Biblioteka »Suvremena misao«

Školska knjiga

Joseph Ben-David

Uloga znanstvenika u društvu

Prevela Branka Žodan

Predgovor Ivan Cifrić

Zagreb, 1986

Naslov originala

Joseph Ben-David The Scientist's Role in Society: A Comparative

Joseph Ben-David Uloga znanstvenika u društvu

Uređivački odbor Branko Brajenović Adolf Dragicevic Rade Kalanj, zamjenik predsjednika Vjekoslav Mikecin Vladimir Stokalo Maja Uzelac Antun Zibar Josip Županov, predsjednik

Urednici Vjekoslav Mikecin Blagota Draskovic

Recenzenti Ivan Cifrić Dušan Žubrinić

Tisak

»Ognjen Prica« — Zagreb

Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 001-05:316.3

BEN David, Joseph Uloga znanstvenika u društvu / Joseph

Ben-David ; prevela Branka Zodan ; predgovor Ivan Cifrić. — Zagreb : Škols­ka knjiga, 1986. — 249 str. : graf. prikazi : 24 cm. — (Biblioteka Suvremena

misao)

Prijevod djela: The scientist's role in society : a comparative study. — Znanstvenici i društvo : (uz Ben-Davido-va shvaćanja uloge znanstvenika u društ­vu): str. 5—16. — Bibliografske bilješke

uz tekst. — Imensko kazalo.

Znanstvenici i društvo (uz Ben-Davidova shvaćanja uloge znanstvenika u društvu)

Dvadeseto se stoljeće smatra stoljećem znanosti. Znanost kao predmet društvenog interesa, ali i kao predmet same znanosti, ne silazi sa scene suvremene tematike različitih intelektualnih razmišljanja i socijalno-političkih dis-kursa. Općenito je prihvaćena teza da je znanost postala proiz­vodna snaga u razvijenim industrijskim zemljama i da tome teže i manje razvijene zemlje. Pri tome se, naravno, najčešće ima na umu činjenica da su znanstvena dostignuća u industrij­skom društvu postala ekonomski visoko potentna za proizvodnju viška vrijednosti. Ponekad se i zaboravlja na distinkciju u upo­trebi termina »proizvodna snaga«. Naime, u suvremenoj upotrebi tog pojma gotovo se bez pogovora podrazumijeva da se radi o znanosti kao »proizvodnoj snazi kapitala«. O tome je jos davno u svojim ekonomskim i sociološkim analizama govorio i K. Marx.1

Znanost, poticana interesima kapitala, razvija danas svoje spoz­najne i metodologijske efekte gotovo eksponencijalnim trendom. Pri tome se i sama ne pita za posljedice upotrebe proizvedenog vlastitog znanja — znanja u službi kapitala, znanja kao kapitala i kapitala kao znanja. I u našim se shvaćanjima taj pristup ce­sto nekritički prihvaća. Nasuprot takvom shvaćanju znanosti i njene uloge, može se istaći stajalište o znanosti kao »proizvodnoj snazi rada«. Ta dva shvaćanja znanosti izražavaju ujedno i dva shvaćanja ekonomsko-socijalne uloge znanosti i položaja znan­stvenih radnika u društvu. Oba imaju svoje klasno i socijalno utemeljenje: jedno polazi od teze o kapitalu kao osnovnom po­kretaču društvenih i historijskih promjena, a drugo polazi od karaktera, smisla i uloge čovjekova rada. Osnovna je teza dru­gog polazišta da znanost kao proizvod čovjekova rada, prije sve­ga njegova društvenog rada, predstavlja ujedno i sama rad Kao takav Ona stoga mora »služiti« interesima oslobođenja rada, a ne reprodukcije kapitala. Na žalost, razvoj znanosti u današnje vrijeme bitno je određen sposobnostima kapitala da je usmje-

1 Marx, Rezultati neposrednog procesa proizvodnje (rukopis VI glave neobjavljene prve knjige Kapitala), Komunist, Beograd, 1977, str. 50.

5

rava i gotovo bezgranično potiče na nove spoznaje, a ne intere­sima kvalitativnih promjena uvjeta čovjekova života i njegovim potrebama. U ovoj knjizi, iako to nije eksplicitan predmet nje­zina bavljenja, nalazimo implicirano prvo gledište o razvoju i odnosu znanosti i društva, kod kojega konkurentske sposobnosti organizirane znanosti predstavljaju bitnu polugu njena ne samo dosadašnjeg već i daljnjeg razvoja. Autor u svojim razmišljanji­ma ostaje u granicama diskusija o razvoju znanosti u kontekstu sposobnosti organiziranja znanstvenih radnika u takmičarske je­dinke kojih je cilj što brža i veća znanstvena produkcija. Ekspe­rimentalni duh istraživača i institucija za njega je bitan okvir znanstvenih usmjeravanja. Bili bismo nepravedni kada ne bismo istakli da autor u granicama zahtjeva općih tržišnih i konkurent­skih sposobnosti znanstvenih organizacija i znanstvenika ne za­govara i slobodu odabira sadržaja znanstvenog bavljenja.

Već u prvom poglavlju svoje knjige autor upućuje na činje­nicu da suvremeno društvo pridaje znanosti određene vrijedno­sti i da se u tom društvenom ophođenju sa znanošću pojavljuje niz socioloških aspekata i fenomena koje posebno proučava so­ciologija znanosti. Po autorovu su mišljenju moguća četiri pri­stupa sociologiji znanosti: »proučavanje znanstvene djelatnosti, kao i pojmovne i logičke strukture znanosti na interakcijskoj osnovi, te proučavanje tih istih dvaju aspekata na institucional­noj osnovi«. U svojoj se analizi i pristupu Ben-David opredje­ljuje za sociologiju institucionalne znanstvene djelatnosti. Bu­dući da ga zanimaju okolnosti koje su dovele do organizacije i strukture suvremene znanosti — tj . posebno uloga znanstvenika, društvenih i historijskih uvjeta itd. — autor poseže za sociološ­kom analizom historije znanosti, njezinih oblika organiziranja i društvenog vrednovanja. Istraživati historiju znanosti znači opredijeliti se za neki od pristupa u tom poslu. Prije svega, moguća su dva osnovna shvaćanja historije znanosti: postojanje kontinuiteta_ u znanstvenom razvitku ili evolucionistički pristup, ili pak stajalište diskontinuiteta, tj. mogućnosti iscrpljivanja znanstvenih epistemoloških paradigmi i revolucionarnih promjena.

Autor respektira neke navedene elemente u sociologiji zna­nosti i polazi u svojim razmišljanjima od epistemološkog reza, od kopernikanskog obrata u utemeljenju organizacije znanosti koju analizira sve do danas. Taj epistemologijski efekt pokazuje se i kao tendencijski početak relativne autonomije znanosti. U tom se smislu može i historija znanosti promatrat i ne samo kao historija ideja, kao historija pojedinih znanosti, već i kao historija koju ispisuju obrazovani pojedinci — sloj obrazovanih odnosno elita,2 koja »preuzima duhovnu odgovornost za smisao života svih ljudi« u evropskoj povijesti.3

Uloga znanstvenika u društvu, danas vrlo aktualna tema, nije produkt isključivo suvremene civilizacije. Ona je, naime — pod­razumijevajući pod pojmom »znanstvenik« u slobodnijoj inter­pretaciji u historiji širi profil najobrazovanijih ljudi, tj. obrazo­vanu elitu — stara koliko i klasno društvo. Za obrazovanu elitu

2 Michel Fichant, Michel Pecheux, Überlegungen zur Wissenschaftsgeschichte, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1977, Str. 44. i dalje.

3 Eugen Fink, Zur Bildungstheorie der technischen Bildung, u: Bildungs­theorien. Probleme und Positionen, Herder, Freiburg — Basel — Wien, 1978, str. 45.

6

vezana je i socijalna i politička tematika. Tako, na primjer, Platon smatra da oni najobrazovaniji, t j . filozofi, trebaju uprav­ljati u društvu, a Wright Mills,4 recimo, ističe tr i različite pozi­cije i uloge obrazovanih: »kraljev savjetnik«, t j . obrazovani »bi­rokrat«, »filozof vladar« i »kritički intelektualac«. Ova se tema može, na primjer, elaborirati i na način da se upitamo o odnosu politike i inteligencije5: da li politika u službi nauke ili nauka u službi politike ili pak znanstvena politika?

Upravo je potčinjenost znanosti interesima krupnog kapi­tala, politici itd. snažno razvijala vlastite znanstvene potencije, ne pitajući se o ciljevima svog istraživačkog duha i njegovim rezultatima, t j . o upotrebi znanstvenih spoznaja. Znanost se tako vrlo često svodi na probleme tehnologije, t j . na zahtjev za odgo­vorima »kako«, pri čemu se zaboravlja pitanje »što«. Ako zna­nost kao »opći rad« ne odlučuje o ciljevima (tj. o tome »što« činiti, već uglavnom o tome »kako« činiti), onda se takve odluke prepuštaju — svjesno ili nesvjesno — nekome drugome. Otuda se onda i formuliraju zahtjevi za razlikovanje »inteligencije« od »intelektualaca«,6 pri čemu intelektualci imaju ponajprije taj za­datak da preispituju osnovne ciljeve i smisao društvenog, pa i znanstvenog (shvaćenog u pozitivnom smislu riječi znanosti) dje­lovanja, t j . da ugrađuju stanovite etičke nazore i principe u društvenu akciju za razliku od »stručnjaka« specijalista i znan­stvenika. Oni po tom stajalištu imaju ulogu vrijednosne valori­zacije etički neutralnih rezultata pozitivnih znanosti. Smisao je obrazovanja, po tom stajalištu, u duhovnom preovladavanju zna­nosti. Otuda može biti sasvim logično pitanje Schelskoga: imaju li znanstvenici danas obrazovnu vrijednost? Tema društvena ulo­ga znanstvenika upozorava na jednu važnu dilemu suvremenog svijeta. Scientizacija života općenito, a posebno misli i duha, započeta prije nekoliko stoljeća, brzo kroći u ideji napretka, eksperimentalnog duha i si. Pri tome se ona konfrontira s kul­turnim i općenito utopijskim načinom mišljenja, posebno izra­ženog u tradiciji. Ideja napretka, međutim, ne nudi olako alter­native čovjekove egzistencije. Ona više nastoji negirati dosadaš­nju tradiciju inzistiranjem na ispravnosti znanstvenog iskaza neovisno o ljudskim vrijednostima. Ipak, znanost lišena vrijed­nosnog suda postaje sve više sredstvo u rukama vrijednosnog suda često sumnjive moralne utemeljenosti. Ta dijakronija iz­među vrijednosnoga i znanstvenoga izaziva moralne krize koje se reflektiraju i u nosiocima znanstvenog rada. Otuda i nije čudo da danas često samoj znanosti postaje njezina vlastita his­torija suštinski problem samopotvrđivanja. Čini se prihvatljivim autorov stav da ta moralna kriza nije posljedica znanosti, ali baš zato valja napomenuti da ona može biti rezultat određene društvene upotrebe znanosti.

Na autonomiju znanosti, t j . znanosti kao različitih podsiste-ma u društvenom sistemu, i na njen ubrzaniji razvoj utjecale su duboke socijalne promjene u tradicionalnom feudalnom druš­tvu i ekonomske promjene (industrija).

4 C. W. Mills, Sociološka imaginacija, Savremena škola, Beograd, 1964. 5 Rudi Supek, Humanistička inteligencija i politika, SC, Zagreb, 1971. 6 Alvin Gouldner, Die Intelligenz als neue Klasse, Campus, New York/Frank­

furt, 1980, Str. 88.

7

%>

Razvojem trgovačkih i obrtničkih gradova u srednjem vijeku razvijala se i nova socijalna klasa — prvi začeci građanske kla­se. Prva sveučilišta nastaju7 upravo u tim sredinama (iako neki nazivaju grčke akademije sveučilištem). Prva sveučilišta se orga­niziraju kao znanstvene zajednice studenata i učitelja, kao stje­cišta produkcije i reprodukcije znanja. Ona po svojem habitusu ne pripadaju feudalnom društvu, već su od početka zajedno s društvenim poticajem njihova razvoja, unutrašnjim odnosima i namjeni praprethodnica građanskog društva i u odnosu prema feudalnom sistemu imaju autonomiju. Oni su pripadali budućem društvu koje će svoje korijene duboko pustiti tek nakon poli­tičke i ekonomske revolucije građanske klase. Političke slobode omogućavat će »masovniji« pristup srednjih slojeva na sveuči­lište, a potrebe industrije poticat će znanstveni rad na sveuči­lištu i izvan sveučilišta.

Znanost kao organizirani oblik duhovne proizvodnje moguć je u razvijenijoj društvenoj podjeli rada. Ona se u biti materi­jalno zasniva na višku rada, socijalno na diferenciranosti druš­tva na klase i slojeve i profesionalno na potrebama društva za određenim intelektualnim uslugama. Tako je znanost u kontekstu podjele rada klasno obilježena već po položaju njezinih nosilaca u društvenoj podjeli rada, tj. po stanovitoj autonomiji u odnosu prema materijalnoj proizvodnji. Kao što se njezin razvoj zasniva na višku rada, tako je i primjena njenih rezultata ovisna o viš­ku rada, ali je i preobražaj društva ovisan od njenih rezultata. Tako je karakter društvenih odnosa (građansko društvo) presud­no utjecao na stvaranje i upotrebu znanstvenih rezultata. Oso­bito je tu važnu ulogu imala industrija. Zbog praktičnosti pri­mjene njezinih rezultata znanost postaje sve potrebnija društvu i industriji, ali time i sve zavisnija od društva i industrije. Oso­bito je tvornički sistem, tj. tehnička podjela rada pridonijela povezivanju znanosti i proizvodnje. Industrija nakon prve indu­strijske revolucije, a osobito danas, postaje sve više znanstvena, ali i znanost postaje sve više industrijska. Materijalna i znan­stvena proizvodnja razvijaju se ruku pod ruku vođene društvenim interesima, tj. interesima kapitala. Tako Engels povezuje razvoj znanosti u kapitalizmu s usponom i rastom građanske klase.8

Znanost u kapitalizmu postaje stalni kapital, čime se stavlja nasuprot živom radu, a time i nasuprot znanstvenom radniku u društvenim odnosima konkurencije, o kojima kao pozitivnoj pred­nosti njena razvoja govori i Ben-David. Međutim, bilo bi neoprav­dano ne istaći i činjenicu da je u tom procesu sam kapitalizam otvorio neslućene granice razvoja znanosti i da je tek u epohi ka­pitalizma proizvodnja poprimila znanstveni karakter, a znanost svojstva proizvodnje. Taj odnos ne ostaje na mehaničkoj razini, već postaje posredovan njegovim vlastitim rezultatom: inteligent­nim strojevima.' Time se u kontekstu diskusije o razvoju i ulozi znanosti otvara i antropološka dimenzija problema.

8

Autor smatra da se »drevna« znanost nije znatnije razvila zato što su se pojedinci koji su se bavili znanošću smatrali filo­zofima, liječnicima, astrolozima i sl., tj. nisu percipirani kao znanstveni radnici (niti su se sami tako nazivali). Znanost je u tradicionalnim društvima u okvirima ili podređena filozofiji ili pak mističko-magijskom shvaćanju. Pri tome on naglašava poje­dinca kao odgovornog subjekta — osobito filozofa. Filozofi su se više bavili moralnim problemima nego pružali odgovore na praktička pitanja. Nasuprot tome, magija i misticizam nastoje biti i sasvim konkretni u objašnjavanju odnosa čovjeka i priro­de. Otuda David smatra da je stvaralački um znanstvenika bio više privučen mističko-magijskom tradicijom nego racionalno-lo-gičkim objašnjenjima i modelima, pa su s obzirom na ciljeve znanstvenici bili bliže filozofima prirode, mističnosti, kao i pita-gorejskom učenju. On smatra da zaostajanje razvoja znanosti nije uvjetovano »unutarnjim nedostacima same znanosti«, već vanjskim faktorima. Očito je autor ovdje, svjesno ili nesvjesno, zanemario činjenicu da se znanost kao specifičan oblik društvene svijesti oblikuje i razvija u kontekstu (društvene) podjele rada. Stupanj razvoja društvene podjele rada uvjetuje i određeni stu­panj diferencijacije ne samo na materijalnu i duhovnu proiz­vodnju već i na diobu unutar njih samih. Stoga je tek mnogo kasnije došlo do razvoja pojedinih znanosti i njihovih disciplina. Drugi bitan moment koji Ben-David previđa jest uloga same zna­nosti u »drevnim« društvima, na primjer staroj Grčkoj, za raz­liku od njezine uloge u modernim društvima novoga vijeka. Grčka znanost nije bila pragmatička. Rezultati do kojih su grčki filozofi došli nisu istovremeno bili uvjetovani potrebama pro­izvodnje niti su istraživali da bi svoja znanja neposredno kori­stili gotovo isključivo u praktične svrhe. Za njih nije vrijedila deviza: »Sve što znamo i možemo trebamo primijeniti.« Znanost je sa stajališta poticaja proizvodnje bila »pasivna«, ali sa staja­lišta čovjeka »produhovljavanje« života. Ona je za znanstvenike i filozofe značila istovremeno način života, a ne način upotrebe. Nasuprot tome, za moderno društvo bi se moglo reći da vrijedi mišljenje: »Sve što znamo i možemo trebamo ostvariti i primi­jeniti.« Novovjekovna znanost nije dokolica, ona je rad.

Autor početke razvoja znanosti vidi u trenutku njezine sta­novite autonomizacije, tj. oblikovanja znanosti kao nekog pod-sistema u društvu. On tu implicite polazi od onih shvaćanja koja se baziraju na epistemologijskom lomu, a koja u tome vide ishodište razvoja novovjeke znanosti. Pri tome, naravno, imaju na umu i sasvim drugačiji karakter uloge znanosti u društvu, a ne samo njezine epistemološke osnove. Ovdje nam se čini uput­nim upozoriti na dva momenta: prvo, na tezu da je znanost mo­gla postati nezavisan podsistem društva onda kada je »uloga znanstvenika bila uspostavljena«; drugo, da je stanovita auto­nomija znanosti postojala od osnivanja sveučilišta.

Po našem mišljenju, znanost se razvija i oblikuje u pod­sistem u društvu na osnovi određenih društvenih uvjeta stvara­nja jednoga takvog podsistema koji može imati svoje opravdano mjesto u društvu, a ne na osnovi prethodno uspostavljene uloge znanstvenika. Dapače, uloga znanstvenika, njezino valoriziranje ovisi o društvenom valoriziranju i potrebama za znanošću. Autor smatra da su pojedinci svojim doprinosima s jedne strane i per-

9

cepcija njihove uloge s druge strane osnova društvenosti znan­stvenog sistema, što bi značilo da pojedinac, znanstveni radnik, svojim rezultatima nameće društvu potrebu ovakvog ili onakvog korištenja znanosti. Svakako je zanimljiva autorova teza, koja se u toku čitave analize implicitno pa i eksplicitno proteže, da je znanost i znanstvenik postao subjekt društvenih i historijskih promjena: historijski tok novovjekovnog razvoja društva vezan je za ulogu znanosti, a ona za ulogu znanstvenika.

Što se tiče stjecanja autonomije znanosti, njene pojedine oblike treba tražiti mnogo ranije od 17. stoljeća. U stvari, pitanje je da li je znanost, razvijena na sveučilištu, a kasnije i izvan sveučilišta, svojim načinom mišljenja i istraživanjima uopće hi­storijski pripadala epohi u kojoj je egzistirala, t j . da li su sveu­čilišta u pojedinim samostalnim gradovima (pa i tamo gdje je postojala od početka jaka centralna vlast kao u Francuskoj) pripadala feudalnom društvu ili su zajedno s novim društvenim slojevima i društvenim i ekonomskim funkcijama razvijenim u to vrijeme u trgovačkim gradovima bila oaza nove buduće civi­lizacije. Koliko je god u cjelini način mišljenja do kopernikan-skog obrata dominantno skolastički, ipak su određene nauke ima­le svoj tok razvoja i razvijale autonomne klice kasnije uloge znanosti. Universitas je konačno predstavljao specifičnu zajed­nicu, bolje reći zajednice — znanstvene zajednice. Naime, ne može se negirati postojanje različitih znanosti, makar u začecima, i prije nego je, kako autor kaže, bila priznata uloga znanstvenika u društvu (od 15. do 17. St.). Znanja u prvim sveučilištima dola­zila su u Evropu kao kulturni utjecaj iz antičke Grčke, Alek-sandrije itd.

Autor za znanost nalazi u staroj Grčkoi stanovite paradigme na koje se nastavlja kontinuitet novovjekovne znanosti. On ih vidi i u »decentralizaciji« grčke znanosti, tj. u njezinu postojanju u različitim državicama (gradovima).

Iz toga se, naravno, postavlja pitanje ne bi li se moglo jed­nako tako govoriti o »decentraliziranosti« znanosti, odnosno sveu­čilišta u srednjem vijeku. Naime, sveučilišta su, na primjer u Italiji, bila vezana uglavnom za gradsku upravu. Mnogi talijan­ski gradovi, npr. Bologna i drugi, imali su svoju samostalnost i lokalnu samoupravu kojoj su bila podređena i sveučilišta. Slično je i u Njemačkoj — tradicionalno rascjepkanoj feudalnoj zemlji — u kojoj sveučilišta također nisu ovisila o centralnoj vlasti iako je suglasnost za otvaranje sveučilišta davao duhovni vladar (pa­pa), a stvarne uvjete osiguravao feudalac. Postojalo je čak i takmičenje između feudalaca u otvaranju sveučilišta na svojem teritoriju radi prestiža. Očito je slaba strana objašnjenja »fun­damenta« razvoja znanosti u srednjem vijeku isključivo s aspek­ta pluralizma koji omogućuje konkurenciju, a zanemarivanje re­cimo podjele rada i u tom kontekstu profesionalne uloge znan­stvenika kao »proizvođača«. Autor stoga možda neopravdano »preskače« čitavo jedno razdoblje razvoja znanosti (koja je tada bila vezana uglavnom za sveučilišta) od nastanka evropskih sveu­čilišta u Bologni, Parizu i Napulju do novovjeke znanosti.

Centralno pitanje ove knjige jest problem razvoja znanosti, njezine strukturiranosti i tokova sve do suvremene strukture. Autor posezanjem u historiju nastoji odgovoriti na pitanje suš-

10

tine potencija znanstvenog razvitka, osobito danas (što nije neu­običajeno u sociološkim analizama), s obzirom na dosadašnje historijske tokove strukturiranja organizacije znanstvenog rada. Da bi se, naime, odgovorilo na pitanje kakve će strukturne pro­mjene ta organizacija ubuduće doživjeti i u kojem će se smjeru njezina organizacija kretati, a to znači utvrditi njezinu i soci­jalnu i historijsku lokaciju odnosno najoptimalnije rezultate zna­nosti, za autora je nezaobilazna historijska dimenzija. Očito, pred njim je otvoren problem kako odgovoriti na pitanje o uzrocima suvremene efikasnosti organizacije znanosti i njezine današnje ovisnosti o nekim eksternim ili internim faktorima. Polazeći upravo od organizacionih principa znanstvenog rada u napretku znanosti, autor taj napredak ne izvodi iz potencija same znano­sti kao takve, već uzroke vidi u društvenim vrijednostima i per­cepciji znanstvenog rada i priznavanja društvene uloge znanstve­nika te u samoj organizaciji znanosti. Prvo objašnjenje za njega je relevantno u razdoblju od 15. do 17. stoljeća, a drugo u kas­nijem historijskom razvoju u kojemu se znanost oblikuje u auto­nomni društveni podsistem. Za njega je on presudan. Međutim, njegova efikasnost u smislu znanstvene polucije ovisi o društve­nim odnosima u kojima se sama organizacija znanstvenog rada nalazi. Bitni su elementi tog odnosa pluralizam decentraliziranih znanstvenih jedinica i međusobna konkurentnost na tržištu zna­nja. Iako eksplicitno ne objašnjava o kakvom bi tu društvu bilo riječi, a koje može karakterom svojih društvenih odnosa garan­tirati postojanje i održavanje tih načela socijalne komunikacije znanosti i društva, očito je da je to građansko društvo i tržišna privreda. U stvari, njegova analiza historijskog toka organizacije znanstvenog rada, kao fokusa istraživanja razvoja svjetske zna­nosti, locirana je u kontekst historijskog razvoja građanskog društva počev od Engleske, Francuske, Njemačke do SAD. Pri tome su za njega u prijašnjoj epohi prihvatljivi oni elementi koji se uklapaju u takvu analizu (na primjer orijentacija na istraživanje prirode, decentraliziranost grčkih kulturnih centara, profesionalni aspekti uloge znanstvenika i sveučilišta uopće i sl.). U takvom pristupu njegova je analiza uglavnom znanstveno ko­rektna, ali u nekim aspektima manjkava. Ta bi se manjkavost mogla možda i ideološki tumačiti, što nam nije namjera. Danas je sasvim evidentno da i u centraliziranom sistemu znanost, od­nosno pojedine znanosti mogu postići vrhunske rezultate. Ti isti rezultati mogu se isto tako efikasno praktički primijeniti kao i u decentraliziranim sistemima, i to bez obzira na to da li je riječ o rezultatima koji su na dobrobit ili na štetu čovječanstva. Riječ je naime o njegovu odricanju sposobnosti sovjetske zna­nosti. Tako Ben-David kaže: »Da je decentralizirani sistem djelo­tvorniji u proizvodnji i odabiranju novih tipova uloga i orga­nizacija od centralnog, ne treba posebno naglašavati. Perspek­tive znanosti neprekidno su se mijenjale, pa tako i organizacija rada, kako bi bila što prikladnija za istraživanje. Ako je sve drugo jednako, vjerojatnije je da će decentralizirani sistem dati više različitih ideja i eksperimenata nego centralizirani sistem. Zbog brojnih i nepredvidivih načina na koje znanost možemo prihvatiti i primijeniti, vjerojatno će mnoštvo eksperimenata što ih provode sudionici tog takmičenja dovesti do veće potražnje za znanošću, a time i do većih ulaganja u znanost nego što bi

11

svojim odlukama postigla nekolicina pametnih ljudi u centrali­ziranom sistemu« (290). Ovdje su autorove kondicije upotrebe i tretiranja znanosti vrlo jasne: znanost — znanstvenici, kao i re­zultati znanosti roba su na tržištu kao i svaka druga roba. Zna­nost se može razvijati u poželjnom smjeru (tj. u smislu njezine sve veće upotrebljivosti radi napretka društva) samo onda ako je podložna tržišnim zakonitostima. Kritiku sovjetske znanosti autor argumentira neslobodom alternativa i strogošću režima (koji uspoređuje s napoleonovskim režimom), pa se sovjetska znanost uglavnom razvija u oblasti prirodnih znanosti. »Odušev­ljenje za prirodne znanosti javlja se možda zato što je to jedino područje kulturnih nastojanja gdje se spontano može izraziti vjera u slobodu, napredak i stvaralaštvo« (304). Svakako je Ben--David (ali ne samo on) dobrim dijelom u pravu kada upozorava na slabosti u oblasti društvenih znanosti. Međutim, i u oblasti ocjene karaktera i znanstvenog nivoa sveučilišta izraženi su po­nekad ideološki pristupi i pretjerivanja kada se sveučilišta u SSSR-u smatraju masovnima, a masovnost poistovjećuje s niskom kvalitetnom razinom za razliku, recimo, od one u nekim zapad­nim zemljama.10

Promjenu organizacionih oblika znanstvenog rada, odnosno određenog tipa uloge i organizacije znanosti, autor veže za ino-vacijske sposobnosti u društvu. Tamo gdje su bile najveće ino-vacijske sposobnosti u primjeni znanosti i njezinoj organizaciji selila se i »svjetska znanost«. Time je napredovala ujedno i zna­nost u svim zemljama. Male zemlje, unatoč potencijalnim spo­sobnostima znanosti, uglavnom »uvoze« znanost iz razvijenijih zemalja, odnosno iz onih čijim jezikom govori veći dio stanov­ništva. »Tako je razvoj znanstvene djelatnosti — koji je odre­đivao brzinu iskorištavanja imanentnih mogućnosti znanosti — bio određen nizom novosti na društvenom planu u primjeni i organizaciji znanosti koje su se javile u različitim zemljama i zatim ih je svjetska znanstvena zajednica prihvatila kao najbolja postojeća rješenja« (289). Naime, autor u analizi »premještanja« centara svjetske znanosti i njezina najvećeg rezultata polazi od njene neposredne primjene u praksi. To znači da su se organi­zacioni oblici znanstvenog rada unutar sveučilišta i izvan sveuči­lišta prilagođavali toj »proizvodnoj« ulozi znanosti u društvu, koja je, iako to autor ne argumentira i ne analizira, ovisila o općem ekonomskom razvoju i industrijalizaciji pojedinih zema­lja. S procesom industrijalizacije mogu se u građanskom društvu pratiti i tendencije razvoja znanosti. Na te tendencije nije utje­cala samo ekonomska snaga pojedinih zemalja već, na primjer, i politička situacija. Tako Njemačka, koja je do 20-ih godina ovoga stoljeća bila vodeća industrijska zemlja, prepušta znan­stveno vodstvo SAD. Međutim, ovdje valja napomenuti da razlog tome nije isključivo ekonomska prednost kao takva, decentrali­zacija i razgranatost tržišta u SAD i si., već i činjenica da je Njemačka, kao uostalom i Evropa uopće, bila u posve drukčijoj socijalnoj i političkoj, a ne samo ekonomskoj, situaciji: Evropa je završila svoj mračni uzajamni pokolj — prvi svjetski rat.

10 Janina Markiewicz-Lagneau, Schule und Hochschule im Sozialismus, Fo-cus-Verlag, Wiesbaden, 1973.

12

S historijskog gledišta postavlja se pitanje perspektiva svjet­ske znanosti. Iako autor eksplicitno ne definira pojam »svjetska znanost«, on zapravo pod njom razumijeva najviši intelektualni nivo znanstvenih dostignuća, s čime se možemo djelomično slo­žiti. Naime, primjerenije bi bilo govoriti o »znanostima«, a ne o »znanosti«, jer su sasvim evidentne razlike recimo između druš­tvenih znanosti. U teorijskim i ideologijskim pozicijama one se ne mogu jednostavno komparirati jer imaju drugačiji karakter. Bilo bi besmisleno, na primjer, postaviti tvrdnju da je, shodno autorovu razmišljanju, Marxovo shvaćanje budućeg društva na nižem intelektualnom nivou od Parsonsova poimanja društva, jer to nije stvar isključivo pozitivne znanosti, već teorijskog i vrijednosnog i ideologijskog opredjeljenja.

Ovdje nije riječ samo o epistemološkim osnovama znanosti već o autorovoj konzekventnoj socijalnoj tezi koja podrazumi­jeva samo jedan jedinstven historijski razvoj društva, i to gra­đanskog društva s robnom proizvodnjom, koje u sebi nosi klicu i razvoj znanosti. Zapravo, izvan tog građanskog svijeta za auto­ra gotovo da i ne postoje znanstveno relevantne socijalne sre­dine koje bi mogle pridonijeti razvoju znanosti. Taj isključivo građanski centralizam kao njegova stanovita redukcija za autora je jedina historijska linija društvenog razvoja, a time i moguć­nost razvoja jedne, tj. građanski konstituirane znanosti.

Pragmatički pristup razvoju znanosti u tržišnim uvjetima takmičenja pretpostavlja spiralni razvoj motivacije i znanstve­nog istraživanja koji nas ne može ostaviti ravnodušnim, kao što nije ni sam autor potpuno ravnodušan. Štoviše, on je pomalo zabrinut za sljedeću stepenicu razvoja znanosti i njeno moguće »preseljavanje«. U analizi stanja u SAD Ben-David upozorava da su prevelika državna ulaganja na neki način ugrozila samostalne i zdrave konkurentske inicijative znanstvenih organizacija i sveu­čilišta, da će možda doći do negativnih posljedica, među kojima on vidi nezaposlenost i politizaciju sveučilišta. Međutim, on poli-tizaciju vidi samo s jedne strane, tj. kao suprotnost vlastitoj koncepciji, kao povećani angažman studenata sličan nekadašnjem u Evropi. Isto tako, ali mnogo jasnije i određenije, mogao bi izraziti ne samo politizaciju nego i ograničenja koja znanosti nameću veliki vojni istraživački programi. Takva kritika danas je već dobro poznata,11 kao i način upotrebe znanstvenih rezul­tata, usprkos postojanju decentralizacije političkog i ekonomskog života. Autor se pita neće li postojeće stanje sveučilišta dovesti do »politizacije i intelektualnog pada sveučilišta«.

Autor je u pravu kada zahtijeva povezivanje nastave i istra­živanje s jedne strane i potreba društva s druge strane. Nije li, pita se, već inflacijska situacija oslabila regenarativne moguć-nosti sveučilišta da njegovim »članovima vrati smisao za znan­stveni cilj i da ponovno uspostavi ravnotežu između istraživanja i nastave kao sveučilišnih funkcija i potreba društva« (276). Dis­kutabilno može u tome biti vrednovanje »društvenih potreba«. Ono, naime, pretpostavlja sasvim određene vrijednosne i kultur­ne okvire u društvu. Studentski zahtjevi za reformom sveučili­šta sigurno se ne suprotstavljaju povezivanju nastave i istraži­vanja, ali su vjerojatno protiv primjene kulturnih obrazaca koji

11 Noam Chomsky, Aus Staatsraison, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1974.

13

osiguravaju i motiviraju upotrebu rezultata znanosti. Kritika studentske politizacije nije dovoljno relevantna kao nadomjestak za kritiku nekih vrijednosti građanskog društva kao civilizacij­skih vrijednosti, jer i studentska reakcija na sveučilištu pretpo­stavlja politizaciju mladih na novim društvenim vrijednostima. Polazeći od američke situacije, autor iznosi zanimljivu tezu o postojećoj krizi i njenim izlazima. On kaže: »Teško je pred­vidjeti kakav će biti konačan ishod te neizvjesne situacije. Sis­tem može ponovno ojačati ili može postati žrtva politizacije. Njegova sadašnja kriza proširila se na mnoge druge zemlje, ali ne na sve, i nemoguće je proreći da li to znači početak svjetske krize u znanstvenoj kulturi kakva se javila u sedamnaestom stoljeću ili samo novo premještanje centra znanstvene djelat­nosti« (277). Kao što se ekonomska kriza malih i nerazvijenih zemalja izražava kao posljedica krize velikih i moćnih zemalja, tako se ona može reflektirati i u drugim oblastima, pa i u oblasti znanosti. Tu je ovisnost malih od velikih, nerazvijenih od razvijenih očita. Međutim, pitanje je možemo li prihvatiti — ne sa činjenič­nog, već s historijskog stajališta — ocjenu o svjetskoj krizi u znan­stvenoj kulturi. Pitanje je umjesno ako imamo na u m u da se radi o građanskoj kulturi, koja se ovdje očito smatra jedinom kul­turnom alternativom. Nije li možda riječ o krizi građanske kul­ture, pa u tom kontekstu i znanstvene kulture? Mehanizam aso­cijacija upućuje nas na neke već davno obznanjene kritike gra­đanskog društva, a u jednoj se kaže: »Kao što za buržuja ukida­nje klasnog vlasništva znači prestanak same proizvodnje, tako je za njega prestanak klasnog obrazovanja identičan s prestan­kom obrazovanosti uopće.«12 Iako nije jednostavno dati meri­toran sud o tome kuda po autoru, vodi »postojeća situacija«, valja imati na umu brojne postojeće kritike građanske civilizacije, njezina znanstvenog antihumanizma, koji se vrlo često u samoj primjeni znanstvenih dostignuća i rezultata pokazuje kao zaista barbarski. U tom smislu su, recimo, vrlo inspirativna1 3 Adorno-va razmišljanja o dokidanju barbarske kulture putem »odgoja za odraslost«, t j . za odgovornost i demokraciju.

Ben-Davidova knjiga bavi se odnosom organizacije znanosti i društvenih sposobnosti njezina optimalnog valoriziranja. On ne ulazi dublje u tematiku sociologije znanja odnosno epistemo-logije, t j . ne pita se uopće o mogućnosti znanja u društva — društvenoj uvjetovanosti ideja, već se eksplicitno kreće u do­meni sociologije znanosti, pri čemu je u obradi teme historijski pristup dominantan. Autor je u svojoj ideji analize društvenih uzroka »premještanja« vodećeg centra znanosti iz jedne zemlje u drugu, kao i po kontekstu u kojemu se sve to zbiva, t j . u pro­cesu oblikovanja kapitalističkog društva, konzekventan. Polazi implicite od stajališta »kopernikanskog obrata«, čija je osnovna teza da su ne samo zablude, neznanje itd. društveno uvjetovani, već da su društveno uvjetovana" spoznaja i nova znanja. U tom smislu on svojim analizama zadire neposredno i u oblast socio­logije znanja, kao i u epistemološke aspekte razmatranja ove teme.

12 K. Marx — F. Engels, Manifest Komunističke partije. 13 Theodor W. Adorno, Erziehung zur Mündigkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M..

1970. 14 Robert K. Merton, Entwicklung und Wandel, von Forschungsinteressen.

Aufsätze zur Wissenschaftssoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1985.

14

Analizirajući historijsko kretanje procesa autonomije znan­stvene organizacije i elastičnosti društva da prihvati rezultate znanosti, autor se ipak na kraju suočava s problemom histo­rijske ograničenosti društvenih uvjeta u kojima se razvija zna­nost. Problem sljedećeg koraka »premještanja« znanstvenog cen­tra nije jednostavno rješiv. S jedne strane, principi koji su od početka liberalnog kapitalizma djelovali stimulativno danas su kočnica razvoja. S druge strane, autor negira principe društva centralizma kao povoljne mogućnosti. Očito bi u traženju rješe­nja za brže poticanje znanstvenog razvitka bilo korisno suoča­vanje i s nekim širim društvenim vrijednostima koje mogu otvarati nove perspektive. Ali bez kritičkog sučeljavanja s pro­blemom odnosa iznova definiranih društvenih potreba i ideolo­gije rasta, koje postojeće društvene osnove znanosti posreduju, teško je spekulirati o alternativama.

Čitanje Ben-Davidove knjige15 nesumnjivo nas navodi na sas­vim aktualno pitanje kakvo je stanje kod nas, kakve su per­spektive razvoja znanosti i njena uključivanja u »svjetsku znan­stvenu zajednicu«. O tome su u posljednjih nekoliko godina u nas ponovno oživjele diskusije, koje, u kontekstu naših uvjeta, društvenih odnosa i međunarodnog položaja privrede, znanosti i društva općenito zaista upućuju na bitne probleme i negativne tendencije. Pri tome je vrlo značajna činjenica da samoupravlja­nje kao društveni odnos i sistem nije glavni »krivac«, već da su krive njegove deformacije.

Ako bismo upitali je li postojeće stanje društveno uvjeto­vano, svaki bi marksist i nemarksist pozitivno odgovorio, ali bi i ukratko eksplicirao što pod »društveno« podrazumijeva. Jedno je od osnovnih načela znanstvenog rada da je znanost univer­zalna i da njene spoznaje moraju biti dostupne i drugima kako bi se spoznajni tok mogao nastaviti. Za taj proces vrlo su važni oblici organizacije znanosti koje se razvijaju na snažnijem ra­zvoju same spoznaje i okupljaju znanstvene potencijale. Organi­zaciona krutost može dovesti do rapidne destimulacije znan­stvenog interesa. Zatvaranje i izoliranje od spoznajne »špice« vodi samo jednom cilju — rigidnosti. S druge pak strane, zna­nost u današnje vrijeme treba biti praktički upotrebljiva, t j . tre­ba da odgovori na potrebe i zahtjeve proizvodnje i općenito društvene potrebe. Međutim, ako se njezina upotrebljivost redu­cira na dislocirani i sitni pragmatizam, tada su temeljne potrebe znanstvenih istraživanja u fundamentalnim znanostima dovede­ne u pitanje. Za fundamentalne znanosti i njihov razvoj potre­ban je i velik kapital, koji ne mogu osigurati mali subjekti u privredi svojim »potrošnim« potrebama. Tu stimulacija prag­matizma, ni pod parolom »potreba udruženog rada«, ne može osigurati prosperitet ni fetišiziranjem SIZ-ovskih mehanizama. U tim mehanizmima i pragmatizmima znanstveni se radnik danas mora gotovo mnogo više baviti dokazivanjem opravdanosti po­treba istraživanja nego dokazivanjem svojih znanstvenih re­zultata.

15 Vidjeti i vrlo instruktivan rad Vojina Milica, Društvena organizacija saznajnih delatnosti, »Sociološki pregled« 1—2 i 3—4/1983.

15

U tom kontekstu Ben-Davidova kritika neinventivnosti od­nosi se i na naše društvo. Primijenjena znanost se temelji na re­zultatima fundamentalnih istraživanja koja su moguća na dru­štvenom osiguravanju njihovih pretpostavki kako materijalnih, tako i kadrovskih (strože selekcije i većeg protoka kadrova), ali i na društvenom tretmanu znanosti kao cjeline. Taj problem se iskazuje i kao pitanje stvaranja znanosti kao društvenog pod-sistema koji ima odgovarajući društveni tretman. Danas se može slobodno reći da je sa stajališta društvenog razvoja znanost i obrazovanje gotovo na posljednjem mjestu po stvarnim mate­rijalnim društvenim interesima. Oni su, naime, prvi »žrtvovani«, u situacijama rješavanja materijalnih problema društva, iako po­stoje ozbiljna znanstvena upozorenja da bez znanosti nema na­pretka. Suvremeno društvo, pa time i naše samoupravno, može se mnogih stvari odreći, ali se ne može odreći znanosti, pa ni na način da živi pretežno od uvezene znanosti. Opravdana kritika ekstenzivnog razvoja s investicijama kao prioritetnim ciljevima postavlja također i pitanje može li jedna od »velikih« trajnih i permanentnih investicija biti investicija u znanost i ob­razovanje. Za odgovor na to pitanje nije potreban naučni elaborat.

Ivan Cifrić

16

U ovoj knjizi pokušao sam opisati po­javu i razvoj društvene uloge znanstvenika i organizacije znan­stvenog rada. Predmet mog razmatranja nije sociologija znan­stvene spoznaje, već društveni uvjeti i, donekle, posljedice znan­stvene djelatnosti.

Teme su ove: 1. Društvena uloga ljudi koji su stvarali i širili znanost u sta­

rom i srednjem vijeku. 2. Zašto proučavanje empiričkih prirodnih znanosti nije u

to doba smatrano izrazitom intelektualnom djelatnošću koja bi, po svom utjecaju i dostojanstvu, bila jednaka djelatnosti etičara, metafizičara, pravnika i teologa.

3. Uvjeti koji su potaknuli odvajanje uloge znanstvenika od drugih intelektualnih djelatnosti u Evropi u 17. stoljeću i pro­fesionalizaciju znanosti u 19. i 20. stoljeću.

4. Glavni stadiji u razvoju i organizaciji znanstvenog rada, kao što su znanstvene akademije 17. i 18. stoljeća, znanstvena sveučilišta 19. i 20. stoljeća te istraživački instituti i industrijski istraživački laboratoriji u posljednjim desetljećima 19. stoljeća.

Predmet sam razmotrio s povijesnog i komparativnog sta­jališta.

Naglasak je stavljen na tumačenje promjena i prekretnica, a ne toliko na nepovoljne uvjete u kojima se odvijao znanstveni rad. Zato se teme kao što su neformalna struktura znanstvene zajednice, mehanizmi znanstvene komunikacije i evolucije, socio­logija sveučilišta, znanstvenog laboratorija i znanstvenih timova, ne obrađuju u posebnim poglavljima, već samo u povijesnom kontekstu kao uvjet ili rezultat promjene. Promijenjena uloga znanstvenika i znanstvene organizacije vezana je za institucio­nalni i makrosociološki okvir. Pri tome mislim na društvenu diferencijaciju i obrazovni, politički, vjerski i ekonomski sistem različitih društava. Iako je glavna svrha knjige da istraži učinak tih uvjeta na razvoj znanstvene djelatnosti, pokušao sam ipak nešto reći o posljedicama pojave znanosti i širenja znanstvene djelatnosti u modernim društvima.

2 Uloga znanstvenika u društvu 17

Predgovor

Zahvalan sam Bernardu Barberu, R. Bellahu, Terry N. Clar-ku, Y. Elkanu, S. N. Eisenstadt i N. Smelseru za mnoge korisne primjedbe i sugestije. Vrlo mi je koristila suradnja s L. Aranom, R. Collinsom, S. Franklinom i A. Zlochowerom, ali i pomoć D. Franklina i K. Feinsteina prilikom istraživanja nekih pitanja o kojima je riječ u ovoj knjizi. Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu, u Izraelu, Centar za proučavanje društvenih organizacija u Chi-cagu i Institut za proučavanje međunarodnih odnosa Kalifor-nijskog sveučilišta u Berkeleyu podržali su i omogućili rad na kojem se zasniva ova knjiga. Ranije verzije 4. i 6. poglavlja i dijelovi 8. poglavlja objavljeni su u »Minervi«. Želio bih izraziti svoju duboku zahvalnost Edwardu Shilsu, uredniku »Minerve«, za oštru kritiku i dragocjene sugestije. Na kraju bih želio zahva­liti Alexu Inkelesu, uredniku ove biblioteke, na njegovoj pomoći i strpljivosti.

Joseph Ben-David

•••••x ü b '

18

1

Sociologija znanosti

Pristup proučavanju sociologije znanosti

Sociolozi proučavaju strukture i pro­cese društvenog ponašanja. Znanost, međutim, nije ponaša­nje, već znanje koje se može zapisati, zaboraviti i ponovo naučiti, a da njegov oblik ili sadržaj ostanu nepromijenjeni. Osim toga, znanstvenici se bave otkrivanjem »prirodnih za­kona« koje ljudsko djelovanje ne može izmijeniti. Zato se oni ne susreću samo s imanentnom logikom svojih vlastitih sistema mišljenja (kao u matematici) već prihvaćaju i ogra­ničenje da ti sistemi moraju biti u skladu sa strukturom prirodnih događaja. U načelu to vrijedi i za one koji se bave društvenim znanostima ili kulturom. Oni proučavaju ljudsko ponašanje i postanak čovjeka kao objektivne stvari s odre­đenim pravilnostima koje se mogu otkriti.

Budući da je priroda predmet proučavanja znanosti, a sistemi mišljenja su oruđe znanosti, njezin se razvoj obično zamišlja kao povijest ideja. Na njega se gleda kao na niz pokušaja da se protumači djelovanje prirode pomoću logički koherentnih modela. Slijed ideja objašnjava se kao rezultat otkrića logičkih pukotina u modelima ili neskladom između modela i prirodnih zbivanja koje je trebalo objasniti.

S takvoga sasvim pojmovnog stajališta1 zanimanje za društvene oblike znanstvenog rada bilo bi vrlo malo. Ima,

1 Sažeta rasprava u prilog povijesti znanstvenih ideja, a protiv sociologije znanosti može se naći u A. Rupert Hall, Merton Revisited, or Science and So­ciety in the Seventeenth Century, History of Science (1963), sv. II, str. 1—15.

2* 19

međutim, značajnih primjera razvoja znanosti koji se mogu sistematski objasniti jedino društvenim varijablama. Vrijed­nost što je društvo pridaje znanosti, zanimanje za nova ot­krića nasuprot težnji za očuvanjem staroga, prijenos i šire­nje znanosti, organizacija istraživačkog rada, te korist koju pruža znanost ili znanstvena djelatnost općenito — sve su to poglavito sociološki fenomeni.

Ta razmatranja sugeriraju osnovni kriterij za klasifika­ciju literature s područja sociologije znanosti, t j . prema tome tvrdi li se da društveni uvjeti utječu samo na ponašanje znanstvenika i znanstvenu djelatnost ili djeluju i na osnovne ideje i logičku strukturu znanosti. Kao drugi kriterij za kla­sifikaciju literature predlažem upotrebu neke vrste varijabla za koje razni autori vezuju znanost, t j . prema tome jesu li varijable pretežno interakcijske ili su više institucionalne. Oni koji se služe interakcijskim pristupom promatraju me­đusobno ponašanje znanstvenika (npr. podjelu i koordina­ciju rada u laboratorijima, citiranje u znanstvenoj literaturi, običaj da se traži i daje savjet). Institucionalni pristup ve­zuje znanost za varijable koje su, sa stajališta pojedinih znanstvenika, zadane. Primjer tih varijabla je definicija uloge znanstvenika u raznim zemljama, veličina i struktura znan­stvenih organizacija i različiti oblici ekonomskog i političkog sistema, zatim vjere i ideologije. Ta se dva pristupa, shvat­ljivo, velikim dijelom preklapaju. Pitanje da li društveni uvjeti utječu samo na ponašanje znanstvenika ili oblikuju i njihove ideje od osnovne je teorijske važnosti; izbor između interakcijskog i institucionalnog pristupa ovisi o problemu koji se istražuje.

Zato, u skladu s našim izlaganjem, ističu se četiri pri­stupa sociologiji znanosti: proučavanje znanstvene djelatno­sti i pojmovne i logičke strukture znanosti na interakcijskoj osnovi, te proučavanje tih dvaju aspekata na institucionalnoj osnovi.2

2 Moguća je i daljnja podjela. Sustavni pregled mogućnosti s obzirom na sociologiju znanja općenito daje Robert K. Merton, The Sociology of Knowledge, Social Theory and Social Structure, New York: The Free Press of Glencoe, 1957, str. 456-488.

20

Interakcijski pristup

Osim novije znanstvene reforme, koja pokušava definirati znanost samo kao konsenzus3 grupa istra­živača, nije bilo pokušaja da se proučavaju pojmovni i teo­rijski sadržaji znanosti na interakcijskoj osnovi, š to se tiče tri ostala pristupa, najsustavniji i najkoncentriraniji istra­živački napor u današnjoj sociologiji znanosti usmjeren je prema proučavanju znanstvene zajednice na interakcijskoj osnovi ili, točnije, proučavanju komunikacijske mreže i druš­tvenih odnosa među znanstvenicima na sasvim određenom ili na svim područjima.4 Taj se pristup prvi put susreće u analizi produktivnosti istraživačkih grupa u laboratorijima.5

Pojava gledišta da je znanost rad zajednice u sociološkom smislu, utjecala je da se u novije doba više pažnje posveti

3 John Ziman, Public Knowledge: The Social Dimensions of Science (New York: Cambridge University Press, 1968), naročito str. 1—12; »(konsenzus) je osnovno načelo na kojem se zasniva znanost. To nije sporedna posljedica 'znan­stvene metode'. To je sama znanstvena metoda«, str. 9; oštar prigovor na prav­ljenje razlike između »znanosti kao znanja, znanosti kao nečeg čim se bave znanstvenici i znanosti kao društvene ustanove«, str. 11.

4 Stephen Cole and Jonathan Cole, Scientific Output and Recognition. A Study in the Operation of the Reward System in Science, American Sociological Review, lipanj 1967, 32, 377—390; Diana Crone, Social Structure in a Group of Scientists: A Test of the »Invisible College* Hypothesis, American Sociological Review, lipanj 1969, 34, 335—352; Warren H. Hagstrom, The Scientific Community, New York, Basic Books, Inc., Publishers, 1965; Herbert Menzel, Review of Stu­dies in the Flow of Information among Scientists, New York, Columbia Univer­sity Bureau of Applied Research, 1958, 2 sveska (mimeografirano); Robert K. Merton, Priorites in Scientific Discovery, American Sociological Review, prosinac 1954, 22, 635—659; Robert K. Merton, Singletons and Multiples in Scientific Dis­covery, Proceedings of the American Philosophical Society, listopad 1961, 105, 470— —486; Robert K. Merton, The Ambivalence of Scientists, Bulletin of the Johns Hopkins Hospital, 1963, 112, 77—97; Robert K. Merton, Resistance to the Syste­matic Study of Multiple Discoveries in Science, European Journal of Sociology, 1963, 4, 237—282; Nicholas C. Mullins, The Distribution of Social and Cultural Properties in Informal Communications Networks among Biological Scientists, American Sociological Review, listopad 1968, 3, 786—797; Harriet Zuckerman, The sociology of the Nobel Prizes, Scientific American, studeni 1967, 217, 25—33.

5 Louis B. Barnes, Organizational Systems and Engineering Groups: A Com­parative Study Two Technical Groups in Industry, Cambridge, Harvard Univer­sity School of Business, 1960; Paula Brown, Bureaucracy in a Goverment Labo­ratory, Social Forces, 1954, 32, 259—268; Barey G. Glaser, Differential Association and the Institutional Motivation of Scientists, Administrative Science Quarterly, lipanj 1965, 10, 82—97; Barney G. Glaser, Organizational Scientists: Their Pro­fessional Careers, Indianapolis, The Bobbs-Merill Company, Inc., 1964; Norman Kaplan, Professional Scientists on Industry: An Essay Review, Social Problems, ljeto 1965, 13, 88—97; Norman Kaplan, The Relation of Creativity to Sociological Variables in Research Organization, u C. W. Taylor i F. Barron (urednici), Scien­tific Creativity: Its Recognition and Development, New York, John Wiley and Sons, Inc., 1963; Norman Kaplan, The Role of the Research Administrator, Ad­ministrative Science Quarterly, 1959, 4, 20—42; William Kornhauser, Scientists in Industry, Berkeley, Calif., University of California Press, 1962; Simon Marcson, The Scientists in American Industry: Some Organizational Determinants in Man­power Utilization, Princeton, Princeton University Press, 1960; Donald C. Pelz, G. D. Mellinger i R. C. Davis, Human Relations in a Research Organization, Ann Arbor, Mich., The University of Michigan Press, 1953, 2 sv. (mimeografirano); Donald C. Pelz i Frank M. Andrews, Scientists in Organizations, New York, John Wiley and Sons, Inc., 1966; Herbert A. Shepard, Basic Research in the Social System of Pure Science, Philosophy of Science, siječanj 1956, 23, 48—57.

21

komunikacijskim mrežama i društvenim odnosima koji obu­hvaćaju određena područja istraživanja nego u laboratorij­skim radnim ekipama.6

To gledište, koje je prvi formulirao Michael Polany 1942, razradio je nedavno Thomas Kuhn.7 Po Kuhnovu mišljenju, znanstvenici koji se bave stanovitim područjima čine zatvo­renu zajednicu.8 Oni istražuju točno određen skup problema metodama i alatom posebno prilagođenim tom zadatku. Nji­hova definicija tih problema i metode istraživanja proizlaze iz tradicionalnih teorija, tehnika i vještina. One su stečene dugom naobrazbom koja, zapravo, ako ne i u načelu, sadrži i nešto doktrinarstva. Pravila znanstvene metode, kako su ih postavili logičari znanosti, prema Kuhnovu mišljenju, ne opisuju prikladno što znanstvenici rade. Znanstvenici nisu zaokupljeni provjeravanjem i odbacivanjem postojećih hipo­teza kako bi postavili nove i, u općenitom smislu, vrednije. Oni, kao i ljudi koji se bave drugim zanimanjima, smatraju postojeće teorije i metode valjanima i koriste se njima u svoje profesionalne svrhe, što obično nije otkriće novih teo­rija, nego rješavanje konkretnih problema, npr. mjerenje konstante, analiza ili sinteza spoja, ili tumačenje rada nekog dijela živog organizma. Tražeći rješenje istraživač kao svoj model ili paradigmu prihvaća istraživačku tradiciju svog po­dručja. On drži da je njegov problem rješiv i zato na njega gleda kao na »zagonetku«.

To, između ostaloga, znači da je znanost izolirana od izvanjskoga društvenog utjecaja, jer ono što znanstvenici smatraju problemima i način na koji im prilaze uvjetovano je njihovom vlastitom tradicijom. Ona određuje koja se pi­tanja mogu postaviti, a koja valja isključiti; ona sugerira norme ponašanja i mjerila procjene. Mlađi znanstvenici joj se prilagođavaju, a stariji je podržavaju i prenose sljedećoj generaciji. Prihvaćajući tu tradiciju postaje se član zajed-

6 Vidi Michael Polanyi, The Logic of Liberty (London: Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1951), str. 53—57. Tim djelom se 1950. koristio Edward A. Shils, Scientific Community: Thoughts after Hamburg, Bulletin of the Atomic Scientists, svibanj 1954, X, 151—155, i ono je postalo ključni pojam u sociologiji znanosti šezdesetih godina. Vidi o tome Gerald Holton, Scientific Research and Scholar­ship, Daedalus, proljeće 1962, 91, 362—399. i Derek J. de Solla Price, Little Science, Big Science, New York, Columbia University Press, 1963.

7 Vidi Polany, cit. djelo i Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, The University of Chicago Press, 1962 (T. S. Kun, Struk­tura naučnih revolucija, Nolit, Beograd 1974).

8 Riječju zajednica ne pravi se razlika između različith vrsta društvenih veza. Herman Schmalenbach pokušao je već prije načiniti tu razliku i odrediti vezu svojstvenu vjerskim i društvenim grupama, koje se drže zajedno na sličan način kao i znanstvena zajednica; Herman Schmalenbach, Die soziologische Ka­tegorie des Bundes, Dioskuren, 1922, 1, 35—105. Općenito o tom pitanju u novije vrijeme piše Edward Shils, Primordial, Personal, Sacred and Civil Ties, British Journal of Sociology, 1957, 8, 132—134.

22

nice koja, poput svih zajednica, razvija kod svojih pripad­nika osjetljivost jednih na druge i čini ih neosjetljivima pre­ma onima izvana. Moderna je fizika npr. jednaka u SSSR-u i drugdje usprkos totalitarnim stavovima. Čak ni poznati su­kob oko genetike nije imao za posljedicu stvarno nametanje neznanstvenih kriterija znanstvenoj zajednici. Prije bi se moglo reći da je pod utjecajem šarlatana autokratski režim nasilno potiskivao znanstvenu zajednicu. Zato, iako se zna­nost zamišlja kao djelatnost ljudske grupe (tj. »znanstvene zajednice« ili, bolje rečeno, »zajednica« specijaliziranih za određena područja), ta je grupa toliko izdvojena od izvanj­skog svijeta da se obilježja različitih društava u kojima znan­stvenici žive i rade uglavnom mogu zanemariti.

Budući da norme i ciljeve znanstvenih zajednica odre­đuje stanje znanosti, njihova je sociologija relativno jedno­stavna. To ih, naravno, ne čini manje zanimljivima. Te za­jednice mogu poslužiti kao primjer djelotvorne društvene kontrole uz minimalni broj neformalnih sankcija. One su zanimljiv slučaj, jer grupa ljudi tu ostaje na okupu zbog zajedničkih ciljeva i normi i nema potrebe da se ona učvrsti obiteljskim, ili političkim vezama.

Međutim, ti odnosi što ih Kuhn naziva »normalnom zna­nosti« ne objašnjavaju, po njegovu mišljenju, promjenu u znanosti, a to je ono što on želi protumačiti. On zamišlja promjenu u znanosti kao niz »revolucija«. Svaka paradigma prije ili poslije dosegne točku intelektualne iscrpljenosti. Neke zagonetke ostaju bez rješenja, pa se nakon stanovitog vremena pojavljuje uvjerenje da se one ne mogu riješiti na osnovi postojećih teorija i postupaka. Tad u znanstvenoj zajednici nastupa kriza kao i u bilo kojoj zajednici kad ciljevi koji je nadahnjuju postanu nedostižni. To je stanje koje sociolozi nazivaju anomija (stanje bez normi) i koje se proučavalo kao podloga za društvenu devijaciju i promjenu.9

Prema Kuhnu, u takvim razdobljima krize ruše se gra­nice između znanosti i širih intelektualnih struja. Tražeći u osnovi novi smjer, znanstvenici nekog područja koje je u krizi počinju se zanimati za razne filozofske ideje i teorije što nisu u domeni njihove specijalnosti. Nema više konsen­zusa u pogledu ispravnog pristupa problemima i nemoguće je proreci koji će misaoni model i kakva porijekla poslužiti kao polazna točka za novu paradigmu.

8 Emile Durkheim, Suicide, New York, The Free Press of Glencoe, 1952, str. 241—276; Robert K. Merton, Social Structure and Anomie, Social Theory and Social Structure, 2. izdanje, str. 131—194; Talcott Parsons, The Social System, New York, The Free Press of Glencoe, 1951, str. 256—267, 321—325.

23

Glavna svrha pojma znanstvene revolucije je filozofska: valja pokazati da razvoj znanosti nije kumulativan, kao što se obično smatra, već da se sastoji od više određenih i ne­povezanih početaka, razvitaka i propadanja, nešto poput raz­voja i propasti civilizacija. Dovedeno do krajnosti, to bi sta­jalište npr. negiralo kontinuitet između ideja i standardnih rješenja prihvaćenih u klasičnoj i suvremenoj fizici — a to je gledište teško prihvatiti.10

Sa sociološkog stajališta, tvrditi da se revolucije isklju­čivo i redovito pojavljuju nakon što su paradigme iscrpene i da su potpuno različite od drugih tipova promjene i nisu s njima ni u kakvoj vezi, značilo bi smatrati znanstvenu za­jednicu društvenom anomalijom. To ekstremističko shvaća­nje revolucije postaje nuždan postulat ako se pretpostavi da znanstvenici normalno rade u okviru postojećih paradig­mi. Zato do napuštanja paradigme i stvaranja nove dolazi samo tamo gdje je ona uistinu zakazala. Iskustvo, međutim, pokazuje da ima razlika: a) pojedinci i grupe mogu različito shvaćati taj slom ili (iscrpljenost) paradigme zbog različitih mjesta koja zauzimaju u znanstvenoj zajednici ili zbog nji­hove različite osjetljivosti; b) znanstvene zajednice mogu u različitom opsegu biti zatvorene, t j . neke nemaju nikakve veze s drugim znanstvenim zajednicama, a druge će u sta­novitoj mjeri međusobno dijeliti interese i kadrove. Zbog toga je moguće da normativna varijacija dovede do tako bitne promjene kao što je revolucija, i to kao posljedica frustracije što je osjeća dio znanstvene zajednice i njihove težnje za novim.11 To, prirodno, također znači da je ponaša­nje u skladu s paradigmom ograničeno stanje kojem se znan­stvene zajednice žele približiti, ali koje nikad uistinu ne dostignu.

Idealni tipični opis toga ograničenog stanja pokazao se, ipak, vrlo korisnim pri stvaranju predodžbe o znanstvenoj zajednici; ona se može smatrati grupom koja se nastoji pona­šati tako kao da slijedi općenito utvrđenu i stalnu paradigmu. Iako se zapravo sadržaj znanosti stalno mijenja, pretpostav­ka da postoje paradigme pomaže da se odrede granice zajed-

10 Dudley Shapere, The Structure of Scientific Revolutions, Philosophical Review, srpanj 1964, LXXIII, 383—394. Izmijenjena verzija Kuhnove teorije koja se pojavila nakon završetka ovog rukopisa uklanja tu teškoću, a i neke o kojima je riječ u sljedećem ulomku; Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Re­volutions, drugo izdanje, Chicago, University of Chicago Press, 1970, str. 176—207. Ta izmijenjena verzija u skladu je sa sociološkim tumačenjima što ih iznosimo na ovim stranicama. (T. S. Kun, Struktura naučnih revolucija, Nolit, Beograd 1974)

11 Više o ovome može se naći u Joseph Ben-David, Scientific Growth: A Sociological View, Minerva, ljeto 1964, 3, 471—475, i Hagstrom, cit. djelo, str. 159—243.

24

nice, kao što pretpostavka o postojanju drugih vrsta zajed­ničkih tradicija određuje granice nacionalnih, vjerskih i ostalih prostorno neodređenih grupa.

U svakom slučaju, bilo da se istražuje statika ili dina­mika tako zamišljene znanstvene zajednice, istraživanje se, kao što smo već rekli, zasniva samo na interakcijskom pri­stupu. Razvoj znanosti i promjene znanstvenog interesa u vezi su s djelatnostima mreže znanstvenika koji rade na \ nekom području. Koordinirani napredak na zajedničkom po­lju vezan je za pravu razmjenu informacija i nagrada, o čemu svjedoči kratko razdoblje između objavljivanja znan­stvenog rada i citiranja u znanstvenoj literaturi te davanja priznanja i počasti, što je čvrsto povezano s objektivnim pokazateljima zasluga. Promjene interesa i ciljeva cijele znanstvene zajednice ili samo jednoga njezina dijela vezani su za narušavanje interakcije i komunikacije. Uzrok tim slo­movima je više okolnosti, od jednostavne preopterećenosti mreže, kad se preraste određena veličina, pa do bitnih ino­vacija što nastaju kad postojeće tradicije više nisu u skladu s ciljevima dijela zajednice ili nje u cjelini.

Institucionalni pristup

Dok se interakcijski pristup bavi tuma­čenjem ponašanja i djelatnosti znanstvenika, institucionalni uglavnom polazi od sadržaja znanosti. Jedno tumačenje sadr­žaja znanosti u okviru institucionalnog pristupa izravno je vezano s pojmom znanstvene revolucije. Sadržaj je znanosti, naravno, određen postojećom znanstvenom tradicijom, ali kad dolazi do bitne promjene u znanosti, tradicija se djelo­mično odbacuje. Zatvorenost i osobitost discipline prestaje, i znanstvena se zajednica otvara prema izvanjskim utjeca­jima. Oni, opet, mogu potjecati od znanosti. Prilikom istra­živanja nekih problema, postojeće tradicije jednog područja mogu se znatno izmijeniti pod utjecajem tradicije drugog područja. Na primjer, metode što ih je razvila fizika dadu se primijeniti na kemijsku analizu, a kemijske metode poslu­žit će u tumačenju fizioloških procesa.

Utvrđeno je, međutim, da su ideje koje vode do osnov­nih promjena u znanosti često proizišle iz neznanstvenih metafizičkih spekulacija. Tako se prijelaz s aristotelovske fizike na nevvtonovsku i s klasične newtonovske na modernu fiziku ne može objasniti imanentnom logikom znanstvene

25

misli i empiričkom provjerom. Nove teorije nisu se nazirale u starima. Naprotiv, preduvjet za razvoj nove fizike u oba je slučaja bilo: a) napuštanje postojećeg shvaćanja prirode uz porast zanimanja na mnoštvo osnovnih filozofskih pitanja; b) razvoj novog pogleda na znanost (ili na njezin određeni dio) te upotreba novih pojmova i metoda. U takvim situaci­jama, bitne promjene u znanosti uključuju znanost u šira intelektualna strujanja.

Najistaknutiji predstavnik takvih shvaćanja bio je Alex­andre Koyre, koji je istražio utjecaj platonovske filozofije na osnove klasične (newtonovske) fizike. Prema njegovu tu­mačenju razvoj druge od spomenutih bio je bitni element protuaristotelovskog pokreta u filozofiji.12 Slično se tumačio i razvoj moderne fizike, elektromagnetske teorije i termodi­namike. Neki smatraju da su Faraday i Oersted došli na ideju o strukturi elektromagnetskih polja pod utjecajem holističkih shvaćanja filozofije prirode i da je na Helmholt-zovu formulaciju pojma energije utjecao Kant.13

U svemu tome ne podrazumijeva se vanjski utjecaj na znanost. Od 17. stoljeća filozofija je nastojala istražiti logiku na kojoj počiva znanost, primijeniti znanstvena načela na moralne probleme ili odrediti područja za koja vrijedi znan­stvena logika. Budući da znanost stalno utječe na filozofiju i osporava neke postavke, neizbježno je da utjecaj katkad bude obratan.1 4

Ima, međutim, područje sociologije, tzv. sociologija zna­nja, u kojem se tvrdi da su pravilni odnosi između stavova i motiva društvene grupe, s jedne, i filozofskih, pravnih i vjerskih (ili ideoloških) sustava mišljenja, s druge strane. Iako se smatra da prirodnu znanost, koja se ne bavi društve­nim zbivanjima i ljudskim iskustvom, ne određuju izravno društvena stajališta i motivi, ona može biti neizravno određena latentnim neizrečenim filozofskim premisama o znanosti.15

U skladu s tim, društvena određenost znanosti ovisi o: a) po­stojanju sustavnog odnosa između pojmovne strukture filo­zofija koje u tom času prevladavaju i varijabli društvene

12 Alexandre Koyre, From the Closed World to the Infinite Universe, New York, Harper and Row, Publichers, Incorporated, 1958.

13 Pierce Williams, Michael Faraday, London, Champan and Hall, Ltd., 1963, str. 60—89. O termodinamici vidi Yehuda Elkana, The Emergence of the Energy Concept, doktorska disertacija, Brandeis University, Ann Arbor, Mich. University Microfilms, Inc., 1968, br. 68—12, 434.

14 O sustavnom istraživanju tih međusobnih utjecaja u 19. stoljeću vidi Stephen Brush, Thermodynamics and History, The Graduate Journal, 7:2, pro­ljeće 1967, str. 477—565.

15 Taj pristup prihvatili su neki ruski filozofi i znanstvenici dvadesetih godina; David Joravsky, Soviet Marxism and Natural Science, 1917—1932, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1961.

26

situacije; b) sustavnom odnosu između tih filozofija i zna­nosti. Treba istaknuti da oba odnosa moraju biti sustavna, tj. pravilna i predvidiva. Povremeni utjecaji mogu biti pred­met povijesnih istraživanja, ali ne i predmet sociologije znanosti.

Pokazuje se, međutim, da nijedan od tih odnosa nije sustavan. Razmotrimo jednu od najpoznatijih i, očito, jednu od najsuvislijih hipoteza o odnosu između sadržaja filozo­fije i društvene strukture, t j . da je liberalizam kao društvena filozofija vezan za postojanje moćne trgovačke klase (bur­žoazije). Uobičajeni oblik u kojem se ta hipoteza iznosi tako je općenit da je bez značenja. Prema definiciji, buržoazija uključuje liberalizam (buržoaski liberalizam) tako da posto­janje odnosa postaje neminovan zaključak.16 Ali iz te gene­ralizacije dadu se izdvojiti posebni odnosi, koji se mogu provjeriti. Jedan od njih pokazuje da se individualizam i racionalizam liberalističke filozofije pojavljuju kao posljedi­ca zanimanja trgovaca za proračune i za određivanje ljud­skih odnosa u okviru trgovačkih transakcija. Zato je kapi­talistička ekonomija preduvjet da se na društvo gleda ato-mistički, kao na skup pojedinaca što djeluju odvagujući sred­stva i ciljeve, a ne kao na jednu organsku cjelinu prožetu tradicijom i praiskonskim iskustvom grupe, koja prethodi pojedincu i koje je pojedinac samo dio.17

Ako je ta hipoteza točna, individualistička filozofija (ili bilo koja druga filozofija) bila bi naklonjena ili barem spo­jiva s politikom koja potpomaže interese trgovaca, a oni bi zagovarali tu filozofiju. Ali to nije tako. Jedan od prvih i najpoznatijih individualističkih filozofa, Thomas Hobbes, za­govarao je apsolutističku monarhiju. S druge strane, Adam Smith, najvažniji ekonomist 18. stoljeća i, svakako, indivi-dualistički filozof, uvijek je sumnjičio trgovce da zahtijevaju monopolističke povlastice. To je dovoljno da dovede u oz­biljnu sumnju tvrdnju kako klasne predrasude, na bilo koji način, djeluju na stajališta filozofa. Nema, također, dokaza da su trgovci bili stalno naklonjeni individualističkoj (ili bilo kojoj drugoj) filozofiji. Njih je zanimao dobitak i bili su spremni podržati bilo koju politiku koja bi omogućila da

16 Karl Mannheim, Ideology and Utopia, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1946, str. 108—110. (Karl Manhajm, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd, 1978)

17 Najutjecajniji predstavnik takvih shvaćanja je Karl Marx. Vidi Karl Marx i Friedrich Engels, The Communist Manifesto (Harold J. Laski, urednik), Lon­don, George Allen and Unwin, Ltd., 1954 (Karl Marx i Friedrich Engels, Komu­nistički Manifest, Naprijed, Zagreb, 1973, op. prev.). Marksističko gledište detaljno je iznio György Lnkäcs, Geschichte und Klassenbewusstsein, Berlin, Der Malik Verlag, 1923, str. 102—103, 144—145, 148—149 (György Lukacs, Povijest i klasna svijest, Studija o marksističkoj dijalektici, Naprijed, Zagreb, 1970, op. prev.).

27

ga povećaju. Ta se podrška obično zasnivala na razmišlja­njima kratkog dometa, a ne na filozofiji.

Gotovo je jednako tako teško dovesti u vezu moderne kolektivističke filozofije i klasne interese ili stavove. Te filo­zofije potječu uglavnom od Rousseaua, čiji je intelektualni utjecaj na francusku buržoasku revoluciju bio velik. Zatim se kolektivizam pojavio u konzervativnoj Hegelovoj misli u Njemačkoj, te kod Bonalda i De Maistrea u Francuskoj i nanovo se susreće jednu generaciju nakon toga u »progre­sivnim« filozofijama A. Comtea i K. Marxa.

Zaključak bi bio, dakle, da nema nikakva odnosa između klasnih interesa, s jedne strane, i filozofskih pojmova i metoda, s druge, čak ni na takozvanom ideološkom polju, gdje se takva veza čini vrlo prihvatljivom. Vjerojatno ima nekog odnosa između stvarnih društvenih ili kulturnih pro­blema, kojima filozofi poklanjaju pažnju, i društvene stvar­nosti što ih okružuje, ali, u tom slučaju, taj je odnos ne­bitan. Osim u potpuno deduktivnim područjima matematike, ljudi teoretiziraju o onome što opažaju. Ali kad je riječ o društvu, ono što se donedavna moglo opažati bila je samo neposredna okolina. Danas je čak i to ograničenje znatno smanjeno utjecajem glasačkih tehnika, sistematske kompi­lacije u statistici i brojnih mogućnosti da se promatraju društvene situacije strane iskustvu promatrača.

To ne znači da na filozofe povremeno ne utječu njihove društvene sklonosti. Ali to su obično samo primjeri loše filozofije, često neka vrsta obiter dicta,* koji imaju malo veze s teorijskim dijelom filozofskih sustava inače dobrih filozofa.

To pokazuju neki primjeri. Hobbesov atomistički model bio je pokušaj da se utvrdi društvena i politička dezinte­gracija primjenom modela posuđenoga iz prirodne filozofije. Njegovo rješenje možda je odrazilo njegove sklonosti, ali osoba sa sasvim različitim sklonostima, kao što je John Locke, mogla je primijeniti u osnovi isti filozofski model da predoči potpuno različito političko društvo. Ideja nije bila nova i vjerojatno se sustavno primjenjivala pod utjecajem teorija u fizici, općenito prihvaćenih u to doba, a i zbog toga što se pokazala korisnom u analizi ekonomskih i političkih pro­cesa u društvima gdje porodica i vjera nisu imale bitnu ulogu.

Evo još jednog primjera. Marxova18 filozofija može se možda najbolje objasniti kao pokušaj hegelijanskog filozofa

* Lat. slučajne primjedbe, op. prev. 18 U svojim povijesnim djelima Marx je bio svjestan činjenice da se ljudi

zapravo ne ponašaju u skladu s njegovim teorijama. On je pokušao zaobiči tu

28

(koji nikad nije mogao zaboraviti filozofiju učenu u školi) da stopi tu filozofiju s potpuno različitom vrstom intelek­tualne tradicije (engleskom ekonomijom). Poznajući Marxovo intelektualno zaleđe, uočava se da je za njega to bio važan i životni problem, i tražeći rješenje iskoristio je on sva opa­žanja kojima je raspolagao. U tim opažanjima, a i u eko­nomskim teorijama kojima se bavio, primarno mjesto zau­zima problem radništva. Marxov osobni put bio je na kraju čvrsto vezan za socijalistički pokret, razvoju kojega je pret­hodila njegova filozofija. Ali, je li njegova filozofija pred­stavljala stvarne interese radničke klase, to je u najmanju ruku sporno pitanje. I sasvim sigurno nema dokaza ili imalo razloga da povjerujemo kako bi se išta slično marksističkoj filozofiji pojavilo u Engleskoj ili Francuskoj, gdje je bila snažna industrijska radnička klasa i socijalistički pokreti. Zbog toga nema sumnje da su hegelijanska filozofija i en­gleska ekonomija bile nužni preduvjeti marksističke filozo­fije i da je ekonomska situacija industrijskih radnika bila jedno od onih opažanja kojima se ta filozofija bavila. Ali nemoguće je dokazati kako su bilo koji važni klasni ili poli­tički interesi imali veze s nastankom njezinih osnovnih poj­mova, metoda ili teorija.

Ako je ta tvrdnja točna, broj mogućih odnosa između društvene strukture i filozofije znatno je smanjen. Oni se mogu sastojati od primjene postojećih teorija na akutne pro­bleme u nekom društvu. Ili, ako je u pitanju više teorija, u odnosu će se naći one koje su važnije za te probleme. I na kraju, odnos se može sastojati od modificiranih teorija ili teorijskih inovacija nastalih kao pokušaj da se protumači situacija za koju postojeći pojmovi nisu bili prikladni. Zato, ako bi se i moglo dokazati da spekulativni filozofski sustavi sistematski utječu na znanost, većinom to ne bi značilo da postoji ikakav sustavni društveni utjecaj na znanost. Druš­tveni uvjeti odražavaju se u bitnim sadržajima filozofskih rasprava, ali samo rijetko u pojmovima i teorijama razli­čitih filozofija (a i tad to mogu biti društveni uvjeti iz bliske prošlosti). Ono što, međutim, može utjecati na znanost jest pojmovna i teorijska struktura, a ne sadržaj.

Osim toga, ako je ovaj zaključak netočan i filozofije su odrazi društvenih uvjeta, još uvijek je tu sumnja u siste­matski utjecaj filozofije na znanost. To pokazuje primjer

teškoću izjavivši da filozofski predstavnici interesa neke klase ne pripadaju nužno toj klasi; oni samo izražavaju poglede koji odražavaju dje atnosti određene klase. To njegovu tvrdnju o klasnoj određenosti filozofije (ideologije) lišava sva­koga teorijskog značaja; Merton, The Sociology of Knowledge, cit. djelo, str. 463-164.

29

prirodne filozofije, koju smo već spomenuli. Možda je ta filozofija uistinu utjecala na neke znanstvene teorije, ali to što su neki znanstvenici baš nju odabrali i što je ona utje­cala na njihov rad ne može se pripisati nekim sustavnim faktorima. Ako se prirodna filozofija pokazala korisnom u fizici, to je zato što je u to vrijeme stanje fizike slučajno bilo takvo da su neki holistički pristupi mogli poslužiti u rješavanju stanovitih problema. Ali to ne znači da je pri­rodna filozofija dala stvarne pojmove ili metode.19 Faraday i Oersted koristili su se filozofskim idejama samo da bi uklo­nili prepreku daljnjem napretku što ju je činila postojeća fizikalna teorija, koja se smatrala gotovo dovršenom i savr­šenom. Da su pokušali uspostaviti neko sustavno jedinstvo između fizike i prirodne filozofije, doživjeli bi oni potpuni neuspjeh kao i svi oni koji su to učinili. Upravo je pokušaj sustavnog korištenja tom filozofijom bio uzrokom proma­šaju njemačke biologije (njezin je razvoj tokom dva deset­ljeća ozbiljno sprečavala prirodna filozofija), a mjestimice je nanesena šteta i kemiji.20 Do napretka na oba područja došlo je tek onda kad su znanstvenici odbacili prirodnu filozofiju.

U Darwinovoj teoriji evolucije, najvažnijoj novosti u bio­logiji sredinom 19. stoljeća i jednoj od onih teorija koje nedvojbeno odražavaju utjecaj društvene misli, dobro su iskorištene ideje o takmičenju i selekciji koje su zastupali ekonomisti, a posebno Malthus.21 Te su ideje potjecale od individualističkog modela društva vezanoga za analitičke ato-mističke filozofije 17. i 18. stoljeća. I tako, u doba kad je fizika nalazila nadahnuće u holističkoj filozofiji, biologija i kemija inspirirale su se atomističkom filozofijom, i to s ve­ćim učinkom. Prema tome, je li neka filozofija koristila znan­stvenom razvoju ili nije, ovisilo je o: a) stanju u određenoj znanosti, a ne o nekim općim društvenim prilikama i o du­hovnoj kulturi; b) oštroumnosti znanstvenika u primjeni filo­zofskih ideja na probleme svojstvene njihovim specijalno­stima.

19 Kantova filozofija vjerojatno nije sadržavala korisne pojmove, ali oni su bili izravno izvedeni iz prirodne znanosti i s njom u vezi. Zato se oni ne mogu smatrati vanjskim utjecajem na znanost. Vidi o tome Elkana, cit. djelo.

