TEMA ROMANA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladia u gradskoj sredini.VRIJEME I MJESTO RADNJE: Hrvatska u 19. stoljeuOSNOVNE MISLI:-gradska sredina negativno mijenja ljude-ljubav nema granicaLIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAKO OBLIKOVANJE:Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovaievim miljeima: seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog podrijetlo, feudalci te raznoliki predstavnici graanskog drutva (trgovci, krmari, poluinteligentni, tzv. Kaputai, nadri pjesnici i drugi).Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kimanovia, drugi to osporavaju tvrdei da Ivica nema ono to karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih dogaaja, pokreta radnje, da nema onu volju, samoodlunost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kimanovi namee itatelju kao glavna linost romana u cjelinu. to doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralaki oblikuje Ante Kovai? Ivica Kimanovi je mlad, perspektivan, razborit, dobroduan i pametan mladi koji, za vrijeme svoga djetinjstva, sa svojim roditeljima ivi u seoskoj idili. U svojoj je mladosti mnogo obeavao pa ga otac u dogovoru s uiteljem alje u grad da proiri svoja saznanja. Iz mladog, poletnog djearca, koji ne shvaa to se dogaa oko njega, koji je na selu mnogo obeavao, u gradu, u okruju pokvarenih, amoralnih linosti on ne uspijeva jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalaljivost i dvolinost. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog ovjeka, rastegnutog na vie strana koji ne pronalazi svoj unutranji mir.Ivicu guta vrtlog gradskog ivota: izrasta u lijepog, stasitog mladia, ali je rtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuom voljom i htijenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema ivotu, sredini i sebi. On nema vrsto odreen ivotni cilj, on je objekt na kome se provodi tua volja i koji ovisi o ljudima to ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna due, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. ora, ajkovskog), ali ih se ujedno i boji (npr. Lauru), itd. Zato im se pasivno opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti ivot u toj sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim ivotom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u ivotu. Shvaa okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvolinost i nemoralnost mu se gade te se vraa u seosku idilu svog doma, gdje mirno ivi sa svojom obitelji, ali je uhvaen u kotac sa dvije ene, te na kraju zavrava kao nesretni alkoholiar, bez vidljivog cilja na obzoru. ena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih ivotnih nada i snova do temelja rui njegov ivot, ubija njegove najblie, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, hvata ga Delirium tremens, alkoholno ludilo, te zavrava tragino.Lik koji uz Ivicu ima vano mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privrena, dobroduna, njena osoba, a zatim, produbljivanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proraunatu, superiornu, ironinu, zloestu i amoralnu linost. Mnogi prouavatelji Kovaevieva djela pa, prema tome, i tumai njegovih likova govore o Lauri kao o demonskom liku, kako s obzirom na sve ono to se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono to ona ini. Laura je, za razliku od Ivice pokreta radnje, neobjanjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne ene, ene koja predodreuje i odreuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutranjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.U romanu se pojavljuje kao tienica milostivo gospodina Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac rije je o incestu. U oevom domu upoznaje aka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda oarala je Mecenu te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegova bogatstva. Meu ostalim, ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Laurin lik tipian je primjer jednog upropatenog, nesretnog ivota. Ona je jedna propala linost sklona samounitenju kao i likovi veine realistinih romana. Laura je istovremeno njena osoba, osoba izigranih osjeaja i osoba nesretne ljubavi. Laurino ponaanje granii sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promijeniti nekoliko raspoloenja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zloine, ponaala se poput nevina janjeta. Laura je produkt propale sredina, Laura je fatum, ona je degenerirana ivotna sila koja savladava staro i mlado, nosi razor i nesreu, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuu vrele krvi, ivotnu strast koja drijema u svakom ovjeku i budi se, sad vie sad manje ostavlja sad veih sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinjstvu i porijeklu iz sluajne porodice.Ohola je i zla osoba te ,uz Mecenu, predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prolou, a u ispunjavanju svoje neograniene elje da posjeduje ogromno bogatstvo bez imalo grinje savjesti radi razna nemoralna djela. U poetku su to sitne krae, koje prerastaju u sve vee, poinje zagoravati ivot svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Meceni, Ferkonji) te poinje hladnokrvno ubijati. Na kraju postaje hajduica koja sa skupinom razbojnika harai, pljaka, ubija po selima. Zavrava tragino, kao veina zloinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustrijeljena pri emu nije pustila niti jednu kap krvi. Laura je zapravo personifikacija Kovaevieve sile koja ravna ivotima Kovaevievih junaka.Uz Lauru i Ivicu znaajnu ulogu ima i roak Iviinog oca kumordinar or Juri. Jedan je od najbolje ostvarenih likova u romanu. Smatra se jednim od najznaajnijih likova knjievnosti hrvatskoga realizma. I on je potekao sa sela, doao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, poinje glumiti drugog ovjeka. Slui Meceni, kojem se ulizuje, dodvorava. On je lani lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je , u stvari, samo Mecenin rob. Pokuava govoriti otmjenim jezikom gospode, ali izvre rijei to stvara brojne komine situacije (npr. ilustrissimus lustriimu, guten Abend kut namt). On je olienje nesklada izmeu elje i stvarnosti te pokazuje ovjekovu elju da se pretvara da je ono to nije. U dui je poten, dobar i odan ovjek. Voli svoju rodnu grudu, oeni se za zlu enu koja ga terorizira, vrijea, ali on to sve trpi. On uvia stvari koje nisu dobre, ali uti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.Osim ovih glavnih likova znaajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvije skupine one koje su ponikli sa sela (Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr.) za koje pisac ima razumijevanja te one iz grada (Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirovi, Jelua) koje pisac osuuje i okrivljava za veinu nemoralnih inova u djelu. Sporedni likovi su vrla vani stoga im pisac posveuje veliku panju, veinu opisuje i cijelim odlomcima, npr. Kanonik, Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, trgovac konjima i njegova ki Seoski likovi su predstavnici neeg lijepog, dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju, nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuuje, ruga im sei optuuje grad da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, grad se prikazuje kao gnijezdo