Embed Size (px)
DESCRIPTION
Douglas Kennedy - U potrazi za srećom
Citation preview
Mozaikova zabavna biblioteka
Marian Keyes: Anđeli1. Mary Higgins Clark: Tatina mala djevojčica2. Mary Higgins Clark: Druga prilika3. Mary Higgins Clark: Sigurno utočište4. Mary Higgins Clark: Noć je moje vrijeme5. Mary Higgins Clark: Dvije djevojčice u plavom6. Mary Higgins Clark: Već sam čula tu pjesmu7. Cathy Kelly: Neka ostane među nama8. Adriana Trigiani: Najbolje ljeto našega života9. Susan Andersen: Budi moja10. Susan Andersen: Bit ću tvoj11. Susan Andersen: Ludo zaljubljena12. Susan Andersen: Zaljubljeni i zaluđeni13. Susan Andersen: Kad ti se posreći14. Minette Walters: Đavolje pero15. Minette Walters: Pomračeni um16. Minette Walters: Kameleonova sjena17. Laura Lippman: Opasan grad18. Susan Elizabeth Phillips: Ili ti, ili nitko19. Susan Elizabeth Phillips: Prva dama20. Susan Elizabeth Phillips: Doručak u krevetu21. Susan Elizabeth Phillips: Šminkerica22. Susan Elizabeth Phillips: Dođi i poljubi me!23. Susan Elizabeth Phillips: Anđeoska ljubav24. Susan Elizabeth Phillips: Rođeni šarmer25. Susan Elizabeth Phillips: Najbolji komad26. Susan Elizabeth Phillips: Evin grijeh27. Julia Alvarez: Kako su sestre Garcia izgubile naglasak28. Eileen Goudge: Okus meda29. Tess Gerritsen: Grešnik30. Julia Glass: Tri lipnja31. Amin Maalouf: Baldassarova odiseja32. Irena Obermannova: Priručnik za neposlušne žene33. Maggie O’Farrell: Kad si otišao34.
Kathy Reichs: Sablasni ponedjeljak35.
Kathy Reichs: Tajne grobnica36.
Kathy Reichs: Rituali smrti37.
Kathy Reichs: Kosti kao dokaz38.
Robert Harris: Enigma39.
Chitra Banerjee Divakaruni: Sestra mog srca40.
Louis Bayard: Gospodin Timothy 41.
Fannie Flagg: Sreća ispod duge42.
Fannie Flagg: Dobrodošla na svijet, djevojčice!43.
Santa Montefiore: Magična ljubavna kutijica44.
Robert Wilson: Slijepac iz Seville45.
Robert Wilson: Beznačajna smrt u Lisabonu46.
Jodi Picoult: Priča o ljubavi47.
Tamara McKinley: Matildin posljednji valcer48.
Javier Sierra: Tajna večera49.
Erica James: Ljubav i predanost50.
Petr Šabach: Ramon / Nesvakidašnji problem Františeka S.51.
Maeve Binchy: U krugu dobrih prijatelja52.
Kathryn Fox: Zle namjere53.
Michael Lee West: Zaljubljene lude cure54.
Dino Milinović: Tamo gdje prestaje cesta55.
Mark Gimenez: Boja zakona56.
William Brodrick: Šesta lamentacija57.
Danielle Steel: Sestre58.
Danielle Steel: Krila59.
Danielle Steel: Uspomene60.
Danielle Steel: Dragulji61.
Leslie Silbert: Obavještajac62.
Jonathan Kellerman: Nestali63.
Dean Koontz: Ubojica64.
Dean Koontz: Očekivani životni vijek65.
Elizabeth Haran: Suton iznad Edena66.
Ildefonso Falcones: Katedrala mora67.
Jirí Kratochvil: Besmrtna priča68.
Jane Johnson: Deseti dar69.
J. M. Simmel: Ljubav je samo riječ70.
James Twining: Dvostruki orao 71.
Manhattan, večer na Dan zahvalnosti. Rat je gotov i veselo društvo u jednom stanu ludo se zabavlja. Sara Smythe, mlada, pametna žena tek je stigla u New York i odazvala se bratovu pozivu na zabavu. A onda je u stan ušao nezvani gost, Jack Malone, novinar američke vojske koji se upravo vratio iz poražene Njemačke. Njegovi se pogledi na svijet ne slažu s onima koje imaju ljudi sa zabave ali je zato pogled koji mu je uputila Sara Smythe obilježio čitav njegov život. Ljubav Sare i Jacka snažno će odrediti njihove živote i trajati čak i onda kad njih više ne bude bilo…
Ovaj roman Douglasa Kennedyja po svom pojavljivanju bio je prava senzacija, a emotivna i napeta priča puna preokreta zadivila je i kritiku i publiku. Zadivljujući spoj pojedinačnih sudbina sa širokim zamahom povijesti donio je Kennedyju titulu muškarca koji piše najljepše ljubavne romane. Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zavodljivo. Roman je s engleskoga prevela Mihaela Velina.
Doug
las
Kenn
edy
U P
OTRA
ZI Z
A SR
EC’ O
M
Ro
ma
n
149,00 kn
ww
w.m
ozai
k-kn
jiga.
hr
ISBN
978
-953
-14-
0593
-5
9789531
405935
Douglas Kennedy
„Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zadivljujuće.“
Observer
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga sedamdesetdeveta
Naslov izvornika The Pursuit of Happiness
Copyright ∂ Douglas Kennedy 2001.
Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2009.
UrednikZoran Maljković
Nakladnik Mozaik knjiga
Za nakladnika Alen Bodor
Grafički urednik Marko Katičić
KorektoricaInes Nemet Petriševac
Tisak Znanje d.d., Zagreb, studeni 2009.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
ISBN 978-953-14-0593-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 713133.
Douglas Kennedy
U potrazi za srećom
S engleskoga prevela Mihaela Velina
Ponovno za Grace Carley
Ne činimo ono što trebali bismo;Što trebali bismo, ne činimo;Nego oslanjamo se na naduDa sudbina će nas izvući.
∑ Matthew Arnold
Prvi dio
Kate
11
1
Prvi put sam je vidjela dok je stajala uz lijes moje majke. Žena sedamdesetih godina, visoka, naglašeno koščata, tanke sije-
de kose skupljene u čvrstu punđu na potiljku. Izgledala je onako kako se ja nadam da ću izgledati ako doživim njene godine. Stajala je vrlo uspravno, kralježnica kao da joj se odbijala pogu-riti od starosti. Crte lica savršene, a koža je ostala glatka. Bore koje je imala nisu joj izorale lice nego kao da su mu davale karakter, dostojanstvenost. Još uvijek je bila privlačna ∑ na onaj nenametljiv, otmjen način. Bilo je jasno da su je, ne tako davno, muškarci sigurno smatrali lijepom.
Ali zapravo su mi pozornost privukle njene oči. Plavo-sive. Usredotočen pogled kojemu ništa ne promiče. Kritičke, budne oči, s tek zamjetnom natruhom melankolije. Ali tko nije me-lankoličan na sprovodu? Tko ne gleda u lijes i ne zamišlja sebe u njemu? Kažu da su pogrebi obred za žive. Vraški točno. Jer ne lijemo suze samo za pokojnima. Plačemo i nad sobom. Zbog surove kratkoće života. Zbog njegova beznačaja što s godinama postaje sve većim. Zbog toga što teturamo kroz njega kao stran-ci bez zemljovida, griješeći na svakom zavoju.
Kad sam je izravno pogledala, žena je skrenula pogled kao da joj je neugodno ∑ kao da sam ja nju uhvatila kako prouča-va mene. Istina, na sprovodu je ožalošćeno dijete predmet sva-čije pozornosti. Kao od osoba najbližih pokojnicima, od nas se očekuje da postavimo emocionalni standard za cijelu prigodu. Ako smo histerični, i drugi se neće ustručavati pustiti osjećaje s lanca. Ako plačemo, i drugi će pustiti suzu. Ako smo emoci-onalno zakopčani do grla, i oni će ostati suzdržani, disciplini-rani, uljudni.
Douglas Kennedy
12
Bila sam vrlo suzdržana, vrlo pristojna, baš kao i dvadesetak nazočnih koji su ispratili moju majku na “posljednje putovanje” ∑ da posudim riječi od upravitelja pogrebnog poduzeća koji je ubacio taj izraz u razgovor kad mi je govorio o cijeni prijevo-za tijela iz njegove “kapelice posljednjeg odmora” na uglu 75. i Amsterdamske do ovog “njenog vječnog počivališta”… tik ispod zone preleta aviona iz zračne luke LaGuardia, u Flushing Meadowu u Queensu.
Nakon što se okrenula, začula sam zvuk mlaznih motora pa sam podigla pogled prema hladnoplavom zimskom nebu. Neki od ljudi okupljenih oko rake nedvojbeno su mislili da podižem lice prema nebesima, razmišljajući gdje će majka završiti u tom božanskom prostranstvu. Ali zapravo sam provjeravala oznake na mlažnjaku koji je slijetao. US Air. Jedan od starih modela 727 koje još uvijek koriste za letove na kratke staze. Vjerojatno let iz Bostona. Ili iz Washingtona… Nevjerojatno kakvo ti trivijalno smeće pro-lijeće kroz glavu u najznačajnijim trenucima u životu.
“Mama, mama…”Moj sedmogodišnji sin Ethan vukao me za kaput. Nadglasao
je episkopalnog svećenika koji je stajao u podnožju lijesa i su-mornim glasom recitirao odlomak iz Knjige otkrivenja:
“I otrt će im svaku suzu s očijute smrti više neće biti,ni tuge, ni jauka, ni boli više neće bitijer ∑ prijašnje uminu.”
Progutala sam slinu. Nije bilo tuge. Ni suza. Ni boli. Nije to bila priča o životu moje majke.
“Mama, mama…”Ethan me još uvijek vukao za rukav, zahtijevajući pažnju.
Stavila sam prst na usta i istodobno ga pogladila po raskuštranoj tamnoplavoj kosi.
“Ne sad, zlato”, šapnuh.“Piški mi se.”Suspregnula sam osmijeh.
