Privremena mjera

U obavijesti je stajalo da se radi o privremenoj mjeri: pet dana, počev od osam sati uvečer, bit će im na jedan sat isključena struja. U posljednjoj snježnoj oluji srušen je jedan vod, pa će radnici iskoristiti blaže večeri da uklone štetu. To se odnosi samo na kuće u tihoj ulici s drvoredom nedaleko od niza trgovi-na s fasadom od crvene cigle i autobusne postaje, ulici u kojoj Shoba i Shukumar stanuju već tri godine.

—Lijepo od njih da su nas upozorili — zaključi Shoba, poštoje naglas pročitala obavijest, više za sebe nego za Shukumara.Pusti da joj remen kožne torbe, nabrekle od papira, spuzne sramena, odloži je u hodniku i produži u kuhinju. Na sebi jeimala kišni ogrtač od tamnoplavog popelina preko sivih hlačaod trenirke, a na nogama bijele tenisice. Sa svoje trideset i trigodine izgledala je poput onog tipa žena za koje je jednom bilaizjavila da im nikad neće biti slična.

Vratila se iz športske dvorane. Ruž za usne boje brusnice nazirao joj se samo još u kutovima usana, a boja za podcrtava-nje kapaka ostavila je ugljenaste mrlje ispod donjih trepavica. Tako je nekoć ponekad izgledala, pomisli Shukumar, ujutro po-slije kakva tuluma ili noći provedene u baru, kad je bila prelije-na da se umije, jedva dočekavši da mu se baci u zagrljaj. Neko-liko preostalih pošiljaka pristigle pošte Shoba spusti na stol i ne pogledavši ih. Pogled joj je bio uprt u obavijest koju je držala u drugoj ruci. — Ipak bi takve stvari morali obavljati danju.

—Kad sam ja ovdje, hoćeš reći — uzvrati Shukumar. Stavioje stakleni poklopac na lonac s janjetinom, namjestivši ga takoda izlazi tek neznatan dio pare. Od siječnja radi kod kuće na-

10

stojeći dovršiti posljednja poglavlja svoje diplomske radnje o zemljoradničkim pobunama u Indiji. — Kad počinju ti popravci?

— Ovdje piše devetnaesti ožujka. Nije li danas devetnaesti?— Shoba pođe do uokvirene ploče od prešanog pluta koja je vi-sila na zidu pokraj hladnjaka. Bila je prazna osim William Mor-risova kalendara s uzorcima tapeta. Gledala gaje kao da ga vidiprvi put, pomno proučavajući uzorke tapeta na njegovoj gornjojpolovici prije nego sto je dopustila da joj pogled padne na brojeve pri dnu. Jedan im je prijatelj poslao taj kalendar kao božičnidar, premda Shoba i Shukumar nisu te godine slavili Božić.

— Znači danas — objavi Shoba. — Usput, idućeg petka imaštermin kod zubara. On prijeđe jezikom preko ruba svojih zubi,koje je jutros zaboravio oprati. Nije mu bilo prvi put. Čitav dannije izašao iz kuće, kao uostalom ni dan ranije. Sto je Shobaduže ostajala vani, što je češće radila prekovremeno i preuzimala dodatne poslove, to je on radije ostajao kod kuće i nije izlazio ni da podigne poštu iz ormarića ili da u kojoj od trgovinakod autobusne postaje kupi voće ili vino.

Prije šest mjeseci, u rujnu, dok je Shukumar prisustvovao nekoj akademskoj konferenciji u Baltimoreu, Shoba je iznena-da dobila trudove, tri tjedna prije roka. Nije htio otići na tu konferenciju, ali ona je inzistirala: važno je da uspostavi kon-takte kako bi se dogodine mogao pojaviti na tržištu rada. Bila mu je rekla da ima telefonski broj njegove sobe u hotelu, kopiju njegova rasporeda i brojeve letova i da se dogovorila sa svojom prijateljicom Gillian koja će je u slučaju nužde odvesti u bolni-cu. Kad je taksi tog jutra bio krenuo prema zračnoj luci, Shoba je stajala na pragu u kućnoj haljini i mahala mu, držeći drugu ruku na nabreklini svog trbuha kao da je to savršeno prirodan dio njezina tijela.

Svaki put kad bi pomislio na taj trenutak, posljednji u ko-jem je Shobu vidio u blagoslovljenom stanju, najživlje se sjećao taksija, nekog crvenog karavana s plavim natpisom. U uspored-bi s njihovim vlastitim automobilom, ovaj je bio golem. Premda je Shukumar bio visok metar i osamdeset i imao tako velike ruke da ih nikad nije mogao komotno smjestiti u džepove tra-perica, osjećao se na stražnjem sjedalu kao patuljak. Dok je taksi jurio Ulicom Beacon, zamišljao je kako će jednoga dana

11

on i Shoba možda također morati kupiti karavan da prevoze svoju djecu amo-tamo između satova glazbe i zubara. Zamislio je sebe kako čvrsto hvata upravljač dok se Shoba okreće una-trag da djeci na stražnjem sjedalu doda papirne vrećice s voć-nim sokom. Nekoć su ti prizori iz roditeljskog života uznemira-vali Shukumara, pojačavajući njegovu tjeskobu zato što je sa svojih trideset i pet godina bio još student. Ali toga ranog jesen-skog jutra, dok su stabla još obilovala lišćem brončane boje, prvi je put uživao u tom prizoru.

Netko od hotelskog osoblja bio gaje pronašao među istovjet-nim sobama i predao mu tvrd četvrtast komad papira. I na nje-mu samo jedan telefonski broj, ali Shukumar je znao daje bol-nički. Kad se vratio u Boston, sve je već bilo gotovo. Dijete je rođeno mrtvo. Shoba je spavala u jednokrevetnoj privatnoj sobi, koja je bila tako mala da je u njoj jedva našao mjesta da stane pokraj nje, a nalazila se u bolničkom krilu koje pri turi za budu-će roditelje nisu bili obišli. Došlo je do slabosti posteljice i mo-rali su pribjeći carskom rezu, premda ne dovoljno brzo. Takve se stvari događaju, objasnio je liječnik. Osmjehivao se najlju-baznije što je moguće osmjehivati se ljudima koje samo poslov-no poznajete. Shoba će već za nekoliko tjedana stati na noge. Ništa ne ukazuje na to da više neće moći roditi.

Sada je Shoba uvijek već izvan kuće kad se on probudi. Ot-vorio bi oči i vidio dugačke crne vlasi prosute po njezinu jastu-ku i zamišljao je kako se oblači, pijucka već treću šalicu kave u svom uredu u centru grada u kojem traži tiskarske pogreške u priručnicima i označuje ih, kako mu je jednom bila objasnila, olovkama različitih boja. To će isto, obećala je, uraditi i za nje-govu disertaciju kad bude gotova. Zavidio joj je na određenosti njezina zadatka, toliko različitom od neuhvatljivosti njegova. Bio je osrednji student koji je, usprkos nedostatku znanstvene znatiželje, posjedovao sposobnost da usvoji pojedinačna znanja. Sve do rujna radio je marljivo, čak i predano, sažimajući poglav-lja i na listićima žutog iscrtkanog papira skicirajući teze. Sada je, međutim, radije je ostajao ležati u njihovoj postelji, zagledan u svoju stranu ugrađenog ormara, koji je Shoba uvijek ostav-ljala djelomično otvorenim, zureći u niz sakoa od tvida i hlača od kordsamta, koje ovog semestra neće morati odabirati za svoja

12

predavanja. Poslije djetetove smrti bilo je prekasno da se oslo-bodi obveza koje je imao kao predavač, ali njegov mu je mentor uspio urediti da proljetni semestar ima za sebe. Shukumar je bio na šestoj godini Fakulteta za postdiplomski studij.

— To, a i ljeto koje je pred vama, trebalo bi vam uliti novu energiju — bio mu je rekao mentor. — Do rujna morali biste sve uspješno završiti.

Ali ništa nije ulilo energiju Shukumaru. Umjesto toga raz-mišljao je kako su on i Shoba postali stručnjaci u međusobnom izbjegavanju u svojoj kući sa tri spavaće sobe, provodeći sve više vremena na zasebnim katovima. Razmišljao je o tome kako se više ne veseli vikendima za kojih ona sada satima sjedi na sofi sa svojim obojenim olovkama i svojim papirima, tako da mu se u vlastitoj kući čini neuljudnim staviti gramofonsku plo-ču. Razmišljao je koliko li je već vremena prošlo otkako mu je posljednji put pogledala u oči i osmjehnula se ili prošaptala nje-govo ime u onim rijetkim trenucima kad su prije spavanja još posezali za tijelom onoga drugog. U početku je vjerovao da će to proći, da će se on i Shoba već nekako izvući iz toga. Njoj je bilo tek trideset i tri godine. Bila je jaka, opet zdrava i na nogama. Ali slaba je to bila utjeha. Često se već primaklo podne kad bi se Shukumar izvukao iz postelje i spustio stubama do vrča s ka-vom i natočio sebi ostatak koji je Shoba, zajedno s praznom ša-licom, ostavila za njega na radnoj plohi kuhinjskog kredenca.

Shukumar skupi ljuske od luka i baci ih u kantu za smeće povrh masnih traka koje je ostrugao s janjetine. Pusti zatim vodu u sudoper, namoči u nju nož i dasku za rezanje te protrlja pola limuna po vrhovima prstiju da odstrani vonj po češnjaku, trik koji je naučio od Shobe. Bilo je sedam i trideset. Kroz pro-zor vidio je nebo, nalik na meku crnu smolu. Nejednoliki humci snijega još su obrubljivali pločnike, premda je već dovoljno za-topljelo da se moglo hodati bez šešira i rukavica. U posljednjoj oluji napadalo je blizu metar snijega, tako da su tjedan dana ljudi morali hodati jedan za drugim uskim prokopima. Shuku-maru je to bio izgovor da čitav tjedan ne izađe iz kuće. Ali sad su prokopi postali širi i voda je nesmetano otjecala kroz rešetke na kolniku.

13

—Janjetina neće biti gotova do osam — reče Shukumar. —Možda ćemo morati jesti u mraku.

—Mogli bismo upaliti svijeće — predloži Shoba. Raspustilaje kosu, koja joj je preko dana bila uredno skupljena na zatiljku,te skinula tenisice s nogu i ne razvezavši ih. — Idem pod tušprije nego što nestane svjetla — reče i krene prema stubama. —Brzo ću sići.

Shukumar premjesti njezinu torbu i tenisice pokraj hladnja-ka. Prije nije bila takva. Kaput je stavljala na vješalicu, tenisice spremala u ormarić i plaćala račune čim bi stigli. A sad se pona-ša kao daje njezina kuća hotel. Činjenica da se naslonjač od žu-tog šinca u dnevnoj sobi ne slaže s plavokestenjastim turskim ćilimom više je ne zabrinjava. Na zatvorenoj verandi u straž-njem dijelu kuće još uvijek na pletenoj počivaljci leži šuštava bi-jela vrećica puna čipke koju je nekoć namjeravala pretvoriti u zavjese.

Dok se Shoba tuširala, Shukumar pođe u donju kupaonicu i u ormariću ispod slivnika nađe novu četkicu za zube. Jeftino, tvrdo čekinje povrijedilo mu je desni i on ispljune malo krvi u umivaonik. Četkica je bila jedna od mnogih pohranjenih u ne-koj metalnoj košarici. Shoba ih je jednom prilikom kupila na rasprodaji, za slučaj da neki gost u posljednji trenutak odluči prenoćiti kod njih.

Tipično za nju. Bila je od onih žena koje se pripremaju za iz-nenađenja, dobra ili loša. Kad bi pronašla suknju ili torbicu koje su joj se svidjele, odmah bi kupila po dvije. Premije, koje je dobivala na plaću, držala je na posebnom bankovnom računu na svoje ime. Nije ga to smetalo. Njegova rođena majka bila se potpuno slomila kad mu je umro otac, napustila je kuću u kojoj se rodio i vratila se u Calcuttu, prepustivši Shukumaru da se za sve sam pobrine. Bilo mu je drago što Shoba nije takva. Divio se njezinoj sposobnosti da misli unaprijed. Dok je još odlazila u kupnju, u smočnici je uvijek bilo dodatnih boca maslinova i ku-kuruzna ulja, ovisno o tome jesu li kuhali na talijanski ili indij-ski način. Bilo je i bezbrojnih kutija s tjesteninom svih oblika i boja, basmati riže u vrećicama s patentnim zatvaračem, čitavih janjećih i kozjih polovica, kupljenih kod muslimanskih mesara na Havmarketu, rasječenih na manje komade, strpanih u bez-

14

brojne plastične vrećice i zamrznutih. Svake druge subote pro-vlačili su se kroz labirint od polica i štandova s robom dok ih Shukumar na kraju nije znao sve napamet. U nevjerici je gle-dao kako ona kupuje još hrane, klipšući za njom s platnenim vrećicama, dok se probijala kroz mnoštvo i pod jutarnjim sun-cem raspravljala s dječacima još premladima da se briju, ali već krezubih, koji su u vrećice od smeđeg papira trpali artičoke, šljive, đumbirovo korijenje i slatke krumpire, stavljali ih na svoje vage i jednu po jednu dobacivali Shobi. Nije ju smetalo gurkanje čak ni u trudnoći. Bila je visoka, širokih ramena i s bokovima koji su, uvjeravao ju je njezin ginekolog, idealni za rađanje. Na povratku kući, dok je automobil vijugao duž rijeke Charles, svaki bi se put oboje snebivali nad količinom hrane koju su kupili.

Ipak nikad ništa nije propalo. Kad bi svratili prijatelji, Sho-ba bi na brzinu sklepala jelo, za čiju je pripremu naizgled tre-balo pola dana. Upotrijebila bi ono što je imala duboko zamr-znuto ili spremljeno u staklenkama, ništa jeftino u limenkama, nego paprike, koje je sama marinirala s ružmarinom, i indijski voćni ajvar, koji je kuhala nedjeljom, miješajući ključale lonce s rajčicama i šljivama. Njezini širokogrli stakleni lončići s herme-tički zatvorenim poklopcima na zavrtanj i opremljeni etiketom, išarali su kuhinjske police u beskrajnom nizu piramida, jednom do druge, i u dovoljnoj količini, složili su se, da im dostane i za unučad. Ipak su u međuvremenu sve to pojeli. Shukumar je ne-prestano posezao za tim zalihama, pripremajući dan za danom jelo za oboje, odmjeravajući šalicu za šalicom riže i odmrzava-jući vrećice s mesom. Svako bi poslijepodne pročešljavao njezi-ne "kuharice", pridržavajući se njezinih olovkom unesenih upu-ta da umjesto jedne žličice samljevenog korijandera upotrijebi dvije ili da umjesto žutih stavi crvene sjemenke leće. Svaki od tih recepata bio je označen datumom kad su to prvi put zajedno jeli. 2. travnja, karfiol s komoračem; 14. siječnja piletina s bade-mima i grožđicama "sultana". Nije se sjećao daje to jeo, ali bilo je tu, ubilježeno njezinim urednim korektorskim rukopisom. Sada je Shukumar već uživao u kuhanju. Jedino mu je ono uli-jevalo osjećaj daje produktivan. Da nije njega, znao je, Shoba bi za večeru pojela zdjelicu žitnih pahuljica.

15

r

i

S obzirom na to da večeras neće biti svjetla, morat će jesti zajedno. Već mjesecima svakoje za sebe uzimao jelo sa štednja-ka. On bi svoj tanjur odnio u radnu sobu, pustio da mu se jelo ohladi na pisaćem stolu, a onda bi ga bez stanke trpao u usta, dok bi Shoba svoj tanjur odnosila u dnevnu sobu i gledala na te-leviziji igre na sreću ili korigirala rukopise, s arsenalom svojih obojenih olovaka pri ruci.

U neko doba večeri posjetila bi ga. Kad bi čuo da dolazi, od-ložio bi roman i prihvatio se tipkanja. Stavila bi mu ruke na ra-mena i zajedno s njim gledala u plavkasti odsjev kompjutorskog zaslona. — Ne pretjeruj s poslom — rekla bi mu nakon minute--dvije i otišla u postelju. Bio je to jedini trenutak u danu kad bi ga potražila, a ipak ga se počeo pribojavati. Znao je da se ona prisiljava na to. Prelazila bi pogledom po zidovima sobe koju su prošlog ljeta zajednički ukrasili obrubom od patkica koje marši-raju i zečića koji trube ili udaraju u bubnjeve. Potkraj kolovoza u sobi su još bili dječji krevetić od trešnjeva drva ispod prozora, bijeli stolić za mijenjanje pelena, sa svijetlozelenim ručkama na ladicama, i stolica za njihanje s malim kockastim jastucima. Shukumar je sve to iznio prije nego stoje Shobu doveo iz bolni-ce, a patkice i zečiće lopaticom je sastrugao sa zida. Iz nekog razloga soba nije tako bolno djelovala na njega kao na nju. U siječnju, kad je prestao raditi u svojoj niši u knjižnici, polako je unio svoj pisaći stol, djelomice zato što ga je soba umirivala, a djelomice i zato što ju je Shoba izbjegavala.

Shukumar se vrati u kuhinju i poče otvarati ladice. Nasto-jao je pronaći neku svijeću među škarama, kuhačama i pjenja-čama, mužarom i tucalom, koje je Shoba bila kupila na nekom bazaru u Calcutti i upotrebljavala ih, dok je još kuhala, za tuca-nje česni bijelog luka i posušenih sjemenki kardamona. Našao je baterijsku svjetiljku, ali bez baterije, i neku napola punu ku-tiju rođendanskih svjećica. Shoba mu je prošlog svibnja bila pri-redila rođendansku proslavu. Stotinu i dvadeset osoba natrpalo se u kuću — sve sami prijatelji i prijatelji prijatelja koje sada sustavno izbjegavaju. U kadi su boce bijelog vina bile zataknute u sloj ledenih kocaka. Shoba, koja je bila u petom mjesecu trud-noće, pila je osvježavajuće piće od limunova soka i džumbira iz

16

čaše za martini. Napravila je tortu s kremom od vanilije i ša-toom. Cijelu je večer, dok su šetali među gostima, držala Shu-kumarove dugačke prste čvrsto isprepletene sa svojima. Od ruj-na jedini im je gost bila Shobina majka. Nakon Shobina povratka iz bolnice bila je došla iz Arizone i ostala dva mjeseca. Svake je večeri kuhala, sama se vozila u supermarket, prala Shobinu i Shukumarovu odjeću i stavljala je na mjesto. Bila je duboko religiozna. Na noćnom ormariću u gostinskoj sobi pos-tavila je mali oltar, uokvirenu sliku božice blijedoljubičasta lica i tanjur s nevenovim laticama, i dvaput na dan molila se za zdravu unučad u budućnosti.

Prema Shukumaru odnosila se ljubazno, premda ne prija-teljski. Njegove je pulovere slagala sa stručnošću koju je bila stekla radeći u jednoj robnoj kući. Prisila mu je otpalo dugme na zimskom kaputu, isplela mu šal od bež i smeđe vune i predala mu ga bez ikakve ceremonije kao da mu je jednostavno ispao a da nije primijetio. Nikad nije razgovarala s njim o Shobi. Samo jedanput, kad je spomenuo djetetovu smrt, digla je pogled sa svog pletiva i rekla: — A ti nisi bio čak ni ovdje. — Bilo mu je čudno što nema nijedne prave svijeće u kući. Shoba se očito nije pripremila za tako običnu nepriliku. Poče se ogledavati za ne-čim u što bi mogao utaknuti rođendanske svjećice i odluči se za lonac s bršljanom koji je obično stajao na prozorskoj dasci iznad sudopera. No, premda je biljka rasla ravno iz vode, zemlja je bila tako suha da ju je najprije morao natopiti kako bi svjećice mogle ravno stajati. Sklonio je predmete s kuhinjskog stola, hrpu pošte, nepročitane knjige iz knjižnice. Sjećao se njihova prvog jela za ovim stolom, kad su bili toliko uzbuđeni činjeni-com što su vjenčani, što napokon žive u istoj kući, da su se samo budalasto međusobno dodirivali, željniji da vode ljubav nego da jedu. Postavi sad dvije vezene prostirke na stol, vjenčani dar jednog ujaka iz Lucknowa, te iznese tanjure i čaše za vino koje su obično čuvali za goste. Bršljan stavi u sredinu, bijelo obrub-ljeno zvjezdasto lišće okruženo sa deset svjećica. Otvori digi-talni radio sa satom i namjesti ga na stanicu sa jazz glazbom.

— Što li je to? — upita Shoba kad je sišla. Kosa joj je bilo umotana u debeli bijeli ručnik. Ona odmota ručnik i prebaci ga preko naslona od stolca, pustivši kosu, vlažnu i tamnu, da joj

17

sklizne niz leđa. Idući odsutno prema štednjaku, razmrsi prsti-ma nekoliko pramenova. Bila je obukla svježe hlače od trenir-ke, majicu s kratkim rukavima i neku staru flanelsku kućnu haljinu. Trbuh joj je opet bio ravan, struk uzak iznad širokih bokova, a pojas kućne haljine svezan u labavi čvor.

Bilo je blizu osam. Shukumar stavi na stol rižu, a leću od si-noćnje večere gurne u mikrovalnu, odredi vrijeme i pritisne dugme.

— Pripremio si roganjosh — primijeti Shoba gledajući krozstakleni poklopac svijetlu pirjanu papriku.

Shukumar izvadi komad janjetine, prihvativši ga sa dva prs-ta, brzo da se ne opeče. Bočne jedan veći komad velikom žlicom da se uvjeri kako meso lako otpada s kostiju. — Gotovo je — objavi.

Mikrovalna je upravo bipnula kad je nestalo svjetla, a glaz-ba utihnula.

— U pravi čas — reče Shoba.— Našao sam samo ove rođendanske svjećice. — On osvi

jetli bršljan, zadržavši ostatak svjećica i kutiju sa šibicama pokraj svog tanjura.

— Nije važno — reče ona prelazeći prstom po rubu čaše. —Izgleda lijepo. — Usprkos mutnom svjetlu, znao je kako onasjedi, malo sprijeda na stolcu, gležnjevi prekriženi na najnižojprečki, lijevi lakat na stolu. Tražeći svijeće, Shukumar bijaše naišao na bocu vina u sanduku, za koji je mislio daje prazan. Stisnuo je bocu između koljena dok je uvrtao vadičep. U strahu danešto ne prolije, uzeo je čaše i punio ih gotovo u krilu. Napunilisu tanjure, čeprkajući vilicom po riži, i žmirkajući lovili lovorovo lišće i češnjak iz jela. Svakih nekoliko minuta Shukumar jepalio nove rođendanske svjećice i zabadao ih u lonac sa zemljom.

— Kao u Indiji — reče Shoba, motreći ga kako se brine zasvoj improvizirani svijećnjak. — Tamo ponekad nema struje ponekoliko sati za redom. Jedanput sam prisustvovala cijeloj ceremoniji riže u mraku. Dijete je bez prestanka plakalo. Mora damu je bilo strašno vruće.

Naše dijete nije nikad zaplakalo, pomisli Shukumar. Naše dijete neće nikada imati ceremoniju riže, premda je Shoba bila

18

već sastavila listu uzvanika i donijela odluku kojeg će od trojice svoje braće zamoliti da djetetu dade prvi zalogaj čvrste hrane, u šestom mjesecu, bude li dječak, u sedmom, bude li djevojčica.

— Je li ti vruće? — upita on i gurne usijani lonac s bršlja-nom na drugi kraj stola, bliže hrpi knjiga i papira, tako da su sesada još slabije vidjeli. On odjednom osjeti ljutnju što ne možeotići gore i sjesti pred kompjutor.

— Nije. A jelo je izvrsno — odvrati ona, kucnuvši vilicom potanjuru. — Doista. Iznova joj napuni čašu. Ona mu zahvali.

Prije nisu bili takvi. Sad se on mora trsiti da kaže nešto što će joj privući pozornost, nešto što će je natjerati da digne pogled s tanjura ili sa svojih korekturnih otisaka. Na kraju je odustao od pokušaja daje zabavi. Priviknuo se da podnosi šutnju.

— Sjećam se da smo kod moje bake, kad bi nestalo struje,svi morali nešto reći — nastavi Shoba. Jedva joj je vidio lice, alipo njezinu glasu osjeti da je stisnula oči kao da želi raspoznatineki udaljeni predmet. To joj je bila navika.

— Na primjer?— Ne znam. Neku pjesmicu. Neki vic. Nešto o svijetu. Iz

nekog razloga moji su rođaci uvijek očekivali od mene da imspominjem imena svojih prijatelja i prijateljica u Americi. Neznam zašto im je to bilo toliko važno. Kad sam posljednji putvidjela svoju tetu, upitala me za četiri djevojčice s kojima samišla u osnovnu školu u Tucsonu. Sad ih se jedva sjećam.

Shukumar nije proveo toliko vremena u Indiji kao Shoba. Njegovi roditelji, koji su se bili nastanili u New Hampshireu, odlazili su u Indiju bez njega. A kad su ga prvi put poveli sa so-bom, još kao malo dijete, umalo da nije umro od amebne dizen-terije. Njegov otac, vrlo nervozan čovjek, bojao se da bi se opet moglo dogoditi nešto slično, pa gaje ostavljao kod tete i tetka u Concordu. Kao tinejdžer radije je preko ljeta odlazio u jedrili-čarski kamp ili prodavao sladoled nego da ide u Calcuttu. Tek kad mu je, na posljednjoj godini koledža, umro otac, zainteresi-rao se za tu zemlju i počeo proučavati njezinu povijest iz oba-veznih udžbenika kao za svaki drugi predmet. Sad je mu je bilo žao što i on nema koju priču iz djetinjstva u Indiji.

— Pa, pokušajmo i mi to — odjednom će ona.

19

— Sto?

— Reći nešto jedno drugome u mraku.