moralne trulei i runoe. Iako je Kovaevi bio kritian i pomalo ironian prema selu, grad je uvijek prikazivan kao leglo zla u kojem ive lani dobrotvori, krvolona enska bia, propali pjesnici, olienja nemorala i pokvarenosti.Ipak, iako ima razumijevanja za selo i seljake, vidi ih kao primitivne, praznovjerne i neprosvijeene ljude. Odnosi meu likovima se oituju u: nehumanom stavu feudalaca (vlastelina) prema seljaku, nainu ivota feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao rtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih, kapitalistikih odnosa na selo zbog kojih seljak postaje plijenom novog drutvenog stalea zelenaa i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici tog stalea u romanu su zelena Medoni, Kanonikov sin Miha koji se eni Medonievom keri Justom iz interesa), seljakovu naputanju zemlje i odlasku u grad da slui u gospodarskim kuama (kumordinar or), stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj gradskoj cjelini esto, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragino zavrava (Ivica Kimanovi).LJUBAVNI TROKUTI:Vrlo znaajnu ulogu u romanu imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok veini nemoralnih, runih radnji:Ivica Laura- Mecena, Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma.U treem djelu romana Laura Miho Justa, a nakon Justine smrti, koja mirie na Laurino maslo, stvara se novi trokutMiha Laura Ferkonja. Navedeni se trokut rasplie tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.Laura najzad pokuava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujui se za Anicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura Ivica Anica koji zavrava tragino.KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:Roman je podijeljen na tri dijela. Dogaaji u romanu nisu organizirani i rasporeeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet dogaaja pisac prekida prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet dogaaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovjedakim postupkom unosi odreeni nemir i dramatinost, usklauje kompozicijska obiljeja cjelokupnom ivotnom sudbinom i psihikim previranjima Ivice Kimanovia.Ve je i sam poetak romana retrospektivan poinje prikazom registrature i spisa koje Kovai oivljuje: oni se meusobno prepiru. Za rije se javlja spis registratora Ivice Kimanovia i zapoinje pripovijedanje: Znajte, dakle, ja sam vam srce i dua naeg registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam ivotopis. On me je sam napisao. To je ujedno i najava fabule koja poinje prikazom djetinjstva Ivice Kimanovia. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski dogaaj, tj. mijenja prostor i vrijeme dogaaja (npr. buenje Ivice Kimanovia u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinom porijeklu, itd.).Mnogi su kritiari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje naruavaju kronoloki slijed dogaaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspruje fabulu, prekida fabularni tok, to pridonosi labavoj kompoziciji romana.Gledita suvremenijih kritiara ne podudaraju se s takvim miljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst, najvjernija slika Iviine psihe. U prilog tome navode fabularne podatke (npr. dogaaje u vezi s Iviinim psihikim krizama, delirijum tremensu) i jezino stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentina varijanta teksta iz Vijenca krcata je tokicama, upitnicima, usklinicima, crticama). Prema Jeliu, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, objanjavaju i tu rastrganost Kovaieva (Iviina) stila i nehomogenost Kovaevieve (Iviine) kompozicije.Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne linosti romana Ivice Kimanovia, i to od djetinjstva do smrti (Iviina traginog zavretka u poaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za ivotni put Ivice Kimanovia, i sporednim radnjama (npr. Laurin ivot koji nije u vezi s Ivicom, dogaaji vezani za gazdu Medonia, odnosi izmeu Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata, tj. sloena i razvijena.Kronoloki niz dogaaja, tj. glavni fabularni tok vezan za ivotni put Ivice Kimanovia, pisac: a) prekida rerospekcijom, nekronolokim dogaajima (opisom registrature, scenom Iviina buenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao ezdesetogodinjakom registratorom); b) dopunjava sporednim radnjama (u Iviino djetinjstvo na selu pisac ukljuuje svoj komentar o djetinjstvu, opisuje odnose na selu i dogaaje vezane za seoskog bogataa Mecenu i dr.).Okosnicu fabule ine dogaaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kimanovi), a zatim (u drugom i treem dijelu romana) ulogu preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih dogaaja, odnosno radnji.KRATKI SADRAJ:Ovaj veliki roman zapoinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razoblii kritiki hrvatsko drutvo onog vremena u rasponu od osiromaenih seljaka i pogospoenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedoanstvo o munom probijanju kroz ivot jednog seljaia, u emu nalazimo istinite i ujedno tipine crte ne samo Kovaieva ivotopisa.Glavno je lice Ivica Kimanovi sin seljaka Joice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali"Zgubidanom". Njihov najblii susjed, zdepasti "Kanonik", imao je ker Anicu i sinove Peru i Mihu a kako su Joiina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparnitvo. Ivica odlino zavri osnovnu kolu i uz pomo Mecene nastavi se kolovati, ivei u kui svoga dobrotvora, kod njegova "kumordinara " ora. Mecena je neenja, bogat, maglovite prolosti: ima na dui ivote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio poto je obeastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navrio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova roakinja, djevojka udne prolosti i jo udnije budunosti. Meutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog ega ga Mecena otjera iz svog dvorca.Ivica se vrati kui gdje ga opet doeka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega je sin Miha bogatom enidbom obogatio. Mecenu je u meuvremenu Laura otrovala i opljakala, saznavi nakon toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeaena Dora - mati. Laura potrai Ivicu i pomogne Joici da izgradi novu kuu. Seljani su ih ogovarali zbog divljeg braka ali Laura se ne eliliiti slobode pa radije poalje Ivicu natrag da zavri kolovanje, a sama nastavi ivjeti s Mihom, sve dok njegova ena Justa ne preminu u neobjanjivim okolnostima, uz asistenciju Laure.Ivica spozna da je Laura zloinka i eli se vjenati s "Kanonikovim" kerkom Anicom, kojoj nae slubu kod neke gospoe, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju.Hajduica Laura ipak eli ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Iviinu majku, oca Joicu, "Kanonika", otme Anicu te je u umi unakazi tako da joj odree grudi. Ivica je preivio pokolj, pa ranjen svjedoi na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi.Ivica se poinovnii, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.STIL I JEZIK:Roman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. U registraturi je realistika, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo realistike, romantistike i naturalistike elemente. Romantiki elementi u djelu dolaze do izraaja u crtanju lica crno-bijela tehnika te u patetinom stilu