UČENJE O OPĆEM POJMU KAZNENOG DJELA

UČENJE O OPĆEM POJMU KAZNENOG DJELA

→ određivanje OPĆEG (APSTRAKTNOG) POJMA KAZNENOG DJELA centralno je pitanje kaznenopravne znanosti (teorije kaznenog prava) od kojeg ovisi čitav kategorijalni sustav općeg dijela kaznenog prava

→ KOMPLEKSNOST OPĆEG POJMA KAZNENOG DJELA:• PRAVNE I SOCIOLOŠKO – ANTROPOLOŠKE

DETERMINANTE KAZNENOG DJELA (djelo čovjeka koje proizvodi štetne posljedice za društvo);

• pravni aspekt kaznenog djela – povreda kaznenopravne norme

• sociološki aspekt – štetne posljedice za društvo• antropološki aspekt – djelo određenog čovjeka koje

izražava njegovu ličnost, odnos sa postojećim društvom, njegovom strukturom i vrijednosnim sustavom

→ FORMALNO – MATERIJALNI POJAM KAZNENOG DJELA

→ OBJEKTIVNO – SUBJEKTIVNI POJAM KAZNENOG DJELA

MATERIJALNI POJAM KAZNENOG DJELA

→ ZAŠTO JE ODREĐENO PONAŠANJE PREDVIĐENO KAO KAZNENO DJELO?

→ poveznica sa društvenim sustavom vrijednosti i stvarnim životom

→ ZAŠTITA NAROČITO VRIJEDNIH INDIVIDUALNIH I UNIVERZALNIH PRAVNIH DOBARA OD ODREĐENIH VRSTA POVREDE I UGROŽAVANJA

→obazrivost u propisivanju kaznenih djela → FRAGMENTARNOST i SUPSIDIJARNOST KAZNENOG PRAVA → čl. 16. URH i čl. 1. KZ

→ POJAM ZAŠTITNOG OBJEKTA → dobro ili vrijednost na čiju povredu ili ugrožavanje je usmjereno određeno kazneno djelo, sva dobra i vrijednosti koja su predmet zaštitne funkcije kaznenog prava

→ značaj zaštitnog objekta (pravnog dobra):• za ispravno tumačenje i primjenu kaznenog

prava (razjašnjenje odnosa između pojedinih kaznenih djela, procjena opasnosti djela – značajno za sud i zakonodavca;

• posebni značaj za izgradnju sustava posebnog dijela kaznenog zakonodavstva

OPĆI ZAŠTITNI OBJEKTtemeljne individualne i opće vrijednosti

zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom (čl.1.KZ)•Čovječnost i ljudsko dostojanstvo (gl. IX. KZ)•Život i tijelo (gl. X. KZ)•Ljudska prava i temeljne slobode (gl. XI. KZ)•Radni odnosi i socijalna prava (gl. XII. KZ)•Osobna sloboda (gl. XIII. KZ)•Privatnost (gl. XIV. KZ)•Čast i ugled (gl. XV. KZ)•Spolna sloboda (gl. XVI. KZ)•Emocionalni i sveukupni razvoj djeteta i njegovog spolnog identiteta (gl. XVII. KZ)•Brak, obitelj, djeca (gl. XVIII. KZ)•Zdravlje ljudi (gl. XIX. KZ)•Okoliš (gl. XX. KZ)•Opća sigurnost (gl. XXI. KZ)•Sigurnost prometa (gl. XXII. KZ)•Imovina (gl. XXIII. KZ)•Gospodarstvo (gl. XXIV. KZ)•Računalni sustav, program i podaci (gl. XXV. KZ)•Financijski/monetarni sustav i pravni promet(gl. XXVI. KZ)•Intelektualno vlasništvo (gl. XXVII. KZ)•Službene dužnosti (gl. XXVIII. KZ)•Pravosuđe (gl. XXIX. KZ)•Javni red (gl. XXX. KZ)•Biračko pravo (gl. XXXI. KZ)•Republika Hrvatska (gl. XXXII. KZ)•Strane države i međunarodne organizacije(gl.XXXXIII.KZ)•Oružane snage RH (gl. XXXIV. KZ)

GRUPNI ZAŠTITNI OBJEKTIviše srodnih posebnih objekata

zajedničkih za određene skupine k.d.

FORMALNI POJAM KAZNENOG DJELA

→ formalni pojam kaznenog djela predstavlja opći pojam pod koji se može podvesti svako kazneno djelo → apstraktni pojam kaznenog djela nastao teoretskom generalizacijom

→ do formalnog pojma kaznenog djela znanost (teorija) kaznenog prava (kaznenopravna dogmatika) došla je metodom GENERALIZIRAJUĆE APSTRAKCIJE

→ FORMALNI POJAM KAZNENOG DJELA dijeli se na NIŽE POJMOVE

FORMALNIPOJAM

KAZNENOG DJELA

(Teorija KP)Pozitivne i negativne

pretpostavke kažnjivosti zajedničke

svim kaznenim djelima(Opći dio KZ)

Obilježja pojedinih kaznenih djela čija ukupnost predstavljaBIĆE KAZNENOG DJELA

(Posebni dio KZ)

Životne pojave i konkretni događaji

GEN

ERALIZIR

AJUĆ

A APSTRAKC

IJAGEN

ERAL

IZIR

AJU

ĆA

APST

RAK

CIJ

A

→ KOJA SVE OPĆA OBILJEŽJA (ELEMENTI) ULAZE U STRUKTURU FORMALNOG POJMA KAZNENOG DJELA?

→ SUVREMENA TEORIJA KAZNENOG PRAVA →postoje četiri elementa koja su zajednička svim kaznenim djelima:

• RADNJA;

• BIĆE KAZNENOG DJELA ;

• PROTUPRAVNOST;

• KRIVNJA

RADNJABIĆE

KAZNENOG DJELAPROTUPRAVNOST KRIVNJA

OBJEKTIVNA OBILJEŽJA


SUBJEKTIVNO OBILJEŽJE

→ UKRATKO O POJEDINIM ELEMENTIMA:

– RADNJA: voljno ponašanje čovjeka → isključeni su učinci prirodnih sila i životinja, kao i tjelesni pokreti čovjeka izvan njegove voljne kontrole

– BIĆE KAZNENOG DJELA: → ukupnost posebnih elemenata – obilježja kaznenog djela → posljedica prihvaćanja načela zakonitosti

– PROTUPRAVNOST: ostvarenje bića kaznenog djela (kršenje kaznenopravne norme) na način koji je društveno štetan → presumira se, ali je dopušteno dokazivati suprotno (oboriva presumpcija), stoga se protupravnost u kaznenom pravu izučava kroz RAZLOGE NJENOG ISKLJUČENJA

– KRIVNJA: subjektivni odnos počinitelja prema djelu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor → prijekor se može uputiti počinitelju koji se odlučio za nepravo, iako je obzirom na svoje osobne okolnosti mogao postupiti drukčije (izabrati pravo)

→ iz navedenih elemenata zaključujemo da suvremena teorija kaznenog prava usvaja objektivno – subjektivnu koncepciju formalnog pojma kaznenog djela → POJAM KAZNENOG DJELA KAO JEDINSTVO OBJEKTIVNIH i SUBJEKTIVNOG ELEMENTA

→ u suvremenom kaznenom pravu javlja se i objektivni pojam kaznenog djela (odgovornost temeljem prouzrokovanja zabranjene posljedice) s posebnom kaznenopravnom funkcijom i tendencijom širenja primjene → ekološka i medijska kaznena djela, kaznena odgovornost pravnih osoba (u nekim zakonodavstvima), organizirani kriminal i neka s njime povezana pitanja, ustanova udruženog zločinačkog poduhvata (Joint Criminal Enterprise)

→ svaki od navedenih općih elemenata je KONSTITUTIVAN → nepostojanje jednog od njih isključuje i kazneno djelo

→ VAŽNOST REDOSLIJEDA U NJIHOVOM PRAKTIČNOM UTVRĐIVANJU OPĆIH OBILJEŽJA

→ opća obilježja dijela se na niže pojmove, a oni na daljnje niže pojmove; npr. krivnja

LJUDSKA RADNJA BIĆE KAZNENOG DJELA

PROTUPRAVNOST KRIVNJA

UBROJIVOST OBLICI KRIVNJESVIJEST O

PROTUPRAVNOSTI

NAMJERA NEHAJ

IZRAVNA NEIZRAVNA SVJESNI NESVJESNI

PRVOG STUPNJA DRUGOG STUPNJA

NEPOSTOJANJEISPRIČAVAJUĆIH

RAZLOGA


→ ZAJEDNO ČINE SUSTAV OPĆEG DIJELA KAZNENOG PRAVA u okviru kojeg opći dio kaznenog prava obrađujemo u predavanjima i ispitnoj literaturi


RADNJA BIĆE K.D. PROTUPRAVNOST KRIVNJA

•Značenje kaznenopravnog pojma radnje

•Negativna funkcija radnje

•Pojam bića kaznenog d.