20 Richard Harrison Shryock, The Development of Modern Medicine: an Interpretation of the Social and Scientific Factors Involved, London, Victor Gollancz, Ltd., 1948, str. 192—201; Wilhelm Prandtl, Humphrey Davy — Jons Jacob Berzelius Zwei Chemiker, Stuttgart, Wissenschaftliche Verlagsgesellschaft M. B. H., 1948, str. 117—253.

21 Vidi Gertrude Himmelfarb, Darwin and the Darwinian Revolution, Gar­den City, N. Y., Doubleday and Company, Inc., Anchor Books, 1962, 159—167, zbog ograničenja u vezi s tim utjecajem.

30

Možemo zbog toga zaključiti da iako su sklonosti za neke ideologije (bile one društveno određene ili ne) mogle imati stanovitog utjecaja kad bi se znanost našla u krizi, filozof­ske pretpostavke koje su postale dio žive znanstvene tradi­cije odabirali su znanstvenici iz cijelog niza filozofskih teo­rija. Odabirali su ih oni zato što su one mogle poslužiti u rješavanju pojedinih znanstvenih problema, a ne zbog nekih stavova ili motiva koje ih je odredilo društvo. Znanstvenici su od filozofija posuđivali gledišta ili neke pretpostavke kako bi problem razmotrili iz novog ugla, ali nisu prihvaćali filo­zofske sisteme.

I na kraju, moguće je da društvene situacije utječu na tok znanosti (i na tok društvene misli) tako da skrenu paž­nju na neka pitanja. Politički i ekonomski pritisci svakako su upozorili znanstvenika na neke važne praktične proble­me, ali učinak je bio mnogo manji nego što se obično vjeruje. Možda najbolji primjer pruža SSSR, koji proteklih pedeset godina čini goleme napore da usmjeri znanost. Školovan je velik broj znanstvenika, što je imalo za posljedicu općenito viši nivo znanstvene djelatnosti u toj zemlji. Ali ništa ne pokazuje da se selektivnim razvijanjem nekih područja stvo­rila znanost drukčija od onih u drugim zemljama. Mogli bismo spomenuti napredak sovjetske fizike kao dokaz o us­pješnom usmjeravanju pažnje na područje od vojnog zna­čaja. Sovjetska se fizika, međutim, ipak ne razlikuje od dru­gih fizika, i podrška vlade potaknula je samo relativno djelo­tvorno iskorištavanje mogućnosti koje pruža ova disciplina. Na područjima kao što je genetika biljaka, gdje znanost nije mogla doći do željenih rješenja, ili kao što je ekonomija, gdje su rješenja bila nespojiva s političkim ciljevima, prisi­ljavanje znanstvenika da dođu do rezultata dovelo je do pro­padanja znanosti ili do stagnacije.22 Zbog toga, iako društva mogu ubrzati ili usporiti razvoj znanosti pružajući ili uskra­ćujući svoju podršku, ona mogu relativno malo učiniti da bi usmjerila njezin tok. On je određen idejama koje vladaju u znanosti i individualnim stvaralaštvom, a oni slijede svoje vlastite zakone i ne obaziru se ni na zapovijedi ni na sti­mulaciju.

Druga struja u sociologiji znanja nastoji uspostaviti od­nos između ekonomije i znanosti uz pomoć posebnih tehno­logija. Prema tom gledištu, privreda postavlja zadatak teh­nologiji, a tehnologija, opet, postavlja probleme ili predlaže

22 David Joravsky, The Lysenko Affair, Scientific American, studeni 1962, CCIX, 41 - 19.

31

rješenja znanosti.23 Na primjer, veze između revolucije u astronomiji tokom 16. i 17. stoljeća i zanimanja za probleme navigacije u to doba vjerojatno ima, kao što je očita veza između oružanih sukoba i hladnih ratova tokom posljednjih desetljeća i razvoja nuklearne fizike i svemirskih istraživa­nja. Ipak, iako su okolnosti dovele do porasta broja znan­stvenika i tako ubrzale razvoj srodnih područja, nema doka­za da su te okolnosti znatno utjecale na sadržaj znanstvenih ideja. Čak ima stanovitih sumnja u jednostavnost veze izme­đu potražnje za izvjesnim znanjima potrebnima u praksi i opsega odgovarajuće znanstvene djelatnosti. Na primjer, Špa­njolci i Portugalci, jedni od najvećih moreplovaca u doba nove astronomije, pridonijeli su malo njezinu napretku, dok su Poljaci i Nijemci, samo malim dijelom pomorci, imali tu glavnu ulogu, jer su Kopernikove i Keplerove ideje dale osnovu za znanstvenu revoluciju.

Jednako tako, razvoj nuklearnih istraživanja nije bio od­govor na tehnološke zahtjeve. Nuklearna istraživanja u Nje­mačkoj za vrijeme drugoga svjetskog rata zaostajala su jed­nim dijelom iz sličnih razloga kao i španjolsko-portugalska astronomija. U oba se primjera znanstvene inovacije nisu mogle dalje razvijati jer te zemlje nisu pružile znanstveni­cima uvjete za slobodni rad. Tehnološki zahtjev za inovaci­jama nije bio dovoljna osnova da bi se one pojavile. U sva­kom slučaju, napredak na području nuklearne fizike, nuždan za proizvodnju atomske bombe, prethodio je planovima za njezinu stvarnu proizvodnju. Tridesetih godina osnovana je čak istraživačka organizacija za to područje. (Radove je za­počeo Lawrence u Berkeleyu.) Istina je da se od drugoga svjetskog rata daju znatna financijska sredstva za istraživanje subatomskih čestica zbog već ostvarene praktične primjene atomskih istraživanja. Ali rezultati tih skupih pothvata ne prenose se u praksu, i to pokazuje kako je tanana veza iz­među praktične svrhe i znanstvene teorije.

Za razliku od odnosa između znanosti i filozofije, odnos između znanosti i tehnologije je recipročan. Utjecaj tehnološ­kih zahtjeva na znanstvenu misao nije ni pravilan ni pred­vidiv kao što to nije ni utjecaj znanosti na tehnologiju.24 To samo u prvi mah iznenađuje jer, na kraju, tehnološka pri-

23 Boris M. Hessen, The Social and Economic Roots of Newton's Principia, u George Basalla (urednik), The Rise of Modern Science, Boston, D. C. Heath and Company, 1968, str. 31—38; Edgar Zilsel, The Sociological Roots of Science, American Journal of Sociology, siječanj 1942, XLVII; 544—562; J. D. Bernal, The Social Functions of Science, London, Routledge and Sons, 1939.

24 Jacob Schmookler, Invention and Economic Growth, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1966.

32

mjena ovisi o dobiti. Stvaranje primjenjivog znanja nije, zato, dovoljan uvjet za njegovo tehnološko iskorištavanje. Ono tek daje mogućnost za takvo iskorištavanje, ali ne može odrediti kad (osim donje vremenske granice) ni gdje će se to događati. Osim toga, znatan se dio tehnoloških izuma ne zasniva na znanosti, već na intuiciji i praktičnom iskustvu.

Tehnologija svojim izumima i proizvodnjom instrume­nata pruža također mogućnost znanosti. Za znanstvena istra­živanja potreban je alat kao i za industrijsku proizvodnju. A alat načinjen za industrijsku proizvodnju može također služiti u znanstvene svrhe, i obratno. Osim toga, neke alate potrebne znanosti proizvest će samo napredna industrija. Razvijenoj znanosti potrebna su sredstva što ih samo jaka privreda može dati. Ti su odnosi očiti, a ni u jednome od njih se ne podrazumijeva da ekonomski interesi određuju znanstvene ideje, bilo izravno, bilo uz pomoć tehnologije.

Zaključak

Vidjeli smo da ima mogućnosti za in­terakcijsku sociologiju znanstvene djelatnosti, no mogućnost za interakcijsku ili institucionalnu sociologiju pojmovnih i teorijskih sadržaja znanosti vrlo je ograničena. Pristup koji preostaje je institucionalna sociologija znanstvene djelatno­sti, i to je polazište na kojem se zasniva ova knjiga.25 Ispitat ćemo uvjete koji su odredili razinu znanstvene djelatnosti i odlučili o ulogama i putovima razvoja znanstvenika i znan­stvenih organizacija u različitim zemljama i u raznim raz­dobljima.

25 O tom aspektu govori također Bernard Barber, Science and the Social Order, New York, The Free Press of Glencoe, 1952; Joseph Ben-David, Funda­mental Research and the Universities, Paris OECD, 1968; Diana Crane, Scientists at Major and Minor Universities: A Study of Productivity and Recognition, American Sociological Review, 1965, 30, 699—714; Renee C Fox, Medical Scientists in a Chateau, Science, studeni 5, 1962, 136, 476—483; Renee C. Fox, An American Sociologist in the Land of Belgian Medical Research, u P. E. Hammond (ured­nik), Sociologist at Work, Basic Books, Inc., Publichers, 1964, str. 345—391; Robert Gilpin, France in the Age of the Scientific State, Princeton, N. Y., Princeton University Press, 1968; Norman Kaplan, The Western European Scientific Esta­blishment in Transition, The American Behavioral Scientist, 1962, 6, 17—21; Robert K. Merton, Science, Technology and Society in Seventeenth Centry England, Osi­ris, 1938, IV, 360—632; Parsons, cit. djelo, str. 335—348; Don K. Price, Govern­ment and Science: Their Dynamic Relation in American Democracy, New York, New York University Press, 1954; Don K. Price, The Scientific Estate, Cambrid­ge, Mass., Harvard University Press, 1965; Derek J. de Solla Price, Little Science, Big Science, New York, Columbia University Press, 1963; Norman W. Storer, The Social System of Science, New York, Holt Rinehart and Winston, Inc., 1966; Alvin M. Wenberg, Reflections on Big Science, Cambridge, Mass., M.I.T. Press, 1967.

3 Uloga znanstvenika u društvu 33

Znanost i ekonomski faktori

Prije nego što krenemo dalje, valja reći kako se ta institucionalna sociologija odnosi prema eko­nomskim uvjetima. Na kraju krajeva, takve stvari kao što su »razina znanstvene djelatnosti« i važni aspekti razvitka i organizacije, neizbježno zahtijevaju financijska sredstva. To, dakle, znači da bi se u bilo kakva sociološka istraživanja tih problema morali uključiti i ekonomski uvjeti. Međutim, najveći dio našeg istraživanja pretpostavlja prisutnost eko­nomskih uvjeta. Za to ima nekoliko razloga.

Da bismo o nekoj djelatnosti — u ovom slučaju je to znanost — mogli raspravljati u smislu ekonomske razmjene, potrebno je razlučiti ponudu i potražnju. Ali znanost je prije 17. stoljeća bila vrlo slabo razvijena djelatnost. Gotovo bismo je mogli svesti na pojedince koji su povremeno promatrali nebo da bi tumačili kretanje zvijezda i neformalno razmje­njivali mišljenja s prijateljima koji su imali slične interese ili su se bavili sličnim amaterskim djelatnostima na nekim drugim područjima. Zato bi istraživanje ekonomskih uvjeta u tom razdoblju bilo jednako tako korisno kao i pokušaj ekonomske analize nečije molitve ili susjedskog čavrljanja.

Tek se u drugoj polovini 17. stoljeća opaža potražnja za znanošću. Od tog doba ekonomska ulaganja u znanost ne­prekidno rastu i ona je općenito postala dio nacionalne pri­vrede. Zbog toga se znanstvena djelatnost odvija u ekonom­ski razvijenim zemljama. Izvjesna razina blagostanja bila je nuždan, ali ne i dovoljan uvjet da bi se ona pojavila. Osim toga, nakon pojave moderne znanosti, razlike u bogatstvu (iznad izvjesne razine) ne objašnjavaju razlike u znanstve­nom doprinosu različitih zemalja.

Iako je nemoguće na zadovoljavajući način izmjeriti znanstvene doprinose, dade se nazrijeti gdje se moderna zna­nost razvijala od njezinih prvih koraka u 16. stoljeću. Iz zapisa o znanosti i iz putopisa naprednih učenjaka i istra­živača zaključujemo kako je već od početka znanstvena dje­latnost pokazivala sklonost da se neravnomjerno rasporedi na nekom području. Do sredine 17. stoljeća centar svih istra­živanja bila je Italija,26 ali u drugoj polovici stoljeća premješta se centar u Englesku, gdje je situacija pogo­dovala znanosti.27 Ali, budući' da je uskoro došlo do razvoja

26 Harcourt Brown, Scientific Organization in Seventeenth Century France (1620—1680), Baltimore, The Williams and Wilkins Company, 1934, str. 3—6.

27 Isto, str. 119—128, 145—147, 216—217. Te stranice sadrže opis francuskih pamfleta iz 17. stoljeća koji su propagirali javno priznanje i podršku znanosti. U svim pamfletima spominje se Engleska kao model.

34

znanosti u Francuskoj, Pariz postaje neosporni znanstveni centar oko 1800. godine. Nijedan znanstvenik u to vrijeme nije sebi mogao dopustiti da ne zna čitati i govoriti fran­cuski, i svi su išli u Pariz studirati, istraživati ili da bi se susreli s najslavnijim znanstvenicima, četrdeset godina na­kon toga svi znanstvenici svijeta susretali su se i usavršavali u Njemačkoj, koja je zadržala taj položaj do dvadesetih go­dina tog stoljeća.28 Tad su Sjedinjene Države postale znan­stveni centar, a Britanija je došla na drugo mjesto.29

Te činjenice nije moguće na zadovoljavajući način potvr­diti brojevima, iako bi vrijeme koje su znanstvenici proveli izvan svoje zemlje vjerojatno odrazilo ta kretanja s priličnom točnošću. U ovom stoljeću, dodjeljivanje Nobelove nagrade također pokazuje gdje je centar istraživanja. Za ranija raz­doblja ima drugih pokazatelja koji odražavaju te promjene, kao npr. broj publikacija, otkrića i znanstvenika (vidi Do­datak).

Usporedimo li premještanje središta znanstvene djelat­nosti s povijesnim podacima o bogatstvu različitih zemalja, ništa ne pokazuje da je znanstveni razvoj bio rezultat eko­nomskog napretka. Možda je to premještanje iz Italije u Englesku vezano za njezino ekonomsko jačanje i slabljenje Italije. Ali ni u Španjolskoj ni u Portugalu tokom 16. i 17. stoljeća nije bilo nikakva odnosa između njihova ekonom­skog položaja i znanosti. Nadmoć francuske znanosti počet­kom 19. stoljeća i njemačke sredinom istog stoljeća nije bila rezultat njihovih ekonomskih položaja, a moralo je proći sedamdeset godina prije nego se položaj Sjedinjenih Država u svjetskoj znanosti izjednačio s njezinim položajem u svjet­skoj privredi.30

28 H. I. Pledge, Science Since 1500, London, H. M. Stationery Office, 1947, str. 149—151; Donald Stephen Lowell Cardwell, The Organization of Science in England: A Retrospect, London, William Heinemann, Ltd., 1957, str. 50, 106, 134—136.

29 Charles Weiner, A New Site for the Seminar: The Refugees and Ameri­can Physics in the Thirties, Perspectives in American History, sv. I I , 1968, str. 190—223; Ben-David, Fundamental Research and the Universities.

30 W. A. Cole, The Growth of Nationale Incomes, u H. J. Habakkuk i M. Postan (urednici), the Cambridge Economic History of Europe, New York, Cam­bridge University Press, 1966, sv. VI, str. 1—55; Derek J. de Solla Price u Mea­suring the Size of Science (neobjavljeno predavanje održano u Izraelskoj aka­demiji znanosti 2. studenog 1969) iznosi neka otkrića o vezi između udjela razli­čitih zemalja u svjetskoj privredi i broja znanstvenih rasprava i aktivnih znan­stvenika u tim državama. No, to se još uvijek ne može smatrati dokazom o uz­ročnoj vezi. Ta otkrića mogu upućivati na uzročnu vezu između znanosti i pri­vrede, ali ona također mogu biti rezultat širenja onih uzora koji prevladavaju u znanstvenom središtu. Pod utjecajem društvenih uvjeta, u središtu se pojavljuju izvjesna razina i oblici znanstvene djelatnosti, a budući da ono utječe na znan­stvenike cijelog svijeta, oni se njime koriste kao modelom za organizaciju zna­nosti u svojoj vlastitoj zemlji. Međutim, oni će uspješno oponašati središte samo u granicama što ih određuje bogatstvo vlastite zemlje jer je teško uvjeriti vladu da potroši relativno znatno više na znanost nego što to čini zemlja koja se želi oponašati. Zbog toga će novac koji se troši na znanost u svakoj zemlji

3* 35

To premještanje središta znanstvene djelatnosti navodi na pomisao da vjerojatno ima neke veze između ekonomskog i znanstvenog razvoja, ali to nije izravna veza. Vjerojatnije je da ih povezuje jedna zajednička ne tako očita karakte­ristika, kao što je talent, društvena motiviranost za napre­dak, ili nešto slično. Financijska su sredstva, naravno, nužna za znanstvena istraživanja. Ali do pedesetih godina ovog sto­ljeća svote koje su se trošile na istraživanja bile su tako mali dio u privredi bilo koje zemlje da su se sve bogatije države mogle u tome takmičiti (vidi Dodatak).

Kao što prikazuje tablica 8. u Dodatku, još i danas ima neke sumnje u odnos između ulaganja i rezultata znanosti, osobito kad je riječ o znatnijim rezultatima. To, naravno, ne iznenađuje jer je to područje gdje kvaliteta i školovanje radnika imaju odlučujuću ulogu.

Općenito o knjizi

Ta razmatranja vode nas do pitanja o kojima raspravlja ovo djelo. Poglavlja 2, 3. i 4. iznose zašto znanost nije mogla postati društveno cijenjena djelatnost u svim oblicima ljudskog društva nego samo u jednome, koje se pojavljuje prilično kasno, i prikazuju uvjete koji su omo­gućili nastanak znanosti u tom društvu.31

Glavni sociološki pojam koji se susreće u tim poglavlji­ma je »uloga«. To je splet ponašanja, osjećaja i motiva koji se uzima kao jedinica društvene interakcije sa stanovitom vlastitom funkcijom i smatra se prikladnim u određenim situacijama. Tim pojmom podrazumijeva se da ljudi shva­ćaju svrhu neke uloge i da su u stanju da na tu ulogu rea­giraju i ocijene je. Da li će se neka društvena djelatnost nastavljati tokom dužih vremenskih razdoblja, bez obzira na to tko je obavlja, ovisi o pojavi uloga i o razumijevanju i pozitivnoj ocjeni društvene grupe.32 U nedostatku takvih opće priznatih uloga mala je vjerojatnost da će se znanje, vje-

biti prilično ujednačen postotak njezina ukupnog nacionalnog proizvoda, ne zato što ekonomska djelatnost određuje znanost ili obratno, već zbog načina na koji sve zemlje oponašaju jednu.

31 Sociološke oblike tog problema prvi je sustavno proučio Merton, cit. djelo, 1938. Povijesna literatura o tom predmetu je golema. Noviji sažet prikaz daje Marie Boas, The Scientific Renaissance: 1450—1650, New York, William Collins Sons and Co., Ltd., 1962) i Rupert Hall, From Gallileo to Newton, 1630—1720, New York, William Collins Sons and Co., Ltd., 1963.

32 Ralph H. Turner, Role: Sociological Aspects, International Encyclopedia of the Social Sciences, sv. 13, New York, MacMillan and The Free Press of Glen-coe, 1968, str. 552—557.

36

ština i motivacija vezani za određenu djelatnost prenositi, širiti i kristalizirati u tradiciju.

Za nastanak znanstvene tradicije nisu bili dovoljni samo ljudi koje zanima pravilnost nebeskih pojava, osobitosti bi­ljaka i životinja ili neko drugo pitanje što ga danas sma­tramo znanstvenim. Tamo gdje se ti interesi nisu smatrali sastavnim dijelom neke uloge teško da je došlo do stva­ranja bilo kakve tradicije. Tradicije su se razvile tamo gdje se takvo znanje shvaćalo dijelom različitih uloga. Astro­nomija se smatrala dijelom svećeničke uloge, poznavanje bi­ljaka držalo se prikladnim za ratara, poznavanje životinja korisnim za lovce i pastire. To se znanje nije nastojalo obu­hvatiti apstraktnim zakonima, pa čak ni bilo kakvim zako­nima; takvi tehnički podaci nisu se smatrali predmetom od intelektualnog interesa.

Rasprava u četvrtom poglavlju će, zato, pokazati kako se iz nastojanja da se razumiju prirodni događaji i iz raznih djelatnosti u vezi s tim razvila opće priznata uloga znan­stvenika.

Do pojave nove društvene uloge dolazi u mnogo slože­nijoj društvenoj situaciji. Prema definiciji koju smo dali, sama njezina pojava podrazumijeva promjenu društvenih vrijednosti. Kad je riječ o ulozi znanosti, ta promjena vri­jednosti značila je prihvatiti traženje istine putem logike i eksperimenta kao vrijedno intelektualno zanimanje. Ta je promjena utjecala na filozofske i crkvene stavove, donijela je ugled tehnološkom znanju, stvorila nove predodžbe i nor­me o intelektualnoj slobodi općenito i imala je dalekosežni učinak na sve tradicionalne društvene poretke. Pojava uloge znanosti bila je, zbog toga, vezana za promjene normativnih odnosa (»ustanove«), koji su upravljali kulturnim djelatno­stima i također (poslije i na neizravan način) drugim vrsta­ma društvene djelatnosti. O toj institucionalnoj promjeni i o pojavi nove društvene uloge, što se najprije susreće u Engleskoj, bit će riječi u petom poglavlju.

Svi ti događaji pridonijeli su razvoju organizacije zna­nosti i znanstvene zajednice. 0 evoluciji te organizacije, od akademija u 17. i 18. stoljeću do sveučilišta i istraživačkih instituta u 19. i 20. stoljeću, kao i o evoluciji znanstvene zajednice, od malih grupa i pojedinih međusobno povezanih intelektualaca do velikih i moćnih zajednica profesionalnih znanstvenika, riječ je u šestom, sedmom i osmom poglavlju.

O ovom posljednjem predmetu raspravljat ćemo na te­melju razvoja znanstvene organizacije u Francuskoj, Njemač­koj i Sjedinjenim Državama. Ta poglavlja redom tumače

37

kako nakon V. Britanije znanstveno središte postaje Fran­cuska, a zatim Njemačka, pa Sjedinjene Države. (O premje­štanju znanstvenog središta iz Italije u Englesku raspravlja se u poglavlju koje zahvaća pojavu moderne znanosti.)

Tom procesu poklanjamo posebno mnogo pažnje. Poka­zuje se, naime, da vrlo rijetko količina i vrste znanstvenog istraživanja u nekoj zemlji ovise izravno o društvenim cilje­vima koje bi trebalo ostvariti istraživačkim radom. Tome je uzrok što se još ni danas ne zna točno kakav je odnos iz­među opsega i vrsta istraživačke djelatnosti (za razliku od znanstvenog razvitka) i ostvarenja različitih društvenih cilje­va, kao što je napredak tehnologije, privrede i vojnih snaga, za koje se smatra da su rezultati znanosti.33 Nije sasvim poznat ni odnos između izbora društvene strukture za znan­stveni rad (vrsta karijere, definicija uloga, organizacija labo­ratorija, odsjeka, sveučilišta i istraživačkih ustanova, sistemi obrazovanja i istraživačkog rada) i različitog opsega i vrste istraživanja.

Promjena razine i oblika znanstvene djelatnosti u vre­menu i prostoru odvijala se, dakle, nekom vrstom prirodne selekcije. Usprkos nedavnim pokušajima da se državnom po­litikom usmjeri znanost, stvarni je razvoj dosad bio rezultat nepovezanih inicijativa i planova znanstvenika i intelektuala­ca koje zanima znanost (bilo da surađuju sa znanstvenicima ili se s njima natječu) i onih koji financiraju znanost za vlastiti ili opći interes. Te grupe imaju poglavito znanstvene ili neke šire intelektualne ciljeve. Koliko im se oni mogu približiti, ovisi, međutim, o njihovoj ekonomskoj situaciji te o političkim, vjerskim i drugim ograničenjima. Ta ogra­ničenja određuju društvene strukture, kao što je definicija uloge znanosti i vrste znanstvenih organizacija što ih te grupe mogu osnovati da bi ostvarile svoje znanstvene ciljeve. One obično biraju strukture između već postojećih modela i rijet­ko uvode nove; stvaraju planove za uspostavljanje tih druš­tvenih struktura vodeći računa o konstelaciji snaga u društvu.34

Takav proces može svakog časa poteći pogrešnim putem. Ekonomski interes, druga ograničenja ili loši modeli spojeni s nemaštovitošću ponekad će dati prednost strukturama ne-

33 0 ovom problemu piše Derek J. de Solla Price, Is Technology Historically Independent of Science?, Technology and Culture, jesen 1965, VI, 553—568; Schmookler, cit. djelo; Ben-David, Fundamental Research and the Universities, str. 55—61.

34 O sociologiji intelektualaca raspravlja Theodor Geiger, Aufgaben und Stellung der Intelligenz in der Gesellschaft, Stuttgard, F. Enke, 1949; Logan Wilson, The Academic Man, a Study in the Sociology of a Profession, Fair Lawn, N. J., Oxford University Press, 1942; Florian Zaniecki, Social Role of the Man of Knowledge, New York, Columbia University Press, 1940.

38

prikladnima za znanstveno istraživanje. Čak i ako su one dobro odabrane, plan ne mora uspjeti iz bilo kojeg razloga. Strukture koje opstanu čine to na način koji podsjeća na evoluciju. Tamo gdje struktura i okolina pogoduju jedna drugoj, struktura će uspijevati i nametnuti se.35

Taj proces mora dati više alternativnih društvenih struk­tura za znanstvenu djelatnost. Ali naša evolucijska analogija ima svoje granice. Iako se uloga znanosti presađuje iz jedne zemlje u drugu, ona ne gubi vezu s mjestom svog porijekla. Znanost šire i predaju intelektualci koji služe kao model uloge, a oni koji prenose znanost na udaljena mjesta opo­našaju taj model. Tako se veze s mjestom porijekla ne gube. Znanost koja se prenosi na udaljena područja čini se peri­fernom s obzirom na onu u centru. Daljnji razvoj te prene­sene znanosti ne određuje samo neposredna okolina nego i prostor međunarodne zajednice nastao kao rezultat procesa širenja.

Zbog toga se evolucijski model mora preinačiti. U sva­kom razdoblju ima razlika između sociologije znanstvenog rada u zemlji (ili zemljama) koja je privremeno središte znanosti i sociologije znanosti u drugim sredinama. Druš­tvene strukture znanosti razvijale su se u središtima (En­gleska za vrijeme druge polovice 17. stoljeća. Francuska u 18. stoljeću, Njemačka tokom 19. stoljeća i danas Sjedinjene Države) po uzoru na prethodno središte uz uvođenje novosti koje su zahtijevali uvjeti u novom centru. U drugim je zem­ljama, međutim, mnogo toga što se događalo bilo oponaša­nje, otpor ili takmičenje sa središtem. Zbog jedinstva svjet­skih znanstvenih zajednica znanstvenici perifernih zemalja redovito su uspoređivali stanje u središtima sa svojim vla­stitim uvjetima rada.

Takvo gledanje na sociologiju intelektualne djelatnosti osnovno je načelo u proučavanju razvoja uloge i organizacije znanosti kao procesa širenja i presađivanja modela iz jedne zemlje u druge. Ono također objašnjava zašto je naglasak stavljen upravo na promjenu središta, a ne na sustavnu uspredbu stanja znanosti u svim zemljama.36

35 Tumačenje i primjer tog pristupa daje Sir Arie Ashby and Mary Anderson, Universities: British, Indian, African, A Study in the Ecology of Higher Education, London, Weidenfeld and Nicolson, 1966.

36 O pojmu središta piše Edward Shils, Centar and Periphery, The Logic of Personal Knowledge, Essays Presented to Michael Polanyi on His Seventieth Birthday, March U, 1861, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1961, str. 117—130; Edward Shils, The Implantation of Universities: Reflections on a Theme of Ashby, Universities Quarterly, ožujak 1968, str. 142—166.

39

Kao što smo već spomenuli, tu promjenu središta valja proučavati s dva različita stajališta. Jedno je npr. razina podrške koja se pruža znanosti. Ona može odražavati uspjeh znanstvenika i njihovih pobornika (ili samo ovih drugih) i potaknuti zanimanje za znanost u širim slojevima stanovniš­tva. Takvo zanimanje ponekad će povećati motiviranost mla­dih ljudi za studij znanosti i navest će bogatije klase da dio svoga slobodnog vremena posvete znanosti. Do 1830. go­dine izravno zanimanje bilo je dovoljno za tumačenje širenja znanstvene djelatnosti. Stvaranje središta najprije u Engles­koj, a zatim u Francuskoj bio je izravni rezultat spontanoga istraživačkog rada (5. i 6. poglavlje).

Znanstvena središta mogu se proučavati i sa stajališta prikladnosti organizacija i sustava istraživanja. Za znanstve­nu djelatnost to je postao važan činilac od sredine 19. sto­ljeća. Dio problema pripada sociologiji organizacija i o tome ćemo samo letimice nešto reći. Glavna tema u raspravi o središtima u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama (7. i 8. po­glavlje) bit će institucionalna pitanja, kao što su planovi koji vode stvaranju ili izboru sustava, organizacijske forme i definicija uloga u različitim društvima. Bit će riječi i o djelovanju sustava, i o njegovu učinku (za razliku od javnog interesa) na razinu znanstvene djelatnosti, s jedne, i na po­dršku znanosti, s druge strane.

40

i

2

Znanost s komparativnog stajališta

Do 17. stoljeća nema stalnoga znanstvenog razvoja

Brze akumulacije znanja svojstvene razvoju znanosti od 17. stoljeća nije bilo do tog doba. Nova vrsta znanstvene djelatnosti pojavila se samo u nekim zem­ljama zapadne Evrope i bila je ograničena na to malo po- • dručje dvije stotine godina. Od 19. stoljeća znanost je pri­hvatio cijeli svijet. Do toga, međutim, nije došlo uvođenjem znanosti u kulturu i institucije raznih društava, već šire­njem struktura znanstvene djelatnosti i uloga znanosti iz zapadne Evrope u druge dijelove svijeta. Društvena uloga znanstvenika (bilo da je riječ o sveučilišnom profesoru ili istraživaču u industrijskom ili državnom laboratoriju) i or­ganizirana sredina u kojoj se odvija njegov rad, bilo to u Indiji, Japanu, Izraelu ili Sovjetskom Savezu, samo su va­rijante društvenih oblika koji potječu iz Zapadne Evrope. Nisu to bile, dakle, modifikacije tradicionalnih oblika inte­lektualnog rada koji su u tim društvima postojali prije pri­hvaćanja zapadne znanosti. Zašto je razvoj znanosti, osim onih rudimentarnih začetaka, bio ograničen na tako mali dio ljudskog društva, to je pitanje o kojem se raspravlja u ovom poglavlju.

41

Prijenos i širenje znanosti u tradicionalnim društvima

Nepostojanje znanstvenog razvoja i snažne znanstvene djelatnosti u velikim društvima ne može se objasniti odsutnošću predodžbe o znanosti ili talenta. Mno­ga su društva, a možda čak sva, imala prilično jasnu sliku o postojanju nužnih odnosa između nekih prirodnih doga­đaja i bila su u stanju da razlikuju taj tip logičkog odnosa od drugih tipova kao što su magija i čuda. Ta su društva stvorila neka znanja koja bismo mogli smatrati znanošću.1

I sudeći po današnjim dostignućima kineskih, indijskih, ja­panskih i drugih znanstvenika, veliki znanstveni talent im nije nedostajao. Štoviše, u nekim su dijelovima svijeta, npr. u drevnoj Mezopotamiji, Grčkoj i Kini, ta dostignuća bila upravo impresivna.

Karakteristični razvoj znanstvene tradicije u svim druš­tvima prije 17. stoljeća potvrđuje dojam da su zakašnjenje uvjetovali društveni, a ne nasljedni činioci ili odsutnost lo­gičkih predodžaba. Nakon relativno kratkih razdoblja pro­cvata uslijedilo bi vrijeme stagnacije ili nazadovanja, kad bi prijetila opasnost da znanstvena tradicija nestane. Tu pojavu stagnacije što se uvijek ponavljala treba zato pripisati ne­dostacima u načinu prenošenja i širenja znanosti.

Oni postaju očiti kad uspredimo kako se znanost prenosi danas i kako je to bilo nekad. Danas su tu časopisi, studije, razni pisani materijali i razne mogućnosti daljnjeg usavrša­vanja, a nekad se znanje prenosilo kao dio tehnološke, vjer­ske ili filozofske tradicije. Tako je većina onoga što znamo o drevnom Egiptu nađena u vjerskim ili tehničkim zapisima.2

Isto možemo reći i za svu indijsku tradiciju. U kineskoj znanstvenoj tradiciji ima izvjestan broj tehničkih rasprava s opisima i klasifikacijama, ali teorijski su radovi i tamo bili dio filozofskih i vjerskih zapisa.3 U Babiloniji je bila neka vrsta posebnih tekstova za učenje matematike. U nešto na-

1 Bronislaw Malinowski, Magic, Science and Religion, u svojo] zbirci eseja sličnog naslova Magic Science and Religion; and Other Essays, Garden City, N. Y., Doubleday, 1954, str. 17—90.

2 D. Guthrie, A History of Medicine, Philadelphia, J. B. Pippincott, 1946, str. 23; O. Neugebauer, The Exact Sciences in the Antiquity, drugo izdanje, New York, Harper Torch Books, 1957, str. 91.

3 W. Brennand, Hindu Astronomy, London, C. Straker, 1896, str. 133—134, 160; A. Rey, La Science Orientale avant les Grecs — La Science dans V Antiquite, Paris, La Renaissance du Livre, 1930, str. 407; Rene Taton (urednik). Ancient and Medieval Science, London, Thames and Hudson, 1963, str. 133—154; J. Needham, Poverties and Triumphs of the Chinese Scientific Tradition, A. C. Crombie (urednik), Scientific Change, London, Heinemann Educational Books, 1963, str. 124—125.

42

prednijem obliku to susrećemo i u Grčkoj, kojoj su poznati i teorijski zapisi s drugih područja.4 Ali tu je znanstvena tradicija bila tek kratko vrijeme nezavisna od vjere i meta­fizike, i to samo donekle.

Najbolji primjer štetnog spajanja znanstvene s drugim tradicijama je astronomija, neusporedivo najrazvijenija zna­nost srednjeg vijeka. Od svojih začetaka ta je tradicija sa­državala izrazite elemente astrologije. Znanje se, međutim, zasnivalo na promatranju nebeskih pojava uglavnom iz prak­tičnih razloga, kao što je umetanje dana ili mjeseci u lunarni kalendar. Oko 2. stoljeća pr. n. e. u središte pažnje dolazi astrologija i do 17. stoljeća astronomi se njom najviše bave.5

Čak i na području gdje je bilo izrazito racionalne znan­stvene literature moglo je doći do iskrivljavanja znanstvenih sadržaja kad bi se pojavilo zanimanje za ono što se nije zasnivalo na znanosti.6 Teškoće pri čuvanju zapisa, greške u prepisivanju rukopisa, posebno kad bi nestalo živo zani­manje za neki predmet, također su bile uzrokom mnogih gubitaka.

Razdoblja znanstvene stagnacije, do pojave nekog pre­poroda nalik renesansi, bila su obično mnogo duža od pe­rioda znanstvenog procvata. Tad, međutim, nije bilo moguće uspostaviti kontinuitet jer se staro znanje obično zaborav­ljalo. Razvoj je trebalo nanovo započeti, i to često s niže razine od one koja je već bila dostignuta. Jedan takav pri­mjer dobro nam je poznat i gotovo ga i ne treba spominjati. Grčka znanstvena tradicija samo je djelomice ponovo otkri­vena za vrijeme evropske renesanse. Slično se događalo i u Kini. Drevne kineske knjige bile su uništene krajem 3. sto­ljeća pr. n. e. na zapovijed cara Shi Huang Tija. To je bio jedan od pokušaja da se prekine sa starim feudalnim tradi­cijama, koje je poslije dinastija Han nastojala nanovo uspo­staviti. U Indiji je budizam prekinuo staru astronomsku tra­diciju, koja je opet oživjela oko 200. godine pr. n. e., kad je oslabio budistički utjecaj.

Takav razvoj znanosti navodi na zaključak da je stvara­lački znanstveni rad u raznim društvima započinjao i neko­liko puta. Redovito, međutim, ti počeci nisu prešli u nepre-

4 Neugebauer, cit. djelo, str. 97—190. 5 Isto, str. 168—171. 6 Ondje gdje je znanost bila dio vjerske predaje gubitak nekih znanja

mogao je biti posljedica promjena u obredima. Tako je najstarija matematička tradicija Indije zabilježena u vedskim Sulva sütrama. Ta tradicija nije utjecala na razvoj geometrije i nijedne od geometrijskih konstrukcija koje su bile važne za stari vedski obred nema u kasnijim indijskim djelima. Obred je nestao, a s njime i matematička tradicija; vidi W. S. Clark u G. T. Garret (urednik), The Legacy of India, Oxford, Clarendon Press, 1937, str. 340—342.

43

kinutu znanstvenu djelatnost i nisu doveli do akumulacije znanja. Prije ili poslije znanost je bila podređena nekim dru­gim interesima i gubila je vitalnost.

Zašto je znanost bila podređena? Da bismo mogli odgo­voriti na to pitanje, valja ustanoviti tko su bili ti pojedinci koji su se bavili znanošću u nekadašnjim društvima. Raz­matrat ćemo koje su bile njihove namjere u pogledu znanosti i zašto nisu imali interesa ili nisu bili u stanju da je još više razviju.

Društvene uloge onih koji su pridonosili razvoju znanosti u tradicionalnim društvima

U tradicionalnim društvima obično su tehnolozi (uključujući i liječnike) i filozofi bili oni koji su imali znanje i stvarali znanost. Da bi se shvatio prijenos i razvoj znanosti, potrebno je znati koji su bili interesi raznih profesionalnih i intelektualnih grupa što su stvarale tu snaž­nu i neiskorjenjivu znanstvenu tradiciju. U ovom poglavlju pokušat ćemo reći nešto o tome.

Inženjeri i drugi izrađivači alata i pribora bili su obično skromni ljudi. Njihova imena sačuvana su jedino kad su osim svojih tehnoloških dostignuća bili još i važne političke ili vjerske ličnosti. Među onima koji su se bavili tehnologi­jom ili primijenjenom znanošću jedino su astronomi, liječ­nici, arhitekti i građevinari bili ugledni i imali su profesio­nalni status nalik današnjemu. Na tim područjima mogla se, dakle, razviti snažna intelektualna tradicija s nešto znanstve­nog sadržaja. No pojava znanstvene tradicije nije značila i početak neprekinute znanstvene djelatnosti, i to iz ovih razloga:

a) U tehnološkoj tradiciji vladao je nesklad između ogra­ničenih mogućnosti teorije i mnoštva praktičnih zadataka. Najbolji su primjer možda astronomija i astrologija, koje smo već spomenuli. Astronomija7 je mogla riješiti ograničen broj praktičnih zadataka, kao što je uvođenje kalendara, utvrđivanje datuma godišnjih svetkovina i predviđanje ne­beskih pojava (npr. pomrčina), koje su, kako se mislilo, na-govještale događaje na Zemlji. Svi ti zadaci bili su na više-

7 A. Pannekoek, A History of Astronomy, London, George Allen and Unwin, Ltd., 1961, str. 87; Bemnand, cit. djelo, str. 140—142.

44

-manje zadovoljavajući način riješeni u Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Indiji i Meksiku već odavno. Što se tiče neposrednih praktičnih potreba, nije, dakle, bilo poticaja za daljnje ino­vacije.8 Astrologija je, međutim, postavila nebrojene zadatke zvjezdoznancima, ali oni se nisu mogli rješavati na znanstve­noj osnovi. Zbog toga na tom području nije bilo znanstvenog stvaralaštva. U razdobljima kad su pred astronomima astro­lozima bili praktični zadaci što ih je znanost mogla rješa­vati (kao što je uvođenje i podešavanje kalendara, navigacija i dr.), tad se znanstveno stvaralaštvo razvijalo. Jednom kad su ti zadaci bili riješeni, nije više bilo društvenog poticaja na stvaralački rad. S druge strane, varalice astrolozi uvijek su bili bogato nagrađivani. I tako, dok se poticaj za istinsko znanstveno istraživanje pojavljivao samo od vremena na vri­jeme, za astrološkim spekulacijama vladala je stalna potraž­nja. To objašnjava činjenicu zašto u ulozi astronoma astro­loga nije prevladao znanstveni element.

b) Nesklad između ograničenog znanja i beskonačnog niza praktičnih zadataka također je odgovor na pitanje zašto medicina nije utjecala na unapređenje znanstvene tradicije. Za razliku od astronoma, koji su trebali dati odgovor na nekoliko razboritih i relativno lakih pitanja (i na bezbroj pitanja na koja nije bilo valjana odgovora), liječnici su se našli pred razboritim pitanjima na koje nije bilo lako odgo­voriti. U načelu ta situacija nije bila nepovoljna za razvoj kumulativne tradicije empirijskog i racionalnog istraživanja. Ali ponašanje liječnika nisu odredile znanstvene mogućnosti vezane za njihovu praksu, već zahtjevi liječenja i potreba da se ljudi uvjere kako liječnik može pomoći.

Obavljajući svoj praktični zadatak — liječenje — neki liječnici postajali su dobri promatrači i racionalni empiri-čari. Ali osjećajući potrebu da uvjere ljude (i sebe) u dje­lotvornost i pouzdanost svoje pomoći, prihvaćali su općenita naučavanja i određeni način ponašanja koji bi im ulio samo­pouzdanje, a pacijentima povjerenje.9 Zato su se liječnici

8 Neugebauer, cit. djelo, str. 71—72; Pannekoek, cit. djelo, str. 87—90; J. H. Breasted, A History of Egypt, London, Hodder and Stoughton, 1906, str. 100; Taton, cit. djelo, str. 25—26; Brennand, cit. djelo, str. 25—26; J. E. S. Thompson, Rise and Fall of Mava Civilization, Oklahoma, University of Oklahoma Press, 1954, str. 160—164.

9 Tako se u Indiji susreće sustav »medicinske etike«; vidi J. Jolly, Indian Medicine, Poona, G. G. Kashika, 1951, str. 32. Asirski su liječnici u 7. stoljeću pr. n. e. upotrebljavali sumerski u receptima kao što su se poslije evropski liječnici služili latinskim. Razlog je bio isti. Budući da je sumerski jezik bio otmjeniji i poznavala ga je samo elita, liječnik je time povećao svoj ugled; vidi G. Šarton, A Historv of Science, sv. 1, Ancient Science Throught the Golden Age of Greece, Cambridge, Mass., Havard University Press, 1952, str. 89. O tradicio­nalizmu egipatskih liječnika piše G. Foucart, Disease and Medicine, Egypt, En­cyclopaedia of Religion and Ethics, sv. IV, str. 751—752.

45

kolebali između trezvenog empirizma i neosnovanog teoreti­ziranja.10 Rezultat tog procesa bio je paradoks. Liječnici su bili glavni nosioci tradicije empiričkog istraživanja i zani­manja za prirodne znanosti do 17, a donekle i do 19. stoljeća. Ali njihovi doprinosi znanosti malo su utjecali na medicin­sku praksu i teoriju. Medicinska tradicija bila je konzerva­tivna i doktrinarna, i ta profesija se u cjelini pokazala vrlo opreznom i skeptičnom prema novostima i čuvala je i bra­nila neke besmislene tradicije.11 Dakle, iako su se medicinom bavili mnogi koji su imali sklonosti za znanstveni rad, liječ­nička zajednica nije stvorila društvene uvjete za nastanak znanstvene tradicije koja bi se sustavno razvijala.

c) Najmanje problematična od svih tradicija bila je ona arhitekata i građevinara. Njihovi su zadaci bili jednako tako empirički kao i zadaci liječnika, ali su bili ograničeni i toč­nije određeni. Magija i sugestija malo su značili na tim područjima. To je jedina tradicija na polju tehnologije koja je ostala potpuno racionalna i na visokoj intelektualnoj ra­zini u drevnim i srednjovjekovnim civilizacijama.

Ali racionalnost nije bila dovoljna za razvoj znanosti. Arhitektura i građevinarstvo mnogo su manje pridonijeli znanstvenom razvoju nego astronomija ili medicina, koje su se, kako se činilo, beznadno zaplele u teologiju i magiju, s jedne, i lažne doktrine, s druge strane. Možda je taj dopri­nos bio relativno slab jer tu tradiciju nije trebalo prenositi u pismenom obliku ili na bilo koji drugi apstraktni način što je zahtijevao upotrebu simbola. Medicina i astronomija bavile su se pojavama uglavnom nepristupačnima eksperi­mentu i neposrednom opažanju. Važni dijelovi modela koji­ma bi se predočili i razjasnili funkcija ljudskog organizma i kretanje nebeskih tijela bili su zato plod nagađanja, ali ta su nagađanja morala biti logično dosljedna. Vladala je, dakle, potreba za nekom vrstom teorije.

10 A. Castiglioni, A History of Medicine, New York, Alfred A. Knopf, 1947, str. 89, 94—95; opisuje indijski empirizam i teorije magije. Vidi također njegovu raspravu o kineskoj medicini i neobičnim teorijama. O neosnovanim teorijama o srcu i vrlo razvijenim empiričkim načinima liječenja u Egiptu piše J. Pirenne, Histoire de la Civilisation de l'Egypt Ancienne, Paris, Editions, A. Michel, 1961, str. 198—204.

1 1 Razlog tom tradicionalizmu bila je uvelike bojazan liječnika da će biti optužen za zloupotrebu. Castiglioni citira grčkog povjesničara Diodora Sicilskog: »Liječnici imaju podršku zajednice i vrše svoje usluge u skladu s pisanim zako­nima što su ih sastavili mnogi slavni liječnici drevnih vremena. Ako pacijentu ne mogu pomoći, iako su postupili u skladu sa zakonima zapisanima u svetim knji­gama, oslobođeni su svake optužbe. Postupe li suprotno onome što je zapisano, čeka ih smrtna kazna, jer zakonodavac smatra da je malo ljudi koji bi mogli poznavati bolje metode liječenja od onih što su ih mnoštvo godina poštovali i propisivali najbolji stručnjaci.« (Castiglioni, cit. djelo, str. 60). I danas se u rje­šavanju tužbe zbog zloupotrebe odlučuje u skladu s tim pravnim načelom.

46

S druge strane, arhitekti i inženjeri mogli su vidjeti što rade i mogli su raspolagati materijalom, čak i kad su crtali, prikazivali su stvarne predmete ili vrlo jednostavne apstrak­cije, kao što je oblik i udaljenost, a ne spekulativne modele. Na taj se način nastavljala njihova djelatnost, nastajale su zgrade ili strojevi, koji su bili točniji i složeniji nego što se iz teorije moglo zaključiti. Teorija im nije bila potrebna da bi stekli slavu. Dovoljne su bile impozantne građevine što su nosile njihovo ime.12

d) Zajedničko obilježje svih tehnologija nije stvaranje općih zakona, već nastojanje da se postigne neki cilj, kon­kretni rezultat. No, takav cilj ne daje poticaj za akumulaciju i unapređenje znanja, koje nastaje logičnim razvijanjem ono­ga što je poznato bez obzira na neposredni problem. Taj logički razvoj otvara put u nova istraživanja, dovodi do ot­krića suprotnosti između činjenica i teorije te, na kraju, do otkrića nove teorije. Ako je cilj znanju određena praktična svrha, cijeli taj proces izostaje.

e) Pojedinačni interesi tehnologa i ostalih korisnika zna­nja mogu ne samo prekinuti daljnje znanstveno istraživanje već i postati prepreka bilo kakvim istraživanjima. Budući da pružaju izvjesnu vrstu usluga, njihov stav prema inova­cijama odredit će neki izvanjski činioci. Svećenik koji se služi astronomijom da bi ustanovio datume različitih godiš­njih svetkovina, protivi se standardnom kalendaru ne samo zato što on ugrožava njegov posao već i zbog toga što sma­tra da će sveti obredi time izgubiti svoje značenje. S vjer­skog stajališta takva razmišljanja su, naravno, opravdana. Jednako tako se liječnici, zadatak kojih je da liječe ljude, mogu s etičkog gledišta suprotstaviti bilo kakvu radu na unapređenju znanja ako to nije u izravnoj vezi s liječenjem bolesnika.

f) I na kraju, u nastojanju da se postigne stanoviti teh­nološki cilj zaboravlja se znanstvena osnova tehnologije čak i onda kad je znanstvena teorija imala svog udjela u samom otkriću. Na primjer, ako se neka tehnologija nadomjesti dru­gom, ljudi mogu izgubiti interes za još uvijek valjanu znan­stvenu osnovu one prijašnje tehnologije.13 Ili, evo jednoga drugog primjera — tehnologija se može usavršavati do takve razine da u praksi više nije potrebno poznavati znanstveno

12 O relativnom nepostojanju veze između tehnike i znanosti piše Neuge-bauer, cit. djelo, str. 71—72.

13 Vidi primjer spomenut u napomeni broj 6, gdje se opisuje kako je s Prestankom vjerskih obreda u kojima se koristilo određenim znanjem iz mate­matike to znanje palo u zaborav.

47

načelo na kojem se ona zasniva (npr. uvođenje kalendara). To se svakodnevno događa kad se tehnološki proces zasno­van na znanosti »razvija« dalje zbog zahtjeva proizvodnje. U tom stadiju, ljudi koji su potpuno nesposobni da shvate znanstvenu osnovu tog procesa vladaju jednako dobro, ako ne i bolje od znanstvenika svim njegovim pojedinostima. Znanost utkana u tehnologiju zaboravlja se, dakle, na putu od stvaraoca do korisnika.

Doprinos filozofa ranoj znanosti

Drugu društvenu skupinu čine filozofi, koje je uz tehnologe opravdano smatrati stvaraocima rane znanosti. Tradicionalna uloga filozofa je, po svojim ciljevima i interesima, najbliža modernim učenjacima i znanstvenici­ma. Sve njih nisu zanimale fizičke pojave, no među njima su se vrlo često mogli sresti ljudi koji su žarko željeli shva­titi prirodu.

Samo mali broj tradicionalnih društava priznavao je filozofima njihovu ulogu. Obično su se filozofskim istraži­vanjem bavili religiozni mudraci, za koje filozofija nije sama po sebi bila svrha, već sredstvo da se pronađe put do spa­senja. Ako je među njima i bilo ljudi kojih su osobni razlozi bili samo intelektualne prirode, društvo takve razloge nije ni shvaćalo ni prihvaćalo. Da bi opstala, filozofija se morala zaogrnuti moralno-vjerskom tradicijom. Mudrac je morao biti učitelj i primjer uzornog života koji je otkrio svojom filo­zofijom. Zapravo, uloga filozofa bila je više primijenjene nego sasvim intelektualne prirode.

Dobar primjer pruža priča o stvaranju svijeta u Knjizi postanka. Njome se očito želi reći da je bog sve stvorio, da je čovjek vrhunac stvaranja i da je stvoren po božjem ob­ličju. Ali za to bi bila dovoljna i jednostavnija priča i čovjek se pita nije li svrha priče prikaz stvaranja na način koji ima nekoga logičkog smisla. Neki znakovi govore o teškoćama; očito je bilo teško zamisliti stanje prije stvaranja. Može se naslutiti i pokušaj da se ustanove prvotni elementi iz kojih je nastala tvar i život, da se stvori sud o geološkoj i bio­loškoj evoluciji. Ali u obliku u kojem se priča sačuvala to je objašnjenje, ako je to uistinu trebalo da bude objašnjenje,

48

prikrito i zasjenjeno moralnim i vjerskim pobudama. Iden­titet i način razmišljanja filozofa prirode, koji je možda tvorac te priče, potpuno se izgubio.

Slična sudbina zatekla je kinesku i grčku prirodnu filo­zofiju. One su konačno postale filozofske sekte sklone magiji i misticizmu.14 Prirodna je filozofija tako prestala biti po­dručje sustavnog istraživanja.15

Prirodna filozofija opstala je kao intelektualna preoku­pacija podložna zakonima logike samo u onih nekoliko tra­dicionalnih društava gdje se razvila društvena uloga filozofa i etičara. Aristotel je bio istaknuta ličnost i izraziti primjer takve uloge u Evropi i na Bliskom istoku tokom dvije tisuće godina. Učeni konfucijevac16 mu je po tome vrlo blizak, a i drugdje je bilo nerazvijenih varijanata takve uloge. Dru­štvena uloga filozofa pojavljuje se u povijesti nakon dru­štvene uloge tehnologa. Jedino u Grčkoj i Kini ta je uloga bila svjetovna, a samo u helenističkom svijetu odvojena je od praktične uloge pravnika i činovnika. Društvena zadaća filozofa bila je da razmišljanjem pronađe put koji vodi do osobnog i društvenog savršenstva. Glavni naglasak bio je na metafizici i filozofiji morala, politike i prava (ta razmišljanja često je pratila stvarna praksa). Položaj Zemlje u svemiru i položaj čovjeka u prirodi bio je sporedan predmet u filo­zofskim razmišljanjima.17

Budući da se filozof obično smatra izravnim prethodni­kom znanstvenika, važno je razmotriti u čemu je sličnost ili razlika tih dviju uloga. Tradicionalni filozof, kao i znanstve­nik, želi pomoću logičkih modela shvatiti neku vrstu »stvar­nosti«. Paradigmatska je stvarnost za tradicionalnog filozofa bila čovjek i bog ili samo bog. Zbivanja u prirodi nisu bila važna kao ljudski poslovi i vjerska pitanja, i smatralo se da ih ljudski um ne može shvatiti ni na njih utjecati. Ra-

14 Taoizam kao znanstveno usmjerena prirodna filozofija nije ispunio obe­ćanje zbog svoje veze s misticizmom i zbog zaokupljenosti svakodnevnom etikom, t j . dje'ovanjem u skladu s »pravim putem«, tao; vidi J. Needham, Science and Civilization in China, sv. 2, Cambridge, The University Press, 1954, str. 33—164.

15 Ludwig Edelstein, Motives and Incentives for Science in Antiquity, u Crombie (urednik), cit. djelo, str. 31; S. Sambursky, Conceptual Developments and Modes of Explanation in Later Greek Scientific Thought, isto, str. 62—64; G. E. M. de Ste. Croix, Commentary, isto, str. 82—84.

16 J. Needham, Science and Civilisation in China, sv. 3, str. 196—197; piše o kritici što je taoisti upućuju konfucijevcima zbog »iskrivljavanja činjenica i djelovanja protiv prirode«. To isto se u 17. stoljeću zamjeralo skolastičkoj filozofiji u Evropi.

17 J. M. Keynes, Newton, the Man, u J. R. Newman, The World of Mathe­matics, sv. 1, New York, Simon and Schuster, 1956, str. 277—285; L. Thorndike, A History of Magic and Experimental Science, sv. 7, New York, Columbia Univer­sity Press, 1958, str. 11—32; isto, sv. 8, str. 588—604; A. Koestler, The Sleep­walkers, New York, The Macmillan Company 1959, str. 261—267 (o Kepleru) i str. 26—41 (o Pitagori).

4 Uloga znanstvenika u društvu 49

zum se prije svega morao baviti moralnim problemima, koje je mogao shvatiti i uspješno riješiti.

Ako uloge podijelimo prema sredstvima i ciljevima, tad se uočava znatna sličnost između sredstava tradicionalnog filozofa i modernog znanstvenika: oba vjeruju u logiku i utje­ču se empiričkim dokazima. Ali ciljevi tih dviju uloga su različiti: filozof želi shvatiti čovjeka intuitivno da bi na njega mogao utjecati, a znanstvenik pokušava analitički objasniti prirodu kako bi mogao predvidjeti zbivanja u njoj. Sa sta­jališta cilja, znanstvenik je, dakle, bliži filozofu prirode (čak ako je on vrač ili mistik) nego filozofu općenito.

Očito je, dakle, da je društvena uloga tradicionalnog filozofa dala malo poticaja znanstvenim stremljenjima i znan­stvenom stvaralaštvu. No, ona je ipak pružila najbolji okvir za očuvanje i povremeno širenje znanstvene tradicije, pa i za (u određenim uvjetima) stvarni znanstveni rad. Razlog je jasan. Opća filozofija, koja se poglavito bavila čovjekom i društvom, bila je racionalna i, prema tome, manje podložna utjecaju magije i misticizma nego filozofije prirode, koja je željela prodrijeti u tajne svemira. Zdrav razum i praktično poznavanje ljudskih poslova nisu dopuštali zamah mašti svoj­stven spekulacijama o životu i smrti, o suncu, mjesecu, zvi­jezdama, munji i gromu. Zbog toga je znanje koje je postalo dio opće filozofske tradicije obično bilo izneseno u obliku logičkih sudova za razliku od onoga što ga je prenosila tradi­cija filozofije prirode. Osim toga, filozofi su bili školovani ljudi, razvijene duhovne discipline i često su bili vrlo znati­željni, ponekad kao pravi znanstvenici. Uglavnom su oni imali više slobodnog vremena od drugih, pa je i vjerojatnost da će povremeno pridonijeti znanosti bila veća. I na kraju, kao što smo već rekli, filozofija je ljudima mogla pružiti sustav­nu spoznajnu orijentaciju, a taj je cilj, u načelu, uključivao i tumačenje prirodnih pojava koje su zbunjivale i zabrinja­vale ljude svih vremena (život, smrt, nebo itd.).

Obično je uključivanje znanstvenih elemenata u filozof­ske sustave dovodilo do falsifikacije znanosti stavljajući je na silu u okvire teorije koja joj nije odgovarala. Ali povre­meno, kad bi se pojavili novi filozofski sustavi i kad bi filo­zofska misao bila otvorenija i raznolikija, filozofi skloni zna­nosti imali su priliku pokazati svoje zanimanje za prirodne pojave i posvetiti im sustavnu pažnju. Valja, međutim, istak­nuti da se u okviru prihvaćene društvene definicije uloge filozofa taj interes nije mogao razviti u stalni znanstveni

50

rad. Na kraju krajeva, filozof je pred sobom imao moralni i društveni cilj. Zato je samo one sustave koji su nudili do­sljedno rješenje moralnih i društvenih problema mogla pri­hvatiti većina filozofske zajednice. Bilo je malo vjerojatno da bi sustavno proučavanje prirode postalo sastavnim dije­lom takvih sistema.

Tako su velika pitanja o kretanjima zvijezda i porijeklu svemira te osjećaj opčinjenosti pravilnostima u prirodi što ga susrećemo kod filozofa prirode, ostali sačuvani u tradi­ciji mistike i magije, a logički formulirane znanstvene teorije postale su sastavni dio racionalnih sustava koji su se bavili metafizikom i moralnom filozofijom. Stalni prijenos teorij­skog znanja mogao se očekivati samo u okviru te opće filo­zofije. Ali ta racionalnost nije imala znanstvenu svrhu i u njoj nije bilo gotovo ničega što bi potaknulo na znanstveno stvaralaštvo. Stvaralački znanstveni um prije je mogla pri-lovući mistično-magijska tradicija nego racionalna opća filozofija. Bez obzira na to kako bili pogrešni njezini odgo­vori, ona je čuvala i prenosila upravo ona pitanja što potiču na istraživanje prirode. Sa stajališta filozofa morala ili prav­nog stručnjaka baviti se takvim pitanjima, bilo je beskorisno i ludo zanimanje.

Taj stav objašnjava neočekivanu vezu između magije i misticizma, s jedne, i egzaktne prirodne znanosti, s druge strane, koja je zapažena u nekoliko primjera. Neoplatonizam je npr. bio vrlo raširen među znanstvenicima u 16. i 17. sto­ljeću. Kepler pa čak (na neki način) i Newton bili su mistici kao i stari pitagorejci, čuvari jedne od najstarijih znanstve­nih tradicija. U novije vrijeme govorilo se da je na Faradaya18

i Oersteda utjecao romantizam svojom filozofijom prirode. Znanstvena tradicija je, dakle, na prvi pogled, opstala u

obliku neplodnih, ali logički dokazivanih teorija, ili u teh­ničkim raspravama praktičara školovanih u duhu racionalne filozofije, koje su bile zanimljive, ali bez teorijske podloge. Postojala je, međutim jedna skrivena veza između znanosti, magije i misticizma, koja se očitovala u neočekivanim pro­valama znanstvenog stvaralaštva.19

18 Vidi Pierce Williams, Michael Faraday, London, Chapman and Hall, Ltd., 1963.

19 O tome piše J. Needham u R. Dawson (urednik). The Legacy of China, Oxford, The Clarendon Press 1964, str. 305—306.

4* 51

Zaključak

Polagani, ali nepravilni tok znanstve­nog razvoja opisan na početku ovog poglavlja, može se objas­niti odsutnošću posebne uloge znanstvenika i činjenicom da znanost, sama po sebi, nije bila prihvaćena kao društveni cilj. Uloge stvaraju ljudi koji se žele izraziti na stanovit na­čin. Ali da bi uloge bile prihvaćene i ovjekovječene, ljudi treba da obavljaju priznatu društvenu djelatnost. Tehnolo­gija je društvena djelatnost koja je svugdje prijeko potreb­na. Ali, kao što smo već pokazali, samo u posebnim okol­nostima tehnolozi pokazuju nešto više od površnog zanimanja za znanost. Jednako vrijedi i za filozofe. Iako je bitni dio njihove uloge traženje istine, u prošlosti je glavna svrha te duhovne uloge bila pomoć ljudima da svladaju svoju silnu tjeskobu, obuzdaju strasti i svoju energiju upotrijebe u prak­tične svrhe, kao što su opstanak, stvaranje boljeg čovjeka i društva. Za filozofe je tražiti »istinu« značilo tražiti duhovnu i moralnu, a ne neku znanstvenu istinu.

Prije nego je znanost mogla postati društvena ustanova, moralo je postojati shvaćanje da je kao takva dobra za društvo, kao što je nekad bila filozofija morala. Neki filo­zofi prirode sigurno su došli na tu ideju. Ali da bi druge u to uvjerili, morali su dokazati kako je njihova spoznaja važna s moralnoga, vjerskog i magijskog gledišta. I tako je znanstveni sadržaj prirodne filozofije nestao ili su ga prikrila praznovjerja i obredi ezoteričnih kultova.

To objašnjava zašto u većini civilizacija nije bilo znat­nijeg razvoja znanosti. Znanost je, za razliku od tehnologije, moralne filozofije i vjere, bila nešto što nije bilo potrebno. Čak se i sasvim intelektualni interes za čovjeka i njegovo mjesto u prirodi mogao zadovoljiti filozofijom; nije bilo potrebe za egzaktnim istraživanjima.

I to je odgovor na pitanje zašto se znanost nije brže razvijala i zašto nije prije i na više mjesta izazvala propa­danje tradicionalnih društava. Zapravo, pitanje valja druk­čije postaviti. Ono što treba objasniti jest sama pojava zna­nosti. Poznavaoci tradicionalnih društava tvrde da ima ne­čega patološkoga u brzom napretku znanosti do kojega je došlo na Zapadu. Oni smatraju da se onaj spori i isprekidani razvoj svojstven tradicionalnim društvima i čvrsto povezan s tehnologijom i etikom, zapravo, odlikuje većom društve­nom i kulturnom ravnotežom.

52

3

Sociologija grčke znanosti

Grčka znanost kao preteča moderne znanosti

U prošlom smo poglavlju zaključili da pojava posebne uloge znanosti i stalna znanstvena djelatnost ovise o stanovitim društvenim uvjetima kojih nije bilo ni u jednome od tradicionalnih društava. Jedini primjer koji je u očitoj suprotnosti s tim stajalištem je grčka znanost, koja se, s obzirom na njezinu logičku strukturu, može smatrati pravim pretečom moderne znanosti. Prije nego što budemo mogli odrediti društvene uvjete koji su doveli do pojave moderne znanosti, moramo, dakle, ustanoviti koliko je i u kojem pogledu grčku znanost opravdano smatrati istinskim prethodnikom moderne znanosti u sociološkom smislu. Ako je njezin razvoj uistinu bio takav da se pojava moderne znano­sti u 17. stoljeću dade shvatiti kao puki nastavak grčkoga razvojnog slijeda (što ga je privremeno prekinulo kršćanstvo i najezde barbara), tad je naš prikaz osnovnog načela tra­dicionalne znanosti bio pogrešan. U tom slučaju ne valja tražiti društvene uvjete koji su pogodovali pojavi moderne znanosti u 16. i 17. stoljeću, već one koji su pogodovali nas­tanku društvene uloge znanosti u drevnoj Grčkoj.

Da bismo razmotrili to pitanje, potrebni su ovi podaci: 1. Kakva je bila društvena uloga ljudi koji su pridonijeli

grčkoj znanosti? Jesu li oni bili priznati i poštovani kao znanstvenici ili im je znanost bila samo dodatna djelatnost? Da li je znanost smatrana sama po sebi važnom ili zbog svoga šireg filozofskog ili mističnog značenja; ili možda zbog teh-

53

nološke primjene? Ako se one koji su pridonijeli znanosti smatralo, prije svega, znanstvenicima, je li definicija te uloge bila slična današnjoj, t j. je li to bila osoba koja se ozbiljno bavila proširivanjem znanja na znanstvenoj osnovi. Ili je to možda bila jedna od onih sporednih, samo napola ustanov­ljenih uloga kojih svuda ima, kao što je npr. uloga pozna­vaoca neke rijetke i malo tražene vještine, šahovskog maj­stora ili osobe s neobičnim pamćenjem ili s izuzetnom spo­sobnošću računanja, i tome slično, kojima se ljudi dive ili o kojima barem govore, kao što je to uvijek s neobičnim bićima.

2. Kako se znanošću koristilo? Je li se ona sustavno po­dučavala kao važan dio kulture? Ili su je smatrali samo po­moćnim predmetom, uz filozofiju, obrede i tehnologiju, ili možda tek običnom duhovnom razonodom?

3. Na koji se način prenosila znanost? Je li bilo ustanova koje su morale unapređivati znanje i širiti ga među školo­vanim stanovništvom? Da li se znanost prenosila kao tajno učenje o nekom kultu ili kao tajne zanata što ih majstor predaje svom učeniku? Je li se, možda, ona prenosila na razne načine, igrom slučaja, kao što se obično prenose zna­nja koja nisu posebno važna i za koja samo povremeno vlada zanimanje?

4. Kako je tekao znanstveni razvoj ? Je li bio kumulativan ili neujednačen, s razdobljima stagnacije i procvata? I na kraju, jesu li uspone i padove znanstvene djelatnosti odre­đivale promjene u samoj znanosti ili su oni ovisili o tome kako se znanost primjenjivala i kako se mijenjalo njezino značenje u raznim kontekstima izvan nje?

Odgovori na prvi i na drugi niz pitanja međusobno su povezani. Definicija uloge znanstvenika ovisi o tome kako se znanstvenici i ostali ljudi koriste znanošću. Također, čvrsta je veza između načina na koji se znanost prenosi u vremenu i prostoru i toka njezina razvoja. Zato nećemo odgovarati posebno na svako pitanje, nego ćemo sve te podatke iznijeti kronološkim redom.

54

Društvena uloga prvih filozofa prirode

Društvena uloga grčkih predsokratika bila je slična onoj istaknutih intelektualaca u drugim tra­dicionalnim društvima. Neki su rani filozofi, poput Pitagore i Empedokla, bili osnivači vjerskih kultova. Držani su svetim ljudima i za života su poštovani kao proroci. Njihove su biografije nalik mitovima i podsjećaju na Buddhu i Zoro-astera ili na židovske proroke. Giorgio de Santillana uspo­redio je priču prema kojoj je Pitagora ležao mjesec dana u pećini na Kreti kao dio svoje inicijacije sa sličnom pričom o Ezekijelu, kojega je bog kaznio da leži ispružen 390 dana.1

Druga moguća usporedba je uzašašće Ilijino u ognjenim ko­lima s Empedoklovim krajem (još jedan slavni iscjelitelj) u vulkanu Etne i s pitagorejskom idejom o uzlasku duše na nebo. Drugi mislioci (koje bismo također mogli usporediti sa starim Židovima i mnogim drugim plemenima, čak i u moderno doba) bili su propovjednici koji su osuđivali ne­moralne običaje bogatih, obredne tradicije i svećenički sta­lež u ime istinskoga, racionalnijeg morala. U svim tim pri­mjerima, grupe učitelja i učenika odvajale su se na kraju od ostatka društva i njegovale svoje vlastite vjerske i mo­ralne običaje. S vremenom su od toga nastala vjerska brat­stva odana nekom kultu; tako su pitagorejci štovali muze i obožavali Pitagoru kao boga. Osim samog Pitagore mnogi rani filozofi bili su vođe i zakonodavci u grčkim kolonijama, koje su se stalno borile za opstanak, što opet podsjeća na likove Mojsija i Ezre.2

Vjerojatno je bilo i izuzetaka koji se ne uklapaju u ovu tipologiju. Čini se da su Anaksagora i, možda, još jedan ili dvojica bili u modernom smislu više svjetovni i specijalizi­rani filozofi.3 Ali bez obzira na to vara li taj utisak, ostaje činjenica da su stalna djelatnost i tradicija, tamo gdje ih je bilo, imali oblik kulta vezanoga za znanje i istinu u onome konačnom vjerskom smislu i za njihov izraz kao način živo­ta. Posebna uloga filozofa prirode u Grčkoj bila je, dakle, slična takvim ulogama u drugim drevnim civilizacijama. Je­dino su, kako se čini, u Grčkoj bolje čuvali ličnosti i učenja

1 Giorgio de Santillana, Origins of Scientific Thought, New York, Mentor Books, 1961, str. 55.

2 Isto, str. 54—57; Edward Zeller, Autlines of the History of Greek Philosophy, Cambridge University Press, 1957, str. 216—217.

3 Daniel E. Gershenson and Daniel Greenberg, Anaxagoras and the Birth of Physics, New York, Blaisdell, 1964; Zeller, cit. djelo, str. 76—80.

55

tih mislilaca, uključujući i one kojih je učenje bilo izrazito heretično.

To se možda dade tumačiti boljom kvalitetom ljudi i njihova razmišljanja, posebnim uvjetima ili, najvjerojatnije, jednim i drugim. Bolji ljudi, naime, odlaze tamo gdje su uvjeti za određenu djelatnost povoljniji. Kod starih Grka tih je uvjeta očito bilo. Oni su bili vrlo raspršena i politički de-centralizirana nacija sa zajedničkom kulturom i vjerskim centrom. Mogli bismo je usporediti, iako je ta paralela ne­potpuna, s narodima engleskoga govornog područja u današ­nje doba ili njemačkoga govornog područja u prvoj polovini 19. stoljeća. U centraliziranim homogenim kulturama nije bilo mjesta za razna proročanstva ili kultove koji bi mogli biti opasni za religiju. Razlike su dovodile do sukoba i jedna je struja morala nadvladati. Kod Grka je, međutim, moglo biti raznolikosti. Što je bilo opasno u Ateni ili Sparti, bilo je dopustivo u Miletu ili Sirakuzi. »Granica« je postojala u sociološkom smislu. Grupe avanturista i odmetnika mogle su otići i eksperimentirati s novim političkim i vjerskim ide­jama u malim sredinama, a da se pri tome ne sukobe s vla­dom i službenom religijom, i da ne budu odsječeni od na­roda i njegove kulture. Ta granica omogućivala je mnogo smjeliji zamah mašti i eksperimentiranje idejama koje su s vjerskog i političkog stajališta bile manjkave ili, čak, opas­ne. Takva situacija omogućila je pojavu, u znanstvenom smi­slu, modernih i, gotovo bismo mogli reći, posebnih svjetov­nih ideja, kakvih ima malo u drugim tradicionalnim civili­zacijama.4 Neke od tih ideja navode na pomisao da je do znanosti nedostajao još samo jedan korak, i čovjek se pita zašto do njega nije došlo. Ako se, međutim, stanje razmotri sa sociološkoga gledišta, postaje jasno da ta intelektualna djelatnost nije bila početak društveno prihvaćene uloge zna­nosti. Bez obzira na to kakve su mogle biti pobude nekih pojedinaca, stvarni društveni cilj predsokratika bio je pro­naći put do skladnog života, bilo shvaćanjem prirode na poseban način (što je uglavnom odgovaralo jedino ezoterič­nim sektama), bilo okupljanjem ljudi različitih zanata i inte­resa u udruženjima sličnima cehovima.

4 O pojmu »granice« u značenju kojim se služimo ovdje vidi C E. Ayres, Theory of Economic Progress, Chapel Hill, N. C, University of North Carolina Press, 1944, str. 132—137.

56

Znanost u velikim atenskim filozofskim školama

Ta se situacija izmijenila u razdoblju nakon perzijskih ratova. Grčka je postajala ujedinjena država. Nezavisne gradove države, kao zatvorene vjerske zajednice, zamijenili su savezi, gdje pojedini gradovi države imaju pre­vlast, a zatim dolazi ujedinjenje pod Makedonskim Carstvom. Zbog veće društvene pokretljivosti i složenije strukture druš­tvenih klasa i političkih snaga, pojavili su se problemi up­rave, te javnog i osobnog morala, gdje tradicionalna rješenja više nisu zadovoljavala.

Tako je nastala potreba za dvjema posebnim intelektual­nim ulogama, kakve se mogu naći u svim tradicionalnim društvima. Jedno je bila uloga koja je sjedinjavala djelatnost pravnika, činovnika i političara, a drugo je bila uloga filo­zofa religije i morala.5

Ta je potreba uvjetovala potražnju za podukom iz filo­zofije i drugih intelektualnih vještina. Društvo je trebalo ljude koji će obavljati te zadatke, a to je bila prilika za osobe žive inteligencije i za obrazovane sljedbenike filozof­skih kultova. U novonastalim uvjetima njima je vjerojatno bilo jednako teško ostati ezoteričnim i uzvišenim kao što je i puritanskim zanatlijama i malim trgovcima 17. i 18. sto­ljeća bilo teško ostati siromašnima i ne iskoristiti moguć­nosti da se prošire poslovanje i proizvodnja.

Potreba za školovanim ljudima potakla je brz razvoj škola gdje su se stjecale vještine potrebne za vođenje jav­nih poslova, vještine kao što su dokazivanje, logično zaklju­čivanje i govorništvo. Pojavile su se i uloge govornika i pravnika.6

Za našu raspravu zanimljivija je, međutim, uloga filo­zofa. U školama govorništva, koje su bile praktičnog znača­ja, koristilo se mnogim intelektualnim metodama što su ih razvili filozofi, uključujući i neke znanstvene metode. Ali njihova praktična svrha nije mogla zadovoljiti filozofe željne pravog znanja. Moć govorništva i uvjerljivost dokazivanja nisu mogle riješiti moralne i političke probleme grčkog druš­tva, koje se brzo mijenjalo.

U tim okolnostima pojavio se i interes za filozofiju i znanost. Javno naučavanje filozofije i upotreba intelektual-

5 Zeller, cit. djelo, str. 112—114. 6 H. I. Marrou, A History of Education in Antiquity, New York, Sheed

and Ward, 1956, str. 189—312.

57

nih vještina navela je sljedbenike filozofsko-znanstvenih sek­ta da iziđu iz svoje osame. Njihova ezoterična naučavanja uspoređivana su s drugim naučavanjima i otvoreno se raz­matralo koliko su ona korisna za tumačenje stvari i priklad-

\ na da vode ljudsko djelovanje. Intelektualne rasprave što su ih vodili sljedbenici škola

i doktrina utjecale su na način razmišljanja. Za generacije poslije Sokrata, koji označuje početak novoga filozofskog istraživanja bez sekta, filozofija je apstraktna i postala je profesionalna djelatnost. Naglasak je bio na moralno-religij-skim problemima, kojih je bilo najviše, i na metafizici. Vla­dao je očiti nesklad ili, čak, sukob između filozofskog cilja, tj. pronalaženja opće valjanog pristupa znanju koje bi nado­mjestilo učenje filozofskih sekta, i društvenog cilja, tj. stva­ranja novih osnova morala, religije i politike. Bilo je prijeko potrebno riješiti sukob tih dvaju ciljeva jer su se tradicio­nalne vrijednosti brzo gubile. S filozofskog stajališta, najveći su izazov bila dostignuća prirodnih filozofa u logici i znanosti. Ali logika i znanost bile su najmanje važne za rješavanje moralno-religijskih i političkih problema. Najvažnije je pi­tanje bilo kako učiniti ljude i vlast boljima u doba kad je tradicionalni moral prestao biti oslonac u privatnom i poli­tičkom životu.

Posljedica te napetosti jesu pokušaji da se filozofiji pri­rode dade novo tumačenje u okviru novoga metafizičkog sustava. Do toga je došlo tokom stvarnih susreta i rasprava između predstavnika novih škola i pripadnika znanstvenih sekta i gilda. Platon je bio u prijateljskim odnosima s Eudok-som iz Kizika, kojeg su veoma zanimale filozofske rasprave u Akademiji. Na svojim putovanjima Platon se također su­sreo s pitagorejcima u Tarentumu i posjetio je Filistionovu medicinsku školu na Siciliji.7

U Likeju, školi koju je osnovao Aristotel, te su se veze pretvorile u stvarnu suradnju. Teofrast, Eudem i Menon imali su zadatak da napisu povijesti različitih disciplina. Vladala je čvrsta veza između peripatetičke škole i knidske liječnič­ke škole gdje su se vodila prava znanstvena istraživanja na području zoologije i anatomije.8

Te su veze drukčije utjecale na Platonovu filozofiju nego na Aristotelovu. Obojica su bila izravno vezana za staru filo­zofiju prirode i zaključila su kako su njihovi pokušaji da

7 Werner Jaeger, Aristotle: Fundamentals of the History of His Development, Oxford, Clarendon Press, 1948, str. 17—18.

8 Isto, str. 335—337.

58

protumače fizički svijet, takav kakav je, bili suviše kruti i, sa stajališta logike, nezadovoljavajući. Tu teškoću riješili su tako da su s fizičkih problema naglasak premjestili na ljud­ske. Platon je odbacio promatranje i priklonio se svijetu ideja. Promatranje zvijezda i geometrijski prikaz njihovih kretanja bila je važna djelatnost u platonističkoj filozofiji. Cilj joj je bio da navede »um da teži g o r e . . . prema uzviše­nim stvarima« (Glaukon). Pri tome bismo mogli zajedno sa Sokratom zaključiti da je prirođena inteligencija duše ko­načni izvor višeg znanja i da, prema tome, zvjezdano nebo možemo ostaviti na miru. S tog su stajališta pitagorejski eks­perimenti sa žicama i tonovima bili potpuno nekorisni.9

Za Aristotela je matematika bila manje važan predmet nego empirička znanost. Veći dio njegova rada, pa i većina radova njegovih sljedbenika, odnosi se na empiričke proble­me fizike, astronomije, zoologije i botanike.10 Ali tradicija koju je započeo svojim radom izgubila je nakon dvije generacije svoj naučni značaj i postala je dogmatski sustav u kojem je filozofija obuhvaćala sva znanja, a osnovno je načelo bio antropomorfni pojam »svrhe«. Atomistička se škola počinje baviti etikom, a ne više prirodnom filozofijom. Epikur je morao birati između vjere u slobodu ljudske volje i Leuki-pova i Demokritova zakona nužde. Odabrao je slobodu volje i tako prekinuo istraživanja o prirodnim zakonima koja bi se možda dalje razvijala.11

Krajnji rezultat tih raznih putova razvoja kao da je so­ciološka paralela onome što se dogodilo u Kini. Konfucijan-ska filozofija također je težila tome da svrsta sva znanja u okvir filozofije politike i morala, kao što su to učinile poslije filozofske škole u Grčkoj. I u Grčkoj i u Kini pojavila se uloga filozofa koji je trebao voditi političara ili, u idealnome, sam biti političar.12

Razlike su bile varijacije u okviru iste vrste društvene uloge, ako vrstu uloge definiramo njezinim ciljem i sredstvi­ma kojima se taj cilj postiže: svrha je filozofije da stvori,, dobro društvo gdje vladaju mudri. Općenito se pretpostav­lja da veliki filozof može naći način kako da se postigne savršeno društvo i da ga je on, zapravo, već i otkrio. Do željenog cilja se zato može doći istinskim proučavanjem filo

9 S. Sambursky, Physical World of the Greeks, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., str. 54. O načinu na koji se Platon koristio različitim znanostima u svoje filozofske svrhe piše Jaeger, cit. djelo, str. 17—18.

