taj proces je u Francuskoj,kao i u nekim drugim zemljama koje su slijedile ovaj ideološki model,uspio,ali u bivšoj Jugoslaviji nije. Pri tome je važno imati na umu da francuski arhetip stvaranja „heksagona” nije značio samo državotvornu,nego i nacionalnu integraciju,tj.ne samo stvaranje države nego i nacije – političkog naroda.Bez nacionalne integracije državotvorna integracija nebi uspjela,a to dokazuje upravo primjer Jugoslavije.Naime,Jugoslavija bi mogla opstati samo ukoliko bi se formirao jedinstveni „jugoslavenski politički narod” čiji bi to onda bio državnopravni okvir.Takva mogućnost historijski nije postojala jer bi ona značila poništavanje svih dotadašnjih zakonitosti kulturne povijesti i nacionalnih integrativnih procesa koji su se do tada odvijali.U tom smislu,jugoslavenska ideja je bila i ostala antihistorijski eksperiment.Iz srbocentrične perspektive činilo se da će taj eksperiment biti ostvariv kao kopija francuskog u kome će Ile-de-France nametnuti svoj jezik,identitet i političku vlast svim narodima „heksagona” kroz legitimni historijski politički proces.Zato je u Srbiji jugoslavenski projekat bio prihvaćen i shvaćen samo i isključivo u mjeri u kojoj se vjerovalo da će on biti put ostvarenju velike Srbije. Kopiranje jakobinskog modela države,za vrijeme obje Jugoslavije čitalo se i iz stavova mnogih srbijanskih političkih ideologa koji su tvrdili da se Beograd(a ne n.pr.Zagreb ili Ljubljana) nalazi u geopolitičkom centru Balkana i da je kao takav predodređen da bude centar političke moći kao nekakav južnoslavenski Ile-de-France oko kojega se stvara novi „heksagon” u obliku Jugoslavije. Stoga,ako francusku nacionalnu politiku kroz stoljeća definiramo kao „politiku ostvarenog heksagona”,koja se kasnije kroz kolonijalizam projicirala na globalni svjetski prostor,onda današnju srbijansku nacionalnu politiku možemo definirati kao „politiku neostvarenog heksagona”,odnosno državu „erodiranih imperijalnih kodova”.To potvrđuje i iskaz banjalučkog biskupa Franje Komarice koji u razgovoru za časopis Vijenac kaže:”francuski visoki državni dužnosnik mi je rekao da je raspadom Jugoslavije njihovo „dijete” ubijeno i da oni zbog toga ne mogu pljeskati,nego će se zato osvećivati,osobito Hrvatima,jer su oni za to ubojstvo glavni krivci”.(Vijenac,22.prosinca 2016.,str.4.) Sa Zapada se usvaja francuski jakobinizam kao ideologija bezobzirne slobodarske nacionalne propulzivnosti i britanski kolonijalni monarhizam

koji je korespondentan srbijanskom političkom,ideološkom i duhovnom naslijeđu u svim aspektima,osim u aspektu kršćanske dogmatike. Naime,Henrik VIII odvaja englesku crkvu od Rima u ime monarhije,dakle nadređuje svjetovnu vlast duhovnoj i uspostavlja odnos duhovne i svjetovne vlasti identičan bizantskoj simfoniji.Na taj način Engleska postavlja duhovne i ideološke temelje „britanizaciji” svijeta.Kao jedina europska država koja u svom službenom nazivu ima pridjev „velika”(jer Velika Srbija nije uspjela zaživjeti),Velika Britanija postaje država slična bizantskom shvaćanju monarhije kao svete mistične bogolike tvorevine.Na takvom shvaćanju građen je i mit o „nepobjedivosti britanske vojske” u kolonijalnom svijetu dok se kolonijalno carstvo nije počelo raspadati,a kojemu je na našim prostorima korespondirao mit o nepobjedivosti srpske vojske koji je,međutim,postojao isto koliko i jugoslavenska država. Zato srpski patrijarh Irinej ne propušta priliku da britanskoj kraljici Elizabeti čestita 90.rođendan potvrđujući time ideološku korespondentnost britanskog monarhizma i svetosavske političke filozofije.Takvim činom srpski patrijarh pokazuje da mu je kao poglavaru jedne crkve bitnija ideološka nego dogmatska podudarnost.Naime,anglikanstvo i pravoslavlje se svakako razlikuju u bitnim detaljima teološkog naučavanja,ali su im politički i ideološki profili komplementarni.Zato je taj čin strogo ideološki i politički određena gesta.Naime,ni jedan pravoslavni poglavar na svijetu nema „nadpolitički kapacitet” koji ima Papa:da u sveukupnom javnom djelovanju ostane nedohvatljiv političkoj instrumentalizaciji i da njegove geste ne mogu poprimiti politički karakter.Ta činjenica omogućuje Papi i katoličkoj crkvi da se u javnom djelovanju ravnaju načelom „nadpolitičke dogmatske teološke ortodoksije”(n.pr.formula ”Non possumus” po kojoj je teološki argument apsolutna norma postupanja crkve od koje nema odstupanja,bez obzira na političku neprihvatljivost odluka koje bi iz takvog postupanja mogle nastati),a ne načelom „ideološko političke ortodoksije” što ruši vjerodostojnost poslanja Crkve.Čini se da pravoslavne crkve prihvaćaju legitimitet političkog libertinizma kao političke prakse upravo iz razloga što ne posjeduju taj nadpolitički kapacitet. S obzirom na ove filozofsko političke pretpostavke,današnju Srbiju možemo definirati kao oronuo,neuspješno građen miniimperijalni projekat na srednjoj periferiji Europe,zamišljen kao umanjena replika velikih europskih kolonijalnih sila toga doba koje su u tome imale svoj politički interes.Svjetski kolonijalni imperijalizam jest povijesni ideološki i politički temelj srbocentričnog jugoslavenstva inauguriranog nakon Prvog svj.rata.

Upravo na primjeru konstantnog generiranja lažnog identitetskog autohtonizma kod bačkih Bunjevaca jasno se očituje činjenica da je moderna srbijanska država u svojoj historijskoj genezi osmišljena po političkom obrascu kolonijalnih sila i to u odnosu na teritorije izvan njezinih povijesnih granica koji su potpali pod vlast srbijanske dinastije nakon Prvog svj.rata.Takvi politički odnosi očuvani su i nakon Drugog svj.rata pod komunističkom oblandom.Zato u tom razdoblju Bunjevci bivaju izloženi daljnjem rastakanju identitetske jezgre,asimilaciji,velikom demografskom padu i brzom gubljenju značajnih društvenih pozicija.Nametnuta je „bunjevačka Vergonha” kao indigena stigma koja je sprječavala identitetsku konsolidaciju.Hrvatski jezik je ukinut u školama i u javnoj komunikaciji.Identitetska konsolidacija je bazični preduvjet bilo kakve političke konsolidacije kao evolutivnog kulturnog procesa,odnosno konsolidacije kao političkog naroda.Dakle,kod Bunjevaca je taj evolutivni proces zaustavljen već kao pretpostavka,tj.na identitetskoj razini jer zajednica s nametnutom neraščišćenošću identiteta nema nikakve mogućnosti da se konsolidira kao politički narod. Premda politička sudbina Bunjevaca u Bačkoj uvelike podsjeća na sudbinu indigenih naroda diljem kolonijalnog svijeta,dakle na izvaneuropski politički kontekst,ona je u jednome aspektu dijametralno oprečna slučajevima ovih naroda.Naime,svi ti narodi i njihove kulture imali su izgrađene sustave primitivnih vjerovanja(nasuprot Bunjevcima koji su po katoličkoj konfesionalnoj pripadnosti duboko ukorijenjeni u europsku kulturnu povijest),tehnološki i znanstveno bili su fiksirani na istoj statičnoj razini,bez ikakvog generičkog povijesnog potencijala.Paradoks je,međutim da s tlačiteljima i pljačkašima dolaze i moderni politički sustav te kršćanstvo koje je po sebi nespojivo s indigenizmom,tj.s onim što im je upravo nametnuto padom pod vlast kolonizatora.Zato se u tim zemljama otvara dvosmjerni proces:proces uništavanja tradicionalnih kultura i proces političke formatizacije domorodaca,kao dotad nepolitičkih naroda i kultura,koji će na kraju rezultirati stvaranjem samostalnih država,odnosno formiranjem novih,premda siromašnih,ali slobodnih i priznatih nacija.Dakle,s početkom nametanja indigenizma počinje i proces identitetske emancipacije kao borba protiv indigenizma u smislu formatizacije kolektivnog političkog profila domorodačkih naroda po europskom političkom principu. Budući da je proces formiranja nacionalnih država u Europi paralelan proces,odnosno,samo europska inačica koloniziranja izvaneuropskog svijeta i otimanja za njegov prostor i resurse,Bunjevci u Bačkoj bivaju indigenizirani

zbog nadmetanja istih tih velikih sila i preslagivanja njihove premoći u Europi i otimanja za matični prostor Bunjevaca(današnju Hrvatsku i BiH).Dakle,osporavanje političkog identiteta Bunjevaca,što znači indigenizaciju,proizilazi iz osporavanja hrvatske nacije u cijelosti,njezina integrativnog državotvornog potencijala i pretenzija na njezin teritorij.U slučaju Bunjevaca nema tog dvosmjernog procesa,nego se proces političke formatizacije konstantno ometa,a od vremena Miloševića pa do danas čak na način političkog priznavanja isključivo indigenih i prešućivanja političkih dimenzija bunjevačkog identiteta. Nakon Drugog svjetskog rata borba protiv utjecaja katoličke crkve u Bačkoj,za razliku od ostalih hrvatskih krajeva poprima dodatnu dimenziju:naime,osim što je pripadnost katoličkoj crkvi i prakticiranje vjere ideološki i politički neprihvatljivo,ono je i obilježje zaostalosti.Dakle,na temelju komunističke ideološke pretpostavke katoličkom identitetu je nametnuta još i indigena stigma zaostalosti.To je ostavilo posebno teške posljedice jer je upravo katolička crkva od svih ostalih konfesija ostavila najdublji trag u izgradnji kulturne povijesti Europe.Prosto rečeno,u Bačkoj ne samo da je odlaženje u crkvu bilo ideološki neprihvatljivo,nego je ono bilo još i sramota,odraz kulturne zaostalosti i indigenog primitivizma(„bunjevačka Vergonha”).Upravo ta refleksija nametnute indigene identitetske stigme na prakticiranje religije kod Bunjevaca razlikuje odnos komunističke vlasti prema prakticiranju religije kod Bunjevaca i odnos te iste vlasti prema svim drugim konfesijama i etničkim skupinama.Dakle,riječ je o tome da se ideološka stigmatizacija proširuje na identitetsku(i s njom usko povezanu socijalnu) stigmatizaciju,a to još više udaljuje Bunjevce od političkog identiteta u pravcu kulturne involucije.Takva stigmatizacija dala je dodatni snažan zamah vjerskoj i nacionalnoj apostaziji Bunjevaca u pravcu „sekularne srbofonije”,odnosno asimilacijskog procesa nepoznatog na hrvatskom matičnom prostoru.Ovakav oblik dodatne komunističke stigmatizacije nebi bio moguć da se nije naslanjao na ranije ideološko naslijeđe koje je određivalo odnos vlasti prema bačkim Bunjevcima,a osobito na ono iz razdoblja između dva svjetska rata. Kada se sagleda cjeloviti odraz politike državne vlasti na bačke Bunjevce od konca Prvog svjetskog rata do danas onda se može zaključiti da je osporavanje njihovog političkog identiteta ustvari značilo pretvaranje katoličkog identiteta kao identiteta najdublje ukorijenjenog u kulturnu povijest Europe,u identitet obilježen indigenom stigmom s pozicija vlasti povijesno i ideološki utemeljene na tri stožerna oslonca srbijanske državotvorne političke filozofije koja sam ovdje naveo.To je otvorilo dirigirani proces „ideološke jugoslovenizacije

Bunjevaca” kao prije svega proces kulturne involucije.U svim ovim procesima uočava se drama naroda čiji je povijesni državotvorni integrativni proces zakasnio,odnosno posljedice predugog nepostojanja samostalne hrvatske države. Imperijalni kolonijalni politički kodovi srbijanske države vide se,između ostalog, i na „političkom posezanju za identitetom” Bunjevaca s državne razine. Taj fenomen specifičan je za političku kulturu Srbije i njega ne susrećemo nigdje na prostoru bivše Jugoslavije osim u Srbiji.Upravo zato što je Srbija politički fundirana kao kolonijalni projekt i teritorijalna projekcija izvan matičnog opsega,ona je danas ideološki razgrađena država,t.j.država zastarjelog,potrošenog i osporenog ideološkog utemeljenja,”ostatak države” jer nakon raspada Jugoslavije nije nastala na unutarnjepolitičkom konsenzusu,a svoje ideološko državotvorno utemeljenje još uvijek bazira na zastarjelim i politički potrošenim imperijalnim kodovima što se veoma jasno očituje na prostoru Vojvodine i u sklopu nje i na primjeru Bunjevaca u Bačkoj.Međunarodnim priznanjem novonastalih država bivše Jugoslavije,ta osporenost je stekla povijesni legitimitet. Upravo sva ova povijesna ideološka izvorišta na kojima je izgrađena srbijanska politička filozofija i srpski politički identitet,uvjetovala su formiranje „lažne nacionalne autopercepcije” kod Srba.Njezina osnovna karakteristika jest da se nacija ne razumijeva kao identitet(etnički,kulturni,vjerski),nego isključivo kao apsolutni monopolist državne vlasti kojem isključivo iz tog monopola proizilazi svako političko samoostvarenje,uključujući i sve identitetske odrednice čiji je značaj minoriziran upravo radi očuvanja monopola na jugoslavenski državni okvir kao prostor političke majorizacije.Na takvoj srpskoj autopercepciji počivao je srbokomunistički jugoslavenski projekat s teritorijalnom projekcijom.Dakle,nacija kao subjekt velevlasti,a ne kao identitet.Zbog toga će propašću komunističke Jugoslavije u Srbiji buknuti politička frustracija da su Srbi najveći gubitnici zajedničke države za koju su „oni dali sve”,a iz nje nisu dobili ništa,nasuprot ostalim narodima koju su u tu državu ušli.Dakle,sama Miloševićeva „antibirokratska revolucija”(kao „revolucija lažnog nacionalnog samoprepoznavanja”) nebi bila moguća bez navedenih povijesnih ideoloških izvorišta. Upravo zbog ovakvog historijskog ideološkog temelja na kome počiva srbijanska politička filozofija,sve Jugoslavije su imale izrazito asimetričnu strukturu političke moći što će se jasno razotkriti tijekom njezina raspada koji

će imati izrazito asimetrični bipolarni politički karakter.Naime,raspadom Jugoslavije nastaju: 1.države stvorene unutarnjepolitičkim konsenzusom što znači države vjerodostojnog ideološkog državotvornog utemeljenja(Slovenija,Hrvatska,Crna Gora,Makedonija i Kosovo), 2.država stvorena međunarodnim,a ne unutarnjepolitičkim konsenzusom(potvrđenim NATO bombama) što znači država lažnog ideološkog državotvornog utemeljenja,tj.država izvana nametnute samostalnosti(Srbija).Zato je to „država propalog projekta i projekcije”,odnosno,država erodiranih imperijalnih kodova kao polurazgrađeni nacionalni projekt, 3.Bosna i Hercegovina – kombinacija prethodna dva modela. Temeljna pretpostavka te lažne nacionalne autopercepcije jest da su vlastita srpska država i nacija transmisija transcendentnih vrijednosti(etnofiletizam).Osnovu takvom razumijevanju čini svetosavska inačica pravoslavlja.Na osnovu takve pretpostavke kao apriorne forme gradi se sustav ekstremne naciocentrističke ideološke polarizacije koji kao takav postaje osnovom kolektivnog nacionalnog samoprepoznavanja.Slijedom takve polarizacije,sve ono što se smatra da je u srpskom nacionalnom i državnom interesu jest „slobodarsko”,”antifašističko”,”demokratsko” itd.Gradi se mit o naciji koja je uvijek bila na „ispravnoj strani”. S druge strane,sve ono za što se smatra da je protiv srpskog nacionalnog i državnog projekta,ili se nađe na putu njegova ostvarenja,to je „zločinačko”,”fašističko”, i kao takvo treba biti udareno „stigmom stida”,odnosno fizički eliminirano.Ustaška „božja država” je bila zločinačka,a „Republika svetog Save”(dakle također „božja”,samo nacionalnog a ne globalnog Boga)„slobodarska”,Hrvati su izgradili državu na „zločinu” i „genocidu”,a Srbi na „vekovnoj slobodarskoj borbi”,u Drugom svjetskom ratu Hrvati su bili Hitlerovi kolaboracionisti,a Srbi „antifašisti” koji su „oslobađali”,Oluja nije bila legitimno priključenje samovoljno i bespravno izdvojenog teritorija iz državnopravnog sustava Hrvatske,nego progon „nedužnog srpskog stanovništva” itd…Gradi se stereotip o vlastitom narodu kao vazda „nevinoj žrtvi”.Medijskim spinovanjem ovakve ideološke polarizacije vrši se ciljana mobilizacija vlastitog naroda radi realizacije srbijanskog državotvornog „projekta i projekcije”,što je Vojislav Šešelj izrazio riječima da je projekat Velike Srbije „večan”. Na osnovu ovakvih apriornih formi izgrađena je i cjelokupna historiografija(čiji segment je i konstrukcija bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta) i

kolektivna memorija nacije.Temeljno svojstvo povijesti pisane na takvim apriornim formama jest beskrupuloznost i bezobzirnost prema historijskim činjenicama i lakoća unošenja potpuno fantazmagoričnih elemenata. Isti ideološki obrazac,koji proizilazi iz pravoslavnog razumijevanja države i nacije kao transmisije transcendentnih vrijednosti,vidimo i u sukobu u Ukrajini gdje proruski pobunjenici tvrde da Ukrajinu treba osloboditi od „fašizma”.

3.AUTOHTONIZAM

Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nekoliko je puta eksplicitno iznio stajalište koje prema Bunjevcima ima srbijanska historiografija i politika:Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati nego autohtoni narod(na svečanoj akademiji u Gradskoj kući u Subotici 25.11.2013. i povodom spora oko ćiriličnih udžbenika 9.09.2014.) Polazeći od navedenih povijesnih ideoloških pretpostavki na kojima počiva srbijanska državna i nacionalna politička filozofija,bunjevačko identitetsko određenje s pozicija srbijanske državotvornosti i ne može biti drugačije nego indigeno,tj.lažno. Zbog toga ću ukratko razložiti činjenice bitne za razumijevanje ovog pojma jer tek onda postaje jasnije kakav zapravo odnos prema Bunjevcima ima Srbija. A.DEFINICIJA Autohtonost(grč.autos-sam,chthon-tlo,zemlja) je pojam koji se rabi pretežno u Europi i istoznačnica je pojmu indigenizma(lat.indigenus,domorodački,samonikao) koji se uglavnom odnosi na treći,bivši kolonijalni svijet,a u uporabu ga je uveo meksički antropolog Guillermo Bonfil Batalla(1935-1991).Ovaj se pojam prevodi na engleski jezik kao „native to a region”,odakle i naziv „native people” za Indijance,tj.američke domoroce.Najtočniji hrvatski prijevod ovog pojma bi bio „domorodaštvo”,ili „urođeništvo”. Premda su pojmovi „autohtonizam” i „indigenizam” istoznačnice,oni se u političkom diskursu različito percipiraju:autohtonizam kao pojam iz europske političke kulture,za neupućene može imati čak pozitivan predznak nečega samostalnog,neovisnog,originalnog,nečega što ne potpada pod tuđe utjecaje i oslanja se isključivo na vlastitu tradiciju,a to u potpunosti maskira pravo značenje ovog pojma.Nasuprot tomu,indigenizam kao pojam koji se uglavnom odnosi na Treći,kolonijalni svijet,zadržao je neuljepšanu pejorativnu

percepciju svog značenja,a ono se odnosi na beskrajno okrutne sudare kolonijalnog i domorodačkih svjetova,te jasno aludira na nemjerljive probleme koji su iz toga proizišli. Stoga,da bih izbjegao zamku uljepšanog i neistinitog prikazivanja problema nametnutog Bunjevcima,više ću upotrebljavati izraz „indigenizam”. S obzirom da nema značenjske razlike između autohtonizma i indigenizma,postavlja se pitanje bi li jednak odjek imala n.pr.Nikolićeva izjava:”Srbija prepoznaje Bunjevce kao indigeni narod”?A radi se upravo o tome! Etimologija riječi „čovjek” određuje ga kao „biće iz zemlje”:u hebrejskom adham(čovjek),dhamah(zemlja)jer je Bog stvorio Adama iz praha zemaljskog,a u latinskom homo(čovjek),humus(zemlja),tj.homo ex humo(čovjek iz zemlje).Dakle,identitet i egzistencija čovjeka kao „bića iz zemlje” određeni su njegovim odnosom prema zemlji.Ta prirodna dinamika odnosa čovjeka i zemlje može se remetiti na dva načina:odstranjivanjem sa zemlje(„etničko čišćenje”) i „odstranjivanjem u zemlju”(kao „zakivanje čavla u dasku,do daske” da ne bude vidljiv na površini).Ovaj drugi proces možemo nazvati procesom autohtonizacije ili indigenizacije.

Indigeni(autohtoni) narodi svijeta U ovu kategoriju Srbija svrstava Bunjevce u Bačkoj,odričući im svojstvo političkog naroda(što ne mogu biti izvan hrvatstva) i temeljnu istinu da je

povijest Bunjevaca integralni dio političke povijesti hrvatskog naroda. https://www.flicker.com/photos/carlosmota/3951342261/

B.POVIJEST AUTOHTONIZMA Migracije,ekspanzije i naseljavanja određenih etničkih skupina su fenomen koji kroz cijelu povijest prati i određuje pojavu indigenizma,međutim,smatra se da su temelje suvremenom pojmu indigenizma udarili Stari Grci. Starogrčki pisci spominju Pelazge kao primitivno domorodačko stanovništvo koje je živjelo na obalama Egejskog mora prije doseljavanja Helena.Govorili su nepoznatim jezikom i smatra ih se predindoeuropskim narodom.Najstariji spomen Pelazga nalazimo kod Homera u Ilijadi,a spominju ih,među ostalima,i Herodot u svojoj Povijesti te Tukidid u Povijesti peloponeskog rata.Grci su jasno razlikovali Pelazge od „Barbara” kojima su u povijesno doba nazivali sve narode koji nisu govorili grčki i na koje se ne može primijeniti pojam indigenizma.Pelazgi su prvi narod koji je u povijesno vrijeme označen kao indigeni. Prodorom grčko rimske civilizacije u Aziju,Afriku,Bliski i Srednji Istok,osobito osvajanjima Aleksandra Makedonskog dolazi do susreta s mnogim,posve drugačijim kulturama između kojih do tada nikad nije bilo kontakta te će ovo razdoblje postati kulturološkim obrascem koji će se ponoviti kasnije,nakon velikih geografskih otkrića kolonizacijom Novoga Svijeta. Ideologija kulturološki i vojno superiorne sile koja osvaja i kolonizira svijet potječe iz klasične Antike i provlači se kroz cijelu povijest sve do suvremenog doba.Fenomen indigenizma javlja se uvijek kao kontrakultura kolonizatorskoj,osvajačkoj i dominantnoj kulturi.Političko značenje ovaj fenomen dobiva tek uspostavom kontakta i interakcije tih dviju kultura.Bez kontakta(n.pr.kulture pretkolumbovske Amerike) ne možemo govoriti o indigenizmu u političkom smislu,bez obzira na način života tih zajednica.To znači da nije moguće govoriti o autohtonizmu izvan bipolarne strukture koju čine dominirajuća,kolonijalna vlast i domicilno,potčinjeno stanovništvo.Drugim riječima,autohtoni identitet je identitet potčinjenosti.Asteci u Meksiku,bez obzira na svoju izvornu kulturu,padom vlastite države i uspostavom španjolske kolonijalne uprave postaju

autohtoni/indigeni narod,premda do tada to nisu bili.Potpuno identičan civilizacijski obrazac imamo kod Bunjevaca u Bačkoj pod vlašću mađarske i srbijanske države. Indigene kulture koje su se opirale nasilnoj akulturaciji grčko rimske kulture bile su suočene s brutalnim odmazdama i fizičkim istrijebljenjima.Mnogi antički pisani izvori svjedoče o velikom prijeziru s kojim su se Grci i Rimljani odnosili prema potčinjenim narodima. Najpoznatiji primjeri indigenog otpora u Antici su ustanak Zelota u Izraelu i odbijanje prihvaćanja rimske kulture i religije od strane prvih judeokršćanskih prognanika u Rimu. Za pojavu indigenizma primarni uzrok leži u karakteru odnosa ljudske zajednice prema prostoru na kome ona živi. Puna suverenost ljudske zajednice prema prostoru uključuje posjedovanje titulara nad prostorom čime on postaje matični prostor što isključuje indigenizam.S druge strane,kolonijalnim osvajanjem i nametanjem tuđe vlasti ta zajednica premda i dalje živi na istom prostoru,gubi titular prostora i na njemu egzistira na nesuveren način,tj.”obitava”.Ovakvi procesi su se odvijali kroz duga vremenska razdoblja. Na europskom prostoru,povijesnom evolucijom titular teritorija od feudalnih država preuzimaju formirane nacionalne države što ima za posljedicu pojavu indigenizma u onim zajednicama koje su ostale izvan granica tih modernih kulturnih,teritorijalnih i identitetskih integrativnih procesa.Budući da formiranje nacionalnih država u Europi pripada povijesnom razdoblju kolonijalizma,može se reći da se te države kao nacionalni projekti ponašaju kolonizatorski.U takvim povijesnim prilikama formira se bunjevački teritorijalni autohtonizam kojemu srbijanska politika nastoji zadati zadnji čavao u lijes autodestrukcije konstruktom identitetskog autohtonizma,kao „oblačenjem luđačke košulje” odavna politički retardiranim Bunjevcima. Početkom XV stoljeća dolazi do brzog širenja europskih sila na novootkrivene zemlje što će imati nesagledive i tragične posljedice na mnoge indigene kulture diljem svijeta. Premda se u većini slučajeva indigenim narodima smatraju oni koji su prvi zaposjeli određena područja(„first nations”),to nije isključivi kriterij po kome se neka zajednica može smatrati indigenom.Ključno obilježje može biti način života kao što je to slučaj n.pr.u Tuarega koji su u relativno bliskoj prošlosti migrirali prema jugu,u područje Sahare i Sahela,u države gdje je dominantno sedentarno poljoprivredno stanovništvo.Međutim,njihova društvena marginaliziranost i nomadski način života ih određuje indigenom skupinom.

Historijski posmatrano,pojava novovjekovnog indigenizma(autohtonizma) je usko vezana uz kolonijalizam.Dakle,ako neka vlast definira neku etničku skupinu autohtonom, eo ipso sebe definira kolonijalnom,osvajačkom u odnosu na nju i na prostor na kome ona obitava.To pravilo se svakako može primijeniti i na srbijanski odnos prema Bunjevcima u Bačkoj,što svakako razotkriva i povijesnu ulogu Srbije na prostoru koji se danas zove Vojvodina.

C.INDIGENIZAM U EUROPI Za razliku od ostalih kontinenata,u Europi se za fenomen indigenizma(koji se više vezuje za kolonijalizam) rabi izraz autohtonizam,iako među ovim pojmovima nema značenjske razlike.Izraz „indigenizam” se uglavnom koristi u Latinskoj Americi,a autohtonizam u istočnoj Europi(osobito na područjima koja su bila pod Otomanskim carstvom) i u centralnoj Aziji. Budući da većina Europe u povijesna vremena nije bila kolonizirana od neke neeuropske sile s trajnim učinkom,ogromna većina Europljana se može smatrati indigenim.Izuzeci su Mađarska,Turska Trakija,Tatarstan,Kalmička(jedina europska regija s većinskim mongolskim stanovništvom i većinskom budističkom religijom) i otoci Malta i Cipar.Međutim,Ujedinjeni Narodi,Međunarodna Organizacija Rada i Svjetska Banka,uzimajući u obzir i ostale elemente indigenizma sužavaju ovu definiciju i indigenim narodima Europe smatraju samo neke minorne etničke skupine na krajnjem sjeveru i krajnjem istoku kontinenta. Premda postoje različite etničke manjine diljem više europskih država,malo njih je očuvalo svoje tradicionalne kulture preživljavanja i status indigenih naroda per se.S ovom kategorijom možemo djelomično dovesti u vezu Bunjevce u Bačkoj.

Poznati europski indigeni narodi su:Sami u sjevernoj Skandinaviji,Samojedski narodi na sjeveru Ruske Federacije i Komi na zapadnom Uralu. Baski koji naseljavaju sjevernu Španjolsku i jugozapadnu Francusku predstavljaju jednu od najstarijih indigenih skupina u Europi.Smatra se da oni predstavljaju preživjele ostatke Europljana iz neolitika,prije dolaska indoeuropskih naroda.Prema drugim teorijama,njihovi korijeni se vuku čak iz paleolitika.Jedini arheološki dokaz da je neka etnička skupina naselila Baskiju jest nalazak ostataka Kromanjonaca koji su naselili to područje prije 40.000 godina,istisnuvši Neandertalce. Posebno specifična regija je Kavkaz s oko 50 manjinskih skupina i s najvećim jezičnim šarenilom na svijetu.

Upravo činjenica da je Mađarska jedan od rijetkih prostora u Europi koji je koloniziran od jedne izvaneuropske sile s trajnim učinkom,uz predugo razdoblje nepostojanja hrvatske države,daje odgovor koji objašnjava rano oblikovanje indigenog psihosocijalnog profila kod Bunjevaca u Bačkoj,a prema čemu su se kasnije politički određivali i nadograđivali i svi srbijanski politički ideolozi do danas. Naime,na tlu Mađarske uspostavlja se odnos sličan onome u kolonijalnom svijetu:osvajačka,kolonizatorska sila nameće svoj neindoeuropski jezik i identitet domicilnom stanovništvu koje na takav čin odgovara razvojem involutivnih indigenih karakteristika profiliranim kroz dugo razdoblje od nekoliko stoljeća.Kasnije će se tim osobinama obilato koristiti u kontinuitetu srbijanski vlastodršci od Karađorđevića do Miloševića,s polovičnim diskontinuitetom za vrijeme komunizma,a u cilju politički motiviranog manipuliranja bunjevačkim identitetom i prekrajanja istog u skladu s vlastitim političkim interesima.Uslijed takvih su političkih okolnosti bački Bunjevci razvili sposobnost opstajanja u izvanpolitičkoj relaciji,oslonjeni na prirodne resurse,zbog čega su poprimili tipična svojstva indigenog etnosa,ali,na žalost i stekli ružnu„stigmu indigenizma”koju će im u lice bacati srbijanska politika kao dokaz da nisu sposobni biti subjekt političkih prava,te da na hrvatstvo kao svoj politički identitet mogu zaboraviti. Dolaskom pod vlast Srbije,Bunjevci bivaju u kontinuitetu izloženi istoj politici,samo od drugih nositelja dominantne vlasti.Naime,Srbija kao baštinik i nasljedovatelj političke kulture i prakse Otomanskog carstva,jedne također neeuropske osvajačke i kolonizatorske sile na tlu Europe,preuzima i nadograđuje oktroirani indigeni identitet Bunjevaca. D.SOCIJALNE I POLITIČKE KARAKTERISTIKE INDIGENIZMA DILJEM SVIJETA Pojam indigenog naroda ušao je u političku terminologiju u drugoj polovici XX stoljeća i odnosi se na etničke skupine – potomke povijesnih naroda koji su obitavali na teritoriju prije kolonizacije ili formiranja nacionalnih država.Ove skupine su etnički različite i posjeduju određeni stupanj kulturne i političke različitosti u odnosu na mainstream kulturu i politički sustav koji ih okružuje i koji,u odnosu na njih,redovito dominira gospodarski,kulturno i politički. U političkom smislu,ovaj pojam označava skupine posebno ranjive na eksploataciju i ugnjetavanje od strane nacionalnih država.Zato se na njih odnosi cijeli niz političkih prava definiranih međunarodnim zakonima kojima su zaštićena prava ovih skupina.Opća skupština Ujedinjenih Naroda donijela je 13.rujna 2007.godine Deklaraciju o pravima indigenih

naroda(http://www.un.org/esa/socdev/unpfii/documents/DRIPS_en.pdf) s ciljem da se zaštite njihova kolektivna prava:kultura,identitet,jezik,zaposlenje,zdravstvo,školstvo i prirodni resursi koji im pripadaju. U različitim dijelovima svijeta postoje za ove narode različiti nazivi:u Sjevernoj Americi:Native Americans(mi ih zovemo Indijanci),Amerindians,u Latinskoj Americi:pueblos indigenas,povos,nativos,indigenas,comunidades nativas,različite amazonske zajednice kao Urarina i Matses.U SAD-u:Pacifički Otočani,u Kanadi:Inuiti,Metis,”prve nacije”(First Nations),u Australiji Aboridžini,u Jugoistočnoj Aziji „planinska plemena”,”manjinske narodnosti”,u Indiji „indigene etničke manjine”,Adivasi,”plemenske skupine”,u Japanu Ainu itd…Japan i Koreja su primjer zemalja koje su sebe proglasile jednonacionalnim.Zato su u tim državama nacionalne manjine stoljećima morale prikrivati svoj identitet što je rezultiralo potpunom asimilacijom kao n.pr.u slučaju naroda Ainu i Ryukyuan u Japanu. Pridjev „indigeni” ima značenje „od”,ili „izvornog podrijetla”,te se u tom smislu za svaki narod ili etničku skupinu može reći da je indigen u odnosu na neku regiju ili geografski prostor. Dakle,indigenizam pretpostavlja identitetsku identifikaciju isključivo po osnovi domicila kao nepolitičke prostorne kategorije,odnosno kao „areala”, „staništa”,”zavičaja” ili „rezervata”,a ne kao matičnog nacionalnog i kulturnog prostora. Upravo zbog toga,Bunjevci u Bačkoj su se oblikovali kao etnos nepolitičkog domicila,odnosno stekli su negativna indigena obilježja identitetskog profila.Naime,Bačka nikad nije bila hrvatski matični teritorij,njezin politički titular je uvijek pripadao nekom drugom.Duga stoljeća identitetske evolucije i nacionalnog sazrijevanja Bunjevci su preživjeli na nematičnom prostoru što je imalo snažan negativan odraz na njihov identitet.A sve to,kao i kašnjenje procesa nacionalne integracije i stvaranja samostalne hrvatske države,omogućilo je svojatanja i manipulacije njihovim identitetom kako od strane austrougarskih tako i srbijanskih vlasti do danas. Ključna činjenica za razumijevanje suvremenog pojma indigenosti(autohtonizma) jest politička uloga koju određena skupina igra u svim ostalim kriterijima koji označavaju indigenu skupinu(teritorij,rasa,povijest,način života obilježen egzistencijalnom borbom itd.)

Stoga se indigena skupina može definirati kao:politički podprivilegirana skupina koja dijeli isti identitet,različit od naroda na vlasti i koja je nosilac teritorijalnih prava na određeni areal koji je pod upravom kolonijalne vlasti.U restriktivnijem značenju ovog pojma uvode se još neki dodatni kriteriji poput dostignutosti socijalnog i tehnološkog platoa tisućama godina ranije,dok se za ostale etničke skupine može reći samo da su razvile elemente indigenizma,ali da ne pripadaju ovoj definiciji u užem smislu. Prema procjenama UN-a danas na svijetu živi između 300 milijuna i 350 milijuna indigenih ljudi što čini oko 6% ukupne svjetske populacije.U tu kategoriju svrstava se oko 5000 različitih etničkih skupina u oko 72 zemlje svijeta na svih 5 kontinenata i u svim klimatskim zonama.

Državno moderirana politička kampanja indigenizacije bunjevačke kolektivne autopercepcije i artikulacija indigenog nacionalizma kod

Bunjevaca u Srbiji Time je podmetnut i otvoren pravac lažne(indigene) identitetske artikulacije za kojega je unaprijed izračunato da će biti veoma prijemčiv za historijski već dobrano indigenizirani bunjevački svijet.

Mnoge od ovih skupina su doživjele dramatične promjene,neke su se asimilirale u druge narode,a neke su istrijebljene.Problemi ovih vulnerabilnih skupina najčešće su povezani sa siromaštvom,slabom ili nikakvom zdravstvenom zaštitom,krajnjom marginaliziranošću iz svih društvenih zbivanja,diskriminacijom,kulturnom i jezičnom

obespravljenošću,osporavanjem političkog samoodređenja i autonomije,uzurpacijom prirodnih bogatstava koja im pripadaju,ekološkim uništavanjem njihovih prirodnih resursa itd. Zajednička karakteristika indigenih naroda jest „bliskost sa zemljom predaka”,upućenost na prirodne resurse i poljoprivredna djelatnost produktivna samo do razine koja omogućava preživljavanje(subsistence based production).Uglavnom je riječ o stočarstvu,ratarstvu,lovu i skupljanju plodova.Indigene zajednice su redovito neurbanizirana društva.Neke su vezane za uža područja,a neke žive nomadskim načinom života na velikom teritoriju,ali su općenito povijesno vezani za određeni teritorij o kojem su ovisni. Interakcija indigenih i neindigenih zajednica kroz povijest pokazuje veliku kompleksnost,od potpunog obespravljivanja,potčinjavanja,eksploatacije,čak i potpune eksterminacije pa sve do nekih pozitivnih primjera obostrane koristi i kulturnog transfera.Kao posljedica prisilnih migracija nastajali su sporovi oko primata nad vlasništvom određenog teritorija i njegovih resursa. U većini slučajeva,status indigenih zajednica karakterizira marginalizacija,izolacija,društvena isključenost i diskriminacija.Ovakav status moguć je čak i u situacijama kad indigena skupina po brojnosti premašuje vladajuću skupinu-nositelja državne vlasti i kulturnog identiteta. Preliminarnu definiciju indigenog naroda(Jose R. Martinez Cobo studija)donijela je 1972.godine Radna skupina za indigenu populaciju Ujedinjenih Naroda(WGIP),a ona glasi: „Indigene populacije sastavljene su od postojećih potomaka naroda koji su naseljavali sadašnji teritorij države,u cijelosti ili djelomično u vrijeme kada su ljudi drugačije kulture i etničke pripadnosti pristigli iz drugih dijelova svijeta,pobijedili ih,osvojili i naselili se na njihov teritorij reducirajući ih na nedominantno ili kolonijalno stanje;koji danas žive više u skladu s njihovim specifičnim socijalnim,ekonomskim i kulturnim običajima i tradicijama nego s institucijama države čiji su sada dio,pod državnom strukturom koja inkorporira uglavnom nacionalne,socijalne i kulturne karakteristike drugih segmenata populacije koja je dominantna”. (http://www.un.org/esa/socdev/unpfii/documents/SOWIP/en/SOWIP_introduction.pdf Ova definicija uglavnom obuhvaća prekolonijalne populacije,a ne obuhvaća druge izolirane i marginalne grupe diljem svijeta.Stoga je WGIP 1983.godine uključio i slijedeće kriterije:

A)zbog izolacije od ostale populacije države,indigena populacija je sačuvala netaknutim običaje i tradiciju svojih predaka koji su slični onima koje možemo okarakterizirati indigenim, B)oni su,makar i samo formalno,stavljeni pod državnu strukturu koja inkorporira nacionalne,socijalne i kulturne karakteristike tuđe njihovim.(FICN.41 Sub.211983121 Adds.para.3 79) 1986.godine je dodano da svaka osoba koja sebe identificira indigenom i prihvaćena je od skupine kao jedna od njenih članova,mora se smatrati indigenom. Razmatrajući radna prava indigenih naroda Međunarodna Organizacija Rada 1989.godine donosi definiciju indigenih naroda: 1.plemenske zajednice čije se socijalno,kulturno i ekonomsko stanje razlikuje od drugih segmenata nacionalne zajednice i čiji je status djelomično ili u cijelosti reguliran njihovim vlastitim običajima i tradicijom ili posebnom zakonskom regulativom, 2.narodi koji se smatraju indigenim na temelju svog podrijetla od populacije koja je nastanjivala zemlju u vrijeme osvajanja i kolonizacije. (http://www.ilo.org/dyn/normlex/en/f?p=NORMLEXPUB:12100:0::NO::P12100_ILO_CODE:C169) Svjetska Banka 1991.godine donosi slijedeću definiciju indigenog naroda: Indigeni narodi se mogu identificirati u posebnim geografskim područjima prisutnošću različitog stupnja slijedećih karakteristika: A)bliskom povezanošću s teritorijem predaka i prirodnim resursima na tim teritorijima, B)samoidentifikacijom i identifikacijom od strane drugih kao pripadnika posebne kulturne skupine, C)indigeni jezik,često različit od nacionalnog jezika, D)postojanje običajnih socijalnih i političkih institucija, E)proizvodnja usmjerena na razinu opstanka(subsistence oriented production). (http://documents.worldbank.org/curated/en/447361478156710826/pdf/109710-REVISED-PUBLIC-IP-lessons-text-10-31-16web-links.pdf ) Unatoč različitosti i specifičnosti pojedinih indigenih skupina,većina njih ima zajedničke probleme:trpe diskriminaciju i pritisak da se asimiliraju u dominantnu kulturu,često su obespravljeni i pauperizirani,a nekima se otimaju prirodni resursi kojima raspolažu.Krčenje tropskih šuma u Brazilu ugrožava tradicionalni način života mnogih tamošnjih plemena.Rijetki pozitivni primjeri i izuzeci ovog pravila su narodi Sakha i Komi u sjevernoj

Rusiji koji imaju svoje autonomne republike unutar Ruske Federacije i kanadski Inuiti koji su većina u Nunavutu,zasebnom teritoriju koji je taj status dobio 1999.godine. Sudbina mnogih indigenih naroda jasno se zrcali na primjeru koji se dogodio u Botswani 2002.godine.Tada je vlada Botswane protjerala Bušmane s njihove zemlje iz pustinje Kalahari na kojoj su obitavali preko 20.000 godina.Predsjednik vlade Festus Mogai nazvao je Bušmane „kreaturama iz kamenog doba”,a ministrica lokalne samouprave usporedila je kritike prema takvom postupku vlade s kritikom odstrela slonova.Tek 2006.godine Vrhovni Sud je presudio da se Bušmani imaju pravo vratiti na svoj teritorij. Prema podacima Svjetske Zdravstvene Organizacije zdravstveno stanje indigenih naroda je dramatično lošije u odnosu na ostalu populaciju i to kako u zemljama u razvoju tako i u razvijenim zemljama.Karakteristični pokazatelji su:veća incidencija dijabetesa kod australskih Aboridžina,mizerni sanitarni uvjeti i nedostatak pitke vode u Ruandi,veća incidencija poroda bez prenatalne skrbi kod etničkih manjina u Vijetnamu,stopa suicida među mladim Inuitima je 11 puta veća od nacionalnog prosjeka,mortalitet djece je veći posvuda u svijetu među indigenim narodima itd… Ujedinjeni Narodi su proglasili 9.kolovoz za Međunarodni dan indigenih naroda svijeta jer je na taj dan 1982.godine održan prvi sastanak radne grupe za indigene narode Komisije za ljudska prava UN-a. Vrijednosni sud o indigenim narodima značajno se promijenio od početka kolonijalne ere do danas.U XVII stoljeću smatrani su primitivcima i divljacima koje treba civilizirati,a nositelji kolonijalne vlasti su imali dužnost da ih „civiliziraju”.Najprominentniji predstavnik ovakvog gledišta bio je engleski filozof Thomas Hobbes(1588-1679). Ovakvo gledište potpuno je napušteno i odbačeno završetkom kolonijalne ere nakon II.svjetskog rata.Snažan antikolonijalni pokret formulirao je tezu da je podjela na „civilizirane” i „divljake” proizvod kolonijalizma koji je štaviše sam po sebi,zbog enormne eksploatacije i ugnjetavanja indigenih naroda bio divljački destruktivan. Od sredine XX stoljeća u svjetskoj politici prevladava mišljenje da indigeni narodi i različite plemenske zajednice sami trebaju odlučiti o načinu svog budućeg života i o svojim prirodnim resursima.Njihov tradicionalni način života se uzima kao dragocjeni model ekološki održivog razvoja iz kojeg treba učiti kako prevladati posljedice nesmiljene potrošačke prakse divljeg kapitalizma kojega su nosioci korumpirani lobiji i multinacionalne kompanije.

Indigeni nacionalizam,indigenizam(eng.native nationalism) je oblik etničkog nacionalizma koji naglašava grupni identitet na zemlji koja pripada određenoj etničkoj skupini.Ovakav tip nacionalizma može biti sastavni dio postkolonijalnog anarhizma,različitih neo-volkisch pokreta ili nacionalističkog misticizma temeljenog na pseudohistorijskim autohtonističkim teorijama o etničkom kontinuitetu(venetsko podrijetlo Slovenaca,Ilirski pokret u Hrvata,Ceausescuov protokronizam u Rumunjskoj koji Rumunje smatra potomcima Dačana,teorija galsko francuskog kontinuiteta itd).”Dodjeljivanje plemstva Bunjevcima” kao bizarni anakronizam velikosrpskih ideoloških krugova jest oblik upravo takvog nacionalističkog misticizma temeljenog na anakronim i pseudohistorijskim postavkama. Indigenizam često uključuje potiskivanje određenih povijesnih činjenica i prenaglašavanje drugih,kao i selekciju jedne od više komponenti etnogeneze.On može biti osobni(n.pr. E.E.B. Du Bois koji je promovirao crnački nacionalizam unatoč svog miješanog podrijetla,između ostalog i francuskog i nizozemskog) i relativni(n.pr. U SAD Indijanci smatraju sebe,Mestizose i Latino narod više indigenim u odnosu na američku zemlju nego potomke europskih doseljenika.Nasuprot tomu,Euroamerikanci smatraju da su oni više indigeni nego potomci pretkolonijalnih naroda). Definiranje kršćanskih ratova protiv Al-Andalus-a kao Reconquiste(ponovno osvajanje) je indigeni nacionalistički izraz koji se poziva na predmuslimansku prošlost Iberije.Ideologija plemena Hutu polazi od pretpostavke da su Hutui bili prvi,i stoga legitimni stanovnici Ruande,opravdavajući time istrijebljenje Tutsija.Arapsko izraelski konflikt počiva na indigenim argumentima tko ima primat na vladanje teritorijem Izraela i Palestine,pri čemu se obje strane takmiče u pozivanju na drevne narode kao svoje pretke i ide se čak u duboku mitsku prošlost(n.pr.Filistejci i Kanaanci). Indigenizam je pojam bez standardnog značenja.Danas je najčešće u uporabi kad je riječ o politici kolonijalnih vlada i reakcijama indigenih skupina na tu politiku.Glavna premisa jest da je imperijalizam i kolonijalizam(danas globalizacija) u temeljnom sukobu s istinskim karakteristikama indigenog načina života.Pozivajući se na tradiciju,indigenizam se sukobljava s ovim destruktivnim silama „iskorjenjivanja”. Temeljno stajalište indigenizma jest da je prihvatljivo samo ono političko djelovanje koje vodi k očuvanju ili vraćanju zemlje predaka i očuvanju identitetske autonomije,a svaki drugi politički pokret,makar i socijalistički i revolucionarni ostaje bitno kolonijalni.

Guillermo Bonfil Batalla je formulirao 6 temeljnih zahtjeva domorodačkog indijanskog pokreta u Americi: 1.Pravo na zemlju predaka,uključujući kompletnu kontrolu zemlje i podzemlja,obranu zemlje i povratak oduzete zemlje, 2.Priznavanje etničkog i kulturnog identiteta indigenog naroda.Svi indigeni narodi i organizacije zagovaraju pravo na posebnost u kulturi,jeziku i institucijama i povećanje vrijednosti vlastitih tehnoloških,socijalnih i ideoloških praksi, 3.Jednaka politička prava u odnosu na državu, 4.Obustavljanje represije i nasilja,osobito protiv vođa,aktivista i sljedbenika indigenih političkih organizacija, 5.Obustavljanje programa planiranja obitelji koji je provođen masovnom sterilizacijom muškaraca i žena, 6.Odbacivanje komercijalizacije indijanske glazbe,plesa i drugih umjetničkih izražaja kroz turizam i folklor što je postao način kulturne eksploatacije.Umjesto toga traži se poštovanje indigenog kulturnog izražaja. (http://bermudaradical.wordpress.com/2008/08/27/what-is-indigenism/ ) Ovih 6 temeljnih zahtjeva,kao i mnogi drugi(odbacivanje kapitalizma i neoliberalizma) bit će ideološki okvir unutar kojega će se formulirati svi oslobodilački pokreti indigenih naroda Amerike u prošlom stoljeću,od Američkog Indijanskog Pokreta,do Zapatista u Meksiku,do djelovanja Huga Blanca Galdosa,vođe trockističke Četvrte Internacionale u Andskoj regiji pa do izbora Eva Moralesa u Boliviji i indijanskih pokreta u Kanadi danas.Unatoč tomu,odnos političke ljevice i indigenih pokreta je vrlo kompleksan i nipošto nije jednoznačan.Štaviše,neki ljevičarski krugovi imaju veliki zazor i predrasude prema ovim pokretima predbacujući im povratak u anarho-primitivistički stil života. U slučaju nametanja indigenizma Bunjevcima u Bačkoj,srpska politika je manje-više jedinstvena jer u tome vidi slabljenje hrvatskog utjecaja premda svakako postoji izravna bliskost s desničarskim ultranacionalističkim krugovima u Srbiji. Suvremeni kandski antropolog Roland Niezen u svojoj knjizi The Origins of Indigenism:Human Rights and the Politics of Identity,Berkeley:University of California Press,2003.tvrdi da je indigenizam različit od nacionalizma i etnonacionalizma;to je oslobodilački pokret različit od dekolonizacije,pokreta protiv apartheida i pokreta za promicanje građanskih prava.Zbog činjenice da je ljudska povijest puna osvajanja,genocida,etnocida,pljački i nasilnog nametanja identiteta on definira indigenizam kao:identitet poput onoga po

kome su se međusobno prepoznavali oni koji su preživjeli Holokaust:identitet temeljen na dokazu,svjedočanstvu i kolektivnom pamćenju. Niezen tvrdi da na svijetu postoji 300 milijuna indigenih ljudi u oko 4000 različitih zajednica.Stoga je indigenizam globalni fenomen.Bez obzira na njihovu kulturnu i geografsku različitost,njihov zajednički identitet se temelji na onome što se nadaju da će postići u međunarodnim forumima,osobito formalno priznanje od država i međunarodnih tijela da su njihova ljudska prava kršena u postojećem međunarodnom pravu i potreba da se zajamči njihovo pravo na samoodređenje kao naroda po standardima ljudskih prava koji sve više važe u suvremenom svijetu.Ovi narodi često baštine zajedničko iskustvo iznevjerenih obećanja,netoleranciju i pokušaje da se eliminira njihova kulturna različitost.Stoga glavni cilj indigenih pokreta jest priznanje njihovih posebnih kolektivnih prava što ih dovodi u raskorak s načelima međunarodno proklamiranih ljudskih prava čije je težište na individualnim pravima.To osobito dolazi do izražaja kad je riječ o tradicijama nespojivim sa „civiliziranim načinom života”.Niezen navodi primjer prakse ženske cirkumcizije,a ranije je to bilo čak i prinošenje ljudskih žrtava.I danas n.pr.zakon u Indiji predviđa smrtnu kaznu za onoga tko bi prinio ljudsku žrtvu. Niezen stoga smatra da je potrebno selektivno i uravnoteženo pristupati indigenim zajednicama poštujući podjednako i njihova individualna i kolektivna prava. Indigeni narodi se često suočavaju i s jezičnom diskriminacijom.Zbog toga su mnogi indigeni jezici diljem svijeta izumrli. Kao primjer se može navesti indijansko pleme Yuchi koje je američka vlada početkom XIX stoljeća preselila iz Tennesseeja u rezervat u Oklahomu.Do početka XX stoljeća pripadnici ovog plemena su govorili svojim jezikom.Međutim,ako bi u državnim školama slučajno čuli nekog učenika da govori ovim jezikom bio bi premlaćen tako da su indijanska djeca napuštala svoj jezik i usvajala engleski.2005.godine preostalo je još samo 5 starijih članova ovog plemena koji su tečno govorili jezik Yuchi.Slična situacija bila je diljem Amerike. Kao posljedica naglog širenja engleskog jezika na kolonijalni svijet nastao je t.zv.”pidgin english”,simplificirana forma engleskog jezika kojom su komunicirale različite skupine indigenih naroda. Gubitak kulturnog identiteta(nestanak starih običaja,starog načina života,gubitak jezika,asimilacija) smatra se glavnim faktorom visoke stope suicida među australskim Aboridžinima,kanadskim Inuitima i još nekim

indigenim skupinama.Mnogi,osobito stariji članovi ovih zajednica doživjeli su još za svog života dramatičnu transformaciju i urušavanje starog identiteta(proces danas izrazito vidljiv kod bačkih Bunjevaca),zbog čega su dizali ruku na sebe. Krajnje loši uvjeti života,alkoholizam i osobne traume koje su pojedinci doživjeli također su uvjetovali visoku stopu suicida među indigenom populacijom. S obzirom na rasnu i kulturnu distancu,kod australskih Aboridžina asimilacija nije moguća te i zbog toga gubitak kulturnog identiteta često vodi u suicid. U izvornoj kulturi Aboridžina,prije kontakta s Europljanima,suicid je bio nepoznat,a u njihovu jeziku nije postojao pojam koji bi se na takav čin odnosio. U zadnjih 30 godina učestalost suicida među Aboridžinima je narasla do zastrašujućih razmjera,osobito među mladima u udaljenim i izoliranim krajevima.”Smrt je naš život” – opisuje ovu pojavu jedan od staraca aboridžinske zajednice.(http://www.creativespirits.info/aboriginalculture/people/aboriginal-suicide-rates). Ova pojava je najizraženija na Sjevernom Teritoriju Australije gdje je učestalost suicida među mladim Aboridžinima 10 puta veća nego među ostalom mladeži.Samoubojstvo je postalo drugi vodeći uzrok smrti muškaraca nakon kardiovaskularnih bolesti. Otoci Tiwi,80 km sjeverno od Darwina proglašeni su „svjetskim glavnim gradom suicida” zbog ogromnog broja vješanja i samoubojstava električnom strujom u razdoblju od 2000 do 2005.godine. U aboridžinskim zajednicama često je fizičko,emocionalno i seksualno nasilje na djeci što također doprinosi visokoj stopi suicida kod mladih.Okidač za suicid može biti gubitak posla,neuspjeh ljubavne veze,ali i mnogo banalniji razlozi. Vrlo rašireno uživanje alkohola i marihuane također doprinosi velikoj učestalosti suicida. Sramotno loši uvjeti stanovanja,prenapučenost u prostorijama,niska razina obrazovanja i loši zdravstveni uvjeti su daljnji faktori koji kod mladih stvaraju posramljenost i osjećaj manje vrijednosti. „Normalizacija suicida” je pojava u indigenim zajednicama da suicid postaje prihvatljivi i sastavni dio života što doprinosi daljnjem povećanju njegove učestalosti.S obzirom da njihovi pogrebni običaji traju nekoliko dana,mladi članovi zajednice vide da pojedinac nikada u životu nije uživao toliku pažnju ostalih kao mrtvac te se s lakoćom odlučuju na suicid.

Aboridžini nemaju povjerenje,a niti pristupa socijalnim i zdravstvenim službama koje mogu prevenirati suicid.Boje se reakcije prijezira,ismijavanja i ponižavanja. Učinak kolonizacije također snažno doprinosi ovoj pojavi. Ono što razlikuje suicide Aboridžina od ostalih jest nedostatak samopoštovanja i identiteta. Osjećaj neravnopravnosti nastaje kod mladih Aboridžina kad vide koliko državni organi malo pažnje posvećuju njihovim roditeljima uslijed čega se javlja duboki osjećaj ljutnje i bespomoćnosti. Uočeni su slijedeći faktori rizika koji dovode do suicida kod Aboridžina: -neriješene povijesne i međugeneracijske traume(masakri u prošlosti,otimanje zemlje,asimilacijska politika,rasizam,nasilje), -gubitak kulturnog identiteta,što je posebno izraženo kod mladih koji još nemaju izgrađen osobni identitet, -gubitak duhovne povezanosti sa zemljom predaka, -konfuzija u interkulturalnim kontaktima , -poremećeni obiteljski odnosi i izolacija mladih, -nezaposlenost i beznađe, -ovisnost o socijalnoj pomoći, -nedostatak samopoštovanja i samouvjerenosti, -siromaštvo i prenapučenost, -onemoćalost,gubitak kontrole zajednice i tradicionalnih autoriteta, -rasizam i institucionalne predrasude, -socijalno propadanje, Australska država nije izgradila dovoljno učinkovitu strategiju prevencije suicida. Iskustva iz Kanade pokazuju da se stopa suicida kod indigenih zajednica smanjuje što država ulaže više napora u obnovu samouprave i javnih lokalnih službi koje obnašaju pripadnici indigene zajednice. Mjere koje mogu doprinijeti smanjenju stope suicida među Aboridžinima u Australiji su: -jačanje kulture i jezika.Postoji snažna povezanost između kulturne snage,kulturnog identiteta i vulnerabilnosti mladih Aboridžina na suicid i samoranjavanje, -povezivanje sa zemljom predaka.Život na tom području ili barem povezanost s njime pomaže izgradnji samopoštovanja i samouvjerenosti. -povezivanje mladih sa starima pomaže uspostavi poštovanja prema starima i izgradnji kulturnog identiteta,

-snaženje zajednice važno je za proces samoodređenja, -priznavanje njihovog običajnog prava i discipline, -škole moraju imati u programu aboridžinsku kulturu, -aktivnosti za mlade koje potječu njihovu socijalizaciju, -mogućnost zaposlenja.

4.POVIJESNE I GEOPOLITIČKE ČINJENICE KOJE SU UTJECALE NA IDENTITET BAČKIH BUNJEVACA

Uzimajući u obzir sva tri povijesna i ideološka izvorišta srbocentrično oblikovane jugoslavenske ideje i države možemo ustvrditi da je ostvarenje Jugoslavije,odnosno „proširene Srbije”: 1.državna realizacija i konsolidacija projekcije cezaropapističke simfonije daleko na zapad preko povijesnog limesa, 2.legitimiranje političkih posljedica i političke ostavštine otomanskih osvajanja, 3.ostvarenje „francuskog heksagona” na južnoslavenskom prostoru.Preuzimanje francuske političke doktrine bilo je nužno radi stvaranja suvremene političke patine sukladne ovim već povijesno zastarjelim ciljevima i predstavlja pokušaj ostvarenja prethodne dvije postavke tehnologijom osuvremenjene europske političke prakse i uvođenjem modernih pojmova države i nacije temeljenih na francuskoj političkoj tradiciji proizišloj iz Francuske revolucije. Stoga se može reći da je,do raspada Jugoslavije u Srbiji,a osobito u višenacionalnoj Vojvodini,politički vrlo poželjna,floskula „jugoslovenske orijentisanosti” podrazumijevala prihvaćanje svjetonazora,političke filozofije i kulture temeljene na ovim povijesnim procesima. Ovo ima osobito važan odraz na političko uplitanje u identitetsku strukturu bačkih Bunjevaca jer ti procesi ne ostavljaju nikakvog prostora za identitetsko određivanje Bunjevaca kao političkog naroda koje ne može biti nikako drugačije nego hrvatsko,odnosno nameću Bunjevcima indigeno određenje. Temeljeći svoju političku kulturu na francuskoj tradiciji,u srbijanskim akademskim i političkim krugovima je već nakon I.svjetskog rata prepoznato da za indigenizaciju bačkih Bunjevaca postoje čvrsto povijesno fundirani temelji te je odlučeno da indigenizacija bude instrument udaljavanja Bunjevaca od zakonitog hrvatskog nacionalnog integrativnog procesa,odnosno,instrument asimilacije francizacijskog tipa.Takva ideološka

platforma predstavlja konstantu srbijanske politike prema Bunjevcima do danas. Budući da bački Bunjevci,od svog dolaska na te prostore do danas,ne žive na svom matičnom prostoru,oni su neprestano bili izloženi tuđinskim dominantnim državnim strukturama koje su nad njima pokušavale ostvariti političku kontrolu kroz proces osporavanja identiteta političkog naroda,nametanje autohtonizma,odnosno,identitetske involucije.Taj proces je konstanta koja je stalno pratila Bunjevce kroz različite faze,s posebnim specifičnostima za svaku od njih:od mađarske represije,preko kraljevine SHS,komunističke Jugoslavije do današnje Srbije.Jedini,ali polovični i kratkotrajni diskontinuitet je nakon II.svj.rata kada im je priznat status političkog naroda,time što im je priznato hrvatstvo.Budući da Srbija i danas osporava Bunjevcima identitet političkog kapaciteta,nastavljajući tako represivni odnos prema njima,započet još za vrijeme mađarske vlasti,njezine znanstvene institucije su se osobito digle protiv „Titovih dekereta” iz 1945.godine lažno ih prikazujući represivnim aktima. Među bunjevačkim svijetom u Bačkoj razvio se taboo,prešutna zabrana bilo kakve političke artikulacije,uključujući i elementarnu identitetsku što znači da je ta zajednica,usporedo s razvijanjem indigenih karakteristika,gubila politički identitet i potencijal.Takvo „bježanje od politike” uključivalo je i žestoku osudu svakog pojedinca iz vlastitih redova koji bi želio iskoračiti iz indigenizma,što je zapravo bila i do danas ostala,manifestacija instinkta minimalističkog samoodržanja kako bi se sačuvao status trpnog odnosa od strane tuđinskih,redovito nesklonih političkih vlasti. Budući da Bunjevci i Šokci u Bačkoj nikad nisu posjedovali politički suverenitet nad prostorom kojeg su nastanjivali,kod njih se razvila naviklost da se opstoji kao „svoj na tuđem” što znači da u identitetskoj strukturi nedostaje element prostora kao političke kategorije,kao nužnog preduvjeta artikulacije političkog identiteta.Pojam „opstajanja kao svoj na svome” u punom povijesno političkom kapacitetu,bačkim Bunjevcima je ostao izvan dometa povijesnog iskustva.Doživljaj prostora za njih je imao maksimalni kapacitet zavičaja,staništa,bez kritičke svijesti kome taj prostor u političkom smislu pripada.A nedostatak pravilne artikulacije političkog identiteta otvara mogućnosti manipulacija identitetom koje su obilato provodile sve domicilne vlasti do danas.

Rimsko carstvo nakon smrti Teodozija I Velikog 395.godine

Nakon smrti cara Teodozija I Velikog 395.godine Rimsko carstvo je podijeljeno na Istočno i Zapadno.Granica je išla rijekom Drinom i granicama današnjeg Srijema.Ta podjela,započeta 395.godine bit će okončana Velikim Raskolom 1054.godine,tj.uzajamnom ekskomunikacijom rimskog pape i carigradskog patrijarha kada ova granica postaje i granica istočne i zapadne crkve. Od tada do danas ovaj limes ostaje uzrokom svih povijesnih nerazumijevanja i nesporazuma s tragičnim krvavim epizodama.Uspostavljena je granica svjetova koji se nikad do danas nisu uspjeli međusobno razumjeti niti približiti.Prema dubini ove podjele koja traje skoro dva tisućljeća,sve ostale političke podjele,uključujući i „željeznu zavjesu“ nakon II.svj.rata,čine se beznačajnim i efemernim.Tu podjelu i nesporazume nasljeđuju i narodi koji će se na ove prostore naseliti mnogo kasnije. U oba svjetska rata,kao i u procesu raspada komunističke Jugoslavije,uvijek se iznova otvarao ovaj limes kao nikad zacijeljena posjekotina na europskom tlu,potvrđujući se svaki puta iznova,ali na isti način,kao granica svjetova.Otomanskim osvajanjima cijelo Istočno rimsko carstvo biva pokoreno što zaustavlja proces političke evolucije cijelog pravoslavnog svijeta,a to još više produbljuje provaliju između istočnog i zapadnog svijeta.Zapadni svijet se na istoku više ne graniči s Bizantom i pravoslavljem,nego s jednom stranom izvaneuropskom kulturom i religijom.Otomansko nadiranje probija ovaj limes

istočnog i zapadnog svijeta i otvara geografski prostor prekograničnom velikosrpskom projektu čineći tako problem nerazumijevanja istočnog i zapadnog svijeta još zamršenijim i inicirajući žarište povijesnog konflikta.

BUNJEVCI U BAČKOJ IZMEĐU DVA IMPERIJALNA

NACIONALNA PROJEKTA – trajno izvan hrvatskog matičnog prostora i daleko iza leđa pretendentima na hrvatski prostor i identitet.Od tri najbrojnija naroda na prostoru Bačke,samo Hrvatima taj prostor nikad nije bio matični nacionalni prostor uslijed čega im

je trajno osporavan status političkog naroda.

•

Karta Velike Mađarske koja je pretendirala čak na najveći dio prostora današnje Hrvatske.Bački Hrvati su,za razliku od srijemskih,nakon Ugarsko – hrvatske nagodbe ostali izvan hrvatskog matičnog prostora,u dubini ugarskog prostora,izloženi teškim asimilacijskim pritiscima.Premda današnja mađarska država ne stoji na ovim političkim pozicijama,neki mađarski političari u Vojvodini i dalje slijede ovakav odnos prema Bunjevcima,uglavnom iz pragmatičnih razloga političke trgovine s vladajućim srpskim strankama,na račun trećeg,najslabijeg.

Vojno poražen,ali politički živ i u procesu nedovršene dekompozicije,projekat Velike Srbije.Bunjevci se nalaze duboko unutar tog prostora,u „slobodnim srpskim teritorijima”,što znači da će se njihovo pitanje ,u sklopu čišćenja i homogenizacije prostora zamišljene Velike Srbije rješavati kao „pozadinski problem”,dakle ne izravnim metodama etničkog čišćenja primijenjenim u „Krajini”,istočnoj Slavoniji,Srijemu i BiH,nego reaktiviranjem modela indigenog pseudoidentiteta koji će dovesti do potpunog urušavanja i asimilacije ove zajednice IZNUTRA. Granice „velike Srbije” zapadno od limesa poklapaju se s dometima otomanskih osvajanja koja su utrla put ovom velikonacionalnom projektu.

Prva međunarodna dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba Zagreb,1864.

preteča današnjeg velesajma

Prvobitni predloženi naziv ove manifestacije bio je Izložba hrvatske države u Zagrebu 1864.,ali je zbog neslaganja srpske manjine iz Slavonije,koja je prijetila i postavljanjem balvana,morao biti promijenjen.(Dr Agneza Szabo,Ban Ivan Mažuranić,graditelj moderne Hrvatske,u povodu 200.obljetnice rođenja(1814-2014),Matica hrvatska,Zagreb,2014.) Predloženom nazivu se oštro suprotstavio Andrija Torquat Brlić,svekar književnice Ivane Brlić Mažuranić,ustvrdivši da je „hrvatska kraljevina” „posestrima” kraljevine Slavonije te da Slavonija i Srijem nisu dio hrvatske države.Premda etnički Hrvat i konfesionalno katolik,zastupao je ideju ujedinjenja sa Srbijom,bio je tajni agent Ilije Garašanina i prijatelj Vuka Karadžića.Oštro se protivio „hrvatizaciji Slavonije”.1848.godine ban Jelačić ga šalje kao izaslanika u Francusku odakle politički djeluje u skladu s francuskim interesima na ovom prostoru i za interese Srbije.Na tragu ovakvih historiografskih polazišta nalazi se i današnja srbijanska ideološka konstrukcija bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta. Ovaj primjer svjedoči o srbijanskoj političkoj projekciji na prostor hrvatske države već u XIX stoljeću i nepriznavanju integrativnog i državotvornog kapaciteta hrvatske nacije. Brlić,kao i neki drugi Hrvati toga vremena predstavljaju začetnike jugounitarističkih političkih ideja koji nisu htjeli hrvatsku državu nego su proces nacionalne integracije vidjeli u okvirima zajedničke države sa Srbijom.Takve ideje su predstavljale politički sekularni modernizam onoga vremena,a ideološko nadahnuće im je bilo u Francuskoj revoluciji i stvaranju francuske nacije.

Prostor „proširene projekcije“ po Milošu Milojeviću iz

1873.godine

„Prostor proširene projekcije” možemo definirati kao prostor na kojega su imale pretenziju srbijanska država i crkva,a koji se nalazi zapadno od limesa.Sukladno libertinističkom utemeljenju srbijanske političke filozofije srpski ekspanzionizam se prikazuje kao širenje prostora slobode,a prostor proširene projekcije kao prošireni prostor slobode.Iz takvog ideološkog utemeljenja poteklo je i lažno tumačenje drugog svjetskog rata po kome su upravo Srbi „oslobodili od fašizma” sve narode bivše Jugoslavije. Srbijanski povjesničar Miloš Milojević(1840-1897) još je 1873.godine izradio kartu teritorija na koji je Srbija imala pretenzije,premda je odlukom Berlinskog kongresa 1878.godineTurska predala BiH na upravu Austrougarskoj. Velikosrpski projekat bio je planiran od samog nastanka novovjekovne srpske države,dakle još za vrijeme Kneževine Srbije. Pretencionistički odnos Srpske pravoslavne crkve prema „prostoru proširene projekcije“ dobro je dokumentiran mnogim izjavama njezinih čelnika,a kao recentnu ilustraciju takvog odnosa navodim vrlo zanimljiv govor kojega je održao srpskopravoslavni episkop Nikodim prigodom njegova ustoličenja za episkopa dalmatinskog u Šibeniku 1.listopada 2017.godine,kada je,između ostalog, izjavio slijedeće:Živeći u mediteranskim zemljama koje dišu hrišćanstvo,sve više sam razumeo i milu Dalmaciju,gde se susreću istok i zapad uz prožimanje velikih kultura na ovim prostorima.Najlepšu pesmu Dalmaciji ispevao je Nikola Tomaseo stihovima:“i ulit će ti u umorne žile novu

snagu,pružajući desnicu Italiji,levicu Heladi“ i zato se nadam da će iskustvo u tim zemljama biti od koristi u rodnoj Dalmaciji.Ovaj govor sadrži u sebi snažnu političku simboliku pa dakle i političku poruku,ali ne onim što je u njemu rečeno nego onim što je u njemu prešućeno.Dalmacija kao dio „prostora proširene projekcije“ razumijeva se kao „mediteranska zemlja“ u kojoj se susreću dvije velike kulture:grčka i rimska(nipošto hrvatska koja je iz takve vizure „mala“ pa se i ne spominje),a najljepšu pjesmu o Dalmaciji nije ispjevao nijedan Hrvat(bez obzira na prebogatu hrvatsku književnost i pjesništvo Dalmacije),nego talijanaš i autonomaš Nicola Tomaseo čije političko djelovanje spada u kontekst integrativnog procesa talijanske nacije.Drugim riječima,u tom govoru se strogo vodilo računa da se u svakom detalju zaobiđe hrvatski karakter i identitet Dalmacije i da se ona predstavi kao neko područje gdje se susreću Bizant i Rim,odnosno,suvremenim političkim jezikom rečeno Srbija i Italija. Dakle,srbijanska historiografija u svojoj vizuri ne vidi ni hrvatsku državu,ni hrvatsku naciju,čak ni na hrvatskom matičnom prostoru,pa je onda jasno da iz takve vizure ni bački Bunjevci ne mogu biti Hrvati.Srpska pravoslavna crkva također u svakoj prigodi slijedi takav ideološki princip.

Bunjevci u Bačkoj veoma rano postaju predmet zanimanja srbijanske intelektualne i političke elite,ne zbog njih samih,nego zbog pripreme realizacije projekta velike srpske države(paljenja „luči slobode” Mladobosanaca). Diplomat Kraljevine Srbije i novinar Ivan Ivanić(1867-1935),rođen u Bačkom Gradištu u Austrougarskoj,već 1894.godine u Subotici objavljuje pamflet „O Bunjevcima,povesničko-narodopisna rasprava” usklađen s političkim planovima i interesima Kraljevine Srbije. To djelo postalo je ideološki temelj na kome će se graditi sva kasnija lažna historiografija o Bunjevcima,kao i današnji bunjevački indigeni pseudoidentitet.

„Prostoru proširene projekcije” srbijanska historiografija pristupa kao prostoru povijesno ometene nacionalne i teritorijalne integracije u srpsku državu i naciju uslijed djelovanja zapadnog integrativnog faktora(prije svega

katoličke crkve) zbog kojega je taj dio „srpskog” naroda pao u „vjersku,identitetsku i na koncu političku i državotvornu(hrvatsku) herezu”.Nepriznavanjem ovih zapadnih integrativnih,po njima izvana nametnutih,učinaka Srbija ovom prostoru pristupa kao da tog procesa nije ni bilo,.tj.kao da se je na tom prostoru povijest zaustavila u dalekoj prednacionalnoj prošlosti,te da ga s te povijesne razine treba uključiti u integrativni proces srbijanske države i nacije. Uzimajući u obzir kasnija povijesna događanja, „prostor proširene projekcije” možemo definirati kao prostor zapadno od Drine i sjeverno od Dunava.Prema tim prostorima bili su također,usmjereni prodori Otomanskog carstva.Moderna srbijanska država nastojala je tim prostorima dati titular srpskog matičnog prostora,što je i uspjelo sjeverno od Dunava projektom „srpske Vojvodine”,ali zapadno od Drine se prostor proširene projekcije nije uspio integrirati u srbijanski matični državni prostor,nego je to postignuto samo polovično s neizvjesnim krajnjim učinkom(t.zv.”republika srpska”,odnosno „republika svetog Save” patrijarha Irineja). Zato za Srbiju „prostor proširene projekcije”,u mjeri u kojoj nije integriran u srbijanski državni i nacionalni prostor,u etničkom smislu ima nepolitički identitet,a u teritorijalnom regionalni.Drugim riječima,prostor Dalmacije,Bosne,Hercegovine,Like,Banije,Korduna,Slavonije itd.(Božićna čestitka patrijarha Irineja 2014.godine),osim Srba kao jedinog državotvornog naroda,naseljavaju Dalmatinci,Vlasi,Šokci,Bunjevci itd.Kao najprominentnijeg predstavnika ovakvih političkih ideja možemo označiti srbijanskog geografa i etnografa Jovana Cvijića(1865-1927).On 1908.godine u svom djelu „Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje” iznosi tezu da je Bosna i Hercegovina „jezgro srpskog naroda”,a djelo završava riječima:”Srpski se problem mora rešiti silom”. Cvijić uvodi u modernu srbijansku političku filozofiju političko rješenje nametnuto silom(tj.ratom) kao legitiman način ostvarivanja nacionalnih i državnih interesa. Zanimljivo je da se nakon raspada Jugoslavije t.zv.”Republika srpska” nastoji integrirati u jedinstveni srbijanski „projekat i projekciju” čiji je krajnji cilj Velika Srbija,na sasvim drugačiji način od Vojvodine premda oba ta prostora ne pripadaju povijesnom srbijanskom matičnom teritoriju.Naime,u t.zv.”Republici srpskoj”,od samog početka i načina na koji je nastala,nastoji se eksplicitno potvrditi taj prostor kao srpski etnički teritorij(„Republika svetog Save” patrijarha Irineja),dok se u Vojvodini smatra da je taj teritorij u potpunosti integriran u srbijanski matični i državni prostor,pa se ne govori

n.pr.o „Pokrajini svetog Save”,nego mu se pristupa s pretpostavkom integriranosti u vrijeme formiranja nacionalnih država,dakle u vrijeme svjetskog kolonijalizma.Zbog toga je srbijanski odnos prema Vojvodini do danas zadržao prepoznatljive kolonijalne elemente,od kojih je jedan svakako održavanje krize identiteta kroz generiranje autohtonizma bačkih Bunjevaca,s ciljem njihova dugoročnog utapanja u većinski identitet kroz proces endodestrukcije identiteta od kojega bi na koncu ostala samo nominalna,prazna ljuštura. Budući da se u vrijeme formiranja nacionalnih država u XIX stoljeću,a ni kasnije,srbijanska država nije uspjela proširiti zapadno od Drine kao što je to uspjela sjeverno od Dunava,na tom prostoru nisu mogli zaživjeti srbijanski imperijalni kolonijalni elementi u političkom sustavu,pa je u BiH,između ostalog,nepoznat i fenomen indigene krize identiteta kao što je to slučaj u Vojvodini.Dakle,zbog historijskog neuspjeha stavljanja pod kontrolu tih teritorija na način kao u Vojvodini,pribjeglo se alternativnom rješenju:stvaranju novih srpskih država(„Republika srpska” i „Republika srpska Krajina”) koje bi se kao takve,u slijedećoj fazi ujedinile sa Srbijom.To je podrazumijevalo otvoreno i brutalno etničko čišćenje radi stvaranja „očišćenih” srpskih etničkih prostora,što isključuje bilo kakvu političku potrebu,ali i mogućnost za identitetskim manipulacijama kakve se provode nad Bunjevcima u Bačkoj. Na osnovu tih činjenica može se zaključiti da su Vojvodina i srpski dio BiH u mnogim aspektima potpuno oprečne povijesne političke priče. Dakle,ovakav fenomen krize identiteta je strogo geopolitički i državnopravno ograničen,uvjetovan i specifičan,što dokazuje da su za njega odgovorne isključivo domicilne vlasti. Prostor Bačke(uključujući i njezin mađarski dio) strogo omeđuje fenomen bunjevačke indigene krize identiteta i on se,izvan granica Bačke nigdje nije mogao povijesno artikulirati. U skladu s navedenim programiranim teritorijalnim pretenzijama na prostor zapadno od limesa,u samoj Srbiji,već od same obnove novovjekovne države postojao je odium prema Katoličkoj crkvi,ne samo iz tradicionalnih razloga temeljenih na svetosavskom kultu i pravoslavnoj tradiciji,nego prije svega kao zapadnom političkom integrativnom faktoru na prostoru na kojega je Srbija imala pretenzije. Dakle sve kasnije optužbe na račun katoličke crkve koje sežu u kontinuitetu sve do Stepinca pa i do Domovinskog rata sve do danas,nisu utemeljene na objektivnim činjenicama,nego isključivo na političkim motivima i interesima

Srbije kao osmišljenom velikonacionalnom projektu i projekciji na prostor izvan njezina matičnog povijesnog prostora. Zorni dokaz u prilog ovomu jest podvala koja je u obliku pisma datiranog 1.lipnja 1889.(tri mjeseca nakon abdikacije kralja Milana Obrenovića) iz Beograda stigla u Rim i objavljena u vatikanskom dnevniku l’Osservatore Romano 3.srpnja 1889,godine.Dakako da vatikanski novinari koji nisu razumjeli srpski jezik nisu mogli uočiti podvalu i brutalnu političku poruku koju je ona u sebi nosila. U tom pismu „beogradski katolici” pružaju „podršku” papi Lavu XIII protiv gradnje spomenika Giordanu Brunu u Rimu i potpisuju se na osobito vulgaran i uvredljiv način iskazujući jasno svoj odnos prema katoličkoj crkvi,premda s njom u to vrijeme još nisu imali nikakvih političkih doticaja,niti povijesnog iskustva.Takav stav jasno nagovještava sve buduće probleme koje će Srbija stvarati,od sarajevskog atentata pa sve do velikosrpske agresije u Domovinskom ratu i osporavanja kanonizacije Stepinca . Ovi vulgarni izrazi,zapravo psovke podmetnute u sakralni medijski prostor Katoličke crkve,kao da potvrđuju ono što će Dobrica Ćosić mnogo kasnije napisati u svojim Deobama da Srbima laž donosi slobodu.Naime,ako laž oslobađa,a ne istina(Iv 8,31-42),onda psovka,a ne molitva postaje put oslobođenja. Psovkama se najavljuje požar paljenja „luči slobode”(kako su Mladobosanci nazivali Srbiju) i buduća jugoslavenska država kao ”sloboda” temeljena na laži slobodarstva(libertinizma).To je psovka sarajevskog atentata,komunistička psovka,psovka Alojzija Stepinca,psovka Srebrenice i Vukovara,psovka sirovog bunjevačkog indigenizma.Tek 100 godina kasnije hrvatski vojnik će molitvom a ne psovkom(tj.s krunicom oko vrata) braniti hrvatsku državu od ove „slobode” nametnute psovkom. Štaviše,može se reći da je u ovom tekstu iz Osservatore Romano iz 1889.godine sadržan primordijalni politički argument za kasniji Magnum Crimen i za osudu Stepinca.On predstavlja anticipaciju,nagovještaj velikih zala koja će Srbija,za račun i uz pomoć zapadnih kolonijalnih sila ,Velike Britanije i Francuske prouzročiti na prostoru na kojega je pretendirala tadašnja srbijanska država. Jedno od tih zala svakako jesu i statistički podaci demografskog pada,praktički nestanka Bunjevaca u Bačkoj od vremena nakon I.svjetskog rata do danas,dakle u razdoblju od kada su Bunjevci došli pod srbijansku upravu.Za ovakvo stanje može biti odgovorna isključivo politika domicilne države što se nastoji prikriti apsurdnim tvrdnjama o asimilatorskom utjecaju iz

Hrvatske.Time se,povijesno ocjenjujući,učinci srbijanske politike prema bačkim Bunjevcima izjednačavaju s onima mađarske politike do razdoblja I.svjetskog rata. Libertinizam koji je činio ideološku podlogu projekta zajedničke južnoslavenske države prevodi se kao „slobodoumlje”,a on u političkom smislu znači „bezobzirno slobodarstvo”.Takva radikalna naučavanja pojavljuju se u Francuskoj u XVI i XVII stoljeću.Intelektualni libertinizam odbacuje tradicionalne autoritete u filozofiji i književnosti,a smatra se da je svojim skeptičkim pristupom utirao put novovjekovnoj znanstvenoj revoluciji i prosvjetiteljstvu.U svojoj vulgarnoj formi libertinizam se povezuje s posvemašnjim odbacivanjem običajnog morala,raznim oblicima hedonizma,ateizmom i sl. Libertinizam je svjetonazor koji kršćanskoj Objavi suprotstavlja razum i iskustvo,a moralnoj strogosti neobuzdanost.On se može definirati i kao sloboda bez istine.Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Fides et ratio(1999,90) piše:”Ili će se istina i sloboda povezati jedna s drugom,ili će i jedna i druga jadno propasti”. Nasuprot pervertiranom pojmu „slobodarske slobode” koji stoji u ideološkim temeljima jugoslavenske ideje kao i današnje srbijanske države,stoji sloboda oslobađanja hrvatske države s krunicom oko vrata!Zbog toga,sloboda Hrvata kao političkog naroda,odnosno sloboda oslobođene hrvatske države,nipošto nije libertinistička sloboda,nego sloboda neizmjerno vjerodostojnijeg utemeljenja – protivna svakoj vjeri u razum i iskustvo(jer nijedno od ovoga dvoga nije davalo nikakve povijesne šanse hrvatskoj slobodi) i oslonjena samo na ono što simbolizira krunica – vjeru u kršćansku Objavu! Pojmovi kao „slobodarstvo”,”slobodarske tradicije” i sl. u komunizmu su dobile pseudoeshatološko značenje „oslobođenja”, a i danas su veoma prisutni u političkom diskursu bez obzira što su izgubili realan smisao i značenje.

L'Osservatore Romano od 3.07.1889 – pismo „različith katolika iz Beograda“

U primordijalnoj srbocentričnoj jugoslavenskoj ideji objedinjuju se i prepoznaju se komplementarnim,francuski libertinizam i laicite,kao radikalni antiklerikalizam i deizam(Culte de la Raison et de l’Etre Supreme), i cezaropapistički poredak primata svjetovne vlasti nad duhovnom kao poredak podložan profanizaciji u kome duhovna vlast nema kapacitet vrhovne moralne instance,a sama crkva je u funkciji manipulacije od strane svjetovne vlasti,dakle,neizbježno,u funkciji političke manipulacije.Nakon Drugog svjetskog rata na takvu ideološku podlogu prirodno se nakalemio i radikalni boljševički ateizam.Na osnovu tih činjenica postaje razumljivo da najava stvaranja jugoslavenske države kroz slobodnozidarsku „psovku slobodarstva” upućenu katoličkoj crkvi istovremeno predstavlja i potpuno primjeren ideološki okvir ostvarivanja nacionalnih interesa srpske pravoslavne nacije i države.

Nadalje,”paljenje luči slobode”,kao i svako drugo paljenje požara,s aspekta suvremenog javnog diskursa ne može biti okarakterizirano drugačije nego kao prijetnja i kao najava terorističkog čina. Upravo zbog činjenice da je u istočnom političkom poretku crkva nužno u funkciji političke manipulacije, i ona sama se služi političkim argumentima u ostvarivanju svog poslanja.Time ostvarivanje poslanja postaje ostvarivanje interesa.Primjer takvog postupanja je svakako osporavanje kanonizacije Alojzija Stepinca političkim argumentom.Crkva prestaje biti mistično tijelo Kristovo(Rim 12,4 i 1 Kor 12,12) i to postaje Monarhija(odnosno,svjetovna država). Kritiku sekularizacije i libertinizma jasno je izrekao i papa Benedikt XVI za svog boravka u Zagrebu 5.lipnja 2011.godine:”širi se sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji.Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu i njeguje se kao ideal individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava”. Srbijanska politička filozofija počiva upravo na takvom libertinizmu u kome istina nema nikakvu vrijednost po sebi,nego samo ukoliko je prihvatljiva za ostvarivanje političkog cilja,a ukoliko nije,bezobzirno se iskrivljuje prema političkoj potrebi.Odatle laži i obmane kao konstante srbijanske politike.Kreacija luđačke košulje bunjevačkog pseudoidentiteta samo je jedna od praktičnih primjena takvog izopačenog moralnog principa u politici.

Trojedna Kraljevina Hrvatska,Slavonija i Dalmacija

Osnovana je 1868.godine Ugarsko hrvatskom nagodbom i definirana kao politički narod.To je početak državotvornog i identitetskog konsolidiranja moderne hrvatske nacije.Ostavši izvan granica Trojednice,unutar mađarskog političkog prostora,bački Bunjevci ostaju i izvan procesa hrvatske nacionalne integracije što će onemogućiti njihovu identitetsku artikulaciju u evolutivnom pravcu suvremene hrvatske nacije.Ugarske vlasti forsiraju njihov subnacionalni identitet iz razloga što on po sebi nema nikakav politički kapacitet.To će za Bunjevce značiti početak „kržljanja” identiteta,proces indigenizacije,tj.„političke debilizacije” koja će doživjeti vrhunac Miloševićevom „političkom idiotizacijom”,tj.dorađivanjem bizarnog pseudoidentitetskog konstrukta koji ima podršku srbijanskih vlasti i danas i koji je Bunjevce definirao kao politički retardirani element. Istočne granice Trojednice u Srijemu zapravo su istočne granice Zapadnog rimskog carstva uspostavljene 395.godine nakon smrti cara Teodozija I Velikog.

5.BUNJEVAČKI AUTOHTONI(INDIGENI)

PSEUDOIDENTITET

U prethodno navedenim primjerima indigenizma diljem svijeta jasno se uočava nekoliko zajedničkih karakteristika koje,također,uvelike podsjećaju na etnopsihološke i opće sociološke karakteristike Bunjevaca u Bačkoj kao posljedica nametnutih društvenih i političkih okolnosti. Temeljna razlika između nacionalnog identiteta i indigenog identiteta jest u tome što je nacionalni identitet evolutivni identitet – identitet povijesnog samoostvarenja,a indigeni identitet jest involutivni identitet,identitet izguran iz povijesti na margine političkog prostora,identitet submisije,subordinacije i endodestrukcije(samourušavanja).To dokazuju navedeni primjeri od kojih su svi redom praćeni velikim socijalnim i općeljudskim problemima. Prije bilo kakve analize političkog konstrukta bunjevačkog pseudoidentiteta valja postaviti pitanje otkud uopće politički motivi i interes u Srbiji za takvu posve bizarnu političku praksu,nepoznatu i nerazumljivu demokratskom svijetu?Koji se politički ciljevi time žele postići?Zbog čega je Srbija jedina bivša jugoslavenska republika koja generira ovakav problem?

