SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

MULTIKULTURALNOST U SOCIJALNOM RADU

Snježana Mijić

Sanja Vidić

„UMIJEĆE LJUBAVI“

Seminarski rad

Mentor: prof.dr.sc. Josip Janković

Mostar, siječanj, 2013.

Sadržaj

1. Uvod ........................................................................................................................... 2

2. Ljubav – možemo li ju definirati? ............................................................................... 3

2.1. Ljubav kao umijeće? ........................................................................................ 4

2.2. Što nam je to potrebno za ljubav? .................................................................... 6

3. Vrste ljubavi ................................................................................................................. 8

4. Ostvariti ljubav ............................................................................................................ 10

5. Ljubav, multikulturalnost i socijalni rad u BiH .......................................................... 12

6. Zaključak ..................................................................................................................... 14

7. Litertura ....................................................................................................................... 16

1

1. Uvod

Prvi dio rada temeljen je na objašnjenju pojma ljubavi, što je to ljubav i da li ju

je uopće moguće definirati u potpunosti. Potom ćemo se osvrnuti na vrste ljubavi i iscrpnije

objasniti svaku od njih.

Ljubav je svakako višedimenzionalan i teško u potpunosti definiran pojam.

Smatramo da bi svaki čovjek mogao imati svoju individualnu definiciju ljubavi prema tome

kako on osobno doživljava i gleda na pojam ljubavi. U našem radu smo predstavili i kritički

se osvrnuli, kako to izgleda kroz misli i riječi poznatog američkog psihoanalitičara njemačkog

podrijetla Ericha Fromma čiju smo litaraturu, poznatu knjigu „Umijeće ljubavi“ koristili kao

glavnu za izradu našeg malog, ali nama posebnog umjetničkog dijela ljubavi i prijateljstva,

slaganja u mišljenjima i stavovima, dvije kolegice autorice svega što dalje slijedi.

Prema Frommu ljubav i razum neraskidivo su povezani. Za njega je ljubav

interpersonalno kreativno umijeće, a ne emocija. Tvrdio je kako ljubav nije „slijepa“ već je u

velikoj mjeri određena voljom, a oslanja se na ljudsku potrebu prevladavanja egzistencijalne

samoće. Na samom kraju ovog rada predstaviti ćemo naše osobno viđenje ljubavi, njenog

umijeća te njene iznimne važnosti, te kakvu to ulogu ljubav ima u multikulturalnosti

socijalnog rada.

2

2. Ljubav – možemo li ju definirati?

Zasigurno je teško čak i odgovoriti na ovo pitanje, možemo li ju definirati, a kako li je tek

teško dati potpuno i iscrpnu definiciju tako dinamičnog pojma kao što je ljubav. Erich Fromm

u svom djelu „Umijeće ljubavi“ tvrdi da je ljubav aktivna čovječja snaga, snaga koja probija

zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima. Ljubav

pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dopušta da bude

svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva nevjerovatno mišljenje da dva bića postaju

jedno, a da ipak ostaju individualne osobe u jednoj zajedničkoj osobi. Zavist, ljubomora,

ambicija i svaka vrsta pohlepe su strasti dok je ljubav djelovanje, primjenjivanje ljudske

snage, koja se može obavljati jedino u slobodi, a nikada i nikako ni pod kakvom vrstom

prisile. Ljubav je aktivnost, a ne pasivni trenutak ili par trenutaka, ona je „ostajanje“, temelji

se na trajnosti, kontinuitetu, temeljnosti, a ona nije samo „zaljubljivanje“.

Na najopćenitiji način možemo prikazati u tvrdnji da je ljubav ponajprije davanje, a ne

primanje. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što

je oživljeno. Kada to pogledamo, naravno, s aspekta ljubavi vrlo lako možemo reći da je

ljubav moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav. Ovu

misao je prekrasno izrazio Mara: „Uzmi“ kaže on čovjeka kao čovjeka i njegov odnos prema

svijetu kao ljudski odnos, tada možeš ljubav zamijeniti samo za ljubav, povjerenje samo za

povjerenje, itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovana osoba: ako