10 Jaeger, cit. djelo, str. 404. 11 Sambursky, cit. djelo, str. 109, 161—165. 12 Marrou, cit. djelo, str. 47—54, 63—65, 85—86.

59

zofskih načela i prikladnim djelovanjem, što posebno vrijedi za one koji su predodređeni da vode društvo. Kinezi su s više uspjeha prilagodili ideal društva filozofskim načelima koja su, donekle, stvarali sami filozofi. U objema su civili­zacijama nastale stanovite razlike između onih što su nau­čavali filozofiju i onih koji su se njome služili u politici.13

U istom razdoblju pojavili su se intelektualci kao Ari-starh, Eratosten, Hiparh, Euklid, Arhimed i Apolonije, čiji se rad na određenim područjima može smatrati posebnom i profesionalnom znanošću. Takav tok događaja nije imao svoju paralelu u drugim društvima. Možemo se, prema tome, zapitati koliko je taj razvoj bio prva pojava društveno priz­nate uloge znanosti.

Odvajanje znanosti od filozofije u doba helenizma

Kako bismo mogli odbaciti pretpostav­ku da je riječ o ulozi znanosti u modernom smislu, moramo prihvatiti tumačenje koje, više od drugih, želi ovom razvitku pripisati moderna obilježja.14 Prema tom tumačenju, Aristo­tel je važna prekretnica. Njegov je sustav — kakav je bio u njegovo vrijeme, a ne kako su ga tumačili peripatetici — bio relativno otvoren. Iako mu je krajnja svrha bila meta-fizičko-religijska (dokazati da postoji nadnaravna realnost), to je umnogome bila metoda istraživanja koja je posebnim disciplinama dopuštala znatnu nezavisnost. Zbog toga se u Likeju susreće prava podjela rada među specijalistima koji su se bavili različitim područjima, a ujedinjavao ih je zajed­nički filozofski cilj. Da je taj filozofski cilj bio prihvaćen kao društvena vrijednost i da je bio spojiv sa slobodnim razvojem disciplina, bila bi se razvila znanost kao društve­no priznata funkcija.

Ali dogodilo se da filozofija nije potpuno zadovoljila ni školovane ljude općenito ni one koji su se njome bavili. Prvi su tražili nazor na svijet vezan za njihove vjerske i moralne

13 Tilemann Grimm, Erziehung und Politik im konfuzianischen China der Ming Zeit (1368—1644), Hamburg, Mitteilungen der Gesellschaft für Natur and Völkerkunde Ostasiens (OAG), Band XXXV B, 1960, Kommissionsverlag Otto Harrassowitz, Wiesbaden, str. 33—35, 108—111, 120—121, 129—130, 159.

1 4 To je Jaegerovo tumačenje, cit. djelo, str. 335—341.

60

probleme i empirička znanost ih nije zanimala. Onima koji su se bavili znanošću smetala je krajnja metafizička svrha. Osobito fizičari i matematičari nisu mogli uklopiti svoje metode u teleološki okvir aristotelovske metafizike. Zbog tak­vog stanja znanost je postala sporedno zanimanje u filozof­skim školama i njome se bavilo samo u posebnim krugo­vima.15

Iako se možda čini da je taj razvoj bio početak uloge znanosti s društveno priznatom svrhom i vlastitim dostojan­stvom, to je zapravo bio znak neuspjeha. Uloga koja je tek nastala nije nikad stekla dostojanstvo koje bi se moglo uspo­rediti s onim što je ima uloga etičara. Odvajanjem od filo­zofije znanstvenikov je ugled pao, a ne porastao. U doba kad su Platon i Aristotel pokušavali postaviti nove moralne i vjerske osnove grčkog društva i intelektualne osnove grčke misli, znanost je bila u središtu pažnje. Matematika i fizika, čak i ako su bile pogrešno prikazane, imale su isto moralno značenje kao etika u Platonovu idealu spekulativnog života.15

Kod Aristotela je to donekle bilo još više istaknuto.17 Ali početkom 3. stoljeća nekoliko astronoma, matematičara, pri­rodoslovaca i geografa, koji su uglavnom djelovali u Alek-sandriji, bilo je potpuno po strani od bilo kakvih općih in­telektualnih ili prosvjetnih strujanja. To su bili vojni savjet­nici (Arhimed), astrolozi ili su jednostavno pripadali dvor­skoj sviti. Zato je bilo sve teže održavati postulirano jedin­stvo i etičko značenje svih znanstvenih i filozofskih nasto­janja. Tako da je za generacije nakon Aristotela, Dikearh iz Messine, jedan od sljedbenika peripatetičke škole, izjavio da je čista teorija nevažna za etiku i praktični život.

U skladu s tim nazorom, posebna znanost (koja je uklju­čivala i metafiziku) izgubila je svoje moralno značenje. Čak i u kasnijoj filozofiji, kad se nanovo pojavila ideja da je spekulativni život jedini put do najvišeg dobra, to se nije odnosilo na znanost, već na vjerska razmišljanja i metafiziku.

15 Isto, str. 404. 16 O. Neueebauer, The Exact Sciences in the Antiquity, 2. izdanje, New

York Harper t o r c h Books, 1957, str. 152; G. E. M. de Ste. Groix u A. C. Crombie (urednik), Scientific Change, London, William Heinemann Ltd., 1963, str. 82—83.

17 Prikaz tih promjena u moralnom odgoju spekulativnog života od Platona do Dikearha zasniva se na Jaeger,, cit. djelo, str. 426—461. Vidi također Zel'er, cit. dielo, str. 136—137; R. Taton (urednik), History of Science, sv. /, Ancient and Medieval Science from the Beginning to 1450, New York, Basic Books, Inc., 1963, poglavlje 5, str. 248, 262—265; Paul Fridlander, Plato: An Introduction, New York, Harper and Row, 1958, str. 85—107; A. E. Tavlor, Aristotle, London, T. C. and E. Jack, 1919, str. 14—35; G. Sarton, A History of Science, sv. I, Ancient Science Through the Golden Age of Greece, Cambridge, Mass., Havard University Press, 1952, str. 331—347.

61

Grčka znanost kao poseban primjer u tradicionalnoj društvenoj strukturi

Stvari, dakle, drukčije izgledaju ako se pažnja usmjeri na ulogu znanosti i znanstvenu djelatnost nego kad se razvoj znanosti promatra nezavisno. U tom slu­čaju razvitak se može lako pričiniti linearnim i kumulativ-nim: nesređene teorije prirodne filozofije 6. i 5. stoljeća pr. n. e. postaju sustavne i logične tokom 4. stoljeća, a u 3. sto­ljeću su se počele odnositi na određena područja i struke.

Sa stajališta razvoja uloge znanosti i znanstvene djelat­nosti, taj proces izgleda sasvim drukčije. Začeci znanstvenog razvoja, koji se pojavljuje u grupama na rubu grčkog druš­tva preneseni su u 4. stoljeću u njegovo kulturno i političko središte kao dio općega filozofskog programa, koji je imao svoju moralnu i religijsku svrhu. Tako dugo dok taj program nije bio potpuno jasno određen, dok je njegova teorijska struktura bila nedovršena i njegov intelektualni i praktični domet neistražen, znanost se držala njegovim sastavnim di­jelom. Taj je program poticao znanost, utjecao je na njezin tok i pružao joj je moralno dostojanstvo koje prije nije imala. Ali kad se taj program ustalio, znanosti je ostala tek vrlo sporedna uloga. U tom se trenutku ona odvojila od filozofije. Nova nezavisnost nije, međutim, donijela znanstve­nicima veće dostojanstvo. Naprotiv, tek je tad postalo očito koliko je njihova djelatnost sporedna. Zbog toga se uloga znanosti nije dalje razvijala i od 2. stoljeća pr. n. e. njezina je djelatnost sve više slabila.18

Glavni je dokaz u prilog tom tumačenju relativno kratko razdoblje stvaralaštva grčke znanosti, koje se drukčije ne može protumačiti. U medicini i astronomiji, koje su bile primijenjene djelatnosti, stvaralačko razdoblje trajalo je do kraja 2. stoljeća. Ali u čistim znanostima, kao što su mate­matika i fizika, stvaralački je rad prestao oko 200. godine pr. n. e. Da je odvajanjem posebnih znanosti od filozofije uloga znanosti dobila dostojanstvo i poticaj za istraživačku djelat­nost, vjerojatno bi u 2. stoljeću pr. n. e. nastao porast znan­stvenog stvaralaštva. U to doba nastupa konačni raskid iz­među znanosti i filozofije, koje su se za Aristotela našle uje-

18 S. Sambursky, Conceptual Developments and Modes of Explanation in Later Greek Scientific Thought, u A. C. Crombie (urednik), cit. djelo, str. 61—63.

62

dinjene, što je bila posljedica pojave filozofsko-religijskih sustava (posebno stoičkih) i promjena u peripatetičkoj školi.19

Daljnji dokaz je odnos stanovišta prema moralnom zna­čenju spekulativnog života, o kojem je već bilo riječi. Da je odvajanje znanosti bilo korak bliže priznavanju te uloge, bila bi vjerojatno nastala ideologija koja bi tvrdila da posebne znanosti imaju pravo na jednako dostojanstvo kao i filozo­fija, ali neovisno o njoj. Bila bi se pojavila neka vrsta ideo­logije o specifičnosti i superiornosti znanosti nad filozofijom kao načinom stjecanja znanja. Takve ideologije nastale su u doba moderne znanosti, u 17. stoljeću i nanovo, poslije 1830. godine kad su se njemačke prirodne znanosti odvojile od filozofije. Ništa slično se, međutim, nije dogodilo u Grč­koj. O intelektualnom dostojanstvu svog zanimanja najviše su se brinuli pripadnici filozofskih škola i liječničkih brat­stava, ali nigdje se nije spominjalo posebno dostojanstvo znanstvenika. Naprotiv, naglasak je bio na filozofskom je­dinstvu svih intelektualnih nastojanja.20 Kao što smo već na­pomenuli (str. 60—62), znanstvenicima je bilo uskraćeno važ­no mjesto u filozofskom sustavu kad je Aristotelov pothvat počeo gubiti svoj zamah. Zato počeci posebnih znanosti u aleksandrijskom razdoblju nisu značili pojavu društvene ulo­ge znanosti ni porast znanstvene djelatnosti. Utjecaj znanosti u prosvjeti i u javnosti, općenito, bio je vrlo ograničen tokom cijeloga helenističkog perioda. Glavne filozofske škole hinile su naklonost prema znanosti ili su otvoreno izražavale svoje neprijateljstvo. Znanosti praktički nije bilo u programima govorničkih škola, koje su, najčešće, prosvjetne ustanove.21

Zaključak

Dakle, ako možemo dokazati da je ne­koliko pojedinaca stvorilo predodžbu o sebi koja se može usporediti s predodžbom o modernom znanstveniku (što je malo vjerojatno), to još uvijek ne dokazuje da se tamo poja­vila društveno priznata uloga »znanstvenika«, drukčija nego u ostalim tradicionalnim društvima. Zanemarimo li naklo­nosti prema pojedincima, možemo reći da je grčka javnost

19 Ludwig Edelstein, Motives and Incentives for Science in Antiquity u Crombie (urednik), cit. djelo, str. 25—37. i Recent Trends in the Interpretation of Ancient Science, Journal of History of Ideas, listopad 1952, X I I I , 573—604.

20 Edelstein, cit. djelo, str. 33—604. 21 Marrou, cit. djelo, str. 170, 189—191; Edelstein, cit. djelo, str. 31—32.

63

gledala na znanstvenika kao na filozofa. Ili, ako se bavio nekim posebnim područjem, kao na osobu neobičnih interesa koji nemaju većega društvenog značenja.

Znanstveno stvaralaštvo imalo je sličan ritam kao i u drugim tradicionalnim društvima. Razdoblja procvata trajala su relativno kratko. Kao što smo već istaknuli, najveća do­stignuća nastaju u razdoblju od gotovo dvije stotine godina, između 4. i 2. stoljeća pr. n. e. To je bilo doba filozofskog preobražaja, kad je trebalo stvoriti novi nazor na svijet, kad je sva znanja valjalo ispitati i sustavno srediti. Javnost je općenito smatrala da je znanost samo sredstvo kako bi se došlo do cilja, tj. do sistematizacije. Jednom kad je to bilo učinjeno, ponovno je prevladalo zanimanje za praktične i društveno korisne oblike filozofije. Znanost je tad dobila neko prikladno mjesto u ovome ili onom sustavu. Takav raz­voj događaja svojstven je svim tradicionalnim društvima. Nagli porast znanstvenog stvaralaštva bio je posljedica iz­vanjskih utjecaja (pojava novih filozofskih pogleda na svijet), a ne zbivanja u samoj znanosti, kao što su npr. velika otkri­ća koja potiču na daljnji razvoj. Kad su se vanjski uvjeti izmijenili, uslijedila je stagnacija. Čim se znanost našla odvo­jena od moralnih pitanja, kojima se bavila filozofija, znan­stveni problemi nisu bili dovoljan poticaj znanstvenoj zajed­nici niti je ona mogla uvjeriti društvo da je njezina djelat­nost važna.

Razvoj ptolemejske astronomije krajem 2. stoljeća nije u suprotnosti s ovim tumačenjem. Kao što smo već spome­nuli, u astronomiji-astrologiji i medicini razdoblje stagnacije nastupilo je tek nakon 2. stoljeća, kad su počeli stvarni napadi na znanost. Ta praktična znanja njegovala su se u svim tradicionalnim društvima, pa njihov razvoj nije toliko ovisio o njihovu odnosu s filozofijom. Jedini bitni teorijski napredak na tim područjima bila je ptolemejska astronomija, a ona nije rezultat intelektualnog napretka astronoma, već spoja babilonske astronomije s grčkom.22 A zanimanje za pri­mijenjene znanosti i napredak teorije na tim poljima (ne kao plod istraživanja, već kao rezultat dodira kultura) oso­bine su tradicionalne znanosti. Stalna istraživanja u medicini i astronomiji i ptolemejska revolucija nisu, zato, u suprot­nosti s tumačenjem da je oko 200. godine pr. n. e. grčka znanost nanovo poprimila svoj tradicionalni oblik, već ga, naprotiv, potvrđuju.

22 Derek J. de Solla Price, Science Since Babylon, New Havan, Yale Uni­versity Press, str. 14—17.

64

Na kraju valjalo bi istaknuti da, ubrojimo li grčku zna­nost među »tradicionalne« po društvenoj strukturi, dobiva­mo odgovor na pitanje: a) zašto u Grčkoj nije bilo društveno priznate i poštovane uloge znanstvenika i b) zašto nije bilo znanstvene zajednice koja je mogla postaviti svoje vlastite ciljeve relativno neovisno o vanjskim zbivanjima. Protumačili smo razvoj grčke znanosti koji se odvijao slično kao i u drugim tradicionalnim društvima, iako je ona dostigla znat­no viši stupanj. Razdoblje inkubacije prethodilo je kratkom vremenu procvata, a zatim je slijedila poduža stagnacija i, konačno, propadanje.

Ovaj općeniti pregled ne poriče genijalnost grčkih do­stignuća. Nešto od toga valja pripisati i društvenim uvjetima. Kao što smo već razjasnili, Grčka je u doba kad je znanost prolazila kroz period inkubacije imala svoje »granice« u sociološkom smislu (koje nisu potpuno nestale ni u helenis-tičkome, ni u rimskom razdoblju). To je stvorilo povoljne okolnosti za svjetovne nazore, dodire kultura i kulturni plu­ralizam. Takva granica omogućila je razvoj ranovrsnijih i oštroumnijih teorija prirodne filozofije, ali i veću diferenci­jaciju intelektualnih uloga nego što je to bilo u drugim sre­dinama.

U Grčkoj se velika važnost pridavala matematici, što je druga jedinstvena osobina grčke znanosti. To nije uobičajena pojava u tradicionalnoj znanosti, ali nije ni proturječna. Nije poznato zašto je matematika postala važna. Vjerojatno je tome bio uzrok veza između matematike i muzike. Muzika je bila važni element drevne grčke kulture i obrazovanja (kao i u nekim drugim društvima).23 Pitagora je otkrio odnos su-zvučnih tonova, što je bilo genijalno dostignuće, ali takvih je otkrića bilo i u drugim sredinama.24 Veza između tog otkrića i harmoničnosti svemira bila je predmet spekulacija bez znanstvene podloge, kakve su bile svojstvene prirodnoj filozofiji u raznim dijelovima svijeta. Ali sve te kombinacije, koje nisu premašivale okvire stare znanstvene tradicije, utje­cale su na to da matematika prilično dugo bude dio glavnih tokova grčke misli.

Zbog egzaktne prirode matematike bilo je u Grčkoj teže nego drugdje uklopiti znanstvene elemente u filozofske i re­ligijske svjetonazorne i tehnološke tradicije. Nesklad između metafizičkih i moralnih elemenata, s jedne, i znanosti, s druge strane, nije nestao ni u aristotelovskoj tradiciji, a bio

5 Uloga znanstvenika u društvu 65

je barem latentno prisutan i u platonizmu.25 Taj se nesklad zadržao i u srednjem vijeku i bio je očit u 16. i 17. stoljeću u doba razvoja moderne znanosti. Rasprave što tad nastaju mogu se izravno dovesti u vezu s grčkom tradicijom, koja je u tom pogledu bila od jedinstvene važnosti za razvoj mo­derne znanosti. Ali ne valja zaboraviti da taj intelektualni nesklad u grčkoj tradiciji, kao bilo koji kulturni nesklad, nije stvorio niti je mogao stvoriti povoljno tlo za društveno priznanje, sredstva i motivaciju, prijeko potrebne za pojavu stalne znanstvene djelatnosti. Za to su trebali širi društveni interesi. Pojava njihova u 17. stoljeću predmet je bavljenja u idućem poglavlju.

25 Znatno se manje osjećao u stoicizmu i neoplatonizmu, najpopularnijim filozofskim pravcima starog vijeka. Vidi o tome de Ste. Croix, cit. djelo, str. 81; Samburskv, u Crombie (urednik) cit. djelo, str. 64; Edelstein, u Crombie (ured­nik), cit. djelo, str. 31—32; Marrou, cit. djelo, str. 120, 189—191.

66

4

Pojava društvene uloge znanosti Prema zaključcima iz 3. poglavlja, drev­

na znanost nije se razvila zato jer oni koji su se njome bavili nisu sebe smatrali znanstvenicima, već najčešće filozofima, liječnicima ili astrolozima. Nije, dakle, bilo riječi o nekim unutrašnjim nedostacima same znanosti. Dobar dio grčke tradicije je, doduše, uništen tokom srednjeg vijeka u rato­vima i razaranjima, ali stagnacija i nazadovanje započeli su već prije. Osim toga, da je među kršćanima, muslimanima ili Zidovima bila neka grupa ljudi koji su naslijedili grčku tradiciju i smatrali sebe znanstvenicima, dostignuća bi sta­rih Grka možda ponovno bila oživljena u srednjem vijeku. Ona bi u tom slučaju bila mnogo bolje iskorištena nego u 15. stoljeću, kad su nanovo otkrivena.1

Pitanje je, dakle, što je potaklo neke ljude u Evropi u 17. stoljeću da prvi put u povijesti počnu sebe smatrati znan­stvenicima i da na ulogu znanosti gledaju kao na društvenu ulogu s jedinstvenim i posebnim obavezama i mogućnostima. Što je tu ulogu učinilo društveno prihvatljivom i cijenjenom? Tumačenje će biti evolucionog karaktera: nova uloga poja­vila se kao rezultat nezavisnih razvojnih nizova koji su na kraju oblikovali ulogu znanstvenika.

1 George Sarton, The Appreciation of Ancient and Medieval Science Baring the Renaissance, Bloomington, The University of Indiana Press, 1957.

5* 67

Pojava profesionalnoga sveučilišnog nastavnika na srednjovjekovnom sveučilištu

U tradicionalnim društvima učitelj ok­ružen svojim učenicima bio je tipičan oblik visokog školstva. Neki su učenici mogli postati slavni učenjaci za života svog učitelja, ali je samo jedan nasljeđivao njegov položaj. Drugi su mogli osnovati vlastite škole i nastaviti tradiciju svog učitelja ili naslijediti položaj učitelja neke druge škole ako on nije imao dovoljno vrijednog i sposobnog učenika za nasljednika. Vladari, bogataši ili zajednica obično su potpo­magali takvu školu dajući povlastice učenjacima, održavajući đačke domove i predavaonice, plaćajući ili darujući učitelje i osnivajući zadužbine.

Učitelji i učeni ljudi mogli su biti motivirani istinskom željom za spoznajom svetih istina ili čežnjom za slavom, ili nečim drugim. Zvanično se, međutim, učenje smatralo valja­nim jer je bilo »praktično«. Pripremalo je đaka za »praksu«. To je očito kad je riječ o pravu i medicini, ali u izvjesnom smislu to se odnosi i na čisto vjersku naobrazbu. Prouča­vanje svetih tekstova smatralo se poželjnim samo ako je pojedinac tu stečenu mudrost utjelovljavao u svakodnevnom životu. Osim toga, očekivalo se da ljudi koji su učenjem ste­kli mudrost zauzmu važne položaje u društvu, da postanu istaknuti članovi zajednice, visoki državni službenici, crkveni dostojanstvenici, suci. Skromni učenjaci koji su težili samo za znanjem bili su izuzeci, ali ni oni nisu poštovani samo zbog svoje učenosti. Ako istodobno nisu bili krijeposni ljudi kojih je privatni život bio uzoran, nisu bili cijenjeni. I tu je znanje bilo sredstvo za postizavanje praktičnog cilja, uzor­nog načina života. Znanje samo po sebi nije bilo svrha. Po­dučavanje je zato bilo više amaterska nego profesionalna dje­latnost i kao takvo uživalo je veći ugled. Vjerska i druga za društvo važna znanja nisu se smatrala robom koja se može prodati i kupiti na tržištu. To se, naravno, nije odno­silo na studij medicine ili drugih svjetovnih predmeta kao što je govorništvo, ili pravo, gdje je plaćanje bilo općenito prihvaćeno. Ali i na tim područjima ideal nije bio profesio­nalni učitelj, već dobar stručnjak što podučava nekoliko oda­branih učenika, koji su ujedno i njegovi pomoćnici.2

2 Louis Ginzberg, Students, Scholars and Saints, New York, Meridian Books, 1958, str. 25—58; Tielemann Grimm, Erziehung und Politik im Konfuzianischen China der Ming Zeit (1368—1644), Mitteilungen d. deutschen Gesellschaft f. Natur u. Völkerunde Ostasiens, 1960, sv. XXXV; B. Jacob Katz, Tradition und Crisis:

68

Ti odnosi objašnjavaju slabo razvijenu organizaciju obra­zovanja u tradicionalnim društvima. Tako dugo dok je uči­telj prije svega bio praktičar ili se aktivno bavio svojom strukom, on nije mogao postati dio složene obrazovne orga­nizacije (što je i danas tamo gdje se medicina podučava na klinikama). Ta je organizacija bila djelotvorna i prikladna za podučavanje prava, etike i teologije, ili čak medicine i tehnologije, i to na prilično visokom stupnju. Ljudi koji su se bavili praktičnom djelatnošću obično nisu bili skloni da je zamijene podučavanjem. Zbog toga su oni što su se pri­premali za praktično zvanje ili za život kreposti i mudrosti radije bili šegrti i učenici prvoklasnog stručnjaka nego đaci drugorazrednog učitelja, kojem je to bio poziv. Ali izuzetan i nadaren učitelj ili mislilac mogao je steći ugled.

Takvo stanje stvari spriječilo je izrazitiju specijalizaciju, posebno na polju teorije. Do nje nije moglo doći tamo gdje je jedan učitelj davao pregled cijelog područja, uključujući teoriju i praksu, i jedva je mogao nešto više reći o predmetu što ga je neposredno zanimao. Osim toga, tako dugo dok su cijenjeni učitelji bili oni koji su se aktivno bavili svojom strukom, a društveni je položaj profesionalnih učitelja bio nizak, praktični je pristup prevladavao nad teorijskim. Teo­retičar je, kao osoba koja se bavi znanjem kao takvim, zau­zimao sporedni položaj u društvu, a to je vrijedilo i za teo­riju. Tako su prirodopis, matematika, pa čak i filozofija, bili sporedni predmeti. U drevnoj Grčkoj i u helenističkom svi­jetu, gdje je filozofija imala viši status i veću nezavisnost nego drugdje, njezin je glavni cilj također bio praktičan i etički.

U takvim okolnostima nije bilo sigurno da će školovanje teći bez prekida. Budući da je organizacija nastave bila sas­vim neslužbena, čak su i poznata prosvjetna središta mogla brzo izgubiti svoje značenje ili potpuno nestati bez većih borbi ili sukoba.

Evropsko sveučilište nije se u početku razlikovalo od organizacije visokog obrazovanja u drugim tradicionalnim društvima kao što su drevna Indija, Kina ili islamski svijet. Studenti su izdaleka dolazili u Bolognu, Pariz, Montpellier i Oxford da bi studirali pravo, teologiju ili medicinu kod slavnih učitelja, kao što bi to činili u Indiji ili u Egiptu.3

Jewish Society at the End of the Middle Ages, New York, The Free Press of Glencoe, 1961, str. 183—198; Jacques Waardenburg, Some Institutional Aspects of Muslim Education and Their Relation to Islam, Numen, travanj, 1965, XII, 96—138.

3 Glavni izvor podataka o srednjovjekovnim sveučilištima je Hastings Rash-dall, The Universities of Europe in the Middle Ages, novo izdanje u redakciji

69

Bila je tu, međutim, jedna bitna razlika. Gradovi gdje su boravili poznati učitelji imali su autonomiju i strani đaci nisu bili pod kraljevom zaštitom. Gradsko stanovništvo i sveučilišni ljudi bili su često u zavadi. Povijest prvih sveu­čilišta, do 14. stoljeća, puna je priča o nimalo dostojanstve­nim tučnjavama, ubojstvima, neredima i pijankama. Osim nedjelotvornih zakona tu je bio i problem odvajanja crkve od države. Crkva je polagala pravo na sva duhovna pitanja uključujući i obrazovanje i nije priznavala svjetovnu vlast nad školama i učenjacima. Taj je raskol ostavio sveučilišta bez čvrstih propisa. Da bi se nemirne mase sveučilištaraca dovele u red i odredio njihov odnos prema društvu, osnovana su udruženja studenata i učenjaka koja je potvrdila crkva i svjetovni vladar. Odnosi između tog udruženja i gradskog stanovništva, mjesnih crkvenih vlasti i kralja bili su točno ustanovljeni i utvrđeni svečanim zakletvama.4

Takvo uređenje, koje nije bilo svojstveno samo Evropi, ali nigdje drugdje nije imalo takvo značenje, omogućilo je da se nastava na višem stupnju ne odvija više u zatvorenim krugovima učitelja i njihovih studenata. Nastavnici i studenti ili samo nastavnici ili studenti činili su tad zajednicu. Evrop­ski student u 13. stoljeću nije više studirao kod određenog učitelja, već na stanovitom sveučilištu.5 Sveučilište se sasto­jalo od nekoliko tisuća studenata (6 000 u Parizu 1300. godi­ne) i, povremeno, od stotina nastavnika koji su živjeli u auto­nomnim intelektualnim zajednicama uz stalni dohodak i po­vlastice.6 Ta intelektualna zajednica bila je znatno manje ovisna o pritisku društva, kao cjeline, od pojedinih intelek­tualaca u službi države ili crkve (ili učenih pojedinaca što su radili kao učitelji). Učitelj koji bi na zahtjev nekolicine očeva ili vjerske zajednice podučavao nekoliko studenata rijetko je uživao veliki ugled. Ali je taj isti učitelj poduča­vajući studente na sveučilištu, gdje ih je bilo nekoliko tisuća, mogao postati slavan i cijenjen, naravno, kad je imao us­pjeha. Ako je sveučilište bilo veliko, bogato, moćno i slavno, njegov položaj u široj društvenoj zajednici bio je također vrlo visok. Tako je nastala uloga sveučilišnog nastavnika koja

F. M. Powicke i A. B. Emden, Oxford University Press, 1936, 3 sveska. O socio­loškom aspektu govori F. M. Powicke, Bologna, Paris, Oxford: Three Studia Generalia, str. 149—179, Some Problems in the History of Medieval University, str. 180—197, The Medieval University in Church and Society, str. 198—212, Oxford, str. 213—229, u svom djelu Ways of Medieval Life and Thought, London, Oldhams Press, Ltd., 1950. Vidi također Jacques Le Goff, Les intellectuels au moyen age, Paris, Seuil, 1957.

4 Rashdall, cit. djelo, sv. I, str. 1—24, 43—73. 5 Powicke, cit. djelo, str. 149—179. 6 Rashdall, cit. djelo, sv. I I I , str. 355.

70

je stekla veliki ugled. Budući da je položaj učenjaka ovisio o njihovim intelektualnim i pedagoškim dostignućima u okvi­ru sveučilišta, a ne o praktičnim uslugama koje bi pružili laicima, mogli su se oni znatno specijalizirati za predmete koji su samo njih zanimali.

Da bi zadržalo svoj status, sveučilište je kao cjelina mo­ralo isticati one predmete koji su bili važni za društvo (kao što su pravo, teologija i medicina). Ali jednom kad su ti predmeti bili vezani za jednu ustanovu, na njih se gledalo na drugi način.

Proces se odvijao otprilike ovako. U početku su se sveu­čilišta bavila samo jednim područjem. Pravo se studiralo u Bologni, teologija i filozofija u Parizu i Oxfordu, medicina u Salernu, pravo i medicina u Montpellieru.7 Tako dugo dok je učitelj okružen svojim učenicima bio opće prihvaćen ob­lik visokog obrazovanja, slavni doktor mogao je živjeti na jednom mjestu, a veliki pravnik na drugome. Čak i ako su živjeli u istom mjestu (npr. u glavnom gradu), nisu morali imati ništa zajedničkoga. Sveučilišta su, međutim, kad su osnovana, obično obuhvaćala sve teorijske i praktične pred­mete. Bilo je jednostavnije dodati još jedan fakultet već po­stojećem udruženju i bilo je korisnije to učiniti tamo gdje već ima studenata. Te okolnosti bile su zvanična podrška filo­zofskom stajalištu o jedinstvenom i sveobuhvatnom skupu znanja kojem apstraktna teorija daje pravi smisao. I tako je filozofija postala središnji predmet, iako su, prema pro­cjeni laika u sveučilišnoj zajednici, pravo, medicina, a po­sebno teologija, i dalje bila najvažnija područja znanja. Ona je bila osnova duhovne kulture svih onih koji su se školo­vali na sveučilištu.8

I tako je studij na fakultetu za umjetnost, što je uglav­nom bio samo studij skolastičke filozofije, postao po mnogo čemu najvažniji dio sveučilišta. Tako je barem bilo u Parizu i Oxfordu, iako je zvanično studij umjetnosti bio samo pri­prema za viši studij teologije, prava i medicine. Istodobno je filozofija sve više postajala posebno područje, i to vrlo cijenjeno. U 12. i početkom 13. stoljeća još je uvijek ona bila čvrsto vezana za teologiju, ali su se uskoro pojavile filo­zofske škole koje su se sve teže uklapale u okvire tradicio­nalne teologije. Dobar su primjer za to nesuglasice oko raz­ličitih tumačenja Aristotela. Izvjesno nepodudaranje tih tu-

7 Rashdall, cit. djelo, sv. I, str. 75-77 (Salerno), str. 109-125 (Bologna), str 271—278 (Paris), sv. III, str. 115—139 (Montpellier)

8 Le Goff, cit. djelo, str. 97—100, 108—133.

71

mačenja s religijskim dogmama uočeno je u 12. stoljeću i izazvalo je negodovanje teologa. Sukob je na kraju riješio Toma Akvinski svojom sintezom, ali on je nanovo izbio u mnogo grubljem obliku kad je averoistički utjecaj počeo prodirati na sveučilišta. Pojavila se sumnja u besmrtnost duše (i u neke druge doktrine), tako da su pariški biskup Tempier (1270. i 1277) i oxfordski nadbiskup Kilvardby (1277) oštro reagirali i zabranili te teorije. Averoistička doktrina izazvala je ista reagiranja u islamskom svijetu i kod Židova. Tu je teološka reakcija uspjela spriječiti samostalni razvoj filozofije, što se u kršćanskoj Evropi nije dogodilo. Sveučili­šta su bila jaka i filozofski je fakultet bio najveći i najpopu­larniji. Sveučilišta su se, kao zajednice stručnjaka, mogla suprotstaviti autoritetu drugih stručnjaka. Na kraju su Siger od Brabanta i William od Ockhama racionalno postupili i opravdali razliku između filozofske i religijske misli: filo­zofija ima svoju vlastitu logiku koja neizbježno vodi odre­đenim zaključcima. Religijska otkrivenja ne pobijaju filozof­ske tvrdnje iako im proturječe; ona samo pokazuju da ima viših istina, iznad ljudskog razuma.

Te poznate činjenice pokazuju važnost diferencijacije i specijalizacije na sveučilištima. Filozofija je postala nezavis­na, ne zato što je Ockham našao način da tu nezavisnost ne­kako uskladi s »totalitarističkim« svjetonazorom crkve, već zato što su filozofi postali određena i samosvjesna grupa. Ta je grupa postala dovoljno velika i cijenjena da se mogla braniti i bilo je prijeko potrebno naći kompromisno rješe­nje. A bila je velika i cijenjena jer su sveučilišta bila važni i moćni centri intelektualne djelatnosti i njihova unutrašnja mjerila vrijednosti nisu se mogla lako zanemariti.

Značaj tog koraka je u činjenici koja se obično najmanje ističe, t j . da je to prije svega bila čisto intelektualna revolu­cija. Za razliku od filozofskih škola u Grčkoj i Kini, ta filo­zofija nije nikad nadomjestila (niti je to ikad pokušala) tra­dicionalnu vjersku doktrinu. Ona je samo ostvarila izvjesnu slobodu i jednakost na profesionalnom planu za novu grupu sveučilišnih intelektualaca koje je zanimao predmet što nije bio ni praktičan, ni u skladu s religijom. Što se tiče borbe za slobodu misli i istinske vrijednosti te filozofije koja je po­stala nezavisna, taj se napredak možda čini nevažnim. Ali za razvoj znanosti i stvaranje uvjeta za slobodu misli upravo je taj naoko nebitan korak važan. Potpuna pobjeda bila bi uvje­tovala novi totalitaristički svjetonazor koji bi se natjecao s religijskim za svjetovnu moć i utjecaj. Takva filozofija us-

72

postavljala bi se ili suzbijala krvavim revolucijama. Budući da do toga nije došlo, učinjen je prvi korak prema odvajanju intelektualnih od političko-religijskih revolucija. To odvajanje bilo je potrebni preduvjet za pojavu znanosti kao nezavisnog područja intelektualne djelatnosti.

Znanost kao sporedno područje na srednjovjekovnom sveučilištu

Podjela intelektualnog rada, nastala kao posljedica nastave različitih predmeta u okviru jedne sveučilišne organizacije, potakla je daljnju diferencijaciju, tako da su prirodne znanosti dobile svoje mjesto na sveuči­lištima.9 One nisu bile sastavni dio nastavnog programa i to znanje nije bilo uvjet ni za jedan akademski stupanj. Ali među tolikim učenjacima i studentima, koji su proučavali razne predmete, neizbježno je bilo onih koje su zanimali znan­stveni problemi. Logičari su se počeli baviti matematičkim i fizikalnim, a liječnici biološkim problemima. Pojavile su se neformalne grupe kojima je omogućeno da se pozabave tim predmetima izvan redovnoga nastavnog programa ili za vri­jeme praznika.10 Iako te djelatnosti nisu bile zvaničnog ka­raktera zbog veličine i unutrašnje podjele sveučilišta, uvijek se našao dovoljan broj zainteresiranih. Na takvome velikom akademskom »tržištu« »potražnja« je bila dovoljno velika da se održi čak i neko sporedno područje intelektualne djelat­nosti. U manjem krugu ljudi vjerojatnost da se nađe netko koga to zanima bila bi neznatna, pa bi i radoznalost i stalni interes bili razmjerno manji.

U svim tim procesima decentralizacija je imala važnu ulogu. Autonomija sveučilišta nije uvijek bila dovoljna da zaštiti filozofe od napada crkvenih vlasti. A nije se ni znan­stvena djelatnost uvijek mogla razvijati neometano od rata, kuge i političkih sukoba. Ali tokom 13. stoljeća, kad se mo-

9 A. C. Crombie, The Significance of Medieval Discussion of Scientific Method to the Scientific Revolution u Marshall Clagett (urednik). Critical Problems in the History of Science, Medison, University of Wisconsin Press, 1958, str. 78—101; Le Goff, cit. djelo, str. 121—129; Guy Beaujouan, Motives and Opportunities for Science in the Medieval Universities, u A. C. Crombie (urednik), cit. djelo, str. 219—236.

10 Beaujouan, cit. djelo, str. 220—224, 233—236.

73

gućnost kretanja smanjila zbog jače kraljevske vlasti (osobi­to u Parizu), pojedinci su još uvijek mogli otići u druge zem­lje, kao što su to radili Englezi i Nijemci, pa i neki drugi uče­njaci (npr. Marsilije iz Padove i Ivan Jandunski) koji su na­pustili Pariz i otišli na engleska i njemačka sveučilišta.11 Kad je u 15. i 16. stoljeću filozofija u Francuskoj i Engleskoj po­čela slabiti, Italija je postala novo filozofsko središte. Dife­rencijacija se intelektualne djelatnosti nastavila i talijanski humanisti 15. stoljeća i neoaristotelovci 16. stoljeća bili su već potpuno svjetovni filozofi koji su raspravljali o određenim problemima.12

Budući da su se geometrijom i dinamikom do 16. stolje­ća uglavnom bavili filozofi, sudbina tih dvaju područja bila je općenito vezana za studij filozofije. Tradiciju srednjovjekov­nog prirodopisa započeli su u Oxfordu učenjaci Merton Cal-legea. Odatle se ta tradicija proširila na Pariz, koji je imao najčvršće intelektualne veze s Oxfordom. Kad je u 14. sto­ljeću ta tradicija u Oxfordu i Parizu oslabila, kao i filozo­fija, centar je postala Italija, osobito Padova, i novi njemački i nizozemski univerziteti.13 Pošto su osnovane posebne ka­tedre na sveučilištima, ta je tradicija u 14. i 15. stoljeću, vje­rojatno pod utjecajem unutrašnjih promjena na medicin­skom fakultetu, dala poticaj za osnutak profesura iz mate­matike, astronomije i više drugih predmeta, kao što je filozo­fija prirode, aristotelovska fizika i drugi, i to najprije u Ita­liji, a zatim drugdje u Evropi. Te znanstvene katedre imale su sporedno značenje i postati profesorom filozofije ili, još bo­lje, teologije, prava ili medicine značilo je napredak. U sva­kom slučaju, bilo je potrebno završiti studij tih predmeta da bi se mogla dobiti katedra. Sve u svemu, u to doba su se prirodne znanosti podučavale uglavnom redovito, iako kat­kad na vrlo skromnoj razini, i profesori su bili za to pla­ćeni14 (vidi tabl. 4—1).

Taj proces diferencijacije ustalio se negdje u 16. stolje­ću (ovisno o pojedinoj zemlji). Dotad su već sveučilišta bila uvela studij klasične književnosti i temeljila su svoj plan nastave umjetnosti na novom nizu posebnih disciplina koje su zagovarali humanisti. Povećan je i broj profesora iz mate-

11 Richard Scholz (urednik), Marsilius von Padua, Defensor Pads, Hannover, Hahnsche Buchhandlung, 1932, str. lvii—lxi.

12 John H. Randall (prevodilac), The School of Padua and the Emergence od Modern Science, Padua, Edifice Antenore, 1961, str. 21—26.

13 Le Goff, cit. djelo, str. 156—162, 167—176. 14 Albano Sorbelli, Storia delta Universita di Bologna, Bologna, Nicola Za-

nichelli, 1940, sv. I, II Medievo, Secc. XI—XV, str. 122—126, 252—254; A. R. Hall, The Scholar and the Craftsman in the Scientific Revolution, u Clagett (urednik), cit. djelo, str. 3—23; H. Helbig, Universitaet Leipzig, Frankfurt a. M., Weidlich, 1961.

74

matike, astronomije i prirodopisa. Došlo je i do stanovite specijalizacije na medicinskom fakultetu. Astronomija je ta­kođer bila posebno znanstveno područje i prihvaćena je ide­ja o osnovnim medicinskim znanostima. Ta skupina pred­meta uglavnom se nije bitno mijenjala sve do kraja 18. sto­ljeća. Za znanost je još samo važna diferencijacija kemije na medicinskom fakultetu, koja postaje relativno bitno i posebno područje tokom 18. stoljeća. Matematika i priro-dnoznanstvene discipline i dalje su imale nizak status, mno­go niži od humanističkih predmeta, a da se i ne govori o statusu predmeta na fakultetima za praktična zanimanja.15

Ta je okolnost poprilično ograničila predodžbu znanstvenika o sebi. Da bi predavao matematiku na sveučilištu, učenjak je

T a b l i c a 4-1.

a Astrologija, filozofija prirode, fizika b Aritmetika i geometrija, astronomija c Matematika d Filozofija prirode, geometrija, astronomija e Aritmetika i astrologija; fizika i filozofija prirode

Izvor: Sorbelli i L. Simeoni, Storia della Universita di Bologna, Bologna, Univer­sita di Bologna, 1944; A. Lefranc, Histoire du College de France, Paris, Hachette, A History of the University of Oxford, New York, Longmans, 1924; H. Helbig, 1983; J. Bonnerot, La Sorbonne, Paris, Presses Universitäres, 1927; C. E. Mallet, A History of the University of Oxford, New York, Longmans, 1924; H. Helbig Universität Leipzig, Frankfurt a. M., 1961.

15 Nicholas Hans, New Trends in Education in the Eighteenth Century, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., str. 47—54; Stephen d'Irsay, Historie des Universitis francaises et etrangeres, Paris, Auguste Picard, 1933—1935, sv. I I , str. 108—118.

75

osim znanja iz matematike morao imati diplomu iz medicine (kao npr. Cardan), teologije (npr. Luca Pacioli) ili prava. Njegovo napredovanje i uspjeh nisu ovisili samo o znanju iz matematike već i o poznavanju klasika. Takve okolnosti nisu poticale učenjaka da se posveti znanstvenim predmeti­ma. On se unatoč tome mogao odlučiti za znanost, ali bu­dući da za to nije bilo zvanične osnove, time se nije morao baviti i njegov nasljednik.

Slično je stanje bilo i u medicini, iako je taj fakultet uživao veći ugled od fakulteta umjetnosti. Anatomija se sma­trala sastavnim dijelom medicine, a kemija farmacije, koja je bila u nadležnosti medicinskog fakulteta. I tu je također važnu ulogu imala medicinska teorija i praksa, a znanstveni je aspekt bio manje važan. Anatom koji nije bio liječnik, a bilo je takvih vještaka, nije bio cijenjen. Kemija, u drugoj polovini 18. stoljeća razvijenija znanost od bilo koje grane medicine ili biologije, nije uživala takav ugled i nije smatra­na tako važnom kao ta dva druga predmeta. Imala je jed­nako nizak status kao i farmacija. To objašnjava zašto je na medicinskim fakultetima bilo vrlo malo stalne znanstve­ne djelatnosti. Taj kontinuitet je, zapravo, ovisio o slučaj­nom zanimanju pojedinaca. Velikog anatoma filozofa mogao je naslijediti liječnik koji nije imao nikakva znanstvenog in­teresa. Osim toga, nivo podučavanja kemije bio je vrlo razli­čit, jer se s akademskog stajališta tehnički oblik predmeta općenito smatrao nevažnim. (To objašnjava zašto u 18. stolje­ću znanstveni uspjeh na tom polju na njemačkim, nizozem­skim, švedskim, škotskim i švicarskim sveučilištima nije ujed­no značio i uspjeh na drugim područjima, niti je dugo po­trajao.)16

Te okolnosti u razvoju znanosti na sveučilištima tumače se na razne načine. U drugoj polovini 14. stoljeća utjecaj Pa­riza i Oxforda opada, što se objašnjava kugom i stogodiš­njim ratom. Tokom 16. i 17. stoljeća njemačka i engleska sve­učilišta bila su poprište vjerskih čistki. To su, međutim, bile lokalne i povremene pojave i one su u tim zemljama do druge polovice 17. stoljeća izgubile svoje značenje. U drugim zemljama, kao što je Francuska, vjerske čistke prestale su već u 15. stoljeću. Ostaje ipak činjenica da su od tog sto­ljeća dalje u Evropi (uključujući Italiju sa svim njezinim sveučilištima) najveći doprinosi znanosti (osim u medicini) učinjeni izvan sveučilišta.

16 Leonardo Olschki, Geschichte der Neusprachlichen wissenschaftlichen Li­teratur (Leipzig, Firenze, Roma, Geneve, Leo Olschki, 1919), str. 414—451; (Halle and der Saale, Max Niemeyer, 1927) sv. III, str. 95—96, 105—107; Joseph Ben--David, Scientific Growth: A Sociological View, Minerva, ljeto 1964, II, 464.

76

Razlog tom zastoju u razvoju znanosti na evropskim sveučilištima valja, dakle, tražiti u nečemu što je bilo zajed­ničko cijelom sistemu. Zajednički faktor ne može biti neka opća stagnacija i pad sveučilišnog nivoa jer su na nekim pod­ručjima, kao što je npr. pravo, sveučilišta i dalje bila centri stvaralaštva. Čak je i u znanosti bilo nekih izuzetaka. Me­dicina i njezine osnovne znanosti bolje su napredovale na sve­učilištima nego fizika i matematika.

Smanjena uloga sveučilišta u razvoju znanosti može se, izgleda, protumačiti općenitim ograničenjima što ih je na­metao sam položaj sveučilišta u društvu. Pojava novih funk­cija u organizaciji zahtijeva integraciju novih dijelova. U načelu se ta integracija izvršava stvaranjem hijerarhije funk­cija, gdje je jedna podređena drugoj prema nekome vanjskom kriteriju ili koordiniranjem novih i starih funkcija. Da li će se odabrati jedna ili druga alternativa, ovisi o tome kakva je društvena svrha tih djelatnosti.

Budući da je svrha sveučilišta bila da obrazuju pravnike, državne činovnike, svećenike i doktore, odluke o pitanjima organizacije bile su uvijek u skladu s gledištem da znanost mora biti podređena filozofiji, klasičnoj filologiji i stručnim predmetima. Filozofija i klasična filologija mogli su steći gotovo jednaki status kao i stručni predmeti jer su se one smatrale pripremnim studijem za te predmete. Ako su i bile glavni dio studija na nekim sveučilištima, to je samo značilo da se daje prednost metodama i sredstvima, a ne biti struke. Netko tko je dobro znao latinski i poznavao zakone logike lako se mogao snaći u pravnim i teološkim priručnicima i mogao je naučiti pravila svoje struke bez većih teškoća. Čak se smatralo kako je za studente medicine važnije da mogu čitati Galena nego da proučavaju anatomiju i fizio­logiju. Svladati latinski i grčki, skolastičku i klasičnu filozo­fiju bio je bez sumnje veći pothvat nego naučiti par stvari koje su se u to doba znale o osnovama medicinske znanosti.

Kad se ima u vidu funkcija sveučilišta do kraja 18. stoljeća, jasno je zašto ono nije moglo dati znanosti više od sporedne uloge. Do kraja tog stoljeća nije bilo pravog raz­loga za širenje znanosti na sveučilištima sa stajališta općeg ni stručnog obrazovanja. Nastava znanosti na sveučilištima nije zato imala zadatak da potiče znanstvenike ili da prido-nosi stvaranju novog pogleda na svijet, prema kojem bi pri­rodna znanost bila paradigma svega filozofskog znanja. Bu­dući da je na sveučilištima bila posebni filozofski pravac, društvena osnova za potpunu autonomiju znanosti/morala

77

se tražiti negdje drugdje. Ti povoljniji uvjeti za ostvarenje samostalnosti pojavili su se izvan sveučilišta.

Umjetnici i znanstvenici u Italiji: počeci društvene uloge znanosti

Prvi znakovi promjene u vrednovanju znanosti pojavili su se u umjetničkim krugovima i među in­ženjerima. Dotad su se umjetnici smatrali pukim obrtnici­ma, ali budući da su opći uvjeti omogućivali nekim gradskim grupama stanovitu samostalnost, njihova je situacija u 15. stoljeću povoljnija.17

To poboljšanje statusa pripisuje se novom interesu za umjetnost, ali ono je možda još čvršće vezano za činjenicu da su se, vrlo često, uloge umjetnika, arhitekta, graditelja utvrda i stručnjaka za balistiku našle sjedinjene u istoj oso­bi. Umjetnik je u Italiji u 15. stoljeću bio svestrano obrazo­van. Kao naučnik u majstorskoj radionici okušao se on u slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi i zlatarstvu prije nego se specijalizirao za neko područje. Ako je pokazao nadarenost, mogao je biti primljen u gradsku službu ili u službu nekog plemića ili crkvenog velikodostojnika gdje je bio odgovoran za arhitekturu i za javne umjetničke i inženjerske radove. Verrocchio, Mantegna, Leonardo da Vinci i Fra Giocondo sa­mo su neki od tih svestranih umjetnika inženjera. Oni su imali veliko i svestrano tehničko obrazovanje koje je bilo izrazito praktične prirode. Formalno obrazovanje umjetnika bilo je vrlo slabo. Obično nisu znali latinski; nešto knjiškog znanja što su imali stekli su iz popularnih priručnika na pu­čkom jeziku gdje su na nekritički način bila obuhvaćena sva dostupna znanja. Veza između učenjaka i arhitekata bila je već prije 15. stoljeća, kad je, zbog starih tehnoloških ruko­pisa, arhitektima bila potrebna pomoć učenjaka. Ali od po­četka 15. stoljeća, s pojavom škole Filippa Brunelleschija, kojoj su pripadali Luča della Robbia, Donatello i Ghiberti, ta veza između učenjaka i arhitekata postaje stalna i uobiča­jena. Brunelleschijevoj školi pripadao je i Leone Battista Ghiberti, bogat i učen čovjek koji je postao teoretičar arhi­tekture i savjetnik grupe.18

17 Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 21—44. i sv. III, str. 414—451. 18 Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 33—36, 46—88; Giorgio Santillana, The Role

of Art in the Scientific Revolution, Clagett (urednik), cit. djelo, str. 33—65.

78 \ \

Odnosi između umjetnika i učenih ljudi s univerzitet­skom izobrazbom djelomice su se zasnivale na zajedničkom interesu za tehniku. Umjetnike i arhitekte zanimali su proble­mi perspektive, a inženjere statika i dinamika. Njima su bili potrebni učeni ljudi koji su poznavali klasičnu literaturu jer su oni jasnim načelima znali izraziti ono što umjetnici nisu mogli. Učenjaci su istodobno imali koristi od umjetnika jer im je njihovo praktično iskustvo pomagalo da shvate sadržaj starih tekstova. Grčka geometrija i znanost postali su razumljiviji kad su se proučavali kao dio nacrta, kon­strukcije ili balistike, a ne samo kao knjiško znanje. Zani­manje slikara za anatomiju i botaniku bila je velika pomoć anatomima i prirodoslovcima.

Umjetnicima i znanstvenicima bili su zajednički izvjesni problemi statusa. Umjetnici i tehnolozi imali su dotad rela­tivno nizak položaj u društvu. Da bi svom pozivu pribavili društveni ugled i pokazali duhovnu vrijednost onoga što se tradicionalno smatralo manje vrijednim manualnim umijećem, morali su oni dokazati vezu između svog rada i priznatih intelektualnih djelatnosti. Njih, međutim, nisu za­nimali klasični jezici i oni nisu imali smisla za filozofske spekulacije. Samo su se učenjaci koji su se bavili znanošću podudarali s njihovim interesima.19

To je uvjetovalo novu predodžbu o učenjaku koji je sklon znanosti. Društveni njegov položaj dotad je potpuno ovisio o sveučilišnoj zajednici, gdje se zanimanje za znanost smatralo nečim sporednim. Ako je želio steći priznanje, mo­rao se on dokazati na važnijim područjima djelatnosti. Po­četkom 15. stoljeća sve se više razvija jedno drugo zanima­nje. To su umjetnici, koji filozofiju smatraju uglavnom zna­nošću. Gledajući sebe očima toga novog mnoštva koje je znalo cijeniti ono što su ti znanstvenici učenjaci bili spremni dati, njihovo samopouzdanje je poraslo. Stvorena je osnova za novi odnos prema znanosti i matematici kao prema jez­gru nove filozofije koja je tek trebalo da nastane.

Tako se između znanstvenika i umjetnika razvila stalna suradnja koja je trajala tokom cijelog 15. stoljeća.20 Pri-

19 Paolo Rossi, filosofi e le macchine (1400—1700), Milano, Feltrinelli, 1962, str. 11—12, 21—31, 40-42.

20 Da bih izbjegao ponešto nezgrapan izraz »učenjaci koji su se bavili zna­nošću ili su pokazivali zanimanje za znanost«, upotrijebit ću naziv »znanstvenik«. Važno je, međutim, imati na umu da znanstvenika kao društvene i intelektualne kategorije, za razliku od učenjaka, nije bilo prije 17. stoljeća. Ljudi o kojima govorimo bili su učenjaci koji su sve izrazitije osjećali da se njihovi znanstveni interesi ne uklapaju u postojeće intelektualne obrasce. S vremenom su oni po­stali svjesni činjenice da bi sebe mogli promatrati u drugom svjetlu, ne više kao učenjake. To što su predavali na sveučilištima, ne treba smatrati dokazom q novoj profesiji ili, čak, o identitetu »znanstvenika«. Te katedre i ti učenjaci

79

mjer što su ga pružili Alberti i Brunelleschi, koji su od um­jetnosti i arhitekture pokušali stvoriti znanost, slijedili su mnogi umjetnici, kao Ghiberti, Antonio Averlino Filarete, Francesco di Giorgio Martini, Piero della Francesca, Leonar­do da Vinci i Dürer. Još više od njih razvoju znanosti prido­nijeli su učeni pojedinci u dodiru s umjetnicima. Paolo dal Pozzo Toscanelli, Luča Pacioli, Carden, Bernardino Balbi, Tar-taglia, Peuerbach i Regiomontanus družili su se s umjetnici­ma ili su se barem koristili njihovim radom. Ta je veza bila još čvršća u anatomiji i botanici.21

Često se raspravlja o značenju umjetničkog i obrtničkog iskustva za razvoj znanstvenih ideja. Neki im povjesničari pridaju veliku važnost, a drugi ističu da su do svih odluču­jućih otkrića od N. Kopernika do J. Newtona došli ljudi sa sveučilišnom izobrazbom, i da su sva ta otkrića izvedena iz postojećih intelektualnih tradicija srednjeg vijeka (npr. teo­rija o poticaju) i nanovo otkrivenih djela klasika.22 Bez obzi­ra na valjanost tih tvrdnji nema sumnje da su te veze bile važne u stvaranju društvene predodžbe o znanstvenicima za razliku od drugih učenjaka, a jednako tako i za znanstvenu djelatnost i njezin društveni status. U krugovima umjetnika i inženjera koji su se krajem 15. stoljeća okupili na dvoru vojvode Frederica Urbinskog i Lodovica Sforze u Milanu (tu je središnja ličnost bio Leonardo da Vinci) pojavila se ideja o genijalnom pojedincu čije znanje nije stečeno iz knjiga, već je intuitivno i proistječe iz dodira s prirodom. Federico Urbinski bio je jedan od velikih renesansnih prinčeva s ve­likom knjižnicom i širokim područjem interesa. Na dvoru Lodovica Sforze u Milanu okupila se skupina ljudi (nazivali su je katkad akademijom) kojoj su pripadali Leonardo da Vinci, pa Gometio, teolog, Domenico Ponzone, propovjednik i nadstojnik samostana, Ambrogia da Rosate, astrolog i dvor­ski liječnik, Alvise Mailiani, sveučilišni profesor u Paviji, matematičar, teolog i pjesnik, Gabriele Priovano, rektor sve­učilišta u Paviji, te Niccolo Cusano, Andrea Novarese, Galeaz-zo di Sanseverino, kondotjer i vojni inženjer, pa Luča Pacioli, matematičar. (Posljednji od njih otišao je u Firencu i tamo ostao s Leonardom da Vincijem nakon pada Lodovica Sfor­ze.23) U krugovima tih priznatih i cijenjenih intelektualaca, koji su se okupljali na dva važna dvora tog vremena, umjet-

smatrani su stručnjacima za neku filozofsku ili medicinsku podspecijalnost, a ne stručnjacima za neki samostalni i poštovanja dostojni predmet.

21 Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 109—127, 151, 159—161, 199—200, 414-451. 22 A. C. Keller, Zilsel, the Artisans and the Idea of Progress in the Renais­

sance, Journal of the Historv of Ideas, 1950, XI, 235—240; Alexander Koyre, Galileo and Plato, isto, 1943, IV, 400-^*28.

23 Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 156—161, 239—251.

80

nici, inženjeri i znanstvenici smatrali su se ravnima učenja­cima i teolozima. To je značilo da je znanstvena djelatnost stekla ugled i da se držalo vrijednim posvetiti se znanstvenom radu.

Te su grupe imale odlučujuću ulogu u dramatičnim do­gađajima stoljeća kad je Galileo zahtijevao da znanstvena djelatnost bude priznata kao središnji element uloge filozofa, i to filozofa kakav bi morao biti. Galileo je smatrao da je uloga novog filozofa po definiciji i dostojanstvu jednaka općenito priznatim intelektualnim ulogama, kao što su uloge pravnika, teologa, liječnika ili humanista. Ta su nastojanja barem u Italiji završila s neuspjehom.

Iako ne možemo rekonstruirati cijeli slijed događaja, imamo dovoljno podataka da se stvore neki zaključci. Ta dvostruka uloga umjetnika i znanstvenika bila je prolazna pojava. Početkom 16. stoljeća slikari i arhitekti već su bili naučili sve iz geometrije i optike što im je moglo biti od ko­risti, a to nije bilo mnogo. Za Michelangela pojavili su se glasovi protiv miješanja umjetnosti sa znanošću.24 Znan­stvenici su još uvijek imali koristi od inženjera (i od zanatli­ja kao što su brusači leća i izrađivači instrumenata). Ali to su bile posebne tehničke vještine koje znanstvenicima ni­su mogle otkriti ništa novo. Nije se više moglo očekivati otkrivenje kakvo su u 15. stoljeću doživjeli Euklidovi i Arhi-medovi proučavatelji spoznavši da u djelima umjetnika i inženjera geometrija i mehanika dobivaju novu dimenziju i vitalnost kakvu nikad nemaju u učenim raspravama njiho­vih kolega. Te nove vještine nisu se mogle usporediti s otkri­ćima anatoma, koji su prvi podučili umjetnike da crtaju ljudsko tijelo onako kako ono zaista izgleda. Do sredine 16. stoljeća odnos se između znanosti i umjetnosti promijenio i te dvije djelatnosti išle su opet svojim odvojenim putovima i tek povremeno bi došlo do kojega značajnijeg susreta. Ako je i bilo neke veze, ona nije unosila ništa novo u postojeću situaciju. Ono što je nekad bilo otkrivanje pretvorilo se u običnu rutinu.

U međuvremenu se oko 1530. godine u sjevernoevropskim zemljama pojavila struja koja je veličala umjetnost, obrt i poznavanje prirode. Ona je niknula u djelima Ludovica Vivesa, Erazma, Montaignea, i F. Rabelaisa, a jednako tako nalazimo je i kod Palissyja i u Baconovoj novoj filozofiji.25

Ta intelektualna struja pratila je uspon novih društvenih

24 Isto, sv. I, str. 255-259. 25 Rossi, cit. djelo, str. 11—12.

6 Uloga znanstvenika u društvu 81

klasa koje nisu bile naklonjene ni skolastičkim ni humanisti­čkim zvaničnim krugovima. U Italiji, s druge strane, umjetni­ci i tehnolozi nisu mogli skršiti moć cehova usprkos mno­gim nastojanjima. Znanstvenici i mali broj istaknutih um­jetnika kretali su se tad u sasvim drukčijoj, akademskoj sredini26 i družili se s humanistima i pripadnicima viših društvenih klasa. Ta sredina prihvatila je i one trgovce koji su se stopili s talijanskim plemstvom. Razlog takvu razvoju događaja je djelomice sama priroda demokracije u talijan­skim gradovima državama, a dijelom i činjenica da tu, za raz­liku od sjeverne Evrope, nije bilo protestanata, koji bi imali veliki utjecaj u vodećim društvenim slojevima i drukčija shvaćanja, što bi, možda, bolje pogodovala znanosti. U doba kad je klasna struktura u sjevernoj Evropi sve otvorenija i kad je srednja klasa postajala brojčano moćna, samosvjes­na i samodostatna, talijanska se klasna struktura pretvarala u nešto veoma nalik svom prijašnjem obliku.27

Neznanstvena kultura u Italiji opet pobjeđuje znanost

Tvrdnju da je talijanski klasni sistem postajao sve zatvoreniji dok je onaj u sjevernoj Evropi sve otvoreniji ne treba shvatiti suviše doslovno. Jednako tako ne valja sasvim doslovno uzeti izjavu da se talijanska zna­nost bližila stagnaciji dok se sjevrnoevropska snažno razvi­jala. Gledajući unatrag, sa stajališta druge polovine 17. sto­ljeća, ta se izjava čini točnom, ali promatramo li situaciju s gledišta 16. i početka 17. stoljeća, u to više nismo tako si­gurni. Ulazak trgovaca u redove talijanskog plemstva može se odraziti znakom otvorenosti prema trgovačkim zanimanji­ma, koju većina sjevernoevropskih zemalja nije poznavala prije 19. stoljeća. Sudjelovanje gilda u gradskoj upravi osi­guralo im je veća građanska prava nego igdje drugdje. Zani­manje za znanost, za umjetnosti, pa i za razna druga znanja, bilo je raširenije u Italiji nego u ijednoj drugoj zemlji. Ko­liko je onda opravdano smatrati kako je priklanjanje znan-

26 Nikolaus Pevsner, Academics of Art: Past and Present, Cambridge, Cam­bridge University Press, 1940, str. 50—66. 27 C M. CipoIIa, The Italian and Iberian Peninsulas, u The Cambridge Eco­

nomic History of Europe, sv. Ill, New Xork, Cambridge University Press, 1966, str. 397—430.

82

stvenika akademijama i višim društvenim slojevima znak pro­padanja? Ne bi li bilo ispravnije to protumačiti na drugi način i uzeti kao dokaz da jedan dio talijanske vladajuće klase prvi u Evropi prihvaća novu znanstvenu kulturu? (To će se poslije dogoditi i u drugim zemljama.)

Važno je tu istaknuti da je u drugim dijelovima Evrope znanost uživala podršku one klase kojoj su promjene u društvenom poretku mogle koristiti. Nasuprot tome, u 16. stoljeću u Italiji znanošću se bavio mali broj pripadnika jedne klase koja je postigla što je željela pa joj je bila po­trebna stabilnost.

Nakon razdoblja suradnje s umjetnicima, talijanski znan­stvenici počeli su se osjećati dovoljno jakima da traže priz­nanje zvanične intelektualne zajednice. To priznanje uskra­tile su im crkvene i državne vlasti, a i zvanični intelektual­ni krugovi. U tom pokušaju približavanja što je završio ne­uspjehom i tako je važan za razumijevanje stagnacije u tali­janskoj znanosti, talijanske akademije imale su važnu ulogu.

Akademije su se razvile iz grupa intelektualaca koji su se oko 1440. godine okupljali oko slavnih humanista, poput Rinuccinija i Ficinoa u Firenci i Pomponija Letoa i kardi­nala Bessariona u Rimu. Prvo su to bile sasvim neobavezne grupe gdje se raspravljalo o Platonovoj filozofiji, koja je nanovo postala predmet interesa, i o cijelom mnoštvu hu­manističkih disciplina, o znanosti, pučkoj književnosti i um­jetnosti. U početku nije svaka grupa imala svoje posebno područje interesa, a što se tiče njihova tipična oblika, obično je to bio učitelj okružen učenicima ili skupina intelektu­alaca pod zaštitom nekog velmože ili princa. Izraz »akade­mija« bio je programski: on je izražavao namjeru osnivača Platonove akademije u Firenci (1454) da se suprotstave sta­roj aristotelovskoj tradiciji koju su njegovala sveučilišta i koju su oni smatrali neprikladnom. Oni koji su se suprot­stavili nisu bili intelektualci na rubu društvenih zbivanja, već filozofi sa sveučilišnom izobrazbom (neke od njih zani­mala je znanost), klasičari, pravnici, liječnici, koji su poka­zivali veliko zanimanje za predmete na fakultetima za umjet­nost. Kretali su se oni u crkvenim ili dvorskim krugovima, a mnogi od njih bili su i sami bogati i moćni ljudi.28

Kad su vladari u talijanskim gradovima stekli vlast nad gildama i mogli su ih kontrolirati i kad se pojavio viši dru­štveni sloj bogatih bankara i trgovaca, intelektualci koji su

28 Martha Ornestein, The Role of Scientific Societies in the Seventeenth Century, Chicago, The University of Chicago Press, 1928, str. 73—90; Pevsner, cit. djelo, str. 1—24; D'Irsay, cit. djelo, sv. I, str. 226. i sv. I I , str. 45—128.

6* 83

bili nezadovoljni sa stanjem na sveučilištu (koje je u po­četku odbijalo nova znanja) mogli su osnovati vlastite grupe i takmičiti se sa sveučilišnim organizacijama. Stvaranje gru­pa intelektualaca izvan sveučilišta bio je samo nastavak ono­ga što je počelo na sveučilištima, tj. aktivnog traganja za klasičnim naslijeđem i daljnja specijalizacija u okviru posto­jeće tradicije. Platonistička revolucija 15. stoljeća nije se mnogo razlikovala od averoističke revolucije u 13. stoljeću. Obje su započeli intelektualci iz, poglavito, intelektualnih po­buda. Razlikovale su se one po svome institucionalnom obli­ku, po svom žarištu i odnosu prema vlasti. U 13. stoljeću do revolucije je moglo doći samo na sveučilištima. Ali u 15. stoljeću bilo je moguće povući se sa sveučilišta i djelo­vati u krugu kolega, učenika i pokrovitelja kako bi se izbje­gao izravan sukob s već ustaljenim običajima na sveučilišti­ma. Učiteljima i učenicima više nije bila potrebna zaštita vlastitog ceha i zato je miješanje ceha u njihove djelatnosti izgubilo logičku osnovu. Više oni nisu bili ovisni ni o crkve­nim nadarbinama, ni o svećeničkim ili kvazisvećeničkim po­vlasticama. Još veću ili barem jednaku zaštitu i pomoć mogli su im pružiti prinčevi, plemići ili, čak, gradska uprava. Po­stalo je lakše okružiti se intelektualnim društvom sebi rav­nih i onda kad se nije pripadalo nekome svećeničkom redu. U izvjesnom smislu, riječ je bila samo o stvaranju krugova dvorskih intelektualaca na dvorovima bogatih sjevernotali-janskih gradova, kao što je to nekad bilo na Istoku ili u Španjolskoj. Razlika je, međutim, bila u tome što je evrop­ska akademija bila neka vrst udruženja sa stanovitom auto­nomijom i sa samo intelektualnim interesima. Ona se nije sastojala od pojedinih učenjaka kojima je bila potrebna za­štita ili patronat kralja, već od grupa jednakih koji su tra­žili prikladno mjesto za intelektualne rasprave (iako im je i dalje bilo potrebno pokroviteljstvo nekog aristokrata).

Prvo stoljeće rada akademija moglo bi se opisati uglav­nom kao pokušaj pojedinaca, od kojih bi mnogi inače bili prisiljeni da na uobičajeni način rade na fakultetima za um­jetnost, da stvore jednu, s intelektualnog stajališta, priklad­niju ustanovu nego što je sveučilište. To su postigli na osno­vi novih izvora bogatstva i zaštite što su im je pružali cen­tri kao Firenca, Rim, Napulj i, poslije Pariz i London.29 Broj ljudi s takvim interesima bio je sve veći. Mnogi od njih nisu morali podučavanjem zarađivati za život. Oni su nastojali

29 Zaštitnici ambicioznijih i važnijih grupa bili su Cosimo i Lorenzo di Medici, Alfonso I Aragonski, Ludovico Sforza i drugi. Neki od intelektualaca bili su i modne ličnosti, kao npr. kardinal Bessarion i grof Česi (Pevsner, cit. djelo).

84

obogatiti svoje znanje i dolazili su da bi raspravljali o pred­metima od zajedničkog interesa.

Do sredine 16. stoljeća akademije se nisu zanimale za znanost ništa više od sveučilišta. One grupe koje su se bavile znanošću (grupe umjetnika i znanstvenika koje su cvale u Urbinu i Milanu na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće) obično nisu bile smatrane akademijama. Bez obzira na to kakav je bio stvaran status umjetnika, grupe što su ih oni činili nisu mo­gle polagati pravo na ugledni naziv »akademija«.

Tokom prvog stoljeća svog postojanja akademije su obuhvaćale gotovo sve intelektualne djelatnosti. Nakon sre­dine 16. stoljeća rjeđe su osnivane akademije koje su se bavile različitim područjima. Pojavile su se one specijalizi­rane od kojih se polovina ili više od toga bavilo književnošću, a ostatak su bile kazališne, pravne, teološke, znanstvene i umjetničke akademije (vidi tabl. 4-2).

T a b l i c a 4-2.

Sve akademije koje su obuhvaćale više nego jedno područje. Polovica od te kategorije bavila se nekim znanstvenim područjima.

85

Došlo je također do bitne promjene u društvenoj struk­turi. Akademije, koje su nekad bile relativno neobavezne grupe, postale su formalne ustanove i svojim su članovima dodjeljivale javno priznate počasti. Između ostaloga to se očitovalo i u sastavu članstva, gdje su amateri iz redova plemstva brojem nadmašivali one što su se profesionalno bavili intelektualnom djelatnošću. Ta sklonost prema forma­lizmu pojavila se sredinom i krajem 16. stoljeća u literarnim akademijama i akademijama koje su obuhvaćale više razli­čitih područja, a u znanstvenima se to očituje tek krajem 17. i u 18. stoljeću (vidi tabl. 4—3).

Te promjene upućuju na uspjeh pokreta za osnivanje akademija, koji je započeo u 15. stoljeću. Humanističke pred­mete što su ih razvijale akademije preuzela su sveučilišta.

T a b l i c a 4-3.

BROJ VIŠENAMJENSKIH I ZNANSTVENIH AKADEMIJA U ITALIJI IZMEĐU 1430. i 1799. GODINE SVRSTANIH PREMA STRUKTURI

1430-1479. 1480—1529. 1530—1579. 1580—1629. 1630—1679. 1680—1729. 1730—1779. 1780—1799.

Ukupno

Višenamjenske"

Uku

pno

novo

osno

vani

h

6 6

23 14 6

10 13 12

90

Nes

lužb

ene

3 4 6 5

2 1 2

24

Služ

bene

3 1

15 7 5 8

11 10

60

Znanstvene U

kupn

o no

voos

nova

nih

9 6

14 17 8 5

59

Nes

lužb

ene

— 6 2

10 5 3 1

27

Služ

bene

— 3 2 3

11 4 3

26

• Uključuju se samo one višenamjenske akademije koje su uz ostala područja obuhvaćale i znanost.

Izvor: Maylender, cit. djelo, sv. I—V. »Neslužbene« akademije uključuju zaštit­nika okružena grupom intelektualaca, slavnog intelektualca sa skupinom učenika ili grupu intelektualaca okupljenih radi zajedničkih neformalnih rasprava. »Služ­bene« su akademije bile ove vrste: organizirano stručno udruženje, grupa plemića koji održavaju redovite sastanke gdje intelektualci što ih štite drže predavanja ili demonstracije, ili počasna grupa plemića i intelektualaca. Posljednje tri vrste obično su imale pomno smišljene službe, pravila, pečat, moto, akademske naslove za članove i drugo. Razlika između ukupnog broja osnovanih akademija i zbroja dvaju strukturalnih tipova pojavljuje se zbog malog broja akademija koje se ne mogu svrstati (njih šest među višenamjenskim akademijama i šest među znan­stvenim akademijama).

86

Tamo gdje je fakultet to odbio, osnovane su nove ustanove, kao College des Lecteurs Royaux (poslije College de France) u Parizu.30 Osnivanje akademije koje su obuhvaćale više područja prestalo je kad akademija više nije bila pribježište intelektualaca nezadovoljnih uskom skolastičkom atmosfe­rom sveučilišta. Akademije su se nastavile baviti onim što sveučilišta nisu prihvatila, tj. proučavanjem i razvijanjem pučkog jezika i književnosti. Takav studij budio je nacio­nalni ponos, a vladari su poticali taj osjećaj iz političkih raz­loga. Ti predmeti se, naime, još uvijek nisu smatrali do­voljno ozbiljnima da bi postali sastavni dio strogoga sve­učilišnog školovanja gdje se oblikovao način mišljenja i ukus, niti su mogli nadomjestiti latinski kao jezik teologije, pra­va, medicine i filozofije. I tako, umjesto da postanu važan dio nastavnog programa, pučki jezik i književnost bili su pre­pušteni akademijama. Piscima su dodjeljivani počasni na­slovi, o vrijednosti kojih svjedoči veliko zanimanje što ga je plemstvo za njih pokazivalo.

Akademije su bile prikladno mjesto za izražavanje kul­turnih interesa različitih skupina intelektualaca kad se ti interesi nisu mogli zadovoljiti preko postojećih institucija. Osnivanje takvih institucija u Italiji u namjeri da se zado­volje novonastali interesi kao da svjedoči o relativnoj otvo­renosti talijanske društvene strukture u usporedbi s osta­lom Evropom, gdje su akademije osnivane po uzoru na Italiju.

Zapravo, ono što izgleda kao otvorenost može se bolje protumačiti kao znak krutosti. To relativno lako stapanje utjecajnih trgovaca s plemstvom i relativna lakoća s kojom su novi kulturni interesi našli svoje mjesto u akademijama, a akademije u službenoj hijerarhiji kulturnih institucija, sve je to imalo svoju cijenu. Način mišljenja, stavovi i stil viso­kih društvenih slojeva prihvaćeni su do tih razmjera da je inovatorski duh na kraju iščezao.

Svi praktični ciljevi znanosti napušteni su, što je bila sa­mo jedna od posljedica. Dok se u Engleskoj i u Francuskoj zahtjev za službenim priznavanjem znanosti opravdavao njezi­nom korisnom upotrebom u tehnologiji i proizvodnji, u Ita­liji su takvi zahtjevi bili popraćeni argumentima iz platoni-stičke filozofije ili neoplatonističkog misticizma. U sjevernoj Evropi su taj zahtjev podržale ne samo neke grupe intelek-

30 D'Irsay, cit. djelo, sv. I, str. 270—274.

87

tualaca iz viših društvenih slojeva, koji su se zapravo bavili znanošću, već i priličan broj trgovaca, zanatlija i moreplo-vaca. U Italiji su znanost podupirali samo uski intelektualni krugovi iz viših društvenih slojeva koji su pokušavali istis­nuti oficijelne sveučilišne filozofe i modernizirati intelek­tualni svjetonazor katoličke crkve.31

Kopernikova astronomija bila je ono sporno pitanje oko kojeg se iskristalizirao sukob između opozicije i zvaničnih in­telektualnih krugova. To je pitanje očito imalo svoj dublji filozofski smisao koji je išao u prilog opoziciji i ona se, na kraju, sukobila s crkvom. Ta je opozicija bila konspira­tivne i ezoterične naravi, o čemu svjedoče imena akademija u 16. stoljeću: Incogniti (Napulj, 1546—1548), Segreti (Napulj, 1560), (Vicenza, 1570), (Siena, 1580), Animosi (Bologna, 1562), (Padova, 1573), Affidati (Bologna, 1548).* Pojava istih imena na raznim mjestima upućuje možda na vezu između nekih grupa. Nijedno od tih imena ne pojavljuje se u idućim sto­ljećima, kad je pokret postao javan i odbacio svoj stav opo­zicije.

Prva važnija grupa možda je bila kratkotrajna grupa Affidati u Padovi. Osnovao ju je 1573. godine opat Ascanio Martinengo, a okupljala je sveučilišne profesore, visoki kler, plemiće i učenjake svjetskoga glasa. Ona je bila kratka vije­ka, ali neki od njezinih članova otišli su u Rim, gdje su se dvadeset godina nakon toga pojavili kao članovi jedne od naj­poznatijih akademija, Accademie dei Lincei. Osnovao ju je 1603. godine markiz Česi, kojem se 1610. pridružio napuljski fizičar Giambattista della Porta kad je Rimska kurija sprije­čila djelovanje njegove akademije u Napulju. Godine 1611. toj akademiji pridružio se Gallileo nakon što je napustio svoju katedru u Padovi, s kojom nije bio zadovoljan. Može se smatrati da je to prva grupa koja je otvoreno i na rela­tivno temeljit način pokušala stvoriti ustanovu po statusu jednaku ostalim obrazovnim institucijama. Članovi te aka­demije pokušali su ogranizirati nastavu iz prirodnih znano­sti, filozofije i prava; objavili su knjige s područja znanosti, uključujući i dvije G. Galileia.32

31 Ovdje je izraz »viši društveni slojevi« upotrijebljen u širem smislu. Bri­tanski i nizozemski trgovci i moreplovci bili su često iz viših društvenih slojeva, a neki od znanstvenika to nisu bili. Ali kao društvena kategorija trgovci nisu bili viši društveni sloj na Zapadu, a službene su akademije bile ustanove viših društvenih slojeva. U Italiji su veliki trgovci također pripadali višim društvenim krugovima.

32 Ornstein, cit. djelo, str. 74—76. * Tal. Incogniti — Nepoznati, Segreti — Tajni, Nimosi — Hrabri, Affidati — Povjerljivi prim. prev.