•Vrste obilježja kaznenog djela

•Podjele kaznenih djela

1. Pojam protupravnosti:• Biće kaznenog djela i protupravnost• Formalna i materijalna protupravnost

2. Općenito o razlozima isključenja protupravnosti

3. Pojedini razlozi isključenja protupravnosti:• U općem dijelu KZ• U posebnom dijelu KZ• Izvan kaznenog zakonodavstva

1. Općenito o krivnji

2. Elementi krivnje:• Ubrojivost• Namjera i nehaj• Svijest o protupravnosti• Nepostojanje

ispričavajućih razloga

3. Zablude i njihov utjecajna krivnju

→ ZAKONSKO DEFINIRANJE OPĆEG POJMA KAZNENOG DJELA

• Suvremeni kazneni zakoni(ci) uglavnom ne sadrže definiciju općeg pojma kaznenog djela, nego to pitanje prepuštaju teoriji kaznenog prava

• Ni hrvatski KZ NE DEFINIRA OPĆI POJAM KAZNENOG DJELA, ali iz niza zakonskih odredbi možemo zaključiti da usvaja KOMPLEKSNI FORMALNO – MATERIJALNI i OBJEKTIVNO – SUBJEKTIVNI POJAM kaznenog djela:

→ čl. 1. KZ: "Temelj i ograničenje kaznenopravne prisile":

• materijalni pojam kaznenog djela → opći zaštitni objekt, fragmentarnost i supsidijarnost kaznenopravne zaštite

→ čl. 20. – 32. (glava III. "KAZNENO DJELO")

• iz naziva i sadržaja navedenih odredbi zaključujemo da KZ usvaja formalni objektivno – subjektivni pojam kaznenog djela

→ temeljem svega navedenog možemo postaviti VLASTITU DEFINICIJU OPĆEG POJMA KAZNENOG DJELA koja obuhvaća njegove materijalne, formalne, objektivne i subjektivni aspekt:

Kaznena djela su ljudske radnje kojima se povređuju ili ugrožavaju temeljne individualne i društvene vrijednosti zajamčene Ustavom i međunarodnim pravom, koje su zakonom ili međunarodnim pravom predviđene kao kaznena djela, a ostvarene su na protupravan i skrivljen način.

RADNJA

→ pojam radnje kao općeg obilježja kaznenog djela

→ sva kaznena djela su VOLJNE LJUDSKE RADNJE → iz čega možemo zaključiti:

→ počinitelj (aktivni subjekt) kaznenog djela može biti samo čovjek;

→ osobine čovjeka, njegove misli, uvjerenja, stavovi, planovi kao i sva događanja na unutarnjem planu čovjeka koja se nisu manifestirala u vanjskom svijetu nisu kaznenopravno relevantna;

→ POJAM NEVOLJNE RADNJE ČOVJEKA

→ negativna funkcija radnje :

• iz pojma radnje u kaznenopravnom smislu isključena su sva ljudska ponašanja kod kojih je mogućnost odlučivanja o njihovom poduzimanju bila posve isključena:

• RADNJE POD UTJECAJEM APSOLUTNE SILE (vis absoluta)

→ osobu je na poduzimanje ili nepoduzimanje određene protupravne radnje (npr. da puca u drugoga, da mu da otrov, da uključi eksploziv, da ne puži pomoć osobi u izravnoj životnoj opasnosti…)

prinudila druga osoba uporabom fizičke snage ili sredstva usljed čega osoba prema kojoj je primijenjena apsolutna sila nema mogućnost poduzimanja voljnog tjelesnog pokreta (npr. zato jer je svezan, ili mu druga osoba vodi ruku da s njome nešto učini...)

• → drugačija situacija kod kompulzivne sile (vis compulsiva) i prijetnje (netko se drži zatvorenim dok ne potpiše krivotvorenu ispravu , razbojnik sa uperenim pištoljem traži od blagajnice da mu preda novac i ona mu ga preda)

• → ima radnje, jer mogućnost odlučivanja nije bila posve isključena, ali ne znači da će postojati i kazneno djelo zbog postojanja posebnih okolnosti pod kojima je radnja poduzeta → u našim primjerima će se morati ispitati da li su ispunjeni zakonski uvjeti za krajnju nuždu → treći nivo procjene postojanja kaznenog djela

2. tjelesni pokreti u besvjesnom stanju (san, narkoza, duboka ili iznenadna nesvijest)

3. tjelesni pokreti nastali uslijed slučaja (pokliznućem je drugome nanesena tjelesna ozljeda)

4. refleksni i instinktivni pokreti – reakcija na vanjske podražaje koji nisu praćeni voljom čovjeka na poduzimanje tjelesnog pokreta

→ treba ih razlikovati od impulzivnih radnji (radnji "kratkog spoja") i radnji poduzetih pod utjecajem nagona → postoji radnja u kaznenopravnom smislu, ali je pitanje postoji li krivnja (četvrti nivo procjene postojanja kaznenog djela)

5. nema radnje nečinjenja ukoliko se osoba nalazila u stanju nesposobnosti za radnju zbog apsolutne sile ili besvjesnog stanja

→ RADNJA je SUŠTINSKO opće obilježje formalnog pojma kaznenog djela, osnovno konstitutivno obilježje njegove strukture

→ mnogi je tretiraju kao viši rodni pojam GENUS PROXIMUM, dok su sva OSTALA OPĆA OBILJEŽJA njeni ATRIBUTI (atributivna obilježja) koje ona (radnja) povezuje u jedinstvenu cjelinu

→ različite teorije i podjele radnji

→ podjela radnji po svom doprinosu u ostvarenju kaznenog djela:

• RADNJA POČINJENJA

• PRIPREMNA RADNJA

• SUDIONIČKA RADNJA

BIĆE KAZNENOG DJELA

POJAM→ biće kaznenog djela = pojam posebnog

kaznenog djela→ skup posebnih obilježja (elemenata) koje

mora ispunjavati ljudska radnja da bi predstavljala određeno kazneno djelo opisano u dispoziciji kaznenopravne odredbe posebnog dijela

→ dakle, određeno kazneno djelo postoji kada su ostvarena sva njegova zakonska obilježja

FORMALNI POJAM KAZNENOG DJELA sastoji se od

OPĆIH OBILJEŽJA (OPĆIH ELEMENATA)

BIĆE KAZNENOG DJELA (pojam određenog kaznenog djela) sastoji se od

POSEBNIH OBILJEŽJA (POSEBNIH ELEMENATA)

RA

DN

JA

PR

OT

UP

RA

VN

OS

T

KR

IVN

JA

→ npr. zakonsko biće krađe čine slijedeća obilježja: oduzimanje, tuđa pokretna stvar i namjera da se time pribavi protupravna imovinska korist → ukoliko nedostaje bilo koje od navedenih obilježja npr. stvar je oduzeta u šali → nije ostvareno zakonsko biće djela

PODIJELE OBILJEŽJA BIĆA KAZNENOG DJELA

→ svako kazneno djelo ima svoja posebna obilježja → radnja počinjenja, posljedica, uzročna veza, subjekt kaznenog djela, objekt radnje kaznenog djela, mjesto i vrijeme počinjenja…

→ obilježja se mogu podijeliti na:

• DESKRIPTIVNA i NORMATIVNA

• OBJEKTIVNA i SUBJEKTIVNA

• Deskriptivna ili opisna obilježja → općepoznati pojmovi za čije se razumijevanje ne postavljaju posebni zahtjevi (npr.. dijete, trudnica, majka)

• Normativna ili vrijednosna obilježja → obilježja za čije je razumijevanje potrebno određeno vrednovanje, njihovo razumijevanje ovisi od pravnih, kulturoloških ili drugih normi (npr. isprava, znakovi za vrijednost, tuđa stvar, naročito niske pobude)

→ podjela je relativna jer se navedena obilježja ne javljaju uvijek u čistom obliku

• Objektivna obilježja → predmeti i zbivanja koja se osjetilima mogu zamjećivati

• Tipična objektivna obilježja → radnja počinjenja, posljedica, uzročna veza, subjekt kaznenog djela – počinitelj i njegova posebna svojstva, objekt radnje kaznenog djela, mjesto i vrijeme počinjenja

• Subjektivna obilježja → odnose se na svijest i volju počinitelja kaznenog djela → subjektivna usmjerenost na povredu ili ugrožavanje zaštićenih vrijednosti

→ objektivna strana bića djela određena je subjektivnom usmjerenošću ljudske radnje (jedna te ista ljudska radnja ne mora predstavljati istu radnju i u društveno – vrijednosnom smislu npr. uzimanje tuđe pokretne stvari nema isto značenje kada je učinjeno u šali ili s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi)

• Tipična subjektivna obilježja → ciljevi ("pribavljanje protupravne imovinske koristi"npr. čl. 247., KZ, "s ciljem izbjegavanja poreza ili carine" čl. 256. KZ, "s ciljem da se krivotvorena isprava upotrijebi kao prava" čl. 278. KZ itd.);→pobude ("koristoljublje, bezobzirna osvata, mržnja" čl. 111. KZ);→ posebno znanje (npr. "znanje da se priprema kazneno djelo"čl. 301., "znanje da je počinjeno kazneno djelo" čl. 302., "saznavši da je novac lažan stavi ga u optjecaj" čl. 304.KZ, "znajući da je postao nesposoban za plaćanje" pogoduje vjerovnika iz čl. 250. KZ itd.)

