1. izdanje na hrvatskom jeziku Licencijsko izdanje s odobrenjem izdavača:

®Verlag DAS WORT GmbH Max-Braun-Strasse 2

97828 Marktheidenfeld-Altfeld, Deutschland djela s njemačkim originalnim naslovom

1NNERES BETEN

knjiga br. S 307 hrvatski-kroatisch

Za na pitanja od značaja za sadržaj mjerodavno j njemačko originalno izdanje

u Hrvatskoj izdaje UNIVERZALNI ŽIVOT Zagreb, Breščenskoga 4

Sva prava pridržana

Naklada 1000 primjeraka

ISBN 953-6284-13-8

Sadržaj

Kako ću ispravno moliti 7

Molitva srca 32

Molitva duše 44

Molitva etera 56

Molitva zdravlja 65

Dragi čitatelji 84

Dodatak 90

Kako ću ispravno moliti?

Sve više ljudi, upravo i oni iz mlađe gene­racije, traže i pitaju o smislu života. Oni tra­gaju za osmišljenim postojanjem a jedva da ga mogu pronaći. Mnogima je dodijao život u blagostanju koji ih ne može zadovoljiti. Oni pate pod materijalnim obiljem pod navalji­vanjem i pritiskom htijenja-biti i imati. S ob­zirom na poneke prijeteće razvoje i zabrinja­vajuća zaoštravanja oni u sve većoj mjeri osjećaju ugroženost svih životnih uvjeta.

Tako je mnogo naše subraće i sestara u potrazi za istinom. Njihov nemir, njihovo tra­ganje i stremljenje duboko je ukorijenjeno: Duša, koja nije od ovoga svijeta, naslućuje svoju vječnu domovinu gdje su zaštićenost i sigurnost; ona naslućuje vezu s nebeskim bićima među kojima vladaju sreća, zado­voljstvo, sklad i ljubav. Nesvjesno čovjeku, tragajuća duša čezne i za dualnim jedin­stvom, za svojim dualnim partnerom, koji možda živi daleko od ove Zemlje, u svijetlim

područjima vječne domovine. Duša i čovjek su neprekidno na putovanju. Neprekidno teži putnik novim ciljevima koji obećavaju ispu­njenje. Postignu li se, predah je ipak kratak; ispunjenje i zadovoljenje su kratkoga vijeka. Duša i čovjek nigdje ne nalaze duboku zašti­ćenost, nigdje stalni dom.

Probuđena duša osjeća da je samo na puto­vanju. Ona osjeća i sluti više. Navaljujuća slutnja i čežnja duše bude njenog čovjeka. Čovjek koji se budi za duhovnost počinje tražiti više, plemenitije i savršenije. Težnja duše koja teži svom porijeklu, priopćuje se njenom čovjeku; ona prodire u njega i uzdiže se u njemu kao životni sokovi u stablu kad se bliži proljeće.

Probuđena duša već čuje Duha koji zove. Brižno i s ljubavlju On je bodri, kao što ptica -majka traži da se njeno mladunče kreće, da napusti gnijezdo, kako bi naučilo letjeti. "Dođi", vabi ga ona, "dođi i upotrijebi svoja krila! Uzleti u element koji je tvoj život. Iskusi slobodu i daljinu koji su tvoj dom!" Tako zove i ohrabruje i Duh probuđenu dušu, da stupa više, da krene unutra prema vječnom životu koji je njen vlastiti.

s

Zapravo čovjek osjeća čežnjivo navaljivanje svoje duše. Zov Duha: Dođi, slijedi Me! titra sve više i više u njegovu svijest. Ipak svjetlo nutrine nije još u stanju sasvim probiti veo magle ljudsko-ovostranoga; pramelodija ži­vota nije još u stanju prožeti glasnu buku svje­tovnoga; razum još prekriva duhovni osjećaj, tihi glas vječne istine. Čovjek se obraća ovamo i onamo da bi našao ono što njegovo srce tako nemirno traži, i mora spoznati da to ne može naći u vanjštini. Ali gdje ima prostora za duhovan život u gužvi, u žurbi i neumornosti našeg vremena brzoga življenja? Posjed, vrijednost i užitak su mjerila društva blagostanja. Oni obilježavaju mišljenje i po­stupanje današnjega čovjeka. Budući da je takvo usmjerenje u suprotnosti s duhovnim, mnogi misle da je onome koji je u svijetu, duhovni život zatvoren. Svojom profesijom i društvenim ispreple­tenostima svi smo povezani svjetovnim živo­tom. Taj izvanjski život nas zamara i opte-rećuje više nego ikada. Čovjek se ne može toga osloboditi. Tehnika mu nudi mnogo-

struke i uvijek nove moguc'nosti: čulne podra­žaje i šumove, fascinacije i razonode razvnih vrsta, koji često premašuju sposobnost shvaćanja pojedinca. Mir i povlačenje u nu­trinu, na što duša poziva, mnogima se stoga čine kao utopija za čije ostvarenje naš nemirni svijet ne ostavlja prostora. Međutim ovo izgleda tako samo onome tko vjeruje da bi se za postizanje spokojstva mo­ralo povući iz glasne užurbanosti, iz društva i iz profesije. Ustvari užurbanost svjetovnog izopćila je mnoge i drži ih zarobljenima. Zapravo svjetovni čovjek je vezan onim na što se odnose njegove misli i težnje; to je danas tako kao što je bilo u svim vremenima. Ali obnova čovjeka iznutra, usmjerenjem na snage koje počivaju u njemu, moguća je danas isto tako kao što je to bilo moguće u svim vremenima.

Mi se ne moramo povlačiti iz svakodnevnog života, iz profesije, iz društva, da bismo našli mir u sebi. Mi moramo samo spoznati o čemu se radi: živjeti u ovome svijetu ali ne biti s tim svijetom.

10

Radi se o tome kojim snagama dopuštamo da odlučuju o nama. Radi se o tome kojim sna­gama ustupamo prevlast nad nama i našim životom. Usmjerimo li se na svijet, na mate­rijalno, tada će svijet, sve izvanjsko utjecati na nas. Tada smo djeca svijeta i imamo udjela u svemu stoje svojstveno izvanjskome svije­tu. Premda je duhovna stvarnost isto tako prisutna, ona nas ne može djelotvorno podupirati, poticati i voditi, jer joj se nismo obratili u sebi, jer se nismo svjesno priključili na nju, nismo joj pružili ruku. Obratimo li se duhovnome tada izvanjski svi­jet sa svojim pojavnim oblicima gubi svoj utjecaj. Premda je on tu kao i prije, više ne može vladati nama budući da smo božan-skome u sebi pružili ruku. Ono nas sada svjesno hrani, prati i odlučuje o nama. U Njemu smijemo sada počivati. Ako smo u duhovnom životu koji je u nama stali čvrsto na noge, tada je vječni bitak sigur­no tlo na kojem stojimo. Mi smo svojim kori­jenima sigurno usidreni u to tlo i možemo s povjerenjem u snage koje nam pritječu iz njega, izrasti u izvanjski život u riječ i djelo. Vihor vremena može nas doduše raščupati,

11

ali konačno nam ne može ništa, budući da dobivamo snagu i otpornost iz prauzroka vječnoga bitka. Tako mi smijemo počivati u duhovnome i istovremeno ispunjavati svoje zadaće u svijetu. Uznapredovalo duhovno neznanje ljudi pri­donijelo je da mnogi misle kako su materijal­no i duhovno, religiozno, dva međusobno udaljena područja. U stvarnosti postoje gru-botvarna, materijalna područja postojanja ovdje na Zemlji usko povezana s finotvarno-duhovnima. To su razine titranja koje postoje jedna pored druge i istovremeno. One se uza­jamno prožimaju: Bez obzira na njihove drugačije frekvencije postojanje jedne real­nosti ne isključuje drugu - slično kao što u jednoj prostoriji istovremeno može biti svjet­lo i zvuk.

Stoga mi možemo veoma dobro živjeti u ovome svijetu a da pritom nismo s tim svije­tom. Mi se samo moramo odlučiti da ustupi­mo prvenstvo unutarnjoj realnosti sveg bitka božanskome. Tko nije s ovim svijetom, tko u ovom svijetu samo živi, taj će više i plemeni­tije staviti nad niskim, nad materijalizmom i tako doći do Unutarnjeg spokojstva. Ali onaj

12

tko živi u ovom svijetu i usmjerava se na ovaj svijet, dakle s ovim svijetom jest, njegovo srce neće biti ispunjeno Unutarnjim mirom, jer ovaj svijet ne poznaje mir koji struji iz dubokog izvora božanske snage. Veza od materijalne do duhovne razine posto­janja stvara se predanošću. Nepresušna rijeka snage teče ako se obratimo snagama vječnoga života, jer Bog, naš Otac, nikad nam ne zat­vara Svoj izvor prasnage. Molitva je predanost. Tko moli zatvara kruž­ni tok života. Tko svakodnevno moli isprav­no, tko moli od srca, taj će sačuvati Unutarnji mir i u najvećoj buci. Mnogo duhovnoga znanja je u ovome svijetu ali je malo ostvarenja, a još manje ispunjeno­sti srca i duše! Onaj koji zna, spoznaje da u našem vremenu prasnage života zrače pojačano u duše ljudi da bi ih probudile za duhovnost. Tako se u ponekom čovjeku budi spoznaja o nemoći i nestabilnosti izvanjskih vrijednosti, izvanj­skog postojanja. Mnogi nisu više zadovoljni da posjeduju i da nešto predstavljaju. Kruh izvanjskoga, materijalnoga ne nasićuje više

13

mnoge i oni spoznaju: Izvanjske vrijednosti samo zabavljaju ali ne nude životni sadržaj. One se dosta često pokažu kao prazne, bes­mislene i površne. One osiromašuju srce i ne donose tišinu, a niti mir. Gdje mogu duša i čovjek naći kruh života? Gdje god mi tražili, kod prijatelja, na ovome i na onome mjestu, na izvanjskim svečanosti­ma i skupovima, nećemo ga naći, osim u sebi, u svojoj nutrini. Mnogi su gonjeni jer ih probuđena duša goni, ah oni još uvijek traže tamo gdje ne mogu naći, i omamljuju se u ovome svijetu. Oni nisu u stanju opaziti ono što im je ipak tako blizu! I ako čuju, o tome to ih često ne odvede dalje, jer intelekt, razum usmjeren na materijalnu realnost, još odbija i odbacuje.

Ali snage iz visokotitrajućih kozmičkih područja neumorno teže buditi i oživljavati. Njihovo djelovanje na našem planetu može se prepoznati posvuda i u različitim pojavnim oblicima, jer Duh Božji djeluje mnogostruko, da bi upravo u ovom vremenu još mnoge pri­bližio svijesti njihovog duhovnog porijekla, što otvara put k Univerzalnom životu. Svaki od nas je tako vođen da više puta u svom

14

zemaljskom životu dobiva priliku spoznati ono što je neophodno: spoznati da pripada vječnome, duhovnom bitku i da to porijeklo valja tražiti i razviti ponovno u sebi samom. Dan u kome čovjek spozna tko je on uistinu, dan u kome dođe do sebe samoga, od odluču­jućeg je značaja za njegov život, onaj život koji ne okončava sa završetkom ovog puto­vanja po Zemlji.To je dan svjesne predanosti vječnom, duhovnom životu. Čovjek postaje svjestan da su samo u njemu, u njegovoj nutrini, djelotvorni spokojstvo, zadovoljstvo, snage beskonačnog obilja, koje smije otvoriti božanskom sveljubavlju. U svaku je dušu, naš Otac, vječni Duh, položio sve što je On, život, od snage i obilja stvorio i bez prekida stvara. To obilje duhov­ne snage drijema više ili manje u nama. Ono želi da ga mi sami probudimo. Ali ako hoćemo postići Unutarnji mir i duboku tišinu, moramo prvo postati svjesni svojeg duhov­nog porijekla, jer svaki čovjek je dijete Svevišnjega i treba postati ponovno čistim bićem, svjesnim sinom i svjesnom kćeri pra-vječnog života.

15

Ispravno moljenje vodi nas kuci našem pori­jeklu, kuci u Kraljevstvo vječnoga svjetla gdje nas čekaju sreća, mir, sklad i blaženstvo. Moljenje je podizanje mosta u realnosti duha, u život koji nas oslobađa.

U moljenju je neizmjerna snaga jer nas povezuje s izvorom života, sa svemoći bes­konačnosti, s Bogom, našim Ocem. Bog je ljubav. U molitvi nas pojačano obuh­vaća vječna rijeka snaga božanske ljubavi koja nas može nositi uvis prema ljubavlju is­punjenoj svijesti duhovnog života, do srca našega pravječnog Oca.

