Umjetnost starog RimaIzvor: WikipedijaSkoči na: orijentacija, traži

Kolosej u Rimu iz 1. st. UNESCOva svjetska baština i jedno od novih sedam svjetskih čuda.

Rimska umjetnost podrazumijeva umjetničku produkciju starih Rimljana od 9. st. pr. Kr. do pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine

Sadržaj

[sakrij] 1 Drevni Rim 2 Izvori rimske umjetnosti 3 Odlike rimske umjetnosti 4 Urbanizacija 5 Arhitektura 6 Skulptura 7 Slikarstvo 8 Poveznice

9 Vanjske poveznice

Drevni Rim [uredi]

Razvoj Rimske države: ██ Rimska Republika 510.-40. pr. Kr.██ Rimsko Carstvo 20.-360.██ Zapadno rimsko carstvo 405.-480.██ Istočno rimsko carstvo 405.-480.

Podrobniji članak o temi: Kronologija starog Rima

U političkom smislu Rim je promijenio tri ustrojstva:

1. Rimsko Kraljevstvo – od →9. st. do →509. 2. Rimska Republika – od →509 do →27. 3. Rimsko Carstvo – od →27. do 395., odnosno do 476.

Rimsko Carstvo, na vrhuncu moći (za cara Hadrijana), se prostiralo od sjeverne Engleske i Rajne do ivica Afričke pustinje, te od zapadne obale Pirinejskog poluotoka pa do Crvenog mora i Mezopotamije.

"Najveća građevina Rimljana bila je njihova država." Ta čvrsta i podatna politička tvorevina od skromnog saveza lacijskih plemena seoskog podrijetla postaje sila koja će sebi pripojiti Etruščane i provesti ujedinjenje Italije, snaga koja će pobijediti u suparništvu s punskom Kartagom, osiguravajući Rimu premoć na Sredozemlju, velika tvorevina koja će u Europi, Aziji i Africi prekriti cjelokupno područje zapadne civilizacije. Na tom području Rim uspostavlja svoju civilizaciju zasnovanu na osebujnoj mješavini samovlade i demokracije.

Stoga, nije čudo što svijet obuzet praktičnim potrebama (političke, vojne, ekonomske, organizacijske, financijske …) i u umjetnosti daje praktični biljeg. Tako će jedna od glavnih osobina rimske umjetnosti biti težnja veličanstvenošću kao znamenjem moći, dakle impozantnost i čvrstina ispred elegancije i ljupkosti, umjetnost koja se bavi potrebama velikog mnoštva. Upravo zato graditeljska i arhitektonska djela svojom originalnošću i monumentalnošću uvelike zasjenjuju ona u kiparstvu i slikarstvu.

Izvori rimske umjetnosti [uredi]

Podrobniji članak o temi: Etrurska umjetnostPredrimske civilizacije Italije u razdoblju kraljevstva uvelike utječu na razvoj umjetnosti Rima.

Od 3 st. pr. Kr. Etrurski gradovi padaju pod vlast Rima koji preuzima i razvija Etrursku kulturu.

Ranjena Niobida iz Rima, oko 430. pr. Kr., grčki mramor, visina 1,49 m, Državni muzej, Rim.

U kasnijem razdoblju Republike Rimljani vremenski produljuju i prostorno šire grčku umjetnost. Grčka umjetnost je svoj utjecaj na rimske narode isprva vršila iz brojnih grčkih kolonija na Italskom tlu. Taj utjecaj je bio jak iako su Rimljani imali zakon protiv pretjerane javne potrošnje i osobne raskoši. Od 339. pr. Kr., kada su se riješili sukobi patricija i plebejaca, nastalo je društvo koje je bez obzira na obiteljsko podrijetlo počelo da umjetnost shvaća kao znak društvenog statusa. Za vrijeme Aleksandra Velikog (334.-323. pr. Kr.) nastaje oponašanje klasičnog i helenističkog grčkog stila. To je se pojačalo trgovinom i ratovima, putem kojih su u Rim stizala predivna umjetnička djela (osvajanje Sirakuze, 212. pr. Kr.) i nastala je kolekcionarska strast za grčkim umjetninama. Čak što više, većina umjetnika koja je radila u Rimu za vrijeme Republike (509.-27. pr. Kr.), i do kraja Carstva (27. pr. Kr. – 395. g.) bili su podrijetlom iz Grčke. Oni na svoje kopije nisu potpisivali svoja imena nego imena originalnih umjetnika po čijim je originalima kopija i nastala.

Neki znanstvenici idu toliko daleko da tvrde kako "rimski stil" i ne postoji, već samo rimska tema grčkog stila. Ako uzmemo u obzir da je Grčka umjetnost tada bila u procesu opadanja uslijed infiltracije drugih ne-grčkih smjerova, te da je Rimsko Carstvo je bilo kozmopolitsko društvo koje je vrlo brzo apsorbiralo razne utjecaje pod zajednički naslov jedne prijestolnice – Rima. Pri tom upijanju utjecaja imalo je veliku toleranciju prema tuđim tradicijama i usklađivala ih je i prilagođavala rimskim propisima i pravilima. Dakle, Rimljani su nametali svoje zakone i vlast, ali su bili otvoreni prema umjetnosti, kulturi i običajima potlačenih naroda (to je pridonosilo čvrstom jedinstvu društva, otvorenom i raznolikom u isto vrijeme). Odonda je Rimska umjetnost, kao takva, prirodan i opravdan nastavak grčke umjetnosti.