RADNJA POČINJENJA

POJAM → radnja koja je označena u biću određenog kaznenog djela kao radnja kojom se izvršava to kazneno djelo (ubojstvo – lišavanje života drugog, krađa – oduzimanje tuđe pokretne stvari, utaja – prisvajanje…)

→ radnja počinjenja osnovni je konstitutivni element svakog posebnog kaznenog djela

→ LEGISLATIVNE TEHNIKE U ODREĐIVANJU RADNJE POČINJENJA:

1. Navođenjem djelatnosti koje predstavljaju radnju počinjenja :

→ radnja počinjenja može biti određena jasnim navođenjem JEDNE DJELATNOSTI koja predstavlja radnju počinjenja

→ili VIŠE DJELATNOSTI koje mogu biti postavljene alternativno, kumulativno ili je jedna djelatnost sredstvo za izvršenje druge

→ ALTERNATIVNO PROPISANE radnje počinjenja:– kod velikog broja kaznenih djela (npr. čl.136.,

216., 226., 278. itd)– praktično značenje ovakvog propisivanja radnje: – pitanje postojanja djela (poduzimanje samo

jedne od radnji je dovoljno) i – stjecaja (kada je poduzeto više ili čak sve

alternativno navedene radnje postoji samo jedno kazneno djelo, ali će se okolnost da je djelo počinjeno sa više alternativnih oblika uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne)

→ KUMULATIVNO PROPISANE radnje počinjenja (DVOAKTNA ili VIŠEDJELATNA K.D.)

• rijetko se koristi

• zakon navodi dvije ili više radnji koje se moraju poduzeti da bi postojalo k.d. (npr. čl. 123. st. 2.)

• za postojanje djela potrebno je ostvariti sve kumulativno propisane radnje

→ JEDNA (PRETHODNA) DJELATNOST SREDSTVO ZA IZVRŠENJE DRUGE - radnja počinjenja sastoji se od dvije djelatnosti koje se smatraju jedinstvenom radnjom počinjenja (npr. čl. 230. KZ)

• praktično značenje ovakvog propisivanja radnje → poduzimanje prethodne djelatnosti predstavlja pokušaj kaznenog djela (npr. pištolj uperen u blagajnika s ciljem oduzimanja novca iz blagajne predstavlja pokušaj razbojništva)

→ ZAKON TAKSATIVNO NAVODI SAMO NEKE OD DJELATNOSTI, DOK SU OSTALE OBUGVAĆENE GENERALNOM KLAUZULOM ("na drugi način", "na sličan način", npr. 140. KZ)

→ ODREĐEN JE SAMO VIŠI POJAM RADNJE koji obuhvaća niz srodnih djelatnosti (npr- čl. 344. "pomaganje neprijatelju")

→ zakonom je POSTAVLJEN ODREĐENI KVALITET RADNJE (npr. čl. 226. "teško kršenje prometnih propisa", čl. 139. "ozbiljno prijeti")

→pobliže je određeno SREDSTVO ILI NAČIN POČINJENJA RADNJE (čl. 215."požarom, poplavom, eksplozivom, otrovom ili otrovnim plinom…") , MJESTO ILI VRIJEME POČINJENJA RADNJE (npr. kod kaznenih djela protiv RH "za vrijeme rata ili oružanog sukoba", čl. 223. "u civilnom zrakoplovu u letu")

→ kaznena djela kod kojih se RADNJA ODNOSI NA TRAJNIJU DJELATNOST(čl. 211. "obavlja eksploataciju rudnog blaga", čl. 204. "tko lovi divljač", čl. 313. "tko se neovlašteno bavi")

• praktično značenje ovako postavljene radnje počinjenja → ako je RADNJA POČINJENJA PONOVLJENA VIŠE PUTA U KONTINUITETU koji predstavlja jedinstvenu cjelinu POSTOJI SAMO JEDNO KAZNENO DJELO, ali djelo će postojati I AKO JE PODUZETA JEDNOKRATNA RADNJA

• Istim izrazom određena je i radnja i posljedica→ POSLJEDIČNE RADNJE

→radnjom počinjenja smatra se svaka djelatnost kojom se može prouzročiti zabranjena posljedica (npr. kaznena djela ubojstva, prouzročenja smrti iz nehaja, tjelesne ozljede)

NEČINJENJE KAO VRSTA RADNJE POČINJENJA – KAZNENA DJELA

NEČINJENJA→ činjenje i nečinjenje kao dva osnovna

načina počinjenja kaznenih djela - čl. 20. st. 1. KZ

→ KAZNENA DJELA ČINJENJA (delicta comissiva):

• počiniteljevo ponašanje suprotno je prohibitivnim normama (norme koje zabranjuju određeno ponašanje)

• k.d. činjenja najbrojnija su u kaznenom zakonodavstvu

→ KAZNENA DJELA NEČINJENJA (delicta omissiva ):

• kršenje imperativnih normi, počinitelj propušta poduzeti radnju koju od njega zahtijeva pravni poredak

• odgovornost za nečinjenje nije odgovornost za samu pasivnost, mirovanje, nego za kršenje normi koje od čovjeka zahtijevaju da ne ostane pasivan, već da poduzme određene aktivne radnje

• iako su k.d. nečinjenja po svom društvenom značaju ista kao i djela činjenja, ona imaju svoje specifičnosti pa se na njih ne može automatski prenositi sve što vrijedi za kaznena djela činjenja

KAZNENA DJELA NEČINJENJA

PRAVA NEPRAVA

ZAKONSKI REGULIRANA

ZAKONSKI NEREGULIRANA

PODJELA KAZNENIH DJELA NEČINJENJA

PRAVA KAZNENA DJELA NEČNJENJA

• INKRIMINIRANA JE SAMA RADNJA NEČINJENJA, povreda dužnosti na činjenje

• iako i ova djela imaju funkciju sprječavanja štetnih posljedica POSLJEDICA NIJE ELEMENT NJIHOVOG BIĆA → dovršena su nepoduzimanjem radnje koju imperativna norma nalaže

• počinitelja se kažnjava jer pokazuje da ne uvažava načela općeljudske solidarnosti

• MOŽE IH POČINITI SVATKO (delicta communia) tko se nađe u situaciji da može pružiti pomoć u situacijama kada postoje smrtne opasnosti, nesreće ili opće opasnosti

• Primjer: nepružanje pomoći – čl. 123.st.1.KZ

NEPRAVA KAZNENA DJELA NEČNJENJA

→ OD PRAVIH SE RAZLIKUJU:• smisao im je da se dužnom radnjom SPRIJEČI

NASTUP • POSLJEDICE koja je ELEMENT NJIHOVOG

BIĆA (posljedica je unesena u njihovo biće)• MOŽE IH POČINITI SAMO OSOBA KOJA JE

PRAVNO OBVEZNA spriječiti nastup posljedice (GARANT) →(delicta propria)

• između nečinjenja i posljedice mora postojati UZROČNA VEZA

ZAKONSKI REGULIRANA NKDN

→IMAJU SVOJA POSEBNA ZAKONSKA BIĆA

u kojima je određeno:• U ČEMU SE SASTOJI NJIHOVA RADNJA koja može biti postavljena kao:

isključivo nečinjenje (npr. čl. 206., 215.st.2. kz)alternativno se navodi činjenje i nečinjenje (čl. 248. kz)

• u čemu se sastoji POSLJEDICA• tko je GARANT

ZAKONSKI NEREGULIRANA NKDN

→ NEMAJU SVOJE POSEBNO ZAKONSKO BIĆE, odnosno nemaju svoju vlastitu egzistenciju u vidu posebne inkriminacije

→ POSTOJE U OKVIRU KAZNENIH DJELA ČINJENJA i kao i ta djela sastoje se u povredi ili ugrožavanju istog zaštićenog dobra

→ radi se o kaznenim djelima koja su legislativno konstruirana kao kaznena djela činjenja koja POD ODREĐENIM UVJETIMA U SVOJE ZAKONSKO BIĆE UKLJUČUJU I NEČINJENJE

→ KOJI SU TO UVJETI? GDJE SU PREDVIĐENI? ŠTO JE NJIMA REGULIRANO?

→ kod zakonski nereguliranih NKDN NORMU POSEBNOG DIJELA ZAKONA DOPUNJAVAMO OPĆOM ODREDBOM (čl. 20. st. 2. KZ) i pravilima o izvorima garantnih obveza nastalih u teoriji i praksi čl. 20 st.2.:"Tko propusti spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice kaznenog djela odgovarat će za nečinjenje ako je pravno obvezan* spriječiti nastupanje takve posljedice i ako je propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela činjenjem* *."* GARANTNA OBVEZA* * KLAUZULA JEDNAKE VRIJEDNOSTI

IZVORI GARANTNIH OBVEZA

Moderna teorija kaznenog prava izvore dužnosti na činjenje dijeli u dvije grupe:1. dužnost zaštite nekog pravnog dobra2. dužnost nadzora nad izvorima opasnosti

1. Dužnost zaštite nekog pravnog dobra → dijeli se u tri podskupine:

– dužnost zaštite na temelju prirodne povezanosti → članovi uže obitelji dužni su otkloniti jedan od drugog opasnost za život i tijelo i kada ne žive zajedno: roditelji prema Obiteljskom zakonu skrbe o životu i zdravlju svoje djece, bračni drugovi

– dužnost zaštite na temelju uske životne zajednice → npr. izvanbračna zajednica ili zajednica nastala pri nekom opasnom pothvatu /planinarske ekspedicije/

– dužnost zaštite na temelju dobrovoljnog preuzimanja neke obveze → pravnim poslom, ugovorom ili radnim odnosom (npr. skretničar je obvezan poduzeti sve radnje nužne za pravilno mimoilaženje vlakova, pa ako je zaspao, premda ništa nije poduzeo, odgovarat će za nastupjelu posljedicu)