Pravo moljenje se međutim mora naučiti. Molitve usana nisu te koje nas vode u obećanu zemlju Unutarnjeg života. Riječi iz­govorene bez osjećaja ne otvaraju ustave nutrine koje pokreću tok rijeke vječne lju­bavi. Nije stvar u tekstu niti u duljini ni u ostalim izvanjskim obilježjima molitve. Snaga nije samo u riječi, u slovu, u zvuku. Pravo moljenje oblikuje se iznutra. Ono is­tječe iz duše i iz srca. U pravoj molitvi oslov­ljava dijete svoga Oca u vlastitoj nutrini, to

16

znači: ono govori unutra svom Unutarnjem Bogu, dok ne otvori ustave preko kojih tada mole srce i duša. Ali kako ću dospjeti do pravog moljenja, do božanske sivjesti koja stalno kuca na srce čovjeka i želi mu otkriti Unutarnje obilje, istinsko porijeklo? Kako ću dospjeti do vječ­ne stvarnosti, do života koji me oslobađa? Tko traži, taj nađe. Ali božansku stvarnost, istinski mir i željno očekivanu tišinu ne mo­žemo naći izvan svoje svijesti, niti u ovome svijetu. Da bismo našli taj žuđeni mir, sigurnost i čvrstinu, moramo prvo naći sebe. Trebali bismo vjerovati tj. kao istinu prihvatiti i u tome se uvjeriti da nismo bića od ovoga svi­jeta, nego bića koja putuju prema Nebu u Kraljevstvo mira. Isus iz Nazareta je rekao: "Kraljevstvo Božje je unutra u vama." Da bismo dakle našli mir, ljubav, moramo se uputiti u svoju nutrinu, jer samo Kraljevstvo nutrine, naša vječna domovina, naša zemlja porijekla može nam dati ponovno taj mir i tu tišinu. Naći samoga sebe znači: Upoznaj sebe!

1 7

Koliko prosto i jednostavo se ova rečenica doima, toliko zahtjevnom postaje za onoga koji se prihvati da je ostvari. Jer: Skoro svatko od nas promatra okolinu i ljude oko sebe s prozora svoga ja. On gleda, daje miš­ljenje, cijeni i sudi posve po svom vlastitom mjerilu. Tu ima mnogo toga i čak ponekoga što ih koji nam se ne sviđa i mi mislimo i govorimo odgovarajuće tomu.

Naći samoga sebe znači ne misliti više nega­tivno o svom bližnjem. Ne trebamo ni govo­riti o njemu, kako je obučen, koje nedostatke ima, koliki je njegov posjed, što radi i što govori. Trebali bismo sebe gledati i prepoz­nati svoje vlastite greške i slabosti, jer ono što na svome bližnjem zamjeramo, to još leži u nama samima. Ova činjenica da u nama samima postoji odgovaranje prema onome što nam se ne sviđa na drugome, temeljna je istina na putu samospoznaje. Ne pada nam lako na početku prihvatiti ovu datost.

Ipak je to tako, i to nam se potvrđuje u skoro na svakom koraku: Ono što odašiljemo iz svoje vlastite nutrine, to otkrivamo potom iz-

18

van sebe. Tako svaki ima svoj svijet potpuno na svoj način. I iz onoga što mu natrag pritje-če može lako i sigurno prepoznati što je rani­je odaslao. Budemo li odašiljali samo ljubav, ako bismo dakle bili prožeti božanskom ljubavlju, tada bi samo ljubav dolazila do izražaja. Bavimo U se međutim sa svojim bližnjim, s onim što nam se na njemu ne sviđa, što on misli i radi, kako je obučen, tad iz toga možemo izvući zaključak da slično postoji u nama samima. Jer: Da smo prožeti ljubavlju Božjom tada bismo širili samo nesebičnost i ljubav. Ah ako su u nama još zavist, mržnja, sebičnost, tada će se iz nas uvijek širiti ono što je još u nama. Najčešće mi to projiciramo na svoje bližnje i vjerujemo da je naš susjed, naš kolega na poslu, naš bližnji, obuzet ovim ili onim zlom. U stvarnosti međutim, mi smo sami ono što želimo pripisati svome bližnjem. Stoga bismo trebali pogledati sebe, prepoznati svoje vlastite greške i slabosti, da bismo prodrli dublje k svom vječnom bitku koji je naš istin­ski život.

19

Ponavljam. Zakon odgovaranja glasi: Sve dok nam se na našem bližnjem nešto ne svi­đa, to obilježava i naše biće, to još postoji u nama.

Samo discipliniranim životom, tako što se dosljedno usklađujemo s božanskim zapovi­jedima, a time i s Bogom, Duhom naše nutri­ne, kako naša duša tako i svaka stanica našeg tijela postižu mir i sklad, učvršćenje u Božjoj svijesti.

Ako nam je moguće da ispravnim moljenjem i meditacijom dospijevamo sve više prema unutra u Kraljevstvo mira, u zemlju našega porijekla, tad će nas vječna snaga u nama prožimati, voditi i hraniti i napajati životnim izvorom božanskog mira.

Crpimo li zatim sve više povjerenja u prauz-rok svoga bitka, u Boga, oslobodit ćemo se svoje ljudske ograničenosti intelektualnim mišljenjem, čuvstvovanjem i htijenjem. Tada ćemo iz nutrine biti miroljubivi, skladni i sretni.

Da bismo došli do početka izvora potrebna je borba sa samim sobom. Moramo odložiti ono što nas sprečava dospjeti tamo gdje su mir i

20

harmonija, gdje sreća i sigurnost prožimaju čitavo naše biće. Ako hoćemo naći mir ne bismo trebali j umuti u nemir i revnost ovoga svijeta. Kolikogod čes­to nam je moguće trebah bismo se povući od sveg glasanja, od svih šumova ovoga svijeta. Ako nam je moguće urediti jednu tihu sobu gdje ćemo samo moliti i meditirati, gdje ćemo voditi dijaloge s božanskim, tad će taj prostor postati hram božanskog sklada. I hodanje tihom jelovom šumom poklanja nam usrećujuće spokojstvo da bismo još dublje prodrli u Kraljevstvo vječnoga mira. Priroda poklanja svjesnom putniku mnogo snage i ljubavi, jer tko čezne za Bogom, za Njego­vom tišinom i Njegovim mirom, njemu služi priroda, ona mu poklanja snage nad snagama. Opažamo li prirodu samo sa svojim vanjskim osjetilima, ona nam otkriva samo svoje van­jsko obilježje: Trave, cvijeće i veće raslinje izgledaju kao da šute, samo cvrkut ptica po­kazuje nam da je život na drveću. U stvarnosti međutim svaka travka, svaki list, svaka iglica jele pjeva pjesmu Unutarnje snage. Sjednemo li postrance od zemaljske

21

gužve na klupu ili kamen i dopustimo li da u nama djeluje tišina šume, tišina naše okolice, tada komuniciramo s harmoničnim i harmo-nizirajućim snagama prirode.

Tko češće radi ovu vježbu, njemu će se otkri­ti da prava molitva je izvanjska šutnja. Kad se umire sve negativne misli, kad naša nutrina zavibrira naviše k izvoru života, tad se odvija prava molitva. Tad molitva nije više mišljenje nego osjećanje svesnage u sebi, oko sebe i u svem bitku.

Pronaći mir u Bogu znači susresti Njega šut­ke u sebi i u svem bitku. Bog je tišina.

O Isusu postoje izvješća da se On povlačio u tišinu prirode da bi razgovarao sa Svojim Ocem. On je to preporučio i Svojim prijate­ljima i svima nama. On je savjetovao njih i nas potražiti tihi kutak da bismo tamo vodili dijalog sa Svemogućim. Pravi dijalog s Bogom je duboka, svjesna, tiha, nesebična molitva.

Slijedimo dakle Njegove upute i povucimo se za molitvu u jedan nesmetani prostor ih ne-

22

smetani kut, gdje buka svijeta, oštra, gruba vibracija preglasnog zemaljskog života šuti. Mi međutim ne bismo trebali dopustiti da nas zavedu monaški običaji zbog kojih mnogi vjeruju da bismo morali pobjeći u samostan, u ćeliju, kako bismo našli unutarnju tišinu. To bi bio samo bijeg od sebe samih. No bijeg od sebe samih nije to što nas vodi Bogu, nego povratak sebi samima, u ćeliju svoga srca. Kako nalazimo ovu izvanjsku i unutarnju tišinu? Mi bismo morah prvo naučiti pravu šutnju, da bismo dospjeli u miran, skladan tjelesni ritam. Šutnja ne znači jednostavno sa­mo zatvoriti usta, ne izgovarati misli, a osta­viti ih u sebi i pokretati ih. Takva šutnja bila bi izvanjska šutnja i ne bi nas dovela u tišinu. Prava šutnja znači osloboditi se svojih misli na izvanjske stvari i ljude, misli na posje­dovanje na novčane poslove, na susrete sa šefom i s nama neugodnim kolegama. Prava šutnja znači isprazniti sebe od svega niš­tavnoga, od svega što nas stalno i uvijek izno­va zaokuplja, što je na kraju krajeva naše nisko ja, naša niska narav.

23

Naučimo kontrolirati svoje mišljenje i govor i razlikovati nebitno od bitnoga, tada ćemo i uspjeti doći u pravu tišinu, u prazninu misli, koju trebamo da bi nas Duh mogao ispuniti Svojim snagama, Svojom ljubavlju i mud­rošću.

Kako dospijevamo do prave molitve, do stalne misli na Boga, do tišine u koju Bog, tišina sama, govori? Skupljamo stalno svoje misli koje zatim predajemo Bogu da bismo postali tihi. U tom skupljanju svojih misli i u predaji svog čovje­ka vježbamo pravu koncentraciju. Da bismo došli do istinske, duboke molitve, nisu nam potrebne mnoge još uobičajene navade i ceremonije moljenja. Nije potrebno da savijamo ili sklapamo ruke niti čak da klečimo. Da bismo molili ne moramo ići ni u za to naročito predviđena mjesta, kao na pri­mjer crkve. Ne moramo niti molitve učiti napamet, ponavljati ih ili čitati. Mi moramo postati molitvom, trebalo bi u nama moliti. Nesuvislo izgovorene riječi ne stižu do Boga. To što čini molitvu nisu riječi ljudskoga go­vora, nisu lijepo oblikovane, smišljene reče-

24

nice, već pravo moljenje su osjećaji, vibraci­je naše duše i našeg srca. Jednostavne ili čak smetene riječi često kažu više nego intelektu­alna molitva čije su rečenice izbrušene. Bog čuje samo čežnju našega srca, duboko odjeki-vanje naše duše. Također se ne moramo držati niti posebnih sati molitve jer Bog je uvijek i posvuda sve­prisutan. On je svakoga trenutka spreman pri­hvatiti govor duše i srca Svoje djece. On, Svemogući, opaža impulse našeg srca i pre­ma tome koliko smo okrenuti Njemu On nas blagoslivlja i snaži. Ispravno moljenje je postojana Božja blizina u osjećajima i mislima. To je molitva dubine, koja se ne izgovara već se samo osjeća, to znači osjećamo Boga u sebi, oko sebe i u svem bitku. Hoćemo li naučiti istinski moliti, tada je u prvo vrijeme potrebna još poneka vježba da bismo postali tihi. Stoga u prvo vrijeme učenja moliti, trebali bismo potražiti neko mirno mjesto na kojem smo nesmetani, najbolje ujutru prije doručka. Lakim tje­lesnim vježbama ili vježbama razgibavanja

25

koje mogu biti prac'ene i poduprte har­moničnom glazbom, usklađujemo kako svoju vanjštinu, svoje tijelo, tako i svoju nutrinu, dušu. Tada se na mirnome, nesmetanom mje­stu pokušamo koncentrirati. Sljedeće držanje pomaže nam najvećem tje­lesnom opuštanju i unutarnjoj pribranosti. Sjednimo na stolicu s uspravnim naslonom. Gornji dio tijela počiva uspravno na trtičnoj kosti. Oba stopala su na podu. Oči su zatvo­rene. Ruke položimo jednu u drugu. Lijevi dlan počiva ispod nadlanice desne ruke, oba dlana okrećemo prema svom tijelu. Tako po­stižemo duhovno zaogrtanje u kojem je zatvoren duhovni kružni tok: Vrhovi prstiju kao i dlanovi ne zrače prema van u našu oko­linu, nego energija teče opet natrag u centar svijesti koji se nalazi u području zdjelice. U tom položaju provodimo tiho neko vrijeme i predajemo vječnome Duhu svoje misli koje se stalno vraćaju.

Da bismo se oslobodili te plime misli koja nas, čini nam se, uvijek iznova nadjačava, možemo primijeniti takozvanu potporu svi­jesti koja ima visoku vibraciju i dopušta nam

26

da postanemo tiši kako bismo došli dublje u svoju nutrinu. Govorimo, na primjer: "Kriste u meni! Kriste, Ti budi moj život." Ili: "Sklad i mir uvlače se u mene. Ja sam skladan i miran." Opisano držanje tijela, na početku, zauzi­mamo uvijek svijesno dok nam to ne postane prirodnim, skladnim držanjem u molitvi. U molitvi pokušavamo prodrijeti izvana prema unutra i tako otvorimo ustave istin­skom unutarnjem moljenju. Dopuštamo da naše molitve zahvalnosti i molbe teku prema unutra k našoj duhovnoj svijesti. Mislima mi još unosimo molitvu u sebe. Naš razum upravlja još djelomično ovom molitvom koja teče, kako je rečeno, od našeg čovjeka, od naših moždanih stanica u našu Unutarnju svijest. Pritom naše misli molitve dodiruju svijest i podsvijest. One uzimaju sa sobom mnogo toga u božansko, u Kraljevstvo nutrine gdje iznosimo svoje molbe. Vječna snaga koja djeluje u najdubljoj nutrini naše duše zatim pretvara mnogo toga što mi svjes­no ili nesvjesno polažemo na oltar božanske ljubavi.