Odlike rimske umjetnosti [uredi]

Svečani ophod, detalj sa Ara Pacis, 22.-43. g., mramor, Villa Medici, Rim. Primjer klasične rimske umjetnosti.

O rimskoj umjetnosti se obično govori kao o umjetnosti jednog naroda, ali u tijeku proširenja teritorija pod rimskom vlašću u redove Rimskih građana primorani su i pripadnici drugih naroda. Tako su u rimskim kolonijama živjeli mnogi rimski građani koji su taj naslov stekli služeći u rimskoj vojsci. Svoj najveći sjaj, rimska umjetnost, je upravo dosegla u doba Carstva. Bila je to aristokratska i oficijelna umjetnost; luksuz za bogataše, ili oznaka rimske dominacije.

Friz s Konstantinovog slavoluka, 313.-315. g. u Rimu. Primjer kasno-antičke umjetnosti.

I u rimskoj umjetnosti postoje dvije faze:

klasična rimska umjetnost (1. st. pr. Kr. - 2. st.) kasno-antička umjetnost (3. - 5. st.).

U prvoj fazi vrijede sva pravila koja su ustvrdili još Grci. U 3. st. nakon društvene i gospodarske krize Carstva uslijed pre-glomaznosti teško održivog Carstva i robovlasničkog sustava, Carstvo je podijeljeno na više-manje samostalne provincije, a u 4. st. su opet ujedinjene zajedničkom religijom – kršćanstvom koje je dokinulo rimski pluralizam. Možemo prepoznati previranja i utjecaje tih kriza kroz promjene u umjetničkom izrazu.

Samostalnost rimskog kiparstva i slikarstva se može dovesti u pitanje, ali rimska arhitektura je stvaralački podvig velikih razmjera koji ruši svaku sumnju u njenu bitnost.

Rekonstrukcija centra starog Rima. Na ovoj slici se vide sve vrste građevinskih poduhvata starih Rimljana. Najočitije su monumentalne građevine Koloseja i Circusa Maximusa, ali nije za zanemariti i fortifikacijski akvadukt, te brojne palače, insulae, cenacule i domuse. Naravno sve ih spajaju brojne ulice i široki Forumi. U sredini se vidi i kompleks Forum Romanum lijevo od Koloseja, a sastoji se od niza trgova (Forum Julium, Nervin, Mirin, Augustov i Trajanov forum) spojenih u jedinstven kompleks. Forum, Kolosej i Circus Maximus činili su najveličanstveniju arhitektonsku panoramu rimskog svijeta, a i šire.

Urbanizacija [uredi]

Forum Romanum, današnji izgled.

Prije arhitekture, Rimljani su bili poznati građevinari. Iza njih su ostali brojni mostovi, brane, kanali, popločane ceste i općenito brojna inženjerska remekdjela koja su bila rasijana po cijelom Rimskom Carstvu. Prva cesta, Via Appia iz 312. pr. Kr., protezala se 300 km od Rima do Capue; kasnije su Rimljani popločali do 5000 000 km cesta i oko 1500 urbaniziranih gradova.

Rimski grad bi rastao unutar utvrde (castruma), oko centralnih ulica koje su se sjekle na sredini (cardo i decumanus) što je predstavljalo oblik urbanizacije koja nije postojala od grčkih kolonija, zatim bi se gradilo izvan zidina (suburbium) (npr. Split oko Dioklecijanove palače) itd. U grad bi se uveo vodovod (akvadukt) i kanalizacija (rimska Cloaca maxima i dan danas, nakon 2500 g., služi svojoj svrsi).

Urbanizacija bi se nastavljala i izvan grada gdje su zemljane parcele bivale podijeljene u pravilne kvadrate – agera (400 x 400 m) i obično darivane rimskim veteranima. Osnova današnje agrarne organizacije poljoprivrednih, agronomskih dobara.

Rimska civilizacija donijela je novinu vezanu za grad, ta novina je trg (forum) kao organizirana i urbanizirana cjelina. Taj glavni gradski prostor je sa svih strana bio okružen javnim objektima i hramovima koji kao pojedinačni objekti nisu važni nego značaj dobivaju uklopivši se u cjeli kompleks i čineći forum.

Na vrhuncu Carstva grad Rim je imao više foruma. Forum nije imao isključivo službene funkcije nego i trgovačke, pa je najveći Forum Romanum (građen od 5. st. pr. Kr. do 3. st.) pored ostalih javnih objekata imao i 2 reda dućana. Njega čini nekoliko trgova s zajedničkom glavnom osi, a svaki je okružen zgradama različitih funkcija vezanih za javni život (bazilikama) i raspoređenih sasvim slobodno. Upravo te zgrade svojim volumenima određuju raznolike, manje ili veće prostore – trgove. Na njemu se nalazila i govornica (24 m), prolazila je kroz njega sveta cesta koja je služila za procesije.

Dugo su se na forumima odigravale i gladijatorske igre, sve dok Rimljani nisu stvorili prostor amfiteatra samo za tu svrhu.

Arhitektura [uredi]

Akvadukt Pont du Gard blizu Nimesa u Francuskoj, 19. g., 275 x 49 m. UNESCOva svjetska baština.

Uzimajući grčke elemente Rimljani su stekli preduvjete za monumentalnost, te sasvim nove pojmove kao što je luk i svod bez kojih ne bi postojala arhitektura zapada.