2. Dužnost nadzora nad izvorima opasnosti → dijeli se u tri podskupine:

– dužnost na temelju prethodne opasne radnje ili prethodnog činjenja → npr. kirurg koji je započeo operaciju dužan ju je i završiti, u protivnom odgovara za posljedicu koja je zbog prekidanja operacije nastupila ili mladić je dužan spriječiti smrt djevojke kojoj je dao heroin)

– dužnost nadzora nad izvorima opasnosti koji su u vlasti počinitelja → npr. vlasnik motornog vozila mora voditi brigu o tehničkoj ispravnosti vozila te odgovara za posljedice prometne nesreće zbog neispravnosti vozila

– dužnost nadzora nad trećim osobama koje predstavljaju opasnost → položaj autoriteta u odnosu na djecu /roditelj koji ne spriječi svoje dijete u razbijanju izloga odgovarat će za oštećenje tuđe stvari/ ili nadređene vojne, službene i odgovorne osobe da spriječe kaznena djela podređenih

KLAUZULA JEDNAKE VRIJEDNOSTI:

• za postojanje nepravog k.d. nečinjenjem: nije dovoljno postojanje garantne obveze nego se traži da je ”propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela činjenjem”

• da li se svako kazneno djelo činjenja može počiniti nečinjenjem? →klauzula jednake vrijednosti primjenjiva je samo kada se radi o kaznenim djelima s jednostavnijom formulacijom i posljedičnim radnjama

• → sposobnost za radnju: za postojanje k.d. nečinjenjem nužna je opća sposobnost za radnju /tko je u nesvijesti nije u stanju pružiti pomoć, svezani čuvar ne može spriječiti krađu/ i individualna sposobnost za radnju /neplivač ne može spasiti utopljenika, ali može zvati u pomoć/

→ između nečinjenja i nastupjele posljedice mora postojati uzročna veza→ da li je propuštena radnja mogla otkloniti nastupanje posljedice koja je nastupila u konkretnom slučaju

→ Blaže kažnjavanje za neprava k.d. nečinjenjem: KZ je u čl. 20. st. 3. propisao da se počinitelj koji je kazneno djelo počinio nečinjenjem može blaže kazniti, osim ako se radi o kaznenom djelu koje se može počiniti samo nečinjenjem

→ blaže kažnjavanje uvijek je fakultativno→ odnosi se samo na neprava kaznena djela

nečinjenja – prvenstveno zakonski neregulirana, ali i zakonski regulirana kod kojih se radnja počinjenja navodi alternativno kao činjenje ili nečinjenje

POSLJEDICA

→ radnja kaznenog djela uvijek proizvodi određenu posljedicu za zaštićeno pravno dobro u vidu njegove povrede ili ugrožavanja → počiniteljevo ponašanje se manifestiralo u vanjskom svijetu kao povreda ili opasnost za zaštićeno pravno dobro (zaštitni objekt) →POSLJEDICA U ŠIREM SMISLU →ima je svako kazneno djelo

→ pravno dobro (zaštitni objekt) povređuje se ili ugrožava putem napada na OBJEKT RADNJE → vidljiva materijalizacija zaštitnog objekta (pravnog dobra koje se štiti kaznenim djelom) neposredni predmet ili objekt koji je kaznenim djelom povrijeđen ili ugrožennpr. kod ubojstva je objekt radnje konkretni čovjek, dok je zaštitni objekt pravo svakog čovjeka na život

→ POJAM POSLJEDICE U UŽEM, KAZNENOPRAVNOM SMISLU ("zabranjena posljedica") → promjene i stanja u vanjskom svijetu koje su U BIĆU KAZNENOG DJELA PREDVIĐENE KAO NJEGOV KONSTITUTIVNI ELEMENT → nemaju je sva kaznena djela

→ PODJELE KAZNENIH DJELA OBZIROM NA POSLJEDICU

→ Obzirom na način postavljanja posljedice u biću kaznenog djela → materijalna i formalna kaznena djela

→ Obzirom na oblike manifestiranja posljedice (u čemu se sastoji posljedica) → kaznena djela povrede i ugrožavanja

MATERIJALNA i FORMALNA KAZNENA DJELA→ Materijalna (posljedična) kaznena djela u biću kaznenog

djela zahtijeva se nastupanje određene promjene u vanjskom svijetu koja se manifestira na objektu radnje (nekoj stvari ili čovjeku)

→ Kao promjena u vanjskom svijetu može biti fizički uočljiva na objektu radnje (npr. uništena stvar, nanesena tjelesna ozljeda), ili se manifestirati kao promjena u psihičkoj sferi čovjeka (npr. uvreda)

→ Za njihovo postojanje nije dovoljno da je počinjena radnja, nego su dovršena tek nastupanjem posljedice → utvrđivanje uzročne veze između radnje i posljedice

→ Načini postavljanja, opisivanja posljedice → posljedica može biti precizno postavljena u biću kaznenog djela (npr. ubojstvo), a nekada ona nepisano obilježje koje treba utvrđivati tumačenjem bića odrewđenog kaznenog djela (npr. krađa)

→ Formalna (djelatnosna) kaznena djela nemaju posljedicu kao konstitutivno obilježje bića kaznenog djela → dovršena su poduzimanjem radnje – iscrpljuju se u samoj djelatnosti počinitelja (npr. čl. 177.(stavci (1) i (2), 183., 184., 305. KZ)

→ U osnovu njihove društvene štetnosti je sama radnja, ona je dovoljan razlog za kažnjavanje

→ Kriminalnopolitičko opravdanje njihovog postojanja → preventivna zaštita određenog pravnog dobra

KAZNENA DJELA POVREDE i KAZNENA DJELA UGROŽAVANJA

→ Podjela obzirom na to kako se posljedica manifestira na zaštićenom dobru odnosno objektu radnje, odnosno u čemu se sastoji posljedica

→ Kaznena djela povrede → za postojanje ovih djela u dovršenom obliku potrebno je da je došlo do uništenja ili oštećenja objekta radnje (npr. Ubojstvo, tjelesne ozljede, uništenje tuđe stvari itd.) → Spadaju u materijalna kaznena djela

→ Kaznena djela ugrožavanja → posljedica se sastoji u stvaranju stanja opasnosti – stanja u kojem postoji bliža ili udaljenija mogućnost nastupanja posljedice u vidu povrede objekta radnje

→ Mogu se javiti u obliku konkretne opasnosti koja stvarno postoji ili u obliku apstraktne opasnosti - stanje u kojem postoji mogućnost nastupanja stvarne (konkretne) opasnosti

→ Dijele se na kaznena djela konkretnog ugrožavanja i kaznena djela apstraktnog ugrožavanja

→ Kriminalnopolitičko opravdanje njihovog postojanja: jačanje opće sigurnosti i svijesti ljudi u odnosu na njihove obveze da prilagode svoje ponašanje bitno izmijenjenim društvenim uvjetima

→ Predviđaju se uglavnom kada su u pitanju opasne djelatnosti ili rukovanje s naročito opasnim sredstvima

→ Malobrojna su u kaznenim zakonodavstvima s tendencijom porasta

→ Obzirnost u njihovom propisivanju obzirom na načelo ograničenja kaznenopravne prisile!

→ Dijele se na kaznena djela konkretnog ugrožavanja i kaznena djela apstraktnog ugrožavanja

→ Kaznena djela konkretnog ugrožavanja - posljedica u vidu konkretne opasnosti element je bića kaznenog djela

→ najčešće su označena formulacijom " i time/tako izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega" (npr. čl. 215., 180. KZ)

→ Dovršena su tek kada je nastupila opasnost opisana u biću k.d. → materijalna kaznena djela

→ Razgraničenje k.d. konkretne opasnosti i k.d. povrede: o k.d. konkretne opasnosti radit će se ako počinitelj radnju počinjenja poduzima sa sviješću i voljom koja je ograničena na ugrožavanje→ suprotno, ako je radnja poduzeta s ciljem povrede zaštićenog dobra pa do povrede nije došlo, neće se raditi o kaznenom djelu ugrožavanja, nego o pokušaju kaznenog djela povrede

• npr. tko krši propise o sigurnosti prometa s namjerom da usmrti drugoga neće odgovarati za izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu (čl. 227. st.1. KZ), nego za pokušaj ubojstva (čl. 110. KZ)

→ Kaznena djela apstraktnog ugrožavanja – opasnost nije element kaznenog djela nego je spriječavanje njenog nastanka razlog zbog kojeg se radnja inkriminira kao kazneno djelo

→ formalna kaznena djela, jer se iscrpljuju poduzimanjem radnje

• primjeri: čl. 195., 196., 218. KZ

POČINITELJ KAZNENOG DJELA

→ počinitelj je osoba koja sama (neposredni počinitelj), posredstvom druge osobe (posredni počinitelj) ili zajedno s drugom/im osobom/a počiini kazneno djelo (supočinitelj)

→ tko može biti počinitelj (aktivni subjekt) određenog kaznenog djela → određeno je u biću kaznenog djela

→ podjela kaznenih djela obzirom na svojstvo počinitelja: opća, posebna (prava i neprava) i vlastoručna kaznena djela

→ podjela je značajna i za institut sudioništva (pitanje prenosivih i neprenosivih okolnosti → čl. 39. st. (2))

→OPĆA K.D. (delicta communia) → može ih počiniti svatko (ubojstvo), opis počinitelja u dispoziciji počinje odnosnom zamjenicom "tko"→ većina kaznenih djela

→POSEBNA K.D. (delicta propria)→ može ih počiniti samo osoba s određenim svojstvom koje je posebno istaknuto u zakonskom opisu

• Prava posebna k. d. → svojstvo počinitelja je konstitutivno obilježje (utječe na samo postojanje k.d.), kazeno djelo može počiniti jedino osoba sa svojstvom navedenim u zakonu (npr. čl. 12. st. (2), čl. 181., 293.)