kojeg Kovai upotrebljava. Nalazimo ih i u Iviinom odnosu sa Laurom.Realistiki elementi djela pojavljuju se u socijalnopsiholokom motiviranju lica. Roman imavrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi dogaaji su realno prikazani, a jo jedan znaajan element realizma, je jezik sredine, svaki ovjek govori karakteristino. Sam izbor knjievnog roda ivrste u ovom sluaju roman, koji se uz pripovijetku smatra karakteristikom razdoblja realizma.Naturalistiki elementi dolaze do izraaja u opisivanju zloina koje ini Laura i njena druba. Najei su u zavrnom djelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kimanovi, pripovijeda svoj ivotopis, dok u drugom itreem djelu romana ulogu pripovjedaa preuzima pisac. U sredinji fabularni tok ukljuuju se epizode iz seoskog ivota koje ilustriraju nove drutveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.Pisac se ne iscrpljuje samo dogaajima koji se tiu izravno glavnog junaka, ve portretira i sporedne likove. Da bi objasnio njihovo znaenje Kovai prati svoje junake od poetka, daje njihove biografije.Opisi sredine u kojoj su smjeteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovai vrlo dobro oslikava sredinu u koju su vjeto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i nemoralnog gradskog ivota toliko su jake da se itajui djelo u glavi nalazimo na mjestu gdje se odvija radnja. Zbog toga ekranizacija ovog djela nije predstavljala vei problem.U djelu je zastupljen velik broj jezika, ime nam Kovai eli pokazati utjecaj tuinaca na naim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa esto koriste reenice iz drugih europskih jezika posebice njemakog, latinskog, talijanskog Kovai nas poput Kozarca upozorava na neiskoritene resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koriste tuinci koji zaposjedaju nau zemlju, sijeku nae ume, te rue stoljetnu povijest, nameui svoje jezike i zakone.U radnji nalazimo brojne komine situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se komedija daljnjom razradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgraanje i osudu.Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te sredine prema gradskoj. U cijelo djelo su utkana pieva razmiljanja, upozorenja i sl.CITATI:Svaa zgubidana i kanonika:"Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo."Doi mi samo, dodi, tate, uzurau, cvilidreto jedna!" -I susjed na krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". ovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja takoer, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. itavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubii klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zaguilo u grlu.I doista srazie se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, ovjek suh, nasaen na dugakim, tankim nogama, opuhnu ba ljudski maloga "kanonika". "Vidi ti vraga!" zatuli gotovo plano mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuke, kako je dug i irok, u oblinju lokvu, punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio akom po leima, da je po zraku kljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skoih u grm, da naem, da istrgnem neto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz nae brdo..."Gledaj, gledaj maloga jaria zgubidana, i on bi se ve tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da e me. A ja skok te bje za ocem, to su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama kano da bjei za mnom, da me uhvati - tako obino djecu plae - "dr' ga, dr'!" Ja gotovo izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda, kako migolji svojim brdom kui, dok se moj otac osvijestio i junaki obustavio na polovici naega brijega, viui i blatnim akama prijetei:" Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo, da se patuljak valjao kano je po travi!" - "Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove, koliko se junatvo u njima krije! Bjeao, mila majko, ko da si mu mlinske kotae zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Doi k meni, dat u ti zeje masti, da namae masnice i ohrabri svoje zeje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa e i tebi hasniti!" - odvraa slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogadao pravu istinu."Ivica se osveuje kanoniku:"Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i opor raca i gusaka u njezinoj kaljui. Ko munja mune mi misao.....Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina.... i moj otac, kakoje dug i irok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko mi.... Vidi, vidi!....."Zgubidani"... I svrnuh oi na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika".... - Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se to dogodi.... Vi ste teki, susjede... - Gle ga, kako ve mudruje! Jo nijesi apostol Antikrstov...jo...I on se natovari na moja kolica, u kojima je neto kripnulo......- Povuci.... On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam nasluivao, da je to mrmljanje glasilo: "zgubidan!". I ja povukoh nizbrdo. Kola poletjee.....- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik". Mjesto mimo bare ja zaokrenuo prema bari.... Odmakoh se hitro.... Svega toga nije mogao opaziti pripiti na susjed, koji se koio kano kakav grki junak, kada se vozi na olimpijske igre... Pljusak!... I kola i na dobri susjed, mali "kanonik", tropotae se u kaljuu i u duboko blato lokve, koja je dijelila na brijeg od susjedova i koja bijae zajedniko kupalite nae i njegove peradi.....Guske i race iznenadene stadoe uasno kretati i krilima prhati....Niti onda ne bijahu tako zateene, kad slavnim Rimljanima spasie Kapitolij... Uplaene jedne gaui pre iz bare k obali, a druge dreei diu se u zrak...... Kakova je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakova ogromna aba? kano da pitaju jedna drugu u svom siktavom sanskrtu... Moj otac, prije tmuran i zamiljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh, od silnog smijeha... - To je Antikrstovo maslo, susjede! Samo on mogao te je nadahnuti, da se tako star i velik junac ide vozati na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O!..."Kumordinar u crkvi:Gospodin dakle "kumordinar or" obiavae svake godine boievati na naim seljakim brdima. Tuj bi se on dodue pokazao po onoj: omnia mea mecum porto", ali taj "omnia mea" vrlo je mnogo znaio i vrijedio. Kumordinar or doao bi u na prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijae uvijek gola, da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i ast. U crkvi tom zgodom na roak or neprestance posluje desnom rukom: sad ju digne na sklapanje i tobonju molitvu, sada njom posie za rupiima, sada neto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca udnovato njegovo prstenje, kano da zrcala okree po suncu. ene i djevojke zaboravljaju i na molitvu, upirui pobone oi u njega. A onaj, koji zna sve tajne ljudskih srdaca, doista uje esto uzdah kako skromne seljanke, tako i koje namigue: Ah, Boe, da me njim daruje, sretna li bi ti bila!"...Lijevu ruku, obuenu vazda u rukavicu od jelovine, sputa on elegantno niz tijelo ili ju prebaci na kria, kada e desnicom posluje. A istom ono olateno odijelo s pozlaenim velikim pucetima kano kude! Pa ona mast, to mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelu, najpomnije obrijanu vratu... Zatim bijela staza preko itave glave od ela na drugi kraj do obrijane ije poput ceste, to vodi preko brda od jednoga do drugoga podnoja... Konano onaj miris, to udnovato zaudara od gospodina kumordinara.... udnovato, da: vonj, ko da si gnojnicu tamjanom potkadio.... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa si namignuli: Eh, Boe moj! Boe moj! Koji li bi prorok mogao negda prorei: to sve bude danas - sutra na Juri! Hm, hm, hm! A kumordinar stanovitim osobnim njuhom zamirisav i osjetiv takovo laskavo aputanje, uzdigao bi jote napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivi usta i nos poput neodluna diplomate, ukoio se i pomislio u sebi: Gledajte samo telii u nova vrata! Imate ta i gledati..." Jedanput je dapae doao u nae selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokuio, to ima znaiti ta mantija. Jedni rekoe, da takovo ta biskup nosi. Drugi ovo, trei ono nagaahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni ekutor, starac kao zemlja, koji je ujedno bolesnicima ile putao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloi svoju lulu: Ta Bog vas vidio! Takove mantije nose vam 'promokomoi', kada varmeijske skuptine otvaraju... Taj Juri bogme na visoko pue! Sva historija sastojala se u tome, da je na rodak iz ropotamice svoga lustriimua izvukao staru paradnu juratuku kabanicu i u njoj se oholio meu svojim zemljacima... Moj otac napose bijae tat na odijelo svoga Juria. On je vazda ukorak iao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, kunulo blata ili to drugo, ve je otac ponizno priskoio, da skine ili otare. "Joj, joj! Budi Bog s nama i s naim duama! Juri, to valjda mnogo stoji!? Ha!" - Ehe, moj Joica!" I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: Volove, kravu, kuu, itavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj, to ipak znai: gospodin biti!..."Kumordinar se pere:"Sada kumordinar svue koulju, tako da bijae gol do pojasa. Namakne si sapun i tako se naperua njim, da mu je itavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehuriima od sapunice. - Boe moj, izgulit e si do krvi kou. Taj avo izjest e mu oi! - mrmljae kanonik prema muzikau Joici. - ta veli, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali? - Aj, Bog da je soli i kruha? - mahnu glavom muzika. - Od ega da kupujem sapun, pa jo ovakav. Na mirii jae nego tamjan u crkvi.Kumordinar ispirae hrlo sapunicu, a voda krpae i ikae na sve strane oko njega, da se valjalo maknuti s mjesta muzikau Joici, Ivici, pa i malomu kanoniku s drvocjepa. - Aho! Aho! - trljae se zadovoljno gospodin kumordinar, drhturei itavim tijelom... Aho! Aho! Tako bi valjalo, da se vi mueki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukama kupilo blato, da moe repu sijati! Oh sveta, oh draga istoo! - Aj gospodine kumordinaru, kada bi mi seljaci svakoga dneva ovako preuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo moda istiji bili, ali nau sjetvu i nau etvu prerastao bi dra, korov i emer! Bog daj, da dospijemo, kada idemo na sajam, svoje krave i volove gdje i potoku ovako ealima istrugati i urediti, kako evo vi radite - priblii se opet kanonik, im je prestala voda krapati okolo kumordinara."Sudbina kumordinara ora"Ja sam ti se po stare dane oenio. Toga mi je jo trebalo nakon kobne smrti milostivoga. - ta - pljucnu or ogorena pogleda, kao da mu je nablizu togod skrivio. -ta! ensko eljade je avo! Dok je ne povue k rtveniku ona te gleda ko spasitelja, ko anela uvara, a ti pone griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pak jao i pomagaj, ve je nitko ne izvue iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogine.""Kanonik" govori o kolovanju seoske djeceobjasniti zaostalost i ne povjerenje seljaka prema gradu"- Bit e dakle, istina, da ti ga hoe gospoda oteti za kribana, ta li? Hm! Moj Joica, kakova li je pak to struna pukla u tvojoj glavi? Zar nijesi ti gospodar svome deranu? Gospoda neka svoju orbu vare, a mi emo svoju kau! Jok, dragane moj, ne bih se ja dao u te gospodarske petljanije! Tko e sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni e ti dijete pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni muko ni ensko; ni gospodin, ni seljak. Drimo se mi pluga i motike."Iviin susret s gradomobjasniti nesnalaenje seljaka u gradu i objasniti problem seoskog djeaka u gradskoj srediniOd prvoga pogleda potrese mi neto itavim biem. I nada i eznue i strah i veselje i turobnost i potitenost i ushit ovlada sa mnom... Sve mi se to priinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oivljavahu u svoj svojoj ljepoti crkveni tornjevi, visoki dimnjaci tvornica - a i njih drah zvoncima - onda iarani krovovi, pa neko svjetlucanje i blijetenje; da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ili se naprosto odrazivahu o sunano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana? Toga je nijesam znao odgonetnuti.... Sada mi se stala u dui raati arobna slika vilinskoga grada sa svim njegovim divotama, obasjanim u stostrukim naim seoskim priama i bajkama....Ovako zaaran od prvog pogleda i razmahanja velikoga grada, prenem se iza sna istom tada, kada se naa kola kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje ko eticu gradske djece, gdje se igraju, prepiru, viu, tre... Alaj mi se svidjee ti mali, blijedi gospodiii: one male djevojice, tono mi se priinjahu poput prikaza u biblikoj povjesnici... Sav taj djetinji puk velikoga grada gmazio je u sitnim gegicama, gotovo nezamjetljivim cokulicama, u okruglim nahero klobuiima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova se turobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima, kano da iz njih siu zajutrak... Takovi mi se duboko usjekoe u srce: bit e oni svi valjda siromani tudenti, a moji novi drugovi..."Odavle zaputismo se po gradu... Tuj se svakim korakom otvara novi vidik... Silne i strane kue i dvorovi... Prozori su im vei nego dvoja vrata naih seoskih potleuica. Krovova ne moe ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice iroke, iste, potaracane kano naa crkva... Pa ta silna vreva ljudi! Tuj se sretaju, tuj trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. Zar je danas vaar ili protenje? kliknem ja. Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vaar od jutra do mraka. A u svakoj toj kui obitava vie ljudi, nego u deset naih sela..." protumai mi uitelj....Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj eiri nazivajui Hvaljen Isus! Hvaljen Isus! No nitko ne odvraa pozdrava. Najvie njih me i ne pogleda. Netko se nasmijei, netko me prezirno izmjeri; a jedan gospodin - lakti mu virili iz ohcana kaputa i epac od cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: "Gle, gle! Mueka dovukoe prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klipan, da po naim hgovima volovi pasu, a po gradskim ulicama krave tule i guske gau.....pak: Hvaljen Isus! No, ispast e ti jezik, ako bude do veera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!..." Prvomu sveeniku, koga sretosmo, pohrlio sam, da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: "Dijete moje, takav ti obiaj ne vlada ovdje..." A svi prolaznici, koji to zamijetie prezirno se podsmjekivahu...One su tako iste i bijele, kano marmor na naem crkvenom oltaru..."zelenatvo, osiromaivanje seljaka i njihovo zaduivanje"Mali kanonik zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva - triput, a onda: - Plavojko! Riane! Hoj, na, - ajs! Ej, vidi, Miho, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u naeg bogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kau, da prospe sve novce, umr'o bi ovjek od straha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet tota brunda i zanovijeta: ovaj o vragu, da je naao zakopano blago! A ne znadu klipani, da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokae "kanonik" rukom preko brdina i povue na konopcu kravicu, koja je teglila kolica. - Koliko nas imade, to ovako poput romara putujemo k Medoniu. A svatko misli, da itak nije nita, vino nita! Ali sve to majstor Medoni smelje i zbada skupa."Medonipojava seoskih bogataa ili GAVANA, zelenatvo i prodor kapitalistikih odnosa na seluFiziki opis MedoniaNato izae iz gospodarskih zgrada ovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomljivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosjedi brci. Rubenina bijae na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crn prsluk s vrstim lancem srebrnjakom, u kome je visila stara omana depna ura, isto tako srebrnjarka... Bijae to sam gazda Medoni."Kako se je obogatio"Tu ivljae seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medoni, u onim brdima seoski polubog i novani patron, poznat na iroko i daleko. Bijae osobiti dobrotvor seljakom puku, jer uzajmljivae novce bez kamata! Ali za ovo dobroinstvo traio bi obilato uzdarje u prirodnim darovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinjarku itd; onda kako ne trai nikakvih kamata, no dunik valja da ga ujeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko se desetaa sastoji njegov zajam. K tome pripadaju jo druga pridarja, kakvo je ve Bog blagoslovio dunikovu kuicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, rai. Kad je stalo padati jesensko lie sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonieve zidarice kripala kola za kolima, na kojima dovaahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj ito, perad, jaja itd."Kako seljaci dozivljavaju Medonia i njegovo bogatstvo Seljaci esto uzdisahu nad tako silnim imetkom i bogatstvom. A stare kume bojaljivo aputahu, da to nije s pravim raunom zgrtano i nakrcano. Tu valjda ima vrag svoje prste, koji kupuju ljudske due sa vreama zlata i srebra... Pronosilo se pae selom da je prije vie godina nespretnjakovi Blaun Tomica, pokoj mu dui, nosei u Medonieve podrume vino, naiao na nekakva gvozdena vrata u kojima opazi silni zardali klju, te otkljuavi ih radoznalo unie u rupu, to zaudarae sumporom i mrtvacima... Tu zarei na njega udovite, pripeto o lancu... Oi mu tako sjale, da rasvjetljavahu itavu rupu... Imao je ivotinjsko tijelo od jarca, crno rutavo; crljen rep, glavu ovjeju s rogovima, a jezik krvav isplaen preko brade... Nespretnjakovi pobjee na vrat - na nos te je za itava vijeka ostao poremeene pameti... I puk priaptavae, da je to pripet o lancu iv, ivcati avo, koji Medoniu kuje novce i radi banke... Zato i bijae Medoni poboan gospodin koji putovae po svim protenjima, darivajui crkve i oltare, plaajui sve te mise, pomaui na golim koljenima i liui svece i crkvene zidove... samo da spasi duu od vraga, koji ju je sigurno ve vagnuo i zapisao u svoje anale"..." Kanonikovo misljenje o Medoniu"Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvana gudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da, na Medoni, na Medoni! Kada on u grad meu gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fikali i pisari i suci i aeori. A da se vidi tko je Medoni, ovom fikni banku, onomu kudu: Sve za cigare, sve za cigare, vae gospodstvo i gospodstva vaa!" Oni pako zavidno gledaj i bleji u silnu Medonievu kesu: oh, prodali bi i zamijenili sve svoje gospodstvo za nj, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjelicu lee..."Svadba kod Medonia - koliko je zapravo bilo njegovo bogatstvo"Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece. Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugog kraja stadoe kuharice trpati stolove nebrojenim jestvinama. Nigdje se do sada takova ta nije ni vidjelo ni ulo! to je na najsjajnijim svadbama bilo po etiri orbe i po etiri vrsti peenja i drugih jestivina, to se u Medonievu domu dvanaest raznovrsnih orba zapuilo po stolovima! Onda dvanaest vrsti peenja razliita mesa; dvanaest vrsti pogaa i kolaa; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svega po dvanaest vrsti. A Medoni je takoer natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina jedno jae i bolje od drugoga. Kako se mladenac prienio u kuu, slavile se obje svadbe u Medonievu domu i trajale punih osam dana i osam noi. Nikada ne bijae niti e biti takove svadbe, kakva se slavila u Medonia! Prava gavanska svadba i svatovi!"Iviino buenje u Laurinoj sobimoral gradskog ivota, sukob seoskog i gradskog morala, skok u vremenskom povezivanju"Boe moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama meu tim nabuhlim jastucima.... Podovi se late, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim icama, arobno ljeskaju... Pa ove slike...Ba ta suelice krevetu: golo tijelo ene, boanske ljepote!..... Odvrni oi, Ivice Kimanoviu! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... I tamo se odrazuje ta gola ljepota. Odvrni oi, Ivice, zrcalo te izdaje.... Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobona seljakinjo! Stid me je! Stid.... Odvrni oi od svega! Kako sam ja u ovom divnom krevetu? ta je to bilo? Ivica Kimanovi prikrije si oi i obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoe mu na iroka mladenaka prsa......to je to bilo? Ima mi dvadeset godina! Je li mogue? Zar tako hitro? U toliko muka i tegoba? Pa ta rajska no....Oh, ja snivam i bolan i aroban san na tvrdoj seljakoj klupi....moda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljakim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima.....Moda i sada snivam.... Nije, nije, dvadeset godina..... to je to bilo?... Gozba! Sjajna gospodska gozba, pa sveani govori, pa pjevanje....onda..... tiha no...arko, pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, ona strast... pa tada....? Ah, moda bijae to samo seljaka svadba? Moda je i moj otac dudao u svoj veseli bajs? Moda to tek mene uvedoe u branu komoricu sa ljubom mojom....a muzikai i svatovi jo pjevaju za rastanak onu melankolinu pjesmu."Odvrni oi, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmjekuju ustaca te divne ljepote na kipu!...A to je kip prema ivotu? to je naslikana rua prema cvijetu, to raste, bujan i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobona seljakinjo! Stid me je... stid... Ah kako on poput ledene struje probija sve nebrojne i nedogledne niti ivaca bia moga... Ah, kako mi dua tone od neke neopisive groze, hladnoe, zaputenosti, zlovolje, slasti, ognja nebeskoga, aneoske i paklene radosti: poleta, zanosa i ushienja... Stid...stid me je... Odvrni oi od svega, odvrni... sakri se!..."Mecena ui sveani govorogranienost, neobrazovanost, humor i ironiju"I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozniavim glasom zapovijeda, da pritvorim vrata kljuem. Sada mi daje prijepis stranoga govora, a on se uspinje do stola na povienu