U potrazi za srećom
13
“Tata će te odvesti”, rekoh, podigavši glavu i uhvativši po-gled bivšeg supruga Matta. Stajao je na drugom kraju rake, na začelju male skupine ljudi. Kad se toga jutra pojavio u kapeli-ci pogrebnog doma, bila sam malo iznenađena. Otkad je prije pet godina napustio Ethana i mene, naš bi se odnos moglo ∑ u najboljem slučaju ∑ opisati kao poslovan, jer naši su se šturi raz-govori ticali sina ili uobičajenih mučnih financijskih tema zbog kojih su i ljudi koji se nisu rastali prijateljski prisiljeni javiti se jedno drugome na telefon. Čak i kad se pokušao ponašati po-mirljivo, sasjekla bih ga u korijenu. Iz nekog neobičnog razlo-ga, nikad mu nisam oprostila što je išetao kroz naša vrata ravno u zagrljaj Njoj ∑ gospođici medijskoj miljenici, spikerici s nju-jorške TV postaje News Channel 4. A Ethan je u to vrijeme imao samo dvije godine.
No, takve stvari čovjek jednostavno mora prihvatiti, glavu gore i tako to, ne? Pogotovo kad se radi o takvom muškom kli-šeju. Ali nešto se mora reći i u njegovu obranu: Matt se poka-zao kao brižan otac pun ljubavi. A Ethan ga obožava ∑ što su zamijetili i svi okupljeni oko groba, kad je protrčao pokraj lijesa ravno ocu u naručje. Matt ga je podigao s tla, a vidjela sam da mu je Ethan šapnuo na uho da mu se piški. Kratko mi kimnuvši glavom, Matt ga je odnio u potragu za najbližim WC-om.
Svećenik je sad već prešao na stari pogrebni favorit, 23. psa-lam.
Pripremaš stol preda mnom, na pogled neprijateljima mojim; mažeš mi glavu uljem; čaša se moja prelijeva.
Čula sam kako je moj brat Charlie zatomio jecaj. Stajao je na začelju male skupine ožalošćenih. Neupitno je da je nagradu za Najbolji neočekivani dolazak na sprovod trebalo dati njemu, kad se toga jutra pojavio u kapelici (stigavši noćnim letom iz LA-a) siva lica, izgledajući premoren i kao da se osjeća nelagodno. Nisam ga odmah prepoznala, jer nismo se bili vidjeli više od sedam godina, a i zato što je vrijeme ipak uzelo danak, svojom ga opa-kom čarolijom preobrazivši u sredovječnog muškarca. Dobro, i
Douglas Kennedy
14
ja sam srednje dobi ∑ tek zakoračila u nju! ∑ ali Charlie je sa svojih pedeset pet (devet godina stariji od mene) zaista izgledao… pa, pretpostavljam da bi ispravna riječ bila zrelo, premda bi točniji opis bio “umoran od života”. Izgubio je većinu kose i sav ne-kadašnji privlačan izgled. Lice mu je postalo mesnato i otrom-boljeno. Salo oko struka prelijevalo se preko remena, zbog čega mu je crno odijelo ∑ koje se doimalo kao krojački prekršaj ∑ još gore stajalo. Najgornje puce bijele košulje bilo mu je otkopčano, a crna kravata istočkana mrljama od hrane. Cijela njegova pojava govorila je o lošoj prehrani i određenom razočaranju životom. Ni ja nisam bila daleko od ovog drugog, ali svejedno sam bila osupnuta time kako je loše ostario, a i činjenicom da je prešao cijeli kontinent da bi se oprostio od žene s kojom je u proteklih trideset godina bio u kontaktu samo kad je baš morao.
“Kate”, rekao je, prilazeći mi u predvorju kapelice pogreb-nog doma.
Vidio je šok na mom licu. “Charlie?”Uslijedio je neugodni trenutak kad je krenuo prema meni
kao da će me zagrliti, ali onda se predomislio pa me samo pri-mio za ruke. Na trenutak nismo znali što bismo jedno drugome rekli. Napokon sam uspjela istisnuti jednu rečenicu.
“Ovo je iznenađenje…”“Znam, znam…”, rekao je, prekinuvši me.“Dobio si moju poruku?”Kimnuo je. “Katie… tako mi je žao.”Naglo sam mu pustila ruke. “Nemoj mi izražavati sućut”,
rekla sam, iznenađujuće smirena glasa. “Bila je i tvoja majka. Sjećaš se?”
Problijedio je. Ipak, uspio je promrmljati: “Nije pošteno.” Glas mi je ostao vrlo smiren, vrlo kontroliran.“Svakoga dana proteklog mjeseca ∑ kad je već znala da je na
odlasku ∑ pitala me jesi li zvao. Pred kraj sam već počela laga-ti, rekla sam joj da me svakodnevno zoveš i pitaš kako je. Zato nemoj meni pričati o tome što je pošteno, a što nije.”