Da bismo dali odgovor na ova pitanja valja poći od povijesnih izvora na kojima je utemeljena srbijanska državotvorna filozofija.Transformacija,t.j.nasilna konverzija identiteta ulazi u srbijansku političku kulturu kao legitimna demokratska politička praksa preko dva povijesna izvora:starijeg,otomanskog(turčenje) i modernog,francuskog(francizacija).Obje ove povijesne osvajačke i kolonijalne sile temeljile su svoj državotvorni projekat na teritorijalnoj propulziji,ostvarivanoj između ostalog i praksom konverzije identiteta.Takvo političko naslijeđe ugrađeno je u temelje srbijanske državotvorne filozofije i zbog toga Srbija do danas politikom konverzije identiteta manjinskih naroda funkcionira kao država,tj.na takav način ostvaruje svoj državni i nacionalni interes.Nema sumnje da iza svake politike državno moderirane transformacije identiteta podanika stoji imperijalna kontrola teritorija kao i primarni i krajnji politički cilj,te stoga takva politika te države legitimira kao imperijalne.Dakako da su politički procesi koji generiraju ovakve pojave,kao i njihovi učinci u formi pseudoidentiteta,nespojivi s europejstvom kao novom integracijskom paradigmom. Tradicionalni stav srbijanske države i politike prema bačkim Bunjevcima veoma eksplicitno je izrazila profesorica srpskog jezika u subotičkoj gimnaziji Radmila Pavlović sedamdesetih godina prošlog stoljeća.Prema kazivanju tadašnjih učenika subotičke gimnazije,kod nje je boravila jedna Amerikanka koja je u Subotici bila na razmjeni kao učenica gimnazije.Učeći srpski jezik čula je da se u Subotici spominju neki Bunjevci za koje do tada nikad nije čula.Obratila se profesorici Pavlović s upitom tko su ti Bunjevci na što joj je ova slikovito odgovorila:to su ti kao Indijanci kod vas u Americi.To je upravo onaj identitet koji nam danas Srbija nudi kroz svoju državnu promičbu. Indigenizam kod bačkih Bunjevaca primjer je hrvatske nacionalne apostazije kao posljedica tisućgodišnjeg neposjedovanja samostalne hrvatske države i posezanja susjednih velikonacionalnih projekata na hrvatski nacionalni identitet i hrvatski matični nacionalni prostor. Takav oblik nacionalnog otpadništva i kržljanja identitetskog razvoja cijena je velikog kašnjenja i ometanja povijesnog procesa hrvatske nacionalne i državne integracije. Višestoljetni proces osporavanja atributa i kapaciteta političkog naroda bačkim Bunjevcima leži u osnovi procesa indigenizacije Bunjevaca,odnosno formiranja nepolitičkog identiteta kojemu,s aspekta dominantne vlasti nije ni potrebno uskraćivati politička prava budući da ih on sam niti ne traži.Tu je riječ o procesu povijesne retardacije,a ona se kod Bunejvaca osobito očituje time

što kod velikog dijela njih ne postoji elementarno razumijevanja pojma nacije kao političkog identiteta,sadržaja tog pojma i njegovog smisla te kulturnih posljedica na svakodnevni život.Svako tematiziranje ovog pojma izjednačeno je s šovinističkom provokacijom zbog podsvjesnog nametnutog tabua ove kulturne sfere,što je uvjetovano strahom u mješovitoj sredini ili pod tuđinskom vlašću(„paraliza svijesti”).Nacionalni identitet prestaje biti javna stvar i postaje intimno opredjeljenje čime on gubi svoju kulturnu legitimaciju.Za indigenog Bunjevca ne postoji „dobar Hrvat”,on je odmah i samo „veliki Hrvat”,kao strašilo od kojega se treba što više „oprati” kako nebi doveo u opasnost indigeni refleks minimalističke opstojnosti. U identitetskom limbu u kojeg su bačeni Bunjevci nudi se domicil po cijenu odricanja od evolutivnog identitetskog kapaciteta,što otvara proces indigenizacije kao pozitivnog i prihvaćenog odgovora na takvu ponudu. Indigeni identitet kao nepolitički identitet ne može biti subjekt ostvarivanja političkih prava.Stoga „demokratsko davanje prava Bunjevcima da se tako izjašnjavaju i da budu ono što jesu” nije stvarno davanje političkih prava(jer ih nepolitički identitet ne može konzumirati) nego je to ustvari,davanje indigenih(pod krinkom političkih)prava kao politički čin „cementiranja” bunjevačke identitetske povijesno nametnute stigme. Iz perspektive srbijanske političke kulture svako aktualiziranje pitanja nacionalnog statusa Hrvata u Srbiji smatra se politički irelevantnim,kako zbog malobrojnosti preostalih Hrvata u Srbiji,tako i zbog tradicionalnog odnosa srbijanske historiografije prema Hrvatim,karakteriziranog nepriznavanjem nikakvog političkog,kulturnog i državotvornog potencijala hrvatskoj naciji. U slučajevima kad se tom pitanju ne prilazi s ekstremnih šovinističkih pozicija,što nije često,čuje se mišljenje da u Srbiji problem Hrvata ne postoji jer većina građana niti ne zna tko je Hrvat,da je pitanje položaja Hrvata umjetno generirano negativnim utjecajem crkve,da je to posljedica materijalne krize,da Hrvati govore o svom položaju jer imaju „krizu identiteta” itd. Takav profil javnog mnijenja jasno ukazuje na povijesne i ideološke temelje na kojima počiva srbijanska politička kultura u kojoj se kulturna neprepoznatljivost na javnoj razini jednog manjinskog nacionalnog identiteta smatra dosegom demokracije.Tu jasno uočavamo utjecaj francuskog modela koji ne poznaje i ne prepoznaje manjinske etnicitete kao subjekte političkih prava,nego je svaki državljanin Republike - Francuz.Iz takve ideološke matrice poteklo je i srbocentrično shvaćanje jugoslavenstva u kome „nije važno ko je što,važno je da smo svi Jugosloveni”,a politički baštinik kontinuiteta ovakvog

razumijevanja identiteta je današnja Srbija.Dakle,temelj kolektivne identifikacije nije etnicitet nego država.A to,u slučaju Srbije znači i ista ona država koja je,prema pravoslavnoj političkoj filozofiji dio „nebozemne vertikale”,odnosno,ovosvjetska preslika mistične Božje stvarnosti,prema kojoj se lojalnost državi,kakva god ona bila,smatra i svojevrsnim vjerskim imperativom.Na toj razini jasno uočavamo sintezu francuske političke filozofije i političke filozofije bizantskog cezaropapističkog,odnosno,svetosavskog naslijeđa. Takva država onda podjeljuje,oktroira i identitete manjinskim skupinama koji,time što su oktroirani postaju politički vjerodostojni i društveno prihvatljivi.Dakle,država(odnosno,nekada vladar – monarh) postaje norma ne samo vjerske,nego i političke(a u bunjevačkom slučaju i identitetske) ortodoksije. Veoma ilustrativni primjer srbijanske političke prakse jest događaj prijema delegacije vojvođanskih Hrvata kod srbijanskog predsjednika Nikolića siječnja 2014.godine.Na tom prijemu predstavnici Hrvata su iznijeli sve goruće i dobro poznate probleme s kojima se susreću Hrvati u Srbiji da bi nakon toga u srbijanskim medijima izišla vijest kako su Hrvati u Srbiji zadovoljni svojim statusom!Time su im medijski „začepljena usta”,a formalizam demokracije pred javnošću je zadovoljen činom beskorisnog prijema.Dakle,nedozvoljavanjem da problemi jedne manjinske zajednice iziđu u javni medijski i politički prostor zajednica ostaje javno neprepoznatljiva,ustvari nepriznata.Ona ne može biti subjekt ostvarivanja političkih prava jer se u Srbiji politička prava ne mogu od države tražiti nego samo primati.(naravno samo onakva kakva država dopusti i propiše,što znači da je Srbija „država isključivo oktroiranih političkih prava”). S obzirom da pojam „autohtonosti” nema standardno značenje potrebno je precizno analizirati sve aspekte njegove primjene na Bunjevce u Bačkoj. Naime,bački Bunjevci jesu autohtoni u odnosu na teritorij na kome žive,ali nisu autohtoni u odnosu na hrvatsku naciju čiji su integralni dio.Dakle,njihova je autohtonost teritorijalnog,a ne identitetskog karaktera!Transformacija njihova teritorijalnog autohtonizma u identitetski znači transformaciju njihova identiteta u pseudoidentitet.Upravo to čini okosnicu srbijanske politike prema Bunjevcima.Također,treba imati u vidu da kod bačkih Bunjevaca ne postoji oštra granica između teritorijalnog i identitetskog autohtonizma,što je dokaz da je svaki oblik autohtonizma u većoj ili manjoj mjeri podložan političkim manipulacijama i predstavlja odstupanje od cjelovito izgrađenog nacionalnog političkog identiteta.

Budući da stari Bunjevci nisu imali dovršenu i izgrađenu svijest političkog naroda,njihova se identifikacija temeljila na tribalnom teritorijalnom autohtonizmu,ali bez natruha identitetskog autohtonizma,osobito ne takvog autohtonizma u političkom značenju.Iz te činjenice srbijanska historiografija i kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta pokušavaju izvući nepostojeći dokaz o identitetskom autohtonizmu kod starih Bunjevaca za što imaju dovoljno slobodnog prostora za manipulaciju s obzirom na neizgrađenu nacionalnu autopercepciju kod starih Bunjevaca.Tako u političku demagogiju uvode „argument predaka” kao lažni dokaz postojanja identitetskog autohtonizma čime ciljano raspiruju indigeni nacionalizam kao radikalni oblik suicida kulturnog identiteta. Identitetski autohtonizam je egzogena nadgradnja,započeta još u vrijeme ugarske represije(potiskivanje etnonima „Dalmatin” i forsiranje etnonima „Bunjevac”) i obilato podržavana i razvijana pod srbijanskom vlašću da bi se u vrijeme Miloševića taj autohtonizam radikalizirao u pravcu ekstremnog identitetskog anarhoindigenizma projektiranog protiv hrvatstva što predstavlja prikrivenu,ali dirigiranu konverziju identiteta temeljenu na političkoj kulturi otomanskog naslijeđa(janjičari).Budući da su temelji indigenizacije bačkih Bunjevaca postavljeni već u vrijeme ugarske represije(nametnuti „jaram indigenizma”),Bunjevci već u kraljevinu SHS ulaze kao politički retardirani element,što će dodatno umanjiti njihov potencijal integracije u hrvatsku naciju unutar nove države. Jedini i isključivi politički cilj kreacije bunjevačkog identitetskog autohtonizma jest razbijanje nedovršene bunjevačke identitetske strukture i pospješivanje spontane identitetske involucije i asimilacije. Valja zamijetiti da se kreacija identitetskog autohtonizma naslanja na teritorijalni autohtonizam i predstavlja njegovu zloporabu u političke svrhe.On je krajnja posljedica i zloporaba izopćenosti iz političkih povijesnih procesa i udaljenosti od matičnog nacionalnog prostora. U slučaju bačkih Bunjevaca teritorijalni autohtonizam jest spontani endogeni fenomen političke izopćenosti kao posljedica življenja na nematičnom prostoru,ali bez aktivnog egzogenog političkog utjecaja,dok je identitetski autohtonizam egzogeni fenomen,tj.posljedica je izravnog političkog intervencionizma u identitetsku strukturu i kao takav predstavlja „luđačku košulju”. Ono što bačke Bunjevce i Šokce razlikuje od srijemskih Hrvata jest činjenica da su oni svojim višestoljetnim bivanjem na prostoru Bačke,kao na nematičnom prostoru stekli legitimitet nepolitičkog domicila koji je osiguravao kakav takav

zaklon iza kojega je bio moguć barem biološki opstanak na tim prostorima.Kao takvi,oni su bili tolerirani čak i od velikosrpskih političkih krugova do danas.Međutim,ovakav politički odnos prema bačkim Bunjevcima predstavlja zapravo veoma specifičan oblik najtežeg uskraćivanja elementarnih političkih prava,specifičan utoliko što on ne može izbiti na javnu političku površinu.Naime,indigenizirani etnos ne može biti subjekt političkih prava,koja su po sebi izborena prava,nego samo subjekt indigenih prava,koja su po sebi oktroirana prava.To se uklapa u sliku Srbije kao „države oktroiranih prava”. Dakle,bunjevački autohtonizam u Bačkoj se može definirati kao politički inducirani deficit političkog identiteta kroz povijesno razdoblje formiranja modernih nacija i nacionalnih država u uvjetima otrgnutosti od matičnog prostora i kašnjenja procesa vlastite nacionalne integracije i stvaranja vlastite nacionalne države. Ključna pretpostavka na kojoj su se razvili društveno uvjetovani procesi asimilacije Bunjevaca u Bačkoj jest činjenica da indigeni,involutivni identifikacijski princip prepoznaje bliskost isključivo po osnovi zajedničkog domicila,a ne po kulturnim,etničkim i religijskim elementima.Zbog toga on u svoj identitetski prostor prihvaća identitetske elemente koji po svojim etničkim,kulturnim ili religijskim karakteristikama pripadaju stranoj,ali dominirajućoj kulturi uslijed čega se u takvom bipolarnom odnosu ustvari briše identitetska granica i ostvaruje asimilacija. Primarni motiv bunjevačke isključive domicilne identitetske identifikacije jest indigeni refleks minimalističke opstojnosti koji daje nevjerojatno snažan impuls svjesnom odricanju od političkih prava i političkog identiteta uopće, te prihvaćanju indigenih prava.Iz takvog procesa nastaje bunjevački indigeni nacionalizam kao najsnažniji impuls endodestrukcije kulturnog i političkog identiteta.Taj impuls dolazi „kao naručen” svim velikosrpskim političkim projekcijama i politički je blizak ultradesničarskim političkim opcijama u Srbiji. Ovako artikuliran identitetski proces je nametnut i predstavlja najteži oblik identitetske stigmatizacije od strane dominantne vladajuće strukture,čak teži od otvorene represije koja podrazumijeva da na drugoj strani postoji samosvjesni politički subjekt. Analizirajući manipulativne političke manevre srbijanske državne politike prema bačkim Bunjevcima može se jasno uočiti politički trasirani put transformacije identiteta Bunjevaca u pravcu kojega ih usmjerava Srbija:od naslijeđenog teritorijalnog autohtonizma prema identitetskom

autohtonizmu(Bunjevci poseban narod),dalje prema „političkim Srbima”,a od ovih ka integralnom srpskom identitetu. Može se zaključiti da su Bunjevci „uhvaćeni u zamku” zle političke sudbine da sizifovski pokušavaju opstati na neopstojiv način(izvan političkog formata,na indigeni način).

A.Povijesno izvorište bunjevačkog autohtonizma

Ovo djelo,objavljeno u Budimpešti 1947.godine prevedeno je na srpski jezik uz potporu državnih vlasti pod naslovom „Istorija Šokaca,Bunjevaca i bosanskih franjevaca” i izdanju „Bunjevačke matice” u Subotici 2001.godine. Bunjevački indigeni pseudoidentitet izvorno ne potječe od velikosrpske političke ideologije;on je znatno stariji.Njegovi korijeni sežu u vrijeme mađarizacije,tj.brutalne ugarske represije koja je imala za cilj,a na žalost i rezultat asimilaciju velikog broja bačkih Bunjevaca u mađarsku naciju.Zbog toga bački Bunjevci već u kraljevinu SHS ulaze kao „umlaćeni identitet”.Srbijanski ideolozi samo preuzimaju ovaj ugarski model i prilagođavaju ga svojim političkim interesima.

Najbolji primjer politički motiviranog zadiranja u identitetsku strukturu Bunjevaca od strane mađarskih vlasti jest djelo mađarskog franjevca Bernardina Unyija(1897-1951) u kome autor s pozicija velikomađarskog nacionalizma osporava pripadnost Bunjevaca i Šokaca hrvatskom narodu i iznosi pseudoznanstvenu,egzotičnu i sasvim odbačenu tezu o dačkom podrijetlu Bunjevaca,što podsjeća na rumunjski protokronizam. U vrijeme II.svj.rata Unyi je bio ideolog i pristaša mađarskog kvislinškog režima Miklosa Horthyja,a ovo njegovo djelo predstavlja ideološki pamflet iz vremena mađarskog fašizma koji se prema Bunjevcima odnosio krajnje represivno. Srpski kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta preuzimaju postavke iz ovog djela kao valjanog povijesnog izvora za argument da Bunjevci nisu Hrvati,nadovezujući se tako na ideologe mađarskog fašizma. Oni koji se danas služe „dačkom teorijom” o podrijetlu Bunjevaca ne čine to s nastojanjem da ostanu znanstveno vjerodostojni nego s politikantskim ciljem da nad podrijetlom Bunjevaca postave sjenu sumnje i da ga odrede kao nejasnog,a sve u cilju relativizacije etničkog i nacionalnog identiteta Bunjevaca. Nepotrebno je istaknuti koliko su kontradiktorne teze o Bunjevcima kao „autohtonom slovenskom narodu” i o Bunjevcima kao „potomcima Dačana”. Ovakav Unyijev pristup Bunjevcima plod je višestoljetnog ugarskog posezanja za hrvatskim identitetom i teritorijem što će postati povijesna prethodnica koju će nastaviti srbijanski imperijalni projekat.Kao primjer te t.zv.mađaronske politike jest Karoly Khuen Hedervary,ban Trojedne Kraljevine od 1883.do 1903.godine.On je pokušao na hrvatskom matičnom prostoru,dakle u samoj Trojednici uvesti regionalne etnonime kako bi zatro hrvatsku nacionalnu svijest i integrativno značenje hrvatskog imena.Dakle,može se samo pretpostaviti koliko je još teži bio položaj bačkih Bunjevaca koji su bili izvan Trojednice,u mađarskom političkom prostoru.U posezanju za hrvatskim prostorom i u provođenju mađaronske politike ban Hedervary je tražio i nalazio savezništvo među Srbima u Hrvatskoj te im davao različite povlastice.1884.godine donosi t.zv.”Srpske zakone”kojima daje povlastice Srpskoj pravoslavnoj crkvi.U to vrijeme brutalne mađarske represije nema govora o bilo kakvoj otvorenoj artikulaciji nacionalne svijesti među Bunjevcima.Takav model političke represije i manipulacija izazivanjem sukoba i podjela radi nametanja hegemonije ostat će dio političke prakse ovih prostora sve do danas. Postupci bana Hedervaryja podsjećaju na današnji stav nekih mađarskih krugova u Vojvodini prema Bunjevcima što se je posebno jasno očitovalo

24.rujna 2014.godine kad je subotički gradonačelnik Jeno Maglai zabranio Bunjevcima pristup Gradskoj Kući gdje je trebao biti održan znanstveni simpozij i predstavljanje vrijednih knjiga koje dokazuju osporavani hrvatski identitet Bunjevaca. Velikomađarska politika inducirala je,zbog vlastitih imperijalnih interesa,sukobe između Hrvata i Srba još u vrijeme Hedervaryja,dakle davno prije osnivanja zajedničke južnoslavenske države.Taj model preuzima kasnije srbijanska država,koja s istih imperijalnih pozicija i s istim ciljevima inducira ideološki intraetnički konflikt unutar samih Bunjevaca. Povijesni proces identitetske indigenizacije bačkih Bunjevaca uvjetovan je dvama uzrocima: 1.život na nematičnom prostoru(Bačka), 2.dolazak na taj prostor davno prije završetka procesa nacionalne integracije. Osobito je važno uočiti da indigenizacija nije moguća na matičnom prostoru jer je on obuhvaćen zakonitom historijskom evolucijom – nacionalnim integrativnim procesom,dok je nematični prostor iz tog procesa u većoj ili manjoj mjeri izuzet zbog opstrukcije domicilnih vlasti.U toj činjenici treba uočiti uzrok historijske političke retardacije bačkih Bunjevaca koju današnje srbijanske vlasti svim silama nastoje ubrzati.Prostor Bačke nikada u povijesti nije imao identitetsko obilježje hrvatskog matičnog prostora kao pretpostavke kasnijeg razvoja državotvorne ideje,što je otvorilo proces indigenizacije Bunjevaca.Taj prostor,također nije imao niti ista takva srpska obilježja,ali ih je kasnijom integracijom u Srbiju stekao od konca Prvog svjetskog rata do danas. Bunjevački indigeni identitet možemo definirati kao preživjelu,zakržljalu formu rodovskog domorodaštva koja je ostala po strani historijske evolucije i kao takva nije stekla politički kapacitet,niti politički identitet,a ako ga ima onda je on nužno oktroiran od strane dominantne državne i političke strukture i naravno,skrojen po njezinim političkim interesima. Stoga je važno naglasiti da je svaki oktroirani politički identitet po naravi stvari usmjeren protiv političkih interesa Bunjevaca. U konkretnom slučaju on služi velikosrpskom političkom cilju – slabljenju hrvatskog utjecaja u Vojvodini i pospješivanju asimilacije u većinsku naciju kroz proces gubitka kulturnog identiteta po osnovi indigene identitetske endodestrukcije. Nametnuti identitetski indigenizam Bunjevaca temelji se na pretpostavci povijesne nelegitimnosti i nepravednosti,od katoličke crkve nametnutog,hrvatskog nacionalnog integrativnog procesa,iz čega proizilazi da je i sama hrvatska država kao plod takvog procesa nepravedno stvorena i da

nebi trebala postojati.Zato oktroirani bunjevački identitetski indigenizam predstavlja radikalno retrogradno „pranje” historijske svijesti Bunjevaca,njihovu identitetsku minimalizaciju na razinu političkih retarda.

B.KRIVOTVORENJE POLITIČKE POVIJESTI BUNJEVACA - Ivan Antunović i Blaško Rajić kao Bik Koji Sjedi i Ludi Konj Jedna od važnijih institucija u Srbiji kojoj je politički određena uloga da pruža „intelektualnu” logistiku transformaciji bunjevačkog identiteta je Pedagoški fakultet u Somboru.Iz te ustanove je lansirano nekoliko priučenih učitelja „bunjevačkog jezika” koji su,niotkuda i nepozvani osvanuli među Bunjevcima da njihovu djecu u školi uče „bunjevačkom jeziku i kulturi” i čak im vise nad glavom i kad idu na vjeronauk,ili na misu da nebi možda od župnika čuli nešto što nebi smjeli. Među brojnim srbijanskim povjesničarima i akademicima koji osporavaju hrvatski identitet Bunjevaca nalazi se i predavač ovog fakulteta Saša Marković koji je na „Danima bunjevačke kulture” u Novom Sadu od 25.08.2015. do 30.08.2015. u povodu 200.obljetnice rođenja biskupa Ivana Antunovića izjavio da je Antunović bio „jedna od najznačajnijih osoba u borbi Bunjevaca za autohtonost,koja i danas traje” čime Ivana Antunovića izvlači iz konteksta Hrvatskog preporoda i stavlja ga u kategoriju predvodnika samosvojnih indigenih naroda kao što su to n.pr.bili Antunovićevi suvremenici Bik Koji Sjedi i Ludi Konj! Time se odriče i gazi svaki povijesno evolutivni značaj djela Ivana Antunovića kao preporoditelja rubnog hrvatskog etničkog prostora kao što je to bio i biskup Juraj Dobrila u Istri.Takvo pseudoznanstveno stajalište ima u pozadini ideološku pretpostavku nepriznavanja integrativnog procesa povijesnog sazrijevanja hrvatske nacije čija je najvažnija epizoda u XIX stoljeću bio Hrvatski Preporod(pa dakako i biskup Antunović kao njegov sudionik).Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje tih srbijanskih „znanstvenika” misle li da je možda i biskup Dobrila bio borac za autohtona prava „Istrijana”,a ne preporoditelj istarskih Hrvata?Na ovom primjeru vidimo da se srbijanska historiografska metoda služi slijedećim principom:prvo ćemo definirati što želimo da bude povijesna istina,a onda ćemo pristupiti dokazivanju iste(„maštovitim i kreativnim laganjem” Dobrice Ćosića).Slijedeći takav princip,kad se biskup

Ivan Antunović „provuče” kroz prljavu vodu srbijanske historiografije kao derivata politike,on se od hrvatskog preporoditelja pretvara u Bika Koji Sjedi,tj.od borca za politička prava u borca za indigena prava. Ako netko može ustvrditi da „borba za autohtonost Bunjevaca traje i danas”,postavlja se pitanje tko tu autohtonost ugrožava?Domicilna država sigurno ne jer im ona takav identitet oktroira.Jedini osporavatelj indigenizma Bunjevaca jest politička dimenzija njihova identiteta.Drugim riječima,svako definiranje Bunjevaca kao političkog naroda(što izvan hrvatstva nije moguće)osporava njihovu identitetsku autohtonost(indigenizam).Prema tome,”borba za autohtonost Bunjevaca” jest borba protiv njihova političkog identiteta koji je hrvatski. Na taj način ih domicilna država šalje u bitku za propalu stvar,odnosno u borbu za identitet povijesnog posrnuća što indigenizam po definiciji jest.Tako Bunjevci postaju jednaki onim borcima kojima je podignut spomenik „Njihovoj vernosti”,odnosno onima koji su poslani da se bore za „očuvanje Jugoslavije” kao propale države.Ta „borba” Bunjevaca za indigenizam nije politička borba nego „ples dvorske lude” kao specifični srbijanski ideološko politički konstrukt. U državi lažnog ideološkog državotvornog utemeljenja građani se bore za lažni identitet i polažu vijence lažnim državotvornim žrtvama. Ovakav politički fenomen predstavlja agonalnu inerciju proizvođenja lažne povijesti na temeljima starih imperijalnih kodova koje je nagrizao zub tijeka povijesti. Takav ideološki karakter srbijanske države i društva jasno se uočava u pregovorima s EU u kojima Srbija ne nastupa kao zemlja pristupnica nego kao zemlja regionalnog imperijalnog karaktera koja bezuspješno pokušava diktirati svoja pravila. Krivotvorenje političke povijesti Bunjevaca ovog tipa možemo definirati kao proces državno inducirane indigenizacije radi neutraliziranja svih dosadašnjih hrvatskih povijesnih integrativnih postignuća i svođenja Bunjevaca na političku nulu.Dekonstrukcija hrvatstva Bunjevaca postaje „svlačenje do indigene političke golotinje” koje završava anarhističnom autodestrukcijom kulturnog identiteta,kao nužnom predradnjom nakon koje slijedi proces asimilacije u istočnu političku kulturu u kojoj je svjetovnost transmisija transcendencije. Odricanjem hrvatskog preporoditeljskog aspekta Antunovićeva djela udara se na samu srž i smisao njegova djela,a on kao „borac za bunjevačku autohtonost” postaje Bik Koji Sjedi(na europskom prostoru),tj.od

predvodnika i sudionika jednog evolutivnog nacionalnog procesa pretvara se u borca za indigena prava zasebnog etnosa sa svim involutivnim stigmama koje takve zajednice i njihovi predvodnici imaju diljem potlačena svijeta. Time se Antunović stavlja u bipolarni odnos autohtonizma kao subordinirani pol,a odmah se nudi i dominantni pol:Matica Srpska „s kojom je pisao knjigu o istoriji Bunjevaca”(„Dani bunjevačke kulture”,Novi Sad,2015.).Dakle,trebalo bi pokazati da se Antunović dalekovidno okrenuo Srbiji Kao „lučonoši slobode”,kako su na nju gledali Mladobosanci.Namjesto hrvatstva kao integrativnog faktora Srbija se,nepozvana,nudi i podmeće kao integrativni faktor i apsolutna norma bunjevačke nacionalne slobode.U tome prepoznajemo specifične imperijalne kodove ugrađene u srbijansku državotvornu filozofiju. Srbijanska historiografija odriče svim bunjevačkim predvodnicima,od Antunovića nadalje,svojstvo boraca za politička prava i tretira ih kao borce za indigena prava zato što Bunjevcima ne priznaje svojstvo političkog,nego indigenog naroda. A što to zapravo znači?Iz primjera diljem kolonijalnog svijeta možemo vidjeti da su predvodnici različitih naroda koji su se opirali kolonijalnom porobljavanju,čak i nakon izvojevanih vojnih pobjeda završavali na krajnje neslavan način,kao i svi njihovi sljedbenici i njihovi pokreti.Postavlja se pitanje koji je temeljni nedostatak koji je indigene narode,čak i kad su brojnošću daleko nadmašivali osvajače,činio nužnim gubitnicima,bez izuzetka?Čini se da odgovor na to pitanje leži u činjenici da narod kao zajednica može uspješno artikulirati svoje povijesne ciljeve isključivo u političkom formatu,tj.kao „politički narod”.Ako to svojstvo izgubi nužno postaje objekt tuđinske vlasti i političke represije.U izvaneuropskom kolonijalnom svijetu je potpuno jasno da se radilo o srazu moćnih europskih kolonijalnih sila koje su stasale kroz proces duge socijalne evolucije i domicilnih zajednica čija je kulturna statičnost bila neusporediva.Međutim,u slučaju Bunjevaca,takav odnos imamo i na europskom tlu gdje Bunjevci bivaju izloženi dvama velikonacionalnim i velikodržavnim projektima,a bez dovršene vlastite nacionalne i državotvorne integracije koja ne može biti drugačija nego hrvatska.Stoga su oni suočeni s permanentnim osporavanjem sebe kao političkog naroda i nametanjem stigme indigenizma.Tako bački Bunjevci postaju „etnos kome su iščupali političku dušu” i koji kao takav nije ni sposoban konzumirati politička prava.Umjesto toga nudi mu se „politički besplatno smeće indigenih prava”.Na žalost, proces indigenizacije kao sveopće retardacije Bunjevaca je toliko uznapredovao da mnogi od njih takva prava i prihvaćaju i prepoznaju

sebe u njima.Može se reći da je definiranje Ivana Antunovića kao „borca za bunjevačku autohtonost” kako to tvrde srbijanski povjesničari,oblačenje luđačke košulje Antunoviću i pokušaj da se „retušira” politička povijest bačkih Bunjevaca kako bi se izgradio lažni bunjevački identitet.Budući da takva „znanstvena” inicijativa dolazi s državne i političke razine može se ustvrditi da je „proizvodnja laži” - „proizvodnja državotvornosti” u Srbiji,tj.”proizvodnja kolektivne lažne nacionalne autopercepcije” kao istovremeno i način samoodređivanja srbijanskog identiteta i način funkcioniranja države programirane da apsorbira okolne narode do razine regionalne kolonijalne sile i s ugrađenim imperijalnim političkim kodovima. Temeljna krivotvorina srbijanske historiografije jest da se je Antunović borio za indigena,a ne za politička prava Bunjevaca!Antunović,zbog ugarske represije nije mogao nastupati s pozicija eksplicitnog hrvatskog preporoditelja nego je svoje političko djelovanje,zbog politički proskribiranog hrvatstva kamuflirao bunjevštinom,dakle,iz nužde i pod prisilom.Srbijanski povjesničari lažu da „Antunović nije bio Hrvat iz nužde” pa kažu da on to nije bio iz uvjerenja,odnosno da mu je nedostajala hrvatska nacionalna svijest,jer tobože Bunjevci i nisu Hrvati i taj identitet je njima stran.To znači da srbijanska historiografija daje za pravo,tj.legitimira učinke mađarske represije prema Bunjevcima,i preuzima ih kao valjano ideološko polazište za svoju,isto takvu politiku prema Bunjevcima.Time se želi dokazati da je već u vrijeme Antunovića identitetska evolucija Bunjevaca išla u pravcu indigenog,a ne političkog naroda i nameće se stigma indigenizma kao politička konstanta Bunjevaca u Bačkoj. Zbog specifičnih političkih okolnosti i rubne pozicije prema nacionalnom prostoru,najjasniji paralelizam uočavamo između bačkih Hrvata i istarskih Hrvata,pa tako možemo reći da je Ivan Antunović bio „bački Juraj Dobrila”,a Blaško Rajić „bački Božo Milanović”. Kao što Ivana Antunovića srbijanski povjesničari proglašavaju nekakvim borcem za indigena prava Bunjevaca,tako Blaška Rajića borcem za pripajanje Bačke Kraljevini SHS,nekom vrstom „srbijanskog optanta”,a ne borcem za zajedničku državu u koju Bunjevci ulaze kao ono što jesu – Hrvati.Drugim riječima ne žele priznati temeljnu istinu:Blaško Rajić se borio za pripajanje istoj onoj državi kojoj i Božo Milanović što je neosporno bila jedna faza u nacionalnoj integraciji hrvatskog naroda.Obojica ovih velikana su u svom političkom programu polazili od pretpostavke hrvatske nacionalne integrativnosti.

Biskupi Ivan Antunović u Bačkoj i Juraj Dobrila u Istri – predvodnici Hrvatskog Preporoda XIX stoljeća na

hrvatskim etničkim rubovima

Ivan Antunović(1815-1888) Preporoditelj bačkih Hrvata

Juraj Dobrila(1812-1882)

Preporoditelj istarskih Hrvata

Suvremenici svećenici Blaško Rajić iz Subotice i Božo Milanović iz Istre – istinski antifašisti i

narodnjaci,borci za integraciju rubnih hrvatskih etničkih prostora u jedinstvenu hrvatsku naciju

Blaško Rajić(1878-1951)

Zauzimanjem kardinala Alojzija Stepinca izbjegao je strijeljanje od mađarskih fašista,koji mu nisu mogli oprostiti nastojanje za pripajanjem Bačke južnoslavenskoj državi

Božo Milanović(1890-1980)

Borac za prava Hrvata i Slovenaca pod talijanskom fašističkom upravom u Istri.Jedan je od najzaslužnijih Hrvata za pripojenje Istre Jugoslaviji nakon II.svjetskog rata. Da bismo bolje razumjeli što znači borba za indigena prava i kako ona u pravilu završava,možemo među bezbrojnim primjerima diljem svijeta uzeti jedan:Bik Koji Sjedi,”sveti vođa” i poglavica Hunkpapa Sioux-a koji je 1876.godine izvojevao pobjedu kod Little Bighorna protiv američke konjice.No ta pobjeda nije dugo trajala.Američka vlada poslala je potjeru pa su se mnogi Indijanci predali.Bik Koji Sjedi nije se htio predati pa je pobjegao u Kanadu.Tu su kao

izbjeglice proveli nekoliko godina u hladnim šumama,promrzli i izgladnjeli.To ih je natjeralo da se vrate u SAD i na kraju predaju.Do 1884.godine Bik Koji Sjedi bio je u zarobljeništvu,a onda mu je bilo dopušteno da se kao cirkusant pridruži cirkusu Wild West Show,gdje je slavni poglavica,boreći se za opstanak sebe i svoje obitelji,zarađivao 50 dolara tjedno kao popularna atrakcija jašući oko cirkuske arene.Na koncu je ubijen 1890.godine u rezervatu Standing Rock jer se opirao uhićenju zbog sumnje da je pripadao indijanskom religijskom pokretu „Ples duhova”. Sličnu sudbinu doživio je i Ludi Konj. Na ovakvu usporedbu s američkim Indijancima potaknula me je svojedobna izjava profesorice subotičke gimnazije Radmile Pavlović da „su Bunjevci isto što i Indijanci u Americi”. Potpuno je dakle jasno da kad srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić za Bunjevce kaže da nisu ni Srbi ni Hrvati,nego „svoji”,tj.”autohtoni južnoslavenski narod”,da im je namijenio da budu cirkusanti na političkoj areni periferije Srbije dok potpuno ne nestanu.A silni kičeraj simbola kojima su srbijanski heraldičari okitili bunjevački indigeni pseudoidentitet treba da uništi svake tragove njihova političkog potencijala i da im pobuđivanjem „indigenog ponosa” do kraja „debilizira” političku svijest. Institucionalizacijom zasebne „bunjevačke nacije”Srbija nastoji Bunjevce učiniti povijesnim taocima vlastita indigenizma,usmjeravajući proces njihove identitetske artikulacije u pravcu „slijepe ulice” kako bi ta hrvatska skupina postala povijesnim dionikom poznatog neizbježnog usuda indigenih zajednica diljem svijeta i kako nebi uhvatila korak s cjelokupnom hrvatskom nacijom koja se je „otrgla” i evoluirala do međunarodno pravno priznatog državotvornog identiteta.Dakle,time se žele legitimirati rezultati nespontanog,egzogeno induciranog procesa indigenizacije kao procesa oduzimanja političkog identiteta.Ovakvu državnu politiku ne možemo nazvati klasičnom politikom nacionalnog obespravljivanja,riječ je naime o još radikalnijoj pojavi:o nepriznavanju kapaciteta jedne zajednice da uopće može biti subjekt političkih prava,tj.o ozakonjenju političke retardiranosti,nešto slično kao kod oduzimanja poslovne sposobnosti osoba s posebnim potrebama i zakonskog imenovanja skrbnika(kod pseudoidentitetskih Bunjevaca to bi bila domicilna država).Takvo političko usmjerenje proizilazi iz srbijanske državne političke filozofije po kojoj na prostoru „proširene projekcije” ne može postojati nijedan drugi identitet s evolutivnim integrativnim i državotvornim kapacitetom osim srpskog.

Bik Koji Sjedi i Ludi Konj – suvremenici Ivana Antunovića i borci za prava indigenog naroda – Sioux-a.Njihova borba za „indigenu slobodu” jest „luđačka košulja” koju srbijanska historiografija oblači Ivanu Antunoviću i preko njega svim Bunjevcima

Bik Koji Sjedi(1831-1890)

Ludi Konj(1840.ili 1842 – 1877)

Za razumijevanje i analizu divergentnih konstruktivnih i destruktivnih,odnosno,evolutivnih i involutivnih identitetskih procesa kod Bunjevaca u Bačkoj veoma je indikativna i simbolika spomenika čije je podizanje danas aktualno u Subotici. S jedne strane,Bunjevci koji se osjećaju Hrvatima planiraju oko subotičke katedrale,kao posljednjeg bastiona „ideološke eksteritorijalnosti“ u Subotici, podići spomenike biskupu Ivanu Antunoviću i svećeniku i pjesniku Aleksi Kokiću,za što državne vlasti otežu s izdavanjem dozvola. S druge strane,pseudoidentitetski Bunjevci planiraju u „mini Jugoslaviji“(malom zemljišnom posjedu Blaška Gabrića načičkanom ikonografijom komunističke Jugoslavije) pored skulpture Josipa Broza Tita postaviti i skulpture kralja Aleksandra Karađorđevića i vojvode Živojina Mišića.Kako bismo mogli analizirati sve aspekte ovog fenomena identitetske,političke i kulturne involucije,specifičnog isključivo za Bunjevce u Bačkoj,prenosim u cijelosti članak pod naslovom „Mini Jugoslavija dobija biste vojvode Mišića i kralja Aleksandra“ koji je 5.04.2018.objavio portal www.subotica.com“.Pored biste Josipa Broza Tita,Mini Jugoslavija će uskoro dobiti i skulpture kralja Aleksandra i vojvode Živojina Mišića,dar vajara Franje Mačkovića.Svečano postavljanje najavljeno je za 2.maja,kada se na prostoru četvrte Mini Jugoslavije tradicionalno obeležava Međunarodni praznik rada.Povod za postavljanje bisti je vek od preimenovanja Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju,koja je,podsetimo osnovana 1.decembra 1918.godine.Očekujemo više od pet hiljada posetilaca,a poziv smo poslali i predsedniku Aleksandru Vučiću,članovima porodice Karađorđević i gradonačelniku Subotice.Pozvali smo i Nacionalni savez Bunjevaca da nam se pridruži i pomogne u organizaciji,ali smo dobili odgovor da će oni veliki jubilej obeležiti u okviru državne ceremonije – kaže Blaško Gabrić,osnivač Mini Jugoslavije.Pored postavljanja spomenika,koje je autor uradio besplatno,povodom jubileja tokom godine će biti organizovano niz tribina i drugih programa.Naš cilj je razvoj ideje života u zajedništvu,a Jugoslavija je simbol toga.Na jednom mestu naći će se svi oni koji su bili deo nje i zaslužni su za njen razvoj – kaže Mikloš Olajoš Nađ.“ Iz ovakvih političkih događanja može se zaključiti slijedeće:kriza političkog i kulturnog identiteta do ekstremnih anarhističnih razmjera pogađa isključivo Hrvate,pretvarajući ih u tragikomične likove koji traže identitetsko uporište u ideološkom sinkretizmu srbocentrizma i propalih ideologija XX stoljeća „s đubrišta povijesti“(jugoslavenštine i boljševizma).Ovakav ideološki profil nije zamisliv nigdje u Užoj Srbiji gdje se sigurno nebi našao ni jedan Srbin koji bi

vojvodu Mišića i Tita stavio u isti simbolički kontekst,ali je za srbijansku političku projekciju prihvatljiv za rubni geopolitički prostor kao instrument podgrijavanja krize identiteta i održavanja stabilne geopolitičke submisije.Također je teško da bi itko u Srbiji skupa napravio biste ove trojice povijesnih ličnosti osim „politički debiliziranog“ i identitetski indigeniziranog Bunjevca(Franjo Mačković). Ove činjenice svjedoče o drastičnom urušavanju političkog integriteta Hrvata u Bačkoj što otvara vrata galopirajućoj asimilaciji.

C.Insignije srbijanski kreiranog autohtonog bunjevačkog pseudoidentiteta

Pri kreiranju bunjevačkog pseudoidentiteta srbijanske znanstvene i političke institucije osmislile su,bolje reći izmislile,cijeli mozaik simbola koji bi trebali biti markeri novog identiteta,a koji nemaju nikakvog utemeljenja niti veze s Bunjevcima kao etnicitetom.Zajednička karakteristika tim pseudosimbolima jest da su novotvorine,da se oslanjaju na srbijansku heraldiku i da su fiksirani na feudalno prednacionalno identitetsko određenje.Viteški elementi iz tih simbola trebali bi podsticati indigeni nacionalizam kao vjerodostojan,a budući da se to feudalno viteštvo odnosi na borbu s Turcima,onda bi,na tim temeljima formiran indigeni bunjevački nacionalizam stavili na isti kolosjek sa srpskim(„bratimljenje braće po oružju”) koji također svoje čvrsto uporište ima u Kosovskom mitu.Na taj način se bunjevačka identitetska artikulacija udaljuje od hrvatstva i preko indigenizacije uvodi u „političku teoduliju” većinske nacije baštineći dio njezine mitologije,zapravo se zarobljava u njezin autistični mitološki okvir u kome ona i danas živi. Glavni dizajner ove „luđačke košulje” koju treba obući Bunjevcima je srpski heraldičar Mirko Stojnić(r.1929.u Novom Sadu) koji je 2005.godine kreirao „grb i barjak Bunjevaca”.Isti je i autor oznaka,činova i grba vojske žabljačke Jugoslavije. Neka od članstava navedenog autora su: -član Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Vojvodine(UPIDIV) od 1958.godine, -suradnik Odbora za heraldičke i genealoške studije Centra za istraživanje pravoslavnog monarhizma,

-član srpskog heraldičkog društva „Beli Orao”, -član britanskog međunarodnog udruženja neprofesionalnih heraldičara.Kao takav bio je učenik engleskih lordova Snowdona i Eshera. Naglašena fiksacija na feudalno doba proizilazi iz pseudoznanstvenog odnosa srbijanske historiografije prema hrvatskoj naciji.Naime,zadnje „legitimno” razdoblje štokavskog naroda na prostoru „proširene projekcije” jest ono do pojave začetaka procesa konsolidiranja hrvatske nacije u suvremenom smislu koji će konačnu potvrdu dobiti stvaranjem hrvatske države.Prema takvom gledištu,do tog razdoblja sav taj narod je bio „srpski i pravoslavni”,a pod utjecajem katoličke crkve i Zapada on prvo pada u konfesionalnu,a potom i u „identitetsku jeres”,konsolidirajući se kao hrvatska nacija,te se njegova daljnja povijest ne priznaje kao legitimna.Zato se prema srbijanskim historiografskim kriterijima bunjevački identitet prevodi izravno iz prednacionalne faze u srpski nacionalni okvir kao satelitski indigeni idetitet,a svi politički i kulturni procesi,uključujući Hrvatski Preporod se ne priznaju kao povijesno validni i vjerodostojni.Ovakav odnos,kao prema Bunjevcima u Bačkoj,planiran je da bude primijenjen prema svim narodima na prostoru koji je bio obuhvaćen granicama zamišljene Velike Srbije kao način homogeniziranja projektirane velike srpske nacije.Iz toga se može jasno zaključiti da je bilo kakva kreacija bunjevačkog indigenog identiteta izravno uperena protiv postojanja hrvatske države. Navedene postavke eksplicitno potvrđuje i sam Stojnić kada u novosadskom Dnevniku od 19.kolovoza 2002.godine kaže:”autori preskaču Novi Vinodolski – uskočki srpski grad,koji je status kraljevskog slobodnog grada i grba,na plavom polju srebrna kula,dobio za ratne zasluge od kralja Mateje Ugarskog,sina Sibinjanina Janka(Hunuadu Janos – gde prezime potiče od primorske reči hunjad – zet,od italijanskog cognao,a po rodoslovu iz mađarske istorije otac mu ima nadimak serb”. U politički dirigiranom oblikovanju bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta uočava se hiperprodukcija t.zv.”kulisa stranaka”,s obavezno dodijeljenim plemićkim insignijama,od kojih niti jedna nije ni zamišljena da ima ikakav realni politički potencijal niti uopće bilo kakvo članstvo.Riječ je o „privatnim” strankama jednog ili dvoje ljudi iz redova pseudoidentitetske „elite”,čiji cilj je isključivo usmjeravanje i ubrzavanje asimilacijskog procesa Bunjevaca preko nazočnosti na lokalnoj političkoj sceni i u lokalnim medijima,stvarajući tako dojam vjerodostojnosti.Drugim riječima,cilj je obmanjivanje Bunjevaca kroz širenje srbijanske lažne nacionalne autopercepcije na Bunjevce kao „target-a” asimilacije.

Velikosrpska kreacija bunjevačkih pseudoidentitetskih insignija,službeno prihvaćenih u

Republici Srbiji

autor:srpski heraldičar Mirko Stojnić „BUNJEVAČKI GRB”

Bizarni,anakroni i kulturološki besmisleni kičeraj koji bi Bunjevce trebao usmjeriti na prednacionalnu identifikaciju s „feudom Bajskog Trokuta”,kao pojmom najbližim „arealu” indigenog naroda.

„Bunjevci” predstavljaju srpsku kreaciju svog identiteta – zastavu

Inflacija insignijskih bizarnosti bunjevačkog pseudoidentiteta

„Bunjevačka stranka”,jedna u nizu fantomskih političkih kulisa bez sadržaja i bez članstva,koje se proizvode kao na tekućoj vrpci za dnevnopolitičke potrebe.Grb je modificirana kreacija već postojećeg,načičkan bizarnim detaljima bez smisla,ali s obaveznom oznakom lojalnosti Republici Srbiji(RS na latinici i ćirilici u bojama srpske trobojnice).Da bi apsurd bio potpun,ova republikanska odrednica je još nakićena monarhističkim simbolom krune za koju se ne zna predstavlja li ona dinastiju Karađorđevića ili neku drugu i kakvog ona značenja ima u odnosu na Bunjevce,osim da bi se naglasilo njihovo podaništvo.

Neo-volkisch elementi romantičnog etničkog misticizma bunjevačkog pseudoidentiteta s neizostavnim heraldičkim elementima neupotrebljivim za artikulaciju bilo kakvog suvremenog evolutivnog identitetskog procesa.Zamjetna je jezična nedosljednost:lutanje od ikavice do standardne srpske ekavice:”pridsidnik”,”umetnički”.

Bunjevci – „lavlja nacija”

Još jedan lav – t.zv.”Bunjevačka stranka Vojvodine”

Bunjevački identitet postaje relikt prošlosti,iščezli indigeni identitet bačkih prostora koji se srednjovjekovnim lavovima i oklopima gura što dublje u mitsku prošlost.

Institucionalne kulise – Potemkinova sela srbijanske politike mlataranja bunjevačkim identitetom:Grb organizacije za koju nije posve sigurno naziva li

se „savet” ili „savit” budući da „standardizacija” jezika nije završena

„Bunjevačka svečana pesma”

Među insignije lažnog bunjevačkog identiteta umetnuta je i neslužbena „bunjevačka himna” „Podvikuje bunjevačka vila” izvedena prvi puta u Pučkoj Kasini 1878.godine.Ta bunjevačka budnica definirana je od strane konstruktora lažnog bunjevačkog identiteta kao „bunjevačka svečana pesma”,a njezin originalni smisao i povijesni kontekst u kome je nastala su krivotvoreni. Ta pjesma predstavlja bunt protiv političke a ne indigene obespravljenosti,ona ima strogo definiran politički predznak,a njezin nastanak pripada povijesnom kontekstu jedinstvenog političkog gibanja na cijelom hrvatskom etničkom prostoru u XIX stoljeću – Hrvatskom Preporodu. S obzirom na veliki politički naboj koji u sebi nosi,pjesma „Podvikuje bunjevačka vila” jest poziv na buđenje iz nametnute indigene eutanazije,a ne na buđenje „indigenog nacionalizma”. U isto povijesno razdoblje i u sklop istog nacionalnog gibanja spada i nastanak jedne druge hrvatske domoljubne budnice – „Vile Velebita”,pjesme zabranjene u komunističkoj Jugoslaviji „zbog nacionalizma”.Vilu Velebita prvi je zabilježio Vjekoslav Klaić 1893.godine onako kako se ona pjevala u Senju.

Dakle,sve te „vile” i ona bunjevačka i ona s Velebita(hrvatskog Olimpa) pripadaju istom hrvatskom nacionalnom gibanju XIX stoljeća i nema govora da bi „bunjevačka vila” mogla biti pjesma nekog zasebnog indigenog naroda,niti ona u sebi ima takav značenjski potencijal. Bunjevačka pseudoidentitetska zajednica svedena je na karikaturalne nepolitičke folklorne odrednice i prošla je proces nacionalne depersonalizacije i derealizacije pod dirigentskom palicom srbijanskog političkog sustava čiji je proizvod.Njezin identitet postaje predmet dnevnopolitičkog recikliranja,tj.”institucionalizacije” kao načina da se nikad ne dostignu čvrste institucije,poput komunističke „demokratizacije” kao sigurnog sredstva da se nikad ne zaluta u pravu demokraciju. Ovu oprobanu praksu beskrajnih jalovih sastančenja i praznih parola iz doba „samoupravnog socijalizma” nastavio je Mirko Bajić,čelnik najradikalnijeg(anarhoindigenog) krila bunjevačke pseudoidentitetske skupine – „Saveza bačkih Bunjevaca”,zapravo stranke čiji je stvarni član on sam.

Involutivni indigeni identitet prepoznaje sebe kao folklornu zajednicu(narodna nošnja) i po lokalnim običajima(klas žita koji upućuje na Dužijancu),a ne kao nacionalnu manjinu koja teži ostvarivanju svojih definiranih političkih prava.

T.zv.Bunjevačka Matica,osnovana u vrijeme vrhunca moći dinastije Karađorđevića kad srbijanski znanstvenici poput Jovana Cvijića i Jovana Erdeljanovića pokušavaju znanstveno uobličiti velikosrpsko tumačenje geografije i etnologije južnoslavenskih prostora,između ostalog i identiteta Bunjevaca,još je jedna od fantomskih bunjevačkih pseudoidentitetskih institucija koja je,međutim,najmanje radikalna u odbacivanju hrvatstva.

Branko Pokornić,čelnik „Bunjevačke narodne liste” iz Bajmoka,aktivni član Miloševićeve SPS u vrijeme najžešće represije prema Hrvatima u Vojvodini i agresije na Hrvatsku.Organizator „Festivala bunjevački’ nacionalni’ ila”.Kulturološki domet njegove identifikacije predstavlja indigena odrednica –nastamba Bunjevaca,salaš s đermom,radi političkog pridobivanja onih slojeva čija je involutivna autopercepcija definirana na toj razini.

„Evropski bunjevački centar” osnovan u Nizozemskoj 2015.

Uvidjevši neizbježnost eurointegracijskog procesa kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta pokušali su 2015.godine osnovati još jednu fantomsku organizaciju,zapravo samo kulisu,u Nizozemskoj,koja bi u europskim institucijama promovirala novoizmišljenu naciju. Nositelj i vjerojatno jedini član ove organizacije je Srbin dr Dragan Kostadinović.Ova inicijativa je samo nastavak pokušaja „izvoza” bunjevačkog pitanja,prvo u Mađarsku,a sada i u Europsku Uniju. Po već uhodanoj praksi proizvodnje jeftinih,kičastih i besmislenih heraldičkih bizarnosti ovdje su kreirali bunjevački europski heraldički identitet:nizozemska kruna,nizozemski lav i vjetrenjača.

Bunjevački indigeni pseudoidentitet i projekat „Dubrovačka Republika 1991” –velikosrpska projekcija iste ideološke podloge

Bizarni novoizmišljeni heraldički simboli bunjevačkog pseudoidentiteta uvelike podsjećaju na isto tako izmišljenu simboliku paradržave „Dubrovačka republika 1991.”,a zajednička ideološka podloga im je vraćanje hrvatskog naroda i hrvatskih teritorija u prednacionalnu feudalnu fazu i to kao kmetova(Bunjevci) ili kao vazalnih državica(Dubrovački grb na srpskoj trobojnici)u pozadini čega stoji ideja Velike Srbije koja bi nastala čerečenjem hrvatskog nacionalnog i državnog supstrata. U bunjevačkom slučaju radi se samo o identitetskom posezanju budući da se Bunjevci već nalaze pod srbijanskom teritorijalnom i političkom kontrolom,dok se u dubrovačkom slučaju radi još i o teritorijalnom posezanju po istoj osnovi koja je primijenjena i na Bunjevce:dubrovački kulturni identitet se priznaje samo kao prednacionalni,kao identitet feudalne države i odbija se legitimitet hrvatske integrativnosti. Može se reći da su bunjevački pseudoidentitetski prvaci,prije svih Mirko Bajić,”bunjevački Aleksandar Aco Apolonio”,s time što oni nemaju potrebu proglašavati „bunjevačku republiku” premda su se obilno okitili zastavama,grbovima,kacigama,sabljama,krunama i lavovima.Iz srbocentrične perspektive to izglada ovako:Bunjevci nemaju pravo na hrvatstvo kao što Dubrovnik nema pravo na Hrvatsku.Stoga je osporavanje hrvatstva Bunjevcima nerazdvojivo od osporavanja teritorijalnog integriteta hrvatske države.Dakle,osporavanje hrvatstva Bunjevcima implicite sadrži osporavanje teritorijalnog integriteta hrvatske države.

Zastava t.zv.Dubrovačke Republike 1991. s grbom grada Dubrovnika na srpskoj trobojnici

Projekat „Dubrovačke Rebublike 1991.” je propao jer je ostao izvan dometa srbijanske politike,ali,”bunjevački slučaj” i dalje živi na isti,bolesni,krivo artikulirani način jer je ostao u dometu srbijanske politike te je postao indikator nakazne unutarnjepolitičke scene u Srbiji.

Mr Suzana Kujundžić Ostojić,jedna od perjanica ustrojavanja bunjevačkog pseudoidentiteta.Aktivno surađuje s Balkanološkim institutom iz Beograda i Maticom srpskom iz Novog Sada u organiziranju pseudoznanstvenih skupova o povijesti i podrijetlu Bunjevaca te u „standardizaciji bunjevačkog jezika”.Konstrukcija bunjevačkog pseudoidentiteta čvrsto je oslonjena na srbijanske znanstvene i kulturne institucije.U svrhu političke promičbe pokušava „divaniti bunjevački”,ustvari lokalne šatrovačke jezične forme(tipa mogo,tijo,kazo,imo,oćeš itd…) nastoji prikazati kao standardni govor izmišljene nacije. Tako se n.pr.na bunjevačkim pseudoidentitetskim internet site-ovima može uočiti da se tendenciozno,zlonamjerno i politikantski,a nepismeno forsira ikavica u formama u kojima je gramatički neispravna i neprimjenljiva,što se sve pretvara u sprdnju s bunjevačkim govorom,n.pr.”pridmet” umjesto „predmet” itd. Operacionalizacija srbijanske politike „posezanja za identitetom” Bunjevaca u Bačkoj počela je stvaranjem Kraljevine SHS.

Srpski etnolog Jovan Erdeljanović(1874-1944) 1930.godine objavljuje djelo „O poreklu Bunjevaca” gdje iznosi krive postavke o Bunjevcima koje su odgovarale srbijanskoj ekspanzionističkoj politici i koje su ostale do danas temelj na kome se gradi bunjevački pseudoidentitet po mjeri srbijanske historiografije.

„Bog vas dono” – nametnuta javna kulturna autolegitimacija jezične i identitetske

retardiranosti(XVI Festival t.zv.bunjevačkog narodnog stvaralaštva,Subotica 5.09.2017.)

Politički osmišljena kulturna aktivnost

pseudoidentitetskih Bunjevaca u formi obilježavanja izmišljenih i na tradiciji

neutemeljenih datuma,koji se nastoje pretvoriti u novokomponiranu tradiciju,predstavlja pokušaj da se kroz kulturnu aktivnost dade legitimitet bunjevačkom indigenom,tj.nepolitičkom identitetu.To drugim riječima znači da se kroz i preko procesa kulturnog događanja odvija razgradnja političkog identiteta Bunjevaca. Budući da je kultura,manipulativnim političkim manevrom instrumentalizirana kao sredstvo razgradnje političkog identiteta,ona postaje „nekultura”,tj.lažna kultura,bez obzira na pokušaje dotjerivanja njezine izvanjske forme.Ta činjenica se naprosto ne može sakriti. Osobito je mizerno kad se ona kao takva proglašava dijelom bogatstva nacionalne različitosti Vojvodine. Tako osmišljen proces transformacije bunjevačkog identiteta od političkog prema nepolitičkom jest politički nevidljiv proces i on predstavlja prikrivenu krađu političkog identiteta.

Ideološke premise srbijanskog konstrukta bunjevačkog pseudoidentiteta imaju prikrivene karakteristike neo-volkisch pokreta: radikalni etnocentrizam,umjetno aktualizirana „politika identiteta”(identitarizam – radikalno desni populizam u nekim europskim zemljama),manje ili više otvorena bliskost s radikalnim desničarskim srbijanskim anarhistima,romantični etnički misticizam baziran na folkloru i pseudopovijesnom mistificiranju vlastite prošlosti itd… Neo – volkisch pokret obuhvaća vrlo široku paletu političkih gibanja diljem Europe:Nouvelle Droite(Nova Desnica),European New Right,Evolian Traditionalism,pa do neonacističkih supkultura kao što su:Ezoterični Hitlerizam,Nazi Sotonizam,Nordijsko rasno poganstvo,Wotanizam,Odinizam,Odalizam itd…Pod utjecajem takvih ideja bio je i norveški masovni ubojica Anders Breivik koji je,u svom „manifestu” objavljenom neposredno prije masovnog ubojstva,veličao velikosrpsku ideologiju,a Radovana Karadžića smatrao križarskim ratnikom i europskim herojem koji će biti zapamćen kao borac koji je želio Europu osloboditi od Muslimana. Hipoteza o „dačkom podrijetlu” Bunjevaca koju iznose neki pojedinci iz ovog ideološkog kruga spada također u pseudoznanstvene bizarnosti neo – volkisch misticizma;posuđena je od apologeta mađarskog fašizma(B.Unyi),a veoma podsjeća na Ceausescuov protokronizam(rumunj.protocronismul).

Stojnićeva pseudoidentitetska kreacija „bunjevačkog” grba sadrži elemente ratničke prošlosti Bunjevaca iz vremena borbe s Turcima i kasnije mirnodopske ratarske prošlosti: -corona muralis – u obliku tri tvrđave iz vremena borbe s Turcima:Sombor,Suboticu i Baju, -ispod nje je srednjovjekovni oklop s kacigom, -lijevo dolje lav koji maše isukanom sabljom, -desno dolje su tri klasa žita kao simboli bunjevačke usmjerenosti na poljodjelstvo, -zastava pored grba sadrži i 3 žute zvijezde na svijetlo plavom polju kao trinitarnu simboliku i ujedno simboliku Bajskog Trokuta. Ovakve insignije možemo definirati kao: -anakrone – potpuno je besmisleno u XXI stoljeću de novo kreirati nečiji etnički identitet simbolima iz feudalnog doba nakon Križarskih ratova, -bizarne – Srbija „dodjeljuje plemstvo” Bunjevcima u XXI stoljeću.Plemstvo kao klasna kategorija ovdje se dodjeljuje cijelom etnosu kao identifikacijski marker. Identitetska fiksacija na prednacionalno,feudalno doba želi Bunjevce držati na sigurnoj udaljenosti od hrvatstva i svake natruhe bilo kakvog integrativnog procesa sazrijevanja hrvatske nacije u vrijeme kad je taj proces kulminirao stvaranjem samostalne hrvatske države. Ridikulozni „bunjevački lav koji maše sabljom iz Bajskog Trokuta” ima funkciju da kod Bunjevaca probudi „indigeni ponos”(ustvari inicira proces urušavanja nacionalnog kulturnog identiteta i isključivanja iz dioništva u suvremenim kulturnim tokovima vlastite izgrađene nacije) kanalizirajući takav osjećaj preko zajedničke borbe s istim neprijateljem – Turcima,prema srpskom mitološkom pojmovanju Kosova kao „svete srpske zemlje”(„braća po zajedničkom neprijatelju”),bez obzira koliko to za suvremeno doba bilo iracionalno.Time se definira odnos dominantne(srpske) kulture i indigene supkulture(bunjevačke) kao „blagonakloni” većinske državotvorne nacije prema oktroiranom identitetu,a od čelnika ove zajednice se onda očekuju javni izrazi zahvalnosti i lojalnosti kao što se to može vidjeti iz izjave Suzane Kujundžić Ostojić kada se ona zahvaljuje srbijanskom predsjedniku Nikoliću na poklonjenim udžbenicima riječima:”Mi uvik kažemo da je Srbija naša matična domovina,koja je konačno,posli dugog niza godina,na nas pogledala očima kakim mi želimo da budemo viđeni,ko ravnopravni građani ove zemlje.Veliko fala pridsidniku što nam je pomogo i održo svoje obećanje…”

U ovako uspostavljenoj arhitektonici međuetničkih odnosa,Bunjevci prema Srbima prelaze iz ravnopravne horizontalne relacije u SFRJ(gdje su,preko hrvatstva,makar samo nominalno,ravnopravno participirali u „bratstvu i jedinstvu”) u vertikalnu relaciju,tj.inferiornu poziciju submisivnog,oktroiranog,bastardnog indigenog identiteta prema dobročinstvenom nositelju dominantne kulture i državne vlasti. Na taj način,politički se artikulira proces transformacije,premda povijesno nedovršene,ali vjerodostojne,hrvatske bunjevačke kontrakulture u egzogeno dovršenu „bunjevačku” submisivnu supkulturu bez identitetske esencije. Simbolika prednacionalnog feuda u grbu bunjevačkog pseudoidentiteta implicira slijedeće pretpostavke: -identifikacija sa „staništem”,arealom u indigenom smislu i dakako u tuđem vlasništvu u kome su Bunjevci svoji na tuđem,kmetovi(bilo ratnici,bilo poljodjelci),dakle s teritorijem bez atributa matičnog nacionalnog političkog prostora,kakvoga n.pr.ima Srijem. -identitet podanika,kmeta koji će i ratovati i raditi za tuđe interese kao što to pokazuje duga povijest eksploatacije poljoprivrednih resursa prostora Vojvodine i njezine pauperizacije te nametanje Bunjevcima neupitne dužnosti sudjelovanja u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i BiH. -identifikacija s tlom,zavičajem,a ne s kulturnom zajednicom(nacijom) kao povijesno dovršenom kategorijom,nosiocem političkog,građanskog,kulturnog i državotvornog identiteta i titularom teritorija. -trinitarna simbolika koja osim tri grada(Sombora,Subotice i Baje) upućuje i na Presveto Trojstvo,čime se,radi pridobivanja što šireg dijela bunjevačke populacije nastoji apsorbirati i njihov religiozni identitet,ali na razini bigotnog domorodačkog pobožnjaštva koje u slijedećoj generaciji,zajamčeno nestaje i transformira se u religiozni indiferentizam pa čak i u konverziju u većinsku konfesiju s čvrsto izgrađenim nacionalnim identitetom.Dakako da je takva svjetonazorska i identitetska involucija u apsolutnoj opreci s hrvatskim katolištvom koje je u XX stoljeću iznjedrilo Stepinčevu crkvu kao vjerodostojno i veličanstveno svjedočanstvo borbe za opstojnost hrvatskog vjerskog,državnog i nacionalnog identiteta. S obzirom na podrijetlo autora,ova se trinitarna simbolika svakako može dovesti u vezu sa zloporabom te simbolike u recentnim ratnim zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije(zla simbolika tri prsta).Od bigotnog pobožnjaštva identitetski najviše retardiranih slojeva pokušalo se napraviti polaznu točku izvlačenja Bunjevaca iz hrvatskog katolicizma što bi išlo u pravcu postupnog uvođenja „bunjevačkog”,a kasnije srpskog standardnog jezika u katoličko

bogoslužje.Ti pokušaji su,čini se,ostali na razini tiskanja „bunjevačkih kalendara” zbog nemogućnosti političkog manipuliranja katoličkom crkvom. Može se reći da je konstrukcija bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta i „standardizacija bunjevačkog jezika” „demokratski” kamuflirano sprdanje s hrvatskim identitetom i hrvatskom jezičnom baštinom,kao svojevrsna politička osveta za stvaranje hrvatske države u dometima mogućeg,tj.na srbijanskom unutarnjepolitičkom planu.

D.Praznici bunjevačkog pseudoidentiteta

Pri konstrukciji bunjevačkog pseudoidentiteta pažljivo su birani praznici koji će biti stožerni identifikacijski orijentiri ovog političkog konstrukta,a oni su slijedeći: 1.23.veljača – Dan izbora prvog „nacionalnog savita” 2003.godine, 2.15.kolovoz – „Dan Dužijance”, 3.2.veljača – Veliko bunjevačko prelo, 4.25.studeni – Dan „Velike narodne skupštine Srba,Bunjevaca i ostalih Slovena” u Novom Sadu 1918.godine kada je na prevaru,na brzinu i bez sudjelovanja tada većinskog stanovništva izglasovano pripojenje kraljevini Srbiji. Odabrani praznici predstavljaju kombinaciju indigenih markera(Dužijaca i prelo) i državotvornog određenja(25.studeni) do kojega Bunjevci dolaze kao indigeni,a ne kao politički narod. Zanimljivo je da se čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca nikada nisu pozivali na Deklaraciju o pravima indigenih naroda Opće Skupštine UN-a iz 2007.godine,niti su u svoje praznike uključili 9.kolovoz – Dan autohtonih naroda svijeta po odluci UN-a,nego su se referirali isključivo na pseudoznanstvene teze srbijanskih političkih ideologa što dokazuje da je bunjevački identitetski autohtonizam projektiran isključivo kao politikantski konstrukt za unutarnjepolitičku uporabu,kao sredstvo „zamazivanja očiju”,tj.minimizacije hrvatskih manjinskih prava,a nipošto kao činjenica s kojom bi se Srbija željela legitimirati u međunarodnim relacijama jer bi to moglo stvoriti dodatne političke probleme i razotkriti postojeću političku manipulaciju. Dakle,bunjevački autohtonizam je namijenjen za unutarnju političku uporabu jednog neostvarenog minikolonijalnog nacionalno-državnog projekta koji je širenjem europske integracijske ideje na ove prostore ostao samo teritorijalno

i politički polurazgrađena olupina neuspjelog projekta s nedefiniranim granicama i razgrađenim sadržajem nacionalnog interesa koji je građen na neokolonijalnim pozicijama hegemonizma i teritorijalnog i identitetskog pretencionizma.

Anastas Bocarić:”Velika skupština Srba,Bunjevaca i ostalih Slovena 25.novembra 1918”

dimenzije:3m x 2m godina 1922.

U prostorijama „Bunjevačke matice” u Subotici(u vlasništvu SPC) kao glavni identifikacijski marker,u pročelje je postavljena,kao svojevrsni „oltar”, slika koja prikazuje Veliku narodnu skupštinu održanu u novosadskom hotelu „Sloboda” 1918.godine kako bi slala što jaču vizualnu identifikacijsku poruku nazočnima.Centralno mjesto zauzima katolički svećenik Blaško Rajić,tadašnji politički prvak Bunjevaca i prota Stevan Mihaldžić,prvak Srba iz

Baranje,a u pozadini se vidi Jaša Tomić,čelnik Srpskog narodnog odbora.Ova slika,bez ikakve umjetničke vrijednosti služi isključivo kao sredstvo političke propagande.Uočljivi su elementi romantičarskog etnomisticizma kao preteče kasnijeg „jugoslovenstva” iz kojeg su izopćeni svi neslavenski,a tada većinski narodi na prostoru kojeg obuhvaća današnja Vojvodina. Ova slika,stavljena u funkciju identifikacijskog markera,dokazuje da se bunjevački indigeni pseudoidentitet oslanja na srbijanske imperijalne kodove. Sam naziv ovog,u žurbi organiziranog događaja:”Velika skupština Srba,Bunjevaca i ostalih Slovena” govori slijedeće: 1.iz buduće države bit će politički,a kasnije,kako će to povijest pokazati, i fizički isključeni tada većinski teritorijalno autohtoni neslavenski narodi(Nijemci i Mađari), 2.bački Bunjevci ulaze u tu državu s ranije nametnutom indigenom stigmom,dakle s „jarmom indigenizma”,samo mijenjaju imperijalnog gospodara.Dakle,ulazeći kao Bunjevci,a ne kao Hrvati,oni ulaze kao nepolitički narod,odnosno ta nova država nema namjeru priznati im dovršeni proces vlastite nacionalne integracije što su oni od nje očekivali,a čemu svjedoči događaj od 10.studenog 1918.godine kad su subotički omladinci Gavro Čović,Andrija Ćakić i Remija Miljački na toranj Gradske kuće u Subotici izvjesili hrvatsku trobojnicu.Taj događaj dokazuje da su tadašnji Bunjevci svoj ulazak u novu državu vidjeli radikalno oprečno pogledu tadašnje(kao i današnje) srbijanske državne politike.Predsjednik vlade,Nikola Pašić,prepustio je sjeverni dio Bajskog Trokuta Mađarskoj trgujući njime kako bi dobio veći dio Banata gdje je bilo znatno više Srba nego u sjevernoj Bačkoj i Baranji.Ta politička trgovina Srbije imat će presudnu negativnu ulogu na ostanak velikog broja bačkih Bunjevaca u Mađarskoj i njihovu kasniju

asimilaciju,praktično nestanak.Zbog svega toga,oduševljenost Bunjevaca novom državom brzo splašnjava. Preuzimanje ranije nametnute austrougarske političke konstrukcije nepolitičkog indigenog identiteta Bunjevaca kao „samo Bunjevaca”,uklapalo se u političku ideju nove srbocentrično konstituirane zajedničke države južnih Slavena.Ta ideja,koju je za južnoslavensko područje razradio Ernest Denis u svom djelu La grande Serbie,temeljila se na francuskom razumijevanju moderne nacije i načina kako se ona stvara,tj.upravo po francuskom modelu kulturne asimilacije i unifikacije.Dakle,Srbija od Austrougarske preuzima onaj dio političkog naslijeđa koji joj odgovara.Zato se i danas srbijanski povjesničari i pseudoidentitetski Bunjevci pozivaju na austrougarske popise stanovništva u kojima se spominju „samo Bunjevci”,a Hrvata u Bačkoj skoro da i nema.Tu vidimo skoro podjednak imperijalni karakter Austrougarske i Srbije u odnosu na Bunjevce,politički zapečaćen Hrvatsko Ugarskom nagodbom,odnosno stvaranjem kraljevine SHS. Kao što Srbija 1918.godine prima Bunjevce u prvu Jugoslaviju,tako oni iz Jugoslavije i izlaze nakon njenog raspada – pod lažnim indigenim identitetom!Može se zaključiti da je identitetski autohtonizam bačkih Bunjevaca neodvojiv od načina na koji je teritorij današnje Vojvodine ušao u Kraljevinu SHS i izravno proizilazi iz njega.Upravo je zbog toga ta slika Anastasa Bocarića izabrana da bude temeljni marker bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta. Postavljanje ove slike u pročelje sale u „Bunjevačkoj matici” šalje vizualnu poruku da je povijesno propali jugoslavenski integralizam,a ne eurointegralizam ključni identitetski marker bunjevačkog pseudoidentiteta.Eurointegralizam se prihvaća s figom u džepu i tek kao nužda viših globalnih političkih sila,ali samo pod uvjetom da Bunjevci u taj proces ulaze preko jugointegralizma koji se propašću Jugoslavije svodi na „srbointegralizam” kao lojalnost ostacima ornonulog miniimperija.Time se nastoji spriječiti određivanje Bunjevaca kao političkog naroda što nije moguće izvan hrvatskog identiteta. U prostorijama „Bunjevačke matice” uočava se prenaglašeno i preforsirano nastojanje da se biranim slikovnim detaljima poslaganim na zidove pošalje simbolička politička poruka te se sve to skupa doima kao neki kvazisakralni prostor dometa jeftine političke propagande.Osobito je degutantno što je,u ovom slučaju,predmet napadnog političkog nuđenja prepakirani identitet i što se u tu svrhu koriste i vjerski simboli.

Ova slika također,jasno simbolizira tradicionalno jednostrani pristup jugoslavenske,a danas srbijanske historiografije prema stvaranju prve Jugoslavije.Naime,ona ga vidi kao rješenje nacionalnog pitanja južnoslavenskih naroda,a ne kao posljedicu borbe tadašnjih svjetskih kolonijalnih sila za prevlast u cijelom svijetu što je stvaranje te države uistinu bilo.To znači,da se stvaranje versailleske Jugoslavije ne može realno sagledati u suženom okviru europske političke povijesti nego samo u tadašnjem cjelokupnom svjetskom kontekstu kolonijalne ere. Maršal Louis Franchet d’Esperey prije nego što je postao saveznički zapovjednik na Solunskom frontu i prije nego što je imao ključnu ulogu u „prisajedinjenju” Bačke,Banata i Baranje i krojenju versailleskih granica,bio je francuski kolonijalni časnik u osvajačkim i porobljivačkim ratovima diljem francuskog kolonijalnog imperija:u Africi,francuskoj Indokini i u Kini gdje je sudjelovao u gušenju Bokserskog ustanka.Dakle,kad je došao na ove prostore već je imao bogata iskustva u širenju „francuskog slobodarstva” diljem svijeta. S obzirom da je tim „prisajedinjenjem” formirana država „mini replika kolonijalnih sila regionalnog dometa i bez prekomorskih aspiracija”,ona prema inonacionalnim elementima pristupa isto kao i Francuska prema Alžircima,Tunižanima,Vijetnamcima,a prije toga prema Okcitancima,Bretoncima,Baskima itd….Upravo da bi dokinuo takvo postupanje i slijedeći promijenjenu svjetsku političku paradigmu nastalu okončanjem kolonijalne ere nakon II.svjetskog rata,Tito donosi dekrete 1945.godine kojima naređuje da se Bunjevcima prizna osporavano hrvatstvo hoteći na totalitarnoj komunističkoj podlozi izgraditi državu oslobođenu imperijalnih kolonijalnih političkih kodova iz vremena formiranja građanskih nacionalnih država.

LOUIS FRANCHET D’ESPEREY (1856-1942)

maršal Francuske i počasni vojvoda srpske vojske Kao časnik francuske vojske sudjelovao je u osvajanju i porobljavanju francuskih kolonija u Kini(Bokserski ustanak),Vijetnamu,zapadnoj Africi,Tunisu i Alžiru. U I.svjetskom ratu zapovijedao je francuskom armijom,a 1918.godine bio je vrhovni zapovjednik savezničkih armija pri proboju Solunske fronte. Po njegovom odobrenju srpska vojska je prešla Dunav i zauzela prostor današnje Vojvodine što će biti sudbonosni događaj za daljnje društvene i identitetske procese kod bačkih Bunjevaca sve do danas.

Obilježavanje 90.obljetnice oslobođenja Beograda u I.svjetskom ratu,3.studenog 2008.ispred spomenika maršalu d’Esperey-u na Bulevaru

Oslobođenja u Beogradu.

Zanimljivo je da je u srbijansku i jugoslavensku historiografsku terminologiju formiranje i priključenje Vojvodine Kraljevini SHS ušlo pod nazivom „prisajedinjenje”,dok je događaj koji se zbio samo 10 godina ranije poznat pod imenom „aneksija”(tj.”prisajedinjenje” Bosne i Hercegovine Austrougarskoj).Ova dva događaja,premda s pravnopolitičkog aspekta identična,u domaćoj historiografiji su postavljena kao ideološki antipodi.Upravo proces propasti ne samo Jugoslavije,nego i jugoslavenske ideje uopće,kao i proces eurointegracija iz osnove dokida ideološku podlogu na kojoj „prisajedinjenje” ima pozitivan ideološki predznak,a „aneksija” negativan.Štaviše te nove europske paradigme postavljaju stvari potpuno suprotno. Ostavljajući po strani povijesno propalu ideologiju jugoslavenskog integralizma možemo ustvrditi slijedeće: 1.aneksija BiH 1908.godine značila je prelazak iz balkanske integrativne relacije(otomanske,čiji će politički nasljednik biti Srbija) u srednjoeuropsku,što znači iz integralizma imperijalnog sustava u multinacionalni integralizam države koja je imala dugu povijest neriješenih nacionalnih pitanja,ali nikad nije bila kolonijalna sila(Austrougarska), 2.”prisajedinjenje” Vojvodine kraljevini SHS 1918.godine značilo je upravo suprotno:prelazak tog teritorija iz zemlje koja nikad nije bila kolonijalna sila u

državu političku sljednicu otomanskog ekspanzionizma i kolonijalnog imperijalizma Francuske i Velike Britanije. Kao posljedica ovih oprečnosti iznjedrio se pojam „krava muzara” za Vojvodinu,dok s druge strane,nije poznato da je netko Bosnu i Hercegovinu nazivao „austrijskom kravom muzarom”. U današnje vrijeme kad se svijet suočava s islamskim fundamentalizmom osobito vrijednim se čini podatak da je Austrija bila prva država u Europi koja je zakonski priznala islam(1912.).Iz takve političke tradicije proizišla je odlična integriranost muslimana u hrvatsko društvo.

E.Karakteristike bunjevačkog pseudoidentiteta

Bunjevački pseudoidentitet ima slijedeće antropološke,povijesne,psihosocijalne i političke karakteristike: 1.INDIGENIZAM(ili kako to ljepše upakirano,”europskije” zovu srbijanski političari – AUTOHTONIZAM).Najekstremniji oblik indigenizma kod Bunjevaca očituje se u radikalnom odbacivanju hrvatstva,neprijateljskom stavu prema Hrvatskoj i Hrvatima i u podupiranju agresije na Hrvatsku i BiH tijekom devedesetih.Taj fenomen možemo označiti kao ANARHOINDIGENIZAM ili ANARHOAUTOHTONIZAM.Njegove su se pristalice 1991.godine „bratimile” s Vojislavom Šešeljom i članovima njegove stranke.Proces indigenizacije kao politički i kulturološki regresivan i involutivan proces,spontano se odvijao od dolaska na prostore Bačke i obilježen je usmjerenošću na poljoprivredne resurse,kao alternativom i pribježištem,izopćavanjem iz političkog,građanskog,kulturnog i intelektualnog društvenog prostora te stvaranjem „paralelne tribalne povijesti”.Učeniji i imućniji slojevi koji su htjeli ostati dionikom političke povijesti morali su promijeniti nacionalni identitet i prihvatiti identitet i jezik dominantne mađarske kulture.Ti slojevi izgubili su svaku sponu s identitetom podrijetla.Nastao je ogromni demografski odljev bačkih Hrvata na prostorima današnjeg mađarskog dijela Bačke.S druge strane,kroz sva ta stoljeća,zbog velikog povijesnog kašnjenja integracijskog procesa hrvatske nacije i stvaranja samostalne hrvatske države,nije postojalo nikakvo identitetsko uporište iz matičnog hrvatskog prostora koje bi bilo osnova suprotstavljanju negativnom procesu indigenizacije kao destrukciji identiteta.(Na tu činjenicu se odnosi nedavna izjava Suzane Kujundžić

Ostojić:”Ako nismo bili Hrvati nikoliko vikova nećemo ni sada”,kojom potvrđuje završeni proces indigene destrukcije identiteta kod „samosvojnih” Bunjevaca).Kod pravoslavnih naroda ulogu čuvanja identiteta odigrale su,prije formiranja modernih država,nacionalne crkve,a kod Bunjevaca je često asimilacijski pritisak išao i kroz institucije katoličke crkve u kojoj je dominirao mađarski kler.Već nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe mađarske vlasti manipuliraju samosvojnim „bunjevačkim” identitetom kako bi spriječile širenje hrvatske svijesti među Bunjevcima i ubrzale asimilaciju.Indigenizam Bunjevaca koji je pustio duboke korijene u mađarskoj državi,postaje baza i temelj od kojeg polaze velikosrpski politički manipulatori koji,nakon Prvog svjetskog rata nadograđuju samosvojni bunjevački identitet u pravcu njegovih ostalih karakteristika. Na osnovu ovih činjenica možemo indigeni bunjevački identitet definirati kao identitet povijesnog posrnuća uzrokovanog egzogenim političkim faktorima.To je identitet koji je nastao u zavjetrini izvanpolitičkog prostora,kao jedinom mogućem prostoru fizičkog opstanka po cijenu stečene stigme. Ekstremni bunjevački anarhoindigenizam danas najeksplicitnije simbolizira jedna od bunjevačkih pseudoidentitetskih „kulisa stranaka”:”Savez bačkih Bunjevaca”. Radikalni bunjevački anarhoindigenizam nema predjugoslavensko utemeljenje,on je nužno postjugoslavenskog karaktera,odnosno,on historijski nebi bio moguć da nije bila ostvarena jugoslavenska država i da unutar nje Bunjevci nisu prošli povijesnu fazu življenja pod izravnim srbijanskim političkim utjecajem. Ovaj identitetski profil se temelji ne samo na klasičnoj indigenoj submisivnosti,nego i na anarhizmu radikalnog odbacivanja i radikalne autodestrukcije evolutivnog kulturnog identiteta.Taj bunjevački identitetski anarhizam povijesno i ideološki se temelji na libertinizmu srbocentričnog jugoslavenstva(„slobodarstvo jedne jugoslovenske nacije” srbocentričnog državotvornog karaktera).Iz takve ideološke podloge izvedena je i konstrukcija o „Srbiji kao matičnoj državi Bunjevaca”. Dakle,ekstremni bunjevački anarhoindigenizam jest posljedica povijesnog urušavanja procesa „srbocentrične jugoslovenizacije” Bunjevaca,preko kojega je sva destruktivna energija raspadajućeg jugoslavenskog integralizma provalila na političku površinu kao samo jedna od aveti raspadajuće države koja je tek u fazi raspadanja otkrila svoje pravo anarhističko lice.Zbog radikalnog nemirenja s propašću jugoslavenske ideje kao jedine povijesno

moguće identitetske krinke,on se okreće radikalnoj autodestrukciji vlastitog kulturnog identiteta. Političko profiliranje na javnoj sceni i državno priznanje nacionalnog identiteta s ovakvom ideološkom podlogom predstavlja agonalnu refleksiju umiranja jugoslavenske ideje i rušenja državotvornih temelja koji počivaju na srbijanskim imperijalnim kodovima.Zato je takav sociološki i politički fenomen prisutan samo u Srbiji. Politička legitimizacija i institucionalizacija jednog agonalnog anarhističkog ideološkog konstrukta prepoznatljivi je znak „antibirokratskog” „uzmicanja pred poviješću”,kao izraz nemogućnosti davanja suvislog odgovora na novonastale povijesne okolnosti.To je samo jedan u nizu „balvana” pred rađajućim „kroatointegralizmom” kao novom paradigmom nastalom na valu „nadiranja Europe” protiv koje „ustaška hipoteka”,kao potrošena,više nije djelotvorna.Država koja svoje „državotvorno vezivno tkivo” temelji na političkim manipulativnim manevrima proizvodnje ovakvih anarhističkih kulisa gubi svoju historijsku vjerodostojnost i postaje država osporenog ideološkog utemeljenja. Štaviše,može se reći da je Srbija kao država,upravo zato što je povijesni nositelj srpstva kao projekta,trajno opterećena kontroverzom države nacionalno potvrđenog,a ideološki osporenog utemeljenja.S takvom kontroverzom ona je trajno politički neuklopiva kao segment šireg europskog geopolitičkog prostora s ekonomski i politički dominantnim silama zapadne političke kulture.Ta kontroverza,premda konstantna,nije bila vidljiva u vrijeme komunističke Jugoslavije jer je egzistirala na činjenici podijeljenosti Europe,međutim,početkom eurointegracijskog procesa ona izbija na političku površinu te se može reći da je upravo eurointegralizam radikalni osporavatelj tradicionalno građenog ideološkog utemeljenja srbijanske države. Ovakvu zastrašujuću anarhističnu autodestrukciju kulturnog i političkog identiteta možemo definirati i kao segment proizvodnje dirigiranog regionalnog kontroliranog kaosa.Banjalučki biskup Franjo Komarica u više je svojih javnih istupanja navodio da su mu razni politički emisari iz svijeta otvoreno govorili da oni ne žele u Bosni i Hercegovini(a to znači ni u cijeloj kriznoj regiji) imati pravnu državu,nego stanje kontroliranog kaosa.Zapravo,može se pretpostaviti da cjelokupna kompleksna politička fenomenologija kriznog bivšeg jugoslavenskog prostora predstavlja okvir kontroliranog kaosa čiji segment svakako predstavlja i sva politička manipulativna aktivnost oko identiteta bačkih Bunjevaca.Sve to nosi na sebi jasan potpis koji legitimira krajnje inspiratore ovakvih manipulacija.

Mi nismo Hrvati - „Bunjevačke novine”

10.travanj 1925.godine

Kampanja oktroiranog indigenog bunjevačkog identiteta počinje odmah nakon I.svj.rata kao politika tada vladajuće srbijanske dinastije Karađorđevića.Ta politika se temelji na političkim pretpostavkama postavljenim još za vrijeme ugarske represije.Budući da je indigenizam kod Bunjevaca odraz nespontane identitetske artikulacije može se reći da je takav bunjevački identitet uvjetovani identitet kojega srbijanska politika u skladu sa svojim libertinističkim utemeljenjem lažnog slobodarstva nastoji prikazati i pred međunarodnom zajednicom i u bilateralnim kontaktima s hrvatskom državom neuvjetovanim,spontano izraslim identitetom politički kalkulirajući da će dugo povijesno razdoblje ovoga procesa tom indigenizmu dati politički legitimitet kako bi se minimizirao opseg političkih prava Hrvata u Srbiji do razine spontane eutanazije.

EKSTREMNI ANARHOINDIGENIZAM BUNJEVACA – intervju Dragana Kopunovića,člana predsjedništva

„Saveza bačkih Bunjevaca” dan „Velikoj Srbiji”,glasilu Šešeljeve Srpske radikalne stranke ožujka 2012.

Dragan Kopunović,član Šešeljeve Srpske radikalne stranke od 1993.godine istovremeno je i dopredsjednik Saveza bačkih Bunjevaca,jedne od „kulisa” pseudoidentitetskih bunjevačkih stranaka koju vodi Mirko Bajić. Kopunović je i predavač „Bunjevačkog govora s elementima nacionalne kulture”. Ovaj interview ilustrira ideološku bliskost i povezanost ekstremnih nacionalističkih i šovinističkih krugova u Srbiji,odgovornih za raspirivanje i izvršenje brojnih ratnih zločina i prvaka ekstremnog,anarhoindigenog krila pseudoidentitetske bunjevačke skupine.

U izjavama pseudoidentitetskih Bunjevaca često se može čuti da se pozivaju na „argument predaka” kao tipični primitivni indigeni identitetski marker.Tako n.pr.Mirko Bajić,jedan od ekstremnih čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca,anarhoindigenog političkog profila kojega su prozvali još i „bunjevački vojvoda” po ugledu na Šešelja,kaže „Ja sam Bunjevac jer su se svi moji stari tako izjašnjavali.I moj dida i moj otac su bili Bunjevci”.Prema takvom mišljenju,svi Bunjevci koji se izjašnjavaju Hrvatima su „novokomponovani Hrvati”,jer su im „i majka i dida divanili bunjevački a oni sad hoće hrvatski”.Takvo tumačenje je izravna preslika srbijanskog osporavanja hrvatskog jezičnog identiteta po kome je hrvatski književni jezik „novogovor”.Slijedom toga,bunjevački indigeni govor,lišen nacionalne standardizacije,kao prednacionalno određenje treba standardizirati po srbijanskoj jezičnoj normi i od njihovih jezikoslovaca kako bi se on uključio u srpsku jezičnu baštinu,ustvari kako bi nestao.U cjelovitoj radikalnoj formi,ovaj „argument predaka” nalazimo diljem svijeta kod primitivnih zajednica kao „kult predaka”.U Bunjevaca je on simptom povijesnog procesa identitetske involucije i političke retardacije.Identifikacija po osnovi „argumenta predaka” reducirana je na puki biološki kontinuitet i isključuje svaku identifikaciju sa skupinom koja bi bila nositelj evolutivnog povijesnog procesa(nacijom) iz čega proizilazi dobro poznata samourušavajuća kulturna statičnost indigenih skupina koje su ostale fiksirane na određenom stupnju razvoja kroz duga vremenska razdoblja. Dakle,preduvjet da bi se Bunjevcima mogao oktroirati identitet skrojen po političkoj mjeri jest da im se učvrsti i definira indigeni karakter,tj.da ih se liši svakog evolutivnog identitetskog potencijala.Takvim ciljevima je podjednako služila i

Vergonha nakon II.svj.rata kao i kreacija pseudoidentiteta nakon raspada Jugoslavije.A taj novi,oktroirani identitet je samo šuplja maska koja treba prikriti potpunu destrukciju identitetskog sadržaja,odnosno zamaskirati odrađenu asimilaciju.U tu svrhu se preko lokalnih medija provodi kampanja „političkog bunjevčarenja”(„finalna debilizacija identiteta”,proizvodnja političkih retarda,ili kako bi se bunjevački reklo „pravljenje bazmegom”),t.j. „raspirivanja indigenizma” kao zlonamjerno,ali mnogim Bunjevcima neprepoznatljivo izrugivanje s retardiranim elementom,odnosno „navlačenje luđačke košulje”.Riječ je zaparavo o ekstremno vulgarnom masakriranju hrvatskog političkog identiteta Bunjevaca.Time se postiže politički cilj daljnjeg kulturnog urušavanja zajednice u smislu „suicida identiteta”,odnosno endodestrukcije identiteta.Dakle,političko podupiranje bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta jest navođenje na suicid identiteta.Ta politička strategija je u Srbiji prihvaćena jer ne izaziva nikakvu površinsku političku turbulenciju,a jamči postizanje prikrivenog političkog cilja. Neskriveni prijezir prema Bunjevcima iz razdoblja Vergonhe ni danas nipošto nije nestao,naprotiv,on se kroz formaciju oktroiranog pseudoidentiteta pretvorio u političku „pohvalu ludosti”,t.j. beskrupulozno medijsko mlataranje politički skrojenim nakaznim identitetom kao „unakaženim hrvatstvom” što je simbolički ideološki istovjetno Šešeljevim paljenjima hrvatskih zastava.Drugim riječima,pseudoidentitetski Bunjevci postaju „dvorske lude Srbije” koje plešu u luđačkoj košulji lažnog identiteta za račun domaće političke elite koja se zadovoljava spoznajom što se sve može napraviti od Hrvata i hrvatstva,dok sami Bunjevci pucaju od napuhanog „indigenog ponosa”.Na taj način se sve pretvara u dobro ideološki osmišljenu i povijesno fundiranu sprdačinu ne samo s Bunjevcima nego s Hrvatima i s hrvatskom državom općenito.Time se Srbija potvrđuje kao „teatar apsurda”,ili „balkanska krčma”,tj.kao antipod svake političke vjerodostojnosti. U tom cilju lansirana je parola „samo i uvik Bunjevci” – kao udica jedino koju minimalistički orijentirani indigeni mentalitet prepoznaje i prihvaća kao svoju. Dugotrajni proces indigenizacije Bunjevaca u Bačkoj i njihova isključenost iz aktivne političke povijesti udaljila ih je i od interesa matične države Hrvatske te oni ostaju samo predmet marginalnog političkog značaja,što dodatno potpomaže destruktivne procese odnarođivanja vješto artikulirane u Srbiji. Iz bunjevačke indigene perspektive hrvatstvo u punom smislu i značenju nacionalnog identiteta se ne prepoznaje kao smisleno i upotrebljivo,nego ga se nužno identificira s „velikim” hrvatstvom,t.j.šovinističkom varijantom istoga,te ga se kao takvoga radikalno odbacuje.Štaviše,svaki pokušaj nacionalne identifikacije i bilo kakve nacionalne kulturne evolutivne identifikacije se smatra nedozvoljenim

tabuom što je svakako nametnuti obrazac.To su jasne manifestacije potpune identitetske involucije kao faze prije potpune asimilacije u većinski identitet.Taj proces je Bunjevcima nametnut izvana i artikuliran tako da se odvija sam od sebe kao spontani,kako nebi bili vidljivi njegovi uzroci i politički motivi.Vlastiti nacionalni identitet je apsolutno pretežak oklop za bunjevačka pleća koja ga jednostavno ne mogu nositi te ga odbacuju kao neupotrebljivog,štaviše zabranjuju ga svima oko sebe.Nakon što je nestalo neutralnog identiteta(„jugoslovenskog”),mnogi Bunjevci velikom brzinom bježe u većinski srpski identitet. Unatoč svim nastojanjima konstruktora lažnog bunjevačkog indigenog identiteta,takav identitet ne može postati nacionalni identitet jer je po svojoj naravi nehistorijska kategorija bez političkog potencijala,no njemu se mogu oktroirati elementi koji mu daju privid nacionalnog identiteta,ali bez obzira na to on nikada ne može postati „politički narod”,nego se pretvara,kao u slučaju Bunjevaca,u „dnevnopolitički narod”radi ostvarivanja tuđih,a ne vlastitih političkih interesa.Kao nehistorijski,autohtoni/indigeni identitet ne može imati izgrađenu projekciju u daljnju prošlost i daljnju budućnost nego egzistira kao proizvod tekuće politike.Prošlost prestaje biti historijska i postaje mitološka(„argument predaka”). S aspekta ovih činjenica čini se potpuno besmislenom i promašenom rasprava Aleksandra Raiča u njegovu tekstu pod naslovom „Bunjevci izmed asimilacije i nacionalne zajednice”(Novi Sad,2013.).Naime,Raič kao apologet bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta iznosi tvrdnju da će Bunjevci ili evoluirati kao nacionalna zajednica,ili će se asimilirati,podrazumijevajući pri tome Bunjevce kao indigeni identitet.Time želi naglasiti potrebu institucionalnog dorađivanja bunjevačkog pseudoidentiteta kao brane asimilaciji. Temeljna laž iznesena u ovoj raspravi,ne manja od tvrdnje da su mitinzi u Vojvodini bili rađanje demokracije u Srbiji,jest da indigeni identitet može biti brana bilo čemu,a najmanje asimilaciji! Naime,autohtoni/indigeni identitet po definiciji nema političkog potencijala,a taj je osnovni preduvjet otporu asimilaciji. Objektivna situacija je upravo suprotna od onoga što Raič pokušava tvrditi:indigeni identitet je put u sigurnu asimilaciju,a ne nikakva brana asimilaciji.Indigenizam nema nikakav generativni povijesni kapacitet.Aktualni bunjevački indigeni pseudoidentitet je,ustvari,srbijanski ideološko politički konstrukt kojim se Bunjevci kao svojevrsni „Aboridžini katoličke vere” usmjeravaju na preuzimanje srpskog političkog identiteta. Stoga se čini potpuno nevjerodostojnim svako političko nastojanje oko izgradnje indigenog pseudoidentiteta kao djelovanje u pravcu sprječavanja

asimilacije.Drugim riječima,oni koji tako postavljaju stvari ili su potpuno izgubili vezu s realnošću ili imaju prikrivenu destruktivnu funkciju. Aktualni bunjevački indigeni pseudoidentitet je kreiran pod pretpostavkom realizacije velikosrpskog projekta na ruševinama komunističke Jugoslavije te se stoga poraz ovoga projekta može smatrati i porazom konstrukta pseudoidentiteta,odnosno,porazom konstrukcije Bunjevaca kao „autohtonog naroda”. Budući da politička aktualizacija bunjevačkog pseudoidentiteta povijesno koincidira s agresijom na Hrvatsku,a da se radi o hrvatskoj manjini u Srbiji,može se reći da je konstrukcija bunjevačkog pseudoidentiteta čin agresije na Hrvatsku unutarnjepolitičkog dometa,odnosno,”slobodarski hitac na Vukovar s dometom unutar Srbije”. Pseudoidentitetski Bunjevci uspostavljaju s dominantnom srbijanskom vlašću tipičan odnos:dominantna kultura – indigena kontrakultura nakon što su,u vrijeme agresije na Hrvatsku i protjerivanja velikog broja vojvođanskih Hrvata,sa srbijanskim vlastima napravili političku trgovinu „identitet za domicil”,tj.odricanje od hrvatstva kao čin lojalnosti Srbiji u zamjenu za pravo na domicil u Srbiji,tj.pravo na izuzeće od progona.To znači prihvaćanje identitetske artikulacije isključivo po osnovi domicila,dakle indigene,a ne po osnovi,već do tada u velikoj mjeri ostvarenog,povijesno zakonitog procesa kulturne i nacionalne evolucije u naciju koja baš u to vrijeme postiže svoj puni državotvorni kapacitet.To zahtijeva potpuno lažiranu reinterpretaciju političke povijesti Bunjevaca koja počinje „prisajedinjenjem Srbiji na novosadskoj skupštini” i brisanje iz svijesti svakog starijeg kulturnog evolutivnog temelja.Tek „prisajedinjenjem” Srbiji i preko Srbije Bunjevci postaju lažni politički narod,(narod lažnog,oktroiranog političkog identiteta),premda u stvarnosti bivaju tretirani kao indigeni,dakle,nepolitički etnos. Budući da se čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca,kao i njihovi srbijanski ideološki mentori često pozivaju na potrebu „očuvanja identiteta Bunjevaca” kao na krajnju svrhu političkog djelovanja opcije kojoj pripadaju,valja precizno razlučiti vjerodostojnost ovakve proklamacije. Naime,jedno od glavnih obilježja indigenih zajednica diljem svijeta jest upravo permanentna kriza identiteta,kao terminalni učinak dinamičkog procesa identitetske involucije,tj.”suicida identiteta”.Taj fenomen je dobro poznat i dokumentiran diljem svijeta gdje žive indigeni narodi.Stoga se može reći da je kriza identiteta karakteristika politički neformatiziranih zajednica.Nasuprot tomu,kod politički formatiziranih zajednica(nacija),kriza identiteta ne postoji jer je kroz evolutivni identitetski proces izgrađeno političko samoprepoznavanje(autopercepcija) koje indigene zajednice ne posjeduju.