88

Čini se da dramatični događaji u vezi s Galileiem i nje­gova osuda nisu sami po sebi imali dalekosežne posljedice. Ogorčenje izazvano postupkom crkve vjerojatno je pove­ćalo popularnost znanosti. Uistinu, nema znaka da je nakon osude Galileia znanstvena aktivnost prestala. Djelatnost je Accademie dei Lincei naravno bila ograničena nakon prvog pokušaja Kurije da spriječi Galileia. Ali neki od njezinih članova i Galileievi učenici nastavili su djelovati tokom prve polovine stoljeća i sudjelovali su u osnivanju druge poznate talijanske akademije 17. stoljeća Cimento (1657—1667). Na­kon što je njezin zaštitnik Leopold de Medici izabran za kardinala, njezini članovi, zbog osobne netrpeljivosti, nisu nastavili s radom.33

Nije, dakle, tu bilo riječi o pokretu koji je imao sve veću i širu podršku, a onda je bio nasilno potisnut, već prije o jednoj epizodi u okviru postojećega intelektualnog brat­stva koje je propadalo. Do kraja 17. stoljeća znanstvene su akademije postale blijede kopije književnih akademija; okup­ljale su lokalne amatere i uglednike i nisu imale nikakva značenja u međunarodnoj znanosti. Italija je, međutim, os­tala središte medicinske znanosti sve do kraja 17. stoljeća poglavito zbog odličnih fakulteta nekih sveučilišta. Središta drugih znanosti premjestila su se u Englesku i Francusku. Ista sudbina koja je zadesila engleska i francuska sveučili­šta na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, kad su izgubila vodeće mjesto u znanosti, snašla je talijanske akademije. Znanost i znanstvenici i dalje su bili ovisni o uskom krugu ljudi iz gornjih društvenih slojeva koji su upravljali državom i crk­vom te se zanimali za razna znanja. Te je krugove valjalo uvjeriti kako su prirodne znanosti važne i dovoljno vrijedne da im se dodijeli javno priznanje i sloboda djelovanja bez obzira na velike teškoće doktrinarne prirode koje takvo pri­znanje može izazvati. To im, međutim, nije pošlo za rukom. Drukčije, uistinu, i nije moglo biti u doba kad dokazi u prilog Kopernikove teorije nisu bili uvjerljivi i kad je zna­nost mogla ponuditi samo komadiće intelektualno zanim­ljivih teorija s područja astronomije i mehanike te bezgra­nično pouzdanje u Galileiev proročanski genij. Nasuprot pri­rodnoj znanosti, suvremeni humanizam i teologija utjelov­ljivali su široko znanje, mudrost i ljepotu. Tako dugo dok su ljudi koje je trebalo uvjeriti u važnost znanosti vjerovali u tradicionalne izvore znanja, znanost je bila osuđena na neuspjeh. Za utjecajne ljude iz viših društvenih slojeva (koji

33 A. Rupert Hall, From Galileo to Newton, London, Collins, 1963, str. 135.

89

su nešto značili) i vjerojatno za većinu onih što nisu imali nikakvu važniju ulogu, znanost je bila s intelektualnog i estetskog stajališta drugorazredna djelatnost, a s gledišta morala i etike također potencijalno opasna djelatnost. Ako se njome bavio takav genije kao Galileo, koji je mogao pisati o njoj savršenim književnim stilom, tad je ona zaslužila svu pažnju kao veliko književno djelo. A ako je osim toga znan­stvenik bio čovjek koji se razumio u inženjerske radove i arhitekturu te je mogao svoju oštroumnost pokazati na dru­ge ozbiljne ili zabavne načine, tad je bio poštovan kao čov­jek izuzetna talenta i maštovitosti. Izraz »virtuoso« na pravi način odražava taj stav i pokazuje kako se na znanost gle­dalo u talijanskom društvu 17. stoljeća.34

Takav stav prema znanosti nije bio svojstven samo Ita­liji. Da je sudbina znanosti u cijeloj Evropi ovisila o istoj školovanoj i »odgovornoj« vladajućoj klasi kao što je to bilo u Italiji, pojava znanstvenika kao ponosne i samosvjesne zajednice bila bi odgođena na neodređeno vrijeme, tko zna dokad. Ali društvena je struktura u sjevernoj Evropi bila drukčija, što je sreća za razvoj znanosti. Kao što smo već rekli, tu je bila pokretljiva klasa koja je, zbog svojih težnji, vjerovanja i interesa, kako intelektualnih, tako ekonomskih i društvenih, podržavala utopijske zahtjeve što ih je isticala znanost. Osim toga, jedan dio te klase prihvatio je znanost kao mnogo prihvatljivije intelektualno zanimanje od tradi­cionalne filozofije. Zbog toga, kad je znanost, koja se poput oseke povlačila iz talijanskih znanstvenih krugova i akade­mija, doprla do Francuske i Engleske, tok događaja se iz­mijenio. Ona se tu pretvorila u plimni val koji se još uvijek nije zaustavio.

34 Ludovico Geymonat, Galileo Galilei, New York, McGraw Hill, 1965, str. 136—155; Olschki, cit. djelo, sv. III, str. 118; Giorgio de Santillana, The Crime of Galileo, Chicago, University of Chicago Press, 1955, str. 104—106.

90

U sjevernoj Evropi znanost se više cijeni

Znanost u sjevernoj Evropi konačno postaje glavni element u novonastaloj predodžbi o napretku, što je najočitiji dokaz preobražaja u znanstvenom pokretu. Takva ocjena nije, međutim, odmah stvorena i u početku je taj pokret u mnogo čemu bio samo reprodukcija talijanskoga. U Italiji su se u 15. stoljeću zbližili umjetnici i ljudi koji su se bavili raznim praktičnim djelatnostima, s jedne, i uče­njaci skloni znanosti, s druge strane, što se u drugim dije­lovima Evrope pojavilo u 16. stoljeću. Najpoznatija imena su Vesalius, Dürer i Christopher Wren. Christophera Wrena, jednoga od najvećih arhitekata 17. stoljeća opravdano je smatrati kasnijom i savršenijom verzijom L. B. Albertija. i F. Brunelleschija, njegovih prethodnika iz 15. stoljeća. Na sličan su način sjevernoevropske znanstvene akademije svoje nadahnuće dugovale Italiji. Peiresc, začetnik neformalnih grupa iz kojih se poslije razvila Academie des Sciences bio je student u Padovi, dopisivao se s Leonardom i bio je uče­nik della Porte (koji je osnovao jednu od prvih talijanskih znanstvenih akademija u Napulju). Postao je ugledna ličnost, vodio je opširnu korespondenciju s učenjacima i primao brojne posjete. Izravna je veza između te grupe i onih koji su zagovarali osnivanje Royal Society i Academie des Scien­ces. Ali Peiresc je samo nastavio ono što je bilo započeto s Galileiem, koji je također bio ugledna ličnost i vodio je veliku korespondenciju i imao brojne posjete.35

Ali već početkom 16. stoljeća razlike između sjeverne Evrope i talijanskih uzora počele su se očitovati na razne načine. U Engleskoj i Nizozemskoj najvažnija je bila ona grupa znanstvenika i praktičara koja se bavila navigacijom. U Engleskoj su joj pripadali Robert Recorde (1510—1558) i John Dee (1527—1606), obojica savjetnici velikih trgovačkih kompanija. Dee je također bio savjetnik slavnim moreplov­cima kao što su Martin Frobisher, Sir Humphrey Gilbert, John Davis i Sir Walter Raleigh. Astronom Thomas Digges, koji je dalje razvio Kopernikove ideje, proveo je neko vri­jeme na moru i zanimao se za navigaciju. Henry Biggs (1561—1630), prvi profesor matematike u Gresham College u Londonu, bio je član Londonske kompanije (poslije Vir-džinijske kompanije), grupe pionira koja je otplovila u Novi

35 Da su Galileo i Italija zauzimali središnje mjesto, pokazuje činjenica da su mu Peiresc i drugi zapadni učenjaci pisali na talijanskome; vidi Olschki, cit. djelo, sv. III, str. 440—445.

91

svijet. Gilbert se u svojoj slavnoj raspravi o magnetizmu koristio promatranjima moreplovaca Roberta Normana i Williama Borougha. U 17. stoljeću se Villiam Watts iz Cam-bridgea, Aristotelov protivnik, koristio opservacijama Tho-masa Jamesa, jednoga drugog moreplovca. Londonski mate­matičar Richard Norwood izveo je geodetska mjerenja Ber­muda za Bermudsku kompaniju.36

Veze između znanstvenika i praktičara nisu se zasnivale samo onda kad su to bila pitanja navigacije. Već smo spo­menuli veze s umjetnicima i inženjerima, a poraslo je i za­nimanje za strojeve, rudarstvo, brušenje leća, te za izradu satova i drugih instrumenata. Za razliku od stanja u Italiji, znanstvenici i praktičari nisu se više toliko zanimali za umjet­nost, građevinarstvo i vojnu inženjeriju, čime se uglavnom bavila vladajuća klasa i aristokracija, već za navigaciju i izradu instrumenata. 0 tim područjima ovisio je posao i imetak nove, sve brojnije i samosvjesnije klase moreplova­ca, trgovaca i zanatlija. Neki od tih obrtnika također su većinom ovisili o pomorskoj trgovini.37 U usporedbi s onim društvenim vezama koje je znanost zasnovala u 16. stoljeću u Italiji, ove su djelovale relativno skromno. Društveni polo­žaj i utjecaj trgovaca i obrtnika je rastao, ali su oni još uvijek bili daleko od vrha društvene ljestvice.38 Njihov status mogao bi se usporediti s onim talijanskih umjetnika inže­njera u 15. stoljeću, koji su se u to doba družili sa znan­stvenicima.

Takva društvena situacija bila je mnogo povoljnija za razvoj znanosti od one u Italiji. Talijanski umjetnici inže­njeri bili su materijalno ovisni o vladajućim krugovima, koji su bili korisnici njihovih proizvoda i usluga, a činili su malu i zatvorenu grupu ljudi. Promjena, kad su velike trgovačke porodice postale dio vladajuće klase, nije bila dovoljna da izmijeni njezin aristokratski značaj, kao ni hijerarhijsko obi­lježje društva kao cjeline. Gradovi su i dalje bili male i za­tvorene političke jedinice sa strogo odvojenim cehovima, koji su se razlikovali po pravnim povlasticama i svojim tra-

36 Richard Foster Jones, Ancient and Moderns, Berkeley and Los Angeles, University of California Press, 1965, str. 75—77; Christopher Hill, Intellectual Orgins of the English Revolution, Oxford, Clarendon Press, 1965, str. 14—130; Rossi, cit. djelo, str. 13—14, 18—19.

37 Nema dokaza o čvršćoj vezi između znanstvenika i te nove klase u Fran­cuskoj, ali ta klasa je postojala, jačala i bogatila se. Italija je u to doba naglo gubila svoj utjecaj u trgovini na moru; vidi F. L. Carsten, The Age of Louis XIV, u New Cambridge Modem History, sv. V, Cambridge, Cambridge University Press, 1958, str. 27—30; C M. Cipolla, cit. djelo; F. C Spooner, The Reformation in Difficulties: France, 1519—1559, u New Cambridge Modern History, sv. I I , str. 210—226.

38 Lawrence Stone, The Crisis of the English Aristocracy, 1558—1641, Oxford, Clarendon Press, 1965, str. 21—53.

92

dicionalnim vrijednostima. Na vrhu tih političkih jedinica stajala je vladajuća klasa, većih prava i povlastica od poje­dinog ceha. Odnos grada prema bližoj i daljoj okolici tako­đer se nije promijenio. Kao područja s posebnim privile-gijama i tradicijama, gradovi su se takmičili za vlast nad okolnim poljoprivrednim stanovništvom, kako bi ga mogli eksploatirati, a i za trgovačku prevlast na Sredozemlju.39

Znanstvenici su, poput umjetnika inženjera, morali naći svoje mjesto u toj hijerarhiji. Bez toga se nije moglo na­prijed. Jedina šansa da steknu utjecaj i ugled bila je da se približe aristokraciji.

U Zapadnoj Evropi bilo je drukčije. Trgovina se razvi­jala preko svih zamišljenih granica, pa su stanovnici gra­dova, trgovački i obrtnički slojevi prerasli granice cehova.40

To, međutim, nije mijenjalo ni strukturu ni koncepciju klas­nog sistema do sredine 17. stoljeća. Aristokracija je i dalje bila klasa s najvećim utjecajem i ugledom.41 Ali znatan dio te klase sudjelovao je u trgovini. Shvatili su, naime, da privred­ni razvoj otvara nove vidike i vodi otvorenijem klasnom sis­temu, s manje krutim i promjenjivim načinom života. Fran­cuska aristokracija nije sudjelovala u tim novim zbivanjima, ali ona nisu promakla pažnji kralja i njegovih savjetnika.

No, iako je opće stanje bilo takvo, ne bi trebalo zaklju­čiti da je vladajuća klasa, ili ljudi općenito, bila naprednija na Zapadu nego u Italiji. Znanost, koja je bila potencijalna opasnost za crkvenu vlast i nije bila posebno važna za tehnolo­giju, posvuda je imala relativno nizak status, i oni koji su bili odgovorni za red i zakon mogli su joj dati tek ograničeno i uvjetno priznanje. Zato, u 16. ili 17. stoljeću nije moglo biti govora o nekom službenom ili općenitom prihvaćanju filozo­fije u središtu koje bi bila znanost. Ako su se takve ideje uopće pojavile, najvjerojatnije je do njih došlo u Italiji, gdje je sloj ljudi s visokom izobrazbom bio veći nego u drugim zemljama.

Razvoj znanosti povezan je sa spremnošću manjine koja je u nju vjerovala da se otvoreno bori za njezino opće prizna­nje i da otvoreno izražava i potiče zanimanje u javnim raspravama i udruženjima. U 16. i većem dijelu 17. stoljeća razvoj je znanosti ovisio, dakle, o izvjesnom pluralizmu kul­turnih interesa i o društvenoj ocjeni. Koliko su ti interesi bili

39 Cipolla. cit. djelo, str. 397—430. 40 Pieter Geyl, Revolt of the Netherlands, 1555—1609, London, Williams, and

Norgate Ltd., 1945, str. 38—44; H. Hoenigsberger, The Empire of Charles V in Europe, New Cambridge Modern History, sv. I I , str. 301—334; G. Spini, Italy After the 30-years War, New Cambridge Modern History, sv. V, str. 458^-473.

41 Stone, cit. djelo, str. 39—44.

93

dopušteni i kako je visoka bila ta ocjena, ovisilo je o otvo­renosti ili, prema mjerilima tog vremena, o nedostacima klas­nog sistema. Tamo gdje je bilo pojedinaca i grupa koji su stekli imetak otkrićem novih zemalja i putova, novih trži­šta i novih vrsta roba, vladala je i veća spremnost da se zna­nost prihvati kao vrijedniji put do istine od tradicionalne filozofije. Znanost je djelomice bila priznata možda i zato jer su njezini zahtjevi bili u skladu s novim vidicima koji su se otvorili pred svijetom što se mijenjao u društvenom i ma­terijalnom pogledu. Iako priznanje nije bilo potpuno, bilo je ono to odlučnije, što su se interesi tih grupa sukobljavali s ugnjetavačkim zahtjevima temeljenima na tradicionalnim povlasticama.

Utjecaj religije i pojava znanstvene utopije

Na Zapadu je još jedna okolnost išla u prilog priznavanju nezavisnoga znanstvenog svjetonazora. To je bila vjerska situacija, različita od one u Italiji. Čo­vjek ne živi samo o kruhu, a to je bilo posebno izraženo u 17. stoljeću. U Evropi su gotovo svi bili religiozni, bili to kršćani ili Židovi. Crkva se uspjela nagoditi s filozofijama koje su se suprotstavljale njezinu učenju na direktniji način nego znanost. Ali bilo je lakše dopustiti slobodne spekulacije o apstraktnim stvarima, kao što je besmrtnost duše, nego tako konkretna pitanja kao što je priroda Mjeseca prepu­stiti ispitivanju teleskopom. Spekulacije ljudskog uma o vjer­skim pitanjima ne mogu nikad biti konačne. Tamo gdje je spekulacija smatrana pravom metodom, bila je riječ o bo­žjoj moći nasuprot ljudskom umu. Božja moć bila je iznad moći ljudskog uma i gdje god su se ta dva pojma suprot­stavljala, nije bilo teško »uvidjeti« konačnu istinu. Ali empi-rička znanost, jednom kad se dotakla bitnih teoloških pita­nja, nije dopuštala okolišanje. Ona je sa stajališta empi­rije promatrala prirodu onakvu kakvu je bog stvorio (u to doba gotovo svi su bili tog uvjerenja) i uspređivala je sa zapi­sima službeno prihvaćenima kao njegove vlastite riječi ili izravno nadahnute njima. Raskorak između empiričkih pro­matranja i službenih zapisa postajao je sve očitiji. Posljedica toga bila je da je stav katoličkih, protestantskih i židovskih crkvenih vlasti prema empiričkoj znanosti varirao od nepri­jateljstva do krajnjeg opreza.

94

Između glavnih evropskih religija bila je jedna važna razlika. Protestantizam nije ustanovio svoju vrhovnu crkve­nu vlast i dopuštao je svakome pojedinom vjerniku da sam tumači Bibliju i traži vlastito vjersko prosvjećenje. Kato­lik ih Židov morao je potisnuti svoje eventualno uvjerenje da će se znanost na kraju pokazati kao novi put do boga, jer je njegova religija tumačila Bibliju samo na jedan određen način. Protestant koji je osjećao da su znanstvena otkrića u skladu s božjom voljom mogao je biti mirne sa­vjesti ako je živio u kraju gdje je crkvena vlast bila nesi­gurna ili slaba. (Tamo gdje je vlast svećenstva bila jaka, prevladavala su njihova tumačenja, obično suprotna zna­nosti.)

Tako je ideja da bi znanost i tehnologija (»praktična umijeća«) mogle pružiti bolji način školovanja i napred­niju intelektualnu i moralnu kulturu, bila u skladu s intere­sima i shvaćanjima pokretljive srednje klase. Ali samo neke protestantske sljedbe mogle su znanost (ili filozofiju koja je takvom znanju omogućivala potpunu nezavisnost) prihva­titi kao sastavni dio svoga religijskog uvjerenja. Jedino su oni nadvladali otpor što ga je religijsko uvjerenje moglo stvoriti. Protestantizam je, dakle, proglasio pravovaljanim novi utopijski pogled na svijet gdje bi znanost, eksperiment i iskustvo bili srž nove kulture, iako je logički odnos između njih možda bio pogrešno protumačen.

Začeci ideja koje povezuju znanost, praktična umijeća i stalno poboljšanje ljudskih uvjeta pojavljuje se tridesetih godina 16. stoljeća. Ludovico Vives, španjolski učenjak, pro­testant i učitelj na engleskom dvoru, među prvima je veličao obrazovnu i intelektualnu vrijednost obrtničkog iskustva.42

Međutim, od sredine 16. stoljeća te su ideje preuzeli pro­testantski filozofi i pedagozi te ih pretvorili u ono što je Karl Manheim nazvao »utopija«. Začetnici te struje bili su Peter Ramus i Bernard Palissy, a slijedili su ih Francis Ba­con, Komensky, Samuel Hartlib i nekolicina drugih. Zani­malo ih je svestrano obrazovanje i suradnja znanosti i teh-

42 Ostali koji su bili istog mišljenja, kao Rabelais, Montaigne i Erasmus, bili su katolici. Rabelais je vjerojatno imao pred očima talijanske uzore. Gar-gantuino školovanje, koje odražava njegove ideje o tome, sveučilišno je obrazo­vanje spojeno s tipičnim naukovanjem talijanskog umjetnika 15. stoljeća. Alberti je prošao takvo školovanje, a izobrazba kakvu je poslije pružala Accademia del Disegno (osnovana 1563) bila je, ako ne baš istih razmjera, ali svakako slična onoj koja se spominje u Gargantui. (Jedan od učitelja te akademije, Ostillio Ricci bio je Galileiev privatni učitelj u Firenci.) O širenju tih ideja Evropom tokom 16. stoljeća i o raznim eksperimentima na području obrazovanja što su ih te ideje potakle govori Rossi, cit. djelo, str. 15—16. Klasična studija o odnosima protestantizma i znanosti je R. R. Merton, Science, Technology and Society in Seventeenth Century England, Osiris (1938), IV, 360—632.

95

nologije, koja će imati dalekosežni učinak i omogućiti, kako su se nadali, pobjedu nad prirodom i stvaranje nove civili­zacije. Vjerovali su da će znanost i tehnologija te njihova djelotvorna podrška i organizacija dovesti do iskupljenja svijeta.43

Osim možda Bacona, nijedan od tih ljudi nije bio važan znanstvenik, pa čak ni poznat filozof. To su bili publicisti koje su zanimali praktični rezultati. Oni su na programski način izražavali gledišta znanstvenika i drugih koji su sura­đivali u rješavanju praktičnih problema. U Italiji ta surad­nja nije nikad stvorila pogled na svijet prema kojem je prvenstveni praktični cilj bila društvena reforma. Jedini po­kušaj koji je mogao imati šire posljedice učinio je Galileo, ali u tome nije uspio. No, ni tada nije bila riječ o društvenoj reformi. Galileo je nastojao uvjeriti crkvu u istinitost tvrd­nji o svemiru i unijeti nov duh u intelektualni život Italije. Činjenica da je znanost u sjevernoj Evropi uvjetovala na­stanak jednoga tako praktičnog pogleda na svijet upućuje na početak otvorenoga klasnog sistema. Taj svjetonazor pri­hvatili su intelektualci i razvili ideologiju koja je bila po­tencijalna opasnost za tradicionalne autoritete, a to je bilo moguće upravo zbog otvorenosti protestantskih doktrina.

Stav protestanata prema znanosti

Nisu sve protestantske sljedbe pri-hvatile taj novi stav prema znanosti, niti su to učinile neo-visno o mjestu svog djelovanja. U malim, zatvorenim pro-testantskim zajednicama poput onih u Ženevi i Škotskoj i u većem dijelu Njemačke, i poslije, krajem 17. stoljeća, u Nizozemskoj, znanost je bila u nepovoljnijem položaju nego u velikim katoličkim središtima Italije, Francuske i central-ne Evrope. Te protestantske zajednice bile su male i čvrsto povezane, a budući da su bile relativno neraslojene, osim svećenstva u njima nije bilo sloja intelektualaca vrijednoga pažnje.44 Kao ni slično organizirane židovske zajednice, one nisu dopuštale ništa što je podsjećalo na herezu. Katolička crkva, s druge strane, sa svojom tradicionalnom učenošću

43 Jones, cit. djelo, str. 62—180. 43 A. de Condolle, Histoire des Sciences et des Savants, 2. izdanje, Geneva, H. Georg, 1885, str. 335—336.

96

i svojim specijaliziranim intelektualcima u prosvjetiteljskim redovima, obično je imala više razumijevanja za posebne svjetovne intelektualne interese.

Protestanti, međutim, u većini primjera nisu mogli stvo­riti zatvorene vjerske zajednice. S jedne strane, bili su u sva­đi s katolicima, a, s druge strane, razne su se protestantske sljedbe prepirale međusobno. Nije bilo nikakve djelotvorne crkvene vlasti koja bi ujednačila doktrine i praksu. Vlasti su na tim područjima mogle slobodnije nego drugdje zauze­ti blagonakloni stav prema znanosti i scijentističkoj utopi­ji. Oni koji su vjerovali u utopiju mogli su slobodnije širiti svoje nazore, a vlasti su prema tome imale pragmatički stav. Zbog toga su viši protestantski crkveni krugovi u nekoliko navrata podržali znanost i konačno su u Engleskoj gotovo prihvatili scijentističku utopiju kao osnovu za svoju službe­nu prosvjetnu politiku.

Progon G. Galileia bio je za protestante prva značajna prilika da pokažu svoj izrazito pozitivan stav prema znano­sti. Svaki tiranski čin katoličke crkve, koja je bila njihov najveći protivnik u borbi za prevlast, odmah je iskorišten u propagandne svrhe. Galileiev slučaj bio je opće poznat. Odmah nakon njegove osude grupa protestantskih učenja-kao u Parizu, Strasbourgu, Heidelbergu i Tiibingenu odlučila je prevesti Galileievo djelo na latinski. U tome su ih podr­žale i one protestantske zajednice koje inače nisu bile poz­nate po svojoj naklonosti prema Kopernikovim idejama. Kopije originalnog djela dobivene su preko Ženeve, pozna­te po doktrinarnoj krutosti. Jedan član grupe bio je sa sve­učilišta u Tiibingenu, gdje su nešto prije uskratili Kepleru diplomu iz teologije zbog njegove naklonosti prema Koper-nikovu učenju.

Nizozemska vlada također je iskoristila Galileieve neda­će i pozvala ga, preko Grotiusa, da je savjetuje u mjerenju geografske dužine. Iako nije prihvatila Galileiev savjet, uka­zala mu je službene počasti. Tu vezu s nizozemskom vladom prekinula je Kurija, koja je vjerojatno ispravno zaključila kako se njome protestanti koriste u propagandne svrhe.45

Za protestantske učenjake sklone znanosti Galileiev pro­gon bio je prilika da borbu za dobrobit protestantizma spoje s borbom za službenu podršku znanosti. Njihova zajednička akcija bila je možda prvi istup aktivnih zagovornika znano­sti u protestantskoj Evropi. Barem je nekolicina tih intelek-

45 Olschki, cit. djelo, sv. III, str. 401—403, 440—443.

7 Uloga znanstvenika u društvu 97

tualaca koji su sudjelovali istupala u ime napretka znanosti, a ne samo u ime vjere i prosvjete općenito.

Teško je zaključiti kako dugo je Galileiev slučaj služio kako bi se znanost vezala s protestantizmom. Svakako, to nije bio glavni činilac u prihvaćanju znanosti. U Engleskoj se ona vezala za protestantsku politiku na nov i značajniji način. Prije Komonvelta i za njegovo vrijeme sve je teže bilo po­stići jednodušnost javnog mišljenja o svemu što je moglo biti važno za religiju zbog brojnih teoloških razmirica s po­litičkim implikacijama. Jedna od često spominjanih zanim­ljivosti vezana za doba prije nastanka Royal Societyja (Kra­ljevsko društvo) jest da su čalnovi grupe iz koje će nastati to udruženje odlučili da ne raspravljaju o vjeri i politici i da se ograniče na neutralno područje znanosti.46 Iz sličnih su razloga, čini se, Baconova filozofija i njegov stav prema zna­nosti postali dio službene politike Komonvelta. John Durie, jedan od engleskih publicista koji se bavio pitanjima škol­stva i znanosti, proveo je dosta vremena u sjevernoj Evropi radeći na ujedinjenju svih evangelističkih crkava. Hartlib, koji je podržavao Duriea, i Haak, drugi član grupe znanstve­nika i političara koji su zagovarali znanost, vjerojatno su slično bili motivirani svojim osobnim iskustvom o vjerskim sukobima u Evropi. Oni su utjecali na stvaranje prosvjetne politike Komenvelta i njihove su ideje službeno prihvaće­ne. Iznenadni porast popularnosti Baconovih nazora krajem 40-ih godina 17. stoljeća i činjenica da su Wilkins, Wallis, Petty i Goddard imenovani sveučilišnim profesorima svjedo­če o uspjehu novih ideja.47 Osim što je odgovarala klasnim interesima obrtnika, trgovaca i drugih pripadnika te pokret­ljive klase koja je bila oslonac režima, Baconova je zna­nost bila nešto s čime su se mogli složiti i prosvjećeniji pu­ritanci. Znanstvenu djelatnost pozdravili su oni koji su že­ljeli da obrazovanje bude svjetovnije i kojima je bilo mrsko sve što ih je podsjećalo na stari režim. Ona je također bila prihvatljiva i za puritanske fanatike, koji su držali da osim proučavanja Biblije nije potrebno drugo školovanje i čak su željeli ukinuti sveučilište; znanost im se činila manjim zlom od paganskoga humanističkog učenja. Znanost je, dakle, kao takva bila prihvaćena, no to nije bilo zato što joj je nekom određenom doktrinom protestantske teologije pružena po­drška, već zbog toga što je ona uglavnom bila izvan teoloških

46 T. Sprat, History of the Royal Society of London, London, J. R. for J, Martyn, 1667.

47 Jones, cit. djelo, str. 109, 117.

98

i filozofskih razmirica koje su vladale na Kontinentu i uno­sile su razdor i u englesko društvo.48

Te okolnosti presudne su za razumijevanje razvoja mo­derne znanosti. Scijentistički pogled na svijet, za razliku od stvarne znanosti, nije bio prihvaćen, ali ne zato što nije ponudio bolju filozofiju ili bolja tumačenja važnih prirodnih pojava od prijašnjih filozofskih i religijskih učenja. Oni koji su bili zadovoljni svijetom takvim kakav jest nisu izmijenili svoju ljestvicu duhovnih vrijednosti zbog boljih rješenja nekih zagonetki prirode. Ali za one koji su željeli promijeniti svijet empirička je znanost bila istinsko proročanstvo. Ona je nudila nove pronalaske koji su utjelovljavali svoje vlastite neosporive dokaze i činili filozofske sporove suvišnima. No, ona nije bila samo put do novih pronalazaka već i put do mira jer je omogućila dogovor o istraživačkom postupku u rješavanju određenih problema, a da pri tome nije bio potre­ban nikakav drugi dogovor.

To također objašnjava inače zbunjujući osjećaj pošto­vanja što ga je engleska znanost u 17. stoljeću pokazivala prema Baconovu eksperimentalizmu. Bacon je bio loš znan­stvenik, a po mnogo čemu nije bio ni dobar filozof. Bilo je malo veze između razvoja nove astronomije i matematičke fizike i Baconovih principa. Eksperimentiranje bez teorije i prikupljanje iskustvenog znanja dalo je malo znanstvenih rezultata.

Da eksperimentalna metoda nije bila prihvaćena, ne bi se bila razvila nezavisna znanstvena zajednica. Da je znanost bila predstavljena kao nadmoćnija, ali logički zatvorena i dosljedna filozofija, postala bi ona samo jedan od filozof­skih sustava oko kojih su vođene prepirke, a ne neutralno područje gdje je dogovor bio moguć. Da ju je, nekom igrom slučaja, neki vladar proglasio službenom filozofijom, brzo bi se bila pretvorila u opsežan i rasplinut filozofski sustav. To se zapravo dogodilo kartezijanizmu. U 18. stoljeću bila je prilično izražena sklonost da se Newton glorificira i progla­si stožerom nove opsežne i, u biti, statične filozofije. Znan­stvenici se uglavnom nisu suprotstavljali tim nastojanjima. Bili su skloni da ih podrže, kao što je to učinio Leibniz ili Christian Wolf.49

48 Iako za to nema dokaza, možda je Boyleovo i Newtonovo uvjerenje da bi znanost mogla biti novi put do boga bilo u vezi s osjećajem da je ona iznad teoloških i filozofskih rasprava, koje su zbog vjerskih sukoba izgubile ugled.

49 Vidi studiju o Baconu kao strategu empiričke znanosti: Margery Purver, The Royal Society: Concept and Creation, London, Routledge and Kegan Paul, 1967, str. 20—100. Čini se da autorica razumijeva kako je to tumačenje nespojivo s naglašavanjem odnosa između znanstvenika i scijentističkog pokreta.

7* 99

Baconova filozofija suprotstavila se takvom zatvaranju znanstvenog pogleda na svijet, stvorivši predodžbu o znan­stvenoj zajednici koja se neprekidno širi, mijenja i djeluje bez zastoja. Učenje o eksperimentu nije bilo neka teorija, već valjan pristup znanstvenom istraživanju. Za one koji su ga prihvatili postao je on sredstvo nedvosmislenog sporazu­mijevanja, način da se nešto razmotri i odbaci u okviru ograničenog područja koje se istražuje. Pridržavajući se em-pirički provjerenih činjenica (kontrolirani eksperiment) ko­risnici te metode osjećali su se kao članovi iste »zajednice« iako nije bilo neke općenito prihvaćene teorije. Znanstvenici su mogli imati različito mišljenje o nekom predmetu, a opet imati osjećaj da zajednički idu naprijed i, na kraju, postići suglasnost. Više nije bilo potrebno stvarati stranke i voditi sve opsežnije i rasplinutije rasprave kao što se to događalo u filozofskim prepirkama.

U doba ideološkog zastoja u Egleskoj oko 1640. godine znanstvenici su se našli u situaciji u kojoj je bilo vrlo ko­risno prihvatiti baconovska shvaćanja kao način da se opsta­ne u znanosti i izvan nje. Prirodna znanost postala je para­digma za filozofiju otvorenog i pluralističkog društva. U to presudno doba između »puritanske revolucije« i »slavne re­volucije« služila je ona kao simbol neutralnog područja gdje je bilo moguće sporazumno djelovati na ostvarenju zajedni­čkih intelektualnih ciljeva. Metoda probe i pogreške (ili po­stavljanja hipoteza i njihova odbacivanja) uvela je vremen­ski aspekt što je omogućilo prihvaćanje nepotpunih znanja bez konsenzusa, a zahtijevalo je konsenzus samo u pogledu postupka. Znanost koju su smatrali baconovskom bila je do­kaz da će konsenzus o postupku na kraju donijeti i valjane rezultate.50

Prihvaćanje baconovskih shvaćanja objašnjava zašto je scijentistickom pokretu na Zapadu pružena veća društvena podrška nego u Italiji, koja je u kulturnom pogledu bila nad­moćnija tokom 16. i većeg dijela 17. stoljeća. To također pojašnjava zašto je od svih zapadnih zemalja upravo revolu­cionarna Engleska postala središte pokreta sredinom 17. sto­ljeća i kako to da su prirodoslovci, koji su već od 15. stolje­ća činili zasebnu grupu u filozofiji, postali upravo u Engle­skoj posebna, autonomna i ugledna zajednica.

50 Da su znanstvenu metodu uistinu smatrali paradigmom u postizavanju suglasnosti na objektivan i nepristran način, dokazuje njezina primjena u eko­nomskoj i političkoj teoriji; vidi Villiam Letwin, The Origins of Scientific Eco­nomics, Garden City Anchor Books, Doubleday, 1965, str. 131—138.

100

5

Institucionalizacija znanosti u Engleskoj u 17. stoljeću

Između znanosti u Engleskoj i u dru­gim zemljama bila je bitna razlika: ona je u Engleskoj bila institucionalizirana. Budući da se riječi »institucija« i »institucionalizacija« upotrebljavaju na razne načine, potreb­no ih je pobliže odrediti. Institucionalizacija ovdje znači: 1. da društvo prihvaća neku djelatnost kao važnu društvenu funkciju vrijednu samu po sebi, 2. da postoje norme koji­ma se određuje ponašanje na nekom području djelatnosti na način koji je u skladu s ostvarenjem ciljeva i autonomi­jom te djelatnotsi i, na kraju, 3. da su društvene norme na drugim poljima djelatnosti donekle prilagođene njihovim normama. Društvena institucija je djelatnost koja je, na taj način, institucionalizirana.1

Kad je riječ o znanosti, pod institucionalizacijom razu­mijeva se priznavanje egzaktnog i empiričkog istraživanja kao metode koja vodi do otkrića važnih novih znanja. Takvo se znanje razlikuje i ne ovisi o drugim načinima stjecanja znanja kao što je tradicija, spekulacija ili otkrovenje. Ono nameće stanovite moralne obaveze onima koji se njime bave: sveobuhvatnu procjenu doprinosa, obavezu da otkriće

1 Ta definicija riječi »institucija« slična je definiciji S. N. Eisenstadta u Social Institutions, International Encyclopedia of Social Science, sv. 14, str. 409—410. Razlikuje se od nje po tome što ne uključuje stvarnu organizaciju znanstvene djelatnosti na određenom području. Nezavisnost sadržaja i normu svake društvene institucije naglašava Norman W. Storer u The Social System of Science, New York, Rinehart and Winston, Inc., 1966, str. 39, 55—56( on upotreb­ljava izraz »društveni sistem« da bi opisao ono što ja nazivam institucijom).

101

To ne znači da je znanost uistinu oslabila. Prije bi se moglo reći da je ona postala raspršena i nije više imala svoje središte. No i to je samo djelomice točno jer su u dru­goj polovini 18. stoljeća škotska sveučilišta postala novi cen­tar znanosti. Ima također nekih dokaza da je u Engleskoj javni interes za znanost bio velik.8 Utjecaj znanstvene misli ili barem prirodne znanosti kao modela ispravnog mišljenja o političkim, ekonomskim i tehnološkim pitanjima bio je tu mnogo jači nego drugdje.

Unatoč tome, tokom 18. stoljeća Francuska je postala središte svjetske znanosti. U posljednjem desetljeću tog sto­ljeća francuska je znanost nadmašila englesku na svim po­dručjima. Academie des sciences postala je najuglednija znanstvena organizacija na svijetu. Znanstvenici i studenti iz svih evropskih zemalja išli su u Pariz da se upoznaju s pos­ljednjim dostignućima znanosti i francuski je postao jezik znanstvenika i znanstvenih organizacija cijele Evrope.9

Čini se paradoksalnim da upravo kad se znanost u En­gleskoj institucionalizira, vodstvo preuzima Francuska, gdje je društvo mnogo više prožeto tradicijom. Da bismo protu­mačili takav razvoj događaja, moramo razjasniti odnos iz­među scijentističkog pokreta i institucionalazirane znanosti. Ni scijentistički pokret ni institucionalizacija znanosti nisu vezani za prave znanstvenike i pravu znanstvenu djelatnost, već za odnos ljudi prema znanosti općenito. Scijentistički pokret čini grupa ljudi koji vjeruju da je znanost (iako mož­da za njih nerazumljiva) pravi put do istine, da se pomoću nje može ovladati prirodom i riješiti probleme pojedinca i društva. Empirička i matematička znanost je prema töme model za rješavanje problema općenito i simbol beskonačne usavršivosti svijeta.10 Pod riječju »pokret« razumijeva se da grupa nastoji širiti svoje ideje i učiniti ih prihvatljivima društvu kao cjelini. Kad pokret postigne svoj cilj i društvo uistinu prihvati njegove ideje, slijedi institucionalizacija.

Upravo u toj razlici između pokreta i institucionalnog stadija znanosti leži objašnjenje za relativno zaostajanje zna­nosti u Engleskoj u 18. stoljeću i za relativno nagli razvoj znanosti u Francuskoj. Moja je hipoteza da se u onom sta-

8 Nicholas Hans, New Trends of Education in the ISth Century London Routledge and Kegan Paul, 1951, str. 155—158. 9 Merz, cit. djelo, na navedenom mjestu. 10 Izraz »scijentistički pokret« činio se prikladnijim od izraza »znanstveni

pokret« koji upotrebljava Jones, cit. djelo, za opis razvoja baconovskih shva­ćanja, zato što je važno razlikovati znanstvenike od pokreta s kojim su oni povezani. Baconova filozofija i eksperimentalna znanost bile su za pokret opća načela koja treba primijeniti na sve ljudske i društvene probleme. O razvoju tog pokreta u razdoblju nakon I. Newtona i J. Lockea i o njegovim vezama s francuskim prosvjetiteljstvom piše Gillispie u cit. djelu, str. 151—178.

104

diju kad nastaje pokret pojavljuje i dodatna društvena mo­tivacija, koja se za stadija institucionalizacije rasplinjava i tako gubi svoj intenzitet. Sredinom 17. stoljeća znanost je postala važan i, možda, središnji simbol otvorenoga i na­prednog društva, a to je bio ideal snažnih društvenih grupa u Engleskoj. Te su grupe, međutim, još uvijek bile u manjini i sukobljavale su se s pretežno tradicionalnim »službenim« društvom. Njihova uvjerenja i njihove interese nije podr­žavala većina, ili barem ne većina, onih koji su nešto značili. Zato je mogućnost da u stvarnosti provjere svoje ideje bila mala, barem što se tiče društvenih ili političkih reforma.

Tako dugo dok je vladalo takvo stanje, zanimanje za znanost naglo je raslo. Za nekolicinu nadarenih ona je bila ono utočište gdje je vladala sloboda misli, govora i stvara­nja u jednom društvu u kojem se sloboda gušila ili je gubila svoj smisao zbog vjerskih i političkih neslaganja. Za jednu mnogo veću grupu (za intelektualce u scijentističkom pokretu koji su prihvatili Baconovu filozofiju i njihove sljed­benike iz svih klasa) empirička je znanost simbolizirala cilj kojemu su težili: stvaranje novoga društvenog poretka gdje bi se stvari mogle mijenjati i unapređivati razumnim i ob­jektivnim putem, bez stalnih silovitih sukoba.

Nakon »slavne revolucije« situacija se izmijenila. Raz­borite rasprave o važnim pitanjima etike, politike i ekono­mije mogle su i morale su započeti. Budući da je utopija o otvorenom i pluralističkom društvu bila djelomice ostvare­na (barem u toj mjeri da se nijedna važnija grupa nije osje­ćala isključenom ili ugroženom), bilo je vrijeme da se poku­šaju ostvariti baconovska obećanja o »napretku«.

Ljudi su se, dakle, morali okrenuti filozofiji društva i tehnologiji. To su i učinili služeći se pri tome prirodnom znanošću i eksperimentom. Ali prirodna znanost mogla je dati samo neke općenite smjernice za stvaranje nove filozo­fije društva i za rješenje tehnoloških problema. Zbog toga su filozofi, ekonomisti, tehnolozi i liječnici morali rješavati svoje probleme pretežno na empirički način. Pokušaji da se tome pristupi sustavnije, uz pomoć teorije, kao što je bio napor da se stvori medicinska fizika (ijatrofizika), završili su neuspjehom.11 Taj neuspjeh objašnjava se novim intere­som za ta praktična područja i očitim gubitkom zanimanja za znanost.

11 Richard Harrison Shryock, The Development of Modern Medicine: An Interpretation of the Social and Scientific Factors Involved, London, Victor Gol-lancz, Ltd., 1948, str. 20—40.

105

Valja, međutim, istaknuti da je to opadanje interesa bilo više prividno nego stvarno. Razočaravajuća jalovost teo­rijske znanosti u Engleskoj u 18. stoljeću nije smanjila čo­vjekovu vjeru u eksperimentalnu metodu, koja bi mu omo­gućila da shvati svoju fizičku i društvenu okolinu i da nji­ma ovlada. To uvjerenje bilo je osnova većine filozofskih i tehnoloških pothvata. Prošlo je doba kad se od znanosti oče­kivalo i nemoguće. Nadareni pojedinci stvaralačkog duha imali su sada mnogo više mogućnosti da pokažu svoju krea­tivnost. 0 politici, ekonomiji i filozofiji moglo se raspravlja­ti bez sraha od oštrih sukoba i dalo se utjecati na prilično veliko područje društvenog života. Došlo je vrijeme da se u stvarnosti provjere scijentistička obećanja o tehnološkom na­pretku. Započeli su eksperimenti s lokomotivama, tekstilnim strojevima, a pojavljuju se i drugi tehnološki projekti uz snažni poticaj privrede, koja je evala pod okriljem politike nad kojom su bdjeli ekonomisti i utjecali na njezine pro­mjene. To eksperimentiranje bilo je dio institucionalizacije znanosti: pokušaj da se uz probe i pogreške ustanove grani­ce do kojih se mogu primijeniti znanstvena načela i da se društvene ustanove promijene u skladu s tim načelima.

Ali u svim se tim promjenama podrazumijevalo: a) ka­ko je bila manja vjerojatnost da će društvo motivirati i usmjeriti stvaralački talent prema prirodnim znanostima i b) da napredak na području čiste znanosti nije imao više istu važnost u javnim raspravama o političkoj reformi i ekonom­skom napretku.1 2 Osnovne reforme bile su provedene i pro­blem je bio empiričke, a ne retoričke prirode. Znanstvena dostignuća bila su vrijednost samo za one koji su se bavili znanošću i za amatere što su u tome nalazili zadovoljstvo. U stadiju »pokreta« njihova je dodatna vrijednost u tome što su bili jedino područje slobodnog stvaralaštva i najjači argument u prilog liberalizmu u osnovnoj ideološkoj raspra­vi. Ukratko rečeno, u stadiju pokreta veliki dio intelektual­nog i društvenog interesa na drugim područjima djelatnosti (religija, ekonomija, politika i dr.) okrenuo se znanosti. S druge strane, u stadiju institucionalizacije taj duhovni poti­caj što ga je dala znanost raspršio se na više djelatnosti gdje se znanost primjenjivala. Zato je možda nastao relativni pad zanimanja za znanost, no to je, s druge strane, bilo više nego nadoknađeno primjenom znanstvenog pristupa na razne dje­latnosti.

12 S gubitkom dodatne, simboličke vrijednosti slabi i nastojanje da se znanstveni utjecaj proširi na književnost i humanističko obrazovanje. O tome na nešto drukčiji način govori Jones u cit. djelu, str. 271—272.

106

Scijentizam i znanost u Francuskoj 17. stoljeća

Izloženo objašnjenje vrijedi i za situa­ciju u Francuskoj. Osnivanje Academie des sciences u Parizu 1666. godine, iako potaknuto britanskim primjerom, nije bilo samo oponašanje. Neslužbene grupe i akademije kojih je u Francuskoj bilo prije Akademije znanosti i koje su zagovarale njezino osnivanje bile su slične onima u Engleskoj. Zapravo, te su neslužbene grupe održavale vezu s onima u Engleskoj i Italiji.13 Tridesetih godina 17. stoljeća središnja ličnost bio je Marin Mersenne, koji se dopisivao sa svim poznatim znan­stvenicima Evrope i u njegovoj su se kući okupljali vodeći francuski znanstvenici tog vremena: Descartes, Desargues, Gassendi, braća Pascal i Roberval. Mersenne i Theophraste Renaudot održavali su veze s Haakom i Hartlibom u Engle­skoj i podržavali su njihove ideje i ideje Komenskoga o prosvjetnoj reformi. Renaudot je bio protestantskog porije­kla (prešao je na katolicizam nakon pada La Rochelle 1629), a Mersenne, iako svećenik, bio je sumnjičen za reformator­ske ideje. No među znanstvenicima oko Mersennea nije bilo ni jednog protestanta.1 4

Od svih pobornika znanosti aktivnih u političkim salo­nima (uključuju se tu Montmor, Auzout, Hedelin, Thevenot i Sorbiere) samo je Sorbiere bio protestantskog porijekla. Na sve njih je uvelike utjecao primjer Engleske i Baconova filozofija. Prvi urednik Journal des savants (Znanstvene no­vine) otpušten je, pod pritiskom crkve, zbog svojih galikan-

13 O raznim grupama prije osnutka Academie des sciences vidi Harcourt Brown, Scientific Organizations in Seventeenth Century France (1620—1680), Balti­more, The Williams and Wilkins Company, 1934, str. 2—7, 18—27, 32, 62—66, 75—76, 117—127, 195—199.

14 O vjerskoj pripadnosti i stavovima nekih pripadnika francuskog pokreta vidi isto, str. 36, gdje se u jednom pismu u kojem se spominje Mersenneova smrt na njega aludira kao na »redovnika-hugenota«. Pisac dalje kaže: ». . . il ne crovoit pas toute sa Religion . . . et il n'oisoit dire souvent son Breviaire, de peur de gater son bon Latin. (». . . on nije potpuno vjerovao u svoju vjeru . . . i nije se usuđivao često govoriti svoj brevijar da ne bi pokvario svoj dobar latin­ski.«) Pisac tog pisma, Andre Pineau, bio je protestant. O vezama francuskih grupa s Haakom u Engleskoj vidi str. 43—47. O engleskim vezama i protestantskom rukovodstvu grupe u Caenu 1620. godine vidi str. 216—217. O galikanskim i jan-senističkim strujanjima vidi Journal des savants, str. 193—197, pod de Salio. Još jedna važna ličnost scijentističkog pokreta je Henry Justel, također protes­tant, koji se istaknuo poslije 1660. godine (vidi str. 180). O Renaudotu govori R. Dunlantier: »la vie tourmentee et laborieuse de Theophraste Renaudot«, Bul­letin de la Societe des Antiquair es de l'Ouest (Poitiers), XIV, treća serija, 1947, treći i četvrti trimestar, str. 292—331. O Sorbiereu vidi Biographie Universelle, Ancienne et Moderne, sv. 43, Paris, Chez L. G. Michaud, 1825, Str. 123. i A Voyage to England Containing Many Things Relating to the State of Learning, Religion and Other Curiosities of the Kingdom gospodina Sorbierea, pa i Obser­vations on the Same Voyage koje je napisao dr Thomas Sprat, član Roval So-cietyja, a sadašnji biskup od Rochestera, s pismom od gospodina Sorbierea u vezi s ratom između Engleske i Nizozemske 1652. godine. Tome je dodana nje­gova biografija, koju je napisao M. Graverol, London, T. Woodward, 1709.

107

skih i jansenističkih ideja. (Oba pokreta kritiziraju crkve i neka njezina učenja.) Na kraljevskom dvoru značajnu je po­dršku tim grupama pružao Richelieu i, poslije, Colbert.15

Tako su protestanti, galikanci i jansenisti imali važnu ulogu u onim krugovima koji su se zalagali za aktivnu podršku znanosti i za prihvaćanje nove filozofije znanosti u Francu­skoj. I oni su se, kao i pobornici znanosti u protestantskom Londonu, našli u okolnostima gdje nije bilo jedne priznate crkvene vlasti. Njima je bilo posebno stalo da znanost bude priznata kao nezavisno i s teološkog stajališta neutralno po­dručje intelektualne djelatnosti, jer bi takvo priznanje zna­čilo korak naprijed u borbi za vjerski pluralizam o kojem je ovisio opstanak tih grupa.

Ali društvena struktura u Francuskoj bila je drukčija od one u Engleskoj. Tu je, doduše, postojala srednja klasa koja je imala slične izvore prihoda kao i ona engleska, i ši­rila se i razvijala. Ali klasne razlike u Francuskoj bile su oštrije i kraljev je utjecaj veći nego u Engleskoj. Zato pro­svjetna i društvena reforma kakvu je zagovarao Renaudot nije naišla na podršku važnijih pariških znanstvenih krugo­va i bogatih amatera. (U Renaudotovu rodnom gradu, Lou-dunu, djelovala je grupa koju je zanimala znanost i dru­štvena reforma, a članovi su bili protestanti i katolici.)16

Grupa koja je neposredno prethodila Academie des sciences, takozvana Montmorova akademija, bila je više nalik aristo­kratskom salonu nego ona iz koje se razvila engleska aka­demija znanosti, Royal Society. U Parizu je bilo teže nego u Londonu prevladati otpor tradicionalnih interesnih grupa kao što su medicinski fakultet, Sorbona, jezuiti i drugi.17

Zbog toga pripadnici scijentističkog pokreta, tj. ona gru­pa za koju je znanost imala šire društveno i tehnološko zna­čenje, nisu imali svojih predstavnika u Academie des scien­ces kad je ona konačno osnovana 1666. godine. Engleska je akademija bila nezavisna organizacija, s mješovitim član­stvom koje je uključivalo amatere, pobornike znanosti i znan­stvenike izuzetnih sposobnosti. Francuska je akademija bila neka vrsta uzvišene znanstvene državne službe i sastojala se od malo uglednih znanstvenika.

Na taj način znanost se mogla kontrolirati i njezin se utjecaj ograničavao samo na ona područja gdje se to sma­tralo poželjnim. Kraljevska vlast priznala je egzaktnu i em-

15 O otpuštanju Denisa de Salloa vidi Harcourt Brown, cit. djelo, str. 188—195. 16 Duplantier, cit. djelo 17 Brown, cit. djelo, str. 142—148. o utjecaju društvene krutosti i interesa

vladajućih slojeva na razvoj scijentističkog pokreta u Francuskoj.

108

piričku znanost, pa i tehnologiju, pod uvjetom da se empi-ričkim i eksperimentalnim znanstvenim pristupom ne koristi u politici i da se načela znanstvenog univerzalizma ne primje­njuju na vjerska pitanja i na društvene staleže.18

Ta ograničenja vladala su i u Engleskoj za vrijeme re­stauracije, sve do »Slavne revolucije«. O tome svjedoči pro­gram što ga biskup Sprat donosi u svom djelu Povijest Royal Societyja, naglašavajući vrijednost neutralne znanosti. Ali društveni sastav Royal Societyja i djelatnost nekih njegovih članova upućuje na čvrstu vezu sa scijentističkim po­kretom.19

Zbog toga, dok je u Engleskoj osnivanje Royal Societyja bio odlučan korak prema institucionalizaciji znanosti, u Fran­cuskoj osnivanje akademije nije imalo isto značenje. Osni­vanje Royal Societyja bilo je dio procesa koji je doveo do priznavanja vjerskog pluralizma i društvene promjene. Zna­nost je priznata kao djelatnost koja je sama po sebi vrijed­na, ali smatralo se da je time donekle priznat i scijentistički pokret i učinjen korak dalje prema liberlanom društvu. Za vrijeme Restauracije to, doduše, nije bilo službeno prihva­ćeno, ali je i tad bilo prilično očito.

U Francuskoj je međutim, način na koji je osnovana Akademija znanosti pokazivao da se nastoji prekinuti veza između znanosti i tehnologije, s jedne, i scijentističkog po­kreta, s druge strane. To je bio pokušaj da se znanost izo­lira od drugih društvenih institucija. Znanost je imala po­dršku samo ako se bavila svojim vlastitim problemima. Osim toga, ona je morala služiti ekonomskim i vojnim ciljevima apsolutističke monarhije, ali se nije smjela uplitati u šira društvena kretanja.

Zato je scijentistički pokret u Francuskoj i dalje posto­jao i imao je vrlo velik utjecaj u 18. stoljeću, u doba pro­svjetiteljstva. Previranja su tad nalikovala situaciji u En­gleskoj u doba Restauracije. Scijentistički pokret i grupe koje su ga podržavale bili su bez političkog utjecaja i sukob­ljavali su se s vjerskim tradicionalizmom. Kralj je priznao znanost uz ivjesna ograničenja i to je priznanje bilo sim­bol progresa u jednom širem smislu za scijentistički pokret, koji je naglo jačao.

Tako je znanost u Francuskoj zadržala stanovitu simbo­ličku važnost za scijentistički pokret i svoj povlašteni položaj kao jedino područje gdje je moguća slobodna i svtralačka

18 Isto, str. 117—118, 147—148, 160, 200. 19 Purver, cit. djelo, str. 34—36, 111.

109

intelektualna djelanost. Academie i njezine brojne pokrajin­ske kopije imale su čak pravo da objavljuju svoje izvještaje, a da ih prethodno nisu morale podvrgnuti cenzuri.20 Iako je apsolutistička vlada podržavala znanost, to nije smanjilo nje­zino značenje za scijentistički pokret. Uostalom, ta podrška se mogla protumačiti kao dokaz o neizbježnosti napretka.

Tako ono što smo rekli o razvoju i relativnom opadanju znanstvene djelatnosti u Engleskoj također objašnjava pre­mještanje središta svjetske znanosti u Francusku u 18. sto­ljeću. U Engleskoj znanost je u to vrijeme već bila institu­cionalizirana i izgubila je simboličko značenje koje joj je pridavao scijentistički pokret dok se još borio za ostvarenje svojih ciljeva. U Francuskoj je, međutim, potpuna institu­cionalizacija znanosti bila spriječena. Sve jači scijentistički pokret dao joj je onu dodatnu simboličku vrijednost koju je ona izgubila u Engleskoj.

Znanost u Engleskoj i Francuskoj u 18. stoljeću

Osnovna sličnost između događaja u Engleskoj i Francuskoj odražava se u sličnim društvenim karakteristikama i funkcijama znanstvenika u usporedbi s drugim intelektualcima u tim dvjema zemljama. Iako je Academie postala središte znanstvenog istraživanja i iako je u Francuskoj bilo još par državnih ustanova gdje su znan­stvenici radili prije buržoaske revolucije (u Engleskoj nije bilo ni jedne), posao u takvoj ustanovi smatrao se elitnim položajem, a ne samo običnom karijerom. Glavnina znan­stvenika u obje zemlje bili su amateri iz redova aristokra­cije i krupne buržoazije, koji su mogli vrijeme i novac tro­šiti na istraživanje.21 Njihov službeni položaj bio je neka vr-

20 D. Kronick, A History of Scientific and Technical Periodicals, New York, Scarecrow Press, 1962, str. 132—133. Ta se knjiga bavi povlasticama Academie des belles-lettres, sciences, et art u Rouenu koje je ona imala po uzoru na Acadimie des Sciences i Academie des inscriptions et belles-lettres u Parizu. Povlastice su očito prvi put spomenute u statutu akademije u Caenu; isto, str. 139—140. U Engleskoj, gdje službena cenzura nije bila stroga, znanstvena su udruženja stra­hovala samo od nesmiljene kritike novinstva; vidi isto, str. 140—141.

21 O situaciji u Engleskoj vidi Stimson, cit. djelo, str. 140, 212—213. Vidi također Annan, The Intellectual Aristocracy u J. H. Plumb (urednik), Studies in Social History, 1955, str. 243—287. Tu je uglavnom riječ o 19. stoljeću i ističe se kako se situacija u 18. stoljeću vjerojatno nije razlikovala. O stanju u Fran­cuskoj vidi Rene Taton (urednik), Enseignement et diffusion des sciences en France au XVIII' Steele, Paris, Hermann, 1964, šesti dio, Cabinets scientifiques et observatoires (članci Jeana Torlaisa, Charlesa Bedela, Rogera Hahna i Yvesa

110

sta nagrade istaknutim pojedincima, posebno ako oni nisu pripadali bogatim društvenim slojevima. Nije dakle, tu bilo riječi o pokušaju da se znanost pretvori u redovno zani­manje.

Znanost je imala istu definiciju i jednake funkcije u obje zemlje, a to je značilo da je svrha empiričke prirodne zna­nosti i funkcija znanstvenika da istražuje i dolazi do novih otkrića. To je bilo ono po čemu se znanstvenik razlikovao od učenjaka, koji je obnavljao, čuvao i prenosio književnu tradiciju. U obje zemlje od znanosti su se očekivale iste stvari. Prije svega bila je to njena korisna primjena u tehno­logiji, a to je bio razlog, kao što smo već istaknuli, da zna­nost prihvate i konzervativne grupe. Osim toga, u obje zemlje bilo je grupa intelektualaca, takozvanih filozofa. Njih su podržavali bogati društveni slojevi, kojima su znanost i matematika služili kao modeli isrpavnog mišljenja i kao pa­radigma za rješavanje društvenih problema. U Engleskoj su ti slojevi izravno sudjelovali u državnoj upravi. U Francu­skoj su mogli utjecati samo posredno, preko nekih državnih službenika, ali uglavnom je vlada to nastojala osujetiti. U obje zemlje vladala je neslužbena i čvrsta veza između znan­stvenika i filozofa. Jednako je tako u njima bilo razlika između znanstvenika i filozofa; u Francuskoj se to očitova­lo u nekim formalnim obilježjima, a u V. Britaniji se povre­meno gubilo. Znanstvenici i filozofi dviju zemalja bili su vrlo povezani i ideje i otkrića (matematika je bila izuzetak) brzo su se prenosili iz jedne zemlje u drugu pismima ili susretima.22 Engleski intelektualci koji su sudjelovali u toj razmjeni smatrali su sebe članovima nezavisnog znanstvenog intelektualnog središta. Prednost Pariza bilo je očita i po tome što su znanstvenici i intelektualci iz drugih evropskih zemalja smatrali Francusku, a ne Englesku, središtem i uzo­rom. Zbog toga se za daljnje usavršavanje išlo češće u Pariz nego u London i francuski je postao jezik evropskih inte­lektualaca.

Laissusa), str. 617—712. Tu se daje predodžba o tome kako i tko je vodio istra­živanja. Yaacob Nahon s Odsjeka za sociologiju Hebrejskog sveučilišta u Jeru­zalemu pokušao je ustanoviti društveno porijeklo četrdeset i pet znanstvenika navedenih u Maurice Daumas (urednik), Histoire des sciences, Paris, Encyclo-pedie de la pleiade, i pronašao je da je barem šezdeset posto onih čije je po­rijeklo mogao ustanoviti bilo iz obitelji s vlastitim izvorom prihoda. U svakom slučaju, u Francuskoj su postojale neke mogućnosti da se zaradi za život podu­čavajući prirodne znanosti ili baveći se znanstvenim istraživanjem, čega u En-đeskoj nije bilo. Čini se također da je relativno više francuskih nego engleskih

znanstvenika bilo iz obitelji doktora, pravnika, inženjera i državnih službenika. U Engleskoj su, s druge strane, mnogi potjecali iz svećeničkih obitelji što, na­ravno, u Francuskoj nije bilo tako.

23 Preserved Smith, A History of Modern Culture, sv. II, The Enlightenment, 1687—1776, New York Collier Books, 1962, str. 331—333, 339—347.

I l l

No iako se Engleska na području čiste znanosti nije isti­cala kao Francuska, ona je zadržala svoju duhovnu i znan­stvenu nezavisnost. Kao sredina u kojoj je znanstveni pristup bio duboko ukorijenjen u politici, ekonomiji i filozofiji dru­štva, Engleska nije nikad postala ovisna o francuskom mo­delu, za razliku od onih zemalja kojih su institucije bile ne­prijateljski raspoložene prema znanosti.

Zanimanje za znanost širi se Evropom

Osvrnimo se na širenje znanstvene djelatnosti u drugim evropskim zemljama. Možda je u ne­kim manjim državama u sjeverozapadnoj Evropi i u sje­vernoj Italiji te Švicarskoj bilo sličnih društvenih uvjeta za razvoj znanosti kao u Engleskoj i Francuskoj, ali u zem­ljama centralne Evrope, u Rusiji, Prusiji i Austriji ili u Špa­njolskoj, nije bilo velikih ni poznatih društvenih grupa koje bi se zauzimale za institucionalizaciju znanosti kao vrijedne društvene djelatnosti. O znanstvenom pokretu u tim zemlja­ma ne možemo govoriti na jednak način kao o pokretu na Zapadu. Takav pokret, ako ga je uopće bilo, uglavnom je sporednog značaja, puko presađivanje stranih ideja i dru­štvenih uloga koje u tim društvima nisu imale većeg odjeka. Svi ti »sporedni« pokreti imali su u početku izvjesnog uspje­ha jer su intelektualci koji su ih podržavali bili ugledni, moćni i sposobni ljudi (ostali su imali malo mogućnosti da išta doznaju o stanju znanosti i društva na Zapadu). Imali su oni uspjeha i zbog toga što je mogućnost primjene zna­nosti u tehnologiji (uključujući i vojnu tehnologiju) bio važan argument za svakog vladara. Zato je francuska akade­mija služila kao uzor. Ona je bila primjer kako da se insti­tucionalizacijom izolira znanost. Svi apsolutistički vladari Evrope željeli su znanost, ali su se bojali društvenih poslje­dica. Tako su po cijeloj Evropi nicale akademije i druge znanstvene ustanove (gdje su obično bili pozivani strani znanstvenici), a privatnih je filozofskih grupa nalik onima u Francuskoj bilo malo; one su bile relativno nevažne i često proganjane.23

23 Isto, str. 121—133.

112

Odvajanje scijentističkog pokreta od znanstvene zajednice

Pojava tih sporednih središta utjeca­la je na stvaranje još veće razlike između scijentističkog pokreta i institucionalizirane znanosti, što se najprije osje­tilo u Francuskoj. U oba slučaja razlog je bio jednak: tra­dicionalističko društvo prihvaćalo je prirodnu znanost zbog njezina neutralnog stava prema religiji i tradicijama kon­zervativnih društvenih slojeva, ali scijentističku filozofiju, koja je propagirala društvenu promjenu, nije moglo pri­hvatiti.

Takva situacija ubrzala je odvajanje znanosti ili znan­stvene zajednice od scijentističkog pokreta. Zapravo, stav znanstvenika prema pokretu bio je podvojen već od počet­ka. S jedne strane, znanstvenici su bili svjesni podrške koju im taj pokret pruža. Shvaćali su da znanstvena metoda ta­kođer utječe na filozofsku misao općenito. Prihvaćeni načini dokazivanja apstraktnom spekulacijom i pozivanjem na tra­dicionalni autoritet izgubili su svoju vrijednost, a svim je društvenim pitanjima trebalo prići kao i prirodnoj znano­sti, t j. na eksperimentalni način. Zbog tog pristupa znanstve­nici su obično bili naklonjeni scijentističkoj filozofiji i sci-jentističkome društvenom pokretu.

S druge strane, međutim, jedan od najvažnijih oblika eksperimentalne znanosti njezina je točnost i specifičnost. Mjeri se svaka varijabla jer i one razlike koje su tako male da ih je teško i zamisliti mogu odlučiti o tome je li neka teorija ispravna ili nije. U istraživačkom radu nije mjerilo je li nešto od općeg interesa ili nije, kako su to zamislili fi­lozofi, već da li je ono vezano za postojeće teorije i metode i može li se pomoću njih riješiti. Velika borba za dostojan­stvo moderne prirodne znanosti u 17. stoljeću bila je djelo­mice borba za dostojanstvo toga postepenog i djelotvornoga znanstvenog pristupa.

Kraljevsko je društvo na početku svog postojanja po­sebno naglašavalo upravo taj pristup u svom programu i francuska ga je Akademija znanosti također prihvatila. S tog stajališta, širi intelektualni ciljevi scijentističkog pokre­ta nisu bili spojivi sa specifičnošću znanstvenog istraživanja i bili su opasni za njegov integritet i njegovu specifičnost.

8 Uloga znanstvenika u društvu 113

Oportunizam je također imao stanovitu ulogu pri isti-canju osobitosti i vrijednosti znanosti kao neutralne djelat­nosti. Znanost je u Francuskoj i drugdje u Evropi uživala službenu podršku apsolutističkih i konzervativnih vladara. Njezina stroga neutralnost i njezina specifičnost, koje su je činile dostupnom samo stručnjacima, bile su zbog toga uvjet slobodnome znanstvenom istraživanju i štitile su ga od nepotizma i miješanja države.

Ta specifičnost i neutralnost, koje su dio definicije em-piričke znanosti, pridonijele su stvaranju međunarodne znan­stvene zajednice u Evropi. Društveni uvjeti koji su vladali u Engleskoj i, donekle, u Francuskoj omogućili su pojavu te zajednice. No jednom kad su ti uvjeti uspostavljeni u tim zemljama, specifičnost i neutralnost znanosti nametnule su njezinu izolaciju u okviru institucija, ali i njezin razvoj u cijeloj Evropi. To širenje znanosti u mnogim različitim vrsta­ma društava i kultura pridonijelo je još više odvajanju znan­stvene zajednice. Veze među znanstvenicima u Evropi sve su se više razvijale i postepeno su amateri i filozofi bili is­ključeni.

Tim odvajanjem amatera, pripadnika scijentističkog po­kreta, od znanstvenika, članova znanstvene zajednice, stva­ra se krajem 18. stoljeća nova situacija. S jedne strane, poja­vili su se elementi profesionalizma u znanosti, a s druge, znanstvenici su zbog svojih akademskih povlastica postali u izvjesnom smislu dio povlaštenih slojeva tradicionalnog društva. O posljedicama takva razvoja događaja bit će riječi u iduća dva poglavlja.

6

Uspon i pad francuskoga znanstvenog središta u doba centralističkog liberalizma

Premještanje znanstvenog središta iz Engleske u Francusku, što se događa u drugoj polovici 18. stoljeća, nije francusku znanost učinilo bitno nadmoćni­jom od ostalih. Francuska je bila središte znanstvenog svi­jeta, ali za Englesku je ona samo nešto uspješniji takmac, samo glavni sudionik u zajedničkome intelektualnom pot­hvatu. Tokom prva tri desetljeća nadmoć francuske znano­sti postala je, međutim, očitija.1 Iako je u V. Britaniji dje-

1 Od dvadeset i šest razdoblja po pet godina između 1771. i 1900. godine V. Britanija je tokom osam njih došla do više otkrića na području topline, svjetlosti, magnetizma i elektriciteta nego Francuska ili Njemačka. Njemačka je imala najviše otkrića tokom jedanaest razdoblja. Francuska je prednjačila u šest razdoblja, a Engleska i Francuska zajedno su vodile tokom jednog razdoblja. Sedam od tih osam razdoblja tokom kojih je V. Britanija vodila bila su iz­među 1851. i 1900. godine, a tad je Njemačka preuzela vodstvo. Francuska je prednjačila između 1815. i 1830. i zatim ponovo između 1841. i 1850. godine. Vidi o tome T. J. Rainoff, Wave-like Fluctuation of Creative Productivity in the Development of West European Physics in the Eighteenth and Nineteenth Cen­turies, Isis, XII, 2, svibanj 1929, str. 311—313, tablice 4—5. Na području fizio­logije, između 1800. i 1924. godine Francuska je vodila po broju doprinosa tokom tri do pet razdoblja do 1824. godine. Nakon toga prednjačila je Njemačka sve do 1924. godine. Otkrića na području medicinskih znanosti između 1800. i 1926, svrstana po desetljećima, pokazuju da je Francuska prednjačila od 1800. do 1929, a Njemačka je vodila do 1910. godine, kad su vodstvo preuzele Sjedinjene Države. Vidi o tome A. Zloczower, Analysis of the Social Conditions of Scientific Pro­ductivity in 19th Century Germany, neobjavljena magistarska radnja, Hebrew University of Jerusalem, na temelju K. E. Rothschuh, Entwicklungsgeschichte physiologischer Probleme in Tabellenform, Munich, Urban und Schwarzenberg, 1952; J. Ben-David, Scientific Productivity and Academic Organisation, Ame­rican Sociological Review, XXV, 6, prosinac 1960, str. 830. i tablice 1, 2, 5. u Dodatku.

8* 115

lovalo nekoliko sjajnih znanstvenika, kao što su Dalton, Fa­raday i Young, ni tu ni igdje drugdje nisu vrsni znanstvenici pokrivali sva tadašnja područja znanosti. Samo u Francu­skoj ili, točnije, u Parizu, na svim znanstvenim poljima istra­živanja su bila na jednako visokoj razini.2

Takav sustavni rad u jednom središtu neki tumače kao prvi primjer organizirane znanosti i profesionalizma za raz­liku od amaterskog načina u 17. i 18. stoljeću. To mišljenje kao da potvrđuje činjenica da je u Francuskoj bilo nekoliko visokoškolskih znanstvenih ustanova koje su bile naprednije od onih u drugim zemljama. Ali teško je to tumačenje uskla­diti s činjenicom da je između 1830. i 1840. godine Francu­ska izgubila vodstvo na području znanosti. Da je to uistinu bio prvi primjer organizirane znanosti i profesionalizma, tad bi premoć Francuske potrajala duže od tri desetljeća. Profesionalizacija znanosti dovodi do najboljih rezultata u drugoj ili trećoj generaciji.

Nagli razvoj francuske znanosti nakon buržoaske re­volucije bio je samo neizravno vezan za nove i visokoškolske ustanove osnovane između 1749. i 1800. godine, i te ustanove nisu značile početak profesionalne organizirane znanosti. Pri­je bi se moglo reći da su one bile vrhunac oblika znanstve­nog rada u 18. stoljeću. Osim toga, taj nagli razvoj za vrije­me Napoleona i restauracije bio je odraz ponovne pojave i jačanja onih snaga koje su poticale razvoj znanosti tokom posljednjih desetljeća starog režima i koje je revolucija sa­mo privremeno razbila. Takvo je tumačenje spojivo s traja­njem procvata i s početkom neočekivanog pada nakon 1830. godine, kad je liberalni režim konačno omogućio »institucio­nalizaciju« znanosti u Francuskoj.

U prvom dijelu ovog poglavlja pokušat ćemo potkrije­piti to tumačenje, a u drugome ćemo razmotriti strukturu i djelovanje francuske znanosti u 19. stoljeću. Pokušat ćemo objasniti zašto se, usprkos brojnim sličnostima s engleskim sustavom, francuska znanost pokazala re'ativno nedjelotvor­nom kad se suočila s organiziranim znanstvenim istraživa­njem koje se u Njemačkoj pojavilo sredinom 19. stoljeća, a zatim se dalje razvijalo u Sjedinjenim Državama.

2 Vidi Maurice Crosland, The Society of Arcueil: A View of French Science at the Time of Napoleon, London, Heinemann, 1967, str. 429—467.

116

Važnost scijentizma za napredak znanosti

Tokom revolucije osjeća se pritisak filozofa scientista i drugih intelektualaca koji zahtijeva­ju da se osnuju znanstveno-obrazovne ustanove i da se dje­latnost znanstvenika, učenjaka i filozofa prizna kao redovno zanimanje. U tim nastojanjima ne sudjeluju toliko znan­stvenici, zbog ne sasvim određenog odnosa između scijenti-stičkog pokreta i prave znanosti u njezinu akademskom ob­liku, o čemu smo pisali u prethodnom poglavlju.

Scientistički se pokret u Francuskoj već od samog po­četka sastojao od ljudi koji su imali stanovitih političkih i ekonomskih interesa. Njihova je namjera bila da koristeći se znanošću kao modelom u politici i ekonomiji dođu do objektivnoga »znanstvenog« dokaza o nužnosti promjene ko­ju su željeli, ali je nisu mogli ili nisu htjeli dokazati tra­dicionalnim putem. Bili su oni često nepažljivi i površni u svom razmišljanju. Postojala je prilična zbrka oko značenja znanstvenih zakona primijenjenih na ljudsko djelovanje, a još veća između navođenja činjenica i prosuđivanja vrijed­nosti. Ta je zbrka vladala u 18. i 19. stoljeću u većem dijelu filozofskih razmišljanja o čovjeku i društvu.3

Usprkos tome filozofi su se tek u drugoj polovici 18. stoljeća upitali nema li možda drugih metoda osim empiri-čke znanosti da se razumom dođe do istine. Prihvatili su, izravno ili neizravno, Newtonovu prirodnu znanost i Baco-novu intelektualnu strategiju kao jedinu postojeću metodu, osim otkrovenja, za stjecanje važnoga i objektivno vrijed­nog znanja. Cilj im je bio istražiti od čega se sastoji ta metoda i to znanje da bi zaključke do kojih dođu primije­nili na moral, politiku i ekonomiju.

U 18. stoljeću Engleska je bila jedina velika zemlja gdje su ljudi mogli propagirati promjenu i reformu bez stra­ha da će biti progonjeni. Osim toga, intelektualci su tu bili sastavni dio onog dijela društva koji bismo mogli nazvati gornjom srednjom klasom. Često su oni bili bogati i utje­cajni i mnogi su imali crkvene ili državne službe ili neko slobodno zanimanje kojim su zarađivali za život. Sami nisu bili političari, ali obično im je bio otvoren pristup političkim vođama i često su bili njihovi savjetnici. Tako su neposred­nim putem oni stekli praktično znanje o politici, ekonomiji

3 Charles C Gillispie, The Edge of Objectivity: An Essay in the History of Scientific Ideas, Princeton, Princeton University Press, 1960, str. 151—157.

117

i zakonodavstvu, i nije čudo što njihovi stavovi nikad nisu bili revolucionarni ili utopijski. Pokušavali su primijeniti znanost u rješavanju praktičnih društvenih problema kao što su to činili veliki izumitelji tog doba pri izradi strojeva ili u liječenju bolesti. Bili su svjesni složenosti i specifičnosti problema kojima su se bavili i nisu pokušali da iz osnovnih načela stvore zaključke u prilog društvenoj reformi. Čak je i čovjek poput Benthama, koji je po svom temperamentu bio sklon da donosi zaključke na temelju osnovnih načela, bio prisiljen na razmišljanje.4

Njemačka je tad bila gotovo na dnu ljestvice. U toj zem­lji (ili, točnije, na tom području koje je obuhvaćalo više zemalja) promjena je bila opravdana samo ako ju je zapo­čeo vladar, a intelektualci (osim nekolicine stranaca) nisu ima­li pristupa politici. Zbog toga nije bilo ni poticaja da se političkim i ekonomskim pitanjima pristupi na jednak na­čin kao u Engleskoj i Francuskoj. Francuska je, opet, u tom pogledu bila negdje u sredini. Intelektualci su u francuskom društvu imali sličan položaj kao i u engleskome. Istaknuti intelektualci pripadali su gornjoj srednjoj klasi i imali su odlične odnose s vladajućim krugovima. Istodobno je, među­tim, vlada u Francuskoj u mnogo čemu bila sklonija tradi­ciji od Pruske ili drugih njemačkih zemalja. Vjerski se plura­lizam tu službeno nije tolerirao i dalje je bilo raznih razlika u položaju i rangu, koje su izazvale netrpeljivost i imale su službenu podršku, a pred svakim pokušajem društvene re­forme ispriječile bi se neprikosnovene tradicionalne po­vlastice.5

Drugi aspekt stanja bio je stupanj društvenog konsen­zusa u pogledu opravdanosti promjene. U Engleskoj su dru­štvena heterogenost i društvene promjene bile uglavnom prihvaćene; i oni koji to nisu odobravali pomirili su se s time. U Njemačkoj je promjenu i heterogenost mogla prihva­titi samo nekolicina, a ona je često imala različit utjecaj u vla­dajućim krugovima. U Francuskoj je, međutim, društvo bilo mnogo ravnomjernije podijeljeno na one za promjenu i one protiv nje i omjer tih snaga bio je osjetljiviji nego igdje drugdje. Budući da je i crkva i gotovo cijeli prosvjetni sistem

4 Shirley Letwin, The Pursuit of Certainty, Cambridge University Press, 1965, str. 176—188.

5 Preserved Smith, A History of Modern Culture, sv. II , The Enlighten­ment, 1687—1776, New York, Collier Books, 1962, str. 483—490. Smith pokazuje da se prusko novinarstvo moglo prilično slobodno izražavati o vjerskim pitanjima, pa čak i ismijavati režim. Ali kritika stvarnih vladinih postupaka nije bila do­puštena i mišljenja intelektualaca nisu za vladu imala nikakva značenja.

118

(uz nekoliko izuzetaka kao što je College de France i neke akademije) bio u rukama tradicionalista, između naprednih i tradicionalističkih snaga došlo je do vrlo žestokog sukoba oko pitanja školstva i religije.

Utjecaj takvih okolnosti na političku misao u Francu­skoj opisao je Tocqueville, koji je vjerovao da se ideje o društvu moraju isprobati kako bi se mogao prosuditi njihov učinak. Ideje su, dakle, postale vrlo apstraktne i doktrinar­ne.6 Takav je bio njegov prikaz situacije u Francuskoj u raz­doblju prije revolucije. Osim toga, budući da su intelektualci uvidjeli, ili im se barem tako činilo, da ne mogu ništa pro­mijeniti, svojim su pisanjem nastojali izazvati snažan dojam i potaknuti ljude na razmišljanje.

Vlada je svojim stavom samo pridonijela takvom razvo­ju događaja i dala im novi smjer; uzdizala je znanstvenike, a proganjala i prezirala druge intelektualce i pristalice scijen-tističkog pokreta među trgovcima, tehnolozima i vrhunskim obrtnicima. Zbog toga je stav prema znanosti bio podvojen čak i u onim grupama koje su u početku bile njezini gorljivi zagovornici. S jedne strane, te grupe su i dalje težile stvara­nju slobodnijeg društva; ti filozofi, kao i njihova publika naklonjena scijentizmu, još uvijek su željeli promijeniti i poboljšati društvo uz pomoć društvene reforme. Znanost im se činila sastavnim dijelom tih reforma i za njih je dalje bila važan simbol. S druge strane, željeli su takvu znanost u kojoj bi mogli sudjelovati i koja bi bila u skladu s njihovim težnjama.7

Ta situacija potaknula je pitanja o valjanosti same New-tonove znanosti kao modela za logiku istraživanja. Tad se više pažnje posvećivalo sadržajima i metodama spoznaje ko­je znanost, takva kakvom su je u to vrijeme zamišljali, nije mogla prihvatiti. Diderot je npr. kao modelu znanosti dao prednost kemiji i biologiji pred matematikom i fizikom, a Rousseau je isticao neprikladnost znanosti u opisivanju mo­ralnog iskustva čovjekova i ponudio je novu intuitivnu kon­cepciju prirode kao pravog puta do istinskog razumijevanja.

Diderot i Rousseau postavili su prava pitanja koja su proizlazila iz stanja u kojem su se nalazile prirodne i dru­štvene znanosti, jednako kao i ona pitanja što su ih postavili Locke i Hume. Ta su pitanja rezultat imanentnoga intelektu­alnog razvoja. Uistinu, problem što ga je postavio Diderot, pristup složenim strukturama, bio je glavno dostignuće or-

6 Alexis de Tocqueville, VAnden Rigime, Oxford, Basil Blackwell, 1937, Str. 147—157.

' Gillispie, cit. djelo, str. 178—201.

119

ganske kemije, biologije i elektromagnetizma u 19. stoljeću. Nemoć znanosti 18. stoljeća da objasni probleme kojima se uspješno bavila tehnologija ilustrira otkriće parnog stroja.8

Isto se može reći i za probleme koje je postavio Rous­seau. Osnova moralnih vrijednosti u svjetovnim društvima i mjesto stvaralačke intuicije u znanstvenoj metodi osnovna su pitanja kojima se društvene znanosti uvijek otada na­novo vraćaju. Razmišljanja o moralnom konsenzusu moder­nih društava dovela su na kraju do osnivanja moderne socio­logije na čelu s Weberom i Durkheimom.9 0 ulozi intuicije i metafizike u znanstvenom otkriću filozofi raspravljaju i da­nas s nesmanjenim žarom.10

Posljedice tog razvoja bile su vrlo značajne. Usporedo s empiričkim društvenim znanostima, koje su bile sklone odabiranju problema dostupnih empirićkom istraživanju i ostavljale su osnovna metafizička pitanja samo za posebne prilike (kao u Engleskoj), u Francuskoj je nastala tradicija da se postavljaju osnovna filozofska pitanja ne vodeći raču­na o praktičnim posljedicama i bez obzira na to može li se do rješenja doći empiričkim putem. Postavljanje osnov­nih pitanja, koliko god bila ona u načelu opravdana, rijetko pridonosi znanju i »normalna znanost« to obično izbjegava.11

Engleski su se filozofi društva u 18. stoljeću ponašali u tom pogledu kao »normalni znanstvenici«. Čak i kad su poput Humea postavljali fundamentalne probleme, nikad ih nisu dovodili do krajnosti i pretvarali ih u apstraktne doktrine koje su dovodile u pitanje ispravnost moralnog poretka i ispravnost racionalnog puta za ostvarivanje društvene refor­me.12 U Francuskoj se u razmišljanjima uvijek išlo do kraj­nosti. Čak i ako to nije bila namjera filozofa, njihove su se ideje uvijek mogle lako iskoristiti u političkim ili ideološ­kim raspravama da bi se napali temelji političkog i moral­nog poretka.13

Ono što nas ovdje zanima nije ispravnost tih pitanja, nego njihov učinak. Za takav razvoj događaja podrazumijeva

8 Isto, str. 173, 184—192. 9 Talcott Parsons, The Structure of Social Action, New York, McGraw-

-Hill, 1937, str. 307—324; Raymond Aron, Main Currents in Sociological Thought, sv. I, New York, Basic Books, 1967, str. 11—23.