Moj je brat zurio u linoleum na podu pogrebnog doma. Uto su mi prišle dvije majčine prijateljice. Dok su izražavale sućut,
U potrazi za srećom
15
Charlie je iskoristio priliku i maknuo se. Za vrijeme mise sje-dio je u zadnjem redu u kapelici. Pogledala sam preko rame-na da vidim koliko se ljudi okupilo ∑ i pogledi su nam se sreli. Okrenuo je glavu, bilo mu je neugodno. Nakon završetka obre-da, potražila sam ga pogledom, želeći mu ponuditi da se do gro-blja poveze sa mnom u takozvanom obiteljskom autu, ali nigdje ga nisam vidjela. Pa sam se do Queensa vozila s Ethanom i tetom Meg, očevom sestrom ∑ sedamdesetčetverogodišnjom profesio-nalnom usidjelicom koja je proteklih četrdeset godina posvetila sustavnom uništavanju vlastite jetre. Bilo mi je drago da je na posljednji ispraćaj bratovoj supruzi ipak došla trijezna. Jer u tim rijetkim situacijama kad je prakticirala umjerenost, Meg je bila saveznica kakvu čovjek može samo poželjeti. Pogotovo s obzi-rom na to da je imala jezičinu dostojnu razjarene ose. Nedugo nakon što je limuzina krenula od pogrebnog doma prema gro-blju, razgovor se dotakao Charlieja.
“Znači tako”, reče Meg, “razmetni se mulac vratio.”“I odmah zatim nestao”, dodala sam.“Bit će na groblju”, reče ona.“Kako znaš?”“Rekao mi je. Dok si se ti nakon bogoslužja rukovala sa
svima, uhvatila sam ga na izlazu. Čekaj sekundu, rekla sam mu, povezi se s nama do Queensa. Ali sav se uzmucao govoreći da će radije podzemnom. Kažem ti, Charlie je ostao isti stari sero-nja kakav je i bio.”
“Meg”, rekoh, pokazavši glavom na Ethana. Sjedio je po-kraj mene u limuzini, duboko usredotočen na knjigu o Power Rangersima.
“Ne sluša on ta sranja koja govorim, zar ne, Ethane?” Podigao je pogled s knjige. “Znam što znači seronja”, reče.
“Ma to te ja pitam”, reče Meg, raskuštravši mu kosu.“Čitaj svoju knjigu, zlato”, rekoh.“Pametan mali”, reče Meg. “Dobar si posao obavila, Kate.”“Misliš zato što zna proste riječi?”“Volim cure koje imaju tako visoko mišljenje o sebi.”“Je, ta sam: oličenje samopouzdanja.”
Douglas Kennedy
16
“Barem si uvijek učinila pravu stvar. Pogotovo kad je u pi-tanju obitelj.”
“Aha ∑ i pogledaj kamo me to dovelo.”“Majka te obožavala.”“Svake druge nedjelje.”“Znam da je bila teška…”“Hoćeš reći ‘nemoguća’.”“Vjeruj mi, dušo, ti i ovaj mali bili ste joj sve na svijetu. Zaista
mislim sve.”Zagrizla sam usnicu i zatomila jecaj. Meg me primila za
ruku.“Znaš, i roditelji i djeca završe s osjećajem da su oni dobili
nezahvalnu ulogu. Nitko na kraju ne bude sretan. Ali barem te neće izjedati osjećaj krivnje kakav sad pritišće tvog brata idio-ta.”
“Znaš li da sam mu prošli tjedan ostavila tri poruke, rekla mu da joj je ostalo još samo nekoliko dana i da bi trebao doći i vidjeti je.”
“Nije te nazvao?” “Ne ∑ ali nazvala me njegova glasnogovornica.”“Princeza?”“Glavom i bez brade.”‘Princeza’ je bio naš nadimak za Holly ∑ nesimpatičnu malo-
građanku koja se 1975. udala za Charlieja i koja ga je postupno uvjerila da je dobro da se otuđi od svoje obitelji, dajući mu lažne razloge koji su služili njenim interesima. Doduše, Charlieja nije trebalo previše nagovarati na to. Otkad sam dovoljno sazrela da postanem svjesna takvih stvari, shvaćala sam da mama i Charlie imaju neobično hladan odnos, a da korijeni njihove međusobne antipatije imaju veze s ocem.
“Kladim se u dvadeset dolara da će se Charlie slomiti na grobu”, reče Meg.
“Nema teorije”, rekoh.“Nisam ga vidjela od… k vragu, kad je uopće posljednji put
bio ovdje?”“Prije sedam godina.”
U potrazi za srećom
17
“Točno. Dobro, nisam ga vidjela sedam godina, ali dobro po-znajem tog momka. Vjeruj mi, uvijek se samosažaljevao. Čim sam ga danas ugledala, pomislila sam: jadni stari Charlie još uvi-jek igra na kartu samosažaljenja. Ne može se prisiliti na razgo-vor s umirućom majkom, ali onda se pokušava iskupiti tako što joj se ipak pojavljuje na pogrebu. Kako jadno.”
“Svejedno se neće rasplakati. Previše je uštogljen za takvo što.”
Meg je mahnula novčanicom.“Lovu na sunce pa da vidimo tko ima pravo.”Prekopala sam po džepovima od jakne i izvukla dvije dese-
tice. Mahnula sam joj njima pred očima. “Bit će mi osobito za-dovoljstvo uzeti ti tu dvadeseticu”, rekoh joj.
“Ne toliko koliko ću ja uživati gledajući kad se taj patetični šajser rasplače.”
Brzo sam pogledala Ethana ( još uvijek zadubljenog u svoju knjigu o Power Rangersima), a onda zakolutah očima prema nebesima.