— Na primjer? Ja ne znam nikakve viceve.

— Ne, ne viceve. — Ona se zamisli na trenutak. — Kako bibilo da kažemo jedno drugom ono što nikad prije nismo rekli?

— Igrao sam tu igru u gimnaziji — prisjeti se Shukumar. —Kad bih se napio.

— Misliš na onu "Istina ili izazov". Ovo je nešto drugo. Nodobro, ja počinjem. — Ona otpi gutljaj vina. — Kad sam prviput ostala sama u tvom stanu, zavirila sam u tvoj adresar davidim jesi li me upisao. Mislim da smo se poznavali tek dvatjedna.

— Gdje sam ja bio?

— Otišao si na telefon u drugu sobu. Zvala te majka, pa sampretpostavila da će razgovor potrajati. Zanimalo me jesi li mepromaknuo s margine svojih novina.

— Jesam li?

— Nisi. Ali nisam digla ruke od tebe. Sad si ti na redu.

Nije se ničega mogao sjetiti, ali Shoba je čekala da i on nešto kaže. Već mjesecima nije bila tako odlučna. Što joj još može reći? Mislio je na njihov prvi sastanak, prije četiri godine, u jed-noj predavaonici u Cambridgeu, u kojoj je skupina bengalskih pjesnika držala neki recital. Sjedili su jedno pokraj drugoga na sklopivim drvenim stolcima. Shukumaru je ubrzo dosadilo; nije uspijevao odgonetnuti to literarno fraziranje niti se mogao pri-družiti ostalim slušateljima kad su poslije stanovitih fraza po-čeli uzdisati i važno kimati glavama. Zavirkujući u novine, koje je presavijene držao u krilu, proučavao je temperature u grado-vima širom svijeta. Trideset ijedan stupanj jučer u Singaporeu, dvadeset ijedan u Stockholmu. Okrenuvši glavu nalijevo, opa-zio je kako žena koja sjedi do njega sastavlja popis špecerajske robe na poleđini nekog prospekta i iznenadio se vidjevši kako je lijepa.

— Pa dobro — reče, prisjetivši se. — Kad smo prvi put zajedno izašli na večeru u onaj portugalski lokal, zaboravio sam

20

konobaru dati napojnicu. Vratio sam se sutradan ujutro, usta-novio kako se taj konobar zove i ostavio novac kod poslovođe.

— Prevalio si sav taj put do Somervillea samo zato da konobaru ostaviš napojnicu?

— Uzeo sam taksi.

— Kako to da si zaboravio konobaru dati napojnicu?

Rođendanske su svjećice dogorjele, ali jasno je zamislio nje-zino lice u tami, velike, malo iskošene oči, pune usne boje grož-đa, još vidljiv ožiljak u obliku zareza na bradi kao posljedica pada s visokog stolca u dobi od dvije godine. Shukumar primi-jeti kako njezina ljepota, koja ga je nekoć očaravala, svakim danom kao da blijedi. Kozmetička sredstva, koja je nekoć sma-trao pretjeranima, sad su već bila potrebna, ne da je uljepšaju, nego da je na neki način odrede.

— Pri kraju večere imao sam čudan osjećaj da ću se vjerojatno oženiti tobom — reče, priznavši to sebi kao i njoj prvi put.

Sutradan uvečer Shoba se vratila kući ranije nego obično. Od jučerašnje je večere ostalo janjetine, koju je Shukumar pod-grijao, tako da su mogli jesti već u sedam sati. Tog je dana bio izašao i kroz raskvašeni snijeg otišao u trgovinu iza ugla da kupi paket tankih voštanih svijeća i bateriju za džepnu svjetilj-ku. Svijeće su već bile na radnoj plohi kuhinjskog ormara, utak-nute u mjedene svijećnjake u obliku lotosa, ali jeli su pod svjet-lom stropne svjetiljke s pobakrenim sjenilom, koja je visila nad stolom.

Kad su povečerali, Shukumar se iznenadi vidjevši daje Shoba stavila svoj tanjur na njegov i oba odnijela do sudopera. Bio je očekivao da će se ona povući u dnevnu sobu, iza barikade od svojih papira.

— Ostavi sad to — reče on i uze joj tanjure iz ruku.

— Nema smisla da to ostavljamo — odvrati ona i izli kap deterdženta na spužvu. — Uskoro će osam.

Srce mu se ubrza. Čitav je dan jedva čekao da nestane svje-tla. Mislio je na ono što je Shoba sinoć bila rekla, ono kako je zavirila u njegov adresar. Lijepo je bilo prisjećati se kakva je

21

bila onda, kako hrabra, ali i nervozna na prvom sastanku, kako puna pouzdanja. Stajali su sad jedno uz drugo kod sudopera, odrazi im ujedinjeni u prozorskom okviru. On osjeti zbunjenost kao i onda kad su prvi put zajedno stajali pred zrcalom. Nije se mogao sjetiti kad su se posljednji put fotografirali. Prestali su odlaziti u društvo, nikamo više ne odlaze zajedno. Na filmu u njegovu fotografskom aparatu još su njezine slike snimljene u vrtu, dok je bila trudna. Pošto su oprali posuđe, ostali su sta-jati oslonjeni o radnu plohu i bisali ruke, svako s drugog kraja istog ručnika. U osam sati kuća osta u mraku. Shukumar za-pali stijenj svijeća, zadivljen njihovim dugačkim, mirnim pla-menovima.

— Hajde da sjednemo vani — reče Shukumar. — Mislim daje još dovoljno toplo.

Svako uze jednu svijeću i sjednu na stube. Bilo je neobično sjediti tako vani dok su ostaci snijega još na zemlji. Ali večeras su svi izašli iz svojih kuća, zrak je bio dovoljno svjež da ljudi postanu nemirni. Mrežasta vrata otvarala su se i zatvarala. Mala skupina susjeda sa džepnim svjetiljkama prodefilira mimo.

— Idemo u knjižaru malo prebirati po knjigama — doviknejedan čovjek srebrnosijede kose. Išao je sa svojom ženom, mrša-vicom u nekoj vjetrovki, koja je vodila psa na uzici. Bili su toBradfordovi koji su u rujnu u njihov poštanski ormarić ubacilikartu s izrazima sućuti. — Čuo sam da oni imaju struju.

— I bolje im je da imaju — reče Shukumar. — Inače bistemorali prebirati po mraku.

Žena se nasmije i uhvati muža pod ruku. — Idete s nama?— Ne, hvala — doviknu Shoba i Shukumar zajedno. Shu

kumar se iznenadi činjenicom da se njegove riječi slažu s njezinima.

Pitao se što će mu Shoba reći u mraku. Kroz glavu su mu već prolazile najmračnije mogućnosti. Da je imala ljubavnika. Da njega više ne poštuje zato što je sa trideset i pet godina još student. Da mu, kao i njezina majka, zamjera stoje onomad ot-putovao u Baltimore. Vjerovala mu je. Sama gaje nagovorila da otputuje u Baltimore. Sto uopće ne znaju jedno o drugom? On zna da ona u snu čvrsto stišće šake, da joj se tijelo, kad ružno

22

sanja, trza. Zna da slatku dinju voli više od kantalupe. Zna daje po povratku iz bolnice, čim je ušla u kuću, počela skupljati nji-hove stvari i bacati ih na hrpu u hodniku: knjige s polica, biljke s prozorskih okvira, slike sa zidova, fotografije sa stolova, lonce i tave s kuka nad štednjakom na kojima su visili. Shukumar joj se maknuo s puta i samo promatrao kako sustavno prelazi iz sobe u sobu. Kad se napokon zadovoljila, zastala je nad hrpom koju je napravila i zagledala se u nju, a usne uvukla od takva gađenja daje Shukumar pomislio da će pljunuti. Onda je briz-nula u plač.

Osjeti kako mu postaje hladno dok tako sjede na stubama. Zaključi kako bi bio red da ona prva progovori.

— Tada, kad nas je posjetila tvoja majka — napokon će ona— kad sam jednu večer rekla da sam dugo morala ostati naposlu, zapravo sam otišla s Gillian na martini.

Promatrao je njezin profil, tanki nos, neznatno muškoba-njasti oblik vilice. Dobro se sjećao te večeri. Jeo je s majkom, umoran od vođenja dvaju seminara, jednog za drugim, priželj-kujući da je bar Shoba tu da kaže pravu stvar, jer on nepresta-no govori krive. Prošlo je dvanaest godina kako mu je umro otac, pa je majka došla da provede dva tjedna s njim i sa Sho-bom, kako bi zajedno odali poštovanje uspomeni na pokojnog oca. Svake je večeri njegova majka spremala neko od onih jela koja je volio otac, ali bila je previše uzbuđena da bi sama pojela nešto od toga, a kad bi je Shoba pogladila po ruci, oči bi joj se zalile suzama. — To je tako dirljivo — bila mu je tada rekla Shoba. Predočio je sebi Shobu s Gillian u nekom baru sa sofa-ma od prugastog baršuna, onakav u kakav su obično odlazili poslije kina, kako provjerava je li dobila svoju ekstra maslinu, i kako od Gillian traži cigaretu. Zamislio je kako se žali zbog svekrvina posjeta i kako Gillian suosjeća s njom. Ta je Gillian bila odvezla Shobu u bolnicu.

— Ti si na redu — reče Shoba prekinuvši mu misli.

S kraja ulice čuo je buku bušilice i povike električara. Pogle-da zatamnjena pročelja kuća preko ulice. U prozorima jedne od njih gorjele su svijeće. Usprkos toplini, iz dimnjaka se dizao dim.

23

— Varao sam na ispitu iz orijentalistike u koledžu — reče on. — Bio je to moj posljednji semestar, a ispit jedan od posljed-njih. Nekoliko mjeseci prije toga umro mije otac. Vidio sam is-pitni formular kolege koji je sjedio do mene. Bio je to neki Ame-rikanac, neki manijak. Ne sjećam se više je li stih koji smo morali prepoznati bio ili nije bio primjer ghazala. Pogledao sam njegov odgovor i prepisao ga.

Bilo je to prije više od petnaest godina. Sad, kad joj je to re-kao, osjeti olakšanje.

Ona se okrene prema njemu, ne gledajući mu u lice, nego u cipele — stare mokasine koje je nosio kao da su papuče, koža sa stražnje strane bila je posve izravnana. Pitao se nije li mu to što joj je upravo ispričao zamjerila. No, ona ga uhvati za ruku i stisne je. — Ne moraš mi reći zašto si to učinio.

Sjedili su zajedno sve do deset sati, kad je opet došlo svjetlo. Čuli su kako neki ljudi na verandi kuće preko ulice zapljeskaše. Televizori se upališe. Bradfordovi se polako vraćahu ulicom, je-dući sladoled iz tuljaca i mašući im. Shoba i Shukumar im od-mahnuše. Onda su ustali, njegova ruka u njezinoj, i ušli u kuću.

Nekako, a da nisu izrekli ni riječ o tomu, pretvorilo se upra-vo u to. U razmjenu priznanja — bezazleni postupci kojima su povrijedili ili razočarali jedno drugo i sami sebe. Sutradan je Shukumar satima smišljao što će joj reći. Nije se mogao odlučiti između priznanja kako je jedanput istrgao sliku neke žene iz jednoga od modnih magazina, na koji je bila pretplaćena, i kako ju je cijeli tjedan nosio u svojim knjigama, ili da joj kaže kako zapravo nije izgubio džemper, koji mu je kupila za trogodišnji-cu braka, nego da ga je vratio i za dobiveni se novac sam sam-cat usred bijela dana napio u jednom hotelskom baru. Za njiho-vu prvu godišnjicu Shoba je samo za njega bila priredila večeru od deset "gangova". Džemper gaje deprimirao. — Žena mije poklonila džemper za našu godišnjicu — žalio se barmenu, gla-ve otežale od konjaka. — A što ste očekivali? — odvratio mu je barmen. — Pa u braku ste.

Što se tiče one slike, više uopće nije znao zašto ju je istr-gnuo. Žena nije bila tako lijepa kao Shoba. Na sebi je imala bi-

24

jelu haljinu sa šljokicama, lice joj je bilo mrzovoljno i mršavo, a noge tanke, muškaračke. Gola ramena bila su uzdignuta, stis-nute šake uperene prema glavi, kao da namjerava samu sebe lupiti po ušima. Bila je to reklama za čarape. Shoba je u to vri-jeme bila u drugom stanju, trbuh joj se odjednom toliko pove-ćao daje Shukumar više nije poželio dodirnuti. Prvi put vidio je tu sliku dok je ležao pokraj nje i promatrao je kako čita. Kad je poslije opazio taj magazin na hrpi starih novina, potražio je tu stranicu i istrgnuoje sto je pažljivije mogao. Tjedan dana otpri-like dopuštao je sebi da svakodnevno baci pogled na nju. Osjetio bi neku snažnu žudnju za tom ženom, ali žudnju koja se nakon nekoliko trenutaka pretvorila u gađenje. To je bilo najbliže ne-vjeri do koje je ikada došao. Treće večeri ispričao je Shobi o džemperu, četvrte o slici. Šutjela je dok je govorio, nije mu pri-govorila niti išta predbacila. Jednostavno je slušala, a onda ga uhvatila za ruku i čvrsto je stisnula, kao što je jednom već bila učinila. Treće večeri ona je njemu ispričala kako ga je jednom poslije nekog predavanja, kojem su oboje prisustvovali, pustila da razgovara s voditeljem njegove katedre a da mu nije rekla da na bradi ima komadić paštete. Iz nekog se razloga ljutila na njega i zato mu je dopustila da govori i govori o produženju svoje stipendije za znanstveni rad, a da nije u znak upozorenja makar stavila prst na svoju bradu. Četvrte je večeri rekla kako joj se nikada nije svidjela ona jedina pjesma koju je ikada obja-vio u svom životu, i to u nekom književnom časopisu u Utahu. Napisao ju je pošto je upoznao Shobu. Još je dodala da je tu pjesmu smatrala sentimentalnom.

Nešto se dogodilo kad je kuća ostala u mraku. Opet su mogli razgovarati jedno s drugim. Trećeg dana poslije večere sjedili su zajedno na sofi. Čim je nestalo svjetla počeo ju je nespretno ljubiti po čelu i licu. Premda je bio mrak zatvorio je oči i znao da ih je zatvorila i ona. Četvrte večeri oprezno su se penjali stu-bama do spavaće sobe, zajednički opipavši nogom posljednju stepenicu prije odmorišta, i vodili ljubav s očajem koji su već bili zaboravili. Plakala je bez glasa, šaputala njegovo ime i prs-tom prelazila u mraku lukom njegovih obrva. Dok ju je ljubio, već se pitao što će joj sutradan uvečer reći i što će ona reći nje-mu, uzbuđivala ga je pomisao na to. — Drži me — rekao je —

25

drži me u svom naručju. — Kad je u prizemlju opet zasjalo svje-tlo, oboje su već spavali.

Ujutro prije pete večeri Shukumar nađe u poštanskom or-mariću novu obavijest električne centrale. Javljali su im da je popravak obavljen prije plana. Bio je razočaran. Namjeravao je za Shobu pripremiti škampe u kokosovu mlijeku, ali kad je do-šao u trgovinu, više mu nije bilo do kuhanja. Nije isto, mislio je, kad znaš da svjetla neće nestati. U trgovini škampi su izgledali sivi i sitni. Limenka s kokosovim mlijekom bila je prašna i pre-skupa. Ipak je kupio jedno i drugo, k tomu još svijeću od pčeli-njeg voska i dvije boce vina.

Došla je kući u sedam i trideset.—Mislim daje time našoj igri došao kraj — rekao je vidjevši

je kako čita obavijest.Pogledala gaje.—Svejedno možeš zapaliti svijeće ako želiš.Te večeri nije bila u gimnastičkoj dvorani. Ispod kišnog ogr-

tača nosila je kostim i nedugo prije osvježila je šminku.Kad je pošla gore da se presvuče, Shukumar natoči sebi

malo vina i stavi ploču, album Theloniusa Monka, za koji je znao da ga ona rado sluša.

Kad je sišla, zajedno su večerali. Nije mu zahvalila niti ga pohvalila. Jednostavno su jeli u mračnoj sobi pri žaru svijeće od pčelinjeg voska. Bili su prebrodili teško doba. Sad su pojeli škampe. Popili prvu boca vina i otvorili drugu. Sjedili su zajed-no sve dok svijeća nije gotovo dogorjela. Pomaknula se na stol-cu, i Shukumar pomisli da se sprema nešto reći. Umjesto toga ona puhne u svijeću, ugasi je, digne se, upali svjetlo i opet sjedne.

—Ne bismo li radije ostali bez svjetla? — upita Shukumar.Ona odmakne tanjur i sklopi ruke na stolu. — Želim da mi

vidiš lice dok ti to govorim — reče nježno.Srce mu snažnije zakuca. Onoga dana kad mu je rekla daje

trudna, upotrijebila je iste te riječi. Izgovorila ih je isto tako nježno, isključivši televizor na kojem je gledao košarku. Tada nije bio pripremljen. Sada jest.

26

Samo što on ne želi da ona opet ostane trudna. Ne želi se pretvarati da je sretan.

—Već neko vrijeme tražim stan, i našla sam ga — reče onasuzivši oči i uprijevši ih u nešto, kako se činilo, iza njegova lijevog ramena. Nije to ničija krivnja, nastavila je. Mnogo su togapreturili. Potrebno joj je da neko vrijeme bude sama. Uštedjelaje dovoljno za kauciju. Stanje na Beacon Hillu, tako da će moćipješke odlaziti na posao. Večeras je, prije nego što se vratilakući, potpisala ugovor o najmu.

Nije ga gledala, ali on je zurio u nju. Bilo je očito daje uvjež-bala taj tekst. Sve to vrijeme tražila je stan, provjeravala tlak vode, ispitivala posrednika za prodaju nekretnina jesu li grija-nje i topla voda uključeni u najam. Shukumaru se smučilo kad je shvatio da je tih nekoliko proteklih večeri provela priprema-jući se za život bez njega. Iako mu je odlanulo, osjeti mučninu. To mu je zapravo pokušavala reći tih proteklih četiriju večeri. To je bio smisao njezine igre.

Sad je bio red na njemu da progovori. Ima nešto na što se bio zakleo da joj nikada neće reći, i posljednjih je šest mjeseci zdušno nastojao da to sebi izbije iz glave. Prije ultrazvučnog pregleda bila je zamolila liječnika da joj ne kaže spol njihova djeteta, i Shukumar se složio s tim. Htjela je da to bude iznena-đenje.

Poslije, ono nekoliko puta kad su razgovarali o tome, rekla je kako je bar pošteđena tog saznanja. Na neki se način gotovo ponosila tom odlukom, koja joj je omogućila da u toj tajni po-traži bijeg. Znao je kako ona pretpostavlja da je to tajna i za njega. Stigao je prekasno iz Baltimorea — kad je sve već bilo gotovo i ona ležala na bolničkom krevetu. Ali nije bilo tako. Sti-gao je dovoljno rano da vidi njihovo novorođenče i da ga prije kremiranja drži u naručju. Kad mu je liječnik bio to predložio, u prvi je mah ustuknuo, ali liječnik je rekao da će mu to što drži dijete pomoći da lakše prevlada bol. Shoba je spavala. Dijete je bilo oprano, a njegovi gomoljasti očni kapci čvrsto zatvoreni za svijet.

— Naše je dijete bio dječak — reče on. — Koža mu je bilaviše crvena nego smeđa. Imao je crnu kosu. Težio je gotovo pet

27

funti. Prsti su mu bili čvrsto stisnuti u šaku kao što su i tvoji kad spavaš.

Sad ga je pogledala, lica iskrivljena od boli. Varao je na ispitu u koledžu, istrgnuo sliku neke žene iz magazina, vratio je džemper i napio se usred bijela dana. To joj je ispričao. Svog je sina, koji je upoznao svijet samo unutar nje, držao u naručju u zamračenoj sobi u nekom nepoznatom bolničkom krilu. Držao ga dok nije pokucala bolničarka i odnijela ga, a on je tog dana samom sebi obećao da to nikada neće reći Shobi, jer ju je tada još volio, a to je bila jedina stvar u njezinu životu za koju je htjela da bude iznenađenje.

Shukumar ustane i stavi svoj tanjur na njezin. Odnese tanjure do sudopera, ali umjesto da pusti vodu, pogleda kroz prozor. Vani je večer još bila topla, i Bradfordovi su šetali držeći se za ruke. Dok ih je gledao, soba se zamrači, i on se naglo okrene. Shoba je ugasila svjetlo .Vratila se za stol i sjela. Trenutak kasnije pridruži joj se Shukumar. Zajedno su plakali zbog onoga što sada znaju.

Kad je gospodin Pirzada dolazio na večeru

U jesen 1971. godine jedan je čovjek dolazio u našu kuću sa slatkišima u džepu i pun nade da će doznati nešto o životu ili smrti svoje obitelji. Zvao se gospodin Pirzada i potjecao je iz Dacce, sada glavnog grada Bangladeša, ali onda dijela Pakista-na. Te je godine u Pakistanu bjesnio građanski rat. Istočni dio, u kojem se nalazila Dacca, borio se za autonomiju od vladajućeg režima na zapadu. U ožujku pakistanska je vojska izvršila inva-ziju na Daccu, podmećući požare i obasipljući je granatama. Učitelje su izvlačili na ulicu i strijeljali, žene su odvlačili u ka-sarne i silovali. Koncem ljeta bilo je govora o tri stotine tisuća poginulih. Gospodin Pirzada posjedovao je u Dacci dvokatnicu, docenturu iz botanike na sveučilištu, ženu, s kojom je bio u braku već dvadeset godina, i sedam kćeri u dobi od šest do še-snaest godina, a svima su imena počinjala na A. — To je bila želja njihove majke — objasnio je jednoga dana izvadivši iz lis-nice crnobijelu fotografiju sedam djevojaka na pikniku, s plete-nicama svezanih trakama, kako prekriženih nogu sjede u jed-nom redu i s bananina lista jedu pileći curry. — Kako da ih razlikujem? Avesha, Amira, Amina, Aziza... nije lako, vidite.

Svakog tjedna gospodin Pirzada pisao je svojoj ženi i slao sveske sa stripovima svakoj od svojih sedam kćeri, ali poštan-ska služba, kao uglavnom i sve drugo u Dacci, prestala je funk-cionirati, i sada već više od šest mjeseci nije čuo ni glasa od njih.

Gospodin Pirzada bio je već godinu dana u Americi, jer mu je pakistanska vlada bila odobrila stipendiju da proučava krošnje stabala Nove Engleske. Tijekom proljeća i ljeta skupio je mate-rijale u Vermontu i Maineu, a u jesen je prešao na sveučilište

29

sjeverno od Bostona, gdje smo mi živjeli, da napiše knjigu o re-zultatima svog proučavanja. Stipendija je bila veliko priznanje, ali pretvorena u dolare nije bila baš preobilna. Kao rezultat toga, gospodin Pirzada živio je u jednoj sobi u Domu za post-diplomce, u kojoj nije imao ni pošten štednjak niti vlastiti tele-vizor. I tako je došao u našu kuću da s nama večera i gleda ve-černje novosti.

Isprva nisam ništa znala o razlogu njegovih posjeta. Bilo mi je deset godina i nisam bila iznenađena što moji roditelji, koji potječu iz Indije i imaju mnogo indijskih znanaca na Sveučili-štu, pozivaju gospodina Pirzadu da podijeli s nama jelo. Kam-pus je bio malen, s Uskim puteljcima od cigle i bijelim zgradama sa stupovima, koje su se nalazile na rubovima, kako se činilo, još manjega grada. Supermarket nije držao ulje od gorušice, liječnici nisu odlazili u kućne posjete, susjedi nisu nikada svra-ćali bez poziva, i moji su se roditelji svako malo tužili na to. U potrazi za zemljacima običavali su na početku svakog novog semestra prstom prelaziti po stupcima Sveučilišnog adresara, zaokružujući prezimena bliska njihovu dijelu svijeta. Na taj su način otkrili gospodina Pirzadu, telefonirali mu i pozvali ga k sebi.

Ne sjećam se njegova prvog posjeta, ni drugog, ni trećeg, no koncem rujna bila sam se ipak već toliko navikla na njegovu prisutnost u našoj dnevnoj sobi da sam jedne večeri, dok sam spuštala kockice leda u posudu s vodom, zamolila majku da mi iz kredenca, do kojeg se ja nisam mogla popeti, dohvati četvrtu čašu. Stajala je kod štednjaka i pazila na tavu na kojoj je pržila špinat s rotkvama i nije me čula zbog usisivača pare i oštrog struganja svoje lopatice. Okrenula sam se ocu koji se bio naslo-nio na hladnjak i s udubljena dlana jeo zasoljene oraščiće.

■ — Sto je, Lilia?

— Trebam čašu za Indijca.

— Gospodin Pirzada ne dolazi večeras. Osim toga, gospodinPirzada nije više Indijac — objavi moj otac odstranjujući sol odoraščića sa svoje njegovane crne brade. — I to još od Podjele.Naša je zemlja podijeljena 1947. godine.

30

Kad sam rekla da sam mislila kako je to zapravo datum indijske nezavisnosti od Velike Britanije, moj otac odgovori:— I to. U jednom smo trenutku bili slobodni, a onda prerezani— objasni on, ucrtavši prstom jedan X na radnoj plohi — kaopita. Hindusi ovamo, Muslimani onamo. Dacca više ne pripadanama. — Rekao mi je još da su za vrijeme Podjele Hindusi iMuslimani jedni drugima palili kuće. Za mnoge je i sama pomisao da jedu u društvu onih drugih još uvijek nezamisliva.