10 Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago University Press, 1963, str. 84—90. (T. S. Kun Struktura naučnih revolucija, Beograd, Nolit, 1974)

11 Isto, str. 35—36, 76—79. 12 Elie Halevy, The Growth of Philosophic Radicalism, Boston, The

Beacon Press, 1955, str. 11—13. Kao što smo već rekli, to je vrijedilo i za Bentha-ma, najdoktriniranijega britanskog filozofa.

13 Lester G. Crocker, An Age of Crisis: Man and the World in JSth Century French Thought, Baltimore, John Hopkins Press, 1959, str. 9—106, 461-473.

120

se pojava novih intelektualnih pokreta koji su bili svjetovni i neznanstveni (ili čak potencijalno protiv znanosti) i nisu prihvaćali ni disciplinu vjerske ortodoksije ni disciplinu znanstvene metode.

Ali to nisu bile neposredne posljedice. Diderot i Rous­seau pripadali su prosvjetiteljskom pokretu i njihove bi ide­je morale navesti ljude da s više optimizma gledaju na svoje duhovne i moralne sposobnosti. To se misli na popuštanje discipline i osjećaja odgovornosti u filozofskoj pa čak i u znanstvenoj misli, ali ne i odbacivanje prirodne znanosti kao modela intelektualnog istraživanja, ni odbacivanje politič­kih ili prosvjetiteljskih ideala scijentističkog pokreta. Po­puštanje intelektualne discipline i prihvaćanje ciljeva scijen-tizma učinilo je taj pokret masovnim.14 Tako je sprečavanje političkih i društvenih nastojanja scijentističkog pokreta do­velo do toga da se filozofskim temama koristi samo u književ­ne svrhe, a ne za rješavanje praktičnih problema. To je, opet, pridonijelo popularizaciji scijentističkog pokreta i potaklo na intelektualnu djelatnost koja se odrazila u osnivanju lo­kalnih akademija, književnih grupa i klubova gdje se gor­ljivo raspravljalo o znanosti, društvenim i ekonomskim pro­blemima i filozofiji.

Popularizacija znanstvenih i filozofskih pitanja utjecala je, međutim, na još veću podjelu između prave znanosti i scijentističkog pokreta. U tim popularnim raspravama o zna­nosti prevladavalo je mišljenje da ona mora biti vezana za društvo, tehnologiju i politiku. Iako je takav zahtjev nosio u sebi klicu negacije scijentizma i više nego samo klicu nadriznanosti (poznat je Maratov primjer), on također svje­doči o osjećaju divljenja i spremnosti da se znanosti pruži podrška i da se njome što više koristi.

Intelektualci su se potpuno udaljili od službenog škol­stva, posebno od Sorbone, koju je kontrolirala crkva (neki su fakulteti bili pod kontrolom liječničkih i pravničkih udru­ženja). Također su se oni redovito suprotstavljali rimokato­ličkoj crkvi. Oni koji su pripadali novoj struji intelektualne djelatnosti osjećali su se progonjenima, iako ih službeni in­telektualni krugovi nisu sprečavali. Smatrali su da institucije i intelektualci u njima potpuno neopravdano imaju vlast i privilegije.15

14 D. Mornet, Les Origines Intellectuelles de la Revolution Francaise 1715—1787, Paris, Armand Colin, 1934, str. 35—95, 125—127.

15 Isto, str. 129—134, 150, 177, 270—281.

121

Reforme intelektualnih institucija za revolucije i u doba Napoleona

Nakon pustošenja strahovlade stvore­na je nova struktura prosvjetne i znanstvene djelatnosti, i svjetovnim je intelektualcima omogućen pristup onim mje­stima koja su dotad bila samo u rukama svećenstva. Druš­tvene su prilike, a ne unutrašnji zahtjevi znanosti, uvjeto­vali nastanak novih prosvjetnih organizacija i državnih služ­bi gdje su svjetovni intelektualci, uključujući i znanstvenike, našli svoje mjesto. Scijentistički nazori toga intelektualnog pokreta i ugled koji je uživala znanost odredili su struk­turu novog sustava. Na vrhu mu je bio izvjesni broj grandes ecoles* (uključujući i neke koje su osnovane za starog reži­ma) za obrazovanje kadrova za vladine službe i za ustanove visokog školstva (i za više stupnjeve srednjoškolskih usta­nova). Najpoznatije od njih bile su: Ecole polytechnique, za obrazovanje civilnih i vojnih inženjera, Ecole normale, za školovanje novih profesora za visokoškolske ustanove, koje su nakon stanovitog broja promjena, obuhvaćale liceje, ko­ledže i fakultete (sveučilišta u uobičajenom smislu te riječi bila su ukinuta 1793. i samo su nominalno ponovno osno­vana 1896, tako da je svaki fakultet činio posebnu ustanovu) i Ecole de sante, poslije Ecole de medecine.**

Te su prosvjetne ustanove prema mjerilima tog vreme­na imale odlične laboratorije, a osim toga tu su još bili Musee d'histoire naturelle i Opservatoire*** kao isključivo istraži­vačke ustanove i Institut kao istraživačka i počasna ustanova.16

Ali one nisu činile nikakvu novu koncepciju ni u pogledu na­stave ni u organizaciji istraživanja. Specijaliziranih škola za visoko stručno obrazovanje kojima je »prosvijećeni« apso­lutistički režim davao prednost bilo je već prije revolucije (npr. Ecole de ponts et chaussees).**** Čak su i elitne ustano­ve kao College de France i Musee d'histoire naturelle, koje su se bavile čistom znanošću, to istaknuto mjesto zauzimale i

* Franc, doslovno velika škola — ustanova visokog školstva. Tako je npr. u Beogradu 1893. osnovana Velika škola, koja je 1905. postala sveučilište (op. prev.).

** Franc. Zdravstvena škola, Medicinska škola, op. prev. *** Franc. Prirodopisni muzej. Opservatorij, op. prev. 16 Charles Newman, The Evolution of Medical Education in the Nine­

teenth Century, London, Oxford University Press, 1957, str. 48; Maurice Cros-land, cit. djelo, str. 190—231.

**** Franc, škola za mostove i ceste, op. prev.

122

prije revolucije.17 College de France postao je još uglednija ustanova s nastavom iz svih područja znanosti i klasičnog obrazovanja na vrlo naprednoj znanstvenoj razini i u duhu akademskih sloboda. Duh slobodnog istraživanja zavladao je i u nekim novim specijaliziranim školama, kao što je Ecole poly technique, koje su bile namijenjene obrazovanju struč­njaka.18

Istraživačka djelatnost u novom sustavu institucija

Jedino su »centralne škole« za zna­nost i književnost bile novi obrazovni eksperiment, kvalita­tivno različit od svega što je dotad postojalo. One su morale nadomjestiti koledže, koje je kontrolirala crkva i koji su ukinuti 1793. godine. Iako su bile zamišljene kao ustanove za više stupnjeve srednjeg obrazovanja, one su u mnogo če­mu prvi pokušaj osnivanja modernog sveučilišta.19 Da su se te škole zadržale, možda bi istraživačka djelatnost postala redovno zanimanje i možda bi se razvio neki način organizi­ranog istraživanja, kao što se to na kraju dogodilo u Nje­mačkoj. Ali eksperiment je uskoro napušten. Specijalizirane škole, iako su bile brojnije i na višoj razini nego prije, za­držale su shvaćanja 18. stoljeća o ulozi znanosti i znan­stvenom radu. Od nastavnika se očekivalo da podučavaju studente i pripremaju ih za određene ispite i određeno za­nimanje ili da drže slobodna predavanja pred mješovitim slušateljstvom. Nijedna od tih djelatnosti nije značila orga­nizirani istraživački rad u tim ustanovama ni sudjelovanje studenata u istraživanjima nastavnika. Iako su znanstvenici većinom postajali nastavnici, istraživanje je i dalje bilo privatna djelatnost, kao što je bilo i prije revolucije kada su znanstvenici na razne načine zarađivali za život. Nastava je donekle bila sinekura i omogućivala je nastavniku da se bavi istraživačkim radom. Nije se smatralo da nastava mora u bilo kojem pogledu biti vezana za istraživanje. Druge

17 Ernest Lavisse, Histoire de France Illustrie, sv. IX, Paris, Librairie Hachette, 1929, str. 301—304; Rene Taton (urednik), A General History of the Sciences, sv. I l l , Sciences in the 19th Century, London, Thames and Hudson, 1964, str. 259—440, 511—615.

18 Gillispie, cit. djelo, str. 176—178. 19 Louis Liard, L'enseignement supirieur, sv. I I , Paris, Armand Colin,

1894, str. 1—18; Georges Lefebvre, The French Revolution: From 1793 to 1799, London, Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 290—292.

123

takve sinekure, npr. stanovite državne službe, bile su pri­hvatljive alternative.20 Dakle, što se tiče istraživanja, još je uvijek prevladavao stari amaterski način.

Istraživanje je i dalje ostalo odvojeno od nastave jer nije bilo ni intelektualnog ni ekonomskog poticaja da se taj jaz premosti. Kao što smo već rekli, da su se centralne škole zadržale, možda bi se bila pojavila potreba da se spoji uloga nastavnika i istraživača, ali u okolnostima koje su vladale bilo je čvrstih argumenata protiv toga.

U Engleskoj i Francuskoj u 17. i 18. stoljeću humani­stički predmeti nisu bili obuhvaćeni pojmom znanosti. Pri­mjena znanstvene metode na humanističke predmete postala je važna u tim zemljama tek tokom 19. stoljeća pod utje­cajem Njemačke.21 To ne znači da francuski učenjaci u to doba nisu na tim područjima bili jednako uspješni. U nekim granama, kao npr. orijentalistici, Pariz je bio svjetsko sre­dište.22 Ali smatralo se da humanistički predmeti imaju važ­ne estetske i moralne aspekte koji ih čine različitim od zna­nosti. Važnost tih aspekata za školovanje nije nikad bila poricana. S druge strane, smatralo se da prirodna znanost i scijentističke društvene znanosti imaju praktičnu primjenu u tehnologiji, ekonomiji i državnoj upravi, koju humanistički predmeti nemaju. Tako su se funkcije humanističkih pred­meta i novijih znanstvenih područja samo djelomice pokla­pale i još nije bilo svijesti o tome da bi se svim tim razli­čitim područjima moglo u optimalnim uvjetima baviti u okviru jedne organizacije gdje bi se svi sudionici koristili sličnim metodama istraživanja i podučavanja i smatrali se pripadnicima iste profesije.

To objašnjava zašto prodor znanstvenika (a prije na­poleonskog carstva i prodor scijentističkih filozofa) u naj­više vrhove prosvjetnog sistema i u dijelove državne službe nije doveo do potpune »scijentizacije« prosvjetnog sistema, kao što se to dogodilo u Njemačkoj. U toj zemlji čak su se i humanistički predmeti na visokom i na srednjem stup­nju obrazovanja podučavali na znanstveni način koji se za­snivao na sistematskoj filologiji.

Svaki je znanstvenik i filozof u revolucionarnom raz­doblju bio uvjeren da je školstvu potrebna temeljita refor-

20 Crosland, cit. djelo, str. 1—5, 70, 151—179; o zaposlenjima fran­cuskih znanstvenika. Tumačenje da je riječ o nastavku amaterske djelatnosti nije Croslandovo, već moje.

21 Terry N. Clark, Institutionalization of Innovations in Higher Educa­tion: Social Research in France, 1850—1914, neobjavljena doktorska disertacija na fakultetu političkih znanosti, Columbia University, 1966, str. 319—321.

22 Liard, cit. djelo, str. 172—173.

124

ma, a osobito više znanstvenih sadržaja, no nitko nije držao da bi išta trebali mijenjati na području znanstvenog istra­živanja. Francuski su znanstvenici imali više uspjeha od dru­gih u okviru tadašnjih individualnih istraživanja u privat­nim laboratorijima. Nije bilo ni potrebe ni želje da se to stanje promijeni i da nosioci istraživanja postanu prosvjetne institucije. Dakle, iako revolucionarno razdoblje možemo opravdano smatrati početkom prosvjetne politike na podru­čju znanosti, ne možemo ga označavati početkom smišljene znanstvene politike.

Razlika između školstva (prožetog znanošću) i istraži­vanja očitovala se i u stavu prema akademskoj slobodi. Ne­dostatak te slobode u Francuskoj u 19. stoljeću je očit i često se spominje. Francuski su znanstvenici kao i svi drugi vrlo dobro shvaćali koliko je važna sloboda u znanstvenom istraživanju i nema dokaza da je na tom polju došlo do nekih ograničavanja. Sa školstvom je, međutim, bilo druk­čije. Francuski znanstvenici i pobornici scijentizma nasto­jali su ukinuti kontrolu crkve, ali ne i izravnu kontrolu države nad školstvom (koje je moralo odgajati odane gra­đane) i nisu željeli propisivati pedagozima na drugim, ne­znanstvenim područjima kako da obavljaju svoj posao. Za­pravo, oni su strogu kontrolu države nad školstvom smatrali nužnim jamstvom protiv ponovnog jačanja crkvenog utjecaja.

Znanstvenici nisu imali razloga da se protive kontroli države i zato što su sami imali istaknute državne službe, posebno u prosvjetnoj administraciji.23 Prosvjetni reforma­tori željeli su stvoriti društvo u kojem će znanost i tehno­logija imati vodeću ulogu. Zamišljali su takvu državu gdje će ekonomska proizvodnja i društveno blagostanje dostići dotad nepoznate razmjere upravo na osnovi istraživanja i otkrića sjajnih znanstvenika i tehnologa te rada sretnih i rodoljubivih građana.24 Podučavanje znanosti bilo je zbog toga samo jedan od mnogih zadataka znanstvenika i nije bilo samo njihova domena. Ali u svojim privatnim istraži­vanjima bili su slobodni. A za ta istraživanja sposobnom su znanstveniku bila potrebna stanovita privatna sredstva i izvjesne društvene pogodnosti. To se rješavalo na način uobičajen za 18. stoljeće, uz još neke nove mogućnosti.

23 O važnoj ulozi znanstvenika u kasnijemu revolucionarnom razdoblju i za vrijeme Napoleona piše Crosland, cit. djelo, str. 1—5, 70, 151—179.

24 John Theodore Merz, A History of European Thought in the Nine­teenth Century, sv. I, New York, Dover Publications, 1965, str. 110—111, 146—156.

125

Zašto u prvoj trećini 19. stoljeća francuska znanost doživljava procvat Napoleonova politika još je više učvr­

stila odnose koji su vladali u 18. stoljeću. Ukidanje central­nih škola i pnovno uvođenje tradicionalnih sadržaja u os­novno, srednje i dio visokog obrazovanja uništili su jedini potencijalni izvor promjene. Ali Napoleonova politika nije nanijela nikakvu štetu znanosti, niti su usluge znanstvenika tad bile manje tražene. Znanstveni duh prevladavao je u nekim »velikim školama« i fakultetima.25 Znatno su ojačale veze između istaknutih znanstvenika i visokih političkih kru­gova, koje su se tek počele zasnivati tokom posljednjih desetljeća prijašnjeg režima. Znanstvenici kao društveni sloj, a ne samo nekolicina privilegiranih, postali su dio službene elite tokom posljednjih godina revolucije i taj su status za­držali i za Napoleona. Berthollet, Cuvier, Laplace i drugi zauzimali su važne položaje u vladi, a neki od njih bili su povjerljivi carevi savjetnici. Sve veća autokracija carstva i reakcionarna politika restauracije možda su smanjili stvarni utjecaj znanstvenika, ali njihov potencijalni utjecaj je bio znatan jer su i dalje pripadali eliti.26

Znanstvenicima su se otvorile nove mogućnosti, o čemu svjedoči pregled zaposlenja prije i poslije revolucije. Prije 1789. godine znanstvenici su uglavnom bili bogati ljudi (ple­mići, liječnici itd.) koji su sami financirali svoj znanstveni rad. Čak je i Lavoisier, koji je u to doba bio najbliži statusu profesionalnog znanstvenika, morao zarađivati za život kao zakupnik poreza i samo jedan dan u tjednu mogao je u cije­losti posvetiti znanstvenom radu; ostale dane radio je svoj redovni posao i bavio se istraživanjem.27

Nakon 1796. francuski su znanstvenici obično zauzimali položaje u visokom školstvu ili u nekoj prosvjetnoj službi (ili im je zbog njihovih zasluga na području znanosti bio dodijeljen neki drugi položaj u državnoj službi).

Tako je nestalo nezadovoljstvo zbog monopola što ga je svećenstvo imalo na području prosvjete i intelektualnih djelatnosti općenito. Ta se situacija nije promijenila ni za Napoleona, u doba reakcije protiv revolucionarnih reformi.

25 Liard, cit. djelo, str. 57—124. 26 Crosland, cit. djelo, str. 4—5, 20—26, 42. 27 Gillispie, cit. djelo, str. 215.

126

Znanstvenici se zaista nisu mogli požaliti da ih tradicionalne staleške povlastice ili monopol crkve sprečavaju da upotri­jebe svoj talent i steknu društveno priznanje.28

Čak ni moralni problem — mirenje s novom situacijom nije bio tako težak. Društveni uvjeti koji su doveli do

reforme školstva u kasnijem revolucionarnom razdoblju više nisu postojali. U zatvorenom klasnom društvu, gdje su moć, čast i ekonomska sredstva bili u rukama organiziranih sta­leža, neposredni je cilj »novih« intelektualaca bio istisnuti postojeći stalež intelektualaca (crkva i sveučilišne organiza­cije) i zauzeti njihovo mjesto. S ukidanjem staleža cijela se situacija, međutim, izmijenila. Upravo u trenutku kad je scijentistički pokret stekao monopol nad školstvom, za znan­stvenike i filozofe taj je monopol izgubio svoju vrijednost kao način da steknu dostojanstvo i financijska sredstva. Sada kad im je cijelo društvo bilo otvoreno školstvo više nije bilo tako važno.

Osim toga, nisu samo znanstvenici napustili prosvjeti­teljske ideje revolucije. Stišao se i sav onaj intelektualni nemir koji je prije revolucije zavladao širim društvenim

T a b l i c a 6-1.

ZANIMANJA FRANCUSKIH

Rođeni

1745. ili prije 1746—1755. 1756—1769. 1770—1789.

ZNANSTVENIKA ROĐENIH U 18. STOLJEĆU

Tradicio­nalno

31 14 5 6

Moderno

8 3 5

34

Tradicio­nalno, pa moderno

10 9 8 2

Nepoznato

0 1 1 2

a Tradicionalno: svećenici, pravnici, liječnici, industrijalci, inženjeri, posjednici, oficiri i državni službenici kojih je rad bio vezan za prosvjetu

b Moderno: nastavnici, istraživači i državni službenici povezani s prosvjetom c Tradicionalno, pa moderno: oni koji su tradicionalno zanimanje zamijenili

modernim.

Izvor: Tablica se zasniva na zbirnom popisu znanstvenika sastavljenome prema različitim knjigama i biografskim zbirkama kako bi se dobio što potpuniji popis.

slojevima. Napoleonova autokratska prosvjetna politika nije vjerojatno bila mnogo drukčija od one koja bi vladala u sistemu ekonomskog liberalizma. Samo što bi u tom slučaju

28 Lefebvre, cit. djelo, str. 306.

127

bilo vjerojatno više eksperimentiranja i raznolikosti. Javnosti je bilo dosta scijentizma u školstvu kao što joj je bilo dosta i revolucionarnih nemira.29

Nestalo je i oduševljenja za Condorcetovu prosvjetitelj, sku utopiju prema kojoj bi svi oni koji su intelektualno sposobni imali jednake mogućnosti visokog obrazovanja. Nije bilo lako naći sposobne profesore i studente za centralne škole po cijeloj zemlji. Taj sustav škola trebalo je da svima omogući jednaki društveni položaj, ali izostao je interes i napori da se. taj sustav održi. Nakon ukidanja društvenih staleža bilo je vrlo malo onih koji su željeli daljnje pro­mjene klasnog sistema.30

Krajnji rezultat reforma koje su provedene u doba re­volucije i za Napoleona bilo je jačanje onih koncepcija i ideja o znanstvenom radu kakve su prevladavale tokom 18. stoljeća. Na vrhu sistema nalazio se Institut i »velike škole« koji su bili predrevolucionarne strukture. Osim toga nove grandes ecoles nisu se više morale sukobljavati s privilegi­ranim sveučilištima gdje nije bilo znanosti. Ta su sveučilišta ukinuta, a fakulteti koji su ih zamijenili uživali su manje povlastica od »velikih škola«. Znanost se također predavala na nekim fakultetima, a uvedena je, u ograničenom opsegu, i u srednje obrazovanje.31

Procvat francuske znanosti između 1800. i 1830. godine nije prema tome bio rezultat novih ideja ili iskustava na području nastave, istraživanja ili primjene znanosti. On je, prije svega, bio odraz sve većeg oduševljenja za znanost i podrške koja joj se u to doba pružala, ali u okviru odnosa u 18. stoljeću. To oduševljenje i ta spremnost na podršku rezultat su istih uvjeta koji su postojali i prije revolucije. Previranja i krajnosti revolucije izazvali su otpor prema političkim i prosvjetnim reformama i ideološkim pitanjima. Istodobno, međutim, ojačali su oni slojevi koji su podrža­vali scijentistički pokret. Francuske vlade koje se smjenjuju, čak i ako su revolucionarne, moraju o njima voditi računa i činiti im ustupke. Takvo je stanje vladalo za restauracije u V. Britaniji i tokom posljednjih desetljeća ancien regimea u Francuskoj, ali prilike su išle u prilog znanosti.

To raspoloženje odrazilo se i na sredstvima koja su izdvojena za znanost. Neke grandes ecoles bile su raskošno

29 Paul Gerbod, La Condition Universitaire en France au XIXe Siede, Paris, Presses Universitaires, 1965, Str. 78—81.

30 Lefebvre, cit. djelo, str. 291—309. 31 O stanju u visokom školstvu nakon Napoleonovih reformi piše Liard,

cit. djelo, str. 119—124.

128

opremljene. Ta sredstva nisu, međutim, bila dana da bi se stvorili opći uvjeti za sustavno školovanje budućih istraži­vača jer školovanje je imalo određeni praktični cilj i nije uključivalo izradu samostalne naučne radnje. To je prije bio javni izraz naklonosti prema znanosti. Zato i nije bilo nikakve politike daljnjeg razvoja koja bi vodila računa da uvjeti rada budu u skladu sa zahtjevima suvremene znanosti i u skladu s brojem studenata koje treba školovati.32

U nekim su primjerima te nove pogodnosti ipak bile djelotvorno iskorištene za školovanje relativno velikog broja studenata i svakako su pružale veće mogućnosti za istra­živački rad, pa i za stjecanje znanja, to više što je u to doba vladao veliki interes za studij znanosti i želja da se istakne na tom području. Te su mogućnosti iskoristili stariji znan­stvenici koji su preživjeli revoluciju, a i ona generacija koja je odrasla za revolucije. Susret tih dviju generacija bio je neobično plodonosan i znanstvena je djelatnost u tom raz­doblju bila na vrlo visokoj razini.33

Stagnacija i pad nakon 1830. godine Nakon razdoblja procvata, u Francus­

koj je tokom 30-ih i 40-ih godina nastala stagnacija i zatim relativno opadanje znanstvene djelatnosti. U doba Napoleo­na položaj znanosti u klasnoj strukturi francuskog društva bio je sličan onome u Engleskoj. Znanost je bila »institucio­nalizirana« i znanstvenici, a nedugo zatim i pobornici scijen­tizma, mogli su se natjecati za počasti i položaje za kojima su čeznuli. Znanost se mogla upotrebljavati na svim podru­čjima i svaki uspjeh nailazio je na društveno odobravanje.

Ali jednom kad su mogućnosti što su ih pružile jalove reforme devedesetih godina bile iscrpene, nije više bilo ni­kakva poticaja da se promijeni prosvjetni sistem i sistem znanstvene djelatnosti. Nakon Napoleona i restauracije uka­zala se prilika da se nastavi s onim što je započeto za revolu­cije, tj. s radom na prosvjetnoj reformi. No ti su pokušaji propali jer su politički interesi prevladavali nad interesima znanosti i prosvjete.34 Kao i u Engleskoj nakon »slavne revolu-

32 Isto, str. 209—218. 33 Crosland, cit. djelo, str. 97—146; riječ je o životu znanstvenika vezanih za

Udruženje iz Arcueila i prikazuje susret tih dviju generacija. 34 Prijedlog da se fakulteti moderniziraju i da im se da autonomija uputili

su Guizot i Cousin, ali je on odbačen iz bojazni da bi slabiju kontrolu nad

9 Uloga znanstvenika u društvu 129

čije«, u Francuskoj je »institucionalizacija« znanosti također dovela do relativnog opadanja oduševljenja za znanost. Jed­nom kad su mogućnosti koje je donijela revolucija bile isko­rištene, poraslo je zanimanje za društvenu reformu, za filo­zofiju društva (Fourier, Saint-Simon, Comte) i tehnologiju.

Tako je nakon 1830. godine znanost izgubila svoj sim­bolički sjaj koji je imala u 18. stoljeću i koji je bio još jači u prvim desetljećima 19. stoljeća. Francusko je društvo nudilo mnoge druge privlačne mogućnosti. Mladić kojemu je talent omogućivao da odabere znanost ili neko praktičnije zanimanje, vjerojatno bi se 1780. godine prvo okušao u zna­nosti.35 Godine 1840. njega bi više privukla politika, trgovina, industrija ili, možda, poziv književnika.36 To mu je omogu­ćivalo jednaku slobodu kao i znanost i jednaki, ili možda još veći, prihod.

Tako je znanstveni razvoj sveden u okvire kakvi su bili i u Engleskoj. Nijedan dio prosvjetnog sistema ili sistema znanstvene djelatnosti nije se bavio školovanjem ili obliko­vanjem znanstvenika, stvaraoca na području znanosti. Ti su pojedinci bili izuzetno nadareni i svjesni svog poziva ili su bili iz obitelji gdje se po tradiciji gajio interes za znanost i gdje je taj talent možda bio nasljedan. Sami su tražili svoje učitelje na Sorboni, na College de France, Ecole normale, već prema tome gdje su se nalazili.

Prema tome, razvoj francuske znanosti do desetljeća iz­među 1830. i 1840. godine može se tumačiti kao posljedica institucionalizacije znanstvenih vrijednosti. Vjerovanje u pragmatičan i »progresivni« društveni poredak bilo je pre-

dodjelom akademskih naslova mogla iskoristiti crkva kako bi ojačala vlastiti sustav školovanja. Ta bojazan bila je dovoljna da osujeti reforme jer nije bilo izrazitog zanimanja za školovanje znanstvenika i učenjaka. Vidi o tome Liard, cit. djelo, str. 179—199, 215—217.

35 Primjer pokazuje koliko je znanost mogla biti privlačna za ambiciozna mladića koji se prije revolucije bavio novinarstvom i politikom, Vidi o tome Louis R. Gottschalk, Jean-Paul Marat: A Study in Radicalism, New York, Greenberg, str. 8—31.

36 Vidi Liard, cit. djelo, str. 211—222, gdje je riječ o relativnom po­manjkanju intresa za znanost i klasično obrazovanje te o napuštanju sveučilišnih poziva i sve većem zanimanju za politiku tokom 40-ih godina. Nakon Napoleo-novih reforma, koje su bile na snazi do 1880. godine, vladao je slab interes za znanost, o čemu svjedoči vrlo malo diploma na francuskim fakultetima. Jedino u desetljeću od 1861. do 1870. dodijeljeno je u prosjeku više od sto diploma na godinu; prije toga prosjek je bio znatno manji. Tako je ukupni broj onih koji su diplomirali znanost na svim francuskim fakultetima bio u tom raz­doblju vjerojatno manji od broja onih koji su završili samo jednu tehničku školu, Ecole centrale des arts et manufactures, gdje je diplomiralo 3 000 inže­njera od 1832. do 1870, prosječno 75 godišnje. Vidi o tome Antoine Prost, L'Enseignement en France 1800—1967, Paris, Armand Colin, 1968, str. 243, 302. 0 širokoj inicijativi, pretežno privatnoj, na području tehničkog' i tehnološkog obrazovanja tokom prve polovice 19. stoljeća u Francuskoj piše F. B. Artz, The Development of Higher Technical Education in France, Cambridge, Mass., The MIT Press, 1966, str. 212—268.

130

sudno za znanost. Tamo gdje to uvjerenje nisu prihvaćale politički i ekonomski važne grupe, znanstvena se djelatnost nije razvijala. Ondje gdje je postojalo to uvjerenje znanost je uživala podršku, i opseg znanstvene djelatnosti varirao je u skladu s ostvarenjem društvenih težnji onih grupa koje su potpomagale znanost (npr. scijentističkog pokreta). U En­gleskoj kao i u Francuskoj znanosti je pružena najveća po­drška (uključujući osobne motive i osnivanje oficijelnih znanstvenih ustanova) tokom zatišja nakon revolucije, prije nego su bile provedene liberalne reforme koje su zahtijevali scijentistički pokreti. Tokom tih prijelaznih razdoblja, nakori nasilja i anarhije revolucija, pokret kao da je zastao u svo­jim nastojanjima da ostvari šire ciljeve, a mnogi njegovi pripadnici privremeno su odustali od rješavanja filozofskih (u Engleskoj teoloških) problema, pa i problema školstva, i svu su svoju pažnju posvetili znanosti. Oduševljenje za zna­nost u oba slučaja počinje jenjavati s relativno mirnim uspo­stavljanjem liberalnog poretka i s pojavom sve većeg zani­manja za politiku, ekonomiju i tehnologiju. Sada, kad je na svakom području života promjena bila moguća i oprav­dana, znanost više nije bila jedina domena gdje je inven­tivni duh i talent mogao doći do izražaja.

To objašnjava ono što je naizgled paradoksalno, tj. zašto povratak liberalizmu 1830. godine nije ujedno značio i ponov­no oduševljenje za znanost i prosvjetne reforme revolucio­narnog razdoblja. Ali to ne objašnjava daljnji tok razvoja francuske znanosti. Sredinom stoljeća uvjeti su se promije­nili. Razvitak znanosti nije više ovisio samo o intelektual­cima i o onima koji su potpomagali znanost; ovisio je sve više o organizaciji visokog školstva i znanstvenog istraživa­nja. To se najprije događa u Njemačkoj, koja počinje ugro­žavati prednost Engleske i Francuske na polju znanosti, da­kle zemalja sa starijom znanstvenom tradicijom. Teško je protumačiti zašto francuski sistem nije bio u stanju odgo­voriti na taj izazov, koji je postajao sve otvoreniji nakon 1840. godine. U Francuskoj, kao i u Engleskoj, znanost se općenito držala istinski vrijednim zanimanjem i oruđem dru­štvenog napretka. Sredstva kojima je tu raspolagala znanost početkom stoljeća bila su veća nego u Engleskoj. Kako onda objasniti zašto se engleska znanost, kad se suočila sa sve razvijenijom njemačkom, a poslije i s američkom, mogla brzo i djelotvorno prilagoditi novim uvjetima i tako započeti razdoblje svoga ravnomjernog razvoja, a francuska je zna­nost reagirala kasnije i njezin daljnji razvoj nije bio rav­nomjeran. 9* 131

Taj problem ne možemo riješiti analizirajući zbivanja na dosadašnji način. Objašnjenje ne treba tražiti u interesi­ma širih društvenih grupa koje su utjecale na znanost ni u scijentističkoj filozofiji (koja je bila slična u Francuskoj i Engleskoj), već u posebnim obilježjima francuske znanstve­ne organizacije.

Istaknuto obilježje te organizacije, a i francuskog činov­ničkog aparata općenito, bila je centralizacija. Bilo zbog du­gogodišnje apsolutističke tradicije, bilo zbog stalne podije­ljenosti francuskog društva na pristalice i protivnike revo­lucije, francuska se državna služba nije nikad odrekla svojih povlastica da nadzire svaki aspekt društvenog života.

Ta je kontrola imala više negativnih posljedica. Da bi je mogla provoditi, vlada je davala prednost osnivanju škola i ustanova s određenom svrhom. Znanost se, međutim, brzo mijenjala tako da je ono što je bilo prikladna organizacija 1820. godine, dvadeset godina nakon toga već vjerojatno bilo zastarjelo. Da bi išla ukorak s novim dostignućima, znan­stvena se organizacija morala stalno prilagođavati novim situa­cijama. Ali bilo je teško mijenjati organizacije s tako strogo definiranim ciljem bez upotrebe sile. Osim toga, što je veća centralizacija, veća je vjerojatnost da će čak i relativno mala promjena u postojećem sistemu izazvati neočekivane politič­ke ili administrativne posljedice. U takvim je okolnostima bilo lakše osnovati nove ustanove nego mijenjati postojeće. Da se ne naškodi interesima vladajućih slojeva, a i zato što je to više odgovaralo birokraciji, i te su ustanove opet imale svoju određenu namjenu.

Ecole Pratique des Hautes Etudes

Da je taj sistem ograničavao djelotvor­nost čak i najmaštovitijih inovacija, pokazuje primjer Ecole pratique des hautes etudes* osnovane 1868. godine. Ta se škola može smatrati prvim eksperimentom u postdiplomskom obra­zovanju. Ona je imala pozivati istaknute znanstvenike Pariza, bez obzira na njihovu vezanost za jedan od fakulteta ili »ve­likih škola«, da drže predavanja, seminare i vode laborato­rijski rad. Na taj način svi istaknuti znanstveni talenti, koji

* Franc, doslovno Praktična škola za visoko obrazovanje, op. prev.

132

su inače djelovali na raznim mjestima i bavili se raznim područjima, bili su okupljeni kako bi prenijeli znanja po­trebna za znanstveno istraživanje. Ta zamisao bila je mnogo naprednija od svega u to doba u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje jer nigdje nije bilo posebno organizirane nastave za one koji se bave znanstvenim istraživanjem.

Nema sumnje da je ta ustanova uvelike pridonijela ško­lovanju znanstvenika i učenjaka. No budući da je od samog početka bila zamišljena kao dodatak postojećim ustanovama, mogućnosti za njezin razvoj bile su vrlo ograničene. U doba kad je osnovana, Ecole pratique nije imala pravo dodjelji­vanje akademskih naslova. Kako je bila jedina ustanova za obrazovanje znanstvenih radnika na visokom stupnju, taj nedostatak kao da je produžio vijek jednom od najneobič-nijih obilježja francuskoga visokog školstva. Kandidat za akademski naslov morao je na kraju studija položiti ispit (agregation), a ne izraditi samostalnu znanstvenu tezu.

Ecole pratique je bila u nepovoljnijem položaju i zato što nije imala studenata koji su »pripadali« školi ni nastav­nog osoblja koje bi samo ili barem većim dijelom bilo ve­zano za školu. Time je bila smanjena mogućnost uvođenja promjena i novosti u njezinu strukturu. To je također sma­njivalo mogućnosti za suradnju ili neku veću razmjenu is­kustava između nastavnog osoblja.

Krutost kao posljedica centralizacije

Ecole pratique dodijeljena je posebna funkcija da dopunjuje rad drugih ustanova, što je također utjecalo na krutost te ustanove.37 Da je situacija omogućila takmičenje stanovitog broja ustanova, tad bi taj primjer naišao u Francuskoj na veći odaziv. U Sjedinjenim Državama i donekle u Engleskoj svaku je uspješnu inovaciju u visokim školama prihvatilo i kopiralo nekoliko ustanova. Tako je došlo do takmičenja koje je opet potaklo na daljnje pro­mjene i inovacije. Centralizirani francuski sistem gdje je svaka ustanova imala posebnu ulogu i strogo ograničenu funkciju imao je upravo suprotni učinak. Smatralo se nepo-

37 Liard, cit. djelo, str. 294—295, i H. E. Guerlac, Science and French National Strenght u E. M. Earle (urednik). Modem France, Princeton, Princeton University Press, 1951, str. 86—«8.

133

trebnim dodijeliti nekoj ustanovi istu funkciju koju već uspješno obavlja druga ustanova.38 Tako nije bilo moguć­nosti da se anomalije u visokom obrazovanju isprave jer je svaka promjena bila isključena.

Naravno, izbjegavanje »nepotrebnih preklapanja« i »du-pliranja« i što veće iskorištenje postojećih sredstava i radne snage vrlo su razborita načela administracije. Ali njihova je primjena u Francuskoj dovela visoko školstvo u bezizlazan položaj jer su prve ustanove koje je osnovala prosvijećena administracija imale preuske osnove i suviše strogo odre­đena mjesta u cijeloj strukturi da bi mogle utjecati na sis­tem ili se prilagoditi novim uvjetima. Čak i one koje su mogle održavati visoku znanstvenu razinu nisu bile sposobne za inicijativu i brzu ekspanziju što je drugdje bilo obilježje takvih ustanova.

Izlaz iz takvog stanja bio je možda u privatnoj inicija­tivi i osnivanju ustanova koje bi se mogle takmičiti sa služ­benima. Privatna inicijativa pokazala se vrlo djelotvornom u V. Britaniji, gdje je tokom 19. stoljeća potaknula reforme starih sveučilišta. Ali državni monopol u visokom obrazo­vanju i znanosti bio je prejak i previše je toga obuhvaćao, tako da je privatnoj inicijativi nedostajao nužni djelokrug za uspješno takmičenje.39 Takve ustanove kao Ecole centrale des arts et manufactures* (osnovana 1829) ili razne privatne studijske grupe i škole koje su se bavile drugim područjima, uključujući i društvene znanosti, ili čak poznati i vrlo uspje­šan Pasteurov institut, i dalje su bila izolirana nastojanja na nekome specijaliziranom području i prije su dopunjavale postojeće strukture nego što su na njih vršile neki pritisak.40

Takav centralizirani sistem što je sprečavao svaki poku­šaj promjene i u kojem je svaka organizacija bila nevažna jedinka, snosi odgovornost za tako često kritizirani indivi­dualizam, rascjepkanost i konzervativnost francuske znano­sti. Budući da oni kojih se to neposredno ticalo nisu zajed­ničkim nastojanjima ništa mogli promijeniti u sistemu kao cjelini ni u strukturi pojedinih ustanova, najbolje što je svaki pojedini znanstvenik mogao učiniti bilo je da »egois­tično« teži k svojem cilju. Svaki od njih je radio za sebe

38 Theodore Zeldin, Hihger Education in France, 1848—1940, Journal of Contemporary History, srpanj 1967, II, 77—78. 39 Centralizirani sistem spriječio je čak i najsposobnije da na stvari gle­

daju sa stajališta pojedinih ustanova. Cak je i tako istaknuta ličnost kao što je Victor Duruy, koji se bavio pitanjem organizacije znanstvenog rada, bio uvje­ren da je sistem kao takav dobar i da treba samo dati veču podršku istraživačkom radu. Vidi o tome Liard, cit. djelo, str. 287—288.

* Visoka škola za umjetnost i manufakturu, op. prev. 40 Prost, cit. djelo, str. 302—305, i H. C. Guerlac, cit. djelo, str. 88.

134

i u svom interesu. Taj individualizam francuskih znanstve­nika i njihova međusobna nepovezanost te mnoge slične tak­ve pojave u raznim granama djelatnosti bile su posljedica francuskoga političkog i birokratskog sistema.41

To je francuskoj znanosti dalo svojevrsno obilježje. To­kom druge polovice 19. stoljeća znanstveni se rad sve više razvijao i sve se više zasnivao na suradnji i podjeli rada. Znanstvenici s različitih područja i iz raznih ustanova počeli su osjećati da pripadaju zajednici profesionalaca koji teže zajedničkom cilju i brane zajedničke interese. U Francuskoj je postojeća struktura sprečavala takav razvoj događaja. Vje­rojatno se to izravno odrazilo na kvalitetu znanstvenog rada. Osim toga, pridonosilo je i relativnoj izoliranosti francuskih znanstvenika od međunarodne znanstvene zajednice koje je Francuska bila središte početkom 19. stoljeća (tad su znan­stvenici svuda bili izolirani pojedinci). Drugdje u svijetu znanstvenici su počeli osnivati škole i raditi u grupama. U Francuskoj su, uz nekoliko izuzetaka i dalje oni radili poje­dinačno podučavajući svoje buduće nasljednike kao vlastite šegrte, ako su uopće pomišljali na nasljednike.

Uvjeti za reformu u Francuskoj

Zbog takvih okolnosti promjene u or­ganizaciji francuske znanosti odvijale su se na drukčiji način nego u drugim zemljama. Tamo su one nastale zbog takmi­čenja među različitim nezavisnim sveučilištima i drugim ustanovama, ili pod pritiskom vodećih znanstvenika koji su istupali kao predstavnici ili zajednice znanstvenika kao cje­line (npr. Royal Society u Engleskoj) ili kao predstavnici for­malnih i neformalnih udruženja znanstvenika i znanstvenih ustanova kao u Sjedinjenim Državama. U Francuskoj pro­mjene nisu bile rezultat udruživanja pojedinaca i ustanova na horizontalnoj osnovi; one nastaju vertikalnim udruživa­njem poduzetnih pojedinaca i znanstvenika — obično s poli­tičkim ciljevima — s jedne strane, s pojedinim visokim državnim službenicima i političarima, s druge strane. Victor

41 Michel Crozier, The Bureaucratic Phenomenon, Chicago, University of Chicago Press, 1963, str. 214—220. 0 tome kako se taj problem očitovao na području znanosti, potanko piše Zel­din, cit. djelo, str. 67—68. i R. Gilpin, France in the Age of the Scientific State, Princeton, Princeton University Press, 1968, str. 107—108.

135

Duruy osnovao je Ecole pratique des hautes etudes tokom posljednjih godina drugog carstva stjecajem takvih okolno­sti. No te situacije su obično prekratko trajale da bi se mogle provesti bitnije reforme. Jedno takvo relativno duže razdoblje bilo je između 1879. i 1902. godine. Grupa istak-nutih učenjaka i znanstvenika na čelu s povjesničarom Er-nestom Lavisseom i kemičarom Berthelotom (koji je bio mi­nistar prosvjete od 1886. do 1887) uz podršku Alfreda Du-monta i Louisa Liarda (prvi je bio načelnik visokog školstva od 1879. do 1884, a drugi od 1884. do 1902) pokušali su refor­mirati francuske fakultete po uzoru na njemačka sveučilišta. Iako u tome nisu uspjeli, proširili su znatno cijeli sistem (broj profesora u Francuskoj povećao se s 503 u 1880. na 1 048 u 1909. i ostao gotovo nepromijenjen do 30-ih godina) i podigli ga na višu razinu.42 Takva se reformirana struktura sveučilišta praktički nije mijenjala do 1968. godine.

Od 1879. do 1902. godine, zatim trideset godina nakon toga, za vladavine Narodne fronte i poslije drugoga svjet­skog rata (Centre National de la Recherche Scientifique* osnovan je 1936. i poslije je proširen) francuska je znanstve­na politika bila slična britanskoj. Njezin duhovni začetnik bila je predstavnička znanstvena i intelektualna elita, a vlada je tu politiku s puno razumijevanja provodila. Ali Francus­ka, za razliku od Engleske, nije za taj pokret imala odgova­rajuću infrastrukturu. Utjecajni znanstvenici bili su poje­dinci sličnih stavova i razvoju znanosti pogodovala je opća politička situacija u kojoj su prevladavala liberal-socijalistič-ka strujanja prožeta scijentizmom. Ali nije bilo nikakvih centralnih tijela kao što je Royal Society i Athenaeum gdje bi se mogla uskladiti gledišta i zauzeti određeni stav, ni sveučilišta što bi kao institucije zasluživala duboku privr­ženost. U Francuskoj nije bilo ni nekog tijela kao University Grants Committee** koje bi sjedinjavalo te vodeće grupacije i onda kad političko stanje ne pogoduje razvoju znanosti. U toj zemlji su te vodeće grupe znanstvenika uvijek bile politički obojene. Njihova je međusobna suradnja bila ne­stalna i prožeta stanovitom napetošću. Kad politički trenu­tak više ne bi bio povoljan, zbog promjene vlade ili samo zbog promjene ministra ili načelnika visokog školstva, pri­jetila je opasnost da se ta elitna grupa raspadne na politič­ke klike koje su se koristile raznim znanstvenim ustanovama

42 Guerlac, cit. djelo, str. 83, 88—105. i Prost, cit. djelo, str. 223—224, 234. * Franc. Nacionalni centar za znanstvena istraživanja, op. prev. ** Engl. Odbor za pomoć sveučilištima, op. prev.

136

za svoje vlastite ciljeve, a ne za dobrobit znanstvene zajed­nice kao cjeline.43

U takvim uvjetima ni znanstvena elita ni nezavisne znan­stvene organizacije nisu mogle osigurati neprekinuti razvoj znanosti. Stabilnost sistema, kao i mnogih drugih stvari u Francuskoj, ovisila je uglavnom o centralnome birokratskom aparatu. Između tog aparata i pojedinog znanstvenika nije bilo nikakvih važnijih posredničkih organizacija, već samo razne nestalne klike. Zbog toga je sistem bio neprikladan za znanstvene pothvate, koji su zahtijevali elastičnost i su­radnju. U takvom sistemu jedino je bilo moguće iznaći na­čin da se znanstvenicima osigura karijera, ali rijetko i do­voljno sredstava za istraživanje.

To objašnjava zašto francuski sistem, za razliku od bri­tanskoga, nije bio u stanju održati korak sa znanstvenim centrima u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Ali ako se nisu mogli takmičiti s uspjehom, to ne znači kako nisu bili motivirani da se istaknu u domeni znanosti. Ta je motiva­cija sastavni dio francuskog društva, koje je dalo sjajne znan­stvenike i vodilo maštovitu politiku za unapređenje znanosti. Ali ta politika, koja je morala unaprijediti znanstveno istra­živanje i školovanje znanstvenika, nije imala svoj kontinuitet jer je ovisila o prolaznim političkim okolnostima. Osim toga, bez nezavisnih znanstvenih organizacija koje bi zahtijevale odanost znanstvenika i poticale ih na suradnju nisu se raz­vijali oni odnosi što danas vladaju u znanstvenom radu. Zbog centralizirane birokratske organizacije sistem je ostajao krut i vezan za političke promjene.

43 To je očito bila posljedica afere Dreyfus, koja je oštro podijelila poli; tičke strasti; vidi Clark, cit. djelo. 0 općenito nestalnim uvjetima svjedoči Zeldin, cit. djelo, str. 53—80. i Gilpin, cit. djelo, str. 112—123.

137

7

Hegemonija njemačke znanosti i pojava organizirane znanstvene djelatnosti

Preobražaj znanstvenog rada u 19. stoljeću

U Njemačkoj se između 1825. i 1900. godine promijenio društveni položaj znanosti, koja tad po­staje gotovo profesionalna djelatnost, rutinska i organizirana. Do sredine 19. stoljeća praktički su svi znanstvenici u Nje­mačkoj bili sveučilišni profesori ili studenti, i rad se odvijao u grupama koje su se sastojale od profesora i nekoliko stu­denata. Istraživačka djelatnost postala je uvjet za sveuči­lišnu karijeru i držala se jednom od dužnosti profesora (iako nije bila službeno definirana). Znanja potrebna za znanstveno istraživanje prenosila su se u sveučilišnim laboratorijima ili na seminarima, a ne više privatno. Tokom posljednjeg desetljeća 19. stoljeća istraživanja na području eksperimen­talnih znanosti počela su se odvijati u takozvanim institu­tima, stalnim organizacijama koje su obično bile u sklopu sveučilišta i imale vlastitu opremu te znanstveno i pomoćno osoblje.

Sustavno školovanje i podjela rada postali su važni či­nioci u razvoju znanosti, uz spontani interes za znanost i podršku javnosti, koji više nisu bili presudni. Zbog toga se položaj znanosti u nekoj zemlji i njezina relativna razvi-

138

jenost u odnosu prema drugim sredinama više nisu mogli tumačiti samo snagom scijentističkog pokreta i institucio­nalizacijom znanosti. Djelatnost sveučilišta i drugih istraži­vačkih organizacija i položaj znanosti nasuprot drugim dis­ciplinama na sveučilištu (koji nije uvijek bio isti kao i izvan sveučilišta) postale su nezavisne determinante znanstvenog razvoja. Drugim riječima, zemlja u kojoj je scijentistički pokret bio slab mogla je još uvijek postati vodeća na po­dručju znanosti ako je omogućila razvoj relativno nezavis­noga i izoliranog sistema školstva i znanstvenog istraživanja. U tom je slučaju takav razvoj bio omogućen, ali ne zbog toga što je postojalo uvjerenje da je znanost kao takva sama po sebi vrijedna djelatnost. Ovo poglavlje treba da objasni kako je nastao taj preobražaj.

Društveni položaj njemačkih intelektualaca

Prvi korak prema tom preobražaju bilo je osnivanje nove vrste sveučilišta u Berlinu 1809. godine. Uskoro se za tim primjerom poveo cijeli sistem njemačkih sveučilišta za studij jezika.1 Te su promjene, poput onih u Francuskoj oko 1800. godine, uveli intelektualci i u svome prvotnom obliku one su odražavale njihove potrebe i ideje. Razlike između novoga francuskog i novoga njemačkog sis­tema uvjetovao je raznolik sastav i značaj intelektualnih slojeva, što je opet bilo posljedica različitih klasnih struk­tura dviju zemalja.

Prema engleskim i francuskim mjerilima, Pruska je bila zaostala zemlja čak u 18. i početkom 19. stoljeća. Njezina srednja klasa bila je slabo razvijena i nije imala nikakvu političku moć, a mnogi društveni slojevi, uključujući i veći dio buržoazije, bili su odani tradiciji.2 Vladajući je sloj u tom kraljevstvu s uspjehom organizirao vojsku i državni aparat, koji su bili odgovorni jedino kralju. Taj je sloj poti­cao razvoj trgovine, industrije i školstva na svim razinama, i to s priličnim uspjehom, a da se nije odrekao nijedne od

1 Franz Schnabel, Deutsche Geschichte im neunzehnten Jahrhundert, sv. 2, Freiburg, Briesgau: Herder Bücherei, 1964, Str. 205—220.

2 Henri Brunschwig, La crise de l'etat prussten ä la fin du XVIlle siede et la genese de la mentalis romantique, Pariz, Presses Universitaires, 1947, str. 161—186; Werner Sombart, Die deutsche Volkswirtschaft in neun­zehnten Jahrhundert, peto izdanje, Berlin Georg Bondi, 1921, Str. 443—448.

139

svojih tradicionalnih povlastica. Tako je nastao sloj mladih ljudi školovanih u skladu s idejama i idealima francuskog prosvjetiteljstva u zemlji u kojoj su još uvijek vladali feu­dalni odnosi i u kojoj nije bilo više društveno-ekonomskih politički važnih grupa. Zapravo, uopće nije bilo grupa koje bi bile toliko bogate i bitne da bi mogle postati neovisne o kralju i njegovu birokratskom aparatu. Samo se situacija na polju religije mogla usporediti sa stanjem na Zapadu. Mogla se usporediti utoliko što je tu vladao istinski pluralizam, pa stoga i spremnost da se filozofija i umjetnost prihvate kao neutralna područja gdje se ljudi različitih vjerskih uvjerenja mogu baviti pitanjima od zajedničkog interesa.3

Zbog toga praktični ekonomski i politički problemi, ko­jima su se bavili engleski i francuski filozofi, nisu imali isto značenje za njemačke intelektualce, do kojih je tek dopro duh Zapada. Kako nije bilo važnih društvenih grupa koje bi zahtijevale političku slobodu i društvenu jednakost, nije bilo ni velikog zanimanja za različite oblike društva o kojima su raspravljali engleski i francuski mislioci. Osim toga, još nije bilo sloja moćne buržoazije pa zato ni potreba da se znanstveni modeli primijene u političkoj ekonomiji. Ti mo­deli bili su važni za privredu, gdje je odluke donosio veliki broj pojedinaca, koji su radili nezavisno jedan od drugoga, a ne tamo gdje je o svemu odlučivao despotski vladar i tradicija.4 Engleske i francuske ideje bile su prihvatljive za njemačko društvo samo po svome svjetovnom stavu prema vjerskim razlikama. Ideja o svjetovnoj kulturi bila je pri­hvatljiva za Njemačku (kao i za zapadne zemlje) i uživala je podršku važnih društvenih grupa.5

Zbog toga je odnos između znanosti, humanističkih pred­meta i filozofije postao u Njemačkoj sasvim drukčiji. Raz­mišljanja koja je započeo Rousseau svojom sumnjom u po­voljan utjecaj znanosti na moral, što ga je navelo da traži alternativne osnove za razvoj svjetovne filozofije, imala su veće značenje za situaciju u Njemačkoj nego empiristički orijentirana politička znanost i ekonomija. Zato su roman­tizam i idealizam, koji su u Francuskoj i Engleskoj ostali povremene i sporedne filozofske struje, u Njemačkoj postali

3 Jacob Katz, Die Entstehung der Judenassimilation in Deutschland und deren Ideologie, Frankfurt a/M., 1935.

4 0 zaostalosti njemačke ekonomije vidi H. Dietzel, Volkswirtschaftslehre und Finanzwissenschaft, u W. Lexis (urednik). Die deutschen Universitaeten, für die Universitätsausstellung in Chicago, sv. I, Berlin, A. Ascher, 1893. Tek 1923. poduzete su mjere da se studij ekonomije učini suvremenijim. Vidi o tome Erich Wende, C. H. Becker, Mensch und Politiker, Stuttgart, Deutsche Ver-lags-Amstalt, 1959, str. 129.

5 Katz, cit. djelo; Schnabel, cit. djelo, str. 206.

140

glavni filozofski pravci. Iz istog je razloga njemačka filo­zofija, a ne engleska i francuska, služila kao glavni uzor filozofima istočnoevropskih zemalja tokom 19. stoljeća.6

Osim toga, razlika između Francuske i Njemačke bilo je čak i u okviru te nove filozofije koja se nije zasnivala na znanosti. Ideje o općoj volji i nepokvarenoj ljudskoj pri­rodi nisu u Njemačkoj bile alternativa za znanstveni model. Te su ideje još uvijek bile vezane za situaciju gdje je druš­tvena reforma bila glavna tema javnih rasprava. One su slu­žile kao alternativa za filozofiju koja se zasnivala na zna­nosti, ali njihov je cilj bila društvena i prosvjetna reforma. Francuska je škola samo djelomice odbacila empirički ok­vir. Neki francuski filozofi smatrali su da newtonovski mo­del ne vrijedi ni za ljudsko društvo ni za znanost općenito, ali su se još uvijek bavili empiričkim problemima političke promjene i znanstvenog istraživanja.

U Njemačkoj je filozofija krenula mnogo apstraktnijim smjerom. Ona se bavila pitanjem estetskog samoizražavanja individue i nacije kroz svoju jedinstvenu kulturu, uspostav­ljanjem sustavne teorije o metafizičkom znanju i moralnim vrijednostima zasnovanima na intuiciji i spekulaciji. Drugi interesi i preokupacije intelektualaca u Njemačkoj pokazuju da oni nisu mogli težiti političkom utjecaju, pa su se usredo­točili na duhovna pitanja. Mogli su biti sigurni da će tu naići na odaziv jer, kao što smo već istaknuli, vjerski je plurali­zam bio pogodna društvena osnova za traženje svjetovne, duhovne i moralne kulture.

Na ta sasvim duhovna pitanja poticao ih je i njihov druš­tveni položaj. Za razliku od Francuske, intelektualci u Nje­mačkoj obično nisu bili imućni ljudi s vlastitim prihodima, niti su ih velikodušno pomagali bogati zaštitnici. Potjecali su oni iz skromnijih obitelji srednje klase. U prethodnoj ge­neraciji takvi bi intelektualci vjerojatno postali svećenici i bavili bi se propovijedanjem i podučavanjem. Ali početkom 19. stoljeća oni više nisu željeli postati svećenici, a podu­čavanje nije mnogo obećavalo. Iako su u 18. stoljeću neka njemačka sveučilišta među svojim nastavnim osobljem imala i znanstvenike i učenjake novijih nazora, utjecaj svećenstva još je uvijek bio jak. Status sveučilišnog nastavnika umjet­nosti i znanosti bio je, međutim, glavni problem. Ti su na-

6 U zapadnim zemljama romantizam je imao najviše utjecaja na knji­ževnost. Vidi o tome Bertrand Russell, A History of Western Philosophy, New York, Simon and Schuster, 1945, str. 675—752 fB. Rasi, [storija zapadne filo­zofije, Kosmos, Beograd 1962). O snažnom utjecaju njemačke filozofije na ™!>ku piše Alexander von Schelting, Russland and Europa im russischen Geschichts­denken, Bern; A. Francke, 1948. i Schnabel, cit. djelo, sv. 5, str. 186—194.

141

stavnici obično predavali studentima nižega akademskog stupnja i filozofski je fakultet imao niži status od fakulteta prava, teologije i medicine, pa su i prihodi nastavnika na filozofskom fakultetu bili znatno niži.7

Nisu samo sveučilišta omalovažavala njemačke intelek­tualce, to je činila i vladajuća klasa dajući prednost fran­cuskim znanstvenicima i filozofima. Njemačke su akademije u 18. stoljeću pozivale strane učenjake pretpostavljajući ih njemačkima. Maupertius je bio predsjednik berlinske aka­demije, a njegov protivnik Voltaire bio je najcjenjeniji filo­zof pruskog dvora za vrijeme Fridrika Velikoga. Mogućnost podrške i priznanja izvan sveučilišta, t j . na akademijama i uz pomoć bogatih zaštitnika, bila je mala u usporedbi s En­gleskom i Francuskom, a postojala je i diskriminacija prema njemačkim intelektualcima. Početkom 19. stoljeća stanje se nešto poboljšalo, iako je njemački intelektualac još uvijek osjećao da se mora potvrditi pred Francuzima. Tako je kra­jem 18. stoljeća nezadovoljstvo zbog zaostalosti sveučilišta dovelo u Njemačkoj i Francuskoj do različitih reakcija. U Francuskoj su se intelektualci na čelu sa znanstvenicima slo­žili s ukidanjem sveučilišta i prihvatili su, kao zamjenu, grandes ecoles i specijalizirane fakultete. U Njemačkoj su se intelektualci na čelu s filozofima i humanistima oduprli reformi visokog školstva po uzoru na Francuze, koju su zagovarali »prosvijećeni« državni činovnici. Bili su složni u tome da sveučilište treba temeljito reformirati, te da bi nji­hovo ukidanje i osnivanje specijaliziranih visokih škola ugro­zilo egzistenciju i kulturnu misiju njemačkih intelektualaca. Oni su željeli da sveučilišta i filozofski fakulteti u njihovu okviru steknu isti status kao i akademije.8

To je bio zajednički problem onih znanstvenika i huma­nista koji su radili na sveučilištima ili su to željeli. Njemač­ke humaniste i znanstvenike još je nešto vezivalo — nasto­janje da budu što bliži znanosti. To je možda potjecalo otu­da što se u Njemačkoj i drugim u kulturnom smislu peri­fernim zemljama, kao što su Nizozemska, skandinavske zem­lje i Škotska, u 17. stoljeću znanstvenici nisu povukli sa sveučilišta kao u Francuskoj i Engleskoj, koje su tad bile važna središta. U svakom slučaju humanisti su se u Nje­mačkoj sve više povodili za znanstvenicima. Na kulturne po­jave kao što su povijest, književnost i jezik gledali su kao na predmete koji postoje u empiričkom smislu, a filološko

7 Brunschwig, cit. djelo. Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 182. 8 Rene König, Vom Wessen der deutschen Universität, Berlin, Die Runde,

1935, str. 20, 49—53; Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 198—207.

142

ispitivanje smatrali su metodom empiričkoga znanstvenog istraživanja. Humanistički predmeti nisu se više držali samo dijelom estetskog i moralnog odgoja, koje je trebalo prou­čavati kako bi se oblikovala ličnost, stil i misao. To su bili predmeti koji su zahtijevali razumijevanje kao i prirodne pojave, te objektivan pristup bez predrasuda. Humanistički predmeti smatrani su tad empirijskom znanošću, a koji put i modelima empiričkog istraživanja.9

Naravno, taj pristup kulturi nije bio drugdje nepoznat. Ali razlika između »znanstvenog« i obrazovnog pristupa hu­manističkim predmetima nigdje nije bila tako očita kao u Njemačkoj (i poslije u središnjoj i istočnoj Evropi) i upravo poistovjećivanje studija humanističkih predmeta sa studijem znanosti, kao područja empiričkoga znanstvenog istraživanja, nigdje nije bilo tako izrazito.

Takav stav omogućio je znanstvenicima i humanistima da zajednički zahtijevaju izjednačavanje statusa filozofskog fakulteta s onim fakultetima koji su pripremali studente za sasvim određene profesije. Sveučilište je tako, na kraju, pre­tvoreno u znanstvenu ustanovu koje su se članovi bavili stvaralačkim i istraživačkim radom. Uspjeh prirodne zna­nosti i prednosti egzaktne filologije u usporedbi sa starijim metodama kojima se proučavala Biblija i klasici bili su glavni argument u borbi za reformu sveučilišta, koja se vo­dila unutar samog sveučilišta. U stanovitom smislu, to je bila repriza onog sukoba iz 17. i 18. stoljeća, kad se nova eksperimentalna i empirijska metoda istraživanja suprotsta­vila starome skolastičkom pristupu i drevnim, ali neznan­stvenim tradicijama u nekim profesijama. Ali u sociološkom pogledu bila je tu bitna razlika: budući da su humanisti i znanstvenici zajednički nastojali steći viši status na sveuči­lištu, znanstveni karakter njihove metodologije postao je osnova za definiciju tih dvaju područja. Na taj su način

' oba područja bila odsječena od svoje primjene. Prirodoslovci su se odvojili od tehnologije i praktične filozofije društva, a humanisti su se prestali zanimati za književno stvaralaš­tvo i moralni odgoj. Odvajanje znanosti od njezine primjene u tehnologiji, do čega u Francuskoj nije došlo, u Njemačkoj je postalo dio programa intelektualaca. Usporedo je preki­nuta veza između humanističkih predmeta i njihove primje­ne u obrazovanju.

U 17. i 18. stoljeću neki su znanstvenici očito nastojali istaknuti razliku između uloge znanstvenika i uloge filozofa

9 Schnabel, cit. djelo, sv. 5, str. 46—52.

143

koji su se bavili praktičnim problemima društva, kako bi istaknuli neutralnost znanosti. Ali obuhvatiti humaniste, a isključiti tehnologe iz definicije te uloge, imalo je smisla samo u okolnostima koje su vladale na njemačkom sveuči­lištu ili na sveučilištima sa sličnom strukturom. Da su znan­stvenici bili ugledne ličnosti kao u Engleskoj i Francuskoj, vjerojatno im se ne bi svidjelo da ih poistovjećuju s huma­nistima, koji su uglavnom bili nastavnici na višim školama i bavili su se pitanjima kulture nevezanima za znanost. Čak je i u Njemačkoj jedan dio znanstvenika bio sklon da pri­hvati englesku i francusku definiciju svoje uloge. Neki od njih bili su naklonjeni francuskom tipu specijaliziranih ško­la, ali, u svakom slučaju, među istaknutim ličnostima koje su zagovarale novi tip sveučilišta nije bilo prirodoslovaca. Oni su bili mala grupa u usporedbi s ostalim intelektualci­ma, koji su većinom bili nastavnici i podučavali su jezike i humanističke predmete. Cilj im je bio da budu priznati kao znanstvenici jer bi im to omogućilo da se bave svojim po­dručjem bez kontrole državnih i crkvenih vlasti. Oni su ta­kođer zahtijevali da se apstraktna i neutilitarna znanost (neutilitarna zato što filologija i povijest nisu imale nikakve praktične svrhe) prizna kao dio visokog školstva po statusu jednak onome koji obrazuje studente za učena zanimanja. Sve je to bilo u oštroj suprotnosti s pokretom za reformu u Francuskoj koji su predvodili znanstvenici i scijentisti.10

Odnos između filozofskog pokreta i znanstvenika i uče­njaka u Njemačkoj bio je dvoznačan, kao što je to bio i odnos između scijentizma i znanstvenika i tehnologa u Engleskoj i Francuskoj. To jest, stručnjaci su s priličnom sumnjom gledali na filozofe, koji se nisu bavili ni egzaktnim ni empi­rijskim istraživanjima. Ali istodobno su se te dvije grupe bavile mnoštvom istih pitanja i na nekim područjima su

10 Od trideset i jednog čovjeka koje Liard spominje kao začetnike i tvorce reforme francuskoga visokog školstva za vrijeme revolucije, barem dva­naest njih bili su poznati znanstvenici, dvojica su bila filozofi znanstvenici, jedan je bio ekonomist, jedan (Sieves) se može opisati kao političar i ideolog, a samo je jedan bio poznati književnik (Auger). Ostali su bili političari i peda­gozi. Najutjecajniji mislilac na tom području bio je Condorcet, a najistaknu­tiju grupu činili su znanstvenici (Lakanal, Fourcroy, Carnot, Prieur, Guyton de Morveau, Monge, Lamblardie, Berthollet, Hassenfratz, Chaptal i Vauqueiin). Vidi o tome Louis Liard, L'Enseignement Supirieur, Pariz, Armand Colin, 1894, sv. I, str. 117—311. Najutjecajnija grupa intelektualaca koja je u Nje­mačkoj sudjelovala u tom procesu sastojala se od filozofa (Fichte, Schelling, Schleiermacher) i füologa (Wolf i Humboldt). Njihovi protivnici, koji su davali prednost specijaliziranim ustanovama, bili su pedagozi i državni službenici (vidi König, cit. djelo i Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 173—221). Nekolicina znanstvenika koja je sudjelovala u raspravama također je davala prednost spe­cijaliziranim ustanovama (školama kao sto su medicinska, rudarska itd.), gdje je većina njih predavala. Vidi o tome Helmut Schelsky Einsamkeit und Freiheit: Idee und Gestalt der deutschen Universität und ihrer Reformen (Rein­beck bei Hamburg, Rowohlt, 1963), str. 36—37.

144

se preklapale.11 Osim toga, njemački su filozofi postavljali jednako tako opravdana pitanja o logici znanstvenog pristupa humanističkim predmetima i o posljedicama sistematskog proučavanja umjetnosti, književnosti i povijesti za kulturu, kao što su i engleski i francuski filozofi postavljali pitanja o logičkim osnovama prirodne znanosti i njezinu utjecaju na društvo.

U toj novoj filozofskoj koncepciji prirodna znanost nije više služila kao model spekulativnog istraživanja. Filozofija je željela stvoriti nadomjestak za sveobuhvatni pogled na svijet kakav je nudila religija. U toj filozofiji prirodna je znanost imala svoje mjesto kao važni, ali ne i najvažniji dio ljudskog znanja. Ona je zapravo zauzimala tek treće mjesto, poslije spekulativne filozofije i humanističkih predmeta, koji su se, prirodno, bavili u duhovnom smislu mnogo važnijim područjima. Ni prirodne znanosti ni bilo koje drugo znanje koje bi s filozofskog stajališta bilo važno, nije trebalo da bude korisno za politiku ili ekonomiju ni odmah ni poslije. Učenje i znanje bili su sami po sebi svrha. Njihov značaj sastojao se u tome što su nalazili duhovno opravdanje za društvo i što su u obrazovnom pogledu utejcali na obliko­vanje mišljenja.

Takvo shvaćanje filozofije i njezin odnos prema huma­nističkim predmetima i prema znanosti — a sve se to sma­tralo znanošću — bio je zapravo povratak grčkoj filozofskoj koncepciji. Prema tom shvaćanju uloga prirodoslovaca bila je jednako tako neodređena i potencijalno isto tako spored­na kao u starom vijeku. Ta promjena gledišta odrazila se u strukturi fakulteta. Znanost i humanistički predmeti postali su dio filozofskog afkulteta, a prema idejama francuske revo­lucije filozofija i znanost morale su biti odvojene od huma­nističkih predmeta.1 2

Tako je nastao potpuni preokret u filozofskoj misli. Me­tode stjecanja logički ispravnog i empirički valjanog znanja o prirodi i društvu više nisu bile glavna filozofska tema. Umjesto toga filozofija se prije svega bavila proučavanjem kulture, t j . beskonačnim raznolikostima ljudskog s a m o očitovanja.

Ta promjena interesa dogodila se u okviru onih istih rasprava u kojima se kretala britansko-francuska filozofija. Njezina osnovna pitanja bila su logički vezana za pitanja te filozofije. Prije ili poslije ta vrsta znanja o kulturnom

10 Uloga znanstvenika u društvu 145

fenomenu morala je naći mjesto u okviru nove svjetovne filozofije. Ali u V. Britaniji i Francuskoj to se pitanje obično izbjegavalo jer je subjektivnost kulturnih vrijednosti bi la prepreka objektivnome filozofskom pristupu. U Njemačkoj je interes za to pitanje bio odraz relativnog pomanjkanja zanimanja za prirodne znanosti i empiričku misao o društvu, ali i rezultat nastojanja da se nađe svjetovni nadomjestak za kvijetističku pobožnost i duhovnu kulturu. Izbor te filo­zofske teme razumijevao je prekid sa znanstvenom tradi­cijom, koja izbjegava pitanja za koja nema u općenitom smislu valjanih rješenja. Diderot, a možda čak i Rousseau i Kant, koji su također postavljali takva pitanja, još su uvijek vjerovali u mogućnost opće valjanih odgovora što bi ih potvrdio eksperiment ili iskustvo. Ali Fichte, Schelling, He­gel i njihovi suvremenici vjerovali su da je njihova intuicija put do potpunog i konačnog znanja i nisu smatrali da je tom znanju potrebna neka daljnja potvrda. Trebalo je samo, dakle, sve postojeće znanje protumačiti u svjetlu tog novog znanja. Njihov zahtjev za osnivanjem nove vrste sveučilišta koje bi samostalno određivalo svoje ciljeve i bavilo se čistim znanjem temeljio se na tim stavovima. Prema tom shva­ćanju filozofija (koja je obuhvaćala sve znanje) bila je važ­nija od bilo kojega drugog područja. Sve je bilo podvrgnuto filozofskoj kritici, a filozofija se ničim nije provjeravala.

Tako je u Njemačkoj, još više nego u Francuskoj, osni­vanje novog sistema visokog školstva bilo odraz potreba i zahtjeva intelektualaca općenito, a ne toliko samih znan­stvenika. Međutim, u Njemačkoj su, za razliku od Francus­ke, najutjecajniji među tim intelektualcima bili filozofi, koji se nisu bavili znanošću, a zatim humanisti, koji su se služili znanstvenim pristupom (i vjerojatno su činili većinu). Cijela je reforma zato proizlazila iz koncepcije o znanosti koja uključuje spekulativnu i nematematičku filozofiju, pa i kla­sične jezike i književnost što su se proučavali u skladu s filološkom metodom. Kao što smo već spomenuli, ta je kon­cepcija značila ponovno definiranje društvenih funkcija zna­nosti i klasičnog obrazovanja uz još drastičniju reviziju druš­tvene funkcije filozofije.

Humboldt, najutjecajnija ličnost u osnivanju berlinskog sveučilišta, nije podržavao ekstremne nazore idealističkih i romantičkih filozofa. Tim shvaćanjima također su se suprot­stavljali neki humanisti koji su sebe smatrali empiričkim znanstvenicima. Unatoč tome ti su filozofski pravci imali odlučujući utjecaj na sveučilištima. Humanisti empiričari odupirali su se filozofima samo kad je bila riječ o njihovim

146

profesionalnim interesima. Oni nisu željeli da ih filozofi, koji su se općenito smatrali mjerodavnima, podučavaju kako da razmišljaju o povijesti ili o pravu. Prešutno su, međutim, prihvatili nazore te filozofije da je proučavanje duhovne kul­ture iznad proučavanja prirodnih znanosti i da visoko škol­stvo ne treba da bude utilitarno i empirijsko te da zato svako školovanje, uključujući i ono kojemu je cilj određena profesija, mora obuhvatiti i neke kulturne, po mogućnosti humanističke sadržaje. Teolozi bi tako morali studirati he­brejsku i grčku filologiju, pravnici povijest i filozofiju prava, a liječnici prirodnu filozofiju. Tako je atmosfera na novim sveučilištima u početku više podsjećala na oživljavanje onog duha koji je vladao na grčkim filozofskim školama nego na pokušaj da se školstvo zasnuje na modernoj znanosti.13

Reforma njemačkih sveučilišta

Uspjeh tih stavova koji se nisu zasni­vali na znanosti (a ponekad su bili i protiv nje) može se tu­mačiti samo posebnim okolnostima koje su vladale u Prus­koj tokom odlučujućih godina prije osnutka berlinskog sveu­čilišta. Vladini krugovi skloni reformi viškog školstva davali su u početku, pod utjecajem francuskih ideja, prednost napo­leonskom modelu pred sveučilištem u centru kojega bi bio filozofski fakultet. Do obrata u korist ideja njemačkih filozofa došlo je za vrijeme napoleonskih ratova. Njemačka filozo­fija, kojoj viši slojevi nisu dotad pridavali nikakvu važnost, najednom je postala svima prihvatljiva. Prevladavao je osje­ćaj da se prava snaga nacije nalazi na području duha. Nakon poraza u napoleonskim ratovima Nijemci su uistinu mogli naći utjehu samo u dotad nepoznatom procvatu nacionalne filozofije i književnosti. Prvi put su njemački filozofi postali važne javne ličnosti u vlastitoj zemlji i njihov se savjet, po­sebno u pitanjima školstva, slušao.14

13 Vidi Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 219—220, gdje se opisuje kako je Humboldt odbio da prihvati znanstvenike u savjetodavni odbor za znanost pri njegovu ministarstvu. Članovi su bili filozofi, matematičari, filozofi i povjesni­čari. On je smatrao da oni zastupaju predmete koji »obuhvaćaju sva priznata područja znanosti. .. bez njih nijedno specijalizirano školovanje (»das einzelne gerichtete Gelehrsamkeit«) ne može postati istinsko intelektualno obrazovanje . . .« O tome kako su se Humboldt i drugi protivili da se na sveučilištu školuju ljudi za bilo kakve praktične svrhe vidi isto, str. 176—179, 205—219. 0 sličnosti nove koncepcije visokog školstva sa starogričkim idejama nalazimo u istom djelu, str. 206-217.

14 Isto, str. 204.

10* 147

Dakle, za razliku od stanja u Francuskoj, u Pruskoj nova sveučilišta nisu stekla podršku zbog toga što je vladajuća klasa prihvatila scijentističku filozofiju. Svrha reforme nije bila stvaranje društva gdje će znanstveni pristup prevlada­vati u državnoj upravi i privredi. Ta podrška bila je poslje­dica priklanjanja nove spekulativne filozofije, koja je uzdi­zala neznanstvenu ideju o nacionalnoj, filozofskoj, književ­noj i povijesnoj kulturi kao najvećoj na svijetu. Sveučilištu koje je zastupalo tu filozofiju dana je autonomija. Ali to, međutim, ne znači da je slobodno istraživanje prihvaćeno kao nezavisna i društveno vrijedna zadaća. Prije bi se moglo reći da se već unaprijed naslućivao sklad između nove filo­zofije i interesa države kao što se na sličan način pretpo­stavljao sklad između crkve i države.

Na tim novim sveučilištima prirodne znanosti nisu uži­vale podršku, iako su se takvu stavu suprotstavljali neki humanisti i učenjaci. Mnoga profesorska mjesta zauzimali su pobornici romantičke filozofije prirode koja je odbacivala matematiku i eksperiment.15 Predodžba o profesoru kao o osobi čiji je zadatak da pruži originalni, potpuni i dorečeni pregled cijele znanstvene discipline više je odgovarala onima što su gradili filozofske sisteme ili proučavali neke određene kulturne sadržaje nego znanstveniku empiričaru koji je ra­dio na području što se stalno mijenja.

Taj je problem shvatio Humboldt i još neki drugi koji su sudjelovali u stvaranju nove vrste sveučilišta. Tako je nastala uloga privatnog docenta kojom se pokušalo osigurati mjesto i autonomija znanstvenog istraživanja na sveučiliš­tima. Ali to nije bilo dovoljno i tokom prvih deset godina svog postojanja njemačko je sveučilište nanijelo više štete nego koristi prirodnoj znanosti (društvene znanosti bile su još duže potisnute). Njemačka su sveučilišta između 1810. i 1820. godine odbijala da priznaju ulogu znanstvenika empi-ričara i matematičara kao zasebnu, koja se bila pojavila u Engleskoj i Francuskoj tokom 17. i 18. stoljeća. Što se tiče širenja znanstvenog pristupa na filozofiju društva i morala, u Njemačkoj je to teklo obrnutim smjerom. U svakom slu­čaju, do tridesetih godina okolnosti su se promijenile i na sveučilištima dolazi do procvata prirodnih znanosti i ekspe­rimentalnog pristupa.16 U drugoj polovici stoljeća taj se pri­stup počeo susretati u proučavanju psihičkih i društvenih fenomena. U daljnjem izlaganju pokazat ćemo kako je do toga došlo.

15 Isto, sv. 5, str. 207—212, 222—238. 16 Isto, str. 238—276.

148

Struktura sveučilišne organizacije

Zanimljivo je da oni koji su pisali o njemačkim sveučilištima i o znanstvenom životu općenito, nisu uzimali u obzir činjenicu da je neposredni rezultat osni­vanja novoga njemačkog sveučilišta bilo slabljenje empirič-ke prirodne znanosti. Zato je neosnovano pripisivati znan­stvenu produktivnost njemačkih sveučilišta filozofskim ide­jama koje su prevladavale u dobra reforme.17 Možda su filo­zofski idealizam i romantizam potakli maštu nekolicine znan­stvenika, ali samo istraživanje je u toj filozofiji bilo zamiš­ljeno uglavnom kao spekulacija. Prvotna struktura uloge znanstvenika bila je loše prilagođena empiričkoj znanosti. Razvoj empiričke znanosti, koji je započeo krajem 20-ih go­dina 19. stoljeća (radom pionira znanosti kao što su Liebig, Johannes Müller i njihovi učenici) nije bio rzeultat osnivanja novog sveučilišta, već posljedica svjesne pobune protiv nje­gove filozofije i značajne iako ne i namjerne promjene nje­gove strukture.1 8

Prednost njemačkog sistema pred francuskim sastojala se upravo u njegovoj sposobnosti da se mijenja u skladu s potrebama i mogućnostima znanstvenog istraživanja usprkos pogrešnim idejama (sa stajališta empiričke znanosti) osni­vača sveučilišta. Naprotiv, ustanove u francuskom sistemu, iako su prvotno bile dobro zamišljene, nisu bile u stanju da se prilagode promjenama.

Ta sposobnost prilagodbe njemačkih sveučilišta može se pripisati njihovoj unutrašnjoj organizaciji, sustavu njemač­kih sveučilišta kao cjelini ili jednom i drugom. U literaturi se obično ističe važnost unutrašnje organizacije, koja je odra­žavala filozofske ideje. Međutim, ovim izlaganjem pokušat ćemo pokazati da je način na koji je sistem djelovao kao cjelina bio odlučujući uvjet.

Dokazi o prednostima unutrašnje organizacije sveučilišta ističu obično dvije činjenice: 1. akademsku slobodu i auto­nomiju i 2. definiciju dviju glavnih akademskih uloga, ulogu privatnog docenta i profesora. Prva je, tvrdi se, jamčila da

1 7 Victor Cousin je vjerojatno bio prvi koji. je isticao savrsensno ideja i organizacije njemačkog sveučilišta. Naročito ih je Propagirao Abraham wex ner u djelu Universities: American, English, German, New York O x t a d um versity Press, 1930. O njemačkoj filozofiji kao izvoru njemačkog »napretka« piše Elie Halevy, History of English People (Epilogue: 1895—1905, Book D, mondsworth, Pelican Books, 1939, str. 10—13.

18 Vidi napomenu 16.

149

će odluke o akademskim pitanjima donositi stručnjaci koji se prije svega rukovode znanstvenim interesima i uz pomoć znanja uspješno djeluju. Druga je jamčila da će oni koji su ispunili uvjete za privatnog docenta (iz redova kojih su se obično birali profesori) učiniti znanstveno istraživanje sastav­nim dijelom uloge sveučilišta. U našoj ćemo raspravi poka­zati koliko zadovoljava takvo tumačenje prilagodljivosti nje­mačkih akademskih ustanova.