želiš utjecati na druge ljude, moraš se osjećati i ponašati kao osoba koja potiče i unapređuje

druge, koja stoji iza njih kao potpora i podrška. Svaki naš odnos prema čovjeku i prema

prirodi mora biti određeno ispoljavanje našeg stvarnog individualnog života, koje odgovara

predmetu naše volje. Ako voliš ali u toj ljubavi ipak ne radiš na ljubavi, odnosno, ako tvoja

ljubav kao takva ne proizvodi dalje ljubav, ne umnaža se, ako kao osoba koja voli životnim

ispoljavanjem ne postaneš voljena osoba, onda je tvoja ljubav nemoćna, velikim dijelom

nesretna i itekako beznadna. Lako to možemo shvatiti na mnogo drugih primjera u životu, jer

davanje ne znači primanje samo u ljubavi. Nastavnika uče njegovi učenici, glumce i pjevače

dakako da „drži“ publika i oni u biti i postoje zbog publiciteta i javnosti, ljudi koji ih gledaju i

sluđaju, doktori rade i funkcioniraju na način da primaju pacijente, pod pretpostavkom da se

oni međusobno ne tretiraju kao objekti, već da su povezani istinski i produktivno. Što se tiče

socijalnog rada, također kao struka ne bi mogao postojati bez ljudi, korisnika kojima je on

3

doista potrebit, i tako niz primjera u svakodnevnici možemo primjeniti u činjenici da je

ulaganje (davanje) odnosno postaje (dobit) primanje. Osim u elementu davanja, aktivni

karakter ljubavi očituje se u činjenici da ona uvijek sadrži određene osnovne elemente,

zajedničke svim oblicima ljubavi.

Sudeći po svemu ljubav možemo definirati na mnogo načina i pripojiti joj mnogo

elemenata i rastaviti je na razne komponenete. Svejedno što god napravili nećemo u

potpunosti uspjeti objasniti i definirati ljubav, ponajprije jer je ona povezana s čovjekovom

perepektivom. I svatko bi mogao možda dati repliku na svaku od definicije ljubavi i postaviti

neku svoju. Prema tome ljubav je dinamična, slojevita i višediminezionalna pojava. Pojava

koja se rađa u svakome čovjeku i koju bi svatko trebao osjetiti bar na nekoj razini ili iskusiti

bar neku njenu dimenziju i vrstu.

2.1. Ljubav kao umijeće?

Ljubav kao osjećaj, to nam je svima već zasigurno jako poznato. Ali, ljubav kao umijeće,

sposobnost voljenja, može nam zvučati jako neobično i teško za objasniti. Stoga, E. Fromm

započinje svoje djelo objašnjavajući nam da ljubav jeste vještina, ali upozorava da ova knjiga

ne daje nikome glavne upute i nacrte o umijeću ljubavi, što više želi pokazati da ljubav nije

osjećaj kojem se svatko može lako prepustiti bez obzira na razinu zrelosti koju je dosegao.

Ona želi uvjeriti čitatelja da će sva njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako

najaktivnije ne pokuša razviti svoju cjelokupnu ličnost kako bi postigao produktivnu

orijentaciju; da se zadovoljstvo u individualnoj ljubavi ne može postići bez sposobnosti da se

voli svog bližnjeg, bez istinske poniznosti, hrabrosti, vjerovanja i discipline. Malo tko će steći

sposobnost voljenja u kulturi u kojoj su te kvalitete rijetkost. Fromm navodi nekoliko

razloga koje smatra odgovornim za fenomen da se na ljubav gleda kao na nešto nad čim

nemamo kontrole i što nas stavlja u pasivan položaj.

Ti razlozi su:

a) U centar problema ljubavi, moderno društvo stavlja sposobnost da budemo voljeni,

privlačni, "vrijedni ljubavi" i za to trošimo svu svoju energiju, dok se to da mi znamo voljeti

4

uzima zdravo za gotovo i ne trudimo se previše oko toga da to vještinu i naučimo ili

usavršimo.

b) Obraćamo previše pažnje na objekat ljubavi, bježeći od donedavno prisutne pojave

ugovorenih brakova, uvjereni da je najvažnije pronaći pravu osobu i da se samo po sebi

razumije da takvu osobu i volimo.

c) One sa kojim želimo biti, osjećamo kao nagradu, potvrdu našeg statusa u društvu, zaraženi

virusom kupovine, ponude i potražnje. Tražimo osobu koje se odlikuje osobinama tog trena

traženim u društvu, a naravno, takva "ljubav" nije iskrena niti potiče od nas.

d) Pojam ljubavi izjednačavamo sa zaljubljenošću, kratkotrajnim zbližavanjem dvije

usamljene osobe, potakutim seksualnom privlačnošću. Stoga ostajemo razočarani u gotovo

uvrijeđeni kada otkrijemo da naša "ljubav" nije vječna.