27

Za početak prave molitve još nam je potre­ban oslonac i kao pomoć predodžba kuda upravljamo i odašiljemo svoje molitve. Zato u svojim grudima, u blizini četvrtog centra svijesti sebi predočimo Božji oltar. Na taj Unutarnji oltar ljubavi i milosrđa polažemo svoje molitve zahvalnosti i molbe, tokove svjesnoga i podsvjesnoga.

Dalje si možemo predočiti da iz područja svi­jesti Reda koje se nalazi u prostoru zdjelice plamti uvis sveti Božji plamen, spasitelj ski plamen života, dodiruje naše misli molitve, pretvara ih u svete i pozitivne energije i u-smjerava ih onamo gdje mogu naći pristup i djelovati.

Naše još razumom izgovorene molitve koje šaljemo prema unutra, kreću se najčešće samo oko naših vlastitih interesa. Tek kad u molitvi dođemo dublje, postaje nam jasno da je cjelokupno obilje beskonačnosti u nama i da želi djelovati u nama. Kad će nam potom biti jasno da mi sami posjedujemo sve što možemo otkriti pravom molitvom, životom po Božjoj volji, nećemo više tražiti nego samo zahvaljivati.

28

Isus je rekao: "Tražite i bit će vam dano." Po tim riječima prepoznajemo da je On govorio ljudima koji su se nalazili na stupnju Reda, koji su obilje života doduše nosili u sebi ali ga još nisu bili otkrili.

Unutarnja molitva Duhu Božjem, Kraljevstvu nutrine, tijekom našeg života izaziva sjedi­njenje s Duhom Božjim, jer prava molitva je ujedno pravi život. To što činimo, činimo u svijesti Božjoj, to je Božja blizina, to je tok koji nas vodi i nadahnjuje. Ako u toj molitvi prema unutra nađemo put do Boga, do naše Unutarnje svijesti - jer Duh Božji obitava u nama - tada nam je tijekom naših duhovnih vježbi moguće iznutra zah­valjivati Bogu, hvaliti Ga i slaviti. Tad i naše molitve postaju nesebične, a du­hovna svijest nam pokazuje da to o čemu molimo, u stvarnosti već leži u nama i da je već u nama izvršeno. Bog je u svemu. On poznaje naše želje prije nego Mu ih prinese-mo. Pa ipak, mi smijemo moliti kako bismo otkrili svoju nutrinu, puninu, koja želi djelo­vati preko nas.

29

Unutarnja molitva Bogu, Svetoj svijesti, istodobno je meditacija tišine. Kad molimo, trebali bismo moliti polako i svjesno. Grčevita molitva da se nešto postigne ili u očekivanju naročitih rezultata je neplodna molitva.

Trebah bismo dopustiti da misli molitve lagano i skladno zatitraju u nama i steći naviku da nakon svake rečenice napravimo kratku stanku. Time postajemo tiši i dolazimo dublje svojoj duhovnoj svijesti, Unutarnjem Bogu.

Mohmo mirno i dopustimo svojim osjeća­jima i mislima molitve da zatitraju u nama, položimo ih kao na oltar Božji, tada nije potrebna specijalna tehnika disanja. Kratkom stankom nakon svake zamišljene ili izgovo­rene rečenice, potpuno opuštenim i mirnim disanjem i svjesnim otvaranjem Duhu iskusit ćemo Unutarnji mir. Na taj način doživljava­mo duboku jedinstvenu meditaciju, jer bo­žanski izvor u nama odgovara čim Ga oslovi­mo iz dubine srca, ispunjeni nesebičnom ljubavlju.

Ne bismo trebali nikada zaboraviti da smo hram Božji i da Duh našega Oca obitava u

30

nama. Čistimo li taj hram tako što su naše misli plemenite, tako što su naš govor i pos­tupanje jednaki našim mislima, tada dolazi­mo do Duha koji ne samo da obitava u hramu nego ga i prosvjetljuje, dolazimo do Duha našega Oca. Tko ljubeći nalazi put do ljubavi, taj će mno­gostruko primiti ljubav. Bog, vječna ljubav ne uzima. Bog je svevrijeme Onaj koji daje. On, naš Otac daje preobilno, budući da je On obilje samo, a i obilje u nama.

31

Molitva srca

Molitva srca je prijelazni stupanj. Molitve srca istječu iz omotača duše koji pokazuju čežnje i želje čovjeka. Molitva srca je stoga moljenje iz omotača duše, potaknuto od česti­ca duše koje još pokazuju čovjekova opte­rećenja. Odatle istječu još postojeće čežnje i želje koje počivaju u tim dubljim slojevima duše.

Molitva srca je prema tome još molitva želje ali koja je već dublja i nije obilježena samo razumom. Molitelj srca nalazi se još pred vra­tima vječnoga blaženstva. Molitve duše su poput kucanja na vrata Unutarnjeg Kraljev­stva mira i ljubavi. Mali koraci, postojanost u nastojanju, stalno obraćanje iznova vječnoj snazi i tu donose duhovni uspjeh. Tko posto­jano vježba pravu molitvu i pravi život, njemu će se jednom dveri otvoriti i on će pro­drijeti dublje k jezgri bića svoje duše, k vječnoj svijesti Božjoj.

U ljubavi i obožavanju trebali bismo potpore svijesti i molitve, čak čitav svoj život prinijeti Kristu koji je naš Unutarnji oltar, naše svjet-

32

lo, naš život. On je taj koji nas vodi Ocu. Prema tome svakome je moguć ulazak u svoj Unutarnji život, u izvor svog bitka. Predanošću i pravim moljenjem mi se za dugo vrijeme u nutrini distanciramo od svije-ta. Cim postignemo potrebno i svijesno od­stojanje od svijeta udubljivanjem i pravim moljenjem, tada se možemo ponovno okrenu­ti svijetu na jedan novi način.

To postižemo međutim samo vježbom, disci­plinom i koncentracijom, ljubavlju prema Bo­gu i prema svome bližnjem, time što se svjesno okrećemo prema unutra Svetoj Božjoj svijesti. Pritom pripremamo čovjeka i dušu, jer duboka i nesebična molitva i ispunjen i zakonit život vode u jedinstvo sa svim bitkom. Tako je putnik prema Kraljevstvu života, prema Unutarnjoj domovini, poput hodočas­nika koji se stanicu za stanicom pribhžava svom Unutarnjem Bogu, svojoj Unutarnjoj domovini i pritom postiže sklad i mir. Cim se više približavamo početku izvora, mi mis­limo i postupamo iz nutra, kao što odgovara vječnim zakonima. Time postajemo svjesna

bića Svemogućega, sin i kći Božji, koji znaju za Unutarnji život i tako nisu više od ovoga svijeta premda se nalaze usred svijeta. Svakome je dana mogućnost duhovnog živo­ta usred svijeta. Tko ga postigne taj će biti iz temelja promijenjen i pravom će molitvom steći zakonit život i ispunjen opstanak. Tko neumorno vježba molitvu srca, postiže skla­dan tjelesni ritam, njegove kretnje i geste, njegov govor i postupanje bit će usklađeniji i uravnoteženiji.

Ali cilj moljenja ne treba ostati molitva srca, postojano kucanje na vrata Kraljevstva nu­trine. U daljnjem toku naša molitva treba postati molitvom duše, jer se vrata spasenja trebaju otvoriti kako bismo se približili iz­voru svog života.

V

Cim se molitva srca usavrši u većoj mjeri, tad se polako otvaraju dveri k Unutarnjem Bogu, i iz duše struje prvi impulsi života koji se potom pomiješaju s molitvom srca. To znači: Tko je naučio utonuti izvodeći vježbe stišavanja, šutnje, taj već djelomično doživljava struje iz duše koje se miješaju s njegovim mišljenjem srca i oblikuju u mo­litvu.

34

Postanemo li mislitelji srcem i molitelji srcem, tada iz toga potječe živa snaga naše nutrine, koja izvire iz nas kao živa voda, oslobođena emocija, bez prinude. Tada molit­va donosi radost, tada ona donosi čežnju da svakoga trenutka budemo povezani s Bogom, čežnju za Božjom blizinom. Svaka još potpuno neočišćena duša i svaki čovjek opterećen svojim ja je individuum koji misli i živi prema svome mentalitetu i svojim osobinama. Stoga bi svaki čovjek trebao moliti na svoj, sebi svojstven, osoban način, prema svom trenutačnom stanju svijesti. Mi ne trebamo dakle oponašati nešto što još nije u nama utemeljeno, mi bismo trebali moliti prema svojoj vlastito razvijenoj svijesti. Prava molitva je također put spoznaje; u vlastitoj molitvi spoznajemo sami sebe. Sve dok naša molitva još skriva vlastite želje i čežnje, mi smo još, više ili manje, čvrsto uko­rijenjeni u svome ja. Pravim moljenjem možemo se spoznati i osloboditi ukoliko pre­poznato predamo svesnazi i slijedimo zakone. Tada će tijekom vremena naša molit­va postati nesebična i istinska melodija nutrine koja izvire iz naše učvršćene svijesti i

35

stalno nas iznova usaglašava i potiče k višim. Ne bismo se trebali držati molitvenih formu­la, time samo razarajuće djelujemo na svoju vlastitu svijest. Trebali bismo moliti u skladu sa svojim osobinama, sa svojim trenutačnim čuvstvovanjem i mišljenjem. I molitve koje se obično izgovaraju u određenim prilikama nameću nam samo prinude. Onaj tko istinski traži, molitelj srcem, koji se i u molitvi sam spoznaje, naći će put do Unutarnjeg izvora samo ako slobodno moli, ako dopusti svojoj svijesti da moli. Slobodna molitva potječe iz srca koje ljubi i iz duše koja se otvara za Boga, našega Gospodina.

Da bismo dopustili moliti iz srca moramo se dakle smiriti i potpuno isključiti svoje misli. Da bi se naše misli udaljile od nas, prije mohtve osluškujemo svoje disanje i proma­tramo svoj tjelesni ritam koji postaje sve skladniji. Disanje postaje mirnije, naši pokre­ti postaju skladniji jer nas napuštaju misli ko­je nas muče. Dospjevamo u miran tjelesni ritam jer je disanje dublje.

Ako smo se mogli osloboditi svojih misli, ako su nas one napustile, tada više ne proma-

36

tramo svoje disanje niti svoj tjelesni ritam. Mi smo sada spremni moliti iz srca, dopustiti snagama ljubavi da teku. Ako još nismo u stanju obavljati molitvu srca, tada molimo u sebi dok se u našoj nutri­ni ne pokrenu snage koje potom mole preko nas. U sebi molimo ono što nas opterećuje i pritišće. Svoje molbe polažemo na Božji oltar. Budemo li se učvrstili u sebi tad će u nama moliti. Bez naprezanja uzdizat će se tada uvis nesebične molitve. To je slanje poziva Unu­tarnjim snagama koje se oblikuju u molitvena čuvstva i molitvene misli. Moli kroz nas. Ova molitva srca povezana sa strujanjem duše, obilježava stanje u kojem naša molitva jasno postaje jedno s našim mišljenjem, čuvstvovanjem i htijenjem. Dakle, to nije više molitva iz intelekta, nego molitva iz najviših slojeva moje duhovne svijesti. Ovaj prijelaz od napregnute molitve s njenim razmišljanji­ma i formulacijama k samostalnom moljenju je duboko, nesumnjivo doživljavanje u naj­dubljoj nutrini našeg bića.

37

Moramo pronaći put u dubine našeg bitka gdje probuđena duša postojano obožava Boga. Tada molitva govori u nama, svejedno gdje se nalazimo, u tihom kutku ili u buč­nome svijetu. Moli u nama i kroz nas. Tada smo dostigli Božju blizinu. Duša je pro­buđena u Bogu, a čovjek je usmjeren na Boga. To znači: Duša i čovjek se nalaze u bli­zini vječne svijesti Boga.

Tko je krajnjom disciplinom, koncentracijom i vježbama tišine izvježbao molitvu srca, taj osjeća ljubav svevladajućeg Duha. Snagom te ljubavi on nalazi put do te neprestane molitve koja se u svakom času, na bilo kome mjestu, uzdiže iz njegove nutrine i zahvaljuje Bogu, odaje Mu počast i slavi Ga. Bog je posvuda, jer Duh Božji je u nama i u svemu što nas okružuje. Ne postoji ništa bez vječne snage, Boga. Zato mi možemo postojano razgovarati s Bogom, bilo u kućanskom poslu, u profesi­ji, na putu, u autobusu i željeznici, u šetnji. Kod svake aktivnosti Bog, svemirska snaga, djeluje u nama i oko nas.

Ako postupamo plemenito i dobro, ako su naši osjećaji i misli čisti, onda je i to molitva.