“Oprosti”, reče Meg. “Izletjelo mi je.”Ne podižući pogled s knjige, Ethan reče: “Znam što znači
šajser.”Meg je ipak dobila okladu. Nakon posljednje molitve iznad
lijesa, svećenik me dotaknuo po ramenu i izrazio svoju sućut. Za njim su mi, jedan po jedan, prilazili i drugi ljudi. Dok sam prolazila kroz taj obred zagrljaja i stisaka ruke, krajičkom oka opet sam ugledala onu ženu kako zuri dolje u nadgrobnu ploču na susjednoj parceli, pomno proučavajući natpis. Koji sam znala napamet:
John Joseph Malone22.08.1922. ∑ 14.04.1956.John Joseph Malone. Poznat i kao Jack Malone. Poznat i kao
moj tata. Koji je iznenada otišao s ovoga svijeta, samo osamnaest mjeseci nakon mog rođenja ∑ a čija me prisutnost svejedno uvi-jek pratila kao sjena. U tome je štos s roditeljima ∑ čak i nakon što fizički nestanu iz tvog života ∑ ili ih nisi ni upoznao ∑ sve-jedno ih se nikad ne možeš osloboditi. To ti je njihova konačna
Douglas Kennedy
18
ostavština ∑ činjenica da su uvijek tu, htio ti to ili ne. I ma kako se trudiš otresti ih, nikad ne puštaju.
Kad me zagrlila susjeda Christine s kata iznad, pogledala sam joj preko ramena. Charlie je koračao prema tatinom grobu. Ona žena još uvijek je tamo stajala. Ali kad ga je vidjela kako prilazi (a očigledno je znala tko je), odmah je zakoračila unatrag, oslo-bodivši mu prilaz do običnog granitnog spomenika na tatinu grobu. Charlie je hodao teturavo, spuštene glave. Kad je došao do nadgrobne ploče, naslonio se na nju da ne bi pao ∑ i iznenada zaplakao. Isprva je pokušao zatomiti svoju tugu, ali već u sljede-ćem trenutku izgubio je bitku i nastavio nekontrolirano jecati. Polako sam se izvukla iz Christinina zagrljaja. Nagonski, htjela sam potrčati prema njemu, ali suzdržala sam se od takvog javnog pokazivanja sestrinskog suosjećanja (pogotovo zato što nisam bila sposobna u trenutku oprostiti bol zbog njegova izbivanja koju je moja majka stiha trpjela sve te godine). Umjesto toga, polako sam krenula prema njemu i blago mu dotaknula nadlakticu.
“Jesi li dobro, Charlie?” upitah tiho.Podigao je glavu. Lice mu je bilo boje rajčice, oči se kupale u
suzama. Iznenada se bacio prema meni, glava mu je klonula na moje rame, a ruke su me stisnule tako grčevito kao da sam pojas za spašavanje u uzburkanome moru. Jedan dugi trenutak samo sam stajala s rukama uz tijelo, ne znajući što bih trebala učini-ti. Ali njegova bol bila je tako duboka, tako sveobuhvatna, tako glasna, da sam ga na kraju jednostavno morala zagrliti.
Prošla je dobra minuta prije nego što su njegovi jecaji utihnu-li. Zurila sam pred sebe u daljinu, gledajući kako Matt pokušava spriječiti Ethana (koji se netom bio vratio iz WC-a) da potrči prema meni. Namignula sam sinu, a on mi je uzvratio jednim od onih stovatnih osmijeha koji su trenutna kompenzacija za sav iscrpljujući, beskrajni stres koji je nezaobilazni sastojak roditelj-stva. Pogledavši lijevo od Ethana, opet ugledah onu ženu. Stajala je diskretno na susjednoj parceli, promatrajući me kako tješim Charlieja. Prije nego što se (opet!) okrenula od mene, na trenu-tak sam vidjela prodornost njenog pogleda. Prodornost koja me natjerala da se zapitam: odakle nas, do vraga, poznaje?
U potrazi za srećom
19
Okrenula sam se pogledati Ethana, razvukao je krajeve usana s dva prsta i isplazio jezik ∑ što bijaše jedan iz bogatog reperto-ara njegovih smiješnih izraza lica koje izvodi svaki put kad na-sluti da sam preozbiljna. Morala sam zatomiti smijeh. Pogledah natrag prema mjestu gdje je bila stajala ona žena. Više je tamo nije bilo ∑ sad je hodala sama niz pošljunčanu stazu prema izla-zu iz groblja.
Charlie je teško gutao pokušavajući suspregnuti jecanje. Zaključila sam da je vrijeme da ga prestanem grliti pa sam se nježno izvukla iz njegova stiska.
“Jesi li sad dobro?” upitah.Glava mu je i dalje bila pognuta.“Nisam”, šapne on pa doda: “Trebao sam, trebao sam…”Opet je zaplakao. Trebao sam. Najbolniji izraz na bilo kojem
jeziku, otežan s najviše samooptuživanja. I onaj kojega ponavlja-mo kroz cijelu ovu farsu zvanu život. No Charlie je imao pravo. Trebao je. Ali sad više ništa nije mogao učiniti.
“Vrati se s nama u grad”, rekoh. “Ima hrane i pića u mami-nom stanu. Sjećaš se gdje je, zar ne?”
Istog sam trena požalila taj komentar, jer Charlie je opet za-plakao.
“To je bilo glupo od mene”, rekoh tiho. “Žao mi je.”“Ne toliko koliko meni”, reče on između dva jecaja. “Ne
tako…”Opet je izgubio nadzor, a njegovo je jecanje postalo još jače.