Započnimo s problemom akademske slobode. Znanstve­na djelatnost u Francuskoj i Njemačkoj sve je više dobivala profesionalno obilježje i pojavio se problem kako redovno zaposlenje državnog namještenika uskladiti sa slobodom i spontanošću znanstvenog stvaralaštva. Osim toga, u Njemač­koj i u većini drugih srednjoevropskih i istočnoevropskih zemalja nametao se još i problem kako osigurati slobodu istraživanja. U 19. stoljeću u Francuskoj ta sloboda, narav­no, nije dolazila u pitanje jer je sloboda govora bila dio građanskih prava.19

U Njemačkoj i drugdje nije, međutim, bilo ni slobode govora ni društvene jednakosti, niti su te slobode imale snažniju podršku. Znanost se morala prilagoditi neprijatelj­skoj okolini i bilo je potrebno smisliti posebne zaštitne mjere kako bi se sačuvala njezina sloboda. To je učinjeno na ovaj način. Prvo, trebalo je smisliti takvu organizaciju kojoj se mogu dati posebne povlastice i slobode, a da se time ne stvori presedan za demokratske slobode općenito. Drugo, va­ljalo je spriječiti da se organizacija pretvori u autokratsku činovničku organizaciju sa svojom hijerarhijom, jedinu koju je Evropa u to doba poznavala i koja nipošto nije odgovarala zahtjevima znanstvenog istraživanja. Primjeri takvih biro­kratskih aparata bili su vojska, državno činovništvo, kato­lička i luteranska crkva, i nijedan od njih nije se činio po­godnim za znanstvenike. Iskustvo škotske prezbiterijanske crkve, važne nonkonformističke sljedbe, te brojna društva i udruženja u Britaniji koja su imala različitu političku, ad­ministrativnu i pravosudnu odgovornost, sve je to na Kon­tinentu bilo jedva poznato i nije imalo značenja.

19 To ne znači da nije bilo sukoba zbog političkih i vjerskih stavova fran­cuskih akademskih građana. Oni su bili rezultat otvorenog miješanja sveučilišta (koje je obuhvaćalo i srednje školstvo) u politiku. U takvim uvjetima, kad je cijeli prosvjetni sistem dobivao političko obilježje, represivne mjere (kao otpu­štanje) primjenjivane su samo u srednjem školstvu, i to vrlo rijetko, i zatim u nekoliko primjera i u ustanovama visokog školstva. Vidi o tome Paul Gerbod, ha Condition universitaire en France au XIXe siecle. Pariz, Presses Universi­t ä r e s , 1965, str. 103—106, 461-^(74, 482—507, 555—563; Albert Leon Guerard, French Civilization in the Nineteenth Century: A Historical Introduction, Lon­don, T. Fisher Unwin, 1914, str. 230—237.

150

Kako uklopiti znanstvenike u državni aparat, bio je pro­blem s kojim su se susretali svi reformatori visokog školstva. Rješenje se zasnivalo na tri pretpostavke. Prvo, uzimalo se da znanstvenici rade kao izolirani pojedinci, a ne kao čla­novi jedne zajednice. Drugo, njihove su obaveze prema ugo­voru bile strogo ograničene na podučavanje i održavanje ispita za određene stupnjeve obrazovanja kojima su se stje­cale pune ili djelomične kvalifikacije za slobodna zanimanja, za nastavnička mjesta u srednjim školama ili za činovnička mjesta. Nastavni plan, sadržaj nastave i nastavni sati bili su određeni samo u grubim crtama i pretpostavljalo se da će nastavnik svoje slobodno vrijeme i izvjestan dio nastave posvetiti istraživanju, pisanju i držanju predavanja. Time se podrazumijevalo da će sveučilišni nastavnici biti istak­nuti znanstvenici, a to je morao osigurati manje ili više uspje­šan postupak odabira i imenovanja. Treće, znanstveno istra­živanje nije trebalo da postane zanimanje za koje se školuje redovitim putem, već poziv kojemu se pojedinac posvećuje i za njega se sam priprema. Oni izuzetno sposobni i sretne ruke javno su se nagrađivali položajem koji im je osiguravao prihod. Ali ti položaji smatrani su više počastima nego vr­huncem relativno predvidive karijere.

Zbog toga znanstvenici koji su imali redovita primanja, kao prosvjetni inspektori u Francuskoj ili sveučilišni profe­sori u Njemačkoj, nisu zapravo bili plaćeni za svoja istra­živanja, već za neki rad koji se mogao definirati na uobi­čajeni činovnički način. Nakon što su stekli neko privlačno mjesto koje nije zahtijevalo veće napore, od njih se očeki­valo da se kao dokona gospoda bave znanošću na stari ama­terski način.

To je, naravno, bilo mnogo lakše u Francuskoj jer su znanstvenici tamo bili zaposleni u raznim svojstvima i usta­novama. Budući da neki od tih položaja nisu bili vezani za podučavanje (koje ionako nije bilo shvaćeno suviše ozbiljno), a malo ih je dodijeljeno samo za istraživački rad (neki su bili samo sinekure), nije bilo opasnosti da bi se znanstveno istraživanje moglo birokratizirati. Ako bi takvi birokratski odnosi zavladali na jednom mjestu, uvijek je bilo drugih mjesta gdje su znanstvenici mogli naći slobodu. Ili, u naj­goremu, moglo se zahtijevati osnivanje potpuno nove vrste ustanove.20 Ali u Njemačkoj, gdje su povlastice dane usta-

20 Maurice Crosland, The Society of Arcueil: A View of French Scien­ce at the Time of Napoleon, London, William Heinemann, Ltd., 1967, str. 228—229, pokazuje da je nastava bila samo način, i to samo jedan od načina, da se znanstvenicima, osigura materijalna osnova.

151

novama bile jedina osnova za slobodu znanstvenog istraži­vanja i gdje su znanstvenici imali malo utjecaja na vladu do kraja 19. stoljeća (a ni poslije njihov utjecaj nije bio puno veći), o tom je problemu trebalo dobro razmisliti.

Budući da nije bilo bogate i slobodne srednje klase ni jake liberalne stranke, koje bi podupirale znanost i borile se protiv despotizma vlade, stara akademska organizacija bila je jedini način da se sačuva sloboda znanosti. Međutim, stavovi su tu bili podvojeni. S jedne strane, »prosvijećeno« javno mnijenje (intelektualci i vladini krugovi) smatrali su stare sveučilišne organizacije reakcionarnim tijelima odgo­vornima za propadanje sveučilišta. S druge strane, novi duh romantizma i neprijateljstva prema Francuzima isticao je prednosti jedne takve organizacije i neospornu sposobnost Nijemaca da sami njome upravljaju.

Dilema je riješena tako da je država imala nadzor nad financijskim poslovima sveučilišta i bila odgovorna za dio ispita kojima se stjecalo pravo na vršenje profesionalne prak­se i imenovala je profesore. Tu posljednju funkciju zapravo je preuzela sveučilišna organizacija iako je država zadržavala svoje pravo da ima završnu riječ. Sveučilišni senat bavio se svim ostalim akademskim poslovima. Tako je reformirana i prosvijećena država trebalo da preuzme odgovornost za unapređenje znanosti i onemogući razvijanje krutih cehov­skih odnosa, a sveučilišna je organizacija morala odolijevati despotizmu države i čuvati slobodu istraživanja.21 Struktura te organizacije nije bila odabrana zbog svoje elastičnosti i djelotvornosti i ona uistinu, kao što ćemo uskoro vidjeti, nije bila ni elastična niti djelotvorna. Zato s razlogom mo­žemo sumnjati da je autonomija sveučilišta pridonijela pri­lagodljivosti njemačkog sistema u pozitivnom smislu. Prije bismo mogli reći da je u tome imala negativnu ulogu, lju­bomorno štiteći pravo svojih članova da rade kako im se svidi, da uvode novotarije i upuštaju se u nove vrste pot­hvata u okviru svojih područja uz uvjet da se to ne kosi s interesima drugih. Ta je djelatnost, međutim, potpuno ovi­sila o pobudama i sposobnostima članova. Akademska slo­boda jednako je dobro zaštićivala zloupotrebe pojedinaca kao i interese utjecajnih grupa. Djelotvornost je sistema, dakle, ovisila o: a) sposobnosti članova i b) nepostojanju interesa utjecajnih grupa što bi bili štetni za znanost ili o postojanju nekih snaga koje bi onemogućivale takve sebične interese na sveučilištu.

21 Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 211—215.

152

O imenovanjima se uistinu odlučivalo vrlo pažljivo. Uvjet je bila habilitacija, t j . znanstveni rad koji se zasnivao na samostalnom istraživanju. Taj je uvjet bio korak naprijed u usporedbi s Francuskom, gdje je trebalo položiti aggre­gation, težak ispit iz odgovarajućeg područja, koji se odr­žavao svake godine. Habilitacija je, dakle, bila jamstvo da će za profesora biti imenovani sposobni istraživači vjerni znanosti. Osim toga smišljeni su i načini kako da se stvori dovoljno jaka i nezavisna snaga koja bi bila protuteža sve­učilišnim profesorima. Između ostaloga to je bila ustanova privatne docenture (Privatdozentur). Oni koji su habili­tirali imali su pravo predavati na sveučilištu, iako nisu imali svoju katedru (nisu imali plaću, već samo prihode od pri­stojba što su ih davali studenti koji su izabrali njihove kolegije). Oni koji su se istaknuli u toj zajednici učenjaka i znanstvenika s različitih područja bili su izabrani za pro­fesora, a to je značilo posebnu plaću i počasti. Ali izbor za profesora nije trebalo da mijenja njegove uvjete rada niti je profesor time stjecao ikakva ovlaštenja nad privatnim docentima. Svi su i dalje bili slobodni i jednaki kao znan­stvenici, odgovorni jedino svojoj savjesti, znanstvenoj zajed­nici i studentima.

Drugi je način bilo pravo studenta da slobodno bira predavanja, da ih pohađa ali ne i da se premjesti s jednog sveučilišta na drugo. Tako se zapravo trebalo da provodi kontrola i održava ravnoteža. Pretpostavljalo se da će neza­visni privatni docenti i studenti otkrivati nedostatke povla­štenih profesora i da će svoje nezadovoljstvo pokazati pre­seljenjem na drugo sveučilište.

Međutim, taj način kontrole i održavanja ravnoteže i nije bio najpovoljniji. Pogreška je bila u tome što se držalo da je sveučilišna zajednica isto što i zajednica znanstvenika. Sveučilišna zajednica sastoji se od stručnjaka za razna pod­ručja. Profesori i privatni docenti jednog sveučilišta nisu zbog toga činili djelotvornu zajednicu znanstvenika (ako je definiramo kao grupu koja udruženim sposobnostima istra­žuje područja od zajedničkog interesa). Oni su možda svi pred sobom imali iste vrijednosti i krajnje ciljeve, ali vrijednosti i krajnji ciljevi, ako nisu konkretni, ne mogu poslužiti za određivanje mjerila i norma djelovanja. Krajnje vrijednosti ne pomažu da se utvrdi vrijednost doprinosa znanosti ni zasluge onih koji pridonose, a ne mogu poslužiti ni kao prak­tični putokaz za organizaciju nastave i istraživačkog rada na nekom polju djelatnosti.

153

Sveučilište kao skup odabranih, koje drže u šahu i po­tiču na rad dva niža »staleža«, tj. privatni docenti i studenti, svojim takmičarskim duhom i kritičkim okom, bilo je jedna idealizirana slika. Ali staleže nisu toliko združivala zajed­nička nastojanja na polju znanosti koliko zajednički klasni interesi. Svaki je profesor na svom području imao zapravo osobna ovlaštenja nad privatnim docentima ili kandidatima za taj naslov, a takav je bio i odnos između nastavnika i studenata. Što se tiče njihove znanstvene djelatnosti, profe­sori, privatni docenti i studenti određenog područja činili su zajednicu. Ali prava i ovlaštenja unosili su razdor u tu zajednicu. Zbog toga su se staleži na sveučilištu zasnivali više na zajedničkim pravima i ovlaštenjima nego na zajed­ničkim nastojanjima u domeni znanosti. Takva struktura nije omogućivala privatnom docentu da se natječe s profe­sorom i da pokaže njegovu nesposobnost i ograničenost. Ni drugi profesori ni privatni docenti nisu bili ovlašteni da o tome sude, a ako je došlo do sukoba, moglo se očekivati da će profesori podržati jedan drugoga.22 Oni su sami dodjelji­vali naslov profesora i njihova skupština, senat, odlučivala je o promocijama, imenovanjima i osnivanjima novih kated­ra. Zapravo je od samog početka dolazilo do sukoba između privatnih docenata i profesora, kojima su se morali baviti i ministri prosvjete.23 Oni su se također morali umiješati i prilikom imenovanja i suprotstavljati se odlukama sveučiliš­nog senata koje su bile donesene pod utjecajem predrasuda ili interesa utjecajnih grupa.24 Predviđenim se načinom nije, dakle, mogla provoditi kontrola i održavati ravnoteža. Sve­učilišna zajednica nije bila isto što i zajednica sposobnih istraživača na nekom području. Nije bilo nikakve formalne strukture pomoću koje bi takva zajednica znanstvenika (koji su, naravno, bili raspršeni po cijeloj zemlji ili, bolje rečeno, po mnogim zemljama) mogla utjecati na sveučilišta. Prije bi se moglo reći da je formalna struktura sveučilišta spre­čavala stvarni razvoj takvih zajednica stvarajući razdor iz­među elitnih znanstvenika i ostalih članova razlikama u ov­laštenjima i društvenom položaju.

22 O organizaciji njemačkih sveučilišta u 19. stoljeću piše F. Paulsen, The German Universities, New York, Longmans Gree, 1906; Wende, cit. djelo, str. 119, ističe problem habilitacije, koja je na svakom sveučilištu zapravo ovisila o pojedinom profesoru, autoritetu za određeno područje, i o pokušaju da se ta situacija promijeni.

23 Alexander Busch, Geschichte des Privatdozenten, Stuttgart, F. Enke 1959, Str. 54—57.

24 Vidi Schnabel, cit. djelo, sv. 5, str. 171—175, 317—327, gdje piše o nizu imenovanja do kojih je došlo protiv preporuke fakulteta.

154

Ono što nije omogućivala formalna organizacija pojedi­nog sveučilišta pružao je sistem sveučilišta kao cjelina. Na­tjecanje između velikog broja sveučilišta na velikome aka­demskom tržištu njemačkog govornog područja, koje je bilo politički decentralizirano, sprečavalo je razvoj oligarhijskih težnji sveučilišnih senata. Ono je ujedno sprečavalo razvoj akademske tradicije na pojedinim sveučilištima. Tako dugo dok su vladale takve okolnosti postojala je mogućnost da se djelotvorno koristi sredstvima i da pri tome znanstvena za­jednica uživa veliku slobodu.

Sveučilišni sistem, koji se širio, i natjecanje među sve­učilištima osiguravali su znanstvenicima slobodu i omogu­ćivali im da pokrenu i uvedu promjene. Sveučilišta nisu razvijala fiziku, kemiju ili povijest ni udruženim snagama ni pojedinačno. Nije bilo rukovodilaca kojim je zadaća bila da predvide i olakšaju razvoj znanosti. To su zajedničkim naporima činili fizičari, kemičari i povjesničari djelujući na različitim sveučilištima, a povremeno i na drugim mjestima. Katkad su to bili poduzetni pojedinci, a ponekad male grupe koje su obično činili učitelji i njihovi učenici. Sveučilišta su trebala sposobne istraživače i to je njihovu radu davalo poticaj i olakšavalo ga. Tako dugo dok je na tržištu vladala potražnja, uvijek bi se našlo neko sveučilište koje bi pri­hvatilo inovaciju. Utjecajni akademski krugovi često su se suprotstavljali novitetima i, kao što smo spomenuli, načelnici odjela za poslove sveučilišta u prosvjetnim ministarstvima prisilili su sveučilišne senate da odluče o mnogim važnim imenovanjima. Ministri su se koristili pravom države da se usprotivi odlukama sveučilišnih tijela.25 Natjecanje među sveučilištima i pokretljivost koja je odatle proizlazila uvje­tovali su nastanak djelotvorne mreže komunikacija na sva­kom području i javno mnijenje uvijek u toku događaja, što je prisiljavalo sveučilišta da uvedu i održavaju visoka mje­rila. Nisu službena sveučilišna tijela predstavljala znanstvenu zajednicu, već taj splet komunikacijskih veza među sveuči­lištima i javno mnijenje na različitim područjima. Pritisak te neformalne zajednice (koja je nastala i stekla utjecaj kao posljedica decentraliziranog sistema), a ne toliko struktura sveučilišta, jamčio je da će sveučilišna politika biti u skladu s potrebama i mogućnostima stvaralačkog rada.

25 Isto. Sustavnu analizu o utjecaju natjecanja na razvoj fiziologije daje A. ZIoczower, Career Opportunities and the Growth of Scientific Discovery in 19th Century Germany, Jeruzalem, The Hebrew University, The Eliezer Kaplan School of Economics and Social Sciences, 1966.

155

Pojava sveučilišnoga istraživačkog laboratorija

Mogućnost uvođenja inovacija dovela je postepeno do pojave redovitog školovanja za znanstveni rad i za posao istraživača. Budući da su u Njemačkoj spo­sobni istraživači bili traženi, isplatilo se ulagati u to podru­čje. U Engleskoj se tokom prve polovice 19. stoljeća mlad čovjek mogao baviti istraživanjem jedino ako je to sebi mo­gao priuštiti kao hobi ili ako je toliko bio sklon znanosti da je bio spreman na svako odricanje. U Francuskoj je stanje bilo nešto bolje. Tamo su sposobni mladi ljudi koji su svla­dali prepreku od nekoliko manje ili više teških i nebitnih ispita mogli dobiti posao koji im je omogućivao da dio vre­mena posvete istraživanju i mogli su se nadati da će poste­peno napredovati do položaja s više slobodnog vremena za istraživanje.

Međutim, i u Engleskoj i u Francuskoj sredstva ili polo­žaj koji su pojedincu omogućivali da započne istraživanje bili su uvijek rezultat neke druge djelatnosti. Jednom kad se ta osoba već bavila istraživanjem i kad je postigla uspjeh, mogla je iskoristiti svoju slavu da stekne daljnja sredstva i olakšice kako bi se posvetila predmetu koji je zanima. Ali u Njemačkoj, gdje je bila stalna potražnja za istraživačima, mogućnosti zapošljavanja bile su uglavnom poznate. Moglo se odmah otići na sveučilište i smatrati četiri ili pet godina provedenih na izradi teze i habilitacijske radnje kao ulog za dobro plaćen i vrlo privlačan položaj.26

Uz postepeni preobražaj istraživačke djelatnosti u redo­vito zanimanje, sveučilišta su shvatila kako bi najbolje bilo da nastavnici budu ujedno i istraživači. Oni koji su se željeli baviti istraživanjem htjeli su se za to školovati. Ta je situa­cija omogućila nastavniku da se koristi svojom akademskom slobodom i posveti se obrazovanju nekolicine potencijalnih istraživača. On je tad mogao iskoristiti priliku i zbog svojih studenata (koji su mogli otići i preseliti se na bilo koje drugo sveučilište na njemačkome govornom području) zahtijevati laboratorije i druge uvjete za istraživački rad.

Od sredine 19. stoljeća laboratoriji na nekim njemač­kim sveučilištima postaju tako centri, a ponekad i sjedišta svjetske zajednice znanstvenika stanovitog područja. Možda

26 Isto, i J. Ben-David, Scientific Productivity and Academic Organization in Nineteenth Century Medicine, American Sociological Review, prosinac 1960, 25 : 828—843.

156

su prvi primjeri takva načina rada Liebig u Giessenu i Johan­nes Müller u Berlinu, koji su sa svojim učenicima neko vrijeme radili na određenom polju i postali prvi u svijetu. Krajem stoljeća, laboratoriji nekih profesora bili su tako slavni da su najsposobniji studenti iz cijelog svijeta odla­zili tamo na neko vrijeme. Među studentima što su radili u tim laboratorijima gotovo su sva imena istaknutih znan­stvenika iduće generacije. Bilo je malo fiziologa 1900. godine koji nisu bili studenti Carla Ludwiga u Liepzigu. To vrijedi i za psihologe 80-ih godina 19. stoljeća, koji su obavezno odlazili na studij kod Wilhelma Wundta u Leipzig.

Taj neplanirani i neočekivani razvoj još je odlučniji ko­rak u organizaciji znanosti od reforma s početka 19. sto­ljeća. Istraživanje je postalo redovno zanimanje i znanstve­nici su se na nekim područjima počeli još više povezivati. Njihove su jezgre bili sveučilišni laboratoriji, gdje se školo­vao veliki broj studenata i tako su se zasnivale osobne veze, razvijala sredstva komuniciranja i stvarali začeci svjesne, koncentrirane i koordinirane istraživačke djelatnosti na od­ređenim područjima.

Sveučilište prerasta svoju prvotnu funkciju

Tako je na njemačkim sveučilištima između 1825. i 1870. godine nastala uloga profesionalnog istraživača i društvena struktura istraživačkog laboratorija. Ta pojava nije bila rezultat potražnje znanstvenih usluga iz­van sveučilišnog sustava, već plod razvoja u samom sistemu koji zapravo nije ovisio o drugim društvenim sektorima. Eks­perimentalna znanost nije morala dokazivati svoju praktičnu vrijednost da bi postigla taj uspjeh. Ona je trebalo da samo na sveučilištima koja su bila osnovana zbog filozofije dokaže svoje prednosti kao metoda stjecanja novoga valjanog zna­nja. Ali, budući da su se ta sveučilišta međusobno natjecala priznanje se prije svega dobivalo prema sposobnostima i in­telektualnim dostignućima u skladu s univerzalnim mjerili­ma. Tako je eksperimentalna znanost stekla prvenstvo na sveučilištima i taj položaj je zadržala bez obzira na općenite kulturne i političke prilike u društvu.

157

Taj je proces bio planiran samo u neznatnoj mjeri. Re­formatori njemačkog sveučilišta svjesno su stvorili ulogu profesora istraživača, ali prema prvotnoj zamisli on nije trebalo da bude voditelj laboratorija koji rukovodi radom nekoliko istraživača, već učenjak filozof što radi sam i pre­nosi rezultate svojih istraživanja slušateljstvu. Sveučilište je moralo biti mjesto gdje dvanaestak takvih profesora podu­čava nekoliko stotina odabranih studenata o duhovnim osno­vama učenih profesija. Svaki profesor je polaznike upozna­vao s jednom od nekoliko tad priznatih humanističkih i znan­stvenih disciplina, tako da bi oni mogli podučavati učenike srednjih škola ili se dalje usavršavati i jednog dana postati istraživači, ako su bili sposobni i imali za to sklonosti. No neočekivano su se na području empiričkih znanosti pojavile istraživačke organizacije koje su zahtijevale sve veća ulaga­nja i stvarale nova znanja što su nadrastala te okvire.27

Tako je 1820. godine kemiju mogao predavati jedan pro­fesor koji se sam bavio istraživanjem u svome privatnom la­boratoriju ili mu je u tome pomagao sluga ili asistent. Ono što je predavao, uključujući i vlastita otkrića, bilo je upravo toliko koliko je bilo potrebno nastavniku kemije u srednjoj školi i ne mnogo više nego što je zanimalo dobrog studenta medicine.

Do 1890. godine, to je područje bilo preveliko i za četiri profesora i većina njihovih istraživanja zanimala je samo druge aktivne ili buduće istraživače.

Specijalizacija je bila sve veća i u humanističkim pred­metima. Istraživalo se i podučavalo sve više povijesnih raz­doblja i kultura. Ali tu se individualni istraživački rad mo­gao zadržati. Profesor asirskog jezika nije očekivao više od jednog ili dva studenta i nije mu bila potrebna pomoć u nje­govim istraživanjima. Osim toga, sredstva koja su bila po­trebna za osnivanje katedre za to područje bila su relativno skromna i njezino uspostavljanje nije bitno utjecalo na zbiva­nja na sveučilištu.

Stanje je bilo sasvim drukčije na polju kemije (ili na ne­kome drugom području eksperimentalnih prirodnih znano­sti). Nedostatak stručnjaka npr. za fizikalnu kemiju održa­vao se na nastavu kemije općenito. Osnivanje takve katedre zahtijevalo je prilična ulaganja, nametalo je sveučilištu oba­vezu da na visokoj razini školuje nekoliko studenata iz toga novog i specijaliziranog područja. Potražnja je još bila ne­poznata, a bilo je jasno da nije vezana za potrebe srednjc-

27 O neplaniranom i neočekivanom razvoju događaja piše Schnabel cit. djelo, sv. 2, str. 209—210, i sv. 5, str. 274—275.

158

školske nastave ni za opću medicinu, dva glavna zanimanja na koje su obično mislili oni koji su se brinuli za nastavni plan sveučilišta.

Sveučilište je tako preraslo zadatke koji su mu počet­kom stoljeća bili postavljeni i trebalo je nanovo definirati njegovu funkciju i ulogu istraživača.

Počeci primijenjene znanosti

Ponovna definicija funkcije postala je problem koji nije bio vezan samo za sveučilište već i za položaj znanosti u njemačkom društvu općenito. Znanost se tu razvijala kao dio filozofsko-prosvjetne djelatnosti i bez po­drške moćnoga scijentističkog pokreta. Njezin razvoj, koji smo opisali, i ekonomsko-politički napredak, koji je Nje­mačku usmjerio prema industrijalizaciji, te pojava društve­ne strukture s manje izraženim klasnim razlikama, utjecali su da do, otprilike, 1870. godine znanost postane važna za tehnologiju, ali i za ekonomske, političke i društvene pro­bleme. Tako je ona dosegnula one granice odakle se mogla dalje razvijati kao podsistem odvojen od ostalog društva.

Razvoj organiziranoga laboratorijskog istraživanja i po­stojanje školovanih istraživača omogućili su počevši od deset­ljeća 1860—1870. godine novu vrstu primjenjene djelatnosti. Neka originalna ideja s mogućnošću praktične primjene mo­gla se istražiti i primijeniti u praksi u kratkome vremen­skom razdoblju. Dva istaknuta primjera te vrste su anilin-ske boje i cjepiva.28 U oba su slučaja osnovani istraživački laboratoriji i zaposleni su profesionalni istraživači koji nisu bili profesori, a ni laboratoriji nisu služili u nastavne svrhe.

Na tehnološkim institutima također su nastale bitne pro­mjene. U Njemačkoj oni po statusu nisu bili jednaki sveuči­lištima iako je Eidgenoessische Polytechnik (Savezna poli­tehnika) u Zürichu (koji je bio dio sveučilišnog sistema nje­mačkoga govornog područja) imao takav status i smatrao se najuglednijom ustanovom. U svakom slučaju, industrijsko istraživanje i tehnološki instituti postali su važni »potroša­či«, a zatim i »proizvođači« znanosti na sveučilišnoj razini.

28 O anilinskim bojama vidi D. S. L. Cardwell, The Organization of Science in England, London, Heinemann, 1957, str. 134—137, 186—187; David S. Landes, Technological Change and Development in Western Europe, 1750—1914, The Cambridge Economic History, sv. VI, dio I, Cambridge University Press, 1966, str. 501—504.

159

Iako su primjeri k a d je znanstveno otkriće donijelo više ko­risnih izuma bili vr lo rijetki, veza između znanosti i tehnolo­gije postajala je sve čvršća zbog školovanja inženjera i zbog industrije, bolnica i vojske, kojima je znanstveno istraživanje i stručni savjet bio sve potrebniji.

Tako je brzi razvoj znanosti u Njemačkoj doveo do slič­nih rezultata kao prije u Engleskoj i Francuskoj (usprkos različitim okolnostima na početku). Ali budući da ti rezultati u Njemačkoj nisu bili u skladu s proklamiranom funkcijom sveučilišta (koja je bila samo filozofska i znanstvena) ni s položajem znanstvenika u njemačkom društvu (koji nisu pripadali scijentističkom pokretu gornje srednje klase za­jedno s poslovnim ljudima, političarima i intelektualcima), nastao je problem kako uskladiti promjene unutar sveučili­šta i izvan njega.

Razvoj društvenih znanosti

Razvitak društvenih znanosti tekao je usporedo. Budući da nije bilo scijentističkog pokreta, u početku, u usporedbi s Engleskom i Francuskom, u Njema­čkoj je malo praktičnih razmišljanja o društvu. Ali tokom druge polovice 19. stoljeća počela se pojavljivati eksperimen­talna psihologija, sociologija, povijest, ekonomija, a u nekim dijelovima sistema čak i matematička ekonomija, i to na visokoj razini.

Kao i u prirodnim znanostima, taj razvoj nije nipošto bio odgovor na zahtjeve društva, već je samo rezultat interesa u okviru sveučilišta. Taj zaključak se sam nameće usporedi-ma li razvoj tih područja u Njemačkoj s ranijim razvitkom u Britaniji i Francuskoj. Eksperimentalna psihologija u Nje­mačkoj, kao prije britanske i francuske spekulacije o psihi­čkim fenomenima, bila je pokušaj da se ljudsko ponašanje protumači na znanstvenoj osnovi. Taj je pokušaj bio u biti odgovor na razvoj eksperimentalnih znanosti. Ako je znanost mogla objasniti sve prirodne pojave, ljudsko ponašanje nije trebalo da bude izuzetak. S tog su stajališta njemački poku­šaji bili samo daljnja karika u lancu što je započinjao s Descartesom i Lockeom. Ali dok je u zapadnim zemljama scijentistička psihologija bila korak naprijed prema stvara­nju svjetovne moralne filozofije, u Njemačkoj su psiholozi željeli radikalno izmijeniti filozofiju kao akademsku disciplir

160

nu i steći akademsko priznanje za svoj novi pristup psihi­čkim fenomenima.29

Sociologija i ekonomija također su bile vezane za zbiva­nja na sveučilištu, a ne za praktične ekonomske i političke probleme. Zato su u Njemačkoj te discipline pokazivale veli­ko zanimanje za povijesna, a ne za suvremena pitanja (za razliku od V. Britanije i Francuske). Njemački sociolozi i ekonomisti nisu bili pripadnici politički aktivne gornje sred­nje klase, već članovi zatvorene akademske zajednice. I tako, umjesto da se koriste scijentističkim idejama i stvore mode­le liberalnog i, u ekonomskom smislu, naprednog društva, oni su pokušali dati novu metodologiju za historiografiju i druge humanističke znanosti. Želeći protumačiti posebna obi­lježja modernog društva, Max Weber nastojao je prodrijeti u puritanski duh 17. stoljeća, jer je smatrao da tu leže korijeni kapitalizma. Francuski sociolog Emile Durkheim pokušao je to isto putem teorijskih rasprava o različitim tipovima podje­le rada i analizom broja samoubojstava u raznim društvenim sredinama njegova doba. U Engleskoj sjajne misli o društvu, poput onih Comteovih, Marxovih i Spencerovih nisu dovele do razvoja sociologije kao akademske discipline. Društvo su istraživali ljudi koje je zanimala društvena reforma, kao što su Charles Boothe, Beatrice Webb i drugi.30

Razlika je još očitija u ekonomiji. Britansko-francuska škola bavila se ekonomskim analizama, a njemačka je bila okrenuta povijesti.31

Iako ti akademski počeci nisu bili vezani za promjenu, zanimanje javnosti za ta područja bilo je sve veće. Njemačka je postala djelomična parlamentarna demokracija i suočila se sa svim problemima upravljanja koji se nameću u moder­nom društvu. Pojavile su se ideologije (marksizam), počeli su se istraživati društveni problemi, a u psihoanalizi se uz velike napore nastojao stvoriti moral na znanstvenoj osnovi.32

Tako se i na tim područjima znanstveni razvoj približio praktičnim potrebama. Budući da se to dogodilo bez podrške scijentističkog pokreta, koji se temeljio na širokoj društve­noj i političkoj osnovi, na polju društvenih znanosti došlo je do još većih problema nego u tehnologiji.

29 Joseph Ben-David i Randall Collins, The Origins of Psychology, American Sociological Review, kolovoz 1966, 3 : 451—456.

30 Max Weber, The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism, London, Allen and Unwin, 1930 (Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, Vese-lin Mas'eša, Sarajevo 1968); Emile Durkheim, The Division of Labor in Society, Glencoe, I I I , The Free Press, 1947; (E. Durkeim, O podeh dru­štvenog rada, Prosveta, Beograd 1972); Suicide: A Sociological Study, Glencoe, 111, The Free Press, 1951; Beatrice Webb, My Apprenticeship, 2 sveska, Har-, mondsworth. Pelican Books, 1938.

31 Vidi napomenu 4. 32 Philip Rieff, Freud, The Mind of a Moralist, New York, Viking Press, 1959.

11 Uloga znanstvenika u druätvu 1 6 1

Uloga sveučilišta u njemačkom društvu početkom 20. stoljeća

Razmotrit ćemo dva pitanja: 1. kako je sveučilište reagiralo na promjene koje su se odvijale u njegovim granicama, tj. na sve veća područja istraživanja i nastave na visokoj znanstvenoj razini, te na pretvaranje is­traživačkog rada na nekim poljima u organiziranu istraživa-vačku djelatnost velikih razmjera; 2. budući da je sveučilište postajalo sve važnije za tehnologiju i suvremene tokove, ko­liko je to utjecalo na promjenu odnosa sveučilišta prema njegovoj okolini. Prvo pitanje detaljno ćemo razmotriti, a drugo samo u općenitim crtama.

U kvantitativnom smislu, sveučilište i istraživačka dje­latnost na njemu brzo su se širili. Broj sveučilišnih studena­ta udvostručio se između 1876. i 1892. godine, od 16 124 na 32 834, a do 1908. godine popeo se na 46 632. U institutima za tehnologiju, koji su stekli sveučilišni status 1899. godine, broj se studenata od 4 000 u 1891. popeo na 10 500 u toj godini. Rast broja nastavnika na sveučilištu bio je nešto sporiji, ali je započeo prije (1 313 u 1860, 1 521 u 1870, 1 839 u 1880, 2 275 u 1892, 2 667 1900. i 3 090 u 1909. godini). Ukupni sveučilišni budžeti Pruske, Saske, Bavarske i Würtemberga iznosili su 2 290 000 maraka 1850, 2 961000 maraka 1860, 4 734 000 ma­raka 1870, 12 076 000 maraka 1880, 22 985 000 marak 1900. i 39 622 000 maraka 1914. godine.33

Ali istodobno je rasla napetost na sveučilištu. Umjesto da izmijeni svoju strukturu i u potpunosti iskoristi sve veće mogućnosti, ono je sprečavalo razvoj novih područja i dife­rencijaciju starih. Iako je porastao broj studenata i nastav­nika i povećali se troškovi sveučilišta zbog sve opsežnijih is> traživanja, u organizaciji nije došlo ni do kakvih promje­na. Ono je službeno i dalje bilo udruženje profesora, iako se znatno promijenio njihov omjer prema drugim akademskim zvanjima, t j . prema izvanrednim profesorima i privatnim

33 W. Lexis (urednik). Die deutschen Universitäten: für die Universitas-austellung in Chicago, cit. djelo; vidi sv. I, str. 119. i 146. i za druge zemlje str. 116; W. Lexis (urednik), Das Unterrichtswesen im deutschen Reich, sv. I, Die Universitäten, Berlin, A. A. Ascher, 1904, Str. 652—653; Friedrich Paulsen, Geschichte des gelehrten Unterrischts an den deutschen Schulen und Univer­sitäten vom Ausgang des Mittelalters bis zur Gegenwart, treće izdanje, Berlin i Leipzig, Vereinigung Wissenschaftlicher Verleger, 1921, sv. II , str. 696—697. 0 razvoju znanosti vidi Lexis, Das Unterrichtswesen, str. 250—252; Frank Pfetsch, Beitrage zur Entwicklung der Wissenschaftspolitik in Deutschland Forschungsbericht, Vorläufige Fassung, Heidelberg, Institut für Systemforschung, 1969 (umnoženo), dio B, Dodatak, tablica IV.

162

docentima, koji su imali stanoviti položaj na sveučilištu, i asistentima u institutima (koji ga službeno nsu imali). Ta je organizacija osobito dolazila do izražaja u eksperimentalnim prirodnim i u društvenim znanostima, koje su imale najveće mogućnosti za razvoj. Napredak prirodnih znanosti bio je vjerojatno posljedica razvoja istraživačkih instituta, ali tamo su profesori eksperimentalnih znanosti smatrali područja ko­jima su se bavili svojom osobnom domenom. Što se tiče društvenih znanosti, bilo je teško provoditi empirijska istra­živanja na područjima koja su ideološki bila osjetljiva, a da se pri tome ne dotaknu politički sporna pitanja, i uglavnom je to ometalo daljnji razvoj. Posljedica takva stanja bio je osjećaj nemoći i razočaranja sveučilišnom karijerom, što je potaknulo udruživanje nižih sveučilišnih staleža u organiza­cije nalik sindikatima. Vereinigung ausserordentilicher Pro­fessoren (Udruženje izvanrednih profesora) osnovano je 1909. godine, a Verband deutscher Privatdozenten (Savez njemač­kih privatnih docenata) 1910. i dvije godine nakon toga te dvije organizacije spojene su u Kartell deutscher Nichtordi-narier (Kartel njemačkih ne redovnih nastavnika).34

Teškoće s kojima su se susretali ambiciozni znanstvenici i učenjaci bile su uglavnom posljedica konzervativne sveuči­lišne organizacije i profesorske oligarhije na njezinu vrhu. Profesori, koji su kao udruženo tijelo predstavljali sveučilište, sprečavali su bilo kakve veće promjene strukture što je raz­dvajala »institut«, gdje su se vodila istraživanja, od »katedre«. Katedru je vodio član sveučilišne organizacije i pri tome se odnosio prema institutu kao prema svome vlastitom lenu. Tako je, s jedne strane, pojačana istraživačka djelatnost omogućivala početniku da se neometano razvije u uspješnog stručnjaka na nekom području, a s druge strane, sveučilišna je organizacija sprečavala to napredovanje razlikama u ovla­štenjima i statusu između profesora koji je imao katedru i svih drugih što je nisu imali.

Konzervativni i privilegirani profesori odbijali su svaku novost bilo praktičnoga, bilo primijenjenog značaja. Ne samo

34 O odnosu broja redovnih profesora i drugih sveučilišnih zvanja vidi Lexis, Die deutschen Universitäten, str. 146. i Das Unterrichtswesen, str. 653. O razlikama među područjima vidi Christian von Weber, Die Entwicklung des Lehrkörpers der deutschen Universitäten und Hochschulen, 1864—1954, u H. Ples-sner (urednik), Untersuchungen zur Lage der deutschen Hochschullehrer, Göttin­gen, Vandenhoeck und Ruprecht, 1956, str. 54—61 i 81. O osnivanju različitih udruženja piše Paulsen, cit. djelo, str. 708. Cijeli problem iznesen je u Alexander Busch, cit. djelo, i The Vicissitudes of the Privatdozent: Breakdown and Adaptation in the Recruitment of the German University Teacher, Minerva, I, proljeće 1963, I, 319—341. Teškoće s kojima su se susretale društvene znanosti opisane su u Anthony Oberschall, Empirical Social Research in Germany 1868—1914, Pariz i Hag, Mouton, 1965, str. 1—15. i 137—145.

11* 163

da nisu željeli uvesti studij tehnike na sveučilište već nisu dopuštali da tehnološki instituti dodjeljuju akademske na­slove (što im je car ipak dopustio 1899. godine). Također su odbijali da priznaju realnu gimnaziju kao odgovarajuću pripremu za studij na sveučilištu i mnoge druge prijedloge za reformu. O njihovu otporu prema studiju bakteriologije i psihoanalize bit će riječi drugom prilikom.35

Osnovna i prije utemeljena područja s izravnom prim­jenom i dalje su se širila, ali selektivno. Broj sveučilišnih katedra naglo je porastao samo za matematiku i fiziku. Dru­ga priznata područja slabo su se širila.36 Važne nove domene, kao što su fizikalna kemija, fiziološka kemija i drugo, ne­rado su prihvaćena na sveučilištu.37 Stručnjaci za ta područja dobivali su naslov extraordinarius ili predstojnik instituta, a samo rjeđe Ordinarius, t j . naslov redovnog profesora, koji su jedini bili »pravi« profesori. Ali ni tad naslov ne bi stekli osnivanjem nove katedre, već bi im bila dodijeljena posto­jeća katedra gdje područje djelatnosti nije bilo čvrsto defi­nirano. Razvoj istraživačke djelatnosti i sve veća specijaliza­cija doveli su uglavnom samo do velikog broja asistenata. Sociologija, politička znanost i ekonomija bile su kao samo­stalna područja tek na početku svog razvoja. Osnovane su također katedre za kliničku medicinu i za brojne jezike, knji­ževnost i povijest, predmete koji su se predavali na fakulte­tima humanističkih znanosti.38

Takav razvoj pokazuje da su oslabili oni mehanizmi što su natječajem osiguravali prednost znanstvenim interesima prilikom osnivanja novih disciplina na sveučilištima. Na teo­rijskim područjima (teorijska fizika, matematika, teologija i humanističke znanosti), koja nisu zahtijevala opremljene la­boratorije, sve je bilo kao prije. Ali tamo gdje su bili potreb­ni laboratoriji, jedino se eksperimentalna fizika i klinička medicina mogu pohvaliti naglim razvojem.39 To su bila nova područja koja se nisu takmičila ni s jednom postojećom dis-

35 Joseph Ben-David, Roles and Innovation in Medicine, American Journal of Sociology, maj 1960, LXV, 557—568.

36 Vidi von Ferber, cit. djelo, str. 71—72, i Zloczower, cit. djelo, str. 101—125.

37 Isto, str. 114—115 (o fiziološkoj kemiji). Cak i za tako važno teorijsko područje kao što je fizikalna kemija bilo je 1903. samo pet instituta, u Leipzigu, Berlinu, Giessenu, Göttingenu i Freiburgu, i pet odsjeka koje su vodili izvan­redni profesori u institutima u Breslau, Bonnu, Heidelbergu, Kielu i Marburgu. To je bilo dvadeset godina nakon što je Ostwald osnovao prvu katedru za to područje u Leipzigu (1887) i više od dvadeset godina poslije objavljivanja nje­gova poznatog udžbenika i pokretanja časopisa s tog područja (vidi Lexis, Das Unterrichtswesen, str. 271—273).

38 von Ferber, cit. djelo, str. 54—61. O problemu cjelovitosti vidi L. Bur-chardt, Wissenschaftspolitik und Reformdiskussion im Wilhelinischen Deut­schland, Konstanzer Blätter f. Hochschufragen, maj 1970. sv. VIII:2, Str. 71—84.

39 Isto, str. 71—72, i Zloczower, cit. djelo, str. 101—125.

164

ciplinom (u fizici su se poznatiji laboratoriji pojavili tek 70-ih godina, a u to vrijeme započela su i klinička istraživanja na specijaliziranim područjima).40 Na njihov je razvoj možda utjecalo takmičenje između tehnoloških instituta, novih dr­žavnih istraživačkih instituta i javnih bolnica gdje su uvjeti za istraživački rad bili povoljni. Ali čak je i tu daljnji na­predak bio spriječen. Sveučilišni su se laboratoriji za fiziku 80-ih godina držali neprikladnima, a klinička medicina sma­trala se specijalizacijama u okviru priznate medicinske zna­nosti. Tim specijalizacijama nije dana samostalnost kao no­vim jedinicama za klinička istraživanja koja su se krajem stoljeća počela pojavljivati u Sjedinjenim Državama.41

Novo stanje bilo je upravo suprotno onome koje je omo­gućilo da eksperimentalne znanosti na sveučilištima izbiju u prvi plan. Ta promjena nije bila posljedica izvjesne inte­lektualne iscrpljenosti na tim područjima, već, kao što smo rekli, slabljenja natjecateljskog mehanizma. U drugim zem­ljama (npr. u Sjedinjenim Državama) znanstveno-nastavni kadar na području eksperimentalnih znanosti povećavao se brže nego u drugim disciplinama, i čak je u Njemačkoj broj studenata prirodnih znanosti dva puta brže rastao od broja studenata na filozofskim fakultetima između 1870. i 1912. godine.42 Djelotvornost takmičenja ovisila je o mogućnosti znanstvenika (obično mlađih), stručnjaka za nove specijal­nosti, da steknu ime nezavisno od svojih učitelja i da dobiju posebnu, novu katedru i laboratorij. To im je obično polazilo za rukom na sporednim sveučilištima, a tad bi postignuti uspjeh prisilio druga sveučilišta da učine to isto. S porastom broja instituta na starijim eksperimentalnim područjima (ke­mija, fiziologija) mladi znanstvenik se više nije mogao doka­zati bez pomoći profesora jer nitko više nije mogao voditi veća istraživanja izvan instituta. Na taj se način povećala moć predstojnika instituta, kojemu je bilo u interesu da no­ve specijalnosti koje su se pojavile na njegovu području ostanu podspecijalnosti u okviru njegova vlastitog institu­ta, a ne da se za njih osnivaju posebne katedre koje će zatim zahtijevati nove institute.

I tako, dok je na već postojećim područjima izvjesna klasna napetost postajala sve veća, rastao je i otpor prema samostalnom razvijanju novih domena. Ako su ta nova po-

40 Isto, i Felix Klein, Mathematik, Physik, Astronomie, u Lexis (urednik), Das Unterrichtswesen, sv. I, str. 250—251.

41 Pfetsch, cit. djelo, Dio B, str. 27—32; Felix Klein, cit. djelo, str. 250—252; A. Flexner, Medical Education: A Comparative Study, New York, Macmillan, 1925, str. 221—225.

42 Pfetsch, cit. djelo. Dio B, str. 35.

165

dručja bila interdisciplinarnog karaktera ili je to bila čista znanost, ona su obično našla svoje mjesto u okviru sveučili­šta, ali vrlo su često bila podređena starijim disciplinama. Vođene su uporne, dugotrajne i razvučene rasprave o teo­rijskoj važnosti novih područja da bi se opravdalo osnivanje neke nove katedre. U tim raspravama, gdje se često govorilo o sposobnostima pojedinih kandidata, nerijetko se gubio iz vida pravi cilj i s mnogo osobne gorčine raspravljalo se o akademskim pitanjima. Da su sveučilišta imala svoje odsje­ke, o tim bi se stvarima možda raspravljalo na sasvim ne­pristran način.

Krutost te organizacije došla je na taj način do punog izražaja. Tako dugo dok je istraživačka djelatnost ovisila o pojedincu i dok su područja bila malobrojna i određena, sis­tem nezavisnih katedra odgovarao je prilično dobro zahtje­vima istraživanja. Nove discipline nisu zahtijevale promjenu organizacije, već samo novu katedru kao dodatak postoje­ćim katedrama, a natjecanje je prisiljavalo sveučilišta da to učine.

Jednom kad je istraživanje postalo djelatnost grupe i kad su se granice područja počele sve više gubiti, pojavila se potreba za promjenom organizacije. Ali staro se sveuči­lište odupiralo promjeni, a kako nije bilo jake sveučilišne uprave, samo takmičenje nije bilo dovoljno da ga prisili na promjenu. Ono bi i pristalo da osnuje novu katedru ako je bila riječ o tome da se privuče dobar stručnjak posebno ako se to pitanje postavilo u trenutku kad je osoba s koje se interesima to moglo sukobiti upravo napustila svoju ka­tedru. Ali pokušati pridobiti nekoliko kolega s bliskih po­dručja na međusobnu suradnju, ili izraziti svoje mišljenje prigodom svađe između dvaju moćnih instituta oko pitanja nadležnosti (a instituti su se smatrali privatnom domenom profesora) ili u sukobu između predstojnika instituta i nje­govih asistenata, to je bilo ono u što se nitko na sveučilištu ne bi upustio. Više im je odgovaralo osnivanje novih istraži­vačkih instituta izvan sveučilišta nego promjena sveučilišne strukture. Nova područja znanosti su se zbog toga svojim zahtjevima obraćala vladi. Tako su nastali Physikalisch-Te­chnische Reichsanstalt (Fizikalno-tehnički državni zavod) 1887. i Kaiser Wilhelm Gesellschaft (Društvo kralja Vilima), sada Max Planck Gesellschaft (Društvo Max-Planck) 1911. godine.43

43 Busch, cit. djelo, str. 63—69. Udio sveučilišta u ukupnim izdacima za znanost smanjio se s 53,l°/o 1850. na 40,4°/o 1914. godine, udio se istraživačkih instituta za prirodne znanosti izvan sveučilišta (ne uključujući medicinu i poljo-

166

Položaj sveučilišta u društvenoj strukturi Njemačke

Razmotrit ćemo drugo pitanje: bu­dući da je sveučilište postajalo sve važnije za tehnologiju i suvremena zbivanja, koliko je to utjecalo na promjenu od­nosa sveučilišta prema njegovoj okolini. Za razliku od kon­zervativnih sveučilišta, vlade glavnih njemačkih država bile su relativno velikodušne i dalekovidne. Kao što smo već re­kli, tehnološki instituti carskim su ukazom stekli sveučilišni status. Kaiser Wilhelm Gesellschaft, osnivača nekih od naj­istaknutijih istraživačkih instituta u Njemačkoj, također je financirala vlada; sveučilišni budžeti naglo su povećani. Čak je i privatna industrija davala znatna sredstva za istraživanje. Prema svim podacima o razdoblju prije prvoga svjetskog ra­ta (i čak za vrijeme Weimarske republike) istraživačka dje­latnost uživala je svesrdnu i sve veću pomoć.44

Ali ta pomoć nije izmijenila osnovni problem ponovne de­finicije funkcija sveučilišta, zapravo funkcije znanosti u druš­tvu. Znanost, pa čak i humanistički predmeti, uživali su podr­šku, jer se smatralo da su oni korisni za vojsku, industriju i diplomaciju (npr. proučavanje stranih jezika i kultura).4 5 Ta se pomoć nije mnogo razlikovala od one u drugim zemljama i, kao i drugdje, znanstvenici su znali kako da tu pomoć is­koriste za svoje vlastite ciljeve. Ono što je bilo drukčije nego u drugim zemljama (kao što su V. Britanija i Sjedinjene Države, ali donekle i Francuska), bio je nedostatak povratne sprege između znanosti i društva. Znanstveno je znanje bilo vrlo cijenjeno i prihvaćeno kao sastavni dio raznih tehničkih vještina. Ali vrijednosti znanosti kao sastavni dio društvene i ekonomske reforme ili profesionalne etike nisu bile cijenje­ne ni prihvaćene. Tu nije bilo onog pokreta koji je na Zapa­du nastojao sve veći broj djelatnosti pretvoriti u redovna

privredu) povećao s l,4°/o na ll,0°/o, a udio instituta za tehnologiju s 5,3°/o na 13,4°/o. Budući da ti podaci također uključuju humanistička područja, gdje su troškovi sveučilišta porasli u to doba, znanstvena je djelatnost na sveučilištu bila vjerojatno slabija nego što brojke pokazuju. Vidi o tome Pfetsch, cit. djelo, Dio B, tablica IV, gdje je pregled troškova Pruske, Bavarske, Saske, Badena i Württemberga. Ta promjena govori u prilog tumačenju da su sveučilišta prestala biti inicijatori na području znanosti i da su tu ulogu preuzeli specijalizirani istraživački instituti i instituti za tehnologiju.

44 Pfetsch, cit. djelo, Dio B, str. 4—8, i J. D. Bernal, The Social Function of Science, London, Routledge and Kegan Paul Ltd., 1939, str. 198—201. Kao postotak ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda, izdaci za znanost nisu bitno porasli između 1900. i 1920. godine, a vjerojatno ni nakon toga.

45 To se možda ne može zaključiti iz smanjenoga znanstvenog budžeta do­djeljivanjem namjenskih sredstava. Ali osnivanje važnih istraživačkih instituta jasno svjedoči o ulozi vojske i industrije u financiranju znanosti; vidi Pfetsch, cit. djelo, Dio B, str. 27—32; Dio C, str. 14, 56—59; Busch, cit. djelo, str. 63, 66-69.

167

zanimanja i koji je pokušavao višim obrazovanjem i istraži­vanjem društva potaknuti trgovce, tehnologe, državne službe­nike, političare i ljude općenito da prihvate univerzalizam i altruizam znanosti.46 Ili, ako je on djelomično i postojao, nije imao nikakve veze sa sveučilištem ni s profesionalnom zna­nošću.

Razlog je tome bio ovaj: spekulativno istraživanje nije se u Njemačkoj razvijalo kao sastavni dio života srednje klase, klase nezavisnih ljudi kojih se društveni položaj ne zasniva na povlasticama, već je stečen radom na različitim područjima. Ono se razvijalo kao cvijet u stakleniku, uglav­nom uz podršku nekoliko pripadnika vladajuće klase. Sa stajališta intelektualaca, sveučilišta koja su stvorena u oso­bito povoljnim uvjetima u doba borbe protiv Napoleona, bila su jedini institucionalni okvir gdje je bila moguća sloboda intelektualne djelatnosti. Svoj položaj i povlastice sveučilište nije steklo razvojem slobodnog poduzetništva, već ih je du­govalo vojno-aristokratskim vladajućim slojevima. Taj je po­ložaj zbog toga bio nesiguran i zasnivao se na kompromisu. Vladari su smatrali da sveučilište i njegov kadar služe za školovanje određenih vrsta stručnjaka, i dopuštali su sveu­čilištima da nastavu vrše na svoj način i da svoj položaj iskoriste za proučavanje humanističkih predmeta i za razvoj znanosti. Zato su sveučilišta stalno imala obrambeni stav iz bojazni da ih ne osumnjiče za subverzivnu djelatnost i da zbog toga ne izgube svoj elitni položaj koji im je omogući­vao slobodu.47

46 O vezi između scijentističkog pokreta, društvene misije i profesionalne znanosti u V. Britaniji i Sjedinjenim Državama piše Webb, cit. djelo, sv. I, str. 174—197; sv. II , str. 267—270, 300—308; R. H. Tawney, The Acquisitive Society, New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1920, Chap. VII; A. Flexner, Universities: American, English, German, New York, Oxford University Press, 1930, str. 29—30; Armytage, cit. djelo, i N. Annan, cit. djelo. Naprotiv, u Njemačkoj se o sred­stvima za znanost nije raspravljalo javno, čak ni u parlamentu. O njoj se odlu­čivalo slično kao i o vojnim poslovima, t j . vlada je postupala prema savjetu ili pod pritiskom malih zatvorenih grupa visokih državnih činovnika, znanstvenika i industrijalaca. Vidi o tome Pfetsch, cit. djelo, Dio C, str. 60—61. O nedostatku prosvjetnih ideala i praktične pripreme za buduča zanimanja piše Wende, cit. djelo, str. 126—127.

47 Vidi Ben-David, cit. djelo, i ZIoczower, cit. djelo. To osobito vrijedi kad se gvori o njemačkim sveučilištima. Ona su, očito, bila osnovana s odre­đenim moralnim ciljem. Fichte, Humboldt i drugi vjerovali su da će sveučilište stvarati moralno ispravnu elitu s filozofskim obrazovanjem, i što se tiče viso­kih državnih činovnika i sveučilišne elite, to je donekle i bilo tako. Ali Fichte i Humboldt nisu računali s mogućnošću da bi između države i sveučilišta mogao izbiti sukob zbog političkih pitanja. Na državu su gledali kao na predstavnika njihove vlastite ideje o kulturi (Bildungsstaat) i smatrali su da između nje i sveučilišta može biti samo podjela rada, ali nikakav sukob interesa oko osnovnih pitanja. Ipak, taj zamišljeni sklad između države i sveučilišta mogao se održati tako dugo dok je: a) vlada bila iznad stranačkih borbi i sukoba raznih ekonom­skih interesa i b) dok je sveučilište bilo potpuno po strani od društvenih zbiva­nja. Kad je osnovano novo njemačko sveučilište, činilo se da je pruska »državac neovisna o »društvu«. Pošto je takav stav postao neodrživ, sveučilište se našlo pred mogućnošću da postane dio građanskog života kao u Francuskoj i Engleskoj.

168

Razvoj srednje klase i industrijskog radništva krajem 19. stoljeća upriličili su mogućnost za promjenu takva nazora. Sveučilišta, koja su do tog vremena stekla veliki ugled, mo­gla su imati važnu ulogu pomažući tim novonastalim dru­štvenim elementima da razviju novi društveni etos zasnovan na jednakosti i univerzalizmu, kakav se na Zapadu razvio u scijentističkim liberalnim i kasnijim socijalističkim pokre­tima. Umjesto toga, ona su se, kao i ostali povlašteni dijelo­vi društva, suprotstavila takvom razvoju događaja ili su, u najboljemu, ostala po strani.

Osim bojazni da će sve veći egalitarizam dovesti do pada vrijednosti, što neki intelektualci uvijek i svuda ističu, u Njemačkoj je bio još jedan problem. Znanstvenici nisu težili da pripadnu srednjoj klasi i postanu dio buržoazije jer ta buržoazija nije uživala gotovo nikakav službeni ugled, a po­kazivala je i vrlo malo samopoštovanja. Njemačka buržoazi­ja željela je ući u redove aristokracije.48 U Njemačkoj nema onoga vrlo poštovanog sloja buržoazije što su ga činili poslovni ljudi i ljudi uglednih zanimanja, kao što je to bilo u Francuskoj. Za razliku od V. Britanije, tu nije bilo ni onih grupa iz redova gornje ili gornje srednje klase, koje su pri­hvatile vrijednosti što ih je proklamirala znanost, a mogle su je i htjele pomagati politički i ekonomski.

Visoki državni službenici bili su jedina klasa koja se po ugledu, shvaćanjima i interesima mogla usporediti s profe­sorima. Školovani na sveučilištima, ti su ljudi često bili vrlo obrazovani i obuzeti osjećajem misije. Prihvatili su ideju o Kulturstaatu (državi kulture) i smatrali su svojom dužnošću da zagovaraju visoko obrazovanje i stvaralaštvo, jer su sami bili obrazovani u tom duhu, a i zato što su time opravdavali svoje težnje za aristokratskim društvenim položajem i za vlašću nad svim drugim društvenim klasama.

Takvi klasni odnosi objašnjavaju ponašanje njemačkih akademskih građana prema novim društvenim zbivanjima. Mogli su se oni prikloniti intelektualnoj eliti, koja se zala­gala za opće dobro, ili sebičnoj, slabo obrazovanoj srednjoj klasi, za koju se čak s pouzdanjem nije moglo reći da će štititi svoje poslovne interese, jer su se pripadnici te klase bili spremni pridružiti reakcionarnoj aristokraciji kad god

Ali taj cilj ono nije ostvarilo. O stanju početkom 19. stoljeća svjedoči König, cit. djelo. O stalnom otporu prema uvođenju novosti prije prvoga svjetskog rata i nakon toga piše Fritz K. Ringer, The Decline of the German Mandarins: The German Academic Community, 1890—1933. Suvremenije tumačenje daje Schelsky, cit. djelo, str. 131—134.

« Sombart, cit. djelo, str. 448—450.

169

im se za to pružila prilika. Radnička klasa nije bila dostojna alternativa prije prvoga svjetskog rata. Poslije je to možda mogla biti, ali većina profesora nije je smatrala privlačnom ni čak mogućom alternativom jer su socijalizam poistovjeći­vali s politikom rulje i s egalitarizmom, koji bi bio protivan stvaralaštvu.49

Ta stajališta nisu bila svojstvena samo Njemačkoj. Bilo je to mišljenje mnogih akademskih građana na Zapadu i drugdje. Ali u V. Britaniji i Sjedinjenim Državama čak su i neki koji su zastupali ta konzervativna aristokratska uvje­renja došli do zaključka da im je dužnost pokušati učiniti te nove klase kulturnijima i razviti u njih osjećaj za opće dobro. U Francuskoj su konzervativci, kao ljudi drukčijih po­litičkih uvjerenja, mogli zauzeti stav koji se njima osobno činio razumnim, ne obazirući se na postupke ostalih, i mogli su se prepirati s kolegama različitih shvaćanja bez obzira na to gdje su predavali i u kojem svojstvu su djelovali. U Nje­mačkoj se, međutim, cijeli problem nastojao zanemariti isti­čući neutralnost sveučilišta. Takav stav omogućio je da li­berali prihvate povlašten položaj sveučilišta, da opravdaju njegovu strogu hijerarhijsku strukturu i da objasne njegovu neutralnost u društvenim pitanjima koja bi mogla izazvati sukobe.50 U takvim okolnostima, nemiješanje sveučilišta u politiku i suvremena zbivanja, pa čak ni u tehnologiju mogla je lako zloupotrijebiti konzervativna i, obično, desna struja. A budući da se sveučilište, po tradiciji, poistovjećivalo s idealiziranom državom i kako su interesi visokih državnih činovnika i profesora bili povezani, kad je u pitanju bila dr­žava, odstupalo se barem djelomice od tog pravila o nemije-šanju.

Sveučilišta, koja su bila krajnje oprezna kad je bilo ri­ječi o priznavanju društvenih znanosti ili bilo čega u vezi sa suvremenim zbivanjima, ipak su dopuštala da se studij po­vijesti i knjiženvosti zloupotrebljava za nacionalističku i anti­semitsku propagandu.51 Ona nisu smatrala da je otvoreno i službeno sudjelovanje mnogih njihovih članova u vojnim po­slovima u suprotnosti s njihovim odbijanjem da uvedu stu-

49 Ringer, cit. djelo, str. 128—143. 50 Max Weber, The Meaning of »Ethical Neutrality« in Sociology and Eco­

nomics, u njegovu djelu On the Methodology of the Social Sciences, prijevod i redakcija Edward A. SWls i Henry A. Finch, Glencoe, 111., The Free Press, 1949, str. 1—47.

51 R. H. Samuel i R. Hinton Thomas, Education and Society in Modern Germany, London, Routledge and Kegan Paul, 1949, str. 116—118, i Peter Gay, Weimar Culture: The Outsider as Insider, u Donald Fleming i Bernard Bailyn (urednici), Perspectives in American History, Cambridge, Mass., Charles Warren Center for Studies in American History, Harvard University Press, 1968, str. 47-69.

170

dij tehnologije.52 Zbog toga je neutralnost bila vrlo dvosmi­slena, jer su sveučilišta dopuštala da se njima apsolutistička vlada koristi za svoje političke ciljeve i da budu tribina ta­kozvanih istinskih predstavnika tradicionalnog poretka.

Teško je sa sigurnošću utvrditi razlog zbog kojeg je tako mnogo »liberalnih« elemenata prihvatilo tu situaciju. Prije prvoga svjetskog rata mogli su oni svoje ponašanje oprav­dati time da su poistovjetili Vilimovo carstvo s idejom Bild-ungsstaata (države obrazovanja), ili čak time da su Njemačku smatrali najnaprednijom zemljom svijeta u društvenom po­gledu. Ali još je teže na taj način objasniti zašto su sveučili­šta odbila da surađuju prilikom pokušaja reforme što ju je za vrijeme Weimarske republike započeo Becker, i nostalgiju mnogih profesora za starim poretkom i nepriznavanje no­voga. U oba primjera njihova su stajališta bila u skladu s interesima profesora što su se nastojali održati kao povla­šteni »stalež« iznad društvenih klasa, koji nikome ne polažu račune, a štiti ga jednako tako povlašteno visoko državno činovništvo s kojim je on spontano povezan. Činilo se bes­mislenim zamijeniti takvo stanje nekim drugim gdje će se sveučilište morati suočavati sa svim vrstama političara.53

Zbog unutrašnjih napetosti uvjetovanih hijerarhijskim odnosima i teškoća oko priznavanja novih područja, sredi­šte znanstvene djelatnosti, posebno novijih područja, počeo se premještati u V. Britaniju i u Sjedinjene Države.54 Poli­tička napetost nakon rata i kronična nezaposlenost visoko­obrazovanih kadrova sve su više otežavali položaj sveučilišta u društvu. Njemačka je svejedno zadržala vodeći položaj u znanosti djelomice zahvaljujući grupi istaknutih znanstveni­ka koji su se razvili prije rata, a dijelom inerciji međuna­rodne znanstvene zajednice, koja se i dalje koristila njema­čkim sveučilištima za daljnje usavršavanje i sastajanje znan­stvenika. Ne osjećajući političke napetosti i nemajući pro­blema nezaposlenosti svojih domaćina, strani su znanstvenici njemačko sveučilište vidjeli u idealnom svjetlu, kao jedinstve­no središte čiste znanosti i vrsnih znanstvenika.55 Uz razboritu

52 Busch, cit. djelo, str. 63. O diskriminiranju tehnologije vidi Wende, cit. djelo, str. 133.

53 Schelsky, cit. djelo, str. 164—171. 54 O prvim uspjesima i premoći Sjedinjenih Država na području astrono­

mije, citologije, genetike, medicine, industrijskog istraživanja, ponašanja životinja i u nekim granama fizike nalazimo u J. D. Bernal, The Social Functions of Sci­ence, London, Routledge and Kegan Paul, 1940, str. 205. O premještanju središta istraživačke djelatnosti na području fiziološke kemije u V. Britaniju vidi Zloczo-wer, cit. djelo, str. 117.

55 Charles Weiner, A New Site for the Seminar; The Refugees and Physics in the Thirties, u Donald Fleming i Bernard Bailyn (urednici), Perspectives in American History, sv. 2. Cambridge, Charles Warren Center for Studies in American History, Harvard University, 1968, str. 190—223.

171

pomoć vlade, Njemačkoj je u takvim uvjetima bilo lako saču­vati premoć u znanosti. Međutim, takva je situacija mogla trajati samo tako dugo dok je vlada imala interesa da tu pre­moć podržava; sveučilišni je sistem, naime, prestao biti iz­vor znanstvene inicijative i znanstvenih pobuda, a nije bilo nikakva drugog društvenog mehanizma (osim vladinih nasto­janja) koji bi ga nadomjestio.

Bespredmetno se pitati bi li se stvari drukčije razvi­jale da nacisti nisu došli na vlast jer su sveučilišta bila dio sistema koji je omogućio njihov uspon.

8

Profesionalizacija znanstvenog istraživanja u Sjedinjenim Državama

Postdiplomski studij u Sjedinjenim Državama

Promjene koje su u SAD nastale iz­među 1890. godine i prvoga svjetskog rata bile su poneg­dje logični nastavak događaja koji su započeli u Njemačkoj. Takav je primjer bio razvoj postdiplomskog studija i orga­nizacija znanstvenog istraživanja na sveučilištu.

Što se tiče stručnog obrazovanja i nastavnog programa postdiplomskog studija, tu je njemački utjecaj bio prilago­đen američkoj ili, bolje rečeno, američko-britanskoj tradiciji.

Odlučujući korak u usvajanju evropskog modela bilo je uspostavljanje postdiplomskog studija. Iako, pravo govo­reći, u Njemačkoj njega nije ni bilo — danas postoji samo u svome osnovnom obliku — začetnici postdiplomskog studija u Sjedinjenim Državama mislili su da vjerno slijede njemački model.1

Njemačka i druga evropska sveučilišta školovala su svoje studente za jedan jedini akademski stupanj. Kad je uspostav­ljen taj sistem, početkom 19. stoljeća, na toj je razini bilo moguće steći cjelovito obrazovanje iz nekog područja pri-

1 Lawrence R. Veysey, The Emergence of the American University, Chicago, University of Chicago Press, 1965, str. 160—161. i 166. Osobito je znanstveno-nas-tavni kadar na postdiplomskom studiju želio što vjernije oponašati njemački model. Predsjednici sveučilišta bili su skloniji pragmatizmu.

173

rodnih ili humanističkih znanosti. Uostalom, mnogi istak­nuti znanstvenici još su uvijek bili amateri i jedan profesor mogao je lako vladati cijelim područjem. Filozofski fakultet njemačkog sveučilišta (koji je obuhvaćao humanističke i znanstvene predmete) pružao je najviše obrazovanje iz pri­rodnih ili humanističkih znanosti. Ali svi koji su diplomirali na tom fakultetu nisu bili osposobljeni za istraživački rad. Početkom 19. stoljeća ideje o profesionalnim, kvalificiranim istraživačima još nigdje nije bilo jer se za istraživanje držalo da je ono karizmatska djelatnost, kojom se mogla baviti sa­mo nekolicina nadahnutih. Sveučilište je, međutim, moglo nastojati, i njemačko sveučilište je to i činilo, da se na najvi­šoj razini predaje sve što se može predavati u okviru glavnih akademskih disciplina.

Krajem stoljeća, međutim, nastavni program s jednim jedinim akademskim stupnjem postao je anakronizam. Sve­učilište je i dalje tvrdilo da je nastava za taj stupanj na najvišoj znanstvenoj razini i dijelom je ona, više-manje, te­žila tom idealu. Ali ni u takvim slučajevima nije bilo mo­guće u okviru nastavnog programa steći odgovarajuće obra­zovanje za samostalni istraživački rad. Oni koji su željeli postati istraživači stjecali su prijeko potrebno znanje i vje­štinu neformalnim putem, kao asistenti, radeći za profesore u istraživačkim institutima, obično pripojenima katedri. Tu su oni imali prilike da se bave ozbiljnim istraživačkim radom i da dođu u dodir s izvjesnim brojem već upućenih asistena­ta. Nastava na takvoj razini pružala je više nego što je stu­dentu koji se nije namjeravao baviti istraživanjem bilo po­trebno, a s druge strane, onima koji su se željeli profesional­no baviti istraživanjem to nije bilo dovoljno. Njihovo dalj­nje školovanje ostalo je i dalje neformalno. Asistent je teško stjecao cjelovito znanje iz svog područja jer je radio samo s jednim profesorom, i to je bio glavni nedostatak tog sistema. Osim toga, tu je bila i ovisnost o profesoru, koji se često po­našao krajnje samovoljno i autoritativno, što je stvaralo osjećaj nesigurnosti kod onih koji su se željeli posvetiti istra­živačkoj djelatnosti. Tako dugo dok ne bi dobio svoju ka­tedru, znanstvenik je u toj birokratskoj strukturi ostajao asistent, a u stručnom pogledu njegov položaj mu je omo­gućivao vrlo malo slobode, čak i ako se već dokazao kao znan­stveni radnik i ako je vršio važna istraživanja i podučavao početnike.2

2 Vidi A. Zloczower, Career Opportunities and the Growth of Scientific Dis­covery in 19th Century Germany, Jerusalem, The Hebrew University, The Eliezer Kaplan School of Economics and Social Sciences, 1966, str. 64—66.

174

Američki i engleski (a možda i drugi strani) istraživači koji su odlazili u Njemačku nisu opažali te nedostatke. To su bili odabrani pojedinci koji su osim diplome imali mo­žda i neko iskustvo u istraživanju. Problem sveučilišne ka­rijere u Njemačkoj nije ih uznemiravao jer njihov životni put nije ovisio o njemačkim profesorima. Činjenica da ško­lovanje nije bilo prilagođeno potrebama njemačkih istraživa­ča koji su se tek morali upoznati sa svim vještinama, učinila ga je još prikladnijim potrebama stranih znanstvenika, koji su često imali vrlo jasne ideje o tome što žele istraživati i kod koga. Oni očito nisu potpuno bili svjesni problema što su se pojavljivali zbog birokratske podređenosti asistenata predstojniku instituta. Bili su dobrodošli, bez teškoća su ih primali na institute i mogli su se seliti s jednoga na drugi. Po njihovu shvaćanju, instituti su bili sastavni dio sveuči­lišta gdje se istraživalo i školovalo za istraživački rad.3

Posljedica te zablude bila je da su američki i engleski učenjaci nakon povratka u svoju zemlju zagovarali njemački model. Nisu oni pravili nikakve razlike između katedre i in­stituta. Iako su znali da su njemački profesori osobno skloni tim hijerarhijskim odnosima, nisu bili svjesni suprotnosti unutar strukture. Nisu uviđali koliko se struktura odsjeka razlikuje od kombinacije katedre i instituta, kojoj su se di­vili u Njemačkoj, i bili su uvjereni da slijede upravo taj pri­mjer na svojim sveučilištima. Struktura odsjeka nije dopu­štala da jedan profesor zastupa cijelo područje, a da se dru­gim specijalnostima u okviru te domene bave samo članovi istraživačkog instituta koji su samo profesorovi asistenti.

Osnivači postdiplomskog studija u Americi imali su na umu znanstvenike kakvi su oni sami bili u Njemačkoj, koji su se nakon diplome željeli baviti istraživanjem. U Njema­čkoj istraživanje nije bilo priznato kao profesija; to je bilo nadahnuće, unutrašnji poziv za nekolicinu odabranih kojima nije bilo potrebno formalno školovanje, osim onoga uobi­čajenoga za stjecanje diplome. Predodžbe o karijeri koja po­stepeno dostiže svoj vrhunac nije bilo. Najviši položaji bili su nagrade za izuzetna dostignuća, a ne normalni vrhunac jedne karijere. U Sjedinjenim Državama već je od samog početka ideja o sveučilištu, kao o prosvjetnoj ustanovi za-

3 Zanimljivi prikazi iskustava američkih studenata u Njemačkoj mogu se naći u Ralph Barton Perry, The Thought and Character of William James, sv. I, Boston, Little, Brown and Company, 1935, str. 249—283, zatim u Donald Fleming, William H. Welch and the Rise of Modern Medicine, Boston, Little, Brown and Company, 1954, str. 32—54, 100—105, i u Samuel Rezneck, The European Edication of an American Chemist and Its Influence in 19th Century America: Eben Norton Horsford, Technology and Culture, srpanj 1970, XI:3, str. 366—388.

175

snovanoj na istraživačkom radu, sadržavala važnu novost. Sta­nje znanosti i stvaralačka moć profesora trebalo je da budu jedini putokazi u istraživanjima i nastavi na postdiplomskom studiju. I ta je ideja provedena mnogo temeljitije u Sje­dinjenim Državama nego u Njemačkoj. Nepokolebljiv »idea­lizam« što ga je takav nazor podrazumijevao potakao je raz­voj znatno bolje organiziranog sistema školovanja profesio­nalnih znanstvenih radnika. U Njemačkoj se zahtijevalo od studenata prirodnih ili humanističkih znanosti da osobito potanko proučavaju predmete, ne zato što bi im to u životu moglo koristiti (osim onoj manjini koja je željela ostati na sveučilištu i posvetiti se znanosti), već zbog toga što su oni koji su o tome odlučivali smatrali da je to dobro. U Sjedi­njenim Državama su samo oni koji su već stekli diplomu iz nekog područja znanosti ili umjetnosti bili pozvani da se bave tom domenom kao takvom i za njih je to bila priprema za životni put istraživača. Ako nisu željeli postati istraživači, mogli su oni svoje školovanje završiti diplomom jednoga od tradicionalnih koledža ili ići na daljnje usavršavanje u stručnu školu.*

Stručna škola

Stručna škola bila je još jedna struk­tura kojom je američko sveučilište izbjeglo ograničenja na intelektualnom planu što ih je nametao profesorski sis­tem u Njemačkoj. U svome dodiplomskom obliku stručna je škola nastala u Americi 60-ih godina 19. stoljeća kao pragmatički eksperiment u okviru »land grant« koledža.4* Ali razvoj postdiplomskog studija na toj školi tekao je uspo­redo s razvojem postdiplomskog studija iz znanosti i umjet­nosti. Donekle je to bio početak onih strujanja koja su bila svojstvena situaciji u znanosti oko 1900. godine.

* U izvorniku professional school — oblik postdiplomskog studija namijenjen usavršavanju pojedinih profesija (pravnika, inženjera, ekonomista i drugih), op. prev.

4* U izvorniku land grant college — državne visokoškolske ustanove kojima je prvotno savezna vlada dodjeljivala zemlju uz uvjet da obrazuju kadrove za poljoprivredu i industriju. Danas ih financiraju pojedine savezne države uz dodatna sredstva federacije, op. prev.

O tradiciji koledža »land grant« piše James Lewis Morril, The Ongoing State University, Minneapolis, The University of Minnesota Press, 1960; ocjenu o njima daje Mary Jean Bowman, The Land Grant Colleges and Universities in Human Resource Development, Journal of Economic History, prosinac 1962,

176

Prema koncepciji koja je prevladavala na njemačkim sveučilištima tokom prve polovice 19. stoljeća, glavno su mjesto zauzimale osnovne znanstvene i humanističke disci­pline. One su također imale važnu ulogu u obrazovanju li­ječnika, pravnika i svećenika. Taj povlašteni položaj temeljio se na pretpostavci da nastava na razini sveučilišta mora biti kreativna i zasnivati se na istraživačkom radu. Prosvjetni stručnjaci su, također, smatrali da ozbiljni istraživački rad postoji jedino na području osnovnih znanstvenih i humani­stičkih disciplina. Taj pristup obično nije bio najprikladniji za studente koji su se školovali za praktična zanimanja. Čak su i oni koji su se divili njemačkom sistemu morali priznati da je praktična nastava koju je prošao engleski liječnik mno­go temeljitija od one njegova njemačkog kolege. Ali to isti­canje osnovnih medicinskih područja opravdavalo se pri­lično razumnom tvrdnjom da se praktična znanja mogu steći radom, izvan sveučilišta.5

Tokom druge polovice 19. stoljeća došlo je do novih istraživanja koja su opovrgla tvrdnju da je kreativno istra­živanje moguće samo na osnovnim područjima. Otkriće da bakterije uzrokuju bolesti, sve veća istraživanja u tehnici (osobito na polju elektriciteta), razvoj psihoanalize i, na neki način, sva proučavanja društva nisu bila »osnovna« istraži­vanja u uobičajenom značenju te riječi. Istraživači u tim domenama postavljali su pitanja koja nisu proizlazila iz stanja određenih disciplina. Na primjer, nastojanje fiziologa i patologa da protumače funkcije tijela pomoću fizike i ke­mije ili statistička istraživanja Ignaza Semmelweissa o uzroč-nosti babinje groznice, nisu sa stajališta teorije imala nikak­va smisla. Isto se u početku moglo reći za otkriće L. Pasteura i drugih da bakterije uzrokuju bolesti.6

S gledišta »normalne« znanosti, »koja je trebalo da od-gonetava zagonetke prirode«, istraživači su postavljali po­grešna pitanja i dobivali besmislene odgovore. Činjenica da ti odgovori unose dramatične promjene u praksu još je više uznemiravala.

5 Najbolji prikaz i najuvjerljiviji pokušaj opravdanja njemačkog sveučilišta može se naći u djelima Abrahama Flexnera, poimence, Universities: American, English German, New York, Oxford University Press, 1930. i u / Remember, New York, Simond and Schuster, 1940. Prikaz nekih od nedostataka daje Fried­rich Paulsen, Geschichte des Gelehrten Unterrichts an den deutschen Schulen und Universitäten vom vom Ausgang des Mittelalters bis zur Gegenwart, 3. izda­nje, Berlin i Leipzig, Vereinigung Wissenschaftlicher Verleger, 1921, sv. II , str. 710—738.

6 Joseph Ben-David, Roles and Innovations in Medicine, American Journal of Sociology, svibanj 1960. LXV:6, 557—568.

12 Uloga znanstvenika u društvu 177

Takva istraživanja postala su, međutim, redovita djelat­nost i poprimila su obilježja discipline. Grupe istraživača stalno su izmjenjivale podatke, određivale problem i način rješavanja. Uvodili su se novi znanstvenici u to područje, kao i znanstvenici na području fundamentalnih znanosti, iako je odnos tih istraživanja i osnovne znanstvene teorije bio često nejasan. Bio je to zapravo početak »primijenjene« ili usmjerene znanosti, i neki njezini aspekti stekli su društvenu strukturu akademskih disciplina. Nazvat ćemo ih »kvazidis-ciplinama« za razliku od onih područja koja su se pojavila kao rezultat nastojanja da se riješe problemi definirani u okviru tradicija određene znanosti.7

S razvojem istraživanja u domeni kvazidisciplina nanovo se pojavilo pitanje odnosa visokog školstva i stručnog obra­zovanja. Vladao je prilično jak pritisak da se tehnika uvrsti među akademska područja, a to su zahtijevale i druge kvazi-discipline.