mjestu i mahnu rukama: ... Poglavita, blagorodna, asna, veleasna, preasna, velemona, svijetla, presvijetla, sva odlina i najodlinija gospodo!...Kako eno dojuri hitna laa jedrenjaa to je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom puinom; kako eno doleti suri orao sa svoga timora, lomei i reui Foibosov zrak otrim krilima poput maa Kraljevia Marka... kako... kako... o, boja kugo!.... - lupi Mecena o stol....""I kako je Mecena bila za memorisanje predsjednikoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako si je on dobro upamtio rije "zgubidan", pa mi ju je esto prikriao onom istom nasladom i zloradou, kako to nekada obiavae u naim bregovima susjed kanonik"...""A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oi mu se pretakahu slijeva nadesno, kano da si mu rogljama zakvaio iju. Izgovorivi ja ono, gdje pojet sam sebe gustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka ast naem prvom narodnom lirskom pojeti Rudimiru Bombardiroviu ajkovskomu (to bijae literarni nadimak pojete i sastavljaa govora ; dakako, vieslovaniji od nadimka: zgubidan), koji je nau ednu knjievnost svojim golubinjim srdacem podigao nad egipatske piramide; koji je svojim velikim talentom utjeio nesretne, napojio gladne, a nahranio edne; koji je svojim nebotinim genijem zatitio uboge i jadne ivotinje: vrapce i sjenice, smrznule u ljutoj studeni, konje i magarce, lipsajue s ljudske okrutnosti naih birua i koijaa......"Rudimir Bombardirovi ajkovski:"Bijae to ovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapae ja drim, da nikada nijedna dlaka nije proklijala na njegovu licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugaki nos, nije dodue bio osedlan naoalima, ali on je neprestano zvrljio i kiljio preko njega tuei se, da mu je posvema oslabio vid - a koji ga sluahu, trebali su dakako razumijevati, ako bijahu ljudi njene udi i estetiki obrazovani, da je to od silna napora i mozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naliile su mokrim stijenama seljakih kua, kada ih vrsto pokvasi kia - a naepurene ko slamnata streha, kada je ljudski iepunja vihar i vijavica. Inae sizahu do ramena, a ve samo u tom sastojao se neoboriv aksiom poezije.... Visoka, neto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istroena i izlizana, esto i zaprljana. Ali nije bilo od nude nego iz razloga enijalnosti... O zaboravljivosti do nesmisla neu ni govoriti. Tako je po najjaoj kii lagano stupao bez kiobrana, da je s njega lijevala voda kano iz ljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepe vrijeme razastr'o nad sobom poput plaila i letio ulicama kao da zvoni na vatru...esto puta valjalo mu gologlavu iz daleke ulice vratiti se u kavanu, gdje bi zaboravio eir..."Laurino djetinjstvogradska periferija kao mrana pria ivota"Dugo, dugo idasmo. Otac si je kadto otr'o znoj s obraza, ali ni rijei progovorio. Tako smo prispjeli u zabitu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kuarica. Silna djeca, bosa, gologlava, zakrpljena, runa i slabana igrala se ulicama. Kada opazie mene i oca, napustie svoje igre i poee zjati u nas: Gle, gle kako je lijepo obuena! Kako li se sjaji...I meni je tata obeao, da u o Uskrsu biti umivena i ista i da u u novom odijelu s njime ii na misu..." vikala je glasno neka djevojica, koja nas je pratila s itavim oporom djece... Uosmo u jednu od tih bijednih kuarica. Popesmo se uskim i tronim stubama. Tu otac otvori neoliena daana vrata i ja ugledam staru odgojiteljicu Ivanu. -Ja sam uredila, kako se dalo, gospodaru. - Uredila - uzdahnu sa alobnom porugom otac - o, moja starice! Ivana se okrene do prozoria i stade pregaom otirati suze...Stari naslonja, to ga u naem prijanjem stanu prebacivalo po tavanu; prost stoli, dva stolca i kukavan krevet - bijae sve pokustvo u toj sobici, koja vonjae po dimu i vlazi. Svod je bio tako nizak, da je mome ocu valjalo sagnuti glavu, kada stupismo unutra. Prozori, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskae se udnovato od arkog ljetnog sunaca, koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijui prodrijeti u tu tavansku spiljicu...""Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snudena i zasukana. Zamrljanim, polupoderanim rukavima trlja si znojna lica i tubasti nosi... Nove moje drugarice izabrae me u igri kneginjom... A Ferkonja poudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjee, on ne pitajui za ast kneginje, zaleti se k meni:."ta e tebi, eno, ta svijetla puceta? Izgubih jedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri!- One hulje ne smiju da odu, dokle ga ne dobijem..." enska djeca stanu hihotati: - A, a Laurica je ena Ferkonjina! Lijep par! orko i knjegina!" Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama, te jednu bubne po leima, drugu nategne za uesa, treu prodrma, etvrtoj pokae jezik, petoj dugi nos: - Nee ti, dundo, niti ti klepetuo, ni ti dromedare, ni ti kladivo biti mojom enom, ne!"...I Ferkonja odjuri meu hazardae...A nae djevojako kolo opet se zavrti. S nama igrahu i oni djearci, to jo napola izgovarahu rijei i koji bijahu tako mimi, strpljivi i miloduni, da se vie ubrajahu me u ensku, negoli medu muku djecu...Ja zapinjah u igri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko elo navuklo je drsko ponaanje toga ore Ferkonje...Kakova u kui? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojoj suknji fale itava tri puceta! to e rei otac?..." - Stani, orava nakazo! Zato tue ovu malu? to ti je ona kriva? Pokrao si je i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti je ona kriva! - Ona je moja ena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada u je tui, da e sve zvoniti! i moj tata tako radi, kada god ga snade zlo i nevolja. ena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo, pusti me na miru!"Roditeljski dom:"Seljaka se naa kolibica sastoji polovinom od velike, etverouglaste sobe s ogromnom pei, na kojoj u cioj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom breuljku, obraslu na istonoj strani umom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljake kuice rastepene naokolo."Moral sela- Ne brinemo se mi to je s Iviinim kolama - umijea se netko trei u razgovor ili kako i gdje se upoznae mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj Bog! Svaki neka mete pred svojim pragom! Ali nama je stalo, da u naim selima i u naoj upi vlada mir, red, zakon i strah Boji te nebeski blagoslov! Opet e nas kazniti Bog i poslati tuu i druge nevolje na nae glave."Seljak u gradskoj sredini"Sjedosmo oko nekog okruglog stolia pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobono opipavati crveni barun, na kom je sjedio. Vidio sam, kako mu podrhtavaju ruke, kano da se boji, da se ne bi sve to tako fino, njeno i mekano provalio pod njegovom teinom. Zamijetio sam, da mu novo pie, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galama umi u glavi, kano da mu se ona pretvorila u mlin..." Nijesam pravo znao, snivam li ili bdijem. inilo mi se, da sam doao u najljepu crkvu, te me ponudie, da sjednem na oltar..." znao se toga kasnije sjeati moj otac na naim seoskim bregovima..."Grad"I Anica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamraenije i najsitnije gradske uliice, u kojima se klatarila sila mravih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova, da