Posmatrajući ljubav kao nešto što ona nije i očekujući od nje ono što nam po svojoj pravoj

prirodi ne može pružiti, postajemo žrtve različitih razočarenja. Iako nam, zbog naše vlastite

greške, zadaje bol, nismo u mogućnosti da je se odreknemo, te nam ostaje da je proučimo,

upoznamo i odgovorimo što nam to ona može zaista pružiti. Moramo shvatiti da je ljubav

umijeće, izbjeći uobičajenom mišljenju da je ona nešto marginalno, što nam se događa i na što

je luksuzno i neracionalno trošiti previše vremena. Naučiti voljeti mora nam postati cilj za

koji ćemo se boriti svim sredstvima. Ljubav se ne sastoji samo od hodanja s osobama i

romantike. Ona je svakodnevna potreba – trebamo je živjeti i davati u svim našim odnosima –

s obitelji, s prijateljima i sa svim osobama koje susrećemo u životu. Ne uspjeti voljeti znači

promašiti smisao života. (Mary Beth Bonacci, 2011.)

5

2.2. Što nam je to potrebno za ljubav?

Ne može se odrediti temeljni potrebni sastojci za uspješnu ljubav, to nikako. Ali svakako

između ljudi treba postojati davanje koje znači i primanje s velikom dozom iskrenosti i

odsustva sebičnosti. Ljubav je moguća samo za zreo karakter, jer se on, kao takav, ne plaši

dati sebe u potpunosti, svoje dobre, a i loše strane. Osoba se mora predati u kompletnosti, a

osim toga uz takvu vrstu marketinga sebe potrebno je posjedovati još par važnih osobina, kao

što su: briga, odgovornost, poštovanje, znanje.

a) Briga – Ljubav traži da nesebično i aktivno potaknemo razvoj i rast osobe koju volimo.

"Čovjek voli ono oko čega se trudi i trudi se oko onoga što voli. (Fromm:39). Da ljubav sadrži

brigu, najočitije se ogleda u majčinoj brizi za njezino dijete. Nikako nas ne bi mogla uvjeriti o

njezinoj ljubavi za dijete kad bismo vidjeli da se ne brine za njega, da propušta da ga hrani,

kupa, da mu osigura fizičku udobnost. A nas se dojmi njezina ljubav, ako vidimo da se brine

za dijete. Tako je i što se tiče ljubavi za životinje ili cvijeće. Kad bi nam neka žena rekla da

voli cvijeće, a kad bismo vidjeli da ga zaboravlja zalijevati, ne bismo vjerovali u njezinu

„ljubav“ za cvijeće. Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga što volimo. Gdje

te aktivne zaokupljenosti nedostaje, nema ljubavi. Čovjek voli ono oko čega se trudi i trudi se

oko onoga što voli.

b) Odgovornost – Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još jedan aspekt ljubavi: odgovornost.

Danas se riječ odgovornost često upotrebljava u značenju dužnosti, nečega što je čovjeku

nametnuto izvana. Ali odgovornost, u svom pravom značenju, potpuno je dobrovoljan čin;

ona je moj odgovor na potrebe, izražene ili neizražene, drugog ljudskog bića. Biti odgovoran

znači biti sposoban i spreman odgovarati. Svakako je važna odgovornost u ljubavi, trebamo

imati dovoljno energije da odgovorimo na potrebe osobe koju volimo, bilo da smo te potrebe

sami kroz neko određeno vrijeme otkrili ili nam ih je jednostavno otkrila sama osoba koju

volimo. Odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i želju za posjedovanjem kad ne

bi postojala i treća komponenta ljubavi: poštovanje.

6

c) Poštovanje – Poštovanje u ljubavi jedna je jako bitna osobina. Poštovati osobu koju

volimo u potpunosti njene osobe i čovječnosti. Može se reći i da je ljubav tek kada prihvatimo

i volimo osobu kako zbog njenih vrlina, tako i zbog njenih mana. Znamo i imamo osobu,

odnono onoga tko je zbilja objekat naše ljubavi, pružamo sve što imamo, dobro znajući sve

mane voljene osobe, s time da joj ne pridajemo osobine koje bi smo mi željeli da ima i da je

karakteriziraju.

Tajna odnosa punog poštovanja:

ispunjavanje obećanja

napeto slušanje

biti neprestano suosjećajan

govorenje istine

omogućiti drugima da se osjećaju da nešto vrijede

To su temelji snažnih međuljudskih odnosa. 1

d) Poznavanje - Znanje je također važno kao komponenta ljubavi, ne mislimo pritom znati

voljeti, poznavati biologiju, kemiju, matematiku ili bilo koje područje znanosti kako bi mogao

nekoga voljeti. Ma ne, znanje se ovdje odnosi na poznavanje osobe u potpunosti, poznavanje

njenog načina života, njenog jutra, dana, večeri i noći. Poznavanje pogleda na svijet, njenih