Razvoj arhitekture od samih početaka odražava specifično rimski karakter i rimski način privatnog i javnog života, tako da su svi elementi pozajmljeni od Etruščana i Grka, ubrzo dobili nesumnjivo rimsko obilježje. To se na prvi pogled vidi na raznovrsnim tipovima rimskih hramova bazilikalnog, kružnog ili osmokutnog oblika, rimskih kuća i palača,

samostalnih (domus) ili grupiranih u blokove (insula), carskih palača - veličanstvenih po razmjerima, teatrima, amfiteatrima, hipodromima i javnim kupatilima (termama).

Rimljani su shvatili etrurski polukružni luk i koristili sve njegove sposobnosti (do 16 m). Redanjem lukova u istom smjeru dobiva se bačvasti ili lučni svod (do 20 m). Križanje dvaju bačvastih svodova pod kutom od 90º stvara križni svod (30x30 m). Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se kupola (najpoznatija je Hadrijanova kupola Panteona, 43,60 m). Sve ove rimske konstrukcije izvedene su zahvaljujući jednom od najvećih dostignuća rimske civilizacije, a to je cement (cementum, oko 4. st. pr. Kr.).

Presjek Panteona u Rimu iz 125. g.

Arhitektonska djela koja su počivala upravo na konstrukciji luka bili su rimski akvadukti. Jedan od najljepših primjera je Pont du Gard (Nimes, Francuska), 19. pr. Kr. s dužinom od 269 m. Njegove jasne i čiste linije koje premošćuju široku dolinu ne govore samo o graditeljskom umijeću Rimljana, nego i trajnom osjećaju za red koji je bio vječna inspiracija. Tako se prirodan tok vode simulira usitnjenim ritmiziranjem najmanjih lukova na trećem horizontalnom pojasu akvadukta.

Rekonstrukcija Konstantinove (prvotno Maksencijeve) bazilike, Rim, oko 310. – 320. g. Jedna od prvih trobrodnih građevina čiji je glavni, tj. središnji, brod bio viši od ostala dva, čime se dobio dodatni prostor za prozore. Ovakav tip bazilike je bio sigurno pun svjetlosti i zraka i od tada ovakav tip osvjetljenja nazivamo – “bazilikalno osvjetljenje”. Ovakvu konstrukciju ćemo naći u mnogim kasnijim građevinama, od crkvi do željezničkih stanica. Rimljani trg okružuju građevinama koje su rađene isključivo zbog potrebe za velikim natkrivenim prostorom – Bazilike, to su jednostavno pokrivene hale čiji krov drže dva reda stupova. Tu su se skupljali svi koji su imali posla na forumu u vrijeme vrućina i kiša. Bazilika je pravokutnog oblika, a kasnije su u njoj radili sudovi, tržnice, sastanci i dr. Tlocrt longitudinalne građevine će preuzeti kršćanstvo za oblik svoje sakralne bazilike, koja mora biti izdužena i podijeljena na 3 broda.

Tlocrt Konstantinove bazilike u Rimu iz 312. g., 23 x 17 m.

Stambene zgrade su bile samostalne kuće (domus), stambena zgrada višekatnica (cenacule) ili stambeni blokovi (insulae = otoci) koje su obično imale 4 kata, a nerijetko i do deset katova.

Domusi u Rimu su bile raskošne, ali i funkcionalne stambene kuće. Obično su se sastojale od brojnih kvadratnih prostorija raznih namjena koje su bile orijentirane prema središnjem otvorenom dvorištu s bazenom, etruščanskog podrijetla – atriju. Takvim se rasporedom rimska kuća izolira od ulice i okolnih kuća, ali su zrak, svjetlost i zelenilo prisutni u samom njenom središtu. Takva je i Vila Misterija s konca 2. st. pr. Kr. iz Pompeja. U carske palače čak uvode i podno grijanje (hipocastum), kao u Vespazijanovoj vili na Velikom Brijunu.

Rekonstrukcijski crtež Karakalinih termi u Rimu.

Terme su bile velika zajednička kupatila s uglavnom sličnim osnovnim rasporedom prostorija. Sastojale su se od kupaonica s toplom vodom, kupaonica s hladnom vodom, prostorija za masažu, prostorija s toplim zrakom, parne kupaonica, vestibula, prostora za razgovor, sobe za vježbu, pa čak i čitaonice. Uz terme su bili vrtovi, terase, biblioteke, pa su terme zapravo predstavljale jedan od centara društvenog života. Tlocrtni kompleksi rimskih termi su ujedno najkompliciraniji i najuspješniji primjeri rimskog napretka. Iznenađuje činjenica da su od svih monumentalnih rimskih građevina, upravo terme bile najveći samostalni objekti. Najveće rimske terme su Karakaline terme, građene od 212. do 223. Bili su to golemi prostori nadsvođeni križnim svodovima u rasponima od 25 m, bogato ukrašeni mozaicima, štukaturama, i posebice novim razigranim arhitektonskim elementima koji se mogu vidjeti iz njenog složenog plana.

Konstantinov slavoluk u Rimu iz 312. g. je najveći rimski slavoluk: 21 x 25.7 x 7.4 m.

Što se tiče kazališta (teatar), Rimljani grade zatvoreni kompleks po uzoru na grčki teatar, ali s razlikom što je skena prelazi u prvi plan, a u orkestri sjede rimski odličnici. Rimska kazališta se uvelike razlikuju od grčkih, prije svega u tome što su Grci iskorištavali prirodnu padinu brijega za pravljenje mjesta za sjedenje, dok su Rimljani gradili sjedalište kao posebnu građevinu koju su nastavljali i iza skene (scene) zatvarali dinamiziranim zidnim plaštom.