Ta indigena permanentna kriza identiteta kod bačkih Bunjevaca se ispoljava onim dobro poznatim „mi ne znamo što smo,osim što smo Bunjevci”.Stoga,uslijed „krize identiteta” indigenizam otvara i problem „očuvanja identiteta”. Zbog svega navedenog,može se reći da srbijanski politički sustav generira ideološku proturječnost upravo u nastojanju oko „očuvanja identiteta” Bunjevaca.Naime,podupiranjem Bunjevaca kao indigenog identiteta(„autohtoni narod” po Nikoliću) Srbija ustvari podupire „permanentnu krizu bunjevačkog identiteta”,a to ne može voditi „očuvanju identiteta”,nego je zapravo riječ o praznim politikantskim floskulama koje prikrivaju djelatnu destrukciju identiteta koju indigenizacija sa sobom nosi.Stoga je srbijansko nastojanje oko „očuvanja identiteta Bunjevaca kao autohtonog naroda” lažno i ono izvire iz lažnog i osporenog ideološkog državotvornog utemeljenja srbijanske države. Očuvanje identiteta bilo koje zajednice pa tako i bunjevačke,moguće je samo kao posljedica samoostvarenja vlastitog političkog identiteta,ali onda ga nije više potrebno „čuvati” nego se on sam povijesno samoostvaruje.Dakle,čim se počne govoriti o potrebi „očuvanja identiteta” možemo biti sigurni da je stvar izgubljena i da on neće biti očuvan.Nitko n.pr. ne govori o potrebi očuvanja identiteta hercegovačkih Hrvata,niti bilo kog drugog naroda na tim prostorima.Problem identiteta je „specifični politički idiotizam” nametnut bačkim Hrvatima kojima su domicilne imperijalne vlasti stoljećima „vadile zube” namećući im,tj.definirajući ih kao „krezubi(krizni) indigeni identitet”.Nakon što su Bunjevcima u Bačkoj stoljećima „vađeni zubi”,država Srbija im sada kao takvima „uzima profil”,tj.politički ih kao takve institucionalizira s porukom:”evo vam identiteta,to ste vi,to je vaša slika i prilika”.Srbija stavlja Bunjevce pred zrcalo da vide vlastitu krezubost upravo u vrijeme kad se rađa samostalna hrvatska država kako od svoje mane nebi vidjeli vlastiti pravi evolutivni put. Nadalje,svaka priča o potrebi „očuvanja identiteta” nameće dužnost definiranja što je ili tko je taj tko nečiji identitet ugrožava? Ako pođemo od činjenice da je,s jedne strane,indigenizam taj koji proizvodi „krizu identiteta”,dakle ugrožava ga,a s druge strane,da je indigenizam inferiorni pol bipolarnog sustava u kome je dominantan pol domicilna imperijalna vlast,onda je jedini mogući zaključak da je upravo taj dominantan pol,odnosno domicilna vlast, kao generator indigenizma(u ovom slučaju bunjevačkog)istovremeno i generator „suicida identiteta”,fenomena viđenog,dokazanog i opisanog u indigenim zajednicama diljem svijeta. S obzirom da svaka politička artikulacija identiteta,odnosno njegova nacionalna formatizacija u smislu političkog naroda,uklanja i krizu identiteta to u bunjevačkom

slučaju znači da kriza bunjevačkog identiteta prestaje na razini na kojoj on egzistira kao hrvatski.To iz razloga što politički identitet Bunjevaca izvan hrvatstva historijski nije moguć.Drugim riječima,bunjevački indigeni pseudoidentitet je historijski nemoguć!On egzistira samo kao politički model dirigiranog asimilacijskog procesa,kao „ničija zemlja” između hrvatskog i srpskog nacionalnog integrativnog procesa,otkinut od prvog,ali još ne uključen,premda na putu za drugi.To se odvija kroz nepolitički proces indigenizacije,odnosno,”suicid” svih,iako hrvatskih,ali povijesno nedovršenih identitetskih sastavnica.Stvaranjem takvog „čistog terena”,odnosno „ničije zemlje” identiteta stvaraju se uvjeti za identitetsku inkluziju po isključivom principu domicila,odnosno pod kontrolom domicilne političke vlasti.Takav politički manipulativni manevar otkriva jasne elemente francizacijske političke doktrine. Strategijom indigenizacije postignut je osnovni cilj srbijanske politike:iako je proces asimilacije Bunjevaca politički zacrtan i dirigiran,on je nepolitički proces,t.j. on je politički nevidljiv proces.Time su osigurana tri bitna elementa:

1.nedohvatljivost političkoj kritici, 2.vlast nema nikakvu odgovornost za ove procese premda iza njih stoji, 3.sve se prepušta demokratskoj oblandi lažnog slobodarstva u kome „svatko ima pravo biti što želi”.

Srbijanski ideološki mentori pseudoidentitetskih Bunjevaca u kampanji „raspirivanja bunjevačkog indigenizma” zamjenjuju teze(jednostavnije rečeno,lažu s predumišljajem) pa kažu da Hrvati,odnosno „hrvatizacija” „ugrožava” Bunjevce.S obzirom na gore navedeno to bi značilo da politički identitet,a ne indigeni dovodi do krize identiteta,što je suprotno od istine.Drugim riječima nametnuta je sloboda bez istine,odnosno,sloboda laži. Ovakva zamjena teza čini se s ciljem da se Bunjevci podvrgnu procesu identitetske transformacije iz kojega će oni izići sa novim,tj.srpskim političkim identitetom. Možemo zaključiti da identitet nije biljka koja se može uzgojiti zalijevanjem;on može niknuti i opstati samo ako vlastitim korijenom može pronaći vodu. Odnos srbijanske državne politike prema Bunjevcima jasno se može analizirati iz govora srbijanskih državnih dužnosnika i čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca izrečenih na proslavi pseudoidentitetske Dužijance u Gradskoj kući u Subotici 15.kolovoza 2016.godine. Tom prigodom gradonačelnik Subotice mr Bogdan Laban je,između ostalog,rekao slijedeće:”Bunjevci su primer da jedan narod,prolazeći kroz teška istorijska iskušenja,suočavajući se s brojnim osporavanjima koja su bez ikakve sumnje ostavljala i ožiljke,može da,ako ostane jedinstven,sačuva kulturu,običaje i autohtonost”.

Iz ovog iskaza možemo zaključiti slijedeće: 1.domicilna država iskazuje puno razumijevanje i empatiju za „teška istorijska iskušenja” kroz koja su prolazili Bunjevci,istovremeno im želeći da „sačuvaju svoju autohtonost”.Međutim,pravo značenje ovakve rečenice nije ni malo bezazleno,jer željeti nekome očuvanje „autohtonosti” kao,po definiciji,endodestruktivnog,”kriznog”,”krezubog”identiteta zapravo znači ismijavanje svih „teških istorijskih iskušenja” nad kojima se s empatijom lamentira. 2.jasno se proziva evolutivni politički aspekt bunjevačkog identiteta(nacionalni,hrvatski) kao onoga koji „osporava” bunjevački indigeni identitet i koji mu je zadao „ožiljke”.Polazeći s pozicija imperijalne političke filozofije,srbijanska politika smatra da Bunjevci po sebi nemaju i ne smiju imati nikakav politički identitet,nego samo indigeni,a ako ga imaju,onda im je on sa strane nametnut,on ih „ugrožava”,tj.nanosi im „ožiljke”.To je,dakle zamjena teza kojom se politički identitet smatra endodestruktivnim faktorom,a indigeni evolutivnim.Prava je istina,međutim,da taj identitet nije endodestruktivan za Bunjevce nego za srbijanske imperijalne političke projekcije.

Drugim riječima,Srbija s fingiranom empatijom „vadi zube” Bunjevcima.Budući da se radi o imperijalnoj politici uspostave dominantno submisivnog odnosa,kao negaciji ranije uspostavljene totalitarne forme „bratstva i jedinstva” i vraćanju na pretkomunističke jugoslavenske ideološke pozicije,ta empatija ne može biti drugačija nego fingirana.Ovo ne možemo nazvati drugačije nego dobro ideološki kamufliranim cinizmom,jednakim onome kojemu svjedoči spomenik „Njihovoj vernosti”.Taj,specifično srbijanski politički cinizam stoji u samoj srži „antibirokratske revolucije”,on je iracionalna i gubitnička reakcija na neuspjeh povijesnog ostvarenja svih srbijanskih političkih i nacionalnih projekcija,a proizilazi iz lažnog i osporenog ideološkog državotvornog utemeljenja današnje srbijanske države. U istoj prigodi još eksplicitniji je bio pokrajinski tajnik za kulturu,javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama prof dr Miroslav Štatkić.On je,između ostalog,izjavio i slijedeće:”bački Bunjevci bogatom tradicijom u spektru vojvođanske multikulturalnosti daju posebnu raskošnu nijansu.Razlog je i duboko poštovanje prema vašoj istrajnoj i teškoj borbi za samobitnost i nacionalni kulturni identitet,koja traje svih 330 godina koliko je prošlo od dolaska Bunjevaca na sever Bačke.Ni jedna manjinska zajednica u Vojvodini u borbi za očuvanje nacionalnog bića nije bila izložena pritiscima kao što je bila bunjevačka.U proteklih 330 godina je bezbroj primera za te pritiske,a najdrastičniji je svakako Dekret Glavnog

narodno-oslobodilačkog odbora iz 1945.godine kada su Bunjevci,zajedno sa Šokcima ukinuti.Vreme menja sve,i zasluge i dodeljena mesta i presude,zapisao je najveći pisac sa ovih prostora Miloš Crnjanski,a tako je bilo i s presudom koja je htela da brutalno ukine jedan ceo narod.Konačno,46 godina kasnije,1991.godine,ponovo se na listama za popis našla rubrika „Bunjevac”.Pola veka je međutim ostavilo brojne posledice,tu rubriku je popunila tek oko jedna četvrtina snažnog bunjevačkog korpusa iz Bačke.Iako je Dekret obesnažen,on formalno još nije ukinut,a verujem da je došlo vreme da se i to konačno dogodi.Usprkos svemu što su proživeli i preživeli,Bunjevci su tu,samosvesni,uspravni i svoji i takvi treba da ostanu.” Iz ove izjave možemo zaključiti slijedeće:

1.Bunjevci u Vojvodini se stavljaju u kontekst nehistorijske multikulturalnosti kao indigena zajednica čime Srbija definira svoj imperijalni politički profil, 2.pod „istrajnom i teškom borbom za samobitnost i nacionalni kulturni identitet” se podrazumijeva lažirana verzija povijesti hrvatskog narodnog preporoda među Bunjevcima u sklopu koje je napisana i lažna „istorija Bunjevaca” kao borba za indigena,a ne za politička prava, 3.premda se eksplicitno ne navodi,podrazumijeva se da je „bunjevačka zajednica” bila izložena toliko jakim asimilacijskim „pritiscima” od strane Hrvata i Hrvatske kao ni jedna druga etnička zajednica u Vojvodini. 4.Osuđuje se dekret Glavnog narodnooslobodilačkog odbora iz 1945.godine kojim je ukinuta odavno nametnuta indigena stigma Bunjevcima i Šokcima i to se prikazuje kao ukidanje „slobode” izjašnjavanja,premda se prešućuje o kakvoj je „slobodi” zapravo riječ, 5.Da bi ispravila ovu „nepravdu”,Srbija kao „država slobode”(„luč slobode” još od Mlade Bosne) vraća jaram indigenizma na bunjevački vrat,ukidajući Bunjevcima politički identitet i to baš na vrhuncu Miloševićeve političke moći i zahuktale agresije na Hrvatsku,tj.1991.godine,vraćajući im „slobodu indigenizma”,kao čin velikodušnog oktroiranja,ustvari identitetske i političke diskvalifikacije Bunjevaca.Zanemarujući sve drugo,već sama godina 1991.u kojoj je Srbija donijela takvu političku odluku jamči da se radi o ekstremno opskurnoj političkoj pozadini.U toj godini,naime,iz Srbije ništa pozitivno nije moglo proizići, 6.Štatkić kao da priznaje neuspjeh ovakvog manipulativnog političkog manevra prema Bunjevcima kad kaže da je tu podvalu prihvatila tek jedna četvrtina Bunjevaca.No to može značiti i politički poziv na radikaliziranje srbijanskog političkog intervencionizma u identitetski profil Bunjevaca.

Na koncu,kao najtragičnija figura ove manifestacije,”pridsidnica nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine” Suzana Kujundžić Ostojić,s indigenih submisivnih(dakle ne s građanskih političkih)pozicija iskazuje zahvalnost na izrazima fingirane empatije srbijanskim državnim dužnosnicima darujući ih umjetničkim radovima od slame i žita.Ta umjetnost,premda vrhunska,rodila se iz bunjevačke usmjerenosti prema prirodnim resursima kao jednom od temeljnih svojstava indigenizma.Njome Bunjevci,osim umjetničku genijalnost,potvrđuju i svoj indigeni habitus,a u sklopu njega i deficit političkog identiteta.Zato oni,kao čin indigene submisivnosti i „političke krezubosti” predsjedniku Srbije(t.j.upravo onome koji im „vadi zube”) poklanjaju državni simbol – krunu od slame,dakle politički simbol u formi indigenog umjetničkog izražaja.Time je savršeno simbolički uspostavljen bipolarni odnos srbijanskog imperijalizma i bunjevačkog indigenizma. Tom prigodom Suzana Kujundžić Ostojić,pred izaslanikom srbijanskog predsjednika Nikolića jasno potvrđuje indigeni bunjevački identitet riječima:”Dužijanca,naš nacionalni praznik,naš starovinski običaj sa salaša pritvoren u crkvenu svetkovinu prija 100 godina,u genima je zapisan svakom Bunjevcu.On budi radost što opet ima kruva,ponos što je urađen još jedan ris…Kruv od novog žita simbol je još jedne rodne godine,našeg postojanja na ovim prostorima,kome se ove jeseni navršava 330 godina.Koliko je samo vikova,decenija i godina iza nas,teškog rada na pritvaranju nepristupačne močvare u plodne njive,koliko dobiveni bitaka i ratova za slobodu ovi prostora.Koliko proliveni suza za onima koji se iz ratova nisu vratili,koliko proliveni kapi znoja za one koji su ostali i nove koji su rađali,da bi bilo makar kruva na astalu.Jedan neprigledan niz borbe,opstajanja,upornosti,pa i onda kad se drugima činilo da za tim više nema smisla,ko što je bilo 1945.godine.Kad virujete u ono što jeste,kad drugog izbora nemate i ne želite imat,onda postoji samo jedan put,naprid i uspravno koliko god to bilo teško.Danas kad se na sva zvona divani o Evropi,smatram da smo mi Bunjevci braniči ti granica tokom Vojne krajine u XVII i XVIII viku,naša kultura,običaji,nošnja odišu baroknom raskoši sa evropskog prostora,a opet iskrenošću običnog čovika,salašara,koji je na svojim plećima očuvo bunjevštinu”. Kurzivom sam označio gramatičke nepravilnosti kolokvijalnog bunjevačkog govora koje bi,uz ikavicu,prema kreatorima bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta trebale biti „standardni govor” Bunjevaca. U ovom izlaganju Suzana Kujundžić Ostojić naglašava da je Dužijanca indigeni bunjevački običaj koji je tek prije 100 godina ušao u crkvu.Time stavlja akcent na izvankršćanski ili čak pretkršćanski korijen identiteta Bunjevaca,što je inače karakteristično za pokrštene indigene narode diljem uglavnom Trećeg svijeta,ali je

sasvim strano europskoj kulturnoj tradiciji.Nadalje,ona pristupa povijesti Bunjevaca kao povijesti indigenog naroda i govori o njihovoj indigenoj,a ne političkoj obespravljenosti,a njihovu borbu za opstojnost kao borbu za indigena,a ne za politička prava.To znači da historijski cilj borbe za opstojnost Bunjevaca nije ostvarivanje političkih prava(osim onih lažnih kroz „prisajedinjenje” oktroiranog identiteta),nego minimalističkih izvanpolitičkih indigenih prava(„kruv na astalu”).U tom smislu,slavljenje Dužijance nema nikakvu nacionalnu kulturnu integrativnu dimenziju,nego je ona isključivo slavlje što će opet biti „kruva na astalu” kao indigeni ritual. U europskoj političkoj povijesti,obilježenoj borbom za nacionalnu integraciju i stvaranje nacionalnih država danas suverenih europskih nacija,besmisleno bi bilo i pomisliti da bi „kruv na astalu” mogao biti bilo kakvo idejno polazište ili politički cilj,nego su to bili politički formirani programi kao plod društvene evolucije.S te točke gledišta,izleda kao da Bunjevci traže „koricu kruva” kroz „prisajedinjenje” nacionalnom projektu srpske države kao indigeni krezubi satelit(drugim riječima kao „politička nula”). Politička retardacija terminalne faze u kojoj borba za „kruv na astalu”,a ne za sveukupni politički prosperitet postaje orijentir političke borbe,jest nešto što bismo mogli nazvati „sindromom krezube gladi”,a to je ista ona glad kojom su „meteni tavani” nakon II svjetskog rata,događaja koji su se duboko urezali u kolektivno sjećanje bunjevačkog svijeta.Minimalistički refleks indigene opstojnosti koji se neprekidno očitovao kao usmjerenost na minimalističke benefite od vlasti,objašnjava činjenicu da cijela instalirana bunjevačka pseudoidentitetska elita predstavlja kontinuitet od socijalno nezadovoljnih slojeva prije II svjetskog rata,preko radikalnih komunističkih aparačika nakon II svjetskog rata pa do srbijanske političke evolucije ovih birokratiziranih ideoloških struktura u pravcu specifičnog miloševićevskog nacionalističkog socijalizma.Bunjevci,svjesni svog hrvatskog nacionalnog i katoličkog vjerskog identiteta stajali su po strani cijelog ovog induciranog anticivilizacijskog procesa koji je započeo nakon II svjetskog rata i traje do danas. S iste ideološke platforme nastupa spomenuta Suzana Kujundžić Ostojić i na proslavi desete obljetnice izučavanja „bunjevačkog govora” na Otvorenom Sveučilištu u Subotici 10.11.2016.godine. Tom prigodom izjavila je da izučavanje „bunjevačkog govora” predstavlja „značajan proces za negovanje kulture bunjevačkog naroda”.Između ostalog rekla je i ovo:”subotička i somborska sredina sa okolnim mestima kao da u tom periodu nisu bile zrele za povratak bunjevačkog govora koji je stalno bio tu oko nas,ali svima je

bilo čudno otkud to u školi.Danas smo tu barijeru prevazišli,prevazišli smo i to da se stidimo javno govoriti maternji jezik…” Kad nebismo znali da iza ovakve ideološke konstrukcije stoji srbijanska politika i kad nebismo znali da je postojao legitimni povijesni proces integracije hrvatske nacije od kojeg su Bunjevci na sve načine „sakrivani”,pomislili bismo da bunjevački pseudoidentitet i njegovi zahtjevi predstavljaju pandan okcitanskoj Harteri.Ali,razlika je u slijedećem:zahtjevi Hartere usmjereni su protiv nametanja identiteta od strane domicilne države i kao takvi oni su politički zahtjevi,a zahtjevi pseudoidentitetskih Bunjevaca nemaju svojstvo političkih zahtjeva,nego predstavljaju oktroirani ideološki sadržaj domicilne države,odnosno indigenu ridikulizaciju za unutarnjepolitičke potrebe.To bi značilo da je bunjevački pseudoidentietski konstrukt „inverzna Hartera“ kao manipulativni konstrukt srbijanske politike.Uočljivo je da takve manipulacije nebi mogli provoditi oni koji dobro ne poznaju francusku političku doktrinu.Drugim riječima,ono što Srbija nudi kao autentičnu bunjevštinu ustvari je bunjevština kao povijesno oblikovana tuđa(nekad mađarska,a danas srbijanska) imperijalna projekcija. Ovakvo „grudvanje” bunjevačkim identitetom s državne razine,počev od „bunjevačke vergonhe” nakon II svjetskog rata pa do današnje konstrukcije pseudoidentiteta nebi mogla ni osmisliti ni provesti država čiji intelektualni krugovi nisu stasali na proučavanju i kopiranju francuske političke doktrine XIX i XX stoljeća.Takve manipulacije predstavljaju instrument unošenja zabuna i obmana u inače poremećeni i osujećeni prostor bunjevačke političke evolucije. Identičan stav prema Bunjevcima srbijanske vlasti ne propuštaju očitovati u svakoj prigodi i svakom politički izmišljenom događanju ili obilježavanju na koja redovito ili osobno dolaze ili šalju svoje izaslanike. Tako je n.pr.27.kolovoza 2016.godine „Festival bunjevački’ ila” u Bajmoku otvorio pokrajinski tajnik za obrazovanje,propise,upravu i nacionalne manjine Mihalj Njilaš.On je tom prigodom rekao:”Na poslednjem popisu oko 16000 ljudi se izjasnilo kao Bunjevci i taj broj treba čuvati,a putem Nacionalnog saveta,kulturnog centra,pokrajinskih institucija u tome ćemo pomoći.Vojvodina nebi bila to što jeste da nema Bunjevaca i njihovog nasleđa,koje tako predano čuvaju…recitujem sa mađarskim akcentom,ali upravo to je bogatstvo naše Vojvodine”. Dakle,dužnosnik pokrajinske administracije očituje politički stav pokrajine Vojvodine prema identitetu Bunjevaca i njihovu „nasleđu” kao indigenom.Time u ime pokrajine Vojvodine postupa po povijesnoj inerciji imperijalnih faktora tog prostora koji su takav identitet Bunjevcima nametali(nekad mađarskog,a danas srbijanskog) i uslijed čega se je on doista i formirao kao naplavina indigenizma(ili,kako reče Njilaš,”nasleđe”).Takvim službenim stavom jednog

vojvođanskog političkog dužnosnika Vojvodina se sama odriče vlastitog političkog identiteta i sama sebe određuje kao teritorij političke submisije.Pri tome valja uzeti u obzir nekoliko čimbenika.Naime,od „jogurt revolucije do danas,Vojvodina je zamrznuto političko pitanje Srbije,a nakon odlaska Kosova Vojvodina postaje zamrznuti slučaj „sui generis” koji nitko niti ne pokušava „odmrznuti”.Problem političkog identiteta Vojvodine se najjasnije očituje u svim pitanjima koja prate njezin Statut i njegovu problematičnost.U sadašnjim političkim okolnostima to pitanje je nerješivo i ono kao takvo mora ostati zamrznuto.Jedan segment te „zamrznutosti” političkog identiteta Vojvodine je i bunjevački indigenizam za internu političku uporabu koji se ne obazire na činjenicu da taj indigenizam uopće nije upotrebljiv za bilo kakvu uporabu izvan granica Srbije.Zato se može reći da neriješeni politički problem identiteta bačkih Bunjevaca proizilazi iz neriješenog pitanja političkog identiteta i statusa Vojvodine.Drugim riječima,generiranje bunjevačkog identitetskog autohtonizma opstoji na podlozi zamrznutosti političkog pitanja Vojvodine, i u mjeri u kojoj je to pitanje zamrznuto,zamrznuta je i ideološka identitetska podjela Bunjevaca na Hrvate i nehrvate.Budući da sve ove političke kontroverze pripadaju srbijanskom državnopravnom okviru,jasna je sva kompleksnost osporenog ideološkog državotvornog utemeljenja Srbije koja je izbila na političku scenu nestankom Jugoslavije. U ovom trenutku nije jasno kako će teći pregovarački proces s EU države koja je u svojoj unutarnjepolitičkoj strukturi opterećena kontroverzama historijskih dimenzija,niti jeli oktroirani politički indigenizam kao lažni,politički motivirani identitetski konstrukt,prihvatljiv demokratskim standardima EU. Bez sumnje,srbijanska politička filozofija nacionalnu i državotvornu integrativnost temelji na dirigiranoj asimilaciji inoetničkih skupina što je iz perspektive suvremenog europskog integralizma potpuno anakrono i neprihvatljivo,međutim,pitanje je političkog pragmatizma kako će taj pregovarački proces teći. Čini se da Srbija izbjegava ovakvo „skeniranje” njezine političke strukture i nastoji ući u pregovarački proces s EU kao dovršena država,a ne kao država koja se tek treba usklađivati.Principijelna analiza povijesne geneze i fenomenologije nametnute bunjevačke identitetske kontroverze zadire i u sam proces formiranja srpske države i nacije i otkriva imperijalni karakter srbijanskih državotvornih političkih kodova. Politički projekat bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta lansiran je s ciljem da uspije do točke ireverzibilnosti,a ta je potpuno oduzimanje,tj.pražnjenje političkog identiteta Bunjevaca kada oni više nisu sposobni konzumirati politička prava.Nakon

te točke projekat kao takav postaje politički suvišan i može se održavati u formi društvenih aktivnosti nepolitičkog karaktera rubnih socijalnih skupina i rubnog državnog političkog prostora.Time je uspostavljena dinamika asimilacijskih procesa čije nesmetano odvijanje jamči status zamrznutog političkog identiteta Vojvodine pri čemu se računa na faktor vremena.Osobito je važno uočiti da su ti procesi ideološko politički ustrojeni tako da ne mogu izbiti na političku površinu,tj.ne smiju postati politički prepoznatljivi kako država za njih nebi morala snositi političku odgovornost. Zbog konstantnog „proizvođenja lažne povijesti”,zbog medijske blokade za vrijeme Domovinskog rata,zbog straha i nacionalne mimikrije i zbog indigeniziranog identitetskog karaktera,politički identitetski kapacitet kod bačkih Bunjevaca je minimalan.To se danas manifestira kao nacionalni indiferentizam,sklonost da se prihvati relativizacija odgovornosti za nastanak ratnih sukoba i netočne povijesne činjenice,a samo radi očuvanja mira i opstojnosti.Tako se modelira nezdrava politička klima i otvara put asimilaciji uslijed neizgrađenih i eutanaziranih vlastitih identitetskih pozicija.To sve doprinosi učvršćenju bezličnog profila manjinskog i ukupnog političkog prostora Vojvodine. Dakako da je povijesna identitetska retardacija Bunjevaca stvorila diskrepancu s identitetom istog naroda koji je ostao na matičnom prostoru i koji je,u međuvremenu,prevalio ogroman put povijesne evolucije do zrelog državotvornog naroda.Zbog tih činjenica „Bunjevac” koji stoljećima nosi „luđačku košulju indigenog identiteta” ne želi obući „kaput nacionalnog identiteta” jer „paoru ne priliči građansko odijelo”,tj.protivno je njegovu identitetskom i kulturološkom minimalizmu.Osim toga,u sredini u kojoj živi taj kaput nacionalnog identiteta ima nepodnosivu težinu koju on,na svojim slabašnim plećima ne može nositi i u kome je kretanje nemoguće. Snažan indigenizam kod bačkih Bunjevaca nosi sa sobom izrazito nizak,gotovo nikakav identitetski potencijal,sve do zaborava političke dimenzije identiteta i potiskivanja njegove smislenosti u taboo zonu,kao dobro poznati fenomen samourušavanja,t.j. „suicida identiteta” indigenih skupina. Bunjevački anarhoautohtonizam jest neka vrst anarhoekstremizma u vidu radikalnog odbacivanja svakog identiteta koji nije indigeni.Ovaj fenomen „suicida identiteta” dobro poznatog diljem svijeta među indigenim narodima,jest primitivna nagonska refleksija – jedina kakvu je takva zajednica sposobna odreagirati(nedorasla reakcija na povijesni izazov) kao iskustveno potvrđeni model minimalističke opstojnosti indigene zajednice(subsistence based existence). Bunjevački anarhoindigenizam specifičan je po tome što je usmjeren na negaciju vlastita nacionalnog identiteta i predstavlja za Bunjevce specifičan oblik indigenog

nacionalizma koji se razvio kao posljedica višestoljetne izoliranosti i udaljenosti od matičnog prostora i asimilacijskih pritisaka dominantnih nacija.Povijesni temelji tog procesa udareni su pod ugarskom represijom,a prihvaćeni i vješto moderirani od srbijanskih vlasti od konca I.svj.rata do danas s polovičnim,privremenim i kratkotrajnim diskontinuitetom nakon II.svj.rata. Indigenizacija Bunjevaca,kao kulturološki regresivan i autodestruktivan sociopsihološki proces rezultat je višestoljetnog življenja u neprijateljskom etničkom okruženju,pod snažnom dominacijom mnogo brojnijih etniciteta koji su razvili prerogative državnosti i identitetski evoluirali do modernih nacija,a koji su prema njima uvijek ispoljavali asimilatorske ambicije. Definirajući Bunjevce kao „autohtoni narod” u Srbiji se prešućuje temeljna istina vezana za pojam autohtonosti: autohtonost ne može postojati kao unipolarni fenomen, nego samo kao inferiorni pol u bipolarnom sustavu kolonijalne,odnosno imperijalne dominacije.Dakle, ona vlast koja neki etnos definira autohtonim eo ipso sebe definira imperijalnom. Time zapravo Srbija otkriva imperijalne kodove koji su ugrađeni u njezinu političku filozofiju već u vrijeme obnove njezine novovjeke državnosti. 2.OKTROIRANOST.Indigenizam bačkih Bunjevaca je vrlo rano uočen i prepoznat kao Ahilova peta,tj.djelotvorno polazište identitetske manipulacije u svrhu ostvarivanja političkih ciljeva od strane srbijanske političke elite nakon Prvog svjetskog rata koja je polazila od premise srpske nacije kao jedine državotvorne nacije u Kraljevini SHS po francuskom jakobinskom modelu.Stoga ta elita,kroz instrumente državne vlasti nastoji potvrditi i identitetski učvrstiti indigenizam Bunjevaca kao način sprječavanja širenja hrvatske državotvorne ideje među Bunjevcima i kao sigurno sredstvo urušavanja njihova povijesno nedovršena kulturnog i nacionalnog identiteta.Na tim karađorđevićevskim pozicijama Slobodan Milošević dorađuje i oktroira bunjevački pseudoidentitet označen šifrom 028.Slikovito rečeno,oblači im „luđačku košulju”.Suočava ih s njihovom vlastitom povijesnom stigmom kao najdjelotvornijim sredstvom koje okreće protiv njih samih,s ciljem daljnjeg urušavanja njihova identiteta,a da taj politički cilj koji stoji u pozadini,za njih kao takav ostaje neprepoznatljiv. Indigenizam nije endogeni fenomen,nego rezultat bijega i potisnutosti iz političkog prostora,nedorasla i autodestruktivna reakcija na nametnuti sustav tuđinske vlasti i rezultat dugog procesa društvenih odnosa u kome je strogo uspostavljena hijerarhija moći između vladajućih i potčinjenih.Taj indigenizam,u bunjevačkom slučaju postao je čak i više od toga:politički poželjan identitetski okvir koji se nudi(oktroira).

Parafrazirajući sintagmu koju su neki pripisivali Franji Tuđmanu o „stoci sitnog zuba”(„politički narod”) možemo indigenu zajednicu ovog tipa definirati kao „stoku bez zubi”,”krezubi identitet”,t.j.zajednicu koja nikad nije uspjela sazrijeti do razine političkog naroda jer je davno otkinuta iz matičnog prostora te je razvila kulturološki regresivne i involutivne procese indigenizacije i stekla povijesno iskustvo „atlernativnog opstajanja” izvan političkog prostora,a uz tijesnu oslonjenost na prirodne resurse(značaj prela i Dužijance kao indigenih identifikacijskih markera).Zato se može reći da su bački Bunjevci na neki način ostali „okovani u vremenu i prostoru”,na povijesnim rubovima tuđih velikonacionalnih i velikodržavnih projekata,tijesno navezani na ruralne resurse,što nas podsjeća na izjavu predsjednika Botswane koji je Bušmane nazvao „kreaturama iz kamenog doba”. U ovim kategorijama izraženo,možemo političku kampanju prevođenja Bunjevaca od statusa političkog naroda u indigenu skupinu ,tj.od „stoke sitnog zuba” u „”stoku bez zubi” figurativno definirati kao „proces vađenja zubi”,ili heideggerovski rečeno,guranje u „proces zaborava političkog bitka”. Uzimajući u obzir cjeloviti kontekst društava država bivše SFRJ možemo uočiti tri društvene kategorije:

1.”Stoka krupnog zuba” – subjekt političke povijesti,redatelji političke scene.Danas je to nelustrirana korumpirana politička elita isključivo komunističke geneze,odlično institucionalizirana i umrežena,čvrsto drži u rukama sve poluge političke,medijske i financijske moći,kreira javno mnijenje i političke spinove kojima se održava krinka formalne demokracije iza koje je ustvari na djelu suspenzija svakog pluralizma faktične vlasti. 2.”Stoka sitnog zuba” – objekt političke povijesti,”politički narod” kao materijalni supstrat na kome se odvijaju politički procesi,igrači političke scene i rezervoar političke energije. 3.”Stoka bez zubi” – kategorija izvan političke povijesti,autohtoni,nepolitički identitet,irelevantan kao politički čimbenik ili partner.U ovu,najnižu kategoriju Srbija svrstava Bunjevce u Bačkoj eliminirajući ih kao relevantnog političkog faktora.Politički cilj konstrukcije bunjevačkog pseudoidentiteta jest prevođenje „stoke bez zubi” kao identitetskog retarda u „politički jednoverni narod”.

Prve dvije kategorije su obuhvaćene pojmom „nacija” i kao takve one su historijske.Treća kategorija je izvanhistorijska i nema u sebi nikakav politički potencijal.”Stoka bez zubi” zna i može žvakati samo tuđim zubima,odnosno ona može egzistirati samo kao submisivni pol u bipolarnom sustavu nečije hegemonije.Slikovito rečeno,ostvarivanje oktroiranih,indigenih prava predstavlja

„žvakanje tuđim zubima”(u bunjevačkom slučaju sa „srbijanskom zubnom protezom“ nakon što su im kroz proces indigenizacije,osnosno krađe političkog identiteta,“povađeni vlastiti zubi“). Povijesni proces autohtonizacije Bunjevaca uslijed potiskivanja izvan političkog prostora istovremeno je bio i proces spontane nacionalne depersonalizacije i nacionalne derealizacije,tj.gubljenje identitetskog kapaciteta za držanje koraka s poviješću.Ta činjenica je izbila na površinu kao politički problem stvaranjem samostalne hrvatske države,bez čega bi ona i dalje ostala latentna,zatomljena nametnutim političkim procesima.

Nacionalna depersonalizacija znači da se vlastiti nacionalni identitet doživljava stranim uslijed nerazumijevanja njegova značenja i smisla.To se vidi po reakcijama mnogih Bunjevaca:što će mi hrvatstvo,ja od toga nemam ništa.Postoje samo t.zv.profesionalni Hrvati koji od toga žive i sl…Depersonalizacija podrazumijeva i nepostojanje svijesti o tome da to što „mi ne znamo što smo” nije endogena činjenica nego da mi ne znamo što smo zato što netko nije želio i ne želi da mi to znamo. Nacionalna derealizacija znači nerazumijevanje,zaziranje i bježanje od sudjelovanja u političkim procesima kao jedinom načinu potvrde vlastita kolektivnog subjektiviteta,odbacivanje političke dimenzije društva.Jedina smislena politička aktivnost je očuvanje indigenih prava i identiteta.Borba za nacionalna prava i državotvorno samoostvarenje su nepoznati i strani kao takvi.Državnopravni okvir se ne razumijeva kao prostor samoostvarene nacionalne slobode,nego kao neupitna datost odozgo ili sa strane,kao poredak po sebi koji se ne podvrgava nikakvom kritičkom propitivanju i unutar kojega se odmah traži alternativni izvanpolitički prostor submisivnim trgovanjem s vlastima,koje god,kakve god i čije god one bile.

Može se zaključiti da proces nametanja autohtonizacije vodi u nacionalnu depersonalizaciju i derealizaciju,a završava „suicidom identiteta” kao finalnom identitetskom destrukcijom nakon čega slijedi utapanje u većinski identitet što predstavlja i krajnji politički cilj ovakvog nametnutog procesa. Rezultati ovih povijesno nataloženih i Bunjevcima nametnutih involutivnih procesa postaju predmet političkog interesa Srbije(za razliku od Hrvatske u kojoj oni nisu prepoznati u svojoj dubini). Navedena treća kategorija indigene zajednice,budući da je nepolitička kategorija,ne može funkcionirati kao politička zajedica jer ne posjeduje politički potencijal.To se vidi i po njezinoj grubo dihotomnoj strukturi:bazu,t.j.članstvo joj čini „stoka bez zubi”,uglavnom socijalno deprivirani sloj koji egzistira izvan političkog prostora u „balansiranoj drugorazrednosti” i folklornoj

samoidentifikaciji,nekompetentna u bilo kakvim elitističkim političkim poslovima,sloj koji ne zna „politički misliti” nego prepušta drugima da to rade u njihovo ime,na što državna vlast uzvraća ”na pladnju” oktroiranom elitom politički recikliranom još iz komunizma te se tako socijalističko „bratstvo i jedinstvo” reducira na novouspostavljeno bipolarno(jer u toj vizuri ostali nisu bitni) „srpsko bunjevačko bratstvo” kao sinergiju bijega iz političkog prostora jednih te aktivno potiskivanje istih u istom smjeru od strane drugih. U takvoj strukturalnoj dihotomiji elita ne polaže račun bazi nego državnoj vlasti koja ju postavlja i koja ju plaća da odrađuje političku zadaću,a ne da bude vjerodostojni reprezentant baze.To je moguće zato što bazu kao nepolitičku kategoriju niti ne zanima tko ju i kamo vodi.Dakle,pseudoidentitet politički kreiran kroz proces indigenizacije ,kao identitet bez vlastitog političkog potencijala,nužno vodi oktroirana elita kao instrument političke kontrole zajednice.Iz prizemne pučke perspektive indigenog identiteta,velikosrpska identitetska manipulacija nije prepoznatljiva,ali je itekako prepoznatljiva njihovim čelnicima koji su se svjesno stavili na čelo procesa destrukcije identiteta jer su za to plaćeni sitnim sinekurama.Upravo ta činjenica jasno razlikuje pseudoidentitetsku skupinu Bunjevaca od Bunjevaca koji se deklariraju Hrvatima jer kod ovih posljednjih ovakva dihotomija između „elite” i puka ne postoji. Metaforički izraženo,pseudoidentitetski Bunjevci su zajednica slijepaca koju vode plaćeni vodiči. Zato su pokušaji nekih krugova iz hrvatske zajednice da s njima uspostavi dijalog bezuspješni jer se nema s kime razgovarati.S elitom,kao instrumentom srbijanskog državnog političkog intervencionizma nije moguće pronaći zajedničke točke,a s bazom kao nepolitičkim elementom nije moguće uspostaviti nikakav politički diskurs.Zato je svaki razložni dijalog s hrvatskih pozicija završavao kao „bacanje biserja pred svinje”(margaritas ante porcos),a o tome sv.Matej evanđelist kaže:”Ne dajte svetinje psima!Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas”(Mt 7,6) Rezultate tih negativnih procesa Srbija objeručke prihvaća,legitimira ih kroz ozakonjenje pseudoidentiteta, nadograđuje ih dajući im posve bizarne aspekte i koristi ih u svrhu sustavne destrukcije hrvatskog identiteta u Bačkoj.Takva politika je devedesetih godina prošlog stoljeća bila dio mozaika propalog projekta stvaranja Velike Srbije na ruševinama Jugoslavije,a još od puno ranije,tj.nakon I.svjetskog rata bila je instrument globalne regionalne srpske politike „izvoza identiteta” na „prostor proširene projekcije” što je bilo zamišljeno kao proces stvaranja velike unitarne srpske države i nacije.

Budući da ovakvi procesi političke manipulacije identitetom nisu postojali na prostoru današnje Hrvatske,oni nisu razumljivi iz perspektive hrvatske političke povijesti što je i jedan od uzroka dosadašnje mlake političke reakcije Hrvatske na beskrupulozno srbijansko „mlataranje” bunjevačkim identitetom. Potiskivanje izvan političkog prostora znači istovremeno i potiskivanje iz povijesti te Bunjevci postaju nehistorijski etnos ukoliko se identitetski određuju izvan hrvatske nacije.Time oni prestaju biti subjekt političke povijesti i pretvaraju se u „krezubu” indigenu skupinu s pripadajućim staništem,kao predfazom pretapanja u većinski identitet. Deficit identitetskog potencijala kod Bunjevaca u Bačkoj ispoljavao se na različite načine kroz povijest,ovisno o društvenim i političkim okolnostima u kojima su živjeli,redovito pod tuđinskom vlašću,od dolaska na prostore Bačke pa sve do danas.Ta povijesna slojevitost se može kategorizirati na slijedeći način: 1.Hungarofilija –prihvaćanje mađarskog identiteta,”pomađarivanje” koje je uzelo širokog maha,osobito kod imućnijih i školovanijih slojeva tijekom XVIII i XIX stoljeća, 2.”Srbofonija” – analogno frankofoniji,a s obzirom na francuski utjecaj na formiranje srpske države,pristajanje uz srbocentrični koncept jugoslavenstva nakon I.svj.rata možemo nazvati „srbofonijom”.Taj novi proces kulturne asimilacije koji počinje nakon I svjetskog rata i u osuvremenjenoj formi postoji do danas,možemo definirati kao „bunjevačku indigenu srbofoniju”,za koju je karakteristično prihvaćanje srpstva ne kao integralnog identiteta(što bi uključivalo i pravoslavlje),nego srpstva kao nositelja sekularnog(fr.laicite) moderniteta i apriorne i ekskluzivne državotvornosti(politički model francuske države).Zato ga možemo definirati i kao „srbo-sekularni” indigeni bunjevački pseudoidentitet.Ove dvije ideološko političke pretpostavke i danas čine temelj orijentiranosti prema Srbiji kao matičnoj državi pseudoidentitetskih Bunjevaca,kao inercija „jugoslovenske orijentisanosti”.Dakle,jugoslavenstvo kao povijesno propala integracijska ideja i kao tragična avantura povijesti,postavlja se kao truli temelj(budući da nikakav drugi povijesno nije moguć) lažnog identiteta Bunjevaca,ustvari kao krinka koja za krajnji cilj ima prvo političku,a zatim i etničku asimilaciju. „Srbofonija” kao oblik identitetske aberacije nije bila ograničena samo na bačke Bunjevce(Alba Kuntić,Mara Malagurski Đorđević itd.),nego i na ostale Hrvate pa i južne Slavene općenito(n.pr.Ivo Andrić),a prisutna je i danas(n.pr.Zvonko Bogdan). Povijesni korijeni ovog fenomena počinju još puno prije I.svj.rata,za vrijeme Kneževine Srbije kada su neki Hrvati ideološki bili okrenuti prema Srbiji vidjevši u

njoj lažni„oganj slobode” čije će se tragične zablude jasno pokazati puno kasnije(n.pr.Kalor Milodanović,Josip Pančić itd.) Važno je uočiti da je srbofonija redovito podrazumijevala raskidanje s praksom katoličke vjere „u ime sekularnosti i moderniteta”,bez nužne konverzije na pravoslavlje,premda je bilo i takvih slučajeva(Kalor Milodanović).I frankofonija i „srbofonija” imaju isto ideološko izvorište s tom razlikom da je prva original,a druga kopija,prva se je uspjela povijesno ostvariti,a druga nije(osim kao rubni fenomen bunjevačkog slučaja u Bačkoj) zbog propasti srbocentričnog jugoslavenskog projekta. 3.Unitarno jugoslavenstvo komunističkog ideološkog predznaka – od II.svjetskog rata do raspada Jugoslavije.U pozadini ovoga identiteta stajao je srbocentristički komunistički birokratski ustroj države,a prepoznavao se po sintagmi „jugoslovenska orijentisanost”,tj.oni koji su „jugoslovenski orijentisani”.Sljednici ovih su t.zv.”Jugoslovenski Bunjevci”.Pri tome se ne smije izgubiti iz vida da jugounitarizam,tj.jugoslavenski nacionalizam iz srbocentrične i kroatocentrične perspektive nikad nije predstavljao isto.Naime,iz srbocentrične perspektive on je bio jamac očuvanja državnog okvira kao prostora majorizacije unutar kojega se mogao ostvarivati srpski nacionalni interes kao jedinstvena cjelina.Nasuprot tomu,iz kroatocentrične perspektive on je predstavljao paralizu svake afirmativne nacionalne artikulacije.To je bila ideološka pozicija hrvatske partijske vrhuške nakon sloma „Hrvatskog proljeća”. 4.Radikalni anarhoindigenizam – povijesno najmlađi sociološki fenomen iz vremena „antibirokratske revolucije” i raspada SFRJ,ideološki blizak ultradesničarskim krugovima u Srbiji,prije svega Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja.Ovaj fenomen koincidira sa stvaranjem samostalne hrvatske države i predstavlja najekstremniju i najsiroviju identitetsku autodestrukciju kao negativnu reakciju na stvaranje hrvatske države čiji nastanak,po sebi,nužno nameće reviziju njihova indigenog identiteta.Zato je takva reakcija komplementarna srbijanskom „antibirokratskom zatvaranju svih vrata” pred novim europskim demokratskim paradigmama. Svim ovim identitetskim aberacijama zajednička je podloga indigenizam,inferiorna politička pozicija u odnosu na dominirajuću državnu vlast,odsutnost izgrađenosti do razine „političkog naroda” i nepostojanje matične države s punim državotvornim kapacitetom.One su posljedica isključenosti iz procesa političkog sazrijevanja hrvatske nacije. Vezanost bačkih Bunjevaca za svoj indigenizirani subnacionalni identitet rezultat je nataloženog povijesnog iskustva opstajanja izvan političkog prostora,na rubovima tuđih nacionalnih država.Ali,cijena takvog opstajanja je velika,a nju

najbolje iskazuju demografski podaci o rapidnom nestajanju t.j.asimilaciji ove grane hrvatskog naroda,kako u Mađarskoj,tako i u Srbiji.Zbog toga se može sasvim pouzdano pretpostaviti da će opstati samo onaj dio Bunjevaca koji se identitetski bude određivao kao Hrvati i koji bude konzumirao svoja manjinska nacionalna prava,a ostali će se preliti u većinsku naciju. S obzirom da su Bunjevci u Bačkoj trajno geografski i politički odvojeni od matičnog prostora i matičnog naroda,a da se nalaze u državi koja je sve do nedavno pokazivala otvorene agresivne pretenzije čak i na njihovu matičnu državu i na identitet njihova matičnog naroda,pa dakle i njihov,lako je zamisliti koliko se Bunjevci u Bačkoj nalaze u nemogućoj situaciji koja nema nikakvih pretpostavki za bilo kakvu pozitivnu identitetsku artikulaciju.Uslijed toga razvio se socijalni nepolitički fenomen „odustajanja od svega”,tj.bijeg u izvanpolitički prostor,a nužnost kolektivne identifikacije(jer se već nešto mora biti) popunjava se „identitetom iz nužde”,indigenom bunjevštinom koja ne smeta nikome jer i objektivno nije ništa,tj.nema nikakav generativni,evolutivni politički potencijal.Takav identitet,čije usvajanje predstavlja primitivnu i nedoraslu refleksiju instinkta samoodržanja kao indigene opstojnosti,”prijeki put do opstanka”, ustvari ne jamči nikakav opstanak,dapače,jamči postupni,ali sigurni nestanak,međutim,uklanja opasnost akutne političke turbulencije koja bi ovako malu zajednicu mogla dovesti u egzistencijalnu pogibelj.Dakle,radi se o tome da Bunjevci imaju samo izbor između brzog i polaganog nestajanja. Identitetska involucija,”kržljanje identiteta” pretpostavka je za svaku drugu involuciju:političku,kulturnu,gospodarsku i socijalnu.Takva zajednica biva sve manje nazočna u javnosti i sve manje respektirana kao politički faktor.To prati topljenje etničkog supstrata i polagani nestanak. Proces identitetske i političke involucije Bunjevaca,tj.njihovo kržljanje kao političkog naroda,vidljiv je i po činjenici da se je njihova socijalna stratifikacija kao posljedica dugog povijesnog procesa,odvijala isključivo na indigenim,a ne na političkim pretpostavkama.tj.uglavnom po osnovi veličine poljoprivrednog zemljišta kojeg su imali u vlasništvu.To je u bunjevačkom kolokvijalnom diskursu poznato kao:„ko je iz kake kuće”,”od kake je familije” itd…Ovakav proces koji je evoluirao na krivim,isključivo indigenim osnovama koje ne pretpostavljaju elementarnu svijest o smislu i značenju političkog naroda,učinio je Bunjevce vulnerabilnom skupinom podložnom svim manipulativnim političkim procesima koje su im nametale aktualne vlasti domicilne države. Primjer Bunjevaca u Bačkoj u izvjesnom smislu podsjeća na sudbinu danas nestalih Mozarapa u Španjolskoj,koji su,premda su sačuvali katoličku vjeru,bili izloženi žestokoj arabizaciji,poprimili arapski jezik i pismo,čak razvili vlastiti crkveni obred.

Maksimalnom redukcijom političkog prostora kroz opstruiranje implementacije manjinskih prava,razbijanje identitetske jezgre generiranjem političkih sukoba,stvaranjem „kulisa stranaka” bez političkog potencijala i podmetanjem lažnog indigenog identiteta u politički prostor koji pripada Bunjevcima osigurava se pasivna neturbulentna asimilacija Bunjevaca.Artikulacija „indigene identitetske involucije” je politički neprepoznatljiv proces i zbog toga ga je Srbija odabrala kao strategiju asimilacije Bunjevaca u Bačkoj. Skroman,gotovo nikakav evolutivni identitetski potencijal Bunjevaca je,između ostalog,i posljedica povijesnog oblikovanja u inače širem,karakteristično bezličnom prostoru Vojvodine,jedine sastavnice bivše države koja se nije uspjela samostalno artikulirati u procesu dekompozicije komunističke Jugoslavije. Bunjevački indigenizam danas politički egzistira isključivo kao velikosrpska politička projekcija budući da po naravi indigenizma on ne može posjedovati nikakav vlastiti politički potencijal.Zato je njegova identitetska i politička artikulacija „daljinski upravljana” velikosrpskim političkim interesima.Bez takvog upravljanja on završava tipičnom indigenom totalnom krizom identiteta u smislu”mi ne znamo što smo”(u političkom značenju pojma „biti”),odnosno,”mi smo ništa”. Indigeni identitet nije moguće uklopiti u političku formu jer je on po sebi involutivne naravi i nema političkog potencijala.A upravo to,u bunjevačkom slučaju rade srbijanske vlasti:bunjevačkom indigenom identitetu daju političku formu proglašavajući ga „autohtonim narodom”(narod je politička kategorija).Dakle,kroz proces političkog oktroiranja identiteta pravi se politička forma bez političkog potencijala,drugim riječima lažna forma,kako bi služila „mlataranju” identitetom.U mjeri u kojoj je taj identitet politički kreiran,umjesto indigenizacijom ispražnjenog vlastitog političkog potencijala on dobiva oktroirani politički potencijal koji je srpski.”Bunjevaštvo” tako postaje šuplja ljuštura napunjena srpskim političkim potencijalom(„rak identiteta”),upravo ono što sami čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca,po vlastitim iskazima žele postići:napraviti od Bunjevaca „srpske patriote”(Aleksandar Raič),što valjda pretpostavlja da oni to još uvijek nisu,ili bar ne u dovoljnoj mjeri.Dakle,politički cilj je transformacijom identiteta proizvesti državi lojalne građane što je ravno najcrnjem šovinističkom mračnjaštvu. Slikovito izraženo,bunjevački pseudoidentitet je „vuneni kaput izgrižen od moljaca” – dok stoji u ormaru izgleda uredno,međutim,kad ga se pokuša obući vidi se da je samo za baciti u smeće. To se možda najjasnije očituje na području jezika:bunjevački govor kome je nakon II svj.rata nametnuta „bunjevačka Vergonha” sada se,politički deaktiviran kao neupotrebljiv,baca nazad kao „jezik”(t.j.atribut politički izmišljenog naroda).Pri tome valja uočiti da su kreatori Vergonhe i kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta

- isti!Drugim riječima,nakon što je tom govoru oduzeta identitetska esencija(svojstvo dijela hrvatske povijesne jezične baštine) kroz proces Vergonhe,on je formalno politički podignut na viši rang – na rang jezika kao šuplje političke forme za koju se unaprijed zna da je realno besmislena i da kao takva ne može zaživjeti.To znači da je bunjevački govor vjerodostojan dok je govor,čim postane „jezik” on postaje nevjerodostojan!Stoga se jasno može ustvrditi da je politička kreacija „bunjevačkog jezika” ustvari druga Vergonha,t.j.Vergonha suprotnog smjera,političko recikliranje ranije umlaćenog identiteta.Zajednička poveznica i krajnji cilj i Vergonhe i oktroiranja„bunjevačkog jezika” jest identitetsko udaljavanje Bunjevaca od hrvatstva,odnosno,uskraćivanje političkog prostora za nacionalnu identifikaciju;nijekanje političkog identiteta Bunjevaca.I Vergonha i stvaranje pseudoidentiteta su nametnuti involutivni identitetski procesi s istim ciljem,ali prilagođeni i primjereni različitim povijesnim okolnostima. Bunjevački govor je bio jedini regionalni govor hrvatskog jezika koji je bio izložen procesu Vergonhe i to iz razloga što su bački Bunjevci i Šokci jedini teritorijalno autohtoni Hrvati u bivšoj državi koji su živjeli izvan matičnog prostora. Temeljna ideološka postavka „bunjevačke Vergonhe” nakon II.svjetskog rata i ukidanja hrvatskog jezika u školama u Vojvodini bila je da su srpski i hrvatski jezik jedan jezik te da za uvođenje hrvatskog jezika ne postoji nikakav stvarni argument(kao n.pr.za mađarski jezik),osim političkog,a taj je proglašen šovinističkim i kao takvim – nedozvoljenim. Dakle,tadašnji komunistički sustav ideološki temeljen na jugoslavenskoj ideji i komunističkom internacionalizmu,nije priznavao da je jezik jedan od temelja identiteta,nego je u njemu prepoznavao samo općeniti kulturni sadržaj.Nametanjem srpskog jezika u školama i u javnoj komunikaciji,Bunjevcima je argumentom praktične jezične istovjetnosti srpskog i hrvatskog jezika oduzet jezik kao evolutivni identitetski kulturni marker. Takvo političko rješenje odudara od standarda današnje Europske Unije po kojima se kroz pravo na jezik ostvaruje i pravo na identitet.Implementacija takvih uzusa za Bunjevce bi,po logici stvari značila vraćanje hrvatskog književnog jezika u škole i u javnu komunikaciju.Kako bi omela ove nove europske paradigme,Srbija kreira lažni bunjevački identitet i u sklopu njega „bunjevački jezik” kojim će,valjda Bunjevci progovoriti čim im srbijanski lingvisti „standardizuju jezik”(tj.oktroiraju). Na ovakvim primjerima se vidi do kojih razmjera apsurda dovodi srbijanska principijelnost u pokušaju spašavanja imperijalnih kodova,odnosno vlastitog lažnog ideološkog državotvornog utemeljenja. Kroz proces Vergonhe bački Bunjevci stavljeni su u submisivnu poziciju bipolarnog odnosa prema dominantnoj vlasti koja je time potvrđivala njihov

autohtonizam/indigenizam.Jasno je da Vergonhe nebi bilo da su Bunjevci bili uključeni u proces vlastite nacionalne i kulturne integracije zajedno sa svojim narodom na matičnom prostoru. Bunjevština nakon II.svjetskog rata bila je izložena Vergonhi zato što je imala izrazito teritorijalno autohtoni profil hrvatske političke strukturiranosti.Danas,zbog radikalno drugačijih političkih okolnosti,ono što je potiskivano sramoćenjem baca se nazad,ali s „ugrađenim čipom identitetskog indigenizma” u formi bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta,kao novi politički manevar s istim ciljevima. Zanimljiva je činjenica da se geografsko područje na kome je zaživio aktualni miloševićevski bunjevački pseudoidentitet poklapa s prostorom na kome su Bunjevci bili izloženi Vergonhi – na Srbiju.Štaviše,postaje očito da bez Vergonhe nakon II svjetskog rata nebi bilo ni današnjeg indigenog pseudoidentiteta.Drugim riječima,Bunjevca u Lici nije moguće uvjeriti da nije Hrvat nego „Bunjevac” zato što prethodno nije bio izložen identitetskoj stigmatizaciji,odnosno „sramoćenju”. Stvaranje hrvatske države za Srbiju predstavlja nerješiv politički problem,između ostalog i zato što postaje nemoguće manipulirati identitetom Bunjevaca s osnova negiranja njihova političkog identiteta.Da bi sačuvala političke učinke lažne bunjevačke identitetske konstrukcije i induciranu ideološku identitetsku podjelu među Bunjevcima,Srbija nastoji zamagliti svaki analitički pristup ovom pitanju pa neki ideolozi pseudoidentitetske bunjevštine govore da treba proglasiti dugotrajni moratorij na pitanje bunjevačkog identiteta, te na taj način ustvari fiksirati političku razbijenost bunjevačke zajednice radi eutanazije njezina političkog značaja do razine irelevantnosti.Dakle,na točki na kojoj prestaje mogućnost „uzaludnog varanja povijesti” kao bitnog svojstva Miloševićeve „antibirokratske revolucije”,treba „začepiti rupu” moratorijem kako bi se očuvao „ekvilibrij laži” na kome počiva srbijanski politički sustav. „Mlataranje” identitetom bačkih Bunjevaca postala je veoma uočljiva i za Srbiju specifična politička praksa koja što dalje poprima sve bizarnije karakteristike.Prvi korak u tom pravcu napravljen je zasijecanjem u identitet Bunjevaca,tj.njihovom diobom na „Bunjevce” i Hrvate,tj.one bez i one s političkim identitetom.Time su Bunjevci postali neki „polunarod”,politički invalidna i povijesno retardirana struktura na dobrom putu asimilacije.Budući da je indigeni identitet po svojoj naravi endodestruktivan,bez ikakvih prepreka se može bilo tko,po političkom zadatku ili inicijativi,proglasiti Bunjevcem i u ime Bunjevaca artikulirati političke zahtjeve koji nemaju veze s bilo kakvim nacionalnim interesima Bunjevaca,a koji u političkom smislu mogu biti samo i jedino hrvatski.Indigeni identitet postaje plastična masa za oblikovanje po volji.Osobito je uočljivo da pripadnici većinskog naroda pristupaju indigenoj bunjevačkoj zajednici i postaju njezini glasnogovornici i

aktivisti(poput nekih „učitelja bunjevačkog jezika” koji rade s djecom i sl.).Kasnije,kada je bunjevačka identitetska jezgra već politički potpuno razbijena,pristupilo se endodestrukciji i unutar hrvatski deklariranog korpusa Bunjevaca generiranjem političkih sukoba,ubacivanjem „trojanskih konja” i stvaranjem fantomskih „kulisa stranaka” u kojima je hrvatsko samo ime.Time se sve bunjevačke identitetske sastavnice izlažu ekstremnoj relativizaciji,nekoj vrsti ekstremnog „visokog napona” koji onemogućava njihovu političku artikulaciju i gdje je svaka suvislost gurnuta u zonu apsurda.U početku je takva praksa primjenjivana samo na indigenizirane Bunjevce,međutim,u zadnje vrijeme se ona proširuje i na deklarirane Hrvate. Ovakva politička praksa specifična je za srbijansku političku kulturu i ako se n.pr.usporedi s Hrvatskom onda se može uočiti slijedeće:u Hrvatskoj postoji konstantna politička inicijativa diferencijacije srpske manjine na one koji su bili agresori i one koji su lojalni hrvatskoj državi,t.j.”traženja lojalnih Srba” kao konstantna politička potreba.Nasuprot tomu,u Srbiji nikome ne pada na pamet da među Hrvatima u Srbiji „traži” one koji su „lojalni” Srbiji(jer su lojalni svi,a agresora nije ni bilo) nego ih ona sama pravi po svojim dnevnopolitičkim potrebama kroz razrađenu tehnologiju transformacije identiteta,političke korupcije,produkcije bizarnih političkih formi i sl.Sva ta politička aktivnost ima samo jedan cilj:da se onemogući ili barem maksimalno reducira implementacija hrvatskih manjinskih prava što i dokazuje dosadašnje stanje (ne)ostvarenosti hrvatskih manjinskih prava na području školstva,zastupljenosti u državnim strukturama,u vlasti,parlamentu itd… Osobito u predizborno vrijeme uočavaju se intenzivne političke aktivnosti koje nisu inicirane iz hrvatskog manjinskog korpusa a pojavljuju se na političkoj sceni u njegovo ime. Po već dobro poznatoj,višegodišnje potvrđenoj praksi kada je riječ o bunjevačkim pseudoidentitetskim strankama sada se pojavljuju „kulisa stranke” s hrvatskim predznakom dnevnopolitičkog dometa i trajanja u režiji države,a čiji je cilj daljnje zbunjivanje i atomizacija hrvatskog biračkog tijela.Na ovim primjerima se jasno ocrtava dobro poznato svojstvo srbijanske državne politike da proizvodnjom podjela i netrpeljivosti unutar manjinskih zajednica država ostvaruje i potvrđuje sebe.Tako su se istog dana,26.veljače 2016. odigrala dva politička događaja koji spadaju u „mlataranje” hrvatskim identitetom:u Beogradu je osnovana t.zv. koalicija „Građani i građanke Srbije”koju čine predstavnici pseudoidentitetskih Bunjevaca,Hrvata i Roma,a koji su svoj program formulirali stavom:”mi smatramo da su Romi,Hrvati i Bunjevci ravnopravni građani ove zemlje” što svakako predstavlja sprdanje kao finalni čin mlataranja hrvatskim identitetom u državi gdje

je bizarnost prvo pravilo političke vjerodostojnosti.Politička poruka je jasna:nakon što smo vas podijelili na Bunjevce i Hrvate i jednima i drugima je namijenjen”identitet bazmega”(„bazmeg” je hungarizam koji se povremeno čuje u bunjevačkom govoru u specifičnom značenju budale)!Indirektno,takav tretman ima poruku i prema hrvatskoj državi.Naime,stavljanjem Roma i Hrvata u istu manjinsku kategoriju poručuje se da matična država Hrvata postoji isto koliko i matična država Roma!Dakako da među tim instaliranim pojedincima,inače poznatim po problematičnoj prošlosti,uopće nema etničkih Hrvata nego tu ulogu odrađuju predstavnici većinskog naroda kao „dnevnopolitički Hrvati”.Takva praksa se u Srbiji smatra demokratskim standardom,jer „svatko(čitaj:i nitko) ima pravo da se izjašnjava kako hoće”. Drugi događaj istoga dana zbio su na Paliću pored Subotice gdje je osnovan „Hrvatski građanski savez” koji je sebe definirao kao „nevladinu i neprofitnu organizaciju koja će imati svoje političke stavove i koja će se boriti za unapređenje ljudskih i manjinskih prava i jačanje građanskog društva i demokracije”.Čelnici ovog saveza ne poštuju vrijednosti hrvatskog jezika kao identitetskog obilježja i služe se isključivo srpskim jezikom,a pisana priopćenja izdaju primarno na srpskom,a u sažetoj formi na kraju tek hrvatski.Ovaj skup su pozdravili i nazočili mu i predstavnici nekoliko srbijanskih stranaka među kojima i Miloševićeve Socijalističke partije Srbije,što bi bilo nezamislivo da ovaj događaj nije u režiji srbijanske države. Svim ovakvim političkim manevrima zajedničko je da su endodestruktivni,tj.razaraju iznutra,a na površini ostaju nevidljivi i ne stvaraju političke turbulencije.S druge strane,otupljuju i obeshrabruju konzistentnu artikulaciju manjinskog nacionalnog interesa. Dakle,kreacija političkih formi bez političkog potencijala ne ograničava se više samo na indigeni identitet nego se proširuje i na deklarativni hrvatski identitet,tj.budući da je dovršen proces kreiranja oktroiranog lažnog bunjevačkog identiteta bez hrvatstva,prelazi se na kreiranje lažnog hrvatskog identiteta koji bi zadržao samo deklarativni hrvatski karakter,a bez hrvatskog političkog potencijala i bez ijedne druge kulturne i identitetske hrvatske odrednice. Jasan dokaz da je n.pr. stranka poput „Hrvatskog građanskog saveza” nikla iz iste političke kuhinje kao i t.zv.”bunjevačke stranke” „Savez bačkih Bunjevaca”,”Bunjevačka stranka Vojvodine” i sl.jest da su sve to „kulisa stranke”,kreirane dvodimenzionalne forme bez sadržaja s ciljem ometanja političke homogenizacije i artikulacije hrvatskog puka u Bačkoj.U istu kategoriju spada i fantomski „Hrvatski demokratski forum”(HDF),stranka od jednog člana koji povremeno izlazi s priopćenjima koja imaju za cilj onemogućavanje konkretne

implementacije manjinskih prava i difamiranje zauzetih pojedinaca u hrvatskoj zajednici. U priopćenju „Hrvatskog građanskog saveza” od 7.ožujka 2016.izdano u Novom Sadu pod naslovom „Reagovanje na istup Tomislava Žigmanova,predsednika DSHV” stoji slijedeće:”Pozivajući se na Međudržavni ugovor sklopljen između Republike Srbije i Republike Hrvatske,a u vezi s političkom zastupljenošću manjinske zajednice Hrvata u Skupštini Republike Srbije,(predsjednik DSHV-a)instrumentalizuje institucije Hrvatske u predizbornoj kampanji”,te u istom priopćenju optužuje predsjednika DSHV-a da „svojim izjavama podgreva strah(inače neutemeljen) kod Hrvata u Srbiji”. Dakle,bez obzira što hrvatske državne institucije nastoje implementirati provođenje međudržavnog dogovora u čemu aktivno sudjeluje i hrvatski veleposlanik u Beogradu,po HGS-u je to samo „instrumentalizacija” čelnika DSHV-a u cilju skupljanja političkih bodova pred izbore.Kao da hrvatski ministar vanjskih poslova i sva hrvatska diplomacija ne znaju što rade i što trebaju raditi nego su puka igračka kojom manipulira DSHV za svoje partikularne stranačke interese.Dakako da je ovakvo objašnjenje nevrijedno bilo kakvog ozbiljnog razmatranja. Nadalje,kada se kaže da „podgreva strah Hrvata u Srbiji”(što znači da ga on stvara,a ne da objektivno postoji kao posljedica političkog postupanja države),to pretpostavlja predestinirano,ničim uvjetovano povjerenje u državu kao političko polazište,a ne kao politički cilj.Iz ovog detalja se jasno uočava da takvo stajalište potječe iz srbijanske političke kulture gdje su država i sustav državne vlasti ujedno i vrhovna moralna instanca koja nije podložna kritičkoj analizi(istočni koncept primata svjetovne nad duhovnom vlašću,država kao transmisija transcendentnih vrijednosti).Dakle,lojalnost državi je bezuvjetna pretpostavka,političko polazište,a ne politički cilj do koga se stiže kritičkom analizom,rješavanjem svih problema i uspostavom povjerenja.U ovakvom sustavu se problemi(implementacija međudržavnog sporazuma) guraju u stranu(što dalje i što duže),jer su suvišni i njihovo rješavanje ne predstavlja nikakav cilj.Kad god se pojavi objektivni problem kojeg treba riješiti država to izbjegava na način da nudi(oktroira) alternativu u obliku „rješenja bez rješenja”. 3.SUBMISIVNOST.Odsutnost čak i elementarne kritičnosti spram državne politike,štaviše,krajnje nekritično podupiranje iste,kakva god i čija god ona bila,sve dok podupire minimalističke zahtjeve indigene zajednice i sitne sinekure njezinih čelnika.Tu se istovremeno očituju dva fenomena koja prate „nedorasle” reakcije indigenih zajednica na burne povijesne događaje:”refleksija minimalizma” i „suicid identiteta”,konkretno u slučaju pseudoidentitetskih Bunjevaca,kulturni i

materijalni zahtjevi niske razine i ekstremno radikalno odbacivanje hrvatstva koje je prelazilo u otvoreno neprijateljstvo prema istom kroz manje ili više prikriveno podupiranje agresije na Hrvatsku,naglašavanje „jugoslovenske orijentisanosti”,identifikaciju hrvatstva s ustaškim pokretom i usvajanje cjelokupnog pervertiranog velikosrpskog pogleda na Hrvate uopće.Ilustracija ovog stava je oblikovana identitetska sintagma „Nikad Hrvat,možda Srbin,uvik Bunjevac”. Indigenizam kao nepolitički identitet,predstavlja radikalno submisivni oblik najnižeg podaništva. U fazi formiranja nacionalnih država,definiranje indigenih identiteta bila je politička strategija kojom se je otvarao geopolitički prostor submisije,odnosno prostor na kojega je određena država polagala pravo.Otvaranjem takvog prostora stvarao se državotvorni vacuum u kojega se je onda ugrađivao dominantni državotvorni projekt procesom političke identitetske unifikacije koja se kod bačkih Bunjevaca odvijala i još uvijek odvija u skladu s ideološkim pretpostavkama na kojima je utemeljena srbijanska politička filozofija.To,u svakom slučaju,za Bunjevce znači izvlačenje iz civilizacijskog kruga kome pripadaju. Temeljeći i danas svoj odnos prema Bunjevcima na ovim zastarjelim ideološkim pretpostavkama,nespojivim sa suvremenim razumijevanjem demokracije,Srbija jasno razotkriva vlastite erodirane imperijalne kodove kao uzrok potpunog nesnalaženja u nadošlim političkim okolnostima suvremene Europe. 4.BASTARDNOST.Bunjevački pseudoidentitet možemo označiti kao bastardan jer se odriče kontinuiteta svog etničkog podrijetla. Kad bi doista bilo točno ono što tvrde „Bunjevci” da su oni,premda su došli u Bačku s prostora današnje Hrvatske,uvijek bili samo Bunjevci i ništa drugo,onda se postavlja pitanje što je s Bunjevcima koji su ostali u Lici,Dalmatinskoj Zagori i zapadnoj Hercegovini?Kako to da su oni svi Hrvati i da se kod njih nisu razvili procesi indigenizma,tj.autohtonizma?Na to pitanje „Bunjevci” nemaju odgovora,ali im onda priskaču u pomoć srbijanski povjesničari sa svojim fantazmagoričnim teorijama o „hrvatizaciji” Bunjevaca na prostoru današnje Hrvatske i BiH kroz djelovanje katoličke crkve po principu da svi katolici moraju biti Hrvati,a oni ekstremno radikalni idu čak toliko daleko da tvrde da su Bunjevci izvorno bili pravoslavni,ali su „pod pritiskom” prešli na katoličanstvo(famozno „katoličenje” kao vrlo kurentan pojam u srbijanskoj historiografiji). Na ovoj točki dolazimo do slijedeće činjenice:osporavanje hrvatstva Bunjevcima delegitimira integrativni proces hrvatske nacije koji je povijesno i kulturno potvrđen kao zakonit i koji stoji u povijesnim temeljima onoga što je u konačnici

potvrđeno Domovinskim ratom:samostalne i suverene hrvatske države.Drugim riječima,PRIZNAVANJE IDENTITETSKE(ne teritorijalne) AUTOHTONOSTI BUNJEVACA ZNAČI NEPRIZNAVANJE HRVATSKE DRŽAVE! Bunjevački pseudoidentitet je bastardan(nezakonit) i stoga što je on posljedica procesa koji je nametnut izvana i prisilom.Indigenizacija nekog etnosa nikad nije njegov slobodan izbor,nego involutivni identitetski proces koji počinje kao reaktivna kontrakultura na djelovanje dominantne kulture. Iz navedenih razloga Hrvatska nikad ne može priznati samosvojnu bunjevačku naciju jer time razgrađuje sebe kao državu,preko čega su neki aktualni SDP-ovski političari olako prešli riječima:”mi tu ne možemo ništa,svatko ima pravo izjašnjavati se kako želi”,čime samo potvrđuju da oni i inače „ne mogu ništa” što su dokazali svojim dosadašnjim vođenjem hrvatske države. S druge strane,Srbija ne može Bunjevcima priznati hrvatstvo(osim što dopušta da ima onih koji su „pohrvaćeni”) jer time razgrađuje sebe kao imperijalni i kolonijalni projekt čija je državotvorna integrativnost utemeljena na premisi ekskluzivne srpske historijske državotvornosti južnoslavenskog prostora i na submisiji inoetničkih južnoslavenskih elemenata koji,po njima,nemaju državotvorni identitetski kapacitet. U tom smislu,nije moguće očekivati od Srbije korektan odnos prema Bunjevcima sve dok ona ne redefinira političko ustrojstvo na kome počiva njezin identitet,a to neće biti moguće ukoliko je međunarodne geopolitičke okolnosti na to ne prisile. Proturječnost srbijanske historiografije i realne državne politike očituje se,između ostalog i na „bunjevačkom slučaju” i znak je trajnog nesnalaženja srbijanske države i nacije u okolnostima povijesnog sloma jugoslavenske ideje i komunističke ideologije pod naletom novih integracijskih procesa iz zapadne Europe.Naime,priznavanje(bolje reći reaktualizacija) indigenog bunjevačkog pseudoidentiteta i međunarodno pravno priznavanje hrvatske države po sebi su apsolutno isključive i kontradiktorne činjenice.Drugim riječima,historiografija(dakako,samo srbijanska)tumači da Bunjevci nisu Hrvati,a srbijanska država priznaje Hrvatsku,što znači da priznaje i dovršenost povijesnog integrativnog procesa hrvatske nacije čega su i Bunjevci integralni dio. Potpuno je jasno da danas ne postoji nijedan politički čimbenik u Europi koji bi na ovakav način problematizirao Bunjevce kao što to čini Srbija te da je do kraja neporaženi velikosrpski projekat danas jedini generator osporavanja političkog identiteta Bunjevaca. Natjerana objektivnim okolnostima Srbija priznaje Hrvatsku de iure,kao političku realnost,ali je ne priznaje de facto jer nije napravila katarzu vlastite političke svijesti i svoje historiografije.Zbog činjenice da je politički utjecaj Srbije doveden u

okvire njezinih geografskih granica vanjskom vojnom prisilom,a ne demokratskim procesom unutarnje političke preobrazbe,njezino ideološko državotvorno utemeljenje ne može biti vjerodostojno.Ono je lažno jer polazi od historijski neutemeljenog i neostvarivog projekta i projekcije.Na takvoj lažnoj ideološkoj platformi srbijanska historiografija gradi i lažni bunjevački indigeni identitet. Ako se uzme u obzir činjenica da su Bunjevci koji su ostali na svom matičnom prostoru integralni dio hrvatske nacije,a da su elemente indigenizma razvili oni koji su se odselili izvan matičnog prostora i živjeli u sklopu tuđinskih državnih struktura onda se može zaključiti da je pravac povijesne identitetske evolucije koji se odvijao na matičnom prostoru jedini povijesno legitiman jer se razvijao bez tuđinskog utjecaja,dakle spontan,dok je proces transformacije identiteta koji se odvijao izvan matičnog prostora povijesno nezakonit jer je proizvod stranog utjecaja i različitih oblika prisile.Drugim riječima,ako su Bunjevci koji su ostali na matičnom prostoru Hrvati,onda ne mogu Bunjevci koji su se odatle odselili ne biti Hrvati. Da bi izigrali ovu istinu,srbijanski povjesničari izvlače „zeca iz šešira” koji treba dokazati da je proces sazrijevanja hrvatske nacije na matičnom prostoru nelegitiman – katoličku crkvu čije djelovanje je,prema njima,išlo u pravcu „hrvatizacije” Bunjevaca,a da je legitiman ovaj drugi proces koji je išao u pravcu „autohtonizacije” tj.”indigenizacije” etnosa koji nema pravo da razumije što je država,jer po sebi,povijesno ne posjeduje kapacitet državotvornosti.Taj kapacitet je pridržan samo za srpsku naciju.Tu opet dolazimo do točke da je svako nepriznavanje hrvatstva Bunjevcima zapravo nepriznavanje hrvatske države.Sam povijesni proces integracije hrvatske nacije i stvaranje hrvatske države po njima je nelegitiman;stoga Bunjevcima ne priznaju nikakav viši stupanj identifikacije osim tribalnog i to formalno zakonski primjenjuju u svojim granicama,a kao projekciju proširuju i na njihov matični prostor tvrdnjom da su u Hrvatskoj Bunjevci „pohrvaćeni” i da im i tamo treba priznati indigeni identitet.Takvo tumačenje je izvedeno iz velikosrpskog političkog cilja – posezanja za hrvatskim prostorom i širenja unitarnih jugoslavenskih ideja što je bila povijesna podloga vojne agresije na Hrvatsku. 5.INVOLUTIVNOST – posljedica je dugotrajnog povijesnog procesa „identitetskog kržljanja”(involucije) uslijed dominacije domicilnog i Bunjevcima stranog represivnog političkog faktora.Stoga,o procesu indigenizacije Bunjevaca možemo govoriti i kao o procesu kulturne i identitetske retardacije i involucije u uvjetima višestoljetnog življenja izvan matičnog prostora i pod tuđom dominantnom vlašću.

Ako se prošetamo cijelim područjem bivše Jugoslavije,teško ćemo igdje naći „identitetsku situaciju” sličnu onoj kod Bunjevaca u Bačkoj.Ako pitate pripadnika bilo kog naroda što je po nacionalnosti,jasno će vam odgovoriti bez ikakve dvojbe ili nelagode.To isto će vam reći i pripadnici različitih manjina u Vojvodini,osim možda Nijemaca,potomaka Folksdojčera koji su u velikoj mjeri izgubili identitet uslijed političke proskripcije.S Bunjevcima je situacija posve specifična,oni nisu doživjeli proskripciju njemačkog tipa,ali unatoč tome,i unatoč nedvojbeno poznatoj nacionalnoj pripadnosti,kod njih se jasno uočava problem nacionalne samoidentifikacije kao posljedica nametnutog političkog uplitanja.Većina Bunjevaca na pitanje nacionalne identifikacije „zauzima obrambeni stav” u smislu da svako takvo pitanje proglašavaju provokacijom,podsvjesno traumatizirani vlastitom situacijom.Nacionalni identitet se počinje shvaćati kao privatna stvar(pitanje prognano iz javnog političkog prostora),slično vjerskom opredjeljenju u vrijeme komunističke diktature.Taj fenomen identiteta potisnutog u privatnost mnogi Bunjevci,ne znajući kako se javno očitovati,često ispoljavaju krajnje nesuvislim stavovima i izjavama,od one „mi smo Bunjevci”(da bi ugodili svima,a zatrli sebe – što je tipična indigena reakcija),pa do refleksnog hvaljenja jugoslavenštine i titoizma,jer „tada smo svi bili jednaki,bez obzira tko je tko”(dakle žal za povijesno potrošenom mogućnošću mimikrije),zatim radikalnim odbacivanjem hrvatstva na svaki spomen da bi bili Hrvati(svojevrsno „pranje od hrvatstva” kao identiteta po sebi nepodnošljivo negativnog uslijed ideološki nametane stigme genocidnosti) itd…Sva ova identitetska očitovanja svjedoče o izrazito involutivnom karakteru nacionalne samoidentifikacije,fenomenu egzogeno nametnutom i vjerojatno jedinstvenom na prostoru cijele bivše Jugoslavije.Šokcima se,premda je bilo pokušaja,nije uspjela nametnuti ova involutivna identitetska stigma kao Bunjevcima. Umjesto evolutivnog identitetskog određenja punog kulturnog kapaciteta(nacionalnog),kod Bunjevaca su se,kao rezultat dugog povijesnog procesa identitetske involucije u pravcu indigenog samoodređenja ,iznjedrili pojmovi poput:”pravi Bunjevac”,”prisni Bunjevac”,”bisni Bunjevac” i sl.kao određenja indigene autentičnosti,a zapravo terminalne primitivizirane socijalne i kulturne marginaliziranosti. Zakonskim priznanjem „bunjevačke nacije” Srbija ustvari de iure potvrđuje involutivni karakter bunjevačkog identiteta,ozakonjuje njegovu „krezubost”,odnosno,zakonski zapečaćuje negativnu povijesnu tekovinu „umlaćenosti identiteta” kod Bunjevaca.Kreacijom pseudoidentiteta Srbija ipak nešto i nudi Bunjevcima:nudi uvjetovano opstojanje – izvanpolitički domicil,oslonjen na i okrenut prema prirodnim resursima(Dužijanca kao prihvaćeni

identifikacijski marker) i tribalnoj svijesti kao maksimalno dozvoljenoj razini kolektivnog identiteta.Pod svaku cijenu treba izbjeći kvalitativni napredak do razine nacionalne identifikacije,dakle hrvatske,jer to ima implikacije na politički prostor što je Srbiji kao državi povijesno ustrojenoj kao imperijalnom projektu neprihvatljivo.Izvanpolitički domicil se razumijeva samo kao privremena,prijelazna faza koja završava s Bunjevcima „srpskim patriotama”,dakle nestankom i asimilacijom u većinsku naciju,što je kroz povijest bila sudbina svih indigenih naroda diljem svijeta. Teška identitetska involucija i povijesna retardacija političkog identiteta bačkih Bunjevaca kao proizvod nametnutih okolnosti,očituje se i na činjenici da čak i oni Bunjevci koji se deklariraju Hrvatima,biskupa Ivana Antunovića iz vremena Hrvatskog preporoda XIX stoljeća i Blaška Rajića iz vremena stvaranja prve i druge južnoslavenske države,obilježavaju kao svoje povijesno posljednje političke veličine.Kao da nakon toga hrvatska politička povijest prestaje!A ona tek onda doživljava svoje zvjezdane vrhunce kroz Domovinski rat i političko djelo Franje Tuđmana koje će dovesti do toga da Hrvatska konačno „odbaci mlinski kamen oko vrata koji ju je vukao na dno 70 godina” kako je u svom govoru rekao Vladimir Šeks 8.listopada 1991.godine kada je Hrvatski Sabor raskinuo sve državnopravne sveze s Jugoslavijom. Na osnovi toga može se zaključiti da,ne samo Bunjevci u Bačkoj,nego svi vojvođanski Hrvati prestaju pratiti proces hrvatske političke evolucije,odnosno,gube korak s njom,u trenutku kad taj proces izlazi iz okvira zajedničke južnoslavenske države,što je paradoks jer upravo osamostaljivanjem Hrvatske i Hrvati u Vojvodini stječu identitet koji ima puni,međunarodno priznati,kapacitet političkog naroda. To znači da upravo najnoviji i najvažniji simboli hrvatskog političkog identiteta izgrađeni u Domovinskom ratu ostaju zona zabrane za političku samoidentifikaciju vojvođanskih Hrvata.Drugim riječima postoji izuzetno jaki zazor od javnog očitovanja kulta hrvatske države bez koje nema ni cjelovitog samoostvarenja hrvatskog političkog identiteta.

Involucija bunjevačkog identiteta – Usporedba dometa identitetske evolucije Hrvata na matičnom prostoru i u Bačkoj

Lijevo:hrvatska kopnena vojska u svečanom mimohodu - evolutivni hrvatski identitet dostignut na matičnom prostoru povijesno je dovršen i zapečaćen vlastitom državom. Desno:povorka Dužijance u Subotici - involutivno usmjeren i povijesno nedovršen hrvatski identitet sa snažnim elementima indigene identifikacije razvio se izvan hrvatskog matičnog prostora kao rezultat nametnutih ograničenja dominantnih tuđinskih državnih i političkih sustava unutar kojih se formirao. Ovu manifestaciju zasebno organiziraju Bunjevci koji se smatraju Hrvatima i oni koji se ne smatraju Hrvatima.I hrvatska Dužijanca se organizira bez nacionalnih simbola(zastava,grb) kako nebi provocirala lokalnu sredinu te se na taj način pretvara u „defile kmetova” kojim se čak i oni Bunjevci koji se smatraju Hrvatima odriču javnog očitovanja vlastitog političkog identiteta,na što su šutke prisiljeni,svjedočeći tako svoju ruralnu indigenu potisnutost iz političke društvene strukture. Dakako da se društvo u kome jedna manjinska zajednica zazire od javnog očitovanja vlastitog identiteta,ne može smatrati demokratskim.