• Neprava posebna k.d. može ga počiniti svatko, ali temeljno djelo dobiva teži oblik ako ga je počinila osoba s posebnim svojstvom → svojstvo počinitelja je kvalifikatorno obilježje

• (npr. čl. 178. st.(3) - povreda privatnosti djeteta počinjena od strane službene osobe ili u obavljanju profesionalne djelatnosti, 259. st. (3) itd.)

→Vlastoručna kaznena djela (delicta manu propria)

→Počinitelj mora osobno sudjelovati u radnji počinjenja, mora ih počiniti sam (djelo ne može biti počinjeno zajedno s drugim ili preko drugog → isključeno je posredno počiniteljstvo i supočiniteljstvo)

→Nepravo vlastoručnog kaznenog djela uključuje:• poseban odnos između počinitelja i žrtve (npr.

rodoskvrnuće (čl. 179.KZ))• počinjenje djela isključivo radi zadovoljavanja

strogo osobnih interesa, potreba ili nagona (k.d. protiv spolne slobode)

Prema radnji počinjenja

Prema visini propisane kazne

Da li je održavanje protupravnogstanja element bića k.d.

Prema svojstvu počinitelja

Prema broju pravnih dobara koja štite

Prema posljedici

Materijalna i formalna Povrede i ugrožavanja

Jednoaktna i višeaktna Činjenjem i nečinjenjem

Temeljna, kvalificirana, privilegirana

PODJELE KAZNENIH DJELA

Trajna i kaznena djela stanja

Jednostavna i složena

Opća, posebna i vlastoručna

TEMELJNA, KVALIFICIRANA I PRIVILEGIRANA KAZNENA DJELA

• konstitutivna obilježja → temeljno k.d. → ubojstvo iz čl. 110 KZ

• kvalifikatorna obilježja → kvalificirano /teže/ k.d. → propisana teža kazna nego za temeljno k.d. → teško ubojstvo iz čl. 111. KZ

• privilegirajuća obilježja → privilegirano /lakše/ k.d. → propisana blaža kazna nego za temeljno k.d. → usmrćenje čl. 112. KZ)

TRAJNA KAZNENA DJELA I KAZNENA DJELA STANJA

Trajna k.d.

→ u svoje biće uključuju trajanje ili održavanje protupravnog stanja nastalog radnjom počinjenja(protupravno oduzimanje slobode)

→stvoreno protupravno stanje i njegovo daljnje održavanje obuhvaćeni su bićem kaznenog djela

→postoje sve dok traje proizvedeno protupravno stanje

K.D. stanja

→ trajanje protupravnog stanja stvorenog radnjom počinjenja nije element kaznenog djela (dvobračnost, krađa, ubojstvo, itd.)

→ biće kaznenog djela stanja ograničava se na samo stvaranje protupravnog stanja

→ dovršena su onog trenutka kada je uslijed radnje stvoreno protupravno stanje

→ Praktično značenje podjele: računanje zastarnih rokova, trajanje prava na nužnu obranu, do kada mogu pristupiti sudionici

JEDNOSTAVNA I SLOŽENA KAZNENA DJELA

→ Jednostavna k.d. → Zaštićuju samo jedno pravno dobro (ubojstvo)

→ Složena k.d. → Zaštićuju dva ili više pravnih dobara (razbojništvo)

UZROČNOST

→ kauzalitet ili uzročnost je objektivna veza između radnje čovjeka i posljedice koja je nastupila upravo zbog te radnje

→ uzročna veza jedno je od obilježja bića kaznenog djela, najčešće nepisano

→ o uzročnosti raspravljamo samo kod onih kaznenih djela koja u svom biću imaju posljedicu → materijalna k.d. i neprava k.d. nečinjenjem

→ prouzrokovanje posljedice ne znači i da je počinjeno kazneno djelo; potrebno je utvrditi i preostale elemente (protupravnost i krivnju)

→ uzročnu vezu ne treba miješati s krivnjom kao subjektivnim odnosom počinitelja prema djelu → uzročnost je pojam objektivne prirode i prethodi krivnji → ako nema uzročne veze neće se ni raspravljati o krivnji

→ u većini slučajeva u praksi utvrđivanje uzročnosti nije sporno i u najvećem broju slučajeva na temelju iskustvenih znanja gotovo uvijek se može utvrditi je li neko ljudsko ponašanje uzrok neke posljedice ili nije

→ mogući su slučajevi u kojima se pojavljuju problemi npr. vozač je izazvao prometnu nesreću u kojoj je povrijeđen drugi vozač koji je potom u bolnici zbog pogrešnog liječenja umro, ili osoba A tjelesno ozljedi osobu B, a zbog ozljede dođe do infekcije, komplikacija i smrti,

Kako je do određenogdogađaja došlo?

Procesno pitanje utvrđivanja pravno relevantnih činjenica

Da li se nastupjela posljedica može objektivno pripisati počinitelju

kao njegovo djelo?

Pitanje materijalnog kaznenog prava

UZROČNOST

NATURALISTIČKA KAZNENOPRAVNA

→ naturalistička uzročnost: primjena iskustvenih i prirodnoznanstvenih pravila pri utvrđivanju činjenica nekog prošlog događaja

→ kaznenopravna uzročnost (objektivno uračunavanje): da li se određena promjena u vanjskom svijetu može pripisati određenoj osobi, odnosno koje su okolnosti u uzročnom nizu pravno značajne i mogu se uračunati počinitelju → uvijek zahtijeva vrednovanje (vrijednosne, normativne sudove)

→u okviru kaznenog materijalnog prava raspravlja se o kaznenopravoj uzročnosti (atributivnom, normativnom aspektu problema uzročnosti )

→teorije o uzročnosti – načelne smjernice kaznenopravne dogmatike koje pomažu sudovima u spornim slučajevima

TEORIJE O UZROČNOSTITEMELJNE POSTAVKE

TEORIJA EKVIVALENCIJE:Uzročne su sve ljudske radnje koje suna bilo koji način utjecale na nastanak

posljedice

TEORIJA ADEKVATNOSTI:

Promjena u vanjskom svijetu mora bititipična posljedica neke radnje

TEORIJA OBJEKTIVNOG URAČUNAVANJAPočinitelju se može objektivno uračunati

samo ona radnja kojom je:1. Stvorena opasnost za objekt radnje;2. Upravo se ta opasnost realizirala uposljedici koja je obilježje tog kaznenog

djela

TEORIJA EKVIVALENCIJE → teorija jednake vrijednosti svih uzroka, uzročne su sve

ljudske radnje koje su na bilo koji način utjecale na nastanak posljedice

→ formula condicio sine qua non: hipotetički postupak eliminacije poduzete ili dodavanja propuštene radnje → radnja je uzrok ako bez nje (činjenje), odnosno da je poduzeta (nečinjenje) posljedica ne bi nastupila

→ prednost: omogućuje lako rješavanje u slučajevima:• kada je istodobno s ljudskom radnjom koja je u pitanju u

uzročnom lancu istodobno djelovala i neka druga okolnost ili ljudska radnja (vozač automobila vozeći nepropisno teško tjelesno ozlijedi pješaka koji je i sam kršio prometne propise);

• kada su nastupu posljedice doprinijeli i neki drugi čimbenici koji su djelovali naknadno →

→ naknadno djelovanje neke druge okolnosti (udarac šakom u bradu žrtve koji je doveo do njenog pada, udarca glavom o beton, nagnječenja mozga i smrti od upale pluća nakon jednodnevnog boravka u bolnici u uzročnoj je vezi ne samo s tjelesnom ozljedom žrtve koju je izravno pouzročio, nego i njenom smrću);

→ naknadno djelovanje neke treće osobe (davanje automobila na vožnju osobi koja uopće ne zna voziti – uzrok je i radnja osobe koja je upravljala vozilom i osobe koja je dala automobil);

→ naknadno djelovanje same žrtve (okolnost da je žrtva na vlastiti zahtjev napustila bolničko liječenje ne prekida uzročnu vezu između prometne nesreće u kojoj je žrtva zadobila tjelesne ozljede i smrtne posljedice)

→ iznimka od načela da naknadni uzroci ne potiru prethodne→ prekid uzročne veze: kada je neki događaj, radnja treće osobe ili same žrtve po svojoj kvaliteti takva da na pravno relevantan način prekida prirodni kauzalitet i uspostavlja novi uzročni lanac koji je posve nezavisan od prethodne radnje (npr. žrtva pokušaja ubojstva umire u bolnici zbog požara koji je zahvatio zgradu bolnice)

→ nedostaci teorije ekvivalencije:• besmisleno širenje uzročnosti na udaljene

radnje obuhvaćajući posve netipične (slučajne) uzroke;