No, amfiteatar je čisto rimska tvorevina koja jednostavno spaja dva teatra u eliptičan objekt za zabavu (Kolosej – 50 000 mjesta za sjedenje).

Slavoluci su osobit arhitektonski oblik koji su izmislili Rimljani. Oni su bili monumentalni arkadni spomenici podignuti u čast pobjeda imperatora ili velikih vojskovođa, obično su označavali kraj ulice i početak foruma. U početku su podizani u čast vojnih pobjeda i trijumfalnih dočeka, kako bi vojskovođa mogao s pobjedničkom vojskom kroz trijumfalni luk ujahati u grad. Najčešće su s jednim ili tri zasvođena prolaza, ukrašena stupovima ili polu-stupovima koji stoje na visokoj bazi. Ukrašeni su brojnim reljefima koji su i bit slavoluka. Najpoznatiji slavoluci su u Rimu: Titov slavoluk, Slavoluk Septimija Severa i Konstantinov slavoluk, te u Francuskoj u Nimesu, i u Hrvatskoj u Puli.

Skulptura [uredi]

Bista Rimljanina (vjerojatno Lucije Brut), 3. st. pr. Kr., bronca s bijelim i smeđim inkrustratom u očima, visina 32 cm, Palazzo dei Conservatori, Rim.

Rimska skulptura je bila originalna i odlikuje se karakternim portretima kao što je ova bista nepoznatog Rimljanina iz Gliptoteke u Münchenu. Mramor visine 64.5 cm.

Počeci rimske skulpture oslanjaju se na etruščansku skulpturu ili su doslovna kopija grčkih majstora u mramoru. Dok su u klasičnoj Grčkoj interesi bili usredotočeni na traženje, oblikovanje općeg, idealnog ljudskog lika, u rimskoj je umjetnosti akcent na prikazivanju pojedinačnog, karakterističnog. To najbolje dolazi do izražaja u mnoštvu portreta rimskih građana (14 000 statua).

Na tim portretima se postižu meki prijelazi svjetla i sjene mekanom obradom površine. Karakterizacija ponekad ide do potpune naturalizacije, kao kod Portreta Rimljanina iz 1. st. pr. Kr.

Jedinstveni su i rimski reljefi koji su obično bivali vezani za zavjetne objekte, sarkofage, trijumfalne stupove ili slavoluke.

Ara Pacis Augustae (13. pr. Kr. - 9. g.) je zavjetni objekt koji je car August dao napraviti i najšire izražava carsku koncepciju portreta. Na licima iz svečanog mimohoda prevladava realistični naglasak bez insistiranja na pojedinostima, samo jednostavan ritam nabora koji su pokrenuti svečanim hodom.

Najbolji reljefi se nalaze na Titovom slavoluku iz 81. g., a predstavljaju osvajanje i razaranje Jeruzalema. Dojam prostornosti na ovim rimskim reljefima postiže se kombinacijom visokog reljefa u prvom i plitkoga u drugom planu.

Trajanov stup, Rim, 106. –113., mramor, visina trake reljefa oko 1,27 m. Najpoznatiji trijumfalni stup u Rimu je svakako Trajanov stup visok 38 m, (106. - 113.) podignut u spomen Trajanovih osvajanja Dacije. On je ukrašen od baze do vrha narativnim reljefima koji u vidu spiralne trake obavijaju stup i u plitkom reljefu prikazuju pobjedonosni rat protiv Dačana. Na pretrpanom reljefu postignuta je zavidna karakternost, čak i portretnost svakog

lica, bogata igra svjetlosti i sjene i mnogostruki prostorni planovi. Unutar stupa nalazi se stubište, a na vrhu stubišta se nalazila skulptura Trajana (danas Sv. Petra).

Konjanički spomenik Marka Aurelija s kaptolskog trga, danas u kaptolskom muzeju u Rimu. Između 165. i 173. g., bronca nekoć pozlaćena, visina 5,12 m.

Jedini sačuvani konjanički spomenik je onaj Marka Aurelija, rimskog cara, filozofa i pjesnika (161. - 180.). Na ovoj brončanoj skulpturi veliki oblici su sitnim detaljima spojeni na krajnje prirodan način. Ovo djelo bilo je uzor velikim konjaničkim skulpturama renesanse (Donatello i Andrea del Verrocchio).

Konstantin Veliki, 313.–324., 2 m visoka glava nekad monumentalne figure, Kaptolski muzej, Rim.

Konstantin Veliki, početak 4. st., mramor, visina 2,44 m, Kapitolski muzej, Rim. Kada Rimsko carstvo zapada u krizu, u 3. st., umjetnici na kasnim portretima iskazuju svojevrsnu krizu, tako oni izgledaju mistično. Rimski portret se sve više udaljava od objektivne slike stvarnog, a postaje sve više vidljivi simbol duhovne ličnosti. Tako portret cara Konstantina

Velikog, imperatora koji će priznati kršćanstvo i time, na izvjesno vrijeme, doprinijeti stabilnosti i jedinstvu Rima, je nezgrapan u omjerima i proporcijama, grub i neprecizan u pojedinostima i izrazito ukočena pogleda (kao da želi reći kako vidi sve i svakoga) - više uopćen portret cara nego njegov realističan prikaz. Ogromne, ozarene oči, masivno, nepokretno lice, ne govore nam mnogo o Konstantinovom stvarnom izgledu, ali nam govore veoma mnogo o tome kako je on gledao na sebe i svoje zvanje.