Involucija političkog identiteta bačkih Bunjevaca

Lijevo:predsjednik Franjo Tuđman drži govor na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu u povodu međunarodnog priznanja hrvatske države 15.siječnja 1992.:„Današnji dan – 15.siječanj 1992.godine bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru,za nas svetom tlu između Mure,Drave,Dunava i Jadrana.” Desno:„Bunjevačko prelo” – model okupljanja zajednice i arhetip indigene involutivne kolektivne percepcije. Isključivo ruralni običaj pređenja vune tijekom zimskih dana kad nema poljoprivrednih radova evoluirao je u pravcu općeprihvaćenog arhetipa tribalnog identiteta lišenog svakog evolutivnog svojstva subjekta političke povijesti. I Prelo i Dužijanca kao modeli kolektivne identifikacije usklađeni su s ritmom poljoprivrednih aktivnosti i baziraju se na usmjerenosti na prirodne resurse kao temeljne osobine indigenih zajednica. 6.BIGOTNA RELIGIOZNOST I RADIKALNI ATEIZAM.Utjecaj nametnute indigenizacijske identitetske artikulacije Bunjevaca na religioznost moguće je jasnije razumjeti samo ako se analizira odnos indigenizma i katoličke crkve na globalnom svjetskom planu. Dobro je poznato da su odnosi katoličke crkve i indigenih zajednica diljem svijeta daleko od harmoničnih i jednostavnih.S jedne strane svećenici koji su pokušavali učiniti radikalan iskorak ka takvim zajednicama često su nailazili na oštre kritike unutar crkve.S druge strane,znatan dio indigenih zajednica smatra evangelizatorski rad etnocidnim jer je usmjeren protiv njihova svjetonazora,vjerovanja,društvenih običaja i uređenja njihovih zajednica. Za vrijeme posjeta pape Ivana Pavla II Peruu 1985.godine,jedna skupina Indijanaca istupila je pred Papu i vratila mu Bibliju s riječima:”Tijekom pet stoljeća nije nam dala ni ljubav,ni mir,ni pravdu.Molimo Vas,uzmite Bibliju i

priredite je ponovno našim tlačiteljima,jer oni su potrebni njezinih moralnih zapovijedi više nego mi.Od dolaska Kristofora Kolumba,Americi je silom nametana kultura,jezik,vjera i vrijednosti koji su vlastiti Europi”.(Indigenismo e cattolicesimo,La Jornada,Mexico,26.siječanj 1999 – Luis Hernandez Navarro) U ovoj gesti peruanskih Indijanaca možemo prepoznati zaziranje od katoličke crkve radikalnih anarhoindigenih pseudoidentitetskih Bunjevaca,odnosno možemo ustvrditi da se kod pseudoidentitetskih Bunjevaca radi o odbacivanju prakticiranja katoličke vjere s pozicija regresije u indigenizam,s tom razlikom da je kod bačkih Bunjevaca,dakle,na europskom prostoru,riječ o indigenizaciji induciranoj u fazi formiranja tuđih nacionalnih država i u uvjetima zakašnjele vlastite nacionalne i državotvorne integracije.Takva ideološka pozicija predstavlja radikalno odbacivanje cjelokupne kulturne povijesti kao ekstremno radikalni autodestruktivni identitetski proces.A „tlačitelji” bi mogli biti Hrvati,tj.oni koji „svojataju,hrvatizuju” Bunjevce.Na taj način srbijanska imperijalna politika kao generator bunjevačkog identitetskog indigenizma prikriva sebe kao imperijalnog faktora i zamjenom teza tu ulogu pripisuje „Hrvatima”,što god se pod tim u političkom smislu mislilo i koliko god to apsurdno izgledalo.Na taj način stvara umjetnu polarizaciju unutar bunjevačkog identiteta:njegov involutivni aspekt okreće protiv evolutivnog(nacionalnog). Time se,preko indukcije bunjevačkog identitetskog indigenizma,tj.preko „pranja mozga” Bunjevcima,uspostavlja projekcija prema hrvatstvu koja je sukladna velikosrpskom nacionalnom projektu,što je i cilj cijele ove manipulacije. Kao što se može pročitati na internet stranicama pseudoidentitetskih Bunjevaca,a u skladu s ovakvim ideološko političkim konstruktom,ide se toliko daleko da se kao prauzor i čak moguće etničko podrijetlo Bunjevaca traži u neretvanskoj Paganiji iz X.stoljeća poznatoj po upornom odbijanju njezinih stanovnika - Neretvana da prime kršćanstvo.Konstruktori bunjevačkog pseudoidentiteta se diče njihovim „slobodarstvom poganstva” i rado bi dokazali da Bunjevci potječu upravo od njih.Ovdje je riječ o tome da se identitetski oslonac traži u pretkršćanskoj povijesti kako bi se bunjevački identitet „raskatoličio”,tj.kako bi se zaobišao cjelokupan hrvatski integrativni povijesni proces koji je neodvojiv od pripadnosti katoličkoj crkvi.Bunjevcima se,doduše,ne niječe katolička konfesionalna pripadnost,nego se ona ne uzima kao polazna točka identiteta,već kao nešto naknadno dodano.Time se dolazi do poznatog stava srbijanske historiografije da Bunjevci nisu „katolici”(kao n.pr.Talijani),nego „pokatoličeni”.Tako se formalno priznaje očita činjenica

katoličke konfesionalne pripadnosti,ali se toj činjenici odriče bilo kakav povijesni integrativni politički potencijal.Zato je religioznost pseudoidentitetskih Bunjevaca nužno bigotna,ili je uopće nema.Drugim riječima ona je anarhistički razorena.U takvom ideološkom profilu jasno uočavamo radikalne neo-volkisch elemente,slično kao n.pr.kod Nordijskog rasnog poganstva.Iskonstruirani „prednacionalni i pretkršćanski bunjevački etnički šovinizam”(ne možemo ga nazvati nacionalizmom jer se radi o imaginarnom prednacionalnom identitetu) nastoji se suprotstaviti nacionalnom integrativnom hrvatstvu koje je historijski nemoguće i neodvojivo od katoličanstva,i tako generirati umjetni intraetnički ideološki sukob radi urušavanja cijele zajednice. Sasvim je sigurno da takvi ideološki utjecaji na bunjevački identitet potječu od radikalnih desničarskih srbijanskih krugova koji u anarhističkom procesu dekonstrukcije bunjevačkog katolištva do razine pretkršćanskog indigenizma vide put ka njihovoj integraciji u filozofsko politički sustav temeljen na bizantskoj „nebozemnoj vertikali”,što u konačnici vodi identitetskoj asimilaciji i na koncu i konfesionalnoj konverziji.Kroz takav proces ostvarivalo bi se pravo identitetskog i teritorijalnog pretencionizma Srbije na „prostor proširene projekcije” i ujedno konsolidacija kanonskog prostora Srpske pravoslavne crkve.Dakle,identitetski pretencionizam prema Bunjevcima u Bačkoj zapravo je unutarnjepolitički aspekt povijesno dokazanog srbijanskog regionalnog teritorijalnog ekspanzionizma. Kada se u cijelosti sagleda ovakva ekstremno nakaradna i egzogeno nametnuta ideološka profilacija bunjevačkog anarhoindigenizma,čini se osobito nevjerojatnim da takve ideološke postavke,pretočene u političke, dobivaju eksplicitnu potporu srbijanskog državnog i političkog vrha.Ta činjenica je nevjerojatna iz perspektive europskog integralizma,ali ona u Srbiji predstavlja krutu stvarnost. Identitet,kako osobni tako i kolektivni,pojmovi su koji imaju daleko dublje značenje od pukog „nacionalnog identiteta”.Naime,punina identiteta jest identitet transcendentne projekcije(t.j.kada je nečiji identitet izgrađen do razine da mu je on „u krvi”,ili „u genima”,što znači da preko identiteta pojedinac ostvaruje povezanost s onostranim,nadiskustvenim).Takav identitet nije moguć bez dimenzije historijskog ostvarenja,a jedini legitimni historijski proces izgradnje identiteta jest proces nacionalne političke,kulturne,vjerske i državotvorne integracije. Oktroiranjem lažnog indigenog identiteta,kao politički retardiranog,Bunjevcima se uskraćuje pravo identiteta transcendentne

dubine.Naime,bigotna religioznost indigenog nepolitičkog etnosa ne može imati transcendentnu projekciju jer se ne temelji na zakonitostima historijskog razvoja od početka računanja vremena naše ere pa sve do završetka procesa formiranja modernih nacija. Indigeni narodi s identitetom transcendentne projekcije su isključivo primitivni narodi diljem postkolonijalnog svijeta koji su zadržali svoja primitivna religijska vjerovanja i koji na njima temelje svoj identitet.Međutim,u kulturnoj povijesti kršćanske ere nije moguće spojiti indigenizam,kao po sebi nepolitički identitet s transcendencijom.Upravo zbog toga je u kolonijalnom svijetu vrijedilo pravilo bez iznimke da je primanje kršćanstva redovito značilo raskid s indigenizmom i formiranje političkog identiteta.Tek napuštanje primitivnih vjerovanja i pokrštavanje mnogih naroda kolonijalnog svijeta otvorilo je put definiranju njihova političkog identiteta i formuliranju njihovih političkih ciljeva. Drugim riječima,identitet transcendentne projekcije moguć je kod primitivnih indigenih naroda kolonijalnog svijeta koji su zadržali svoja tradicionalna primitivna vjerovanja i svoj tradicionalni način života(kao n.pr.Aboridžini u Australiji),ali nije moguć kod politički indigeniziranih etničkih skupina koje pripadaju kulturnoj povijesti Europe,a koji su indigenizirani samo zato što su politički otrgnuti od svojih postojećih matičnih država. Anarhoindigenizam,odnosno radikalni bunjevački indigeni nacionalizam predstavlja potpuni lom identitetske transcendentne projekcije,i zato predstavlja radikalnu autodestrukciju identiteta.Taj lom nastao je kroz dugi,višestoljetni historijski proces stjecanja nepolitičke teritorijalne autohtonosti u Bačkoj,dakle izvan matičnog političkog prostora i on je posljedica političkog uvjetovanja,zapravo ucjene dominirajućih vlasti pod kojima su Bunjevci živjeli u Bačkoj.To uvjetovanje,kao povijesna konstanta,značilo je zabranu kolektivne artikulacije kao političkog naroda kao uvjet fizičkog opstanka na tom prostoru.Iz takve trgovine „identitet za domicil” i iz okrenutosti prema prirodnim resursima kao izvoru opstanka otvorio se proces depolitizacije identiteta,tj.proces indigenizacije,koji je iz ranije navedenih razloga,u koliziji s katoličkim vjerskim identitetom koji podrazumijeva da je politički identitet nužan preduvjet ostvarivanja demokratskih individualnih i kolektivnih prava.Depolitizacija identiteta je zapravo gubljenje političkog kapaciteta uzroci čega nisu vidljivi na površini jer se minimalistički instinkt samoodržanja ostvaruje kroz submisivni odnos prema nositeljima političke moći.

Zato je taj lom identitetske transcendentne projekcije Bunjevaca bio i ostao politički cilj dominantnih političkih struktura kojega su postizali potkupljivanjem Bunjevaca indigenim pravima,koja su po sebi,suprotnost političkim pravima jer u vrijednosnom smislu imaju „rejting smeća”.Jedno od takvih indigenih prava kojim se Bunjevce „potkupljuje za indigenizam” jest svakako i „standardizovani bunjevački jezik” kojeg „samo što nisu dovršili” srbijanski akademici. Zbog nepostojanja transcendentne projekcije,indigenizirani identitet svoju religioznost ispoljava na bigotan način,ili usvaja agnosticizam,a „argument predaka” postaje maksimalni domet primitivne identitetske identifikacije prema transcendenciji. Valja zamijetiti da se proces dirigirane političke indigenizacije Bunjevaca potpuno uklapa u društveni ustroj „srpske teodulije”,odnosno u društvo temeljeno na svetosavskoj političkoj filozofiji.Naime,submisivni indigeni identitet postaje u političkom smislu istovjetan Velimirovićevu „teodulu”,tj.”svojevoljnom sluzi”. Lom identitetske transcendentne projekcije znači i lom katolički shvaćene „nebozemne vertikale”,odnosno katoličkog razumijevanja odnosa duhovne i svjetovne vlasti,što otvara proces političke asimilacije. Kao što se osamostaljivanje Hrvatske smatra „secesijom”(t.j.nezakonitim činom) tako se hrvatstvo Bunjevaca smatra „identitetskom secesijom”,tj.”pohrvaćivanjem” kao nezakonitim istupanjem iz kategorije „politički jednovernog naroda”,a indigenizacija procesom zadržavanja „političke jednovernosti”. Može se zaključiti da je „suicid identiteta” terminalna posljedica indigene identitetske involucije,dok na drugom polu,kao antipod,stoji identitet transcendentne dubine,kao najviši domet političke i kulturne identitetske evolucije. Regresivni,involutivni identitetski povijesni proces kod Bunjevaca nije mogao ostati bez snažnog odjeka na religiozni profil,na načine ispoljavanja religioznosti i vjersku praksu kod Bunjevaca.Temeljna karakteristika ovog procesa je slijedeća:religijski aspekt indigenizacije jest svođenje religioznosti na običajni karakter,na etnografsku karakteristiku.To je bigotna religioznost nepolitičkog etnosa kao prepoznatljiva crta,bez obzira radi li se o indigenizmu tradicionalnih kršćanskih etničkih zajednica na tlu Europe ili o šamanskim ili animističkim religijskim skupinama diljem Trećega svijeta.Opravdanje religioznosti nije osobna vjera,teološka formacija ili spremnost na žrtvu radi principa,nego indigeni „argument predaka”(jer tradicija tako nalaže).Mora se

ići u crkvu jer to znači „biti ko svit”(„svit” kao magloviti nedovršeni pojam bunjevačke indigene kolektivne autopercepcije).Zato je bunjevački mentalitet iznjedrio veoma specifičan pojam:”biti redovan”(t.j.preko „obdržavanja reda”,nepisanih pravila indigene zajednice biti moralno ispravan i čestit).Ovaj pojam u tom značenju nije razumljiv i ne postoji izvan bunjevačke zajednice.Tako se u bunjevačkom govoru može čuti:”Taj čovik je zdravo redovan;iđe svake nedilje u crkvu”.Poput nacionalnog identiteta i vjerski identitet postaje prazna ljuštura koja već pri prvom dirigiranom iskoraku nestaje i prelazi u apostaziju.Naciju kao evolutivnu kategoriju povijesnog samoostvarenja prati „religioznost žrtvovanja radi samoostvarenja”(i osobnog i kolektivnog),bez koje to samoostvarenje nebi bilo moguće,a to znači i postojanje nacionalnih velikana vjere - svetaca.Statičnost indigenih zajednica koje ne poznaju ovakav evolutivni zamajac povijesnog samoostvarenja ne poznaje življenje vjere kao osobnog izazova,nego vjere kao samo običaja.Stoga je bunjevački indigeni pseudoidentitet – identitet bez transcendentnog utemeljenja.Možemo zaključiti da je bigotnost primitivna involutivna religiozna ekspresija indigenog identiteta. Kao religioznost iznutra nedovršenog ili/i razorenog kulturnog identiteta(t.zv.”suicid identiteta”),ona je religioznost izvanpolitičkog identiteta,uglavnom oslonjena na tradicionalne običajne indigene identitetske markere usmjerene na povezanost s prirodnim resursima(poput Dužijance). Temeljno svojstvo indigene bigotne religioznosti jest da je ona isključena iz bilo kakvog kritičkog odnosa prema sveukupnoj društvenoj stvarnosti,bilo na polju politike,bilo moralnih prosudbi itd…Religija,kao običajna kategorija prestaje biti bilo kakvo polazište za kritičko promišljanje društva.Osobito nema govora o bilo kakvom zapadnom shvaćanju primata duhovne vlasti nad svjetovnom.Vjerske aktivnosti su simbolične,selektivne i prigodne,a vjerski kulturni život i publicistika imaju domet tiskanja kalendara i izlaganja starih svetih slika i molitvenika.To znači potpunu odsutnost svijesti o evolutivnoj,povijesnoj,kulturnoj i svakoj drugoj identitetskoj dimenziji kršćanstva koja stoji u temelju europske povijesti. Može se zaključiti da gubljenje političkog identiteta kroz indigenizaciju znači bigotizaciju religijske prakse,odnosno sekularizaciju.A s obzirom da je ovdje riječ o napuštanju katoličke vjere,taj proces u Srbiji nesumnjivo predstavlja politički poželjan proces religijske asimilacije. Socijalni proces religiozne artikulacije ovog tipa možemo definirati kao indigenu involutivnu anacionalizaciju bunjevačkog katoliciteta koji već pri

prvom kontaktu s nositeljima dominantnog političkog sustava razotkriva svoju pravu strukturu:apostaziju,ateizam i sekulariziranost. Kao ilustraciju navodim „izložbu sveti’ slika – prilika” koja je 15.prosinca 2015.godine održana u „Bunjevačkoj matici” u Subotici pod naslovom: „Naša je davna davnina,pa naša će biti i budućnost”.Iako ta prošlost na koju se odnose ovi predmeti nije baš tako „davna”,t.j.mjeri se kojim stoljećem,ona se izvlači iz definiranog povijesnog razdoblja kome pripada kako nebi morala biti stavljena u kontekst nacionalne kulturne povijesti i stavlja se u mitski vremenski kontekst nedefinirane „davne”prošlosti.Time se politički suobličava mitologizaciji prošlosti dominantnog političkog domicilnog naroda(kosovski mit) čime se onda postavlja temelj političke prihvatljivosti oktroiranog identiteta.Dakle,te stare slike - prilike se ne promatraju kao baština povijesno točno određenog vremena i kao dio ukupne nacionalne kulturne i religijske baštine nego kao kultna ostavština predaka što nesumnjivo ima elemente indigenog „kulta predaka” na kome se gradi bunjevački indigeni nacionalizam projektiran protiv hrvatstva.Dakako da takva percepcija vlastite kulturne baštine ne omogućava objektivan znanstveni i kritički pristup i analizu.Drugim riječima,radi se o mitskom traženju identiteta fiksiranog u određenom razdoblju prošlosti,bez želje i sposobnosti da se taj kulturni okvir iz prošlosti sagleda u relacijama povijesnog evolutivnog procesa kome je pripadao. Iako je krunica s kojom su mnoge bunjevačke „majke” redovito išle u crkvu ista ona krunica koju su mladi i goloruki hrvatski branitelji vješali sebi oko vrata kad su devedesetih godina išli na prvu crtu obrane hrvatske države,plodovi su posve drugačiji:u prvom slučaju,njoj je nametnuta stigma bigotnosti,primitivizma starih kojeg su njihove slijedeće generacije u procesu dirigirane transformacije identiteta potpuno odbacile kao jedan od markera na koje je ciljala Vergonha.Vjerojatno je završila u smeću,zajedno sa starim svetim slikama i molitvenicima.Tako se n.pr.može čuti da pojedini Bunjevci,ne samo da ne žele dati svoju djecu u hrvatske razrede,nego ih čak ne žele slati niti na vjeronauk jer „u crkvu idu samo babe i dede”.Takav svjetonazorski profil specifičan je za Vojvodinu i posve je nerazumljiv u Hrvatskoj gdje bi tvrdnja da „u crkvu idu samo babe i dede” zvučala toliko neuvjerljivo da za njom nebi posegnuli čak ni najradikalniji ateisti.U drugom slučaju,krunica se čuva kao predragocjena relikvija i memento na vrijeme stradanja i borbe za svoju državu i svoj identitet.Dakle,u prvom slučaju,krunica je u ime nametanja specifičnog srbijanskog sekularnog moderniteta(„srbofonije”),definirana objektom Vergonhe i stigmatizirana kao jedan od simbola indigenizma,a u

drugom ona je postala duhovni temelj inicijalnog evolutivnog državotvornog procesa kao jedino mogućeg načina opstanka. Kao ilustraciju bunjevačke pseudoidentitetske religioznosti i utjecaja izvana induciranih političkih procesa na istu,navodim članak objavljen na site-u Bunjevci.net 30.ožujka 2015.godine: „Jedan od najvećih hrišćanskih praznika – Uskrs,obilužila su i dica koja u Osnovnoj školi „Matija Gubec” u Tavankutu uče bunjevački govor s elementima nacionalne kulture,ko i najmlađi članovi Bunjevačkog kulturnog centra „Tavankut”.Naime,ona su,povodom ovog blagdana,pripravila Uskršnju izložbu na kojoj su izložila svoja mala umitnička dila. Uskršnja izložba je otvorena u nedilju,29.marta,a ona pridstavlja vrhunac kreativni radionica na kojima su mališani,zajedno s njevom učiteljicom Mirjanom Savanov,šarali uskršnja jaja,crtali,pravili čestitke i ukrase. Na izložbi je svoje radove pridstavila i slamarska sekcija OŠ „Matija Gubec”,koja je izložila jaja ukrašena slamom i uskršnje čestitke takođe rađene u slamarskoj tehniki. Otvaranju izložbe su prisustvovali roditelji ove vridne i talentovane dice,a najveću pažnju mališana je privuko pravi zec,koji je imo svoj kutak na uskršnjoj izložbi. Pošto je cvitna nedilja,a kako običaj nalaže,dica su posli izložbe očla u crkvu da posvete cicamacu.”

Analizom ovog teksta i simbolizirajućih poruka koje on nosi može se uočiti slijedeće: 1.jezična konfuzija u kojoj se miješaju izrazi srpskog jezičnog standarda i bunjevačkog govora u kome ima elemenata ikavice,regionalizama i lokalnih šatrovačkih gramatičkih aberacija. Stavljanje takvog govora u pedagošku funkciju kao preporučenog u procesu standardizacije, znači totalnu vulgarizaciju jezičnog identiteta(već spomenuto „pravljenje bazmegom” primijenjeno u pedagoškoj praksi),a to ima posebnu težinu jer je riječ o identitetskom „pranju mozga” djece. 2.Religioznost ima isključivo običajni karakter,tj.svodi se na bigotne elemente:djeca nisu išla u crkvu da bi sudjelovala na svetoj misi,koja se u izvješću ni ne spominje,nego „jer to običaj nalaže” i samo da bi „posvetili cicamacu”.Dakle,da bi obavili ritual.Tu se postavlja pitanje:ako su djeca išla u crkvu „jer to običaj nalaže”,kakvog onda smisla ima posvećena cicamaca?

Dirigirano i smišljeno naglašavanje običajnog karaktera religioznosti predstavlja endodestrukciju vjerskog identiteta kao segmenta sveopće endodestrukcije identiteta u procesu indigenizacije.

Za vrijeme komunizma u Srbiji,pa dakle i u Vojvodini katolička konfesija je bila proskribirana i po ideološkoj komunističkoj osnovi,a svako uključivanje pojedinca u utjecajnije sfere društva bilo je uvjetovano raskidanjem s vjerskom praksom i napuštanjem katoličke crkve.To je za Hrvate u Vojvodini,za razliku od Hrvata na matičnom prostoru i za razliku od većinskog srpskog stanovništva u Vojvodini značilo i raskid s nacionalnim identitetom,budući da je u Vojvodini nakon ukidanja škola na hrvatskom jeziku konfesionalna pripadnost bila jedina preostala spona s nacionalnim identitetom.Padom komunističkog sustava prestala je mogućnost ideološke opstrukcije nacionalnog identiteta posredovane preko zabrane konfesionalne pripadnosti,tj.nestalo je ideološkog uporišta koje bi branilo prakticiranje vjere,a ostala je politička potreba domicilne države za raskidanjem Bunjevaca s hrvatskim identitetom.Zbog toga su stvari posložene tako da se iz drugog kuta,primjerenog novim okolnostima,očuva priječenje artikulacije hrvatstva među Bunjevcima preko vjerskog identiteta i to tako da se indigenizam unosi u crkvu,tj.da Bunjevci ulaze u katoličku crkvu s već skrojenim identitetom kako se isti nebi mogao formirati u njoj.Dakle,u vjerskom aspektu ideološkog konstrukta bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta preventivno je osmišljeno(još jedan od „antibirokratskih” „krivih poteza u pravo vrijeme”)da Bunjevci unose u crkvu indigenizam kako nebi iz nje iznosili hrvatstvo. Ta potreba se ukazala nakon pada komunizma kad više nije bilo moguće s ideoloških pozicija priječiti prakticiranje vjere,a kako bi se i nakon toga zadržalo neutraliziranje vjerskog i kulturnog utjecaja katoličke crkve.U tom cilju idu zahtjevi za „bunjevačkim misama”,u tom cilju bunjevačke pseudoidentitetske stranke „vode bunjevačku dicu u crkvu”,organiziraju uskršnje izložbe itd…Dakako da za ovakvim manipulativnim manevrom nebi bilo potrebe da je ostao komunistički poredak koji je proces rashrvaćivanja Bunjevaca indirektno održavao stigmatiziranjem vjerske prakse kao društveno nepodobne. Budući da se odreda svi čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca nisu društveno,politički i svjetonazorski formirali unutar ideološki neutralnog miljea,nego su eksplicitni ideološki proizvod „jugoslavenskog srbokomunizma”,tj.srbijanski specifične inačice jugoslavenskog komunizma,jasno je da je njihovo bavljenje katoličkom crkvom isključivo iz

političke nužde i radi ostvarivanja zadanih političkih ciljeva,a ne iz vjerskog opredjeljenja kao takvog.To znači,s obzirom na dihotomnu strukturu pseudoidentitetske skupine Bunjevaca da njihovi čelnici ispoljavaju hinjenu,hipokritsku religioznost(„religioznost s psovkom slobodarstva”,dakle isključivo u političke manipulativne svrhe) a baza ove skupine bigotnu religioznost. Otvaranjem ovakvih ideoloških procesa nastoji se u skladu i po mjeri istočne političke kulture katolički identitet staviti pod političku kontrolu,a to nije moguće bez lomljenja veze između katoličkog vjerskog i hrvatskog nacionalnog identiteta.Dakle,indigenizacijskim rashrvaćivanjem Bunjevaca pokušava ih se uklopiti u „politički jednoverni narod”.To bi pretpostavljalo stvaranje identiteta „Srba katolika”,ali za to ne postoje nikakvi ozbiljni realni resursi.Zato je politički najprihvatljiviji model endodestrukcije indigenog identiteta koji vodi ka unutarnjem urušavanju hrvatskog katoličkog vjerničkog korpusa. Na istom site-u(www.bunjevci.net) na Badnjak,24.12.2015.,tj.na dan kada kardinal Bozanić u zagrebačkoj katedrali govori o „ljepoti hrvatskog Božića”,pojavio se članak pod naslovom:”U novu godinu sa novim znanjima i veštinama” slijedećeg sadržaja:”U subotu 19.decembra u organizaciji Bunjevačkog media centra,održana je radionica na temu „Novogodišnje i božićne frizure”.Dica i mladi imali su priliku da nauče kako sami sebi ili jedni drugima da priprave frizure za pridstojeće praznike.U tome nam je pomogla frizerka koja je vodila radionicu,Branislava Trbojević. Radionice u organizaciji Bunjevačkog media centra nuz podršku Bunjevačkog omladinskog centra „Fijaker stari”,tokom ove godine imale su edukativan i zabavan karakter.Cilj radionica je da dica ovladaju različitim veštinama.Kod mlađe dice one utiču na razvoj,a kod starijih imaju za cilj da kroz vižbu spoznaju sebe,svoje sklonosti i afinitete. Kroz radionice zajedno sa dicom negujemo i uvažavamo različitosti odnosno multikulturalnost,s obzirom na sredinu u kojoj živimo.Tako smo u subotu u okviru radionice proslavili velikog sveca kod pravoslavaca Sv.Nikolu. Pored veština kojima su mladi ovladali tokom radionice,svako dite na poklon dobilo je prilipu frizuru.”

Riječ je o aktivnosti pseudoidentitetskih Bunjevaca u Somboru kojima je,kako navode,cilj da „vižbama postignu veštine”. Ovaj događaj samo je jedan u nizu bezbrojnih politički isforsiranih aktivnosti kojima se aktivno politički odrađuje transformacija identiteta

Bunjevaca.Osobito se posvećuje pažnja „kreativnim radionicama” s djecom gdje taj posao daje najsigurniji rezultat.Međutim,u istu kategoriju spadaju i društveni događaji kao što su:”Bunjevačko poslepodne u mini Jugoslaviji”,”Festival bunjevački’ ila”,”Bal za svetu Katu”,”Izložba tradicionalnog kruva somuna” i sl.Ovakav društveni život ne izvire iz tradicijske kulture Bunjevaca,nego je on politički oktroirani konstrukt. Cilj ovih,politički osmišljenih i forsiranih aktivnosti,bez ikakvog kulturnog,tradicijskog i vjerskog temelja,smisla i ukusa jest okupljanje Bunjevaca radi konsolidacije njihova pseudoidentiteta po politički razrađenom modelu – djelovanjem fantomskih izmišljenih nevladinih organizacija i njihovih „stručnih radionica” što je ustvari farsa iza koje stoji politički motivirana „debilizacija identiteta”,„pranje mozga” i razbijanje nikad dovršene,ali tradicionalne identitetske strukture Bunjevaca. U navedenom članku valja zapaziti slijedeće momente:bunjevačka manjinska zajednica se tretira kao svojevrsni pokusni sociološki laboratorij kojim se poigrava dominantna kultura koja ih na taj način pokušava socijalizirati(dakako po svojoj političkoj mjeri),što podsjeća na postupanja australskih vlasti prema Aboridžinima.Pri tome se služi suvremenim sociološkim pojmovima kao „media centar”,”kreativna radionica”,multikulturalnost i sl.Hiperinflacijom ovakvih besmislenih događanja upravljaju fantomske manjinske organizacije koje niču kao gljive poslije kiše,slično kao i „bunjevačke” stranke,ustvari prazne kulise kojima je jedini cilj „mlataranje” bunjevačkim imenom,ili kako sam već naveo,raspirivanje indigenizma,t.j.„političko bunjevčarenje” kao zlonamjerno,politički projektirano,naturanje lažnog autenticiteta.Riječ je o primitivnoj metodi „nevidljivog sapunanja mozga“ prilagođenoj politički krajnje retardiranom ambijentu čiji cilj je daljnje potenciranje te retardiranosti.Ovakav pristup Bunjevcima pretpostavlja da oni sami nemaju vlastiti identitetski potencijal koji bi bio polazište na kome bi se temeljio njihov kulturni život nego je potrebno da im vlast oktroira kulturni identitet,obavezno garniran srpskim nacionalnim markerima.U ovom slučaju to je frizerka s kojom će za vrijeme friziranja slaviti pravoslavnog sveca.Svaka prigoda se koristi za manje ili više eksplicitno nuđenje srpskih identifikacijskih markera što je veoma lagan posao kod djece koja nemaju izgrađen identitet.Osobito je nakaradno što se u takve političke manipulacije uvlače sveci,vjerski blagdani,pa i sami svećenici.Ne poštuje se autonomija crkve,a međukonfesionalni odnosi se izvlače iz nadležnosti crkve,tj.ekumenskog formata i stavljaju u politički format kao međunacionalni odnosi,što je grubo političko zlorabljenje vjere i crkve.Ekumenizam se zamjenjuje

multikulturalizmom,ustvari nastoji se izbrisati identitetska distanca između većine i manjine.Drugim riječima,velika rijeka i mali potok usmjeravaju se u isto korito kako bi taj mali potok nestao.Manjina hrli u toliko snažan zagrljaj većini da joj od njega pucaju kosti. Politički zacrtan imperativ niveliranja nacionalnih identiteta u višenacionalnoj Vojvodini u vrijeme komunizma odvijao se pod formulom „bratstva i jedinstva”,ali je propašću komunizma i Jugoslavije ponovno oživljen stari kolonijalni projekt nametanja autohonizma Bunjevcima kao modela asimilacije.

Bunjevački pseudoidentitet je agnostičan;religioznost mu je svedena na običajne tragove bigotnosti,a u primjerima anarhističkog ekstremizma on je nužno i ateističan. Naime,u procesu radikalnog odbacivanja identiteta,s nacionalnim identitetom se odbacuje i konfesionalni i svaki kulturni identitet drugačiji od države propisanog.Taj fenomen je bio osobito izražen nakon II.svjetskog rata kada su Bunjevci iz siromašnijih socijalnih slojeva,očekujući benefite od komunističkih vlasti,postajali radikalni Jugoslaveni i komunisti,odbacujući sve tradicionalne identitetske markere.Padom komunizma,i izmjenom domaće zadaće od strane režima,a u procesu institucionalizacije bunjevačkog pseudoidentiteta,isti ti pojedinci,po naputku političkih sponzora počinju ispoljavati fenomen hinjene religioznosti,kao krajnje nemušto glumljenje radi ostvarivanja novozacrtanih političkih ciljeva.Hinjeno prakticiranje katoličke vjere postaje pričuvno sredstvo u pokušaju političke trgovine s crkvom:priznanje bunjevačkog pseudoidentiteta od strane crkve kao uvjet za prakticiranje vjere.Takva trgovina je pokušana na jezičnom planu:traženo je uvođenje „bunjevačkog jezika” u crkvu,”mise na bunjevačkom”,a ne na hrvatskom,kao neka vrst „bunjevačke autokefalije”(traženje „svog jezika” u crkvi kao traženje „svoje crkve”).Ovdje se jasno vidi da se čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca služe pravoslavnim ekleziološkim principom u političkom djelovanju prema katoličkoj crkvi što jasno odaje iz kojeg političkog miljea dolaze njihovi ideološki sponzori.Takve političke inicijative su upravo suprotnost onoga što se na ekleziološkom planu događa u susjednim pravoslavnim zemljama:Crnoj Gori i Makedoniji gdje se Srpska pravoslavna crkva opire samostalnosti tamošnjih nacionalnih crkava.Budući da se takav model ne može operacionalizirati u odnosu na katoličku crkvu,ova pseudoidentitetska zajednica ostaje trajno izvan crkve.Drugim riječima,oni ostaju ateisti po osnovi ideološkog opredjeljenja i to nakon što je nestao komunistički

totalitarizam.Unatoč tome,iz ponašanja nekih njihovih aktivista,t.zv.učitelja „bunjevačkog” jezika koji predaju u osnovnim školama,uočava se da oni pokušavaju zadržati kontrolu nad djecom koja idu u crkvu,osobito u nekim selima,n.pr.u Bajmoku,Tavankutu i Maloj Bosni što ilustrira navedeni događaj. Djeca koja idu u katoličku crkvu postaju target politike s ciljem da se njihova identitetska formacija već u ranoj dobi preusmjeri u destruktivnom indigenom pravcu kako bi se već na toj razini smanjio broj kasnijih Hrvata,dakle da bi ih se preusmjerilo na put nevidljive asimilacije i u konačnici gubitak i samog vjerskog identiteta.Ovakvo usmjeravanje djece na nepolitički indigeni identitet preuzimanjem od crkve organiziranja vjerskih aktivnosti ima za cilj eutanaziju političkog identitetskog potencijala Bunjevaca. Uočava se paradoksalna situacija da su svi čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca ateisti koji ne prakticiraju vjeru,a s druge strane,njihovi aktivisti,t.zv.”učitelji bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture” su u bunjevačkim mjestima kao Bajmok,Mala Bosna i Tavankut jedini koji organizirano vode djecu u crkvu i na vjeronauk. S druge strane,hrvatski deklarirani Bunjevci su redom svi praktični vjernici,ali nemaju tako dobro organizirane prosvjetne djelatnike koji bi usmjeravali djecu kako to čine pseudoidentitetski Bunjevci. Iz tih činjenica se jasno može iščitati da je bunjevački pseudoidentitetski projekt ciljano politički konstruiran da se razori identitetska struktura i politički potencijal Bunjevaca,a u tom projektu važan target su dakako djeca koju ovi po političkom zadatku,a ne iz vjerskih pobuda,ne ispuštaju iz ruku i izvan kontrole. Osobito je nedorečen stav mjesnih katoličkih svećenika po ovom pitanju.Naime,ako doslovce svi čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca navode politički argument za svoju nevjeru,onda se postavlja pitanje kako župnici mogu respektirati njihove učitelje kao bliske suradnike i organizatore vjeronauka? Posebno je zanimljiv fenomen ideološkog,političkog argumenta za neprakticiranje katoličke vjere kojega nalazimo kod svih čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca.Naime,svi ti čelnici uvjetuju svoje prakticiranje katoličke vjere prihvaćanjem i priznavanjem bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta od strane katoličke crkve!Iz ove činjenice se može izvući nekoliko zaključaka. Naime,ovi političari,nekadašnji „društvenopolitički radnici”,premda etnički Hrvati,po svom duhovnom habitusu u potpunosti pripadaju istočnoj političkoj kulturi u kojoj državna vlast,prema svojim interesima postavlja uvjete

crkvi.Zato su to ljudi konvertiranog identiteta,jer su,premda po rođenju Hrvati i katolici,potpuno usvojili istočni koncept primata svjetovne vlasti i prema njemu skrojili čak i vlastiti duhovni habitus.Takva identitetska transformacija nastala je uslijed nekoliko čimbenika:nametanja involutivnog indigenog identiteta kao povijesne konstante i prihvaćanja komunističke ideologije radi dioništva u benefitima vlasti.Dakle,primordijalno nedovršeni hrvatski katolički identitet povijesno unakažen na razinu nepolitičkog etnosa uvodi se u evolutivni proces istočne političke kulture.On kao takav,tek preko takvog koncepta počinje „mirisati moć” koja proizilazi iz političkog identiteta te prihvaća taj oktroirani identitet.Njihova je identitetska konverzija politički unaprijed isplanirana i projektirana u pravcu daljnje destrukcije etnosa kojem izvorno pripadaju.U takvoj političkoj praksi Srbije prepoznajemo otomansko političko naslijeđe(janjičari,martolozi).

S takvom političkom projekcijom ovaj konvertirani identitet se dirigirano opet upućuje prema katoličkoj crkvi kako bi širio razdor između hrvatskog i katoličkog,odnosno,kako bi se formirala kritična masa katolika nehrvata.Otuda njihova izrazita posvećenost radu s djecom oko vjeronauka.Ovdje uočavamo slijedeći paralelizam:od formiranih podložnika srbokomunističke partije iz redova indigeniziranih Bunjevaca sada bi dobro bilo napraviti „katoličke vernike”,bilo „Bunjevce”,bilo Srbe,bilo što,samo ne Hrvate.Takav ideološki ping pong s Bunjevcima(od bivših ateiziranih komunista do recikliranih bigotnih indigenih katolika) ustvari je ping pong od Vergonhe do pseudoidentiteta i nazad!Primarni cilj ovih dirigiranih političkih manipulacija koje su započele ukidanjem hrvatskog jezika u školama u Vojvodini nakon II svj.rata i traju do danas jest asimilacija Bunjevaca,u zadnje vrijeme čak uz spremnost da se prihvati katolički identitet koji bi bio apsorbiran u srpsku naciju,dakle otkinut od svog hrvatskog etničkog podrijetla.Tom cilju je osobito posvećen srbijanski predsjednik Nikolić što se može zaključiti na osnovu njegove političke djelatnosti vezane uz pseudoidentitetske Bunjevce.Njegovi kontakti sa Svetom Stolicom,kao i sva diplomatska aktivnost Srbije u Vatikanu ima samo i isključivo jedan unutarnjepolitički cilj:unutarnju identitetsku homogenizaciju Srbije.To je osobito važno u Vojvodini gdje se srbijanska vlast nikad nije osjećala dovoljno „svojom na svome”,a osobito ne nakon pucanja AVNOJ-skih šavova.Čak se može pretpostaviti da bi Srbija bila spremna primiti Papu samo pod uvjetom da njegov posjet doprinese toj homogenizaciji što bi značilo da je katolička crkva „obavila političku trgovinu” sa Srbijom preko leđa

Bunjevaca.Jedno je sigurno,kad bi takvo što doista bilo ostvareno,to bi,bez sumnje,išlo na štetu same katoličke crkve. Tu,međutim,nastupa politički problem:istočna,bizantska politička kultura se ne može operacionalizirati u odnosu na katoličku crkvu koja ne dopušta politička uvjetovanja sa strane bilo koje države ili političkog sustava jer svako političko uvjetovanje konfesionalne pripadnosti čini irelevantnim osobnu vjeru kao isključivi motiv pripadnosti crkvi,a podložnost takvoj uvjetovanosti bi,na koncu,samu crkvu činilo nevjerodostojnom u obavljanju svog poslanja.To,međutim,nije slučaj u pravoslavnoj ekleziologiji jer pravoslavna crkva nije nadnacionalna,globalna i misionarska nego počiva na pripadnosti nekoj naciji.Zato pseudoidentitetski Bunjevci ne mogu praviti političku trgovinu s katoličkom crkvom jer roba koju oni nude katoličkoj crkvi ne treba.Drugim riječima,katolička ekleziologija ne dopušta i ne omogućava politički motiviranu i dirigiranu(dakle prikriveno nasilnu) konverziju kulturnog i nacionalnog identiteta svojih članova,a upravo to,prema Bunjevcima,postavlja kao imperativ srbijanska država temeljena,između ostalog,na istočnoj,bizantskoj političkoj tradiciji. S druge strane,u istočnoj ekleziologiji primarno je pitanje definiranja političkog,institucionalnog i nacionalnog okvira crkve što je pitanje države,a tek potom,unutar tako definiranih relacija vjersko opredjeljenje postaje faktor konfesionalne pripadnosti.Dakle,u istočnoj ekleziologiji,vjersko opredjeljenje je irelevantno kao primarni faktor konfesionalne pripadnosti,tj.prvo moraš biti Srbin da bi mogao biti Srbin pravoslavac.Takav kulturni obrazac Srbija nameće katoličkoj crkvi,tj.pokušava se uspostaviti isti model na katolike:prvo moraš biti Srbin da bi postao Srbin katolik.Zato pseudoidentitetski Bunjevci neće u crkvu dok im katolička crkva ne prizna indigeni identitet(kroz jezik – „mise na bunjevačkom”) i dok ih ne razriješi hrvatskog identiteta preko hrvatskog jezika kao jezika bogoslužja.S obzirom na naprijed navedenu sociološku definiciju indigenog identiteta to bi značilo da se od katoličke crkve politički zahtijeva sudjelovanje u suicidu hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta Bunjevaca.Hrvatstvo ovdje smeta kao integrativni faktor s državotvornim kapacitetom koji kao takav onemogućava identitetsku homogenizaciju Srbije,i zato se indigena bunjevština koja nema taj integrativni potencijal nudi kao alternativa preko koje se dolazi do homogenog srbijanskog identiteta. Sva takva upetljavanja države u nadležnost crkve nisu moguća s obzirom na karakter katoličke crkve kao nadnacionalne globalne i misionarske.Tradicija

ovakvih pokušaja utjecanja na katoličku crkvu ide još od Garašaninova Načertanija. Proces indigene identitetske involucije nije moguć kod pravoslavnih naroda zbog postojanja nacionalnih crkava i zato se može reći da je nametanje autohtonizma Bunjevcima u Srbiji,između ostalog,i čin potvrđivanja „političke heterodoksije” katoličkog identiteta. Bigotnost kao primitivna religijska ekspresija indigenog identiteta uklopljiva je u politički dirigirane procese transformacije identiteta jer se ovaj sloj ljudi identificira isključivo s domicilom i iskustveno mu je nepoznat pojam i smisao bilo kakvog evolutivnog duhovnog,kulturnog i identitetskog procesa. Odnos prema katolicima unutar srpske države definirao je već Ilija Garašanin koji u svom Načertaniju zagovara dovođenje francuskih svećenika u Srbiju kako bi se suzbio utjecaj austrofilskog klera na katolike i na taj način artikulirao identitetski proces formiranja „Srbina katolika”,tj.transformacijom identiteta stvoriti državi lojalne građane,odnosno isto ono što će konstruktori bunjevačkog pseudoidentiteta pokušati napraviti:Bunjevca – „srpskog patriotu”. I u ovom aspektu se jasno očituje utjecaj francuske državotvorne i političke filozofije na stvaranje političke kulture u novovjekovnoj srbijanskoj državi. I Garašanin i svi ideolozi velikosprstva smatraju Hrvate dijelom srpskog političkog naroda koji je,budući da je pao u „katoličku jeres” izgubio evolutivni politički potencijal i ostao na razini nedržavotvorne bigotne etničke strukture.Ti ideolozi ne priznaju nikakav evolutivni integrativni politički proces po osnovi katolištva(zapravo početak stvaranja moderne hrvatske nacije) jer je on povijesno nelegitiman tj. „nametnut” sa Zapada,od katoličke crkve.Zato katolike na „prostoru proširene projekcije” smatraju političkim Srbima samo što su oni,zbog pada u „katoličku jeres” to zaboravili.Otuda jedini njihov izvorni identitet kao katolika može biti indigeni,a vjerski bigotni.Taj „dio srpskog naroda” treba bigotizacijom udaljiti od svakog pojma evolutivnog katolištva i uključiti u identitetski evolutivni proces homogenizacije srpske nacije,dakako po istočnom cezaropapističkom modelu primata svjetovne vlasti.Svaki evolutivni proces po osnovi katolištva je proskribiran jer vodi u izgradnju primata duhovne vlasti,odnosno crkve i time ugrožava državu i vladara i državnu konsolidaciju i homogenizaciju. Upravo iz razloga što katolištvo nosi sa sobom primat duhovne vlasti,pravorijek pape iznad pravorijeka vladara,odnosno države,ono se trajno doživljava kao opasnost za srbijansku državu.Odatle sva fobija od katolika,različiti oblici sotonizacije i demonizacije katoličke crkve,odatle

iskovani termin „klerofašizam” isključivo za katoličku crkvu,odatle sotonizacija Stepinca itd.Dakle,u modelu političke filozofije Srbije nema mjesta za katoličku crkvu kao politički faktor niti za bilo kakvo političko naslijeđe temeljeno na katoličkoj tradiciji. Sve se ove činjenice jasno prelamaju upravo na bačkim Bunjevcima kod kojih se jasno uočava višeslojnost procesa konfesionalne apostazije kao presudnog čimbenika gubitka nacionalnog identiteta. Naime,proces sekularizacije zapadnog svijeta,kao globalni fenomen,nije politički posredovan.Međutim,u zemljama u kojima je vladao komunizam,taj proces je bio politički posredovan po osnovi nasilnog nametanja radikalnog totalitarnog ateističkog svjetonazora,pa tako ovaj fenomen vidimo,između ostalog,i u Hrvatskoj.Bunjevci u Bačkoj su,osim ovakve posredovanosti po osnovi svjetonazora,bili izloženi i pritisku ka apostaziji po osnovi političke neprihvatljivosti pripadanja konfesiji s kapacitetom naddržavnog moralnog i političkog pravorijeka.Zato su učinci gubljenja vjerskog i nacionalnog identiteta kod bačkih Bunjevaca od vremena komunizma do danas daleko razorniji nego kod hrvatskog naroda na matičnom prostoru. U sklopu nastojanja za afirmacijom bunjevačkog pseudoidentiteta delegacija „Bunjevačkog nacionalnog savita” u ožujku 2014.godine je posjetila nuncija Svete Stolice u Beogradu,nadbiskupa Orlanda Antoninija.Taj posjet je inicirao i dogovorio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.Članovi delegacije su nunciju postavili zahtjev za uvođenje „bunjevačkog jezika” kao liturgijskog jezika u katoličku crkvu.Ovi kontakti srbijanskog državnog vrha i predstavnika Svete Stolice svakako predstavljaju segment u inače snažnom lobiranju Srbije u Vatikanu,prije svega protiv hrvatskih interesa,a posebno s ciljem zaustavljanja kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Kako je objavio portal Gradsubotica.co.rs 16.ožujka 2014.,članica delegacije Suzana Kujundžić Ostojić je nunciju rekla:”Razgovor sa papskim nuncijem je inicirao i dogovorio predsednik Srbije Tomislav Nikolić,a nakon našeg razgovora o problemima koje imamo prilikom sprovođenja Zakona o nacionalnim savetima u četiri oblasti za koje nas je država ovlastila.Tada smo pomenuli i problem koji imamo u našem duhovnom životu,jer mi smo katolici,vere se ne odričemo,ali to ne znači da smo Hrvati,već jesmo i želimo da ostanemo Bunjevci,te da se u crkvi čuje i reč na našem jeziku.Naša potreba i želja je da budemo krštavani,venčavani i sahranjivani na svom maternjem bunjevačkom.Također smatramo da nakon svete mise,propoved može biti izrečena na bunjevačkom.Mi ne sporimo nikom drugom da može imati,kao što i ima,svete mise i obrede na svom maternjem jeziku,samo tražimo tu

mogućnost i za nas.Dokumenta koja imamo pokazuju da su tokom istorije sveti sakramenti služeni i na bunjevačkom i mi želimo da nam se vrati to što smo nekad imali.To smatram izuzetno važnim između ostalog i zbog toga,što se broj stanovnika koji se izjašnjavaju kao katolici,usled negativnih demografskih kretanja u ovom regionu,izuzetno brzo smanjuje.” Nadalje,prema istom izvoru,”članovi delegacije nunciju su pokazali molitvenik iz 1935.godine u kome je tekstove na bunjevačkom preveo Lajčo Budanović,što je samo jedan od dokumenata da se u crkvi nekada vernicima obraćalo na bunjevačkom.” Nuncij je odgovorio „da uvođenje bunjevačkog jezika u Katoličku crkvu nije nešto što može odmah da zaživi,ali da postoji mogućnost da do toga dođe,pogotovo imajući u vidu da je on nekada bio vrlo aktuelan u crkvama i da postoji dokumentacija o tome.” Izlišno je napominjati kako je cilj ovakve diplomatske inicijative primarno politički i to antihrvatski,a u takvom srbijanskom politikantskom cirkusu ulogu klovnova u režiji predsjednika Nikolića igraju članovi delegacije pseudoidentitetskih Bunjevaca i sam nuncij;prvi kao „indigena maloumna krezuba stoka” koju Nikolić vodi na povodac,a drugi iz razloga formalne diplomatske kurtoazije koje se mora pridržavati,a koju Nikolić zlorabi izvrgavajući je ruglu.Dakako,nema govora da bi tu bila riječ o nekoj brizi za nacionalna prava Bunjevaca i duhovnoj skrbi za taj puk. Slikovito izraženo,može se reći da „srbijanski predsjednik vodi bunjevačku indigenu maloumnu krezubu stoku da od pape traži tomos za uvođenje bunjevačke političke autokefalije u katoličku crkvu”.Dakako da je takvo nastojanje daleko od katoličke ekleziologije i od razumijevanja odnosa duhovne i svjetovne vlasti te nužno mora ostati u sferi promašenih bizarnosti srbijanske politike. U intenzivnim diplomatskim kontaktima Srbije i Svete Stolice jasno se uočava da srbijanska politika računa na filoitalijanske krugove u Rimskoj Kuriji s kojima pokušava naći zajedničku dodirnu točku i interes – antihrvatstvo. Srbijanski predsjednik Nikolić koristi svaku priliku kontakta s najutjecajnijim krugovima u Katoličkoj crkvi kako bi lobirao na razbijanju i relativiziranju povezanosti katolicizma i hrvatstva što predstavlja izravni udar na identitetsku strukturu Bunjevaca u Bačkoj koji su ostali u dometu srbijanske državne politike.Nema sumnje da je pokušaj rashrvaćivanja Bunjevaca preko katoličke crkve najprljavija politika „prilaženja iza leđa”,osobito kad se uzme u obzir tradicionalna vezanost Bunjevaca za katoličku crkvu.Istom strategijom političke podjele kojom su Bunjevci podijeljeni na Hrvate i „Bunjevce” pravi se

još jedna podjela:na „Srbe katolike” i na ostale katolike.Pri tome bi ti budući Srbi katolici trebali biti,sukladno tumačenju srbijanske historiografije,svi katolici štokavci,ako već ne na cijelom „prostoru proširene projekcije”,onda barem u Srbiji,drugim riječima,Bunjevci i Šokci u Bačkoj.Na ovom primjeru se jasno vidi da su podjele politički instrument uništavanja manjinskih zajednica u Srbiji,dok za većinsku zajednicu vrijedi suprotno:”Ne dozvolimo nikome da nas deli po bilo kom osnovu”(Patrijarh Irinej u Božićnoj poslanici 2015.).Stoga se može reći da je Srbija država dvostrukih političkih kriterija:što više jedinstva za Srbe i što manje za ostale.Upravo zato Stepinac,kao najjači suvremeni simbol integrativnosti,tj.jedinstva hrvatske nacije najviše smeta! Kako prenosi agencija Tanjug od 16.02.2016.godine,predsjednik Nikolić je prigodom državnog posjeta Vatikanu papi Franji,između ostalog,rekao i slijedeće:”Rekao sam,da,na žalost,kada je Vatikan proglasio sve katolike za Hrvate,osim Slovenaca,tada je došlo da,kada se sukobe Hrvati i Srbi,sukobe se dve crkve”. Ovo se može okarakterizirati isključivo kao bezobzirno zagovaranje velikosrpske ideje pred samim papom.Velikosrpsko historiografsko tumačenje da su svi štokavci Srbi podrazumijeva i t.zv.”Šešeljeve granice” pa se može reći da je Nikolić pred papom osporavao teritorijalni integritet republike Hrvatske. Nadalje,u toj rečenici je sadržana i Šešeljeva teza o Hrvatima kao „veštačkoj naciji” koju je,kako kažu i Šešelj i Nikolić,na žalost,stvorila katolička crkva.Još jedino je nedostajalo da i papa Franjo tim povodom „izrazi žaljenje” kako to nalaže diplomatski diskurs.Također,u toj rečenici je sadržana kompletna negacija povijesnog procesa sazrijevanja i integracije hrvatske nacije do razine međunarodno priznatog državotvornog naroda.Nasuprot tomu,Hrvati su,po Nikoliću,nastali „Vatikanskim proglasom”. Dakle,da bi se izbjeglo „sukobljavanje crkvi” razgraničenje nacionalnog identiteta između Srba i Hrvata ne treba ići granicom konfesija.Drugim riječima,ako bismo imali „Srbe katolike” onda sukobljavanja između Srba i Hrvata nebi opterećivala odnose Srpske pravoslavne i Katoličke crkve, što bi bilo u duhu ekumenskog zbližavanja i njegovanja dobrih odnosa.Takva politika „vuka u janjećoj koži” smrtni je udarac i pokušaj međunarodne ovjere državnom posezanju za identitetom Hrvata u Bačkoj.U maksimalističkoj verziji ovakva politika znači samo jedno:”veliku Srbiju” na Šešeljevim granicama,a u minimalističkoj potpuno asimilirane Bunjevce s bigotnim tragovima katoličkog identiteta koji nakon nacionalne asimilacije ne može opstati ni kao religijski(katolički).

Time Nikolić poziva papu da odustane od podupiranja integracije hrvatske nacije i od kanonizacije Alojzija Stepinca kao najvećeg simbola te integracije.Takva politika otkriva jasne imperijalne kodove srbijanske državotvorne filozofije koja u vlastitoj lažnoj autopercepciji umišlja da igra ulogu daleko većeg svjetskog igrača nego što ima realnog geopolitičkog kapaciteta.Upravo to i jest razlog nemogućnosti uključivanja Srbije u eurointegracijski proces bez „fige u džepu” od kojih je jedna svakako lažni bunjevački identitet. Dakle,može se zaključiti slijedeće:bigotizacija religioznog identiteta jest specifični oblik sekularizacije koji se odnosi samo na indigenizaciju i dio je programirane destrukcije kulturnog identiteta koja za krajnji cilj ima religijsku asimilaciju kao površinski nevidljiv proces.Drugim riječima,kroz proces indigenizacije odvija se i proces „gašenja katolištva” bez direktne represije.Taj proces je operacionaliziran u Srbiji gdje je u dominantnoj političkoj kulturi neupitan nacionalni identitet preduvjet vjerskog identiteta i zbog toga nije primjenjiv na Srbe pravoslavce.Ovaj fenomen se lako može potkrijepiti statističkim podacima o broju vjernika koje posjeduju katoličke biskupije u Vojvodini.

T.zv.”standardizacija bunjevačkog jezika” je problematika koja se nametnula po logici stvari u procesu konstrukcije pseudoidentiteta(ako ćemo izmisliti naciju onda moramo izmisliti i jezik kojim će ta nacija govoriti).Međutim,puno je lakše postaviti politički okvir za bilo kakav lažni identitet nego takav projekat i dovršiti u njegovim najzbiljskijim aspektima od kojih je jedan svakako jezik.Tako problem „standardizacije bunjevačkog jezika” oscilira između dva pola:politički postavljene i ponuđene domaće zadaće da se takav zahvat napravi i zbiljske nemogućnosti da se iz bunjevačkog govora kao segmenta hrvatske povijesne jezične baštine,standardizira novi jezik koji nebi uvažavao legitimne procese evolucije jezika kojem pripada i koji su doveli do formiranja suvremenog standardnog hrvatskog književnog jezika.Posebno je apsurdna činjenica da politička inicijativa „standardizacije” dolazi nakon što je bunjevački govor,kroz fazu nametnute Vergonhe usmjeren na transformaciju ka srpskom standardnom jeziku što nije bila njegova prirodna evolucija u vlastiti standard – hrvatski književni jezik.To znači da je „standardizacija” bunjevačkog govora ustvari „šamar u drugi obraz” nakon Vergonhe! U javnim istupima „bunjevački” pseudoidentitetski čelnici lutaju od standardnog srpskog jezika do kolokvijalnog bunjevačkog govora obilježenog

lokalnim nepravilnostima i šatrovačkim elementima,pokazujući time sav tragičan besmisao u koji ih je uvukla srbijanska politička manipulacija,kao i vlastitu kulturnu i identitetsku retardiranost.Potpuno je nevjerojatno do kakvih bizarnosti idu pokušaji „standardizovanja bunjevačkog jezika”.Tako se n.pr.na site-u „Bunjevačke matice” može pročitati članak pod naslovom:”Žene diligati na Velikoj narodnoj skupštini Srba,Bunjevaca i ostalih Slovena 1918.godine”(http://www.bunjevacka-matica.org/zene-diligate-na-velikoj-narodnoj-skupstini-srba-bunjevaca-i-ostalih-slovena-1918-godine/).Ili,na primjer,u zborniku „Bunjevački prigled“godina 2017.,sveska 6(Novi Sad,2017.)nalazi se rad pod naslovom:Pismo biskupa Ivana Antunovića crkvenom okrugu o poslidicama revolucije 1848.po svićenike! Evidentno je da niti srbijanske znanstvene institucije ne žure s ovom „standardizacijom” uviđajući njezinu besmislenost i izbjegavajući vlastitu stručnu kompromitaciju,ali je,s druge strane,izdaleka diskretno podupiru održavajući to pitanje na životu tek toliko koliko je potrebno da posluži političkoj svrsi.Neki idu čak toliko daleko u svojim apsurdnim konstrukcijama da govore o „bunjevistici”. Svatko tko imalo poznaje Bunjevce,u pseudoidentitetskom konstruktu odmah uočava radikalni identitetski pomak,tj.da to nije vjerodostojni bunjevački identitet,nego identitet skrojen po obrascu BUNJEVCIMA STRANE POLITIČKE KULTURE. Temeljna inkriminirajuća činjenica za srbijanski odnos prema hrvatskoj i još nekim drugim nacionalnim manjinama,koja proizilazi iz postavki srbijanske državotvorne filozofije jest što integraciju ovih manjina u srbijansko društvo uvjetuje transformacijom identiteta,što u slučaju Bunjevaca znači prihvaćanje IDENTITETSKE AUTOHTONOSTI. Valja zamijetiti da konstruktori indigenog bunjevačkog pseudoidentiteta u tu svoju bizarnu kreaciju,pored zamjene teza(da je bunjevački autohtonizam endogenog podrijetla,a nacionalni identitet egzogenog,dakle njima nametnutog),unose i element historiografske fantazmagorije kao najeksplicitniji oblik kreiranja lažne povijesti,neprihvatljiv svakome tko imalo ozbiljno pristupa povijesnoj znanosti. Temeljno fantazmagorično polazište,koje također polazi od zamjene teza jest da Hrvati(odnosno hrvatska državna politika) nastoje Bunjevce asimilirati u Hrvate.Zamjenom teza sadržanom u ovakvom nakaradnom ideološkom konstruktu želi se zapravo sakriti činjenica da ustvari Srbija(i srbijanska državna politika) aktivno radi na asimilaciji Bunjevaca.

U objašnjavanje povijesnih činjenica vezanih za podrijetlo Bunjevaca unose se posve fantastična tumačenja bez ikakve historijske relevantnosti.Prvu takvu tezu iznosi još Unyi tvrdnjom da su Bunjevci dačkog podrijetla.Kasnije će srpski povjesničari stvarati konstrukciju o „srpskom pravoslavnom podrijetlu Bunjevaca” koji su „pokatoličeni”,pa tako Zvonko Stantić u svom pamfletu „Sridnjovikovno poriklo bunjevačke plemićke familije Antunović”(Bunjevački prigled 2014/3) tvrdi da su preci biskupa Ivana Antunovića slavili slavu sv.Đurđa(!)Ti pseudopovjesničari će rado i „bez pardona” svakoj značajnijoj bunjevačkoj lozi „pronaći” koju je slavu slavila „dok je još bila pravoslavna”. U konačnici,ovakvo manipuliranje identitetom Bunjevaca proizilazi iz ostvarivanja srpske nacije kao projekta i Srbije kao teritorijalne projekcije,odnosno iz pogrešnog načina ostvarivanja sebe kao nacije i države(lažna nacionalna autopercepcija). Upravo ova lažna nacionalna autopercepcija i državotvorna politička filozofija na njoj utemeljena,pokazat će se kao najveći kočničar u procesu pregovaranja s EU.Srbija taj proces ne shvaća kao usuglašavanje s europskim normama,nego želi ući u EU s očuvanim vlastitim imperijalnim kodovima premda za to nema niti političkog niti strateškog niti gospodarskog potencijala.To je i glavni uzrok svih nesporazuma s Hrvatskom.Zbog takve autopercepcije politički dijalog s Hrvatskom se pretvara u razgovor gluhih i nijemih.

6.OSNOVNOŠKOLSKA DJECA KAO PRIMARNI „TARGET” KONSTRUKTORA BUNJEVAČKOG

PSEUDOIDENTITETA

Kreatori identiteta „bunjevačkog indigenog bazmega” posebno su fokusirani na djecu prvih razreda osnovne škole kao na najvažniju ciljanu skupinu.Razlozi su politički i vrlo pragmatični:u tom uzrastu se najdjelotvornije može trasirati identitetsko opredjeljenje,što u bunjevačkom slučaju znači i ideološko.S druge strane,predmet kako takav,tj.,”Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture” i ne može se intelektualno osmisliti da bi izdržao kritičnost starijih dobnih skupina učenika.Cilj je samo da se postavi bazična ideološka podloga koja kasnije identitetsko formiranje prepušta spontanitetu asimilacije u većinski identitet.

Bitno je uočiti da Srbija time pokušava od Bunjevaca napraviti „srpske patriote” ideološkim usmjeravanjem koje podrazumijeva njihovu identitetsku transformaciju.To iz razloga što u Vojvodini,osobito među nesrpskim narodima,s obzirom na povijesne okolnosti,ne postoji srbijansko domoljublje koje bi po sebi prirodno izviralo isključivo iz teritorijalne autohtonosti nego je ono,u mjeri u kojoj postoji,nužno strogo ideološki određeno. Kao ilustraciju ovakvog manipulativnog pedagoškog procesa navodim članak objavljen u elektronskom časopisu „Mudrice” učenika osnovne škole „Ivan Milutinović” iz Subotice od 9.ožujka 2016.godine.U njemu učenica 3.razreda osnovne škole objašnjava svoj doživljaj izbornog predmeta „Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture”: „Ja sam Sara.Idem u 3.razred OŠ „Ivan Milutinović”.U našoj školi imamo izborni predmet Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture,koji od ove školske godine i ja pohađam.Časovi Bunjevačkog su mi veoma zabavni.Na njima naučimo mnogo zanimljivog o Bunjevcima i njihovoj kulturi.Na početku školske godine smo dobili sav potreban pribor za rad na ovim časovima:čitanku,gramatiku,svesku,blok za crtanje,flomastere,bojice,olovke,zarezače…Kroz razne tekstove i pesmice upoznajemo bunjevačke reči i običaje.Tako smo saznali kako Bunjevci proslavljaju Mikulaša,Materice,Oce,Božić,Novu godinu,Uskrs.Pred Marindan smo razgovarali o Bunjevačkom prelu,o tome kako se ono proslavlja i pevali smo pesme.Upoznali smo se sa instrumentima na kojima se ove pesme izvode,a ja sam donela svoju tamburu i na njoj odsvirala nekoliko pesama.Imali smo prezentaciju o bunjevačkoj narodnoj nošnji.Zatim smo upoznali bunjevačka jela.Nakon toga smo sa učiteljicom u školi pekli palačinke koje smo sami filovali,a zatim degustirali.Jednom prilikom posetili smo i Gradski muzej.Tamo smo se upoznali sa životom i radom Mije Mandića.Takođe posećujemo i božićne i uskršnje izložbe.Na časovima Bunjevačkog smo pravili i čestitke i šarena jaja u tehnici slame i igračke od kukuruzovine.Napravili smo lutkarske predstave na bunjevačkom.Svakog meseca dobijamo dečiji časopis „Tandrčak” koji rado prelistavamo,čitamo tekstove i rešavamo enigmatiku.Učestvujemo na raznim konkursima,kao i na takmičenju u recitovanju.A u junu,kao i svake godine,očekuje nas besplatan jednodnevni izlet,najverovatnije na Đorđević salaš.Koliko nam je lepo na ovim časovima pogledajte na fotografijama koje smo zabeležili.” Ova ilustracija bi svakog kulturno i politički izgrađenog čovjeka mogla navesti na pomisao da se radi prije o n.pr. nekom programu resocijalizacije

Aboridžina kojeg provodi australska vlada nego o postupanju Srbije prema hrvatskoj manjini u Srbiji u Europi XXI stoljeća!I takvu praksu postupanja prema Bunjevcima Srbija kani unijeti u Europsku Uniju! Pri tome je dakako neizostavno ugrađen,na prvi pogled neupadljiv,ali svrhovit i djelatan,marker srpskog identiteta(salaš Đorđević,kao eksplicitno srpsko prezime) što je posve apsurdno pored tolikih salaša čiji su vlasnici generacijama Bunjevci i koji su jedno od glavnih njihovih indigenih određenja. Za politički programiranu asimilaciju djece veoma je indikativan i primjer kojeg navodi site www.bunjevci.net 5.04.2018.pod naslovom „Radionica šaranja uskršnji jaja“.Riječ je o posjeti bunjevačke pseudoidentitetske osnovnoškolske djece iz Sombora srpskoj djeci u osnovnoj školi „Laza Kostić“ u Gakovu.Tu vijest prenosim skraćeno: „Ovogodišnja radionica šaranja uskršnji jaja koju već tradicionalno pripravlja Bunjevački media centar u Somboru,bila je još jedno lipo druženje u okviru projekta s gakovačkim osnovcima.Ovog puta,domaćini su bili OŠ „Laza Kostić“ u Gakovu koji su za svoje goste iz Sombora pripravili brojne mogućnosti šaranja uskršnji jaja.Kako je najprija tribalo pokazat i podsitit se stariji i tradicionalniji načina šaranja jaja,nuz asistenciju Stipana Budimčevića,učesnici radionice su prikupili lipe travkice i listiće,pripravili lukovicu i prionili na poso…To vrime su gakovački osnovci i mališani iz Bunjevačkog media centra prikratili gledajuć animirane filmove na bunjevačkom.Gosti iz Sombora su svojim domaćinima nuz pomoć Stipana Budimčevića pridstavili i mogućnost ukrašavanja jaja slamarskom tehnikom.Za Gakovčane je slamarstvo jedinstvena,nova tehnika te su poželili da se na sledećoj zajedničkoj radionici detaljnije upoznaju sa ovom tradicionalnom tehnikom…Zajednički su podilili radost bojenja jaja lukovicom i otkrivanje prislikani motiva travki i listića na jajima,a na samom kraju radionice pripravili su i napisali uskršnje čestitke.Na maštovitim čestitkama sičenim u obliku zeca pisalo je:“Srećan Uskrs(ćirilicom) i Srićan Uskrs“.Bilo je ovo još jedno lipo i korisno druženje u okviru projekta „Da nam bude i lepo i lipo“ jer su se mališani vratili svojim kućama obogaćeni novim znanjima,lipim druženjima i korisno provedenim vrimenom“. Može se reći da politička revitalizacija „željezne zavjese” postavljene prema bačkim Bunjevcima Hrvatsko ugarskom nagodbom iz 1868.godine od strane današnje srbijanske politike predstavlja „kninski balvan zadnjih defanzivnih pozicija” u pozadini kojega je moguće provoditi ovakav kulturološki i identitetski destruktivan proces.Budući da je pad Berlinskog zida izravno prouzročio i pad kninskog zida podignutog balvanima nije moguće pretpostaviti da bi se održao ovaj „oživljeni zid Hrvatsko ugarske nagodbe“

koji je bačke Bunjevce bacio u zapećak političke povijesti.Taj proces „nadiruće Europe” koji razgrađuje srbijanske imperijalne kodove i jest glavni razlog što se često može čuti kako u Srbiji brojni politički krugovi maštaju o „propasti Europske Unije” i dokazuju kako se ona raspada.U tom smislu,o aktualnoj srbijanskoj političkoj doktrini „vojne neutralnosti” može se govoriti kao o „terminalnoj balvanskoj iluziji”. Dakle,konstrukciju bunjevačkog pseudoidentiteta možemo razumjeti i kao pokušaj prikrivanja erozije imperijalnih političkih kodova srbijanske države koji se pred novom paradigmom nadiruće Europe,u suton Jugoslavije i u osvit hrvatske države,otkrivaju kao nesvrhoviti.Zato taj politički konstrukt predstavlja agonalni gubitnički fenomen,odnosno retrogradni društveni proces.

7.KATOLIČKI IDENTITET I JUGOSLAVENSKA IDEJA

Unatoč višekratnim povijesnim eksperimentima jugoslavenska ideja se definitivno potvrdila kao neostvariva.Temeljni uzrok nemogućnosti ostvarenja bilo kakve Jugoslavije jest oprečno poimanje odnosa duhovne i svjetovne vlasti zapadnog i istočnog koncepta.Pokazalo se da nije moguće uspostaviti funkcionalan politički i državni model koji bi u sebi objedinjavao zapadno i istočno shvaćanje odnosa duhovne i svjetovne vlasti,odnosno da je Jugoslavija moguća samo pod uvjetom apsolutne disolucije svjetovne i duhovne vlasti,tj.isključivanjem crkve ne samo kao faktora bilo kakve vlasti nego i kao nositelja bilo kakve tradicionalne političke filozofije.Takva konstrukcija nužno je nedemokratska i mora imati za polazište totalitarnu ideologiju kao što je to bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije.Drugim riječima to znači apsolutnu svjetovnost vlasti ateističkog totalitarnog predznaka,s dakako vrlo ograničenim rokom trajanja. Povijesno uspostavljeni limes istočnog i zapadnog svijeta koji je pomaknut na zapad turskim nadiranjem jest rijeka Drina.To je ujedno i limes između svijeta cezaropapističke simfonije i zapadnih,katoličkih država čiji su vladari primali krune od pape priznavajući tako primat duhovne vlasti nad svjetovnom. Stvaranjem prve zajedničke države 1918.godine Srbija unosi cezaropapizam kao svjetonazorski temelj državotvorstva i političke kulture,što znači da su država i državni suveren vrhovni politički i moralni arbitar kojima moraju biti podložni svi građani i sve institucije,uključujući i katoličku crkvu.Takvu političku kulturu Srbija proširuje,drugim riječima,nameće i katoličkim

dijelovima zajedničke države – Hrvatskoj i Sloveniji što je u potpunoj opreci s njihovim kulturnim identitetom,a što de facto znači da Hrvati i Slovenci postaju podanici inovjernog monarha čija je vlast iznad njihove duhovne vlasti.Iz toga nastaju nacionalni antagonizmi sa svim tragičnim posljedicama. Prva takva jasna manifestacija političke isključivosti zapadnog i istočnog razumijevanja odnosa duhovne i svjetovne vlasti jest t.zv.”konkordatska kriza” 1937.godine kada se Srpska pravoslavna crkva žestoko opirala potpisivanju konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana.Posebno su indikativne riječi tadašnjeg srpskog patrijarha Varnave:”konkordatom se ugrožavaju načela državnog suvereniteta jer se iznad državne volje stavlja volja Rimske kurije,koja bi konkordatom mogla čitav niz pravnih pitanja u državi rešavati propisima kanonskog prava Rimokatoličke crkve”. Drugim riječima,ugrožava se cezaropapistička simfonija koja je svjetonazorski temelj srbijanske države i koja se izvozi zapadno od nekadašnjeg limesa Istočnog rimskog carstva,odnosno Istočne crkve,na prostor cijele Jugoslavije.Između ostalog,i zbog ovih događaja zagrebački nadbiskup Stepinac jasno uočava nemogućnost funkcioniranja zajedničke države Srba i Hrvata i želju hrvatskog naroda za samostalnom državom.U tom smislu on će biti simbol državotvorne integracije hrvatskog naroda koja će se i ostvariti u Domovinskom ratu 1991.godine.Može se povući jasna paralela između protivljenja Srpske pravoslavne crkve potpisivanju konkordata 1937.godine i protivljenja kanonizaciji Alojzija Stepinca 2015.godine. Polstoljetna epizoda komunističkog jugoslavenstva samo će,ideološkom represijom privremeno zaustaviti legitimnu težnju Hrvata za vlastitom državom i prikriti srpske imperijalne teritorijalne pretenzije na „prostor proširene projekcije”.Pod plaštem proleterskog internacionalizma i komunističke ideologije ukinuta je,po sebi nužna i prirodna,mogućnost bilo kakvog suodnosa duhovnog i svjetovnog što je dakako bilo neostvarivo na duže staze.Dakle,ako se pokuša objediniti cezaropapistički koncept države i katoličku crkvu u istu političku i državnu zajednicu kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji,nužno dolazi do sukoba oko koncepcije primata vlasti i takva država se raspada.Nju je mogla držati na životu samo totalitarna ideologija kao što je bio komunizam koji je isključio svako „odnošenje” svjetovne i duhovne vlasti,bez čega,međutim, nema demokracije. Propašću komunizma kao vezivnog tkiva koje je držalo na okupu dva nespojiva koncepta reaktiviraju se velikosprske pretenzije kao pokušaj uspostave cezaropapističke simfonije na prostoru proširene projekcije,tj.”izvoz srbijanske države” preko njenih granica.Srpska pravoslavna crkva,na svim

prostorima na kojima djeluje rukovodi se načelom primata državnog suvereniteta države kojoj pripada,dakle Srbije,čime izravno „dovlači” srpsku državu na „prostor proširene projekcije”(BiH,Hrvatsku,Makedoniju,Crnu Goru pa i Sloveniju).Drugim riječima,definirajući „prostor proširene projekcije” svojim kanonskim prostorom,ona ga implicitno definira i svojim državnim prostorom i nameće mu istočni(bizantski) tip državotvornog ustrojstva,premda je on ustvari matični prostor jednog drugog naroda(hrvatskog) i drugačije(zapadne) političke kulture,što će biti generator stalnog političkog konflikta.Proglasom kralja Aleksandra iz 1920.godine objedinjene su sve pravoslavne episkopije s prostora Kraljevine SHS u jedinstvenu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu.Budući da je načelo primata državnog suvereniteta funkcioniralo dok je bilo Jugoslavije,srpski ekspanzionizam je bio prikriven jer je mogao funkcionirati na sebi primjeren način,makar samo formalno i po cijenu različitih jugoslavenskih kompromisa. Međutim,raspadom Jugoslavije dolazi i do unutarnje dezintegracije cezaropapističkog poretka države unutar granica svetosavlja.Veliki dijelovi SPC-a se odjednom nalaze u novim državama čime se ugrožava primat državnog suvereniteta države kojoj crkva pripada,t.j.crkva gubi svoju državu jer ostaje van njenih granica.Zbog toga se može reći da su i raspad Jugoslavije i neuspjeh stvaranja velike Srbije EKLEZIOLOŠKI NEPRIHVATLJIVE ČINJENICE za Srpsku pravoslavnu crkvu. Zato bi stvaranje velike Srbije na ruševinama Jugoslavije za tu crkvu bilo u skladu s njenim ekleziološkim principima sabornosti.Prevedeno iz teološke u nacionalnu terminologiju to znači da se ne smije dozvoliti crtanje državnih granica preko srpskog nacionalnog teritorija,ma koliko one bile povijesno utemeljene.U tom smislu,t.zv.miting istine koji je trebao Slovencima „priopćiti istinu” predstavlja agonalni pokušaj spašavanja državnog poretka kao cezaropapističke simfonije u jugoslavenskim prostornim gabaritima.Kada se to pokazalo neuspješnim pribjeglo se „balvan revoluciji” i otvorenim ratnim zločinima. Istim pravcem,ali suprotnim smjerom od onoga kojim je trebao ići „miting istine” 1989.godine,samo tridesetak godina kasnije,vraća se kao bumerang sa zapada eurointegracijski proces praćen sve glasnijom porukom da je Alojzije Stepinac svet! Na osnovu navedenih činjenica može se jasno definirati odnos Srpske pravoslavne crkve prema kardinalu Stepincu.Naime,kad su propašću komunizma propali i svi lažni argumenti o njegovoj „suradnji s okupatorima”,ustašama,o njegovim „zločinima” i sl.Srpska pravoslavna crkva

ne samo da je ostala bez svoje države kao temeljnog oslonca,nego je ostala i bez argumenata protiv Stepinca.Do tada je SPC svoje prave razloge nepodnošljivosti Stepinca lako kamuflirala preuzimanjem iskonstruiranih i lažnih komunističkih argumenata protiv njega.Međutim,danas ti argumenti,jasno razobličeni kao lažni,nisu više upotrebljivi,a potrebno je zadržati anatemu nad Stepincem zbog političkih interesa SPC.Zbog toga se,ranije opisanom metodom srbijanske historiografije,iz činjenice da je bio suvremenik ustaškog režima izvodi politički zaključak da je bio ustaša i taj politički zaključak se pretvara u povijesni argument.Drugim riječima,političkim argumentom se suvremenika pretvara u sudionika. Koji su pravi razlozi netrpeljivosti SPC-a do kardinala Stepinca?Jasnim uočavanjem nužnosti stvaranja hrvatske države Stepinac izravno udara na eklezijalnu strukturu Srpske pravoslavne crkve,tj.ugrožava državno i političko jedinstvo kanonskog prostora nad kojim ona ima jurisdikciju,odnosno,ugrožava srpsku sabornost.Polazeći dakle od istočnog koncepta primata svjetovne vlasti i države kao vrhovnog moralnog i političkog arbitra,dolazimo do poznatog stava da su granice srpske države tamo gdje su srpske crkve.Unutar tog prostora ne može postojati nikakav drugi državotvorni integrativni faktor,a prema svim inovjernim etnicitetima,prije svega katoličkim,se pristupa onako kako to danas čini Srbija prema Bunjevcima.Dakle,prema takvom stavu Srpske pravoslavne crkve,državotvornost je ekskluzivno pridržana srpskoj naciji i unutar tog prostora nema mjesta za nikakvu hrvatsku državu,bez obzira što to uključuje domicilni matični i povijesni prostor hrvatske države sa zapadne strane limesa na koji je istočna crkva došla u sklopu otomanskog nadiranja. Stepinac kao jedini vjerodostojni reprezentant volje hrvatskog naroda oko i za vrijeme II.svjetskog rata svojim mučeništvom dokazuje i potvrđuje zapadni model primata duhovne vlasti nad svjetovnom,tj.državnom i time trajno onemogućava konsolidaciju državnog projekta po istočnom konceptu primata svjetovne vlasti koji bi obuhvaćao „prostor proširene projekcije”,kako je to kodificirano proglasom kralja Aleksandra iz 1920.godine o objedinjavanju svih pravoslavnih episkopija na teritoriju kraljevine SHS u jedinstvenu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu.Drugim riječima,ukazujući na pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu on ugrožava eklezijalno jedinstvo pravoslavlja u granicama u kojima je to odredio kralj Aleksandar u svom proglasu 1920.godine,odnosno priječi nastanak velike Srbije.To je svakako glavni razlog protivljenja njegovoj kanonizaciji od strane državnih i crkvenih krugova u Srbiji,a nikako to nisu povijesno raskrinkani lažni komunistički argumenti koji

su do sada podastirani.Odlučno se suprotstavivši svim totalitarizmima XX stoljeća(nacizmu,fašizmu i komunizmu) Stepinac je jasni putokaz katoličkom hrvatskom narodu u pravcu nacionalne integracije kao preduvjeta stvaranja vlastite nacionalne države. Na veoma eksplicitan način po ovom pitanju odredio se srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić svojim priopćenjem od 22.srpnja 2016.godine pod naslovom „Hrvatska zatrpava jame u koje su ustaše zakopavale Srbe”,a povodom presude Županijskog suda u Zagrebu kojom je ukinuta osuđujuća presuda protiv kardinala Alojzija Stepinca iz 1946.godine.U tom priopćenju,između ostalog se kaže:”Alojzije Stepinac nikada nije osuđen u Hrvatskoj,kako u NDH,tako i u današnjem pravnom sledbeniku te ustaške države.Osuđen je u Jugoslaviji,a Srbija je naslednik i pravni sledbenik svih Jugoslavija,i sa tim su saglasne sve novostvorene države,bivše članice Jugoslavije…” U ovoj izjavi sadržani su svi elementi srbijanske političke filozofije i na njoj utemeljene politike moderne srbijanske države: 1.nepriznavanje hrvatske države kao takve.U tom osporavanju uočava se izrazita fiksacija za ideološku simboliku iz II.svjetskog rata.Današnja hrvatska država smatra se „sledbenikom NDH”.Dakle,svaka hrvatska država je po sebi zločinačka tvorevina,a svaka hrvatska državotvorna politička ideja je zločinačka.Iz toga slijedi da nikakva hrvatska država niti nikakav hrvatski narod kao politički narod nema pravo da postoji, 2.jugoslavenstvo nije historijski moguće izvan srbocentrizma.Dakle,jugoslavenska ideja je moguća i prihvatljiva samo kao nacionalna i teritorijalna projekcija srpstva,a ne kao AVNOJ-ski princip, 3.imperijalni,kolonijalni karakter ideološkog državotvornog utemeljenja.Po Nikoliću,sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije(valjda osim Hrvatske),priznaju Srbiji da je pravni sljednik bivše Jugoslavije,što je,dakako, apsolutno netočno.Međutim,time Srbija nastoji zadržati svoj regionalni politički utjecaj okupljanjem bivših republika u neki „jugoslavenski commonwealth” koji bi Srbiji priznavao regionalni historijski državotvorni primat. 4.Alojzije Stepinac jest zločinac snagom ideološko političkog argumenta.Njegov zločin je „historiografski zadana istina” koja ima postati moralnom i činjeničnom istinom.Drugim riječima,ne da on jest zločinac,nego on mora biti zločinac.A mi u to moramo povjerovati imperativom „vere u državu” koja oktroira istinu,poput „istine” bunjevačkog pseudoidentiteta.Budući da je argument Stepinčeve osude ideološki strogo određen kao komunistički,a da je istovremeno prihvaćen kao neupitna

„politička istina” u postkomunističkoj Srbiji,možemo jasno uočiti da je riječ o ideološkoj sintezi heterogenog ideološkog podrijetla,koju definiramo kao srbokomunizam. Ovakve izjave predsjednika Srbije ne samo da su diplomatski skandalozne,nego prokazuju Srbiju kao dugoročni sigurnosni regionalni problem preko koga se lome globalni interesi velikih sila.Politička bezobzirnost ove izjave ima autistične dimenzije iz čega jasno proizilazi zaključak da Nikolića niti ne zanimaju mogući štetni učinci koje će ona izazvati,a to se prepoznaje kao konstanta srbijanske politike još od XIX stoljeća.

8.SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I BUNJEVAČKI

PSEUDOIDENTITET

Političko djelovanje Srpske pravoslavne crkve od vremena rušenja komunizma i raspada Jugoslavije do danas najegzaktnije analizira Milorad Tomanić u svojoj knjizi „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”(Beograd,2001).U kontekstu činjenica iznesenih u toj knjizi treba gledati i njezino političko određivanje prema Bunjevcima,a ono se najsažetije može definirati kao diskretna potpora državi u konstrukciji bunjevačkog pseudoidentiteta. Prvi konkretan i očit dokaz tomu jest ustupanje prostora u vlasništvu SPC na Korzou u Subotici za neograničeno i besplatno korištenje bunjevačkim pseudoidentitetskim institucijama. Povremena nazočnost predstavnika Srpske pravoslavne crkve na svečanostima pseudoidentitetskih Bunjevaca također zahtijeva preciznu analizu.Za ilustraciju navest ću proslavu Bunjevačkog kola iz Sombora održanu 28.listopada 2015.U Gradskoj kući u Somboru održana je svečana akademija povodom 94.obljetnice osnivanja prvog i 15.obljetnica reosnivanja sadašnjeg Bunjevačkog kola.Na početku ove akademije zbor srpske pravoslavne crkvene općine Sombor „Sveti car Konstantin i carica Jelena” otpjevao je himnu Bože pravde,a ženska pjevačka grupa Varošanke otpjevala je „svečanu bunjevačku pesmu” Podvikuje bunjevačka vila.Među nazočnim uzvanicima bili su predstavnici gradskih udruga i predstavnik pravoslavne crkve.Predstavnika katoličke crkve nije bilo. Postavljaju se slijedeća pitanja: 1.u kom svojstvu su pozvani predstavnici Srpske pravoslavne crkve,a da nisu pozvani(ili se,sigurno s razlogom, nisu odazvali) predstavnici katoličke crkve

kao crkve kojoj pripadaju Bunjevci?Znači li to da politička organizacija pseudoidentitetskih Bunjevaca,umjesto crkve preuzima ulogu inicijatora ekumenskih susreta? 2.u kom svojstvu se tamo pojavljuje Srpska pravoslavna crkva?Pastoralni razlog ne može biti jer nema Bunjevaca koji bi pripadali Srpskoj pravoslavnoj crkvi;ekumenski također ne može biti jer nema predstavnika nijedne druge konfesije,a niti spada u nadležnost političkih organizacija da organiziraju ekumenske susrete. Dakle,ostaje politički motiv koji čak prelazi preko činjenice da tamo nema predstavnika konfesije kojoj ta zajednica pripada,kao dovoljnog razloga da,makar iz kolegijalnih i ekumenskih razloga tamo ne nazoči ni SPC. Takvo postupanje bunjevačkih pseudoidentitetskih političkih organizacija ustvari dokazuje da su one kulise državnog političkog intervencionizma u sferu bunjevačkog identiteta kojim se pokušava srpsko pravoslavlje nametnuti kao legitmini dio tog identiteta ili barem,što bliže njemu,što je očit akt dozirane asimilacije s državne razine. Potpuno bi bio nezamisliv obrnut slučaj:da u istočnoj Slavoniji srpske političke organizacije na svoje proslave pozivaju predstavnika katoličke crkve,a da se na iste ne odazovu ili da nisu ni pozvani predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Ovakvim postupkom SPC preuzima ulogu političkog faktora i stupa u izravni politički odnos s pseudoidentitetskim Bunjevcima,tj.ideološki se određuje u odnosu na generirani bunjevački intraetnički identitetski konflikt,što je dakako krajnje neprimjereno i neprihvatljivo,a slijedom toga to onda nužno znači da SPC u takvom postupanju ima i svoj politički interes.To je tim više neprihvatljivo jer bi ona trebala biti potpuno irelevantan faktor u odnosu na ovaj problem s kojim nema nikakvih dodirnih točaka.Osobito je uočljiva nazočnost predstavnika SPC na onim skupovima pseudoidentitetskih Bunjevaca čiji je medijator i pokrovitelj država.Predstavnici SPC se uvijek pojavljuju uz skute državi kao njezin tihi sufler i sekundant koji sekundira državi u njezinom političkom intervencionizmu u identitetsku strukturu Bunjevaca.Uočljiva je također redovita odsutnost katoličkog klera na takvim skupovima. Na osnovu jasnog političkog pozicioniranja SPC prema Bunjevcima i sasvim suprotnog pozicioniranja u Makedoniji i Crnoj Gori može se zaključiti da se ta crkva ne rukovodi primarno eklezijalnim motivima,nego političkim interesom što u potpunosti derogira njezino duhovno poslanje. Navedenim činjenicama Bunjevcima se šalje sasvim konkretna politička poruka u čemu aktivno sudjeluje i SPC.Već na osnovu dijametralno različitih

odnosa s katoličkom crkvom i s SPC-om može se zaključiti da pseudoidentitetske političke organizacije predstavljaju kulise montirane od države,a ne vjerodostojne reprezentante manjinske zajednice. Zanimljivo je da srpski patrijarh Irinej u Božićnoj poslanici 2015.godine,između ostalog kaže i :”Ne dozvolimo nikome da nas deli po bilo kom osnovu”,što se naravno odnosi samo na pripadnike srpske pravoslavne konfesije,a nikako se nebi trebalo primijeniti na Bunjevce gdje se srbijanska država ite kako trudi da svim sredstvima napravi podjelu,stvori intraetnički konflikt do nepodnošljivosti i političkim nožem „zasiječe” u bunjevački etnički korpus „do kosti”.To je jasna politika dvostrukih mjerila koju ta država provodi s jasno prepoznatljivm ciljem asimilacije manjina kao temelja na kome počiva politička moć države. Sličan događaj vrijedan političke analize je bio i otvaranje uskršnje izložbe rukotvorina 25.ožujka 2015.godine u prostorijama Mjesne zajednice u Bajmoku u organizaciji t.zv.”Bunjevačkog kulturnog centra” iz Bajmoka.Na otvorenju izložbe bili su nazočni mjesni katolički i pravoslavni svećenik na poziv organizatora. Dakako da skupno javno pojavljivanje katoličkih i pravoslavnih svećenika po sebi nije ništa negativno ukoliko je u formatu ekumenizma,međutim,oni to ovdje ne čine u ekumenskom nego u političkom formatu,t.j.na poziv jedne manjinske političke organizacije – „Bunjevačkog kulturnog centra”. Netko tko ništa ne zna o Bunjevcima,na osnovu ovog događaja mogao bi zaključiti samo jedno:ako bunjevačka manjinska politička organizacija poziva na svoju proslavu svećenike i pravoslavne i katoličke crkve znači da je to bikonfesionalna manjina(poput n.pr.Nijemaca kojih ima i evangelika i katolika),koja na svoje proslave poziva svećenike obje svoje konfesije.Sve ovo se događa pod budnim okom države Srbije čemu svjedoči i nazočnost savjetnika u Kancelariji za ljudska i manjinska prava iz Beograda. Time se,preko bunjevačkih pseudoidentitetskih političkih organizacija u bunjevačku identitetsku strukturu ucjepljuju elementi njima stranog identiteta kao očit pokušaj razbijanja njihove identitetske jezgre i asimilacije i homogenizacije s većinskim narodom,a u organizaciji i pod neposrednom kontrolom države. Ovako režirani međukonfesionalni kontakti u režiji države nemaju nikakve veze s međuvjerskim dijalogom,niti ekumenizmom,a isključiva im je svrha postizanje političkih ciljeva na polju manjinske nacionalne politike.Time država ulazi u sferu isključive crkvene nadležnosti,što je također dio istočnog,bizantskog političkog naslijeđa.Drugim riječima,to znači državnu

suspenziju ekumenizma,a svećenici se stavljaju u kontekst političke manipulacije. Ovakav državni intervencionizam na identitetsku strukturu Bunjevaca u Bačkoj izravno se nadovezuje na istu praksu koja je provođena u vrijeme totalitarnog komunističkog razdoblja pod parolom „bratstva i jedinstva” kada je važila deviza da „nije važno tko je tko,nego tko je kakav”.Sada,u postkomunističkom razdoblju u orbitu mljevenja manjinskih identiteta potrebno je uvući i katoličku crkvu čije ustrojstvo tradicionalno počiva ne samo na važnosti „tko je kakav” nego i na važnosti „tko je tko”,dakle na cjelovitom uvažavanju čovjeka. Komunistički poredak se temeljio na osporavanju historijskog legitimiteta nacije na čije mjesto je bila stavljena „radnička klasa” s komunističkom partijom kao njezinom „avangardom”.Propašću ovako ideologiziranog društvenog sustava nastupila je potreba za reafirmiranjem potisnutih povijesnih vrijednosti neideološkog identiteta,a to znači nacionanih(kako većinskih tako i manjinskih),vjerskih i kulturnih identiteta.Zbog toga izranja kao nepobitna,dugo potiskivana istina da izgradnja demokratskog društva nije moguća bez uvažavanja cjelovite istine o čovjeku pojedincu koji,kao nužno pripadnik određene etničke,vjerske ili kulturne skupine,po osnovi te pripadnosti ima svoj identitet. Dakle,pad komunizma iznjedrio je potrebu za reafirmiranjem nacionalnog identiteta kao političke činjenice na kojoj počiva ostvarivanje političkih prava.Kako bi se taj proces kod bačkih Bunjevaca onemogućio,u jeku zaglušujućih mitinga i kasnije agresije na Hrvatsku,a da bi se formalno zadovoljila demokratska procedura, srbijanska vlast podmeće Bunjevcima indigena umjesto političkih prava te na pitanje „tko je tko” nudi odgovor:indigeni identitet.Tako je Bunjevcima,u vrijeme pada komunizma pravodobno nabačena oko vrata stara „klečka indigenizma” kako bi se na taj način izigralo ostvarivanje njihovih političkih prava. Stavljanjem međukonfesionalnih odnosa u politički format Srbija nastoji u Bačkoj produžiti praksu državno posredovanog drobljenja identitetskih jezgara manjinskih zajednica(u komunizmu je tome služila ideologija t.zv. „bratstva i jedinstva”),ali ne na staroj,istrošenoj i propaloj ideološkoj podlozi,nego na temelju državne regulative pokušavajući takvim manifestacijama stvoriti „zbrku identiteta”,odnosno onemogućiti utjecaj konfesionalne pripadnosti na identitetsku artikulaciju,što dakako pogađa samo manjinsku bunjevačku zajednicu,a ne većinsku gdje je nacionalna pripadnost,odnosno identitetska politička izgrađenost apsolutni preduvjet konfesionalne

pripadnosti.Međukonfesionalno komuniciranje svećenika pretvara se u državno posredovano „druženje” kao nastavak ideologije „bratstva i jedinstva”,ali ne u partijskoj nego u državnoj režiji,a prestaje biti međuvjerski dijalog u zajedničkoj molitvi.Upravo takav tip politički instrumentaliziranih međukonfesionalnih odnosa simbolizira i slika „Velike narodne skupštine” Anastasa Bocarića.Takvi politički motivi ujedno su i osnovni razlog nastojanju sprječavanja kanonizacije bl.Alojzija Stepinca koji unutar katoličke crkve jasno potvrđuje i objedinjuje hrvatski nacionalni identitet. S obzirom da srbijanska historiografija i državotvorna politička filozofija ne priznaju povijesni legitimitet hrvatskog nacionalnog i državotvornog integrativnog procesa,tijekom postkomunističke deideologizacije identiteta,Bunjevcima koji su u dosegu srbijanske politike,dakle onima u Bačkoj,ne priznaje se pravo na nikakvo identitetsko određenje osim indigenog.