38

Jer ispunjujemo zakon ljubavi. I na taj način moli kroz nas. Prije spavanja ili odmah nakon buđenja u nama i kroz nas će moliti, jer je naša misao jednaka Božjoj misli. Tako ćemo doći do pra­ve molitve, jer svaki od nas treba postati molitvom. Tko svjesno i iz ljubavi prema Bogu čini te duhovne vježbe moljenja prema unutra kako bi se otvorila vrata života, taj biva obuhvaćen molitvom, tako da moli čitav čovjek, bilo gdje da se on nalazi. Tek kad postanemo mo­litva mi na pravi način ostvarujemo zakone, jer ispunjenje Svetih zakona je jednako pra­vom moljenju. Postoji dosta onih koji mole redovito, što mole usnama, ali malo je ljudi koji žive u Božjoj blizini i koji su postali molitvom. Na našem hodočašću prema našem Unutar­njem Bogu koje vodi preko stišavanja, molit­ve srca, preko meditativnog uranjanja i preko svjesnog, zakonitog života, postajemo spo­sobni osjećati i čuvstvovati eterično. To zna­či da postajemo senzitivniji, propusniji za vječno Svetu snagu. Tada nam je moguće da

39

u sebi osjetimo bit svoga istinskog života koja djeluje u svemu.

Mi smo bića svjetla i moramo se ponovno popeti nebeskim ljestvama, kojima smo nekad sišli u dolinu suza i gorčine, da bismo se ponovno sjedinili s Bogom, našim Ocem. To penjanje uvis po ljestvama kozmičkog života jednako je ulasku u vječno Kraljevstvo Božje koje je iznutra u nama. Mi se možemo uspinjati stepenicama prema kozmičkoj svijesti samo ako ljubimo Boga iznad svega. Ljubav Vječnoga tad nam daru­je snagu da zakonito živimo, da disciplinira­no mislimo, postupamo i da koncentrirano radimo, da bismo na taj način postali tihi unutarnjom šutnjom. Tada ćemo preko mo­litve srca i preko molitve duše dospjeti do molitve etera koja nas potpuno sjedinjuje s Vječnim.

Ulaskom u Kraljevstvo nutrine mi postajemo nesebični. Tko postane nesebičan, on više ne misli na sebe, on daje. Slična je onda i naša molitva. Mi više ne molimo za svoje interese. Znamo da posjedujemo sve, da nam se svako­ga dana pruža obilje. Molimo za svoje bliž-

40

nje, za svijet, da se probude i da isto tako nađu put do Unutarnjeg obilja, do Boga, koji brine za nas, koji je za nas prisutan. Nama urođena, kozmička, božanska ljubav budi se zatim sve više i više i daruje nam slobodu i duboki mir koji svijet ne poznaje, premda ga mnogi ljudi traže. Kad govorimo o molitvi srca tad ne mislimo na središnji anatomski organ, na fizičko srce čovjeka, nego srce na koje mislimo je živi život, spoznaja da postoji Bog kojemu žrtvu­jemo svoje misli i osjećaje, tako da ne moli samo naš intelekt, naša ljudska svijest, niti naša podsvijest, nego mole struje probuđene duše. Mi međutim ne želimo ostati na molitvi srca, to bi bio zastoj u našem duhovnom razvoju. Mi želimo dostići najviši cilj, molitvu etera, postojanu Božju blizinu, zacijelo ispunjenje onoga što je zakonito. Molitva srca je kao kucanje na Unutarnja vrata koja vode u prostor Božjeg prijestolja, do Njegovog neposrednog srca. Molitva srca je samo prva stepenica do molitve duše i molitve etera. Mi se želimo truditi dostići taj najviši cilj, sjedinjenje s Božjom svijesti.

41

Tko živi u visokom, postojanom obožavanju i u slavljenju Boga, tko Mu zahvaljuje za sve stvari i sposobnosti i hvali Ga, taj živi u Božjoj blizini. Njemu su sve stvari života oči­gledne jer je on našao put do Unutarnje istine. Otvorimo li ustave do Božje svijesti, otvore li se dveri od dubljeg blaženstva, tada ćemo prodrijeti do osjećanja duše koja nam posre­duje jedan visoki oblik molitve. Čim smo moljenjem prema unutra i ponovn­im pozivanjem molitve srca prodrli u dublja područja Unutarnje tišine, tada doživljavamo moljenje duše i srca, pri čemu su duša i srce spojeni. Mogli bismo to i ovako reći: Svijest i podsvijest, ispunjene duhovnom snagom, povezane su s dušom. Duša i tijelo obožava­ju božanstvo.

Naš bi cilj trebao biti da se naše cjelokupno mišljenje, govorenje i postupanje događa iz duhovne svijesti, da ona kroz nas misli, go­vori, i postupa. Do ovog visokog cilja stići ćemo ako sebe uskladimo sve dubljim molje­njem i odgovarajućim ponašanjem u svako­dnevnici.

42

Daljnji oblik Unutarnje molitve je taj da mi, sve što mislimo i činimo, položimo na svoju otvorenu svijest, na duhovni potencijal što smo zadobili i koji se u nama oblikovao du­hovnim življenjem. Tada će nam biti moguće da sve više i više živimo u Kraljevstvu nu­trine i da odatle svjesno primamo i za svoj materijalni bitak. Tada više ne živimo u vanjštini, mučeni i pro­gonjeni strahom i mišljenjima, obilježeni i ovisni od svojeg načina mišljenja i postupa­nja i od svog intelekta, već živimo svjesno iz Boga, jer Bog svjesno djeluje kroz nas, jer On, Svemogući, upravlja našim tijelom, materijom i našim cjelokupnim mišljenjem i težnjom i tako nas vodi. On, život, vodi nas. Postignemo li u svome mišljenju, čuvstvo­vanju, govorenju i htijenju Božju blizinu, tada ćemo Njegovo Sveto ime postojano i svjesno nositi u sebi, tada će naše molitve ojačati u ljubavi, čistoti, nesebičnosti, miru i poslušnosti, tada ćemo takoreći zatitrati na­više k daljnjim visinama, da bismo još ispu-njenije molili.

43

Molitva duše

Komplicirani oblici molitve zamaraju nas i odvraćaju nas jer dolaze iz ljudskih područja, iz našeg misaonog i osjećajnog svijeta, obi­lježeni našim željama i čežnjama. Ono što se godinama daje odgojem, dolazi izvana. To vrijedi i za molitvu. Ono što leži u dubini naše duše duhovno nam je urođeno i dolazi iz čistih područja duše. Ti najunutarnjiji tokovi oslobađaju čovjeka i dušu.

Put u Unutarnji život zahtijeva postojano kritičko promatranje svojeg osjećanja, miš­ljenja i ponašanja. Negativne osjećaje i misli moramo izbjegavati. One zamračuju našu svijest i vezuju nas za izvanjske molitvene formule i za molitve koje nose naše vlastite čežnje i želje. Tada ne moli u nama, već moli intelekt. To što proizvodi intelekt ne izaziva Božju blizinu.

Da bi kroz nas molilo, mislilo, govorilo i pos­tupalo, moramo promatrati svoje misli, školovati svoju volju, a svoj čitav način živo­ta staviti pod blagoslov pečata božanske ljubavi.

44

Samostalno moljenje duše prostruji tek nakon ustrajne ozbiljne i svjesne borbe za Unutarnju ljubav i slobodu. Sve je milost, sve dolazi od darovatelja živo­ta. Isto tako i mohtva duše je dar Božji koji On dopušta onima koji Ga ljube više nego ovaj svijet. Mohtva duše je mohtva nesebič­noga. Ona se ne može postići određenim teh­nikama. Ona pripada onome koji svom ozbiljnošću teži Unutarnjem Bogu i koji sebe kontrolira sve savjesnije da bi postao nese­bičan. Molitva duše je mohtva duše i srca i tijela. Postignemo li dubok mir i tišinu, možemo li šutjeti mishma i riječima kad naš bližnji go­vori i razmeće se svojim sposobnostima i kvalitetama, i možemo h usred svakodnevni­ce u buci ovoga svijeta ostati mirni, tada smo postigli velik napredak. Učinili smo nekoliko koraka k samosvladavanju na stazi prema duhovnosti.

Tad ćemo biti iznutra gotovo ispunjeni sna­gom i životom i nadalje ćemo biti usmjereni na najviši cilj. Uvećanom snagom uspjet ćemo prepoznati dublje ležeće sjene ljudskog

45

ja da bismo ih pobijedili. Tada ćemo biti ispunjeni Božjom blizinom i molit ćemo iz duše, onako kako se tamo objavljuje, u dub­ljim područjima tišine.

Cim se naša duša dublje poveže s Bogom, našim Ocem, u Isusu Kristu, i ispuni Njego­vom prisutnošću, tada će čovjek sve više i više počivati u Bogu, svome Gospodinu. Tada nisu više potrebne potpore svijesti, niti promatranje disanja a još manje određene molitvene forme. Preko duboke tišine čovjek prima u uvećanom opsegu tokove iz svijesti duše.

Kad su srce i duša ispunjeni Božjom sve-snagom tad oni više ne dopuštaju grešnu mi­sao ili protuzakonitu predodžbu. Zivi li čovjek u dubokoj misli na Boga tada u njegovom životu nastupa promjena. On je postigao odmak od svijeta tako što je osvješ­ćivanjem i prevladavanjem raskinuo veze ko­ji su ga duhovno isprepleli sa svijetom i tako ga držali zarobljenim. Ojačan i učvršćen u svojoj nutrini on se sada može na drugi način ponovno približiti svijetu. Takvim načinom života, pravom molitvom i zakonitim življe-

46

njem našli smo put koji nam, često, nakon dugog traženja, pokazuje mogućnost duhov­nog života usred svijeta. Za onoga koji počiva u Bogu više ne postoje različiti ljudi, samo još djeca, sinovi i kćeri vječnoga Oca, koja su na putu prema Unutarnjoj domovini. Tko živi u ovom visokom osjećanju svemirskog jedinstva, nije povezan samo s ljudima i bićima, nego s beskonačnošću. On u svim stvarima gleda život i obožava ga. Na taj način on je blizu i božanskome u prirodi. On se osjeća kao bit u svakom stablu, u svakom grmu, u svakom cvijetu. On se osjeća kao bit u zvijezdama, čak u cijelom bitku i on naslućuje da je u njemu bit sveg bitka. Ova komunikacija snaga, koja je jednaka pravoj komunikaciji, je duboka molitva, molitva duše, koja je uvod u molitvu etera. Tko živi u toj svijesti, u svim stvarima će ubuduće vidjeti samo još vladanje vječnih zakona. On zrači ljubav i pali ljubav u ljudi­ma oko sebe. On je iznad mijena ljudskoga života i nema straha. Ništa niskotitrajuće više ne prodire u njega. Korak po korak biva

47

postignut taj visoki cilj. Njegov život i djelo­vanje postaju blagoslov iz Boga, a njegove molitve su plodonosne. Molitva duše teče sama od sebe. Bez naprezanja ona struji iz nutrine. To je nese­bična molitva, molitva smirenosti, molitva sjedinjenja sa snagama ljubavi, u duši i u svemu bitku. Ova molitva donosi podršku i oslonac, jer nju ne izgovaramo mi, intelekt, nego ona struji iz naše otvorene duhovne svi­jesti, iz našeg sadašnjeg, ponovno stečenog duhovnog potencijala snage. Ako je duša primila svjesne molitvene misli na Krista i ako je ispunjena Njegovom prisut-nošću, tada se i dveri vječnoga života mogu šire otvoriti, tako da sve više zraka božanske ljubavi prodire u nju i prosvjetljuje tijelo čovjeka.

Kod molitve srca i molitve duše shvaćamo čisto i jasno izraz: "Stojim pred dverima i kucam. Ako netko čuje Moj glas i molitvom i ljubavlju otvori sebi dveri, Ja ću ući kod njega i bit ću s njim, a on će biti sa Mnom, i njegova gozba bit će Moja gozba." Preko moljenja unutra, u molbi za snagu, dospijevamo do molitve srca, čime nalazimo

48

put do unutarnje molitve, tako što dopuštamo da u neku ruku ono moli. U tom redosljedu: moliti unutra, dopustiti da ono moli, dospije­vamo do molitve duše. Tako dospijevamo do dveri koje nam Gospodin sam otvara.

Molitva duše nije više molitva srca u kojoj čovjek i djelomični tokovi duše mole za svoje brige i uvijek iznova izlažu svoje preke potrebe. Molitva duše je mnogo više. Ona uključuje cjelinu, budući da duša preko čovjeka hvali i slavi Boga u Kristu. Čista molitva duše bez sporednih utjecaja ljudskoga htijenja je obožavanje i odavanje počasti Svevišnjemu koji sve zna i sve jest. Molitva duše je duboko zasnovana: ona osje­ća, misli, govori i postupa kroz mene, ona moli kroz mene. Mohtva duše je moljenje iz otvorene svijesti, iz duhovnog potencijala snage duše koji je čovjek ostvario životom u Bogu i s Bogom. U molitvi duše mogu biti prvi tokovi mentaliteta Unutarnjeg bića, duhovnog bića. Napokon sve je ispunjeno i nošeno od Svete Svijesti, Boga, jezgre bića života, a isto tako i molitva duše. Duh Božji zrači u dušu, a svi-

49

jetlece bice, pretežno očišćena duša, pokazu­je u molitvi svoje duhovno porijeklo, svoj mentalitet. Što je duša čistija, to je molitva duše nesebičnija i uzvišenija. Razlika između molitve srca i molitve duše postaje veoma jasna. Tko je došao do prave molitve duše, nesebičan je. On zna da je sve u njemu: To za što moli, on već ima, to što želi, on već posjeduje.