Ovoga puta nisam mu ponudila utjehu. Umjesto toga, okre-nula sam se od njega i usput zamijetila da je Meg u blizini, izgledajući prilično ravnodušno na njegovu patnju, ali spremna pomoći. Kad sam se okrenula prema njoj, kimnula je prema Charlieju i izvila obrve, kao da me pita: “Hoćeš li da ga sad ja preuzmem?” Itekako. Prišla je svom nećaku i rekla: “No, no, Charlie, momče”, provukavši ruku pod njegovu, “pođimo nas dvoje u malu šetnju.”
Matt je sad popustio stisak i Ethan potrči prema meni. Čučnula sam i zagrlila ga.
“Jesi li sad bolje?” upitah.
Douglas Kennedy
20
“Zahod je bio bljak”, reče on.Okrenula sam se prema majčinu grobu. Svećenik je još uvi-
jek stajao uz lijes. Iza njega su stajali grobari. Držali su se na dis-kretnoj udaljenosti, ali svejedno se vidjelo da čekaju da odemo pa da je mogu spustiti u podzemlje Queensa, zatrpati zemljom, pokriti rupu i krenuti na ručak… ili možda u obližnju kuglanu. Život zaista ide dalje ∑ s nama ili bez nas.
Svećenik kimne glavom, što je u prijevodu značilo: vrijeme je za zbogom. Dobro, velečasni, neka bude po vašemu. Primimo se svi za ruke i zapjevajmo.
Vrijeme je da se oprostimo…M-I… Vidimo se uskoro…K-I… Zašto? Zato jer te volimo… M-A-U-S…Na jednu nanosekundu opet sam bila u našem starom stanu
na 84. ulici između ulica Broadway i Amsterdam. Imala sam šest godina i došla sam iz škole (prvi razred, u Brearleyu), gleda-la sam Annette, Frankieja i ostale Mišketire na našem usranom crno-bijelom televizoru marke Zenith, s okruglim ekranom i antenom nalik zečjim ušima, u ormariću od imitacije mahago-nija. Moja mama tetura prema meni s dvije čaše u ruci: sok od jagode za mene i viski za nju.
“Kako je Miki i njegovi prijatelji?” upitala je, a jezik joj se petljao.
“To su i moji prijatelji”, rekla sam.Potonula je kraj mene na kauč.“Jesi li ti moja prijateljica, Katie?”Nisam se obazirala na pitanje. “Gdje je Charlie?”Iznenada je izgledala povrijeđeno.“Kod gospođe Barclay”, rekla je, spomenuvši plesnu školu
u koju su jednom tjedno morali doslovno vući klince poput Charlieja, koji su vrištali iz petnih žila.
“Charlie mrzi ples”, rekla sam.“Ne možeš to znati”, rekla je mama, iskapivši pola čaše.“Čula sam ga kad ti je to rekao”, rekla sam. “Mrzim plesnu
školu! Mrzim tebe!” “Nije rekao da me mrzi.”
U potrazi za srećom
21
“Je”, rekla sam i vratila se svojim Mišketirima.Mama je iskapila ostatak pića.“Nije to rekao.”A ja mislim da je to neka igra.“O, bome je!”“Nisi ga čula…”Prekinula sam je. “Zašto je moj tata na nebu?”Problijedjela je. Premda smo već prije razgovarale o tome, već
je godinu dana nisam bila pitala za oca. Ali tog sam poslijepod-neva došla iz škole s pozivnicom za večer očeva i kćeri.
“Zašto je morao otići na nebo?” zahtijevala sam odgovor.“Zlato, već sam ti rekla, nije htio otići na nebo, ali razbolio
se…”“Kad ga mogu upoznati?”Lice joj je sad odavalo očaj.“Katie, ti mi jesi prijateljica, zar ne?”“Pusti me da upoznam svog tatu.”Čula sam kako je zatomila jecaj. “Da barem mogu…”“Želim da dođe u školu sa mnom…”“Katie, reci da si mi prijateljica.”“Prvo mi dovedi tatu s neba.”Glas joj je bio slabašan, jedva čujan.“Ne mogu, Katie, ne…”Rasplakala se. Stisnula me uza se. Zarila lice u moje malo
rame. Prestravivši me. Pa sam istrčala iz sobe.Tad sam je jedini put vidjela pijanu. I jedini put da je plakala
preda mnom. A i tada sam posljednji put zatražila od nje da mi vrati tatu iz nebeskih prostranstava.
“Jesi li mi prijateljica, Katie?” Nikad nisam odgovorila na to njeno pitanje. Zato što, iskreno govoreći, nisam znala odgo-vor.
“Mamice!”Ethan mi je stiskao ruku. “Mamice, hoću da idemo doma!”Prenula sam se i vratila se natrag u Queens. Na groblje, ispred
majčina lijesa. Rekoh: “Daj da se prvo oprostimo od bake.”
Douglas Kennedy
22
Povela sam Ethana naprijed, naslućujući sve poglede uprte u nas. Prilazili smo lijesu od sjajne tikovine. Ethan je svojom malom šakom zakucao po lijesu.