Državni politički intervencionizam u dinamiku međunacionalnih odnosa u Bačkoj bio je prisutan i za vrijeme komunizma,ali ne tako eksplicitan kao danas budući da je takva aktivnost bila kamuflirana vladajućom komunističkom ideologijom.Danas te mogućnosti nema pa se opstrukcija hrvatskih manjinskih političkih prava provodi podmetanjem lažnih,tj.indigenih prava. Zajednički i konstantni politički cilj svim ovim nastojanjima jest politička i identitetska homogenizacija prostora Bačke i cijele Vojvodine radi učvršćivanja vlasti nad teritorijem koji nema jednako jak srbijanski povijesni fundament kao t.zv.uža Srbija. Takva homogenizacija,kao zagrljaj od kojega slabijem pucaju kosti,odnosno dinamika ulijevanja manje rijeke u veću,na štetu manjine a u korist većine,smatra se ostvarenjem slobodarstva kao slobode bez odgovornosti i kao vrhovnog principa sekularnog morala.

Prvi broj Glasnika Srpske pravoslavne crkve od 14.srpnja 1920.godine

Kralj Aleksandar Karađorđević 1920.godine donosi tipičan cezaropapistički akt o ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti na teritoriju Kraljevine SHS u jedinstvenu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu.

Time pravoslavna crkva iz Srbije proširuje svoj kanonski prostor izvan Srbije,odnosno na teritorij cijele nove države.Tako pravoslavlje postaje važan politički integrativni faktor i podloga jugoslavenske ideje.Kanonski prostor srpske crkve je ujedno i državni prostor Jugoslavije.Međutim stvaranjem Kraljevine Jugoslavije 6.siječnja 1929.godine ova crkva ne mijenja naziv u „Jugoslavenska crkva” nego zadržava prijašnji naziv „srpska”. U ovom aktu nebi bilo ništa sporno kad bi ga donio srpski patrijarh uz suglasnost svih crkvenih poglavara,vođenih pastoralnim razlozima,međutim,budući da ga,po modelu istočne političke prakse,donosi svjetovni poglavar – monarh,on ima politički a ne pastoralni karakter. Stepinčev jasan stav da hrvatski narod ima pravo na svoju državu izravno ugrožava jedinstvo kanonskog prostora Srpske pravoslavne crkve zajamčeno od srbijanske svjetovne vlasti.Dakle,može se reći da Stepinac svojim životnim djelom osporava ovaj akt kao politički,ali ne i kao pastoralni,dok s druge strane,srpska pravoslavna hijerarhija napada Stepinca upravo zato jer ona brani ovaj akt kao politički,a ne kao pastoralni,odnosno ne kao akt kojega bi oni sami donijeli,nego kao akt koji im je dodijeljen od strane svjetovnog poglavara države Srbije koji se je proglasio i monarhom šireg prostora od Srbije.Tu se jasno očituje sudar istočnog i zapadnog razumijevanja odnosa duhovne i svjetovne vlasti,kao dva međusobno isključujuća sustava koja nije moguće objediniti u isti politički i državni poredak što jugoslavensku ideju čini nemogućom. Za vrijeme komunističke Jugoslavije to kanonsko jedinstvo Srpske pravoslavne crkve je očuvano time što je crkva radikalno odvojena od države,odnosno što je pitanje crkvene teritorijalne jurisdikcije postalo irelevantno za državne političke odluke.

9.Religiozni simboli u političkoj funkciji – bitna karakteristika bunjevačkog pseudoidentiteta

Unutrašnjost „Bunjevačke matice” u Subotici. Velika slika Anastasa Bocarića „Velika narodna skupština 25.novembra 1918.” kao primarni identifikacijski marker.Pored nje,”u rezervi”,stoji i„Srce Isusovo” za koga još nije nađeno prikladno mjesto na zidu,negdje sa strane.Svi detalji su pažljivo tako posloženi da služe vizualnoj simbolici koja treba da definira bunjevački pseudoidentitet.

Nikola Babić,jedan od čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca pozira tako da si je oko glave načičkao pseudoidentitetske markere:”Bunjevačku” zastavu,Raspelo i zastavu države Srbije.Raspelo je ovdje stavljeno u funkciju mozaične vizualne političke poruke čime mu je zapravo omalovažena vjerodostojna religijska simbolika. U kontekst manipulacija ovoga tipa svakako spada i „Bal za svetu Katu” kojega priređuje t.zv.”Bunjevački kulturni centar” iz Bajmoka.

Naime,skupština o „prisajedinjenju” 1918.godine u Novom Sadu održana je 25.studenog,kada je po katoličkom kalendaru spomendan sv.Katarine Aleksandrijske,popularno štovane kao svete Kate.Tom prigodom pseudoidentitetski Bunjevci priređuju druženje,ples i večeru čiji cilj je da se preko slavlja indigenih,Bunjevcima razumljivih i ukorijenjenih običaja,ustvari slavi jedan politički događaj transformirajući tako politički identitet Bunjevaca u pravcu „politički jednovernog naroda” i ucjepljujući im sasvim određenu političku ideju.Takvim manipulativnim manevrom u režiji države,ona se nameće da se u nju vjeruje(već spomenuta „vera u državu” kao put ka transcendentnoj vertikali bizantskog tipa). Dakle,možemo reći da se ovdje država služi metodom inkulturacije koju inače prakticira Katolička crkva u svojoj misijskoj djelatnosti,ali ovdje ne s motivom kristijanizacije nego s motivom stvaranja političkih podložnika svojevoljnog(„teodulskog”) tipa(stalno ukazivanje na činjenicu da se Bunjevci sami tako žele izjašnjavati,a ne da im je to nametnuto) i učvršćenja i povećanja vlastite političke moći praksom transformacije identiteta podložnika.Takva politička praksa je nesumnjivo specifikum bizantski utemeljene političke tradicije i na Zapadu nije niti moguća niti razumljiva jer je tamo takva praksa pridržana isključivo crkvi.Drugim riječima,specifikum bizantske države jest da ona preuzima prerogative crkve.Stoga ona prema svojim podložnicima uspostavlja takav odnos da se nameće kao ona u koju se mora vjerovati!Time postaje konkurent katoličkoj crkvi i politički bitno sužava prostor njezine nadležnosti i autonomije,a njezine vjernike izlaže procesu asimilacije i apostazije. Ovakav oblik političke manipulacije nebi bio moguć bez prethodno povijesno ostvarene političke retardacije do razine bigotizirane religijske prakse koja je kroz duga stoljeća na nematičnom prostoru ostala po strani svakog evolutivnog političkog procesa i svedena na perpetuiranje na običajnoj razini koju onda kao takvu dominantna vlast može upregnuti u kola vlastitih manipulacija. Nasuprot ovakvom samourušavajućem povijesnom procesu,na hrvatskom matičnom prostoru,u procesu nacionalne integracije,kao povijesna nužnost ,formirao se politički katolicitet kao religijski aspekt nacionalnog evolutivnog procesa.Njegov nastanak bio je izraz nužde da se dadu katolički odgovori na sva bitna društvena i nacionalna pitanja XIX i XX stoljeća.Taj evolutivni odraz procesa izgradnje političkog i državotvornog identiteta hrvatskog naroda na crkvu najpreciznije je označen sintagmom „Stepinčeva crkva” i on isključuje mogućnost bilo kakvih izvanjskih političkih manipulacija.

Međutim,u slučaju Bunjevaca u Bačkoj na ovom primjeru se jasno vidi kako politička retardiranost omogućuje čak i manipulacije vjerskim običajima i simbolima.

Detalj sa izložbe povodom Božića 2015.godine u organizaciji „Bunjevačkog kulturnog centra” iz Bajmoka

Bunjevačke pseudoidentitetske političke organizacije kao produžena ruka srbijanske državne politike importiraju pravoslavne identitetske markere u identitetsku strukturu Bunjevaca u Bačkoj kao politički dirigirani proces. Na izložbi u mjesnoj zajednici Bajmok povodom katoličkog Božića koju priređuje politička organizacija katoličke manjine - Bunjevaca,našle su se,po političkom zadatku, i pravoslavne ikone. Budući da ovaj događaj nije bio u organizaciji crkve,on nema nikakvu ekumensku dimenziju nego je isključivo politički režiran kao oktroiranje identitetskog okvira,a pod plaštem pseudoreligijskog slavlja. Sve ove slike jasno odaju pozadinu iste političke režije koja na vrlo agresivan način šalje političku poruku. Kao što konstrukciju bunjevačkog pseudoidentiteta možemo nazvati „mlataranjem Bunjevcima” tako ovakve pojave možemo definirati kao „političko mlataranje religioznim simbolima”.

Proslava „školske slave” sv.Save u OŠ „Miroslav Antić” na Paliću 2016.godine

Veliki dio učenika ove škole su Mađari koji se također,državnom regulativom,usmjeravaju da slave ovog sveca(Szent Szava).Na slici crteži svetog Save i pravoslavnih crkava koje su nacrtala mađarska djeca.

Svake godine,27.siječnja u Srbiji se proslavlja Savindan,ili „školska slava svetog Save” kao obavezan državni praznik u svim školama u Srbiji.Te proslave su državnog karaktera,što znači da,iako nisu formalno obavezne za sve učenike,one su kao državne,nepisano mjerilo lojalnosti društvu i državi što pretpostavlja da je nesudjelovanje u njima na granici društveno prihvatljivog,odnosno oni koji odbiju u njima sudjelovati postaju prešutno obilježeni. U ovakvoj praksi jasno se očituje klasični cezaropapistički model „državne crkve” u kome država,svojim instrumentima nameće određene vjerske aktivnosti.Time se postiže politička homogenizacija i identitetska asimilacija svih građana.

Ovakav,državno posredovan vid religijske aktivnosti,administrativno propisan za cijelu državu bez obzira na konfesionalnu i nacionalnu pripadnost građana predstavlja državnu suspenziju ekumenskog formata međucrkvenih i međuvjerskih odnosa i uvođenje političkog formata(a to podrazumijeva i političkog pritiska) unutar kojega se odvija međuvjerski dijalog u konfesionalno i nacionalno mješovitim sredinama.Takvu praksu u Vojvodini su prihvatili i u njoj sudjeluju,jer im je nametnuta, i katolički svećenici pa čak i muslimanski imami.Jedino u Sandžaku je bilo javnog iskazivanja nezadovoljstva ovakvom politikom države. Pri tome,katolički svećenici takvoj praksi nastoje pristupiti kao ekumenskoj aktivnosti premda ona to po svojoj naravi ne može biti,a pravoslavni je prihvaćaju kao prirodno funkcioniranje simfonije.

Drugim riječima,sudjelovanje vjerskih službenika različitih vjera u vjerskim obredima proslave „školske slave” u Srbiji nema karakter ekumenskog dijaloga,premda katolički svećenici to nastoje tako racionalizirati,jer nije sačuvano načelo ravnopravnosti,nego predstavlja čin ispovjedanja državne religije,i kroz to čin iskazivanja političke lojalnosti državi.Ovakvi postupci od strane katoličke crkve predstavljaju pokušaj očuvanja ekumenskog dijaloga i pokušaj da katolička crkva skine sa sebe teret nacionalnog antagonizma prema Hrvatima koji postoji u Srbiji.Zato se neki krugovi u katoličkoj crkvi u Srbiji,osobito u Beogradskoj nadbiskupiji,pokušavaju društveno pozicionirati kroz nadnacionalni i univerzalni karakter Katoličke crkve,pokušavajući s te visine „pipati tlo” kao neki autohtoni srbijanski katolicitet,međutim,taj pristup ne donosi željenog rezultata upravo zbog sasvim drugačijeg shvaćanja odnosa crkve prema svjetovnoj vlasti i odnosa te vlasti prema njoj,koje je tradicionalno izgrađeno u Srbiji na istočnoj tradiciji. Kada se ovakvo postupanje države prevede na politički jezik to onda znači postojanje jednog političkog naroda koji ispovijeda jednu državnu vjeru i to vjeru koja u svom nazivu ima atribut „nacionalna”,a ostali nemaju kapacitet političkih subjekata nego egzistiraju kroz submisivnu praksu iskazivanja političke lojalnosti. Ovakvo uplitanje države u vjerski život otvara proces identitetske i vjerske dezintegracije,t.j.oduzimanja svakog političkog potencijala religijskim ,kulturnim i nacionalnim identitetima drugačijim od većinskog,a to znači,između ostalog, i artikulaciju bigotne religioznosti nepolitičkih identiteta. Nasuprot ovakvoj bigotnoj i politički instrumentaliziranoj religioznosti od strane i po mjeri srbijanske politike stoji hrvatsko katolištvo koje traži jedini mogući put vlastite slobode,a taj je nepriznavanje supremacije ničije svjetovne i državne vlasti,a svoj eklezijalni temelj nalazi u podložnosti Rimskom biskupu –

papi.Dakle,opiranje cezaropapističkoj simfoniji od strane katoličke crkve znači i opiranje političkoj kulturi Srbije što ujedno znači i smrt bilo kakve jugoslavenske ideje. Titova ideja odvajanja katoličke crkve od Rima kojom je pokušao uvjetovati Stepinca,bila je izvorno Staljinova sovjetska ideja koja se pokušavala nametnuti i u drugim istočnoeuropskim zemljama.Takva ideja se također temelji na cezaropapističkoj tradiciji supremacije države nad crkvom,ali ovoga puta kao komunistička inačica „narodne crkve”,zapravo ono što danas vidimo u Kini.Time se gazi zapadno razumijevanje odnosa crkve i države i nameće poredak suprotan tradiciji Zapada.Upravo iz te sinergije komunističkog nastojanja uspostave kontrole nad crkvom i pravoslavnog shvaćanja primata države nastao je ideološki i politički profil koncepcijske sinteze koji označavamo terminom srbokomunizam,a kojega smo jasno vidjeli na djelu u Vukovaru 1991.kada su srbijanski agresori napadali ovaj grad s petokrakama na kapama. Kada je riječ o Stepincu i bačkim Bunjevcima,mogu se povući slijedeće paralele:i priječenje integracije bačkih Bunjevaca u hrvatsku naciju kao politički narod i Titov pokušaj priječenja kanonskih veza katoličke crkve u Jugoslaviji s Rimom u osnovi imaju isti politički obrazac koji se temelji na istočnom poimanju supremacije svjetovnog nad duhovnim,države nad crkvom.Drugim riječima,Stepinac ne smije biti svetac zbog istih razloga zbog kojih Bunjevci ne smiju biti Hrvati. Konstantno nastojanje države da bude regulator i kanalizator identitetskih procesa u manjinskim sredinama,tako svojstveno srbijanskom političkom sustavu,očituje se i u inicijativi pedagoških djelatnika koji su 14.lipnja 2016.godine u osnovnoj školi „Matko Vuković” u Subotici održali manifestaciju pod nazivom „Dan interkulturalnosti”.Po iskazu ravnateljice cilj ove manifestacije bio je „upoznavanje i zbližavanje dece,odnosno prevazilaženje različitosti uzrokovanih verom i nacijom”.Manifestaciji su nazočili katolički i pravoslavni svećenik. Bitna obilježja ove,kao i drugih sličnih manifestacija su:

1.osnovnoškolska djeca postaju target zadanog političkog cilja, 2.interkonfesionalni odnosi su stavljeni u politički format,a to znači izuzeti iz ingerencije crkava i stavljeni pod ingerenciju države.Svećenici se pojavljuju kao uzvanici,a ne kao organizatori, 3.Konfesionalna pripadnost se ne promatra kao primarno vjerska činjenica nego kao društveno prepoznatljiv kulturni identitet kojega treba staviti u funkciju političke instrumentalizacije,svojevrsnog novog „bratstva i jedinstva”,ali ovoga puta na drugoj ideološkoj osnovi i s istim ciljevima etničke homogenizacije kao instrumenta političke homogenizacije.

Zanimljivo je da su učenici koji su se u svojim nastupima iskazali kao najbolji,nagrađeni „putovanjem u Beograd gde će obići verske i kulturne objekte sve tri konfesije”(www.subotica.info 14.06.2016.).Postavlja se pitanje što znači „obilaženje verskih objekata” u državnoj režiji,jeli to hodočašće ili nešto drugo?Nadalje,nije poznato da je Beograd do sada bio odredište hodočašća katoličkih vjernika. Osobito se čini neuvjerljivim što se ovakve manifestacije koje su u biti političke kampanje u kojima djeca postaju politički target,održavaju u uvjetima dok još nisu zadovoljeni elementarni standardi manjinskih prava u području školstva,od udžbenika nadalje,i kad i dalje postoji veliki zazor i čak strah od upisivanja djece u program na hrvatskom jeziku. Dakle,potrebno bi bilo izgraditi temeljnu manjinsku infrastrukturu na svim područjima društvenog života pa tek onda razmišljati o interkulturalnim manifestacijama.Ovako,čini se da iza kampanje organiziranja ovakvih manifestacija stoji politički interes države ekvivalentan onome koji stoji iza konstrukcije bunjevačkog indigenog pseudoidentiteta. Važno je naglasiti da samourušavajući karakter indigenog identiteta,odnosno proces indigene autodestrukcije kulturnog identiteta znači i destrukciju vjerskog identiteta što se na koncu očituje napuštanjem vjerske prakse i konfesionalnom apostazijom.Takav proces nije moguć među pravoslavnim narodima zbog postojanja nacionalnih crkava. Evidentno je da srbijanska politika nastoji katoličkom identitetu oduzeti politički potencijal kroz proces bunjevačke indigenizacije i kroz stvaranje „katoličkog identiteta lojalnog srbijanskoj državi”,što je moguće samo na trpnoj,pragmatičnoj,ali ne i na identitetskoj razini upravo zbog oprečnog razumijevanja primata vlasti u katoličkoj političkoj filozofiji i filozofiji na kojoj je utemeljena srbijanska država.Praktične manifestacije ovih politički proizvedenih kontroverzi su:hrvatski jezik u katoličkoj crkvi „politički smeta”,a nije mu moguće naći zamjenu:”bunjevački”nema kapacitet jezika,a osim toga katolička crkva ne bi prihvatila ovako plitke i prozirne političke manipulacije jezikom.S druge strane,srpski jezični standard nije moguće uvesti jer katolici nisu etnički Srbi.Nadalje,globalni karakter katoličke crkve ne dozvoljava uplitanje države na način svojstven istočnoj bizantskoj tradiciji.Najavljena skorašnja kanonizacija Alojzija Stepinca znači da će on morati biti štovan kao svetac i u katoličkoj crkvi u Srbiji što onemogućava državnu vlast da i dalje s njime ideološki manipulira sa starih komunističkih pozicija.Time srbijanska historiografija „biva načeta”,a to u Srbiji otvara političko pitanje:ne kako taj problem riješiti(što bi podrazumijevalo kompletnu reviziju historiografije,a

preko toga i imperijalnih političkih kodova na kojima počiva država i na kojima se ostvaruje srpski nacionalni interes),nego kako taj problem zakamuflirati. U istočnom konceptu države ne postoji nikakav naddržavni moralni regulator,nego je državni interes(koji je izjednačen s nacionalnim) ujedno i vrhovna moralna norma društva.U takvoj političkoj relaciji Bunjevcima je propisano da skrenu sa svoje povijesno legitimne identitetske artikulacije i uklope se u antihistorijski velikodržavni koncept identitetske evolucije isključivo po osnovi domicilne državne pripadnosti.Zato se bunjevački teritorijalni autohtonizam lažno prikazuje kao identitetski autohtonizam. Da bi se to pokrenulo,sva bunjevačka nedovršena nacionalna i kulturna identitetska obilježja treba fiksirati na zakržljaloj indigenoj razini kako bi se mogla preusmjeriti identitetska evolucija u smjeru koji nije u skladu s njihovom etničkom pripadnošću nego s političkim ciljevima i interesima domicilne(srbijanske) države. Oktroiranje bunjevačkog identitetskog autohtonizma nesumnjivo znači postupnu asimilaciju u kojoj transformirani identitet povlači za sobom,odnosno,implicitno dolazi u odnos sa svim nositeljima bunjevačkog etnonima,čak i sa onima koji nisu asimilirani.Na taj način se ostvaruje krađa identiteta,tj.čupanje bunjevštine iz korpusa njezine matične nacije. Takav proces počiva na politički instaliranoj zamjeni teza prema kojoj je autohtono(indigeno) autentično,a nacionalno lažno(„pohrvaćeni Bunjevci”),odnosno po kojoj je autohtoni bunjevački identitet endogenog podrijetla,a nacionalni egzogenog.Na osnovu svega izloženog jasno je da je istina obratna:autohtoni identitet je identitet egzogene potlačenosti,a nacionalni identitet je endogeno,tj.vlastitim snagama ,povijesno emancipirani identitet. Međutim,ta „krađa bunjevačkog političkog identiteta” se događa na prevaru – ona se događa izvan političkih kategorija – kroz indigenizaciju kao odličnu masku ispod koje se ostvaruju zacrtani politički interesi.Takvi procesi nebi bili mogući da ne proizilaze iz povijesne sudbine političkog prostora na kome se odvijaju.Zato su sa strane i teško razumljivi. Pretvaranjem bunjevačkog teritorijalnog autohtonizma u identitetski,bunjevački identitet se pretvara u pseudoidentitet.U tome je sadržana sva temeljna istina o srbijanskom manipuliranju identitetom Bunjevaca. Proces teritorijalne autohtonizacije jest spontani proces koji proizilazi iz činjenice življenja izvan matičnog prostora,a proces identitetske autohtonizacije je nametnuti proces induciran od strane domicilne

imperijalne politike kao proces proizvodnje krize identiteta čime se guši politički potencijal autohtone zajednice,odnosno čime se proizvodi njezino urušavanje iznutra. Srbija se nikada neće odreći podjele na Bunjevce i Hrvate jer na tu podjelu računa kao na naslijeđeni i stečeni pragmatični politički benefit koji samo treba upakirati u ukrasni papir neodgovornog slobodarstva čime ta podjela postaje legitimna sastavnica demokratskog pluralnog društva shvaćenog na srbijanski način.To znači da bi činjenično utvrđivanje neosnovanosti identitetske podjele na Bunjevce i Hrvate značilo i izravno potkopavanje srbijanskih državotvornih kodova.Dakle,ukidanje te podjele u Srbiji nije moguće jer bi za to bilo potrebno mijenjati same ideološke temelje srbijanskog državotvornog određenja u kome je država nositelj nacionalnog projekta i teritorijalne projekcije. To znači da postoji potpuna međusobna isključivost srbijanskog državotvornog određenja i hrvatskog nacionalnog integrativnog procesa koji je nužna pretpostavka bunjevačke političke slobode. Takva politika današnje Srbije prema Bunjevcima oslanja se na povijesno naslijeđe iz vremena ugarske represije prema Bunjevcima i mogla bi se izraziti riječima:”ono što je od hrvatske nacije otkinuto Hrvatsko ugarskom nagodbom mora i ostati otkinuto(Bunjevci)”. Naime,u posttotalitarnoj Europi u kojoj je srušena „željezna zavjesa” što je omogućilo integraciju Europe,ostala je u larviranoj formi željezna zavjesa kojom se priječi Bunjevcima integracija u hrvatsku naciju.A ta zavjesa podignuta je 1868.godine Hrvatsko ugarskom nagodbom i njome se služi i današnja srbijanska politika. Stvaranje samostalne hrvatske države postavlja pred nas povijesnu zadaću uklanjanja te zavjese i svih političkih prepreka koje su priječile Bunjevcima integraciju u hrvatsku naciju. Drugim riječima,stvaranje hrvatske države eo ipso dokida legitimitet bunjevačkog indigenog identitetskog određenja,odnosno ukida ga kao historijski mogućeg! Lik i djelo kardinala Alojzija Stepinca u političkom smislu znače obranu hrvatskog državotvornog kapaciteta pred jugoslavenskim integralizmom i to prije svega kroz obranu primata duhovne vlasti nad svjetovnom.Tome svjedoče u prilog slijedeće činjenice: 1.Stepinac se nikada nije pokorio svjetovnim vlastima i nikad nije molio za pomilovanje koje mu je nuđeno niti je želio napustiti zemlju što mu je također nuđeno,

2.papa Pio XII 1952.godine Stepinca proglašava kardinalom,tj.uzvisuje ga nakon što su ga državne vlasti ponizile nametanjem montirane krivnje.Time papa potvrđuje supremaciju duhovne vlasti nad svjetovnom,a crkveni pravorijek postavlja iznad državnog.To je mehanizam kojim pravoslavni svijet ne raspolaže.S gledišta istočnog koncepta države,nedopustiv je i ne respektira se nikakav pravorijek koji bi bio iznad državnog,te na ovoj točki,upravo preko Stepinca,hrvatski narod svoj politički subjektivitet izopćuje iz konteksta srbocentričnog jugoslavenskog integralizma kao državnog sustava utemeljenog na primatu svjetovne vlasti i stavlja ga u kontekst zapadnog integralizma s primatom duhovne vlasti,a to će biti svjetonazorska matrica za obnovu hrvatske države. To znači da se hrvatski politički subjektivitet preko Stepinca vjerodostojno potvrđuje kleričkim antimodernizmom,nasuprot izrazito laicističkom jugoslavenskom integralizmu.S druge strane,jugoslavenski laicistički integralizam,temeljen na primatu svjetovne vlasti,uklapa se u istočni koncept države te je bio i ostao prihvatljiv okvir za realizaciju velikosrpskog projekta.Ova činjenica je osobito važna jer potvrđuje da je hrvatska nacija do svoje potpune povijesne zrelosti i ostvarenja svog punog državotvornog kapaciteta došla putem potpuno suprotnog ideološkog predznaka nego n.pr.francuska,talijanska ili engleska nacija. Zbog tako posloženih povijesnih okolnosti,ljevičarska sekularna politička orijentacija u Hrvatskoj trajno će bolovati od deficita državotvornosti. S aspekta odnosa duhovne i svjetovne vlasti,upravo suprotno od ovog postupka pape Pija XII iz 1952.godine,postupa premijer Srbije Aleksandar Vučić 2016.godine koji,premda su odrađeni preliminarni pregovori za dolazak pape u Srbiju i čak utvrđen datum posjeta,raspisuje izvanredne parlamentarne izbore koji bi trebali biti mjesec dana prije utvrđenog datuma dolaska pape i to iznosi kao argument za odgodu posjeta na neodređeno vrijeme.Time je papa,kao vrhovna duhovna vlast iskonstruiranom političkom zamkom gurnut u drugi plan,”u red za čekanje”,a njegov neizvjesni posjet spušten na razinu drugorazredne važnosti,na granici nepotrebnog.Opravdano se može sumnjati da početna iskazana dobra volja i učinjeni prvi organizacijski koraci oko dolaska pape i nisu učinjeni s namjerom da se taj poduhvat realizira nego jednostavno zato da bi se imalo što bacati u drugi,a možda i deseti plan.Prostim jezikom rečeno,papi je poslana slijedeća poruka:”ako ćeš uopće doći(a to ćemo još razmotriti),doći ćeš kad mi to odredimo i kad riješimo važnije državne poslove”.Tako se,međutim,bez dalekosežnih političkih

posljedica može odnositi prema poglavaru nacionalne autokefalne crkve,ali ne i prema papi. Konačno i definitivno omalovaženje početnih dogovaranja Srbije s figom u džepu o dolasku pape,pa i same Svete Stolice,izrazio je srpski patrijarh Irinej izjavom da on „prvi put čuje” da bi papa trebao doći u Srbiju,što bi kolokvijalno rečeno,značilo „da se,nakon svih pregovora,pravi lud”. U prvi plan su stavljeni važni državni poslovi.Time srbijanska vlast pred papom demonstrira svoju državnu filozofiju istočnog koncepta primata svjetovne državne vlasti,tj.pokušava primijeniti isti princip kao prema pravoslavnoj crkvi,ne poštujući „suverenitet duhovnog primata” od kojega katolička crkva sigurno neće i nema potrebe odustati samo zato što to nalaže politika Srbije.Dakle,u odnosu na Katoličku crkvu Srbija se pozicionira isto kao i komunistička Jugoslavija u vrijeme osude Stepinca. Iz toga se može zaključiti da srbijanska država kao projekat i jugoslavenski komunistički totalitarni integralizam stoje na istoj suprotstavljenoj ideološkoj poziciji u odnosu na katoličku crkvu i eurointegralizam koji je izrazito zapadne svjetonazorske i geopolitičke provenijencije. To znači da Srbija nije raščistila s jugoslavenskim integralizmom kao okvirom ostvarivanja srpske nacionalne ideje,a kao takva se ne može integrirati u novu europsku političku arhitektoniku,osim ako se zbog regionalnih interesa velikih sila ne bude šutke prešlo preko svih ovih manjkavosti srbijanskog političkog sustava. Svi ovi opisani događaji koji se odnose na neizvjestan dolazak pape u Srbiju nose jasan „potpis srbijanske politike” koju možemo definirati kao „političko mlataranje papom”,dakle isti „potpis” kojega prepoznajemo u „mlataranju Bunjevcima”. Posebnu težinu ima činjenica da je Srbija odlučna u priznavanju Bunjevaca kao indigenog naroda unatoč tome što su oni katolici.Naime,time i religiju Bunjevaca u vrijednosnom smislu tretira isto kao i religije ostalih indigenih naroda diljem svijeta.Dakle,kao primitivna vjerovanja koja će odumrijeti.Iza toga stoji radikalni,djelomično prikriveni,srbijanski antikatolicizam temeljen ne samo na svetosavlju nego i na laicitetu francuske provenijencije. To se u zadnje vrijeme jasno očitovalo u „stavljanju pape na čekanje” za posjet Srbiji.Zato je potpuno jasno da oni Bunjevci koji su preuzeli indigeni pseudoidentitet i svjesni su njegova ideološkog sadržaja,ne mogu ostati praktični katolički vjernici.Samo oni neupućeni,na rubovima te zajednice zadržali su elemente religiozne prakse bigotnog karaktera.

Svi napori oko „tiskanja bunjevačkih kalendara”,izložbe svetih slika,vođenja djece na vjeronauk i sl.,imaju samo i isključivo politički,a nikako vjerski cilj.Time se nastoji bunjevački indigenizam unijeti u crkvu kako se iz nje nebi iznosilo hrvatstvo. I jugoslavenski integralizam i srpski nacionalni projekat polaze od iste pretpostavke da postoji samo jedan južnoslavenski povijesno legitimni državotvorni epicentar – srbijanski i s takve ideološke pozicije ne priznaje se legitimitet integracije hrvatske nacije niti hrvatska državotvorna ideja.Protiv takvih ideja se pokreće lavina najgore ideološke stigmatizacije čiji su učinci vidljivi i danas,osobito u Srbiji .Najbolji primjer za to je upravo kardinal Stepinac koji je de iure osuđen zbog „suradnje s okupatorom”,a de facto zbog svoje potpore legitimnoj hrvatskoj državotvornoj ideji.Stoga,ako bi se raskrinkala lažna komunistička konstrukcija da je Stepinac „surađivao s okupatorom” i ako bi se utvrdilo da je nepravedno osuđen,onda bi se morala prihvatiti i njegova izjava da podupire plebiscitarnu volju hrvatskog naroda za svojom državom,a upravo je to najneprihvatljivije kako s pozicija komunističkog jugoslavenskog integralizma tako i s pozicija velikosrpskog projekta.Zato se može reći da i danas velikosrpska pozicija osporavanja legitimiteta hrvatske države počiva na komunističkoj ideološkoj inkriminaciji kako Stepinca tako i svih onih koji su željeli samostalnu hrvatsku državu.Dakle,ako padnu komunističke ideološke inkriminacije pada i politički argument protiv hrvatske države. S istih ideoloških pozicija nastupa i Srpska pravoslavna crkva protiveći se kanonizaciji Stepinca političkim argumentom.Tu dolazimo do apsurdne točke da se Srpska pravoslavna crkva služi komunističkim ideološkim konstruktom kao svojim političkim argumentom i pokušava osporiti svetost kao nadpolitički fenomen – političkim argumentom.To znači da ona prestaje funkcionirati kao crkva te nastupa kao organizacija izraženog političkog interesa.Uzrok ovakve anomalije leži u činjenici da se pokušava sačuvati koncept velikodržavlja i ekspanzionističkog srpskog nacionalnog projekta.

„Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj

Jugoslaviji” – Alojzije Stepinac na glavnoj raspravi montiranog sudskog procesa u

Zagrebu 3.listopada 1946.godine

Kardinal Alojzije Stepinac(1898-1960) – prorok propasti komunizma i jugoslavenske ideje i obnove hrvatske državnosti

Njegov lik i djelo najsnažniji su simbol integrativnosti hrvatske nacije NAKON stvaranja Jugoslavije što znači da su i najsnažniji glas protiv jugoslavenske ideje.Nametanjem stigme „zločinca” pokušava se sama ideja hrvatske države definirati zločinačkom,odnosno potvrditi povijesni legitimitet jugoslavenske i velikosrpske ideje kao integrativnog faktora.

„Krunica hrvatskog vojnika” iz Domovinskog rata Eksponat u Muzeju Oluje ‘95 na Kninskoj tvrđavi

Današnje najradikalnije anarhoautohtonističke tendencije među Bunjevcima vuku svoje podrijetlo iz vremena nakon II.svjetskog rata i nasilnih socijalnih promjena koje je uzrokovao totalitarni komunistički sustav i to redovito iz miljea socijalno depriviranih slojeva koji su od komunističke ideologije i

sustava očekivali poboljšanje svog socijalnog položaja.S obzirom da se vjerski i nacionalni identitet njegovao u slojevima građanske inteligencije i seljaštva(„kulaci”) on je odbacivan kao ideološki reakcionaran.Za anarhistički odnos prema vlastitom identitetu najprihvatljivija opcija bilo je bezlično,anacionalno,ali profitabilno jugoslavenstvo,a nakon povijesnog sloma jugoslavenske ideje – ogoljeno indigeno određenje – „pseudobunjevština”.I jedan i drugi identitet su usmjereni na benefite vlasti kao jedino uporište za svoj opstoj.Iz takvog ideološkog i socijalnog miljea nastala je kompletna skupina pseudoidentitetskih Bunjevaca,a osobito njihovi predvodnici.Ta submisivna usmjerenost na benefite od vlasti bez obzira kakva i čija ona bila(biti „u milosti države”t.j.”politički podoban” kako se to govorilo u jugoslavenskom komunizmu) jest jedna od temeljnih karakteristika bunjevačkog indigenizma i ona je komplementarna s usmjerenošću na prirodne resurse,kao opće prepoznate karakteristike indigenih naroda. Vrlo uočljiva karakteristika bunjevačkog indigenizma je i skoro apsolutna odsutnost državotvorne svijesti.Hrvatsko državljanstvo ne spada u primarne identifikacijske elemente pa stoga rijetki Bunjevci podnose zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo osim ukoliko im ono iz pragmatičnih razloga nije potrebno.Pojam „vlastite države” i njenog smisla je u potpunosti nepoznat u identitetskoj strukturi Bunjevaca jer je država uvijek bila tuđa. Nasuprot tomu,primarni identifikacijski elementi su pripadnost plemenu(„taj je od našeg svita”),određenom arealu,katoličkoj crkvi na običajnoj razini,pa čak i pripadnost određenom socijalnom sloju – salašarima koji „divane bunjevački”.Uronjenost u indigenu autopercepciju može se vidjeti kad se za nekog starog salašara koji je život proveo manje ili više u socijalnoj isključenosti kaže „taj divani zdravo bunjevački”,ili „pravo bunjevački”,”onako kao su Bunjevci kadgod divanili” i sl.U ovakvoj identitetskoj strukturi riječ je o potpunom nedostatku evolutivnog identitetskog potencijala. Bunjevci i Šokci u Bačkoj,premda su na tom tlu teritorijalno autohtoni,nisu na svom matičnom prostoru u političkom smislu.Upravo zbog toga kod njih se nisu profilirale filijale stranaka iz Hrvatske(HDZ,SDP i druge) kao što se je to dogodilo u BiH,nego je oformljen DSHV koji je bio i ostao istovremeno i politička stranka i politički pokret integralnog hrvatstva.Nigdje na hrvatskom matičnom prostoru integralno hrvatstvo( u funkciji borbe za identitet) nije predmet političke agende jer za time nije bilo potrebe.Ta činjenica,na žalost,udaljuje ovu stranku,kao reprezentanta politički retardirane zajednice,od interesa za političkom suradnjom i potporom bilo koje stranačke opcije iz matične domovine.

Kao što n.pr.kod australskih Aboridžina postoji velika stopa suicida uslijed gubitka kulturnog identiteta tako kod Bunjevaca postoji „suicid identiteta”,tj.potiskivanje identiteta u privatnost i izbjegavanje bilo kakve identifikacije osim indigene.Taj fenomen se svakako može dovesti u vezu i s dokazano najvećom prevalencijom pravog suicida na prostorima sjeverne Bačke u odnosu na cijeli prostor bivše Jugoslavije. Kao što su kod australskih Aboridžina jedan od važnih uzroka velikog broja suicida „sramotni uvjeti stanovanja” tako,savim sigurno,kod Bunjevaca „suicidu identiteta” u velikoj mjeri doprinosi socijalna,kulturna i gospodarska marginalizacija područja na kome oni žive,”ruralna stigma” naroda izguranog iz političkog prostora(onih čije je socijalno podrijetlo markirano „kućama nabijanicama” kao neurbanim obilježjem) itd.Time se otvaraju procesi kulturne involucije,tj.procesi gubitka kulturnog identiteta. Vergonha nakon II.svjetskog rata bila je vrlo snažan čimbenik „suicida identiteta”,drugim riječima, indigenizacije kod Bunjevaca. Upravo u tom aspektu očituje se jasna poveznica između Vergonhe i konstrukcije pseudoidentiteta kao dva manipulativna procesa usmjerena protiv identitetske strukture Bunjevaca koji imaju podrijetlo u „istoj kuhinji”:i Vergonha i pseudoidentitet imaju zajednički,politički zacrtani cilj:autohtonizaciju,tj.indigenizaciju Bunjevaca,njihovu transformaciju od političkog naroda u „krezubi identitet”.U tom smislu može se reći da je bunjevački pseudoidentitet politički kontinuitet kampanje započete Vergonhom.Cilj Vergonhe je bio da Bunjevcima zapriječi kulturnu integraciju u hrvatsku naciju,a cilj pseudoidentiteta da im,u trenutku kad stupa na povijesnu scenu slobodna hrvatska država,zatomi svijest da su postali državotvorni narod i da s te pozicije od domicilne države zahtijevaju svoja prava,dakle ne s pozicije subordinativnog identitetskog elementa. Zbog toga,politički dirigiranu manipulaciju bunjevačkim identitetom od Kraljevine SHS do danas možemo sumarno definirati kao „indigenizacijski ping pong” od Vergonhe do pseudoidentiteta i nazad(„šamar prvo u desni,a zatim i u lijevi obraz”). Ponekad se može čuti da priprosti Bunjevci spontano iznose svoj doživljaj bunjevačkih pseudoidentitetskih čelnika riječima:”ovi zdravo vuku na srpsko”. Kao posljedica zapriječenosti evolutivne nacionalne artikulacije kod nekih Bunjevaca se javlja anarhistični odnos do vlastitog,ali ne i tuđeg nacionalnog identiteta(radikalno odbacivanje svake vlastite nacionalne identifikacije kao takve i kao nečega po sebi neprihvatljivog).Ovaj fenomen najrazornija je manifestacija gubitka kulturnog identiteta i jedna od temeljnih karakteristika

indigenih zajednica diljem svijeta.Možemo ga definirati i kao ekstremnu krizu identiteta.Upravo taj anarhizam određenog sloja Bunjevaca poveznica je prema najekstremnijim velikosrpskim krugovima(bratimljenje sa Šešeljom 1991.godine).On je također, temeljna pretpostavka za prihvaćanje oktroiranog pseudoidentiteta. Suvremeni bunjevački pseudoidentitet,pored refleksije minimalizma i suicida kulturnog identiteta kao starije povijesne podloge,oblikuje još i recentno nadograđeni fenomen neprestanog i uzaludnog traženja izgubljenog oslonca,t.zv.”sindrom fantomske boli” koji je nakon raspada Jugoslavije nastao samo u Srbiji,kao reakcija na gubitak dominacije nad prostorima izvan njezinih povijesnih granica. Upravo zbog te „fantomske” težnje da sačuva državnopolitički okvir Jugoslavije koji je u stvarnosti nestao,Srbija donosi zakon o univerzalnoj pravnoj nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina koji zapravo primjenjuje samo na područje bivše Jugoslavije(jer za šire područje nema političkog interesa).Na istoj ideološkoj platformi počiva i potpora konstrukciji bunjevačkog pseudoidentiteta jer Srbija kao generator bunjevačkog autohtonizma preko istoga održava političku kontrolu nad teritorijem na kome Bunjevci žive.A budući da bački Bunjevci žive unutar granica Srbije,može se zaključiti da Srbija ovakvim političkim sredstvima ne samo da pokušava sačuvati kontrolu nad nestalim jugoslavenskim državnopolitičkim okvirom,koju je do raspada Jugoslavije de facto imala,nego na istim političkim metodama temelji i vlastiti državnopravni integritet u današnjim granicama.Zato ona,po svom političkom profilu,za razliku od svih ostalih nastalih država – bivših jugoslavenskih republika,nije država,nego ostatak države. Političkoj kontroli nad vlastitim teritorijem Srbija ne pristupa kao država povijesno definiranog nacionalnog prostora,nego pretencionističkim imperijalnim političkim manevrima kao što su pravno arbitriranje(u primjeru spomenutog zakona),ili identitetsko arbitriranje(u primjeru pseudoznanstvenog „opravdavanja” i političke potpore bunjevačkom indigenom pseudoidentitetu).Zanimljivo je da se u primjeru spomenutog spornog zakona Srbija poziva na Francusku i Veliku Britaniju koje imaju iste takve zakone,dakle na bivše kolonijalne imperije koje su svoju državnu političku filozofiju izgradile još u eri kolonijalizma i po čijem ideološkom i političkom receptu je politički izgrađena srpska država nakon oslobađanja od otomanske vlasti.

Može se zaključiti da u Srbiji ne postoji niti svijest niti spremnost da se prihvati činjenica da status Srbije kao pristupnice jednoj novoj zajednici kao što je EU nužno pretpostavlja poništavanje svih imperijalnih kodova na kojima je do sada građena srbijanska država.Zato je proces pristupanja Srbije EU specifičan i s krajnje neizvjesnim ishodom. U tom smislu se kampanja institucionalizacije,politička potpora i samo prihvaćanje bunjevačkog pseudoidentiteta može definirati i kao agonalna,tj.”umiruća”,reakcija na povijesni slom jugoslavenske ideje shvaćene iz perspektive srbocentričnog jugoslavenstva,a iz perspektive pseudoidentitetskih Bunjevaca kao autodestruktivni inat zbog nemogućnosti daljnjeg maskiranja jugoslavenstvom što je opet jasna indigena etnopsihološka karakteristika. Finalna faza indigene destrukcije identiteta jest ekstremni anarhistični odnos do isključivo vlastita identiteta što je dalo impuls takvim Bunjevcima da se,u vrijeme agresije na Hrvatsku,nađu na istim pozicijama s radikalnim desničarskim krugovima u Srbiji.Tako se generira bunjevački „indigeni nacionalizam” s radikalnim agresivnim usmjerenjem prema vlastitom nacionalnom identitetu(dakle hrvatskom)kao tragična krajnja posljedica jednog dugotrajnog,egzogeno nametnutog,a endogeno artikuliranog procesa razaranja vlastita identiteta bez površinske političke turbulencije. Indigeni identitet na europskom tlu,kao rezultat represivnog i regresivnog povijesnog i kulturnog procesa nije moguće uklopiti u suvremeni demokratski europski poredak jer taj poredak ne poznaje i ne prepoznaje radikalnu identitetsku retardaciju ovog tipa budući da je osmišljen kao projekat zajednice dovršenih nacija kao podrazumijevajućeg preduvjeta ostvarenja demokracije u suvremenom političkom značenju tog pojma.Nasuprot tomu,indigeni identitet je moguće integrirati u model istočnog velikodržavlja s podanicima isključivo domicilnog određenja.Tako proces indigene destrukcije identiteta postaje zapravo proces „političke kenoze” u cezaropapističkom sustavu,a kulturna destrukcija identiteta postaje put u asimilaciju u „politički jednoverni narod”.Upravo zato Srbija pristupa eurointegracijama s figom u džepu od kojih su jedna Bunjevci koji bi,prema nastojanju Srbije,morali ući u EU,ako Srbija ikada u nju uđe,kao politički Srbi,slično kao što su Okcitanci,Baski i Bretonci ušli u EU kao Francuzi.Problem je,međutim,što Bunjevci,za razliku od ostalih navedenih,imaju svoju matičnu državu – Hrvatsku i to remeti sva srbijanska nastojanja koja se temelje na njezinoj imperijalnoj političkoj kulturi.

10.BUNJEVCI U BAČKOJ NAKON II.SVJETSKOG RATA

Dramatične socijalne promjene nakon II.svjetskog rata imale su specifični odraz i na identitetski profil Bunjevaca u Bačkoj.Naime,naprijed spomenuto opće svojstvo indigenih naroda „proizvodnja do razine opstanka”(subsistence based production) i kulturološki minimalizam omogućili su Bunjevcima iz siromašnih socijalnih slojeva da se lako pronađu u komunizmu kao „vladavini sirotinje” s neučinkovitim sustavom proizvodnje koji ne omogućava nikakav materijalni napredak.Iz tih slojeva Bunjevaca,odmah nakon završetka II.svj.rata stupa na scenu sloj birokratiziranih polupismenih i ideološki zaslijepljenih partijskih aktivista,po zlu poznatih kao „kožni kaputi” koji su za režim obavljali prljave poslove utjerivanja i pljačke materijalnih dobara i tako provodili u djelo „komunističku revoluciju”.Oni i njihovi potomci,slijedeći indigeni model sluganstva koji živi od benefita vlasti i za nju obavlja najprljavije poslove,vjerno slijedeći partijske naputke,kasnije će,po napucima partije(SKS,a zatim SPS),evoluirati u nacionalne renegate od kojih će vlast formirati oktroiranu bunjevačku pseudoidentitetsku elitu koja će za sobom voditi „stoku bez zubi”,a račune polagati vlasti za čije je interese postavljena. U razdoblju komunističke Jugoslavije Bunjevci su egzistirali u politički stvorenom međuprostoru između nacije i indigene skupine,kao rezultat političkog kompromisa tabuiziranog pečatom „bratstva i jedinstva”,a u biti samo s polovično riješenim nacionalnim pitanjem što je uzrokovalo nastavak artikulacije indigenizacijskih procesa,identitetsku involuciju i život jednom nogom izvan političkog prostora. Naime,da je Bunjevcima u to vrijeme nacionalno pitanje u potpunosti,a ne samo deklarativno riješeno,oni nebi bili podložni Vergonhi nametnutoj od tadašnje srbijanske politike. Takvim polovičnim rješenjem,koje nije omogućavalo Bunjevcima integraciju u hrvatsku naciju zapravo je samo ostavljena na snazi,kao ustupak srbijanskim interesima,stara,mnogima već neprepoznatljiva,ali ite kako djelotvorna željezna zavjesa nametnuta za vrijeme Hrvatsko ugarske nagodbe kojom je razgraničen hrvatski i mađarski politički prostor.Tim razgraničenjem bački Bunjevci su dopali u mađarski politički prostor što je za posljedicu imalo nametanje indigene stigme,identitetsku involuciju i asimilaciju.Nova domicilna država Srbija,nikad se nije htjela odreći tih mađarskih hegemonističkih postignuća prema Bunjevcima nego je svoju politiku prema njima nastavila voditi s istih pozicija.

Pad berlinske željezne zavjese u Srbiji uzrokuje „antibirokratsku revoluciju” i u sklopu nje podizanje svih mogućih i raspoloživih zavjesa prema Zapadu,a jedna od tih je i ova koja je od vremena Hrvatsko ugarske nagodbe bačke Bunjevce politički odsjekla od hrvatskog matičnog prostora i onemogućila im kulturnu integraciju u hrvatsku naciju. Dakle,upravo s ideoloških pozicija „antibirokratske revolucije” Bunjevcima se žestoko nameće indigeni identitet i kroji im se luđačka košulja jer kroz oduzimanje političkog potencijala Bunjevcima,nametanjem pseudoidentiteta,Srbija sebe ostvaruje i osigurava kao državu.Iz toga proizilazi da je samo vezivno tkivo srbijanske državotvornosti satkano na nedemokratskim principima,tj.na imperijalnim kodovima. Proces indigenizacije kao oduzimanje političkog identiteta znači neprepoznatljivu političku obespravljenost u kojoj,ne da se prava uskraćuju,nego se ona niti ne traže.Takvi procesi su vrlo poželjni za sve dominirajuće vladajuće strukture jer oni ekskulpiraju vlasti od izravne odgovornosti za manjinska prava,odnosno proces uskrate postaje izrazito djelotvoran,a nevidljiv na javnoj političkoj razini i nedohvatljiv političkoj kritici(jer „oni sami tako hoće”,tj.”oni se sami tako izjašnjavaju,a mi to samo poštujemo”). Takav politički proces bitno kolonijalnog karaktera,u slučaju Bunjevaca predstavlja najgrublji oblik identitetske pretenzije protiv kojega se nije moguće boriti uobičajenim političkim sredstvima jer on ostaje politički neprepoznatljiv,tj.izvan političkog diskursa budući da je indigenizam po definiciji izvanpolitički identitet.Zato se može reći da je asimilacijski proces koji je u Srbiji nametnut Bunjevcima,tako politički osmišljen da ostane izvan dometa političkih kritika bilo iz matične države Hrvatske,bilo iz EU institucija u procesu pridruživanja,tj.da se nesmetano odvija na unutarnjepolitičkom planu kao jedna od specifičnih srbijanskih političkih groteski. Proces identitetske transformacije bačkih Bunjevaca nakon II.svjetskog rata temelji se na svim paradigmama klasične francuske političke doktrine što je dokaz da iza artikulacije tih procesa stoji tadašnja partijski birokratizirana srbijanska država koja se nije odrekla ranijih političkih kodova tradicionalno izgrađenih na francuskoj političkoj misli. Te paradigme su:vergonha,patois,evoluee i „izvoz identiteta”. Vergonha(sramoćenje) – uključivalo je jezičnu i socijalnu stigmatizaciju pri čemu je bunjevački govor bio „patois”,ali istovremeno i znak pripadnosti ruralnom socijalnom podrijetlu koje je u to vrijeme bilo snažno ideološki stigmatizirano kao zaostalo,primitivno,reakcionarno itd.Budući da je većina

poljoprivrednog zemljišta bila u rukama Bunjevaca,oni su u najvećoj mjeri i došli na udar ideološke stigmatizacije(kao „klasni neprijatelji”) od strane komunističkog režima što svakako čini jedinstveni proces s njihovom jezičnom i nacionalnom stigmatizacijom. Razbijanjem tradicionalnih bunjevačkih ruralnih jezgri u procesu brutalne agrarne reforme dolazi do disperzije bunjevačkog stanovništva po urbanim centrima u kojima nisu postojale izgrađene nikakve institucije koje bi bile oslonac hrvatskog identiteta,(školstvo,mediji,jezik društvene komunikacije),osim crkve. Tako „postiđeni” dolaskom „sa salaša u varoš” oni ulaze u proces evoluee,tj.u proces transformacije identiteta po slijedećim osnovama:usvajanje srpskog jezičnog standarda,raskidanje s ideološki proskribiranom vjerskom praksom,dolazak u dotad nepostojeći kontakt sa stanovništvom doseljenim u Vojvodinu po osnovi kolonizacije(pretežito Srbi iz Like i Bosne).T.zv.”jugoslovenska orijentisanost” postaje norma svjetonazora.(kao svjetonazora „slobode” i „napretka” – antipoda onome što su ostavili za sobom).Time su postavljene ideološke trase transformaciji identiteta kojoj se obični ljudi,intelektualno i kulturno neizgrađeni,nisu mogli oduprijeti. Budući da je taj proces „jugoslovenizacije Bunjevaca” značio i usvajanje srpskog jezičnog standarda i raskidanje s katoličkom konfesionalnom praksom,on je značio i približavanje,premda još ne i potpuno usvajanje,srpskom identitetu.Zato taj proces predstavlja početno „plasiranje” srpskog identiteta na Bunjevce,u čemu prepoznajemo arhetip francuskog „izvoza identiteta”. To „plasiranje” srpskog identiteta na Bunjevce,u formi „bunjevačke indigene srbofonije”,”jugoslovenske orijentisanosti” itd.u konačnici znači ostvarivanje srpskog identiteta kao identiteta projekcije(t.j.onoga koji se nameće i smatra da na to ima pravo kao „identitet slobode”) na etnikume „prostora proširene projekcije”.Po uzoru na integrativne procese velikih europskih nacija,prije svega francuske,takva projekcija predstavljala bi jedini legitimni povijesni integrativni proces južnoslavenskog prostora čiji bi rezultat bio stvaranje „istorijske Srbije”.Može se ustvrditi da stavljanje srpskog identiteta u funkciju projekcije(bilo teritorijalne,bilo identitetske),predstavlja njegovu instrumentalizaciju od strane tadašnjih svjetskih kolonijalnih sila za račun njihovih regionalnih političkih interesa,premda on već u svojim starijim ideološkim predodređenostima posjeduje potencijal za takvu ulogu(svetosavlje kao „najstariji nacionalizam“).Tako zamišljenom projektu najviše smeta povijesni integrativni proces hrvatske nacije jer se s njime

teritorijalno i etnički preklapa.Važno je uočiti da proces integracije hrvatske nacije,za razliku od srpskog nema karakter niti teritorijalne niti identitetske projekcije,tj.usmjeren je na vlastiti matični prostor i vlastiti etnički supstrat. „Karakter projekcije” na tuđ prostor i identitet proizilazi iz lažne libertinističke autopercepcije vlastite nacije kao „lučonoše slobode” te je svaka ekspanzija ustvari „oslobađanje”. Ovi procesi nakon II.svj.rata predstavljaju jednu jasno prepoznatljivu povijesnu fazu djelomične asimilacije,zapravo „identitetskog pomaka” ograničenog kapaciteta,ali koji će postaviti temelje za daljnju radikalnu fazu koja će uslijediti raspadom Jugoslavije.Ova faza asimilacije imala je izraziti komunistički ideološki predznak.Nestankom Jugoslavije i odricanjem od komunističke ideologije državna politika u Srbiji nije se,međutim,odrekla i njezinih učinaka na asimilaciju Bunjevaca,nego,naprotiv,ta asimilacija ulazi u novu radikalniju fazu koja ima eksplicitni radikalni srpski nacionalistički ton.Komunistička „jugoslovenska orijentisanost” tih slojeva Bunjevaca transformira se u anarhoindigenizam blizak ultradesnom dijelu srbijanskog političkog spektra. Tako ideološki kanalizirani evoluee Bunjevaca značio je ogromnu kulturološku regresiju i potpuno udaljavanje Bunjevaca ne samo od konsolidacije kao političkog naroda,nego i gubljenje elementarnih pretpostavki očuvanja političkog identiteta,što znači hrvatskog. Nakon II.svjetskog rata Bunjevci i Šokci u Bačkoj postaju u identitetskom smislu,jedini Hrvati u novoj Jugoslaviji koji su postali predmet političkog kompromisa:nominalno im je skinuta stigma indigenizma,što znači da im je priznata hrvatska nacionalnost,ali im je istovremeno,s kašnjenjem od nekoliko godina(kada je ukinuto školstvo na hrvatskom jeziku),nametnuta „bunjevačka Vergonha” kao model kojim će im to postignuće biti onemogućeno kulturno konzumirati.Vergonha je bila političko rješenje i model kojim je Bunjevcima zapriječeno prihvaćanje hrvatskog jezičnog standarda za što su postojale realne naznake nakon što im je nominalno priznata hrvatska nacionalnost i ujedno model kojim su oni usmjereni na neprirodni proces prihvaćanja inonacionalnog jezičnog standarda(srpskog).Drugim riječima,da je Bunjevcima omogućeno i kulturno konzumiranje nacionalnog identiteta,a ne samo nominalno,što znači i standardnog hrvatskog književnog jezika – Vergonhe nebi bilo nego bi bunjevački govor kao i ostali lokalni govori hrvatskog jezičnog prostora bio prirodno uklopljen u proces standardizacije hrvatskog književnog jezika,dakle u svoj prirodni evolutivni proces!Valja također zamijetiti da je prostor na kome žive bački Bunjevci jedini autohtoni

hrvatski povijesni prostor koji je bio izložen Vergonhi i to upravo iz razloga što taj prostor,premda autohtoni,nikad nije bio i matični prostor Bunjevaca.Zbog toga se na njemu nisu mogli dogoditi ključni procesi formiranja Bunjevaca kao političkog naroda.Nasuprot tomu,to je ono što su Srbi na tom prostoru povijesno uspjeli ostvariti..Može se pretpostaviti da je Vergonha lansirana iz tadašnjih srbijanskih partijskih krugova kako bi se neutralizirao efekat dekreta iz 1945.godine što znači da je to bio politički kompromis na štetu Bunjevaca,sakriven ispod plašta „bratstva i jedinstva”.Nedvojbeno da je takva jezična asimilacija utirala put cjelovitoj identitetskoj asimilaciji.Prije Vergonhe postojala je nepatvorena,po sebi razumljiva i prirodna usmjerenost bunjevačkog govora na hrvatski književni jezik kao vlastitu standardnu formu.Tek nakon što je Vergonha odradila svoju povijesnu zadaću,bunjevački govor se Bunjevcima „vuća natrag”(baca nazad),ali ovoga puta u vulgariziranoj formi i politički postavljen u odnos ideološke opreke prema vlastitom standardu,dakle politički prerađen s ugrađenim čipom indigene autodestruktivnosti.Drugim riječima,ono što je Vergonhom oduzeto kao upotrebljivo to se pseudoidentitetom „baca nazad” kao neupotrebljivo.Time se bunjevački govor kao segment hrvatske povijesne jezične baštine,prerađen u srbijanskim kvaziznanstvenim političkim laboratorijima baca nazad kao identitetski marker za „krezubu stoku”.Ovaj manipulativni politički čin predstavlja jezični aspekt okretanja indigenizma kao povijesne stigme Bunjevaca protiv njih samih,tj.suočavanja njih samih s vlastitom povijesnom prikraćenošću kao najdjelotvornijim sredstvom njihova vlastitog identitetskog urušavanja. Fenomen jezične asimilacije poznat je kao promjena jezika(language shift,language transfer,language replacement) i on je kod bačkih Bunjevaca bio i ostao izravno uvjetovan političkim pritiscima kojima su Bunjevci bili izloženi. Proces jezične asimilacije jest proces u kome zajednica govornika jednog jezika mijenja svoj jezik drugim jezikom.Obično se prihvaća jezik za kojega je nametnuta javna društvena percepcija da je „jezik višeg statusa”,a napušta se jezik kome je nametnuta stigma „jezika nižeg statusa” od strane samih njegovih govornika u procesu erozije identiteta redovito uzrokovanog egzogenim političkim i vojnim utjecajem.Ovaj proces prolazi kroz međufazu bilingvalnosti,a završava potpunim napuštanjem jednog jezika kada se konstatira „smrt jezika”.

Proces jezične asimilacije Bunjevaca uvelike se razlikuje po svojim osobitostima kada je riječ o asimilaciji za vrijeme ugarske represije i kada je riječ o asimilaciji u srpski jezik. Naime,mađarski jezik je prihvaćan kao jezik višeg statusa jer je država nametnula takvu javnu percepciju.Taj proces je u današnjoj Mađarskoj okončan potpunom identitetskom konverzijom. Pod srpskom vlašću,od kraja Prvog svjetskog rata do danas taj proces ima drugačije specifičnosti.Njegov početak zorno ilustrira anegdota o srpskom časniku i Bunjevki koja prodaje sir na tržnici.Naime,srbijanski časnik,nedugo nakon što je došao iz Srbije u Suboticu šeta se tržnicom i zaustavi se kod Bunjevke koja prodaje sir.A ona htijući govoriti novim jezikom višeg statusa(srpskim),premda njime ne vlada,upita ga:”A kako vaše žene seru ser?”.On je prezrivo pogleda i uzvrati:”žuto ko’ i vaše.”Ta anegdota označava povijesni začetak novog asimilacijskog procesa koji možemo definirati kao „bunjevačka indigena srbofonija” i jasno oslikava tadašnje stanje duha i tragične zablude jugoslavenstva čije će posljedice uslijediti mnogo kasnije. Dakle,language shift kod Bunjevaca pod srbijanskom vlašću ima za polaznu točku bunjevački govor,a za krajnju srpski jezik.To u identitetskom smislu znači konverziju s povijesno neartikuliranog i nedovršenog hrvatskog identiteta na dovršeni srpski. Taj proces bio je dirigiran političkom hipotekom da je riječ o istom jeziku što je služilo kao jezično pokriće za identitetsku transformaciju.Tek sada,u pregovorima s Europskom Unijom postavlja se kao legitimno pravo na književni standard vlastitog nacionalnog identiteta.To se postavlja kao vrlo težak zadatak kod Bunjevaca u Bačkoj s obzirom na sve kompleksne procese višestoljetne krive identitetske,pa dakle i jezične artikulacije. Na ruku Bunjevcima nije išla ni činjenica da je ikavska varijanta izbačena kao osnova za standardizaciju i razvoj hrvatskog književnog jezika čime su oni kao ikavci dodatno izopćeni iz procesa hrvatske kulturne i jezične evolucije. S obzirom da bunjevački govor kao segment hrvatske povijesne jezične baštine nije mogao evoluirati u prirodnom pravcu,tj.u pravcu hrvatske jezične standardizacije,on je kroz nametnuti proces Vergonhe ušao u proces „jezične promjene”(language shift) u tuđi jezični standard(srpski),tj.kao „jezik nižeg statusa”(patois) u „jezik(državnom politikom određenog) višeg statusa”.Važno je uočiti da su Bunjevci u tom procesu,izgubivši bunjevački govor ustvari izgubili hrvatski jezik.To znači da je već u samoj političkoj predodređenosti bačkih Bunjevaca za „jezičnu promjenu” njima osporeno pravo na politički identitet,odnosno nametnuta im je „klečka indigenizma”.Taj proces bio je

osobito snažan nakon II.svjetskog rata nakon ukidanja škola na hrvatskom jeziku u Vojvodini.Poznato je da jezični prijelaz koji uključuje gubitak prvog jezika vodi u kulturnu dezintegraciju s mnoštvom socijalnih problema kao što su alkoholizam,socijalna isključenost,zaostajanje u školovanju,ruralna marginalizacija itd.,a što se sve jasno uočava na primjeru bačkih Bunjevaca.Ta kulturna dezintegracija svakako je jedan od glavnih uzroka i demografski iskazanog nestajanja te zajednice. Primjeri language shift diljem svijeta su:nakon stjecanja nezavisnosti Singapura 1965.godine dogodio se prijelaz s malajskog na engleski.U Španjolskoj,širenjem Kastiljskog kraljevstva širio se i jezik na područja na kojima se govorilo drugačije:Katalonija,Baleari,Valencija,Asturija,Galicija,Baskija,Navarra i Aragonija.U Asturiji i Aragoniji su domorodački jezici gotovo potpuno nestali,dok su se sačuvali u Kataloniji i Baskiji gdje postoji čvrsta povezanost jezika i nacionalnog identiteta. U Nigeriji je uočeno nastojanje roditelja da svoju djecu odgajaju kao monolingvalne engleske govornike što dovodi do pojave da se mladi Nigerijci odnose prema jeziku svojih predaka s prijezirom kao i da se stide kulturnog identiteta svojih predaka. Jezična represija kao veoma eksplicitan oblik nacionalnog ugnjetavanja postojala je prema Bunjevcima u Bačkoj u kontinuitetu od vremena mađarske hegemonije,ali je mijenjala izvanjske manifestacije,ovisno na kakvoj ideologiji se temeljila. Naime,za vrijeme ugarske represije bunjevački govor je bio brutalno zabranjivan.Dolaskom srbijanske vlasti,on više nije zabranjivan nego je prema njemu primijenjen koncept Vergonhe,što se nije ograničilo samo na jezičnu stigmatizaciju nego i na socijalnu i identitetsku.Izvorna Vergonha najviše je primjenjivana u Okcitaniji,ali i u svim ostalim nefrancuski govorećim povijesnim regijama današnje Francuske.Takva represivna strategija značajno je doprinijela homogenizaciji francuske nacije.Isti model ugrađen je u srbijansku političku filozofiju.Pri tome se jasno uočava da konstantno nastojanje oko srbizacije Bunjevaca,odnosno „jugoslovenizacije”(kao njezine manje eksplicitne forme)cijelog prostora bivše države predstavlja isto što i „izvoz identiteta” kojeg je primjenjivala Francuska kao kolonijalna sila prema narodima svojih kolonija.To jasno dokazuje da je moderna srbijanska država u potpunosti građena na francuskoj političkoj doktrini. Obrazac bunjevačke Vergonhe kao oblik identitetskog sramoćenja na jezičnoj osnovi nije mogao biti primijenjen na hrvatski matični prostor jer je tamo

politička evolucija dovoljno uznapredovala da takav obrazac nije bio primjenjiv pa je na taj prostor primjenjivana izravna radikalna politička stigmatizacija koja se,premda povijesno anakrona i istrošena nastoji primjenjivati i danas.Najradikalniji oblik ovakvog sramoćenja je svakako ideološka stigmatizacija samog etnonima Hrvat i hrvatske državnosti kao takve.Ideologija koja je toj svrsi služila jest fašizam,odnosno marionetska državna tvorevina NDH iz II.svjetskog rata.Manje ili više eksplicitno ili prikriveno,sve srbijanske projekcije prema Hrvatskoj su imale,a i danas imaju,zajednički nazivnik,a taj je bio i ostao da je svaka hrvatska država,bez obzira na njezin politički profil,kao takva zločinačka i da kao takva ne posjeduje historijsko pravo na postojanje.Takav stav proizilazi iz tumačenja po kojemu je hrvatska nacija umjetno homogenizirana od dijelova srpskog naroda.Zato je ideološka stigmatizacija trebala poslužiti političkom homogeniziranju tih „otpalih” zapadnih dijelova srpskog naroda u jednu političku naciju kroz proces „jugoslovenizacije” po modelu konstituiranja francuske nacije gdje je taj proces uspio. Polazeći od činjenice da je autohtonizam egzogeno nametnuta stigma nikako ne može biti istinita tvrdnja da je ukidanje te stigme nedemokratski čin.Kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta nude Bunjevcima libertinistički koncept slobode pa tako kroz oktroiranje indigenog identiteta nude „slobodu stigme” ,tj.slobodu suicida identiteta,slobodu subordinacije,slobodu endodestrukcije,ustvari,slobodu nestajanja(nestanite „slobodno”).Na takav način Srbija,kao promotor lažne slobode Bunjevcima nudi „slobodu izjašnjavanja”. Nakon II.svj.rata nova komunistička vlast obračunava se sa svim ideološkim neprijateljima među kojima su svakako i oni krugovi srbijanskog građanskog društva koji su bili nosioci velikosrpske hegemonije u predratnoj Jugoslaviji,a to su upravo krugovi koji su podupirali bunjevački indigenizam kao oblik nacionalne stigmatizacije i neravnopravnosti.Nastojeći ustrojiti državu ravnopravnih naroda u duhu svog proleterskog internacionalizma,Tito i komunistička partija ukidaju „bunjevačku i šokačku naciju” kao formu nacionalne stigmatizacije i subordinacije što je ona doista i bila.Iz teksta se jasno može zaključiti da je već u to vrijeme autohtona svijest kod Bunjevaca,kao breme negativnog povijesnog naslijeđa,bila duboko ukorijenjena kao posljedica dugih stoljeća mađarske represije i velikog kašnjenja procesa integracije hrvatske nacije. Danas srbijanski povjesničari i kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta mašu ovim dokumentima kao krunskim dokazom da je Tito „uskratio Bunjevcima

slobodu nacionalnog izjašnjavanja” i to ponavljaju kao mantru računajući za takve argumente pridobiti „stoku bez zubi” koja sebe prepoznaje samo kroz nepolitički identitet.Time sve to postaje „teatar apsurda” u kome se laž nudi onima koji jedino laž mogu prihvatiti jer o sebi imaju lažnu političku percepciju.Takvim lažima se s jedne strane jamči hegemonija vlasti,a s druge strane zadovoljavaju endodestruktivni apetiti „stoke bez zubi”. Dakako,kada je riječ o „Titovim dekretima” istina je potpuno drugačija:oni ukidaju indigeni identitet subordinacije i endodestrukcije i postavljaju Bunjevce na evolutivne identitetske temelje(premda,na žalost,samo nominalno). Ako pođemo od činjenice da praksa nametanja autohtonizma u srbijanskoj političkoj kulturi ima u podlozi imperijalne,kolonijalne kodove koje su joj ugradile kolonijalne sile,prije svega Francuska,onda možemo ustvrditi da ovi Titovi dekreti u izvjesnom smislu predstavljaju i antikolonijalni akt na europskom tlu.Na osnovu takve političke orijentacije formulirana je i autonomija Vojvodine.Štaviše,može se uočiti da je upravo prostor Vojvodine jedini prostor na kome su se u političkoj strukturi zadržali elementi kolonijalne političke prakse. Tadašnji srpski krugovi u komunističkoj partiji nisu bili zadovoljni ovakvom odlukom pa je aktiviran proces Vergonhe koji je dokinuo svaku mogućnost kulturne integracija Bunjevaca u hrvatsku naciju. Ovi Titovi dekreti postali su „trn u oku” srbijanskim kreatorima bunjevačkog pseudoidentiteta,ali ne zbog onoga zbog čega s njima izlaze kao s političkim argumentom(kao aktima koji bi Bunjevcima tobože zabranjivali njihov identitet),nego zbog sasvim drugog,prikrivenog razloga:naredbom da se Bunjevci i Šokci imaju pisati Hrvatima ukida se njihova indigena stigma,ali opet ne zbog njih samih nego zbog obračuna komunističkih vlasti sa srpskom kolonijalnom hegemonijom kao buržoaskom kategorijom(obračun s dominantnim polom ranije objašnjene bipolarne strukture:kolonijalno – indigeno).Ukidanjem indigene stigme Bunjevci i Šokci su priznati kao politički narod tj.Hrvati.Može se reći da je to prvi puta u povijesti bivanja Bunjevaca u Bačkoj da je državna vlast Bunjevcima i Šokcima priznala status političkog naroda što je indirektno postao njihov politički benefit uslijed obračuna jugoslavenskog komunističkog internacionalizma sa ostacima srbijanskih građanskih hegemonističkih krugova.Ni prije(za vrijeme mađarske vlasti i za vrijeme Karađorđevića),ni poslije,u suvremenoj Srbiji,Bunjevcima i Šokcima taj status nije priznat.Naime,budući da im Srbija ne priznaje da su Hrvati ne priznaje im svojstvo političkog naroda.Kao zasebni identiteti Bunjevci i Šokci

ne mogu biti politički narodi jer ti etnonimi nemaju takav kapacitet,osim ako im se on ne oktroira kao lažni identitet što danas čini Srbija. Drugim riječima,ovi dekreti iz 1945.godine nisu zabrana izjašnjavanja Bunjevaca nego zabrana egzogenog nametanja indigenog identiteta,tj.ti akti nisu upućeni Bunjevcima nego srbijanskoj vlasti.Oni predstavljaju politički obračun s buržoaskim utemeljenjem velikosrpske hegemonije kao neprihvatljive novom komunističkom internacionalizmu.Time je,barem privremeno,onemogućeno uplitanje vlasti u bunjevački identitet i zabrana je upućena njima a ne Bunjevcima kako to danas kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta lažno tumače.Njihovo donošenje ne pada slučajno na kraj II.svjetskog rata jer je to vrijeme kraja ere kolonijalizma i nestanka kolonijalne političke paradigme u svijetu. Indikativna je koincidencija da je ove akte donijela ista ona vlast koja je uspostavila AVNOJ-ske granice,a da ih je osporavala ona vlast koja je osporavala i AVNOJ-ske granice s pozicija velikosrpskih teritorijalnih pretenzija.Dakle,i u ovom aspektu se jasno očituje da se „sloboda” nacionalnog izjašnjavanja Bunjevaca nudi s ideološke platforme velikosrpstva. Čim je vlastima zabranjeno da se petljaju u identitet Bunjevaca spontano je izronio njihov izvorni politički identitet – hrvatski.Međutim,komunističke vlasti nisu bile dosljedne u provođenju ove odluke pa su srbijanski partijski krugovi pokretanjem procesa Vergonhe i dramatične nacionalne i socijalne stigmatizacije nakon II. svjetskog rata onemogućili njezine učinke i spriječili kulturnu integraciju Bunjevaca u njihovu političku naciju.Sve je zapečaćeno ukidanjem hrvatskog jezika u školama u Vojvodini i progonom hrvatskih intelektualaca iz Vojvodine za vrijeme „hrvatskog proljeća”. Ukidanjem hrvatskog jezika u školama i hrvatskih kulturnih institucija nakon II.svj.rata počinje razdoblje dramatičnih socijalnih promjena,uključujući i kolonizaciju uglavnom srpskog etničkog elementa.Te promjene imale su za jedan od glavnih političkih ciljeva i drobljenje bunjevačke etničke jezgre i onemogućavanje njihove evolutivne političke artikulacije.Ti procesi odvijali su se po strogo određenom obrascu ideološke dogme „bratstva i jedinstva”.Izvan tih ideoloških granica bilo je zabranjeno područje etiketirano šovinizmom,protudržavnom djelatnošću itd.,te je kao takvo dolazilo pod udar najgrublje represije.Time je cjelokupni javni prostor kroz kojega se artikulira nacionalna sloboda kao dinamička kategorija bio ideološki okovan do nepomičnosti što je bilo stanje ekstremnog demokratskog deficita koje nije moglo uroditi nikakvim pozitivnim društvenim posljedicama.To će se kasnije i potvrditi činjenicom da će se taj sistem raspasti u krvi.

To je bilo i vrijeme odbacivanja svih tradicionalnih identitetskih elemenata kao ideološki „reakcionarnih”;stvarana je generacija „raskorijenjenih” ljudi,tj.novog,proleterskog sloja koji je izgubio razumijevanje značenja,smisla i sadržaja kulturnog i nacionalnog identiteta.Propašću komunizma i obnovom građanskih vrijednosti ti tradicionalni identitetski elementi iznova dobivaju europski politički legalitet te na taj način ugrožavaju već postojeća „revolucionarna” postignuća „bratstva i jedinstva”.Da bi to spriječila,Srbija vadi iz „karađorđevićevskog naftalina” bunjevački indigenizam i velikodušno ga oktroira Bunjevcima kao „ekskrement upakiran u fini celofan”. Osobito je važno uočiti da prostor Bačke i šire,cijele Vojvodine,na kome su se mogli nesmetano odvijati ovakvi politički moderirani procesi drobljenja manjinskih nacionalnih jezgara samim tim potvrđuje da je politički periferni prostor,rubni prostor imperijalne državne strukture.To je,dakle prostor čija se politička sudbina uvijek krojila na nekom drugom prostoru,a ne prostor ključne nacionalne političke povijesti kao evolutivnog zamajca civilizacije.Na osnovu tih karakteristika može se zaključiti da je to prostor političke submisije i subordinacije. U takvom društvenom i političkom okružju Bunjevci u Bačkoj u identitetskom smislu lutaju oko slijedeće tri stožerne točke: 1.Hrvat – nacionalni identitet, 2.Bunjevac – indigeni identitet, 3.Jugoslaven – ideološki identitet Identifikacija po osnovi ideološke pripadnosti(„Jugosloven”),kao historijski neutemeljeni,besadržajni šuplji hibrid,postao je neupotrebljiv raspadom Jugoslavije i propašću jugoslavenske ideje.Međutim,zbog dugog razdoblja u kome je postojala Jugoslavija i komunizam,ostao je socijalni balast kojeg je taj državni i ideološki sustav proizveo.Budući da je taj socijalni sloj izravni proizvod aktivnog državnog ideološko političkog intervencionizma u dinamiku društvenih odnosa,on nema drugo historijsko uporište osim oslanjanja na vlast i državu.Politički cilj miješanja nacija preko mjere spontaniteta bio je stvaranje hibridnog socijalnog sloja kome će,zbog mješovitog podrijetla biti uskraćena mogućnost bilo kakve druge identifikacije osim one po osnovi domicila i koji će kao takav biti apsolutno ovisan o državnoj vlasti(bez obzira kakvoj),čime se postiže apsolutna politička kontrola nad teritorijem kao krajnjim političkim ciljem na nacionalno i državno rubnom prostoru kakav je Bačka.Zato,nestankom Jugoslavije ovaj nacionalno i ideološki hibridni sloj uzmiče na pozicije indigenizma,tj.identifikacije ekskluzivno po osnovi domicila s ciljem prepuštanja cjelokupnog političkog prostora vladajućem

državnom političkom sustavu koji mu zauzvrat jamči indigena prava i opstoj na nepolitičkim i nehistorijskim osnovama kao „krezube stoke”. Nagli porast miješanja stanovništva nakon II.svj.rata imao je za cilj stvaranje pouzdane populističke osnove totalitarnoj vlasti tradicionalno sumnjičavoj prema kompaktnim i nacionalno samosvjesnim zajednicama kao čuvarima tradicionalizma.Zbog toga se može reći da taj nagli porast miješanja stanovništva koji izlazi iz granica spontaniteta nije bio ideološki neutralan,nego naprotiv,strogo ideološki određen i usmjeren. Time je kod Bunjevaca zamračeno svako traženje vlastitog političkog i državotvornog identiteta temeljenog na vjerodostojnim povijesnim pretpostavkama i etničkoj pripadnosti.Otvaranje i koordiniranje ovakvih procesa uvijek je bilo veoma važno za učvršćivanja srbijanske vlasti na vojvođanskom prostoru na kome se ona nikad nije osjećala dovoljno sigurnom.Takvim procesima postavljena je sigurna osnova za dirigiranu asimilaciju u većinski srpski identitet što predstavlja krajnji politički cilj. Propašću komunizma,kod nacionalno nesvjesnih Bunjevaca događa se prijelaz s ideološkog na indigeni identitet.Ovaj proces moderira srbijanska država,a zajednička im je osobina da su pod apsolutnom političkom kontrolom državne vlasti.Polazeći od činjenice da je nacija jedina legitimna historijska kategorija,jedini mogući subjekt političke i kulturne povijesti,oba ova identiteta možemo smatrati lažnima,a prijelaz ideološkog prema indigenom identitetu očuvanjem „ekvilibrija laži” kao sindromu srbijanske „antibirokratske” tranzicije,odnosno prenošenjem srpske lažne nacionalne autopercepcije na same Bunjevce. Dakako,svim ovim induciranim političkim procesima nastoje se minimizirati indirektni negativni politički učinci stvaranja samostalne hrvatske države na teritorij Vojvodine. Srbijanski konstrukt bunjevačkog pseudoidentiteta nije izvorni bunjevački indigeni identitet,jer taj,premda povijesno nedovršen i strukturno retardiran,nije bio u ideološkoj opreci s hrvatstvom nego se naslanjao na hrvatstvo kao na svoj evolutivni odraz.Nasuprot tomu,u srbijanski konstrukt ugrađeni su ideološki elementi po mjeri srbijanske političke filozofije čime se taj identitet unakazuje do neprepoznatljivosti i što je još gore,do lažne samoprepoznatljivosti. Ovi procesi,čvrsto utemeljeni još za vrijeme komunističke Jugoslavije postali su solidna baza na koju su se prirodno nadogradili procesi nastali raspadom Jugoslavije,a čije je recentno obilježje sve eksplicitnija transformacija u srpski identitet.

Taj dugi proces koji je započeo „bunjevačkom vergonhom” i traje do danas znači da su Bunjevci pod stalnom političkom kontrolom domicilne državne vlasti koja ih ne ispušta iz ruku kao „politički target”. Promičba lažnog bunjevačkog identiteta u Srbiji odvija se preko medija i instrumentima državne politike.Ona je toliko snažna da čak i nas koji jesmo Bunjevci i koji znamo kakav je i što znači bunjevački identitet,pokušavaju uvjeriti da mi zapravo nismo ono što jesmo,nego da oni bolje znaju tko smo i što smo od nas samih!Takva se promičba,unatoč svojoj fantazmagoričnosti uporno medijski i politički reciklira. Participiranje u političkom sustavu u komunističkoj Jugoslaviji nikad nije imalo identično značenje u Srbiji i Hrvatskoj,bez obzira na željezni totalitarni centralistički poredak. U Srbiji je to implicitno značilo i uključivanje u „teoduliju jednovernih naroda” jer se iz Srbije kroz komunističku dioptriju jednim okom uvijek gledalo na SSSR(t.zv.”srbokomunizam”).S druge strane,u Hrvatskoj je to značilo prihvaćanje anacionalnog ili čak antinacionalnog jugoslavenstva koje se održavalo na političkom životu „ustaškom hipotekom”. U razdoblju nakon ukidanja hrvatskog jezika u školama u Vojvodini „srbokomunizam” je bio snažan generator asimilacije Bunjevaca preko različitih socijalnih uvjetovanosti,a njegove posljedice se snažno osjećaju i danas:svi čelnici pseudoidentitetskih Bunjevaca su bivši kadrovi Saveza komunista,a politička ideja „renesanse” bunjevačkog pseudoidentiteta potekla je iz srbijanskog partijskog vrha za vrijeme Miloševića.U to vrijeme se počinje provoditi politika intenzivnog razbijanja tradicionalne identitetske jezgre Bunjevaca kako bi se onemogućila njihova politička artikulacija.Sve socijalne mjere vezane za preobrazbu društva po modelu komunističkog totalitarizma,uključujući uništavanje jakih ruralnih jezgara,agrarna reforma,plansko naseljavanje stanovništva iz drugih krajeva,političko kadroviranje u javnim službama itd.,bile su provođene u tom cilju.Dakle,usporedo s onemogućavanjem kulturne integracije Bunjevaca u hrvatsku naciju(ukidanje jezika) provođena je i teritorijalna i socijalna dezintegracija.Uslijed ovako krupnih socijalnih promjena dolazi do porasta broja mješovitih brakova daleko iznad stope spontaniteta,do razmjera koje su do tog razdoblja bile nepoznate što je također bio indirektni politički cilj radi mrvljenja homogenosti bunjevačke zajednice i utapanje u depersonalizirani vojvođanski identitet kao ideološki proizvod nad kojim je moguće održavati sigurnu političku kontrolu.

Cezaropapistički koncept velikodržavlja koji je neotuđivi dio srbijanske političke kulture,bez obzira na vladajuću ideologiju,temelji se na dva paralelna procesa:beskrajnog dobrovoljnog „unižavanja” i „pražnjenja” podanika(„politička kenoza”) pred državom koja utjelovljuje apsolutnu svjetovnu i duhovnu vlast i beskrajnog uzvišavanja države do razine mita(„nebeska Srbija”) koji transcendira svaku racionalnu stvarnost.U političkom sustavu tako ustrojene države svačiji partikularni interes(pa i onaj manjinski) se uvijek može proglasiti nedovoljno važnim da bi ga država uzela u razmatranje i svaki društveni problem gurnuti u ladicu na neodređeno vrijeme.Po tom političkom obrascu se konstantno izbjegava rješavanje problema hrvatske manjine u Srbiji.Država postaje nedodirljiva i nedohvatljiva za rješavanje manjinskih problema,dok istovremeno,protivno demokratskim pravnim normama priskrbljuje sebi univerzalnu pravnu nadležnost za cijeli prostor bivše Jugoslavije. Preovlađujuća aktualna svjetonazorska profiliranost na kojoj se temelji javno mnijenje u Srbiji je posve specifična kada se radi o odnosu prema komunizmu.Ta profiliranost je istovjetna ruskoj i potpuno se razlikuje od zapadnog gledanja na komunizam.Naime,u Srbiji je odnos prema komunizmu ambivalentan.S jedne strane,komunizam je uništio zasade građanske demokracije,ali je s druge strane izgradio moćni model velikodržavlja kakav u povijesti pravoslavlja nije viđen još od Bizantskog carstva te je time snažno politički ojačao pravoslavni svijet.Zbog toga se n.pr.u Srbiji istovremeno izrazito negativno govori i o Titu i o „razbijačima Titove Jugoslavije”.Pravoslavni svijet ne gleda na komunizam kao na ideološko svjetonazorsku činjenicu,nego kao na politiku ostvarivanja velikodržavlja(sovjetskog,jugoslavenskog) u kome prepoznaje bizantsku „svetu monarhiju” kao dio „nebozemne vertikale”,bez obzira što ona počiva na bezbožnoj ideologiji.Svjetonazorski kriticizam kao polazna točka političke artikulacije specifičnost je katoličke političke filozofije.Pravoslavni svijet takav model ne poznaje i on za njega nema razumijevanja. Nasuprot tomu,zapadna kvalifikacija komunizma je jednoznačno negativna,kako svjetonazorska tako i politička. Na osnovu ovoga čini se da je istočni pogled na komunizam do danas ostao nedosljedan i neiskren,kao da želi prešutjeti,sakriti činjenicu svjetonazorske neprihvatljivosti komunizma zato da nebi doveo u pitanje komunizam kao državotvornu praksu.Štaviše,postavljanje pitanja svjetonazorskog značenja komunizma smatra se nemoralnim.