Jedna od važnijih promjena u kasnoantičkim reljefima, u odnosu na klasične, jeste gubitak osjećaja za prostor i dubinu.

Slikarstvo [uredi]

Detalj mozaika Bitka kod Issa s likom Aleksandra Velikog, oko 350. pr. Kr., 3,23 x 5,82 m, Napulj.

Freska iz Pompeja s najstarijim, tzv. Arhitektonskim stilom, 2. st. pr. Kr.

Bitka kod Issa Aleksandra i Perzijanaca, mozaik, kopija helenističkog originala iz 315. pr. Kr., Pompeji, 2,7 x 5,1 m, Arheološki muzej, Napulj. Ova slika pokazuje izvjesnu kolekcionarsku strast Starih Rimljana koju su oni gajili za sve što je podrijetlom iz Antičke Grčke. Izuzetno velik i tehnički savršen podni mozaik ipak nema onu bitnu sastavnicu svakog umjetničkog djela – originalnost. Rimsko slikarstvo sačuvano je u manjoj mjeri u Rimu, a

ponajviše u Pompejima i Herkulaneju stradalim u prirodnoj katastrofi vulkana Vezuva i "konzerviranima" u pepelu. Slikarstvo se vjerojatno oslanjalo na helenističko slikarstvo, iako od helenističkog slikarstva nije ostalo gotovo nikakvih tragova. Ipak, jedan veliki mozaik prikazuje helenistički motiv – "Bitka kod Issa" gdje Aleksandar Veliki pokorava perzijskog cara Darija. To je veličanstveni prizor potenciran snažnim pokretima ljudskog mnoštva; oblici su modelirani sjenama, a prostorna rješenja poznaju smjela skraćenja.

Pogled na freske u „Vili misterija” blizu Pompeja, oko 65.-50. pr. Kr.

Mnoge imućne, pa i one ne tako imućne, građanske kuće bile su ukrašavane zidnim slikama (freskama). Isprva te freske pokušavaju prikazati iluzionističku arhitektonsku perspektivu s iluzijom mramornih ploča i dekorativnih stupova koji uokviruju neobične poglede na plošne ili iluzionističke pejzaže (od 2. st. pr. Kr. do prve polovice 1. st. pr. Kr.), no iako prelijepih dometa, ta perspektiva je nevješta, a pokatkad i obrnuta.

Kasnije nestaje arhitektonskih okvira, a slike su slikane s velikom prirodnom uvjerljivošću. Iz druge polovice 1. st. pr. Kr. je i veliki friz u Vili misterija u Pompejima. Na uskoj površini zelenog poda, a ispred crvene pozadine, koja je okomitim crnim prugama podijeljena na manja polja, nalazi se niz prizora iz nama nepoznatog obreda. Tijela u elegantnim pozama i raskošne draperije oslikane su sa dotad nepoznatom modelacijom i realizmom, umijeće koje će se brzo zaboraviti dok se ponovno ne otkrije u renesansi.

Portret ratnika, Fayum, donji Egipat, 2. st., enkaustika na dasci, 39 x 19 cm, Metropolitan muzej, New York.

Portreti su u rimskom slikarstvu bili veoma rijetki (za razliku od skulptura), a najljepši su primjeri iz Fayuma u donjem Egiptu. Oni su slikani enkaustikom na drvenim pločama, veoma teškom tehnikom koja zahtijeva brzo slikanje, te zbog toga slike odišu izrazitom svježinom, a kako su imali ulogu grobnog priloga (iz staro-egipatske tradicije) savršeno su odgovarali da prikažu životnost portretiranog. Ti najstariji očuvani portreti su sačuvani zahvaljujući prastarom egipatskom običaju da se portret preminuloga pričvrsti za njegovo mumificirano tijelo. Oni su očuvani jasnih i svježih boja zato što su rađeni u veoma trajnoj tehnici enkaustike koja se sastoji u boji rastopljenoj u toplom vosku. Ova tehnika je dozvoljavala slikanje od neprozirnih i gustih sve do prozirnih namaza.

Ranokršćanska umjetnostIzvor: WikipedijaSkoči na: orijentacija, traži

Chi Rho (početna slova Kristovog imena na grčkom) s kamenog oltara iz Khirbet Um El’Amada u Alžiru, 4. st.

Ranokršćanstvom (kasna antika ili starokršćanstvo) ne smatramo stilom nego tako definiramo vrijeme i sve ono što je stvoreno u vremenu prije podjele Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno; tj. prijelaz iz antičkoga doba u srednji vijek, u vremenu tzv. ranog kršćanstva.

Sadržaj

[sakrij] 1 Povijest 2 Osobitosti 3 Poveznice

4 Vanjske poveznice

Povijest [uredi]

Dobri pastir, oko 300. g., mramor, Vatikanski muzej, Vatikan.

Krizom Rimskog Carstva u 3. st. otpočelo je rastvaranje antičkih tekovina i propadanje urbane kulture. To je najočitije u organizaciji (tj. gubitku organizacije) samih gradova kojima sve

više dominira pretpovijesna seoska kultura, a sam Rim zbog glomaznosti i složenosti funkcija prestaje funkcionirati kao organizirana gradska cjelina i prerasta samoga sebe. Zato car Konstantin Veliki 323. g. seli prijestolnicu Rimskog Carstva iz Rima u Bizant koji se od tada naziva Carigrad, što će dovesti do konačne podjele na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo 395. g. Germanska plemena osvajaju zapadni dio (Odoakar 476. g.), a Bizant se održao i jačao. Podjela carstva uzrokovala je i podjelu kršćanstva na katoličku (zapadnu) i pravoslavnu (istočnu) crkvu – Crkveni raskol 1054. g.; osnovna razlika je u tome što je Rimsko katoličanstvo neovisno o svjetovnoj vlasti, za razliku od pravoslavlja koje je u službi državne politike.