Stav njemačkih sveučilišta prema tim zbivanjima bio je, uz nekoliko izuzetaka, negativan. Kao što smo istaknuli u prijašnjem poglavlju, sveučilišta su više voljela da na kon­zervativan način definiraju svoj zadatak i da tu vrstu istra­živanja prepuste drugim ustanovama.8

Takvo rješenje bi možda bilo zadovoljavajuće da su se te ustanove mogle ravnopravno takmičiti sa sveučilištima, kao što je to bilo u fizici, matematici i, donekle, u kemiji. Tehnološki instituti, Kaiser Wilhelm Gesellschaft (Društvo Cara Vilima), i, donekle, sama industrija bili su alternativa za istraživanja na tim područjima. Ali i tu je, međutim, bilo problema. U kemiji npr. laboratorija za primijenjena istra­živanja bilo je u industriji, ali školovanje se odvijalo na sveučilištu. Ta je podjela usporila razvoj kemijskog inženjer-stva kao profesionalne djelatnosti.

Osim toga, i na institutima za tehnologiju istraživač je potrebne vještine stjecao naukovanjem. Ni u tim novim usta­novama, izvan sveučilišta, istraživanje se nije smatralo pro­fesijom, tako da je istraživač koji nije bio ni profesor ni predstojnik instituta morao raditi u okviru krute hijerarhij­ske strukture što je sputavala slobodu djelovanja i inicija­tive. Ali, budući da su se mogućnosti za istraživački rad naglo povećale kao posljedica priznavanja tehnoloških insti-

7 Ovaj izraz može biti koristan da bi se istaknula razlika između primije­njenih istraživanja koja poprimaju oblik akademske discipline i one vrste pri­mijenjenih istraživanja gdje to nije tako. Nemoguće je reći što je uzrok toj razlici, ali ona vjerojatno ovisi o intelektualnoj kvaliteti inovacije i o tome koliko je korisno školovati ljude iz tog područja.

8 Vidi 8. poglavlje, str. 129—133. i napomene na tim stranicama.

178

tuta i osnivanja Kaiser Wilhelm Gesellschaft, ta organičenja nisu do prvoga svjetskog rata ozbiljno ugrozila daljnji razvoj.

Znanosti koje su se bavile živim organizmima bile su domena samo sveučilišta, i tu je situacija bila mnogo teža. Kao što smo već rekli, sveučilišta su se protivila razvoju bakteriologije. To je također bilo prepušteno posebnim usta­novama. Ona su vrlo malo učinila i za fiziološku kemiju. Klinička istraživanja razvili su do stanovitog stupnja privatni docenti i izvanredni profesori, kojima je bilo stalo da ostanu na sveučilištu. Iako im ono nije omogućivalo sveučilišnu ka­rijeru, pridonosilo je razvoju njihove liječničke prakse u stručnom i financijskom pogledu. Na službenu strukturu sveučilišta sva su ta zbivanja utjecala relativno malo. Osno­vane su nove katedre, ali u istraživanjima su i dalje glavno mjesto zauzimale osnovne discipline, i nova otkrića malo su utjecala na školovanje liječnika. Njemačka sveučilišta nisu prihvaćala ideju da bi morala imati aktivnu ulogu u medi­cinskoj praksi, a ni pomisao kako bi poticala liječnike da se koriste rezultatima istraživanja tako da razvijaju istra­živanja vezana za praksu i da prenose studentima sva zna­nja u sredini gdje se ona provjeravaju i dopunjuju stalnim istraživanjima.9 Studentima se na opsežan način predavalo ono što se smatralo intelektualnom osnovom liječničke pro­fesije; držalo se da će znanja potrebna za istraživački rad, ili za liječničku praksu, oni sami steći nakon završenog stu­dija. Ali odnos koji je u prvoj polovici 19. stoljeća vladao između intelektualne osnove i prakse, do kraja se stoljeća potpuno promijenio, a to se nije dovoljno odrazilo na medi­cinskim fakultetima.

U Sjedinjenim Državama prevladao je suprotni stav. Pri­hvaćeno je načelo da sveučilišta školuju studente za intelek-tualno-praktična zanimanja, što je bilo opravdano s obzirom na znanstvenu osnovu tih zanimanja. Zbog toga su čak i one škole gdje se najviše pažnje posvećivalo istraživanjima shvatile da će se profesionalna djelatnost zasnivati na zna­nosti ako se budu poticala istraživanja na područjima veza­nima za profesionalnu djelatnost i ako se liječnici budu ško­lovali tako da budu spremni koristiti se tim istraživanjima. Najizrazitiji i najbolji primjer je razvoj istraživanja u klinič­koj medicini na Johns Hopkins University. Umjesto da ističu razliku između osnovnih i kliničkih istraživanja, koja je često bila uzrokom netrpeljivosti (iako su teorijski i eksperimen-

9 Abraham Flexner, Medical Education: A Comparative Study, New York, Macmillan, 1925, str. 221—225.

12* 179

talno nedostaci kliničkih istraživanja bili poznati), pokušali su stvoriti sveučilišne bolnice gdje bi uvjeti bili što više nalik onima u eksperimentalnim laboratorijima i tim su se mogućnostima koristili za bolje obrazovanje liječnika.

Na polju tehnike, poljoprivrede i pedagogije bilo je slič­nih nastojanja. Odsjeci na sveučilištima držali su svojim zadatkom da što prije stvore istraživačku osnovu za razna zanimanja i omoguće njezin daljnji razvoj i podjelu na kva-zidiscipline s nastavnim programima, akademskim stupnje­vima, učenim društvima, časopisima i udžbenicima. Znan­stvenici na već priznatim područjima pribojavali su se da će nestati granice između određene discipline kao znanosti i primijenjenih istraživanja, koja su često bila bez značenja za teoriju. U mnogim je primjerima ta kritika bila oprav­dana. Nastojeći da istraživanja budu u skladu s obrazovnim ciljem, ona su katkad bila potpuno nevažna sa stajališta i teorije i prakse.10 Međutim, tu valja istaknuti da je ona funkcija koju je znanstvena djelatnost u Evropi podrazu­mijevala, ali koja se nije mogla uklopiti u postojeće kon­cepcije i organizaciju znanstvenog rada, i zato se razvijala u nizu različitih improvizacija i izuzetaka, bila definirana, organizirana i standardizirana na sveučilištima u Sjedinjenim Državama.

Do tog preobražaja došlo je na jednak način kao i do osnutka postdiplomskog studija za osnovne znanstvene i hu­manističke discipline. Amerikanci koji su odlazili u Njema­čku nisu bili svjesni diskriminacije prema onim područjima koja nisu bila priznata na sveučilištu (ili nisu bila potpuno priznata). Za njih je privatni docent ili izvanredni profesor koji se bavio zanimljivim istraživanjima u nekom institutu ili sveučilišnoj bolnici bio pionir znanosti (i često je to uis­tinu bilo tako), a ne netko tko se specijalizira za izvjesno područje koje ga čini nicht ordinierbar, t j . nepogodnim za dodjelu katedre.

Te su razlike vjerojatno nastale zbog toga što američki akademski građani koji su težili za osnivanjem stručnih škola na višoj znanstvenoj razini, nisu u početku imali mo­nopol nad stručnim obrazovanjem kao što je to bilo s nji­hovim njemačkim kolegama.11 Oni su se, naprotiv, morali sukobljavati s jakom britansko-američkom tradicijom teme-

10 Isto. Vidi također Fleming, cit. djelo, str. 110 (o prednostima nastave na Sveučilištu Johns Hopkins); Flexner, Universities, str. 152—177, kritizira po­grešna nastojanja da se neka područja razviju u kvazidiscipline.

11 0 tome kako je taj monopol štetno djelovao na funkciju školovanja za određene struke opširno piše Paulsen cit. djelo, str. 225, 261, 262—264, 269, 274—275 i 711—714.

180

ljitoga praktičnog obrazovanja. Tu tradiciju nisu samo bra­nili oni koji su djelovali u doba kad znanost nije imala takvu ulogu na sveučilištu već i studenti, koji su imali slo­bodu izbora između različitih tipova sveučilišta. Oni su, nai­me, zahtijevali temeljito praktično obrazovanje; nisu željeli da taj dio svog zanimanja uče kad napuste sveučilište.

Zbog toga reforma stručnog obrazovanja u SAD nije pod utjecajem znanosti odbacila prijašnju tradiciju putem praktičnog iskustva. Ideja o znanstvenom istraživanju, koja je bez predrasuda obuhvaćala i primijenjeno istraživanje, bila je potpuno u skladu s tim praktičnim usmjerenjem. Škola i postdiplomski studij znanosti i umjetnosti bili su zamišljeni kao ustanove gdje se studenti školuju za odre­đenu profesionalnu djelatnost i obje su nastojale osposobiti studenta za samostalni rad.

Organizirani istraživački rad na sveučilištima

Uvođenjem postdiplomskog studija za osnovne znanstvene i humanističke discipline, uz aktivnu po­dršku primijenjenom istraživanju kao dijelu stručnog obra­zovanja, smanjio se otpor prema organiziranom istraživanju na američkim sveučilištima. Zadaća sveučilišta bila je da školuje ljude za vrhunska istraživanja i za njihovu primjenu, a za to su bili potrebni moderni istraživački laboratoriji. I to ne samo zato da bi se profesori mogli baviti istraživačkom djelatnošću već i zbog toga što bi se tu školovali polaznici postdiplomskog studija. Osim toga, budući da su sveučilišta riješila svoje dileme u pogledu praktične svrhe nastave i istraživanja, ona su se mogla uz tek neznatna ograničenja slobodno baviti istraživačkom djelatnošću. I na kraju, orga­nizacija nastave po odsjecima vjerojatno je omogućila da se administrativne mjere nužne za istraživačku djelatnost lakše uklope u već postojeću sveučilišnu strukturu.

U poljoprivredi, pedagogiji, sociologiji i, konačno, na području nuklearnih istraživanja, sveučilišta su se bavila istraživanjem koje je znatno prerastalo potrebe nastave i već se od samog početka razlikovalo od nastave.12 Istraživač-

12 Djelomice kritički opis razvoja instituta koji nisu povezani s nastavom daje Flexner, Universities, str. 110—124; Morrill, cit. djelo, str. 24—37, za­stupa suprotno stajalište.

181

ke organizacije koje su se do 1900. godine razvile na nekim školama za poljoprivredu, medicinu, pa čak i na odsjecima za fundamentalne znanosti bile su izazov evropskoj znanosti i poslužile su kao poticaj za osnivanje Društva cara Vilima u Njemačkoj i Britanskog istraživačkog savjeta u V. Brita­niji. To je, dakle, bila još jedna funkcija koja je nastala na njemačkim sveučilištima, gdje su profesori imali svoje male istraživačke institute, ali je njihov razvoj u okviru evropskih sveučilišta sprečavala krutost sveučilišne strukture. U Sje­dinjenim Državama, međutim, nastaje daljnji razvoj istra­živačkih instituta, što je Evropa djelomice oponašala. No u Evropi se oni nisu toliko razvili, niti je to bilo u okviru sveučilišta. Tamo su se razvijali specijalizirani istraživački instituti izvan sveučilišta.13

Razvoj novih disciplina: statistika kao prikladan primjer

Podjela visokog obrazovanja na tri di­jela, dodiplomski studij, postdiplomski studij i stručne škole, a i pogodnosti za istraživački rad, koji je katkad samo malo bio vezan za nastavu, stvorili su neograničene mogućnosti za osnivanje novih područja. Razvitak disciplina, kao što su druš­tvene znanosti, komparativna književnost, muzikologija i dru­ge, uvjetovala je neizravno njihova popularnost kao predmeta dodiplomskog studija. Zanimanje za te predmete izazvalo je potražnju za nastavnicima, potaknulo osnivanje odsjeka i, ponegdje, stvaranje programa za doktorate iz tih područja. Moglo se, dakle, bez bojazni započeti organizaciju neke dis­cipline ili kvazidiscipline u domeni koja je imala stanovitu duhovnu ili praktičnu vrijednost. Zbog vrlo raznolikih inte­resa, kojima su sveučilišta željela udovoljiti, vladala je po­tražnja za profesorima raznih predmeta. To je, opet, stva­ralo potrebu za postdiplomskim obrazovanjem, a ono je utje­calo na osnivanje i raznovrsnost odsjeka.

13 U Njemačkoj najvažnije organizacije pripadaju Udruženju Max Planck (nekad Udruženje kralja Vilima); u V. Britaniji različitim savjetima za istraži­vanje; u Francuskoj Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS); u Sjedinjenim Državama postoje također državne i privatne istraživačke ustanove, ali one se ne bave drukčijom vrstom istraživanja od sveučilišta, i njihov je udio u ukupnoj istraživačkoj djelatnosti manji nego u večini evropskih zemalja. Sta­tistike se obično ne mogu usporediti jer istraživački instituti koji se financiraju preko ministarstva prosvjete spadaju uglavnom u sektor visokog obrazovanja.

182

Osim toga, sveučilišna struktura, sa svojim odsjecima, smanjivala je mogućnost neuspjeha pri osnivanju novih dis­ciplina. Nove specijalnosti mogle su opstati i napredovati na već postojećim odsjecima — koji su uvijek bili prilično he­terogeni — dok bi se dovoljno razvile da postanu samostalne.

Dobar je primjer za to razvoj statistike. Kao područje matematike i kao metoda koja se može primijeniti na veliko mnoštvo problema, statistika ima časnu povijest koja počinje u 17. stoljeću. U 19. stoljeću Quetelet započinje i vodi važan pokret za unapređenje i širenje statistike.14 Ali kao akadem­sko područje statistika je i dalje zauzimala sporedno mjesto i nije razvila kao profesija tradiciju na znanstvenim osno­vama. Osnove statistike, kojima su se bavili matematičari, bile su obično nepoznate onima što su se njome služili, a teorijskom i praktičnom radu nedostajalo je kontinuiteta i dosljednosti.13

To je bilo zato što su na polju statistike najkreativniji bili matematičari i fizičari, kojima nije bilo u interesu stva­ranje nove discipline, a amatere je zanimalo samo rješava­nje praktičnih problema, a ne fundamentalna istraživanja.

Da bi statistika postala akademska disciplina, bilo je potrebno da se na sveučilištu nađe grupa ljudi koji bi željeli da ih se smatra statističarima. To su mogli biti samo oni što ih je primjena statistike toliko zanimala da su bili sprem­ni učiti i surađivati s matematičarima koji su se bavili vje­rojatnošću. Potencijalni članovi takve grupe mogli su biti genetičari, ekonomisti, sociolozi i psiholozi, svjesni statističke prirode svojih problema. Ali malo je njih pokazivalo ozbiljno zanimanje za statistiku jer su se najvažniji doprinosi na tim područjima temeljili na eksperimentu i promatranju, a tu su statističke metode imale relativno ograničenu ulogu. Među stručnjacima koji su imali manje stvaralačkog dara češće su se susretali zagovornici kvantitativne metode i cijeli je pristup još morao dokazati svoje prednosti, čak i tamo gdje su te prednosti bile očite, a statističke metode koje je trebalo primijeniti jednostavne, još uvijek nije bilo nesum­njivog dokaza da bi intenzivnija upotreba statistike bila naj­bolji način da se unaprijedi područje. U njemačkom sveuči­lišnom sistemu, gdje je jedan čovjek morao predstavljati

14 Terry Clark, Institutionalization of Innovation in Higher Education: Em­pirical Social Research in France, 1850—1914 (neobjavljena doktorska teza, Fa­kultet političkih znanosti, Columbia University) str. 19—21.

15 Terry Clark, Discontinuities in Social Research: The Case of the Cours Elimentaire de Statistique Administrative, Journal of the History of the Behavi­oral Sciences, siječanj 1967, 111:3—16.

183

cijelo područje, teško da bi netko bio izabran zbog toga što dobro poznaje jedan tako sporedan predmet kao što je statistika.16

Katedre za statistiku osnovane u Evropi nisu imale ni­kakvih izgleda za daljnji razvoj. Njihov osnutak nije bio posljedica zanimanja nekih znanstvenih područja za statis­tičke metode, već rezultat zahtjeva koji su se pojavili izvan sveučilišta. Sveučilišta su se obično odupirala takvim pritis­cima, ali su bila spremna na kompromis kad je bila riječ o slučajevima koji su sa sveučilišnog stajališta bili manje važni, kad je to bilo u interesu države i taj predmet nije zadirao u važnija zbivanja na sveučilištu. Kako su se na pravnim fakultetima školovali budući državni činovnici, tamo su po tradiciji bili kolegiji iz političke znanosti i upravljanja. To su bili vrlo uski kolegiji, koji na sveučilištu nisu bili oso­bito cijenjeni, a praktična korist im je bila vrlo mala. Njima je bila dodana statistika. Na pravnom fakultetu ona je imala vrlo malo veze s matematikom, biologijom ili drugim znano­stima, gdje je za nju postojalo potencijalno zanimanje. Sta­tistiku su obično predavali profesori koji su završili studij prava.17 I tako, bez obzira na to što se u Evropi na području statistike događalo na sveučilištu i izvan njega, katedre za statistiku su malo u tome sudjelovale i nisu bili centri gdje bi se statistika mogla razviti kao disciplina.

U Sjedinjenim Državama stvari su se odvijale drukčije. Budući da su se tu odsjeci prilagođavali i širili, i obuhvaćali su mnogo više-manje nezavisnih radnih mjesta, svako je po­dručje koje se služilo statistikom, kao što je biologija, pe­dagogija, psihologija, ekonomija, sociologija itd., moglo raz­vijati svoje stručnjake.18 U početku je većina njih bila slaba u matematici i suviše je usko gledala na određeno područje da bi neki značajniji rad bio moguć. No taj je nedostatak, a i potreba za čvršćom matematičkom osnovom, uočen do 1920. godine. Pojavili su se neki centri za ozbiljni statistički rad,

16 Najpoznatiji slučaj, koji ovdje može poslužiti kao primjer, jest stav jednog od najistaknutijih botaničara tog doba prema Mendelovu radu, pa i kasnija sudbina tog otkrića. Vidi o tome Bernard Barber, Resistance fey Scien­tists to Scientific Discovery, Science, 1. rujna 1961, str. 596—602.

17 Terry Clark, Discontinuities in Social Research. O stanju u Njemačkoj piše W. Lexis (urednik), Die deutschen Universitäten für die Universitätsausstellung in Chicago, Berlin, A. Ascher, 1893, sv. I, 1893, str. 598—603.

18 Paul J. Fitzpatrick, The Early Teaching of Statistics in American Colleges and Universities, The American Statistician, prosinac 1955, X:12—18; James W. Glover, Requirements for Statistician and Their Training, Journal of the American Statistical Association, 1926, XXI:419—424, donosi detaljne informacije o nastavi statistike na odsjecima za matematiku, ekonomiju, društvene znanosti; zatim u ekonomskim, pedagoškim i zdravstvenim školama, te u psihologiji i poljo­privredi.

184

kao centar na Iowa State University radi potreba stanice za poljoprivredna istraživanja povezane sa sveučilištem.19 Ali što se tiče daljnjih proučavanja teorijskih aspekata matematike, tu Sjedinjene Države nisu mogle dovoljno pružiti.

Zbog toga su mladi američki statističari odlazili u V. Britaniju, koja je tokom 20-ih i 30-ih godina bila središte statističkih istraživanja.20 Krajem 30-ih godina, kao rezultat znanja stečenih u V. Britaniji, pojavljuju se u SAD važni centri za statistiku, npr. na Columbia University oko Hotel­linga i na Princeton University oko Wilksa.21 Njima se poslije pridružilo nekoliko mladih Evropljana koji su matematičko obrazovanje stekli u središnjoj i istočnoj Evropi i u Engles-skoj.22 Tokom drugoga svjetskog rata statistika je dobila dodatni poticaj za razvoj osnutkom i djelovanjem Grupe za statistička istraživanja.

Ta suradnja za vrijeme rata vjerojatno je učvrstila osje­ćaj da je riječ o određenoj i zajedničkoj disciplini. No svijest o tome pojavila se tek poslije, 1935. godine, kad je osnovan Institut za matematičku statistiku (iako je vjerojatno posto­jala i prije toga).23 Na sastancima Američkog udruženja sta­tističara postavljeni su zahtjevi za osnivanje posebnoga sveu­čilišnog odsjeka za statistiku. Prvi takav odsjek osnovan je na University oj North Carolina u suradnji s državnim sveu­čilištem te savezne države, a u Iowi je, zbog poljoprivrednih istraživanja, bilo veliko zanimanje za taj predmet. Slični od­sjeci uskoro su osnovani i na drugim sveučilištima, uključu­jući i one najuglednije. To je dovelo do povećanja broja

19 Vodeća ličnost na Iowa State University bio je Henry L. Rietz, mate­matičar, Cornellov učenik, koji je prije nego što je imenovan za profesora matematike u Iowi bio profesor matematike na University of Illinois i statističar na University of Illinois College of Agriculture (Poljoprivredni koledž Sveučilišta u Illinoisu) više od deset godina. Njegov prvi objavljeni rad bio je dodatak od 32 stranice jednoj raspravi o uzgoju biljaka (1907); vidi Annals of Mathematical Statistics (1944), XXXIX:249—251. Detaljni povijesni prikaz tog centra daje J. C. Dodson, The Statistical Program od Iowa State College, The American Statistician, lipanj 1948, 11:13—14.

20 Hotelling je otišao u Rothamsted 1929, a među onima koji su radili u Londonu bili su Samuel S. Wilks (1932—33) i Samuel A. Stouffer. 0 počecima usmjeravanja prema matematičkoj statistici tokom 20-ih godina piše T. Craig, Our Silver Anniversary, Annals of Mathematical Statistics (1960), XXXL835—837.

21 U Institutu za matematičku statistiku bilo je 1967. devedeset i pet članova koji su doktorate stekli u Sjedinjenim Državama. Najveći broj je doktorirao na Columbia University i Princeton University (sedamnaest na svakome), zatim na University of North Carolina i na University of California u Berkeleyu (devet doktorata na svakome). Ali ti su centri, a posebno Kolumbijsko sveučilište, na razne načine utjecali na mnoge koji nisu tamo doktorirali. Ovaj prikaz se zasniva na analizi podataka iz Statisticians and Others in Allied Professions, Washington, D. C American Statistical Association, 1967. i iz American Men of Science, Tempe, Arizona, J. Catall Press, 1962.

22 A. Wald (Columbia), J. Neyman (University of California, Berkeley) i nekolicina drugih bili su među strancima koji su došli u Sjedinjene Države tokom 30-ih godina.

23 Craig, cit. djelo

185

statističara, a time i do razvoja teorije, što je pomoglo pri definiranju statistike kao akademske discipline.24

Osim svojom strukturom, koja je omogućila upotrebu statistike na mnogobrojnim znanstvenim područjima, sveu­čilište je tu imalo posebnu ulogu sudjelovanjem u istraživa­njima i školovanju kadrova iz primijenjenih područja. U prvim desetljećima ovog stoljeća statistika se smatrala me­todom primijenjenog istraživanja. Iako Evropa nije nikad smatrala tu vrstu istraživanja prikladnom za sveučilišta, ame­rička su se bavila i tom vrstom djelatnosti.

Takvo tumačenje potvrđuje jedan jedini paralelni slučaj, V. Britanija, koja se po razvoju statistike može usporediti sa Sjedinjenim Državama. Zapravo, što se tiče statističke teorije, doprinos engleskih statističara mnogo je važniji od doprinosa američkih. V. Britanija je također prije Sjedinje­nih Država osnovala prvu katedru za statistiku — 1933. go­dine u Londonu na University Collegeu.25 Ne treba posebno objašnjavati zašto je ona prednjačila u teoriji. U to doba imala je razvijeniju znanstvenu tradiciju od Sjedinjenih Dr­žava i manje apstraktnu matematičku školu.26 Zato je u njoj nekolicini nadarenih umova bilo lakše steći matematičko znanje nužno za statistiku nego što je to bilo u Sjedinjenim Državama.

Što se tiče društvenih uvjeta za razvoj tog područja, prva sličnost između dviju zemalja, koju treba objasniti, jest da se u V. Britaniji statistička djelatnost na jednome primije­njenom području mogla povezati s drugim područjem (npr. u poljoprivredi i biostatistici), pa i s matematičkom djelat­nošću na sveučilištu. Za razliku od Sjedinjenih Država, tu nisu sveučilišta povezivala različita znanja i interese u svrhu nastave i istraživanja na primijenjenim područjima. Ljudi sličnih interesa okupljali su se u poluformalne ili neformal­ne grupe koje su uključivale sveučilišnu elitu, te istaknute istraživače i intelektualce izvan sveučilišta. Uočena je veza između rada Studenta (W. S. Gosseta), koji se uglavnom ba­vio industrijskim istraživanjem, rada R. A. Fishera u Savjetu za poljoprivredna istraživanja u Rothamsteadu i zanimanja za biostatistiku, koje se pojavilo pod utjecajem eugeničkog pokreta. Uočena je i veza između tih radova i različitih ra-

24 Odsjek za statistiku na University of North Carolina osnovan je 1946— 25 Tu katedru je imao Egon Pearson. 26 Za ovaj sam podatak zahvalan profesoru Leou Goodmanu sa Cikaškog

sveučilišta.

186

dova na sveučilištu.27 Tako se, kao i u Sjedinjenim Državama, pojavila svijest o zajedničkim profesionalnim interesima.

Na engleska sveučilišta ta je disciplina prodirala sporije i uz veće zastoje nego na američka, iako je na University Collegeu u Londonu osnovana prva katedra za statistiku. Nje­zino osnivanje nije, međutim, imalo isti učinak kao osnutak odsjeka za statistiku na sveučilištu u Sjevernoj Karolini. Druga sveučilišta prihvatila su taj primjer s priličnim za­kašnjenjem, kad su takvi odsjeci u Sjedinjenim Državama već bili mnogobrojni, možda više pod utjecajem Sjeverne Karoline nego University Collegea.

Katedra na University Collegeu nije, međutim, bila pro­mašena kao one na Kontinentu. Iako je nastala zbog vanj­skog pritiska na sveučilišta, cijenili su je kao intelektualnu novotariju i nije bila tek puka formalnost. Taj je odsjek imao veliki utjecaj na razvoj discipline i imao je udjela u svim važnijim zbivanjima na polju znanosti.28

Tome je, kao što smo već spomenuli, pridonio nefor­malni sustav veza među disciplinama, koji je povezivao is­traživanja na sveučilištu i u praksi. Važnu su ulogu imali ljudi koji su se bavili statistikom na različitim sveučilišnim odsjecima, npr. za ekonomiju, matematiku, psihologiju i na odsjecima za neka druga područja. Za razliku od ostale Ev­rope, u V. Britaniji je bio veći kontinuitet i veća povezanost tih perifernih interesa, što je vjerojatno uvjetovala struk­tura sveučilišta, nalik onoj u Sjedinjenim Državama. U En­gleskoj je također postojao sustav odsjeka (iako manjih raz­mjera i s mnogo izraženijim hijerarhijskim odnosima nego u SAD). Zbog toga je na sveučilištima bilo moguće razvijati statistička istraživanja, iako nije bilo katedra za to područje. Tako su profesori i docenti matematike, psihologije, demo­grafije, biologije i drugih predmeta koji su se bavili statis­tikom razvili na tom polju još prije osnutka katedre nepre­kinutu tradiciju visoke razine, iako malog opsega.29

27 E. S. Pearson, Studies in the History of Probability and Statistics, XVII. Some Reflections on Continuity in the Development of Mathematical Statistics, J885—1920, Biometrika (1957), 54:341—355.

28 Među onima koji su 30-ih godina radili na University Collegeu bili su Egon Pearson, R. A. Fisher i Jerzy Neyman, a prije toga Karl Pearson, Yule, i »Student« (W. S. Gösset). Osim toga mnogi važni statističari odlazili su tamo zbog daljnjeg usavršavanja i istraživanja. Među onima koji su ondje predavali naiazi se pet od petnaest osoba koje su prema International Encyclopedia of Social Sciences najviše pridonijele razvoju današnje statističke metode. Vidi o tome M. G. Kendall, Statistics: History of Statistical Method, IESS, 15:224— —232.

29 Osim onih koje smo spomenuli u napomeni 28, slavni psihometričar --Charles E. Spearman također je predavao na University Collegeu od 1907. do 1931; vidi G. Thomas, Charles Spearman, Royal Society Obituary Notices (1949), 5:373—385.

187

Primjer pokazuje da je sistem u Sjedinjenim Državama i u V. Britaniji mogao bolje od ostalih evropskih sistema razviti na sveučilištima, ili uz njihovu suradnju, određeno područje istraživanja kad su to zahtijevale praktične potre­be. Oba sistema obuhvaćala su statistiku kao kvazidisciplinu, razvijala su je dugi niz godina i tako utrla put matematičkoj statistici kao disciplini.

Osim tih sličnosti ima i uočljivih razlika. U Sjedinjenim Državama sveučilišta su imala odlučujuću ulogu u svim fa­zama razvoja. Svjesna praktičnih potreba, ona su zapravo potakla razvoj statistike kao kvazidiscipline na području po­ljoprivrede, biologije, ekonomije i drugdje, i utjecala su dalje na njezin napredak kao discipline. Sveučilišta su također imala odlučujuću ulogu u zahtjevima da se statistika prizna kao profesionalna djelatnost.

U V. Britaniji su sveučilišta (tj. znanstveno-nastavni ka­dar i sveučilište kao organizirano tijelo) imala mnogo manju i pasivniju ulogu u razvoju. Sveučilišni sistem bio je dovolj­no raznolik i prilagodljiv da omogući suradnju sa zaslužnim amaterima i onima koji su se bavili primijenjenim istraži­vanjima. Ali inicijativa je uglavnom bila prepuštena poje­dincima izvan sveučilišta pa iako se statistika razvijala go­tovo bez prekida, sveučilišni je sistem sporo prihvaćao tu novost u organizaciji. Unatoč tome što se razvoj statistike u Americi temeljio na slabijim znanstvenim tradicijama, mo­glo bi se reći da je on tekao s većom izvjesnošću. Teško je uopće zamisliti da bi se nakon prvih godina mogao po­javiti zastoj u razvoju. U Engleskoj je, međutim, bilo moguć­nosti da dođe do zastoja jer je sve do 30-ih godina razvoj ovisio o suradnji nekoliko ljudi koji uglavnom nisu bili po­vezani sa sveučilištem.

Vanjski uvjeti: decentralizacija i natjecanje

Brojne inovacije na američkom sveuči­lištu i mnoge funkcije koje to sveučilište danas ima nisu rezultat unaprijed smišljenog plana. U godinama kad se stva­rao sistem, između 1850. i 1920, postojalo je mnoštvo ideja o zadacima sveučilišta, i rasprave koje su se vodile naliko­vale su u mnogo čemu onima u Evropi. No učinak tih ideja

188

bio je različit zbog razlike u društvenom položaju američkih i evropskih sveučilišnih ustanova.

Da bi se na sveučilište uvela neka novost, u Evropi je trebalo tražiti odobrenje vlade, koja bi donijela odluku na temelju više-manje javne rasprave i uzimajući u obzir razna stajališta.30 U Sjedinjenim Državama nije bilo takvoga cen­tralnog rukovodstva, čak ni neslužbenog značaja, koje bi moglo odrediti prosvjetnu politiku za cijelu zemlju. Zbog toga nije bilo nekoga određenog stava u nacionalnim razmjerima ili neke organizirane akcije koji bi prisilili vladu da provede stanovite ideje ili da ih podržava. Zagovornici neke ideje nastojali su ostvariti svoje zamisli u ustanovama gdje su radili.31 Naravno, bila su sveučilišta koja je financirala drža­va, kao i u Evropi, ali to nisu bila jedina sveučilišta i nisu imala povlašteni položaj. Ona najuglednija i najbogatija bila su privatne organizacije. U usporedbi s Njemačkom, u tak­vom je sistemu vladala mnogo veća decentralizacija. Tamo su se različite države takmičile međusobno, a u Sjedinjenim Državama ne samo da su se državna sveučilišta natjecala međusobno već su se morala takmičiti i s onima privatnim.

Nije samo decentralizacija učinila američki sistem otvo­renijim prema novostima. Jednako je važno da nije bilo monopola koji bi se nametnuli sistemu kao cjelini. Početkom stoljeća pravnici, doktori, nastavnici i državni činovnici (po­sljednji su uglavnom stjecali nužna znanja na radnom mje­stu) često su se školovali izvan sveučilišta. Najvažnije zani­manje srednje klase bila je trgovina, a u to doba za to nije bila potrebna formalna ili potvrđena izobrazba. Sveučilišta su morala dokazati da su korisna i da ih vrijedi financirati, zato su organizirala nastavu i istraživanja iz novih područja i nastojala uspješno »plasirati« svoje usluge.

30 U Engleskoj je rasprava bila javna i vlada je slobodu od'uke u znatnom opsegu prepustila samostalnim tijelima kao što su University Grants Committee (Odbor za potporu sveučilištima). Research Councils (Savjeti za istraživanja) i sveučilišta. Vidi o tome George F. Kneller, Higher Learning in Britain, London, Cambridge University Press, 1955. U Francuskoj je također bila javna rasprava, ali nije bilo nezavisnih tijela što smo pokazali u 6. poglavlju. U Njemačkoj, kao što smo vidjeli, vlada se počela zanimati za znanost tek 70-ih godina i o tome se mnogo manje javno raspravljalo nego u V. Britaniji ili Francuskoj.

31 Vidi Veysey, cit. djelo, str. 10—18, 81—88. i 158—159.

189

t t ^ ^ m j m i i l l i l m m i m m J m ^ m ^ ^

Unutrašnji uvjeti: struktura američkog sveučilišta

Budući da su se sveučilišta morala stalno prilagođavati novim okolnostima i boriti se za osoblje i sredstva kako bi održala svoj položaj, ona nisu mogla biti organizirana ni kao činovnički aparat, s određenim propisi­ma i utvrđenim brojem i zaduženjima namještenika, ni kao autonomna organizacija nastavnika, učenjaka i znanstvenika. Zato oponašanje njemačkog modela nije ujedno značilo i prihvaćanje njemačkog sistema upravljanja sveučilištem. Pro­mjene koje su tu nastale paralelne su promjenama na po­dručju organizacije poslovanja. Do 60-ih godina 19. stoljeća, predsjednici koledža bili su upravitelji svojih ustanova i djelovali su u ime udruženja staratelja, zakonitog vlasnika imovine koledža. S razvojem sveučilišta pojavila se i nova vrsta predsjednika, koji je imao obilježja autokrata, držav­nika i poduzetnika. On je još uvijek bio dominantna ličnost, ali, zbog veličine i složenosti zadataka i sve većeg utjecaja i ugleda znanstveno-nastavnog kadra, mogao je dati ovlaštenja nekim osobama i udovoljiti zahtjevima za akademskim slo­bodama. Ta grupa predsjednika pripremila je tlo za razvoj današnjih sveučilišta. Oni su postavili temelje današnje or­ganizacije. Predsjednik, koji je imao znatno manja ovlašte­nja nego prije, bio je odgovoran odboru, a u upravi mu je puno radno vrijeme pomogao stanoviti broj rukovodilaca, kao što su potpredsjednik, dekan i drugi. Predsjednik je morao biti poduzetnog duha i mijenjati svoju politiku i sveučilišnu organizaciju u skladu s novim zbivanjima, paž­ljivo unaprijed planirati i spremno se koristiti novim ide­jama kako bi sveučilište postiglo što veći uspjeh.32

Da bi mogle uspješno djelovati u tim uvjetima, jedinice unutar sveučilišta morale su biti: a) dovoljno elastične, kako bi mogle obavljati različite funkcije sveučilišta i prilagoditi se novima; b) autonomne, kako bi mogle bez nepotrebnog zadržavanja mijenjati kolegije, organizaciju nastave i zapo­šljavati znanstveno-nastavne kadrove; c) dovoljno velike, da mogu uspješno obavljati nastavne i istraživačke zadatke na onim područjima za koja su potrebne različite specijali­zacije.33

32 Isto, str. 302—311. 33 Isto, o razvoju odsjeka str. 321—332.

190

Odsjek je na području osnovnih znanosti i umjetnosti, te u većim stručnim školama (manja stručna škola čini je­dan odsjek) bio i ostao najvažnija jedinica. To je američka zamjena za evropsku katedru s institutom. Ali umjesto da jedna osoba prividno predstavlja široko područje istraživa­nja, taj zadatak obavlja grupa, koja tako uistinu zastupa taj predmet.

U V. Britaniji stvari su se slično razvijale, ali tamo je struktura odsjeka imala izrazito hijerarhijsko obilježje i obi­čno je jedan profesor rukovodio radom nekolicine znanstve­nika nižeg ranga. U Sjedinjenim Državama na odsjeku je od početka vladala veća jednakost jer je on obuhvaćao ne­koliko profesora istog ranga. U Engleskoj su se ovlaštenja šefa odsjeka protezala i na znanstvena pitanja (on je odlu­čivao koja će se istraživanja vršiti na odsjeku) i ostataka tog ovlaštenja ima i danas. U Sjedinjenim Državama šef od­sjeka bavio se većinom, a zatim isključivo, administrativnim pitanjima. On nije bio duhovni začetnik istraživačkog rada; njegov zadatak svodio se na to da osigura sredstva od cen­tralne uprave sveučilišta i od vanjskih pokrovitelja.

Veličina američkog odsjeka i prisutnost stanovitog broja profesora omogućili su stvaranje nezavisnih istraživačkih je­dinica u okviru samog odsjeka, koje su obuhvaćale nekoliko nastavnika i polaznika postdiplomskog studija. Ta je veli­čina također omogućila uvođenje relativno samostalnih pod-specijalnosti, a da se pri tome nije postavljalo pitanje jesu li one u okviru discipline ili ne, i dopuštala je interdiscipli­narna istraživanja, kojima se bavilo barem nekoliko članova odsjeka, a da to nije ometalo rad u okviru discipline.

Instituti u Sjedinjenim Državama, za razliku od onih u Njemačkoj (koji su bili osnovani da olakšaju rad pojedinom profesoru) rijetko su vezani za određene odsjeke i praktički nikad za određene profesore. Obično su interdisciplinarnog značaja34 i cilj im je bilo da ujedine rad u okviru nekoliko disciplina prilikom istraživanja nekog problema (npr. raz­voj čovjeka, urbane sredine), bilo da omoguće korištenje određenom opremom (npr. akcelerator) različitim grupama istraživača. Do početka stoljeća odsjek je već bio potpuno prihvaćen kao osnovna jedinica sveučilišta. Instituti su se počeli pojavljivati nakon prvoga svjetskog rata.35

34 Komisije su također bile interdisciplinirane organizacije, ali su se uglav­nom bavile nastavom, a ne toliko istraživanjem.

35 Vidi Flexner, Universities, str. 110—111. Komisija očito nije bilo 20-ih godina jer bi ih Flexner bio spomenuo. Na čikaškom sveučilištu, kao što popis pokazuje, počele su se one pojavljivati 30-ih godina 20. stoljeća.

191

Rezultati sistema: profesionalizacija znanstvenog istraživanja

Takav tok događaja brzo je izmijenio ulogu znanstvenika. U prvom desetljeću ovog stoljeća nastaje koncepcija o kvalificiranom istraživaču. Na području huma­nističkih i znanstvenih predmeta naslov doktora filozofije imao je isto značenje kao doktor medicine. Oni koji su imali taj naslov smatrali su se kvalificiranima za istraživanje kao što se doktor medicine smatrao kvalificiranim da obavlja liječničku praksu.

Budući da je taj naslov postao uvjet, odgovarajućih kan­didata bilo je manje, a time je porasla cijena onima koji su ga već imali. Ali njegov glavni učinak bilo je stvaranje profesionalne uloge uz koju se podrazumijevao izvjestan etos znanstvenika, ali i njegova poslodavca. Oni koji su imali naslov doktora filozofije bili su obavezni da idu ukorak s razvojem znanosti, da se bave istraživanjem i pridonose na­pretku znanosti. Poslodavac je zapošljavajući osobu s na­slovom doktora filozofije prešutno prihvaćao obavezu da mu osigura sredstva, vrijeme i slobodu za neprekidno usavrša­vanje i istraživačku djelatnost u skladu s njegovim statusom.

Takav stav značio je korak naprijed u usporedbi s polo­žajem sveučilišnih nastavnika u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću. Oni su tad bili namještenici predsjednika ili staratelja koji su imali običaj da s njima postupaju na vrlo autoritativan način, kao da su im to pomoćnici, koji pomažu da se obavi posao za koji su oni odgovorni. Osim toga, bio je to i korak naprijed u usporedbi s običajima u Evropi. Uloga i poziv istraživača nisu bili središnja točka njemačke znanstvene organizacije, koja je 1900. godine još uvijek je­dina nešto značila. Tamo se istraživačka djelatnost nije sma­trala profesijom. Usprkos njezinu razvoju u okviru sveuči­lišta i izvan njega, službeni položaj znanstvenika ostao je nepromijenjen tokom 19. stoljeća. Znanstvena dostignuća bila su nešto uzvišeno, odraz velikih i istaknutih sposobnosti posebno nadarenih osoba; za to se nisu morale brinuti usta­nove. Istraživanje je bilo, kako se tad općenito smatralo, dobrovoljna neplaćena djelatnost. Izvjestan broj mjesta, uglavnom profesionalnih, podrazumijevao je odanost pozivu (Amtscharisma). Oni koji su imali taj status uživali su tako­đer veliku slobodu, imali su malo relativno određenih duž-

192

nosti, veliki ugled, dobar prihod i sigurnost namještenja. Ti položaji nisu bili uobičajeni stadiji u karijeri, i slobode i povlastice što su ih oni pružali nisu se odnosile na znanstve­nike koji nisu bili na tako istaknutim mjestima. Profesor u načelu nije bio plaćen za istraživanje, ali je imao takav položaj i sredstva da se mogao njime baviti po svojoj želji. Privatni je docent također mogao istraživati ako je to mo­gao nekako urediti, ali za njega nije bilo ništa predviđeno;36

ne samo da nije primao plaću već mu službeno nisu bila dana nikakva sredstva za istraživanje. Ako je on radio u laboratoriju, to je bilo samo uz odobrenje profesora.

U skladu s tim shvaćanjima, istraživački rad koji se iz­ravno plaćao nije bio smatran istraživačkim; nedostajao mu je onaj metafizički zanos istinskoga stvaralačkog izraza. Bio je običan, činovnički posao što ga je poslodavac (profesor na čelu instituta) mogao (kao što je to često bilo) kruto i detaljno odrediti.37 U takvoj organizaciji akademska sloboda bila je povlastica privilegiranog staleža. To je možda bilo u skladu sa stanjem znanosti početkom 19. stoljeća, kad su znanstvenici bili malobrojni i kad su amateri još uvijek imali veliku ulogu u znanosti. Ali krajem stoljeća, kad je znanstve­no istraživanje prestalo biti amaterska djelatnost, takva or­ganizacija nije pogodovala razvoju znanosti. Na tom je sta­diju zadovoljavajuće bilo samo ono uređenje koje je spajalo redovno zaposlenje, individualnu slobodu i odgovoran odnos prema znanstvenom radu.

Nova predodžba u ulozi znanstvenika kao profesiji i elas­tična struktura sveučilišta, otvorena prema inovacijama, iz­mijenili su postojeći odnos između sveučilišne organizacije i znanosti. Iako američki profesori troše jednako toliko vre­mena na sveučilišnu administraciju kao i njihovi evropski kolege, veći dio toga odnosi se na poslove odsjeka, vezane za nastavu i istraživanje i za osobnu djelatnost na području od neposrednog interesa. Mnogo manji dio odnosi se na po­slove cijelog odjela ili sveučilišta. Američki akademski gra­đani ne sudjeluju u tim poslovima samo zato što su bez razlike jednakopravni članovi autonomne organizacije; oni se bave administrativnim poslovima jer su tome skloni, a često ih privlači i posao rukovodioca i organiziranje znan-stveno-nastavne djelatnosti. U tom poslu mogu sudjelovati kao stručni savjetnici dekana ili predsjednika, koji još uvijek

36 Vidi Alexander Busch, Die Geschichte des Privatdozenten, Stuttgart, F. Enke, 1959, Str. 109—117.

37 Isto, str. 70—71.

13 Uloga znanstvenika u društvu 193

imaju znatna ovlaštenja. Njihovi zadaci jednaki su onima direktorovih pomoćnika u nekoj drugoj velikoj organizaciji. I na kraju, oni čuvaju autonomiju znanstveno-nastavnog kadra i sprečavaju postupke administracije koji ne bi bili u skladu s tom autonomijom. Tu se, dakle, pojavljuju kao predstavnici znanstveno-nastavnog kadra u okviru policen­tričnoga, pluralističkog sistema podjela vlasti.

Ustanove kao što je senat ili fakultetska skupština ne­maju važnu ulogu u Sjedinjenim Državama. Predsjednika postavljaju staratelji iako pri donošenju odluke važnu ulogu imaju predstavnici znanstveno-nastavnog kadra, a dekan je član uprave, a ne izabrani predstavnik fakulteta. Američki profesor nije u pravnom smislu član sveučilišne organizacije. On je oduvijek bio stručnjak kojeg organizacija zapošljava da bi obavljao stanovite i ne detaljno određene poslove. Nje­gova odanost organizaciji često je velika i duboka, ali često ovisi i o ekonomskim i radnim uvjetima. Američki profesor smatra (osobito od 1945. godine) svojim pravom zahtijevati da mu sveučilište na kojem radi osigura optimalne uvjete rada i da mu dade slobodu i podršku kako bi te uvjete mo­gao postići sredstvima što ih nastoji dobiti izvan sveučilišta.

Ono što se u Sjedinjenim Državama naziva akademska sloboda nije pravo profesora da sudjeluje u upravljanju po­slovima sveučilišta kao cjeline. To je sloboda znanstvenika da samostalno radi svoj posao i izražava svoje stavove, a da ga pri tome ne sputava ni uprava, koja zastupa odbor (on nije stručno tijelo), ni utjecaji izvana putem odbora i uprave.38

Povijest organizacije američkog sveučilišta je povijest prenošenja prava na odlučivanje o intelektualnim i akadem­skim pitanjima iz ruku odbora staratelja i predsjednika u ruke odsjeka i njegovih pojedinačnih članova. Takav je raz­voj uz poduzetnost energičnih predsjednika izvor prilagod­ljivosti i inventivnosti američkih sveučilišta i društvene struk»; ture znanstvenog istraživanja u Americi.

38 Vidi R. Hofstadter i Walter P. Metzger, The Development of Academic Freedom in the United States, New York, Columbia University Press, 1955, str . 396—412, o razvoju specifično američkog pojma akademske slobode.

194

Neki rezultati sistema

Pojava uloge znanstvenika na američ­kom sveučilištu čvrsto je vezana za njihovu pokretljivost, što je opet najvažniji element u prilagodbi sveučilišta novim mogućnostima istraživanja i nastave. Velika pokretljivost postojala je (i još uvijek je ima) u njemačkom sistemu. Ali ona je bila strogo određena strukturom sveučilišne karijere i sveučilišnom hijerarhijom. Ljudi su odlazili s jednog mje­sta na drugo bilo da steknu viši položaj, bilo da budu na poznatijem sveučilištu (što je obično značilo bolje uvjete rada i privlačniju intelektualnu sredinu).39 Osim toga, u Sje­dinjenim Državama ta je pokretljivost prilično posljedica zahtjeva i želja pojedinaca koji teže određenim stručnim ili ekonomskim uvjetima. Znanstvenici mogu s visokog položaja na najboljem sveučilištu otići na manje ugledno sveučilište da bi dobili institut ili odsjek, ili bolju opremu i uvjete rada. Umirovljenim članovima najpoznatijih sveučilišta nije ispod časti predavati na malim koledžima. Slična razmišlja­nja navode znanstvenike da potpuno napuste sveučilišni sis­tem. Zbog toga se oni sve manje poistovjećuju sa svojim sveučilištima, a sve više sa svojom disciplinom, iako obično daju prednost radu u sveučilišnoj atmosferi.40 Svako podru­čje ima svoju zajednicu znanstvenika ili učenjaka i položaj je u toj stručnoj zajednici mnogo važniji nego u drugim zemljama.

Zbog toga se znatno veće značenje pridaje stručno-znan-stvenim udruženjima u Sjedinjenim Državama nego u kon­tinentalnoj Evropi. Ona imaju važnu ulogu u obavljanju znanstvenih radova, njihove skupštine su vrlo značajne i čvršća je veza između znanstvenih i stručnih oblika njihove djelatnosti nego u Evropi (stanje u V. Britaniji slično je američkom).41

Jedino je u Sjedinjenim Državama bilo već davnije op­ćenito prihvaćeno da nema nužne suprotnosti između stva-

39 Zloczower, cit. djelo, str. 29—38. 40 William Kornhauser, Scientists in Industry: Conflict and Accommodation,

Berkeley, University of California Press, 1962, str. 71; Simon Marcson, The Scien­tist in Industry, New York, Harper and Row, 1961, str. 52—57; William Korn­hauser, Strains and Accomodations in Industrial Research Organisations in the United States, Minerva, jesen 1962, 1:30—42.

41 Izjava o časopisima temelji se na broju časopisa iz fizike u knjižnici Cikaškog sveučilišta i podacima stručnjaka s drugih područja. Treba napomenuti da je jedna od glavnih ideja reforme koju je C H. Becker neuspješno pokušao provesti u Njemačkoj, bila ojačati utjecaj udruženja profesionalnih znanstvenika na visoko školstvo i politiku u znanosti. Vidi o tome Erich Wende, C. U. Becker, Mensch und Politiker, Stuttgart, Deutsche Verlagsanstalt, 1959, str. 110—113.

13* 195

ralačkoga istraživačkog rada i organizirane istraživačke dje­latnosti. Budući da nije bilo predrasuda prema organizira­nom istraživanju, koje je standardizacijom postalo vrlo dje­lotvorno, dale su se mnogo lakše stvarati sve složenije i raz­vijenije vrste organiziranog istraživanja. Tako su odsjeci, is­traživački instituti i laboratoriji po svojoj složenosti i veli­čini uskoro nadmašili evropske. Do 30-ih godina, a možda još i prije, ta je razlika postala takva da se evropski znan­stvenici na nekim područjima više nisu mogli natjecati sa svojim američkim kolegama.42

Istraživanje u industriji i državnim ustanovama

S razvojem poduzetnika i rukovodilaca na području znanosti, profesionalizacijom istraživačkog rada i standardizacijom postupka za zapošljavanje kadrova, za nabavu opreme i procjenu troškova različitih vrsta znanstve­nog istraživanja, ono postaje djelatnost koja se može obav­ljati na raznim mjestima. Rukovodioci iz sveučilišne uprave dolaze na rukovodeća mjesta u velike industrijske ili držav­ne istraživačke laboratorije i tamo osnivaju iste takve istra­živačke jedinice kakve su na sveučilištu. Istraživači mogu raditi u tim sredinama, a da pri tome ne moraju znatno izmijeniti svoj profesionalni identitet, odustati od svojih pla­nova o napredovanju ili sniziti nivo.

Naravno, ima mogućnosti da istraživač baveći se istra­živanjem u organizaciji koja nema znanstvene ciljeve dođe u sukob. Od njega se može zahtijevati da radi na manje za­nimljivim znanstvenim problemima umjesto da slijedi put koji sa znanstvenog stajališta mnogo više obećava. Osim to­ga, u interesu čuvanja industrijskih ili vojnih tajna, može mu biti uskraćena sloboda da priopći rezultate ili da sura­đuje sa svojim kolegama koji rade drugdje.

Stavovi koji su se razvili na sveučilištu nisu mogli dati gotov odgovor na te probleme, ali su stvorili osnovu za prag-matski pristup. Prije svega pridonijeli su stvaranju kulture koja je djelomice obuhvaćala industriju i državne ustanove,

42 O boljoj opremljenosti laboratorija za fiziku i drugim uvjetima za istra­živanje na području fizike piše Weiner, cit. djelo. O medicinskim istraživanjima vidi Flexner, Medical Education, str. 221—226.

196

i koja je odredila što se opravdano može očekivati od znan­stvenika. Na taj je način kultura sveučilišne znanosti prido­nijela stvaranju prikladne sredine za znanstvenike u usta­novama izvan sveučilišta.

Industrijskom je istraživanju, zato, dana prilična samo­stalnost i dovoljno vremena da pokaže svoju kreativnost. Is­traživač se u industriji nije smatrao običnim namještenikom kojeg se moglo po volji postaviti da rješava razne probleme u proizvodnji. U tim povoljnim okolnostima razvio se tip istraživača koji se stalno bavio unapređenjem proizvoda. Ta se uloga možda prvi put pojavila izvan sveučilišta, u labora­toriju Thomasa A. Edisona, gdje su se tom djelatnošću ba­vili samouki izumitelji. Postepeno su tu ulogu preuzeli kva­lificirani znanstvenici i inženjeri, i ona je postala jedna od djelatnosti koje spadaju u nadležnost znanstvenika.43

Budući da istraživačka djelatnost premašuje granice sveu­čilišta, država i industrija počinju na razne načine financi­rati školovanje i istraživanja, a da se pri tome izravno ne miješaju u djelatnost za koju nisu kvalificirane. Najčešće su to stipendije za školovanje i za istraživački rad, zatim ugovori i donacije. Prednost je u tome: a) što se oni mogu dati osobama i organizacijama koje su se već istakle: b) što ostavljaju korisnicima dovoljno slobode da donesu vlastite planove i da ih katkad čak i promijene ako zaključe da nisu najprikladniji; c) što potiču stalnu procjenu, kritičko pro­suđivanje, uspoređivanje programa i mijenjanje politike, a da pri tome nije potrebno ukinuti ili drastično mijenjati ci­jele organizacije.

Profesionalni istraživači i standardizirani postupci za or­ganiziranje istraživačkog rada bili su prijeko potrebni pred­uvjet za procvat i prilagodljivost istraživačke djelatnosti. Rukovodioci koji su se samo bavili pitanjima sveučilišta i znanosti (predsjednici sveučilišta, direktori zaklada, direk­tori državnih istraživačkih ustanova) započeli su i razvijali čvrstu vezu između sveučilišta, s jedne, i države, industrije, poljoprivrede i društvene zajednice, s druge strane. Pojava rukovodilaca, stručnjaka za pitanja sveučilišta i znanosti, s tradicionalnom poduzetnošću i priličnim poznavanjem »know--how« bila je sine qua non novijeg razvoja znanosti u Sje­dinjenim Državama.

43 Osim istraživanja koja se vode u velikim industrijskim istraživačkim laboratorijima, u evropskoj industriji se malo istražuje. Razlike u ukupnim ula­ganjima, općenito, a posebno u razvoju vide se iz tablice 8-1.

197

Znanstvena organizacija u Sjedinjenim Državama u usporedbi sa Zapadnom Evropom

Nove funkcije znanosti, koje se pojav­ljuju od sredine 19. stoljeća nakalemljene su u Zapadnoj Ev­ropi na visokoškolski prosvjetni sistem, nastao u prvoj polo­vici tog stoljeća. U okviru nacionalnog sistema, sveučilišta su — a u Francuskoj i neke od »velikih škola« — bili centri čiste znanosti. Od kraja 19. stoljeća ona se sve više financiraju iz državnog budžeta za istraživačke organizacije i laboratorije, koji su povremeno osnivani ad hoc. Istraživanja usmjerena na rješavanje praktičnih problema ili istraživanja na područjima gdje je veća vjerojatnost praktične primjene vršila su se u odvojenim i specijaliziranim istraživačkim ustanovama. Njih je obično financirala država i one su joj bile izravno odgo­vorne, a tek nekoliko njih je financirala industrija. Indu­strija se bavila problemima daljnjeg razvoja, ali taj rad je samo u nekim slučajevima bio djelotvoran i sistematičan. Da bi se ispravio taj propust, vlade su u Zapadnoj Evropi os­nivale svoje vlastite ustanove za primijenjena istraživanja ili su direktno ili indirektno poticale određene industrijske gra­ne da osnivaju i vode takve ustanove.44

U Sjedinjenim Državama razvoj je tekao od specijalizira­nih ustanova visokog obrazovanja do sveučilišta, koja su ima­la sve više funkcija. Usporedo s tim, relativno male specijali­zirane istraživačke ustanove razvijale su se u velike i više­namjenske. To se podjednako odnosi na državne istraživačke ustanove kao i na one u industriji. Takav razvoj nije nipošto bio predviđen ili planiran unaprijed. On je bio rezultat »pro­ba i pogrešaka« u okviru pluralističkog sistema u kojem vlada natjecateljski duh. Što se tiče istraživačke djelatnosti, nadmoć velikih višenamjenskih organizacija čini se doka­zanom, a s njom i hipoteza da je istraživanje kao zajednički pothvat, u kojem svi mogu sudjelovati svojim znanjem i ide­jama i gdje su izvori pobuda vjerojatno vrlo različiti, nad­moćnije u usporedbi s malim i rascjepkanim ustanovama što se ne mogu uspješno takmičiti s velikim i raznovrsnim. Na velikom sveučilištu uvijek će se pojaviti neko novo po­dručje, neka smjena generacija koja će djelovati kao poticaj.

44 OECD, Reviews of National Science Policy: France, Paris, OECD, 1966, str. 41—43; United Kingdom, Germany, Paris, OECD, 1967, str. 60—66.

198

U malim, specijaliziranim i odvojenim ustanovama atmosfe­ra će lako postati krajnje homogena. Evropsko iskustvo to potvrđuje. Najvažnija mjesta u znanstvenom pogledu su glav­ni gradovi, kao London i Pariz, nekad Berlin i Beč, gdje je zbog blizine mnogih relativno malih ustanova vladala atmos­fera kakvu bi inače mogle pružiti samo vrlo velike organi­zacije.45

Velike višenamjenske organizacije osobito su važne za primijenjena ili usmjerena istraživanja. Takva istraživanja, koja ne proizlaze iz normalnoga unutrašnjeg procesa znan­stvenog istraživanja, često su interdisciplinarna. To ne zahtije­va samo problem o kojem je riječ, tome često pridonosi i rav­nodušnost rukovodilaca prema dostojanstvu akademskih dis­ciplina. Mali specijalizirani istraživački instituti često će se odupirati višenamjenskim projektima. Tamo gdje se direk­tor ili viši znanstveni kadar bave istom disciplinom, malo je vjerojatno da će se tragati za novim problemima osim onih koji se pojavljuju u okviru tradicija njihove discipline. Ru­kovodioci, organizatori znanstvene djelatnosti koje zanimaju rezultati, a ne pojedine discipline, omogućit će dolazak novih znanstvenih kadrova i rad na novim problemima. Takve će promjene izazvati krize u malim specijaliziranim istraživa­čkim ustanovama. Moglo bi se zato dogoditi da tu neke osobe izgube ovlaštenja pa čak i posao. Odluke će se zbog toga odlagati.

Budući da se granice između fundamentalnih i primije­njenih istraživanja stalno pomiču, uprava ustanove specija­lizirane za područje koje danas mnogo obećava može u bu­dućnosti odlučiti da se tim potencijalom ne koristi jer su druga područja u međuvremenu postala zanimljivija. Tu će se također višenamjenska istraživačka ustanova pokazati dje­lotvornijom od usko specijalizirane.

Američke sveučilišne i znanstvene ustanove uspješno se razvijaju učeći na iskustvu. Na to su bile prisiljene jer samo postojanje nije ujedno bilo jamstvo njihove kvalitete. Za slavu se trebalo boriti dostignućima i natjecati se za sredstva i znanstveni kadar. U tom takmičenju pomagali su im ruko­vodioci, koje nisu sputavali rezultati i reputacija pojedinih osoba i koji su, imajući u vidu interes cijele ustanove, bili spremni da uče na iskustvu.

Ta funkcija, ta spremnost na inovaciju, uvelike je nedo­stajala i još uvijek nedostaje Evropi. Istinski samostalne sve-

45 Joseph Ben-David, Fundamental Research and the Universities, Paris, OECD, 1968, str. 67—75.

199

učilišne organizacije rijetko su bile u stanju pokazati više inicijative zbog svoje sklonosti da zastupaju interese svojih članova. Uvijek je, zapravo, tu prisutan otpor promjenama i inovacijama.

Zbog toga se obično vlada morala baviti znanstvenom politikom. Ta se politika, dakle, stvarala na jednom mjestu, a izvršavala se na drugome. Budući da je uvijek bila namije­njena sistemu kao cjelini, njezin se uspjeh slabo mogao pro­cijeniti, osim u usporedbi s drugim zemljama. Paradoksalno je da je nacionalizacijom sveučilišta i sistema znanstvenog istraživanja, koja je trebalo da dovede do objektivnijega i bolje koordiniranog planiranja u visokom školstvu i istraži­vanjima, zapravo oslabljena sposobnost sistema da gradi na iskustvu. Do takve situacije je došlo zbog toga što centrali­zirani sistem nije imao ugrađeni povratni mehanizam, kakav je ondje gdje sveučilišta i istraživački instituti mogu uvoditi inovacije i natjecati se međusobno. U tom sistemu također nije bilo mjesta za razvoj rukovodilaca i poduzetnika koji bi se specijalizirali za poslove sveučilišta i istraživačke djelatno­sti, te bi dobro poznavali svakodnevnu djelatnost sveučilišta, a ne bi bili, opet, previše njome zaokupljeni.

Ravnoteža sistema

Najočitiji rezultati sistema su preo­bražaj odnosa između visokog školstva i istraživanja, s jed­ne, i privrede, s druge strane. Taj sistem poduzetnih sveuči­lišta koji djeluje u okviru pluralističkoga prosvjetnog i pri­vremenog sistema stvorio je besprimjernu potražnju za zna­njem i istraživanjem te je pretvorio znanost u važan privred­ni potencijal.

Presudno pitanje, koje još dosad nismo postavili, glasi: je li sistem poticao stvaralaštvo kao takvo na području zna­nosti. Uostalom, čak i najdelotvornije širenje i primjena znanosti ne mora nužno biti stvaralačka u znanstvenom smi­slu. Novo znanje stvara mali broj ljudi koji za njim teže i koji su sposobni da ga stvore. Mnogi vjeruju da je pretva­ranje znanstvenog istraživanja u profesiju spriječilo znan­stvenike da slobodno slijede put kojim ih upućuje znati­želja i mašta.

200

Činjenica je, međutim, da je široka primjena znanosti stvorila čvrste osnove za fundamentalna istraživanja kojima je cilj proširiti znanja bez obzira na njihovu moguću pri­mjenu. Kako praktična primjena potiče znanost, vidi se iz usporedbe statističkih podataka o izdacima za istraživanja u raznim zemljama. Sredstva za sve vrste istraživanja po glavi stanovnika ili kao postotak ukupnoga nacionalnog pro­izvoda veća su u Sjedinjenim Državama nego u Evropi. Iz­daci za osnovna istraživanja tu su manji dio ukupnih na­cionalnih izdataka za istraživanje nego u Evropi, ali apso­lutni iznos utrošen na osnovna istraživanja u Sjedinjenim Državama znatno premašuje sredstva utrošena u tu svrhu u drugim zapadnim zemljama, a to vrijedi i za sredstva po glavi stanovnika (tabl. 8-1). Ta tablica pokazuje da primije­njena znanost, koju karakterizira poduzetnički duh, i koja je često proširivala istraživanja i nastavu na nova, ponekad relativno riskantna područja, nije na kraju utjecala na sma­njenje dijela sredstava za osnovna istraživanja u odnosu prema ukupnim društvenim ulaganjima, čega se Evropa pri­bojavala, i prije bi se ona mogla dovesti u vezu s porastom tog dijela.

Osim toga, općim poticanjem primijenjenog istraživanja nije se smanjila nezavisnost znanosti, kao što se u početku strahovalo. Iako je javno mišljenje u Sjedinjenim Državama, kad su se pojavile te promjene o kojima je riječ, bilo sprem­no da bez oklijevanja sudi o istraživanjima prema neposred­noj koristi, ni centralno rukovodstvo ni pojedini izvori sred­stava nisu taj kriterij nametnuli znanstvenoj zajednici. Na­protiv, stvaranje novih vrsta ustanova prepušteno je ruko­vodiocima koji se bave organiziranjem sveučilišne i istraži­vačke djelatnosti i znanstvenom politikom, tj. predsjednici­ma sveučilišta, upraviteljima i savjetnicima zaklada, privat­nim industrijalcima i šefovima vladinih ministarstava. Neki su se od njih iskreno uzdali u vrijednost čiste znanosti, drugi su, možda, bili istinski utilitaristi i vjerovali su samo u vri­jednost znanosti koja ima svoju primjenu. Ali svi su se oni morali suočiti s dva krajnje praktična zadatka — zarađivati novac istraživačkim radom ili ga dobivati za istraživanje i visoko školstvo. U oba slučaja moglo se uspjeti samo ako su istraživanja koja su potpomagali ili unapređivali bila na visokoj razini, a za to je trebalo pridobiti i zadržati vrsne znanstvenike. Ako se u tome nije uspjelo, cijena je neuspje­ha bila visoka — gubitak novca i ugleda. Nikad se zato nije moglo odmarati na lovorikama jer bi ih tad pretekli njihovi takmaci u industriji ili na sveučilištima.

201

T a b l i c a 8-1.*

UKUPNI NACIONALNI IZDACI ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ U SAD I ZAPADNOJ EVROPI S OBZIROM NA UKUPNI NACIONALNI BRUTO-PROIZVOD I NA MJESTO I VRSTU ISTRAŽIVANJA

Države

SAD 1963—64.

Francuska

1963.

Njemačka

1964.

Italija 1963.

V. Britanija 1964—65.

Austrija 1963.

Belgija

1963.

Nizozemska

1964.

Norveška 1963.

Švedska 1964.

Aps

olut

ni

izno

s u

m

iliju

nim

a U

S $

21075

1299

1436

291

2 160

23

137

330

42

257

Per

cap

ita

US

$

U0,5

27,1

24,6

5,7

39,8

3,2

14,7

27,2

1,5

33,5

Kao

pos

tota

k uk

upno

g na

c. b

ruto

-pro

izvo

da

3,4

1,6

1,4

0,6

2,3

0,3

1,0

1,9

0,7

1,5

Mjesto istraživanja (postotak od

ukupnoga)

Pri

vred

a

67

51

66

63

67

64

69

56

52

67

Drž

ava

18

38

3

23

25

9

10

3

21

15

Dru

ge

nep

rivr

edn

e or

gan

izac

ije

3

11

1

1

1

21

2

Vrsta istraživanja (postotak od

ukupnoga)

Vis

oko

škol

stvo

12

11

20

14

7

26

20

20

25

18

Osn

ovna

is

traž

ivan

ja

12,4

17,3

18,6

12,5

22,6

20,9

27,1

22,2

Pri

mije

njen

a is

traž

ivan

ja

22,1

33,9

39,9

26,1

31,9

41,2

36,4

34,6 R

azvo

j

65,5

48,8

41,5

61,4

45,5

37,9

36,5

43,2

* Sastavljeno prema podacima iz Organization for Economic Cooperation and Development, The Overall Level and Structure of Research and Development Ef­forts in OECD Member Countries, Pariz, OECD 1967, str. 14, 57, 59.

Podrediti istraživački rad i nastavu neznanstvenim krite­rijima nije, kao što je ustanovljeno, najbolji način da se znanošću koristi u neznanstvene svrhe. Njoj valja pomoći u njezinu vlastitom imanentnom razvoju i tad vidjeti kako se mogu iskoristiti rezultati u proizvodnji, u prosvjeti i za po­boljšanje životnih uvjeta. Vezu između znanosti, s jedne, i industrije i države, s druge strane, nisu uspostavili indu­strijalci ili državni činovnici dajući upute znanstvenicima. Prije bi se moglo reći da je tu riječ o stalnom i vještom

202

davanju i uzimanju između profesionalnih znanstvenika, koji dobro znaju što žele i mogu, i potencijalnih korisnika zna­nosti u raznim zanimanjima, industriji i državnoj upravi. Tu za obje strane korisnu razmjenu uspostavili su i održa­vaju poduzetni rukovodioci na sveučilištima i u istraživačkoj djelatnosti, i oni djeluju kao organizatori i tumači između tih dvaju sugovornika.

Privreda uz pomoć znanosti ostvaruje dobit, ali prilično velik dio tog dobitka opet se troši na istraživanje da bi se osigurala sistematska fundamentalna istraživanja na sve ve­ćem broju područja. Ono što se u Njemačkoj tek naziralo sredinom 19. stoljeća — grupa ljudi, obično učenika velikog inovatora, koja predano radi na jedinstvenom skupu ideja dok ne iskoristi sve njihove mogućnosti — postalo je nor­malna pojava u Sjedinjenim Državama. Zbog sigurne eko­nomske baze — kakva nikad nije stvorena u Evropi — tu se te djelatnosti stalno razvijaju na sve većem broju po­dručja. Znanstveni razvoj, ako se on može iskazati brojem sudionika, uloženim sredstvima ili publikacijama, tu je sve brži; Sjedinjene Države nameću svoj tempo drugim zem­ljama, kojima ta trka postaje sve teža. To je pozitivna strana sistema.

Što ugrožava sistem

Ima, međutim, i negativnih aspekata. Jedan je od njih osjetljiva ravnoteža između unutrašnjih struktura i tradicija stvaralaštva na polju znanosti i znanja, te ekonomskih i političkih pritisaka. Ta je ravnoteža osjet­ljivija u Sjedinjenim Državama nego drugdje jer pluralisti­čka struktura i duh poduzetništva, uz ekspanzivan sistem znanosti i visokog obrazovanja, zahtijevaju od sveučilišta mnogo veće sudjelovanje u društvenim zbivanjima. To je cijena koja se plaća za veća ulaganja.

Do 40-ih godina 20. stoljeća bila su dva tipična oblika sudjelovanja. S vremena na vrijeme na sveučilišta i koledže vršen je pritisak da uvedu studij za zanimanja koja praktički nisu imala nikakvoga stvarnog ili potencijalnog znanstvenog sadržaja i da priznaju studije s vrlo malo intelektualnih sadržaja. Sličan, ali donekle opravdan, vanjski utjecaj doveo

203

je na sveučilišta do znatnog proširenja nastave za neka zani­manja, i to na područjima gdje su znanstveni ili intelektual­ni sadržaji bili nerazvijeni ili su se tek nazirali kao moguć­nost. Nastojanja »land grant« koledža na području poljopri­vrede i tehničkog obrazovanja, osnivanje pedagoških i eko­nomskih škola, škola za socijalne radnike i još za neke druge domene mogli bismo svrstati u tu skupinu.

Gledajući sa stajališta sadašnjosti, ti pokušaji nisu na­nijeli veće štete sistemu. Predani i kreativni sveučilišni znan­stvenici i rukovodioci gledali su na to kao na zlo koje valja ograničiti ili kao na izazov i poticaj da proučavaju i istra­žuju ta nova područja. Tako su neke od najgorih anomalija uklonjene ili ograničene, a sistem kao cjelina nije pri tome pretrpio veći pad kvalitete; stručne škole uspjele su podići razinu intelektualnih sadržaja u svojim nastavnim planovi­ma, ali se i dalje susreću s tim problemom.

I opet su profesionalni sveučilišni rukovodioci bili oni koji su imali važnu ulogu pri uklanjanju štetnih posljedica takve »uslužne funkcije«. Od sveučilišne se administracije zahtijevalo da uvede ta intelektualno problematična podru­čja, a ponekad su zahtjevi potekli od nje same. Znanstvenici i učenjaci na fakultetima za umjetnost i znanost nisu bili motivirani i nisu imali prilike da se bave tim praktičnim pitanjima. Obično su oni držali da bi to bilo opasno za zna­nost. U takvim okolnostima predsjednici sveučilišta morali su djelovati kao posrednici između vanjske okoline (koja je zahtijevala da sveučilište više služi zajednici) i sveučilišne zajednice, koja se borila za najveću moguću slobodu kako bi se mogla usredotočiti na čistu znanost. Ako zanemarimo ma­le koledže, koji su služili pojedinim lokalnim, vjerskim i etničkim grupama, najviše su u tome bile uporne neprosvije­ćene vlade pojedinih država. One su imale moć da kontro­lom financijskih sredstava prisile državna sveučilišta na obav­ljanje raznih neakademskih usluga. Redovito su upravni od­bori privatnih sveučilišta imali sličnu moć, ali u praksi su oni, na najvažnijim privatnim sveučilištima, obično zastupali akademski prije nego neakademski stav, barem u svojstvu staratelja. Druge grupe, kao što su stručna i dobrovoljna udruženja, mogle su samo pokušati utjecati na sveučilišta nudeći im sredstva u zamjenu za osnivanje stručnih škola i obavljanje sličnih usluga.

Zbog toga su se vodeća privatna sveučilišta, koja su bila centar sistema, morala suprotstavljati samo relativno ogra-

204

nicenom pritisku kako bi sačuvala svoje standarde.4 6 Zašti­ćivao ih je ugled njihovih znanstvenika i učenjaka te slava njihovih ustanova (koja nije uvijek bila samo intelektualna). Usprkos sistemu koji ističe jednakost, intelektualna slava, relativna ekonomska nezavisnost i odani staratelji na pravim položajima, uspjeli su zaštititi nezavisnost intelektualne dje­latnosti.

Nakon drugoga svjetskog rata uvjeti su se promijenili. Došlo je do, kako je to nazvao Weinberg, ubrzanog »forsi­ranja« znanstvenog razvoja.47 Taj je proces započeo prije, vjerojatno s osnivanjem postdiplomskih studija, za različite profesije. Ali od drugoga svjetskog rata on je uglavnom re­zultat sve većih sredstava koje savezna vlada daje za znanost. Njezin udio u ukupnim izdacima za istraživanje i razvoj po­rastao je s manje od jedne četvrtine u 1940. na više od dvije trećine ukupnih izdataka u 1965. godini.48 Tako se u Sjedi­njenim Državama dogodilo nešto slično onome što je bilo u Njemačkoj 70-ih godina. S razvojem novog sistema istra­živanja nakon pobjedonosnog rata, država se sve više brinula za istraživačku djelatnost.

Američki sveučilišni sistem drukčije je reagirao na nove mogućnosti od njemačkoga. Sveučilišta su ih znala iskoristiti, a dodjelom sredstava u obliku subvencija i na temelju ugo­vora očuvao se natjecateljski karakter decentraliziranog sis­tema. Zato američka sveučilišta nisu potisnula druge vrste ustanova, kao što su instituti za tehnologiju i drugi specija­lizirani oblici visokog školstva; prije bi se moglo reći da su oni postepeno postali sastavni dio sveučilišne strukture. Ta­kođer se povećao dio za sveučilišta u sredstvima koje država daje za istraživanje49 (to je suprotno onome što se dogodilo u Njemačkoj nakon što je država počela financirati istra­živanje).

Ali opažaju se znakovi krize, koja se možda može pripi­sati inflacijskoj situaciji, kad sistem znanstvene djelatnosti potaknut ulaganjima savezne vlade pokušava izvesti stvari za koje nije intelektualno sposoban. To se između ostaloga

46 »Centar« se ovdje upotrebljava za sastavni dio sistema koji služi kao model za preostali dio. Vidi o tome Edward Shils, Centre and Periphery, u The Logic of Personal Knowledge: Essays Presented to Michael Polanyi, London, Routledge and Kegan Paul, 1961, str. 116—130, i Observations on the American University, Universities Quarterly, ožujak 1963, XVII:182—192.

47 Alvin M. Weinberg, Reflections on Big Science, Cambridge, Mass., The MIT Press, 1967, str. 106.

48 OECD, Reviews of National Science Policy, United States, Paris, OECD, 1968, str. 30, 33, tablice 1. i 3.

49 Isto, i str. 33, 191, tablice 3. i 36.

205

očituje u razvoju istraživačke djelatnosti u takvim razmje­rima da se postavljaju ozbiljna pitanja koliko je ona korisna kao doprinos znanju, privredi ili nekoj drugoj društvenoj svrsi.50

Možda je tu riječ samo o problemu rasipanja, što se može popraviti. Ali čini se da je inflacijska situacija izaz­vala daljnje probleme koji to otežavaju. Najakutniji među njima je novi problem studenata. Jedno od izrazitih obilježja američkog sistema uvijek je bila spremnost školovanih struč­njaka, posebno onih koji imaju samo diplomu, da prihvate različita zaposlenja. To je spriječilo pojavu znatne grupe vi­sokoobrazovanih kadrova koji bi, bilo zbog specifičnosti svog školovanja, bilo zbog razine i sadržaja svojih društvenih aspiracija, bili spremni da prihvate samo neke ugledne i dobro plaćene poslove. Pojava velikog broja takvih »inte­lektualaca koji se ne mogu zaposliti« vezana je u Evropi umnogome za radikalizaciju i otuđenje intelektualne politike u prvoj trećini ovog stoljeća. U Sjedinjenim Državama ta je pojava bila zapravo nepoznata.

Ali takvo stanje možda neće potrajati. Iznenadni razvoj postdiplomskog školovanja u domenama za koje nema po­sebne potražnje i gdje su kriteriji o mjerodavnosti prilično dvojbeni, možda će uskoro stvoriti problem pretjerane po­nude visokoobrazovanih kadrova ili izazvati kod njih osjećaj da nisu sastavni dio društva. To bi, možda, moglo biti u pozadini (osim vijetnamskog rata i problema urbanizacije) današnjeg otuđenja i radikalizacije među američkim stu­dentima.

Zbog daljnjih promjena u vanjskoj situaciji i unutraš­njoj strukturi sveučilišta, teško je utvrditi posljedice takva razvoja događaja. Položaj se sveučilišta u američkom društvu izmijenio jer ono obuhvaća praktički sve mlade ljude od 18 do 25 godina, koji su osjetljivi na društvena zbivanja i po­tencijalni su sudionici u njima. Iako su oni raspršeni po stotinama studentskih gradova, komunikacijska i prijevozna sredstva znatno su smanjila udaljenosti među njima. Tako su američki studenti postali potencijalna politička snaga, kao što je to nekad bilo u Evropi i Latinskoj Americi. U tim je zemljama, naime, politički i intelektualni život bio koncentriran u glavnim gradovima, i možda još u dva ili tri veća grada. Studenti iz cijele zemlje okupljali su se u

50 Weinberg, cit. djelo, str. 156—160, i Harold Orlans (urednik), Science Policy and the University, Washington, D. C, The Brookings Institution, 1968, str. 123—164.

206

tim mjestima i stekli važnost u političkom životu, koja je bila više odraz njihova utjecaja u gradovima nego na ukup­no stanovništvo. Sveučilišta su tako postala najpogodniji cen­tri za političku djelatnost. Danas u Sjedinjenim Državama, iz poznatih nam razloga, slično je stanje unatoč većoj de­centralizaciji političkog i ekonomskog života.

Hoće li to dovesti do politizacije i intelektualnog pada sveučilišta, ovisi o sposobnosti sveučilišta da svojim člano­vima vrati smisao za znanstveni cilj i da nanovo uspostavi ravnotežu između istraživanja i nastave kao sveučilišnih funk­cija i potreba društva. Možda je, međutim, inflacijska situa­cija već štetno djelovala na sposobnost sveučilišta da se regenerira. Najveća snaga američkog sveučilišta obično je bilo njegovo snažno rukovodstvo. Novija zbivanja znatno su potkopala autoritet i odgovornost sveučilišnih predsjednika. Budući da su se znatna sredstva izravno davala profesorima, predsjednici su bili oslobođeni dužnosti da unapređuju i štite istraživačku djelatnost na sveučilištu. To je poljuljalo lojalnost znanstveno-nastavnog kadra prema upravi. On više nije u predsjedniku gledao saveznika koji pomaže u ostva­renju najvrednijeg dijela njegova rada. Osim toga, nakon što je uprava sveučilišta lišena te važne funkcije, vjerojatno je oslabio osjećaj o zajedničkom cilju i sposobnost da se na sveučilište gleda kao na cjelinu koju ravnopravno čine znan-stveno-nastavni kadar, studenti i uprava.51

Teško je predvidjeti kakav će biti konačan ishod te neizvjesne situacije. Sistem može ponovo ojačati, ili će po­stati žrtva politizacije. Njegova sadašnja kriza proširila se na mnoge druge zemlje, ali ne na sve, i nemoguće je proreci znači li to početak svjetske krize u znanstvenoj kulturi, kak­va se pojavila u 17. stoljeću, ili samo novo premještanje središta znanstvene djelatnosti. Ne namjeravamo ovdje pro­ricati budućnost, no u idućem poglavlju pokušat ćemo od­rediti varijable i njihove međusobne odnose koji su uzro­kovali pojavu sadašnjeg stanja.

51 Isto, str. 101—111, 323—330.

207

9

Zaključak

1. Društveni uvjeti znanstvene djelatnosti

Središnje pitanje ove knjige bilo je kako se razvijala znanstvena djelatnost i kako je ona popri­mila današnju strukturu. U prethodnim poglavljima razma­trali smo glavne stadije tog razvoja, a sad ćemo pokušati ukratko iznijeti neke općenite osobine koje čine bit cijelog njegova kretanja.