U tom kontekstu treba gledati i zadržavanje komunističkog simbolizma kao sastavnog dijela identiteta u nekim sferama javnog značaja(n.pr.”Crvena zvezda” u sportu) što je nezamislivo u bilo kojoj bivšoj komunističkoj državi katoličke tradicije. Ta sraslost bizantskog državotvorstva i komunističke ideologije(srbokomunizam)vidi se i na činjenici da je „jugoslovenska orijentisanost” redovito podrazumijevala „komunističku orijentisanost”.Upravo iz takve „jugoslovenske orijentisanosti”,propašću komunizma izronila je „bunjevačka indigena dezorijentisanost”.Dakle,jasno se uočava da su političke manipulacije bunjevačkim identitetom duboko zapletene u sve kontroverze bizantskog svijeta,kontroverze na zapadu nepostojeće i nepoznate. Komunizam u istočnoj Europi stupa na scenu u isto vrijeme kada završava razdoblje svjetskog kolonijalizma i velikih nacionalnih državnih projekata koji se međusobno bore za prevlast.To je kraj Drugog svjetskog rata koji potpuno mijenja svjetsku političku paradigmu.Stari koncept jugoslavenske države skrojen po mjeri kolonijalnih sila nakon I.svjetskog rata,temeljen na srbijanskoj monarhističnoj hegemoniji u toj novoj svjetskoj političkoj paradigmi postaje neprihvatljiv pa se on,u procesu instaliranja novog totalitarizma zvanog„komunistička revolucija” radikalno odbacuje sa svim svojim ideološkim pretpostavkama.U segmentu obračuna sa srbijanskim građanskim društvom utemeljenim na imperijalnim političkim kodovima kolonijalnih sila,novi poredak se obračunava i s odnosom takvog društva prema bačkim Bunjevcima,tj.ukida bunjevačku „indigenu stigmu” kao relikt građanskog društva temeljenog na nacionalnoj hegemoniji,ali to ne čini s demokratskih nego s totalitarnih pozicija što će pružiti argument suvremenim srbijanskim povjesničarima da od tog akta naprave zamjenu teza prikazujući ga kao diskriminatornog,a ne oslobodilačkog što je on ustvari bio. Izuzetno je važno zamijetiti slijedeću činjenicu:Titovi dekreti o ukidanju nacionalnog izjašnjavanja kao Bunjevac i Šokac povijesno koincidiraju sa završetkom kolonijalizma u svijetu,a to je kraj II.svjetskog rata. Završetkom kolonijalne ere završava i proces formiranja nacionalnih država kao hegemona te u sklopu takve promjene globalne svjetske političke paradigme propada i koncept egzogenog nametanja indigenog identiteta Bunjevcima.Zato ovi dekreti predstavljaju antikolonijalni,odnosno antiimperijalistički akt na europskom prostoru. Osobito je važno uočiti da apologeti bunjevačkog pseudoidentitetskog konstrukta lažno tumače da su proces Vergonhe prema Bunjevcima pokrenule

komunističke vlasti i da je ona ozakonjena navedenim „dekretima“.(n.pr.Mirko Bajić u svojoj izjavi od 26.02.2018. tvrdi da je uspostavom komunističke vlasti 1945.godine započela „asimilacija“ Bunjevaca u Hrvate i da su se oni tada počeli „sramiti svog salašarskog jezika“).Ova zlonamjerna podvala se temelji na prešućivanju prave istine:fenomeni kao što su Vergonha i politički inducirana indigenizacija ne pripadaju komunističkoj totalitarnoj političkoj praksi ,nego pretkomunističkoj građanskoj praksi temeljenoj na francuskoj tradiciji.Vergonha prema Bunjevcima započela je odmah nakon I.svjetskog rata kao odraz tadašnje velikosrpske hegemonije i tek je nastavljena u komunističkoj Jugoslaviji,ali ne kao komunistička,nego kao srbokomunistička praksa,tj.kao sredstvo ometanja hrvatske nacionalne integracije Bunjevaca od strane srbijanskih komunističkih partijskih krugova i u tom smislu takva praksa predstavlja kontinuitet iz karađorđevićevske Jugoslavije. S ideoloških pozicija pokušaja spašavanja srbijanskih imperijalnih kodova Miloševićeve „antibirokratske revolucije” ovi dokumenti će,zamjenom teza,biti lažno prikazivani kao krunski dokaz „nasilne hrvatizacije” Bunjevaca i Šokaca od strane Titove komunističke vlasti te će neupućenima biti podvaljivani kao lažni dokaz da su bunjevačka i šokačka „nacija” oduvijek postojale. U „političkoj evoluciji apsurda”,mogućeg jedino u Srbiji,pseudoidentitetski Bunjevci na sjednici svog „nacionalnog saveta” 12.listopada 2016.godine donose odluku da će uputiti inicijativu Skupštini Vojvodine da akte iz 1945.godine proglasi aktima nasilne asimilacije i diskriminacije Bunjevaca.U tim aktima oni vide uzrok katastrofalnog stradanja Bunjevaca i njihov demografski pad s oko 100000 1918.godine na 16000 danas!Po njima Bunjevci su nestali jer su bili izloženi nasilnoj hrvatizaciji,ali pri tome ne govore da je sveukupan broj Bunjevaca,i onih koji se izjašnjavaju kao Hrvati i onih koji se izjašnjavaju samo kao Bunjevci drastično pao. Promašenost ovakve inicijative i uopće ovakve političke platforme je u slijedećem:uzrok demografskog nestanka Bunjevaca u Bačkoj jest upravo njihova isključenost iz hrvatskog nacionalnog integracijskog procesa,povijesno zapriječena mogućnost da se formatiziraju kao politički narod,njihova historijska politička retardacija do mjere da su oni svoja prava počeli razumijevati ne kao politička nego kao indigena!S takvom indigenom identitetskom autopercepcijom oni se obraćaju srbijanskim državnim tijelima da zaštite njihov nepolitički identitet(indigeni bunjevački) od „nametanja” političkog identiteta(hrvatskog),premda je politički format,pa dakle i politički identitet,jedini historijski mogući format kolektivnog identitetskog

opstanka.Izvan političkog formata identitetska struktura se urušava u indigenoj autodestrukciji i kulturnoj involuciji. Ovaj fenomen da se vlastiti politički identitet odbacuje i da se njegovo obnašanje smatra prisilnom diskriminacijom indikator je duboke potonulosti u indigenizam kao fenomen povijesne egzogeno inducirane političke retardacije čiji je jedan od temeljnih uzroka zakašnjeli proces nacionalne integracije i stvaranja hrvatske države. Ovdje je dakle riječ o teatru apsurda u kojem Bunjevci traže zaštitu od onih koji su im skrojili luđačku košulju kako bi u njoj igrali ulogu državne dvorske lude,te se kao takvi pitaju zašto demografski nestaju. To je otprilike kao kad bi Indijanci u Americi ili Aboridžini u Australiji pitali državne vlasti,sljednice kolonijalnih sila koje su ih porobile,zašto se njihov broj toliko smanjio i zašto su oni danas rubovi rubova društva,te od njih tražili zaštitu svojih indigenih prava!

UKIDANJE BUNJEVAČKE I ŠOKAČKE INDIGENE STIGME KAO POZITIVNA TEKOVINA OKONČANJA RAZDOBLJA

FORMIRANJA VELIKIH NACIONALNIH I DRŽAVNIH HEGEMONA I KOLONIJALIZMA NAKON II.SVJETSKOG

RATA

Dekret Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine iz 1945.godine kojim se svi Bunjevci i Šokci smatraju Hrvatima

Sreski Narodnooslobodilački odbor u Bačkoj Palanci poziva se na isti dokument

Ova dva dokumenta,donešena na inicijativu samih Bunjevaca,postala su predmet krivih tumačenja i velikosrpskih manipulacija koje su kulminirale prijedlogom upućenim Skupštini AP Vojvodine da se oni ponište.Taj prijedlog su nedavno podnijeli članovi Odbora Skupštine Vojvodine za ustavnopravni položaj pokrajine profesor novosadskog pravnog fakulteta dr Slobodan Orlović,Zoran Vučević i Smiljana Glamočanin Varga. Kako prenosi Politika od 9.02.2018. profesor Orlović je izjavio slijedeće:“Reč je o aktu koji je antiustavan,planski i protivan osnovnim prirodnim ljudskim pravima i slobodama,a kojima su pohrvaćivani Bunjevci i Šokci nasilnom asimilacijom.Tako nešto ne sme biti u srpskom pravnom nasleđu,čak ni simbolično,bez obzira što više ne proizvodi pravno dejstvo.Posebno Srbija bar to duguje Bunjevcima i Šokcima imajući u vidu značaj Velike Skupštine 1918. Godine i njihovo učešće na njoj“. Također u Politici od 12.02.2018. osvanuo je i članak istog Orlovića pod naslovom O AKTU NASILNE ASIMILACIJE BUNJEVACA I ŠOKACA kojega prenosim u cijelosti:

U javnosti je neko vreme otvorena polemika o tome treba li Skupština AP Vojvodine da poništi akt nasilne asimilacije Bunjevaca i Šokaca u Hrvate iz davne 1945.godine ili,pak ne treba.S jedne strane su predstavnici Bunjevaca kojima je ovaj akt ugrozio nacionalnu egzistenciju i osnovno ljudsko pravo,a sa druge su predstavnici vojvođanskih Hrvata koji tvrde da akt pravno ne važi,da je „rezultat želje samih Bunjevaca“(kanda su sami sebe ukinuli),da će poništavanje akta „dodatno opteretiti srpsko-hrvatske odnose uopšte“. Radi se o aktu Glavnog narodno-oslobodilačkog odbora Vojvodine(GNOOV),Odeljenja za unutrašnje poslove,broj 1040/1945,14.maja 1945.godine,Novi Sad,u kojem,između ostalog,piše :“…kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje,to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.U raznim okruzima i mestima,gde su oni do sada uvedeni kao Šokci i Bunjevci,ima se to ispraviti i označiti kao Hrvati naročito u legitimacijama,biračkim spiskovima,putnim objavama i raznim drugim spiskovima po narodnosti.U buduće se imaju unositi samo i isključivo kao Hrvati.Sve do sada izdate legitimacije i isprave,gde su označeni kao Bunjevci i Šokci imaju se uništiti i nove izdati…“ U decembru 2017.godine je podnet,poslednji u nizu,formalan zahtev za poništavanje ovog protivustavnog akta od strane Skupštine AP Vojvodine koja je pravni sukcesor GNOOV.Deklaracija bi imala,prvenstveno,simboličan značaj jer više ne postoji pravno ni bilo koje drugo dejstvo asimilatorskog akta,pa je takav njen značaj sada dovoljan i jedino moguć. Ovakvom napadu na prirodno ljudsko pravo,pravo na nacionalno izjašnjavanje,prethodio je govor maršala Josipa Broza Tita na osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije(8-12.maja 1945.godine),gde 12.maja izgovara sledeću rečenicu:“Mi gradimo bratstvo i jedinstvo,ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat već ga zovu Bunjevac“. Kako je proteklo mnogo vremena od kada je ovaj asimilatorski pravni akt stupio na pravnu snagu,počeo da se sprovodi,proizveo pravne posledice i prestao da važi,pravno nije moguće pokrenuti postupak ocene njegove ustavnosti pred Ustavnim sudom Srbije.Čak i da je to moguće,ne mogu se,retroaktivno,anulirati pravne posledice koje je asimilatorski akt proizveo jer su i same,u međuvremenu,prestale da postoje(na primer,Bunjevac kome je izdata legitimacija sa oznakom hrvatske nacionalne pripadnosti nije više živ).Pored pravnih,asimilatorski akt je proizveo i dublje,sociološke i etnološke posledice koje se vide u gubitku nacionalnog identiteta i drastičnog smanjenja broja Bunjevaca i Šokaca.Zato je ovo prvenstveno moralna nadoknada onima

kojima je pravo na nacionalno izjašnjavanje neustavno oduzeto,kao i njihovim potomcima. Srbija je pravni sukcesor bivše Jugoslavije pa je ovaj asimilatorski akt deo srpskog ustavnopravnog nasleđa,što ne sme i ostati.Posebno se mora imati u vidu – u susret obeležavanju stogodišnjice održavanja novembarske Velike narodne skupštine Srba,Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu,Bačkoj i Baranji i prisajedinjenja Banata,Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji – uloga Bunjevaca i Šokaca u tim događajima.Na ovaj način bi im se odala zahvalnost i zvanično pružila podrška.Buduća deklaracija Skupštine AP Vojvodine imaće i preventivno dejstvo u pogledu eventualnog budućeg donošenja bilo kakvih akata nasilne asimilacije,prema bilo kome. Analizirajući ovaj članak,kao i političku inicijativu na koju se odnosi,možemo ustvrditi slijedeće: 1.Riječ je o,za srbijansku političku kulturu specifičnom,političkom,patološki produktivnom ideološkom konstruktu koji počiva na premisi apsolutnog nepriznavanja postojanja hrvatskog povijesnog integrativnog nacionalnog procesa u njegovu povijesnom korijenu,te izvedeno iz toga,na viđenju bunjevačkog identiteta kao isključivo identitetski indigenog. 2.“Sloboda izjašnjavanja“ postavlja se kao apsolutni alibi protiv bilo kakvog znanstvenog kritičkog preispitivanja povijesne istine s ugrađenom podrazumijevajućom zabranom bilo kakvog prigovora.Argument slobode postaje argument protiv istine,odnosno,“sloboda laži“ se pretvara u libertinistički apsolutizam modernog mračnjaštva. 3.U ime „slobode izjašnjavanja“(u ovom slučaju „slobode laži“) s državne razine se podmeću nepolitički indigeni identitet i nepolitička indigena(dakle lažna) prava kao surogat prava koji trebaju poslužiti kao krinka za krađu političkog identiteta i uskraćivanje vjerodostojnih političkih prava.Kroz takav proces „sapunanja mozga“ bizantska „sveta monarhija“ stječe politički pravovjerni puk,odnosno,ona se na takv način državotvorno ostvaruje. 4.“Titovi dekreti“ iz 1945.godine koji su doneseni na inicijativu samih Bunjevaca koji su time željeli sa sebe skinuti nametnutu stigmu indigenizma iz karađorđevićevskog razdoblja definiraju se kao „asimilatorski pravni akti“,premda je povijesna istina upravo suprotna:ukidanjem već ranije nametnutog identitetskog indigenizma željelo se dokinuti identitetski pretencionizam prema Bunjevcima,odnosno njihovu asimilaciju što je bio dio srbijanske građanske političke filozofije prije II.svjetskog rata,a što se temelji na francuskoj kolonijalnoj političkoj tradiciji,odnosno na uspostavi bipolarne

relacije dominantno – indigeno.U oslobođenju od fašizma i nastanku nove postkolonijalne svjetske političke paradigme nakon II.svjetskog rata,tadašnji Bunjevci vidjeli su priliku da se konačno oslobode nametnutog indigenizma,ali su daljnji potezi srbijanske politike potopili sve njihove nade,tako da je Bunjevcima u Bačkoj zapriječena mogućnost hrvatske nacionalne integracije,što je sve završilo konstrukcijom pseudoidentiteta kao reakcijom na stvaranje hrvatske države.Dakle,prava istina je da ti akti imaju antiasimilatorski karakter. 5.Potpuno je bizarna i apsurdna tvrdnja da se ovdje radilo o „nasilnoj asimilaciji“ jer tada još nije postojao pseudoidentitetski konstrukt koji bi takav akt mogao interpretirati kao „nasilje“.Osim toga,nisu zabilježeni nikakvi prosvjedi niti incidenti kao reakcija na „nasilje“.Interpretacija da je to bio čin „nasilne asimilacije“predstavlja retrogradnu konstrukciju „naknadne miloševićevske bunjevačke pseudoidentitetske pameti“ daljinski upravljane iz srbijanskih centara političke i kvaziznanstvene moći. 6.Potpuno je lažna i apsurdna konstrukcija da su ti akti doveli do „gubitka nacionalnog identiteta“ i drastičnog smanjenja broja Bunjevaca.Naime,bunjevački indigeni pseudoidentitet nije nacionalni identitet,nego njegova negacija i destrukcija.U ime „prirodnog prava na slobodu izjašnjavanja“ huška se dobrano indigenizirani i politički retardirani bunjevački svijet da zagrize „udicu indigenizma“ kao vjerodostojnu kako bi se taj etnos skrenuo s evolutivnog političkog puta što postaje osobito nepoželjno zbog stvaranja hrvatske države i usmjerio u pravcu endodestrukcije političkog identiteta i asimilacije.Razlog „drastičnom smanjenju broja Bunjevaca“ je upravo suprotan od onoga koji se u ovom članku navodi,a on je zapriječena hrvatska nacionalna integracija,odnosno zapriječena mogućnost formatizacije kao političkog naroda,što je otvorilo sve destruktivne političke i socijalne procese koji su doveli do brojčanog urušavanja ovog dijela hrvatskog naroda.Dakako da ovako iskazana briga za očuvanjem bunjevačkog nacionalnog identiteta predstavlja za Srbiju specifičan politički cinizam kojega ona manifestira prema Bunjevcima. Kao zaključak možemo reći da ovaj pamflet predstavlja zamjenu teza u kojoj se istina ubija slobodom,odnosno da on predstavlja daljnje „sapunanje politički retardiranog bunjevačkog mozga“.

11.BUNJEVCI U BAČKOJ I RASPAD JUGOSLAVIJE

Nakon Prvog svjetskog rata,kad su bački Bunjevci ušli u zajedničku južnoslavensku državu,a de facto pod srbijansku imperijalnu vlast,svakim velikim lomom državnog i političkog sustava,Bunjevcima je upućivan novi i drugačiji šamar kako nebi provirili iz zapećka povijesti u koji su ih bacile još ugarske vlasti nakon Hrvatsko ugarske nagodbe. Nakon II svjetskog rata bila je to Vergonha,a nakon raspada Jugoslavije pseudoidentitet. Postavlja se pitanje zbog čega nakon II svjetskog rata Vergonha,a nakon raspada Jugoslavije pseudoidentitet?Prije svega,jasno je da pseudoidentitet nebi bio moguć bez prethodno odrađene faze Vergonhe.Odnosno,nebi bilo moguće oktroirati lažni indigeni identitet etničkoj zajednici kojoj prethodno nije oduzet politički identitet.To je poveznica između Vergonhe i pseudoidentiteta u kome je pseudoidentitet logičan nastavak Vergonhe odnosno identitetske destrukcije i asimilacije Bunjevaca u Bačkoj.Time nacionalno obespravljivanje Bunjevaca nakon II svjetskog rata u vidu faktičkog,premda ne i nominalnog onemogućavanja njihove integracije u hrvatsku naciju,raspadom Jugoslavije dobiva kvalitativno novi oblik:lažni identitet kao još jednu stepenicu niže u procesu njihova etničkog uništavanja,odnosno asimilacije i utapanja u većinski identitet. Završetkom ere kolonijalizma u svijetu,Bunjevcima je skinuta indigena stigma i priznata hrvatska nacionalnost,ali je kao reakcija na to iz srbijanskih partijskih krugova pokrenuta Vergonha kao prikrivena strategija očuvanja srbijanskih imperijalnih kodova i pod komunizmom kako bi se onemogućila potpuna integracija Bunjevaca u hrvatsku naciju pa je zato obračun s bunjevštinom ustvari bio obračun s hrvatstvom budući da u to vrijeme nikom nije padalo na pamet da bunjevština nebi značila hrvatstvo jer u to vrijeme nije postojao konstrukt identitetskog bunjevačkog indigenizma.Zbog stvaranja samostalne hrvatske države,Srbija „okreće pilu naopako”:sad više bunjevština nikako ne znači hrvatstvo,štaviše nikad to,po njima,nije ni značila.Ali koja bunjevština?Ona lažna,identitetski indigenizirana,oktroirana od Beograda.Dakle,identitetski autohtonizam je taj novi kroj luđačke košulje koji Srbija kroji Bunjevcima. Raspadom Jugoslavije,međuprostor između nacije i indigene skupine u kome su bački Bunjevci do tada egzistirali,opet državnom političkom intervencijom pretvara se u međuprostor ekskluzivnog pseudoidentiteta kojega možemo

definirati i kao umjetno i nasilno skrojeni identitetski međuprostor nastao kao posljedica identitetskog pretencionizma specifičnog za srbijansku državotvornu politiku temeljenu na obrazloženim povijesnim premisama,odnosno njezina ekspanzionističkog sraza sa susjednom zapadnom uljudbenom historijskom tradicijom,ili,historijskom simbolikom izraženo,“prijelazom limesa“ istočnog i zapadnog svijeta. Početak sunovrata srbijanskog društva počinje krajem osamdesetih godina XX stoljeća kada na političku scenu stupa Slobodan Milošević koji uviđa da u nepovrat nestaje Jugoslavija kao jedini državni okvir unutar kojega se može držati na okupu srpska nacija i da nestaje komunizam kao ideološka matrica tehnologije vlasti,što znači da treba tražiti novu matricu kako bi se zadržao postojeći državnopravni okvir kao jedino jamstvo ostvarenja srpskog nacionalnog interesa.Dakle,primarni cilj jest očuvati politički,a to znači i teritorijalni prostor postojeće majorizacije koji jedini Srbima,kao najbrojnijoj naciji omogućava zadovoljenje nacionalnog interesa. Jugoslavija se raspada u trenutku kad srpski nacionalni interes ostaje jedini argument za njezino očuvanje(jer svi ostali žele iz nje izići).Budući da taj argument nije imao dovoljnu stratešku težinu,dolazi do „otkrivanja karata”,tj.direktnog vojnog posezanja Srbije za teritorijima koje je ona do tada imala pod kontrolom kroz instrumente savezne vlasti kao poluge majorizacije.Valja zamijetiti da Srbija ulazi u ratne sukobe s motivom da mora zadržati ono što gubi,bez obzira ima li na to pravo ili ne,dok svi ostali s motivom da konačno dobiju ono što im je do tada bilo uskraćeno.U tom cilju,Milošević pokreće „antibirokratsku revoluciju” kao nesuvisli odgovor na povijesni izazov,kao pokušaj vrdanja pred neumoljivošću povijesti koja ne prašta onima koji žele nešto pred njom sakriti. U vrijeme kad je postalo jasno da je proces stvaranja hrvatske države nezaustavljiv,Milošević,u sklopu „antibirokratske revolucije”,kao jedan od „krivih poteza u pravo vrijeme”,pristupa medijskoj kampanji „bunjevčarenja”(raspirivanja primitivnog i sirovog bunjevačkog identitetskog indigenizma) kao segmentu općeg srbijanskog samoobmanjivačkog populizma i instaliranju lažne bunjevačke nacije,oslanjajući se pri tome na najranjiviju točku bačkih Bunjevaca,na njihovu političku retardaciju i teritorijalni indigenizam kao posljedicu zakržljalog i spriječenog procesa nacionalne identitetske evolucije. Time se Bunjevci u Bačkoj žele ne samo udaljiti od Hrvatske kao svoje matične domovine,nego čak i okrenuti protiv nje i upregnuti u pakleni agresivni stroj Miloševićeve soldateske.

Politički dirigirani proces konsolidacije bunjevačkog pseudoidentiteta je proces suprotnog ideološkog smjera i predznaka od procesa dezintegracije Jugoslavije i reakcija je na nju. Naime,one strukture koje su temeljile svoju vlast na ideološkim pozicijama srbocentričnog komunističkog jugoslavenstva donijele su slijedeću odluku:ako će povijest razobličiti laž jugoslavenstva i laž komunizma,mi ćemo politički reaktualizirati i doraditi novu-staru laž indigene bunjevštine.Dakle,što manje komunizma i jugoslavenstva – više indigene bunjevštine.Takav politički kurs integralni je dio „antibirokratske revolucije” koja je pokušavala iznjedriti originalan srbijanski odgovor na pitanje kako izbjeći učinke rušenja Berlinskog zida i komunizma te demokratizacije istočne Europe.Drugim riječima,to znači očuvanje „ekvilibrija laži” ugroženog slomom komunizma kako bi se održala lažna nacionalna autopercepcija na kojoj se temelje imperijalni kodovi srbijanske državotvornosti. Generiranje bunjevačkog autohtonizma s državne razine se razumijeva generiranjem državotvornosti,što znači da na političkoj praksi larvirane refleksije kolonijalizma država temelji svoju opstojnost kao država lažnog ideološkog državotvornog temelja.Iskonstruirano političko maloumlje Bunjevaca stavlja se u funkciju spasavanja načetih imperijalnih kodova srbijanske države,tj.samoostvarenja države na imperijalni način,države koja nema neimperijalnog ideološkog temelja u povijesti razvoja svoje državotvorne ideje.Na taj način vlast pokušava unedogled perpetuirati svoju poziciju moći na prostoru na kome nema čvrsto povijesno fundirani domicilni temelj. Stoga,ako pretpostavimo da je raspad Jugoslavije bio legitiman politički proces(a on je to nesumnjivo bio jer bez njega nebi bio moguć početak eurointegracija ovih prostora),onda političko kreiranje indigenog bunjevačkog pseudoidentiteta ideološki proturječi europskoj integrativnoj ideji te kao takvo spada na „smetlište povijesti” nekih bivših olovnih vremena u kojima su različite autoritarne i totalitarne vlasti Bunjevcima politički zadirale u identitetsku strukturu. Svaka vlast koja podupire i učvršćuje bunjevački autohtonizam(indigenizam) eo ipso sebe definira hegemonističkom(što,preneseno na izvaneuropski prostor znači kolonijalnom).Takav odnos prema Bunjevcima imala je mađarska vlast,a kasnije,sve do danas – srbijanska.Politička povijest prostora današnje Vojvodine i politički akteri koji su tim prostorom gospodarili,određivali su dozvoljeni politički okvir unutar kojega se odvijalo formiranje i transformacija identiteta bačkih Bunjevaca,a svima njima je zajedničko da su Bunjevcima

osporavali karakter političkog naroda jer taj karakter može biti samo hrvatski.Dakle,bunjevački identitetski autohtonizam je izravno induciran geopolitičkim faktorima stoljećima prisutnim na prostoru na kome Bunjevci žive,a koji nikad nije bio njihov matični prostor.Kao takav on je nametnuti,egzogeni fenomen,a ne imanentni osjećaj Bunjevaca.To nužno proizilazi iz bipolarne strukture takvih odnosa u kome je autohtoni element inferiorni pol.Ovakvu,višestoljetno nametanu dinamiku društvenih i političkih odnosa prema Bunjevcima u Bačkoj nepopravljivo je narušio najmanje poželjan i najmanje očekivan događaj:stvaranje samostalne hrvatske države,događaj bez presedana od kad povijest pamti bivanje Bunjevaca na prostorima Bačke. Nastanak samostalne hrvatske države iz temelja uzdrmava ravnotežu političke strukture vojvođanskog prostora temeljenu na komunističkom jugoslavenstvu. Taj događaj derogira ne samo do tada uspostavljenu dinamiku društvenih i političkih odnosa,nego i sve rezultate povijesno dirigiranih uznapredovalih procesa identitetske transformacije i krivo usmjeravanih procesa političke artikulacije među Bunjevcima.Nakon što je samostalna hrvatska država u političkom smislu,kao neočekivana i nepredviđena elementarna nepogoda iz najgore noćne more,pogodila vojvođanski politički prostor,nastaje zatečenost političkom situacijom na koju se ne uspijeva adekvatno i učinkovito reagirati iz slijedećih razloga: 1.ne postoji povijesno iskustvo političke činjenice postojanja samostalne hrvatske države u susjedstvu,koja bi se kao takva politički reflektirala na prostor Bačke,a s druge strane,suočavamo se s činjenicom da nastanak te države implicira izvlačenje Bunjevaca ispod jarma indigenizma na razinu državotvorne nacije što iz temelja narušava političku ravnotežu vojvođanskog prostora i stavlja pod znak pitanja vrlo star proces nametnute indigenizacije Bunjevaca, 2.raspadom Jugoslavije nestaje mogućnost mimikrije Bunjevaca nametnutim autohtonizmom pod plašt jugoslavenstva pa se to pokušava ostvariti pod reduciranim plaštem proširenog srpstva što nužno čini ideološki istobitnim ideju bunjevačkog autohtonizma i velikosrpsku projekciju. U svakom slučaju,”klečka bunjevačkog indigenizma”,kao nova-stara laž bila je i ostala instrument historijske političke retardacije na europskom prostoru iz vremena kolonijalizma i formiranja nacionalnih država u Europi,a današnje „bunjevačko pitanje” u Srbiji predstavlja rudiment tih vremena,preživio još samo u Srbiji.

Miloševićevu politiku kreiranja lažnog bunjevačkog indigenog identiteta možemo definirati i kao „politiku iz očaja”,odnosno kao nemogućnost da se dade učinkoviti politički odgovor na evidentno raspadanje srbocentričnih imperijalnih kodova.Politički cilj je da bački Bunjevci u vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države u hrvatstvu ne prepoznaju svoj politički i historijski identitet jer onda kao takvi odlaze izvan dosega kontrole srbijanskog imperijalnog političkog sustava.Definirajući ih indigenim narodom,Bunjevci ostaju nepolitički etnos irelevantan za društvena zbivanja i tokove,odnosno postaju „dvorska luda Srbije”. Nastanak samostalne hrvatske države reflektira se na prostor Vojvodine kao radikalno nova i dakako,najmanje poželjna politička činjenica za koju nedostaje povijesno političko iskustvo kako ju politički racionalizirati.Na prostoru Vojvodine rađa se novi međunarodno priznati državotvorni identitet – Hrvati,kao politička činjenica koja ugrožava same temelje političkog sustava u Vojvodini,osobito nakon „jogurt” revolucije.Zapravo,iz perspektive srbocentričnog,bilo komunističkog,bilo nekomunističkog jugoslavenstva ni pod jednim uvjetom nije moguće politički racionalizirati postojanje samostalne hrvatske države. Nastaje akutni i prvorazredni politički problem na tlu Vojvodine: Kako sakriti Bunjevce od hrvatstva jer se nipošto i nikako ne može dopustiti da oni počnu ostvarivati svoja prava na temelju svog punog političkog identiteta?Kud s njima?Dakako,pitanje se odnosi na one preostale nakon etničkog čišćenja i različitih oblika prisilnog iseljavanja(n.pr.prisilna mobilizacija).Odgovor je:u kategoriju indigenih naroda(u „zapećak povijesti”) što znači da ne smiju ni pomisliti da postaju državotvorna kategorija.Indigenizam jamči proces samourušavanja identiteta kao dugoročno politički poželjan cilj za političku eutanaziju prostora Bačke.Osamostaljenjem Hrvatske,Bunjevci dobivaju međunarodno priznatu matičnu državu koju nikad nisu imali od kada žive na prostoru Bačke.Ta činjenica,prvi puta u povijesti,izvlači na vidjelo prave razmjere njihove povijesne identitetske retardacije jer mnogi od njih su izgubili kapacitet konzumiranja vlastite državotvornosti i političkog identiteta uopće.Oni,ne svojom zaslugom(jer za tu državu na svom prostoru nisu ginuli,naprotiv,agresoru su služili kao „topovsko meso” u borbi protiv te države),postaju pripadnici državotvornog naroda,čemu nisu dorasli ni politički ni kulturno.Hrvatstvo,kao povijesno dovršeni i međunarodno pravno ovjereni državni i nacionalni identitet stiže pred Bunjevce kao margaritas ante porcos(naravno,samo za one koji ga nisu u stanju prihvatiti) te se kao reakcije

na to javljaju radikalne autodestruktivne anarhoindigene tendencije među nekim Bunjevcima. S obzirom da znamo da autohtonizam nije endogeni fenomen postavlja se pitanje koja su njegova izvorišta kod Bunjevaca u Bačkoj?Odakle uopće politički interes Srbije da Bunjevcima nameće autohtoni identitet?Valja također zamijetiti da je Srbija jedina od bivših jugoslavenskih država koja na svom prostoru generira problem ovoga tipa.To znači da možemo s razlogom pretpostaviti da su se,hipotetski,Bunjevci nakon raspada Jugoslavije našli u nekoj drugoj državi,a ne u Srbiji,da ovakvog identitetskog problema nebi bilo.Uzrok tomu jest činjenica da je Srbija jedina bivša jugoslavenska država koja počiva na imperijalnim kodovima i koja ima posve drugačiju povijest državotvornosti od svih ostalih. A raspadom Jugoslavije Srbija,u međunarodno pravnom smislu,biva postavljena u jednaki položaj sa svim ostalim republikama,čak štaviše,od samog njezinog teritorija odvaja se Kosovo koje također biva proglašeno međunarodno priznatom državom.Takav razvoj događaja u potpunosti potire sve imperijalne kodove ranije ugrađene u srbijansku državotvornost kao i lažnu srpsku nacionalnu autopercepciju.Zato je opravdano pretpostaviti da bi Bunjevci na cijelom „ex-yu” prostoru,osim u Srbiji,bili Hrvati.Naime,u svim ostalim republikama bivše Jugoslavije nebi postojao politički interes nametanja lažnog identiteta jer je nepoznata politička praksa ostvarivanja državnog suvereniteta aktivnom političkom transformacijom identiteta manjinskih naroda.To je specifikum imperijalnih,kolonijalnih država koje su bile usmjerene na osvajanje tuđeg(u slučaju bačkih Bunjevaca to su Mađarska i Srbija).Zato takva anakrona politika u Srbiji u XXI stoljeću čini ovu državu jedinstvenim problemom europskog prostora koji bi se trebao integrirati politički,kulturno i gospodarski.Srbija i dalje želi igrati ulogu miniimperijalne regionalne sile premda za to niti ima kapaciteta,niti je to prihvatljivo suvremenoj Europi. Čini se da krajnji politički motiv Srbije da Bunjevcima nameće lažni identitet leži u imperijalnim kodovima ugrađenim u njezinu državotvornu filozofiju i nacionalnu autopercepciju.Krajnji i nevješto prikriveni politički cilj jest pražnjenje političkog potencijala Bunjevaca njihovim kategoriziranjem u nepolitički,tj.indigeni identitet. Istočni koncept primata države i svjetovne vlasti operacionaliziran kao politička praksa,otvara politički prostor za intervencionizam države u identitetsku strukturu Bunjevaca i još nekih drugih etniciteta u Srbiji kao legitiman politički cilj.Takav fenomen možemo definirati kao specifično obilježje cezaropapističke političke kulture.

Bački Bunjevci,kao identitetski nedovršen i zakržljali hrvatski etnos podrijetlom sa zapadne strane limesa fizički dospijevaju pod utjecaj i jurisdikciju političke kulture istočno od limesa.A ta kultura na njih primjenjuje svoje političke principe što dovodi do identitetskog razdora,odnosno intraetničkog identitetskog konflikta kao projektiranog političkog cilja. Ta ideološka identitetska podjela Bunjevaca koju generira srbijanska politika nije prva podjela bačkih Bunjevaca;prva je bila fizička podjela Trianonskom granicom,tako da se ova podjela u Srbiji može nazvati „četvorenjem” Bunjevaca kao daljnjom fazom njihove disperzije i projektirane asimilacije. Asimilacija Bunjevaca u mađarskom dijelu Bačke po političkoj metodologiji razlikovala se od srbijanske:imala je obilježja klasične brutalne represije i zabrane uporabe maternjeg jezika(slično talijanskoj politici u Istri),dok se srbijanska politička doktrina oslanjala na francuski model Vergonhe koji je,kao kolonijalna vlast nametala Bunjevcima. Reaktualizacija bunjevačkog pseudoidentiteta nije inicirana iz statičnog bunjevačkog miljea koji nastoji neometano funkcionirati po minimalističkom indigenom principu izbjegavajući politički prostor,nego je ona izravna reakcija srbijanske državne vlasti na političku činjenicu nastanka samostalne hrvatske države,što je objektivno,iz bunjevačke perspektive odavno izgubljenog političkog identiteta,astronomski doseg koji osvjetljuje bunjevački slučaj s visine s koje on do sada nikad u povijesti nije bio osvijetljen. Upravo zato,stvaranje hrvatske države sublimira svu tragičnu povijest ove davno odvojene i izolirane grane hrvatskog naroda te iznosi na svjetlo svu mjeru povijesne identitetske,kulturne i političke retardacije bačkih Bunjevaca.Za određeni dio te zajednice,hrvatska država stupa na povijesnu scenu prekasno jer je kod njih proces indigene destrukcije identiteta već završen te su oni,suočeni s nužnošću prihvaćanja nekog političkog identiteta,upućeni na većinski identitet domicila,po principu „možda Srbin”,koliko god to bilo besmisleno i neutemeljeno. Intenziviranje političke kampanje „bunjevčarenja” tj.propagiranja „autohtone” bunjevačke nacije može se točno kronološki locirati u vrijeme Miloševićeve t.zv.”antibirokratske revolucije” i njen jedini motiv je bio uviđanje neizbježnosti osamostaljivanja hrvatske države i preveniranje političkih posljedica toga na prostor Vojvodine.Dakako,nema govora da je oktroiranje pseudoidentiteta Bunjevcima čin iskrene želje da se unaprijede njihova prava,nego upravo suprotno – da ih se odvrati od zakonite identitetske artikulacije koja je moguća samo kao izvedenica zakonitosti hrvatske državne samostalnosti.U tom smislu ono je „nuđenje laži”,varanje kao segment

„antibirokratske revolucije” koju možemo definirati kao „varanje povijesti”,političkog pokreta proizvođenja lažne prošlosti radi ostvarivanja,na lažima utemeljene budućnosti,tj. na unaprijed zacrtanim temeljima očuvanja monopola vlasti.Na takvo „revolucionarno proizvođenje pseudopovijesti” misli Sonja Biserko kad kaže da je čitava povijest Srba laž. U svom pokušaju izvoza „antibirokratske revolucije” Milošević je pokušao organizirati 1.prosinca 1989.godine,na dan osnivanja Kraljevine SHS „miting istine” u Ljubljani na koji bi došli Srbi iz Srbije „da kažu istinu” Slovencima.Međutim,Slovenci su se vrlo ekspresno zahvalili na srbijanskoj „istini”,ne saslušavši je jer ih nije zanimala,uhitili organizatore mitinga,među kojima i nekoliko svećenika SPC i o svom trošku otišli u Europu. Istu tu „istinu” koju su pokušali priopćiti Slovencima neprekidno priopćuju i Bunjevcima od 1989.godine do danas s tom razlikom što im se Bunjevci nisu mogli,poput Slovenaca zahvaliti na toj istini,nego su do danas podvrgnuti prosvjećivanju u toj „istini” od koje se nastoji napraviti privid legaliteta.A ta „istina” za Bunjevce znači „debilizaciju identiteta” što sve i danas usmrđuje kulturnu i političku klimu Vojvodine kao ostavština Miloševićeve zločinačke politike.Paralelno s tom „debilizacijom identiteta” Bunjevci spontano poprimaju etnopsihološke karakteristike i političku kulturu Srba iz t.zv.”uže Srbije”(prodor Balkana na sjever). Dodatnu otegotnu okolnost koja Bunjevcima priječi normalnu identitetsku artikulaciju jest i činjenica što je,paralelno s mitom o „nebeskoj Srbiji” građen i mit o „demonskoj Hrvatskoj”,tj.o hrvatstvu kao „ustaštvu”,”fašističkom identitetu” i sl.,što je dodatno prisiljavalo Bunjevce da bježe od hrvatstva. Posve je očito da su izvorišta bunjevačkog autohtonizma dva imperijalna državna projekta u kojima su Bunjevci živjeli:mađarski koji je generirao ovo identitetsko posrtanje i srpski koji se je na tim temeljima nadogradio .Kao što Hrvatska ne može priznati samosvojnu bunjevačku naciju jer time razgrađuje sebe kao državu,tako ni Srbija ne može priznati da su Bunjevci Hrvati jer time razgrađuje sebe kao repliku minikolonijalnog imperijalnog projekta kakvom su je politički ustrojile kolonijalne sile Francuska i Velika Britanija nakon I.svj.rata.Takvu političku filozofiju ne baštini ni jedna druga bivša jugoslavenska država i zato su ovakvi manjinski problemi u njima nemogući i nepoznati.Preko bunjevačkog autohtonizma Srbija definira srpski titular prostora na kome Bunjevci žive - kao političke kategorije.Novovjekovna srpska država ne poznaje drugačiji vid državne konsolidacije jer je ona političko filozofski utemeljena kao projekt s prostornom projekcijom,a ne kao država povijesno definiranog nacionalnog prostora što je čini radikalno

drugačijom od svih ostalih država bivše Jugoslavije.To znači da će biti potrebno potpuno resetirati političke temelje na kojima počiva današnja Srbija kako bi se riješio ovaj „bunjevački problem”,ali i mnogo krupniji problemi koje Srbija geopolitički generira. Identitetska manipulacija Bunjevcima u Bačkoj,tj.nametanje autohtonizma nebi bilo moguće da u njihovoj identitetskoj strukturi ne nedostaje jedan element:prostor kao politička kategorija(matični nacionalni prostor).Generirani identitetski prijepor bačkih Bunjevaca je izravna posljedica nepostojanja identifikacije s političkim prostorom.Titular političkog prostora ne može biti indigeni narod nego samo nacija kao politička kategorija.Dakle,Bunjevci u Bačkoj su uvijek bili „svoji na tuđem” i njihovo poimanje prostora ima indigeni karakter:areal,stanište,zavičaj(Bajski Trokut) kao nepolitička kategorija bez prerogativa državnosti koja bi bila inherentna njihovu etnosu,a njihov prostor je u punom političkom smislu uvijek pripadao nekom drugom.Drugim riječima,Bunjevci u Bačkoj nikad nisu bili politički titular teritorija na kome žive,uslijed čega se bunjevački identitet oblikovao kao nehistorijski i nepolitički.Identitet bačkih Bunjevaca je izvođen iz državnopravnog statusa teritorija na kome oni žive,i zato je on uvijek bio indigeni jer taj prostor nikad nije bio uključen u hrvatski matični prostor.Zbog tih razloga ovakvi identitetski procesi nisu bili mogući u istočnom Srijemu koji ima povijesno stečeni atribut hrvatskog matičnog prostora pa je tamo primijenjena otvorena taktika etničkog čišćenja.Iz istih razloga nezamislivo bi bilo da se n.pr.u Srijemskoj Mitrovici dogodi ono što se dogodilo u Subotici 26.rujna 2014.godine kada je znanstveni skup „Identitetske sastavnice i prijepori bunjevačkih Hrvata” zbog zabrane gradonačelnika,morao biti održan u pastoralnom centru Augustinianum,a ne u Gradskoj kući.Nedostatak vlastitog političkog prostora kao identifikacijskog uporišta postavlja Bunjevce na divergentne tračnice identitetskog određivanja što u konačnici,proizvodi intraetnički konflikt i politički rascjep po osnovi identitetskog određivanja.Naime,identitetskom određivanju po osnovi etničke,povijesne,kulturne i vjerske pripadnosti suprotstavlja se neizbježno identitetsko određivanje po osnovi domicila i uvjetovanosti domicilom,a taj je domicil od manje-više nacionalno neutralnog,premda nikad hrvatskog,prostora u zadnjih stotinjak godina evoluirao u snažno nacionalno srpski obojen politički prostor.Još nepovoljnija činjenica jest da se je između tog bunjevačkog domicila i matičnog bunjevačkog političkog prostora otvorila krvava provalija u procesu raspada komunističke Jugoslavije i da je taj domicil bio baza s koje je kretala agresija na njihov matični prostor.

Tako bački Bunjevci postaju taoci domicila kao generatora identitetske konfuzije.To identitetsko uvjetovanje domicilom koje predstavlja generator bunjevačkog identitetskog autohtonizma i jest moguće upravo zbog toga što taj domicil nikad nije imao obilježje hrvatskog matičnog političkog prostora što je omogućilo priječenje procesa nacionalne integracije bačkih Hrvata od strane dominantnih vlasti(mađarskih i srbijanskih).U toj trgovini „identitet za domicil” nudi se domicil po cijenu odricanja od političkog identiteta kroz proces prihvaćanja oktroiranog indigenog identiteta.Time Bunjevci dospijevaju u „Barkatov limb” kojega najčešće javno ispoljavaju „jugonostalgijom” i prizivanjem na promašenu i propalu komunističku ideologiju.(Primjer:Blaško Gabrić i njegova „mini Jugoslavija“).Može se reći da je oktroirani bunjevački indigeni pseudoidentitet identitet limba,odnosno „čekaonica” za utapanje u većinski domicilni identitet.Upravo iz tih razloga,takvi procesi nisu bili mogući u istočnom Srijemu i zato je tamo primijenjena klasična metoda etničkog čišćenja.Ove činjenice bačke Bunjevce u političkom smislu čine suprotnim kninskim Srbima koji su domicil pokušali učiniti vlastitim taocem. Iz takve nepodnošljive situacije traži se kakav takav izlaz što dalje u izvanpolitičkom prostoru,a to širom otvara vrata procesu indigenizacije za što im je već skrojena luđačka košulja.To identitetsko uvjetovanje domicilom nametnuto je kao nepisana politička norma za svakog Bunjevca koji računa na bilo kakvo društveno napredovanje i potporu države. Odbacivanje hrvatstva očekuje se od Bunjevaca u smislu pojma „dobrovoljnog sluge” Nikolaja Velimirovića,tj.da ono dođe iznutra,od samih Bunjevaca,a ne po modelu izvanjske i prepoznatljive represije,tj.kao neka vrst političke kenoze.Dakako da u pozadini stoji i prikrivena prijetnja koja osigurava odvijanje ovih procesa.S obzirom na diskvalificiranu startnu poziciju etnosa svedenog na karikaturalni nepolitički identitet taj proces se odvija spontano,tj.ne dolazi se do političke turbulencije u kojoj bi trebalo primijeniti otvorenu represiju.Time je trasiran put u društvenu inkluziju do niže rangiranih,zapravo marginalnih sfera moći.Tako se otvara put unutarnjem urušavanju nedovršenog hrvatskog identiteta koji je povijesno zakržljao do zaborava političke svijesti. Regresija u bunjevački identitetski autohtonizam ,koliko god bila kulturološki nakazni fenomen specifičan za srbijansku političku kulturu,ona je za Bunjevce jedini dozvoljeni put u integraciju u društvo čija se politička filozofija temelji,između ostalog i na cezaropapističkoj teoduliji. Apologeti bunjevačkog pseudoidentiteta identitetski autohtonizam koji je rezultat politički uvjetovane nespontane identitetske artikulacije,temelje na

legitimiranju nespontanog,nasilnog odraza na bunjevački identitet,a u procesu indigenizacije ne vide involutivni nego evolutivni karakter kojega on nema. Budući da je bunjevački identitetski intraetnički konflikt kao unutarnjepolitička kontroverza egzogeno generiran,dakle od domicilnih političkih čimbenika,to za Srbiju govori slijedeće:ona je u koncepcijskom filozofsko političkom smislu,mješavina polurazgrađenog imperijalnog projekta i nametnutih demokratskih formi pluralnog društva.Taj bunjevački konflikt se u samoj Srbiji lažno nastoji prikazati kao endogeni kako bi država skinula sa sebe svaku političku odgovornost. Nasuprot bunjevačkom involutivnom,minimalističkom indigenom identitetu stoji srpski maksimalistički libertinistički identitet(Srbija kao„lučonoša slobode” za pripadnike Mlade Bosne) koji prelazi rubove vlastite etničke zajednice i projicira se na prostor daleko širi od vlastitih etničkih rubova u skladu s projektom prema kome je srpski politički prostor širi od etničkog(t.zv.”istorijska Srbija”). Može se reći da je konstrukcija bunjevačkog pseudoidentiteta jedan kamen u mozaiku t.zv.”antibirokratske revolucije” pri čemu se zapravo radi o preventivnom rashrvaćivanju Bunjevaca u vrijeme kad postaje jasno da je stvaranje hrvatske države nezaustavljiv proces.Takav politički cilj se nastoji postići regresijom na političke pozicije iz vremena kraljevine SHS kao države čija je politička filozofija osmišljena pod snažnim utjecajem kolonijalne Francuske.To za Bunjevce znači identitetsku diskvalifikaciju s razine jednog od ravnopravnih naroda SFRJ na razinu indigenog pseudoidentiteta u srbijanskoj državi. Ono što pada u oči jest da svi ti dirigirani „antibirokratski” procesi imaju obilježje nečega što ide protiv globalnih europskih političkih trendova,kojima kao da se nastoji izbjeći neizbježno,sačuvati lažni legitimitet jugoslavenskog integralizma pred istinom da svi južnoslavenski narodi moraju proći kroz fazu verifikacije vlastitog državotvornog kapaciteta kao nužnog preduvjeta integracije u europsku zajednicu. Temeljne karakteristike srbijanske politike uvjetovane su činjenicom da je srpski nacionalni interes uvijek artikuliran u projekciji koja prelazi vlastite etničke rubove i vlastiti realni regionalni politički značaj jer je taj interes,skrojen po mjeri i za račun europskih kolonijalnih sila,povijesno fundiran kao nužno integrativan i preko kojega će se,kao takvog,ostvarivati politički interesi tih sila na europskom prostoru.Kada je Europa politički sazrela do razine da se je europejstvo pojavilo kao novi i jači integrativni

faktor koji je istisnuo srbocentrično jugoslavenstvo,pred ovim potonjim se je otvorio ambis koji ga je povukao u politički zrakoprazan prostor,ostavljajući Srbiju „na suhom” da redefinira svoje mjesto i ulogu u Europi u skladu s realnom projekcijom njezine veličine i značaja,a to znači u neusporedivo skučenijim dimenzijama od jugoslavenske projekcije. To je iznjedrilo na površinu silnu frustraciju širokih slojeva srpskog naroda,militarizaciju i agresiju na ostale narode propale zajedničke države i obilježilo Srbiju za buduća stoljeća kao jedinog krivca za izazivanje jedinog oružanog sukoba u Europi nakon II.svj.rata.Posljedice su dugoročne:Srbija s okolnim Balkanom ostaje zadnja neuklopljena država u novu geopolitičku arhitektoniku Europe,svojevrsna „kloaka Europe”,a Bunjevci postaju taoci retrogradnog procesa srpske obranaške politike spašavanja imperijalnih kodova pred europejstvom kao kulturno,gospodarski i politički daleko jačim integrativnim faktorom od kojega,u konačnici,ovisi i sama Srbija. Srbija je jedina država nastala od bivših republika SFRJ i pokrajine Kosovo čija samostalnost nije inducirana unutarnjepolitičkim konsenzusom nego je nastala kao krajnji,nevoljni rezultat nužde,nametnut političkim procesima izvan njezinih granica i potpomognut vojnom intervencijom NATO pakta protiv nje.Zbog nespremnosti suočavanja s takvom realnošću,Srbija ostaje dugoročno razgrađena država,koja za razliku od ostalih bivših sastavnica SFRJ realno funkcionira kao ostatak države,a ne kao država,s političkom filozofijom „identiteta proširene projekcije”.Ona i dalje svoje ideološko državotvorno utemeljenje gradi na propalom jugoslavenskom integralizmu kao kopiji francuske jakobinske državotvorne ideje.Iz takvih ideoloških polazišta izvire identitetski pretencionizam prema Bunjevcima.Generiranje intraetničkog konflikta kod Bunjevaca postaje „samoostvarivanje države lažnog ideološkog utemeljenja”.Tuđi prostori i dalje se percipiraju kao svoji(„fenomen fantomske boli”).Jedan od primjera koji potvrđuju ove činjenice svakako je i samopozvanost Srbije da arbitrira u pitanju identiteta Bunjevaca kao etničke skupine podrijetlom iz druge države,a protivno stavu te države s koje ta etnička skupina potječe i u kojoj je ona stup države,odnosno državotvorni narod,vodeći se pri tome svojim političkim interesima temeljenim na „proširenoj projekciji” i ne obazirući se na objektivne činjenice.Sličan primjer je i samoproglašena univerzalna nadležnost srbijanskog sudstva za procesuiranje ratnih zločina koji su počinjeni izvan njezinog teritorija,implicitno ne priznavajući nadležnost sudskih organa domicilnih država.Na takvim ideološkim pozicijama čvrsto stoji i SPC što se najbolje vidi iz božićne čestitke srpskog patrijarha Irineja

2014.godine,kada se on iz Beograda izravno obraća Srbima u hrvatskim regijama kao prostoru „proširene projekcije”,dakle,ne priznajući tom prostoru integrativni politički identitet punog državotvornog kapaciteta. Ove činjenice uvjetuju put Srbije u Europu kao put s figom u džepu od kojih je jedna i bunjevački pseudoidentitet kojega bi htjeli „prošvercati” u Europu,ako u nju uđu kad već moraju,ali ne zbog skrbi za manjinska prava Bunjevaca,nego kao nastojanje da očuvaju tekovine „antibirokratske revolucije” i temeljne idejne pretpostavke svoje dosadašnje političke filozofije. „Identitet proširene projekcije” srbijanske političke filozofije temeljni je uzrok kolebljivosti i nespremnosti na eurointegracije budući da one podrazumijevaju jasnu autopercepciju vlastitog mjesta i vlastitih granica na karti Europe i vlastitu realnu i ravnopravnu ulogu u tom geopolitičkom okviru.Stoga se može reći da Srbija nije spremna sebe pogledati u zrcalu.Bijeg od ovog europskog imperativa „suočavanja sa samom sobom” Srbija traži u potpuno nerealnim i promašenim pseudopolitičkim konstrukcijama o „multipolarnosti” svjetskih centara moći,od kojih bi po njima,valjda jedan trebao biti Srbija,makar kao „ruska gubernija” s kapacitetom regionalnog hegemona,otprilike na razini povijesnog ostvarenja francuskog „heksagona”.Tezu o „multipolarnosti” svijeta zagovarao je još Slobodan Milošević,a danas je ona u Srbiji mjera političke nespremnosti na eurointegracije,a zahvalna je jer ostavlja prostora za kordon nedefiniranog utjecaja oko zapadnih granica Srbije,prema bivšem jugoslavenskom prostoru kao „prostoru proširene projekcije”.U tom smislu,Bunjevci bi kao satelitski identitet u postjugoslavenskoj fazi trebali predstavljati „kordon neojugoslavenstva”, tj.politički identitet bi im se formirao iz redova „jugoslovenski orijentisanih” Bunjevaca kao nametnute političke elite,bez obzira što je Jugoslavija bila „najveća zabluda srpskog naroda”(Milorad Dodik,interwiev 16.08.2016.povodom referenduma u RS).To znači da bi se lažni bunjevački identitet formirao iz redova onih koji su politički i svjetonazorski najviše „zabludjeli”,a za interese onih koji tu zabludu kao takvu upravo spoznaju. Taj europski imperativ „suočavanja sa samom sobom” za Srbiju ustvari znači „stavljanje na svoje mjesto”,t.j.svođenje političkog značaja Srbije na realne okvire kao preduvjet integracije,a to onda znači i otvaranje kritičkog pogleda na cjelokupnu srbijansku historiografiju i na njoj utemeljenu lažnu nacionalnu autopercepciju pa u kontekstu toga i na Vojvodinu i na bačke Bunjevce.Europski politički integralizam otvara na povijesnoj sceni sasvim drugi kut viđenja političke povijesti južnoslavenskih naroda nego što je to bio jugoslavenski,komunistički i srbijanski.

Bez sumnje,današnji globalni svijet jest strateški multipolaran,ali Srbija je preslab faktor da bi bila makar i poluravnopravan igrač na toj razini.Zato srbijanska politika koja vidi srpsku naciju kao subjekta svjetske strateške multipolarnosti može biti samo generator regionalne nestabilnosti,a nikako i nikada politika realno ostvarivih nacionalnih ciljeva.Takva politička megalomanija koja Srbiju samo sapliće na putu ka Europi izravna je posljedica politike Velike Britanije i Francuske za vrijeme i nakon I.svjetskog rata kada je Srbija,ne zbog njenih interesa,nego zbog interesa upravo tih kolonijalnih sila,prekomjerno nagrađena teritorijima koji nikad nisu bili pod njezinom jurisdikcijom i koji su u kulturnom i civilizacijsokm smislu potpuno drugačiji.Kao posljedica takvih događaja u Srbiji se razvila potpuno nerealna autopercepcija vlastite veličine i važnosti koju bi pod svaku cijenu trebalo sačuvati,a koju ugrožavaju upravo eurointegracije.Resentiman velikodržavlja srbijanske političke elite kao neostvareni san o Velikoj Srbiji udaljava Srbiju od rješavanja svih nagomilanih političkih i ekonomskih problema i stavlja je na začelje Europe po zaostalosti. U vizuri takve perverzne političke filozofije hrvatstvo Bunjevaca je politički neprihvatljivo jer remeti političku kontrolu nad „prostorom proširene projekcije” te se ono smatra,prije svega,politički subverzivnim. Solomonsko političko rješenje je autohtonost(indigenizam) kao eutanazirani,politički prihvatljiv identitet koji je povijesno već dobro utemeljen još iz vremena ugarske represije. Velikosrpski koncept „bunjevačke autohtonosti”temelji se na tezi da su svi štokavci Srbi,kajkavci Slovenci,a samo čakavci Hrvati i da je katolička crkva odgovorna za zločinački povijesni projekat nasilne izgradnje umjetne hrvatske nacije koja bi obuhvaćala i veliki dio štokavaca,t.j.Srba.Pseudoidentitetski Bunjevci idu čak toliko daleko da tvrde da kad bi se i u Hrvatskoj Bunjevci mogli „slobodno” izjasniti(„sloboda” tipa one formalizirane u Srbiji) kao Bunjevci,da bi takvih bilo oko milijun te bi mogli zahtijevati secesiju od Hrvatske.Dakle,jasno je da iza cijele ove priče stoje velikosrpski ideolozi koji povijesni proces integracije hrvatske nacije i države,kao i sam hrvatski identitet u njegovom kulturnom značenju,smatraju nelegitimnim. Važan politički odraz na bačke Bunjevce imaju i slijedeće činjenice:njihova cjelovita nesmetana nacionalna artikulacija nije se mogla odvijati nikada od kada oni žive na tim prostorima;ona je uvijek bila na neki način politički ometana.Ostavljajući po strani tu konstantu valja zamijetiti i slijedeće:život u Austrougarskoj značio je integriranost u srednjoeuropski prostor,a stvaranjem države SHS Bunjevci se integriraju u prostor izdvojen iz srednjoeuropskog - u

južnoslavenski.Ova politička činjenica stoji u potpunoj opreci s današnjim eurointegracijskim procesima.Stoga jugoslavenstvo kao integrativni faktor ima suprotan predznak europejstvu kao integrativnom faktoru.Nadalje,prelaskom iz Austrougarske u kraljevinu SHS,odnosno kasnije Jugoslaviju bački Bunjevci prelaze iz države koja nikad nije bila kolonijalna sila u državu skrojenu po modelu tada suvremenih najvećih svjetskih kolonijalnih sila i osmišljenu kao državu regionalnog kolonijalnog kapaciteta omeđenog interesima tih velikih sila. Ključna činjenica za razumijevanje političkog položaja bačkih Bunjevaca od vremena stvaranja prve Jugoslavije do danas jest činjenica da je prva zajednička južnoslavenska država stvorena u vrijeme vrhunca svjetskog imperijalizma i kolonijalizma i da je ta država konstituirana po takvom ideološkom obrascu.Naime,Prvi svjetski rat koji je izbio zbog nezadovoljstva Centralnih sila podjelom kolonija,završava pobjedom sila Antante tj.vodećih kolonijalnih sila koje po svom političkom obrascu kreiraju nove države u Europi(dakle i Kraljevinu SHS). Tako Kraljevina SHS kao „minireplika kolonijalne sile regionalnog dometa” biva instalirana kao osigurač globalnih svjetskih interesa Francuske i Velike Britanije(tada najvećih porobljivača i pljačkaša prirodnih resursa kolonijalnog svijeta) u jugoistočnoj Europi,a libertinistički utemeljena jugoslavenska ideja kao sigurni neutralizator „mitteleuropejstva” koje je nužno značilo prevagu utjecaja Centralnih sila. Upravo taj kolonijalni,imperijalistički ideološki karakter prve zajedničke južnoslavenske države odgovoran je za „identitetsku autohtonizaciju” bačkih Bunjevaca i za uvođenje bunjevačkog indigenizma na europski politički prostor.Zbog toga se „bunjevački slučaj” može cjelovitije politički analizirati u izvaneuropskom nego u europskom političkom kontekstu. Srbija ne može priznati hrvatstvo Bunjevcima jer ona iz svoje historiografske perspektive i s pozicija vlastite političke strukture „kao projekta i projekcije”,ne vidi i ne priznaje legitimnost historijskog hrvatskog nacionalnog integrativnog procesa,niti države koja je na tom procesu nastala iz razloga što se taj proces događa na „prostoru proširene projekcije”,dakle na prostoru na kojega srbijanska država polaže vlastito historijsko pravo,koji je predmet njezina državnog interesa i čije stanovništvo je,po njima, integralni(mada kao takav politički neostvareni) dio srpskog naroda.To znači da na tom prostoru može postojati samo jedan politički identitet i samo jedan politički narod – srpski,bez obzira koje vjere bio.Svako identitetsko određenje s tog prostora,ukoliko nije srpsko nije

političko,dakle ono može biti samo - indigeno!Upravo iz takve ideološke konstrukcije proizilazi kreacija lažnog bunjevačkog identiteta.To dakako podrazumijeva da Bunjevci,bez obzira bili oni u Bačkoj,u Lici,ili u zapadnoj Hercegovini,ne mogu biti u političkom smislu ništa dugo nego samo Srbi.A njihovo „današnje hrvatstvo” tumače kao realitet koji je nastao uplitanjem zapadnih integrativnih faktora,prije svega katoličke crkve,dakle kao nelegitimni realitet kojega priznaju samo onoliko koliko to pragmatični politički razlozi nalažu. Iz takvih postavki proizilaze i srbijanska tumačenja da je današnja hrvatska država stvorena na srpskom etničkom prostoru,odnosno da je ona „genocidna tvorevina nastala na genocidu nad srpskim narodom”.Pri tome se pod „genocidom” ne misli samo na pogrome tijekom II.svjetskog rata,nego na svaki historijski integrativni proces koji je vodio do stvaranja Hrvata kao političkog naroda s državotvornim kapacitetom. Zbog svoje geopolitičke,gospodarske i vojne inkapacitiranosti,današnja Srbija nije mogla dosljedno slijediti imperijalni,kolonijalni koncept nametanja identiteta pa je napravila kompromis što se najjasnije vidi upravo na primjeru Bunjevaca:institucionalizirala je dvije opcije:Bunjevce i Hrvate kao ravnopravne identitetske opcije i tako generirala kontroverzu.Čini se da je s aspekta srbijanske države takav koncept,bez obzira na njegov besmisao,politički prihvatljiv zbog postignute atomizacije manjina,njihova utjecaja i generiranja međusobnih ideoloških sukobljavanja.Ovakav politički manevar se u suvremeno doba sveopćeg relativizma može lako upakirati u demokratsku formu,što Srbija i čini s obrazloženjem da je demokratsko pravo svakog da se izjašnjava kako želi.Dakle,u duhu suvremenog moralnog relativizma stvari potpuno suprotnog vrijednosnog predznaka se postavljaju na istu vrijednosnu razinu.Pri tome se dakako ne spominje činjenica da je indigeni identitet identitet nametnut prisilom,identitet stigmatizacije,a da je nacionalni identitet identitet izgrađen zakonitom evolucijom svih slobodnih naroda svijeta.Upravo tu politika u Srbiji čini „zamjenu teza” i izvrće istinu naopako:tvrdi,naime,da je bunjevački indigeni identitet „izvorni”,dakle endogeni,a da je nacionalni identitet(hrvatski),nadgradnja koja im je egzogeno nametnuta „prisilom”(„hrvatizacija Bunjevaca”). Raspadom Jugoslavije Srbija prema Bunjevcima reaktivira imperijalni kolonijalni odnos osmišljen nakon I.svjetskog rata jer prestaje obaveza poštivanja svojevrsnog nepisanog ugovora o zajednici ravnopravnih naroda.Bunjevci koji su do tada preko nominalno,ali ne i sadržajno priznatog hrvatstva bili u horizontalnom odnosu prema ostalim narodima Jugoslavije pa

tako i Srbima,prelaze u vertikalni odnos prema dominantnoj srpskoj naciji kao nositelju državnog suvereniteta po principu autohtonog identiteta(koji je po sebi identitet subordinacije).Nepriznavanjem hrvatstva Bunjevcima oni se stavljaju pod apsolutnu političku kontrolu,a njihov identitet se impregnira srpstvom kao jedinim dozvoljenim političkim identitetom.Oni se stavljaju u Barkatov identitetski limb, a kao domaća politička zadaća im se određuje evoluee. Onaj dio Bunjevaca koji je „evoluirao” po ovom obrascu,ponio je sa sobom samo praznu ljušturu bunjevštine i tako postao dnevnopolitički argument za tvrdnju da Bunjevci nisu Hrvati kao i za generiranje intraetničkog konflikta.Dakle,jasno je da je danas srbijanski politički sustav jedini faktor koji generira bunjevački autohtonizam. Projekat „Bunjevačke nacije” osmišljen je kao regresivni civilizacijski proces koji treba dovesti do kulturne involucije te konačnog urušavanja i gubitka kulturnog identiteta Bunjevaca.Društvo u kome su uopće mogući politički dirigirani procesi ovakvog tipa opterećeno je teškom sociopatologijom. Specifičnost politike srbijanske države danas jest da se ona u mnogim aspektima vraća na idejna polazišta od prije II.svjetskog rata,pa još i od ranije,što vidimo i na primjeru Bunjevaca.Ta se politika prema Bunjevcima može definirati kao neupitna samopozvanost na posezanje za identitetom.Identitetski inžinjering je neupitni,legitimni,čak demokratski politički cilj.Identitet „nedržavotvornih” naroda se kao od šale prekraja u skladu s regionalnim balkanskim imperijalnim težnjama po obrascu francizacije i po idejama francuskog jakobinskog libertinizma(t.zv.”bezobzirno slobodarstvo”,konstrukcija po kojoj su Srbi vazda „oslobodioci”,a svi ostali „fašisti”).Recentna posljedica ovakve nacionalne političke autopercepcije jest i politika „etničkog čišćenja” kojom su Vukovar i Srebrenica ustvari„oslobođeni” itd… Projekat „Bunjevačke nacije” možemo definirati i kao minimalističku verziju „amputacije Hrvatske”,tj.objedinjavanja „svih srpskih zemalja”.Dakle,ako već nije moguće amputirati cijelu nogu(Slavoniju,Dalmaciju,Bosnu,Hercegovinu) onda ćemo amputirati barem nožni palac – bačke Bunjevce i Šokce jer u njihovu slučaju nije potrebna teritorijalna amputacija pošto se oni već nalaze u Srbiji,nego kulturna i identitetska amputacija od njihova matičnog naroda.U svakom slučaju,samopozvanost srbijanske političke i humanističke elite da po svojoj mjeri arbitrira u pitanjima bunjevačkog identiteta predstavlja identitetsku pretenziju na hrvatski povjesni prostor.

Današnje manipulacije bunjevačkim identitetom predstavljaju oživljavanje ranijih autohtonističkih stigmatizacija Bunjevaca.Inicirao ih je Slobodan Milošević u svom rušilačkom pohodu,a odradili su ih apologete njegovog zločinačkog ideološko političkog stroja izravno proizišlog iz Saveza komunista Srbije.To najbolje ilustrira primjer dr Aleksandra Raiča i njegove publicističke djelatnosti. Ovdje navodim dva njegova djela na osnovu kojih je jasno da se kreacija bunjevačkog pseudoidentiteta kao bizarne političke forme može smatrati preživjelim unutarnjepolitičkim segmentom „antibirokratske revolucije” s prolongiranim učinkom u Srbiji kao zemlji s nagomilanim višeslojnim negativnim političkim naslijeđem još od vremena osnivanja moderne srbijanske države pa sve do danas.

OD APOLOGIJE ZLOČINA DO KONSTRUKCIJE PSEUDOIDENTITETA

Dr Aleksandar Raič,apologet Miloševićeve „antibirokratske revolucije” iz devedesetih godina prošlog stoljeća danas je jedan

od glavnih teoretičara bunjevačkog pseudoidentiteta

Mitinzi uVojvodini 1988.godine – rađanje političkog pluralizma(Mr Sava Kerčov,Mr

Jovo Radoš,Dr Aleksandar Raič)Dnevnik,Novi Sad,1990.

„Bunjevački prigled“ – Zbornik za kulturu i društvena pitanja Bunjevaca Udruženje građana „Bunjevci”,Novi Sad

Glavni i odgovorni urednik: Dr Aleksandar Raič

Da bi bilo jasno tko to danas Bunjevcima nabacuje „klečku indigenizma” oko vrata navest ću kratak pregled sadržaja navedenog djela „Mitinzi u Vojvodini 1988.godine”. Prije svega,u tom djelu se Miloševićeva „antibirokratska revolucija” prikazuje kao „rađanje političkog pluralizma”,dakle demokracije,odnosno,suprotnim od onoga što će budućnost dokazati da je ona doista bila: mobilizacija za velikosrpsku agresiju i rat koji će biti izgubljen.Temeljna laž ovoga djela jest da se priprema za zločin prikazuje kao demokratski proces. Komplementarno ovome,u „Bunjevačkom prigledu” se apologetizira druga temeljna laž,proizišla iz prethodne:da je „bunjevački autohtoni identitet” vjerodostojan,a da je hrvatski identitet Bunjevaca egzogeno nakalemljen povijesno nezakonitim procesom formiranja hrvatske nacije i kao takav nevjerodostojan i neprihvatljiv.A istina je zapravo obratna:bunjevački indigeni identitet je egzogeno nametnuta stigma od tuđinskih vlasti,a hrvatski nacionalni identitet Bunjevaca u Bačkoj je mjera kojom su oni očuvali svoj evolutivni identitetski potencijal što dokazuje i činjenica da su oni,na prostoru gdje nije bilo stranog uplitanja,tj.na njihovu matičnom prostoru svi Hrvati. Kratak sadržaj djela „Mitinzi u Vojvodini 1988.godine”:

Teorijsko utemeljenje istraživanja mitinga(terminološko i pojmovno određenje,tipologija,osnovne karakteristike,smisao i značaj mitinga,ustavno pravno određenje slobode zbora…) Poreklo i karakteristike mitinga u Vojvodini 1988(protestni mitinzi na Kosovu i Metohiji,hronologija događaja,struktura,organizacija i dinamika mitinga,uloga kolonista u mitinzima,mitinzi i Srpska pravoslavna crkva…) Participacija na mitinzima i evaluacija rezultata(sociostrukturne,ekosociokulturne i idejno političke karakteristike participacije na mitinzima…) Odnos društvenopolitičkih organizacija i sredstava javnog informisanja prema mitinzima Zaključna razmatranja(izvorni smisao i demokratska funkcija mitinga,solidarnost sa Srbima na Kosovu i Metohiji,mitinzi kao oblik antibirokratskog procesa,utemeljenje političkog pluralizma) Prilozi:kazivanja organizatora i učesnika mitinga u Vojvodini,razgovori s članovima odbora za pripremu odlaska u Novi Sad,razgovori s aktivistima narodnog pokreta za opstanak Srba na Kosovu i Metohiji,parole,transparenti,pesme i fotografije na mitinzima u Vojvodini 1988.godine. Nastanak samostalne hrvatske države ukida valjanost svakog povijesnog argumenta za identitetski autohtonizam Bunjevaca jer hrvatska nacija postaje međunarodno pravno priznati državotvorni identitet. Budući da je upravo rađajuća hrvatska država bila glavna meta srbijanske agresije može se zaključiti da je pokušaj institucionalizacije lažne „bunjevačke nacije” u Srbiji unutarnjepolitički aspekt agresije na Hrvatsku,tj.nepriznavanje hrvatskog identiteta ne samo kao državotvornog nego kao takvog uopće. Posebno je važno naglasiti da za Bunjevce ,izvan hrvatskog identitetskog uporišta ne postoji ni jedno drugo uporište osim indigenog,a to je,na osnovu svega što sam do sada iznio,put potpunog posrnuća koje vodi u zajamčeni nestanak. O procesu indigenizacije identiteta može se slikovito govoriti i kao o „raku identiteta” jer proces tlačenja ovog tipa ne izaziva površinsku političku turbulenciju,nego je razarajući iznutra(endodestruktivan) i on je moguć isključivo kao nametnut unutar državnopravnog sustava koji počiva na imperijalnoj političkoj filozofiji što se jasno očituje na primjeru Bunjevaca u Bačkoj.

Ustrajavanje na potpori konstrukta „bunjevačke nacije” u današnjoj Srbiji predstavlja kontinuitet postmiloševićevske „realpolitike”,tj.nakon svih ratnih poraza nastavljanje politike s istih ideoloških pozicija u reduciranom opsegu,odnosno na unutarnjepolitičkom planu. Činjenica nastanka samostalne hrvatske države politički se reflektira na prostor Vojvodine tako što unosi „konstruktivni nemir” ,odnosno podiže Bunjevce iz drijemeža „balansirane drugorazrednosti” indigenog pseudoidentiteta u politički prostor,tj.diže ih na rang političkog naroda za što su oni,dobrim dijelom,dugotrajnim procesom indigenizacije,izgubili kapacitet.Ta nova politička činjenica nameće nuždu redefiniranja kompromisnog komunističkog rješenja kojim Bunjevcima doduše,nije osporavan hrvatski nacionalni identitet,ali im je onemogućena kulturna integracija u isti po standardima današnje europske političke agende(pravo na kulturnu autonomiju,manjinska politička prava,jezik,škole itd.).Dakle,da nije stvorena hrvatska država Bunjevci u Bačkoj bi nastavili živjeti u izbalansiranoj drugorazrednosti nedovršenog i indigeniziranog identiteta na tuđem matičnom prostoru. Stvaranje samostalne hrvatske države se KAO POLITIČKA ČINJENICA,bez ikakve aktivne političke kampanje,prelijeva na vojvođanski prostor dajući Bunjevcima,po zakonu spojenih posuda,političku težinu nesrazmjernu njihovu političkom i kulturološkom kapacitetu. Taj proces,po svojoj naravi bitno pasivan,sekundaran,koji tek proizilazi iz novonastalih okolnosti,srbijanski kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta lažno nastoje prikazati aktivnim,a označuju ga „svojatanjem”,”pokušajem asimilacije” što bi po značenju tih riječi podrazumijevalo nekakvu političku kampanju,agitiranje,aktivno širenje političkog utjecaja itd.,što je dakako već na prvi pogled apsurdna teza u koju ne vjeruju ni oni koji je podmeću.Radi se zapravo o zamjeni teza kojom se prikriva njihova vlastita politička kampanja „posezanja za identitetom” i prekrajanjem istoga po zadanoj političkoj mjeri s asimilacijom kao krajnjim političkim ciljem.Sasvim je sigurno da je podmetanje takve političke premise agonalni,gubitnički manevar srbijanske političke elite kojim se nastoji Bunjevce „sakriti od hrvatstva” kao politički neprihvatljive činjenice i time,zapravo opstruirati demokratsko političko rješenje za ovu europsku regiju. U današnjoj Srbiji uočava se paralelizam između prikrivanja pravog identiteta Bunjevaca i prikrivanja vlastite povijesne odgovornosti za ratna događanja devedesetih godina.Tako se ne govori o „braniteljima” kao u Hrvatskoj,nego o „učesnicima u ratovima devedesetih” što ima naglašeni neutralizam kojim se

izbjegava kvalifikacija rata jer je jasno da se sa strane Srbije za taj rat ne može naći nikakva pozitivna kvalifikacija,a o poginulima se ne govori kao o „palim braniteljima” nego o „palim borcima”(kao da je riječ o Kadinjači ‘41.,a ne o Vukovaru ‘91.) što je vrlo očigledni komunistički anakronizam koji se ne može uvjerljivo primijeniti na ratove iz devedesetih.Kao da Srbija nije u stanju napustiti komunističku paradigmu i redefinirati sebe na neideološkim osnovama jer bi to onda za Srbiju značilo samo jedno:obnavljanje imperijalnih kodova na neostvarivim nacionalnim osnovama koje su definirane nerealnom nacionalnom autopercepcijom. Postavlja se pitanje kakvi motivi navode Srbiju na ova prikrivanja?Na to pitanje vjerojatno je najtočniji odgovor slijedeći: „Svjetlost je došla na svijet,ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.Uistinu,tko god čini zlo,mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova;”(Iv 3,19-20) Sve dok Srbija ne resetira svoj državni i nacionalni identitet koji počiva na imperijalnim kodovima,neće se promijeniti ni srbijanska historiografija koja će prošlost i dalje tumačiti lažnim premisama i,što je još gore,nuditi lažnu viziju budućnosti.Otvaranje takvog procesa katarze iznutra,apsolutno je nemoguće i zato će Balkan dugo biti neintegrirana politička „kloaka Europe”koja će ostati poligon nametanja rješenja koja proizilaze iz globalnih interesa velikih sila.

Pročelni i pozadinski aspekt istog izopačenog(slobodarskog) pojma slobode temeljene

na političkoj filozofiji srbijanske države – dva lica jedne iste ideologije na prostoru mjerenom samo

desetinama kilometara

Lijevo:SLOBODA EGZODESTRUKCIJE HRVATSTVA Srbijanski tisak od 19.studenog 1991.godine pad hrvatskog grada Vukovara naziva „oslobođenjem”. Ako je ovakav model,do krajnosti sotoniziranog pojma slobode impregniranog zločinima,poražen na hrvatskom državnom prostoru,on ne smije ostati validnim niti politički prihvatljivim niti na ostatku istog šireg geopolitičkog prostora,dakle niti u samoj Srbiji. Desno:SLOBODA ENDODESTRUKCIJE HRVATSTVA Kampanja pred popis stanovništva u Srbiji 2011.godine.Nudi se endodestruktivni identitet pod oblandom „slobode”. Srbijanski kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta su pozadinsko lice onih koji su rušili i ubijali Vukovar,Dubrovnik,Srebrenicu itd… U velikoj Srbiji kao „proširenom prostoru slobode” za sve drugačije postoji samo kontrolirani prostor oktroirane slobode. S obzirom na ideološku ekvivalentnost „slobode” izjašnjavanja kao „Bunjevac” i „slobode oslobođenog Vukovara” može se zaključiti slijedeće: Kada se u Srbiji kaže da se „mora poštovati sloboda ljudi koji su se izjasnili Bunjevcima i da im se ne smije nametati bilo što drugo”(pri čemu se misli isključivo na hrvatstvo) onda bi to s druge strane Dunava značilo da se nije smjela osporavati niti „sloboda oslobođenog Vukovara 1991.godine”(i da se ostavlja rezervna mogućnost ispravljanja nepravde kojom je ta „sloboda” ukinuta u nedefiniranoj budućnosti). I obratno,sloboda kojom je osamostaljena i oslobođena hrvatska država isključuje i ukida „slobodu” kojom se Bunjevci mogu izjašnjavati „slobodno”. Budući da se ovakvo nuđenje „slobodnog izjašnjavanja” u Srbiji tumači kao „oslobođenje” od nametnute „zabrane izjašnjavanja kao Bunjevac”

t.zv.”Titovih dekreta”,valja zamijetiti slijedeće:niti je Titov akt iz 1945.godine bio zabrana,niti je nuđenje „slobodnog izjašnjavanja” sloboda. „Slobodarska bezobzirnost” u rušenju,paljenju i osvajanju tuđeg ima svoj pozadinski aspekt a to je bezobzirnost nuđenja lažne slobode i krojenja lažnog identiteta Bunjevaca. To znači da je „bunjevačka pseudoidentitetska sloboda” moguća samo u mjeri očuvanih olupina jugoslavenstva u Srbiji kao zemlji polurazgrađenog srpskog nacionalnog projekta,i nemoguća u mjeri ostvarenih europskih integracijskih procesa koji su iznjedrili samostalnu hrvatsku državu i definirali hrvatski identitet kao državotvorni i međunarodno prepoznat i priznat.U mjeri u kojoj Srbija politički funkcionira kao „ostatak Jugoslavije” bunjevački identitet se pozicionira na pola puta između nominalno hrvatskog kao što je bio u SFRJ i indigenog,a u mjeri u kojoj Srbija politički evoluira u pravcu srpske nacionalne države,bunjevački identitet se pozicionira isključivo kao indigeni. U ovim segmentima konstrukta bunjevačkog pseudoidentiteta jasno uočavamo lošu realizaciju ideje francuske revolucije o francuskom jeziku kao „jeziku slobode”,a svim ostalim jezicima kao nazadnjačkim(„patois”).Francuski politički libertinizam snažno je oblikovao srbijansku političku filozofiju kao filozofiju „bezobzirnog slobodarstva”. Iz takvih polazišta izgrađeno je shvaćanje da je jezik kojim govore i Srbi i Hrvati ustvari srpski(pripada „naciji slobode”),a da su ga Hrvati prisvojili.Prema srbijanskoj jezičnoj doktrini,na području štokavskog govora postoji samo jedno legitimno mjerilo standardizacije,ono srpsko,sve ostalo je patois.Dakle,sve ostale jezikoslovne tradicije unutar štokavskog govora su nelegitimne ukoliko nastoje fundirati vlastiti evolutivni jezični identitet.Pri tome srbijanska historiografija bezobzirno prelazi preko povijesnih činjenica,od dubrovačke književnosti,preko Marulića i nadalje.Prema takvom gledištu,što se Bunjevaca tiče,ispravno bi bilo da oni govore jezikom oktroiranog identiteta(naravno samo za političku uporabu,a u stvarnosti srpski),a ne da „lome jezik” govoreći standardnom hrvatskom ijekavicom.Pri tome se,dakako,gubi iz vida da preko 4 milijuna Hrvata uopće ne pati od „loma jezika” te da zbog toga nema nikakvog razloga da Bunjevci budu izuzetak. Takvo ideološko utemeljenje daje bunjevačkom pseudoidentitetu libertinistički(slobodarski) ideološki ton,tj.prihvaćanje pseudoidentiteta postaje čin slobodarskog,revolucionarnog,progresističkog duha nasuprot hrvatstvu kao „identitetu neslobode”,odnosno,”identitetu prikrivenog stida”.

Zanimljivo je da je alternativa,bilo prikrivena,bilo deklarirana, takvom pervertiranom pojmu slobode uvijek smrt: -”oslobođeni Vukovar” bio je ustvari smrt i stradanje mnogih njegovih stanovnika, -”slobodno izjašnjavanje Bunjevaca” ustvari je prihvaćanje indigene stigme sa svim njezinim autodestruktivnim posljedicama(„smrt je naš život” kao ranije naveden primjer australskih Aboridžina,”suicid identiteta”), -”sloboda ili smrt” – moto mnogih revolucionarnih organizacija uključujući i srpski četnički pokret, -”smrt fašizmu – sloboda narodu” – moto komunističke revolucije itd… Svim ovim primjerima zajedničko je da se ne priznaje da ljudski život ima transcendentno podrijetlo jer je njegovo uništavanje(smrt) ravnopravna alternativa imanentnim vrijednostima(sloboda). Drugim riječima,nije život,nego je smrt vrijedna slobode! Libertinističko utemeljenje anarhoindigenog bunjevačkog pseudoidentiteta daje mu autodestruktivno usmjeren agresivni,revolucionarni karakter prema vlastitoj „neslobodi” ,tj.ideološki ga pozicionira kao indigeni nacionalizam okrenut protiv hrvatskog nacionalnog identiteta.To je izvana induciran i nametnut ideološki proces koji se u cijelosti odvija unutar bunjevačkog etnosa radi njegovog identitetskog urušavanja.Preko takvog pozicioniranja on se izravno ideološki nadovezuje na „jugoslovensku orijentisanost”,u doba komunizma shvaćenu kao progresističko,revolucionarno komunističko opredjeljenje. Problematiziranje identiteta Bunjevaca je prvi atak na njihov identitet.Iz takvih unaprijed zadanih političkih okvira potječu sve „nejasnoće” o podrijetlu Bunjevaca,njihovu identitetu i nacionalnoj pripadnosti.Gledajući kroz povijest jasno se uočava sinkronicitet upitnosti identiteta Bunjevaca i upitnosti političkog kapaciteta cijelog hrvatskog naroda da ima svoju državu na rubovima velikih nacionalnih imperijalnih projekata.U onoj mjeri i onda kada je Bunjevcima osporavan hrvatski identitet,u toj mjeri i tada je cjelokupnom hrvatskom narodu osporavano pravo na samostalnu državu.O tome svjedoči duga povijest talijanskih,mađarskih i srbijanskih pretenzija na hrvatski teritorij i identitet. Stvaranjem samostalne hrvatske države dokinuta je mogućnost postizanja bilo kakvih političkih ciljeva „proizvođenjem upitnosti” bunjevačkog identiteta te manipulacija njime postaje povijesno nadiđena mogućnost.Da bi prevenirao tu činjenicu,Milošević,uvidjevši nezaustavljivost procesa rađanja hrvatske države,pokreće kampanju institucionalizacije lažnog bunjevačkog

identiteta kako bi kodificirao ono što je na tom planu,kroz dugi negativni povijesni proces već postignuto.To je jedan od njegovih tipičnih „krivih poteza u pravo vrijeme”,odnosno „podturanje” prava Bunjevcima(indigenih) prije nego što ih oni sami zatraže(politička),a što se naslućuje kao realna opasnost predvidivim stvaranjem hrvatske države.Tim prije što za tako nešto već postoje povijesno fundirani temelji.Dakle,institucionalizacija bunjevačkog pseudoidentiteta pokrenuta je kao preventivni politički manevar s ciljem minimalizacije,zaparavo svođenjem na nulu,hrvatskih političkih prava u Vojvodini.Budući da indigeni identitet ne može biti subjekt političkih prava(po definiciji izborenih) nego samo indigenih prava(po definiciji oktroiranih),Srbija se u ovom aspektu unutarnje politike jasno očituje kao država oktroiranih prava što proizilazi iz ranije spomenutih povijesnih ideoloških temelja srbijanske političke filozofije.Može se reći da se oktroiranje bunjevačkog pseudoidentiteta temelji na istim ideološkim pretpostavkama na kojima je kralj Aleksandar Karađorđević 1931.godine donio oktroirani ustav.Naime,i jedan i drugi politički čin predstavljaju način rješavanja političkih problema političkom filozofijom teodulskog monarhizma u kome „blagočestivi vladar”,odnosno država kojoj je na čelu,oktroira,podjeljuje političko rješenje.Oslonac takvog bunjevačkog projekta bili bi komunistički i udbaški kadrovi iz redova Bunjevaca po obrascu kontinuiteta vlasti u Srbiji koji je očuvan blasfemnom prijevarom zvanom „antibirokratska revolucija”. Miloševićeva t.zv.”antibirokratska revolucija” kao „krivi manevar u pravo vrijeme” je veoma rani pokušaj spašavanja srbijanskih imperijalnih kodova,bezuspješan ali jedino preostali pokušaj „preventivnog pozicioniranja”,t.j.prije nego što je većini ljudi postalo jasno da se ruši komunistička ideologija, blokovska podjela Europe i da započinje njezina integracija u čemu Srbija neće moći zadržati svoje dotadašnje pozicije jer će njezin geopolitički značaj biti sveden na realne okvire.Takav samoobmanjivački politički manevar u kome trebaju sudjelovati široke narodne mase nebi bio moguć bez cezaropapističke političke kulture čije je vrhovno načelo primat svjetovne vlasti,odnosno,da se u državnog vođu i u državu nikada ne smije sumnjati,bez obzira kud nas oni vode.U projekat antibirokratske revolucije bila je ugrađena kalkulacija uspješnosti koja je polazila od pretpostavke Srba kao najbrojnijeg naroda u bivšoj Jugoslaviji i bez te pretpostavke takav pokret nebi bio ni započet.Dakako,tek nakon katastrofalnih posljedica koje su uslijedile,pokazalo se da je ta kalkulacija bila pogrešna.U kontekst ovakvih promašenih političkih poteza spada i lansiranje bunjevačkog pseudoidentiteta

u političku orbitu,kao i formacija bunjevačke pseudoidentitetske političke elite iz redova bunjevačkih članova SKJ i obavještajnih struktura. Padom Berlinskog zida,događajima u Poljskoj,padom komunističkih režima u istočnoj Europi i početkom integriranja Europe,unutar Jugoslavije nastaje ideološki razdor na Sloveniju i Hrvatsku koje tome pristupaju s pozicija:”kako se u te procese uključiti” i Srbiju koja se prema tome pozicionira s:”kako tome doskočiti”.Odgovor Srbije je:”antibirokratska revolucija”,unutar koje je jedna od „doskočica” bunjevački pseudoidentitet.Time Srbija dokazuje da je njoj odgovarao zajednički jugoslavenski državnopravni okvir,radi ostvarivanja svojih političkih interesa,a da Sloveniji i Hrvatskoj taj okvir, nije odgovarao,zbog čega je postignut unutarnjepolitički konsenzus o osamostaljenju. S obzirom na ove činjenice,jasno je zbog čega se bunjevački pseudoidentitet ideološki oslanja na lažni jugoslavenski laicistički(do jučer komunistički) humanitet. Reinstitucionalizacija bunjevačkog autohtonizma jest izraz straha za očuvanjem srpskog titulara političkog prostora na kome žive Bunjevci,u vrijeme kad Srbija,zbog nadiruće Europe kao novog integrativnog faktora to prestaje biti,i u vrijeme kad Jugoslavija puca po AVNOJ-skim šavovima.Iz takve političke prakse vidljivo je da srbijanska država funkcionira kao imperijalni mehanizam,a ne kao demokratska država definiranog nacionalnog prostora. S obzirom na činjenicu da su u versaillesku Jugoslaviju bili ugrađeni politički kodovi kolonijalnog profila preslikani od tadašnjih kolonijalnih sila,a da je Srbija propašću komunističke Jugoslavije te kodove počela oživljavati,u osamostaljivanju ostalih republika može se vidjeti i paralelizam s osamostaljivanjem država bivših kolonija.Stoga je jasna i ideološka osnova na kojoj Srbija danas pokušava očuvati nekakav politički paternalizam nad prostorom cijele bivše države. Budući da stvaranje hrvatske države predstavlja finalizaciju povijesnog procesa integracije hrvatske nacije i da se ono događa početkom eurointegracijskog procesa može se jasno uočiti ideološka komplementarnost i sinkronicitet integracije Europe i integracije hrvatske nacije.To je ujedno i povijesni poraz jugoslavenske ideje temeljene na srbocentrizmu,a preko toga i početak razgradnje srpstva kao projekta.Nova europska paradigma zahtijeva jasno definiran identitet s jasno definiranim titularom teritorija kao preduvjetom europske integracije što je upravo i razlog da je Srbija pokušala crtati nove granice silom i na račun tuđih prostora.

Nasuprot procesu hrvatske nacionalne integracije,jugoslavenstvo je opstajalo na podjeli Europe,na Berlinskom zidu kao temelju,na političkom kompromisu istoka i zapada.Stoga je jugoslavenstvo lažna integracijska ideja,a jugoslavenski humanitet kao agnosticistički i laicistički također lažan,utemeljen na pragmatičnom političkom kompromisu i bez historijske osnove. Budući da je realizacija srpskog nacionalnog interesa osmišljena kao projekat s prostornom projekcijom do granica definiranih u Versailles-u,jasno je da se je Srbija posljednja i to nevoljko i neprežaljeno,odrekla Jugoslavije.Pri tome neki srbijanski povjesničari iznose tvrdnju o Jugoslaviji kao najvećoj tragediji i zabludi Srba te žale što srpske etničke granice nisu definirane odmah nakon I svjetskog rata,zaboravljajući pri tome da ta prva Jugoslavija nije stvorena zalaganjem i žrtvama južnoslavenskih naroda,nego zato što je takva država,kao i Čehoslovačka trebala tada vodećim kolonijalnim silama svijeta:Francuskoj i Velikoj Britaniji,bez čijeg zalaganja nebi uopće ni došlo do stvaranja ikakve nove države na ovom prostoru. Prema srbijanskim političkim projekcijama,na prostoru proširene projekcije,povijesno omeđavanom kao kanonskim prostorom Srpske pravoslavne crkve,ne ostavlja se i ne priznaje se nikakav politički prostor nijednoj državotvornoj političkoj ideji osim srpske.Stoga ni jedan etnički ili nacionalni etnonim,osim srpskog,ne može imati državotvorni kapacitet.U tom smislu dokazivalo se da Hrvati i Slovenci „nisu sposobni” imati vlastitu državu,da je Jugoslavija kao zajednička država najsigurnija obrana od vanjskih neprijatelja,da Bunjevci čak ni nisu Hrvati nego indigena skupina itd… Prema takvim stajalištima,međunarodno priznanje Hrvatske je bilo „prebrzo”.Isti argument navodi i Srpska pravoslavna crkva po pitanju dolaska Pape u Srbiju(još nije vrijeme za to) itd…Politika Slobodana Miloševića i njegove „antibirokratske revolucije” kao politika „uzmicanja pred poviješću”,predstavlja upravo sintezu ovakvih argumenata,što bi se moglo najprostije izraziti ovako:još nije vrijeme za ono što vrijeme upravo donosi. To „uzmicanje pred poviješću” moglo bi se definirati i kao konstantno nepriznavanje da je 1991.,a ne 1918.godina!Srbija,kroz „antibirokratsku revoluciju” i kasnije ratove koje pokreće,mobilizira „narodno slobodarstvo”,ali ne vidi da ono radi „uprazno” jer mu nedostaje pogonsko gorivo,a to je interes velikih sila,isto ono gorivo koje je 1918.zapalilo „luč slobode” i stvorilo novu državu.Na temelju povijesnog iskustva preko svake mjere politički i teritorijalno nagrađene države nakon I.svjetskog rata i iz toga proizišle mitološki izgrađene zablude o vlastitoj političkoj i vojnoj važnosti i snazi,Srbija

1991.godine počinje krajnje bezobzirno nametati svoje interese ostalim narodima i federalnim jedinicama propale zajedničke države. Do danas Srbija nikako ne nalazi odgovor na europsku integracijsku ideju koja u potpunosti poništava same povijesne i ideološke temelje jugoslavenske ideje na krilima koje je opstajao velikosrpski projekat.To se vidi jasno i danas kada Srbija pokušava sačuvati svoje imperijalne političke kodove u pristupnom procesu pregovaranja s EU ponašajući se pri tome kao stare imperijalne države članice EU Francuska i Velika Britanija,premda za to nema političkog kapaciteta. Valja zamijetiti da nakon raspada komunističke Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države hrvatstvo prvi puta u povijesti dolazi na prostor Bačke kao međunarodno priznati državotvorni identitet.Dakle,ne više samo kao nacionalni i kulturni identitet nego kao identitet s punim državotvornim kapacitetom.Hrvatstvo,kao dovršena politička činjenica,pada na prostor Vojvodine kao elementrana nepogoda koja izaziva tektonski politički potres u „jogurt revolucijom debirokratiziranoj” Vojvodini.S takvim kapacitetom,hrvatstvo postaje „politički neukrotivi memento” koji ukazuje i iznosi na danje svjetlo dugotrajne identitetske procese nametnute Bunjevcima u Bačkoj i na taj način dovodi u pitanje postojeću političku ravnotežu u samim njezinim temeljima.Jedini način da se takvom hrvatstvu smanji utjecaj jest da se smanji broj onih koji takav identitet mogu preuzeti.Zato toj činjenici valja suprotstaviti identitet Bunjevca kao „bazmega”,tj Bunjevca „autohtoniziranog” po starom mađarskom receptu. Politička platforma za podjelu na Bunjevce i Hrvate jest premisa da hrvatstvo kod Bunjevaca nije njihov inherentni nacionalni identitet,nego samo optativna ideološka i politička kategorija jednog dijela njih,pa je dakle legitimno taj etnos dijeliti po osnovi identitetskog,a ustvari,ideološkog opredjeljenja.Nacionalni identitet Bunjevaca,kao nesumnjivo hrvatski, stavlja se u orbitu političkog relativizma i dnevne politike jer mu se ne priznaje da posjeduje kapacitet povijesno samoostvarene državotvorne nacije.Stoga je legitimno prekrajati ga i modelirati po političkoj volji i potrebama.Takva identitetska relativizacija kao grubo gaženje nacionalnih prava,moguća je upravo zbog nepostojanja političkog matičnog prostora kao identifikacijskog elementa u identitetskoj strukturi kod inače teritorijalno autohtonih bačkih Bunjevaca.To je temeljna razlika između bačkih i srijemskih Hrvata zbog koje smo u Srijemu imali na djelu progon Hrvata,a u Bačkoj progon hrvatstva.