Posljedice političkih i vjerskih podjela u rimskom carstvu osjetit će se i u umjetnosti. Zapadna Europa prihvatila je kao naslijeđe umjetnost kasne antike iz čega se razvila srednjovjekovna umjetnost Zapadne Europe. U Bizantu je utjecaj antike bio pomiješan s jakim istočnjačkim primjesama.

Osobitosti [uredi]

Posljednja večera, freska iz katakombe San Calisto u Rimu, 3. st.

Nijedan od objekata starokršćanske umjetnosti nije stariji od 200-te godine. Prije cara Konstantina Rim nije bio svetište kršćana i kršćanstvo u početku nije imalo nikakvih vjerskih građevina. Ranokršćanska umjetnost zapravo je započela u katakombama. Kršćani, kojima je vjera bila zabranjena, skrivali su se u podzemlju rimskih katakombi, gdje su spojili svoje potrebe propovijedanja nove vjere i sahranjivanja mrtvih u grobnice i svetišta. Katakombe su se sastojale od tijesnih hodnika u čije su se zidove usijecale niše, u koje su se smještali ostaci tijela, a zatvarale se kamenim pločama. Isprva su katakombe imale i nadzemni dio u vidu dvorišta sa trijemom, te sobe za zajedničku ishranu, ali sa pojačanim progonom kršćanstva u 3. st. katakombe su ostale bez nadzemnih dijelova.

Skulpture i slike koje su očuvane u katakombama rađene su u maniri grčko-rimskih mitoloških prikaza, tako da skoro nema nikakve razlike između tzv. poganskih i kršćanskih djela. No postupno se formira vlastita kršćanska ikonografija: krug = nebo, križ je osnovni simbol vjere, antički motiv pastira s ovcom na ramenu postaje simbolom "dobrog pastira", riba (na grčkom: IHTIS) simbol je Krista ...

Unutrašnjost gčavnog broda crkve San Appolinare in Classe u Ravenni, 4. st.

Postupno se kršćanstvo izdvojilo iz brojnih istočnjačkih kultova, koji su istovremeno postojali u Rimu, i nametnula se kao dominantna religija. Godine 313. car Konstantin je čak objavio kršćanstvo kao državnu religiju, a 346. g., nakon edikta o potpunom ukidanju poganstva (vjerovanja u više bogova), Crkva postaje sve moćnija.

Freska s presjekom starokršćanske bazilike sv. Petra u Rimu iz 4. st.

Kršćani zauvijek napuštaju katakombe i počinju graditi crkve koje se baziraju na rimskim bazilikama. Prostor bazilike organiziran je prema zahtjevu da se na jednom mjestu skupi mnogo ljudi i da se njihovo kretanje usmjeri prema oltaru, koji je smješten ispred apside. Dakle, zadržani su izduženi glavni i bočni brodovi, drvena konstrukcija krova, a veliki prostor je ritmiziran stupovima i lukovima. Razlika od rimske bazilike je u tome što se ostavljaju ulazi samo na zapadnoj strani, a na kraju istočne se gradi polukružna apsida ispred koje je oltar. Ulazni trijem se zove narteks, a ispred je obično bio baptisterij (krstionica). Kasnije se tlocrtu bazilike dodaje transept, to je prostor novog poprečnog broda koji se križa s glavnim brodom i čine tlocrt križa (Npr. San. Apollinare in Classe, Ravenna, Italija).

Postoje i rijetki primjeri crkava kružnih osnova koje nad jezgrom imaju kupolu, a uokolo kupole je prstenasti prostor prekriven bačvastim svodom (Sta Constanza, Rim).

Dobri pastir, mozaik iz bazilike Galla Placidia u Ravenni, početak 5. st.

Stolica biskupa Maximiana u Ravenni, slonovača, 545.-550. g.Primjer ranokršćanske skulpturalne jednostavnosti izraza, a bogatstva dekoracija.

Nova arhitektura s velikim zidnim površinama zahtjeva novu slikarsku dekoraciju te se bujno razvija zidni mozaik. Obilato se koriste kockice od raznobojne staklene paste i pozlata, tako da cijela površina slike treperi. U 5. st. antikni uzori u prikazivanju su prevladani i npr. Krist (koji je u početku prikazivan kao mitski golobradi Orfej ili Hermes), dobiva nove atribute – aureolu, križ, svečanu odjeću, a mijenja se i način prikazivanja. Oblici se sve više ukrućuju, pojednostavljuju, gube se u prostorne i plastične karakteristike, a pri kraju rano-kršćanstva prikaz ljudskog lika se sve više mijenja znakom križa ili početnim slovom imena. Tako je jedno od najljepših ranokršćanskih djela - Sarkofag Junija Bassa iz 4. st., bogato reljefno ukrašen kršćanskim starozavjetnim i novozavjetnim motivima. Ali svi likovi su prikazani na antički način i svaki motiv je uokviren klasičnom rimskom arhitekturom. Dok su likovi sa Poklonstva kraljeva na sarkofagu iz Ravenne (poč. 5. st.), već gotovo identične jedinice, poredane u istom ritmu, skoro ornamentalne.