“Bok, bako. Zbogom, bako.”Zagrizla sam usnu. Oči su mi se napunile suzama. Bacih po-
gled na očev grob. To je to. To je sad to. Napokon sam siroče.Osjetila sam ruku na ramenu, ruku koja mi je davala stabil-
nost. Okrenuh se. Bio je to Matt. Otresla sam njegov dodir. I iznenada sam shvatila: sad imam samo Ethana i nikoga više.
Svećenik mi je uputio još jedan iz svoje palete značajnih po-gleda. Dobro, dobro, požurit ću.
Položila sam ruku na lijes. Bio je hladan, kao hladnjak. Pa sam je brzo povukla. Toliko za velike konačne geste. Opet sam zagrizla usnu, prisiljavajući se da ostanem pribrana. Primila sam sina za ruku i povela ga prema autu koji nas je čekao.
Matt nas je čekao pokraj vrata. Govorio je tiho.“Katie, samo sam htio…”“Ne želim znati.”“Samo sam htio reći…”“Govoriš li engleski?”“Saslušaj me, molim te…”Krenuh rukom prema vratima. “Ne, neću te slušati…”Ethan me povuče za rukav. “Tata kaže da će me odvesti u
IMAX kino. Smijem li ići, mama?”Tek tad sam shvatila koliko sam potresena.“Imamo karmine…” čula sam se kako govorim.“Ne misliš li da će se Ethan bolje provesti u kinu?” reče
Matt.Da, hoće. Zarila sam lice u ruke. Osjećajući se umornijom
nego ikad prije u životu.“Smijem li ići, mamice? Molim te!”Podigla sam pogled prema Mattu. “Kad ćeš ga dovesti
kući?”“Mislio sam da bi mogao prespavati kod nas.”Vidjela sam da je odmah požalio što je upotrijebio prvo lice
množine. Nastavio je govoriti.
U potrazi za srećom
23
“Odvest ću ga u školu ujutro. A može ostati još nekoliko dana, ako trebaš vremena…”
“Dobro”, rekoh, prekinuvši ga. A onda čučnuh i zagrlih sina. Slušajući se kako govorim: “Jesi li mi prijatelj, Ethane?”
Sramežljivo me pogledao pa me brzo poljubio u obraz. Htjela sam to protumačiti kao potvrdan odgovor, ali znala sam da ću ostatak dana i noći razbijati glavu oko izostanka određenog od-govora. Istodobno se pitajući što mi je bilo da uopće postavim to glupo pitanje.
Matt je krenuo dotaknuti me po nadlaktici, ali se predomi-slio.
“Pazi na sebe”, reče, odvodeći Ethana od mene.Uto sam osjetila drugu ruku na ramenu. Otresoh je kao da je
muha, govoreći osobi iza sebe, ma tko da je je: “Zaista ne mogu podnijeti još sućuti.”
“Onda nemoj.”Pokrih lice rukama. “Oprosti, Meg”.“Izmoli tri Zdravo Marije i uđi u auto.”Poslušah je. Meg je ušla za mnom.“Gdje je Ethan?” upita me.“Provest će ostatak dana s tatom.”“Dobro”, reče ona, “onda mogu zapaliti.”Posežući u torbicu po cigarete, drugom rukom kucnula je po
staklenoj pregradi. Vozač pritisne tipku i staklo se počne spu-štati.
“Idemo, momče”, reče Meg, paleći cigaretu. Duboko je uvu-kla dim i zahvalno uzdahnula.
“Moraš li baš?” upitah je.“Moram.”“Ubit će te to.”“Stvarno? Nisam znala.”Limuzina krene prema izlazu iz groblja. Meg me primila za
ruku, ispreplevši svoje tanke, varikozne prste s mojima.“Držiš li se, dušo?” upita.“Bila sam i bolje, Meg.”
Douglas Kennedy
24
“Još samo par sati i cijela će ova jebena predstava završiti. A onda…”
“… se mogu raspasti.”Meg slegne ramenima. I čvršće mi stisne ruku.“Gdje je Charlie?” upitah.“Vraća se podzemnom u grad.”“Zaboga, zašto podzemnom?”“Tako se kažnjava.”“Kad sam ga vidjela kako se slomio, bilo mi ga je žao. Da ju
je samo jednom nazvao pred kraj, mogli su toliko toga izgladi-ti između sebe.”
“Ne”, reče Meg, “ništa se time ne bi riješilo.”Kad se limuzina približila izlazu iz groblja, opet sam ugledala
onu ženu. Hodala je prema izlazu, krećući se živahno za nekoga njezine dobi. I Meg ju je vidjela.
“Poznaješ li je?” upitah.Odgovorila mi je ravnodušnim slijeganjem ramenima.“Bila je na maminom grobu”, rekoh. “ostala je skoro do
kraja.”Još jedno slijeganje ramenima.Rekoh: “Vjerojatno je netko tko voli ići na sprovode.”Podigla je pogled dok smo se vozili pokraj nje, a onda ga opet
brzo spustila.Limuzina je izišla na glavnu cestu i skrenula lijevo prema
Manhattanu. Klonula sam u sjedalo, iscrpljena. Nekoliko trenu-taka vladala je tišina. A onda me Meg podbola laktom.
“Nu”, reče, “gdje je moja dvadesetica?”