Premda je proces nametanja autohtonizma Bunjevcima konstanta od vremena ugarske represije do danas,način operacionalizacije tog procesa se bitno razlikuje,ovisno o tome kako su ga provodili Mađari,a kako srbijanska država danas. Naime,za vrijeme ugarske represije brutalno je nametan mađarski jezik,a gubitkom jezika gubio se i identitet,što možemo označiti urušavanjem izvana.Međutim,srbijanska politika prema Bunjevcima je sofisticiranija. Ona polazi od i služi se činjenicom dobro povijesno fundiranog indigenizma Bunjevaca kao realne danosti.Takav identitetski okvir,Bunjevcima u većoj ili manjoj mjeri jedino prepoznatljiv,ali po sebi autodestruktivan treba ozakoniti,dati mu društveni legalitet na kojeg će se Bunjevci zbog te svoje karakteristike „upecati”.Bitno je samo pridobiti dovoljan broj pristalica da bi im se mogao oktroirati društveni legalitet.Zatim se pristupa kodifikaciji ovakve manjine u politički sustav čime su širom otvorena vrata spontanom neturbulentnom procesu endodestrukcije kulturnog identiteta,tj.urušavanju iznutra.Radi se o svojevrsnom paradoksu: što je više indigenih „prava” brža je asimilacija.U svakom slučaju riječ je o dirigiranom usmjeravanju identitetskog procesa koji nikad nije dovršen,jer za to nije imao uvjeta – u krivi smjer,tj.u ambis nestanka.Takva strategija je osmišljena u srbijanskim političkim i akademskim krugovima i temelji se na odličnom poznavanju lokalnih političkih prilika i bunjevačke etnopsihologije.Sami Bunjevci koji su ulovljeni u ovu zamku,premda su objekt manipulacije,to ne prepoznaju zbog toga što je višestoljetni proces nametanja autohtonizma rezultirao nacionalnom depersonalizacijom i derealizacijom. U sklopu projekta „antibirokratske revolucije” i pripremanja na raspad Jugoslavije Milošević je prema Hrvatima u Vojvodini operacionalizirao slijedeći plan: 1.vojvođanske Hrvate matičnog prostora(Srijem) –etnički očistiti,tj.protjerati,jer tamo programirana asimilacija nije moguća, 2.vojvođanske Hrvate nematičnog prostora(Bunjevci i Šokci u Bačkoj) – asimilirati kroz pseudoidentitet. Time bi hrvatsko pitanje u Vojvodini bilo konačno riješeno.Taj plan se nije stigao u potpunosti dovršiti zbog neslavnog kraja i svih poraza srbijanske politike,ali su naneseni nepopravljivi udarci opstanku Hrvata na vojvođanskom prostoru. Ako pođemo od činjenice da je bunjevački pseudoidentitet po svojoj naravi involutivan,a hrvatski kao dovršeni nacionalni identitet evolutivan,onda je jasno da Srbija svojom politikom kreiranja,podupiranja i promoviranja

bunjevačkog pseudoidentiteta nastoji artikulirati proces SPONTANE I PRIRODNE IDENTITETSKE INVOLUCIJE među Bunjevcima.Pri tome se polazi od računice da su višestoljetni identitetski involucijski procesi toliko uhvatili korijena među Bunjevcima da među njima postoji dovoljno brojna zajednica koja bi bila prijemčiva za pseudoidentitet kako taj proces indigenizacije i njegovo uklapanje u srbijanski politički okvir nebi izazivao površinske političke turbulencije koje bi mogle stvoriti političke probleme.Ovako osmišljenu strategiju remeti samo jedan faktor – stvaranje samostalne hrvatske države preko koje Bunjevci postaju državotvorni narod,a to znači da im se više ne može nametati indigenizam te kao takvi ostaju izvan srbijanske političke kontrole. Važna odrednica koja je utjecala na identitetsku involuciju bačkih Bunjevaca svakako su i prirodne karakteristike bačkog prostora:ravničarska konfiguracija s mozaicizmom etničke karte prostora planski naseljavanog kroz dugo razdoblje od tadašnjih vlasti i izrazita plodnost zemlje što je otvaralo široki izvanpolitički prostor alternativne indigene opstojnosti unutar tuđinske državne strukture.Opravdano se može pretpostaviti da takav proces nebi bio moguć na škrtom dinarskom kršu. Dakle,što je zemlja bila plodnija ona je ljude više vukla k sebi i u sebe,prikraćujući ih,s druge strane za evoluciju političkog identiteta i formirajući ih kao „krezubu stoku”.Postojanje alternativnog prostora izvanpolitičke opstojnosti znatno je usporilo proces povijesnog sazrijevanja nacionalnog identiteta Bunjevaca. Cijena takve prednosti koju je nudio prirodni ambijent i ograničenja koja je nametala tuđinska država jest artikulacija identiteta bez jasne kulturne orijentacije,bez elementarne svijesti o državotvornosti kao historijskom cilju,identiteta bigotne pučke religioznosti koja se nije mogla oduprijeti nasilnoj komunističkoj ateizaciji i nije mogla slijediti napore katoličke crkve u očuvanju hrvatskog identiteta.Takav nedovršeni,”plastični” indigeni identitet nije otporan na identitetski inžinjering domicilne tuđinske vlasti. Može se čuti kako apologeti bunjevačkog pseudoidentiteta tvrde da hrvatstvo kao vanjski faktor dovodi do „cijepanja etničkog identiteta Bunjevaca koji je autentično autohtoni”.Ovakvu terminološku podvalu mogu „progutati” samo neupućeni ljudi koji ne razumiju kakva se opasna stigma krije u takvoj postavci.Ako analiziramo ovu tvrdnju onda možemo uočiti slijedeće:hrvatstvo je strana politička opcija a ne inherentni bunjevački nacionalni identitet te ako su Bunjevci doista „autentično autohtoni” onda su oni vjerodostojni samo kao potčinjeni(s obzirom na ranije spomenutu bipolarnost bez koje

nema autohtonizma,tj.Bunjevac je „pravi Bunjevac” samo s klečkom oko vrata i ne smije mu se dozvoliti da ju skine).Upravo nepostojanje matičnog teritorija u identifikacijskoj strukturi bačkih Bunjevaca uzrok je da neki Bunjevci prihvaćaju ovakvu podvalu. Na prostoru Bačke,pa i šire,Vojvodine,u političkom diskursu vrte se tri pojma etimološki vrlo slična,ali s posve drugačijim značenjima koje neupućeni ne razlikuju:autonoman,autentičan,autohton.Čini se da je pojam autonomije koji u Vojvodinu uvode komunisti bio ustvari solomonsko rješenje da se makar priguši ako već ne potpuno dokine neokolonijalni odnos prema ovom prostoru koji je politički osmišljen nakon I.svjetskog rata po zamisli tadašnjih kolonijalnih sila,prije svega Francuske.Propašću komunizma i raspadom Jugoslavije,vojvođansko autonomaštvo je izgubilo politički smisao te je „jogurt”revolucijom obnovljena politička hegemonija nad ovim prostorom.Kreacija bunjevačkog pseudoidentiteta je svakako jedan segment rušenja autonomije Vojvodine. U navedenom stavu se krije tvrdnja da su Bunjevci indigeni narod,a hrvatska nacionalna identifikacija je miješanje vanjskog političkog faktora.Time je postignuta „identitetska diskvalifikacija” Bunjevaca s evolutivne na involutivnu razinu. Nasuprot tomu,pod pretpostavkom da Bunjevci imaju pravo na evolutivni identitet i da je to njihovo naravno identitetsko polazište,svako nametanje indigenog(autohtonog) identiteta jest upravo uplitanje vanjskog faktora s ciljem njegova cijepanja.A upravo to pravo na evolutivni identitet kao polazište,jest najveća tekovina antifašizma i okončanja ere kolonijalizma kodificirana administrativnim aktom iz 1945.godine,tj.odbacivanjem luđačke košulje pseudoidentiteta koju bi takvi kreatori htjeli proglasiti autentičnom,premda ju nije sašio bunjevački nego neki drugi krojač! Pokušaj kreiranja bunjevačkog pseudoidentiteta jest antihistorijski poduhvat koji nastoji delegitimirati čitav povijesno zakonit proces formiranja hrvatske države i nacije čega su bački Bunjevci integralni dio.Dakako da je takav stav indirektno uperen i protiv integriteta hrvatske države jer ako su Bunjevci u Bačkoj indigeni narod,onda su to i oni u Lici ,Dalmatinskoj Zagori i Hercegovini,a kao takvi nisu trebali biti integrirani u hrvatsku naciju i hrvatsku državu.Jasno je da srbijansko posezanje za bunjevačkim identitetom implicite sadržava kao krajnji politički cilj posezanje za njihovim matičnim teritorijem,tj.sanjanu integraciju tih prostora u veliku srpsku državu kao,po njima, jedini povijesno pravedni i zakonit proces.Dakle,posezanje za identitetom nikada nije primarni politički cilj;ono je uvijek bilo i ostalo

isključivo POLITIČKA IZVEDENICA posezanja za teritorijem kao primarnim političkim i vojnim ciljem. Čine se besmisleni pokušaji da se iz daleke prednacionalne povijesti Bunjevaca iskopa neki zasebni etnički identitet(vlaški,dački,slavenski) od kojega bi se instant političkim inžinjeringom u XXI stoljeću napravila „bunjevačka nacija” gazeći preko svih kulturnih i povijesnih procesa koji su kroz stoljeća definirali hrvatski kulturni identitet. Jasno je da je kreacija bunjevačkog pseudoidentiteta u svim aspektima kongruentna velikosrpskim projekcijama,pri čemu je nasrtanje na povijesno ovjerene procese jednako „lajanje na mjesec” kao i „antibirokratska revolucija”.Sve su to agonalne reakcije na povijesni slom srbocentričnog integralnog jugoslavenstva koje je u svom deliriju pokušavalo „izvoziti istinu” izvan Srbije,a ustvari je uvozilo laž za unutarnju uporabu(lažnu autopercepciju). Tu se može povući paralela između pokušaja „izvoza istine” u Sloveniju 1989.i izvoza „Bunjevačkog pitanja” u Mađarsku,a u zadnje vrijeme i u EU(kao srbijanski način eurointegriranja s figom u džepu,odnosno kao pokušaj Srbije da svoje laži prošverca sa sobom i u EU,kao uvjet da pristane da se u nju integrira).Takve antihistorijske projekcije upućuju se čak i prema Hrvatskoj pa se tvrdi da Hrvatska ima barem 1 milijun stanovnika „koji su ustvari Bunjevci,a ne Hrvati”,ali im je,pod djelovanjem katoličke crkve zabranjeno da se tako izjašnjavaju kako bi se konsolidirala „umjetna hrvatska nacija”. Iz izjava nekih čelnika bunjevačke pseudoidentitetske skupine može se zaključiti da oni svoju „nacionalnu manjinsku aktivnost”ostvaruju kroz aktivnost građanskih udruga(nevladine organizacije,civilno društvo i dr.) koje su „čuvari i modernizatori etničkog identiteta i razvoja elemenata nacionalnog identiteta Bunjevaca”(A.Raič,Bunjevački prigled).Ovakva jalova teoretiziranja s,dakako jalovim učincima,podsjećaju na diskurs propalog samoupravnog socijalizma,kao da su u praksi primijenjene smjernice iz knjige Edvarda Kardelja „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja”,s time da su OOUR-i i SOUR-i zamijenjeni suvremenim društvenopolitičkim pojmovima:građanske udruge,nevladine organizacije i sl.,a subjekt takvog,s đubrišta povijesti ponovno oživljenog „samoupravnog pluralizma” su „Bunjevci” kao nekakvi „samoupravljači vlastitim identitetom” koji u takvom teatru apsurda „neguju” svoj nacionalni identitet.Očito se radi o ideolozima koji su duboko zaglibili u doba u kojem su se svjetonazorski formirali i koji su u potpunosti zabludjeli na bespućima suvremenih društvenih promjena.

Cilj ovako osmišljene strategije manjinske aktivnosti jest izmišljanje i umnožavanje kulturno besmislenih događanja što bi dalo legitimitet postojanju pseudoidentiteta i svih praznih kulisa(n.pr.političkih stranaka) koje su u tom cilju naizmišljane.Dakako,da je oktroirani identitet bez političkog potencijala isključen iz odlučivanja o svim bitnim političkim i gospodarskim pitanjima i njegova je primarna funkcija prije svega demagoška. Srbijansko priznavanje Bunjevaca kao „autohtonog naroda” predstavlja ustvari legitimiranje bunjevačke indigene isključenosti kao povijesno zakonite,premda je ona posljedica dugotrajnog egzogeno nametnutog represivnog procesa.Drugim riječima,ozakonjuje se inferiornost bunjevačkog identiteta i odriče mu se pravo na povijesnu evolutivnu artikulaciju(osim,dakako,kroz jalove Raičeve civilne udruge i nevladine organizacije). Etnička zajednica bačkih Bunjevaca je kroz povijesni proces indigenizacije stekla autodestruktivnu osobinu izrazite prijemčivosti za urušavanje iznutra(endodestrukciju),tj.otvoren je proces identitetske involucije,proces posve suprotan evolutivnim povijesnim procesima nacionalne afirmacije koje čine zamajac svjetske kulturne povijesti. Posve je sigurno da se institucionalizacijom i „priznavanjem” bunjevačkog indigenog identiteta ubrzava identitetska involucija čime se postižu zadani politički ciljevi. Pospješivanje indigenizacije Bunjevaca kroz institucionalizaciju pseudoidentiteta jest namjerno,proračunato i zlonamjerno stavljanje dodatnih utega na povijesni jaram indigenizma s kojim su se Bunjevci u Bačkoj,na žalost,kroz duga stoljeća toliko suživjeli da u procesu stvaranja samostalne hrvatske države nisu prepoznali sebe kao nastajuću državotvornu naciju.S obzirom na uznapredovalost i dugotrajnost erozije političkog identiteta ovog tipa,politička manipulacija nametanja lažnog identiteta ne stvara na površini vidljive političke otpore nego čak postaje prihvatljiva kao mjera demokratičnosti u globalnoj suvremenoj kulturi diktature relativizma u kojoj je legitimna svaka inicijativa koja ima dovoljno sljedbenika.Posebno je cinično kada se,u duhu srbijanske libertinističke političke filozofije to čini pod oblandom „slobodarstva”(izjasni se „slobodno”).Dakle,ne samo da se dozvoljava kao opcija nego se nudi kao sloboda autodestrukcije jer,budući da se ne radi o političkim nego indigenim pravima,takva lažna sloboda državu ne košta nikakvih političkih ustupaka.Drugim riječima,davanje indigenih prava je politički besplatno.

Fenomen „kolebljivosti” nacionalnog identiteta kod Bunjevaca u Bačkoj,tj.nesigurnost kako se nacionalno odrediti predstavlja identitetski minimalizam,kao samo jedan aspekt općeg indigenog minimalizma(subsistence based existence).Tako se može čuti:”šta će mi hrvatstvo?”,”ne znam što bih s time”,”ovaj izigrava velikog Hrvata”(svako eksplicitno hrvatstvo se smatra „velikim”),”oni kockasti”(za Bunjevce koji se deklariraju Hrvatima) itd… S pozicija srbijanske maksimalističke nacionalne filozofije koja ima političku prostornu projekciju daleko širu od nacionalne,ovakve zakržljale,povijesno involuirane forme identitetske identifikacije postaju prikladno sredstvo političke instrumentalizacije jer su veoma uklopljive u identitetsku majorizaciju čemu je odlično poslužio „jugoslavenski” identitet dok je bio upotrebljiv.Zato srbijanska historiografija tumači da su jedino takve identitetske forme,po njima neupitno srpske, izvorno postojale na prostoru proširene projekcije u koje se umiješao strani faktor – katolička crkva koja je,po njima,pokrenula nezakonit povijesni proces integracije hrvatske nacije.Za takvu tvrdnju koriste i jezični argument tumačeći da je štokavski jezik – srpski jezik,odnosno da su svi štokavci Srbi.Iz takve premise Srbija polaže pravo na prostor proširene projekcije kao na prostor srpske nacije. Bunjevački pseudoidentitet je osmišljen da posluži kao političko sredstvo pomoću kojega će se Bunjevci identitetski saplitati „sami o svoju manu”,tj.kao klečka oko vrata.To je postalo osobito važno u vrijeme kad se rađa samostalna hrvatska država preko koje bi Bunjevci mogli postati državotvorni narod na prostoru Vojvodine što bi izazvalo nepodnošljive tektonske političke potrese koje Srbija ne može trpjeti.Jer kao državotvornom narodu pripadaju im i nacionalna prava koja Srbija nije spremna dati.Zato ih se pokušava obmanuti lažnim identitetom kako bi im se dala oktroirana,dakle lažna prava i kako bi se nastavio proces unutarnjeg urušavanja i asimilacije. Dakako da se jasno može uočiti sva prijetvornost srbijanske politike prema Bunjevcima jer je,u najmanju ruku sumnjivo,da onaj tko je do jučer nudio Vergonhu i izlagao ruglu i stidu osobni i nedovoljno izgrađeni identitet,sad odjednom nudi „naciju”,a taj isti govor koji je do jučer prezirao sad vraća kao „jezik”,dakle nudi nedovršenu i neizgrađenu formu identiteta kao dovršenu i izgrađenu,samo kako bi iz nje izbacio svaki evolutivni potencijal.Stoga,srbijansko „priznavanje” i tetošenje Bunjevaca kao „nacije” podsjeća na fingirano udvaranje ružnoj djevojci pri čemu ona čak i povjeruje da je lijepa!To bi,izgleda bila ta „zahvalnost s kojom Srbija prihvata Bunjevce” kako reče srbijanski predsjednik Nikolić.(„Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati,oni su

svoji.Srbija ih kao takve sa zahvalnošću prihvata”,Tomislav Nikolić,rujan 2014.).To onda pretpostavlja da Srbija ne prihvaća one Bunjevce koji se izjašnjavaju kao Hrvati,odnosno,ako ih i prihvati kao Hrvate odriče im pripadnost bunjevačkoj etničkoj zajednici,što je očigledno zasijecanje političkim nožem u etnički korpus Bunjevaca. Bunjevci u Bačkoj pred izazovima XXI stoljeća mogu uhvatiti korak s budućnošću i opstati samo u onoj mjeri u kojoj uspiju redefinirati svoj identitet do razine državotvornog naroda,a to znači da se uspiju osloboditi,povijesnim okolnostima nametnutog „kržljanja identiteta” kao „iz političkog prostora izgurani etnos” i postati samosvjesni evolutivni identitetski čimbenik koji se oslanja na svoju matičnu državu Hrvatsku. Stupanje samostalne hrvatske države na povijesnu scenu mora Bunjevce probuditi iz drijemeža indigenizma kojim su oni eutanazirani i koji nije njihov izbor,kao što nije njihov izbor niti autohtoni bunjevački pseudoidentitet. Taj bunjevački autohtonizam jest posljedica nametnutog procesa od strane tuđinskih vlasti koje nikad Bunjevcima nisu priznavale identitet koji ima težinu subjekta političke povijesti,a to je bilo moguće i zbog toga što je hrvatski državni suverenitet kroz sva stoljeća bivanja Bunjevaca u Bačkoj bio u većoj ili manjoj mjeri okrnjen i nije bio međunarodno prepoznatljiv i priznat.Može se reći da zbog velikog povijesnog kašnjenja samostalne hrvatske države danas imamo Bunjevce kakve imamo.Ogromna je povijesna odgovornost matične države Hrvatske da im pomogne da se i oni identitetski i kulturno integriraju kao politički narod,a to nužno i isključivo znači – kao Hrvati.Svako odstupanje Bunjevaca od političkog identiteta vodi u indigenizam po volji tuđinske dominacije,odnosno u asimilaciju putem identitetske diskvalifikacije. Na prostoru Bačke koja je podijeljena Trianonskom granicom odigrao se povijesni sraz dva velikodržavna koncepta čiji su nositelji mađarska i srpska nacija koje su jedine ovaj prostor zaposjele kao matični te ga međusobno podijelile državnom granicom.Hrvati,kao niti ostali malobrojniji narodi na ovom prostoru,nisu uspjeli prostor Bačke nikada učiniti svojim matičnim prostorom,premda su na njemu teritorijalno autohtoni i baš ta činjenica uzrokovala je otvaranje procesa autohtonizacije(indigenizacije),”svoji na tuđem”. Važna etnopsihološka i politička karakteristika bačkih Bunjevaca jest indigena refleksija minimalizma kao nedorasla reakcija nagona za samoodržanjem pred gravitacijskom snagom dominantne kulture .Upravo ta refleksija često vodi u potpunu konverziju identiteta i usvajanje najradikalnijih političkih

varijanti dominantne kulture kao fenomen „identitetskog podavanja”(n.pr.Bunjevci članovi Šešeljeve Srpske radikalne stranke),što predstavlja najteži oblik sociopatije malih etničkih zajednica. Kao što ni indigenizam nije slobodan izbor nego rezultat nametnute prisile,tako ni minimalizam,kao njegovo važno svojstvo,nije izbor nego jedina moguća opcija koja se sponatno artikulira kao takva pred izborom između minimalnog benefita i potpunog nestanka.Time minimalizam postaje norma identiteta i paradigma političkog djelovanja. Artikulacijom indigenizma kao rezultatom prisilnog procesa na nematičnom prostoru može se objasniti činjenica da se Bunjevci koji su ostali na matičnom prostoru nisu identitetski fiksirali za subnacionalni identitet,nego su evoluirali u skladu s povijesnim zakonitostima europske nacionalne povijesti. Srbijanska politika nakon I.svjetskog rata pristupa Bunjevcima s pozicije pretpostavljenog prava na njihov indigeni areal(t.j.nepolitički prostor)(Bajski Trokut,do tada teritorij Austrougarske Monarhije) kao na svoj matični nacionalni i državni,dakle politički prostor.Iz takvog pristupa izvodi se i politički skrojeno tumačenje identiteta Bunjevaca:Bunjevci imaju indigeni identitet koloniziranog prostora i ne priznaje im se identitet koji bi mogao imati kapacitet pretvaranja njihova areala(kao indigenog pojma prostora) u matični politički prostor(dakle nužno hrvatski).Kreacija indigenog identiteta je uvijek bila potrebna srbijanskoj politici da bi na taj način uklopili prostor koji nastanjuju Bunjevci u srbijanski matični prostor.Takvim odnosom prema Bunjevcima srbijanska politika uspostavlja oštru dihotomiju:dijeli etničke elemente na one koje u Bačkoj i šire u Vojvodini zatiče i na one koje tamo kolonizira.Prvima nameće indigeni(„domorodački”) identitet a druge definira kao koloniste(ustvari kolonizatore - nositelje dominantne vlasti s punim državotvornim kapacitetom,Solunski „dobrovoljci”,lički „borci” itd.).Prostor Vojvodine kao prostor kolonizacije već ovim terminom eksplicitno ukazuje na kolonijalne i imperijalne ideološke utemeljitelje novovjekovne srbijanske države,tj.prije svega Francusku i Veliku Britaniju.Dakle,uzroke nastanka i samu strukturu bunjevačkog pseudoidentiteta možemo razumjeti samo ako ga promatramo kao kamen u mozaiku Vojvodine kao poligona europskog kolonijalizma.Politika induciranja identitetske retardacije bačkih Bunjevaca samo je segment ukupnog kolonijalnog odnosa srbijanskih vlasti prema prostoru današnje Vojvodine iz čega je proistekla sintagma „Vojvodina – krava muzara”. Zbog svega navedenog može se reći da je politika nametanja autohtonizma bačkim Bunjevcima politika države nedefiniranog nacionalnog

prostora,države „izmještene nacije”,osmišljene kao nacionalni projekat i prostorna projekcija.Dakle,iza takve politike stoji nastojanje da država učvrsti vlastitu političku kontrolu na bunjevačkom prostoru pretvaranjem bunjevačkog teritorijalnog autohtonizma u identitetski. Nadalje,oktroiranjem indigenizma,prevenirala se potencijalna opasnost artikulacije bunjevačkog areala u matični nacionalni prostor što bi nužno podrazumijevalo kulturnu,nacionalnu i državnu integraciju s Hrvatskom.Drugim riječima,Bunjevce držati što dalje od hrvatstva i hrvatstvo od njih! Pored starijih povijesnih naslaga Bunjevcima tovarenog autohtonizma,aktualni konstruktori bunjevačkog pseudoidentiteta miloševićevske provenijencije unose novu,do tada nepostojeću krivotvorinu:Bunjevcima počinju pripisivati „komunističko hrvatstvo”.Ta nova,posve neutemeljena konstrukcija,derivat je ideoloških postavki na kojima je pokrenuta blasfemična „antibirokratska revolucija”. Polazeći od temeljne pretpostavke „antibirokratske revolucije” da su komunizam(kao skrojeni državni poredak,a ne kao ideologija) i Brozova Jugoslavija bile ostvarenje urote protiv interesa srpskog naroda i njegova tamnica,kao primarni politički cilj postavlja se raskidanje svih „avnojevskih okova” i redefiniranje integralnog srpskog nacionalnog(dakako i teritorijalnog) interesa.”Vanjskopolitički” aspekt ovog političkog gibanja(dakle aspekt koji se projicira na prostor izvan Srbije) jest nepriznavanje avnojevskih granica kao pretpostavka za agresiju koja je uslijedila,a jedan od „unutarnjepolitičkih” aspekata istog tog gibanja bio je osuda Titovog dekreta iz 1945.godine kojim se Bunjevci oslobađaju autohtonizma kao nametnute stigme i vraćanje u političku praksu predratnog karađorđevićevskog imperijalnog odnosa prema Bunjevcima kao autohtonom/indigenom narodu.Tako je hrvatstvo Bunjevaca lažno proglašeno komunističkom tvorevinom koju,s propašću komunizma treba ukloniti,prešućujući svu bogatu političku aktivnost bačkih Bunjevaca s pozicija hrvatstva do početka II.svjetskog rata. Podmetanje hrvatstva Bunjevaca kao „komunističke tvorevine” sračunato je na pridobivanje širokih slojeva Bunjevaca za opciju indigenog pseudoidentiteta jer je poznato da su Bunjevci kao teritorijalno autohtona zajednica u Bačkoj bili vlasnici poljoprivrednog zemljišta i uglavnom zemljoradnici te su kao takvi najviše došli na udar komunističke agrarne reforme i prinudnog otkupa nakon II.svjetskog rata.Odatle kod nesrazmjerno velikog broja Bunjevaca veliki odium prema komunizmu.Međutim,odbojnost prema komunizmu kod Bunjevaca ne temelji se na razlozima zbog kojih je

pokrenuta „antibirokratska revolucija”,dakle ne zbog komunizma kao državnopravnog rješenja kakvim Srbija nije bila zadovoljna,nego kao ideologije po osnovi koje su oni brutalno razvlašćivani od svoje djedovine i socijalno uništavani. Ovdje se radi o vrlo podmuklom„ideološkom inžinjeringu” onih koji su osmislili „antibirokratsku revoluciju” kako bi se nametnutim lažima postigli politički ciljevi.Naime,kad je postalo jasno da komunizam silazi s povijesne scene i da postaje politički kurentno osuđivati ga kao totalitarnu ideologiju,u Srbiji komunizmu počinju pripisivati sve one političke činjenice koje stoje na putu velikosrpskoj ekspanziji,a koje ne samo da nisu tekovina komunizma nego su često i u potpunoj ideološkoj opreci s njime.Tu je riječ o svjetonazorskoj i ideološkoj neprincipijelnosti s pozicija naciocentrizma.Drugim riječima,komunizam se ne osuđuje zato što je bio totalitarna i bezbožna ideologija nego zato što više nije u stanju funkcionirati kao ideološki okvir na kome će se temeljiti stabilan poredak vlasti.Zato ga se proglašava urotnikom protiv nacije i njezine libertinistički shvaćene,”bezobzirne slobode”.Dakle,ideologija se odbacuje zbog neideologijskih razloga,što je potpuno nezamislivo zapadnom,katoličkom poimanju društvene stvarnosti.Komunizam se odbacuje kao pohabano,iznošeno odijelo,a ne kao odijelo kojemu kroj nije valjao od početka,dakle dok je bio upotrebljiv valjao je bez obzira na njegovu ideološku strukturu.Postavlja se,dakle pitanje ako u ovakvom sustavu ideološka principijelnost nije nikakav politički orijentir što onda jest? Odgovor je:očuvanje primata svjetovne vlasti nad duhovnom,”primata vladanja nad propitivanjem”,odnosno očuvanja kontinuiteta državne vlasti što komunizam više ne može jamčiti.Ako bi se principijelno razotkrila sva laž komunizma moglo bi to urušiti državu kao vrhovnu polugu vlasti,a to se ne smije dozvoliti.Zato put ostvarenja nacionalne slobode mora biti put izbjegavanja principijelnosti,odnosno izbjegavanja historiografskog raščlanjivanja objektivnog utjecaja svih totalitarnih ideologija na povijesne događaje.Nasuprot tomu,oštre totalitarne suprotstavljenosti koje je iznjedrilo XX stoljeće nastoje se prikazati irelevantnim pa,s pozicija naciocentrizma dolazimo do poznatog srbijanskog fantazmagoričnog historiografskog tumačenja da su Kominterna i Vatikan,odnosno Tito i Pavelić skupa i u tajnom dogovoru radili protiv interesa srpskog naroda. Tako osmišljen Miloševićev naciocentrizam trebao je osigurati jedinstvo nacije u jurišanju na ostvarenje ciljeva velike Srbije što je za reakciju imalo Tuđmanovu doktrinu nacionalnog pomirenja kao nužnu obrambenu reakciju

nacionalne mobilizacije pred prijetećim mitinzima koji su se valjali diljem Srbije.U konačnici to je utjecalo i na zaprječavanje lustracijskih procesa u Hrvatskoj. Puno stariju svjetonazorsku podlogu ovako artikuliranom političkom gibanju u Srbiji predstavlja svetosavlje kao naciocentristički otklon od pravoslavlja,i bez tog povijesnog naslijeđa kao pretpostavke,ovakvi politički procesi u Srbiji nebi bili mogući. Dakako da u ovakvu političku kulturu nije moguće uklopiti hrvatski identitet i on u takvom sustavu ne može funkcionirati kao politički faktor čak ni kao manjinski.Kada se naime,kroz ovakve političke laboratorije propusti bački Hrvat on iziđe kao indigeni Bunjevac bez ikakvog političkog potencijala i identiteta. Političko osmišljavanje srbijanske države i nacije kao projekta i projekcije(za račun regionalnih interesa velikih kolonijalnih sila) stvorilo je pretpostavku ugradnje svojstva regionalne povijesne integrativne misije u srpski nacionalni identitet,odnosno generiralo je lažnu srpsku nacionalnu autopercepciju. Odricanje regionalne političke i državotvorne integrativnosti koja prelazi vlastite etničke granice,kao neotuđivog srpskog identitetskog atributa,smatra se atakom na identitet(„mržnja” prema Srbima od strane svega i svakoga,NATO je napao Srbiju jer „mrzi” Srbe itd…).Ta integrativna misija osmišljena je tako da se ostvaruje libertinističkim konceptom „bezobzirnog slobodarstva” s unaprijed zacrtanim političkim ciljevima,a lažna srbijanska nacionalna autopercepcija proširuje se i na Bunjevce koji kroz oktroirani pseudoidentitet također stječu lažnu identitetsku autopercepciju. Srpska lažna nacionalna autopercepcija izravna je posljedica naciocentrictičkog otklona od pravoslavlja u vidu svetosavlja kao političke ideologije.Taj naciocentrizam temelji se,između ostalog i na otomanskom političkom naslijeđu i ruskoj inačici pravoslavlja izrazito velikodržavnog karaktera. U fazi formiranja moderne srbijanske države naciocentrizam je ugrađen na mjesto antropocentrizma jakobinskog Kulta Razuma,te je tako srpstvo postalo mjera laicističkog humaniteta moderne državnosti. Kod čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca uočljiva je čak i facijalna mimika ovakvih ideoloških i etnopsiholoških obilježja,a koja je samo jedan popratni aspekt asimilacijskog habitusa kao element neverbalne komunikacije i vidljiva je u njihovim javnim istupanjima.Tipski neverbalni element,srpski jezični standard i politički diskurs pseudoidentitetskih Bunjevaca politički su standardizirani i uobličeni po mjeri političkog sustava Srbije i njezine

političke kulture,a koji su sasvim drugačiji od izvornih bunjevačkih obilježja koja su hrvatska. Uslijed dugotrajnog povijesnog procesa „kržljanja identiteta” i isključenosti iz artikulacije Bunjevaca kao političkog naroda kapacitet nacionalnog identitetskog samoodređivanja,tj.nacionalni identitetski potencijal kod Bunjevaca je danas minimalan. Recentno,od raspada SFRJ uočava se masovna dobrovoljna konverzija u većinski identitet kao znak daleko odmaklog procesa asimilacije.Pri tome je svakako važnu ulogu odigralo medijski savršeno odrađeno „pranje mozga”,tj.interpretacija događaja iz vremena krvavog raspada bivše države iz kuta srbijanske lažne nacionalne autopercepcije.Ovaj dirigirani proces možemo definirati kao „političko unijaćenje” Bunjevaca u istočni državotvorni koncept,tj.u „teoduliju POLITIČKI JEDNOVERNOG naroda” po Velimiroviću. Rezultati ovih asimilacijskih procesa izgradili su identitetsku strukturu Bunjevaca dobrim dijelom stranu i nerazumljivu iz perspektive političke kulture suvremene Hrvatske koja je evoluirala u drugačijem pravcu..Bunjevci su neizbježno postali dionicima političke kulture Srbije,a širi srbijanski politički krugovi,pa čak i oni demokratski,su zbog vlastitih interesa,prihvatili konstrukt bunjevačkog pseudoidentiteta zbog čega su učinci asimilacije dobili na velikom ubrzanju.Mnogi etnički Srbi,motivirani isključivo političkim razlozima aktiviraju se u bunjevačkim pseudoidentitetskim organizacijama,nacionalno se izjašnjavaju Bunjevcima,podupiru bračnog druga Bunjevca da bira isključivo tu opciju itd.,kradući bunjevački identitet s ciljem njegove razgradnje iznutra. Takav pokušaj „preuzimanja” bunjevačkog identiteta samo je minimalistička varijanta ideološke projekcije na sve prostore na kojima žive Bunjevci:BiH,Hrvatsku i Mađarsku.Naime,iz Srbije je pokušavano ovo „bunjevačko pitanje” izvesti i u Mađarsku,međutim,to je propalo nakon jasnog očitovanja mađarske Akademije.Ova projekcija je išla čak toliko daleko da se tvrdilo da u Hrvatskoj živi oko milijun asimiliranih Bunjevaca,iz čega se izvlači zaključak da bi oni imali pravo na secesiju,a onda kasnije,po logici stvari srbijanske historiografije,i na „prisajedinjenje” matici Srbiji kako su u tom smislu izmanipulirani u Novom Sadu nakon Prvog svjetskog rata.Bez sumnje,ovakva ideološka projekcija stoji na platformi velikosrpskih pretenzija na hrvatski državni prostor.Da bi se taj pretencionizam prikrio,izvodi se zamjena teza pa se govori o agresivnom hrvatskom pretencionizmu na Bunjevce i na bunjevački matični prostor,koji je,po njima,nezakonitim povijesnim procesom integracije hrvatske nacije uključen u teritorij sadašnje

hrvatske države koja danas postoji u proširenim granicama na račun srpskih etničkih prostora( u što spada i matični prostor Bunjevaca) i na koje,po istima,hrvatska država nema historijsko pravo. T.zv.”antibirokratska revolucija” u Srbiji događa se 1988.i 1989.godine,dakle istovremeno kad i „Baršunasta revolucija” u Čehoslovačkoj.Obje revolucije reakcija su na pad komunizma i ukidanje blokovske podjele Europe koje je nastupilo padom Berlinskog zida i događajima u Poljskoj kojima je „načet” komunistički poredak.Međutim,postoji jedna temeljna razlika:učinci Baršunaste revolucije u potpunosti su se ostvarili kao pozitivni i postavili su temelje integraciji tih naroda u europski poredak na miran i demokratski način.S druge strane,od ”antibirokratske revolucije” nije ostao ni jedan pozitivan učinak.Ona je gubitnički pokret na kojeg se danas u Srbiji pozitivno ne referira nijedna politička stranka.Ta revolucija uvela je Srbiju u gubitničke ratne avanture i iznjedrila naslov „Balkanski mesar” za njenog predvodnika Miloševića. Dok je Baršunasta revolucija dovela do „Baršunastog razvoda” 1993.godine kojim su stvorene dvije demokratske države Češka i Slovačka,”antibirokratska revolucija” kao sveopći srpski nacionalni delirij dovela je do „jogurt revolucije”,”balvan revolucije” i kasnije do otvorenog rata. Može se zaključiti da je „antibirokratska revolucija” ideološki antipod rušenju Berlinskog zida,pokretu sindikata Solidarnost u Poljskoj koji je doveo do rušenja komunizma i ”baršunastoj revoluciji” u Čehoslovačkoj.Svi ovi pokreti događaju se u zemljama katoličke tradicije i političke kulture i temelje se na političkom katolicizmu.Srbija,kroz farsičnu „antibirokratsku revoluciju” postupa suprotno i u skladu sa svojim povijesnim ideološkim utemeljenjem i vlastitom političkom filozofijom. Postavlja se pitanje koji su povijesni razlozi ove oštre i nepremostive ideološke suprotnosti?Čini se da su oni duboki i sežu u duboku prošlost.Naime,otomanskim nadiranjem na Balkan nastupaju prisilne migracije koje izmješćuju,između ostalih naroda i Srbe na prostore koji do tada nisu bili etnički njihovi.To će uvjetovati trajni problem srpske države i nacije:ona nikad do danas neće moći biti država povijesno definiranog nacionalnog prostora(kao n.pr.Češka i Slovačka).Pod pritiskom i u funkciji Otomanskog carstva Srbi se raseljavaju i naseljavaju prostore pravcima prodora otomanskih osvajača čime postižu teritorijalnu autohtonost na nematičnom prostoru,slično kao Bunjevci u Bačkoj.Međutim,nacionalna autokefalna crkva kao čuvar identiteta ujedno propovijeda i širenje države na naseljene prostore.Drugim riječima,Srbi koji migriraju zapadno od Drine i

sjeverno od Dunava nose sa sobom i svoju državu,odnosno,stalnu političku težnju da novonaseljeni prostor pretvore u svoj matični nacionalni prostor.U sklop tih težnji spada i nametanje autohtonizma Bunjevcima.Na takvu povijesnu podlogu,velike kolonijalne sile,nakon I.svjetskog rata,zbog svojih interesa i da bi oslabili utjecaj Habzburga,osmišljuju državu južnih Slavena čija će politička potka biti upravo ta „izmještena” Srbija.Zato Srbiji daju moderni politički dizajn u obliku miniimperija regionalnog dometa unutar kojih gabarita se ostvaruje srpski nacionalni interes kao projekat i projekcija na tuđe prostore.Taj projekat nikad nije uspješno ostvaren pa je sve završilo kao promašeni eksperiment u vidu stogodišnje krvave jugoslavenske avanture.Zbog navedenog povijesnog naslijeđa,najžešća krizna žarišta i međuetnički sukobi kako u II.svjetskom ratu,tako i u procesu raspada Jugoslavije podudarala su se s pravcima i smjerovima prodora Otomanskog imperija,odnosno s krajnjim područjima njegova dometa(„krajina”)Ti sukobi nastaju na teritorijima nepoznatim srbijanskoj srednjovjekovnoj povijesti koja se događala duboko na južnom Balkanu,u današnjoj Makedoniji,Bugarskoj,Grčkoj i Albaniji(„stara Srbija”).Valja uočiti da se je suvremeni mit o „genocidu nad srpskim narodom” gradio na interpretacijama povijesnih događaja koji su se odvijali isključivo izvan povijesnih granica srednjovjekovne Srbije(„stare Srbije”).Slijedeći taj povijesni refleks,najžešća oštrica srbijanskog ekspanzionizma bila je uperena prema hrvatskim zemljama i prema hrvatstvu kao integrativnom državotvornom čimbeniku,pri čemu je konstrukcija bunjevačkog pseudoidentiteta samo jedan pozadinski kamen u mozaiku takvih srbijanskih posezanja. Ako usporedimo matični prostor na kome su se formirale srpska i hrvatska nacija onda vidimo da je srpski matični prostor pomaknut prema sjeverozapadu za više od 1000 km,dok je hrvatski statičan i omeđen je sferom utjecaja zapadne crkve,odnosno područjem zapadne tradicije naslijeđenim podjelom Rimskog carstva.Dakle,srpska nacionalna povijest se,za razliku od hrvatske,uopće ne događa na istom prostoru u Srednjem i u Novom vijeku.Uslijed prisilnog pomicanja srpskog matičnog prostora prema sjeveru i zapadu nastali su politički pojmovi vezani za Srbiju kao državu,a koji o tome svjedoče.To su:”stara Srbija”(predturska Srbija koja je obuhvaćala teritorije Grčke i Albanije koje su osvojili srpski kraljevi),”uža Srbija”,proskribiran termin „Srbije u užem smislu” nakon AVNOJ-skog krojenja granica,kasnije zamijenjen smiješnim,nezgrapnim i već zaboravljenim terminom iz vremena početka „antibirokratske revolucije” „Srbija van teritorija pokrajina”,zatim „Velika

Srbija” čije su granice postavljane ovisno o apetitima onih koji su je pokušavali krojiti,t.zv.”Istorijska Srbija” kao drugo ime za „Veliku Srbiju” kojoj se time nastoji pridati povijesni legitimitet.Zanimljivo je da ni komunistička Jugoslavija nije uspjela definirati Srbiju kao administrativno homogeni teritorij po čemu je ona bila drugačija od svih ostalih republika.A iznad svega stoji t.zv.”Nebeska Srbija” kao kvaziteološki pojam kojim se tom velikonacionalnom i velikodržavnom projektu pridaje božanski atribut što ustvari predstavlja ekstremni oblik ideološkog poganstva. Navedene migracije Srba i pravoslavlja dovode do prelijevanja njihovih državotvornih aspiracija na prostor susjednih država:Ugarske,Crne Gore,Bosne i Hrvatske što inducira trajni povijesni konflikt.Srbijanska državotvorna filozofija,pod francuskim utjecajem,nakon I.svjetskog rata prostore zapadno od Drine i sjeverno od Dunava smatra „prostorom proširene projekcije” na koji polaže pravo jer na tom prostoru,po ovakvom gledištu,ne postoji i ne smije postojati,nikakva integrativna državotvorna sila,odnosno tamo žive narodi bez državotvornog kapaciteta i identiteta koji se tek integracijom u srpsku državu „održavljuju”.U skladu s francuskim kolonijalnim „izvozom identiteta” i vlastitom lažnom nacionalnom autopercepcijom te narode se smatra „Srbima druge vere” koji integracijom sa Srbijom dolaze „na svoje”.Upravo zbog te lažne autopercepcije samim Srbima nikad nije bilo ,a nije niti moglo biti jasno „zašto s njima nitko neće” kao što će se to vidjeti u procesu dekompozicije jugoslavenske države. Raspad Jugoslavije označio je kraj svakog sna o velikoj Srbiji pa se „prostor proširene projekcije” počinje politički tretirati kao „kordon nedefiniranog utjecaja” oko zapadnih granica Srbije,odnosno kao prostor koji se na alternativne načine nastoji održati pod političkom kontrolom u iščekivanju prve povoljne povijesne prilike za ostvarivanje maksimalističkih ciljeva.To je onaj prostor za kojim Srbija osjeća „fantomsku bol”.Nominalno se priznaje državna samostalnost novonastalih država,ali se i dalje nad njima nastoji održati neka univerzalna jurisdikcija i politički paternalizam.U tome opet ima važnu ulogu Srpska pravoslavna crkva. Dakle,”antibirokratska revolucija” jest pokušaj zadržavanja nacionalnih pozicija kroz spašavanje imperijalnih kodova na kojima je ta pozicija do tada počivala,a „baršunasta revolucija” je odbacivanje okova komunističkog totalitarnog sustava u državama strogo definiranog nacionalnog prostora bez povijesno postavljenih projekcija na tuđi teritorij. Iza promašenog projekta „antibirokratske revolucije” i svih krvavih plodova koje je ona donijela ostao je polurazgrađeni srpski nacionalni projekt,Srbija

kao država erodiranih imperijalnih kodova,tj.država osporenog ideološkog državotvornog utemeljenja bez definiranih granica,s umjetnom srpskom „republikom” bez realne budućnosti u BiH i bez Kosova kao zemlje na koje su se srbijanski političari,povjesničari i crkva stalno referirali kao na zemlju srpskog povijesnog nacionalnog izvorišta. Budući da nijedan cilj nije ostvaren prelazi se na program t.zv.”Memoranduma 2” kojim se na prostoru oko Srbije za kojim ona osjeća „fantomske boli” primjenjuje politika permanentne proizvodnje političke nestabilnosti i opstrukcije konstruktivnih rješenja koja bi vodila u pravcu eurointegracija.Tu spada,između ostalog i samoproglašena nadležnost za procesuiranje ratnih zločina za cijelu bivšu SFRJ.Na području Hrvatske,preko nekih srpskih manjinskih političkih krugova podupire se spinovanje,tj.provociranje ideološke podijeljenosti hrvatskog društva uz pomoć nelustriranih čvrsto pozicioniranih nosilaca financijske i političke moći iz razdoblja komunizma,a oživljavanjem anakronih i već otrcanih starih ideoloških suprotnosti.Na području BiH to je prijetnja referendumom o izdvajanju srpskog entiteta i neprihvaćanje države BiH što u startu koči bilo kakvo približavanje Europskoj uniji i proizvodi gospodarsku besperspektivnost. Kada je riječ o Bunjevcima u Bačkoj,uočava se paralelizam njihove identitetske podijeljenosti i ideološke podijeljenosti građana Hrvatske.Polazeći od činjenice da je generator identitetskog konflikta kod Bunjevaca danas isključivo država Srbija,a da ona takav spin podupire i u Hrvatskoj može se reći da je to strategija istih ciljeva. Također,važno je uočiti da identitetska podijeljenost Bunjevaca ima bitno ideološki karakter.Ta podijeljenost je strogo ideološki profilirana prema spektru stranaka kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj.To se vidi i po selektivnoj zainteresiranosti hrvatskih političkih stranaka za Hrvate u Srbiji:od aktivne potpore koju im pružaju stranke desnice i centra pa do potpune ignorancije od strane ljevice(SDP),iako pitanje odnosa matične države prema svojim manjinama nije i nebi smjelo biti ideološko pitanje. Sama činjenica stvaranja samostalne hrvatske države ukida legitimitet povijesnog procesa indigenizacije Bunjevaca jer ih diže na razinu državotvornog naroda i razobličuje fenomen indigenizacije kao jasan oblik nacionalne represije koju su na različite načine,ali uvijek s istim ciljem,provodile države u sklopu kojih su Bunjevci živjeli i žive od svog doseljenja u područje Bajskog trokuta.Drugim riječima,stvaranje hrvatske države samo po sebi,dokida (egzogeno oktroirano)pravo na postojanje Bunjevaca kao samostalne nacije time što iznosi na vidjelo činjenicu da je

proces njihove identitetske transformacije izvan matičnog prostora bio nespontan i pod utjecajem političke represije te su stoga učinci takvog procesa nezakoniti i ne mogu biti prihvaćeni kao polazište za bilo kakvu daljnju političku autohtonističku identitetsku artikulaciju. Bez stvaranja hrvatske države nebi bilo moguće razobličavanje ovih procesa prisilne i krive identitetske transformacije Bunjevaca izvan matičnog prostora te se može reći da je upravo to najveća povijesna blagodat koju su Bunjevci dobili stvaranjem hrvatske države.U tom smislu,može se govoriti o presedanu koji iz temelja mijenja političke pretpostavke na kojima se kroz stoljeća izgrađivao odnos dominantnih kultura prema Bunjevcima.Prema toj radikalno novoj političkoj činjenici ne uspijevaju se ispravno odrediti kako sami Bunjevci tako niti čimbenici dominantnih kultura koji su bili nositelji represije prema Bunjevcima jer im za to nedostaje elementarnog povijesnog iskustva. Ove okolnosti dovele su do intraetničkog konflikta unutar zajednice bačkih Bunjevaca kao perifernog,kasnog i ublaženog tektonskog potresa čiji je epicentar na bunjevačkom matičnom prostoru(dakle u Hrvatskoj),a to je – stvaranje hrvatske države.Čini se da je stvaranje hrvatske države „zateklo u čudu” indigenizirane Bunjevce koji je nisu željeli prihvatiti kao političku činjenicu i kojima je Milošević već užurbano krojio novi identitet kako nebi ostali „riba na suhom” nakon što je jugoslavenstvo postalo neupotrebljivo. Samostalna hrvatska država je također,izuzetno snažan tektonski udar na cjelokupnu srbijansku historiografiju koja ostaje bez temeljnih povijesnih argumenata za političku konstrukciju na kojoj počiva njezina lažna nacionalna autopercepcija.Zbog nepostojanja osnovnih političkih pretpostavki da se u Srbiji raščlani i raspetlja taj lažni konstrukt,Srbija će ostati zemlja neuklopljenog,odnosno prisilno uklopljenog(s figom u džepu) političkog identiteta u političku arhitektoniku regije kojoj pripada s izrazitom centrifugalnom orijentacijom svih nesrpskih etničkih elemenata spram domicilne države. Stvaranjem hrvatske države Bunjevci u Srbiji postaju manjina državotvornog naroda te se na njih kao takve ne može primijentiti tradicionalna diskriminatorna politika nametanja „klečke indigenizma” i to postaje nepodnošljiv politički problem za Srbiju kao samo jedan segment „tektonskog udara” koji dolazi iz Hrvatske i koji Srbija sasvim sigurno,nikada neće moći politički racionalizirati. Uslijed povijesnih okolnosti,kao i dugotrajne otrgnutosti od matičnog naroda i prostora,u Bunjevaca je prostor za formiranje kolektivne identitetske autopercepcije sužen na skučene rubove vlastita etnosa što je uvjetovalo

formiranje izrazito involutivnog tribalnog indigenog identiteta bez državotvorne komponente i bez evolutivnih kulturnih karakteristika.Svaki pokušaj probijanja ovih gabarita u kojima se odvijala dinamika izgradnje identiteta bio je brutalno onemogućen(n.pr.”Hrvatsko proljeće”).Nastanak hrvatske države,po prvi puta u povijesti bivanja Bunjevaca na bačkim prostorima,ruši sve te barijere i aktualizira veliku zadaću implementacije stvarnih hrvatskih prava Bunjevaca.Time su obesmišljeni i povijesno definitivno diskvalificirani svi politički,ideološki i drugi represivni tabui koji su naturani Bunjevcima kako bi ih se „sakrilo od hrvatstva”.Ostvarivanje hrvatskih nacionalnih prava postaje neosporivo legitimno jer je riječ o međunarodno priznatom državotvornom identitetu.I upravo u tome je za Bunjevce nemjerljiva vrijednost izborene vlastite samostalne matične države.Drugim riječima,vrijednosti Domovinskog rata leže u temeljima ostvarivanja političkih prava i Bunjevaca u Bačkoj.Kulturnu obnovu hrvatskog identiteta nije više moguće politički etiketirati kao „nacionalizam”,”protudržavnu djelatnost” i sl.Tabui jugoslavenskog komunističkog represivnog modela su odavno potrošeni.Upravo zbog toga Srbija pod Miloševićem kreće u kamapnju stvaranja lažnog identiteta na osnovi indigenizacije kao već dobro povijesno uhodanog procesa političke minorizacije Bunjevaca u Bačkoj.Tako je nastala nanovo loše skrojena srbijanska luđačka košulja bunjevačkog pseudoidentiteta kao kolateralna agonalna refleksija u procesu dekompozicije srbocentričnog jugoslavenstva. Kada je riječ o identitetu Bunjevaca mora se voditi računa o slijedećem:njihov nesputani proces identitetskog sazrijevanja u skladu s evolutivnim povijesnim promjenama koji je pratio i ostale europske narode odvijao se spontano i bez stranog utjecaja samo na njihovu matičnom prostoru i stoga je taj proces postavio normu povijesnog legitimiteta koja određuje bunjevački identitet kao hrvatski što predstavlja jedino zakonito polazište njihova nacionalnog određivanja. Nasuprot tomu,procesi identitetskog odstupanja koji su se artikulirali kod Bunjevaca izvan njihova matičnog prostora,odnosno u Bačkoj,nisu bili spontani,nego su bili pod snažnim pritiskom stranih represivnih dominantnih faktora te se kao takvi ne mogu uzimati kao legitimni,niti kao platforma bilo kakve valjane identitetske identifikacije.Upravo te nametnute identitetske procese srbijanska historiografija i politika nastoje legitimirati postavljajući ih kao lažnu normu povijesnog legitimiteta,što,ako se primijeni na „prostor proširene projekcije” znači nijekanje integrativnog procesa hrvatske nacije na kome počiva suvremena hrvatska država.Dakle,identitetsko posezanje prema

Bunjevcima je neodvojivo od teritorijalnog posezanja Srbije prema hrvatskom državnom prostoru.Laž kao norma povijesnog legitimiteta ugrađena je u sam temelj srbocentrične jugoslavenske ideje na kojoj počiva i bunjevački pseudoidentitet.Osmišljavanje takve političke filozofije prema bačkim Bunjevcima počiva na slijedeća dva temelja: 1.starom,danas politički mrtvom i anakronom ugarskom posezanju za velikim dijelom hrvatskog državnog prostora sve do Jadranskog mora u sklopu kojega je također,Bunjevcima osporavan hrvatski identitet, 2.ovakvo političko naslijeđe Srbija,nakon I.svjetskog rata uklapa u svoj libertinistički koncept unitarne države jakobinskog tipa i pokušava osmisliti filozofiju nacionalne unifikacije po modelu francizacije,kao što to tumači Ernest Denis u svojoj knjizi La grande Serbie,objavljenoj u Parizu 1915.godine.To znači da se legitimitet stvaranja unitarne „jugoslavenske nacije” kao proširene srpske nacije i države izvodi iz legitimiteta formiranja francuske nacije kao arhetipa moderne nacije,odnosno iz tekovina Francuske Revolucije.Zbog toga je jugoslavenska ideja nužno libertinistička i nužno srbocentrična i ona bez Francuske Revolucije historijski nebi bila moguća.Svako jugoslavenstvo izvan srbocentrizma pokazalo se kao politička zabluda,a srbocentrično jugoslavenstvo kao rijeka koja utječe u more zvano Velika Srbija. Artikulacija nacionalnog identiteta koja bi držala korak s europskom političkom poviješću za Bunjevce u Bačkoj nije bila moguća bez zahvaćanja i aktivnog sudjelovanja u političkom prostoru koji je za njih uvijek bio,u većoj ili manjoj mjeri zabranjena zona budući da su od dolaska na prostore Bačke uvijek bili pod tuđinskom vlašću.Takva nastojanja su redovito dovodila u pitanje kakva takva jamstva izvanpolitičkog modusa vivendi,a upravo to je bio i ostao ključni čimbenik polaganog procesa indigenizacije i asimilacije. Devedesetih godina prošlog stoljeća Srbija provodi plansko etničko čišćenje Hrvata u istočnom Srijemu i u dijelovima Bačke.U toj planskoj aktivnosti naziru se neke nijanse:najbrutalniji progon Hrvata u Srijemu može se objasniti činjenicom da su Hrvati u Srijemu nositelji titulara političkog prostora,dok Bunjevci u Bačkoj to nisu te se prema njima primjenjuje strategija nametanja autohtonizma.Zajednički krajnji politički cilj obje ove strategije jest imperijalno ovladavanje prostorom kao političkom kategorijom:u Srijemu etničkim čišćenjem,u Bačkoj stavljanjem Bunjevaca pod političku kontrolu nametanjem autohtonizma,tj. lažnog identiteta. Na razmeđu dva tuđa nacionalna imperijalna projekta(mađarskog i srpskog) i uslijed trajne odvojenosti od matičnog prostora,hrvatstvo za Bunjevce postaje

sve manje upotrebljivo te oni,polazeći od egzistencijalnih pragmatičnih razloga osjećaju da od njega imaju više štete nego koristi i indigeni identitet im se i prirodno nameće i politički imputira kao jedino prihvatljivo rješenje jer jedini jamči koliko toliko nesmetan opstanak.Međutim,cijena ovako nametnutog identitetskog procesa je velika:topljenje etničkog supstrata uslijed neotpornosti na asimilaciju i „kržljanje” kulturnog identiteta.Konačni efekat je siguran – asimilacija,a mirenje s ovako politički moderiranim procesima na neki način je prodavanje budućnosti za račun sadašnjosti. Potpuno je jasno da srbijanskoj političkoj eliti odgovara bunjevački intraetnički konflikt jer dovodi do drastičnog smanjivanja kapaciteta konzumiranja hrvatskih manjinskih prava,a s obzirom da su asimilacijski procesi već odmakli do faze u kojoj se je formirala kritična masa Bunjevaca koja se identificira s pseudoidentitetom,domicilna država se može pozivati na njihovo slobodno opredjeljenje,prikrivajući time vlastitu ulogu zakulisnog moderatora procesa spontane identitetske involucije.Nadalje,u takvom identitetskom intraetiničkom konfliktu,koji je po svojoj naravi neprirodan i u sebi kontroverzan,domicilna država se ne postavlja niti kao principijelni arbitar,niti kao neutralni faktor,nego kao aktivni politički generator konflikta. Sva priča oko „institucionalizacije” bunjevačkog pseudoidentiteta,”standardizacije bunjevačkog jezika”i sl.samo su promašene,prazne,demagoške i politikantske floskule čiji cilj i nije da budu ostvarene,nego da budu „kost za perpetuirano političko glodanje”,srozavajući tako cjelokupni lokalni kulturni milje na prostorima gdje Bunjevci žive. U političkom smislu,samostalna hrvatska država pada kao neočekivana i najmanje željena elementarna nepogoda na politički prostor Vojvodine potpuno tabuiziran srbocentričnim komunističkim jugoslavenstvom iz perspektive kojega nije moguće racionalizirati postojanje nikakve hrvatske države.Međutim,lavina urušavanja komunističke zajedničke države srušila je hipoteku NDH i „ustaštva” uslijed čega je nastao ogroman politički problem koji bi se kao „domino efekt” mogao preliti na prostor Vojvodine.Da bi se prevenirao taj domino efekt Milošević pokreće „antibirokratsku revoluciju” dok još nije bilo ni naznaka kasnijih političkih procesa u Sloveniji i Hrvatskoj,dakle veoma rano.Zato se ta Miloševićeva strategija može definirati kao „krivi manevar u pravo vrijeme” – krivi zbog toga što je nudio lažno rješenje,a ”pravovremeni” zbog toga što je započet toliko rano da mnogi nisu prozreli njegovu laž i posljedice do kojih će dovesti.Upravo zbog toga što je pokrenuta prije svih istinski demokratskih procesa u Sloveniji i Hrvatskoj,odnosno što je išla „korak ispred”,”antibirokratska revolucija” je i

mogla mobilizirati toliko sljedbenika među Srbima i uroditi tako krvavim plodovima. Miloševićevu „Antibirokratsku revoluciju” možemo definirati kao pokušaj spašavanja srbijanskih imperijalnih kodova temeljenih na lažnoj srpskoj nacionalnoj autopercepciji,a „miting istine” koji je trebao biti organiziran 1.prosinca 1989.godine u Ljubljani kao neuspješno ispaljivanje prvog „projektila laži” koji će biti najava kasnijih projektila iz VBR-ova koji će padati po Vukovaru i ostalim hrvatskim gradovima.”Čini se da je antibirokratska revolucija kao krivo artikulirani politički proces „uzaludnog varanja povijesti”fenomen koji najbolje dokazuje inferiornost istočnog koncepta filozofije države u kome nije sačuvana nadpolitička autonomija duhovne vlasti,te se nema odakle formirati polazište za demokratski proces.Budući da svi ti krivo artikulirani procesi nisu mogli pobjeći od usuda vlastite promašenosti,oni su se razotkrili kao agonalni proces dekomopzicije srbokomunizma kao potrošenog koncepta ostvarivanja nacionalnog interesa u simfoniji s državom temeljenoj na totalitarnoj ideologiji i prožetoj starijim imperijalnim kodovima.Raspadom SSSR-a ruši se,na komunističkom velikodržavlju uspostavljena,”teodulija jednovernih naroda” te nastupa potpuna dezorijentiranost pred izazovom redefiniranja nove političke arhitektonike Europe.Potpuno je jasno da dio Europe koji pripada zapadnoj kulturnoj tradiciji i integriran je u nju,nema ovaj problem.Politička inicijativa ujedinjenja Europe dolazi s njezina zapada i usmjerena je prema istoku.Nasuprot tomu,politička državotvorna integrativnost Srbije se povijesno temelji na dva istočna uzora:velikodržavlju istočne teodulije i ekspanzionizmu Otomanskog carstva,oba anakrona i politički neupotrebljiva.

Na rušenje komunizma u istočnoj Europi,na pad Berlinskog zida,na događaje u Poljskoj gdje se uz pomoć katoličke crkve ruši komunistička vlast i de facto načinje cijeli istočni lager,Srbija odgovara bijegom u antidemokratski proces,poseže za učvršćivanjem centralne državne vlasti i simfonije države i crkve kroz „antibirokratsku revoluciju”.Jednom riječju, reagira u skladu s političkom kulturom istočne tradicije. S „antibirokratskom revolucijom” Srbija postaje europski problem sui generis poznat kao „balkansko bure baruta” što će završiti stvaranjem neovisnog Kosova kao države sui generis,kako ju je definirala tadašnja državna tajnica SAD-a Condoleezza Rice. Kao reakcija na započimanje demokratskih procesa u zapadnoj Europi Srbija poseže za čvrstom(Miloševićevom) rukom,dakle obratno od

zapadnoeuropskih nastojanja.Na tim događajima jasno se uočava temeljna problematičnost istočnog cezaropapističkog sustava i političke tradicije.Kroz Miloševićevu „antibirokratsku revoluciju” kao da progovara Nikolaj Velimirović pozivajući srpski narod da radije bude „svojevoljni sluga”(dakako krivom gospodaru – svojoj državi),nego „rob nametnutom stranom(zapadnom) gospodaru”,dajući tako enormnu iracionalnu moć državnom vrhu što će uroditi katastrofalnim posljedicama od kojih je jedna i činjenica da će Srbija biti povijesno obilježena kao jedina europska država koja je nakon II.svjetskog rata isprovocirala međunarodnu vojnu intervenciju.Zanimljivo je da i danas u Srbiji ne postoji elementarna kritička svijest o vlastitoj odgovornosti za NATO intervenciju,nego se njeni uzroci vide isključivo u tome što NATO(Zapad) „mrzi Srbe”.Takvo preovlađujuće javno mišljenje predstavlja jednu od najradikalnijih manifestacija spomenute lažne nacionalne autopercepcije kao najtežeg i za Srbiju specifičnog,oblika sociopatologije povijesnih dimenzija.To će trajno i nepopravljivo osakatiti Srbiju gospodarski i politički te će ona s bližim balkanskim okruženjem postati politička kloaka Europe.Dakle,Srbija ne vidi sebe u europskom integrativnom procesu koji dolazi sa zapada i pokazuje da u njemu ne želi sudjelovati.Naprotiv,Srbija se „antibirokratskom revolucijom” brani od demokracije i to uz konsenzus srpskog naroda koji to dokazuje masovnim odlascima na mitinge. Zemlje cezaropapističke političke tradicije raspadom komunizma nisu akumulirale nikakav demokratski politički potencijal.U tom pogledu Srbija je još radikalnija od ostalih zemalja pravoslavne tradicije jer,braneći svoje imperijalne kodove,kao rubna zemlja koja se naslanja na rimski limes,ona kreće u radikalnu civilizacijsku regresiju temeljenu na pretpostavci da je očuvanje nacionalnog interesa moguće jedino preko održanja kontinuiteta vrhovne vlasti.Dakle,demokratizacija je moguća i dozvoljena jedino odozgo(od „vožda”),a nemoguća i zabranjena odozdo(jer to,u slučaju Srbije znači priznavanje političkog i državotvornog identiteta ostalim narodima zajedničke države i dezintegraciju države temeljene na totalitarnom poretku). Događaji koji će proizići iz „antibirokratske revolucije” obilježeni su postupnom,ali sigurnom redukcijom geopolitičkog prostora i zato sam taj pokret predstavlja agonalnu reakciju,gubitnički manevar uzaludnog „varanja povijesti”.Naime,od početnih maksimalističkih jugoslavenskih pozicija ,preko ispaljivanja „projektila laži”,tj.”mitinga istine”,minimalnog rata u Sloveniji,”balvan revolucije”,rata u Hrvatskoj i BiH,do krajnjih defanzivnih pozicija koje su se zaustavile na AVNOJ-skim granicama Srbije,sve je spalo na

„sakrivanje Bunjevaca od hrvatstva” u Srbiji gdje Miloševićeva politička ostavština nikad nije do kraja poražena,nego samo pacificirana NATO bombama.Ta postupna redukcija geopolitičkog prostora koja je završila potpunim vojnim porazom,u političkom aspektu očituje se kao „uzmicanje pred vjerodostojnošću”,davanje dosljedno krivih odgovora na svaki politički problem,izopačivanje po istom političkom receptu,ali uvijek s užih pozicija.Zato možemo reći da su danas bački Bunjevci posljednji taoci Srboslavije.(U kovanici „Srboslavija” sadržana je činjenica da „Srbija” u povijesno političkom značenju te riječi ne znači državu definiranog nacionalnog prostora nego projekat regionalne političke dominacije).Dok Srbija šalje tenkove na Vukovar,bačke Bunjevce „uzima za taoce” propale jugoslavenske ideje i nameće im političke tutore koji će nad njima provoditi vulgarnu identitetsku debilizaciju polazeći od i oslanjajući se na čvrsto okoštale povijesne naslage indigenizma.Lažni bunjevački indigeni identitet kreiran je s pretpostavkom pobjede Srbije u ostvarivanju svog velikonacionalnog projekta,tj.kao pozadinsko rješenje u ostvarenoj velikoj Srbiji.Stvaranjem velike Srbije do „Šešeljevih granica” i uništenjem Hrvatske kao države,Bunjevci u Bačkoj nebi imali nikakvo državotvorno identitetsko uporište i ostali bi autohtona etnička skupina u velikoj Srbiji s nametnutom programiranom asimilacijom.Međutim,neuspjehom Srbije u ostvarivanju tog projekta,bunjevački indigeni pseudoidentitet razobličen je kao besmislen te on danas predstavlja tragični redikul jednog zlog vremena i najcrnje šovinističke politike nikad do kraja raskrinkane na unutarnjepolitičkom planu u Srbiji. Nakon smirivanja ratnih sukoba i pritisnuti novom političkom stvarnošću svih izgubljenih ratova koje je započela Srbija,zagovornici i kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta počinju zauzimati mekši politički kurs pa tako počinju govoriti o potrebi dijaloga između Bunjevaca i Hrvata čime,ustvari žele definirati kao trajnu,umjetno postavljenu podjelu,a nacionalno određivanje Bunjevaca fiksirati kao lutanje,kao neznanje tko smo i što smo.Zagovaraju neko identitetsko sivilo,mlakost identiteta,jednakovaljanost nacionalno državotvornog i indigenog(ali samo za Bunjevce,nipošto za većinski narod),a na takve podvale se mogu primijeniti slijedeće riječi:”Znam tvoja djela:nisi ni studen ni vruć.O da si studen ili vruć!Ali,jer si mlak,ni vruć ni studen,ispljunut ću te iz usta.”(Otk 3,15-16).Drugim riječima, raskrajanje i cijepanje bunjevačkog identiteta trebalo bi biti „cementirano” po mjeri unaprijed određenog političkog kompromisa države Srbije.

Miloševićevo dorađivanje bunjevačkog pseudoidentiteta temeljenog na indigenizmu čini se kao odjek riječi Nikole Pašića(Šta će mi toliki Latini u državi?).A kad su već tu,onda ćemo im sašiti luđačku košulju.Naime,slijedom navedene rečenice Nikole Pašića,Miloševiću bismo,u odnosu na Bunjevce,mogli staviti u usta slijedeće:”neka se ta nedržavotvorna masa i dalje sapliće o jaram vlastita indigenizma koji im je davno nametnut;nisu oni vrijedni nikakve(hrvatske) države,a mi ćemo im u tom saplitanju dati čak i više slobode nego što je oni sami traže”. T.zv.”identitetsko pitanje Bunjevaca”koje podrazumijeva nametnutu autopercepciju „onih koji ne znaju što su,osim što znaju da su Bunjevci” je egzogeno inducirano kao instrument kojim su se Bunjevci potiskivali na margine,ili čak preko margina političkog prostora.Dakle,”ono što oni o sebi ne znaju” to je ono što im nije bilo omogućeno,ili im nije bilo dozvoljeno da znaju,tj. njihov nedostajući i neizgrađeni politički identitet,a ono što oni o sebi znaju jest ono malo što im je bilo dozvoljeno da o sebi znaju - njihov indigeni identitet. Srbijanska politička elita,vodeći pragmatičnu realpolitiku uviđa neizbježnost eurointegracijskih procesa te im pristupa s figom u džepu kako bi pokušala sačuvati imperijalne kodove na kojima se temelji njihova politička i državotvorna filozofija.Zbog toga kreatori bunjevačkog pseudoidentiteta pokušavaju ovaj lažni konstrukt „prošvercati” u Europu kroz proces pristupnih pregovora,tj.dati bunjevačkom pseudoidentitetu europski legitimitet što ustvari,predstavlja zadnju crtu obrane pred nezadrživom erozijom srbocentričnog jugoslavenstva pod cunamijem europske integracijske ideje kao nove političke paradigme. Dakle,ako konstrukciju bunjevačkog pseudoidentiteta definiramo kao pokušaj „sakrivanja Bunjevaca od hrvatstva” kao posljednjih talaca propale Jugoslavije,onda bi davanje europskog legitimiteta takvom identitetu značilo konačno i trajno otrgnuće ovog dijela hrvatskog naroda i legitimiranje učinaka inače gubitničke Miloševićeve politike makar na krajnjoj defanzivnoj crti,tj.unutar granica Srbije. Politika konstrukcije bunjevačkog pseudoidentiteta razumijeva integraciju u srbijansko društvo kao submisivni proces prirodne i programirane transformacije već postojećih hrvatskih identitetskih sastavnica kod Bunjevaca,tj.kao progamiranu asimilaciju,a ne kao participatorni i partnerski odnos s pozicija čvrsto politički izgrađenog identiteta.Takva politika je kopija modela francizacije pod čijim snažnim utjecajem je građena moderna politička kultura u Srbiji još od prije Prvog svj.rata.

Današnji srbijanski politički sustav predstavlja kombinaciju i kohabitaciju dva međusobno isključujuća modela odnosa prema nesrpskim etničkim elementima:modela francizacije kao tradicionalno ugrađenog u srbijansku političku tradiciju i kulturu i suvremenog europskog modela koji visoko postavlja manjinska prava,ali koji je stran političkoj kulturi srbijanske države,međutim,on ipak prodire u nju kao posljedica nužnosti integriranja u europski politički prostor.Ta unutarnja proturječnost Srbije na „europsku” i „neeuropsku” nametnuta je i Bunjevcima inducirajući među njima oštru političku podjelu kao krajnji politički cilj i rezultat. Bunjevački pseudoidentitet se,između ostalog,može promatrati i kao proizvod francizacijskog modela državnog posezanja za identitetskom transformacijom iz niskih političkih pobuda(kao način ostvarivanja političke kontrole nad teritorijem,tj.ostvarivanjem suvereniteta države).Dakle,identitetski inžinjering kroz kreaciju pseudoidentiteta jest način funkcioniranja države.U takvoj političkoj kulturi jasno prepoznajemo i istočni koncept primata svjetovne vlasti,odnosno države. Evolutivni proces integracije bačkih Bunjevaca u hrvatsku naciju u apsolutnoj je političkoj opreci s francizacijskim asimilatorskim konceptom,s konceptom cezaropapističke teodulije i s političkim naslijeđem prakse sustavne prisilne konverzije identiteta koju je za sobom ostavilo Otomansko carstvo.A upravo su to temelji srbijanske državotvorne filozofije i političke kulture. U mjeri u kojoj bi se za bivše jugoslavenske republike,danas države,koje su bile dio Austrougarske Monarhije moglo reći da su bile nevoljno ujedinjene u Jugoslaviju,danas bi se za Srbiju moglo reći da u toj mjeri postoji kao država nametnute samostalnosti,tj.kao samostalna država koja je do toga došla bez referenduma i bez unutarnjepolitičkog konsenzusa. S obzirom na tu političku činjenicu,uočava se da Srbija pokušava redefinirati i svoj odnos prema katoličkoj crkvi i u tome pokazuje znatna lutanja i nekonzistentnost što se uočava baš na pokušajima uplitanja u identitetsku strukturu Bunjevaca preko katoličke crkve. Taj politički kurs najsažetije se može izraziti kao srbizacija katoliciteta,odnosno pokušaj da se od strane države prema katoličkoj crkvi nametnu ista pravila igre kao što to tradicionalno važi za pravoslavni model,a to znači primat države nad crkvom.U slučaju Bunjevaca to dakako primarno znači pokušaj dekroatizacije katoliciteta.U tom cilju uočavaju se sporadične političke aktivnosti kao što je navedena inicijativa uvođenja „bunjevačkog jezika” u crkvu i pokušaj manipuliranja hrvatskim katoličkim klerom.Tako se preko različitih nevladinih udruga i foruma organiziraju ekumenska druženja i

susreti u dubini Srbije s ciljem slabljenja identitetske orijentacije hrvatskog klera,slabljenje veza s matičnom domovinom i razbijanje koncepta „Stepinčeve crkve” kao integralnog hrvatskog katoličkog identiteta.(„Religije Srbije”,Beogradska otvorena škola,Centar za istraživanje religije).Time se iniciranje ekumenskih susreta izbija iz ruku vjerskih zajednica i tu ulogu preuzimaju nevladine udruge,iza kojih,ustvari,stoji država.Na taj način,vjerske zajednice prestaju biti subjekt i postaju objekt ekumenizma kao političkog,a ne kao međureligijskog procesa.Drugim riječima,nisu one te koje pozivaju na skup,nego su one te koje bivaju pozvane. Socijalna bijeda i izolacionizam od kulturnih tokova pogoduju indigenizaciji religiozne ekspresije.Na drugoj strani imamo kruti koncept većinske nacionalne crkve koja kao takva ne poznaje krizu identiteta. Pokušaj „dekroatizacije katoliciteta” nije ništa drugo nego oživljavanje Garašaninovih ideja o „francuskoj katoličkoj crkvi”,tj.o dovođenju francuskih klerika u Srbiju,umjesto „austrofilskog katoličkog klera”. Zbog navedenih razloga hrvatski integrativni proces kod bačkih Bunjevaca posredno je bio kvalificiran kao protudržavni,ili u najmanju ruku,državno nepoželjan proces koji podriva temelje države nesigurne u definiranost svog prostora.No,zbog nedostatnih političkih kapaciteta,u asimilatorskom poduhvatu se nije moglo ići na kompletno obuhvaćanje bunjevačkog etnosa,pa je odlučeno zasjeći u taj korpus političkom podjelom i inducirati intraetnički konflikt koji će pokrenuti perpetuum mobile unutarnje destrukcije što se i dogodilo. Srbijanskoj političkoj kulturi,temeljenoj na francuskim,jakobinskim ideološkim pretpostavkama,stran je pojam nacionalne manjine koja ima maticu izvan njezina teritorija i za čijim identitetskim integritetom država nema prava posezati.Zbog različite jezične distance takvo posezanje je najviše izraženo prema Hrvatima,Crnogorcima i Bošnjacima,a najmanje prema Mađarima i Albancima. Postavlja se pitanje koji je,ustvari,najjači argument protiv državnog priznavanja i institucionalizacije bunjevačkog pseudoidentiteta?Taj što je on posljedica nespontanog i represivnog povijesnog procesa te artikulacije u prisilno izguranom alternativnom,izvanpolitičkom prostoru.Ta činjenica mu oduzima legitimitet valjanog političkog subjekta te on kao takav,ne može biti prihvatljiv okvir za implementaciju manjinskih prava i demokratskih standarda Europske Unije. Nasuprot ovim činjenicama,srbijanska politika polazi od lažne pretpostavke bunjevačkog pseudoidentiteta temeljenog na indigenizmu kao posljedici

pozitivne i legitimne povijesne artikulacije,nastojeći se,radi svojih političkih interesa,okoristiti naslijeđenom negativnom povijesnom ostavštinom bunjevačke identitetske involucije iz vremena ugarske represije,a sve u cilju programiranog identitetskog urušavanja iznutra te nevidljive i spontane asimilacije u skladu s političkom kulturom temeljenom na navedenim povijesnim izvorima. Prava istina je dakle,da je bunjevački identitet temeljen na nametnutom procesu indigenizacije negativno povijesno naslijeđe koje kao takvo izvlači na političku površinu pred javni sud povijesti upravo nastanak međunarodno priznate hrvatske države. Priznavanjem Bunjevaca za indigeni identitet bez vlastitog državotvornog kapaciteta,podrijetlom iz Hercegovine i Like,potvrđuje se polaganje prava na „prostor proširene projekcije”,a forsiranom kampanjom minimizacije etničkih i identitetskih razlika između Srba i Bunjevaca,na ideološkoj razini se utvrđuju zapadne granice zamišljene velike Srbije.Na takvoj ideološkoj platformi djeluju svi srbijanski etnografi,geografi i povjesničari prije i nakon I.svjetskog rata(Jovan Cvijić,Jovan Erdeljanović i drugi),a isto nastavljaju i suvremeni srbijanski povjesničari. Valja posvetiti osobitu pažnju reperkusijama kreiranja bunjevačkog pseudoidentiteta u Vojvodini na hrvatski matični nacionalni prostor.Naime,ako Bunjevci nisu Hrvati,onda ni njihova prapostojbina zapadna Hercegovina,Lika i dakako Bajski Trokut ne pripadaju hrvatskom matičnom nacionalnom prostoru,a povijesni proces integracije hrvatske nacije je nelegitiman i usmjeren je protiv zakonitog konsolidiranja srpske nacije u zamišljenim gabaritima.Proces integriranja hrvatske nacije po takvim shvaćanjima nametnut je sa Zapada – od Rimokatoličke crkve i to na račun srpskog etničkog supstrata i srpskog teritorija(„prostor proširene projekcije”), što se uzima kao argument da se od tog učinka izuzmu Bunjevci na teritoriju Srbije. U srbijanskoj političkoj doktrini posezanje za identitetom izvodi se iz posezanja za teritorijem kao primarnim političkim ciljem.Naime,unutar „prostora proširene projekcije” treba tako redefinirati identitet autohtonog stanovništva da se može opravdati polaganje prava na taj teritorij.Zato se izvode različiti regionalni,etnički i vjerski identiteti kojima se priznaje sve osim jednog:vlastite integrativnosti do razine nacionalnog identiteta koji ima kapacitet državotvornosti.Svim tim identitetima pristupa se s kolonijalne pozicije kao identitetski neartikuliranim etnosima koji osim puke identitetske autohtonosti ne posjeduju nikakvu vrijednost na osnovu koje bi se vlastitim

snagama artikulirali u modernu naciju državotvornog kapaciteta te ih stoga treba kolonizirati i asimilirati uz prisvajanje njihova teritorija.Ovakva politička ideologija ide čak toliko daleko da polazi od stava da je crkvenim raskolom 1054.godine Zapadna crkva pala u herezu,otpala od ortodoksije,dok ju je istočna zadržala.To bi trebalo biti opravdanje za posezanje za prostorima pod jurisdikcijom zapadne crkve,tj.prostorima zapadno od limesa.Regresijom u mitologiziranu prošlost svojstveno istočnom razumijevanju odnosa crkve i države artikulira se politička ideja pravoslavnog velikodržavlja koja,paradoksalno,postiže najveću teritorijalnu ekspanziju na ideološkoj podlozi komunizma(stvaranje Sovjetskog Saveza i izvoza komunističke revolucije po svijetu kao svojevrsnog komunističkog kolonijalizma).U to vrijeme i jugoslavenska ideja doživljava svoj zenit. Ideologija „zapadne hereze”( u Srbiji se to zove „katolička jeres”),kad se prevede u politički diskurs,znači heretičnost svakog integrativnog nacionalnog i državotvornog procesa po osnovi katolištva i s katoličkim autohtonim stanovništvom.Svaka državotvornost izvan ortodoksije je i sama heterodoksna,heretična,jer ugrožava,bizantskim modelom zajamčen primat svjetovne vlasti u unaprijed zacrtanim granicama.Takav model ne trpi nikakvo institucionalizirano kršćanstvo(crkvu) kao naddržavni i nadnacionalni moralni korektiv i kontrolu.Zato se katolička vjeroispovijest tolerira samo kao bigotnost bez političkog kapaciteta i ona nipošto ne može biti okosnica države;državotvornost je inherentno pravoslavna.Budući da je hrvatstvo unutar tog zamišljenog teritorija jedini nacionalni integrativni faktor državotvornog dometa,ono mora biti proskribirano i etiketirano na sve moguće načine(sama ideja hrvatske države je po sebi „zločinačka”).Hrvatstvo se mora zamijeniti indigenim identitetima nedržavotvornog karaktera na koje se može primijeniti programirana asimilacija.Budući da je državotvornost isključivo pridržana pravoslavlju,u takvoj državi katolički slavenski narod s malom ili nikakvom jezičnom distancom prema Srbima je nositelj „hereze” i na njega treba gledati kao na dio istog(srpskog) naroda koji je od njegove nacionalne jezgre otkinut zapadnom šizmom za što je odgovorna agresivna propaganda Rimske crkve.Na lingvističkom planu granice „prostora proširene projekcije” zacrtane su štokavskim dijalektom.Iza toleriranja bigotnog katolištva stoji neprikriveno očekivanje ka pravoslavnoj konverziji kao povratku ortodoksiji(ne samo vjerskoj nego čak prije svega političkoj) kao željenom političkom cilju radi konsolidacije velike države velikog naroda unaprijed određenih gabarita.Ovakvi politički ciljevi utemeljeni su na političkom naslijeđu otomanskog ekspanzionizma,a kao osuvremenjena

politička ideologija i praksa slijede koncept povijesnog ostvarenja francuskog heksagona,tj.jakobinskog modela države. Konstrukt bunjevačkog pseudoidentiteta svakako se savršeno uklapa u ovako postavljene političke ciljeve,a isti je slučaj i s nedavno objavljenom antologijom „Deset vekova srpske književnosti” Matice srpske gdje se svojata dubrovačka književnost kao srpska. Današnji bunjevački pseudoidentitet ima slojevitu,”sedimentnu” strukturu u kojoj se prepoznaju dvije glavne faze: 1.starije razdoblje do I.svjetskog rata – vrijeme ugarske represije u kome su Bunjevci razvili snažne indigene osobine uslijed potiskivanja izvan političkog prostora,ali još uvijek bez kasnije pridodanih bizarnosti, 2.mlađe razdoblje,nakon I.svjetskog rata – na postavljene indigene temelje nakačinju se elementi srbijanske političke kulture koje bunjevački pseudoidentitet u recentno vrijeme unakazuju do neprepoznatljivosti čime je,može se zamijetiti,proces asimilacije priveden kraju. Dakle,proces asimilacije Bunjevaca u većinski srpski identitet nije konverzija jednog dovršenog nacionalnog identiteta u drugi,nego puno kompleksniji proces:usmjeravanje politički retardiranog elementa(„ometenog u razvoju” egzogenim političkim utjecajem) na put političke i identitetske evolucije druge(srpske) nacije preko procesa indigenizacije kao međufaze.Upravo ta indigenizacija treba poslužiti kao kamuflaža konverzije povijesno nedovršenog hrvatskog identiteta u srpski. Čini se da je upravo oprečnost po pitanju odnosa duhovne i svjetovne vlasti najdublja provalija koja je podijelila istočni i zapadni svijet uslijed koje su nastale dvije posve različite državotvorne filozofije i političke kulture.Taj antagonizam se je duboko urezao u povijest hrvatsko srpskih odnosa u uzaludnim pokušajima stvaranja zajedničke države. Naime,država temeljena na primatu svjetovne vlasti ne može apsorbirati identitet u čiju političku kulturu je ugrađen primat duhovne vlasti,tj.pravoslavna država ne može prihvatiti kao lojalne one građane čiji identitet počiva na pripadnosti nadnacionalnoj organizaciji čiji je poglavar izvan političke kontrole i k tome si kao „Kristov namjesnik na Zemlji” priskrbljuje pravo ekskluzivnog moralnog pravorijeka nedohvatljivog državnoj kontroli.U takvoj državi politički potencijal po osnovi katolištva je neprihvatljiv jer on znači da državni podanici mogu moralno prosuđivati i kritizirati državnu vlast s pozicije više od njezine.To znači da je svaki katolik eo ipso politički sumnjiv.S druge strane,katolicima je neprihvatljiva svaka ona država koja bi im se nametala kao moralni pa onda i politički arbitar viši od crkve.Upravo zbog

toga konstrukt bunjevačkog pseudoidentiteta nužno znači i napuštanje katoličke crkve,tj.vjersku apostaziju.Taj proces je za vrijeme komunizma mogao teći nesmetano zbog ideološke proskripcije religije,međutim danas se on pokušava nastaviti oduzimanjem političkog potencijala Bunjevcima kroz forsirani proces indigenizacije.Jednostavno rečeno to bi se moglo iskazati ovako:”Bunjevci,nemojte vjerovati crkvi nego Partiji” ,odnosno danas:”Bunjevci,nemojte vjerovati crkvi nego državi”. Upravo stoga je srbijanska država integraciju Bunjevaca uvijek razumijevala isključivo kao proces odricanja od hrvatskog katoličkog identiteta s državotvornim kapacitetom i kao nametanje indigenog bunjevačkog „katoličkog” identiteta bez državotvornog kapaciteta jer taj ne ugrožava apsolutni primat državne vlasti.To je kod Bunjevaca koji su podlegli ovakvim pritiscima značilo raskidanje s konfesionalnom pripadnošću i prelazak u ateiste,ili čak u novije vrijeme u pravoslavce. Katolički identitet u postkomunističkoj istočnoj Europi,pa dakle i u Srbiji,nije moguće svesti na bigotni vjerski identitet bez političkog kapaciteta i to zato jer su progoni crkve od strane totalitarnih komunističkih režima akumulirali u katoličkoj crkvi ogroman politički potencijal što se je najjasnije očitovalo u Poljskoj.Dakle,rušenje rigidnog totalitarnog komunističkog poretka u istočnoj Europi je počelo u katoličkoj Poljskoj,a ne u zemljama pravoslavne tradicije upravo zbog pravoslavne političke kulture u kojoj je državna vlast neupitna.Proces akumulacije antitotalitarne političke energije u katoličkoj crkvi na našim prostorima nerazdvojiv je od procesa hrvatske nacionalne integracije jer su jedan bez drugog historijski i praktički nemogući i ta činjenica iznjedrila je sintagmu „Stepinčeva crkva” nakon koje je apsurdan i nemoguć bilo kakav pokušaj bigotizacije Bunjevaca. Indikativno je također,da danas u Europi nema ni jedne države pravoslavne tradicije koja bi bila gospodarski uspješna što najbolje potvrđuje primjer Grčke. Specifičan asimilacijski proces s kojim su bili suočeni svi Hrvati u Vojvodini tekao je za vrijeme komunističke Jugoslavije,a njegov eksplicitniji odraz i danas je prisutan.Naime,kao što episkop Velimirović definira razliku između srednjovjekovne zapadne teokracije i bizantske teodulije kao razliku između „nametnutog gospodara i svojevoljnog sluge”,tako se i danas u Srbiji katolištvo smatra „izvana nametnutim”,a pravoslavlje imanentnim.U skladu s time,za vrijeme komunizma,na prakticiranje katoličke vjere sumnjičavo se gledalo s dvije paralelne osnove:s ateističko komunističke i sa srpsko pravoslavne.To je

svakako doprinijelo ubrzanju vjerske i nacionalne apostazije kod Hrvata u Vojvodini. U postkomunističko vrijeme,oživljavanjem projekta bunjevačkog pseudoidentiteta,ovakve postavke koje su se ugradile u psihologiju srbijanskog društva artikuliraju se u pravcu potpuno fantazmagoričnih teorija o „nasilnoj hrvatizaciji Bunjevaca”(što dakle pretpostavlja da oni nisu Hrvati,a ako jesu onda su to postali pod prisilom),o Bunjevcima kao Srbima kojima je „nametnuta” katolička vjera,o ostacima povijesnog pamćenja nekadašnje(valjda mitske) pripadnosti pravoslavlju itd.Negdje sam pročitao da su čak i biskupu Antunoviću „pronašli” da su mu preci „slavili slavu”.Naime,”pronalaženje” predaka koji su „slavili slavu” postao je stereotip srbijanske kvaziznanstvene historiografije u dokazivanju da su Bunjevci,kao i ostali štokavci „nekad bili pravoslavni”,tako da se bez problema svakome kome je potrebno pronađu i prikrpe preci koji su slavili nekog sveca kao slavu.Pri tome zapanjuje lakoća i bezobzirnost fabriciranja povijesnih neistina,iracionalnih dimenzija do kojih se u takvim konfabulacijama ide i neshvatljiva uvjerenost samih srpskih krugova u istinitost takvih konstrukcija.Ovdje se susrećemo s jedinstvenim fenomenom srbijanske lažne nacionalne autopercepcije gdje pojedinac i ne traži objektivnu istinu nego se duhovno napaja delirantnom mitskom kolektivnom sviješću. Stavljanje na istu zakonsku razinu različitih kategorija etničkih manjina na prostoru Vojvodine(neke brojne i povijesno i teritorijalno autohtone s matičnim državama,neke politički pseudoidentitetski konstrukti,neke bez matičnih država,neke dirigirano naseljene s drugih prostora,bez matične države,podrijetlom s egzotičnih prostora itd.)ide na štetu teritorijalno autohtonih vojvođanskih manjina koje se time stavljaju u politički kontekst nehistorijskog manjinskog samoodređenja,tj.formaliziranog političkog relativizma,(kao n.pr.stvaranje koalicije s Romima)što znači s bitno suženim fizičkim i političkim prostorom kao mjerom širine i dubine autohtonog historijskog samoodređenja i kao neizbježno nužnom pretpostavkom demokratskog nacionalnog određenja.Tako se n.pr.govori o „komunističkom hrvatstvu Bunjevaca”(Ratko Dmitrović,www.pecat.co.rs – 10.03.2011.),a istovremeno i o„Bunjevcima koji su postali Hrvati „vatikanskim proglasom”.(srbijanski predsjednik Nikolić prigodom posjeta papi Franji,kako prenosi Tanjug 16.02.2016.)Obje ove autistične i fantazmagorične pseudoznanstvene tvrdnje polaze od temeljne postavke velikosrpske historiografske inačice „teorije urote” po kojoj su se Kominterna i Vatikan skupa urotili protiv srpskog naroda.Traže se „vanjski uzroci” koji su kao

urotnički faktori stvorili „veštačku hrvatsku naciju”(Šešelj),a nipošto se ne priznaje prava povijesna istina:da hrvatska nacija nije stvorena ni „komunističkim dekretima”,ni „vatikanskim proglasom” nego vlastitom povijesnom integracijom.Prema ovakvom stajalištu,Hrvati su kao politički narod,stvoreni na štetu srpske nacije i cijepanjem iste po konfesionalnim granicama. Zorna ilustracija ovakve političke manjinske konstelacije je emisija „Paleta” na TV Novi Sad.Nadalje,brojnim i planskim naseljavanjem manjina s Kosova i njihovom institucionalizacijom na istoj razini prava kao i povijesno i teritorijalno autohtone vojvođanske manjine,identifikacijski profil vojvođanskog prostora se bitno mijenja od srednjeeuropskog prema balkanskom.Paralelno s time ide i proces rashrvaćivanja Bunjevaca preko njihove indigenizacije do kreacije submisivnog pseudoidentiteta sociopolitički ekvivalentnog onima doseljenim s Kosova iz posve drugačijeg kulturnog i geografskog miljea.Iza takve političke strategije stoji imperijalni,kolonijalni odnos do teritorija,a on je politički redefiniran „jogurt revolucijom”,od kada u Vojvodini,sve do danas vlada „paraliza političke svijesti”,paralelno s kojom teče i ekonomska devastacija „krave muzare”.Ta nemoć,tj.paraliza se očitovala u bezbroj primjera,počev od rušenja „autonomaške vlasti”,preko korištenja Vojvodine kao logističke baze za agresiju na Hrvatsku,do objektivne nemogućnosti učinkovitog suprotstavljanja nasilnoj mobilizaciji koja je Vojvođane odvodila u promašene i izgubljene ratove sve do današnjeg stanja potpune političke,gospodarske i kulturne devastiranosti.Politički dirigiranom atomizacijom manjina kroz proizvodnju podjela održava se paraliza političke svijesti iz koje nije moguć izlazak što se,barem do sada,pokazalo kao učinkovit način imperijalne kontrole nad teritorijem kao primarnim političkim ciljem.Tako proizvodnja političkih podjela postaje proizvodnja političkog jedinstva države,odnosno proizvodnja države temeljene na srpskoj imperijalnoj nacionalnoj ideji kao projektu i projekciji.U tim činjenicama treba tražiti inicijalni razlog raspadanja bivše države,koja upravo zbog toga i nije niti trebala biti stvorena. Politički dirigirani pomak vojvođanskog identitetskog profila od srednjeeuropskog prema balkanskom možemo slikovito nazvati svojevrsnim „turčenjem XX i XXI stoljeća”,jer predstavlja nametanje obrasca srbijanskog političkog naslijeđa baštinjenog od Otomanskog carstva i povijesno potpuno stranog prostoru Vojvodine.U tom smislu,može se reći da transformacija identiteta kojoj su izvrgnuti Bunjevci u Srbiji predstavlja „kasni povijesni eho

turčenja”,tj.provođenje transformacije identiteta kao legitimne političke prakse. Nakon II.svjetskog rata,a osobito nakon raspada komunističke Jugoslavije dolazi do intenzivnog miješanja svih nacija prisutnih u Vojvodini čime ona postaje „melting pot”(lonac za taljenje) iz kojega nastaje identitetska mješavina specifična za Vojvodinu,a za koju je posebno karakterističan deficit bilo kakvog evolutivnog identiteta,tj.bezličnost,podložnost i uklopivost u kolonijalni sustav dominantne državne vlasti.Od vremena raspada SFRJ uočava se pojava do tada nepoznata među Bunjevcima:davanje imena djeci s eksplicitnim srpskim nacionalnim nabojem kakva nisu sebi davali čak ni Srbi starosjedioci u Vojvodini:Nemanja,Strahinja.Peđa i sl…Ovaj fenomen je praćen „jezičnom promjenom”,tj.prijelazom s bunjevačkog govora kao nestandardizirane lokalne i arhaične forme hrvatskog jezika na srpski standardni jezik i poprimanjem srbijanskih etnopsiholoških karakteristika kao nesumnjivim indikatorom dovršene asimilacije. Važno je uočiti da je u procesu bunjevačke Vergonhe stigma stida uspješno nametnuta velikoj većini imena i muških i ženskih,koja su tradicionalno bila često zastupljena među Bunjevcima.Ta imena,koja odreda pripadaju zapadnoj uljudbenoj tradiciji,velikim dijelom su imala svoju bunjevačku inačicu.S obzirom na duboku i staru ukorijenjenost u zapadnu kulturu,vjeru i tradiciju postavlja se pitanje kako je kulturno inferiorni subjekt stigmatizacije uspio nametnuti stigmu stida Bunjevcima koji su bili kulturno superiorni već po pripadnosti zapadnoj uljudbenoj tradiciji?Tome je nesumnjivo doprinijela zabluda jugoslavenstva,kasnije i komunizma,ali temeljni razlog jest taj što se identitetska stigmatizacija oslanjala na instrumente državne vlasti kao što je slučaj i danas.Osim toga,Bunjevci su u procesu vlastite indigene involucije prestali u svojim tradicionalnim identitetskim markerima(od koji su imena vrlo važan segment) prepoznavati vlastito dioništvo u univerzalnim zapadnim uljudbenim kulturnim vrijednostima i doživljavati ih samo kao vlastite inačice ne prepoznavajući njihovo podrijetlo,odnosno kao vlastita plemenska indigena obilježja,što je omogućilo da im bude nametnuta stigma stida od strane kulturno inferiornog,ali državotvorno izgrađenog subjekta. Iz vremena mađarske represije poznato je da su Bunjevci usvojili i neka mađarska imena kao svoja(n.pr.Geza,Pišta i sl..),ali su ona postala rijetka zbog novih okolnosti,tako da su i novine među imenima pratile trendove identitetske transformacije,odnosno asimilacije.Ti trendovi su nakon

II.svjetskog rata bili jugoslavenskog ideološkog predznaka,a danas eksplicitno srpskog . Konstruktori bunjevačkog pseudoidentiteta koriste svaku prigodu da u bunjevački etnički i identitetski prostor ubace neki srpski identitetski marker i to čine na naoko prikriven način povezujući te markere s bunjevačkom tradicijskom kulturom.Kao primjer navodim izvješće Radiotelevizije Vojvodine od 28.ožujka 2016.godine pod naslovom:”Vodeni ponediljak na severu Bačke” u kome se govori o bunjevačkom običaju polijevanja djevojaka na uskrsni ponedjeljak.Taj događaj,u režiji i u nazočnosti čelnika pseudoidentitetskih Bunjevaca organiziran je u Ljutovu pored Subotice,naselju nastanjenom samo Bunjevcima,a kao akter tog običaja izabran je i predstavljen mladić u bunjevačkoj narodnoj nošnji pod imenom Nemanja.Premda se nikad nijedan Bunjevac nije zvao Nemanja,niti je selo Ljutovo među svojim stanovnicima ikada imalo nekog Nemanju,upravo,kao slučajno,izabran je mladić s tim imenom da govori o ovom bunjevačkom običaju kao vlastitom. Prilikom organizacije različitih društvenih događanja od kojih samo neka predstavljaju dio bunjevačke tradicijske kulture,a ostala su novokomponirana(kao n.pr.”Festival bunjevački’ ila”,”Bunjevačko poslepodne” i sl.),pseudoidentitetski Bunjevci bezuspješno pokušavaju tim događajima dati privid vjerodostojnosti kako bi takav privid mogao poslužiti kao maska za odvijanje stvarnog,dirigiranog,a na površini nevidljivog političkog procesa:oduzimanja,odnosno krađe političkog identiteta Bunjevaca i artikulacije asimilacije kao na površini nepolitičkog procesa. Vjerodostojnost cjelokupnog društvenog i kulturnog života pseudoidentitetskih Bunjevaca nije moguća i ona ostaje u sferi privida jer ne izvire iz političkog subjektiviteta zajednice,nego iz njezine indigenizirane identitetske strukture. Osmišljavanje s državne razine,koordinacija,financiranje i podupiranje običajne tradicijske kulture kao indigene te ritualne religioznosti jedne etničke zajednice kojoj se upravo kroz takvu aktivnost ciljano oduzima politički subjektivitet,kao što je to slučaj kod bačkih Bunjevaca,predstavlja političku manipulaciju kojom se učvršćuje indigeni identitetski karakter te zajednice,dakako sa zajamčenim svim razornim posljedicama koje takva manipulacija sa sobom nosi.Takve aktivnosti obilježene su neukusno napadno hipertrofiranom novokomponiranom ritualizacijom tradicijskih običaja.Kao primjer možemo navesti:“Polivanje“ na Vodeni ponediljak u organizaciji t.zv.Bunjevačkog kulturnog centra u Bajmoku.Tako site www.bunjevci.net za Uskrs 2018.donosi vijest:“Polivači iđu već 20 godina“ iznoseći vijest da je ovaj

običaj u novokomponiranom indigenom ruhu uveden 1998.godine pod krinkom izvlačenja iz zaborava starih tradicijskih običaja,praveći od toga nešto sasvim drugo. Takvim namještenim i režiranim činima šalje se prikrivena ali nedvosmislena poruka Bunjevcima da se asimiliraju u većinski srpski identitet. Ovakvi fenomeni jasno odaju imperijalni karakter srbijanske političke kulture koja ne odustaje od agresivnog posezanja za tuđim,u ovom slučaju za bunjevačkim identitetom,nastojeći ga apsorbirati u vlastiti. Važan i veoma upadljiv aspekt dirigirane transformacije identiteta kod Bunjevaca jest promjena njihovih etnopsiholoških karakteristika koja se može točno kronološki pratiti počev od konca I.svjetskog rata do danas.Taj slijed ima nekoliko faza koje se jasno mogu razlikovati po svojim karakteristikama.Indigene etnopsihološke karakteristike Bunjevaca proizilaze iz njihova simplificiranog obrasca običajne kulture(„redovan svit”,”redovna familija”,”biti ko svit”,”izgledati ko svit” itd…),a danas su one transformirane u pravcu potpunog suobličavanja sa srpskim etnopsihološkim karakteristikama neautohtonog vojvođanskog podrijetla. U takvoj konstelaciji društvenih odnosa mnogi mješanci „iznose” bunjevački identitet izvan njegovih etničkih okvira i proširuju ga na sebe.Predstavljanje Bunjevcima onih koji su to samo jednim dijelom prvi je korak ka predstavljanju Bunjevcima onih koji to uopće nisu,što je također evidentan recentni fenomen projektiran ka razbijanju bunjevačke etničke i identitetske jezgre.Pretpostavka da bi se ovakvi dirigirani asimilacijski procesi mogli nesmetano odvijati jest upravo indigenizacija,tj.depolitizacija Bunjevaca(pri čemu se misli na oduzimanje Bunjevcima političkog identiteta koji je nužno hrvatski,tj.svođenje na nepolitički indigeni identitet).Takav indigeni bunjevački identitet,bez ikakvog vlastitog političkog potencijala postaje „tijesto koje se može mijesiti i oblikovati po političkoj volji”.Osiguravanje takvog procesa bio je temeljni motiv zbog kojega je Srbija odlučila političkim nožem zasjeći u bunjevački etnički i identitetski prostor generirajući ideološku podjelu.Dakako,kad nebi bilo ove podjele i kad bi svim Bunjevcima bilo omogućeno da budu Hrvati i kad bi na osnovu toga ostvarivali svoja manjinska prava ovakvog rapidnog nestajanja Bunjevaca nebi bilo. Time „oni koji ne znaju što su osim što su Bunjevci” postaju identični onima koji ne znaju što su jer to niti ne mogu znati s obzirom na mješovito podrijetlo.Posljedica jest topljenje etničkog supstrata pri čemu se brišu etničke granice Bunjevaca prema većinskom narodu što jamči politički zacrtanu asimilaciju.