Preko ovih spoznaja i ispunjenjem onoga što je Božja volja, čovjek, malo, nisko ja, uzmiče. Uzmiču osobne brige i probuđena, svijetla duša slavi i zahvaljuje Bogu. Ona govori s Njim u čistim i plemenitim osjećaji­ma, mislima i riječima.

Izlazi li iz nas plemenito, čisto i lijepo, tada sve više otkrivamo duboku, pravu, nesebičnu molitvu duše. Probuđena duša zahvaljuje postojano Bogu, darovatelju, koji je ujedno i dar, budući da On u sebi sjedinjuje sve dobro. Ako smo bolesni, On je naš iscjeljitelj. Ako smo gladni, On nas hrani. Ako nam je hladno, On nas grije. Ako smo optuženi, On nas brani. Ako nas grde, On nas tješi. Ako smo progonjeni, On je naše spasenje. Ako smo

50

pali, On nas diže. Sumnjamo li, On nam daru­je okrepu. Postanemo li kolebljivi i slabi, On nas ohrabruje. Po tome spoznajemo da smo mi udovi Kristovoga duhovnog tijela i istovremeno stanice na Njegovome duhovnom tijelu. Ako nam je Njegovo ime blizu, ako smo postojano s Njim misaono povezani, ako su dakle naši osjećaji i misli čisti, tada bivamo prožeti Njegovom svetom snagom. Tko u svemu pre­poznaje Njegovo vladanje, komunicira sa svetim snagama koje djeluju u mineralu, bilj­ci i naročito u čovjeku. Kroz onoga što živi u Bogu, živi Bog i dopuš­ta da se objavi sve što duša skriva onome tko teži samo izvanjskom i živi u vanjštini. Pronađe li čovjek ovu molitvenu snagu, bit će ispunjen bitnostima i osobinama Božjim, tada on malo po malo postaje molitvom. Tko postane molitvom, nesebičan je i nije više obilježen svojim ja. Onaj tko počiva u Bogu, svome Gospodinu, svoje ja prepustio je Ja Jesam, velikome Duhu koji sve zna. U Bogu su ljudske stvari nebitne i ništavne. Bitan je zakon koji je obilje i koji stvara obi-

51

lje u nama. Tko živi u Božjem obilju je neu­strašiv jer živi u istini. Bog je istina. Onaj koji stremi Bogu tijekom svoga posta-janja ostavit će sve nebitno što ga udaljuje od božanskoga toka spasenja, što ga skreće i želi ga povući nadolje u svijet obmana. Tko želi pripremiti cijelu svoju dušu za duboku molitvu, trebao bi u svoje najunutar-njije biće, u dušu, uvijek i uvijek iznova slati budeće impulse, kao na primjer: Oče, Ti si moja najunutarnjija svijest! Sveta i moćna je tvoja vječna ljubav. Preko svijesti Tvoga Sina Isusa Krista spoz­najem u sebi Tvoje svete bitnosti i osobine. Tvoje Neka Bude struji kroz moju dušu kako bih postao ono što jesam od prapočetka. Dopusti mi da postanem molitva, dopusti mi da budem potpuno Tvoj. Dušo moja, podigni svoj glas u slavu onoga tko te stvori. Neka moja duša veliča, slavi i zahvaljuje Gospodinu, Moćnome, koji je sve i u svemu jest. Njegovo je ime posvećeno, Njegovo ću ime ja svetkovati,

52

kako bih ponovno smio biti božanski pomoću Njegovog imena, Bog.

Počivajući u najunutarnjijem, okrenuti od izvanjskih pojava, osluškujemo impulse duše. Strpljivo i spremno, bez ikakvog htije­nja, potpuno spremni za Boga, očekujemo molitvu svoje duše. Misaona veza s vječnim Duhom u nama do­vodi nas bliže sveprisutnosti. Zazivamo li Njegovo ime sa žarom, tada će nam i Bog odgovoriti. On polaže Svoju riječ u dušu a čovjek usmjeren na Boga smije čuti glas Božji. Primi li duša u sebe misao na Krista Božjeg, ispunjena li je Njegovom prisutnošću, tada će svaka misao biti Kristova misao, budući da će svaka misao biti misao spasenja, plemenita i čista. Tada nema potrebe za postojanim po­navljanjem Kristovog imena budući da živi­mo u Njemu i On živi kroz nas.

Ponavljanje Božjeg i Kristovog imena umjes­no je samo ako nas događaji ovostranoga ponovno odvuku prema van. Ako dospijemo u nevolju, potištenost ih strah, tada bismo tre-

53

bali ime "Bog-Otac" ili "Krist" izgovarati puni mira i nade s povjerenjem u Svemoć da ćemo dobiti ono što molimo. Ovo prizivanje ima uspjeha samo ako molimo nesebično, ako molbom ne želimo ništa iznuditi, nego je polažemo Svemoći da ona to sredi po svojoj volji.

Ako nas svijet, izvanjski oblici, slike i utisci dovode u iskušenje, tada bismo trebah ustra­jno, ali mirno dozivati ime Božje i Kristovo i u mislima se odvratiti od vanjskih utjecaja. Dopuštamo da melodija "Oče" ili "Kriste" zatitra u našem srcu i u našoj duši dok sve misli sumnje, bojazni i straha, sva protivna čuvstva iz naše nutrine ne isteku i mi ponovno ne osjetimo ulijevanje Svesnage te iznova i pojačano ne budemo smjeh primati Njegovo svjetlo i Njegov glas.

S Vječnim biti sjedinjen, to je blagoslov­ljeno! Ako su naše misli u Božjoj blizini tada svakog trenutka osjećamo spašavajuću ruku Svemogućega. Ne ostavljajmo Njegovo ime samo na usnama nego dopustimo da ono prožme čitav naš bitak, tada moć i snaga božanstva postaje vidljiva kroz nas, jer je naš život obilježen duhovnim uspjehom. Mi

54

ćemo u svijetu ispunjavati ono što je za dobrobit našeg bližnjeg, za njegovu dušu. Ova unutarnja, božanska moć ljubavi, ovla-dat će potom i našim cjelokupnim fizičkim tijelom, snažiti i jačati nas. Ona nas sklanja od onoga što je svojstveno svijetu, bolesti, nevolje i brige. Ispunjenje svetih zakona čisti našu dušu, naše srce i naše tijelo i posvećuje naše biće. Opskrbljeni ovim snagama molit ćemo sve svjesnije i napokon doći do molitve etera u kojoj smo apsolutno uspunjeni Božjom sveprisutnom snagom. Ovim razvojem u moljenju i ispunjavanjem duhovnoga života, sve više dolazimo do vječne svijesti, do Božje jezgre bića u svojoj duši. Ako pustimo svoga čovjeka, svoje nisko ja, i vodimo svjestan Unutarnji život, stići ćemo do sjedinjenja s Bogom i bit ćemo svjesno u Bogu, a Bog će biti svjesno u nama i mi ćemo postati zakon, ono biće koje je Bog stvorio, božansko biće.

55

Molitva etera

Molitva etera je spoznavanje i istovremeno apsolutno ispunjavanje svetih zakona Božjih. Svojim svakodnevnim nastojanjem da bude­mo Bogu po volji, mi prodiremo sve dublje u Kraljevstvo svoje nutrine. Postojanim ulaže­njem k našem Unutarnjem Bogu, ka Kraljev­stvu nutrine, o kom je Isus govorio: "Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta", dospijeva­mo u sve veća područja uzvišene tišine i dubokog mira.

Kad više ne postoji borba s nama samima, tad naša duša postaje sasvim tiha i mi počivamo u Bogu, našem Gospodinu. Tada možemo svjesno i s apsolutnom sigurnošću reći: "Ne živim ja, već Krist živi i djeluje kroz mene." U tom nadahnjujućem stanju istinske, duboke tišine i božanske radosti, mi se penjemo zad­njim usponom k apsolutnosti, k potpunoj isti­ni. U tom stanju stalne pounutrenosti može­mo stajati u najvećem metežu, u svijetu punog buke, i unatoč tomu ostati mirni, okre-

56

nuti u svoju nutrinu, budući da je naša duša postala tiha: Ona počiva u Bogu, našemu Gospodinu koji ju je stvorio. Ne živimo više mi, nego živi kroz nas. Tko doživi ovo stanje jedinstva s Bogom, sjedinjen je iznutra s apsolutnom sviješću, Bogom. Njega vodi Bog, svesnaga bez posre­dovanja omotača duše te svijesti i podsvijesti. Tada ne mislimo i ne postupamo mi, nego osjeća, misli, govori i postupa kroz nas. Tako postajemo prava molitva, postajemo zakon sam, koji vječno traje, jer nas je stvorio vječno sveti zakon ljubavi. Mi smo iz Njega i moramo se vratiti opet Njemu i postati apso­lutni zakon.

Spokojstvo i unutarnju čvrstinu, pa i tišinu svoje duše postižemo samo ciljanim ulažen­jem u našu vječnu svijest koja nas takoreći čeka, koja nas zove i kojom trebamo ponovno postati. Ovim ulaženjem k našoj Svetoj svi­jesti, k Bogu, našem vječnom Ocu preko molitve srca i molitve duše te preko ispunje­nja Unutarnjeg života, doživljavamo prisut­nost Oca i Sina u sebi i u svakome čovjeku.

57

Tko živi u Kristu, nalazi se u pravoj crkvi, jer čovjek je hram Svetoga Duha. Tko dakle ulazi u hram, pri čemu ga čisti i posvećuje, i sam je crkva Kristova. Ovim životom iz nutrine doživljavamo sve više i više veliko jedinstvo u Bogu. Spoz­najemo da sav život dolazi iz Njegove Svete svijesti, da je On život u svemu. Tko iskusi ovu dubinu, tišinu svoje duše, zna da je povezan u ljubavi s onima koji već žive u onostranome i idu prema daljnjem oslobo­đenju i razvoju. Tako se sve više i više uživ-ljavamo u jedinstvo Božje i napokon postaje­mo Jedinstvo. Za vrijeme ovog stalnog procvata u Božjem svetom zakonu saznajemo i doživljavamo svaki dan više, prisutnost sveg života i iz toga spoznajemo da je sve u nama i da smo mi u svemu. Tko učini ovo iskustvo i postigne ispunjenje iz toka života, taj je došao doma. Ovim znanjem, ispunjenjem i buđenjem u vječnom zakonu jedinstva, božanske ljubavi, mi spoznajemo i doživljavamo sve dublji mir i nadahnjujući sklad, jer se približavamo početku izvora, Apsolutnome.

58

U božanskome miru i božanskome skladu, koji je istodobno i tišina našeg unutarnjeg bitka, sve više i više padaju od nas omotači ljudskoga. Strah, taština i slijepa egocentrič­nost su daleko od nas jer smo postali pravom i dubokom molitvom. Ovo postajanje donosi nam nesebičnost, budući da smo svjesno rođeni u Boga, onako kako je Krist, Otkupitelj ski Duh rođen u nas. Više osjećajući nego misleći mi se zatim pri­bližavamo ljudima oko sebe, na cesti, u uredu, u trgovini, u tvornici, u vozilu. U svim ljudima prepoznajemo Krista, također i u onima koji su nam nesimpatični i neugod­ni. Vidimo li Krista i u svojim tobožnjim neprijateljima, vidimo li u njima svoju braću i svoje sestre, tada pokazujemo veličinu i smijemo reći: "Mi se sjedinjujemo sa Svetim praprincipom, mi se približavamo početku izvora."

Unutarnja tišina nam kaže: Časti svoga nebeskog Oca u Kristu i služi Mu u svakome od ljudi oko sebe, jer u svim muškarcima i ženama, također i u zlobnicima i zločincima

59

obitava Duh tvoga Oca u Kristu, ozdravlju-jući i spasonosni plamen, usađen žrtvom na Golgoti.

Budimo svjesni da smo svi braća i sestre i da ćemo se jednom ponovno sresti u vječnoj domovini kao čista djeca vječnoga Oca! Težimo li tome već sada na Zemlji, tada u onostranim područjima nemamo više ništa za opraštati, i nama se ne mora ništa opraštati. Mi smo slobodni u Bogu, sretni u vječnoj domovini koja je naše vječno odredište. Stoga bismo se trebali truditi oslovljavati Krista u svome bližnjem, svejedno kako se on ponaša prema nama, tako što u bližnjemu šutke cijenimo i obožavamo Krista. Tada se ljudsko sve više povlači i mi duhovnim očima gledamo svoga brata i svoju sestru u Kristu. Idemo li kroz svijet s tim duhovnim nazorom i govorimo li samo dobro i plemenito o ljudi­ma oko sebe, vidimo li u svemu sveto uprav­ljanje Božje, upravljanje Njegovih nebeskih zakona i težimo li ih ispunjavati na sebi sami­ma, na svojim bližnjima i na carstvima prirode, tada smo u zakonu Svemogućega i

60

tako ispunjavamo molitvu etera: "Ja sam u Bogu i svjestan sam Boga u sebi koji djeluje kroz mene." Što smo više spremni prepoznati u svemu upravljanje Boga, Njemu zahvaliti, Njega hvaliti i slaviti, Njegovo ime nositi u srcu i na usnama, to sjajnija postaje naša duša i jasnija naša narav. Tada ispunjavamo ono što želi Svemogući od nas, Svoje djece, da u ljubavi učinimo sebi Zemlju podložnom. To je duboko moljenje, to je molitva etera. Tko živi u molitvi etera taj će odsada živjeti iznutra. Njegova Unutarnja domovina već mu se širom otvorila. Njegovo osjećanje, mišljenje, govorenje, čuvstvovanje i postu­panje odsada će se događati preko njegove proširene i učvršćene duševno-duhovne svi­jesti. To što on misli i govori nije više njegov inte­lekt, njegov razum, već njegova najunu-tarnjija svijest: zakon duše. Aktivna svijest naše duše djeluje tada na našu fizičku svijest i prenosi nam unutarnji život. Svjesno dijete Božje živeći u "Ja sam sin ili kći Sveviš-

61

njega" ispunjava tada vjerno impulse svoje duše.