Takav ograničen izraz i deformiranje likova nije ograničen samo na sarkofage, nego je prisutan i u brojnim m minijaturnim reljefima u slonovači, djelima u tekstilu, ali i portretnim skulpturama. Takvo je lice Filozofa iz Efeza (vjerojatno Plotin) iz kasnog 4. st. koji ima shematizirano izduženo lice s predimenzioniranim očima, stiliziranom kosom i napetim

linijama i plohama crta lica. Shema koja će se zadržati kroz cijelu bizantsku umjetnost za prikazivanje ideje produhovljenosti

Bizantska umjetnostIzvor: WikipedijaSkoči na: orijentacija, traži

Bizantska umjetnost je umjetnička produkcija i izričaj Istočnog rimskog carstva (Bizanta).

Sadržaj

[sakrij] 1 Povijest 2 Rano-bizantska umjetnost 3 Ikonoklazam 4 Kasno-bizantska umjetnost 5 Izvori 6 Poveznice

7 Vanjske poveznice

Povijest [uredi]

Bizantsko Carstvo se formira nakon 395. g. i raspada Rimske carevine i glavni grad mu je Carigrad. To je carevina koja je osim grada Carigrada obuhvaćala južne dijelove Balkanskog poluotoka, Egejske otoke, zapadni dio Male Azije, Ravenu, Veneciju, jug Italije te Mezepotamiju, Siriju i sjevernu Afriku. U 11. st. su Turci zavladali velikim dijelom Male Azije, Bizant je sveden na Balkan i Grčku, sve do konačnog pada Carigrada 1453. g. Unutar tih desetak stoljeća carevina je preživjela više faza:

Konstantinopol iz zlatnog doba Bizanta, autor: DeliDumrul Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara Justinijana (527. - 565.g.). To je

vrijeme apsolutne moći države koja je uspjela doći sve do Ravene, Venecije i Juga Italije;

doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar sakralne građevine) (726. - 843.g.);

doba Makedonske i Komnenske dinastije (11. i 12. st.) i na kraju

doba paleologa (vrijeme propadanja i raspada Carevine).

Bizant je naziv za širu oblast oko grada Bizanta kojeg je Konstantin Veliki 330. g. proglasio glavnim gradom Rimskog Carstva (od tada – Konstantinopol), prije svega zbog njegovog strateškog položaja na Bosforu kao prirodnog mosta između Europe i Azije. Nakon podjele Rimskog Carstva, on postaje glavni grad Istočnoga Carstva i održava kontinuitet rimske prostorne organicacije: u središtu je forum na čijem jednom kraju se podiže centralna crkva (Aja Sofija), a na drugom carska palača s vrtovima, dok je na jugozapadu veliki hipodrom. Za vrijeme Justinajana, ovaj grad na poluotoku odvojen je od kopna slavnim Teodozijevim zidinama (moglo se ući samo kroz monumentalna zlatna vrata) i postaje poznat kao Carigrad. U ranom srednjem vijeku on postaje najveći i najnaseljeniji grad na svijetu.

Rano-bizantska umjetnost [uredi]

San Vitale u Raveni, 526.-547.

Plan crkve San Vitale u Ravenni

Najznačajniji spomenici rane bizantske umjetnosti se nalaze u talijanskoj Ravenni koja je 402. g. bila prijestolnicom Zapadno-Rimskog Carstva, a za vrijeme cara Justinijana tu je sjedište bizantske vlasti u Italiji (535. g.). Crkva San Vitale u Ravenni (526.-547.g.) ima tlocrt osmerokuta iznad čijeg središnjeg dijela je kupola. Središnja lađa komplicirano je povezana s bočnim brodom i to nizom polukružnih niša. Crkva ovakvog tlocrta s kupolom prevladava u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao što na Zapadu prevladava bazilikalni tip crkve.

Mozaik, kao način ukrašavanja zidova u rimskoj umjetnosti, dobio je posebnu važnost u Bizantu i postao posvuda prisutan u carskim i sakralnim građevinama.

Justinijan s pratnjom, mozaik u apsidi crkve San Vitale, 547. god., 264x365 cm.

U crkvi San Vitale s obje strane oltara nalaze se raskošni mozaici (Car s pratnjom i Carica s pratnjom) koji simboliziraju i odražavaju moć i slavu carskog dvora. Oni prikazuju Bizantski ideal ljepote: - visoke istanjene figure, ovalnih glava sa prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće. Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani, statični, ceremonijalni, ogromnih očiju, a pozadina je zlatna (nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).

Eufrazijeva bazilika u Poreču, 553. god.

Jedini očuvani rano-bizantski spomenik u Hrvatskoj je trobrodna Eufrazijeva bazilika u Poreču iz 5. st., s mozaicima iz 6. st. (npr. portret biskupa Eufrazija). Sama bazilika je najstariji primjer troapsidalne crkve na zapadu; izvana poligonalna, a iznutra polukružna (bočne apside su utopljene u zidnu masu i to će postati karakteristika predromanike i romanike). Nova je bila i tehnika gradnje zidanjem pločastih udrobljenih lomljenica. Mozaici označavaju prekretnicu u prikazivanju - figurativni likovi s frontalnom kompozicijom, izrazito plošni i simetrični, te dostojanstvene smirene geste.,.

Unutrašnjost Aja Sofije u Konstantinopolu, 537. god.