• formula condicio sine qua non neopravdano isključuje uzročnost u slučajevima:– kumulativnog kauzaliteta (kada je posljedica

uzrokovana s više istodobnih radnji od kojih je svaka, sama za sebe dovoljna da dovede do posljedice)

– hipotetičkog kauzaliteta ( slučajevi u kojima bi posljedica, da je počinitelj nije uzrokovao, svejedno nastala zbog drugog uzroka – npr. da čuvar u koncentracijskom logoru nije ubio zatvorenika, to bi učinio netko drugi);

• ne pomaže u objašnjavanju kako je do određenog događaja došlo u slučajevima gdje faktička, prirodna uzročnost nije poznata

→ zaključno o teoriji ekvivalencije: iako u okviru ove teorije postoje određena pravila kojima se nastoje ograničiti njeni neželjeni dometi teorija ekvivalencije ne pomaže utvrđenju ni jednog od aspekata uzročnosti

→ utvrđenju naturalističke uzročnosti ne doprinosi jer ne pomaže u objašnjavanju kako je do određenog događaja došlo, dok kaznenopravnoj ne pridonosi jer ne daje nikakve kriterije objektivnog uračunavanja

TEORIJA ADEKVATNOSTI→ uzrok su samo one ljudske radnje koje su

iskustveno prikladne da dovedu do određene posljedice

→ s kojeg gledišta valja ocjenjivati adekvatnost određene radnje (ex ante ili ex post; iz aspekta počinitelja ili trećega?)

→ prevladalo je stajalište da se adekvatnost procjenjuje iz perspektive objektivnog promatrača prije počinjenja djela, pri čemu ne treba ispustiti iz vida i posebno znanje počinitelja

→ primjer: kad netko baci kamen na hemofiličara i lakše ga ozlijedi, a žrtva umre zbog iskrvarenja, uračunat će mu se samo posljedica koju je izravno prouzročio (tjelesna ozljeda), ali ne i smrt, jer prema općem životnom iskustvu lakše ozljeđivanje ne dovodi do smrti (općeljudsko iskustvo), osim ako je počinitelj znao da je žrtva hemofiličar i u čemu se ta bolest sastoji (posebno znanje počinitelja)

→ teorija adekvatnosti doprinosi atributivnoj funkciji uzročnosti jer:– selektira uzroke;– određuje ih temeljem vrednovanja;– kao kriterij uzima prosječnog čovjeka (objektivna

procjena)

TEORIJA OBJEKTIVNOG URAČUNAVANJA

→ kaznenopravna uzročnost ne iscrpljuje se u naturalistički shvaćenoj uzročnosti; kazneno pravo ne zadovoljava se naturalističkim (faktičkim) aspektom uzročnosti, nego postavlja i normativno pitanje može li se neka posljedica objektivno pripisati počinitelju kao njegovo djelo

→ Dva temeljna uvjeta za objektivno uračunavanje posljedice počinitelju:

1. Da je počiniteljevom radnjom stvorena protupravna opasnost za objekt radnje (počinitelj je prekoračio granice dopuštenog rizika stvarajući na taj način opasnost za objekt radnje);

2. Da se opasnost koja je stvorena počiniteljevom radnjom ostvarila u posljedici koju zakon predviđa kao obilježje kaznenog djela

→ Teorijsko učenje o objektivnom uračunavanju svodi se na određivanje konkretnih konstelacija u kojima je isključeno objektivno uračunavanje posljedice

ISKLJUČENJE OBJEKTIVNOG URAČUNAVANJA• U kojim se slučajevima posljedica neće

objektivno uračunati počinitelju?

1. Ako radnjom počinitelja nije stvorena protupravna opasnost za objekt radnje

2. Ako se u posljedici realizirala opasnost različita od one koju je počinitelj stvorio protupravnom radnjom

2.1. Isključenje objektivnog uračunavanja u slučajevima "propisnog alternativnog ponašanja"

2.2. Isključenje objektivnog uračunavanja u slučajevima kada je posljedica izvan zaštitnog područja povrijeđene norme;

1. Kada smatramo da radnjom počinitelja nije stvorena protupravna opasnost za objekt radnje?

– Udaljene i pravno irelevantne radnje;– Ako se poduzimanjem radnje smanjuje rizik povrede

ili ugrožavanja zaštićenog pravnog dobra (skretanje putanje kamena koji je netko drugi bacio prema žrtvinoj glavi zbog čega kamen pada žrtvi na nogu i ozljeđuje ju);

– Ako rizik ostaje jednak ili se na pravno relevantan način ne povećava (izlijevanje manje količine vode u plimni val koji je probio branu)

Isključenje objektivnog uračunavanja – nastavak:


2. Kada smatramo da se u posljedici realizirala opasnost različita od one koju je počinitelj stvorio protupravnom radnjom?

2.1. Isključenje objektivnog uračunavanja u slučajevima "propisnog alternativnog ponašanja"

• posljedica se neće objektivno uračunati počinitelju kada bi do posljedice došlo i u slučaju da se počinitelj držao propisa

→ npr. vozaču se neće uračunati smrt pješaka ako bi do pregaženja došlo i da je vozač vozio dopuštenom brzinom; počiniteljima se neće uračunati smrt teško drogirane žrtve ako sa sigurnošću možemo utvrditi da bi žrtva potražila pomoć u obližnjoj bolnici i tako izbjegla smrt da nije bila pretučena


2.2. Isključenje objektivnog uračunavanja u slučajevima kada je posljedica izvan zaštitnog područja povrijeđene norme;

• uračunavanja nema kada je posljedica rezultat nepredvidivog vanjskog faktora (npr. npr. žrtva pokušaja ubojstva umire u bolnici od posljedica požara koji je zahvatio zgradu bolnice)

• uračunavanja nema kada dolazi do ostvarenja dopuštenog rizika (npr. vozač koji vozi u skladu s propisima pregazi pješaka koji neoprezno istrči na ulicu).

• uračunavanja nema ni kada počinitelj postupa u suprotnosti s nekom pravnom normom i prouzroči posljedicu, ali ne onu čijem sprječavanju povrijeđena pravna norma služi (npr. vozač koji na suvozačkom mjestu prevozi pijanog suputnika povrijedio je pravnu normu koja zabranjuje prevoženje pijanih osoba na prednjem sjedalu, ali mu se neće uračunati smrt pijanog suvozača koji je u vožnji ispao iz automobila jer je smrt suvozača izvan zaštitnog područja povrijeđene norme čija je svrha onemogućiti ometanje vozača od strane pijanih suputnika)

ULOGA TEORIJA O UZROČNOSTI U OKVIRU MODELA KAZNENOPRAVNE UZROČNOSTI

NATURALISTIČKAUZROČNOST

Što se dogodilo?

TEORIJA EKVIVALENCIJE

KAZNENOPRAVNAUZROČNOST

Da li se nastupjela posljedica može objektivno pripisati

počiniteljuKao njegovo djelo?

TEORIJA ADEKVATNOSTI

TEORIJA OBJEKTIVNOG URAČUNAVANJA

UZROČNOST KOD NEPRAVIH KAZNENIH DJELA NEČINJENJEM

→ nečinjenje u vrijednosnom smislu može imati iste efekte kao i činjenje

→ može li nečinjenje uopće nešto uzrokovati ("ex nihilo nihil fit")

→ uzročnost kod NKDN je moguća i sastoji se u propustu garanta da se jedan uzročni lanac skrene s njegovog redovnog toka, što dovodi do zabranjene posljedice

→ garant se kažnjava zato što nije spriječio nastup posljedice → garantima je povjerena zaštita određenih dobara, pri čemu su svi drugi takvu zaštitu očekuju, pa ukoliko garant zbog svoje pasivnosti ne učini nešto što je bio dužan, nužno je uspostavljanje odgovornosti za neispunjenje garantnih dužnosti

→ nečinjenje i posljedica su u uzročnoj vezi onda kada bi dužno činjenje otklonilo posljedicu → hipotetički postupak dodavanja propuštene radnje

→ nečinjenje je uzrok posljedice ako je gotovo sigurno da bi poduzeta radnja otklonila posljedicu

→ visoki stupanj vjerojatnosti koji graniči sa sigurnošću → ako takve vjerojatnosti nema primjenjuje se načelo in dubio pro reo (npr. "Ako gostioničar propusti odgovoriti pijanog gosta od vožnje, pa ovaj sleti s ceste i ubije se, nije vjerojatno da bi takvo odgovaranje utjecalo na gosta pa se smrt gosta ne može staviti na teret gostioničaru. ")

PROTUPRAVNOST I RAZLOZI

ISKLJUČENJA PROTUPRAVNOSTI

1. Pojam protupravnosti:

→odnos bića kaznenog djela i protupravnosti

→teorija o negativnim obilježjima bića kaznenog djela

→ formalna i materijalna protupravnost

FORMALNAPovreda pravne norme

= Ostvarenje bića kaznenogdjela

MATERIJALNAPovreda pravne norme

na društveno štetannačin

PROTUPRAVNOST

→ O podjeli razloga isključenja protupravnosti

prema izvorima nastanka:

a) razlozi isključenja protupravnosti predviđeni u općem dijelu KZ → nužna obrana i krajnja nužda, : teorijski su mogući kod bilo kojeg k.d. (opći instituti), ali u praksi su najčešće sužena na neka k.d., npr. nužna obrana je najčešća kod k.d. protiv života i tijela

b) tzv. posebni razlozi isključenja protupravnosti koji su predviđeni kod pojedinih kaznenih djela u posebnom dijelu kaznenog zakona (npr. neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne iz 145. st. 2.;neprijavljivanje pripremanja kaznenog djela iz 301. st. 3.; neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela iz čl. 302. st. 4.)