Za mene sve to nije imalo nikakva smisla. Gospodin Pirzada i moji roditelji govorili su istim jezikom, smijali se istim šalama, izgledali manje-više jednako. Uz obroke jeli su ukiseljene man-goe i svaku večer prstima uzimali rižu. Kao i moji roditelji, go-spodin Pirzada izuvao je cipele prije nego što bi ušao u sobu, poslije jela žvakao je anisove sjemenke za bolju probavu, nije pio alkohol, a za desert umakao je kekse u nekoliko šalica čaja za redom. Usprkos tome, moj mi je otac na svaki način želio objasniti razliku i zato me odveo do zemljopisne karte svijeta, ljepljivom trakom pričvršćene na zid iznad njegova pisaćeg stola. Činilo se da se boji kako bi se gospodin Pirzada mogao uvrijediti ako mu se slučajno obratim kao Indijcu, premda zapravo ne mogu zamisliti da bi se gospodin Pirzada zbog ičega mogao oz-biljno uvrijediti. — Gospodin Pirzada je doduše Bengalac, ali i Musliman — poučio me otac. — Zato on živi u Istočnom Paki-stanu, a ne u Indiji. — Nato poče polako prelaziti prstom preko Atlantika, kroz Europu, Mediteran, Srednji istok sve do gole-mog narančastog dijamanta, za koji mi je majka jednom bila rekla da sliči ženi u sariju s ispruženom lijevom rukom. Poje-dini su gradovi bili zaokruženi i crtama međusobno povezani da obilježe putovanja mojih roditelja, a mjesto njihova rođenja, Calcutta, označeno je srebrnom zvjezdicom. Ja sam bila ondje samo jedanput, i ne sjećam se tog putovanja. — Kao što vidiš, Lilia, to je druga zemlja, drukčije je boje — rekao mije otac. Pa-kistan je bio žut, a ne narančast. Primijetila sam da se sastoji od dva zasebna dijela, jedan mnogo veći od drugoga, međusob-no odijeljena prostranstvom indijskog teritorija. Bilo je to kao da Kalifornija i Connecticut tvore zasebnu naciju, neovisno o Sjedinjenim Državama.

31

Otac me lupne člancima prstiju po glavi. — Svjesna si, pret-postavljam, trenutačnog stanja i znaš da se Istočni Pakistan bori za svoju nezavisnost?

Kimnula sam, ali nisam znala.Vratili smo se u kuhinju u kojoj je majka upravo praznila

lonac s kuhanom rižom u cjedilo. Otac je otvorio limenku koja je stajala na stolu i, posluživši se s još nekoliko oraščića, oštro me pogledao preko okvira svojih naočala.

— Sto vas zapravo uče u školi? Učite li vi povijest? Zemljopis?

— Lilia mora mnogo učiti u školi — reče moja majka. —Sada živimo ovdje, ona je rođena ovdje. — Činilo se da se istinski ponosi tom činjenicom, kao da je to odraz mog karaktera.Što se nje tiče, znala sam da nimalo ne sumnja kako mi je osiguran lak i bezbrižan život, solidno obrazovanje i kako su misve mogućnosti otvorene. Nikada neću morati jesti racioniranuhranu, nikad se pridržavati redarstvenog sata, nikad s vrha svogkrova gledati ulične sukobe, nikad skrivati susjede u spremnikeza vodu, da ih spasim od strijeljanja, kao što su morali ona i mojotac. — Zamisli da smo se morali boriti daje smjestimo u nekupristojnu školu. Zamisli da mora, kad nestane struje, čitati prisvjetlu petrolejke. Zamisli taj pritisak, instruktore, neprestanoispitivanje. — Prošla je rukom kroz kosu, ošišanu na prikladnudužinu za njezin honorarni posao bankovne blagajnice. —Kako uopće možeš očekivati da ona zna nešto o Podjeli. Ostavite oraščiće.

— Ali što uči o svijetu? — Otac je zveckao limenkom s oraščićima koju je držao u ruci. — Sto uči?

Učili smo američku povijest, dakako, i američki zemljopis. Te godine, kao i svake, čini se, počeli smo s ratom za nezavi-snost. Vozili su nas školskim autobusima na izlete, prilikom kojih smo posjetili Plvmouth Rock, hodali Stazom slobode i po-peli se na vrh Bunker Hill Monumenta. Pravili smo diorame od obojenog papira, prikazujući Georgea Washingtona kako pre-lazi uzburkane vode rijeke Delaware, i izrađivali smo lutke kra-lja Georgea, odjevenog u tijesne bijele hlače s crnom vrpcom u kosi. Prilikom testova dobili smo prazne zemljopisne karte u

32

koje smo morali unositi imena, datume i glavne gradove svih trinaest kolonija. To sam mogla izvesti i zatvorenih očiju.

Sutradan uvečer pojavio se gospodin Pirzada, kao i obično, u šest sati. Premda više nisu bili stranci, moj otac i on zadržali su staru naviku da se rukuju.

—Uđite, gospodine. Lilia, kaput gospodina Pirzade, molim.

Ušao je u predsoblje, besprijekorno odjeven, sa šalom oko vrata i svilenom kravatom. Svake se večeri pojavljivao u šljiva-stoplavom, maslinastozelenom ili čokoladnosmeđem kompletu. Bio je zbijen muškarac i, premda su mu stopala neprestano bila okrenuta prema van, a trbuh pomalo ispupčen, uspio je zadr-žati vojnički stav kao da održava ravnotežu noseći dva podjed-nako teška kovčega, u svakoj ruci po jedan. Uši su mu bile za-ogrnute čupercima prosijede kose kao da ga na taj način štite od neugodne buke života. Oči, kamforaste boje, bile su mu za-sjenjene gustim trepavicama, bogati brkovi veselo zasukani, a u samom središtu lijevog obraza imao je pjegu u obliku stlačene grožđice. Na glavi je nosio ukosnicama pričvršćen fes od crnog perzijanera, bez kojeg ga nikad nisam ni vidjela. Moj mu je otac uvijek predlagao da autom dođe po njega, ali gospodin Pirzada bi radije prošetao od svog Doma do nas i usput proučavao drve-će i grmlje. Kad bi nakon dvadesetak minuta hoda napokon sti-gao, članci bi mu na prstima od oštrog jesenskog zraka bili ru-žičasti.

—Još jedna izbjeglica na indijskom teritoriju, na žalost.

—Prema posljednjoj procjeni ima ih oko devet milijuna —rekao je moj otac.

Gospodin Pirzada pruži mi svoj kaput, jer moja je dužnost bila da ga objesim na stalak za garderobu podno stuba. Kaput je bio od sivoplavog sitno kariranog sukna s prugastom podsta-vom i s rožnatom dugmadi; u tkanju mu se osjećao blag miris limuna. S unutrašnje strane nije bilo nikakve prepoznatljive etikete, samo rukom prišivena oznaka "Z. Saveed Suitors", iz-vezena u kurzivu blistavom crnom niti. Ponekad bi mu u džepu bio zataknut list breze ili javora.

33

f Gospodin Pirzada razveže cipele i uredno ih posloži na do-nju prečku; kod prstiju i peta bila se uhvatila neka zlaćana pre-vlaka, rezultat šetnje našom vlažnom, neizgrabljanom tratinom. Oslobođen svojih kićenih odjevnih predmeta, lagano mi dodirne vrat svojim kratkim, nemirnim prstima, onako kao što bi čo-vjek iskušao čvrstoću zida prije negoli zabije čavao u nj. Onda pođe za mojim ocem u dnevnu sobu, u kojoj je televizor već bio uključen na lokalne vijesti. Čim su sjeli, pojavi se iz kuhinje moja majka, noseći pladanj s rolicama od isjeckanog mesa s lju-tim korijanderom, i gospodin Pirzada odmah strpa jednu u usta.

— Možemo se samo nadati — reče, posegnuvši za drugom— da su izbjeglice iz Dacce isto tako dobro hranjene. A kad smokod toga... — Posegne u džep sakoa i pruži mi malo plastičnojaje ispunjeno cimtovom srčikom. — Za vladaricu kuće — reče sgotovo neprimjetnim naklonom, stopala okrenutih prema van.

— Ma doista, gospodine Pirzada — usprotivi se moja majka.— Svaku večer tako. Kvarite je.

— Ja kvarim samo djecu koja se ne mogu pokvariti.

Bio je to težak trenutak za mene, trenutak koji sam uvijek

očekivala, podjednako sa strahom kao i s veseljem. Bila sam us-hićena pomalo bucmastom elegancijom gospodina Pirzade i s ponešto teatralnim iskazivanjem njegove pažnje, ali i uznemi-rena izvanrednom neusiljenošću njegovih gesta zbog kojih bih se, bar nakratko,

osjetila strankinjom u vlastitu domu. Pretvorilo se to u naš ritual, i nekoliko tjedana, prije nego što smo se počeli osjećati lagodnije, bio je to jedini trenutak kad mi se izravno obraćao. Nisam znala kako da uzvratim, što da kažem, nisam pokazala nikakvu reakciju na postojan dotok hrskavih bombona ispunjenih medom, želea od malina, kiselih dropsa. Nisam mu mogla čak ni zahvaliti, jer kad sam to jedanput učinila za posebno krasan lilihip pd paprene metvice, umotan u blistavu foliju, upitao je:

— Što je to zapravo hvala? Gospođa u banci zahvaljuje mi,blagajnica u trgovini zahvaljuje mi, bibliotekar mi zahvaljujekad mu sa zakašnjenjem vratim knjigu, telefonistica na centrali zahvaljuje mi dok me pokušava povezati s Daccom, ali ne

34 i

uspijeva. Budu li me pokapali u ovoj zemlji, zacijelo će mi za-hvaliti i na pokopu.

Činilo mi se neprikladnim da slatkiše, koje mi je gospodin Pirzada redovito poklanjao, jednostavno pojedem. Čeznula sam za tim svakovečernjim blagom kao da se radi o dragulju ili ko-vanom novčiću iz nekog nestalog kraljevstva i stavljala sam ga u kutijicu za suvenire, izrađenu od izrezbarene sandalovine, u koju je, davno u Indiji, majka mog oca stavljala usitnjene areka oraščiće kojima se sladila poslije jutarnje kupke. Bila mije to je-dina uspomena na baku, koju nikad nisam upoznala, i sve do dolaska gospodina Pirzade u naš život nisam našla ništa što bih stavljala u tu kutijicu. Ali sada sam gotovo svakodnevno, prije nego što bih oprala zube i pripremila odjeću za školu sutradan, otvarala poklopac na njoj i pojela jedan od njegovih darova.

Te večeri, kao i sve ostale, nismo jeli za stolom u blagovao-nici, jer odatle nismo imali neometan pogled na televizor. Umje-sto toga, stisnuli smo se oko stolića za kavu, ništa ne govoreći i držeći tanjure na koljenima. Majka bi iz kuhinje donosila jedno jelo za drugim: leću s prženim lukom, zelene mahune s kokoso-vim orahom, ribu s grožđicama kuhanu u umaku od jogurta. Ja sam je slijedila s čašama za vodu, s tanjurom limuna u kriška-ma i crvenim feferonima, koje smo po nekoliko funti mjesečno kupovali u Chinatownu i stavljali u hladnjak, a koje su moj otac i gospodin Pirzada voljeli rastvarati i drobiti u jelo.

Prije jela gospodin Pirzada uvijek je učinio nešto neobično. Izvadio bi iz džepića na prsluku običan srebrni sat bez lanca, kratko ga držao najednom od svojih začuperenih ušiju i navio ga sa tri brza okreta palcem i kažiprstom. Za razliku od sata koji nosi oko zglavka, objasnio mi je, ovaj džepni sat namješten je na lokalno vrijeme u Dacci, jedanaest sati unaprijed. Za vrije-me jela sat je mirovao na njegovu složenom papirnom ubrusu na stoliću. Nisam primijetila da je ikad pogledao koliko je sati na njemu.

Otkako sam saznala da gospodin Pirzada nije Indijac, počela sam ga promatrati s posebnim zanimanjem, trseći se da usta-novim po čemu se razlikuje od nas. Zaključih da je džepni sat jedna od tih stvari. Kad sam vidjela kako gaje te večeri navio i

I 35

namjestio na stoliću, obuzela me neka tjeskoba; shvatila sam da se život živi najprije u Dacci. Zamislila sam kako se kćeri gospodina Pirzade bude iz sna, ustaju, vežu vrpce u kosi, oče-kuju doručak i pripremaju se za školu. Naši vlastiti obroci, naše kretanje i naši poslovi samo su odraz onoga što se ondje već do-godilo, tromi duh svijeta kojem gospodin Pirzada doista pripada.

U šest i trideset, kada bi počele nacionalne vijesti, moj bi otac ustao, pojačao ton i prilagodio antene. Ja bih se obično po-zabavila nekom knjigom, ali te je večeri otac htio da gledam za-jedno s njima. Na ekranu sam vidjela tenkove kako gmižu praš-nim ulicama, srušene zgrade i šume s nepoznatim raslinjem u koje su se sklonile izbjeglice iz Istočnog Pakistana, potraživši sigurnost na indijskom teritoriju. Vidjela sam čamce s jedrima nalik na lepeze kako plove širokim rijekama boje kave, barika-de oko nekog sveučilišta, zgrade novinskih izdavačkih kuća spa-ljene do temelja. Okrenula sam se da pogledam gospodina Pir-zadu; prizori su u minijaturi prohujali preko njegovih zjenica. Promatrao je sve to s nekim nepokolebljivim izrazom na licu, smiren ali budan, kao da prima upute kako da stigne do neko-ga nepoznatog cilja.

Za vrijeme reklama moja je majka otišla u kuhinju da done-se još riže, dok su moj otac i gospodin Pirzada kritizirali politi-ku stanovitog generala po imenu Yahyak Khan. Raspravljali su o spletkama, o kojima ja ništa nisam znala, o katastrofi, koju nisam shvaćala. — Pogledaj što djeca tvojih godina moraju ra-diti da bi preživjela — rekao mi je otac i stavio mi još komad ribe na tanjur. Ali više nisam mogla jesti. Mogla sam samo još kradomice pogledavati gospodina Pirzadu, koji je sjedio do mene u svom maslinastozelenom sakou, mirno dubeći rupu u svojoj riži da napravi mjesta za sljedeću porciju leće. Nisam tako za-mišljala čovjeka opterećena tolikim brigama. Pitala sam se nije li razlog stoje uvijek tako dobro odjeven upravo u tomu da bude spreman dostojanstveno podnijeti ma kakve ga vijesti pogodile ili možda čak i to da u svako doba bude spreman prisustvovati nečijem pogrebu. Pitala sam se također što bi se dogodilo kad bi se odjednom svih sedam kćeri gospodina Pirzade pojavile na te-leviziji, mašući mu i šaljući poljupce s nekog balkona. Zamislila

36

sam kakvo bi to olakšanje bilo za njega. Ali to se nikad nije do-godilo.

Kad sam te večeri plastično jaje ispunjeno cimtovom srči-kom stavila u kutijicu pokraj svog kreveta, izostalo je ono sve-čano zadovoljstvo koje bih inače uvijek osjetila. Nastojala sam ne misliti na gospodina Pirzadu, koji je na neki način povezan s buntovnim, uzavrelim svijetom što smo ga prije nekoliko sati gledali u našoj svijetloj, sagovima pokrivenoj dnevnoj sobi. Ipak još neko vrijeme nisam mogla ni o čem drugom misliti. Želudac mi se grčio od bojazni nisu li upravo sada njegova žena i sedam njegovih kćeri među onom lelujavom bučnom masom koja se bila svako malo nakratko pojavljivala na televizijskom ekranu. U nastojanju da se oslobodim te slike, ogledah se po sobi, na krevet sa žutim baldahinom i tome pripadajućim naboranim zastorima, na uokvirene razredne fotografije po zidovima od bi-jelih i ljubičastih tapeta, na olovkom ucrtane znakove pokraj vrata ugrađenog ormara, gdje je moj otac svakog mog rođenda-na bilježio koliko sam narasla. Ali što sam zdušnije nastojala da se rastresem, to sam sve više uvjeravala samu sebe da je po svoj prilici obitelj gospodina Pirzade već mrtva. Na kraju sam izvadila iz kutijice komadić bijele čokolade, odmotala ga i uči-nila nešto što dotad još nikad nisam učinila. Stavila sam čoko-ladu u usta, ostavila je da se topi do posljednjeg pogodnog tre-nutka, a onda sam je polako progutala, moleći se pritom da je obitelj gospodina Pirzade živa i zdrava. Nikad prije nisam mo-lila ni za što, nikad me nitko nije tome učio, niti mi rekao što da radim, pa ipak sam sada, s obzirom na situaciju, zaključila da baš to moram učiniti. A kad sam te večeri otišla u kupaonicu, samo sam tobože oprala zube, jer sam se bojala da bih inače usput isprala i svoju molitvu. Smočila sam keficu sa zubnom pastom, da izbjegnem eventualna roditeljska pitanja, i usnula s okusom šećera na jeziku.

U školi nitko nije govorio o ratu koji je u mojoj dnevnoj sobi tako gorljivo praćen. Mi smo se i nadalje bavili proučavanjem Američke revolucije, slušali o nepravdi oporezivanja bez zastu-panja i napamet učili odlomke iz Deklaracije o nezavisnosti. Za vrijeme odmora dječaci bi se podijelili u dvije grupe, divlje lo-veći jedni druge oko ljuljački i klackalica, britanski vojnici pro-

37

tiv kolonista. U razredu naša nam je učiteljica, gospođa Ken-yon, često na zemljopisnoj karti, koja bi se kao kakvo filmsko platno spustila s vrha školske ploče, ucrtavala rutu Mayflowera ili nam pokazivala lokaciju Zvona slobode. Svakog tjedna po dvoje iz našeg razreda morali su podnijeti referat o pojedinom dijelu Revolucije, i tako smo jednoga dana moja prijateljica Dora i ja poslane u školsku knjižnicu da naučimo nešto o pre-daji u Yorktownu. Gospođa Kenvon dala nam je ceduljicu s na-slovima triju knjiga koje neka potražimo u katalogu. Našle smo ih smjesta, sjele za nizak okrugao stol da čitamo i pravimo bi-lješke. Alija se nisam mogla sabrati. Vratila sam se do police od svijetlog drva, do dijela na kojem sam bila primijetila oznaku "Azija". Tu su bile knjige o Kini, Indiji, Indoneziji, Koreji. Na-pokon sam našla i knjigu s naslovom Pakistan — zemlja i nje-zin narod. Sjela sam na klupicu i otvorila knjigu. Laminirani mije omot zapucketao u rukama. Počeh okretati stranice pune fotografija rijeka, rižinih polja i ljudi u vojničkim uniformama. Jedno je poglavlje bilo o Dacci; pročitah nešto o tamošnjim obo-rinama i proizvodnji jute. Upravo sam počela proučavati grafi-kon stanovništva kad se u prolazu između polica pojavi Dora.

— Sto radiš tu straga? Gospođa Kenvon je u knjižnici. Došlaje provjeriti što radimo.

Sklopila sam knjigu, preglasno. Pojavila se gospođa Kenvon, i odjednom miris parfema ispuni uski prolaz. Ona prihvati knji-gu za gornji rub hrpta i podigne je kao da se radi o vlasi koja mi se prilijepila za džemper. Pogleda korice, pa mene.

— Ima li ova knjigu neku vezu s tvojim referatom, Lilia?— Nema, gospođo Kenvon.— Onda ne vidim razloga daje čitaš — reče i stavi je natrag

u uski razmak između knjiga na polici. — Ti vidiš?

Kako su prolazili tjedni tako smo u vijestima sve rjeđe vi-djeli neki snimljeni materijal o Dacci. Puštali bi ga poslije prvog bloka reklama, ponekad i iza drugog. Tekst je bio cenzuriran, prerađen, ograničen, kraćen. Nekih dana, zapravo mnogih, po-slije kratkog pregleda o općoj situaciji, javljano je o novim smak-nućima pjesnika, novim selima spaljenih do temelja. Usprkos

38

svemu, moji su roditelji, zajedno s gospodinom Pirzadom, iz ve-čeri u večer uživali u dugom dokonom jelu. Nakon što bi isklju-čili televizor, a posuđe bilo oprano i obrisano, šalili su se, pričali o svemu i svačemu i umakali kekse u čaj. Kad bi im bilo dosta politike, raspravljali su o tome kako napreduje knjiga gospodi-na Pirzade o bjelogoričnom drveću Nove Engleske, o nominaciji mog oca na mjesto stalnog sveučilišnog profesora i o čudnim prehrambenim navikama majčinih američkih kolega u banci. Mene bi na kraju poslali gore da pišem domaću zadaću, ali čula bih kroz sag kako piju čaj, slušaju kasete Kishore Kumara, igraju scrabble na stoliću, smiju se i dugo u noć diskutiraju o načinu pisanja engleskih riječi. Rado bih bila s njima, željela sam prije svega utješiti nekako gospodina Pirzadu. Ali osim što sam za dobrobit njegove obitelji jela svoje slatkiše i molila se za njihovu sigurnost, ništa drugo nisam mogla učiniti. Igrali bi scrabble do vijesti u jedanaest sati, a onda, negdje oko ponoći, gospodin Pirzada bi se odšetao do svog studentskog doma. I zato ga nikad nisam vidjela kako odlazi, ali svake noći, dok bih to-nula u san, čula sam ih kako predviđaju rođenje jedne nove dr-žave na drugoj strani svijeta.

Jednoga dana u listopadu gospodin Pirzada, čim je došao, upita:

— Kakvo je to veliko narančasto povrće pred svačijim vratima? Neka vrsta tikve?

— Bundeva — odgovori moja majka. — Lilia, podsjeti me dauzmem jednu u supermarketu.

— U koju svrhu? Kakvo to značenje ima?

— Izdubemo je, izrežemo otvore za oči, nos i usta, u kojaonda stavljamo upaljenu svijeću — rekoh, tobože zastrašujućese nacerivši. — Eto tako. Da uplašimo i otjeramo ljude.

— Aha — naceri se i gospodin Pirzada. — Vrlo korisno.

Sutradan je majka kupila bundevu od 10 funti, debelu i okruglu, i stavila je na stol u dnevnoj sobi. Prije večere, dok su moj otac i gospodin Pirzada gledali lokalne vijesti, rekla mi je

39

da je obilježim markerima, ali ja sam htjela da bude propisno izdubena poput onih koje sam vidjela u susjedstvu.

— Pa dobro, hajde daje izdubemo — složio se gospodin Pirzada. — Pustimo večeras vijesti. — Ustao je sa sofe i ništa nepitajući odšetao u kuhinju, otvorio ladicu i vratio se noseći dugačak, nazupčan nož. Upitno me pogledao. — Da počnem?

Kimnula sam. Prvi put smo se svi skupili oko velikog stola, majka, otac, gospodin Pirzada i ja. Televizor je ostao otvoren, iako nitko nije slušao ni gledao program. Gospodin Pirzada pre-baci svoj sako preko naslona stolca iza sebe, skine par opalnih dugmeta s manšeta i zasuka rukave svoje uštirkane košulje.

— Počnite oko vrha, tako — uputila sam ga i opisala krugkažiprstom.

Zarezao je i povukao nož okolo naokolo. Učinivši puni krug, drškom je podignuo klobuk, koji se bez otpora odvojio, i gospo-din Pirzada se na trenutak nadvije nad bundevu da promotri i udahne miris njezine nutrine. Majka mu doda dugačku metal-nu žlicu, kojom on izvadi svu nutrinu do posljednje niti i po-sljednje sjemenke. Otac je u međuvremenu odvojio sjemenke od pulpe, stavio ih na tavu i ostavio vani da se osuše kako bismo ih poslije mogli ispržiti. Ja sam na izbrazdanoj površini nacrtala dva trokuta za oči, koje je gospodin Pirzada uredno izdubio, zatim dva luka za obrve i onda još jedan trokut za nos. Ostala su samo usta, a zubi su bili poseban problem. Bila sam neod-lučna.

— Da se smije ili mršti? — upitah.— Ti odluči — odgovori gospodin Pirzada.Kao kompromis nacrtala sam nekakvu grimasu, ravno po-

prijeko, ni žalobnu ni nasmijanu. Gospodin Pirzada započe re-zati, bez najmanjeg znaka neke nesigurnosti, kao daje čitav ži-vot izrezivao bundeve. Bio je već gotovo pri kraju, kad su počele nacionalne vijesti. Izvjestitelj je spomenuo Daccu, i svi smo se okrenuli prema televizoru: jedan je indijski funkcionar objavio da, ukoliko im svijet ne pomogne podnijeti teret izbjeglica iz Is-točnog Pakistana, Indija će biti prisiljena Pakistanu objaviti rat. S izvjestiteljeva se lica cijedio znoj dok je prenosio tu infor-maciju. Nije nosio ni kravatu ni sako, nego je umjesto toga bio

40

odjeven kao da se i sam sprema u borbu. Rukom je zaklonio svoje zažareno lice dok je dovikivao izvještaj snimatelju. Gospo-dinu Pirzadi ispao je nož iz ruke i pritom napravio dubok rez prema donjem dijelu bundeve.

— Oprostite, molim vas. — Podignuo je ruku prema jednojstrani lica kao da ga je tko po njoj udario. — Ja sam... to jestrašno. Kupit ću drugu. Pokušat ćemo još jedanput.

— Ni govora, ni govora — rekao je otac. Uzeo je nož od gospodina Pirzade i zarezao oko rasjekotine tako da ju je izravnao i izrezao zajedno sa zubima koje sam već bila nacrtala. Rezultat je bila nerazmjerno velika rupa, veličine limuna, tako daje naša bundeva dobila izgled blage začuđenosti, obrve više nisudjelovale srdito, nego su lebdjele u sleđenom iznenađenju nadpraznim geometrijskim pogledom.