Razlike između znanstvene djelatnosti u različitim raz­dobljima i na raznim mjestima tumačili smo dvjema vrstama uvjeta. Prvu skupinu čine promjenljivi odnosi društvenih vri­jednosti i interesa među stanovništvom kao cjelinom, koji su, više ili manje, motivirali i navodili ljude da potpomažu zna­nost, da vjeruju u nju ili se njome bave. Druga je skupina uvjeta organizacija znanstvene djelatnosti, koja je bila, više ili manje, djelotvorna nudeći proizvode istraživačkog rada i poti­čući njegovu inicijativu i efikasnost. Iako se prva skupina uvjeta odnosi na društveni sistem u najširem smislu, druga postaje važna kad znanstveni rad u zemlji postane relativ­no autonoman podsistem društva — tj. kad ljudi žive od znanstvenog rada, kad oni znanost odabiru kao karijeru (ili barem kao važan dio svoje karijere) ili kad društvo traži usluge znanstvenika i ljudi sa znanstvenim obrazovanjem, koji su redovito zaposleni u okviru različitih područja i kao grupa sudjeluju u političkim i ideološkim društvenim pro­cesima. Ima i uvjeta treće razine, koji se odnose na struk­turu pojedinih organizacija istraživanja ili na različite oblike života znanstvene zajednice, kao što je društvena struktura

208

raznih područja, udruženja itd. Ovdje smo tu posljednju ra­zinu organizacije razmotrili samo onoliko koliko je ona važ­na za razumijevanje položaja znanosti u društvu i o njoj u ovome završnom poglavlju više neće biti riječi.

Početke neprekinutog i sve bržeg razvoja znanosti objaš­njavali smo prvom skupinom uvjeta. Između 15. i 17. sto­ljeća pojavile su se u raznim dijelovima Evrope utjecajne grupe, pokretljive u ekonomskom i društvenom pogledu, koje su u jednome promjenljivom i pluralističkom društvu okre­nutome budućnosti tražile spoznajnu strukturu koja bi bila u skladu s njihovim interesima. Empirička prirodna znanost (koje idejni razvoj nije ovisio o tim društvenim okolnostima) nudila je takvu spoznajnu strukturu kojoj se valjanost mo­gla provjeriti. Iako ona nije bila model za tumačenje druš­tvenog života koji bi zadovoljavao logički i empirički, njezin stalni napredak bio je dovoljan da podrži uvjerenje kako će znanstvene metode jednog dana dati ključ za razumijevanje čovjeka i društva.

Ta konstelacija dovela je do priznavanja uloge znanstve­nika (vidi 4. poglavlje). On je proučavao prirodu, a ne pu­tove božje ili ljudske, i koristio se kao svojim intelektualnim oruđem matematikom, mjerenjem i eksperimentom, ne osla­njajući se na tumačenje raznih autoriteta, spekulaciju i na­dahnuće. Na znanje je gledao kao na nešto što valja nepre­kidno dalje usavršavati, a ne samo nastojati zadovoljiti mje­rila nekoga zlatnog doba u prošlosti. Nova uloga znanstve­nika bila je jednako priznata i prihvaćena i smatrana je jednako dostojanstvenom kao i uloga tradicionalnog filozo­fa, teologa ili književnika, ali ih je ona nadrastala po opsegu primjene.

Jednom kad je uloga znanstvenika bila uspostavljena, znanost je mogla postati nezavisni podsistem društvu. Ipak, do sredine 19. stoljeća razlike u razvoju znanosti u različitim zemljama i dalje su određivali odnosi društvenih vrijednosti i interesa općenito, a ne početni oblici organizacije znanstve­nog rada.

Prvi znakovi nezavisnog podsistema počeli su se pojavlji­vati u 18. stoljeću (vidi 5. poglavlje). Apsolutistički vladari bili su spremni potpomagati znanost zbog njezine veze s tehnologijom i privredom, ali nisu željeli primijeniti znan­stveni postupak na politička, vjerska i ekonomska zbivanja i suditi o stvarima po njihovim rezultatima. Također oni nisu željeli proširiti primjenu univerzalističkih mjerila na druš­tvena i kulturna zbivanja općenito. Prirodoslovci, koji su po-

14 Uloga znanstvenika u društvu 209

čeli činiti zajednicu stručnjaka, nisu propustili ponuđene mo­gućnosti, bez obzira na to tko ih je nudio, i okrenuli su ih u korist znanstvenog istraživanja i u korist vlastitih interesa.

Organizacija je postala važna determinanta znanstvene djelatnosti oko 1840. godine (vidi 7. poglavlje). Nakon toga, skokovi u znanstvenoj djelatnosti pojavljivali su se kao re­zultat otkrivanja novih primjena znanosti, što je uzrokovalo promjene definicije uloge znanstvenika, ali i inovacije u is­traživačkom radu i organizaciji. Prilikom svake promjene organizacije jedna je zemlja bila središte i služila je kao model za inovacije; odatle se novi tip uloge i organizacije prenosio u druge zemlje.

Tako je u Francuskoj nastala akademija koju je potpo­magala država, znanstvenici su dobili namještenja u pro­svjetnim i savjetodavnim službama. Spoj nastave i istraži­vačke djelatnosti u ulozi profesora i istraživački laboratorij (»institut«) pojavljuju se u Njemačkoj. Školovani istraživač — doktor filozofije — i odsjek koji obuhvaća istraživačku i nastavnu djelatnost, te složeniji tip istraživačkog instituta s nekoliko iskusnih istraživača, stručnjaka za razne disci­pline, pojavljuje se u Sjedinjenim Državama (i djelomice u V. Britaniji). Na svakoj od tih prekretnica središte znanstve­ne djelatnosti premještalo se u zemlju gdje je inovacija na­stala. Tako su se inovacije u primjeni i organizaciji znanosti prenosile u druge zemlje i opća razina znanstvene djelat­nosti bi svuda porasla. Dakle, razvoj je znanstvene djelat- ;

nosti — o kojem je ovisila brzina iskorištavanja imanentnih mogućnosti znanosti — bio određen mnoštvom novina na društvenom planu u primjeni i organizaciji znanosti koje su se pojavile u različitim zemljama i zatim ih je svjetska znan­stvena zajednica prihvatila kao najbolja rješenja. Izbor znan­stvene zajednice očitovao se odlaskom znanstvenika na dalj­nje usavršavanje u određenu zemlju i oponašanjem ustanova te zemlje, što ne znači da se na taj model uistinu svuda ugledalo. To je, naravno, ovisilo o širim društvenim uvjetima (vidi 6. i 7. poglavlje).

210

2. Mehanizam organizacijskih promjena i njihova rasprostiranja

Nakon što smo utvrdili općenitu evo­lucijsku shemu znanstvenog razvoja, razmotrit ćemo kakav je bio mehanizam odabiranja određenog tipa uloge i organi­zacije, čini se da je taj mehanizam bilo takmičenje između jakih istraživačkih jedinica na decentraliziranome zajednič­kom tržištu koje je obuhvaćalo istraživače, studente i proiz­vode kulture.

Da je decentralizirani sistem djelotvorniji u proizvodnji i odabiranju novih tipova uloga i organizacija od centrali­ziranoga, ne mora se posebno isticati. Perspektive znanosti neprekidno su se mijenjale, pa tako i organizacija rada, kako bi bila što prikladnija za istraživanje. Ako je sve drugo jed­nako, vjerojatnije je da će decentralizirani dati više različi­tih ideja i eksperimenata nego centralizirani sistem. Zbog brojnih i nepredvidivih načina na koje znanost možemo pri­hvatiti i njome se koristiti, mnoštvo će eksperimenata što ih vrše sudionici tog takmičenja dovesti do veće potražnje za znanošću, a time i do većih ulaganja u nju, nego što bi to svojim odlukama postigla nekolicina pametnih ljudi u centraliziranom sistemu. Decentralizacija i natjecanje imaju i ugrađeni povratni mehanizam kojim razlikuju uspješno od neuspješnog djelovanja. Centralizirani sistemi moraju stvo­riti umjetne mehanizme za takvu procjenu, koji nisu sasvim zadovoljavajući.1

Što se tiče širenja inovacija u okviru uloge i organiza­cije znanosti, možemo reći da je taj proces bio manje djelo­tvoran od širenja otkrića u samoj znanosti. Novine u orga­nizaciji znanosti u malim zemljama kao što su Škotska i

1 Eksperiment u SSSR-u u centralnom planiranju i upravljanju istraživa­njem mnogi su znanstvenici 30-ih godina 20. stoljeća smatrali idealnim. Vidi o tome J. D. Bernal, The Social Function of Science, London, Routledge and Kegan Paul, 1939, str. 221—237. Glavni argument u prilog toj vrsti znanstvene politike bio je da ona sprečava rasipanje i usklađena je s privredom. Dotadašnja rela­tivno skromna dostignuća mogla su se tumačiti općenitom zaostalošću sovjetskog društva. Sada, nakon dugogodišnjeg iskustva i ulaganja većih sredstava, čini se da taj centralizirani sistem još uvijek nije donio tako dobrih rezultata kao de­centralizirani. Vidi o tome Peter L. Kapitza, Problems of Soviet Scientific Policy, Minerva, proljeće 1966, IV:391—-397. Centralizirani sistem nije pronašao ni bolja sredstva za mjerenje znanstvenog učinka (što je prijeko potrebni uvjet za uprav­ljanje iz centra) od onih koji su se razvili u decentraliziranim sistemima. Vidi o tome E. Zaleski, J. P. Kozlowski, H. Wienert, R. W. Davis, M. J. Berry, R. Amann, Science Policy in the U.S.S.R., Pariz, OECD, 1969, str. 34—47, 263—282, 457—486; R. W. Davies i R. Amann, Science Policy in the U.S.S.R., Scientific American, lipanj 1969, 220:19—29. Isto se odnosi na centralizirani francuski sistem.

14* 211

Švicarska izravno su malo utjecale na druge. Škotska sveuči­lišta bila su vjerojatno najbolja na svijetu u izvjesnom raz­doblju u 18. stoljeću, ali nitko ih nije oponašao, osim možda Sjedinjenih Država, koje su u to doba zaostajale za V. Bri­tanijom i bile intelektualno ovisne o njoj.

Male su zemlje imale relativno malo utjecaja na orga­nizaciju znanosti u svijetu zbog pomanjkanja djelotvornoga internacionalnog natjecanja među znanstvenim organizacija­ma. Pokretljivost nastavnika, studenata i sredstava izvan na­cionalnih granica je slabija, a jezici malih naroda nisu toliko poznati. Zbog toga se širenje modela organizacije i uloge u svijetu ne pojavljuje kao rezultat takmičenja jednakih orga­nizacija, već oponašanjem inovacija u velikim zemljama. Za­to će one prije postati znanstvena središta nego male zemlje, a jednom kad to postanu stječu one monopolistički položaj u znanosti. Francuska u prvim desetljećima 19. stoljeća, za­tim Njemačka, a poslije Sjedinjene Države, imale su takvu ulogu u stručnom usavršavanju i ocjeni otkrića. Njemačka i Sjedinjene Države također su imale monopolistički položaj u objavljivanju znanstvenih radova (vidi Dodatak). Zbog toga su znanstvenici cijelog svijeta smatrali te zemlje svojom duhovnom domovinom. Prihvatili su način rada koji je pre­vladavao u središtu jer su mnogi od njih ondje bili na dalj­njem usavršavanju i običaji koji su tamo vladali u pogledu usavršavanja, ocjenjivanja i hijerarhije postali su uobičajena praksa svjetske zajednice znanstvenika. U okolnostima gdje je organizacija znanosti (tj. ljudi i sredstva) nacionalna, inter-nacionalnost znanosti, koja ujedinjuje znanstvenike cijelog svijeta u zajednicu sa središtem u jednoj zemlji, stvara mo-nopolističke prednosti. Kao što to pokazuje primjer Njemač­ke, te prednosti mogu spriječiti premještanje središta na neko novo mjesto čak i onda kad način na koji se odvija znanstvena djelatnost u postojećem središtu više nije pri­kladan.

212

3. Financiranje istraživanja

Kao što smo istaknuli u 1. poglavlju, prije drugoga svjetskog rata rijetko se raspravljalo o tome koliko će se u nekoj zemlji potrošiti na znanost, jer su te svote bile male i nebitne.2 Ali ulaganja u istraživanje i razvoj, kao dio ukupnoga nacionalnog proizvoda i radne snage op­ćenito, otada su tako naglo porasla da se nametnulo pitanje kako odrediti granice tog rasta.3

Tokom ovog stoljeća u svim su zemljama osnovani speci­jalizirani istraživački instituti za sva područja od praktične važnosti, kao što su zdravstvo, poljoprivreda, geologija itd., koje je financirala država. Osim toga, u sve većem broju industrijskih grana također se smatralo da je korisno imati istraživačke laboratorije šireg ili užeg opsega. U većini ze­malja, s druge strane, postoje akademije i druge ustanove koje se bave istraživanjem iako je istraživački rad koji se tamo obavlja katkad neznatnog opsega.

2 Jedan od malobrojnih koji su o tome raspravljali bio je Bernal, cit. djelo. 3 Vidi primjer OECD, Reviews of National Science Policy, United States,

Pariz, OECD, 1958, str. 30, tabl. 1, gdje piše o porastu izdataka za znanost u SAD. Ukupna ulaganja za istraživanje i razvoj u 1929. bila su 0,2°/« ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda, u 1940. 0,3°/o, u 1941. 0,7°/o, a od 1946. do 1952. bila su oko 1%, 1956. 2°/o i do 1964. dosegla su 3°/o, U nedostatku i traženju prikladnih mjerila za određivanje optimalne visine sredstava za istraživanje piše Harold Orlans (urednik), Science Policy and the University, Washington, D.C., The Bro­okings, Institution, 1968, str. 123—188; Zaleski i drugi, cit. djelo, str. 45; Alvin M. Weinberg, Criteria for Scientific Choice i Criteria for Scientific Choice II: The Two Cultures, Reflections on Big Science, Cambridge, Mass., M.I.T. Press, 1967, str. 65—100.

213

Ima, međutim, velikih razlika između raznih zemalja s obzirom na: a) stupanj centraliziranosti u financiranju i up­ravljanju znanstvenim obrazovanjem i istraživanjem; b) stu­panj kombinacije funkcija nastave i istraživanja; t j . da li ih obavljaju isti ljudi u istim organizacijama ili različiti ljudi u različitim organizacijama. Iako centralizacija i decentrali­zacija imaju iste oblike, vjerojatno nije suviše proizvoljno svrstati znanstveno najrazvijenije zemlje današnjice prema stupnju centralizacije i kombinacije funkcija.

Dva velika porasta znanstvene produkcije nakon temelj­nih promjena u organizaciji i primjeni znanosti poslije 1840. godine dogodila su se u Njemačkoj i u Sjedinjenim Drža­vama, dakle u velikim zemljama koje su imale vrlo decen-tralizirane sisteme znanstvene djelatnosti, s najvećim spojem istraživanja i visokog školstva. Možda je taj spoj funkcija bio u vezi s decentralizacijom. Visoko školstvo pruža najoči­tije i, čini se, najbrojnije mogućnosti za sve veću primjenu znanosti. Zato će se, vjerojatno, u decentraliziranim siste­mima, gdje na području znanosti prevladava inicijativa i poduzetništvo, granica između istraživanja i nastave stalno mijenjati. Budući da će za istraživanje i visoko školstvo biti vezano sve više vrsta nastave, veća je i mogućnost da će biti iskorištene mogućnosti koje visoko obrazovanje stvara za istraživački rad, i obratno.

S druge strane, zemlje u kojima se znanstvena politika vodi iz središta pokušale su utvrditi znanstvene potrebe i u skladu s njima odrediti sredstva. Ta procjena povlačila je za sobom razgraničavanje različitih funkcija znanosti i posebno organiziranje i financiranje svake funkcije.

Takva politika, ako je provode sposobni i pametni ljudi koji imaju podršku države, može vrlo uspješno stvoriti uvjete za vrhunsku fundamentalnu znanost koristeći se iskustvima drugih zemalja. Stručnjaci na nekom području koji znaju što se drugdje događa mogu vrlo dobro prosuditi što vrijedi oponašati, a što ne, i dat će dobre ideje za daljnja pobolj­šanja.

Ti će stručnjaci, međutim, biti u znatno nepovoljnijem položaju kad je riječ o primjeni znanosti. Iskustvo drugih zemalja i tu može pomoći, ali ne toliko kao kad je u pitanju sama znanost, gdje su ciljevi uvijek isti. Nema razlike, nai­me, između onoga što fizičar koji proučava strukturu atoma ili genetičar koji proučava evoluciju biljaka želi znati u V. Britaniji ili Japanu. Ali, postavlja li se pitanje koje vrste fizikalnih ili genetičkih istraživanja mogu biti ekonomski

214

korisne u pojedinoj zemlji, ili koliko nova znanja na polju fizike i genetike treba da budu zastupljena pri školovanju raznih vrsta stručnjaka u svakoj od njih, tad je iskustvo druge zemlje od relativno male važnosti.

Dobar primjer takve vrste istraživačke politike upravo je engleska tokom, otprilike, posljednjih stotinu godina. Bu­dući da je već od 17. stoljeća imala znanstvenu elitu s odlič­nim političkim i društvenim vezama, V. Britanija je prije nego bilo koja druga zemlja shvatila opravdanost stvaranja službene znanstvene politike.4 Dobar dio te politike potaknuli su praktični razlozi, što pokazuju rasprave oko njezina krei­ranja, ali i činjenica da se prilikom osnivanja istraživačkih savjeta prednost davala primijenjenim područjima.5 Unatoč tome, ta je politika imala najviše uspjeha na fundamental­nim područjima. Nema pokazatelja o posebnom uspjehu V. Britanije u primijenjenoj znanosti i razvoju (iako nema ni osnove za česte tvrdnje o njezinu neuspjehu u tim domena­ma). Ali u fundamentalnim znanostima, kao što se vidi iz broja publikacija, Nobelovih nagrada i drugih pokazatelja, engleska je znanost zaista bila izuzetno uspješna. Zadržala je svoje mjesto kao druga zemlja u znanosti unatoč svih promjena u njezinu sadržaju i organizaciji koje su se pojav­ljivale od 18. stoljeća dalje, i njezina su dostignuća tokom cijelog tog razdoblja vjerojatno nadmašila ona u drugih zemalja.

Te rezultate tumačimo na ovaj način. Znanstveni savjet­nici engleske vlade bili su vjerojatno odlični i što se tiče same znanosti; mogli su izvanredno dobro procijeniti ono što ih je učilo tuđe iskustvo. Ali oni nisu bili u stanju pro­voditi izbor u ekonomskom smislu, a to je prijeko potrebno za praktično usmjerena istraživanja. Ipak, da su to i bili, primjeri koji su im bili poznati bili bi bez važnosti. Jedino čime su, dakle, mogli pridonijeti politici primijenjenih istra­živanja bila je sigurnost da će rad u istraživačkim ustano­vama biti visoke kvalitete. U tome su uspjeli, tako da su te ustanove uistinu dale važne doprinose znanosti. Ali jesu li ti doprinosi koristili njihovoj ili nečijoj drugoj privredi, to je bila stvar slučajnosti.

Dakle, suprotno nastojanjima, engleski sistem postao je model za znanstvenu politiku namijenjenu unapređenju fun-

4 Frank Pfetsch, Beiträge zur Entwicklung der Wissenschaftspolitik (Vor­läufige Fasung), Heidelberg, Institut für Systemforschung, 1969, mimeografirano, Str. 23—26.

5 Vidi W. H. G. Armytage, Civic Universities, London, Ernest Benn, 1955, i D. S. L. Cardwell, The Organization of Science in England, London, Heinemann, 1957, o raspravama o engleskoj znanstvenoj politici tokom 19. stoljeća.

215

damentalnih istraživanja. Ali, budući da troškovi za funda­mentalna istraživanja također naglo rastu, pitanje je može li se ta, ili bilo koja druga znanstvena politika koja djelo­tvorno ne potiče primjenu znanosti u privredi, još dugo održati.6

Znanstvena politika u drugim centraliziranim sistemima bila je slična engleskoj. Temeljila se na oponašanju one zem­lje koja je u znanstvenom pogledu najnaprednija. Ali savjeti što ih je davala vlada bili su obično lošiji, i u drugim zem­ljama vladini su birokrati mnogo više nastojali kontrolirati znanstvenike nego što je to bilo u V. Britaniji. Tako su se pojavili mnogi istraživački instituti koji nisu doprinosili ni znanosti ni privredi. Sva ta politika zasnivala se na zajednič­koj zabludi, tj. da se primjena znanosti može prenositi iz jedne zemlje u drugu u istoj mjeri kao i znanstveni sadržaji. Primjena, međutim, ovisi o složenim društvenim mehaniz­mima, koji se rijetko razumiju i obično se ne uzimaju u obzir prilikom prenošenja ili oponašanja.

Jedini primjer znanstvene politike vođene iz centra koja se prividno ne zasniva na oponašanju jest sovjetska. Osnov­no obilježje tog modela je pokušaj planiranja istraživanja i

kao dijela centralno planirane privrede. Ali tu nisu nađena prikladna mjerila za određivanje udjela znanosti u privredi. Osim toga, nedavna proučavanja pokazuju da su istraživanje i razvoj imali relativno malu ulogu u razvoju sovjetske pri­vrede.7 To potvrđuje utisak da je zapravo Sovjetski Savez, kao i mnoge druge centralizirane zemlje, provodio politiku oponašanja u mnogo većem iznosu nego što se čini na te­melju njegove proklamirane politike. Sovjetska primijenjena znanost postigla je velike uspjehe na vojnom području ( i t u . je pionirski rad obavljen drugdje), gdje troškovi nisu bili važni, zatim na polju fundamentalnih istraživanja i u znan­stvenom obrazovanju. To pokazuje kako se, suprotno namjeri da se znanost planira u skladu s privredom, stvarna politika uglavnom zasnivala na oponašanju stranih modela.

6 Joseph Ben-David, Fundamental Research and the Universities, Pariz, OECD, 1968, str. 20, 55—58; C Freeman i A. Young, The Research and Develop­ment Effort in Western Europe, North America and the Soviet Union, Pariz, OECD, 1965, str. 51—55, 74; tabl, 6. sadrži još neka razmatranja i podatke o ekonomskoj korisnosti istraživanja u raznim zemljama.

7 Vidi napomenu 1. 0 faktorima ekonomskog razvitka vidi također Raymond P. Powell, Economic Growth in the U.S.S.R., Scientific American, prosinac 1968, 219:17—23. Powell ne promatra istraživanje i razvoj odvojeno te pokazuje da porast produktivnosti nije bio veći nego u Sjedinjenim Državama tokom posljed­njih osamdeset godina. Budući da taj rast valja uglavnom pripisati uvozu teh­nologije, doprinos tamošnje istraživačke djelatnosti i razvoja mora da je bio znatno manji nego u SAD.

216

Čini se, dakle, da nema valjanoga teorijskog načina ko­jim bi se utvrdio udio znanosti u privredi. Zemlje koje su pokušale odrediti visinu sredstava za znanost na osnovi opće ekonomske i prosvjetne politike, poslužili su se zapravo si­tuacijom u nekoliko pionirskih središta kao izvorom poda­taka. Ni u jednom od tih središta nije visina sredstava za znanost bila utvrđena na centralnoj razini, već metodom probe i pogreške u decentraliziranim sistemima gdje vlada natjecateljski duh. Budući da je znanost stvaralačka djelat­nost, i kao sredstvo i kao cilj, nema mjerila koja bi općenito poslužila da se odredi u kojoj je količini ona prikladna za društvo. Ima samo boljih ili lošijih mehanizama za regula­ciju njezine razine.

4. Problemi u djelovanju nacionalnih sistema istraživanja

U skladu s ovim tumačenjem, razinu znanstvene djelatnosti u svjetskim znanstvenim središtima određuje od početka 19. stoljeća mehanizam natjecanja iz­među nezavisnih znanstvenih jedinica u tim zemljama. Taj tip mehanizma stvorio je veće tržište za istraživački rad i znanje, i potakao je razvoj i širenje djelotvornije znanstvene organizacije nego što je upravljanje znanošću s centralne razine. Međutim, kao što pokazuje primjer V. Britanije, on nije nužno osigurao djelotvornije korištenje znanstvenim iz­vorima i primjenu znanosti. Ostaje pitanje jesu li razina i tip znanstvene djelatnosti što ih je uvjetovao mehanizam takmičenja bili optimalni sa stajališta društva.

Sustavni odgovor na to pitanje morao bi obuhvatiti for­mulaciju mjerila za procjenu učinka nacionalnih sistema is­traživanja. Ali to nam ovdje nije namjera. Mi ćemo samo usporediti i protumačiti teškoće u funkcioniranju sistema znanstvene djelatnosti u Njemačkoj, počevši od kraja 19. stoljeća, i u Sjedinjenim Državama tokom 60-ih godina 20. stoljeća (vidi 7. i 8. poglavlje). Pitanje glasi jesu li u oba slučaja sumnje u društvenu i ekonomsku opravdanost stal­nog širenja znanosti, i nezadovoljstvo i moralna dezorijen-tiranost važnih dijelova znanstvene zajednice vezani, u struk­turalnom pogledu, za djelovanje tih sistema što se zasnivaju na takmičenju.

217

Pojedinosti u tim krizama otkrivaju da takva odnosa vjerojatno nije bilo. U Njemačkoj, a i u Sjedinjenim Drža­vama, možemo razlikovati dva razdoblja. Tokom prvoga od njih, na početku razvoja, novine u organizaciji podigle su znanstvenu djelatnost na dotad najvišu razinu. To se dogo­dilo praktički bez ikakva miješanja države. U drugom raz­doblju, i u Njemačkoj i u Sjedinjenim Državama, do ubrza­nog razvoja dolazi na poticaj države. U oba primjera pro­blemi su se pojavili u tom drugom razdoblju.

Pri tome, država je pružila podršku znanstvenom istra­živanju nakon pobjedničkih ratova. Motivirala ju je mješa­vina istinskih znanstvenih i vanjskih, vojno-političkih razlo­ga. S jedne strane, uspjeh postignut u prethodnom razdoblju stvorio je brojne mogućnosti za ubrzani znanstveni napre­dak; s druge strane, priznata je korist znanstvenog istraži­vanja za stvarne i potencijalne vojne i političke svrhe. U početku je, zbog novih mogućnosti koje su postojale za zna­nost, bilo lako odlučiti koju vrstu istraživanja valja potpo­magati i na kojoj razini. Na poticaj znanstvenih krugova država je jednostavno preuzela programe koji su nastali na prijašnjem stadiju razvoja.

Jednom kad je prošlo to razdoblje početnih mogućnosti, država je morala ustanoviti mjerila za financiranje znanosti, a pri tome nije imala dovoljno znanja ni o društvenim po­sljedicama znanosti ni o stranim modelima koji bi mogli poslužiti kao oslonac. U tom stanju neizvjesnosti prihvaćena se politika zasnivala zapravo na jednom cilju — održavanju znanstvene premoći nad drugim zemljama. To je potpuno izmijenilo uvjete u kojima je sistem djelovao u prethodnom razdoblju.8

Reakcija dvaju sistema na tu novu situaciju bila je vrlo različita. U Njemačkoj, gdje je sveučilišna hijerarhija bila kruta i autoritarna i gdje je sveučilište odbijalo bilo kakve utilitarne ciljeve, pred novom velikodušnošću države sveuči­lišna je politika postala »deflacijska«. Profesori su se suprot­stavili proširenju i većoj raznolikosti sveučilišnih funkcija i koristili su se sredstvima namijenjenima istraživanju, koja su sve brže pritjecala, da povećaju svoju moć i razliku iz­među svoga društvenog položaja i onoga drugih istraživača.

8 O utjecaju Sputnika na znanstvena nastojanja u Sjedinjenim Državama ne treba govoriti. Argumenti koje je 1909. iznio Adolf Harnack u prilog osniva­nja državnih istraživačkih instituta u Njemačkoj odnosili su se gotovo isključivo na opasnost da druge zemlje preteknu Njemačku u istraživanjima. Vidi o tome Adolf Harnack, Zur kaiserlichen Botschaft vom 11 Oktober 1910; Begründung von Forschungsinstituten. Aus Wissenschaft und Leben, sv. I, str. 41—64.

218

Zbog toga je u okolnostima kad su sredstva i ugled sveuči­lišta i znanosti naglo porasli, opticaj tih sredstava bio sma­njen ispod razine znanstvenih mogućnosti i potražnje za znanstvenim uslugama. Tako je samoregenerirajući mehani­zam sistema zasnovanoga na takmičenju bio uništen, što se očitovalo u nesposobnosti njemačkog sistema da provede re­formu prije razvoja i nakon pada nacionalsocijalističkog režima.

U Sjedinjenim Državama, gdje sveučilišta nisu imala ništa protiv toga da se na istraživanje i na znanstveno usavr­šavanje gleda kao na »režijske« troškove, ili čak kao na sred­stva koja služe praktičnom cilju, reakcija na opsežnu pomoć države bila je »inflacijska«. Sistem koji je bio zamišljen tako da iskoristi sve mogućnosti, prihvatio je pomoć države samo kao još jednu priliku više. Ne želeći propustiti šansu da proširi i unese više raznolikosti u svoju djelatnost, sveuči­lište je prihvatilo zadatke koji su bili iznad njegovih moguć­nosti (ili, možda, iznad današnjih mogućnosti općenito). Sma­tra se da je taj korak uzrokovao lošu raspodjelu sredstava i čak pridonio izvjesnoj mlitavosti koja se danas osjeća na američkim sveučilištima.

Rezultati deflacijske situacije u Njemačkoj od 80-ih go­dina do uspona nacista 1933. godine i rezultati inflacijskog stanja danas u Sjedinjenim Državama mogu se protumačiti u okviru Durkheimove teorije o anomiji. U skladu s tim, deflacijske i inflacijske krize dovode do društvene dezorijen­tacije i očaja, jer utvrđena mjerila za ocjenu rzeultata dje­lovanja gube svoju valjanost.9 Nekih znakova podudarnosti uistinu ima. Očaj, buntovništvo i rezignacija kod profesio­nalnih znanstvenika u Njemačkoj bili su posljedica teškoća i nepredvidivosti znanstvene karijere; danas znanstvenici u Sjedinjenim Državama pate od osjećaja nezadovoljstva i pro­mašenog cilja kao posljedice prepolaganoga materijalnog us­pjeha, koji nije uvijek u vezi sa stvarnim doprinosima zna­nosti i društvu.

Ali valja imati na umu i razlike. Problemi u Njemačkoj nastali su kao rezultat slabljenja natjecateljskog duha u sa­mom sistemu zbog monopolističkog položaja male klase aka­demskih građana. U Sjedinjenim Državama današnja mlita-vost započela je tek nakon što su društveni i politički pro­blemi, kao što je rasna netrpeljivost i rat u Vijetnamu, stvo­rili napetost na sveučilištu. Zbog toga, dok gotovo nema

9 E. Durkheim, Suicide, New York, Free Press, 1951, str. 241—245.

219

sumnje da je anomija u Njemačkoj, u razdoblju nakon upli-tanja države (počevši od 70-ih godina), posljedica nedostataka u djelovanju sistema znanstvene djelatnosti, u Sjedinjenim Državama ona se pojavila tek kad je sistem bio oslabljen političkim i društvenim sukobima.

Razliku treba pripisati boljoj prilagodbi istraživačkim zadacima i većoj organizacijskoj snazi američkog sistema, pa i većoj djelotvornosti decentralizacije. Ipak, nema sum­nje da je država pretjeranim davanjem sredstava oslabila jedinice sistema. Rukovodstvo sveučilišta i znanstvena zajed­nica općenito izgubili su dosta od svog autoriteta, a oslanja­nje na državu vjerojatno je smanjilo sposobnost sveučilišta da se okrene svojoj neposrednoj društvenoj sredini, zajed­nici, roditeljima i studentima. Pitanje je, dakle, hoće li sistem nanovo steći svoju prijašnju inicijativu smanjivanja držav­nih sredstava ili će, radije, dopustiti da zbog političkog pri­tiska država preuzme potpunu odgovornost za znanost. Ali bez obzira na ishod, ovo tumačenje njemačke i američke kri­ze pokazuje da im nije uzrok neka unutrašnja slabost de-centraliziranog sistema zasnovanoga na takmičenju već slab­ljenje što ga je izazvala država naglim povećanjem sredstava za znanost imajući neodređeno u vidu vojnu premoć i na­cionalni prestiž.

5. Financiranje same znanosti, posebno kad je ona sredstvo za postizanje nekog cilja

Osim ovih zaključaka ima i drugih raz­matranja kojima se skreće pažnja na sve veću sklonost znan­stvenika prema takvom financiranju države. Ta se pojava zasniva na pretpostavci da se, budući da svi imaju koristi od znanosti, ne može očekivati kako će je pojedinci ili lokalne grupe financirati na odgovarajući način. To je točno za fun­damentalnu znanost. Ali kad je riječ o usmjerenoj znanosti, ne može se država smatrati predstavnikom cijelog društva jer ona ne obavlja sve njegove funkcije. Ako se istraživačka djelatnost bude uglavnom ili isključivo oslanjala na državu, tad će funkcije države imati nerazmjernu prednost u istraži­vanjima pred svim vrstama društvenih potreba koje zahtije­vaju istraživački rad. Čini se npr. da se relativno veliki izdaci

220

za vojna i poljoprivredna istraživanja u usporedbi s onima na području higijene stanovanja i okoline — što je pojava u većini zemalja na svijetu — mogu barem djelomice pripi­sati okolnosti da je istraživanje, poput obrane zemlje i poljo­privrede, funkcija države, a higijena stanovanja i okoline stvar je lokalne uprave.

Osim toga, u argumentu o društvenoj korisnosti istraži­vanja ne uzima se u obzir činjenica da je sama znanost po­stala važna privredna grana. Znanstvenici su danas interesna grupa koja se natječe za sredstva s drugim interesnim gru­pama, pa zato i oni mogu biti upleteni u klasni sukob.

Nova povezanost znanosti s državom, s vojnim i indu­strijskim interesima, s jedne, i sudjelovanje znanstvenika u sukobima klasnih interesa, s druge strane, prijeti da ugrozi vjeru u znanost. Iako je, kao što ova knjiga pokazuje, veći dio sredstava za znanost bio namijenjen daljnjim ciljevima, vjera u krajnju moralnu korisnost znanosti zasnivala se na uvjerenju da je znanje samo po sebi vrijednost. Znanost je, doduše, uvijek bila prilično ezoterična i nepristupačna veli­koj većini ljudi. To kao da proturječi tvrdnji kako je znanost važna kao spoznajna vrijednost, ali smatra se, a to potvrđuje i veliki dio stvarnog iskustva, da se znanstvena metoda može naučiti i široko primijeniti i da je to sredstvo koje unapre­đuje djelovanje ljudskog uma (ako već ne njegovu kvalitetu).

Bude li se držalo da znanost sad služi samo nekim inte­resima, dovede li se ona u vezu s ratnim pustošenjem, a znanstvenici se poistovjete s privilegiranom »činovničkom« grupom koju izdašno pomaže država, tad bi zavist i sumnja mogli poljuljati vjeru u njezine vrijednosti. Naravno, zavist i sumnja su nevažni sa stajališta spoznajne vrijednosti zna­nosti. Ali one su važne kad se kao cilj ima u vidu stvaranje u znanstvenom smislu valjanog znanja. Ako se uoči da je znanost naklonjena nekim interesima i da znanstvenici uži­vaju privilegirani položaj, ljudi će, možda, početi sumnjati u moralnu vrijednost traženja znanstvene istine i njezine pri­mjene u svrhu mijenjanja svijeta. To bi mogao biti kraj znan­stvene kulture.

Pođe li se od svega toga, očito je da bi se oslanjanje znanstvenika samo na pomoć države moglo pokazati kratko­vidnom politikom. Iako je o promjeni takve politike lakše govoriti nego je to učiniti, znanstveno će istraživanje vjero­jatno morati tražiti mnogo širu osnovu za financiranje i spo­razumijevanje nego što je sad ima. Nešto što tako duboko

221

utječe na sudbinu svakoga, kao sto to crni znanost, ne može biti stvar tako malog kruga stručnjaka, činovnika i političara. -

Ta nas razmatranja vraćaju na pitanje odnosa između društvenih interesa i znanosti. Je li zaista točno, kao što smo nagovijestili u ovome posljednjem dijelu, da su istinsko za­nimanje za znanost i vjeru u nju kao spoznajnu vrijednost prijeko potrebni za njezin opstanak? Ili je dovoljno da se društvo općenito zanima za nju zbog njezine tehnološke primjene?

U prvi mah čini se da je tehnološki motiv dovoljan. Znanost je opstala i razvijala se u nekim zemljama, kao što su fašistička Italija, nacistička Njemačka, staljinistička Ru­sija i imperijalistički Japan, kojih su ideologije očito bile ne­spojive s vrijednostima znanosti.10 Prihvaćajući i štiteći zna­nost zbog vojnih i tehnoloških razloga, te su se zemlje prema njoj odnosile vrlo slično kao i ostale. Osim toga, ima znan­stvenika, čak vrlo istaknutih, koji svim srcem podržavaju autokratske režime. Tumačenje da to samo pokazuje neovis­nost znanosti o općim društvenim vrijednostima možemo pot­krijepiti tvrdnjom da su prirodne znanosti kao vrijednost jednako tako neutralne kao i tehnologija. Budući da se njima može koristiti u razne svrhe, spojive su one s bilo kojim sistemom vrijednosti.

Ta je tvrdnja, međutim, pogrešna. Točno je da isprav­nost znanstvenih iskaza ne ovisi o vrijednosnim sudovima, ali odlučiti se za istraživački rad ili za njegovo financiranje izbor je između alternativa koji odražava ljestvicu vrijedno­sti. Države koje sprečavaju mnoge vrste znanja, ali ipak pot­pomažu znanost, čine to iz posebnih razloga. Neke od njih prihvaćaju vrijednosti znanosti u načelu i opravdavaju ga­ženje tih vrijednosti kao privremene mjere uvjetovane po­sebnim okolnostima na koje one ne mogu utjecati. Tamo gdje je to tako, znanstvenici su u relativno lakom položaju jer u svome vlastitom radu mogu vidjeti »istinsku« sliku sistema vrijednosti nasuprot falsifikatima i nedostacima po­litičke i ekonomske prakse. To mora da je važan element u etosu znanstvenika SSSR-a. Situacija koja tamo danas vlada u znanosti mogla bi se zapravo usporediti sa stanjem u Fran­cuskoj za različitih razdoblja predrevolucionarnog i napole­onskog režima. Oduševljenje za prirodne znanosti pojavljuje

10 O nezavisnosti znanosti u autoritarnom režimu piše Leopold Labedz, How Free Is Soviet Science? Technology under Totalitarianism, u B. Barber i W. Hirsch (urednici), The Sociology of Science, New York, Free Press, 1962, str. 129—141. Suprotno stajalište, koje zastupa i ova knjiga, izražava Robert K. Mer-ton, Science and Democratic Social Structure, u Social Theory and Social Structure, New York, The Free Press, 1957, str. 550—561.

222

se ondje možda zato što je to jedino područje kulturnih nasto­janja gdje se spontano može izraziti vjera u slobodu, napredak i stvaralaštvo.

Fašističke i nacističke ideologije nisu imale bitnijih sci-jentističkih elemenata. Ipak, onoliko koliko su ti režimi na­stavili potpomagati znanost za vojne i tehnološke svrhe (i zbog kulturne i društvene inercije), scijentizam je opstao kao vrijednost i kao važna motivacija za neke znanstvenike. Zna­nost su oni mogli smatrati oazom slobode gdje surovi auto­krat nije nametao svoju vlast. U današnjim autokratskim režimima znanost je opstala zbog sve veće važnosti što je ima za vojne svrhe. Upravo to čini autokrate suzdržljivima prema znanstvenoj zajednici, dakle bojazan da bi se moglo zaostati za potencijalnim neprijateljem. Tako je relativna slo­boda fizičara i teorijskih statističara u kasnijem razdoblju staljinizma vjerojatno bila u vezi sa spoznajom da ta po­dručja imaju posebnu vojnu važnost. Međutim, kao što to pokazuje nacistička politika i Lisenkov primjer, kad je cijela grana znanosti (genetika) bila službeno zabranjena, a oni koji su se njome bavili u SSSR-u proganjani, ako nije riječ o vojnom prestižu, izgledi za znanost u takvim režimima uis­tinu su vrlo slabi.

6. Znanost i društvene vrijednosti

0 odnosu između društvene djelatnosti i društvenih vrijednosti može se još više naučiti na primje­rima onih društava gdje dinamičnost situacije slobodno do­lazi do izražaja. Čini se da u tim zemljama postoji odnos između znanosti i scijentističkih vrijednosti koji se ciklički mijenja. Nakon razdoblja kad je ishod osnovnih vrijednosti nepoznat, nakon razdoblja kad se istraživanje bez ikakve dvojbe drži vrijednim, dolaze vremena kad se pobijaju vri­jednosti scijentizma i omalovažava značenje znanosti. O tome svjedoči romantičarska reakcija na prosvjetiteljstvo, te mnoge intelektualne i ideološke struje prije drugoga svjetskog rata, kao što su romantizam, nacionalistički populizam, fašizam itd.

Uzroci tih ciklusa nisu sistematski ispitani, ali u osnovi njihova porijekla nalazi se nezadovoljstvo znanošću koja nije

223

sposobna riješiti osnovne ljudske tjeskobe i naći odgovor na sve društvene probleme. Znanstvenici su rijetko obeća­vali da će se baviti svim društvenim nedaćama, što se mož­da čini nevažnim. Njih zaokupi neki zadatak, jer bez obzira na njihove namjere, znanost ima odlučujući utjecaj na sve spoznajne strukture pomoću kojih se čovjek orijentira u svemiru, prirodi i društvu. Njezin utjecaj započeo je s na­puštanjem biblijske i klasične astronomije, koja je Zemlju stavljala u središte svemira, i nastavio se odbacivanjem shva­ćanja o postanku Zemlje i čovjeka. Utjecaj je znanosti možda danas najjači zbog sve uspješnijeg liječenja bolesti; ona tako uklanja jedan od stalnih izvora strahovanja i nadanja oko kojih su se isprepletala razna vjerovanja. Znanost je također odgovorna za stvaranje moćnog oruđa kojim se iskorištava energija i mijenja prirodna okolina; stalni strah od bolesti zamijenio je novi strah od potpunog uništenja čovječanstva, ali i nada u ovladavanje svemirom i čovjekovim nasljednim osobinama.

Ta stalna promjena ljudske spoznaje pod izravnim utje­cajem znanosti imala je neposredni učinak na filozofiju dru­štva i morala. Od 17. stoljeća traje stalni proces scijentiza-cije moralne i filozofske misli. U svojim krajnim manifesta­cijama, scijentizam je pokušao potpuno raskinuti s vjerom, tradicionalnom mudrošću i filozofijom. Prekoračivao je gra­nice spoznaje i stremio prema utopijskom preobražaju druš­tva na tobožnjim znanstvenim osnovama (6. poglavlje).

Spoznaja da je takva preobrazba nemoguća nalazila se u pozadini moralnih kriza koje se ponavljaju u modernim društvima. Slabljenje tradicionalnih, vjerskih mjerila istine i spoznaja da znanost ne može dati alternativnu osnovu za cjeloviti pogled na svijet, osobito u pitanjima morala, otvo­rili su vrata beskrajnim moralno-filozofskim spekulacijama i eksperimentima. Sadržaj tog traženja određen je spozna­jom. Ali traganje pokreće društveni mehanizam. Važna znan­stvena otkrića koja iz ovog ili onog razloga bude utopijska očekivanja o spoznajnom preuređenju svijeta, vode do po­većanoga intelektualnog optimizma. Ljudi žele učiti, znati i učiniti svijet i sebe boljim. To se zbilo u Francuskoj u 18. stoljeću zbog popularizacije Newtonove fizike. Isto se dogo­dilo krajem 40-ih godina 20. stoljeća kao posljedica utopij­skog vjerovanja da će znanost riješiti sve probleme čovje­čanstva. Začudo, to se uvjerenje pojavljivalo ponajviše zbog toga što su znanstvenici u drugome svjetskom ratu stvorili atomsku bombu. To možda objašnjava zašto je taj optimi-

224

zam bio mnogo manji u Japanu nego drugdje. Na Zapadu je otkriće bombe postalo mit o iskupljenju slobodnog svijeta uz pomoć znanosti. Za Japan je to bila katastrofa od samog početka.

Taj val interesa zaustavili su vanjski i unutrašnji činioci. Vanjski su nesposobnost znanosti da učini sve ono što su ljudi od nje očekivali, a posebno ograničena moralna i prak­tična korist što je mnogi studenti i intelektualci imaju od svojih studija i istraživanja na koja ih potiču utopijska išče­kivanja prije nego određeni ciljevi.11

Unutrašnji su moralno-filozofske spekulacije, koje se uvijek pojavljuju u doba povećanog interesa za intelektualna pitanja djelomice zbog stvarnih filozofskih razloga, a dijelom kao odgovor na veliku potražnju za intelektualnim proizvo­dima. Ljudi koji su čuli za Newtonovu mehaniku ili za teo­riju relativnosti shvatili su da postoje važne tajne koje mogu utjecati na njihov život; one su nedokučive zdravom razumu, ali se mogu shvatiti pomoću znanosti. To je uzdrmalo nji­hovu vjeru u tradiciju i učinilo ih otvorenijima prema svjeto­nazorima koji tvrde da su uspjeli preurediti čovjekovu spoz­najnu strukturu s obzirom na najnovija znanstvena dostig­nuća. Takvih teorija ima u izobilju, jer je nedisciplinirano korištenje znanstvenim idejama omogućilo da se stvore to­božnje znanstvene filozofije kao što su materijalizam, pozi-tivizam, društveni darvinizam i drugi »izmi«. Iako se te teo­rije nisu zasnivale na znanosti, njihov neuspjeh bio je dovoljan da opravda pojavu logički jednako tako jadnih svjetonazora koji nisu bili naklonjeni znanosti.

U prvi mah, takav se razvoj događaja čini gotovo neiz­bježnim. Sloboda misli i izraza osnovni su za znanost i ne može se zagovarati ukidanje tih sloboda u trenutku kad one postaju prijetnja za znanost. Osim toga, te spekulacije su istaknule probleme koji zaista postoje. Znanost nije u stanju stvoriti moral, ali snosi, barem neizravno, odgovornost za slabljenje tradicionalne vjerske osnove morala. Zato se i među članovima znanstvene zajednice rađa sumnja u vrijed­nost i moralno opravdanje znanstvene djelatnosti i neki od njih pridružili su se onima koji traže novi smisao.

Zapravo, međutim, dojam o neizbježnosti procesa teme­lji se na brkanju logičkog problema s društvenim mehaniz­mom koji ga pretvara u moralnu krizu. Činjenica da je naše znanje ograničeno ne treba da izazove krizu. Nitko nije do­

11 Ponešto pretjerani prikaz te pojave daje Joseph Schumpeter Ca­pitalism, Socialism and Democracy, London, Allen Unwin, 1952, str. 152—153.

15 Uloga znanstvenika u društvu 225

šao do ekstremnijih zaključaka o ograničenosti ljudskog zna­nja od Humea, ali ni on ni njegova intelektualna sredina nisu zbog toga zapali u moralnu krizu. Na zaključke su reagirali kao što to čine znanstvenici i praktični ljudi — pitajući se što se još može učiniti unutar novootkrivenih granica.12

Pokretanje mehanizma koji vodi u moralnu krizu nije, zato, automatska posljedica problema spoznaje, već je to rezultata društvenih uvjeta. Ondje gdje ima mogućnosti i pro­stora za empiričku misao o društvu i društvenu akciju, ne­zadovoljstvo zbog očekivanja što su ih znanost i scijentizam iznevjerili ne mora rezultirati krizom. U takvim okolnostima moguće je napuštanje nerješivih zadataka i usmjeravanje na rješive zadatke. Shvativši da znanost nema odgovor na sve, filozofi društva bili su spremni priznati da je tradicija (uklju­čujući i vjersku) važna za održanje moralnog poretka i kao izvor svih vrsta iskustava koje znanost ne može pružiti. Taj pristup problemu morala i vjere više je odgovarao normama empiričke znanosti nego naizgled znanstvenim pokušajima stvaranja moralnih sistema pomoću spekulacije. Iako takvoj spekulaciji na znanstvenim osnovama ne može biti ni za­mjerke ni podrške, norme ponašanja profesionalnih znan­stvenika zahtijevaju da se prednost dade problemima što se mogu empirički provjeriti pred očito važnijim problemima koji nisu empiričke prirode, i potpuno odbacuju naizgled nerješive probleme.

Ukratko, uvjeti u kojima je moguća znanstvena djelat­nost bez moralnih kriza su ovi:

a) Politički uvjeti koji dopuštaju društveni eksperiment i pluralizam te sadrže neke metode za sveobuhvatnu insti­tucionalnu promjenu i za kritički osvrt na nju bez upo­trebe sile.

b) Stalno nastojanje da se znanstvena misao proširi na pitanja pojedinca i društva kako bi se odredili problemi koji nastaju zbog brzih društvenih i spoznajnih promjena, što ih uzrokuje znanost, i pronašli empirički dostupni postupci za rješavanje tih problema.

c) Primjena normi ponašanja profesionalnog znanstveni­ka na filozofe društva, što nameće obavezu da se postojeća tradicija ne odbaci, osim u posebnim okolnostima kad se nudi bolja alternativa s logičkog i empiričkog stajališta:

12 Shirley Letwin, The Pursuit of Certainty, Cambridge University Press, 1965, str. 59—71.

226

U društvima gdje prvog od uvjeta nema bit ce malo iz­gleda za razvoj društvene misli kakav smo istaknuli pod b) i c). Zbog toga u tim društvima nakon vala oduševljenja za znanost dolazi val antiscijentizma, romantičarske iracional­nosti, pa čak i antinomizma, koji ugrožavaju sam opstanak znanosti. Ali prisutnost uvjeta koji dopuštaju društvenu pro­mjenu nije dovoljna osnova za razvoj snažne i sređene druš­tvene misli. Društveni uvjeti ne stvaraju intelektualnu spo­sobnost i moralnu odgovornost; oni samo omogućuju njihovo djelovanje.

15* 227

Dodatak I — Nema zadovoljavajućeg načina

mjerenja znanstvenog učinka, ali povjesničari znanosti su se u potpunosti suglasili da postoje središta koja se premještaju, kao što smo to ovdje vidjeli, iz Italije u Englesku sredinom 17. stoljeća, odatle u Francusku u drugoj polovici 19. stoljeća, zatim u Njemačku sredinom 19. stoljeća i, nakon toga, 30-ih godina 20. stoljeća u Sjedinjene Države.1

Jedina točka u tom redoslijedu s kojom se svi povjesni­čari ne slažu jest mjesto V. Britanije sredinom 19. stoljeća. Prema nekima ona je u to doba, tokom jednoga kratkog razdoblja, prednjačila u znanosti. Taj utisak se dobiva zbog važnih Darwinovih i Maxwellovih otkrića.2 Ali rasprave o sta­nju znanosti u Engleskoj i Francuskoj iz tog doba, pa i bio­grafije znanstvenika koji su tad djelovali, pokazuju da se 50-ih godina Njemačka smatrala znanstvenim središtem.

Dojam o engleskoj premoći mogao bi se pripisati poseb­nim okolnostima koje su vladale u to doba. Kad je Francu­ska počela slabiti, a njemačka premoć još nije bila potpuno uspostavljena, V. Britanija, koja je stalno zauzimala drugo mjesto u znanosti od kraja 18. stoljeća, došla je do relativno većeg izražaja.3 To pokazuju i priložene tablice (vidi tabl. 1-8, str. 231—235).

II — Kvantitativni pokazatelji, od kojih neke donosimo ovdje, odnose se na broj objavljenih radova, otkrića ili ot-

1 John Theodore Merz, A History of European Thought in the 19th Cen­tury, New York, Dover Publications, Inc., 1965, sv. I, str. 298—305; A. R. Hall, The Scientific Movement and Its Influence on Thought and Material Develop­ment, u New Cambridge Modern History, sv. X, str. 49—51; i 6, 7. i 8. poglavlje.

2 H. I. Pledge, Science Since 1500, London, Her Majesty's Stationery Office, 1947, str. 149—151.

3 V. Britanija se našla u sličnom položaju 30-ih godina 20. stoljeća, kad se središte premještalo iz Njemačke u Sjedinjene Države. Vidi primjer statistike, 7. poglavlje.

229

krivače. Znanstveni radovi, ljudi i novac mogu se pouzdano izbrojiti; otkrića je već teže prepoznati. Ali pri brojanju znanstvenih radova, obično se oni pripisuju zemlji u kojoj je časopis objavljen, što donekle iskrivljuje sliku. Podataka o broju ljudi nema za većinu zemalja, čak ni za nedavnu prošlost, a tu je i pitanje definicije tog dijela stanovništva. Povijesnih podataka o izdacima za znanost također uglav­nom nema, a prisutan je i problem definicije, što otežava usporedbu.4

Tablice 1—6. i grafički prikazi na slikama 1—2. ipak daju uvid i prilično dosljedno prikazuju promjene koje su se dogodile. Grafičkim prikazima na slikama 3—6. pokuša­vaju se prikazati razlike u strukturi prijenosa istraživačkih tradicija.

III — Tablica 7. sadrži više podataka o izdacima za istraživanje i razvoj u odnosu prema ukupnom nacionalnom bruto-proizvodu u Sjedinjenim Državama, što upućuje na po­rast troškova i broja ljudi. Do 20-ih godina 20. stoljeća zemlja s apsolutno najvećim, a vjerojatno i s relativno najvećim (tj. kao postotak ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda) izdaci­ma za znanost bile su Sjedinjene Države. Neznatna svota koja je potrošena na istraživanje i razvoj 1930. godine (160 mili­juna dolara; 0,2% ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda) pokazuje da do tog razdoblja troškovi istraživanja nisu mo­gli biti važna determinanta znanstvenog razvoja.

IV — Što se tiče odnosa između znanstvenog i privred­nog razvoja, V. Britanija i Francuska bile su vrlo blizu jedna drugoj tokom posljednjih 200 godina i imale su istu stopu dugoročnoga privrednog razvoja (1,25% godišnje). Ali raz­doblje u kojem je V. Britanija sasvim sigurno imala veću stopu privrednog razvoja nego Francuska je prva faza indu­strijske revolucije, od 1780. do 1830. godine, što se točno podudara s razdobljem francuske prevlasti u znanosti. Fran­cuska je po stopi privrednog razvoja nadmašila V. Britaniju između 1830. i 1860. godine, t j . u doba slabljenja francuske znanosti (što je pratio porast tehnološkog obrazovanja koje je financirano privatnim sredstvima).

U Njemačkoj su znanstveni i privredni razvitak tekli uglavnom usporedo. Privredni razvoj počeo je 1834. godine osnivanjem Zollverein (Carinskog saveza) i dosegao je vrhu-

4 O tom problemu sustavno raspravlja C. Freeman, Measurment of Output of Research and Development: A Review Paper, UNESCO, siječanj 1969 (umnoženo).

230

nac 70-ih i 80-ih godina. To se u cijelosti podudara s razvojem znanosti (vidi 7. poglavlje). Ali izravnog odnosa između ta dva razvoja nema. Industrijski i privredni napredak u Nje­mačkoj slijedio je engleski primjer; dostigao je V. Britaniju tek kratko vrijeme prije prvoga svjetskog rata, ali nije nikad dostigao Sjedinjene Države.5 Njemačka je do 50-ih godina 20. stoljeća nadmašila u znanosti sve druge zemlje jer nije slijedila ničiji model.

V — Tablica 8. pokazuje troškove za istraživanje i raz­voj u raznim zemljama, broj ljudi koji su se bavili istraži­vanjem i razvojem, broj dobitnika Nobelove nagrade, i nji­hov doprinos u znanstvenim radovima na području kemije i fizike izražen kao postotak znanstvenih radova objavljenih u svijetu. Kao što se može vidjeti, ona ne pokazuje jasan odnos između ulaganja i rezultata.

T a b l i c a 1.

Izvor: A. Zloczower, Analysis of the Social Conditions of Scientific Produc­tivity in 19th Century Germany (magistarska radnja), Jeruzalem, Hebrejsko sve­učilište. Zasniva se na K. E. Rothschuh, Entwicklungsgeschichte physiologi­scher Probleme in Tabellenform (München i Berlin, Urban Schwarzenberg, 1952).

5 Taj opis privrednog razvoja zasniva se na W. A. Cole i Phyllis Deane, The Growth of National Income, u The Cambridge Economic History of Europe, sv. IV, dio 1, Cambridge, Cambridge University Press, 1966, str. 10—25.

231

T a b l i c a 2.

BROJ OTKRIĆA U MEDICINSKIM ZNANOSTIMA PO ZEMLJAMA 1800—1926.

Godina

1800—1809. 1810—1819. 1820—1829. 18J0—1839. 1840—1849. 1850—1859. 1860—1869. 1870—1879. 1880—1889. 1890—1899. 1900—1909. 1910—1919. 1920—1926.

SAD

2 3 1 4 6 7 5 5

18 26 28 40 27

Engleska

8 14 12 20 14 12 5 7

12 13 18 13 3

Francuska

9 19 26 18 13 U 10 7

19 18 13 8 3

Njemačka

5 6

12 25 28 32 33 37 74 44 61 20 7

Druge

2 2 5 3 7 4 7 6

19 24 20 11 2

Nepoznate Ukupno

1 3 1 1

3 2 1 5

11 8 7 2

27 47 57 71 68 69 62 63

147 136 148 99 44

Izvor: J. Ben-David, Scientific Productivity and Academic Organization, Ame­rican Sociological Review (prosinac 1960), XXV : 830. Zasniva se na popisu medi­cinskih otkrića u F. H. Garrison, An Introduction to the History of Medicine, 4. izdanje, Philadelphia i London, Saunders, 1929.

T a b l i c a 3 .

232

T a b l i c a 4 .

Izvor: J. Ben-David i R. Collins, The Origins of Psychology, American So­ciological Review, kolovoz 1966.

T a b l i c a 5 .

Izvor: T. J. Rainoff, Wave-like Fluctuations of Creative Productivity in the Development of West-European Physics in the Eighteenth and Nineteenth Cen­turies, Isis 1929, 12 : 311—313, tablice 4—6.

233

T a b l i c a 6.

Izvor: Encyclopedia Britannica, izdanje 1967, sv. 16, str. 549, str. 549—551.

T a b l i c a 7 .

IZDACI ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ U USPOREDBI S UKUPNIM NACIONALNIM PROIZVODOM TOKOM POJEDINIH GODINA (1930—1965)

(U MILIJARDAMA DOLARA)

Godina

A

1930. 1935. 1940. 1941. 1945. 1950. 1955. 1960. 1965.

Ukupni nacionalni proizvod

90,3 72,2 99,6

124,5 212,0 284,7 397,9 503,7 681,2

Ukupni izdaci za istraživanje i razvoj

B

0,16"

0,34 0,902 1,52 2,8> 6,3

13,7 20,5

Ukupni izdaci za istraživanje i razvoj kao postotak ukup­

noga nacionalnog proizvoda

C

0,2

0,3

0,7 1,0 1,6 2,7 3,0

1 »Expenditure on Fundamental and Applied Research«, prema procjeni Vanne-vara Busha u Science the Endless Frontier, Washington, D. C, U. S. Go­vernment Printing Office, 1945. 2 Izvor ovih podataka: Ministarstvo obrane, Tajništvo, vidi Statistical Abstract of the United States, 1960, str. 538. F. Machlup smatra da su ovi iznosi za 20—30°/« manji od stvarnih izdataka. Vidi o tome The Production and Distribution of Knowledge in the United States, Princeton, N. J., Princeton University Press, 1962, str. 156. 3 Izvor: OECD, Reviews of National Science Policy, United States, Pariz, OECD, 1963, str. 30.

234 235

1910 1920 1930 1940 1950 I 9 6 0

SI. 1. Postoci ukupne svj'etske reprodukcij'e znanstvenih radova u »Chemical Abst­racts« po zemljama, 1910—1960. Izvor: 3. de SoUa Price, Little Science, Big Scien­

ce, New York i London, Columbia University Press, 1963, str. 96.

Sl. 2. Godišnji prosjeci objavljenih znanstvenih radova na području psihologije po zemljama 1896—1955.

Kazalo imena

Ach, N., 240 Adorno, T. W., 14, 14b Alberti, L. B., 79, 91, 95b Alfonso I Aragonski, 84b Amann, R., 211b Anaksagora, 55 Anderson, M., 39b Andrews, F. M., 21b Angell, F., 241 Angell, J. R., 241 Annan, N., 110b, 168b Apolonije, 60 Aran, L., 18 Arbor, A., 26b Arhimed, 60, 81 Aristotel, 49, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 71, 92 Aristrah, 60 Armytage, W. H., 215b Aron, F. B., 120b Artz, F. B., 130b Ashby, A., 39b Auger, 144b Auzout, 107 Ayres, C. E., 5ćb

Bacon, F., 81, 95, 96, 97, 98, 99, 99b, 100, 104b, 105, 107, 117

Bailyun, B., 170b, 171b Balbi, B., 80 Baldwin, J. M., 241 Barber, B., 18, 33b, 102b, 184b, 222b Barnes, B. L., 21b Barron, F., 21b Basalla, G., 32b Beaujouan, G., 73b Beaunis, H., 239 Becker, C. H., 171, 195 Bedel, C, 110b Bellah, R., 18 Ben-David, J., 5, 6, 8, 9, 11, 12, 13, 14,

15, 16, 18, 24b, 33b, 35b, 38b, 76b, 115b, 156b, 161, 164b, 168b, 177b, 199b, 216b, 232b, 233b, 235b, 238b, 239b, 240b, 241b

Benussi, U., 240 Bentham, 118, 120b Bernal, J. D., 32, 167b, 171b,

213b Berry, M. J. 211b Berthollet, 126, 136, 144b Bessarion, 83, 84b Biggs, H., 91 Binet, A., 239 Blondel, C, 239 Boas, M., 36b Bolton, T. L., 241 Bonald, 28 Bonnerot, J., 75b Boothe, Ch., 161 Borough, W., 92 Bowman, M. J., 176b Boyle, 99b Brennano, W., 42b, 45b Brentano, F., 240 Brode, W. R., 235b Brown, H., 34b, 107b, 108b Brown, P., 21b Brown, W., 238 Brunelleschi, F., 78, 79, 91 Brunschwig, H., 139b, 142b Brush, S., 26b Bryan, W. L., 241 Buddha, 55 Bühier, K., 240 Burt, C, 238 Busch, A., 154b, 163b, 166b, 167b

193b Bush, V., 234b

Calkins, M. W„ 241 Carden, 76, 80 Cardwell, D. S. L., 159b, 215b Camot, 144b Carr, H. A., 241 Carsten, F. L., 92b Castiglioni, A., 46b

171b,

1 6 Uloga znanstvenika u društvu 241

Cattel, J. M„ 241 Cesi, 84b, 88 Chaptal, 144b Chomsky, N., 13b Cipolla, C. M„ 82b, 92b, 93b Clagett, M., 73b, 74b Claparede, E., 239 Clark, T. N., 18, 124b, 137b, 183b, 184b Colbert, 108 Cole, J., 21b Cole, S., 21b Cole, W. A., 35b, 231b Colin, A., 130b, 144b Collins, R., 18, 161b, 238b, 239b, 240b,

241b Comte, A., 28, 130, 161 Condolle, A. de, 96b Condorcet, 128, 144b Cornelius, H., 240 Cornell, 185b Cousin, V., 130b, 149b Craig, T., 185b Crocker, L. G., 120b Croix de Ste, G. E. M., 49b, 61b, 66b Crombie, A. C, 42b, 49b, 61b, 62b, 66b,

73b Cromwell, 102 Crone, D., 21b, 33b Crosland, M., 116b, 122b, 124b, 125b

126b, 129b, 150b Crozier, M., 135b Cusano, N., 80 Cuvier, 126

D

Dalton, 116 Darwin, Ch., 30, 229 Davis, J., 91 Davis, R. C, 21b ,„. Davis, R. W., 211b , ! ' Deane, P., 231b Delabarre, E. B., 241 De Maistre, 28 Demokrit, 59 Desargues, 107 Descartes, R., 102, 107, 160 Diderot, D., 119, 121, 146 Dietzel, H., 140b Digges, T., 91 Dikearh iz Messine, 61, 61b Dodson, J. C, 185b Donatelo, 78 Dorland, 232b Dougali, W. M e , 238 Drever, J., 238 Dreyfus, A., 137b Dumas, G., 239 Dumas, M., 111b Dumont, A., 136 Dunlap, K„ 241 Duplantier, R., 107b, 108b Dürer, A., 80, 91 Durie, J., 97, 98 Durkheim, E., 23b, 120, 161, 161b, 219,

219b Dürr, E., 240 Duruy, V., 134b, 136

E

Earle, E. M., 133b Ebbinghaus, H., 240 Edelstein, L., 49b, 63b Edison, T. A., 197 Ehrenfels, C, 240 Eisenstadt, S. N., 18, 101b Elkan, Y., 18, 26b, 30b Emden, A. B., 70b Empedoklo, 55 Engels, F., 8, 8b, 27b Epikur, 59 Erazmo, 81, 95b Eudem, 58 Eudoks iz Kizika, 58 Euklid, 60, 81 Ezekijel, 5 5 *

Ezra, 55

F

Faraday, M., 26, 30, 51, 116 Feinstein, K„ 18 Ferber, von, 164b Fichant, M., 6b Fichte, J. G., 144b, 146 Ficino, 83 Filarete, A. A., 80 Finch, H. A., 168b, 170b Fink, E., 6b Fisher, R. A., 186, 187b Fitzpatrick, P. J., 184b Fleming, D., 170b, 171b, 175b, 180b Flexner, A., 149b, 165b, 168b, 177b, 178b

180b, 181b, 191b, 196b Flournoy, T., 239 Foucart, G., 45b Fourcroy, 144b Fourier, 130 Fox, R. C , 33b Fra Giocondo, 78 Francesca, P. della, 80 Francke, A., 141b Franklin, K., 18 Frederik Urbinski, 80 Freeman, C, 216b, 230b Fridlander, P., 61b Fridrik Veliki, 142 Frobisher, M., 91

G

Galen, 77 Galileo, G., 81, 88, 89, 90, 91, 91b, 95b,

96, 97, 98 Garret, G. T., 43b Garrison, F. H., 232b Gassendi, 102, 107 Gay, P., 170b Geiger, T., 38b Gerbod, P., 128, 150b Gershenson, D. E., 55b Geyl, P., 93b Geymonat, L., 90b Ghiberti, L. B., 78, 80 Gilbert, H., 91, 92 Gillispie, Ch. C, 103b, 104b, 117b, 119b,

123b, 126b

242

Gilpin, R., 33b, 135b, 137b Glasser, B. G., 21b Glover, J. W., 184 Ginzberg, L., 68b Giorgio Martini, F. de, 80 Glaukon, 59 Goddard. H. H., 98, 241 Gometio, 80 Goodman, L., 186b Gösset, W. S., 186, 187b Gottschalk, L. R., 130b Gouldner, A., 7 b l Graverol, M., 107b Greenberg, D., 55b Grimm, T., 60, 68b Groo, K., 240 Grotius, 97 Guerard, A. L., 150b Guerlac, H. E., 133b, 134b, 136b Guizot, 130b Guthrie, D., 42b

Haak, 98, 107 Häfler, A., 240 Hagstrom, W.H., 21b, 24b Hahn, R., 110b Halevy, E., 120b, 149b Hall, A. R., 19b, 36b, 74b, 89b, 229b Hall, G. S., 241 Han, dinastija, 43 Hans, N., 75b, 104b Harnack, A., 218b Hartlib, S., 95, 98 Hassenfratz, 144b Hedelin, 107 Hegel, G. W. F., 28, 146 Heinemann, V., 35b Heibig, H., 74b, 75b Helmholtz, H., 26 Henri, V., 239 Hessen, M. B., 32b Hill, C, 92b Himmelfarb, G., 30b Hiparh, 60 Hirsch, W., 222b Hobbes, T., 27, 28 Hoenigsberger, H., 93b Hof stadter, R., 194b Holton, G., 22b Hoteling, 185, 185b Humboldt, 144b, 146, 147b, 148 Hume, D., 119, 226

Inkels, A., 18 Irsay (d'), S., 75b, 84b, 88b

Jaeger, W., 58b, 59b, 60b, 6 1 b :

James, T., 92 James, W., 241 Jandunski, I., 74 Janet, P., 239 Jastrow, J., 241 Jolly, J., 45b

Jones, R. F., 92b, 96b, 98b, 102b, 104b. 105b

Joravsky, D., 26b, 31b Judd, C. A., 241 Justel, H., 107b

Kant, E., 26, 30b, 146 Kapitz, P. L., 211b Kaplan, N., 21b, 33b Katz, J., 68b, 140b Keller, A. C, 80b Kendali, M. G., 187b Kepler, 32, 51, 51b, 97 Keynes, J. M., 49b Kiesow, F., 240 Kildvadby, 72 Kinnaman, A. J. 241 Kirschmann, A., 240 Klein, F., 165b Kline, L. W., 241 Kneller, G. F., 189b Koestler, A., 51b Komensky, 95 Kopernik, N., 32, 80, 89, 91, 97 Kornhauser, W., 21b, 195b Koyre, A., 26, 26b, 80b, 102b König, R., 142b, 169b Kronick, D., 110b Krüger, F., 240 Kuhn, T. S., 22, 22b, 23, 24b, 120b Kulpe, O., 238, 240 Kyönig, 144b

L i

Ladd, 233 Laissus, Y., 111b Lakanal, 144b Lamblardie, 144 Landes, D. S., 159b Langel, L„ 240 Laplace, 126 Lavisse, E., 123b, 136 Lavoisier, 126 Lawrence, 32 Lebedz, L., 222b Lefebvre, G., 123b, 127b, 128b Lefranc, A., 75b Le Goff, J., 70b, 71b, 73b, 74b Lehmann, A., 240 Leibniz, G . W., 99, 1 0 2 , Leonardo da Vinci, 78, 80, 91 Leto, P., 83 Letwin, S., 118b, 226b Letwin, W., 100b, 103b Leuba, J., 241 Leukip, 59 Lexis, W., 140b, 162b, 163b, 164b, 184b Liard, L., 123b, 124b, 126b, 128b, 130b,

133b, 134b, 136b, 144b, 145b Liebig, 157 Lisenko, 223 Locke, J., 28, 103b, 104b, 119, 160 Lowell Cardwell, D. S., 35b Luca della Robbia, 78 Lukäcs, G., 27b Ludwig, C, 157

16* 243

M

Mailiani, A., 80 Malinowski, B., 42b Machlup, F., 234b Mallet, C. E., 75b Malthus, T. R., 30 Mannheim, K., 27, 95 Mantegna, 78 Marat, 121 Marbr, K., 240 Marcson, S., 21b, 195b Markiewicz — Lagneau, J., 12b Marrou, H. I., 57b, 59b, 63b, 65b, 66b Marsilije iz Padove, 74 Martinengo, A., 88 Martius, G., 240 Marx, K., 5, 5b, 13, 14b, 27b, 28, 29,

30b, 161 Maupertius, 142 Max-Planck, 166, 182b Maxwell, 229 Mayer, A., 240 Maylender, M., 85b, 86b Medici, C, 84b Medici, L., 84b, 89 Meinong, A., 240 Mellinger, G. D., 21b Mendel, 184b Menon, 58 Menzel, H., 21b Mersenne, M., 107, 107b Merton, R. K., 14b, 20b, 21b, 23b, 30b,

33b, 36b, 95b, 102b, 222b Merz, J. T., 103b, 104b, 125b, 229b Messer, A., 240 Metzger, W. P., 194b Meumann, E., 240 Meyer, M., 24 Michelangelo, B., 81 Michotte, A., 239 Milić, V., 15b Mills, W. C, 7, 7b Mojsije, 55 Monge, 144b Mortaigne, 81, 95b Montmor, 107 Moraveau, G. de, 144b Morril, L., 176b, 182b Mornet, D., 121b Mullins, N. C, 21b Müller, G. E., 238, 239, 240 Müller, J., 149, 157 Munsterberg, H., 240, 241 Myers, C. S., 238

N

Nahon, Y., 111b Napoleon, B., 122, 125b, 126, 128, 128b,

129, 130b, 168 Naville, P., 8b Needham, J., 42b, 49b, 51b Neugebauer, O., 43b, 45b, 47b, 61b Newman, Ch., 122b Newton, J., 51, 80, 99, 99b, 104b, 119,

224, 225 Neyman, J., 185b, 187b Norman, R., 92 Novarese, A., 80

O

Oberschall, A., 163 Oersted, 26, 30, 51 Olschki, L„ 76b. 77b, 80b, 90b, 91b, 97b Ornestein, M., 83b, 88b Orth, J., 240 Ostwald, 164b

P

Pace, E. A., 241 Pacioli, L., 76, 80 Palissy, B., 81, 95 Paneekoek, A., 44b Parker, I., 102b Parsons, T., 13, 23, 33b, 120b Pascal, 107 Pasteur, L., 134, 177 Patrick, G. T. W., 241 Paulsen, F., 154b, 162b, 163b, 177b,

180b Pearson, E., 186b, 187b Pearson, K., 187b Pecheux, M., 6b Peiresc, 91, 91b Pelz, D. C, 21b Perry, R. B., 175b Petty, 98 Peuerbach, 80 Pevsner, N., 82b, 84b, 87b Pfetsch, F., 162, 166b, 167b, 168b, 215b Pieron, H., 239 Pilzecker, A., 240 Pineau, A., 107b Pirenne, J., 46b Pitagora, 51b, 55, 65 Platon, 7, 58, 59, 59b, 61, 61b, 83, 84 Pledge, H. I., 35b, 229b Plesner, H., 163b Plumb, J. H., 110b Polany, M., 22, 22b, 39b Ponzone, D., 80 Porta, G. della, 88, 91 Pozlowski, J. P., 211b Pozzo Toscanelli, P. dal, 80 Powell, P. R., 216b Powicke, F. M., 70b Prahl, H. W., 8b Prandtl, W., 30b Price, D. K., 33b Prievr, 144b Priovano, G., 80 Prost, A., 130b Purver, M., 99b, 102b, 109b

Q

Quetelet, 183

R

Rabelais, F., 81, 95b Rainoff, T. J., 115b, 233b Raleigh, W., 91 Randall, J. H., 74b Ramus, P., 95 Ras, B., 141b Rashdall, H., 69b, 70b, 71b

244

Recorde, R., 91 Regiomontar.us, 80 Renaudot, T., 107, 107b, 108 Rezneck, S., 175b Ribot, T., 239 , Ricci, 0., 95b Richelieu, 108 Rieft, P., 161b Rietz, H. L., 185b Rinehart, H., 33b Ringer, F. K., 169b Rinuccini, 83 Rivers, W. H. R., 238 Roberval, 107 Rosate, A. de, 80 Rossi, P., 79, 81b, 92b, 95b Rothschuh, K. E., 115b Rothseliuh, K. E., 231b Rousseau, J. J., 28, 119, 120, 121, 140,

146 Russell, B., 141b

S

Saint-Simon, C. H., 130 Sallo, D. de, 108b Sambursky, S., 49b, 59b, 63b, 66b Samuel, R. H., 170b Sanford, E. C, 241 Sanseverino, G. di, 80 Santillana, G. de, 55, 55b, 78b, 90b Sarton, G., 45b, 61b, 67b Schelling, F. W., 144b, 146 Schelsky, H., 144b, 169b, 171b Schelting, A. von, 141b Schleiermacher, 144b Schlosberg, 233 Schmalenbach, H., 22b Schnabel, F., 139b, 140b, 141b,

143b, 144b, 145b, 147b, 152b, 158b

Scholz, R., 74b Schripture, E. W., 241 Schumann, F., 2 4 0 ' Schumpeter, J., 225b Seashore, C. E., 241 Sehmookler, J., 32b Semmelweiss, I., 177 Sforza, L., 80, 84b Shapere, D., 24b Sharp, S. A., 241 Shepard, H. A., 21 Shi Wang Ti, 43 Shils, E., 18, 22b, 39b, 168b,

205b Shryock, R. H., 30b, 105b Sicilski, D., 46b Sieyes, 144b Siger od Brabanta, 72 Simeoni, L., 75b Small, W. S., 241 Smelser, N., 18 Smith, A., 27 Smith, P., 111b, 118b Smith, W. C, 238 Sokrat, 58, 59 Solla Price D. J. de, 22b, 33b, 35b,

64b, 235b, 236b

Sombart, W., 139b, 169b Sorbelli, A., 74b, 75b Sorboiere, 107, 107b Spearman, Ch. E., 187b, 238 Spencer, E., 161 Spini, G., 93b Spooner, F. C, 92b Sprat, T., 98b, 107b Stern W 240 Stimson, D., 102b, 103b, 110b Stone, L., 92b, 93b Storer, N., 33b, 101b Störring, G., 240 Stouffer, S. A., 185b Stratton, G., M., 241 Stumpf, C, 240, 241 Supek, R., 7b

T

Tartaglia, 80 Taton, R., 42b, 45b, 61b, 65b, 110b,

123b Tavlor, A. E., 61b Tawney, R. H., 168b Taylor, C. W., 21b Tempier, 72 Teofrast, 58 Terman, L. M., 241 Thevenot, 107 Thomas, G., 187b Thomas, R. H., 170b Thompson, J. E. S., 45b Thomson, G. H., 238 Thorndike, E. L., 51b, 241 Titchener, E. B., 241

142b, Tocqueville, A. de, 119, 119b 154b, Toma Akvinski, 72

Torlais, J., 110b Turner, R. H., 36b

V

Vauquelin, 144b Verrocchio, 78 Vesalius, 91 Veysay, L. R., 173b, 189b Vilim, kralj, 166, 182b Vives, L., 81, 95 Voltaire, F. M. A., 142

170b, W

Waardenburg, J., 69b Walda, A., 185b Wallis, 98 Washburn, M. F., 241 Watson, J. B., 241 Watt, H. J., 238 Watts, V., 92 Webb, B„ 161, 161b, 168b Weber, 120 Weber, C. von, 163b

38b Weber, M., 161, 161b, 170b Weiner, Ch., 35b, 171b, 196b

245

Weinberg, A. M., 33b, 205, 205b, 206b, 214b

Wende, E., 140b, 154b, 168b, 195b Whiple, O. M., 241 Wienert, H., 211b Wilkins, 98 Wilks, S. S., 185, 185b William od Ockhama, 72 Williams, P., 26b, 51b Wilson, L., 38b Wirth, W., 240 Witasek, S., 240 Witmer, O., 241 Wolf, 144b Wolf, C, 99 Wolfe, H. K., 241 Woodwarth, R. S., 241 Woodworth, 233 Wren, C, 91 " ;

Wundt, W., 157, 238, 239, 240, 241

Zaleski, E., 211b, 213b Zaniccki, F., 38b Zeldin, T., 134b, 135b, 137b Zeller, E., 55b, 57b, 61b Zilsel, E., 32b Ziman, J., 21b Zloczower, A., 115, 155b, 164b,

174b, 195b, 231b Zoroaster, 55 Zuckerman, H., 21b

168b,

246

Sadržaj

Znanstvenici i društvo (Ivan Cifrić) 5

Predgovor 17 -

1. Sociologija znanosti 19 Pristup proučavanju sociologije znanosti . . . . 1 9

Interakcijski pristup 21 Institucionalni pristup 25 Zaključak . 33

Znanost i ekonomski faktori 34 Općenito o knjizi 36

2. Znanost s komparativnog stajališta 41

Do 17. stoljeća nema stalnoga znanstvenog razvoja . . 41 Prijenos i širenje znanosti u tradicionalnim društvima . 42 Društvene uloge onih koji su pridonosili razvoju zna­

nosti u tradicionalnim društvima 44 Doprinos filozofa ranoj znanosti 48 Zaključak 52

3. Sociologija grčke znanosti , 53

Grčka znanost kao preteča moderne znanosti . . . 5 3 Društvena uloga prvih filozofa prirode 55 Znanost u velikim atenskim filozofskim školama . . 57 Odvajanje znanosti od filozofije u doba helenizma . 60 Grčka znanost kao poseban primjer u tridicionalnoj

društvenoj strukturi 62 Zaključak . . . . . . 63

247

248