Tko živi tako u svijesti božanskoga, mislit će i govoriti samo dobro i bitno. Njegovim go­vorom ne upravlja više razum. On doduše govori riječima ovoga svijeta, ali ipak drugim jezikom, produhovljenim, oplemenjenim jezikom, koji kao da izvire iz njegove nutrine, jezikom božanske svijesti.

Tko želi odložiti okove iskovane od zablude, trebao bi ići ovim putem molitve i ispunjenja svetih zakona. Samo će na taj način onaj koji traži Boga stići do apsolutne istine, a njegova duša koja je postala duhovno tijelo, nakon što prođe zemaljsko, gledat će licem u lice Boga, svoga Oca. Tko posjeduje žarku vjeru u Unutarnju moć i snagu vječno Svetoga, te dan i noć svjesno nosi Njega u svome srcu, njemu nisu više potrebne daljnje duhovne vježbe.

Onaj tko živi u molitvi etera može pokazivati različite duhovne puteve i one koji traže dovesti na pravu stazu.

62

Pravi kršćanin, koji živi iz svoje otvorene Unutarnje svijesti, spoznaje da na kraju kra­jeva svi putevi utječu u Krista i preko Krista vode Ocu. Kad Krist uskrsne u nama mi ćemo biti dobri prema svim ljudima. Apsolutna molitva etera, duboka, prava mo­litva, je kada čovjek više ne zna da moli, jer neprekidno ispunjava svete zakone. Tada živimo postojano u duhu istine; mi osjećamo, mislimo i govorimo iz Unutarnje istine. Naše postupanje proizlazi iz istine. Tada više neće postojati šuplje i glupe izjave, prazne forme, laži, sentimentalnost. Tada su naši osjećaji i impulsi pravi. Onako kao stoje prava svaka suza koja se prolije kad nas pot­puno prožme slast i divota Božja. Tada suze postaju biseri koji nam pokazuju put prema apsolutnoj svemoći. One nam donose okrepu i višu duhovnost.

Međutim, bez unutarnje borbe, nećemo stići do svoga Unutarnjeg života, do duboke Božje tišine. Nama je dano da se borimo sa svojim slabostima i greškama. Pomoću Unutarnje snage, pomoću Kristove snage, mi ćemo

63

međutim pobijediti sebe i time postati blaženi čovjek koji želi svakoga učiniti blaženim, ne s mnogo riječi, ne s fanatizmom, već svjes­nim životom i prosvjećivanjem o istinskoj, unutarnjoj religiji.

Ako nam je misao na Boga postojano u duši, u srcu i na usnama, tada smo postali molitva i nalazimo se pred apsolutnim sjedinjenjem s vječnim bitkom, s Bogom, našim Ocem. Tada će duša, naše očišćeno tijelo zvati preko nas: "Oče, u Tvoje ruke polažem svoj duh. Svršeno je po Kristu."

64

Molitva zdravlja

Izmoli zdravlje sam sebi. Najbolja pomoć za tvoje zdravlje, koje je životna snaga, su pozi-tivni, plemeniti osjećaji i misli. Sto je ple­menitiji i čistiji tvoj mentalitet to više budiš iscjeljujuće i životne snage. Krist, iskra života u tebi je iscjeljujuća i ži­votna snaga tvoje duše i tvojega tijela. Otvoriš li pomoću otkupiteljske Kristove snage Unutarnja vrata Kraljevstva Božjeg tako što potvrđuješ zdravlje, pa i ozdravlju-juće snage, i ispunjavaš svete zakone, tada ćeš i primati. Izmoli zdravlje sam sebi! Dopusti da svaki osjećaj, svaka misao a i svaka riječ postanu molitva! Tada će se otvoriti vrata života i ti ćeš biti ispunjen snagom, mudrošću, ljubavlju i zdravljem. Napisano je: "Moli i dat će ti se." Molba međutim ne bi trebala biti samo izraz izvanj­skog potvrđivanja, prizivanje ili molitva usana. Molba bi trebala doći iz ispunjenja svetih zakona, iz potvrđivanja Unutarnje snage plemenitim osjećanjem, mišljenjem i htijenjem.

65

Iz izvora vrela bez prekida teče vječna život­na energija. Prihvatimo je spremno, ispunju-jući zakone, primimo ovu iscjeljujucu i život­nu snagu preko jezgre bića naše duše. Višestruko možemo pojačati pritjecanje ovih iscjeliteljskih i životnih snaga ako te snage života potvrđujemo i ispunjavamo u svako­dnevnom životu budući da su one zakoni ži­vota. Pokucamo li na vrata vječnoga života tako što svoje srce uzdignemo k Bogu, tada će se vrata otvoriti i bit će nam dano.

Unutarnja molitva Unutarnjem liječniku i is-cjeljitelju pretpostavlja jaku vjeru i duboko povjerenje Onome koji može sve, koji jest sve. Izliječiti se znači: ozdraviti pomoću snage Unutarnjeg liječnika i iscjeljitelja. Duh Božji ne poznaje bolest, a po svom pori­jeklu mi smo čista bića koja u sebi skrivaju sve te snage ozdravljenja. Kao bića svjetla mi nismo bolesni. Mi obolijevamo svojim po­grešnim mišljenjem, čuvstvovanjem i htije­njem te kršenjem zakona. Nama je međutim preko Krista dano da oslovljavamo Unutarnje snage, da ih aktiviramo i vodimo odgovara­jućim bolesnim ili boležljivim organima, jer svojim porijeklom mi smo djeca Božja.

66

Budući da smo djeca vječnoga života, sinovi i kćeri Božje, nama je dano također dovoditi iscjeliteljske životne snage svakom organu, svakom mišiću, čitavom svom organizmu, pravom molitvom i oslovljavanjem organa. Svaki od nas može razgovarati sa svojim stanicama i organima, budući da se u svakoj stanici nalazi duhovna snaga. Sto intenzivni­je potvrđujemo ovu Unutarnju snagu čvrstom vjerom i potpunim povjerenjem, pozitivnim mislima, plemenitim osjećajima, ispunjenjem svetih zakona, to više ćemo primiti. Svjesnom Unutarnjom molitvom, pozitivnim osjećajima i mislima dolazi poziv na buđenje našim stanicama i organima, našem čitavom organizmu. Potvrđujemo li bez prekida unu­tarnje snage, iscjelitelj ske i životne snage, svojom otvorenom sviješću, to znači u pu­nom potvrđivanju, tad se u nama izvršava promjena. Tada Unutarnji liječnik i iscje-ljitelj, Kristov Duh, postaje pojačano aktivan.

Vječna snaga, Krist, čeka samo na to da postanemo spremni s Njim otvoriti Unutarnja vrata pomoću snage prave molitve, prave volje, da bismo se tako predali utjecanju vječ­nog božanskog potencijala.

67

Mi smo stanice na Kristovom tijelu. Naše su tjelesne stanice bolesne samo zato jer smo ih oslabili pogrešnim mišljenjem, čuvstvova­njem i htijenjem, i time osigurali pristup određenim bolestima. Odašiljemo li svojim stanicama, organima, tkivima i mišićima, hormonima i žlijezdama, pozitivne, zdrave, svijetle misli, tada ćemo i primati od vječnoga izvora života prema svojoj pre­danosti. Najbolja pomoć za tvoje zdravlje su dakle pozitivne, nesebične misli, one su građevin­ski materijal za zdravo tijelo. Potvrđujemo li danomice zdravlje svoga tijela, tada bolest neće naći pristup do nas, budući da u nama ne postoji odgovaranje, osim ako je bolest karmički uvjetovana. Ako obolimo, ozdravljenje nam se daje uvi­jek onda ako je to dobro za našu dušu. Otvorimo li s Kristom Unutarnja vrata života potvrđujućim životom Bogu po volji, tada mi primamo, budući da Unutarnji liječnik i is-cjeljitelj obitava u nama. On čeka naš poziv, našu predanost, naše ostvarenje i ispunjenje zakona, jer se tada otvaraju vrata i život teče kao rijeka kroz naše tijelo i donosi nam olakšanje i izlječenje.

68

Ljubav Boga prema Njegovom djetetu je nepromjenljiva. On, svemoćna ljubav, ne šalje nam patnje i nevolje. One su zasnovane jedino na svevladajućem i svevažećem za­konu uzroka i posljedice, na zakonu pra­vednosti. U ovome ih u nekom od prijašnjih života stvorili smo uzroke, ogriješili smo se o zakon. To što smo skrivili moramo prihvatiti i nositi, kako bi se moglo ponovno krenuti natrag putem prema vječnome izvoru, u vječnu domovinu.

Krivica duše koja u našem životu proistječe po nepromjenjivim zakonima i donosi nam bolest, nevolju, brige ili sudbinske udarce, može se međutim, prema intenzitetu karme, izliječiti ili ublažiti. Koliko se ona može ot­platiti, zavisi jedino i samo od nas samih kako ćemo se posvetiti Unutarnjem liječniku i iscjelitelju, Kristovom Duhu, da li u pot­punom povjerenju i u potpunoj vjeri u Njega, Svemoćnoga, ili sumnjajući da li je On uistinu u stanju pomoći nam i izliječiti nas. Svaka sumnja je korak natrag u našem živo­tu. Ona nas zatvara i cementira vrata koja vode Unutarnjem liječniku i iscjelitelju. Potvrđujuće, svjesne, usmjerene misli na Boga vode do uspjeha.

69

Stanje našeg tijela je izraz naše duše, našeg sadašnjeg ili nekadašnjeg osjećanja, mišlje­nja, čuvstvovanja i htijenja. Ono što danas mislimo, to smo u nutrini, to je naše biće, to smo mislili u ovom ih u nekom prošlom ži­votu. Tako smo stvorili odgovaranje u sebi, opterećenje svoje duše.

Bolest ne dolazi sama od sebe, mi je uvijek skrivimo. Takozvane kronične bolesti su isto tako vidljive manifestacije naših nekadašnjih ili sadašnjih negativnih misli. Želimo li izaz­vati promjenu tada bismo se trebali sjetiti Unutarnjeg liječnika i iscjelitelja i povjeriti se njemu, tako da ustrajno i svjesno mislimo pozitivno i time mobiliziramo Unutarnje snage. Molitve zdravlja najčešće su molitve molbe. One bi trebale istjecati iz dubine naše svijesti, tada su ljekovite i snažne. Kad se u molitvi obraćamo molbom ipak ne bismo trebah prosjački.

Jadikujuća molba za ove ili one stvari, za zdravlje i snagu, ne zbiva se u svijesti is­tinske, prave smjernosti; ona nije upravljena velikome Darovatelju koji rado želi dopustiti

70

da Njegovome djetetu dotječe sve dobro što mu je potrebno. Svemogući, svemudri Duh Božji zna međutim najbolje što nam je trenu­tačno pogodno i korisno. Tako mi ne molimo nekog Boga kojeg bi naša molba prvo trebala učiniti dobronamjernim i nama sklonim, nego trebali bismo moliti svoga nebeskog Oca o kome znamo da Njegov Duh obitava u nama. Njemu bismo trebah vjerovati pot­puno, bez obzira da U On misli samo na našu dušu ili na našu dušu i naše tijelo. Ako potvrđujemo zahvalno i radosno Njegovu vječnu snagu, tada će nas ona i ispuniti. Duh ljubavi je snaga našega života, ona je iscjeljiteljska snaga za dušu i tijelo. Jedino ona dopušta da postanemo sretni, zdravi i savršeni. Molitva zdravlja se ne bi trebala ograničiti na molitvu molbe, nego bi trebala postati posto­jano potvrđivanje božanskih energija u nama. Ne bismo trebali dopustiti pristup nijednoj misli malodušnosti, slabosti, patnje i nedostatne vjere. One samo oslabljuju našu dušu i naše tijelo. Naša svijest i podsvijest, površine Unutarnjeg mora, moraju postati

71

mirne da bi nas Unutarnje sunce moglo liječiti.

Ako se priviknemo da na mjesto misli tuge, straha, očajanja, beznađa, klonulosti, samo-sažaljenja, sad stavimo pozitivne, potvr-đujuće misli, tad ćemo primiti i pozitivnu žetvu. Jer privrženost suncu našega života dopušta da Unutarnje sunce pojačano zrači u naše tijelo našim stanicama, organima i mišićima. Sve dok sebe vidimo kao ljude i mislimo kao ljudi, imamo samo snage ljudi. Prepoznamo li se međutim kao djeca Svemogućega, kao božanska bića, mislimo li pozitivno i ple­menito, usmjeravamo li svoje misli i težnje na Boga, postići ćemo snage našeg pra-vječnog bitka. Mi se smijemo osloniti na Boga, našeg Oca, jer smo sinovi i kćeri Božje.