U Noći vještica bila sam vještica. Dora, moja partnerica pri obilasku kuća, također je bila vještica. Na sebi smo imale crne pelerine, skrojene od obojenih jastučnica, i stožaste šešire sa ši-rokim obodom od kartona na glavi. Lice smo, slomljenim štif-tom za bojenje kapaka koji je pripadao Dorinoj majci, obojile zeleno, a moja nam je majka dala vreće od grubog platna, u ko-jima je nekoć bila basmati riža, da u njih stavljamo dobivene slatkiše. Te su godine, naime, naši roditelji bili zaključili da smo dovoljno odrasle da bez pratnje švrljamo od kuće do kuće. Naš je plan bio da pođemo od moje kuće do Dorine, a onda će Dorina majka mene dovesti kući. Moj nas je otac opskrbio džep-nim svjetiljkama, a ja sam morala nositi svoj sat usklađen s nje-govim. Najkasnije do devet sati moramo biti kod Dore. Kad je te večeri došao gospodin Pirzada poklonio mi je kutiju mentol bombona prelivenih čokoladom.

— Tu unutra — rekla sam mu otvorivši platnenu vreću.

— Vidim da ti večeras zapravo nije potreban moj doprinos— rekao je i spustio kutiju u vreću. Zagledao se u moje zelenolice i šešir koji mi je vrpcom bio svezan ispod brade. Onda jeoprezno podignuo rub pelerine ispod koje sam nosila pulover ijaknu od strižene vune s patentnim zatvaračem. — Hoće ti bitidovoljno toplo?

41

Kimnula sam, pri čemu mi se šešir prevalio na jednu stranu. On ga poravna.— Možda bi bilo najbolje da se ne mičeš.U podnožju naših stuba bile su poslagane košarice s bombo-

nima, pa kad je gospodin Pirzada izuo cipele, nije ih stavio na uobičajeno mjesto, nego u ugrađeni ormar. Onda je počeo ot-kopčavati kaput, a ja sam čekala da ga preuzmem od njega. Uto me Dora pozva iz kupaonice da joj pomognem nacrtati bradavi-cu na licu. Kad smo napokon bile gotove, majka nas je fotogra-firala ispred kamina, a onda sam otvorila kućna vrata da izađe-mo. Gospodin Pirzada i moj otac, koji još nisu bili otišli u dnevnu sobu, vrzmali su se po trijemu. Vani je već bio mrak. Zrak je odisao vlažnim lišćem, a naša je bundeva sa zapaljenom svijećom impresivno treptala ispred pozadine od ukrasnog gr-mlja kraj ulaznih vrata. Iz daljine dopirali su odjeci trčećih ko-raka i vika starijih dječaka, koji nisu nosili nikakve kostime, nego samo gumene maske, i šuštanje odjeće najmlađe djece, od koje su neka bila još tako mala da su ih roditelji morali nositi od vrata do vrata.

— Nemojte ulaziti ni u jednu kuću koju ne poznajete —upozorio nas je otac.

Gospodin Pirzada se namršti.— Postoji li neka opasnost?— Ne, ne — uvjeri ga moja majka. — Sva će djeca biti vani.

To je stari običaj.— Možda bi bilo dobro da pođem s njima? — predloži gospo

din Pirzada, stojeći tamo na svojim izvrnutim stopalima u čarapama, a u očima mu se ogledala panika kakvu dotad još nisambila primijetila. Usprkos hladnoći pomalo sam se znojila ispodsvoje jastučnice.

— Doista, gospodine Pirzada — ponovi moja majka. — Liliaće biti potpuno sigurna sa svojom prijateljicom.

— Ali ako padne kiša? Ako se izgube na putu?— Ne brinite — javim se ja. Sad sam prvi put izrekla te ri

ječi pred gospodinom Pirzadom, dvije jednostavne riječi, kojesam mu već tjednima pokušavala reći, ali rekla sam ih samo u

42

svojim molitvama. Sada sam se posramila jer sam ih izrekla radi sebe same.

Stavio je jedan od svojih kratkih prstiju na moj obraz, onda ga pritisnuo na hrbat vlastita dlana, gdje je ostavio slab zelen otisak.

—Ako dama tako kaže — zaključi i lagano se nakloni.

Krenule smo, lagano posrćući u svojim crnim šiljastim ci-pelama iz staretinarnice, a kad sam se na kraju prilaznog pu-teljka okrenula da mahnem na rastanku, gospodin Pirzada je stajao u okviru vrata, niska figura između mojih roditelja, i mahao mi.

—Zašto je taj čovjek htio poći s nama? — upitala me Dora.—Njegove su kćeri nestale. — Čim sam to izrekla, požalila

sam. Osjećala sam kao da time to postaje istina, istina da sukćeri gospodina Pirzade doista nestale i da ih on nikada višeneće vidjeti.

—Hoćeš reći da su kidnapirane? — produžila je Dora. — Iznekog parka ili slično?

—Nisam mislila da su nestale. Htjela sam samo reći da munedostaju. Žive u drugoj državi i dugo ih već nije vidio, to je sve.

Išle smo od kuće do kuće, hodale prilaznim puteljcima i pri-tiskale zvonca. Neki su stanari, radi snažnijeg dojma, pogasili sva svjetla ili objesili gumene šišmiše u prozore. Kod Mclntu-reovih bio je pred ulaznim vratima lijes, iz kojeg se gospodin Mclnture, lica premazana kredom, nijemo podignuo i ubacio punu šaku bombončića u naše vreće. Neki su nam rekli da još nikad nisu vidjeli indijsku vješticu. Drugi su pak tu transakciju obavili bez riječi. Dok smo utirale sebi put s pomoću paralelnih zraka svojih džepnih svjetiljaka, vidjele smo nasred ceste poraz-bijana jaja, automobile premazane kremom za brijanje i girlan-de od toaletnog papira na granama stabala. A kad smo stigle do Dorine kuće, ruke su nam bile već ispucane od nošenja nabrek-lih platnenih torbi, a noge su nam otekle i boljele nas. Dorina majka dala nam je flastere za naše mjehuriće i žuljeve i ponu-dila nas toplom jabukovačom i karamelnim kokicama. Podsje-tila me također da nazovem roditelje i obavijestim ih da smo

43

sretno stigle. Dok sam razgovarala s njima, čula sam kako u po-zadini radi televizor. Majci kao da i nije posebno odlanulo kad me čula. Čim sam spustila slušalicu, shvatih da u Dorinoj kući televizor nije upaljen. Dorin otac ležao je na kauču i čitao neki časopis, s čašom vina na stoliću pokraj sebe, a sa stereouređaja odjekivala je svirka saksofona.

Nakon što smo Dora i ja razvrstale svoj plijen, prebrojile ga i tako dugo razmjenjivale dok obje nismo bile zadovoljne, njezi-na nas je majka odvezla mojoj kući. Ja sam joj zahvalila na vož-nji, a ona je pričekala na prilaznom puteljku dok nisam stigla do vrata. U svjetlu automobilskih farova vidjela sam daje naša bundeva smrskana i da su komadi njezine debele kore rasuti po travi. Suze su me zapekle u očima i osjetih bol u grlu, kao da me tko nakljukao sitnim oštrim šljunkom, koji škripi sa svakim korakom mojih bolnih nogu. Otvorila sam vrata, očekujući da ću ih sve troje vidjeti kako stoje u predvorju, da me pozdrave, i kako tuguju za smrskanom bundevom, ali nije bilo nikoga. U dnevnoj sobi gospodin Pirzada, moj otac i moja majka sjedili su jedno do drugoga na sofi. Televizor je bio ugašen, a gospodin Pirzada držao je glavu u rukama.

Te su večeri čuli, kao što će slušati još mnoge večeri poslije, da su Indija i Pakistan sve bliže ratu. Vojske obiju strana za-uzele su položaje na granici, a Dacca nije pristajala ni na što drugo osim na nezavisnost. Rat se trebao voditi na području Is-točnog Pakistana. Sjedinjene Države stale su na stranu Zapad-nog Pakistana, a Sovjetski Savez na stranu Indije i onoga što će uskoro postati Bangladeš. Rat je službeno naviješten 4. prosin-ca, a dvanaest dana potom pakistanska se vojska, oslabljena time što se morala boriti tri tisuće milja od svoje opskrbne baze, predala u Dacci. Sve su mi te činjenice poznate tek sada, jer su dostupne u svakoj povijesnoj knjizi, svakoj knjižnici. Ali onda je to uglavnom bila mutna zagonetka s nepredviđenim rješenji-ma. U sjećanju na tih dvanaest dana rata ostalo mi je to da me otac nije više pozivao da s njima gledam vijesti, da mi je gospo-din Pirzada prestao donositi slatkiše i da je majka odbila da nam za večeru servira bilo što drugo osim tvrdo kuhanih jaja i riže. Sjećam se još kako sam nekih večeri pomagala majci da na kauču prostre plahtu i vuneni pokrivač, kako bi gospodin Pir-

44

zada mogao na njemu prespavati, i uzbuđenih glasova kako se deru usred noći kad su moji roditelji nazivali naše rođake u Calcutti da čuju potankosti o trenutnoj situaciji. A najjasnije se sjećam kako su sve troje tih dana djelovali kao jedna jedina oso-ba, dijeleći jedno jedino jelo, kao jedno jedino tijelo, jedna jedina šutnja i jedan jedini strah.

U siječnju je gospodin Pirzada odletio natrag u svoju dvo-katnu kuću u Dacci, da vidi što je ostalo od nje. Onih posljed-njih tjedana u godini nismo ga često viđali. Morao je dovršiti svoj rukopis, a i mi smo otputovali u Philadelphiju da provede-mo Božić s prijateljima mojih roditelja. Kao što se ne sjećam njegova prvog posjeta, tako se ne sjećam ni posljednjeg. Moj ga je otac odvezao u zračnu luku jednog poslijepodneva, kad sam ja bila u školi. Dugo nismo ništa čuli o njemu. Naše su večeri prolazile kao i obično, s večerom pred televizijskim vijestima. Jedina je razlika bila u tome što nam društvo nisu pravili go-spodin Pirzada i njegov drugi sat. Prema izvještajima, Dacca se polako obnavljala i dobila novoizabranu parlamentarnu vladu. Novi vođa, Seik Mujib Rahman, nedavno pušten iz zatvora, apelirao je na strane zemlje da pošalju građevni materijal kako bi se ponovo izgradilo više od milijun kuća uništenih u ratu. Bezbrojne izbjeglice vratile su se iz Indije suočene, kako smo doznali, s nezaposlenošću i prijetnjom gladi. Od vremena do vremena proučavala sam zemljovid iznad očeva pisaćeg stola i zamišljala gospodina Pirzadu na tom komadiću žutoga kako, obilno se znojeći u jednom od svojih odijela, traži svoju obitelj. Karta je, dakako, u međuvremenu zastarjela.

Napokon, nekoliko mjeseci kasnije, primili smo kartu od go-spodina Pirzade prigodom muslimanske Nove godine, zajedno s kratkim pismom. Opet je, pisao je, sa svojom ženom i svojom djecom. Svi su dobro, lanjska događanja preživjeli su najednom imanju u gorju Shillong, koje pripada djedu i baki njegove su-pruge. Njegovih sedam kćeri, pisao je, malo su porasle, ali ina-če su ostale iste, a on još uvijek ne može posložiti njihova ime-na. Na kraju pisma zahvalio nam je na gostoprimstvu, dodavši kako riječ "hvala", premda on sada razumije njezino značenje, ipak nije dovoljna da izrazi njegovu zahvalnost. Da proslavi te dobre vijesti, moja je majka te večeri priredila posebno jelo, a

45

kad smo sjeli za stol da povečeramo, kucnusmo se čašama za vodu, premda meni nije bilo do slavlja. Iako ga nisam vidjela već nekoliko mjeseci, tek sam u tom trenutku spoznala da ga nema. Tek tada, kad sam podignula čašu da mu nazdravim, shvatila sam što znači kad vam nedostaje netko tko je mnogo milja i mnogo sati daleko od vas, upravo onako kako su njemu tolike mjesece nedostajale njegova žena i kćeri. Nije imao nikakva razloga da se vrati k nama, i moji su roditelji pravilno predvidjeli da ga nikada više nećemo vidjeti. Od siječnja, svaku sam večer prije odlaska na spavanje i nadalje za dobrobit obitelji Pirzada pojela po jedan od slatkiša koje sam sačuvala od predvečerja Noći vještica. Sada to više nije bilo potrebno. Napokon sam ih bacila.

Tumač bolesti

Kod štanda sa čajem gospodin i gospođa Das prepirali su se tko će Tinu odvesti na zahod. Na kraju popusti gospođa Das kad ju je gospodin Das podsjetio daje on sinoć okupao djevojčicu. Go-spodin Kapasi promatrao je u retrovizoru kako se gospođa Das polako izvlači iz njegova masivnog bijelog "ambassadora", povla-čeći svoje obrijane, dobrim dijelom gole noge preko stražnjeg sjedala. Nije djevojčicu držala za ruku dok su išle prema zahodu.

Vozili su se u Hram Sunca u Konaraku. Bila je suha, sunča-na subota, srpanjska vrućina ublažena postojanim oceanskim povjetarcem, vrijeme idealno za razgledanje. Gospodin Kapasi obično se nije tako brzo zaustavljao na putu, ali ovaj put nije prošlo ni pet minuta kako je jutros pokupio tu obitelj ispred ho-tela Sandy, kad se djevojčica počela tužiti. Prvo što je gospodin Kapasi zapazio, kad je vidio gospodina i gospođu Das kako sa svojom djecom stoje pod hotelskim trijemom, bilo je da su oboje vrlo mladi, možda čak i ispod tridesete. Pored Tine imali su i dva dječaka, Ronnvja i Bobbvja, koji su, sudeći po vanjštini, bili bliski po godinama i obojici su zubi bili prevučeni mrežom od svjetlucavih srebrnih žica. Obitelj je izgledala indijski, ali bili su odjeveni kao stranci, djeca u krutoj šarenoj odjeći i u kapama s prozirnim štitnicima. Gospodin Kapasi bio je naviknut na strane turiste, jer su ga zato što je govorio engleski redovito dodjeljivali njima. Jučer je vozio jedan postariji par iz Škotske, oboje pjegavih lica i pahuljaste bijele kose, tako tanke da im je otkrivala suncem opaljena tjemena. U usporedbi s njima, mla-denačka lica gospodina i gospođe Das još su se jače isticala. Pri-likom predstavljanja gospodin Kapasi bio je u znak pozdrava sklopio dlanove, ali gospodin Das mu je tako čvrsto stisnuo

47

ruku daje to osjetio čak do lakta. Što se tiče gospođe Das, ona je samo razvukla jednu stranu usta i iz pristojnosti mu se osmjeh-nula, ne pokazavši nimalo zanimanja za nj.

Dok su čekali kod štanda, Ronny, po izgledu stariji od dva dječaka, naglo se ispentrao sa stražnjeg sjedala, privučen ko-zom privezanom o kolac zabijen u zemlju.

— Ne diraj je — reče gospodin Das dignuvši pogled sa svogTurističkog vodiča, knjižice u mekom uvezu, očito tiskane uinozemstvu jer je INDIJA bila označena žutim slovima. Glas muzazvuči nekako nesigurno i pomalo kreštavo, kao da još nije dosegao punu zrelost.

— Samo da joj dam žvaku — reče dječak i produži dalje.Gospodin Das izađe iz automobila i napravi nekoliko čučnje-

va da protegne noge. Onako glatko obrijan, izgledao je točno kao Ronnvjeva uvećana verzija. Imao je safirnoplavi štitnik za sunce i bio odjeven u kratke hlače i tenisice. Fotografski aparat koji mu je visio oko vrata, s impresivnim teleobjektivom, bez-brojnom dugmadi i numeratorima, bila je jedina komplicirana stvar na njemu. Namrštio se gledajući kako Ronny trči prema kozi, ali očito nije imao namjeru išta poduzeti. — Bobby, idi i pripazi da ti brat ne učini neku glupost.

— Ne ide mi se — uzvrati Bobby i ne pokrene se. Sjedio jesprijeda pokraj gospodina Kapasija i proučavao sliku nekog boga--slona, ljepljivom trakom pričvršćenu o pretinac za rukavice.

— Ne brinite —javi se gospodin Kapasi. — Posve su pitome.Gospodinu Kapasiju bilo je četrdeset i šest godina, prorije-

đena mu je kosa bila posve sijeda, ali sudeći po njegovoj puti i nenaboranom čelu, koje je u dokolici njegovao melemom od lo-tusova ulja, nije bilo teško zamisliti kako mora daje izgledao u mlađim godinama. Na sebi je imao sive hlače i košulju koja je pristajala uz njih, suženu u struku, kratkih rukava i sa širokim šiljastim ovratnikom od tankog, ali čvrstog materijala. Što se tiče kroja i materijala, sam je dao točne upute svom krojaču — bila je to uniforma kojoj je davao prednost pri dugim vožnjama, jer se nije gužvala za dugih sati sjedenja za upravljačem. Kroz prednje staklo gledao je kako Ronny obilazi oko koze, kako ju je brzo pogladio po boku i doklipsao natrag u kola.

48i

— Otišli ste iz Indije još kao dijete? — upita gospodin Kapasi kad se gospodin Das opet smjestio na prednje sjedalo.

— O ne, Mina i ja rođeni smo u Americi — objasni gospodinDas s izrazom iznenadna samopouzdanja. — Rođeni i odgojeni.Naši roditelji žive sada ovdje, u Assansolu. U mirovini su. Posjećujemo ih svake druge godine. — Nato se okrene i stane promatrati djevojčicu kako trči prema automobilu, dok joj se široke ljubičaste naramenice ljetne haljinice pomiču amo-tamo nauskim smeđim ramenima. Uza se je čvrsto privila lutku čija ježuta kosa izgledala kao da ju je tko za kaznu skratio tupim škarama. — Ovo je Tinin prvi odlazak u Indiju, zar ne, Tina?

— Više ne moram ići na zahod — objavi Tina.

— Gdje je Mina? — upita gospodin Das.

Gospodinu Kapasiju učini se čudnim što gospodin Das svoju ženu pred djevojčicom naziva imenom. Tina upre prstom u mjesto gdje je gospođa Das kupovala nešto kod jednog od muš-karaca koji su radili na štandu. Gospodin Kapasi je čuo kako jedan od njih pjevuši popularnu indijsku ljubavnu pjesmu dok se gospođa Das polako vraćala u kola, ali ona očito nije razum-jela riječi te pjesme, jer nije pokazala ni ljutnju ni zbunjenost niti je na bilo koji drugi način reagirala na očitovanja tog čo-vjeka.

Promatrao ju je. Nosila je crveno-bijelo kariranu suknju iz-nad koljena, natikače sa četvrtastom drvenom petom i tijesn priljubljenu bluzu skrojenu poput muške potkošulje. Bluza je i. visini prsa bila ukrašena aplikacijom od katuna u obliku jagc j de. Žena je bila oniska i pomalo bucmasta s malim capastim ri-kama i sa svjetlucavim ružičastim lakom na noktima koji slagao s bojom njezinih usana. Kosa joj je bila jedva nešto duža od muževe, s dubokim razdjeljkom sa strane. Imala je velik« tamnosmeđe naočale za sunce, s ružičastom nijansom, i nosili je veliku slamnatu torbu, gotovo jednako veliku kao gornji d:: njezina tijela, iz koje je virila boca s vodom. Išla je polako držec u ruci veliku vrećicu od novinskog papira, punu rižinih pahul;*j ca s kikirikijem i čilijem. Gospodin Kapasi okrene se gospodin; Dasu.

— Gdje u Americi živite?

49

— U New Brunswicku, New Jersey.— Kraj New Yorka?— Točno. Predajem tamo u srednjoj školi.— Koji predmet?— Prirodopis. Zapravo svake godine vodim svoje đake u Pri

rodoslovni muzej u New Yorku. Moglo bi se reći da na neki način imamo mnogo zajedničkoga, vi i ja. Koliko ste dugo turistički vodič, gospodine Kapasi?

— Pet godina.Gospođa Das došla je do automobila.— Koliko se još vozimo? — upita zatvorivši vrata.— Otprilike dva i pol sata — odgovori gospodin Kapasi.Nato gospođa Das nestrpljivo uzdahne kao da cijeli život bez

prestanka samo putuje. Hladila se nekim presavijenim film-skim žurnalom na engleskom.

— Mislio sam da je Hram Sunca samo osamnaest milja sjeverno od Purija — reče gospodin Das pokuckavši po svom Turističkom vodiču.

— Ceste do Konaraka su loše. Udaljenost je zapravo pedeseti dvije milje — objasni gospodin Kapasi.

Gospodin Das kimne i premjesti remen svog fotoaparata, koji gaje počeo žuljati po šiji.

Prije nego stoje upalio motor, gospodin Kapasi provjeri jesu li brave u obliku kvake s unutarnje strane stražnjih vrata čvr-sto zatvorene. Čim je automobil krenuo, djevojčica se počela igrati s bravom na svojoj strani i s ponešto napora povlačiti je naprijed-natrag, a da je gospođa Das nijednom riječju nije po-kušala spriječiti u tome. Sjedila je pomalo opušteno na straž-njem sjedalu i nikom nije nudila rižine pahuljice. Ronny i Tina sjedili su joj svako sjedne strane i oboje žvakali svijetlozelene gumene bombone.

»— Pogledaj — reče Bobby dok je automobil povećavao br-zinu. Upre prstom u visoko drveće uz rub ceste. — Ma pogledaj ti to!

— Majmuni! — vrisne Ronny. — Super!

50

Sjedili su u skupinama na granju, blistavih crnih lica, srebr-nih tijela, vodoravnih obrva i s kukmom na glavi. Dugački sivi repovi klatili su im se poput niza konopaca među lišćem. Ne-koliko njih greblo se crnim kožastim prstima ili mahalo noga-ma zureći u automobil koji je prolazio.

— Mi ih zovemo hanuman — reče gospodin Kapasi. — Uovom su kraju prilično uobičajeni.

Čim je to rekao, jedan od njih skoči nasred ceste, tako daje gospodin Kapasi morao zakočiti. Jedan drugi skoči na poklopac automobila, pa odmah dolje. Gospodin Kapasi zatrubi. Djeca su se prilično uzbudila, uvlačila dah i djelomično pokrivala lice. Dosad još nisu vidjeli majmune izvan zoološkog vrta, objasnio je gospodin Das. Zamoli gospodina Kapasija da zaustavi auto-mobil kako bi napravio nekoliko snimaka.

Dok je gospodin Das namještao teleobjektiv, gospođa Das posegne u svoju slamnatu torbu, izvadi bočicu bezbojnog laka za nokte i poče ga stavljati na nokat svog kažiprsta.

Djevojčica ispruži ruku.

— I meni. Mamice, daj i meni.

— Pusti me — odvrati gospođa Das, puhne u svoj nokat i |okrene se malo u stranu. — Inače ću sve zapackati.

Djevojčica se pozabavi zakopčavanjem i otkopčavanjem ha-j ljetka na lutkinu plastičnom tijelu.

— Tako — reče gospodin Das i stavi kapicu na objektiv.

Automobil je prilično tandrkao jureći prašnom cestom, tak^i da su svako malo poskočili na svojim sjedalima, ali usprkos tom; gospođa je Das nastavljala s manikiranjem. Gospodin Kapaš smanji gas u nadi da će vožnja biti mirnija. Kad je posegnuo z| polugom mjenjača, dječak koji je sjedio sprijeda odmakne svoji glatka koljena da mu ne smeta. Gospodin Kapasi primijeti da jj dječakova put nešto svjetlija nego u drugo dvoje djece.

— Tatice, zašto vozač sjedi na krivoj strani automobila?upita dječak.

— Ovdje se tako sjedi, glupane — reče Ronny.

51

— Ne zovi brata glupanom — opomene ga gospodin Das iokrene se gospodinu Kapasiju. — U Americi, znate... to njihzbunjuje.

— O da, potpuno mi je jasno — reče gospodin Kapasi i, što jeopreznije mogao, opet poveća brzinu, jer su se primicali nekojuzbrdici na cesti. — Vidio sam to u Dallasu, upravljači su nalijevoj strani.

— Što je to Dallas? — upita Tina, lupkajući sada svojomgolom lutkom po sjedalu iza gospodina Kapasija.

— Televizijska serija — objasni gospodin Das. — Više se neemitira.

Svi su kao braća i sestre, pomisli gospodin Kapasi dok su promicali mimo niza datuljinih stabala. Gospodin i gospođa Das ponašaju se kao stariji brat i starija sestra, a ne kao roditelji. Ostavljaju dojam kao da su samo za ovaj dan preuzeli brigu o djeci; teško je povjerovati da su trajno odgovorni za bilo što drugo osim za sebe same. Gospodin Das kuckao je po kapici svog objektiva i po Turističkom vodiču, povremeno prelazeći noktom palca po stranicama, tako da se čulo struganje. Gospo-đa Das i dalje je manikirala nokte. Još nije skinula naočale pro-tiv sunca. Tina je povremeno ponavljala molbu da i njoj nalaki-ra nokte, pa je gospođa Das u jednom trenutku, prije nego stoje bočicu stavila natrag u slamnatu torbu, kapnula malo laka na djevojčičin prst.

— Zar ovaj auto nije klimatiziran? — upita i ponovo puhneu nokte. Prozor s Tinine strane bio je pokvaren i nije se daospustiti.

— Prestani se jadati — reče gospodin Das. — Nije tako vruće.— Rekla sam ti da unajmiš kola s klima-uređajem — pro

duži gospođa Das. — Što to znači, Raj, stalo ti je da uštediš nekoliko smiješnih rupija? Koliko smo uštedjeli, pedeset centi?

Svi su govorili s naglaskom koji je gospodinu Kapasiju bio dobro poznat iz američkih televijskih programa, premda ne ona-kvih kakav je Dallas.

— Nije li vam dosadilo, gospodine Kapasi, svakog dana pokazivati ljudima iste stvari? — upita gospodin Das i spusti svoj

52

prozor do kraja. — Oh, dajte, molim vas, stanite malo. Htio bih uslikati onog čovjeka tamo.