Crkva Aja Sofija (532.-537.) u Carigradu je najpoznatija građevina ovog razdoblja. Tlocrt je kombinacija uzdužne bazilike i centralnog tipa s kupolom na sredini. Tada najveću kupolu na svijetu podupiru dvije polu-kupole i sferni (kružni) trokuti zvani pandativi. Kupola je prošarana prozorima i svjetlucavim mozaicima pa se čini kao da je bez težine. Izvana je volumen zatvoren ravnim geometrijskim plohama, dok je iznutra zid potpuno dematerijaliziran mramornim oplatama i mozaicima dajući mu slikarski karakter.

U kasnijim razdobljima bizantske arhitekture javlja se nekoliko tipova crkava, smanjuju se veliki jedinstveni prostori (koji su dominirali u zlatnom dobu), a vanjska obrada volumena dobiva na važnosti gdje se javljaju i ornamentalni ukrasi od opeke (npr. Crkva sv. Luke u Fokidi, Grčka, ili sv. Pantelejmon kod Skopja, Makedonija).

Vladimirska Gospa, ikona iz 12. st., Moskva.

U unutrašnjosti se zidovi crkava ukrašavaju pored mozaika i freskama, a glavni brod je naglašen ikonostasom. Ikonostas je oltarna pregrada koja dijeli svetište od ostalog prostora crkve, a čine je kameni pluteji ili ikone. Ikone su prenosive slike na platnenoj ili češće drvenoj podlozi. One su rađene po vrlo strogim pravilima prikazivanja likova – po njima prozvanim ikonografskim pravilima.

Kiparstvo je u bizantskoj umjetnosti bilo potisnuto, osim male plastike izvedene u slonovoj kosti (bjelokost) i metalu (emajl) s izrazitom plošnošću.

Ikonoklazam [uredi]

Vjernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, vjerujući kako da će im molitve biti djelotvornije – što su vjerske vođe tumačile kao nastavak poganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulminiralo 726. g. zabranom upotrebe ikona od strane cara Leona III. To vrijeme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i progona svećenika i ikonofila, nazivamo doba ikonoklazma. Bizantsko Carstvo se stalno branilo od napada Islamskih naroda, pa je ovaj zakon bio i političke prirode, jer se podilazilo Islamskoj zabrani prikazivanja svetih likova.

Napuštanjem sakralnih motiva posezalo se za seoskim motivima, prirode, motivima lova, svakodnevice ili apstraktne ornamentike. Procvata profane umjetnosti se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih palača (pločice, sagovi ...) jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim bagdadskim kalifima.

God. 843., spor je završio pobjedom štovalaca slika i dolazi do procvata slikarstva pod Makedonskom dinastijom.

Kasno-bizantska umjetnost [uredi]

Bazilika Svetog Marka u Veneciji, 1063. god.

Početkom 10. st. potpuno će se ustoličiti tipična građevina Bizanta, to je crkva tlocrta upisanog grčkog križa (istokrakog) u osnovu kvadrata. Kupole će povećati svoj tambur (donji okvir kupole) i na tom visokom tamburu otvorit će se mnogi prozori te tako obasjati tu građevinu građenu potpuno bez prozora na zidu (Hosios Lukas, Nea Moni, Dafni).

Takav tip crkve je i Bazilika Svetog Marka u Veneciji (1063.),koja iako nije bila pod vlašću Bizanta, bila je pod direktnim umjetničkim utjecajem. Ona ima osnovu grčkog križa upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad središnjeg kvadrata i svakog kraka križa - odlike bizantske gradnje. Venecijanske kupole nemaju tambur nego su obložene drvenim krovovima. Unutrašnjost je vrlo prostrana i ukrašena mozaicima.

Anđeo iz Manastira Mileševo u jugozapadnoj Srbiji, 14. st.

Crkva Svetog Vasilija Blaženika u Moskvi, 1561. god.

Iako nam se Bizantska umjetnost, zbog svog dugog kontinuiteta doimlje statičnom i nepromijenjenom, možemo uočiti neke razlike. Tako za vrijeme Komnenske dinastije umjetnost ima obilježja romanike na Zapadu: vodoravno stremljenje, načelo zbrajanja relativno samostalnih dijelova, plošno slikarstvo jednostavnih kompozicija ..., dok umjetnost u doba Paleologa teži građenju u visinu, naraciji u slikarstvu, izraženijoj osjećajnosti ..., što podjeća na Gotiku.

U 13. st. Carigrad pada u ruke križara i formira se latinsko carstvo, što dovodi do intenzivnijeg razvoja umjetničke djelatnosti u periferiji Bizanta kao što je Makedonija, Srbija i Rusija. U Srbiji nastaju crkve „Raške škole“ u kojoj se osjete utjecaji romanike. Dok Crkva Manastira Gračanica na Kosovu (1315. god.) zbog svoje visine podsjeća na gotičku gradnju. Ona ima predulaz spojen s centralnim prostor om kvadratnog tlocrta (upisan grčki križ) koji je izvana naglašen stupnjevanjem četiri manje kupole iz kojih se u sredini izdvaja peta – najviša i najveća. Sjajan ritam nižih i viših tijela koja skoro ne izlaze iz kvadratne osnove.

Kada se pravoslavlje potpuno proširilo na teritoriju današnje Rusije počelo se sve više graditi u drvetu, a pomalo se mijenjao i Bizantski tip crkve. Kupola će postajati sve više, veće i raskošnije, i umnožavat će se (oblik lukovice uveo se zbog lakšeg otpora snijegu). O tome svjedoči najreprezentativniji primjer Bizantske arhitekture tzv. Crkva Svetog Vasilija Blaženika u Moskvi (1555.-1561. god.).