Molitva zdravlja je potpuno potvrđivanje zdravlja, što je naše pravo od Boga dano, budući da je božansko biće, koje smo mi u svojoj nutrini, zdravo. I kad nas muče bolovi, kad je naša duša natmurena, trebah bismo unatoč svemu u sebi umišljati snage zdravija,

72

potvrđujuće, pozitivne, izgrađujuće misli. To je najbolja medicina; to su znanstveno još neistražene snage koje postaju djelotvorne u našoj nutrini. Molitva zdravlja može glasiti kako slijedi:

U meni je Kristov Duh, apsolutna vječna snaga. U meni struje izvori života. Ja sam zdrav. Ja sam dijete te vječne snage. Božji život je u meni, a moj život je u Bogu. Božje obilje je djelotvorno u meni. Bog je obilje i snaga. Bog je moje zdravlje. Njegova sveta i isjceljujuća snaga preplavljuje moju dušu i moje tijelo i oblikuje sve iznova. Moje stanice, organi, hormoni i žlijezde, mišići i tkiva, prožeti su duhovnom snagom, ispunjeni svetim snagama života. Potvrđujem tu vječnu snagu u sebi i danomice se sve više otvaram životu u sebi, potvrđujućim, izgrađujućim osjećajima i mis­lima. Slabost i bolest me ne dotiču, jer je moje vječno biće zdravo. Ja sam zdrav, živahan i jak.

73

Uvećano osjećam ulijevanje božanskog obi­lja. U meni se ispunjava vječno pršteći izvor. Iz njega dobivam uvećanu snagu, zdravlje i obilje. Sve misli brige i straha uzmiču od mene. One postaju sve slabije i rasplinjuju se u sve­mirskoj harmoniji mojega Oca. Iz moje nutrine uspinje se božanska tišina. Ja sam prožet Unutarnjom tišinom i svemir­skom harmonijom. Nadahnut ovim Unutarnjim spokojstvom obraćam se pojačano Unutarnjoj iscjeljujućoj snazi. Iscjeljujuća i životna snaga svakog dana sve više struji kroz mene. Otkupiteljski Kristov Duh djeluje u meni, moj Unutarnji liječnik i isjelitelj. Moje šake i ruke se opuštaju, muskulatura mojih nogu se olabavljuje, čitavo moje tijelo, vrat, potiljak i glava, svi mišići, se opuštaju. Moje tijelo postaje lakše i lakše. U mene se ulijeva obilje božanskog blaženstva. Iscjeljujuće snage ljubavi aktiviraju me. Moj dah struji spokojno, ja sam potpuno opušten. Unutarnje spokojstvo i sklad preplavljuju moje biće. Kriste, Ti moj unutarnji liječnice i iscjelitelju, neka se u meni vrši Tvoja volja.

74

Nakon ove molitve zdravija ostajemo još u tišini. Nikakav osjećaj i nikakva misao ne struji kroz nas. Mi jesmo i ostajemo otvoreni za iscjeljujuće Kristove snage. Kako ne bi niti jedna misao našla pristup u nas, možemo promatrati svoje disanje u apso­lutnoj opuštenosti, kako dah dolazi i odlazi. Svakim udisajem božanska snaga struji u našu nutrinu, svakim izdisajem uzmiču težina i breme, naše još postojeće ljudske slabosti i nevolje. To se u nama događa po Njegovoj volji. Unu­tarnji liječnik i iscjelitelj ostvaruje u nama djelo Svoje ljubavi i milosrđa. Nakon molitve zdravlja i stišavanja ne bismo više trebali dopustiti da nama vladaju stare navike. Trebah bismo se truditi sve pozitivne snage koje smo oslobodili u svojoj nutrini potvrđivati daljnjim spasonosnim molitvama i pozitivnim životom. Izbjegavamo li svaku negativnu misao, svaku misao na bolest i nevolju, tada ćemo doživjeti uvećanu duhov­nu snagu, doživjet ćemo Unutarnju isjelju-juću snagu koja nam daruje olakšanje i izlječenje.

75

Mnogi ljudi oko nas vjeruju kako bi morali potražiti neko lječilište da bi bili izliječeni od svoje bolesti. Naša neuka subraća i sestre prevaljuju mnoge kilometre do takvih lječi­lišta, oni podnose te napore da bi eventualno tamo postigli olakšanje ih izlječenje. Među­tim onaj tko zna daje u njemu samome mje­sto Unutarnje snage, iz kojeg može primati ono što je za njega dobro i ljekovito, treba samo hodočastiti u Unutarnje mjesto svete tišine i vječnog mira, u svoju nutrinu, gdje teče izvor zdravlja i života.

Bilo da smo u nekom lječilištu ili negdje drugdje, snaga je jedna te ista. Ona nije izvan našeg bitka, nego u nama. Gdje god bili, gdje god išli i stajali, izvor zdravlja svega života, snaga za zdravlje, je u nama. U nama samima je zdenac zdravlja, Duh.

Dogode li se u takvim lječilištima spontana izlječenja, onda samo zato jer čovjek tamo hodočasti s pouzdanjem snažne vjere da na tom mjestu postigne izlječenje. Kada bi onaj koji traži izlječenje, nadahnut tim istim pov­jerenjem i tom dubokom vjerom, hodočastio u Unutarnje mjesto milosti, k Unutarnjem ljekovitom izvoru, tada bi mogao isto tako

76

primiti olakšanje i izlječenje iz svoje nutrine. Snaga života teče vječno jednako, na svakom mjestu i u svako doba. Bog, izvor života, nije vezan na mjesto. Božanska struja je sve­prisutna. Bog vječni Duh, daruje Sebe Svojoj djeci. Moramo spoznati i priznati da je snaga za izlječenje u nama samima. Ona će nam pri­pasti samo ako se za nju otvorimo. To što nam priječi da postignemo olakšanje i izlječenje, prije svega je naša nevjera. Isus jedva da je mogao u Nazaretu, Svome rod­nom gradu, postići izlječenje, jer nazarećani nisu vjerovali Isusu, kojemu je to bio zavičaj. Sve je moguće onome koji vjeruje i ispunjuje božanske zakone. Žetva odgovara uvijek sjetvi. Ako je sjetva pozitivnih i vjerujućih misli neznatna, tada je i rezultat ublaženja i izlje­čenja neznatan. Daljnja prepreka je sumnja. Tko sumnja ne gleda u svoju nutrinu, nego lijevo i desno. On traži pogledom u ovome svijetu da bi našao ozdravljenje. Mnogi ljudi se kolebaju između moći i ne-moći-vjero vati, jer od djetinjstva

77

nisu bili poučeni da su hram Svetog Duha i da u njima samima teče izvor sveg bitka, ljekoviti izvor. Time čovjek podiže brane prema božanskom utjecanju. On u vanjštini traži olakšanje i izlječenje i najčešće ne može naći to što je duši potrebno.

Kako brzo očajavamo kad naše molitvene želje ne bivaju odmah uslišane kao što sebi rado želimo ili kao što smo već smjeli doživ­jeti na sebi! Promislimo koliko smo dugo griješili protiv Svetih zakona i tako načinili ponor između božanske snage i svojeg mišljenja i čuvstvovanja. Sveti Duh ne djelu­je odmah, jer valja nam svladati ponor da bi iscjeljujuće struje mogle teći. Niti je svaki dan kao drugi, niti smo mi svakoga dana jedni te isti. U nama, u našoj nutrini, događaju se razne promjene koje su nam djelomično skrivene i mogu isto tako činiti barijeru protiv utjecanja iscjeljujuće snage u nas.

Dakako da je prava molitva, duboka molitva, bitna da bismo bih ushšani. Mi međutim ne bismo s njom trebah željeti postići nikakav

78

učinak, jer moljenje nije sport već predavanje. Pripomognimo da se naša nutrina ponovno dovede u red, tako što neprekidno u srcu i na usnama nosimo misao na Boga, tako što sve činimo s Bogom i slavimo Njegovo Sveto ime, Njegov Sveti zakon koji vlada u svemu! Tako se poneki čvor, stoje možda učvršćivan dugim zemaljskim godinama ili čak mnogim inkarnacijama, dade samo brižljivo, s božan­skom strpljivošću, ljubavlju i milosrđem, ponovno odriješiti.

Stoga ne bismo trebali očajavati nego svakog trenutka tražiti Božju blizinu tako što poja­čavamo Unutarnji osjećaj da nam je Bog bli­zu, u srcu i u svem bitku. Tko se oslanja na zemaljsku pomoć više nego na božansku, postaje neosjetljiv za svetu i ljekovitu struju. Također i svojom nemirnom sviješću i podsviješću mi postavljamo brane izlječenju. Da bi se moglo postići olakšanje i izlječenje, često nedostaje ljubavi prema Bogu, a tako i ljubavi prema svom bližnjem. Koliko često je već nama samima nemoguće da u mislima

79

oprostimo. Mi ne možemo odložiti svoje misli, svoja čuvstva, svoje nepovjerenje, o-gorčenje, zavist, mržnju i vlastoljublje, jer smo zbog razočaranja stvorili sve te slabosti i sada ih hoćemo držati.

Mi mislimo da bi nam naš bližnji trebao prići, da bi trebao s nama razgovarati, da bi se tre­bao ispričati. No onaj tko pokazuje veličinu prilazi svome bližnjem i razgovara s njim da bi se mnogo toga moglo razriješiti. Tako ljekovitim snagama stvaramo mogućnost za pritjecanje.

Time što nećemo oprostiti, time što čuvamo svoju individualnost i podržavamo svoju uvrijeđenost, mi se zatvaramo za prijem lije-čećih snaga.

Ako želimo od Duha života primati ljekovi­tu snagu, tad moramo otpustiti tu barijeru nepovjerenja, ogorčenja, zavisti i ljubomore, čak i uvrijeđenosti. To sve moramo predati na preobrazbu Vječnome da bismo postali spremni za primanje vječne snage. Ove lance, kojima smo se sami zavezali i koji nas sada drže zarobljenima, moramo prepoz­nati i odložiti tako što ih predajemo na preo­

brazbu Vječnome. Nikakvi izvanjski zidovi ne mogu nas tako bolno ograničiti kao zidovi naše ograničene svijesti koju smo sami skri­vili. Tamo gdje postavljamo brane unutarnje ne­slobode ne može pojačano teći duhovna stru­ja. One moraju pasti da bismo mogli primati vječnu snagu. Naučimo h postati strpljivi, odložiti svoje nepovjerenje, svoju mržnju, vlastoljublje, tada ćemo moći oprostiti i svladati svoje misli i čuvstva. Tada primamo božansku snagu. U nas se ulijeva iscjeljujuća snaga Unutarnjeg liječnika i iscjelitelja i čini ono što ljudi nisu u stanju. Unutarnja snaga može izliječiti svaku bolest. Bogu bolest nije neizlječiva. Tko se preda vječnome zakonu, Unutarnjem liječniku i isc­jelitelju, biva pravilno vođen i može primati prema svom usmjerenju, to jest prema ostva­renju svetih zakona. Bogu nije ništa nemoguće. Olakšanje i izlječenje je u svakom slučaju moguće samo ako potvrđujemo neograničenu iscjeljujuću snagu Božju i s vjerom dopuštamo da u nama

80 81

djeluje. Ne zaboravimo da kod svih molbi u molitvi, kod svih želja i čežnji koje unosimo unutra prema svetoj Božjoj svijesti, izgovoriti u punoj svijesti: "Ah neka bude Tvoja volja, Gospodine!" Kad god trebamo pomoć, Bog je tu, On je sveprisutan. Budimo svjesni dubine ove izreke: Bog je tu! Gdje god bili, kud god išli, Bog je tu. On čeka samo na to da mi svoju nutrinu načinimo pri­jemnom stanicom Njegovog svetog života, jer Bog neumorno odašilje snage i snage, is-cjeljujuće i životne energije. Postanemo li prijemna stanica ovih životnih snaga, tada je božanska iscjeljujuća snaga, Njegova snaga milosti, postojano djelotvorna u nama. Sto je izgrađenija ta unutarnja pri­jemna stanica, to više primamo božanski život. Duh naše duše je svakog trenutka spre­man davati nam, štoviše, pa i sam se darovati. Postoje bezbrojni primjeri za to da je Bog dopustio da se objavi Njegova ljubav i mudrost. Mnogi ljudi to znaju i iskusili su i primili Njegovu pomoć, Njegovu is­cjelitelj sku snagu.

82

I mi bismo trebali postati svjesna Božja obja­va, tako da se predamo Svesnazi, Bogu, iz-molimo Njegovo Sveto utjecanje i ispunjava­mo vječne zakone. Tada ćemo iskusiti i doživjeti i postati jedno s vječnim izvorom. To želim iz sveg srca svim ljudima oko sebe!

83

Dragi čitatelji!

Milošću Gospodina bila sam izvedena na Unutarnji put božanskog života. Smjela sam ići kroz šikaru ljudskoga, smjela sam svladati litice i prepreke ali i iskusiti duboku radost, približiti se Bogu u svojoj nutrini. Kako u dolinama samospoznaje i ostvarenja tako i u visinama božanskog doživljavanja smjela sam iskusiti božansko upravljanje i Njegovu ljubav. Ova raznolika iskustva i doživljaje želim proslijediti dalje svima koji traže Boga. Gospodinu smijem služiti kao Njegova proročica, a svim voljnim ljudima kao vodič u Unutarnji život. Staza kojom sam prošla je put za sve ljude koji istinski traže. To je neposredna staza k srcu Božjem, staza ljubavi i predavanja djeteta Ocu.