Gospodin Kapasi zaustavi automobil uz rub ceste i pričeka da gospodin Das snimi nekog bosonogog čovjeka, glave omota-ne zamazanim turbanom, kako sjedi na taljigama s vrećama žita koje vuku dva vola. I čovjek i volovi bili su iscijeđeni. Go-spođa Das gledala je dotle kroz prozor na drugoj strani u nebo, preko kojega su gotovo prozirni oblaci brzo promicali jedan is-pred drugoga.

— Ne, to me veseli — odvrati gospodin Kapasi kad su nastavili put. — Hram Sunca omiljeno mije odredište. Tako da mi todođe gotovo kao nagrada. Vozim samo petkom i subotom. Preko tjedna imam drugi posao.

— Da? Kakav? — upita ga gospodin Das.— Radim u jednoj liječničkoj ordinaciji.— Liječnik ste?— Nisam liječnik. Samo radim s jednim liječnikom. Kao

tumač.— Zašto je liječniku potreban tumač?— Ima mnogo pacijenata iz Gujarata. Moj otac je iz Guja-

rata, ali mnogi u ovom kraju, kao i taj liječnik, ne govore guja-rati. I zato me liječnik zamolio da radim u njegovoj ordinaciji iprevodim mu ono što pacijenti kažu.

— Zanimljivo. Nikad nisam čuo ništa slično — reče gospodin Das.

Gospodin Kapasi slegne ramenima.— Posao kao i svaki drugi.— Ali tako romantičan — sanjarski se javi gospođa Das.

prekinuvši svoju dugu šutnju. Podignula je svoje ružičastosme-đe naočale za sunce i namjestila ih navrh glave kao tijaru. Prv:put njezine se oči u retrovizoru sretnu s očima gospodina Kapa-sija, blijedim, ponešto presitnim; pogled čvrst, ali snen.

Gospodin Das okrene se prema njoj i pogleda je. — Što je u tome tako romantično?

— Ne znam. Nešto. — Ona slegne ramenima, nabra čelona trenutak se namršti. — Jeste li za žvakaću gumu, gospodine!

53

Kapasi? — upita ga vedro. Posegne u slamnatu torbu i pruži mu četvrtast paketić u zeleno-bijelom omotu. Čim je gospodin Kapasi stavio gumu u usta, jezik mu preplavi neka gusta slat-kasta tečnost.

— Ispričajte nam još nešto o svom poslu, gospodine Kapasi— zamoli ga gospođa Das.

—- Što biste željeli znati, gospođo?— Ne znam. — Opet slegne ramenima, prožvakavši rižine

pahuljice i oblizavši slačicu s kutova usana. — Opišite nekutipičnu situaciju. — Udobno se zavali na sjedalu, nagnutu jojglavu obasja tračak sunca, i sklopi oči. — Tako da mogu predočiti to sebi.

— Pa, dobro. Nedavno došao neki čovjek i potužio se da gaboli grlo.

— Je li bio pušač?— Nije. Nešto zbilja čudno. Tužio se da osjeća kao da su mu

u grlo zabodene dugačke slamke. Preveo sam to liječniku imogao mu je propisati pravi lijek.

— Zgodno.— Da — složi se gospodin Kapasi nakon kraćeg oklijevanja.— Znači da su pacijenti potpuno ovisni o vama — reče go

spođa Das. Govorila je polako, kao da misli naglas. — Na nekinačin ovisniji o vama nego o liječniku.

— Kako to mislite? Kako bi to bilo moguće?— Pa, na primjer, mogli ste reći liječniku da osjeća neko ža

renje, a ne slamku. Pacijent ne bi znao što ste rekli liječniku,niti bi liječnik znao da ste mu pogrešno preveli. To je velika odgovornost.

— Da, velika je odgovornost na vama, gospodine Kapasi —složi se gospodin Das.

Gospodin Kapasi nikad nije na svoj rad gledao na tako las-kav način. Za njega je to bio samo nezahvalan posao. On nije vidio ništa uzvišeno u tumačenju ljudskih bolesti, u točnom prevođenju simptoma tolikih otečenih zglobova, bezbrojnih že-lučanih i trbušnih grčeva, pjega na dlanovima koje mijenjaju boju, oblik ili veličinu.

54

Liječnik, gotovo upola mlađi od njega, imao je sklonost pre-ma trapericama i pravio je viceve na račun Kongresne stranke. Zajedno su radili u maloj zagušljivoj ambulanti, u kojoj se ot-mjena odjeća gospodina Kapasija lijepila za nj od vrućine uspr-kos pocrnjelim krilima stropnog ventilatora iznad njihovih glava.

Ovaj je posao bio znak njegova neuspjeha. U mladosti gorlji-vo se bavio stranim jezicima i bio vlasnik impresivne zbirke rječnika. Sanjao je o tomu da postane prevoditelj za diplomate i druge uglednike, da rješava sporove između naroda i država i da izglađuje sukobe, pri čemu samo on razumije obje strane. Bio je samouk. Prije nego što su mu roditelji ugovorili ženidbu bio je, radeći uvečer, ispunio nekoliko bilježnica unoseći u njih zajedničke korijene riječi i u jednom je trenutku svog života bio uvjeren da može, pruži li mu se prilika, razgovarati na engles-kom, francuskom, ruskom, portugalskom i talijanskom, da se hindi, bengali, orissi i gujarati i ne spominju. Sada mu je, me-đutim, samo još pregršt europskih izraza ostalo u glavi, pojedi-ne riječi za predmete kao što su tanjurići i stolice. Engleski je jedini neindijski jezik koji još govori tečno. Gospodin Kapasi bio je svjestan toga da nije neki poseban talent. Katkada se priboja-vao da njegova djeca govore bolje engleski nego on, već i samo zato što gledaju televiziju. Njegovo mu znanje jezika ipak dobro dolazi pri turističkim vožnjama.

Posao tumača prihvatio je kad se njegov prvorođeni sin u dobi od sedam godina razbolio od tifusa — tako je i upoznao liječnika. U to je vrijeme gospodin Kapasi podučavao engleski u srednjoj školi, a svoju prevodilačku vještinu koristio je da bi mogao plaćati sve veće liječničke račune, kojima nikada nije bilo kraja. Dječak je naposljetku, dok su mu udovi gorjeli od vrućine, jedne večeri ipak umro u majčinu naručju, a onda je trebalo novaca za pogreb, pa za drugu djecu, koja su brzo došla jedno za drugim, pa za veću kuću i dobre škole i instruktore, za lijepe cipele i televiziju, i za mnogo drugih stvari kojima je na-stojao utješiti svoju ženu i pomoći joj da prestane plakati u snu. I tako je, kad je liječnik predložio da će mu plaćati dvostruko više nego što zaslužuje u školi, prihvatio ponudu. Gospodin Ka-pasi je znao da njegova žena ne drži mnogo do njegove karijere tumača. Bilo mu je jasno daje to podsjeća na sina kojeg je izgu-

55

bila i da mu zamjera što, u okviru svojih ograničenih moguć-nosti, pomaže spašavati tuđe živote. Ako ikada i spomene nje-govo zanimanje, upotrebljava izraz "liječnički pomoćnik", kao da je prevođenje isto što i mjerenje temperature ili pražnjenje bolesničkih noćnih posuda. Nikad ga nije pitala za pacijente koji dolaze u liječnikovu ordinaciju, niti izjavila kako njegov posao povlači za sobom veliku odgovornost.

Zato je gospodin Kapasi bio polaskan što se gospođa Das to-liko zanima za njegov rad. Za razliku od vlastite žene, podsje-tila ga je na intelektualne izazove njegova posla. Bila je čak upotrijebila riječ "romantično". Iako se prema suprugu nije od-nosila nimalo romantično, ipak je upotrijebila tu riječ da opiše njega. Pitao se nisu li gospodin i gospođa Das isto tako neus-klađen par kao što su on i njegova žena. Možda i oni imaju malo zajedničkoga, osim troje djece i deset godina zajedničkog života. Znakovi, koje poznaje iz vlastita braka, bili su tu — rječkanje, ravnodušnost, duge šutnje. Njezino iznenadno zanimanje za nj, zanimanje koje nije pokazivala ni prema suprugu ni prema djeci, blago ga je opijalo. Kad je gospodin Kapasi opet pomislio na to kako je bila rekla "romantično", osjećaj opijenosti se pojačao.

Počeo je za vrijeme vožnje provjeravati svoj odraz u retrovi-zoru, zadovoljan što je jutros izabrao sivo odijelo, a ne smeđe, na kojem su se koljena već malo izbočila. Od vremena do vre-mena letimice je preko zrcala pogledavao gospođu Das. Nije joj gledao samo lice, nego i jagodu između dojki i zlatnosmeđu udubinu u vratu. Odluči joj ispričati o još jednom pacijentu, pa o još jednom: o mladoj ženi, koja se tužila da osjeća kišne kapi u kralježnici, i o gospodinu kojem su na madežu počele nicati dlake. Gospođa Das pomno ga je slušala, gladeći kosu malom plastičnom četkom koja je nalikovala na ovalni plastični ležaj sa čavlima, postavljala mu nova pitanja i željela čuti još koji primjer. Djeca su bila mirna, napeto zureći u drveće, ne bi li ot-krila još kojeg majmuna, a gospodin se Das zadubio u svoj Tu-ristički vodič, tako daje to ispalo kao privatni razgovor između gospodina Kapasija i gospođe Das. Na taj je način proteklo idu-ćih pola sata, i bio je razočaran kad su se zaustavili da ručaju u jednom restoranu uz rub ceste, u kojem su nudili palačinke i omlet-sendviče, čemu se gospodin Kapasi inače unaprijed vese-

56

lio na svojim turama, kako bi mogao sjesti i u miru uživati u vrućem čaju. No ovaj put, kad se obitelj Das smjestila pod gri-mizni suncobran, obrubljen bijelim i narančastim resama, i jednom od konobara, koji su se muvali okolo u trobridnim ka-pama, predala narudžbu, gospodin Kapasi nevoljko se uputio prema susjednom stolu.

— Gospodine Kapasi, stanite! Ima mjesta i ovdje — pozvaga gospođa Das. Uzela je Tinu u krilo, inzistirajući da im se onpridruži. I tako su zajednički pili mangov sok iz bočica i jelisendviče, lukovice i krumpire zapečene u tijestu od grahamovabrašna. Pošto je pojeo dva omlet-sendviča, gospodin Das napravi nekoliko snimaka skupine pri jelu.

— Koliko još imamo? — upita gospodina Kapasija umećućinovi film u fotoaparat.

— Otprilike pola sata.Djeca su se u međuvremenu digla od stola da gledaju maj-

mune, koji su se smjestili u obližnjem stablu, tako da se između gospođe Das i gospodina Kapasija stvorio priličan razmak. Go-spodin Das prinio je aparat licu i žmirnuo na jedno oko. Iz kuta usana virio mu je vršak jezika.

— To izgleda smiješno, Mina, moraš se primaknuti i nagnuti prema gospodinu Kapasiju.

Ona ga posluša. Osjetio je miris njezine kože, poput mješa-vine viskija i ružine vodice. Odjednom se zabrine ne osjeća li možda i ona vonj znoja koji se, znao je, skupio ispod sintetskog materijala njegove košulje. Strusi svoj mango u jednom gutljaju i rukom zagladi srebrnu kosu. Malo soka kapnulo mu je na bradu. Upita se nije li gospođa Das to primijetila.

Nije.— Koja je vaša adresa, gospodine Kapasi? — upita ga tra

žeći nešto u svojoj slamnatoj torbi.— Želite moju adresu?— Kako bismo vam inače poslali fotografije? — odvrati ona

i pruži mu komadić papira koji je na brzinu otkinula iz svogafilmskog žurnala. Na njemu je bilo malo slobodnog prostora, jerje uska traka bila ispunjena tekstom i sličicom filmskog junakai junakinje kako se grle pod eukaliptusovim stablom.

57

Papir se mreškao dok je gospodin Kapasi jasnim i čitljivim slovima ispisivao svoju adresu. Ona će mu pisati i zanimati se za njegov rad u liječničkoj ordinaciji, a on će joj opširno odgovo-riti, izabravši samo najzabavnije anegdote, onakve kakve će je glasno nasmijati dok ih bude čitala u svojoj kući u New Jer-seyju. S vremenom će mu povjeriti i svoje razočaranje u braku, kao i on njoj svoje. Na taj će se način njihovo prijateljstvo pro-dubiti i procvasti. On će posjedovati fotografiju na kojoj njih dvoje pod grimiznim suncobranom jedu pržene lukovice i koju će čuvati, odlučio je, sigurno umetnutu među stranice ruske gramatike. Dok mu je um tako brzao, gospodin Kapasi osjeti blag i ugodan potres. Bilo je to slično osjećaju kakav bi ga davno prije ponekad obuzeo kad bi, poslije mnogih mjeseci prevođe-nja s pomoću rječnika, napokon uspio pročitati odlomak iz ne-kog francuskog romana ili talijanskog soneta i razumjeti riječi, jednu za drugom, neopterećen vlastitim naporima. U tim je tre-nucima gospodin Kapasi vjerovao da je sve na svijetu u redu, da su svi napori nagrađeni, da sve životne zablude na kraju do-bivaju svoj smisao. Nada da će mu se gospođa Das javiti ispuni ga sada istim uvjerenjem.

Kad je napokon ispisao svoju adresu, gospodin Kapasi pruži joj papir, ali u isti se mah zabrine da nije možda pogrešno napi-sao svoje ime ili slučajno zamijenio brojeve svoga poštanskog koda. Uhvati ga strah od mogućnosti da se pismo izgubi, da fo-tografija nikad ne stigne do njega, nego da se vrti negdje u Or-risi, blizu a ipak posve nedostižna. Pomisli na to daje zamoli da mu vrati taj papirić, tek toliko da se uvjeri da je točno ispisao adresu, ali gospođa gaje Das već bila ubacila među nered u svo-joj torbi.

U Konarak stigoše u dva i trideset. Hram, masivno pirami-dalno zdanje od pješčenjaka u obliku bojnih kola, posvećen je velikom gospodaru života, Suncu, koje na svom svakodnevnom putu preko neba osvjetlava svojim zrakama tri strane tog zda-nja. Dvadeset i četiri golema kotača isklesana su na sjevernoj i južnoj strani podnožja. Cijelu stvar vuče zaprega od sedam ko-nja koji kao da jure nebom. Kad su se primakli, gospodin Ka-pasi objasni da je hram sagrađen između 1243. i 1255. godine

58

zajedničkim naporima tisuću dvjesta obrtnika, a dao ga je sa-graditi veliki vladar iz dinastije Ganga, kralj Narasimhadeva Prvi, u spomen na svoju pobjedu nad muslimanskom vojskom.

—- Hram se prostire na otprilike stotinu i sedamdeset rali zemlje — reče gospodin Das čitajući iz svoje knjige.

— Ovo izgleda kao pustinja — reče Ronny, prelazeći pogledom preko pijeska što se prostirao na sve strane iza hrama.

— Nekoć je rijeka Chandrabhaga tekla na milju odavde —reče gospodin Kapasi ugasivši motor.

Izašli su iz automobila i uputili se prema hramu, pozirajući najprije za nekoliko fotografija pokraj lavova što su stajali s obje strane stuba. Onda ih gospodin Kapasi odvede do jednoga od golemih kotača trijumfalnih kola, višeg od najvišeg ljudskog stvora i s promjerom od blizu tri metra.

— "Kotači simboliziraju kotač života" — čitao je gospodinDas. — "Zorno prikazuju ciklus stvaranja, održavanja i ostvarenja." Sjajno! — On okrene novu stranicu. — "Svaki je kotačpodijeljen na osam debelih i osam tankih žbica, dijeleći takodan na osam jednakih dijelova. U oplate kotača uklesani sulikovi ptica i životinja, dok izrezbareni medaljoni u žbicama prikazuju žene u raskošnim pozama, s prilično jakim erotskim nabojem."

Mislio je time na brojne frizove isprepletenih golih tijela, koja vode ljubav u različitim položajima, žene vise o vratovima muš-karaca, koljena u vječnost ovitih oko ljubavnikovih slabina. Pokraj ovih tu su i odabrani prizori iz svakodnevnog života, iz lova i trgovanja, prizori jelena, ubijenih lukom i strijelom, i rat-nika kako marširaju s mačem u ruci.

Više nije bilo moguće ući u hram, jer je još prije mnogo godi-na ispunjen šutom, ali divili su se njegovu vanjskom izgledu, kao i svi turisti koje je gospodin Kapasi dovodio ovamo, polako šetajući duž svake njegove strane. Gospodin Das vukao se za njima i fotografirao. Djeca su trčala naprijed, upirući prstom u gola tijela, posebno fascinirana Nagamithunama, polu-ljudskim, polu-zmijskim parovima, za koje legenda kaže, rekao im je go-spodin Kapasi, da.žive u najdubljim dubinama mora. Gospodi-nu Kapasiju bilo je drago što im se sviđa hram, a posebno mu je

59

drago bilo što se sviđa gospođi Das. Ona se zaustavljala svakih nekoliko koraka, nijemo zagledana u isklesane ljubavnike, po-vorku slonova, u žene razotkrivenih dojki koje udaraju u dvo-strane bubnjeve.

Premda je gospodin Kapasi već bezbroj puta bio u tom hra-mu, tek je sada postao svjestan da i on zuri u gologrude žene i da zapravo nikad nije vidio svoju ženu posve golu. Čak i kad su vodili ljubav, umeci njezine bluze bili su joj skopčani, a vrpca podsuknje svezana oko struka. Nikad se nije odostraga divio nogama svoje žene kao što se sad divi nogama gospođe Das, koja kao da njemu za ljubav hoda sama. Vidio je već, dakako, mnogo golih udova i prije, nogu što su pripadale Amerikanka-ma i Europejkama koje je vodio u obilazak. Ali gospođa Das bila je drukčija. Za razliku od drugih žena, koje su se zanimale samo za hram i neprestano držale nos u Turističkom vodiču ili oči iza objektiva fotografskog aparata, gospođa Das pokazala je zani-manje i za njega.

Iako je gospodin Kapasi jedva čekao da ostane s njom nasa-mo, da nastave privatni razgovor, ipak je, hodajući uz nju, bio nervozan. Bila je izgubljena iza svojih sunčanih naočala, ne obazirući se na suprugove molbe da se namjesti za još jednu fo-tografiju i hodajući iza svoje djece kao da su joj stranci. U stra-hu da joj ne smeta, gospodin Kapasi hodao je sprijeda, diveći se, kao što se uvijek divio, trima brončanim inkarnacijama u pri-rodnoj veličini Surva, boga Sunca, od kojih se svaka pomalja u vlastitoj niši na pročelju hrama da pozdravi sunce u zoru, u podne i uvečer. Na glavi nose komplicirane frizure i nakit, izdu-žene su im oči zatvorene, a gola prsa ukrašena izrezbarenim lancima i amuletima. Latice hibiskusa, žrtveni darovi prethod-nih posjetitelja, razasute su pod njihovim sivozelenim nogama. Posljednja statua, na sjevernom zidu hrama, gospodinu je Ka-pasiju bila najdraža. Taj je Sutya, iscrpljen od teškog danjeg rada, imao umoran izraz lica i sjedio je pritegnutih nogu na konju. Čak su i konju oči bile pospane. Oko njega bilo je mnogo manjih figura žena u parovima, bokova isturenih u stranu.

— Tko je to? — upita gospođa Das. Trgnuo se opazivši da ona stoji pored njega.

60

— To je Astachala Surva — odvrati gospodin Kapasi. —- Bogzalazećeg sunca.

— Znači da će za dva sata otprilike sunce zapasti upravoovdje? — Ona izvuče nogu iz jedne od svojih cipela sa četvrtastom petom i protare nožne prste o list druge noge.

— Tako je.Ona na trenutak podigne svoje naočale protiv sunca i opet

ih spusti.— Zgodno.Gospodin Kapasi nije bio posve siguran što je time htjela

reći, ali imao je osjećaj da je reakcija pohvalna. Nadao se da je gospođa Das shvatila ljepotu i moć boga Surva. Možda će oni još o tome raspravljati u svojim pismima. On će joj svašta objas-niti o Indiji, a ona njemu o Americi. Ovo će dopisivanje na svoj način ispuniti njegov san da posluži kao tumač između naroda. Baci pogled na njezinu slamnatu torbu, ushićen što njegova adresa leži među njezinim sadržajem. Ipak mu teško padne kad ju je zamislio tisućama milja daleko, tako teško da je osjetio neodoljivu potrebu da ovije ruke oko nje, makar samo na trenu-tak, u zagrljaju kojemu je svjedok njegov obožavani Surva. Ali gospođa je Das već krenula dalje.

— Kad se vraćate u Ameriku? — upita je nastojeći da to za-zvuči opušteno.

— Za deset dana.Računao je: tjedan dana da se smjesti u kuću, tjedan dana

da se razviju slike, nekoliko dana da ona sastavi pismo, dva tjed-na da to pismo zrakoplovom stigne u Indiju. Prema toj procjeni, uračunavši i malo zakašnjenje, gospođa Das javit će mu se ot-prilike za šest tjedana.

Obitelj je šutjela dok ih je gospodin Kapasi, nešto poslije če-tiri i trideset, vozio natrag u hotel Sandy Villa. Djeca su na štandu sa suvenirima bila kupila minijaturne granitne verzije kotača i sad ih prevrtala u rukama. Gospodin Das nastavio je s čitanjem svoje knjige. Gospođa Das razmrsila je svojom četkom Tininu kosu i podijelila je na dva mala konjska repa.

61

Gospodina Kapasija počela je mučiti pomisao da ih na kraju ipak mora iskrcati pred hotelom. Nije bio spreman da već sad započne onih šest tjedana čekanja dok mu se gospođa Das ne javi. Dok je bacao kradomične poglede na nju u retrovizoru i vidio kako ovija elastičnu vrpcu oko Tinine glave, pitao se kako da ovu vožnju što više produži. Obično se žurio natrag u Puri, vozeći prečacem i jedva čekajući da se vrati kući, sapunom od sandalovine čvrsto istrlja noge i ruke, i prepusti se užitku čita-nja novina uz šalicu čaja kojim će ga žena šutke poslužiti. Po-misao na tu šutnju, nešto na što se već odavno bio naviknuo, sada ga snuždi. U tom trenutku predloži im da posjete brežulj-ke kod Udavagirija i Khandagirija, gdje je nekoliko samostan-skih prebivališta isklesano u stijeni, licem okrenutih jedno drugom preko tjesnaca. Ima nekoliko milja donde, ali vrijedi vidjeti, rekao je gospodin Kapasi.

— O da, ima nešto o tome i u ovoj knjizi — reče gospodinDas. — Izgradio ih je neki kralj Jain ili tako nekako.

— Onda, idemo li? — upita gospodin Kapasi. Zaustavio jeautomobil najednom ogranku ceste. — Nalijevo je.

Gospodin Das se okrene da pogleda gospođu Das. Oboje slegnu ramenima.

— Lijevo, lijevo — zacvrkutahu djeca.

Gospodin Kapasi okrene upravljač, gotovo izvan sebe od olak-šanja. Nije znao što će učiniti ili reći gospođi Das kad stignu na mjesto. Možda će joj reći da ima ugodan osmijeh. Možda će po-hvaliti njezinu jagodičastu majicu koju smatra neodoljivo pri-vlačnom. Možda će je, kad gospodin Das bude snimao, uhvatiti za ruku.

Nije se morao zabrinjavati. Kad su stigli do brežuljaka, raz-dvojenih strmim prolazom, gusto obraslim drvećem, gospođa Das nije htjela izaći iz automobila. Duž cijelog prolaza tuceti majmuna sjedili su na kamenju i u krošnjama stabala. Stražnje su im noge bile protegnute i podignute do visine ramena, a ruke počivale na koljenima.

— Bole me noge —■ objasni ona i duboko se zavali u sjedalo.— Ja ostajem ovdje.

62

— Zašto moraš nositi te glupe cipele? — reče gospodin Das.— Ovako nećeš biti na fotografijama.

— Pravi se da sam ondje.— Ali mogli bismo koju od tih fotografija upotrijebiti za bo-

žićne čestitke. U Hramu Sunca nismo napravili ni jednu jedinusnimku na kojoj smo svi petero zajedno. Gospodin Kapasi binas mogao fotografirati.

— Ja ne idem. Osim toga, ježim se od tih majmuna.— Pa nisu nimalo opasni — reče gospodin Das i okrene se

gospodinu Kapasiju. — Zar ne?— Više su gladni nego opasni — odvrati gospodin Kapasi.

— Nemojte ih izazivati hranom i neće vam dodijavati.Gospodin Das zaputi se s djecom tjesnacem, dječaci mu slije-

va i zdesna, a djevojčica na ramenima. Gospodin Kapasi pratio ih je pogledom dok su mimoilazili jedan japanski par, jedine tu-riste ovdje, koji su zastali da naprave još jednu fotografiju, nakon čega su se popeli u svoj nedaleko parkirani automobil. Kad se automobil izgubio iz vida, javiše se neki majmuni, ispu-štajući meke soptave zvukove, a onda na svojim ravnim crnim rukama i nogama produžiše stazom. U jednom trenutku neko-liko njih napravi krug oko gospodina Dasa i djece. Tina vrisne od oduševljenja. Ronny poče trčati oko oca, a Bobby se sagne i pokupi sa zemlje debeli štap. Čim ga je ispružio, jedan mu se majmun primakne i zgrabi štap, pa kratko lupi njime o zemlju.

— Pridružit ću im se — reče gospodin Kapasi i otvori vratana svojoj strani. — Moram im mnogo toga objasniti o špiljama.

— Nemojte. Ostanite ovdje još trenutak — reče gospođaDas. Ustala je sa stražnjeg sjedala i spustila se na sjedalo dogospodina Kapasija. — Raj ima, uostalom, onu svoju glupu knjigu. — Gospođa Das i gospodin Kapasi zajedno su kroz šoferskostaklo promatrali kako Bobby i majmun jedan drugom dodaju ioduzimaju štap.