Drugim riječima,hrvatski identitet izguran izvan političkog prostora kroz proces indigenizacije i sveden na nepolitički identitet u formi subnacionalnog imena,postaje sociokulturno identičan identitetu mješanaca.Kroz takav asimilacijski proces za koji je ključna kulturna involucija nastaje utapanje manjinskog identiteta u većinski.Dakle,indigenizacija je put transformacije političkog identiteta. Zanimljivo je da je još komunistički sustav izgradio čvrste tabue,tj.ideološka strašila kojima je osiguravao nesmetano odigravanje ovih procesa osiguravajući tako čvrstu integraciju ovog prostora u jedinstveni državni poredak.To je bio politički imperativ potaknut činjenicom ne tako davnog priključenja ovog prostora jugoslavenskoj državi.U kategoriju tih ideoloških strašila spadali su,politički vazda upotrebljivi, šovinizam,nacionalizam,klerofašizam itd.,a kao neupitno rješenje nametnut je,ideološki snažno obojeni koncept „bratstva i jedinstva”.Raspadom komunističke Jugoslavije ta ideološka strašila postaju neupotrebljiva pa se „paraliza političke svijesti” održava puno eksplicitnijim strašilima koje je,vidjevši da stara postaju neupotrebljiva,inaugurirao Vojislav Šešelj svojim političkim i konkretnim djelovanjem u Vojvodini,a koja su i danas važeća,u uvijenijoj formi. Indigenizam Bunjevaca,kao njihov jedini vjerodostojni identitet u vizuri srpske imperijalne politike i historiografije sadrži implicitan stav da je i prapostojbina Bunjevaca dio „srpskih zemalja”,tj. nikad ostvarene ”istorijske Srbije” te su stoga,Bunjevci „istorijski Srbi”,tj.ako se određuju kao politički narod mogu biti samo Srbi.Stoga se može zaključiti da svako odricanje hrvatstva Bunjevcima podrazumijeva i teritorijalne pretenzije prema BiH i Hrvatskoj. Dakako,iluzorno bi bilo očekivati od srbijanske države da će pokušati neutralizirati negativne učinke povijesnog kržljanja političkog identiteta,tj.indigenizacije kod Bunjevaca i postaviti ih na zdrave evolutivne identitetske temelje.Nasuprot tomu,kao što to pokazuje dosadašnja politička praksa,Srbija će ih maksimalno politički stimulirati da se što više sapliću o vlastitu manu,za što je u ovoj fazi već dovoljno pasivno stajanje po strani i jeftino financiranje nekoliko sitnih bunjevačkih pseudoidentitetskih sinekura.Time Srbija,umjesto da rješava manjinske probleme,ona ih proizvodi na prividno pasivan način,štiteći na taj način svoje imperijalne kodove na kojima počiva ukupna filozofija države.Zbog toga je velika nepoznanica kako će završiti sraz europske integralističke ideje kao nove političke paradigme i Srbije kao države razgrađenih i osporenih teorijskih pretpostavki.

Djeluje sasvim neuvjerljivo kada pseudoidentitetski Bunjevci pokušavaju uvjeravati i sebe i druge da su Bunjevci nakon I.svjetskog rata težili pripojenju kraljevini Srbiji,a ne zajednici južnoslavenskih naroda,a kao dokaz podastiru izmanipuliranu i nelegalnu skupštinu održanu u Novom Sadu o čijoj nevjerodostojnosti je sve poznato.Naime,što bi Bunjevce motiviralo da uđu u neku novu zajednicu ako u njoj nebi vidjeli i dio vlastite političke kulture,a takva zajednica može biti samo zajednica svih južnoslavenskih naroda(dakle kraljevina SHS),a ne Srbija.Apsurdno bi bilo pretpostaviti da bi njihov cilj bio ekskluzivno pripojenje Srbiji kao državi političke kulture strane njihovu povijesnom obrascu.Takvu krivotvorenu historiografiju izgradila je Srbija zbog svojih političkih interesa.Srbija,naime,nakon I.svj.rata pristupa Bunjevcima s imperijalnih pozicija radi uspostavljanja kontrole nad novim teritorijem zbog čega mora uspostaviti političku kontrolu i nad novim stanovništvom,a to ne može s Bunjevcima kao političkim narodom.Zato im pristupa kao prema nepolitičkom,tj.indigenom etnosu uspostavljajući prema njima klasični bipolarni odnos kolonijalne sile.Taj politički obrazac Srbija je prema Bunjevcima zadržala do danas i pokušava ga sačuvati kako bi ga prošvercala kroz pregovore o pristupanju EU. Nestankom Jugoslavije i jugoslavenstva kao političkog identiteta idealnog za mimikriju,Bunjevci se suočavaju s nepodnošljivom težinom posttotalitarne nacionalne reidentifikacije i javnog nacionalnog očitovanja kao fenomenom „povijesno potopljenog i umlaćenog političkog identiteta”,tj.s neizbježnim zadatkom „resetiranja identiteta”.Ta težina je toliko velika u okruženju u kojem žive da Bunjevci od toga „dižu ruke” smatrajući ga nenužnim uvjetom biološkog opstanka te biraju identitetsku artikulaciju u indigenom pravcu i u izvanpolitičkom prostoru.Problem je,međutim,što ih upravo na toj točki očekuju srbijanski kreatori luđačke košulje pseudoidentiteta,te na ridikulozan način doslovce mlataraju s njima preko nekoliko sitno plaćenih sinekurista iz lokalne sredine i usmjeravaju ih u pravcu politički neturbulentne spontane kulturne i identitetske involucije i kasnije asimilacije.Svi ti sinekuristi,tj.pseudoidentitetska bunjevačka „elita” ustvari su bivši komunistički „društvenopolitički radnici” koji i nadalje,po istom obrascu,svojom prisutnošću na javnoj sceni zagađuju kulturni,politički i medijski prostor. Za razliku od klasične definicije koja indigenizam definira kao „usmjerenost na prirodne resurse”,tj.”ruralni indigenizam” kod pseudoidentitetskih Bunjevaca se iz takve naslijeđene sociopsihološke matrice razvila također indigena karakteristika:”usmjerenost na povlastice dominirajuće vlasti”,ili „urbani

indigenizam” koji više nije fizički i egzistencijalno isključen iz društva nego je njegov dio,ali je politički nevidljiv i nema potencijala za političku i kulturnu artikulaciju.Njegovo obilježje je lojalnost dominantnoj vlasti,kakva god ona bila,bez ikakve političke uvjetovanosti,što uključuje i prihvaćanje od države nametnutog procesa transformacije identiteta,ideološkog profila i svjetonazora.U izvanrednim okolnostima to pretpostavlja i spremnost na sve najprljavije poslove za račun vlasti.Jedino što se očekuje od vlasti jesu materijalni benefiti i povlastice.U komunizmu se to odvijalo preko članstva u SKJ koje je jamčilo različite materijalne benefite,a danas je to prihvaćanje sudjelovanja u razbijanju hrvatskih identitetskih sastavnica i u suicidu kulturnog identiteta kroz preuzimanje indigenog pseudoidentiteta.Takva destruktivna usmjerenost se s lakoćom prihvaća jer indigeni mentalitet ne prepoznaje nikakvu vrijednost niti smisao u kulturnoj i političkoj evoluciji nego prepoznaje samo minimalističke egzistencijalne benefite(„kruv na astalu” Suzane Kujundžić Ostojić). Kada se taj bunjevački urbani indigenizam promatra kao odnos kultura – kontrakultura(tj.srbijanska država – oktroirani bunjevački pseudoidentitet)onda se vidi da je to nametnuta politička trgovina:indigenizam za domicil,tj.prihvaćanje Bunjevaca da se integriraju u srbijansko društvo,ali pod uvjetom da se odreknu svog političkog identiteta,dakle dozvoljena im je integracija samo kao indigenog naroda.U suprotnom,otkazuje se pravo na domicil kako je to formulirao Vojislav Šešelj devedesetih godina. Političkim ucjepljivanjem identitetskog autohtonizma u nedovršeni bunjevački identitet programirano se proizvodi terminološka zbrka,tj.podvala oko toga što se zapravo podrazumijeva pod etnonimom Bunjevac.Vjerodostojnoj formi pokušava se dati lažni sadržaj,tj.nudi se „politički besplatni” identitet bez identitetske esencije,bunjevština bez hrvatstva kao bljutavi zalogaj,kao cvijet bez mirisa. Prema srbijanskoj historiografiji,Bunjevci nikad nisu imali svoju državu,a ako su je imali(srednjovjekovna hrvatska država),to je bilo toliko davno da se je izgubilo povijesno pamćenje.Budući da oni potječu s „prostora proširene projekcije” kao nedržavotvornog prostora,oni su po sebi nedržavotvorni etnički element koji,kao takav,nema drugog izbora niti logičnog povijesnog puta nego se integrirati u srpsku državu i srpsku naciju u skladu s velikosrpskim projekcijama na „prostor proširene projekcije”.

Dakle,može se reći da srbijansko nametanje indigenog identiteta Bunjevcima ima svoje povijesne korijene u teritorijalnim projekcijama Srbije na matični prostor Bunjevaca(zapadna Hercegovina,Lika,Dalmacija). Prema istom shvaćanju,kao po sebi nedržavotvorni etnički element,Bunjevci su uvijek bili robovi tuđih gospodara,nemaju izgrađenu niti elementarnu svijest vlastitog državotvornog samopoštovanja,nikad nisu osjetili da je hrvatska država njihova i ne treba im dozvoliti da to osjete ni sada,treba ih „sakriti od hrvatstva” koje nezaustavljivim stvaranjem hrvatske države postaje ozbiljan politički problem,i to tako da im se obuče luđačka košulja lažnog identiteta.Neka se sapliću o jaram vlastita indigenizma,kao povijesni usud vrijedan njih. Nasuprot srbijanskom političkom modelu konverzije identiteta kao sredstvu teritorijalne ekspanzije stoji austrougarski model integriranja nacija u višenacionalnu srednjeeuropsku državu(Mitteleuropa) koji ne poznaje praksu politički dirigirane transformacije identiteta.To se najbolje očituje u odnosu Austrougarske prema Muslimanima u Bosni nakon aneksije za koju je dobila mandat na Berlinskom kongresu 1878.godine. Naime,Austrougarska je prva u Europi priznala islam 1912.godine,na temelju još starijeg zakona iz 1874.godine,dakle još prije Berlinskog kongresa. Zanimljiva je činjenica da je otomansko naslijeđe prisutno i u Srbiji i u BiH,ali na posve suprotne i međusobno isključujuće načine.Naime,Srbija je naslijedila otomansku državnu i političku filozofiju,ali je eksterminirala konfesionalno naslijeđe,dok je u BiH obratno,tamo je opstalo konfesionalno naslijeđe,ali bez elemenata otomanskog državnog ekspanzionizma.Povijesna podloga ovakvim razlikama svakako je,s jedne strane formiranje autokefalne pravoslavne crkve u Srbiji i,s druge strane, bogumilstvo u Bosni čiji su pripadnici masovno konvertirali na islam. Kao posljedica političke involucije bačkih Bunjevaca,u njih su se zadržale neke netaknute forme pučke čestitosti temeljene na katoličkom običajnom moralu zatvorenih etničkih zajednica koje su ostale u zavjetrini političke evolucije pa su samim time bile pošteđene i njezinih negativnih strana.Međutim,bez obzira na pozitivne tekovine takvih procesa,one,pripadnike ove zajednice,udaljavaju od realnih društvenih tokova i guraju ih na margine političkog utjecaja što je i cilj podupiranju indigenizma Bunjevaca od strane srbijanske politike. Ukoliko europska integracijska ideja počiva na rušenju „željezne zavjese” onda to znači da se moraju rušiti i one željezne zavjese koje su spuštene puno ranije i koje su priječile evolutivni kulturni i identitetski razvoj pojedinih etničkih skupina geografski otrgnutih od matičnog naroda i matičnog prostora,koje su

se održale do XXI stoljeća u politički i kulturno kljastoj,krezuboj formi,u političkoj zavjetrini procesa formiranja nacionalnih država,kao što je to slučaj s bačkim Bunjevcima. Bio bi promašaj povijesnog značenja kada bi Hrvatska,kao članica EU,dopustila Srbiji da željeznu zavjesu koja je prema bačkim Bunjevcima spuštena Hrvatsko ugarskom nagodbom 1868.godine ,a koja je u larviranoj formi spuštena do danas,prokrijumčari u EU kao nametnutu indigenu stigmu.To bi ujedno značilo da Europa u svoj politički poredak inkorporira Srbiju kao državu utemeljenu na starim kolonijalnim imperijalnim kodovima,a ne kao zemlju politički ekvivalentnu svim ostalim zemljama pristupnicama.Za Bunjevce u Bačkoj to bi značilo sigurnu asimilaciju i topljenje etničkog supstrata.Ostalo bi samo ime kao prazna indigena ljuštura bez ikakvog političkog potencijala. Tu staru zavjesu podignutu prema Bunjevcima u Bačkoj pokušalo je ukloniti komunističko rukovodstvo nakon II.svjetskog rata,ali ne radi samih Bunjevaca,nego u sklopu i zbog ideološkog obračuna sa ostacima starih političkih struktura u Srbiji.Zato je taj problem tada riješen samo polovično i privremeno,a takvom rješenju je presudio politički kompromis sa tada moćnim strukturama unutar komunističke partije Srbije.Aktivirana je „bunjevačka Vergonha” i kasnije obračun s bunjevačkim Proljećarima,čime je Bunjevcima s nekoliko šamara poručeno da zaborave na hrvatski jezik i škole.To je bilo vrijeme kada je Bunjevcima hrvatstvo priznato nominalno,ali ne i faktički.Raspadom Jugoslavije i ostankom u samostalnoj Srbiji,Bunjevcima je hrvatstvo zanijekano i nominalno i faktički,a oni su historiografski klasificirani u indigeni narod. Srbijanske vlasti su,od svog dolaska na prostor današnje Vojvodine pa sve do danas,vukle takve političke poteze iz kojih se uvijek naslućivao strah od nedovršene teritorijalne integracije vojvođanskog prostora u srbijansku državu,čime se jedino može objasniti snažno srbijansko podupiranje lažnog bunjevačkog identiteta. U identitetskoj artikulaciji bunjevačkih Hrvata treba razlikovati dva procesa:indigenizaciju i asimilaciju,t.j.”kržljanje identiteta” i preuzimanje novog identiteta.Indigenizacija čini identitet podobnim za transformaciju u bilo koji drugi identitet koji je dominantan(nekad mađarski,danas srpski).Oba su procesa rezultat življenja u nenormalnim političkim okolnostima izvan matičnog prostora. S obzirom na daleko poodmakle procese asimilacije Bunjevaca koji svoju podlogu imaju u višestoljetnom procesu indigenizacije,može se reći da je za

veliki dio ovih Hrvata samostalna hrvatska država prekasno stupila na povijesnu scenu,t.j.da su oni za hrvatski etnički korpus u nepovrat izgubljeni kao cijena predugog nemanja vlastite nacionalne države na koju bi se mogla osloniti njihova identitetska artikulacija u pravcu zrelog političkog naroda što je jedini mogući način samoodržanja. Dakle,autohtoni(indigeni) identitet je po definiciji involutivni,nepolitički i nehistorijski,odnosno,identitet bez budućnosti. Involutivni identitet je i gospodarski i kulturno usmjeren prema autodestrukciji,nema državotvorni kapacitet,ili ako ga ima,onda su to redovito siromašne postkolonijalne zemlje nesposobne osmisliti ekonomski uspješne modele i ovisne o bivšim kolonijalnim gospodarima. Malobrojne indigene skupine kao involutivni identiteti,redovito su samo korak do fizičkog nestanka ili asimilacije. Kroz „autohtonizaciju” Bunjevcima se „oduzima poslovna sposobnost” kao retardiranom elementu,a kao skrbnika samu sebe nudi Srbija kao „pružatelj domicila”(država oktroiranih prava) jednoj indigenoj skupini koja nije „svoja na svome” u smislu titulara političkog prostora i koja nema krvnog srodnika(matičnu državu).Kroz takav sustav utvrđuje se bipolarni odnos dominantnog i submisivnog kao jedini politički prihvatljiv model političke kontrole inonacionalne zajednice iza čega stoji primarni politički interes kontrole teritorija na kome vlast nikad nije uspjela postići potpuni autohtoni karakter. Ovakva identitetska diskvalifikacija bačkih Bunjevaca od strane nekad mađarskog,a danas srbijanskog nacionalnog projekta nebi historijski bila moguća da isti ti projekti nisu osporavali legitimnost nacionalne integracije i državotvorni kapacitet cijeloj hrvatskoj naciji,da nisu imali pretenzija na njezin teritorij i da je samostalna hrvatska država stupila na povijesnu scenu u vrijeme formiranja nacionalnih država. Pravo na domicil je politički postavljeno u suprotstavljeni i međusobno isključujući odnos s pravom na evolutivni kulturni identitet političkog naroda,kao način nevidljive političke ucjene i trgovine čime se otvaraju ispodpovršinski,nevidljivi društveni procesi asimilacije.Takva politička konstrukcija povijesno se nadovezuje na politički okvir komunističkog „bratstva i jedinstva”,a za podlogu ima prethodno čvrsto okoštalu indigenizaciju i gotovo nikakvu jezičnu distancu prema većinskom narodu. Često se navodi krajnje neprihvatljiv „argument mješovite sredine” za političku i identitetsku retardaciju bačkih Bunjevaca u prilog njihovu indigenom pseudoidentitetu.Imperativ zajedničkog življenja(koji jest

imperativ) se ne smije postavljati u ideološku opreku s imperativom ostvarivanja manjinskih nacionalnih prava,osobito ne u smislu argumenta za pseudoidentitet. Krivo povijesno artikulirana nepolitička indigena identifikacija kod bačkih Bunjevaca dovela je do toga da hrvatstvo ne zaživi kao temeljno kolektivno subjektivno polazište,nego samo kao politička ideja užih slojeva,pri čemu,kroz duga stoljeća konsolidiran,modus indigene tribalne opstojnosti ostaje instinktivno prihvaćen kao najpouzdaniji modus opstojnosti koji,međutim,na političku površinu izbija kao deficit nacionalnog identiteta,tj.deficit kolektivne svijesti političkog naroda. Uslijed objektivnih povijesnih zapreka pravilnoj artikulaciji političkog identiteta,kod mnogih Bunjevaca je nastao pravi lom u svijesti i potpuna dezorijentiranost u smislu nacionalne,političke i kulturne identifikacije.Tako se mogu čuti posve apsurdni stavovi da su „političari krivi za raspad Jugoslavije”,”svi su jednaki(u pogledu odgovornosti za krvavi raspad države)” itd…Takva mišljenja predstavljaju izraz revolta zbog dokinuća mogućnosti jugoslavenske mimikrije i zbog izgubljene sposobnosti obnašanja vlastitog političkog identiteta što često daje snažan impuls asimilaciji i čak prihvaćanju većinskog identiteta osobito ako je to poželjno zbog očuvanja socijalnih pozicija i društvenog okruženja. Proces indigenizacije Bunjevaca predstavlja proces suprotan procesu integracije hrvatske nacije koji je doveo do stvaranja hrvatske države,on je dezintegrativan proces.Prema tome,zakonsko legitimiranje takvog procesa predstavlja delegitimiranje hrvatske nacionalne integrativnosti,odnosno delegitimiranje hrvatske države. Institucionalna indigenizacija bačkih Bunjevaca reaktivirana je u trenutku kad je postalo jasno da se tabu „jugoslovenske orijentisanosti” nezadrživo topi i da će,ukoliko se Bunjevcima ne vrati stara „klečka indigenizma” oko vrata,svi završiti kao Hrvati,što bi s pozicija srpskog političkog interesa bilo ravno katastrofi,tj.to bi značilo nastavak redukcije srbijanskog političkog prostora nakon „secesije” Hrvatske.Zato se može reći da osporavanje hrvatskog identiteta Bunjevcima stoji na istim ideološkim i političkim pozicijama s kojih se vršila agresija na Hrvatsku i BiH. Stigma indigenizma kao egzogeno nametanje identitetske,kulturne i političke involucije bačkim Bunjevcima ima isto ideološko utemeljenje kao i nametanje „stigme stida”(Jovan Dučić),Hrvatima na matičnom prostoru,a koje se temelji na nekritičkom tumačenju događaja iz II.svjetskog rata,odnosno na ideološki kreiranoj lažnoj historiografiji Prvog,a osobito Drugog svjetskog

rata(stereotipizacija Hrvata kao „naroda koji ne zna za stid”,t.j.”bestidnog naroda”).Zajednički arhetip im je francuska Vergonha.Nametanje ovakvih ideoloških stereotipa imalo je u pozadini jedan jedini i uvijek isti politički cilj - ovladavanje „prostorom proširene projekcije” kao srpskim političkim prostorom. Stigma indigenizma znači potpuno protjerivanje iz političkog prostora,a stigma stida pokušaj stavljanja u političku drugorazrednost sa zaprijećenom kaznom.Može se reći da stigma bunjevačkog indigenizma predstavlja segment cjelovite „stigme stida” usmjerene prema hrvatskom narodu(one o kojoj „pjeva” Dučić),s tom razlikom da,s obzirom na specifične lokalne povijesno uvjetovane političke okolnosti,ne uključuje toliko eksplicitno političku,nego više socijalnu stigmatizaciju.”Stigma stida” kao izvorno fenomen francuske političke prakse,natura se unutar bipolarno uspostavljene političke strukture na čijem dominantnom polu stoji „nacija(bezobzirne) slobode” kao subjekt imperijalnog osvajanja i preuzimanja tuđeg(u šta spada i asimilacija),a na inferiornom polu indigeni identitet kao objekt političkog pretencionizma. Sve su to bili „nepisani kodovi” prema kojima je krojena i na kojima je politički živjela zajednička totalitarna komunistička južnoslavenska država.Raspadom te države bački Bunjevci su bačeni u identitetski limb,međuprostor u kome je nametnut izbor između sigurnog domicila i evolutivnog kulturnog i političkog identiteta,tj.izbor između zadovoljavanja minimalističkog indigenog refleksa opstojnosti i identiteta slobodnog političkog naroda.U tom limbu odvija se u dinamičkoj ravnoteži dirigirana i programirana asimilacija bez površinske političke turbulencije. Ako analiziramo profil ideološki trasirane i nametnute bunjevačke Vergonhe,onda možemo uočiti da se je „smjer stiđenja” znatno promijenio od konca II.svjetskog rata do danas,što zapravo dokazuje da su Bunjevci bili u kontinuitetu izloženi preciznim identitetskim manipulacijama.Naime,nakon II.svjetskog rata pa sve do pada komunizma i raspada Jugoslavije,Bunjevcima je bilo zadano da se „stide” u prvom redu svog govora,zatim svog ruralnog(salašarskog) podrijetla,svoje neškolovanosti,siromaštva i prakticiranja katoličke vjere.Danas se pak više nebi trebali „stidjeti”,nego „ponositi” ovim svojim određenjima jer su ona uklopljena,ili se nastoje uklopiti(premda neuspješno kao s katoličkom vjerom) u indigeni pseudoidentitet,nego bi se trebali stidjeti neprihvaćanja od države velikodušno ponuđenog(oktroiranog) pseudoidentiteta i prihvaćanja „tuđeg”,hrvatskog identiteta,kao identiteta koji je inače(po Dučiću)

bestidan,tj.”ne zna za stid”,baš kao što su „bestidni” i ovi Bunjevci koji ga prihvaćaju,jer se tobože „stide svog bunjevačkog porekla”,tj.svojih predaka koji su,po njima,imali vjerodostojni indigeni bunjevački identitet,ali ne zato što su zaostali u nacionalnom integrativnom procesu,nego zato što su oni kao takvi povijesno vjerodostojni i po sebi nemaju nikakav povijesni evolutivni identitetski potencijal.Dakle,retrogradno,indigeni identitet je jedini vjerodostojan,a iz povijesti treba iskorijeniti svaki nacionalni hrvatski integralizam kao „bestidan”.Drugim riječima,imperativno se nameće identitet povijesnog političkog retarda.Dakako da ovakve srbijanske konstrukcije jasno razotkrivaju svu perverziju takve političke manipulacije.Sramotno je,tj.”bestidno” ne prihvatiti identitet kojeg država nudi.Bunjevci koji se smatraju Hrvatima se „stide svog porekla“ jer „stida nemaju“,jer da ga imaju nebi se stidjeli „vjerodostojnog“indigenog bunjevačkog identiteta i prihvatili „bestidni“ hrvatski identitet.Ova nametnuta „stigma stida“ predstavlja ideološki temelj od kojega polazi identitetsko i svako drugo društveno zatiranje.Tu nam se jasno otkriva ideološka sinteza francuske Vergonhe i istočnog koncepta „nebozemne vertikale” po kojoj je država,tj.svjetovna vlast,transmisija svih transcendentnih vrijednosti,pa dakle i najviši moralni arbitar,a u ovom slučaju i arbitar identiteta. Ako pak ovu stvar promotrimo na globalnoj razini srpsko hrvatskih odnosa onda vidimo da je podugačak popis kojega je srbijanska pseudohistoriografija sastavila,a čega bi se sve Hrvati trebali „stidjeti”. Postavlja se pitanje zbog čega je došlo do ovog pomaka u manipuliranju Bunjevcima?Ako pođemo od činjenice da je bunjevačka Vergonha od početka do danas imala glavni i jedini cilj udaljiti Bunjevce od hrvatstva,onda možemo zaključiti da je promjena zadanog „smjera stiđenja” uzrokovana promjenom političkih okolnosti,prije svega propašću jugoslavenske ideje i stvaranjem hrvatske države. Što zapravo znači to nametanje „stigme stida”?Prvenstveno imperijalni akt kao odraz političke filozofije kojom se nastoji ugušiti svaki evolutivni identitetski potencijal potčinjenih naroda.U slučaju bačkih Bunjevaca ovakvo manipuliranje „stigmom stida” poprimilo je toliko sirov ton da je od njih napravilo grotesku „dvorske lude Srbije”. U javnim istupima srbijanskih dužnosnika kada se obraćaju pseudoidentitetskim Bunjevcima,kao i u istupima njihovih političkih čelnika često se naglašava „ponos”,odnosno nekakvo „ponošenje” Bunjevaca kao suprotnost nametnutom „stidu”,odnosno „postiđivanju” u prošlosti.Pri tome

se dakako ne kaže da je i generator bunjevačkog „stida” i bunjevačkog „ponosa” – bio i ostao isti – domicilna država. Naime,već samo postavljanje nekog etnosa u „povijesnu relaciju stiđenja – ponošenja” predstavlja istovaljani nasilni imperijalni manipulativni akt identitetskog pretencionizma kroz oduzimanje političkog identiteta što nad Bunjevcima provodi domicilna vlast(ranije spomenuti „politički ping-pong”).Tu je svakako riječ o „debilizaciji političkog identiteta”,potpuno neprimjenljivoj na politički samoostvarene nacionalne identitete što možemo potvrditi na osnovu pretpostavke koliko bi takva relacija izgledala nevjerojatno kad bi se primijenila na neku drugu nacionalnu manjinu,n.pr.Mađare koji su nam geografski najbliži. Politička manipulacija bačkim Bunjevcima kroz ovu relaciju odvijala se i odvija se tako što je Bunjevcima bilo točno zadano čega se trebaju „stidjeti”,a čime „ponositi”,ovisno o aktualnim političkim potrebama domicilne države.Nakon II.svjetskog rata bilo im je zadano da se „stide” svojih nedovršenih identitetskih elemenata kao hrvatskih jer je bilo potrebno spriječiti njihovu kulturnu integraciju u hrvatsku naciju i jer nije bilo opasnosti od stvaranja hrvatske države.Upravo zato što tada nije bilo govora o stvaranju hrvatske države,srbijanska politika nije imala potrebe izlaziti s apsurdnom tezom da Bunjevci nisu Hrvati.S druge strane,u isto to vrijeme bilo im je zadano da se „ponose” srpskim govorom(ekavicom),sekularnim srbokomunističkim modernitetom itd.Danas se,kroz formaciju pseudoidentiteta,pravac i smjer ove relacije radikalno mijenja isključivo zbog stvaranja hrvatske države pa Bunjevci kroz političku kampanju dobivaju nove naputke čega se trebaju „stidjeti”,a čime „ponositi” kako bi ostali sakriveni od hrvatstva,t.j.u zapećku povijesti kao „politički debilni” identitet.Sada se oni svojih identitetskih određenja više nebi trebali „stidjeti”,nego njima „ponositi”,ali tek nakon što im je slagano da ona nisu nacionalna nego indigena.Takva laž se temelji na nijekanju hrvatskog nacionalnog integrativnog procesa,odnosno,implicitno,na nepriznavanju legitimnosti hrvatske države uopće.Tako im umjesto nacionalnih prava nude indigena,umjesto političkih nepolitička,umjesto jaja mućkove.U isto vrijeme,političkom kampanjom ih se usmjerava da se „stide” neprihvaćanja oktroiranog indigenog identiteta,t.j.prihvaćanja nacionalnog,dakle,hrvatskog.U tu kampanju upregnute su sve srbijanske znanstvene institucije koje na temelju netočnih povijesnih podataka kreiraju lažni identitet,a od Bunjevaca se očekuje da,u skladu s istočnom političkom kulturom „vere u državu” prihvate oktroirani identitet što bi,u skladu s takvom kulturom,predstavljalo i moralni čin.

Stoga možemo zaključiti da je pseudoidentitet Bunjevaca „Vergonha u uvjetima postojanja hrvatske države”,odnosno,ono što je bila Vergonha bez hrvatske države to je pseudoidentitet s hrvatskom državom.Na ovoj razini jasno se očituje nerazdvojna povezanost stvaranja hrvatske države i političke sudbine Bunjevaca u Bačkoj. Dirigirano,diskretno importiranje srbijanskih identitetskih markera u bunjevački indigeni identitetski prostor odvija se po osnovi imperativne,čak zaprijećene uvjetovanosti zajedničkim domicilom kao isključivim identifikacijskim kriterijem na kome se temelji identitetska transformacija u pravcu većinskog identiteta.Na takvim osnovama je bilo ustrojeno srbokomunističko razumijevanje „bratstva i jedinstva”,a nakon propasti komunizma medijator ovog procesa postaje država. Zbog submisivnog karaktera indigenog identiteta,indigeni identifikacijski „argument predaka” vrlo brzo se transformira u identifikaciju isključivo po osnovi domicila,što uključuje brisanje identitetske granice prema dominirajućoj inonacionalnoj strukturi kao širom otvaranje vrata asimilaciji.U korijenu ove pojave jest nedostatak vlastitog evolutivnog kulturnog identiteta. Primjer ovakvog identitetskog profila jest podjela na „starosjedioce” i „dođoše” kao tipičan vojvođanski socijalni fenomen,veoma prisutan i kod bačkih Bunjevaca. Naime,zbog zapriječenosti artikuliranja evolutivnog nacionalnog identitetskog procesa,otpor različitim oblicima represije koji svi u konačnici vode sužavanju političkog prostora za opstanak,iskazuje se s indigenih pozicija(starosjedilac),a kao takav,taj otpor ostaje trajno politički neučinkovit što dokazuje i postojeća politička sudbina vojvođanskog prostora.Štaviše,na cijelom prostoru bivše Jugoslavije,jedini učinkoviti zamajac političke transformacije koji je doveo do priznatog političkog rješenja bila je nacija,što dokazuje da je ona jedina legitimna historijska kategorija koja može donijeti valjani rezultat političkog formata. Dakle,indigenizam kao fenomen na vojvođanskom prostoru ne ograničava se samo na Bunjevce,nego se proteže na sve starosjedilačke narode nasuprot kojem stoje „dođoši” ,”kolonisti” kao instrument posebnog oblika europskog kolonijalizma,politički ustanovljenog stvaranjem prve Jugoslavije po političkom modelu tadašnjih kolonijalnih sila. Sva iskazivanja nezadovoljstva prema „dođošima” ograničavaju se na nezadovoljstvo njihovom integracijom i nikad ne prelaze granicu ksenofobije zbog nedostatka vlastitog povijesnog političkog identiteta vojvođanskog prostora.

Sve ove činjenice govore da je prostor Vojvodine,u pogledu svoje političke povijesti bio i ostao poligon kolonijalizma na europskom prostoru,što će odrediti i njegov identitetski profil,a kao izvedenicu toga i identitetski profil bačkih Bunjevaca. Posljedica takvog nametnutog pacifizma na vlastitu štetu jest da se često može čuti da Vojvođani svakog prihvaćaju pod uvjetom da on prihvati vojvođanski mentalitet i društvene vrijednosti,zatvarajući pri tome oči pred grubom stvarnošću da takvo stajalište ne dovodi do nikakvog pozitivnog rješenja. Zanimljiv primjer koji zorno pokazuje indigeni identitetski profil bačkih Bunjevaca salašara jesu Bosanci koji su dolazili u Bačku u berbu kukuruza šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.Naime,za Bunjevce oni su uvijek i samo bili „Bosanci” bez ikakve svijesti i razumijevanja da ti Bosanci imaju i svoj specifični kulturni identitet,a to znači nacionalni koji je različit.Tako Bunjevci nikad nisu govorili o Hrvatima ili Muslimanima iz Bosne,nego o „Bosancima koji jedu ili ne jedu svinjsko meso” kako bi znali kakvu hranu da im pripreme nakon teških poljskih radova. U ovom primjeru imamo sve elemente indigenizma:usmjerenost na prirodne resurse kao isključivi izvor opstojnosti,socijalnu isključenost iz državnih i političkih struktura,kulturnu marginalizaciju i razumijevanje stranaca po indigenim kriterijima.Ovdje je riječ o povijesno starijim naslagama indigenizma,još neinstitucionaliziranim kao što je to,na žalost,danas slučaj. Nametnuti povijesni proces indigenizacije bačkih Bunjevaca,tj.osporavanja kapaciteta političkog naroda,započet još u vrijeme ugarske represije,a nastavljen i nadograđivan od strane srbijanske političke elite postao je ključni čimbenik kulturne i gospodarske marginalizacije i provincijalizacije bačkih gradova Subotice i Sombora što je dovelo do urušavanja kulturnog identiteta i značaja ovih urbanih centara.To se najbolje vidi u zaostajanju ovih gradova za centrima kao što su Segedin,Pečuh i Osijek – gradovima istog regionalnog ranga kao Subotica,dok su bili u istoj državi. Budući da indigeni identitet „nema vlastite zube”,tj.ne može se osoviti na vlastite noge kao samostalni pokretač i subjekt političke povijesti,on je uvijek bio usmjeren na nešto ili nekoga.Klasična definicija indigenizma govori o „usmjerenosti na prirodne resurse”,fenomen veoma izražen u plodnoj Bačkoj i šire u cijelom panonskom bazenu,ali nepostojeć n.pr.u dinarskom kršu.Međutim,formiranje indigenog profila stanovništva u takvom prirodnom ambijentu inducira političku retardaciju,jer bez politike i izvan nje ima

dovoljno prostora pa se „usmjerenost na prirodne resurse” transponira i na „usmjerenost na benefite od vlasti”. To znači apsolutno i politički nekritično prihvaćanje svake i svakakve,ali uvijek tuđinske vlasti za minimalne benefite.Ta činjenica bit će od ključnog značenja za asimilatorske učinke dramatičnih nasilnih socijalnih promjena koje su uvele komunističke vlasti nakon II.svjetskog rata.Dakle,za razliku od ostalih prostora bivše države,komunistička represija je,pored svih ostalih negativnih učinaka imala i negativan odraz na identitetski profil bačkih Bunjevaca i otvorila je nove,dotad nepostojeće procese njihove asimilacije. Indigena usmjerenost na benefite od vlasti dala je dodatni snažni impuls prihvaćanju političkog identiteta(jugoslavenskog) i ideološkog(komunističkog),osobito među onim slojevima Bunjevaca koji u komunističkoj socijalnoj transformaciji nisu imali što izgubiti nego samo dobiti. Zbog toga je ta historijski oblikovana „nacionalna neformatiziranost” Bunjevaca(naplavine indigenizma) bila razlogom da dolazak komunističke vlasti i sve socijalne promjene koje je ona sa sobom nosila za Bunjevce značila i novi historijski val asimilacije na koji će se kasnije nadovezati slijedeći u vrijeme raspada Jugoslavije i aktivne političke konstrukcije pseudoidentiteta od strane Miloševićeve srbijanske vlasti. Najnoviji politički procesi u Vojvodini idu u pravcu apsolutnog istiskivanja Hrvata iz političkog prostora,čak i u onim sredinama gdje oni i danas čine značajan udio stanovništva kao n.pr.u Subotici.Zato takvi procesi uzrokuju potpunu podvojenost javnog političkog života i društvenog života hrvatske zajednice:promatrajući lokalna politička događanja Hrvati kao da ne postoje,a onda sudeći po nekim tradicionalnim kulturnim manifestacijama i događajima iz vjerskog života vidimo da tu Hrvata ima.Može se reći da po toj usmjerenosti ka potiskivanju Hrvata iz političkog prostora srbijanska vlast ne pravi razliku između onih koji se deklariraju Hrvatima i onih koji se deklariraju Bunjevcima.To pokazuje da srbijanska vlast de facto sve Hrvate tretira kao nepolitičku,indigenu kategoriju. Sigurno je da potiskivanje jedne etničke zajednice iz političkog prostora guši tu zajednicu i vodi u njezin politički neturbulentni nestanak.

Hrvatski građanski savez - fantomski pokret artikuliran „odozgo”,od države,po modelu bunjevačkih pseudoidentitetskih „kulisa – stranaka” s ciljem

amortiziranja političkih pritisaka na Srbiju i minimiziranja političkih ustupaka hrvatskoj manjini u Srbiji u procesu

pregovaranja s EU

„Hrvatski građanski savez” osnovan je 2015.godine kao „dobrovoljna,nevladina i neprofitna udruga. On predstavlja politički dirigirano proširenje autohtone identitetske stigme s deklariranih indigenih Bunjevaca na nesigurno deklarirane Hrvate bez jasno izgrađene svijesti o značenju hrvatstva kao državotvornog identiteta. Sljedbenike ovog najnovijeg nametnutog političkog spina možemo najjednostavnije definirati kao „Hrvate s dozvolom Srbije”,odnosno „Hrvate kojima ne trebaju hrvatska manjinska prava”. Dakle,sad više nemamo samo „Bunjevce bazmege”;oni su već odrađeni,nego se sad i Hrvati počinju „praviti bazmegom”. Jasno se uočava da udruga „Hrvatski građanski savez” po svim karakteristikama ima „potpis” srbijanske politike koja,pored već navedenih povijesnih temelja,počiva i na neokrnjenim ideološkim postavkama „antibirokratske revolucije”. Te karakteristike su slijedeće: 1.Udruga nije potekla spontano,„iz naroda” kao što je to bio n.pr.proces rađanja DSHV-a na čelu s Belom Tonkovićem i njegovim suradnicima koji nikada nisu bili „ljudi struktura”,nego je instaliran pojedinac koji je već promijenio nekoliko srbijanskih stranaka i koji je dobio politički zadatak da pronađe nekoliko radikalno profiliranih pojedinaca koji će,iz tko zna kakvih motiva samo ne onih

deklarativnih,pokušati oponirati svim nastojanjima oko implementacije hrvatskih manjinskih prava tijekom pregovaranja o pristupanju Srbije EU. 2.Udruga HGS je formirana upravo u vrijeme kad pred Srbijom stoji pregovaranje o položaju nacionalnih manjina(poglavlje 23) u čemu će ključnu ulogu imati Hrvatsko nacionalno vijeće i diplomacija matične države Hrvatske kao članice EU,što Srbiju kao pristupnicu stavlja u inferiorni položaj.Zato je potrebno u samoj Srbiji pronaći takve Hrvate kojima manjinska prava nisu potrebna i preko njih,ušutkati glas Hrvata iz Srbije,čime bi Europskoj Uniji izbili iz ruku argument o nužnosti njihove implementacije te bi Srbija uspjela izvrdati svoju obavezu i izigrati kako hrvatsku manjinu u Srbiji tako i Hrvatsku kao matičnu državu.To sve sliči na već dobro poznato beskrupulozno srbijansko mlataranje i manipuliranje nacionalnim i ideološkim identitetima u skladu s aktualnom političkom potrebom,karakteristično za srbijansku političku praksu.Kada se u Srbiji čini neki manipulativni manevar ovog tipa,onda je sigurno da u pozadini stoji neki skriveni politički cilj države.Pri tome se,kao i kod kreacije indigenog pseudoidentiteta,ne ide izvanjskom represijom,politički odmah prepoznatljivom,nego erozijom iznutra,endodestrukcijom,koja nije politički detektabilna i za koju vlasti ne mogu biti izravno optužene. Dakle, prije nego što Europska Unija pokaže Srbiji kako bi politički trebao izgledati Hrvat u Srbiji ona će joj predočiti „svog” Hrvata koji bi,po njoj,trebao biti takvim kakvim ga je Srbija skrojila,a ne onakvim kakvim ga Europska Unija definira na osnovu svojih zakonskih propisa.To je pokušaj izigravanja procesa kojega Srbija mora proći,a koji će biti posve specifičan jer će podrazumijevati potpunu demontažu svih imperijalnih kodova na kojima počiva srpska državotvorna filozofija.Takav izazov pred sobom EU nije imala niti u jednom dosadašnjem slučaju pristupnih pregovora i zato se može reći da su pregovori sa Srbijom po sebi specifični i bez jasnog ishoda. Izmišljanje lažnih Bunjevaca,sada i lažnih Hrvata,izvlačenje iz naftalina željezne zavjese kojom su Bunjevci u XIX stoljeću uskraćeni evolucije političkog identiteta i hvatanje za svaku slamku spasa koja može opravdati ideološko utemeljenje države,nastavak je procesa gubitničkog uzmicanja i redukcije geopolitičkog prostora koji je počeo s kninskim balvanima,a završio na lažnim Hrvatima u Srbiji.Budući da je taj proces praćen postupnom redukcijom političkog prostora,on predstavlja agonalnu reakciju,proces političkog odumiranja jednog državnog i nacionalnog projekta.Nema sumnje da je sav ovaj proces zakotrljan padom berlinskog zida,a možemo ga označiti kao „bježanje od nadiruće Europe i zatvaranje za sobom svih vrata koja postoje”.

3.Postavljanje nove kulise,tj.nove obmane pred političku javnost,”novo mazanje očiju”,u obliku formiranja još jedne političke inicijative pokrenute od državnih struktura,svakako je „udaljeni eho antibirokratske revolucije”,još jedan balvan prema Europi,još jedan„krivi potez u pravo vrijeme”,krivi jer se služi metodom obmane(obmana se sastoji u tome što postoji skriveni politički cilj),u pravo vrijeme jer ima za cilj osujetiti događaje koji tek predstoje(pregovori o Poglavlju 23).Od samog početka takva politička praksa predstavlja „varanje povijesti” kao političko ostvarivanje lažne nacionalne autopercepcije koje je dovelo do tektonskog urušavanja srpskog nacionalnog i državnog projekta. Politički program Hrvatskog građanskog saveza može se nazrijeti iz blago rečeno skandaloznog intervjua njegovog čelnika Tomislava Stantića objavljenog u Hrvatskoj Riječi 11.ožujka 2016.godine pod naslovom „Manjine ne doprinose demokratizaciji društva”.U tom intervjuu na pitanje novinara nije li proturječno što je materijal programske inicijative HGS-a objavljen na srpskom,a ne na hrvatskom jeziku,Stantić odgovara da nije „jer 99% ljudi koji su okupljeni u HGS-u govore srpski jezik,ili preciznije – srpskohrvatski jezik koji je nastajao 50 godina,koji se sada u njihovom govoru teško može prevesti na standardni hrvatski,jer jednostavno ljudi nisu pohađali nastavu na hrvatskom jeziku i mislim da je besmisleno tjerati ih da govore na hrvatskom jeziku…” Još eksplicitniji odgovor daje Stantić na novinarsko pitanje podržava li HGS obrazovanje na hrvatskom jeziku:”ne na ovaj način.Jer sad djeca završavaju osnovnu školu i gimnaziju na hrvatskom jeziku,ali što će poslije?Obrazovanje na hrvatskom jeziku mogu nastaviti samo ako odu studirati u Hrvatsku.I onda se postavlja pitanje što je cilj?Nikad nisam čuo da netko postavlja pitanje glede visokog obrazovanja na hrvatskom jeziku,koje bi se odvijalo ovdje u Srbiji.Također,ne sjećam se da je netko postavio pitanje o osnivanju katedre za hrvatski jezik,gdje bi se osposobljavali profesori za rad u nastavi na hrvatskom jeziku…Ne vidim da je borba protiv asimilacije to što mladi odlaze odavde na studije u Hrvatsku,odakle se većina ne vraća.” Na osnovu svega izrečenog može se zaključiti da je cilj ove „udruge” isti kao i različitih bunjevačkih pseudoidentitetskih „kulisa stranaka”:eutanazija ionako skromnog političkog potencijala Hrvata u Vojvodini i sprječavanje implementacije njihovih manjinskih prava u ovom sudbonosnom i prijelomnom trenutku kad Srbija započinje pregovore s EU.To dakako znači povijesni kontinuitet kojim se Bunjevcima osporava kapacitet političkog naroda te oni postaju i ostaju zatočenici vlastitog subnacionalnog,nepolitičkog indigenog identitetskog određenja.

Prema Stantiću,Hrvati u Srbiji će i dalje govoriti „srpskohrvatski”,u zemlji u kojoj većinska nacija - Srbi,govori srpski.Tako bi po njemu,valjda,”srpskohrvatski” postao jezik hrvatske manjine u Srbiji.Nije međutim jasno,kako bi u tom slučaju hrvatska manjina u Srbiji ostvarivala prava na njegovanje vlastitog jezika i kulture koja ih sljeduju po međunarodnim propisima.Oni iz hrvatske zajednice,koji prihvaćaju ovakve stavove zagovaraju nastavak „nacionalne mimikrije” koja je i dovela do „srbohrvatizacije” ne samo jezika nego i identiteta,jer bez obzira na minimalnu lingvističku distancu ova dva jezika,jezik nije samo lingvističko,ni političko pitanje,nego je on prije svega kulturni i identitetski marker. Gubitak kapaciteta prakticiranja vlastitog standardnog jezika i čak političko odbacivanje potrebe za njim znak je višestoljetne isključenosti iz evolutivnog kulturnog i političkog procesa sazrijevanja hrvatske nacije.Dakle,ovdje nije riječ o pukoj asimilaciji manjine u većinu,nego o gubitku koraka s povijesnim fazama kulturne evolucije iz koje su Bunjevci bili isključeni.Tijekom te isključenosti Bunjevci su bili izvrgnuti brutalnoj mađarizaciji,socijalnoj i ideološkoj stigmatizaciji pod jugoslavenskom upravom i pod komunističkim režimom,Vergonhi i na kraju pseudoidentitetu kao „luđačkoj košulji”.Sve to ih je udaljilo od mogućnosti da se na njih ad hoc primijene paragrafi iz poglavlja 23 .Da bi se to postiglo,bit će potrebno puno političkog razumijevanja i upornosti od strane matične države i europskih institucija.U tom smislu,Bunjevci moraju proći proces identitetske rehabilitacije,proces rekuperacije identitetskog potencijala kao političke kategorije,kako bi se s trulih indigenih identitetskih pozicija uključili u kulturne i političke evolutivne procese za koje nije ostavljena nikakva druga povijesna mogućnost nego da budu hrvatski.U onoj mjeri u kojoj to ne postignu,slijedi im utapanje u većinski identitet.Sve druge identitetske forme,tj.”indigeni Bunjevci”,”srpskohrvatski Hrvati” i sl. samo su bizarni aspekti moderiranog procesa asimilacije koju provodi država Srbija. Stoga,prihvaćanje „srpskohrvatskog jezika” i odustajanje od hrvatskog jezika „na ovaj način”,ne objašnjavajući koji bi to bio alternativni način,čelnik HGS-a,Stantić prihvaća nametnutu nacionalnu mimikriju kao demokratsko polazište dijaloga za rješavanje problema na samo njemu znan način.Prihvaćanje te nametnute „srpskohrvatske mimikrije” nije ništa drugo nego inačica prihvaćanja indigene stigme indigenih Bunjevaca. Odustajanje od uvođenja standardnog hrvatskog književnog jezika u škole,kao najprirodnijeg načina konzumiranja manjinskih prava pod izlikom da se „na tom jeziku ne može nastaviti studij u Srbiji” je posve neprihvatljiv jer se nastavna struktura mora početi graditi upravo od baze,dakle,od vrtića,osnovnih škola preko gimnazija i strukovnih škola pa do sveučilišne nastave kao konačnog cilja.

Umjesto ovakvih apsurdnih i promašenih idejnih polazišta mora se poći od činjenice da će nacionalna ravnopravnost Bunjevaca biti postignuta tek onda kad prestane potreba za mimikrijom,a to uključuje hrvatski jezik kao jezik javne komunikacije ravnopravan sa srpskim i mađarskim.I to ne na način da Bunjevce treba „tjerati” da govore hrvatski,nego kad to bude spontano proizilazilo iz čvrsto izgrađenog sustava školstva na hrvatskom jeziku i kada to bude oslobođeno svake javne stigme. Činjenica da je hrvatska država stvorena uspješnim premošćivanjem provalije tisućljećja,kao „milenijski presedan”,dokaz je da je moguć i da je jedino ispravan put ukidanje nacionalne mimikrije i nametnute indigene stigme kao premošćivanje provalije od nekoliko stoljeća.Naime,Hrvati duže nisu imali svoju državu nego što Bunjevci obitavaju u Bačkoj. Upravo primjer bačkih Bunjevaca i sva kompleksna manipulativna politička aktivnost koju prema njima provodi srbijanska državna politika govori da je proces integracije Srbije u novi europski poredak bitno različit ne samo od ostalih bivših jugoslavenskih republika,nego i od svih ostalih država koje su do sada pristupile Europskoj Uniji.Naime,Srbija je jedina od svih bivših jugoslavenskih država koja je građena na imperijalnim kodovima kao mini replika kolonijalnih sila,koje su joj takvu regionalnu ulogu ne samo osmislile nego i dodijelile,dakako,radi ostvarivanja svojih a ne srbijanskih nacionalnih interesa.Zato je taj proces krajnje neizvjestan,kako u pogledu trajanja,tako i u pogledu principijelnosti. Naime,ukoliko bi Europska Unija ustrajala na implementaciji svojih političkih principa to bi prethodno zahtijevalo potpunu dekonstrukciju političkih temelja na kojima je građena srbijanska država(što uključuje i reviziju historiografije).S druge strane,ako preovlada neki pragmatični interes da se Srbija integrira „neočišćena”,onda to znači da se Srbija pretvara u europsku sivu zonu zamrznute ideološke kontroverze s neriješenim temeljnim političkim pretpostavkama. Srbijanska politika prema hrvatskoj manjini u Srbiji pokazuje specifičnu konstantu koja se temelji na tradicionalno izgrađenoj imperijalnoj političkoj kulturi i na odnosu srbijanske historiografije prema hrvatskoj naciji i državi,a ta je da se minimizacija manjinskih prava Hrvata postigne ne izravnom represijom nego da sama hrvatska zajednica odustane od artikulacije svojih prava i sebe kao političke zajednice.Takva politička eutanazija preostalih Hrvata postignuta je prvo kreiranjem indigenog pseudoidentiteta gdje se u „izbalansiranoj drugorazrednosti” osiguranog nepolitičkog domicila otvara prostor za nesmetani,ali prikriveni endodestruktivni identitetski proces koji čini evolutivni nacionalni i kulturni identitet suvišnim,t.j.,indigeniziranim pseudoidentitetskim Bunjevcima politički nacionalni identitet(koji ne može biti drugačiji nego hrvatski) postaje ne

zabranjen,nego suvišan.Zatim se isti obrazac primjenjuje i na deklarirane Hrvate kreiranjem političke opcije „Hrvata kojima ne trebaju hrvatska prava na ovaj(ustvari ni na koji)način”.Rezultat oba slučaja je isti:da se Hrvatima,ustvari ne da ništa.Takav stav implicitno sadrži osporavanje legitimiteta integrativnog procesa hrvatske nacije i postojanje hrvatske države uopće. Na prigovor Srbiji zbog ozakonjenja umjetnog bunjevačkog identiteta obično se čuje odgovor:”što bi demokratska Srbija trebala drugo učiniti?Ne priznati ljudima da se izjasne kako žele i kako se osjećaju?”Problem je,međutim,što se ovdje indigeni,(dakle nepolitički) identitet priznaje onim što nije - političkim.Od debelih povijesnih naplavina okoštalog bunjevačkog indigenizma se pravi patvoreni politički identitet.Legitimira se indigenizacija,unatoč tome što ona predstavlja višestoljetni nametnuti proces potiskivanja iz političkog prostora.Od Bunjevaca kao hrvatske nacionalne manjine u Srbiji pravi se svojevrsni satelitski indigeni etnički element u srpskoj državi,što u političkom smislu podrazumijeva submisivnost umjesto participatornost s pozicija izgrađene manjinske strukture punog političkog kapaciteta. Slijedom toga,potpuno je jasno da samo ona vlast koja bi Bunjevcima priznala puni,dovršeni politički identitet,lišen svih elemenata indigenizma(a taj može biti samo hrvatski) bi se prema Bunjevcima mogla smatrati demokratskom i partnerskom.Ova činjenica je,kratkotrajno i samo nominalno,isplivala na površinu nakon II.svjetskog rata kao posljedica ideološkog obračuna komunističkog totalitarizma sa srpskom građanskom političkom filozofijom temeljenom na kolonijalnom odnosu(iz čega proizilazi i nametanje autohtonizma) prema Bunjevcima u Bačkoj. Budući da je srbijanska država temeljito i pravodobno građena i izgrađena,između ostalog i kao miniimperijalni projekat,u njezinom unutarnjepolitičkom miljeu nikad na površinu nije mogla izbiti percepcija neprirodnosti podjele na Bunjevce i Hrvate,nego je ona,naprotiv,postala neupitna čak i za sve demokratske političke opcije srbijanskog društva. Dakle,podjela na Bunjevce i Hrvate u Srbiji je dobila demokratski legalitet. Ta činjenica pokazuje da je srbijansko društvo u cijelosti izgubilo realnu autopercepciju i da uzroci toga sežu u duboku prošlost.

12.SUVREMENA HRVATSKA I BAČKI BUNJEVCI

Odnos Hrvatske(barem dosadašnji) prema bačkim Bunjevcima karakterizira jedna konstanta: nepostojanje političkog senzibiliteta za Bačku kao prostor koji nije bio u sastavu Trojednice.U tom smislu se taj odnos razlikuje od odnosa prema istočnom Srijemu,premda ta razlika nema konkretnih reperkusija na današnje stanje Hrvata bilo u Bačkoj bilo u Srijemu. Nakon II svjetskog rata SR Hrvatska živi pod „hipotekom ustaštva” i u okovima političkog sustava unutar kojega nema mogućnosti da se vodi bilo kakva pronacionalna politika koja bi vodila računa o Bunjevcima u Bačkoj.Nametnut je politički taboo da su sva nacionalna pitanja unutar SFRJ riješena i da se ne mogu više otvarati.U samom Zagrebu u to vrijeme svi Vojvođani se percipiraju kao „lale” ,potpuno je nepoznata nacionalna šarolikost Vojvodine,kao i činjenica da je nacionalno pitanje Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini riješeno samo nominalno,a ustvari je napravljen ustupak srbijanskoj partijskoj vrhušci koja nije dozvoljavala kulturnu integraciju Bunjevaca u hrvatsku naciju zbog čega je i ukinut hrvatski jezik u školama,a kulturnim institucijama i javnim glasilima je ukinut hrvatski predznak.Tadašnje razdoblje najbolje ilustrira slučaj hrvatskog glumca Vlatka Dulića kojemu su u Zagrebu u to vrijeme dali nadimak „lala” jer je iz Vojvodine.Sva njegova objašnjavanja tko su Bunjevci,a tko „lale” naišla su na zid nerazumijevanja u sredini snažno obilježenoj posljedicama komunističke revolucije i uništavanja građanske inteligencije nakon 1945.godine,kao i nasilnog gušenja „maspoka” 1971.godine. Današnji politički sljednik takvog pogleda na Vojvodinu koji u njoj ne vidi Hrvate u Bačkoj,svakako jest stranka SDP koja konstantno nastavlja ignorantski odnos prema bačkim Bunjevcima i njihovim čelnicima,a sofisticiranu politiku asimilacije koju nad njima provodi Srbija uopće ne prepoznaje.Takvo katastrofalno neuočavanje drame koja se događa Bunjevcima u Bačkoj jasno prepoznaju i u srbijanskim političkim krugovima te mu se ironično izruguju svjesni koliko su uspješni u mlataranju Bunjevcima do razine primitivne balkanske tragikomedije.Upravo na to se odnosi članak na srbijanskom portalu Vesti Online od 17.09.2014. pod naslovom „Hrvatska ODGONETA ko su Bunjevci”.Ali,zato Srbija i te kako dobro zna tko su Bunjevci,što je jasno s obzirom na sofisticiranost i dorađenost „luđačke košulje” koju su im uspjeli obući,a koja je sašivena još u vrijeme kad Hrvatska nije mogla ni sanjati svoju neovisnost. Budući da je,prema srbijanskoj historiografiji,sama hrvatska nacija plod nezakonitog integrativnog procesa,stanovite identitetske hereze„nova”(veštačka) nacija(Šešelj) koja govori „novogovorom” i čija država nema „slobodarske” niti državotvorne tradicije,nema vlastitu kraljevsku

dinastiju,je,dakle, „novotarija”.Dakako da takva država nema političke kapacitete da se ponaša kao„matica” kakve imaju stari povijesni narodi Europe,uključujući i Srbe,nego kao instant avnojska tvorevina koja ne prepoznaje odavno nametnute sofisticirane procese odrođivanja jednog dijela njezinog naroda(bački Bunjevci),niti im se znade suprotstaviti. Ovakva,sasvim razumljiva,neizgrađenost mlade hrvatske države jasno se vidi i na primjeru politike koju je vodio Franjo Tuđman koji je bačke Bunjevce,kao i sve ostale vojvođanske Hrvate želio uklopiti u svoje pragmatične političke interese kroz politiku „humanog preseljenja”.Takva politika,svakako znači nepriznavanje i nerazumijevanje snage teritorijalnog autohtonizma kao temelja svakog identitetskog određivanja Bunjevaca. Temeljni razlog zbog kojeg hrvatska država do sada nije pokazala politički interes za Bunjevce u Bačkoj i za vojvođanske Hrvate općenito,jest taj što hrvatstvo kod Bunjevaca nije prošlo fazu jugoslavenske komunističke formatizacije kao što ga je prošla hrvatska politička elita,dakle nije utemeljeno na farsičnim „pretvorbenim” kodovima,nego na starijim tradicijskim kodovima,danas politički neupotrebljivim,a vezanim za nametnutu ruralnu isključenost i vezanost za crkvu.Tu formatizaciju nije ni moglo proći jer je Bunjevcima u komunističkoj Jugoslaviji onemogućena kulturna integracija u hrvatsku naciju,a nacionalnost im je priznata samo nominalno bez ikakvog stvarnog učinka zbog čega su svi oni koji su bili formatizirani u jugoslavenski komunistički sustav,odnosno bili njegov aktivni dio,završili u nacionalnoj apostaziji,tj.kao pseudoidentitet.Zbog toga politička elita u Hrvatskoj među vojvođanskim Hrvatima ne može imati ravnopravnog političkog partnera kao što to ima u BiH.Mađarska država vodi sasvim drugačiju politiku u Vojvodini:ona vojvođanske Mađare tretira kao ravnopravne političke partnere,premda Mađari u Vojvodini nisu konstitutivan narod nego nacionalna manjina. S druge strane,hrvatska politička elita,barem dosadašnja,kao i sve ostale elite na prostoru bivše Jugoslavije gdje nije provedena lustracija,predstavlja prerušenu bivšu komunističku nomenklaturu,odnosno njihove učenike i biološke sljednike kroz koje je ta nomenklatura uspjela generacijski regenerirati svoju političku praksu i kroz taj proces ukloniti sve prepoznatljive totalitarne ideološke markere,zadržavajući samo netaknute odnose političke moći.Takva elita ne razumijeva naciju kao historijsku kategoriju čijem historijskom biću treba služiti država,nego samo kao okvir obnašanja vlasti onih struktura koje su se razvile evolucijom i preobrazbom „klasne avangarde”.Drugim riječima,u Hrvatskoj danas ne postoje strukture stvarne

političke moći koje nebi bile formatizirane na ovaj način.Iz te činjenice proizilazi,između ostalog,i visoka korumpiranost te brutalno socijalno raslojavanje hrvatskog društva u procesu „pretvorbe na hrvatski način”.Kao da se čuje odjek onih zlokobnih riječi „I poslije Tita – Tito”.Unedogled. Zbog toga,takva elita,čiji je primarni vlastiti a ne nacionalni interes,nema ni razumijevanja ni vremena da se bavi historijskim fenomenima teške identitetske i političke retardacije kao što je ovaj bunjevački. Dakle,kada u Srbiji ironiziraju da Hrvatska „odgoneta” tko su Bunjevci to znači da polaze od premise vlastite starije izgrađene državnosti koja je temeljito izgradila svoje imperijalne kodove,računajući s time kao prednošću pred Hrvatskom,ali previđajući kako se ti kodovi tope,a da,s druge strane,na povijesnu scenu stupa mlada,a time i svježa i vitalna hrvatska nacija i država kao međunarodno prepoznat i priznat identitet što se neizbježno reflektira i na bačke Bunjevce koliko god ih Srbija pokušavala od toga sakriti i zakopati u indigenizam. Kao mlada država,opterećena teškim neredom komunističkog naslijeđa i posljedicama agresije kojoj se morala oduprijeti,Hrvatska nije do sada uspjela profilirati učinkovitu politiku prema Hrvatima u Vojvodini,a ponekad se čini da ih je čak i potpuno zanemarila. Unatoč izborenoj neovisnosti kroz nametnuti rat i velikosrpsku agresiju,Hrvatska i danas „boluje” od izrazitog deficita historijske državotvorne svijesti i teških unutarnjepolitičkih kontroverzi,što osobito jasno uočavaju upravo Hrvati u Vojvodini koji hrvatsku politiku ocjenjuju iz perspektive neposrednog teškog iskustva s dva starije dorađena i sazrela državna i nacionalna projekta:mađarskog i srbijanskog.Zbog toga se upravo iz vojvođanske hrvatske perspektive jasno uočava neizgrađenost hrvatske države kao nacionalne matice. Pojam državotvornosti je u Hrvatskoj izrazito ideološki polariziran,dok je,nasuprot tomu u Mađarskoj i Srbiji izrazito čvrsto povijesno fundiran i nema govora da bi mogao biti predmet bilo kakvih ideoloških kontroverzi.Srbija je,za razliku od Hrvatske opterećena drugom ideološkom kontroverzom:Srbije kao projekta ili Srbije kao države definiranog nacionalnog prostora. Hrvatska historiografija još uvijek vodi besplodne rasprave jeli njena državotvornost u II.svjetskom ratu bila očuvana kroz komunistički antifašistički pokret,ili kroz NDH-ašku političku tvorevinu.Uzrok ove kontroverze jest činjenica da hrvatski narod kao mali narod nije mogao voditi suverenističku nacionalnu politiku,osobito ne u svjetskim kataklizmama kakve su bile oba svjetska rata kad to nisu mogle niti vodeće svjetske nacije,nego je bio

instrumentaliziran od strane sukobljenih svjetskih ideoloških blokova.Tako se dogodilo da se zbog odluke Kominterne da se očuva jugoslavenski državni okvir,hrvatski komunistički antifašistički pokret opredijeli za federalni status Hrvatske,dakle za formu izrazito ograničenog državotvornog kapaciteta,dok su,s druge strane Sile Osovine,zbog svojih,a ne hrvatskih interesa u Hrvatskoj instalirale marionetski poredak izrazito naglašenih državotvornih atributa,ali s totalitarnim nacističkim predznakom.Time se je iznad glave jednog malog naroda dogodio strahovit sraz svjetskih totalitarizama,što je pored ogromnih žrtava prijetilo da će pokopati i samu hrvatsku državotvornu ideju. Drugim riječima,oni koji su u II.svjetskom ratu morali graditi hrvatsku državu – odrekli su je se(radeći po uputama Kominterne),a oni koji je nisu smjeli graditi – gradili su je(po odluci i naredbi Hitlera koji se nakon ožujskih demonstracija u Beogradu 1941.godine odrekao dotadašnjeg podupiranja Jugoslavije i odlučio poduprijeti stvaranje satelitske hrvatske države radi svojih interesa,a ne interesa hrvatskog naroda). Budući da niti federalna Hrvatska,niti NDH nisu stvorene voljom hrvatskog naroda,nego kao oktroirana politička rješenja izvana nametnuta,pola stoljeća kasnije Hrvatska će biti prinuđena tražiti treći put,utemeljen na nacionalnom konsenzusu čime će hrvatska nacija dostići povijesnu zrelost punog državotvornog kapaciteta.Sve ove ogromne evolutivne skokove bački Bunjevci će preživjeti „u zapećku povijesti” kao etnička skupina kojoj je nametnuta indigena stigma kao sredstvo političke eutanazije. Zbog specifičnih povijesnih okolnosti Hrvatska nije izgradila čvrste građanske državotvorne kodove u vrijeme formiranja nacionalnih država u XIX stoljeću i taj nedostatak se i danas jako osjeća.Upravo zbog toga se i događa da je i danas hrvatska državotvorna svijest neotporna na zlonamjerno proizvedene političke turbulencije nametnutim ideološkim kontroverzama:od zaklinjanja na antifašizam i ZAVNOH-ovsku Hrvatsku do NDH-aške nostalgije,umjesto da je državotvorna hrvatska ideja daleko izdignuta i povijesno izgrađena da se ne može vrtjeti u orbiti ovih besmislenih ideoloških polarizacija.Tako i danas neki iznose konstrukciju da su borci NOB-a u Hrvatskoj bili povijesni prethodnici hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu,dok drugi ukazuju na tradiciju hrvatskog domobranstva koje je bilo organizirana oružana sila NDH. Upravo u vrijeme formiranja nacionalnih država,dakle u vrijeme kad je i Srbija gradila svoje državotvorne temelje u XIX stoljeću,događa se najintenzivniji proces indigenizacije bačkih Bunjevaca,što će ih kasnije onesposobiti za kulturnu integraciju u hrvatsku naciju.

S druge strane,to deficitarno državotvorno sazrijevanje Hrvatske u XIX stoljeću i „rupe u državotvornoj memoriji” koje Hrvatska iz tog razdoblja i danas nosi,za razliku od Srbije,bit će glavni razlog što današnja Hrvatska ne pokazuje senzibilitet za bunjevački problem,niti ga razumije i što se on,kao problem povijesne dimenzije,ne uklapa u današnju hrvatsku političku agendu.Na političkoj sceni suvremene hrvatske države se podjednako osjeća nedostatak dovršenosti XIX stoljeća,kao i još uvijek djelujuća nametnuta ideološka stigma XX stoljeća – ono čega u Srbiji i Mađarskoj nema. Nasuprot tomu,Srbija kao temeljito građena država u razdoblju XIX stoljeća,veoma je precizno izgradila svoj manipulativni odnos prema bačkim Bunjevcima. Deficit političkog identitetskog potencijala kod bačkih Bunjevaca korespondira istom deficitu,u drugačijoj političkoj formi,koji postoji među Hrvatima na matičnom prostoru – u Hrvatskoj. Za razliku od bačkih Bunjevaca,kod Hrvata na matičnom prostoru se nije razvio prijepor identiteta,nego prijepor državotvornosti,tj.kolebljivost između jugoslavenskog integralizma i hrvatske državotvorne ideje i kolebljivost vlastitog nacionalnog državotvornog kapaciteta.Prijepor identiteta kod bačkih Bunjevaca jest zrcalna,prekogranična slika prijepora državotvornosti kao glavne crte uzduž koje puca ideološka podjela unutar same Hrvatske.Taj prijepor se provlači kao konstanta od stvaranja prve Jugoslavije,preko komunističkog razdoblja sve do danas kada se manifestira kao duboka ideološka podijeljenost hrvatskog društva. Slikovito rečeno,kada bismo Hrvate s deficitom državotvorne orijentacije koji još nisu napustili identifikaciju s „regijom”,odnosno propalom Jugoslavijom preselili u Bačku,oni bi se svi deklarirali kao „Bunjevci nehrvati”,i obratno,kada bismo sve „Bunjevce nehrvate” iz Bačke preselili u Hrvatsku,oni bi se svi učlanili u novoosnovanu „antifašističku ligu” i preuzeli identifikaciju Hrvata s jugoslavenskim resentimanom. Ni jedan od ova dva prijepora,ni prijepor identiteta ni prijepor državotvornosti nisu endogeni fenomeni nego su egzogeno nametnuti i zapravo su slika i prilika jednog istog hrvatskog identiteta XIX i XX stoljeća kao posljedica zakašnjele državotvorne konsolidacije uslijed političkih i vojnih posezanja za teritorijem i identitetom hrvatskog naroda od strane moćnih susjednih velikonacionalnih i velikodržavnih projekata.Bit će potreban dugi povijesni proces izgradnje hrvatske države kako bi se ovi nametnuti prijepori nadišli i kako bi hrvatska nacija(pa dakle i bački Bunjevci) stala uz bok ostalim starim europskim narodima s dugom i neprekinutom državotvornom tradicijom.

Drugim riječima,može se ustvrditi da bački Bunjevci,baš po tome što se identitetski kolebaju i različito izjašnjavaju,dokazuju da su Hrvati. Dakako,prijepor identiteta rezultat je još jače političke represije i on predstavlja daleko težu povijesnu političku retardaciju nego što je to prijepor državotvornosti na matičnom prostoru. Bunjevački problem se ne može niti tumačiti,niti rješavati unutar simplificiranih suvremenih političkih kategorija jer je on fenomen historijske političke retardacije i stoga hrvatska država prema njemu mora pristupiti s posebnom pozornošću i političkom strategijom.To znači da je potrebno kritičko preispitivanje i revizija svih nametnutih retrogradnih,involutivnih povijesnih procesa indigenizacije i krivo usmjeravane političke artikulacije bačkih Bunjevaca,radi uspostavljanja europskih demokratskih političkih standarda. Ljevičarski SDP-ovski politički krugovi u Hrvatskoj koji hrvatsku državu smatraju za „postavnojsku instant tvorevinu”(„slučajna država” Zorana Milanovića) pokazali su osobit prijezir prema bunjevačkom problemu,smatrajući Bunjevce svojevrsnim „retardiranim rođacima” koji su vrijedni izbjegavanja,te nisu pokazali nikakve političke volje udubljavanja u ovaj problem nego su bačke Bunjevce jednostavno otpisali iz hrvatskog nacionalnog korpusa i prepustili ih na milost i nemilost nametnutim i do u tančine razrađenim asimilacijskim procesima koje nad njima provodi domicilna država. Političko šarlatanstvo ovoga tipa da predsjednik vlade ili države izjavi da je njegova država „slučajna” nezamisliv je u Srbiji,a da ne spominjemo n.pr.Francusku. U suvremenom globaliziranom svijetu obilježenom novim masovnim migracijama,autohtone manjinske zajednice još dodatno gube na političkom značaju,što se svakako može nepovoljno odraziti i na Bunjevce u Bačkoj.Suvremeni svijet,opterećen novim problemima,nema političkog sluha za ovakav politički relikt prošlosti,odnosno za problem koji je generiran već davno ugašenim političkim procesima i koji nije pravilno riješen u vrijeme kad se to rješavalo.Sve te činjenice pružaju Srbiji dodatnu mogućnost da zadrži nametnutu indigenu stigmu bačkim Bunjevcima kao neku vrst „stečenog prava” i već etablirane političke prakse pretvarajući tako bunjevački problem u problem kojega nitko više ne razumije niti ima za njega interesa,uključujući i matičnu državu Hrvatsku koja je to svojom dosadašnjom političkom praksom i pokazala.

S obzirom na povijesnu genezu srbijanske državne političke filozofije,nemoguće je zamisliti da će Srbija ikada prestati podupirati lažni bunjevački identitetski autohtonizam jer bi za to bila potrebna nezamislivo radikalna revizija svih povijesnih kodova na kojima je građena srbijanska država.Stoga će Bunjevci u Bačkoj,s obzirom da su u dometu srbijanske politike,trajno biti izloženi ovom negativnom utjecaju. Kao posljedica povijesnih identitetskih procesa na nematičnom prostoru i bez samostalne matične države,hrvatsko nacionalno biće na prostoru Bačke,u identitetskom smislu,raslojeno je od ekstremno indigenog do eksplicitno nacionalnog određenja.Čak i oni Bunjevci koji imaju jasno izgrađenu hrvatsku nacionalnu svijest,budući da nikad nisu bili dionikom političke povijesti Hrvatske,temelje je na indigenim pretpostavkama;to znači da kod njih nacionalno određenje nije po sebi razumljivo polazište društvenog postojanja,nego cilj,opcija ka kojoj oni teže,a koja nije u potpunosti dostignuta.Zato njihovo hrvatstvo nije politički profilirano niti strukturirano kao ono na matičnom prostoru – u Hrvatskoj.Takav jaz priječi elementarno političko razumijevanje druge strane:kako razumijevanje hrvatske državne politike u probleme bunjevačke zajednice,tako i razumijevanje Bunjevaca iz Bačke u političke procese u Hrvatskoj. Osim toga,sam geopolitički položaj Bačke prema Hrvatskoj,od vremena agresije Srbije na Hrvatsku i BiH do danas činio je sve vojvođanske Hrvate nedostupnim skrbi matične države.Ta činjenica da se bački Hrvati nalaze „s one strane limesa” odredila je specifične identitetske procese koji su politički nerazumljivi u Hrvatskoj i ne mogu ni na koji način interferirati s hrvatskom politikom niti biti njezin organski dio,nego se sve komunikacije održavaju na protokolarnoj osnovi i ostaju u dometima verbalne političke potpore. Zbog izrazito reduciranog političkog prostora koji mu je ostavljen na raspolaganju,hrvatstvo je u Vojvodini neprimjenljivo kao realna politička kategorija.Državnim induciranjem raskola,ideološkog identitetskog intraetničkog konflikta i nabacivanjem indigene identitetske stigme,hrvatstvo je ostalo „u tragovima”,tj.samo kao nominalna,opciona kategorija onih koji su,po tumačenju domicilne historiografije,podlegli procesu „hrvatizacije”. U vrijeme rata predsjednik Tuđman,jedino što je mogao ponuditi vojvođanskim Hrvatima jest da se presele u Hrvatsku.Tek sada se naziru nove mogućnosti konstruktivne pomoći opstanku Hrvata u Vojvodini. Hrvatska pronacionalna politika prema Vojvodini i vojvođanskim Hrvatima morala bi voditi računa o činjenici da je slučaj bačkih Bunjevaca mnogo kompleksniji i da u sebi krije mnoge politički izgrađene prepreke i zamke kako

bi se onemogućilo ostvarivanje njihovih političkih prava.Naime,u slučaju Bunjevaca,uskraćivanje političkih prava je prikriveno nuđenjem lažnih prava kao lažnom identitetu s ugrađenim „čipom” endodestrukcije.Drugim riječima,vlast uskraćuje stvarna politička prava nuđenjem lažnih indigenih prava. Kad bi problem bio samo na razini uskraćivanja hrvatskih manjinskih nacionalnih prava,stanje bi bilo puno jasnije,čistije i politički prepoznatljivije na međunarodnoj razini kao što je to bio slučaj n.pr.u istočnom Srijemu gdje nije postojala povijesna podloga na kojoj bi se moglo manipulirati hrvatskim nacionalnim identitetom pa se išlo na frontalno zatiranje istog. Kod Bunjevaca je,međutim,politički puno opasnije i štetnije ono što se nudi nego ono što se uskraćuje.Za razliku od srijemskog modela egzodestrukcije klasičnim metodama etničkog čišćenja viđenim na širim prostorima bivše države,na Bunjevce je primijenjen princip endodestrukcije na temelju povijesno solidno fundiranog autohtonizma. Nakon svega izrečenog postavlja se temeljno pitanje:imaju li doista Bunjevci pravo da se izjašnjavaju kako žele? Naime,ako je to njihovo pravo neupitno,onda je neupitno i da trebaju ostati u izgnanom izvanpolitičkom prostoru,ili barem na njegovu rubu kao indigeni identitet jer ulazeći u politički povijesni prostor Bunjevci gube pravo na lažnu „slobodu izjašnjavanja” zato što su kao politički narod historijski definirani kao Hrvati. Tako pravo na izjašnjavanje postaje pravo izbora opstanka ili nestanka,tj.izbora političkog ili indigenog identiteta. Dakle,uzroke polaganom nestajanju bačkih Bunjevaca treba tražiti u cjelokupnom negativnom političkom naslijeđu kojemu su oni dugotrajno izloženi.Ako se svi ti retrogradni politički procesi sagledaju u širem,regionalnom kontekstu,onda se jasno uočava da su oni samo dobro uklopljeni kamenčić u mozaiku globalnog regionalnog negativnog političkog naslijeđa koje se vuče od vremena propasti Austrougarske,preko povijesno promašenog eksperimenta jugoslavenske države do totalitarne komunističke ostavštine i velikosrpskog programa. Drugim riječima,primjer bačkih Bunjevaca je samo indikator vjetrometine ovog dijela jugoistočne Europe kao trajnog kriznog žarišta,odnosno,”političke kloake Europe”.