Ovu stazu poučava naš Otkupitelj Krist i Njegov služitelj, anđeo zakona božanske Mudrosti, brat Emanuel, cjelovito i u svim podrobnostima. On vodi putnika preko nje­govog ljudskog ja - preko samospoznaje,

84

preko odlaganja niskog ljudskog, preko profinjenja i oplemenjenja njegovih osjetila, njegovih osjećaja i misli - ponovnom razvoju njegove duhovne svijesti. On nas vodi našem božanskom praporijeklu, vječno-svijetlom bitku koji je život u nama. Učinimo li nekoliko koraka u ovaj Unutarnji život, Univerzalni život, i učvrstimo li se, mi smo uistinu slobodni. Tada nam je moguće dakako biti u svijetu, ali ne s ovim svijetom. Jer: Ako ispunjavamo božanske zakone, tada smo ispunjeni Njegovom snagom, Njegovim svjetlom, Njegovim duhom, Njegovim živo­tom koji je nesebično-dajuća ljubav. Crpeći iz izvora vječne snage, mi ćemo potom, svjetlo ljubavi što svijeth u nama snažno i dina­mično, mirno i radosno, predavati dalje u mislima, riječima i djelima. Svaki od nas mora jednom poći ovim putem unutarnjeg iskustva i obogaćenja, ili u inkar­nacijama što još slijede ili u mjestima čistilišta, prema opterećenju svoje duše. Ali onome tko želi poći ovim oslobađaj ućim putem božanske ljubavi u svom sadašnjem

85

zemaljskom životu, naš Gospodin i Otku­pitelj Isus Krist to mu pruža.

Proročki duh objavljuje božansko spasenje, korake Unutarnjeg puta. Svaki tražitelj istine biva vođen - i individualno - prema svojim karakternim osobinama i svojem opterećenju duše. Ovaj put u Kraljevstvo mira otvoren je svim ljudima. Kristovi učenici koji su na stazi k božan-skome već nekoliko koraka ispred, daju daljnja pojašnjenja i savjete iz svoga vlastitog iskustva. U kršćansko-mističnoj školi Gospo­dina vode se razgovori, razmjena iskustava, uzajamno bodrenje i pomoć. Pojedinac može izložiti svoje teškoće, iskusni o tome razgo­vara s njim. Zajedničkim usmjerenjem na Boga, Gospodina u Isusu Kristu i Njegovim rastućim vodstvom i milošću, učenik se uspi­jeva učvrstiti i može dalje napredovati na Unutarnjoj stazi.

Velike darove milosti darovao nam je Gospodin u Svome Djelu vođenja u domo­vinu, temelju Unutarnje religije, svjetske religije. Mi saznajemo i doživljavamo u

86

Univerzalnom životu sada nešto još veće, što raste i dobiva vidljiv oblik preko brojnih Kristovih prijatelja koji sudjeluju u božan­skom planu. Krist sam će u nedalekoj budućnosti preuzeti vladavinu na ovoj Zemlji. Na putu preko iskustva nutrine On će čovječanstvo, koje se razvija naviše u istinsku duhovnost, voditi postupno u prvobitni, u Univerzalni život, život prema Govoru na Gori, prema božan­skim zakonima u Kristovom Kraljevstvu mira, Kraljevstvu Božjem na Zemlji. Na riječ vječnoga Sve-Jednog ono se već sada izgrađuje snagom Božjom preko ljudi dobre volje. Oni slijede Krista tako da svoje osjećanje, mišljenje i postupanje usmjeravaju na božansko, na duhovno, i postaju istinski kršćani djela.

Duhovno kraljevstvo koje je Bog, naš Otac spustio na ovu Zemlju, počelo se ostvarivati u vanjštini, zlatni Jeruzalem, o kojem su javljah vidovnjaci i proroci svih vremena. Vatra duhovne revolucije, svjetlo nesebične lju­bavi, iznosi se u svijet svima onima koji teže za jedinstvom, slobodom i bratstvom.

87

Istinska kršćanska religija otvorila je svoje dveri. To je svjetska religija, Unutarnja religi­ja Mesije, našeg Otkupitelja. Kraljevstvo mira na ovoj Zemlji utemeljio je Bog u Kristu. Izgrađuju ga oni koji otkrivaju Unutarnji život ostvarenjem i ispunjenjem božanskih zakona. Nastavit će ga graditi i u miru dovršiti oni koji nađu Krista u sebi i koji postignu unutarnji mir.

Krist je tu, u riječi i na djelu. On nas izvodi iz naše porobljenosti u istinsko bratstvo i jedin­stvo u Njegovom duhu, slobodnome Duhu. Ono stoje objavio Isus iz Nazareta nekada - i Kristov duh danas - postaje vidljiva stvarnost. Istinsku svjetsku religiju, Unutarnju religiju, koja ljudima donosi oslobođenje, mnogi već prepoznaju, prihvaćaju i radosno ostvaruju.

Neka svim ljudima, mojoj braći i sestrama, uskoro pripadne to Unutarnje vodstvo, kako bi pronašli Unutarnji mir, za kim čezne svaki čovjek u svojoj najdubljoj nutrini.

Krist nam pruža svoju ruku! Blago onome tko je prihvati i zna da ga On vodi preko svih li­tica i prepreka koje si je sam stvorio nezna-

88

njem i sebičnošću. Krist je život u nama. Tko to želi iskusiti, tko želi otkriti izvor božan­skog obilja, neka živi prema unutra, da bi odsada živio u Kristu i s Kristom. On će biti rođen iznova u istinsku realnost, realnost Duha, u kojoj su ljubav, sreća i sigurnost. Svim ljudima i bićima želim mir u Kristu i bogato unutarnje iskustvo što usrećuje i čini čovjeka slobodnim i ljubaznim.

Bog za pozdrav! Gabriele.

89

DODATAK

V

90

samo za pojedninca, već za sve koji su dobre vo-lje. Korijen Djela Božjega, Krist Svojom božanskom objavom već više od 20 godina dopire do mnogo milijuna ljudi. Tako se ispunjuje ono što je Isus zapovjedio Svojima: Iznijeti evanđelje ljubavi u čitav svijet. On, Isus, prije 2000 godina po smislu je rekao: "Kada dođe Duh istine, On će vas uvesti u svu istinu." On je sada, u našem prijelomnom vremenu, došao i vodi nas u svu istinu, onoliko koliko smo u stanju razumijeti svojim riječima i prihvatiti svojom sviješću. U moćnoj krošnji stabla Univerzalnoga života sada sazrijevaju plodovi djela. To su Božja djela preko onih koji su, privučeni velikom Kristovom snagom svjetla, došli i dolaze k onima koji zajed­nički izgrađuju djelo života. To je mali narod, narod u nastajanju u Kristu za Krista, za novi svi­jet u znaku Ljubavi i Mudrosti i mira, pravedni muškarci i žene koji danomice sve više žive u Njegovome Duhu. To su oni koji su svakoga trenutka kazali i kažu "da" velikome Duhu jedin­stva, mira i ljubavi, tako da se djelo Gospodina u nekoliko godina proširilo svijetom. To su oni koji se osjećaju pozvanima provoditi u djelo Božju Ljubav i Mudrost. Oni djeluju za više vrijednosti života, za Kraljevstvo mira, Kraljevstvo Božje na ovoj Zemlji, koje je još Izaija najavio i koje svi kršćani zazivaju moleći Očenaš.

91

Stoje Univerzalni život? Univerzalni život se može usporediti s jednim moćnim stablom. Njegov je život nastao od jednog malog zrna sje­mena koje je bilo položeno u njivu ovoga svijeta: Objave Vječnoga, Krista Božjeg, ispočetka malo­me krugu Kristovih prijatelja. Sjemenka je proklijala i postala mladicom u kojoj je postalo vidljivo ono što je njena jezgra skrivala: Božje svjetlo, koje je Ljubav i Mudrost. Kad je biljčica narasla donijela je još svjetla: Djelo Isusa Krista povratka u domovinu s prvim uputama Krista Božjega za božanski život ljudi. Ovo učiteljsko i prosvjetiteljsko djelo koje je bilo oživotvoreno prije oko 20 godina od Krista Božjega, izraslo je brzo u moćnu biljku, u malo stabalce ukorijenjeno u Božju Ljubav i Mudrost: Nama ljudima bile su dane sve temeljne mudrosti života kako bismo mogli naći put u Božji život koji donosi plodove. Sve je više ljudi pilo iz izvora božanskih objava, a stabalce je postalo drvo života. Ljudi su se oku­pljali da bi ispunjavali Volju Božju. Tako je iz ma­loga zrnca koje je u sebi nosilo život, Boga, izraslo veliko drvo života koje se zove Univerzal­ni život, što znači: život u Duhu Božjem, život ne

Unutarnji put "Bliže Tebi, Bože moj"

Kao Isus iz Nazareta Krist je prije skoro dvije tisuće godina čovječanstvu podario Govor na Gori rekavši po smislu: "Imam vam još mnogo toga reći, ali vi to sada još ne možete shvatiti. Ali ja ću vam poslati Duha istine koji će vas uvesti u svu istinu." Ove su se riječi ispunile u našem vremenu: Duh Krista Božjega - po prvi put u povijesti kršćanstva - poučava sada preko Svoje proročke riječi, između mnogo drugoga, Unutarnjem putu k Bogu u svim stupnjevima i pojedinosti­ma. Unutarnji put u Univerzalnome životu, duhovni put školovanja, vodi nas, konzekvent-nim radom na sebi samima, postupno u život po vječnim zakonima, u život ljubavi prema Bogu i bližnjemu i napokon opet u jedinstvo s božanskim u nama. Cjelokupni put školovanja nutrine može se pohađati u zajednici sudionika tečaja ili kod kuće pojedinačno pomoću knjiga. Unutarnji put počinje s pripremnim tečajem "Prakršćanskoga otvaranja svijesti za put u nutrinu u božanskome sopstvu. Postižeš dušev­no proširenje svijesti i postaješ jedno s Kris-

92

tom." Pritom učimo svoja čuvstva, misli i pos­tupke sve više i više usmjeravati na Duh Krista Božjega u nama. Nakon toga postajemo svijesni duhovne snage, božanskih energija u sebi tako što učimo oslovljavati duhovne centre svijesti u fizičkome tijelu, također i za ozdravljenje duše i tijela.

Lagane vježbe pokreta uz skladnu glazbu podupiru duhovno usmjerenje onoga koji teži Bogu. One izazivaju daljnju usklađenost duše i čovjeka. Na prve četiri stepenice Unutarnjega puta, intenzivnoga školovanja, učenik otkriva korak po korak prva četiri duhovna stupnja evolucije, stupnjeve Reda, Volje, Mudrosti i Ozbiljnosti. Na prvoj stepenici Unutarnjega puta školova­nja, na stupnju Reda učimo srediti svoje misli, obuzdati svoj govor, profiniti osjetila i tako ih okrenuti prema unutra. To znači: Spoznaj sebe! Pokajanjem, opraštanjem, molbom za oprošte-nje, nadoknađivanjem i ne-ponavljanjem, i pomoću preobražavajuće Kristove snage posta­jemo korak po korak slobodni za život u miru sa svojim bližnjim. Na drugoj stepenici Unutarnjega puta, stupnju Volje, postajemo osjetljiviji i propusniji za duhovne snage. Savjest reagira finije. Ona nam dopušta da prepoznamo različite aspekte naših

93

do sada jedva ili nikako poznatih grešaka i sla­bosti. Ciljane zadaće i vježbe pokazuju nam to korak po korak. Istovremeno učimo ispravnu, zakonitu koncentraciju. Na stupanj Mudrosti stupamo da bismo dalje razvili svoju duhovnu svijest. Ostvarivanje vječnih zakona otvara nas sve više Unutarnjem životu, tako da sada možemo osjetno biti vodeni od duhovne svijesti, od Unutarnjega pomagača i savjetodavca. Dosljednim postup­nim ostvarivanjem vječnih zakona mi uranjamo sve više u postojano ispunjenje, u život nese­bičnoga djela. Na stupnju Ozbiljnosti pokazuju se plodovi ispunjenja božanskih zakona životom u Duhu Božjem: Duhovno suvereni čovjek koji jasno i iskreno misli i postupa u velikoj mjeri je slobo­dan od htijenja za sebe. Potpuno usmjeren na božansko, vječno Ja Jesam, on u svemu shvaća bitno, vidi pozitivno i na tome dograđuje, on prepoznaje zakonito i primjenjuje ga.

94

Knjige u Univerzalnom životu

Bog liječi Demonska država Deset zapovijedi Govor na Gori Liječenje snagom pozitivnog mišljenja Nekoć duhovno neuki čovjek Njegovo oko Očeve riječi i tebi Opasnosti od istočnih učitelja Ovo je Moja riječ A i Q. Samoistraženo i doživljeno Snaga molitve Tebi za razmišljanje Unutarnja molitva Unutarnji put PMT 1 Unutarnji put - zbirno djelo u pripremi Unutarnji put - Stupanj REDA Velika kozmička učenja Isusa iz Nazareta Živi trenutak

95