— Hrabar momčić — prokomentira gospodin Kapasi.— Nikakvo čudo — reče gospođa Das.— Kako to?— Nije njegov.

63

— Molim?

— Rajev. Nije Rajev sin.

Gospodin Kapasi osjeti peckanje na koži. Posegne u džepić na košulji i izvadi limenu kutijicu s melemom od lotosova ulja, koju je uvijek nosio sa sobom, i utrlja ga na tri mjesta na čelu. Znao je da ga gospođa Das promatra, ali nije se okrenuo prema njoj. Umjesto toga gledao je kako likovi gospodina Dasa i djece postaju sve manji što se više uspinju strmom cestom i svako malo zastaju da naprave poneku snimku, okruženi sve većim brojem majmuna.

— Iznenađeni ste? — Način na koji je to rekla natjera ga dabrižno izabere riječi.

— Na tako nešto obično ne pomišljamo — polako odgovorigospodin Kapasi. Stavi lotosov balzam natrag u džepić.

— Ne, jasno da ne. I nitko to, dakako, ne zna. Ni živa duša.Čuvam tu tajnu već osam godina. — Pogleda gospodina Kapa-sija, naherivši malo glavu kao da ga želi vidjeti iz nove perspektive.— Ali sad sam ipak rekla vama.

Gospodin Kapasi kimne. Odjednom osjeti strahovitu žeđ, čelo mu se ugrijalo, a od balzama malo i utrnulo. Pomisli da gospođu Das zamoli za malo vode, ali onda se predomisli.

— Upoznali smo se kad smo bili još vrlo mladi — nastaviona i posegne u slamnatu torbu da nešto potraži, a onda izvučerižine pahuljice. — Hoćete malo?

— Ne, hvala.

Ona stavi punu šaku u usta, utone malo u sjedalo i okrene se od gospodina Kapasija te pogleda kroz prozor na svojoj strani automobila. — Vjenčali smo se još u koledžu. Išli smo, dakako, u isti koledž. U ono vrijeme nismo mogli podnijeti pomisao da budemo razdvojeni niti jedan dan, ni minutu. Naši roditelji bili su najbolji prijatelji i živjeli su u istom gradu. Raja sam od rođe-nja viđala svakog vikenda, u našoj kući ili kod njegovih. Poslali bi nas gore da se igramo, dok su naši roditelji pravili viceve o našem vjenčanju. Zamislite to! Nikad nas nisu ni u čemu uhva-tili, premda mislim daje to na neki način bilo više-manje dogo-voreno. A o tome što smo radili tih petaka i subota navečer, dok

64

su naši roditelji dolje pili čaj... mogla bih vam ispričati romane, gospodine Kapasi.

S obzirom na to da je sve vrijeme u koledžu provodila s Rajem, nastavila je dalje, nije sklopila mnogo prisnih prijatelj-stava. Nije postojao nitko s kim bi na kraju naporna dana mo-gla povjerljivo razgovarati o njemu, podijeliti trenutačnu misao ili brigu. Njezini su roditelji tada živjeli na drugom kraju svi-jeta, ali ona ionako nikada nije bila osobito bliska s njima. A kad se tako mlada udala, previše se toga svalilo na nju, brzo je došlo dijete, trebalo gaje njegovati, hraniti, grijati bočice s mli-jekom, isprobavati njihovu temperaturu na zglavku, dok je Raj, u hlačama od kordsamta i puloveru, pričao svojim đacima o sti-jenju i dinosaurima. Raj nikad nije bio zlovoljan ni preoptere-ćen, ili predebeo, kao što je ona postala nakon prvog djeteta.

Budući da je uvijek bila umorna, odbijala je pozive jedne ili dviju od svojih kolegica iz koledža da odu na ručak ili u kupnju u Manhattan. Prijateljice su je na kraju prestale pozivati, tako daje po cijeli dan ostajala kod kuće s djetetom, okružena igrač-kama, o koje se spoticala kad bi hodala ili se nabadala na njih kad bi sjela, uvijek bijesna i umorna. Nakon Ronnvjeva rođenja rijetko su izlazili i još rjeđe pozivali goste. Raju je to bilo svejed-no. On se veselio dolasku kući nakon predavanja, gledanju tele-vizije i njihanju Ronnvja na koljenima. Bila je uvrijeđena kad joj je Raj rekao da će jedan njegov prijatelj iz Punjaba, netko koga je samo jedanput susrela i nije ga se više čak ni sjećala, ostati s njima cijeli tjedan zbog nekih poslovnih razgovora u području New Brunswicka.

Bobby je začet na sofi, prepunoj gumenih igračaka za gric-kanje, uz Ronnvjevu dreku da želi van iz ogradice, jednog posli-jepodneva kad je prijatelj saznao daje dobio posao u nekoj far-maceutskoj tvrtki. Nije se pobunila kad joj je prijatelj, dok se pripremala da skuha kavu, stavio ruku oko struka i privukao je na svoje glatko tamnoplavo odijelo. Obljubio ju je brzo, šutke. tako vješto kako to još nije doživjela, bez onih značajnih izraza lica i osmijeha poslije, do kojih je Raj uvijek mnogo držao. Su-tradan je Raj odvezao prijatelja na aerodrom JFK. Prijatelj se u međuvremenu oženio nekom djevojkom iz Punjaba, još žive u Londonu i svake godine izmjenjuju čestitke s Rajem i Minom.

65

kojom prigodom svaki par stavlja u omotnicu i fotografiju svoje obitelji. On ne zna daje Bobbvjev otac. Nikad neće ni saznati.

— Oprostite, gospođo Das, ali zašto ste mi to ispričali? —upita gospodin Kapasi kad je napokon prestala govoriti i opetokrenula lice njemu.

— Za Boga miloga, prestanite me zvati gospođa Das. Dvadeset i osam mi je godina. Vjerojatno imate već i djecu moje dobi.

— Ne sasvim. — Gospodin Kapasi se uznemiri shvativši daona u njemu gleda roditelja. Osjećaj, koji je bio gajio prema njoji koji ga je naveo da za vrijeme vožnje provjerava svoj izgled uretrovizoru, malo oslabi.

— Ispričala sam vam to zbog vaših izuzetnih sposobnosti.— Ona spusti vrećicu s rižinim pahuljicama natrag u torbu ada je nije ni preklopila.

— Ne razumijem — reče gospodin Kapasi.— Ne? Osam godina nisam mogla ni s kim o tom razgova

rati, ni s prijateljicama, a pogotovo ne s Rajem. On čak i nesumnja. Misli da sam još zaljubljena u njega. Onda, zar nemateništa reći na ovo?

— Na što?— Na ovo što sam vam upravo ispričala. Na moju tajnu i

kako se zbog toga bijedno osjećam. Strašno mi je kad pogledamsvoju djecu, i Raja, uvijek strašno. Imam strahovitu potrebu,gospodine Kapasi, da bacam stvari. Jednoga sam dana bila osjetila potrebu da sve što posjedujem pobacam kroz prozor, televiziju, djecu, sve. Ne mislite li daje to bolesno?

Šutio je.— Gospodine Kapasi, zar zaista nemate baš ništa reći? Mi

slila sam daje to vaš posao.— Moj je posao da vozim turiste, gospođo Das.— Ne taj. Onaj drugi posao. Posao tumača.— Ali između nas ne postoji jezična barijera. Zašto bi ovdje

bio potreban tumač?— Nisam to imala na umu. Inače vam ništa ne bih ni ispri

čala. Zar ne shvaćate što za mene znači ovo što sam vam rekla?— A što znači?

66

— Znači da sam sita toga da se neprestano grozno osjećam. Osam godina, gospodine Kapasi, već osam godina patim. Na-dala sam se da biste mi možda vi mogli pomoći da se osjetim bolje, da ćete možda reći pravu stvar. Predložiti nekakav lijek.

On je pogleda, u njezinoj crvenoj kariranoj suknji i jagodas-toj majici, ženu koja još nije navršila tridesetu, koja ne voli svog supruga, ni svoju djecu, koja je prestala voljeti i sam život. Nje-zina ga je ispovijed deprimirala, deprimirala još više kad je po-mislio na gospodina Dasa tamo gore na cesti, s Tinom na rame-nu, kako snima drevne samostanske ćelije uklesane u brda da bi ih pokazao svojim učenicima u Americi, nesumnjičav i ne-svjestan da jedan od njegovih sinova zapravo nije njegov. Go-spodin Kapasi osjeti se povrijeđenim što se gospođa Das obra-tila njemu da joj protumači tu njezinu vulgarnu, bijednu malu tajnu. Ona nije poput pacijenata koji dolaze u liječnikovu ordi-naciju, staklastih očiju i očajni, jer ne mogu bez problema spa-vati, disati ili urinirati, a osim toga nisu mogli ni opisati što ih boli. Usprkos tome, gospodin je Kapasi smatrao da mu je duž-nost pomoći gospođi Das. Možda bi joj morao savjetovati da gospodinu Dasu prizna istinu? Objasniti joj da se iskrenost uvi-jek najviše isplati. Iskrenost bi joj svakako pomgla da se osjeti bolje, kako se sama bila izrazila. Možda bi on mogao prisu-stvovati tom razgovoru, kao posrednik? Zaključi da će najprije postaviti najhitnije pitanje kako bi ušao u samu srž stvari, pa upita: — Je li ono što osjećate zaista bol, gospođo Das, ili je krivnja?

Ona se okrene njemu i bijesno ga pogleda, a na bešćutnim ružičastim joj usnama podeblji sloj muštardina ulja. Zausti da nešto kaže, ali dok ga je tako gledala, kao da joj neka spoznaja proleti pred očima, i ne reče ništa. To ga dotuče; u tom je tre-nutku shvatio da nije čak ni dovoljno važan da bude propisno povrijeđen. Ona otvori vrata i poče se uspinjati prolazom, tetu-rajući pomalo na svojim četvrtastim drvenim petama, vadeći usput iz slamnate torbe po šaku rižinih pahuljica, koje su joj ispadale između prstiju i ostavljale za sobom krivudavi trag, što navede jednog majmuna da skoči sa stabla i osladi se tim malim bijelim zrnjem. U želji za još, majmun poče slijediti gospođu

67

Das. Pridružiše mu se i ostali, tako da ju je ubrzo slijedilo njih pola tuceta, vukući za sobom svoje svilenkaste repove.

Gospodin Kapasi izađe iz automobila. Htio ju je zazvati, opomenuti na neki način, ali bojao se da bi možda, kad bi znala da su iza nje, postala nervozna. Možda bi izgubila ravnotežu. Možda bi onda oni počeli navlačiti njezinu torbu ili bi možda čak i nju stali povlačiti za kosu. On potrči za njom i usput po-digne jednu otpalu granu da rastjera majmune. Gospođa Das hodala je dalje, ništa ne sluteći i ostavljajući za sobom trag riži-nih pahuljica. Nešto prije sama kraja uspona, ispred skupine ćelija s nizom kamenih stupova sprijeda, gospodin Das klečao je na zemlji i namještao objektiv fotoaparata. Djeca su stajala ispod nadsvođena trijema, čas skrivena od pogleda, čas opet vidljiva.

— Pričekajte me — glasno dovikne gospođa Das. — Dolazim.

Tina zaskakuta gore-dolje.— Dolazi mamica!— Lijepo — reče gospodin Das i ne podigne pogled. — U

pravi trenutak. Zamolit ćemo gospodina Kapasija da nas sve zajedno snimi.

Gospodin Kapasi ubrza korak, mašući granom, tako da su se majmuni, zbunjeni, raštrkali na suprotnu stranu.

— Gdje je Bobby? — upita gospođa Das kad se zaustavila.Gospodin Das digne pogled s fotoaparata.— Ne znam. Ronny, gdje je Bobby?Ronny slegne ramenima.— Pa sad je bio tu.— Gdje je? — oštro ponovi gospođa Das. — Sto je vama,

svima skupa?Sad svi počeše dozivati njegovo ime, lunjajući malo gore--

dolje po putu. Ali baš zbog tog dozivanja nisu u prvi mah čuli dječakovo vrištanje. Kad su ga našli, nešto niže na putu pod nekim stablom, bio je okružen skupinom majmuna, njih više od tuceta, koji su ga dugačkim, crnim prstima povlačili za majicu. Rižine pahuljice, koje je bila prosula gospođa Das, bile su ra-

68

šute do njegovih nogu, zgrnute majmunskim rukama. Dječak je šutio, sav ukočen, a suze su mu se brzo slijevale niz prestra-šene obraze. Gole su mu noge bile prasne i crvene od modrica gdje ga je jedan majmun opetovano udarao štapom, koji mu je prije toga sam bio dao.

— Tatice, majmun tuče Bobbvja — reče Tina.Gospodin Das obriše dlanove o svoje kratke hlače. Ovako

uzrujan, slučajno je pritisnuo dugme okidača na svom aparatu. Zujanje premotavanja filma uznemiri majmune, pa onaj sa šta-pom poče još snažnije tući Bobbvja.

— Što da radimo? Što ako ga stanu napadati?— Gospodine Kapasi — vrisne gospođa Das, opazivši ga gdje

stoji sa strane. — Učinite nešto, za Boga miloga, učinite nešto!Gospodin Kapasi uze granu i rastjera ih, sikćući na one koji

su ostali i topćući nogama da ih poplaši. Životinje su se polako povukle, odmjerena koraka, poslušne, ali nimalo zastrašene. Gospodin Kapasi podigne Bobbvja u naručje i odnese ga do mje-sta gdje su stajali njegovi roditelji, brat i sestra. Dok gaje nosio, dolazio je u napast da prišapne tajnu u dječakovo uho. Ali Bobby je bio omamljen i tresao se od straha, a noge su mu laga-no krvarile gdje mu je štap probio kožu. Gospodin Kapasi preda ga roditeljima, a gospodin Das otrese malo zemlje s dječakove majice i izravna mu štitnik protiv sunca. Gospođa Das posegne u svoju slamnatu torbu da pronađe flaster i zalijepi ga preko ranice na dječakovu koljenu. Ronny ponudi bratu svježu žva-kaću gumu.

— Dobro mu je. Samo je malo preplašen, je li tako, Bobby?— reče gospodin Das potapšavši ga po glavi.

— Bože, maknimo se odavde — zavapi gospođa Das i prekriži ruke preko jagode na svojim prsima. — Ježim se od togmjesta.

— Da, svakako, idemo natrag u hotel — složi se gospodinDas.

— Siroti Bobby — reče gospođa Das. — Dođi ovamo na trenutak. Daj da ti mamica uredi kosu. — I opet posegne u torbu,ovaj put da izvadi četku kojom poče prelaziti oko rubova prozirnog štitnika. Kako je bila naglo izvukla četku, tako je ceduljica

69

s adresom gospodina Kapasija odlepršala s vjetrom. Nitko, osim gospodina Kapasija, nije to primijetio. Gledao je kako se papirić podiže i kako ga povjetarac odnosi sve više i više među stabla, na kojima su sad opet sjedili majmuni i dostojanstveno promatrali scenu što se dolje odigrava. Promatrao ju je i gospodin Ka-pasi, svjestan da će tu sliku obitelji Das zauvijek sačuvati u sjećanju.

Pravi durivan

I/:.li Boori Ma, čistačica stubišta, dvije noći nije ni oka sklopila, zato je ujutro prije treće noći istresla grinje iz svoje posteljine. Po-krivač je istresla jedanput ispod poštanskih ormarića, gdje je ži-vjela, onda još jedanput na ulazu u prolaz, natjeravši vrane, koje su se tamo hranile ostacima povrća, da se razlete na sve strane.

Kad se počela uspinjati uza četiri niza stuba do krova, Boori Ma neprestano je držala ruku na koljenu koje joj je početkom svake kišne sezone oticalo. To je značilo da vjedro, svoje pokri-vače i svežanj trstike, koji joj je služio kao metla, da sve to mora stisnuti pod jednu ruku. U posljednje se vrijeme Boori Ma pri-činja da su stube sve strmije; penjanje po njima čini joj se slič-nije penjanju po ljestvama negoli po stubama. Šezdeset i četiri joj je godina, kosu je svezala u punđu, ništa veću od oraha, a iz-gledala je jednako uska sprijeda kao i sa strane.

Zapravo jedino što se kod Boori Ma činilo trodimenzional-nim bio je njezin glas: krhak od žalosti, kiselkast kao gruševina i dovoljno oštar da sastruže meso s kokosova oraha. A tim je

glasom dvaput na dan, dok je čistila stube,

nizala pojedinosti o svojim nevoljama i gubicima koje je pretrpjela otkako je poslije Diobe deportirana u Calcuttu. U ono vrijeme, tvrdila je, opciju je metež odvojio od muža, četiri kćeri, jednokatnice od opeke, jednog almarija od palisandrovine i nekoliko škrinja čije ključeve još nosi, zajedno sa svojom životnom ušteđevinom, privezane o skut svog sarija.

Osim nevolja koje je prate, Boori Ma voljela je spominjati i bolja vremena. I tako, dok bi se dovukla do odmorišta na prvom

/ < i

71

katu, već bi privukla pozornost cijele zgrade na svadbeni jelov-nik svoje treće kćeri.

•— Udali smo je za ravnatelja škole. Riža je kuhana u ružinoj vodici. Pozvan je i gradonačelnik. Svi su prali prste u kositre-nim peharima. — Ovdje bi zastala da predahne i premjesti svoj pribor pod drugu ruku. Usput bi iskoristila priliku da istjera pokojeg žohara iz rupa između stupova na ogradi, pa produžila: — Račići, začinjeni gorušicom, pareni su u bananinu lišću. Ni-jedne delikatese nije manjkalo. Ali za nas to nije bilo ništa neo-bično. U našoj se kući dvaput na tjedan jelo kozje meso. Na svom posjedu imali smo i ribnjak pun riba.

Dotle je Boori Ma već mogla vidjeti svjetlo što se s krova probijalo u stubište. I premda je bilo tek osam sati, sunce je već dovoljno pripeklo da ugrije betonske stube ispod njezinih nogu. Bila je to vrlo stara zgrada, od onih u kojima se voda za kupanje još spremala u bačve, prozori su bili bez stakala, a zahodi skle-pani od opeke.

— Jedan je čovjek dolazio ubirati naše datulje i guave. Jedan drugi podrezivao je hibiskus. Da, tamo sam imala nešto odživota. Ovdje objedujem iz lonca za rižu. — Na tom su joj semjestu njezina izvještaja počele žariti uši, a bol bi joj proparalaotečeno koljeno. — Jesam li spomenula kako sam prešla granicu sa samo dvije narukvice na zapešću? A bilo je dana kad mijenoga doticala samo mramor. Vjerovali ili ne, takav luksus nemožete sebi ni u snu zamisliti.

Ima li išta istine u tim litanijama Boori Ma nitko nije pouz-dano znao. U prvom redu, perimetri njezina bivšeg imetka kao da su se podvostručili, kao i sadržaji njezina almarija i njezi-nih škrinja. Nitko nije sumnjao da je izbjeglica; njezin bengal-ski naglasak bio je dovoljan dokaz za to. Ipak, stanari te oso-bite stambene zgrade nisu uspjeli povezati Boori Maine tvrdnje o prijašnjem bogatstvu s bitno vjerodostojnijim izvještajem kako je prešla granicu Istočnog Bengala, zajedno s tisućama drugih izbjeglica, na teretnoj platformi nekog kamiona, među vrećama konoplje. Međutim, nekih je dana uporno tvrdila da je u Cal-cuttu stigla na taljigama s volovskom zapregom.

— Stoje zapravo bilo, kamion ili taljige? — katkada bije zapitkivala djeca odlazeći na ulicu da se igraju žandara i lopova. A

72

Boori Ma bi na to odgovarala, potresavši skut svog sarija kako bi ključevi zazveketali: — Zašto vas zanimaju sitnice? Čemu strugati ljepak s betelova lista? Vjerovali ili ne, moj se život sa-stoji od takvih boli i takva jada kakve vi sebi ni u snu ne možete zamisliti.

Tako je iskrivljavala činjenice. Samoj je sebi proturječila. Ukrašavala je gotovo sve. Ali njezine su tirade bile tako uvjerlji-ve, njezino jadanje tako živo, da nije bilo nimalo lako riješiti je se.

Kako je jedna vlastelinka spala na to da čisti stube? To se uvi-jek pitao gospodin Dalal s drugog kata, kad bi prolazio pokraj nje odlazeći u ured, ili na povratku iz ureda u kojem je ispunja-vao priznanice za jednu veletrgovinu gumenim cijevima, pipa-ma i ventilima u vodoinstalaterskom kvartu College Streeta.

Bechareh, vjerojatno izmišlja priče da lakše podnese žalost zbog gubitka svoje obitelji, bila je opća pretpostavka većine žena.

A refren starog gospodina Chatterjeea glasio je: "Usta Boori Ma puna su pepela, ali ona je žrtva promijenjenih vremena". On se nije maknuo sa svog balkona niti otvorio ijedne novine sve od Nezavisnosti, ali usprkos toj činjenici, ili možda upravo zbog nje, do njegova se mišljenja uvijek mnogo držalo.

Na kraju se proširila teorija daje Boori Ma nekoć radila kao najamna radnica kod nekog bogatog zamindara tamo na isto-ku, pa valjda zato može tako nadugo, naširoko i do u tančine pretjerivati o svojoj prošlosti. Njezina grlena prenemaganja nisu nikomu naudila. Svi su se slagali u tome daje izvrsna za-bavljačica. A ona pak, da uzvrati za svoje stanovanje ispod po-štanskih ormarića, održavala je njihovo krivudavo stubište bes-prijekorno čistim. Stanarima je osobito odgovaralo stoje Boori Ma, koja je svake noći spavala iza sklopivih ulaznih vrata, ču-vala stražu između njih i vanjskog svijeta.

Doduše, nitko u toj stambenoj zgradi nije imao gotovo ništa što bi vrijedilo ukrasti. Udovica na prvom katu, gospođa Misra, jedina je imala telefon. Usprkos tome, stanari su bili zahvalni Boori Ma što nadzire sve što se događa na ulici, što provjerava putujuće pokućarce koji, prodajući češljeve i šalove, idu od vrata do vrata, što je u stanju smjesta dovesti rikšu i što može, s ne-koliko zamaha svoje metle, natjerati u bijeg svako sumnjivo

73

stvorenje koje bi se približilo kući da pljune, pomokri se ili iza-zove kakvu drugu nevolju.

Ukratko, s godinama je služba Boori Ma sve više nalikovala na službu pravog durvoana. Premda pod normalnim okolnosti-ma to nije posao za ženu, ona je prihvatila tu odgovornost i s ništa manje budnosti nego daje vratarica kuće na Lower Circu-lar Roadu, u Jodhpur Parku ili u bilo kojem drugom otmjenom dijelu grada.

Boori Ma objesila je svoje prošivene pokrivače preko konopa za sušenje rublja. Žica, nategnuta ukoso od jednog kuta ograde do drugog, protezala se duž njezina pogleda na televizijske an-tene, oglasne panoe i daleke lukove Howrah Bridgea. Boori Ma promotri horizont sa sve četiri strane. Onda odvrne pipac pri dnu cisterne. Umije lice, ispere noge i sa dva prsta očisti zube. Poslije toga poče metlom lupati po pokrivačima s obje strane. Svako malo bi zastala i zaškiljila na beton da identificira krivce svojih besanih noći. Toliko se bila zanijela tim poslom da neko-liko trenutaka nije ni primijetila gospođu Dalal s drugog kata, koja je došla ostaviti pladanj s nasoljenim limunovim korama da se osuše na suncu.

— Nešto je u tim pokrivačima što mi ne da svu noć spavati—reče Boori Ma. — Recite, vidite li vi možda što?

Boori Ma bila je slaba točka gospođe Dalal, koja je starici povremeno znala dati malo đumbirove paste da si začini jelo.—Ja ne vidim ništa — odvrati gospođa Dalal nakon nekog vremena. Ona je imala prozirne očne kapke i vrlo tanke nožneprste s kolutima na njima.

— Onda valjda imaju krila — zaključi Boori Ma. Odloži metlu na pod i stane promatrati kako oblak prolazi za oblakom.—Odletjeli su prije nego što sam ih dospjela zgnječiti. Ali pogledajte mi samo leđa. Mora da su grimizna od njihovih ugriza.

Gospođa Dalal nadigne draperiju Boori Maina sarija, jefti-no bijelo tkanje s obrubom boje zamazanog ribnjaka. Pogleda kožu iznad i ispod njezine bluze, krojene u stilu kakav se više ne prodaje u trgovinama. Onda reče:

— Boori Ma, to vi sebi samo umišljate.

74

— Kažem vam, ta gamad živu će me izjesti.— Možda je to samo svrbež od vrućine — zaključi gospođa

Dalal.Nato Boori Ma potrese slobodnim skutom svog sarija tako

da joj ključevi zazveckaju.— Poznam ja taj svrbež — reče. — Ovo nije svrbež od vrući

ne. Već tri, možda i četiri dana nisam oka sklopila. Tko broji?Prije sam uvijek imala čist krevet. Vjerovali ili ne, naše mrežeprotiv komaraca bile su meke kao svila. O takvoj udobnosti nemožete ni sanjati.

— Ni sanjati — ponovi gospođa Dalal. Spusti svoje prozirnekapke i uzdahne. — Ja doista ne mogu ni sanjati o tome, BooriMa. Stanujem u dvije ruševne sobe i udana sam za čovjeka kojiprodaje zahodske dijelove. — Gospođa Dalal se okrene i pogleda jedan od pokrivača. Prijeđe prstom preko prošivenog djelića.Onda upita:

— Boori Ma, koliko dugo već spavate na toj posteljini?Boori Ma stavi prst na usta prije nego što odgovori da se ne

može sjetiti.— Zašto to niste spomenuli sve do danas? Smatrate nas ne

sposobnima da vam se pobrinemo za čiste pokrivače? Ili bar zavoštano platno? — Doimala se povrijeđenom.