misli, riječi i osjećaja. Omogućava da zanemarimo svoju emotivnu reakciju i voljenu osobu

vidimo kao sto se ona vidi. Prodiremo u dubinu njene osobe i znamo kako joj pomoći. Na

ovaj način pokušavamo otkriti tajnu ljudske prirode, jer ako se odreknemo kognitivnog puta,

misli i destrukcije, nasilja i rastavljanja jedinke što je samo uništava, ostaje nam samo put

ljubavi. To sjedinjenje daje nam osjećaj da smo postali jedno sa voljenom osobom i sa cijelim

svijetom, da smo je upoznali. Pronašli smo jednu jako zanimljivu recimo tako izjavu i

poveznicu znanja i ljubavi, nepoznatog autora:

"Jednog dana ćeš upoznati osobu koji će te znati bolje i od tebe same. Znat će način na koji

pričaš, hodaš, kako namještaš kosu, i nosiš svoj novčanik. Znat će kako posebno izgledaš kad

se tek probudiš, zvuk tvoga glasa kada si sretna ili ljuta. Pomoći će ti da shvatiš stvari o sebi

koje nisi željela prihvatiti prije, da pronađeš tu ljepotu u sebi koju si uporno sakrivala, i učinit

1 http://www.zivotna-skola.hr/vrline/postovanje.html7

će da se osjećaš kao nikada prije. Ne odustaj! Baš takva osoba postoji i za tebe, i čeka baš

takvu osobu kao što si ti."

3. Vrste ljubavi

Ljubav je aktivnost usmjerena na jednu osobu, tvrdi Fromm, ali tako da kroz nju učimo da

volimo cijeli svijet i sve ljude. Ljubav se ne mjeri objektom koji volimo, vec umijećem kojim

ga volimo, njega i cijeli svijet. Usmjerena je na različite objekte, pa tako između ostalog

Fromm u svom djelu navodi pet vrsta ljubavi: bratsku, majčinsku, ljubav prema sebi, prema

Bogu i erotsku ljubav. Također navodi i vrstu pseudoljubavi koju naziva “egoizmom udvoje”

ili bijegom od samoće.

Bratska ljubav - Najosnovnija vrsta ljubavi, koja leži u osnovi svih tipova ljubavi, jest

bratska ljubav. Fromm pod tim pojmom podrazumijeva osjećaj odgovornosti, brige,

poštovanja, kao i poznavanje svakog drugog ljudskog bića, i želju da se unaprijedi njegov

život. To je vrsta ljubavi o kojoj govori Biblija kad kaže: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga

sebe“. Bratska ljubav je ljubav koja obuhvaća sva ljudska bića: ona je karakterizirana upravo

odsustvom savršenosti. Ako sam razvio sposobnosti za ljubav, ne mogu a da nevolim svoju

braću, tvrdi Fromm. Bratska ljubav ostvaruje doživljaj jedinstva sa svim ljudima, doživljaj

ljudske solidarnosti, ljudskog izmirenja zasniva se na doživljaju da smo svi jedno. Razlike u

talentima, inteligenciji, znanju, mogu se zanemariti u usporedbi s ljudskom biti koja je

zajednička svim ljudima. Ona povezuje ravnopravne ljude, vođena je potrebom da se upozna,

da se ne sudi površno, već da se prodre u dubinu tuđe tuge, straha, nemoći. Odlikuje se

suosjećanjem i željom da se pomogne.

Majčinska ljubav - Majčinstvo je jedna od dimenzija žene, potpuno jednaka ostalim i moglo

bi se reći da se javlja u dva najvažnija segmenta. Prvi je briga i odgovornost za tjelesni rast i

razvoj, a drugi je svakako ulijevanje volje i ljubavi za životom. Razvija osjećaj da je divno

biti živ, ali je moguć samo ako i sama majka to osjeća. Usmjerena je ne na malo dijete, već na

dijete koje raste, razvija se i osamostaljuje se, što je najteži trenutak za majku ako nije naučila

8

voljeti druge ljude. Nesebična je i bezuvjetna, blizu nam je samo zato sto postojimo, i ne

moramo se boriti za nju. sa druge strane, postoji očeva ljubav, koja je uslovljena i koju recimo

tako, na neki način moramo zaslužiti zadovoljavajući postavljene kriterije. Majčinska ljubav

je ljubav bezuvjetna potvrda djetetova života i njegovih potreba. Ta ljubav je djetetu ljubav

prema životu koji mu pruža osjećaj da je ono vrijedno života i postojanja, ima onaj osjećaj da

je poželjno da živi i da bude na Zemlji. Da bi majčinska ljubav bila u potpunosti ono što zaista

jeste u svim svojim segmentima, majka mora biti dobra majka i sretan čovjek, a taj cilj

nažalost ne postižu mnoge. Učinak toga po dijete gotovo da i ne može biti veći. Ljubav majke

prema životu je isto tako zarazna kao i njena tjeskoba, i oba stajališta duboko utječu na

djetetovu ličnost. Međutim najteža faza majčinske ljubavi je trenutak kad mora svom djetetu

omogućiti odvajanje na način koji zahtijeva nesebičnost, sposobnost da se dade sve, a da se ne