bi se morao zgroziti svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i reee gubice slina bjesnoe i nee li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnih kuica oguljenih maaka, od kojih je svaki trei nosio neki ig na sebi; jednomu bijae istrgnut rep ba u korijenu, drugome odsjeena uha ili tako izgriena, da se objesie niz glavu poput resica. Treemu fali jedno oko ili obadva, etvrti epa na tri noge, petomu kano da si udario ig po itavu hrptu, gdje je sijala gola koa, na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitu dlaku, jer uz kraj i sada jo vidi opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage, oupane, kljaste i nakazne veralo se, tralo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te e pomisliti, da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu oinsku brigu utaplja u kakim zakutnim krmama, te tuj trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu te zlu piu, to mu ispaljuje sve roditeljske dunosti i skrbi na dnu savjesti njegove...""Pred Aninim oima zasja velianstvo iroko i divno rasvijetljenih ulica, punih gospodskog svijeta. Ta ovdje je, kano da hoda po stolu."Mecena"Prvi dan upamtih samo to, da je u ilustriimua velik i izboen trbuh, glatki obrazi i ruke poput pee ladanjske snae kada prvi put polazi u crkvu. A udno se rumene ti obrazi, kano nae domae uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk, da trlji kano da si trn pokosio."Laura i Ivica:"Noas je htjedoh silom vidjeti imalo da ne nagrajsah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listiima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupicu: - Da, nama e biti lijepo i ugodno! -uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako drasmo, ne progovorivi ni jedno ni drugo...Ja outjeh, da postajem neko drugo, novo bie. Dua mi se zanijela daleko, daleko preko brda i dolina tamo u nae seljake bregove i lugove. Ali, da nam je tamo biti zauvijek samima...I snatrei tako opet je pogledah. Ona bijae udubljena u misli, a lice vidjelo joj se tako nevino, tako svjee i njeno...I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se naglo prenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teko, kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo nije... tienica i roakinja toga staroga Mecene!... Roakinja!? Ona je sjedila na naoj klupici oborene glavice, koja se jedva zamijetila ispod irokih i velikih krila slamnata eira. Tiho se dokradem iza nje i opazim, da neto ita...Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam dodue bio sam sa sobom naistu, to u i kako bi se to sve moglo svriti, ali neto naumih, ne znajui ipak pravo, to u. Douljam se iza lea te joj zaklopim rukama oi...Bilo je to dosta nespretno, jer joj je i veliki slamnati eir tom zgodom pao, no ja, outjevi tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu, njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajui jo uvijek prstima drage oice, stanem je cjelivati u vlasi, u vrat, u ramena, lea...Ona odvinu moje ruke, okrene lica prema lijevom ramenu i opazivi me, ciknu smeteno i nerazumljivo. Ona prasne u bahantian smjeh. U taj tren joj pogledam u oi, i ona mi se priini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoe. Ona lijepa ustaca ne odisahu njenou, nego mi se priviae, kano da e ugristi...Oi joj mirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete me srsi..."Laura saznaje istinu:"Strahovitu tajnu, koju je Laura u mah shvaala. Isprva bijae to shvaanje samo neka slutnja koja izdaleka dolijetae prostorima njezine due uz grmljavinu um, zviduk i bljesak. A to se vie pribliavala sve su jae bjesnjeli gromovi, lomot, um, zviduk i urljava, kao da se nebesa izvrnue na zemlju, dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istina o svom uasu i grozoti.""Sve se slae i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenine pustolovine i teko ga njegova grijeha sa gizdavom vilom Doricom! - On - Mecena - on ti je... Uh! Uh! Odurno, strano, pakleno... Takovo to moe gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja?... Ja sam bila... Ja sam mu pospjeila put u vjenost... Svome ocu... Ne, ne! To je pakleno priaptavanje i prikriavanje na dnu savjesti moje! To je moja kleta, strana, odurna i gnjusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!"Hajduica Lara:"uti, huljo! Ne eretaj, jer e ovaj as znati to je harambaa Lara. Prosvirat u ti tanetom i ovo jedno oko, to te jo vodi po irokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostasno udovite, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oruje; zatim otkopa nekakve zaveze, a sa obraza spane kriva brada i brk, dok se enske kose u svojoj bujnosti i dragosti prospu po leima, kao da je pao crni oblak. I zasja velebno ensko lice, puno ivota, strasti, junatva i grijeha..."Laurina prijetnja"Ali pamti! Nikad nijedna druga nee biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do vienja!... A sada smo tui! - Nosi se - okrutnie - nosi se! Nikada ja jo ne poinih tako okrutna zloina, kao to si ga danas poinio ti! Nosi se! - I ona natakne mukaraku krinku, otvori vrata, a Ivica izae napolje."Smrt Laure (Lare)"Sudili su je na smrt... Ustrijelie je... Tu se dogodilo udo na stratitu... Pukoe smrtonosne cijevi i pogodie je hici, ali ona stajae nepomino poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne protee iz njezina tijela nijedna kap krvi... Hladnu i ukoenu makoe je s mjesta i sruie u grob, iskopan na njezinu podnoju."Anica i Ivica:"- Ah, Ivice ne bih nikada mislila da ste vi takvi... pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Da nas tko zatee... Pustite!.. Ja sam uvijek mislila da ste vi ivi svetac... Putajte, ja ne razumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!...I mladi outi na svojim obrazima da ga pokropie i ovlaie vrue djevojake suzice - Vidi, Anice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidi, ja razumijem tvoje suzice, tono ti netom provalie iz tih krasnih crnih oiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvoga srdaca, taj plamen lica tvoga! Taj drhtaj, tu groznicu. Ovo ti je mala moja tvoj slatki i tajni odgovor na moje pitanje! Ovo ti je tvoj: Da! Od danas znadem, da nee ni usnuti, ni ustati, ni Bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anela u crkvi, a da ne misli na me! O, i ja na te vazda mislim, Anice moja! - I mladi cjelunu u oba obraza uzbuenu, napola nesvjesnu seljaku ljepoticu... Ona nije znala to se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo svome domu, to su je noice nosile.""- Ah, Anice, Anice! Ti si moja, moja! - Oh - vrisnu djevojka i stade bjeati. On gledae dugo, dugo za njom - Ah, Ivica ipak nee lagati Ivica moj! - ogleda se djevojka, apui tiho i slatko sama sebi sa lahorom zefira, tono lagodno struji za njom u njezinu ustrom trku. A iz topla sunana uzdaha kano da joj neto odgovaralo andeoskom, zamamnim zvukom: - Nee!...Nee!...Nee!... I djevojina lica jo are planue i njezino isto srdace jo jae, jo silnije za treperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaa... nekoga da ga privine, da ga zagrli, da ga privee uza se za vazda! Za vazda! A to bijae lik daka Ivice."Opis jedne starice - karikatura"- Budi Bog s nama i Mati Boja! - pokunji se ropski starica, obliznuvi najprije slatko blijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zaklocavi krezubim zuberinama dajoj se malone stade iljasta brada sa zavinutim nosom, tono vie prilikovae papiginu kljunu, nego li takome plemenitom udu ljudskog tijela."Naturalistiki djelovi romana:Gizdava vila razrogaila oi na taj neoekivani napadaj... Umorstvo je dokrajeno; a evo, ova nerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje ve umoreno tijelo... ena, iznenaena i nesvjesna u prvi tren, iupa pune ake crne i blatne grive iz glave vlastelinskog kribana, a onda zadere svoje nokte u njegova uesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promiljela kroz enske prste. - Grize... ujeda! Ali, ipak e i meni platiti!...