Mozaikova zabavna biblioteka
Marian Keyes: Anđeli1. Mary Higgins Clark: Tatina mala djevojčica2. Mary Higgins Clark: Druga prilika3. Mary Higgins Clark: Sigurno utočište4. Mary Higgins Clark: Noć je moje vrijeme5. Mary Higgins Clark: Dvije djevojčice u plavom6. Mary Higgins Clark: Već sam čula tu pjesmu7. Cathy Kelly: Neka ostane među nama8. Adriana Trigiani: Najbolje ljeto našega života9. Susan Andersen: Budi moja10. Susan Andersen: Bit ću tvoj11. Susan Andersen: Ludo zaljubljena12. Susan Andersen: Zaljubljeni i zaluđeni13. Susan Andersen: Kad ti se posreći14. Minette Walters: Đavolje pero15. Minette Walters: Pomračeni um16. Minette Walters: Kameleonova sjena17. Laura Lippman: Opasan grad18. Susan Elizabeth Phillips: Ili ti, ili nitko19. Susan Elizabeth Phillips: Prva dama20. Susan Elizabeth Phillips: Doručak u krevetu21. Susan Elizabeth Phillips: Šminkerica22. Susan Elizabeth Phillips: Dođi i poljubi me!23. Susan Elizabeth Phillips: Anđeoska ljubav24. Susan Elizabeth Phillips: Rođeni šarmer25. Susan Elizabeth Phillips: Najbolji komad26. Susan Elizabeth Phillips: Evin grijeh27. Julia Alvarez: Kako su sestre Garcia izgubile naglasak28. Eileen Goudge: Okus meda29. Tess Gerritsen: Grešnik30. Julia Glass: Tri lipnja31. Amin Maalouf: Baldassarova odiseja32. Irena Obermannova: Priručnik za neposlušne žene33. Maggie O’Farrell: Kad si otišao34.
Kathy Reichs: Sablasni ponedjeljak35.
Kathy Reichs: Tajne grobnica36.
Kathy Reichs: Rituali smrti37.
Kathy Reichs: Kosti kao dokaz38.
Robert Harris: Enigma39.
Chitra Banerjee Divakaruni: Sestra mog srca40.
Louis Bayard: Gospodin Timothy 41.
Fannie Flagg: Sreća ispod duge42.
Fannie Flagg: Dobrodošla na svijet, djevojčice!43.
Santa Montefiore: Magična ljubavna kutijica44.
Robert Wilson: Slijepac iz Seville45.
Robert Wilson: Beznačajna smrt u Lisabonu46.
Jodi Picoult: Priča o ljubavi47.
Tamara McKinley: Matildin posljednji valcer48.
Javier Sierra: Tajna večera49.
Erica James: Ljubav i predanost50.
Petr Šabach: Ramon / Nesvakidašnji problem Františeka S.51.
Maeve Binchy: U krugu dobrih prijatelja52.
Kathryn Fox: Zle namjere53.
Michael Lee West: Zaljubljene lude cure54.
Dino Milinović: Tamo gdje prestaje cesta55.
Mark Gimenez: Boja zakona56.
William Brodrick: Šesta lamentacija57.
Danielle Steel: Sestre58.
Danielle Steel: Krila59.
Danielle Steel: Uspomene60.
Danielle Steel: Dragulji61.
Leslie Silbert: Obavještajac62.
Jonathan Kellerman: Nestali63.
Dean Koontz: Ubojica64.
Dean Koontz: Očekivani životni vijek65.
Elizabeth Haran: Suton iznad Edena66.
Ildefonso Falcones: Katedrala mora67.
Jirí Kratochvil: Besmrtna priča68.
Jane Johnson: Deseti dar69.
J. M. Simmel: Ljubav je samo riječ70.
James Twining: Dvostruki orao 71.
Manhattan, večer na Dan zahvalnosti. Rat je gotov i veselo društvo u jednom stanu ludo se zabavlja. Sara Smythe, mlada, pametna žena tek je stigla u New York i odazvala se bratovu pozivu na zabavu. A onda je u stan ušao nezvani gost, Jack Malone, novinar američke vojske koji se upravo vratio iz poražene Njemačke. Njegovi se pogledi na svijet ne slažu s onima koje imaju ljudi sa zabave ali je zato pogled koji mu je uputila Sara Smythe obilježio čitav njegov život. Ljubav Sare i Jacka snažno će odrediti njihove živote i trajati čak i onda kad njih više ne bude bilo…
Ovaj roman Douglasa Kennedyja po svom pojavljivanju bio je prava senzacija, a emotivna i napeta priča puna preokreta zadivila je i kritiku i publiku. Zadivljujući spoj pojedinačnih sudbina sa širokim zamahom povijesti donio je Kennedyju titulu muškarca koji piše najljepše ljubavne romane. Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zavodljivo. Roman je s engleskoga prevela Mihaela Velina.
Doug
las
Kenn
edy
U P
OTRA
ZI Z
A SR
EC’ O
M
Ro
ma
n
149,00 kn
ww
w.m
ozai
k-kn
jiga.
hr
ISBN
978
-953
-14-
0593
-5
9789531
405935
Douglas Kennedy
„Priču o ljubavi i izdaji, napetu od samog početka do uzbudljivog završetka, Kennedy pripovijeda znalački i zadivljujuće.“
Observer