želi ništa osim sreće ljubljenog djeteta. To je najteži majčin zadatak: svaka žena može voljeti

dok je dijete maleno i ovisno. Samo žena stvarno sposobna za ljubav, žena koja je sretnija kad

daje nego kad uzima, koja čvrsto stoji na vlastitim nogama može voljeti kad se dijete nalazi u

procesu odvajanja. Majčinska ljubav za dijete koje raste, ljubav koja ne želi ništa za sebe,

možda je najteži oblik ljubavi koji treba postići, i utoliko je varljivija što majka s velikom

lakoćom može voljeti svoje dijete.

Ljubav prema Bogu - potreba za sjedinjenjem sa vrhovnom bićem. Možemo je posmatrati

kroz razvoj ljudskog društva i kroz razvoj pojedinca. Pokušavajući da se sjedini sa prirodom

od koje se postepeno odvajao, čovjek je najprije obožavao njene dijelove (životinje, biljke),

potom toteme, zatim predmete, kao proizvode svojih ruku, da bi napokon, postavši svjestan

sebe, dao bogovima ljudsko obličje. Najprije je vladao matrijarhat, potreba za majčinom

ljubavlju, a potom se pojavio lik Boga koji zahtjeva, kažnjava, uvjetuje i nagrađuje, dakle Bog

koji je imao lik oca. Dalji razvoj pojma Bog ogleda se u tome sto se on gubi kao lik, kao biće i

poistovjećuje se sa onim što jesu njegove vrijednosti - pravda, ljubav, samilost. O stupnju

razvoju pojedinca ovisi hoće li će u Bogu tražiti majku ili oca, dakle da li će učiti o Bogu, ili

ga prihvatiti kao način života i postati dio pravde, samilosti i ljubavi.

Ljubav prema sebi - briga za sebe, kao posebnu osobu, bez koje ne bismo imali hrabrosti

otvoriti se i dati sebe. Razlikuje se od sebičnosti, jer sebičnost nije ljubav - samo prazna osoba

pokušava da se utopi u samo za sebe čuvanim i cijenjenim bogatstvima. Čovjek koji voli

ljudska bića, sasvim prirodno, voli i sebe jer je i on ljudsko biće. Za razliku od sebičnosti,

sebične ljubavi prema sebi gdje čovjek koji je okrenut samo sebi, gleda samo svoje ciljeve, 9

samo svoju korist i cijeni samo svoj rad, teško da može biti okrenut i prema drugim ljudima,

odnosno u potpunosti i bez primjesa koristoljubljivnosti voljeti druge ljude.

Erotska ljubav - želja za potpunim sjedinjenjem i stapanjem sa drugim ljudskim bićem. Ova

ljubav nije zaljubljenost, ni seksualno privlačenje, ni razgovor o intimnim stvarima, ni

sloboda da se svađamo, ni zajednički pogled na život, ni sebičnost u dvoje. Ona je pomalo od

toga svega, i odluka da ćemo živjeti za tu osobu koju odlikuju osobina svojstvene samo njoj.

Ljubav je i čin volje i individualna privlačnost. U erotskoj ljubavi postoji isključivost koja

nedostaje bratskoj i majčinskoj ljubavi. Taj isključivi karakter erotske ljubavi zahtijeva

izvjesno daljnje razmatranje. Često se isključivost erotske ljubavi pogrešno interpretira kao

veza posjedovanja. Čovjek često nailazi na dvoje ljudi koji »se vole« a da ne osjećaju ljubav

ni zakoga drugoga. Zapravo, oni su dvoje ljudi koji se poistovjećuju i koji su riješili problem

odvojenosti na taj način što su uvećali jedan individuum na dvoje. Oni doživljavaju

prevladavanje odvojenosti, a ipak, budući da su odvojeni odostalog čovječanstva, oni ostaju

odvojeni jedan od drugoga i otuđeni od samih sebe. Njihov jedoživljaj sjedinjenja privid.

Erotska ljubav je isključiva jedino u smislu da se mogu potpunoi snažno sjediniti samo s

jednom osobom. (Fromm:73-74).