c) svi ostali razlozi isključenja protupravnosti koji nisu predviđeni kaznenim zakonom nego se spominju u posebnim zakonima ili u teoriji (npr. pristanak oštećenika, povrede pri sportskim takmičenjima, radnje u ratu i vršenje roditeljskog prava)

• prve dvije grupe kojima se dozvoljava ponašanje koje odgovara opisu djela sadržane su u posebnoj vrsti normi - permisivnim (ili dozvolbenim) normama → isključuju protupravnost i time postojanje kaznenog djela

Nužna obrana• obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili

drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad (osoba A nožem napadne osobu B, a osoba B, braneći se, teško tjelesno ozlijedi napadača) – ponašanje osobe B, iako odgovara biću k.d. teške tjelesne ozljede, neće se smatrati kaznenim djelom

• kaznenopravno relevantna je samo ona obrana koja u sebi sadrži obilježja nekog kaznenog djela, odgovara biću nekog kaznenog djela → temeljna pretpostavka postojanja instituta nužne obrane

• KZ permisivnom normom isključuje protupravnost samoobrane ili nužne pomoći kao temeljnog prava čovjeka priznatog još od rimskog prava

• ne može se svaka obrana u kojoj su ostvarena obilježja nekog kaznenog djela smatrati nužnom, pa zakonodavac postavlja uvjete u čl. 21. koji se moraju ispuniti da bi bila isključena protupravnost obrambene radnje

• osnovni elementi nužne obrane: napad i obrana - moraju imati određene značajke da bi bili pravno relevantni

• Napad: svako ponašanje čovjeka kojim se neposredno ugrožava ili povrjeđuje neko pravom zaštićeno dobro, može biti usmjeren protiv bilo kojeg zaštićenog dobra druge osobe - isključivo ljudsko ponašanje (činjenje ili nečinjenje), napadač je uvijek čovjek. Kakav napad mora biti?

• napad mora biti protupravan: ako je objektivno protivan pravnom propisu - protupravno djelo (ne mora biti i kazneno djelo). Ako se radi o pravom dozvoljenom napadu (npr. uhićenje koje policija vrši temeljem zakonskih ovlasti), osoba nema pravo na nužnu obranu jer nedostaje protupravni napad

• napad mora biti stvaran: ako zaista postoji, nije dovoljno da onaj koji se brani samo misli da napad postoji. Ako netko pogrešno drži da postoji napad (npr. netko se želi našaliti i glumeći napad preplaši svoga poznanika u mraku, a ovaj, pogrešno misleći da napad postoji, teško tjelesno ozlijedi tobožnjeg napadača), postupa u tzv. putativnoj nužnoj obrani - ne postoji nužna obrana, jer nema napada, pa postoji kazneno djelo, a krivnja počinitelja prosuđuje se prema pravilima o zabludi

• Obrana: odbijanje napada od sebe (samoobrana) ili drugoga (nužna pomoć) → usmjerena je protiv napadača odnosno bilo kojeg dobra napadača i onoga čime se on koristi pri napadu.

1. mora biti istodobna s napadom → ako se poduzima u slučaju da napad izravno predstoji i sve dok napad traje.

→ Izravno predstoji → svakog trenutka može se očekivati početak aktualnog napada (npr. netko traži i podiže kamen da bi drugoga ozlijedio), pa se već u tom momentu može poduzeti obrana.

→ napad traje, dok postoji opasnost za napadnuto zaštićeno dobro i ako povreda već nije u potpunosti nanesena. Napad više ne traje ako se napadač udaljava ili bježi, pa se djelovanje protiv njega u tom momentu ne može smatrati nužnom obranom → ekstenzivni eksces. Iznimno, samo ako se radi o kradljivcu koji bježi s ukradenim stvarima, obrana je moguća sve dok on ne ostvari cilj prisvajanja stvari (npr. spremi stvar na sigurno mjesto)

• Istodobnosti nema kod budućih napada: nije dopuštena nužna obrana protiv prijetećih, ali udaljenih, neizravnih napada → tzv. zaštitne mjere ili mehanička sredstva zaštite koje poduzima neka osoba s ciljem sprječavanja eventualnih budućih napada, dakle onih koji se tek mogu očekivati (npr. netko postavi žicu s električnom strujom u voćnjak, otruje grožđe ili postavi eksplozivnu napravu) → nema istodobnosti napada i obrane jer napad nije aktualan s obzirom da nije ni izravno prijeteći niti traje → mogu biti dozvoljene ako ispunjavaju strogo određene uvjete: da djeluju tek u momentu napada, da ne ugrožavaju treće nedužne osobe i da su razmjerne napadu

2. obrana mora biti prijeko potrebna:

→ činjenično pitanje koje se procjenjuje obzirom na okolnosti konkretnog slučaja

→ prijeko potrebna je ona obrana kod koje postoji razmjer između upravo takve konkretne obrane i konkretnog napada →

Sasvim načelno: obrana koja u konkretnoj situaciji osigurava efikasno odbijanje napada s najracionalnijom mjerom ugrožavanja ili povrede napadačevog dobra

→ ne traži se od napadnutog da bježi ili na drugi način ukloni napadaču

→ kriterij prosuđivanja razmjernosti je jačina napada, pa obrana može biti onoliko jaka koliko je jak protupravni napad: procjenjujući intenziteta napada i obrane sud će uzeti u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti konkretnog slučaja

→ nije odlučna razmjernost vrijednosti dobara, ne zahtijeva se ekvivalentnost dobara, pa se obranom može povrijediti i dobro veće vrijednosti od onoga koje je napadom bilo ugroženo (npr. napad je bio usmjeren na teško tjelesno ozljeđivanje a napadnuti je usmrtio napadača)

→ ali ne smije postojati veliki nesrazmjer u smislu da se obranom povrjeđuje nesrazmjerno vrednije dobro (npr. kradljivca voća se usmrćuje), jer bi u takvom slučaju obrana pod svaku cijenu bila asocijalna i protivna funkciji samoga instituta nužne obrane

→ slučajevi u kojima se postavljaju stroža mjerila i ograničenja u procjeni da li je obrana bila prijeko potrebna:

1) Napad osobe koja nije kriva ili je njena krivnja osjetno smanjena (duševno bolesni, djeca, teško pijane osobe, osobe u zabludi…);

2) Napadnuti je garant napadaču;3) Napadnuti je skrivio napad →ne smije se

raditi o insceniranoj nužnoj obrani;4) Beznačajni napad

• Prekoračenje nužne obrane u smislu zakona: slučaj u kojem je obrana intenzivnija od one koja bi bila dostatna za odbijanje istodobnog protupravnog napada - ispunjeni su svi uvjeti za postojanje nužne obrane osim jednog - ne postoji odgovarajući razmjer, poduzeta obrambena radnja nije bila prijeko potrebna - napadnuti je prešao dozvoljenu granicu prijeko potrebne obrane, poduzeo je intenzivniju ili jaču obranu → intenzivni eksces koji predstavlja kazneno djelo počinjeno u prekoračenju nužne obrane.

• kako se ipak radilo o situaciji postojanja istodobnog protupravnog napada, zakon takvog počinitelja privilegira, pa sudu daje ovlaštenje da počinitelja kaznenog djela počinjenog u prekoračenju nužne obrane blaže kazni: prekoračenje nužne obrane je fakultativan razlog za ublažavanje kazne (čl.21.st.(3))

• ako je do prekoračenja došlo uslijed ispričive jake prepasti prouzročene napadom isključena je krivnja(čl.21.st.(4))

Krajnja nužda

→ postoji opasnost za neka pravom zaštićena dobra, a koja opasnost se može otkloniti samo povredom nekih drugih pravom zaštićenih dobara (da bi spasio jedno pravno dobro počinitelj povrjeđuje drugo pravno dobro koje uživa kaznenopravnu zaštitu)

→ školski primjer: slučaj dvojice alpinista koji, uslijed odrona, vise na konopu koji po svojoj debljini može samo kraće vrijeme podnijeti teret obojice → da bi se spasio, gornji alpinist reže konopac ispod sebe.

ponašanje spašenog alpiniste sadrži u sebi sva obilježja kaznenog djela ubojstva, dok su životi obojice jednako zaštićeni pravnim poretkom

→ krajnja nužda sadrži vrlo različite situacije: od tzv. egzistencijalne krajnje nužde (spašavanje života žrtvovanjem života drugoga) do spašavanja materijalnoga dobra žrtvovanjem nekog drugog dobra. Zajedničko svim situacijama je da akt otklanjanja opasnosti tj. akt spašavanja predstavlja ostvarenje zakonskog bića nekog kaznenog djela. Ako u takvoj situaciji postoje svi zakonski uvjeti za krajnju nuždu, to ostvarenje bića djela nije protupravno

→ krajnja nužda je kolizija dvaju prava, zbog čega se za njeno postojanje traži više pretpostavki nego za nužnu obranu → supsidijarnost krajnje nužde "opasnost se nije mogla otkloniti na drugi način"→ dužnost ukloniti se opasnosti