— Nema potrebe — reče Boori Ma. — Sad su čisti. Isprašilasam ih metlom.

— Ne želim ništa čuti — odvrati gospođa Dalal. — Potrebnisu vam novi pokrivači, novi jastuk. I deka, kad dođe zima. —Pri spomenu svakog od tih predmeta gospođa je Dalal doticalapalcem jagodice svojih prstiju.

— Na blagdane u našu su kuću dolazili siromasi da ih nahranimo — reče Boori Ma. Sad je na drugoj strani krova punilasvoje vjedro ugljenom s hrpe.

— Porazgovarat ću s gospodinom Dalalom kad se vrati s posla — dovikne joj gospođa Dalal idući prema stubama. — Svratite k nama poslije podne. Imam ukiseljenog povrća za vas i datću vam neki prašak za vaša leđa.

— Nije to od vrućine — reče Boori Ma.

75

Takav je svrbež, istina, bio česta pojava za kišnih sezona, ali Boori Maje više odgovaralo da vjeruje kako je ono što joj smeta u postelji, što joj krade san i kao papar peče njezin prorijeđeni skalp i kožu manje profana podrijetla.

Mozgala je o tim stvarima dok je mela stube — pri čemu je uvijek išla s vrha prema dnu — kadli se spusti kiša. Pljačkala je po krovu kao dječak u prevelikim papučama i otplahnula limu-novu koru gospođe Dalal u krovni žlijeb. Prije nego što su pje-šaci dospjeli otvoriti kišobrane, spustila im se niz ovratnike, slila u džepove i cipele. U toj stambenoj zgradi, kao i u svim susjednim zgradama, zatvoreni su škripavi kapci i vrpcama od podsuknje privezani o prozorske šipke.

U tom je trenutku Boori Ma radila već na odmorištu prvog kata. Podigla je pogled prema stubama, nalik na ljestve, a kad se šum vode što se slijevala s neba zgusnuo oko nje, bilo joj je jasno da se njezini pokrivači pretvaraju u jogurt.

A onda se prisjeti razgovora s gospođom Dalal. I nastavi u istom ritmu mesti prašinu, opuške i omotne papiriće raznih bombona s preostalih stuba sve dok nije stigla do poštanskih ormarića na dnu. Pročeprka po svojim košarama i nađe novin-ski papir koji utrpa u romboidne otvore na preklopnim ulaznim vratima kako bi spriječila prodor vjetra u kuću. Onda na vje-dro, koje je upravo bila napunila ugljenom, stavi svoj objed da zakipi potičući plamen lepezom od palmina lista.

To poslijepodne, po ustaljenoj navici, Boori Ma iznova za-uzla svoju punđu, odveže skut svog sarija i izbroji svoju životnu ušteđevinu. Upravo se bila probudila iz kratkog sna od dvade-setak minuta na provizornom ležaju od novinskog papira. Kiša je prestala i sad se kiselkast vonj, što se podizao s mokrog man-gova lišća, teško spustio na ulicu.

Ponekih poslijepodneva Boori Ma posjećivala je svoje susta-nare. Sviđalo joj se ulaziti u različita kućanstva i izlaziti iz njih. Stanari su je pak sa svoje strane uvjeravali kako im je uvijek dobro došla i nikad, osim noću, nisu navlačili zasune na svoja vrata. Nastavljali bi svoje poslove, korili djecu, zbrajali troško-ve ili trijebili kamenčiće iz riže pripremljene za večeru. Pone-

76

kad bi je ponudili čašom čaja, limenu kutiju s krekerima gur-nuli bi prema njoj, a ona bi pomagala djeci da šutnu čipse preko linije karambola. Budući da nije voljela sjediti na stolcima ili nečem sličnom, sjedila bi podvijenih nogu u predsobljima i hod-nicima i promatrala pokrete i ponašanje ljudi na isti način kao što bi netko promatrao promet u stranom gradu.

To poslijepodne Boori Ma odluči prihvatiti poziv gospođe Dalal. Leđa su je još svrbjela, čak i pošto je malo pridrijemala na novinskom papiru, pa ipak poželje neki prašak protiv svr-beži. Pokupi svoju metlu — bez nje se nikad nije osjećala posve sigurnom — i taman je pošla prema stubama kad se kod pre-klopnih vrata zaustavi neka rikša.

Bio je to gospodin Dalal. Godine koje je proveo u sređivanju priznanica ostavile su mu grimizne polumjesece ispod očiju. Ali danas mu je pogled bio bistar. Vrškom jezika poigravao se iz-među zubi, a pod rukama držao je dva mala keramička umivao-nika.

— Boori Ma, imam posao za vas. Pomozite mi odnijeti goreove umivaonike. — Pritisne presavijeni rupčić na čelo i vrat tepruži novčić vozaču rikše. Onda on i Boori Ma odnesu umivaonike sve do drugog kata. Tek kad su ušli u stan, on napokongospođi Dalal, Boori Ma i stanarima, koji su iz puke znatiželjepošli za njima, objavi ovo: svršeno je s njegovim dosadašnjimposlom kod distributera gumenih cijevi, pipa i ventila, a i samdistributer, koji čezne za čistim zrakom i čija se dobit udvostručila, otvara novu poslovnicu u Burdwanu. I zato, s obzirom nanjegov dugogodišnji marljivi rad, povjerava gospodinu Dalalurukovođenje poslovnicom u College Streetu. U svom uzbuđenju, na putu kući kroz vodoinstalaterski kvart, gospodin je Dalal kupio ta dva umivaonika.

— Što će nam dva umivaonika u dvosobnom stanu? — upitaga gospođa Dalal. Bila je ionako zlovoljna zbog upropaštenihlimunovih kora. — Tko je još čuo za tako nešto? Ja još uvijekkuham na petroleju. Odbio si se predbilježiti za telefon. I još čekam hladnjak koji si mi obećao kad smo se vjenčali. A sad očekuješ da ćeš s ta dva umivaonika sve to nadoknaditi.

Prepirka koja je nato uslijedila bila je dovoljno glasna i do-voljno dugačka da nadjača i drugi pljusak koji se slio poslije

77

mraka. Dovoljno glasna da zbuni čak i Boori Ma dok je po drugi put tog dana mela stubište od vrha do dna, pa zato nije spome-nula ni svoje patnje ni svoje bolje dane. I tu je noć provela na le-žaju od novinskog papira.

Prepirka između gospodina i gospođe Dalal nastavila se više ili manje i sutradan ujutro, kad je jedna bosonoga ekipa radni-ka došla da instalira umivaonike. Pošto su se svu noć natezali i hodali gore-dolje, gospodin Dalal je odlučio da se jedan umivao-nik postavi u dnevnu sobu njegova stana, a drugi na prvo od-morište. — Na taj se način mogu svi služiti njime — objašnja-vao je od vrata do vrata. Stanari su bili oduševljeni; godinama već svi peru zube vodom iz cisterna kojom pune vrčeve.

Gospodin Dalal, međutim, mislio je ovako: umivaonik na stubištu svakako će ostaviti povoljan dojam na posjetitelje. Ne zna se tko bi sve mogao posjetiti ovu zgradu sad kad je on po-stao poslovođa.

Radnici su rintali nekoliko sati. Trčali gore-dolje po stuba-ma i, čučeći naslonjeni na ogradu, objedovali ono što su sami donijeli. Lupali su, vikali i psovali. Znoj su otirali krajevima svojih turbana. Sve u svemu, onemogućili su Boori Ma da tog dana pomete stubište.

Da nekako ispuni vrijeme, Boori Ma povukla se natrag na krov. Šljapkala je duž ograde, ali boljela su je bedra od spavanja na novinskom papiru. Pošto je preispitala obzorje sa sve četiri strane, razdere ono što je preostalo od njezinih pokrivača na nekoliko traka i zaključi da će jednom kasnijom prilikom ispo-lirati stupove.

Rano uvečer skupili su se stanari da se dive dovršenom poslu. Čak je i Boori Ma bila primorana oprati ruke pod čistom tekućom vodom. Prezirno je frknula nosom. — Naša voda za kupanje bila je namirisana cvjetnim laticama i ružinim uljem. Vjerovali ili ne, bio je to luksus o kakvom vi ne možete ni sa-njati.

Gospodin Dalal nastavio je objašnjavati kako umivaonik funkcionira. Svaku je pipu do kraja otvarao i zatvarao. Onda je obje pipe otvorio istodobno da zorno prikaže razliku u pritisku

78

vode. Podigne li se mala poluga između pipa, umivaonik se može napuniti vodom.

— Posljednja riječ otmjenosti — zaključio je gospodin Dalal.— Očiti znak da se vremena mijenjaju — tobože se složio

gospodin Chatterjee sa svog balkona.Kod žena, međutim, brzo je zavladalo neraspoloženje. Dok

su ujutro stajale u repu da operu zube, ljutile su se što moraju čekati na red, što poslije svake uporabe moraju oprati slavinu i što ne mogu ostavljati vlastiti sapun i vlastitu pastu za zube na uskom rubu umivaonika. Dalalovi imaju vlastiti umivaonik; za-što ga ne bi imali i ostali?

— Kao da i mi sebi ne možemo kupiti umivaonik! — prasnenapokon jednoga jutra jedna od njih.

— Jesu li Dalalovi jedini koji mogu popraviti stanje u ovojzgradi? — upitala je druga.

Proširiše se glasine: kako je gospodin Dalal poslije njihove prepirke utješio ženu kupivši joj dvije kile gorušičina ulja, kaš-mirski šal, tucet mirisnih sapuna, kako je gospodin Dalal ispu-nio zahtjev za uvođenje telefona, kako gospođa Dalal ne radi ništa drugo nego povazdan pere ruke u umivaoniku. I kao da sve to nije bilo dosta, drugi dan ujutro progurao se u usku uli-čicu taksi s odredištem za kolodvor Howrah.

— Dalalovi odlaze na deset dana u Simlu.— Boori Ma, nisam zaboravila. Kad se vratimo, donijet ćemo

vam pokrivač od ovčjeg runa, satkan u planinama —■ rekla jegospođa Dalal kroz otvoren prozor taksija. U krilu je držalakožnu torbicu koja se slagala s tirkiznim rubom njezina sarija.

— Donijet ćemo vam dva! — doviknuo je gospodin Dalal kojije sjedio pokraj svoje žene provjeravajući je li mu lisnica namjestu.

Od svih stanara te kuće kraj sklopivih ulaznih vrata stajala je jedino Boori Ma da im poželi sretan put.

Čim su Dalalovi otišli, ostale su žene počele praviti planove za vlastitu obnovu. Jedna je odlučila da će zamijeniti dio svojih svadbenih narukvica i pozvati soboslikara da osvježi zidove stu-bišta. Druga je založila svoj šivaći stroj i pozvala lovca na štako-

79

re. Treća je otišla do kujundžije i prodala mu garnituru zdjelica za puding; ona je namjeravala dati kapke obojiti žuto.

Došli su radnici i zauzeli tu posebnu stambenu zgradu dan i noć. Da izbjegne gužvu, Boori Ma počela je spavati na krovu. Toliko je ljudi ulazilo i izlazilo kroz ta preklopna vrata, toliko se drugih u svako doba natiskivalo u tu usku ulicu, da nije imalo nikakva smisla držati ih na oku.

Nekoliko dana kasnije Boori Ma odnijela je na krov i svoje košare i vjedro u kojem je kuhala. Umivaonik u prizemlju nije joj bio potreban, jer se isto tako lako mogla oprati, kao što se i dosad prala, pod slavinom na cisterni. Još je imala u planu da trakama, koje je izrezala od svojih pokrivača, uglača stupove na ogradi. I dalje je spavala na novinskom papiru.

Opet su došle kiše. Pod tendom kroz koju je kapkalo, s no-vinskim papirom nabijenim na glavu, Boori Ma se šćućurila i promatrala monsunske mrave kako šeću po konopcu za sušenje rublja, noseći jaja u čeljustima. Vlažni vjetrovi tažili su joj leđa. Ponestajalo joj je novinskog papira.

Jutra su joj se otegla, poslijepodnevajoš više. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put popila čašu čaja. Ne misleći na svoju nevolju, niti na prošla vremena, pitala se samo kad će se Dala-lovi vratiti s njezinom posteljinom.

Postala je nemirna na krovu, pa je, da se malo razgiba, po-čela poslijepodneva provoditi kružeći po susjedstvu. S crvenom metlom u ruci, u sariju zamrljanom tiskarskom bojom od novi-na, lutala je tržnicama i počela trošiti životnu ušteđevinu na sitne poslastice: danas omotić rižinih pahuljica, sutra malo in-dijskih oraščića, pa dan zatim čašu soka od šećerne trstike. Jednog je dana otišla čak do štandova za prodaju knjiga na Col-lege Streetu. Sutradan je odšetala još dalje, do tržnice sa ze-maljskim plodinama u Bow Bazaaru. I tamo, dok je stajala u jednom natkrivenom opskrbnom prolazu, razgledajući plodove indijskog krušnog drveta i persimone, osjeti kako je netko po-vlači za skut sarija. Kad se ogledala, njezina životna ušteđevina i ključevi već su bili nestali.

Kad se Boori Ma tog poslijepodneva vratila, na ulaznim su je vratima dočekali stanari. Zloslutni krikovi odjekivali su gore

80

i dolje po stubištu, svi prenoseći istu vijest: ukraden je umivao-nik na donjem odmorištu. Sad velika rupa zjapi u nedavno obi-jeljenom zidu, iz koje strši splet gumenih cijevi i vodova. Boori Ma bez riječi zgrabi svoju crvenu metlu.

U svojoj žurbi stanari su tako reći odnijeli Boori Ma stuba-ma na krov, gdje su je spustili s jedne strane konopca za suše-nje rublja, a s druge počeli vrištati na nju.

— Sve je to njezina krivnja — prodere se jedan od njih. —Ona je obavijestila lopove. Gdje je bila kad je trebalo čuvatiulaz?

— Danima već luta ulicama i razgovara s nepoznatim ljudima — izvijesti jedan drugi.

— Dijelili smo s njom naš ugljen, dali joj mjesto za spavanje.Kako nas je mogla tako izdati? — zanimalo je trećega.

Premda se nitko od njih nije izravno obratio Boori Ma, ona im je odgovorila:

— Vjerujte mi, vjerujte. Nisam ja obavijestila kradljivce.

— Godinama slušamo vaše laži — odgovorili su joj. — A sadočekujete da vam vjerujemo?

Njihovo optuživanje nije prestajalo. Kako će to objasniti Da-lalovima? Na kraju potražiše savjet u gospodina Chatterjeea. Našli su ga kako sjedi na svom balkonu i promatra prometnu gužvu.

Jedan od stanara s prvog kata reče:— Boori Ma ugrozila je sigurnost ove zgrade. Svi posjeduje

mo dragocjenosti. Udovica gospođa Misra živi sama sa svojimtelefonom. Sto da radimo?

Gospodin Chaterjee razmotri njihove optužbe. Kad je o sve-mu dobro porazmislio, poravna šal, koji mu je bio prebačen preko ramena, i zagleda se u bambusove skele koje odnedavno opkoljuju njegov balkon. Prozorski kapci iza njega, bezbojni ot-kako ga pamćenje služi, sad su obojeni žuto. Napokon reče:

— Boori Ma ima usta puna pepela. Ali to nije ništa novoNovo je pročelje ove zgrade. A ovakvoj je zgradi potreban prav;durvoan.

81

Nato stanari pobacaše njezino vjedro, njezine košare i crvenu metlu niz otvor u stubištu, pa mimo poštanskih ormarića kroz preklopna vrata ravno na ulicu. A onda izbaciše i Boori Ma. Svi su jedva čekali da pođu u potragu za pravim duriva-nom.

Iz hrpe svoje imovine Boori Ma zadrža samo svoju metlu. — Vjerujte mi, vjerujte — rekla je još jedanput dok joj se lik polako gubio. Prodrma skut svog sarija, ali ništa ne zazvecka.

Seksi

Bila je to noćna mora svake udane žene. Poslije devet godina braka, ispričala je Laxmi Mirandi, suprug njezine sestrične za-ljubio se u drugu. Sjedio je pokraj nje u zrakoplovu, na letu od Delhija do Montreala i, umjesto da se vrati vlastitoj ženi i sinu, iskrcao se zajedno s tom ženom na Heathrowu, u Londonu. Na-zvao je suprugu i rekao joj daje imao jedan razgovor koji mu je promijenio život i da mu treba vremena da o svemu razmisli. Laxmina je sestrična pala u krevet.

— Ne krivim ja nju — rekla je Laxmi i posegnula za vrećicom s Hot Mix grickalicama koje je mljaskala od jutra do mraka; Mirandi su izgledale kao prasne narančine pahuljice. — Zamisli ti to. Engleskinja, upola mlađa od njega. — Laxmi je bilasamo nekoliko godina starija od Mirande, ali već udana i u svompregratku, koji je bio do Mirandina, držala je fotografiju sebe isvog supruga kako sjede na bijeloj kamenoj klupi pred TadžMahalom. Upravo je najmanje sat vremena telefonski razgovarala sa svojom sestričnom trseći se da je umiri. Nitko to nijeprimijetio; radile su na državnoj radiopostaji, na odjelu za prikupljanje financijskih sredstava, i bile okružene ljudima koji supo cijele dane sjedili na telefonu moljakajući za priloge.

— Najteže mije zbog dječaka — dodala je Laxmi. — Danimaje već kod kuće. Moja sestrična kaže da ga ne može čak ni uškolu odvesti.

— Grozno! — reče Miranda. Obično su Laxmini telefonskirazgovori — uglavnom s njezinim suprugom, o tome što da skuha za večeru — ometali Mirandu dok je tipkala pisma, molećislušatelje radiopostaje da povise svoj godišnji prilog u zamjenu

83

za neku torbu ili kišobran. Jasno je kroz laminirani zid između njihovih pisaćih stolova mogla čuti Laxmi, čije su rečenice tu i tamo bile začinjene ponekom indijskom riječi. Ali to poslijepod-ne Miranda nije slušala. Sama je telefonirala, s Devom, dogova-rajući se gdje će se večeras naći.

I Dev je Bengalac. Miranda je isprva mislila daje to neka re-ligija. Ali onda joj je on na zemljopisnoj karti, otisnutoj u časo-pisu The Economist, pokazao provinciju u Indiji zvanu Bengal. Namjerno je donio taj časopis u njezin stan, jer ona nije posje-dovala atlas ni bilo koju drugu knjigu sa zemljopisnim karta-ma. Pokazao joj je prstom grad u kojem je rođen ijedan drugi u kojem je rođen njegov otac. Jedan od tih gradova imao je okvir oko sebe, s namjerom da privuče čitateljev pogled. Kad je Mi-randa upitala što taj okvir znači, Dev je smotao časopis rekavši:

— Ništa zbog čega bi se ti morala zabrinjavati — i nestašno je potapšao po glavi.

Prije nego što je izašao iz njezina stana, bacio je časopis u smeće, zajedno s opušcima triju cigareta, koliko ih je popušio za svakog svog posjeta. Ali, čim je vidjela da se njegov automo-bil izgubio niz Aveniju Commonwealth prema vlastitoj kući u predgrađu, gdje živi s vlastitom ženom, Miranda gaje izvadila, obrisala prašinu s ovitka i savila ga u obrnutom smjeru da ga izravna. Onda gaje odnijela u postelju, još zgužvanu od njihova vođenja ljubavi, i počela proučavati granice Bengala. Dolje je bio zaljev, gore su bila brda. Karta je bila priložena uz članak o nečem zvanom Gramin Bank. Okrenula je stranicu u nadi da će naći sliku grada u kojem je Dev rođen, ali našla je samo grafiko-ne i tabele. Ipak, zurila je u njih, misleći pritom sve vrijeme na Deva, na to kako je samo prije petnaest minuta podignuo njezi-ne noge na svoja ramena i pritisnuo joj koljena o njezina prsa, rekavši kako mu je nikada nije dosta.

Upoznala gaje prije tjedan dana u robnoj kući Filene. Svra-tila je u nju za podnevna odmora da u suterenu kupi hulahup-ke s popustom. Poslije se dizalom popela u glavni dio robne kuće, na odjel za kozmetiku, gdje su sapuni i kreme bili izloženi kao dragulji, a sjenila za očne kapke i puderi blistali poput lep-tira pribodenih iza zaštitnog stakla. Premda Miranda nikad nije kupila išta drugo osim ruža za usne, voljela je od vremena

84

do vremena prošetati tim prenatrpanim uskim labirintom, koji joj je na neki način bio prisniji od ostalog Bostona. Voljela je kr-čiti sebi put između žena koje su na svakom uglu parfemom prskale kartice kojima su onda mahale po zraku; ponekad bi poslije više dana našla takvu karticu složenu u džepu od ka-puta, a bogat bi je miris, još blago sačuvan, grijao dok je u hlad-na jutra čekala na podzemnu.

Tog dana, kad se zaustavila da karticu poprska jednim od ugodnijih mirisa, primijetila je kako zajednom tezgom stoji neki muškarac. U ruci je držao ceduljicu ispisanu urednim ženskim rukopisom. Prodavačica je bacila kratak pogled na papir i po-čela izvlačiti ladice. Izvadila je četvrtasti komad sapuna u crnoj kutiji, neku hidratantnu masku, bočicu s nekim kapima za ob-navljanje stanica i dvije tube kreme za lice. Muškarac je bio tamne puti, a na zglobovima prstiju vidjele su se crne dlačice. Na sebi je imao plamenoružičastu košulju, mornarskiplavo odi-jelo, kamelhar kaput sa svijetlom kožnom dugmadi. Pri plaća-nju bio je skinuo rukavice od svinjske kože. Šuštave novčanice izvadio je iz tamnocrvene novčarke. Nije nosio vjenčani prsten.

— Čime vas mogu uslužiti, zlato? — upitala je prodavačicaMirandu. Pogledala ju je preko ruba svojih naočala u okviru odkornjačevine, procjenjujući joj ten.

Miranda nije znala što želi. Znala je samo da ne želi da taj čovjek ode. Činilo se da i on oklijeva, čeka zajedno s prodavači-com da ona nešto kaže. A ona je samo promatrala nekoliko bo-čica posloženih na ovalnom pladnju, neke veće, neke manje, poput obitelji koja pozira pred fotoaparatom.

— Tražim neku kremu — napokon će Miranda.— Koliko vam je godina?— Dvadeset i dvije.Prodavačica je kimnula i otvorila neku bočicu od mliječnog

stakla.— Ovo je možda malo jače nego što ste navikli, ali ja bih po

čela već sada. Sve vaše bore formirat će se do dvadeset pete.Poslije toga počinju se pokazivati.

Čovjek je stajao i promatrao kako prodavačica tapkanjem nanosi kremu na Mirandino lice. Dok je Miranda primala upute

85

kako da primijeni kremu, brzim potezima na gore počev od baze vrata, on je okretao stalak s ruževima za usne. Onda je pritisnuo neku pumpicu i istisnuti gel protiv celulita umasirao sebi u nadlanicu. Zatim je otvorio neki lončić, prignuo se i toli-ko mu se primaknuo da mu je komadić kreme ostao na nosu.

Miranda se osmjehnula, ali usta su joj bila pokrivena širo-kim kistom kojim je prodavačica prelazila preko njezina lica.

— Ovo je crvenilo broj dva — rekla je žena. — Daje vammalo boje.

Miranda je kimnula i pogledala svoj odraz u jednom od nag-nutih zrcala poredanih na tezgi. Oči su joj bile srebrne, a koža blijeda kao papir, stoje u kontrastu s njezinom kosom, tamnom i sjajnom kao neko kavino zrno, navodilo ljude da je opišu kao zavodljivu, ako ne i lijepu. Imala je usku, jajoliku glavu koja se uzdizala do prominentne točke. I lice joj je bilo usko, s tako tan-kim nosnicama da se činilo kao da je nekoć bilo stisnuto kvači-cama za rublje. Sad joj je lice blistalo, obrazi su bili ružičasti, a koža ispod čeone kosti boje dima. Usne su joj se ljeskale.

Čovjek se također pogledao u zrcalo i brzo otro kremu s nosa. Miranda se pitala odakle je. Pomisli da bi mogao biti Špa-njolac ili Libanonac. Kad je otvorio i drugi lončić, rekao je ne obraćajući se nikom posebice: — Ovo miriše po ananasu — za-mijetila je tek neznatan strani naglasak.

— Mogu li još nešto učiniti danas za vas? — upitala je prodavačica primivši Mirandinu kreditnu karticu.

— Ništa, hvala.Žena umota kremu u nekoliko slojeva crvena svilena papira.— Bit ćete vrlo zadovoljni ovim proizvodom. — Mirandina

je ruka nemalo podrhtavala dok je potpisivala račun. Čovjek senije pomaknuo s mjesta.

— Ubacila sam i uzorak vašeg novog gela za oči — dodala jeprodavačica pruživši Mirandi malu vrećicu. Bacila je pogled naMirandinu kreditnu karticu prije nego što ju je skliznula prekotezge. — Do viđenja, Miranda.

Miranda pođe. Isprva se požurila. Ali kad je opazila vrata što vode do Downtown Crossinga, uspori korak.

86

— Dio vašeg imena je indijski — rekao je čovjek uskladivšisvoj korak s njezinim.

Zaustavila se, on također, kod jednog okruglog stola, uokvi-renog borovim češerima i baršunastim vrpcama, na kojem su bili nagomilani puloveri. — Miranda?

— Mira. Imam tetu koja se zove Mira.Njegovo je ime Dev. Radi u jednoj investicijskoj banci, tamo

otraga, rekao je, nagnuvši glavu u pravcu Južne postaje. Prvi čovjek s brkovima, zaključila je Miranda, koji joj se sviđa.