4. OSTVARITI LJUBAV

Završavajući svoju knjigu, Fromm navodi nekoliko zahtjeva koji se moraju savladati prije

bilo kojeg umijeća. To su disciplina, koncentracija, strpljenje i fokusiranost na željeno

umijeće kao na glavni cilj. Da bismo ovladali bilo kojim umijećem, to nam ovladavanje mora

biti od najveće važnosti. Čovjek ne počinje ovladavati umijećem direktno, već indirektno.

Prije nego li ovlada umijećem, čovjek mora ovladati brojnim drugim i često naizgled

nepovezanim faktorima. Čovjekova vlastita ličnost postaje instrumentom u ovladavanju

umijećem i mora biti uvijek spremna, već prema specifičnim funkcijama koje mora obavljati.

Želimo li ovladati umijećem ljubavi, moramo nastojati biti objektivni u svakoj situaciji, i

postati osjetljivi u situacijama u kojima nismo objektivni. Za umijeće ljubavi, važno je da

nadvladamo vlastitu sebičnost i ljude prihvatimo na neki posve objektivan način, a ne kroz

sebe. Važno je imati i vjeru - "kvalitet izvjesnosti i čvrstina koju imaju naša uvjerenja"

(Fromm:147). U sferi ljudskih odnosa, vjera je prijeko potrebna kvaliteta svakog značajnog

prijateljstva ili ljubavi. “Vjerovati “ u drugu osobu znači biti siguran u pouzdanost i

10

nepromjenjivost njenih osnovnih stajališta, vjerujemo u osobu koju volimo, u njenu ljubav, u

njenu osobnost, u srž njezine ličnosti i njezine ljubavi. Pod tim se podrazumijeva ne da osoba

ne smije promijeniti mišljenje, nego da njezine osnovne motivacije ostaju iste. Ako ne

vjerujemo u postojanje našeg “ja” naš je osjećaj identiteta ugrožen i mi postajemo ovisni o

drugim ljudima čije odobravanje tada postaje osnovom osjećaja našeg osobnog identiteta.

Samo je osoba koja vjeruje u sebe sposobna biti vjerna drugima, jer jedino ona može biti

sigurna da će u budućnosti biti ista kao i danas i da će zato osjećati i djelovati kako se sada

očekuje od nje. Moramo, vjerujući u ljude, vjerovati u čovječanstvo, vjerovati da su

čovjekove mogućnosti takve da će biti sposobne da izgrade socijalni poredak kojim vladaju

principi jednakosti, pravde i ljubavi. Pored vjere, moramo imati hrabrost da se predamo i

shvatiti da je teže voljeti nego biti voljen.

Nakon što je naveo tolike brojne primjere u kojim okolina poriče važnost i suštinu ljubavi,

Fromm postavlja završno pitanje. Da li je moguće voljeti, a živjeti u toj takvoj okolini? I daje

odgovor. Oslanjajući se na vjeru u čovječanstvo, kao jedan korak prema ljubavi, zaključuje:

potreba za ljubavlju skrivena je, ali postoji. Postoji šansa da ona jednom prevlada, da se

stvarnost promijeni i ljubav bude prihvaćena kao vrhovni zakon. Ako želite osjetiti pravu

ljubav, morate je biti spremni i davati. I učiti voljeti – iskreno željeti dobro drugome – proces

je koji traje čitav život.

"Ljubav je lični doživljaj koji neko može imati samo pomoću sebe i za sebe; zapravo, gotovo i

nema čovjeka koji nije imao taj doživljaj barem u rudimentarnom obliku, kao dijete, mladić,

odrastao čovjek."

Citat koji se nalazi na početku posljednjeg poglavlja i nastoji nam reći da ne očekujemo da

nam bilo tko daje upute o tome kako ćemo voljeti i biti voljeni. Između ostaloga svakako nam

poručuje da prihvatimo ljubav kao umijeće, umijeće koje se uči i čije savladavanje zahtjeva

određenu dozu discipline, punu koncentraciju i strpljenje. Preduvjet za uspjeh u ljubavi je

prevladavanje vlastitog narcizma i sposobnost da se ljudi vide objektivno, onakvi kakvi jesu, a

ne  kakvi mi želimo da budu. Na kraju ovog našeg predstavljanja Frommovog umijeća ljubavi

citat koji bismo svakako izdvojili za kraj:

„Prakticiranje umijeća ljubavi zahtijeva prakticiranje vjere."