→ dva osnovna elementa k.n.: opasnost i otklanjanje opasnosti

→ HKZ dvije vrste krajnje nužde → diferencirajuće teorije → za dvije vrste krajnje nužde predviđeni su različiti pravni učinci: krajnja nužda kao razlog isključenja protupravnosti (opravdavajuća) i kao razlog za isključenje krivnje (ispričavajuća)

→ opravdavajuća k.n.: djelo se smatra društveno korisnim i kao takvo se odobrava→isključenje protupravnosti ako je u otklanjanju opasnosti učinjeno zlo manje od zla koje je prijetilo

→ispričavajuća k.n.: djelo se ne odobrava, ali se počinitelju ne upućuje prijekor→ djelo se tolerira kao izraz ljudske slabosti uzimajući u obzir da je jedno pravno dobro ipak spašeno

→ pravo na nužnu obranu protiv radnje u krajnjoj nuždi → isključeno je kod opravdavajuće (nije protupravna radnja), ali ne i kod ispričavajuće (radnja je neskrivljena, ali ostaje protupravna)

PRETPOSTAVKE KRAJNJE NUŽDE ZAJEDNIČKE ZA OBJE VRSTE

→ Opasnost:• Izvanredna situacija u kojoj se, prema općem iskustvu,

svakog trenutka može očekivati povreda pravnog dobra → isključene su opasnosti kojima je izloženo stanovništvo ili jedan njegov dio

• stupanj opasnosti: prema općem životnom iskustvu se može očekivati nastup štete (konkretna opasnost)

• izvori opasnosti →neodlučno iz kojeg izvora potiče: prirodna sila ili pojava, tuđa stvar, prirodni procesi..

• svi izvori osim radnje čovjeka koja predstavlja protupravni napad koji se odbija povredom napadačevih dobara (nužna obrana)

Napad

čovjekaObrana

Povredom pravnih dobara napadača →NUŽNA OBRANA

Povredom pravnih dobara treće osobe

KRAJNJA NUŽDA

• pravna dobra koja se štite k.n. → načelno su sva pravna dobra prikladna za zaštitu

• kome prijeti opasnost → počinitelju ("od sebe") ili nekome drugome ("od drugoga")

• istodobnost opasnosti i njenog otklanjanja: kada bi kasnije otklanjanje štete bilo nemoguće ili povezano s velikim rizikom → mogućnost otklanjanja trajne opasnosti – opasnosti koja traje dulje vremena i svakog se trenutka može očekivati nastupanje štete

• kod počinitelja mora postojati volja za spašavanjem pravnog dobra ("…radi toga da…") opasnost mora biti stvarna: da zaista realno i objektivno postoji. Ako osoba, pogrešno držeći da se nalazi u opasnosti, otkljanja tobožnju opasnost, nalazi se u tzv. putativnoj krajnjoj nuždi

→ Otklanjanje opasnosti• supsidijarnost krajnje nužde → dozvoljena je samo onda

kada se opasnost nije mogla na drugi način otkloniti: radnja mora biti prikladna za otklanjanje opasnosti i mora biti najblaži način njenog otklanjanja → način, sredstvo koje tuđe pravno dobro povrjeđuje u najmanjoj mjeri → pa i bijeg, odnosno uklanjanje opasnosti (kolizija dvaju prava)

• pazi se na razmjere zla koje je prijetilo i zla koje je u otklanjanju opasnosti učinjeno: opravdavajuća k.n. učinjeno je manje zlo od onog koje je prijetilo,

• ispričavajuća k.n. učinjeno zlo nije nerazmjerno teže od onog koje je prijetilo

• pri ocjeni težine zla uzimaju se u obzir različita mjerila→ vrijednost povrijeđenog i spašenog polazni je, ali ne i jedini kriterij

Posebni uvjeti i pravni učinci za krajnju nuždu kao razlog isključenja protupravnosti

(opravdavajuća krajnja nužda) → čl. 22.st.1. KZ

→ u otklanjanju opasnosti mora biti učinjeno zlo manje od zla koje je prijetilo

→ pravni učinci:

• donosi se oslobađajuća presuda → nema kaznenog djela jer nema protupravnosti

• žrtva radnje poduzete u opravdavajućoj krajnjoj nuždi nema pravo na nužnu obranu jer takva radnja nije protupravna

Posebni uvjeti i pravni učinci za krajnju nuždu kao razlog isključenja krivnje

(ispričavajuća krajnja nužda) → čl. 22.st.2.KZ

→zlo koje je u otklanjanju opasnosti učinjeno jednako je zlu koje je prijetilo(npr. počinitelj spašava život usmrćujući drugoga) ili nije nerazmjerno teže (npr. zatočenik u koncentracijskom logoru na zapovijed čuvara i pod prijetnjom da će biti osakaćen ubije drugog zatočenika )

→ opasnost mora biti neskrivljena → onaj tko je namjerno ili iz nehaja stvorio opasnost nema pravo spašavati se na račun drugih

Posebna pravila pozivanja na krajnju nuždu za osobe koje iz različitih temelja

imaju obvezu izlaganja opasnosti

• čl. 22.st.2. – druga rečenica• dužnost izlaganja opasnosti → privilegiju otklanjanja

opasnosti od vlastitih pravnih dobara pozivajući se na krajnju nuždu nemaju osobe koje zbog obavljanja određenog zanimanja (vatrogasci, liječnici, zaštitari) prethodnog opasnog činjenja i sl. imaju dužnost izložiti se opasnosti

• radi se o situacijama kad otklanjanje opasnosti od tuđih, postaje rizik za njihova vlastita pravna dobra osoba koje su dužne izložiti se opasnosti

• navedene osobe ne mogu se pozivati na ispričavajuću krajnju nuždu pod istim uvjetima kao osobe koje nisu u obvezi izlaganja opasnosti (npr. liječnik ne smije odbiti pružiti pomoć osobi koja boluje od smrtonosne zarazne bolesti opravdavajući to strahom od zaraze)

• dužnost izlaganja opasnosti takvih osoba ima svoje točno utvrđene granice i sadržaj, pri čemu je pravilo da ta dužnost ne prelazi u samožtvovanje

• procjena dužnosti izlaganja opasnosti vrši se obzirom na konkretnu situaciju

• npr. odbije li vatrogasac spasiti dijete iz goruće kuće, iako pokušaj spašavanja ne bi za njega značio sigurnu smrt, odgovarat će za ubojstvo nečinjenjem ali uz mogućnost ublažavanja kazne

• ali krajnja nužda će mu se priznati ako bi spašavanje zbog konkretnih okolnosti za njega predstavljalo sigurnu smrt (tada se od njega ne može zahtijevati izlaganje opasnosti)

• → u KZ/11 institut krajnje nužde reguliran je znatno blaže u odnosu na KZ/97:

• → za opravdavajuću krajnju nuždu više se ne traži neskrivljenost opasnosti → posljedica načela pretežnog interesa na kojem počiva opravdavajuća k.n.: veći interes očuvanja pravnog dobra koje se spašava (u odnosu na interes dobra koje se žrtvuje) nije prestao postojati zato što je počinitelj skrivio opasnost

• → kod ispričavajuće krajnje nužde omjer zala je postavljen povoljnije za počinitelja: KZ/11 traži da zlo koje je učinjeno "nije nerazmjerno teže" od zla koje je prijetilo, dok je KZ/97 zahtijevao da "zlo koje je učinjeno bude jednako zlu koje je prijetilo" → uzima se u obzir jaki psihički pritisak pod kojim se počinitelj nalazi u situacijama kada otklanja opasnost

• → pravni učinak ispričavajuće k.n. prema KZ/11 jest isključenje krivnje, što znači da je isključeno i kazneno djelo te se donosi oslobađajuća presuda, dok je prema KZ/97 ispričavajuća k.n. bila tek razlogom za obligatorno oslobođenje od kazne, što znači da je kazneno djelo postojalo te se donosila osuđujuća presuda

Razlike između nužne obrane i krajnje nužde:

→ uzrok opasnosti: kod n. o. radi se o opasnosti koja prijeti uslijed napada neke osobe, dok kod k. n. izvor opasnosti može biti bilo tko ili što

→ smjer djelovanja počinitelja: kod n. o. počinitelj djeluje protiv uzroka opasnosti, protiv napadača, dok kod k. n. počinitelj povrijeđuje dobro neke treće osobe

→ k. n. je supsidijarne prirode: dozvoljena je samo onda kada za počinitelja ne postoji drugi izlaz ili način da otkloni opasnost (već mogućnost bijega koja nije iskorištena ukazuje na to da nužda nije bila krajnja) - potrebno je učiniti sve da se izbjegne povreda nekog dobra makar pobjeći ili zvati pomoć - radi se o vrlo rigoroznoj ocjeni situacije nužnosti žrtvovanja tuđeg dobra

→ potreban razmjer u potpunosti se razlikuje: kod k. n. procjenjuju se vrijednosti ugroženog dobra i dobra koje je povrijeđeno, dok vrijednost dobara kod n. o. nije odlučna

→ n. o. je sukob (kolizija) prava i neprava (pravo na obranu od protupravnog napada), dok je k. n. sukob dvaju prava (pravo na otklon opasnosti i pravo treće osobe da njeno dobro ne bude žrtvovano) - dva uvjeta za k. n. stroža nego za n. o.

Documents

UČENJE O OPĆEM POJMU KAZNENOG DJELA