- dunu bijesno crni Jakov, kada je ve preko praga svoje mrane izbe provalio sa udenim plijenom...- Osveta je moja! Gizdava vilo Dorice! Ljudi opkolie starca i Doricu te najprije pogasie plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica je neto isprekidano i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice isprila joj vatra do kosti i desno oko - tono se veli - do modana. Seljakinje skinue s plota ljesu i ponesoe nakaeno ensko tijelo u dom seoske vraare.""- Jest, pogodila. No ti nee ostati na ivotu! - vrisnu Mato i uhvati kribana za grkljan, dosegnuvi vlastitu mu kuburu, te ju divovskom jakou, slomivi bijele zube prednjake, turnu ak u grlo crnome sluzi...Garavi avo grcao, hripao, izbjelio strane oi, ali uzalud. Bijesnome seljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj, ali on jo dublje tiskae kuburu u dunik crnomu kribanu...- I ja u s tobom, prokleta nitarijo!- Slutio je, pa se dobro naoruao - mrmljae Mato, a smrt mu sjedae svojom groznom teinom na modane, na oi.- Oh, samo to! Samo to! - aptae seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oivjela, i on stade vui uguenoga kribana na rub Ponorca. I dovue ga... I vrisnu i zahropta i dahnu i klonu, pa se u taj tren strovali zajedno s crnim Jakovom u stranu uvalu Ponorca"..."Nakaena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vue se podboena prosjakim tapom kroz devet sela...Vele, da je luda. Ali dobra je to luakinja...Vazda mramorkom uti, prikuujui se u seljaki dom milokrvna puka...Tiho dopuza, apui svoj Oena i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se to daruje. Ona nita ne prosi. Ljudi ve znadu tu zagonetnu prosjakinju - luakinju. A njezin ivot je pria to kola od usta do usta. I oni je primaju na konak, prostrvi joj slame i sijena, oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona u godinu dana obae sve kue po selima nadaleko i iroko, i opet se vraa natrag, otkuda je zapoela... A puk kae: Evo, dragi Bog se brine za bijednu sirotu, kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak ive svojim ivotom!... Bijednu nesretnicu kadto srva grdna i uasna bol padavice... I tu se sukobi ludilo s grevima srca... A dobre seljakinje prolijevaju suze, nateui palce i meui lice drvenjae jadnici u usta..."Ljudi goloruki prestravie se i kao da nisu razumjeli svega toga.- to blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica prepozna Laurin glas, premda se pretvarae na mukaraki.- Doosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte pa se nee proliti niti kapi krvi. Mladoenja me dobro razumje! Ta nas dvoje tako uglavismo da e mi na svadbi predati svoju mladenku.- Nikada! uti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoenja uhvativi no sa stola.- Nikada! Nikada! - vrisnue ujedan glas mali "kanonik" i muzika Joica... Prvi dohvati negdje sjekiru, a drugi iljat eljezni raanj, te sva trojca prvi navale na razbojnike...- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muko i ensko, hvatajui svaki, to je mogo gdje dosei za obranu.- Nikada! Nikada! - dohvati Iviina mati put lonac vrela kropa, te ga baci u lice prvome do sebe razbojniku.- Ti e mi platiti tu poparu! - zahropta divlji glas, uhvati objema rukama sirotu za grkljan i zatjera u nj dugi no... - Ha - ha - ha! Zgazite te crve, uvajte mi samo mladenku!... S njom u ja ivom i zdravom dovriti dananju svadbu! - prasnu podrugljivim i silnim smijehom harambaica Lara.U taj as grunue puke i kubure, te zasjae ljuti razbojniki noevi... Lu utrnu... Sve se uskomea... Nastade pla, jauk i pomaganje kao u paklu...Vrisnu enski glas, zajeca i zauti, kano da joj iznenada zaepie usta.- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko protee krvi, koliko je mrtvih glava... A ti, ae Ivice, ako si jo u ivotu znaj i pamti daje Laura odrala rije.Razbojnici ostavie bojite, skoe na konje, a najgorostasniji baci se na svoga ata drei u naruju onesvjetenu i zamrlu mladenku Anicu... Konjska kopita zatoptala preko Joiina brda, kubure jo jednom prasnule, prosuvi stranu vatru u crnu tamu kao da se noni zlodusi i vjetice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pru u tome groznome mraku..."Krvava svadba" kako ju kasnije nazivae puk i njegove prie, to su se nanizale uz ovu povijest zavrila se dosta krvlju i ljudskim rtvama... Muzika Joica i susjed mu mali "kanonik" izdahnue na mjestu... Iviina mati bi smrtno ranjena, te je ostavila taj svijet jo istoga jutra, a od gostiju i svatova ne bijae nikoga, koji nije zadobio rane ili lakih ozljeda... Mladoenju Ivicu pogodilo tane u desno rame, srvala ga groznica pa ga takova prenesoe u staru muzikaevu potleuicu, dok mrtvace poredae u kapelici... Strane prie o "krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i iroko, i svudaje zavladao strah i trepet...Treeg dana naoe seljaci u oblinoj umi nakaenu mladenku Anicu, mrtvu pod hrastom. Meu zloinakim osakatinama zamijetie ljudi s uasom, da joj je krvolona ruka odrubila grudi... To bijae djelo harambaice Lare... Na neki nain nakazivala je ona u razbojnikom svom ivotu enska tjelesa..."Kako se je zavrio Iviin ivot"Sada mu se raire oi, a bjesnoa i ludilo raspiri mu itavo bie...- to jo krzmam? to da jo izgledam? Ah, to e biti divno, boanstveno - - - ha - - - ha - - ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!... - I upali lu, baci je u tekuinu, i to bi okom trepnuo, usplamti sve i probukti straan oganj, te razorna vatra zahvati svu registraturu... Spasilo se nije nita... Iz garita izvukoe pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskog trupa... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kimanoviem utvrdilo se da ono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijae tijelo nesretnoga registratora, koga se jo za ivota uhvatila bolest i suludost, koju medicina naziva delirium tremens."Na kraju"Bregovi muzikaa Joice i susjeda mu maloga kanonika" ve su davno opustjeli i zamrli... Potomci poraskidae i razmetoe kuerke i gospodarske zgrade, te se podijelie tako da ne ostade ni puki protac u plotu za uspomenu, da ondje obitavahu ljudi... Dra i korov do pasa prerastao oba kuita.Samo kapelica jo zijeva u nebo poput nonog straila... Krov se pognjurio i sruio. Sve, to bijae lijepo i ugodno, izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotoinu... A nitko se ne bi ega dotaknuo na toj zgradi... Prokleto je sve to - prokleto! - sudi puk i pouava tako svoje mlade... A im zapadne sunce, nee nai naokolo po ostalim brdima i dolinama u razasutim kuercima ni ive due, koja bi se usudila, da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice..."