11

On ne misli samo na vjeru u Boga, nego na vjeru u viziju, nešto što se još treba dogoditi,

cilj kojemu treba težiti, vjera u hipotezu i u teoriju, dok se ne postigne u najmanju ruku opća

suglasnost o njezinoj valjanosti. "Ljubav je jedini zdrav i zadovoljavajući odgovor na problem

ljudskog postojanja", što drugo se može reći nego da je važno vjerovati, ne gubiti nadu,

vjerovati da će se ljubav ostvariti jer je ona dio ljudskih potreba i dio ljudskih života. U ljubav

treba vjerovati, ljubav treba živjeti u potpunosti, za sebe i za bližnje. Ljubav se ipak ne

shvaća logikom srca, srce uvijek krije nekakve razloge koje razum, ne shvaća i ne razumije,

stoga je za potpunu ljubav ipak potrebano s jedne strane odlijeliti srce od razuma, ali opet ih

sagledati u jedinstvu i odvagati svaki korak koji nude.

5. LJUBAV, MULTIKULTURALNOST I SOCIJALNI RAD U BiH

Nesumnjivo je da ljubav predstavlja veliku važnost kako za multikulturalnost tako i za

jednu tako posebnu i dinamičnu, pomažuću profesiju kao što je socijalni rad. Ljubav u svim

svojim vrstama i područjima je potrebno poznavati da bi u našoj profesiji mogli kvalitetno

obavljati posao. Ljubav se u socijalnom radu može povezati s altruizmom, humanosti,

okrenutosti čovjeku i njegovoj problematici, sagledavanju čovjeka u potpunosti. Ljubav u

multikulturalnosti i socijalnom radu znači rad i život bez predrasuda, diskriminacije bilo koje

vrste spolne, rasne, etičke, vjerske.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, našu državu odnosno cjelokupno stanovništvo je

obilježilo jedno jako neugodno i može se reći jako ružno i neumjesno razdoblje - rat. Rat u

Bosni i Hercegovini (u razdoblju 1992.-1995.) izazvao je mnoge promjene u društvu tako što

je pogodio svaku sferu države na određen način kako političku, tako i ekonomsku, kulturnu i

socijalnu situaciju. Pripadnici svih strana u sukobu pretrpjeli su gubitke, izgubili članove

obitelji te, bili ranjavani, izgubili imovinu, bili protjerani, ili jednostavno doživjeli neku

određenu tugu, traumu ili gubitak. A svakako je najteže to što je rat utjecao na sadašnje

međuljudske odnose i komunikaciju, mnogi ljudi su izgubili povjerenje jedni u druge, a u

nekim dijelovima zemlje čini se da zajednički život više nije moguć. Ljubav je nestala, i to ne

samo ljubav prema čovjeku. Nestala je ljubav prema svakom novom danu, prema sunčanom

ili kišnom jutru, prema prirodi, ljubav prema miru i pomirenju. U našoj državi malo po malo

isparila je ta neka koleketivna ljubav i svijest za čovjeka koju je potrebno ponovno izgraditi.

12

A taj zadatak je u rukama nas socijalnih radnika, mirovnih aktivista, i ljudi kojima je zaista

bitno promijeniti nešto u ovako degradiranom i iz dana u dan više beznadnom društvu. Takva

situacija je također dovela do velikih etničkih predrasuda, a nacionalistički orijentirana

politika pridonosi njihovom razvijanju, te je njihov utjecaj na međuljudske odnose svekoliko

očit, a što bi drugo moglo pomoći nego izgradnja ljubavi između ljudi i prema ljudima.

Tako zasigurno možemo reći da su socijalni radnici svjedoci situacije u kojoj je moguće

da predrasude prema klijentima druge etničke pripadnosti utječu na njihov rad, one

predstavljaju značajan problem zbog moguće diskriminacije. U skladu s etičkim kodeksom

socijalni radnici moraju pomoći svakom klijentu bez obzira na njegovu etničku pripadnost,

religiju, spol, rasu, nacionalnost, a predrasuda ne bi trebalo biti ni u jednoj ustanovi, također

ni u ustanovi Centra za socijalni rad jer bi to u velikoj mjeri pogoršalo sam odnos s

korisnikom, odnosno došlo bi do produbljivanja problema, ali nikako do rješenja. Kako su

stereotipi i predrasude dio povijesnog nasljeđa, duboko su ukorijenjene u društvu, a sami

socijalni radnici moraju naći načina kako da se s njima nositi, a tu onda dolazi ljubav, u

svakoj njenoj vrsti, području, svaka osobina ljubavi može pomoći u smanjivanju i suzbijanju

predrasuda.

13

6. ZAKLJUČAK

Mi kao i Fromm u ovom radu nismo ponudili kako to naučiti voljeti, nije nam to ni

bio cilj. Kroz naše osobno mišljenje i kritiči osvrt na Frommovo djelo „Umijeće ljubavi“

nastojali smo dati svoju perspektivu ljubavi. Koliko je ljubav bitna u životu i radu svjedoče

mnoge situacije, mnogi ljudi bi se pretpostavljamo složili oko toga da je ljubav najbitnija za

„zdrav i normalan“ način života i funkcioniranja u društvu, ma kakvo ono bilo prosperitetno,

odnosno slabo ekonomski ili gospodarski osnaženo. Ljubav je temelj čovječanstva, temelj

obitelji i svakog daljnjeg sustava društva. Ljubav se ispoljava u životu, radu, učenju,

okrenutosti prema sebi i drugima, te povlači mnoge druge osobine kao što su briga i

odgovornost za čovjeka, mir i razumijevanje, blagostanje u svakom smislu te riječi. Netko bi

mogao reći nije lako voljeti, ali ujedno će izgovoriti nije lako ni ne voljeti. Da bi mogli voljeti

moramo i poznavati objekat naše ljubavi u potpunosti tog objekta, počev od njenih osobina,

potreba, sveukupnog načina života. Kada se radi o multikulturalnosti ljubav je dakako

neizostavna: „ljubi i voli svoje, ali poštuj tuđe“. Narodna je poslovica koja treba voditi

svakoga čovjeka kroz život. Biti okrenut prema različitim kulturama i vjerama, poznavati ih

što je moguće više da bi bolje razumjeli problematiku naših multikulturalnih korisnika.

Ljubav, kada je riječ o profesiji socijalnog rada kao humanom pozivu, pomagačkoj profesiji,

profesiji koja treba biti oličenje dobrog i pozitivnog, takvim negativnim mislima i emocijama,

bar zbog onoga altruizma koji bi trebao biti sadržan u određenoj dozi naše ljudskosti. Taj

altruizam čini socijalni rad nekom vrstom smislenog pomaganja ljudima, ljubavi u svakom

njenom segmentu i tu ne bi trebalo biti mjesta ne-ljubavi, mržnji, predrasudi, diskriminaciji i

odbacivanju. Socijalni radnici u jednom takvom multikulturalnom društvu kao što je društvo

Bosne i Hercegovine, a iznad svega društvo koje je u velikoj mjeri ispolitizirano trebaju imati

po našem mišljenju određenu dozu ljubavi koja se ispoljava kroz empatiju, suosjećanje s

korisnicima, brigu i spremnost na pomoć i razumijevanje, trebaju širiti pomirenje, ali to nije

14

nimalo lagan posao, kako za društvo tako ni za samog socijalnog radnika. Socijalni radnici

trebaju biti međusobno povezani, s visokom dozom međusobne kolegijalnosti kako bi lakše

riješili problematiku kroz supervizije i stalne edukacije da prepoznaju i utječu na ne-ljubav,

nerazumijevanje, nemir i mržnju. Ljubav su niti satkane na tkanini različitih kultura,

mišljenja, norma i običaja. Iako su nam trenutno te niti potrgane potrudimo se zajedno

zakrpati „rupe“ naše tkanine ljubavlju, miru i razumijevanju. Umijeće ljubavi je u svakome od

nama, samo ga trebamo probuditi.

Ovom prilikom iskoristit ćemo da u zaključku toplo preporučimo knjigu „Umijeće

ljubavi“ svima onima koji je do sada nisu pročitali, a koji bi htjeli spoznati nešto više o

samom umijeću ljubavi, jer uistinu iako autor govori da ne nudi odgovore oko toga kako

naučiti voljeti, u čitanju između redova itekako nudi dosta toga što nam je potrebno za

potpunu cjeloživotnu perspektivu ljubavi. Za izradu našeg rada posjetili smo par foruma gdje

su ljudi razmjenjivali svoja iskustva čitanja „Umijeća ljubavi“ Ericha Fromma i velik dio

takvih osoba bi ovu knjigu preporučio dalje na čitanje, jer im je donekle pokušala dati

odgovor o pojmu ljubavi i njenoj važnosti u njihovim životima.

15

7. Literatura

Fromm, E. (1999) Umijeće ljubavi; BLAGO, MONO & MANANA PRESS

Mery Beth Bonacci, (2011) Prava ljubav, Verbum; Domus .

Citati - posjećeno 19.1.2013. na mrežnoj stranici bloga

http://branko333.blogspot.com/2009/01/efromm-grupa-i-racionalizacija.html

Moć ljubavi - posjećeno 19.1.2013. na mrežnoj stranici

http://www.zivotna-skola.hr/vrline/ljubav.html

16