Zajedno su pošli prema postaji Park Street, mimo kioska u kojima su prodavali jeftine pojase i ručne torbice. Oštar sije-čanjski vjetar pokvario joj je razdjeljak u kosi. Dok je po džepu od kaputa tražila kovani novčić, pogled joj je pao na njegovu vrećicu s kupljenom robom.

— A ovo je za nju?— Za koga?— Za vašu tetu Miru.— To je za moju ženu. — Polako je izgovorio te riječi, iz-

državši Mirandin pogled. — Odlazi u Indiju na nekoliko tjedana. — On prevrne očima. — Luda je za tim stvarima.

Nekako, s obzirom na to da žena nije ovdje, nije se činilo tako loše. Isprva su Miranda i Dev gotovo svaku noć, premda ne čitavu, provodili zajedno. Objasnio joj je da ne može ostati skroz kod nje, jer ga žena naziva svaki dan u šest ujutro iz In-dije kad je tamo četiri sata poslije podne. I tako je on napuštao njezin stan u dva, tri, a ponekad čak i u četiri sata ujutro, kad se vozio natrag u svoje predgrađe. Preko dana nazivao ju je svaki sat, čini se s posla ili sa svog mobitela. Kad se upoznao s Mirandinim dnevnim redom, ostavljao joj je svaku večer u pet i trideset poruku, dok je ona još bila u podzemnoj vraćajući se u svoj stan, tek toliko, rekao je, da čuje njegov glas čim prođe kroz vrata. "Mislim na tebe", ostavljao je poruku na vrpci. "Je-dva čekam da te vidim." Rekao je da voli provoditi vrijeme u njezinu stanu, u kojem kuhinja nije šira od kutije za kruh, po-dovi škripe i nagnuti su, a ono zujalo dolje u trijemu nekako čudno zazvuči kad ga pritisne. Rekao je da joj se divi što se pre-

87

selila u Boston, gdje ne poznaje ni žive duše, umjesto daje ostala u Michiganu, u kojem je odrasla i pohađala koledž. Kad mu je Miranda odgovorila da se nema čemu diviti, jer je otišla u Boston baš s tih razloga, samo je zakimao glavom. — Ja znam što znači biti osamljen — rekao je, odjednom ozbiljan, i u tom trenutku Miranda osjeti da je on razumije — razumije kako se osjeća ponekih večeri u podzemnoj nakon što je sama samcata bila pogledati neki film ili svratila u knjižaru da prelista časopi-se, ili da popije nešto s Laxmi, koja se uvijek za sat ili dva mo-rala sastati s mužem na postaji Alewife. U manje ozbiljnim tre-nucima Dev bi rekao kako mu se sviđa što su joj noge duže od torza. Primijetio je to kad je prvi put gola prešla preko sobe.

— Ti si prva — rekao je diveći joj se s postelje. — Prva žena s tako dugim nogama koju sam upoznao.

Dev je bio prvi koji joj je to rekao. Za razliku od mladića, s kojima se sastajala u koledžu i koji su bili jednostavno samo viša, teža verzija onih s kojima se sastajala u gimnaziji, Dev je bio prvi koji je uvijek plaćao, koji joj je otvarao vrata i u restora-nu posezao preko stola za njezinom rukom da je poljubi. On je bio prvi koji joj je donio buket cvijeća, tako velik da gaje morala raspodijeliti u svih svojih šest čaša za piće, i prvi koji je, dok su vodili ljubav, neprestano šaputao njezino ime. Već nekoliko dana pošto su se upoznali, Miranda je na poslu počela osjećati želju da i ona u svom pregratku zatakne fotografiju sebe i Deva, poput one na kojoj su Laxmi i njezin suprug pred Tadž Maha-lom. Laxmi nije ništa rekla za Deva, već i zato što je i Laxmi bila Indijka. Ali Laxmi je ionako tih dana neprestano telefoni-rala sa svojom sestričnom, koja je još bila u krevetu, čiji je su-prug još bio u Londonu i čiji sin još nije odlazio u školu. — Mo-raš nešto jesti — tjerala ju je Laxmi. — Ne smiješ upropastiti zdravlje. — Kada pak nije razgovarala sa sestričnom razgova-rala je s mužem. Ti su razgovori ipak bili kraći i završavala ih je raspravom o tome hoće li za večeru imati piletinu ili janjetinu. — Žao mi je — čula ju je Miranda kako se jednom prilikom is-pričala. — Ali cijela me ta stvar jednostavno čini pomalo para-noidnom.

Miranda i Dev nisu se prepirali. Odlazili su u kino Nickelo-deon i za cijelog se filma ljubili. U Daviš Squareu jeli su svinjski

gulaš i kukuruzni kruh, pri čemu je Dev papirni ubrus zatak-nuo poput kravate u ovratnik košulje. Pijuckali su sangriju u baru nekog španjolskog restorana, dok je nacerena svinjska glava predsjedala njihovu razgovoru. Odlazili su u Muzej lije-pih umjetnosti i izabrali poster s lopočima za njezinu spavaću sobu. Jedne subote, nakon popodnevnog koncerta u Symphony Hallu, pokazao joj je svoje najmilije mjesto u gradu, Mapparium u Christian Science Centru, gdje su stajali u prostoriji, cijeloj od blistavih ploča od obojenog stakla, koje su bile sastavljene tako da tvore unutrašnjost globusa, a tako je globus izgledao i izvana. Usred prostorije bio je proziran most, te se činilo kao da stoje u središtu svijeta. Dev je pokazao na Indiju, koja je bila crvena i s kudikamo više detalja nego na onoj karti u The Eco-nomistu. Objasnio joj je da mnoge od tih zemalja, poput Šijama i Talijanske Somalije, više ne postoje kao takve: u međuvreme-nu promijenila su im se imena. Ocean, plav kao paunova prsa, predstavljen je u dvije nijanse, ovisno o dubini vode. Pokazao joj je najdublje mjesto na Zemlji, duboko sedam milja, gore kod Marijanskih otoka. Zirkali su preko mosta i pod svojim noga-ma gledali Antarktički arhipelag, istegnuli su vratove i iznad sebe vidjeli divovsku metalnu zvijezdu. Dok je govorio, Devov se glas snažno odbijao od staklenih zidova, katkad glasno, kat-kad tiho, katkad kao daje uronio u Mirandine dojke, a katkad joj uopće nije dopro do uha. Kad je skupina turista došetala na most, čula je kako se nakašljavaju kao pred mikrofonom. Dev je objasnio da je to zbog akustike.

Miranda je pronašla London, u kojem se nalazio suprug Lax-mine sestrične sa ženom koju je upoznao u zrakoplovu. Pitala se u kojem indijskom gradu živi Devova supruga. Najdalje do-kle je Miranda dospjela bili su Bahami, dok je još bila dijete. Sad ih je tražila na staklenim pločama, ali nije ih uspjela pro-naći. Kad su turisti otišli, a ona i Dev opet ostali sami, rekao joj je neka stane na jedan kraj mosta. Iako su jedno od drugoga udaljeni devet metara, rekao je Dev, moći će čuti međusobni šapat.

— Ne vjerujem — rekla je Miranda. To su bile prve riječi koje je progovorila otkako su ušli. Osjetila ih je kao da ima zvučnike u ušima.

I 89

— Hajde, kreni) — do svog kraja mosta. Glas je spustio do šapta. — Reci nešto. — Gledala je kako mu usne oblikuju riječi; u isto vrijeme čula ih je tako jasno da ih je osjetila pod kožom, pod zimskim kaputom, tako blize i pune topline da joj je i samoj postalo toplo.

— Halo — prošaptala je, jer nije znala što drugo da kaže.— Ti si seksi — uzvratio je šaptom.

Idućeg tjedna na poslu Laxmi je rekla Mirandi da to nije prva afera koju sad ima suprug njezine sestrične.

— Odlučila je pričekati dok se on ne opameti — rekla jeLaxmi jedne večeri kad su se spremale napustiti ured. — Kažeda je to zbog dječaka. Voljna mu je oprostiti zbog dječaka. —Miranda pričeka da Laxmi zatvori svoj kompjutor. — Dopuzatće on natrag na koljenima, i pustit će ga unutra — reče Laxmikimajući glavom. — Ja to ne bih nikad učinila. Da moj mužsamo pogleda drugu ženu, promijenila bih sve brave. — Promatrala je fotografiju u svom pregratku. Laxmin suprug ovioje ruku oko njezina ramena, a koljena privukao prema njoj naklupi. Onda se okrene prema Mirandi. — Ti ne bi?

Miranda kimne. Devova žena vraća se sutra iz Indije. To po-slijepodne nazvao je Mirandu u ured da joj kaže kako mora otići po nju na aerodrom. Obeća da će je nazvati čim bude mogao.

— Kako izgleda Tadž Mahal? — upita ona Laxmi.— Najromantičnije mjesto na svijetu. — Laxmino se lice

ozari od sjećanja. — Vječni spomenik ljubavi.

Dok je Dev bio na aerodromu, Miranda je pošla u suteren Filene da kupi neke stvari koje, po njezinu mišljenju, jedna lju-bavnica mora imati. Našla je par crnih cipela s visokom peti-com i s kopčama koje su bile manje od dječjih zubi. Našla je i satenske slip-gaćice s "caknastim" rubom i svileni kućni halje-tak do koljena. Umjesto hulahupki, koje nosi na poslu, našla je tanke najlonske čarape sa šavom. Kopkala je po poslaganoj robi, šetkala između stalaka s vješalicama, koje je skidala jednu za drugom sve dok nije pronašla koktel haljinu od podatnog srebrnastog materijala, koji joj pristaje uz oči, i s tankim lanci-

90

cima umjesto naramenica. Dok je kupovala, mislila je na Deva i na to što joj je bio rekao u Mappariumu. Tu ju je prvi put jedan muškarac nazvao seksi, a kad je zatvorila oči, još je osjećala kako joj taj šapat struji tijelom, pod kožom. U kabini za probe, koja je zapravo bila velika prostorija sa zrcalima po zidovima, našla je slobodno mjesto pokraj neke starije žene blistava lica i loše obojene kose. Žena je stajala bosonoga u donjem rublju i između prstiju navlačila crni mrežasti bodi.

—Uvijek provjerite nije li negdje začehnuto — posavjetovaje žena.

Miranda izvadi satenske slip-gaćice i pridrži ih na prsima. Žena s odobravanjem kimne.—O da!—A ovo? — Miranda visoko podigne srebrnu koktel haljinu.—Svakako — reče žena. — Smjesta će je htjeti strgnuti s vas.Miranda zamisli njih dvoje u restoranu u South Endu, u

kojem su već bili i gdje je Dev naručio guščja jetra, zatim juhu, šampanjac i na kraju maline. Zamisli sebe u koktel haljini i Deva u jednom od njegovih odijela kako joj preko stola ljubi ruku. Samo što je Dev, kad ju je idući put posjetio, jednoga ne-djeljnog poslijepodneva, nekoliko dana otkako su se posljednji put vidjeli, došao u športskoj odjeći. Poslije ženina povratka to mu je bio izgovor: nedjeljom se uvijek vozi u Boston i trči uz rijeku Charles. Prvu nedjelju otvorila mu je vrata u kućnom ha-ljetku, koji joj je dopirao do koljena, ali Dev to nije ni primijetio. Odnio ju je u krevet, u hlačama od trenirke i tenisicama, i bez riječi ušao u nju. Poslije je brzo navukla haljetak i pošla preko sobe da mu donese tanjurić za pepeo njegovih cigareta, ali se ipak požalio što ga je lišila pogleda na svoje duge noge, pa je zatražio da ga opet skine. I tako se iduće nedjelje nije više ni trudila. Obukla je traperice. Novo fino rublje strpala je straga u jednu ladicu iza čarapa i svakodnevnog donjeg rublja. Srebrna koktel haljina visila joj je u ormaru, etiketa se još njihala sa šava. Ujutro bi često haljina bila sklupčana na podu; lančane naramenice uvijek bi skliznule s metalne vješalice.

Miranda se ipak veselila nedjeljama. Ujutro je odlazila u de-likatesu gdje bi kupila baguette i male plastične posude s onim

91

stoje Dev volio, na primjer ukiseljene haringe, salatu od krum-pira, pesto tortice i sir mascarpone. Jeli su u postelji, prstima hvatali haringe i trgali baguette rukama. Dev joj je pričao dogo-dovštine iz svog djetinjstva, kako bi poslije škole došao kući i pio sok od manga koji mu je serviran na pladnju, a onda bi uz jezero igrao kriket, sav u bijelom. Rekao joj je kako su ga, kao osamnaestogodišnjaka, za vrijeme takozvanog kritičnog raz-doblja, poslali u koledž sjeverno od New Yorka i kako mu je tre-balo nekoliko godina da uzmogne pratiti američki naglasak u filmovima, usprkos činjenici što je odrastao s engleskim kao glavnim jezikom. U međuvremenu Dev je popušio svoje tri ciga-rete ugasivši ih na tanjuriću koji je bila za nj stavila na ormarić pokraj svoje postelje. Katkada bi i on nju nešto upitao, na pri-mjer koliko je ljubavnika imala (tri) i koliko joj je godina bilo prvi put (devetnaest). Poslije jela vodili su ljubav, na plahtama punim mrvica, a onda bi Dev odspavao dvanaestak minuta. Mi-randa još nije upoznala odrasla čovjeka koji bi tako prispavao, ali Dev je rekao daje to nešto s čime je odrastao u Indiji, gdje je tako vruće da ljudi ne napuštaju svoje domove prije zalaska sunca.

— Osim toga, to je prilika da zajedno spavamo — promrmljao je vragolasto, ovivši joj ruku, poput kakve velike narukvice,oko tijela.

Samo što Miranda nikada nije spavala. Gledala bi sat na noćnom ormariću ili pritisnula obraz na Devove prste, ispreple-tene s njezinima, od kojih je svaki njegov imao po pola tuceta dlačica na člancima. Poslije šest minuta okrenula bi se njemu, uzdišući i protežući se, da provjeri spava li on zaista. Uvijek je spavao. Pri disanju isticala su mu se rebra usprkos tomu što mu se već počeo nazirati trbuščić. Gunđao je zbog dlaka na svo-jim ramenima, ali Miranda ga je smatrala savršenim i nije ga uopće mogla zamisliti drukčijeg.

Nakon dvanaest minuta Dev bi otvorio oči kao da je sve to vrijeme bio budan, podsmjehivao bi joj se, pun zadovoljstva ka-kvo bi i ona rado osjetila.

— Najboljih dvanaest minuta u cijelom tjednu. — Uzdahnuo bi, prelazeći rukom po listovima njezinih nogu. Onda biskočio iz postelje, navukao hlače od trenirke i zavezao tenisice.

92 i

U kupaonici bi kažiprstom očetkao zube, najbolji način, dobro poznat svim Indijcima, rekao je, kako da odstrane dim iz usta. Kad bi ga na rastanku poljubila, namirisala je ponekad u njego-voj kosi sebe. Ali znala je da mu njegov izgovor kako je poslije-podne proveo u trčanju dopušta da po povratku kući prvo stane pod tuš.

Izuzev Laxmi i Deva, jedini Indijci koje je Miranda ikad upoznala bila je jedna obitelj u susjedstvu gdje je odrasla, a zvali su se Dixit. Na veliko veselje djece iz susjedstva, među koje je pripadala i Miranda, ali ne i djeca obitelji Dixit, gospodin Dixit svaku je večer trčao krivudavim ulicama njihova naselja u običnoj košulji i običnim hlačama, a jedini ustupak športskoj opremi bio je par jeftinih tenisica. Svakog vikenda obitelj — majka, otac, dva dječaka i jedna djevojčica — potrpala bi se u automobil i odvezla, nitko nije znao kamo. Očevi su se žalili da gospodin Dixit ne gnoji svoj travnjak propisno, ne grablja lišće na vrijeme, osim toga složili su se da kuća obitelji Dixit, jedina s umjetnom oplatom, umanjuje šarm cijelog naselja. Majke nisu nikad pozivale gospođu Dixit da im se pridruži na bazenu Arm-strongovih. Dok su čekala školski autobus, Dixitova su djeca stajala za sebe na jednoj strani, dok bi druga djeca ispod glasa zapjevuckala "Dixit, Dixit, sve sam shit", pa prasnula u smijeh.

Jedne su godine sva djeca iz susjedstva pozvana na rođen-dansku proslavu Dixitove kćeri. Miranda se sjećala teškog miri-sa tamjana i luka u kući i hrpe cipela nagomilanih kraj ulaznih vrata. Ali najjasnije se sjećala komada tkanine, veličine otprili-ke jastučnice, koji je visio s drvenog klina na početku stuba. Na njemu je bila naslikana gola žena crvena lica, oblikovana poput viteškog štita. Imala je goleme bijele oči, iskošene prema slje-poočicama, a zjenice su bile obične točke. Dvije kružnice, s isto takvim točkama u njihovoj sredini, naznačavale su joj dojke. U jednoj ruci držala je zamahnuti bodež, a nogom je pritisnula muškarca koji se koprcao na tlu. Oko tijela bila joj je ovijena ogrlica od nanizanih krvavih glava nalik na lanac od samih ko-kica. Isplazila je jezik Mirandi.

— To je božica Kali — rado je objasnila gospođa Dixit i malo pomakla klin da izravna sliku. Ruke gospođe Dixit bile su obo-

93

jene henom, zamršeni uzorak od cik-cak linija i zvijezda. — Do-đite, molim, vrijeme je za kolač.

Miranda, tada devetogodišnjakinja, bila je odviše prestraše-na da bi pojela kolač. Još je mjesecima poslije bila u takvu stra-hu da se čak bojala prolaziti onom stranom ulice na kojoj se na-lazila kuća Dixitovih, a pokraj koje je morala proći dvaput na dan, jedanput do autobusne postaje, a onda još jedanput na povratku kući. Neko je vrijeme čak zadržavala dah dok ne bi došla do sljedeće tratine, kao stoje radila i kad bi školski auto-bus prolazio pokraj groblja.

Sada se toga stidjela. Sada, pošto su ona i Dev vodili ljubav, sklopila bi oči i vidjela pustinje i slonove, mramorne paviljone kako plutaju na jezerima pod punim mjesecom. Jedne subote, kad nije imala drugog posla, propješačila je sve do Central Squarea i u jednom indijskom restoranu naručila porciju tan-doori pilića. Dok je jela, nastojala je upamtiti indijske izraze, otisnute na dnu jelovnika, za pojmove kao što su "izvrsno", "voda" i "račun molim". Te joj se riječi ipak nisu usjekle u pamet, pa je počela povremeno odlaziti na odjel stranih jezika knjižare na Kenmore Squareu, gdje je proučavala bengalsku abecedu u seriji izdanja "Uči sam". Jedanput je čak pokušala transkribirati indijski dio svog imena — Mira — u svoj rokov-nik rukom koja se kretala u nenaviklim pravcima, zastajkujući, vrteći se i uzimajući u ruke pero kad je sama to najmanje očeki-vala. Prateći strelice u knjizi, nacrtala je šipku slijeva nadesno, s koje su visila slova; jedno je više sličilo brojki nego slovu, dru-go je izgledalo kao trokut koji leži na vlastitom boku. Tek po-slije nekoliko uzastopnih pokušaja uspjela je ispisati slova svog imena koja su počela sličiti uzorcima u knjizi, ali čak ni onda nije bila sigurna je li napisala Mira ili Mara. Bilo je to obično črčkanje, ali negdje u svijetu, postalo joj je bolno jasno, to nešto znači.

Preko tjedna i nije bilo tako loše. Bila je zaposlena u uredu, osim toga ona i Laxmi počele su zajedno odlaziti na objed u novi indijski restoran iza ugla, gdje ju je Laxmi izvještavala o najnovijem stanju braka svoje sestrične. Miranda je ponekad pokušavala promijeniti predmet razgovora koji ju je tjerao da

94

se osjeća kao nekoć u koledžu kad bi ona i njezin ondašnji prija-telj mirno odšetali iz prepune Kuće palačinki ne plativši račun, tek toliko da vide mogu li proći bez posljedica. Ali Laxmi nije govorila ni o čemu drugom.

— Da sam ja na njezinu mjestu, odletjela bih ravno u Lon-don i oboje ih ustrijelila — objavila je jednog dana. Prelomila je jedan papandum na pola i umakala ga u chutney — indijski ljuti začin. — Ne znam kako može jednostavno tako čekati.

Miranda je znala kako čekati. Uvečer bi sjela za svoj jedaći stol, lakirala nokte bezbojnim lakom, jela salatu ravno iz zdjele, gledala televiziju i čekala nedjelju. Subote su bile najgore, jer subotom se činilo da nedjelja neće nikada doći. Jedne subote, kad ju je Dev nazvao kasno uvečer, čula je kako se u pozadini ljudi smiju i razgovaraju, a bilo ih je toliko da gaje upitala nije li možda u nekoj koncertnoj dvorani. Ali zvao je samo iz svoje kuće u predgrađu. — Ne čujem te dobro — rekao je. — Imamo goste. Nedostajem ti? — Pogledala je na televizijski ekran, išla je neka komedija, ali daljinskim je upravljačem stišala ton čim je zazvonio telefon. Zamislila gaje kako šapuće u svoj mobitel u nekoj sobi na katu, s jednom rukom na okrugloj kvaki vrata, a hodnik pun gostiju. — Miranda, nedostajem li ti? — upitao je ponovo. Odgovorila je potvrdno.

Kad ju je sutradan posjetio, upitala ga je kako mu izgleda žena. Pribojavala se tog pitanja i pričekala dok nije popušio po-sljednju od svoje tri cigarete i čvrsto je zgnječio na tanjuriću. Pitala se neće li doći do svađe. Ali Deva njezino pitanje nije iz-nenadilo. Rekao joj je, stavivši komadić sušenog lososa na kre-ker, da njegova žena sliči jednoj bombajskoj glumici, Madhuri Dixit.

Mirandi srce na trenutak zasta. Ali ne, ona Dixitova kći zvala se nekako drukčije, nekako na P. Ipak se pitala nisu li možda glumica i Dixitova kći u rodu. Ona djevojčica bila je neugledna, za sve vrijeme u gimnaziji nosila je pletenice.

Nekoliko dana kasnije Miranda se uputi u indijsku trgovinu mješovitom robom na Central Squareu, koja je držala i posud-benu videoteku. Vrata se otvoriše na kompliciranu zvonjavu zvonca. Bilo je vrijeme objeda i ona je bila jedina mušterija. Na ekranu, obješenom u jednom kutu trgovine, vrtio se neki video;

95

mlade žene u dimijama sinkrono su micale bokovima na ne-koj plaži.

— Izvolite, molim? — upitao ju je čovjek koji je stajao za registarskom blagajnom. Jeo je samose koje je umakao u neki ta-mnosmeđi umak na papirnom tanjuru. Ispod staklene tezgepred njim ležalo je na pladnjevima još sočnih samosa, k tomunešto što je izgledalo poput svijetlih romboidnih čokoladnihbombona, omotanih folijom, i nekakvi kričavonarančasti kolačići koji su plivali u sirupu. — Želite neki video?

Miranda otvori svoj rokovnik, u koji je bila zapisala "Motte-ry Dixit". Pogleda gore na kasete poslagane na policama iza tezge. Vidjela je žene u suknjama koje su im sjedile nisko na bo-kovima i s gornjim dijelovima koje su poput svilenih rubaca ve-zale u čvor između dojki. Neke su se naslanjale na kameni zid ili na kakvo stablo. Bile su lijepe, onako kao što su lijepe žene koje plešu na plaži, s crno obrubljenim očima i dugom crnom kosom. U tom trenutku shvati da je i Madhuri Dixit zacijelo lijepa.

— Imamo ih i s titlovima, miss — produži čovjek. Brzo obrisa vrškove prstiju o košulju i izvadi tri video-kasete.

— Ne — reče Miranda. — Ne, hvala. — Prošeta zatim trgovinom, razgledajući police s paketićima i kutijicama bez etikete.Škrinje s dubokim smrzavanjem bile su prepune pita i povrćakoje nije poznavala. Poznata joj je jedino bila polica prepunavrećica s Hot Mixom, koje je Laxmi neprestano jela.

— Vrlo ljuto — reče čovjek kimajući glavom i pogledom prelazeći po Mirandinu tijelu. — Preljuto za vas.

U veljači suprug Laxmine sestrične još nije došao k pameti. Bio se vratio u Montreal, dva tjedna oštro se prepirao sa že-nom, spakirao dva kovčega i odletio natrag u London. Traži rastavu braka.

Miranda je sjedila u svom pregratku i slušala kako Laxmi neprestano ponavlja svojoj sestrični da ima i boljih muškaraca na svijetu koji jedva čekaju da izrone na svjetlo dana.

Idući dan sestrična je rekla da ona i njezin sin odlaze njezi-nim roditeljima u Kaliforniju, da se ondje malo oporave. No

96

Laxmi ju je nagovorila da napravi mali prekid i provede vikend u Bostonu.

— Dobro će ti činiti kratka promjena mjesta — blago ju jenagovarala. — Osim toga, nisam te vidjela već godinama.

Miranda se zagledala u vlastiti telefon, poželjevši da Dev na-zove. Prošla su već četiri dana kako nisu razgovarali. Čula je kako Laxmi naziva telefonske informacije tražeći broj nekog kozmetičkog salona. — Nešto za smirenje — zatražila je Laxmi i ugovorila termine za masažu, njegu lica, manikiranje i pediki-ranje. Zatim je rezervirala stol za objed u Four Seasons. U čvrs-toj nakani da razvedri sestričnu, Laxmi je zaboravila na dječa-ka. Pokucka na pregradni zid.

— Jesi li zauzeta u subotu?

Dječak je bio mršav. Nosio je žutu naprtnjaču preko leđa, a na sebi je imao sive hlače s uzorkom riblje kosti, crveni pulover s V-izrezom i crne kožne cipele. Kosa mu je u debelim šiškama padala preko očiju ispod kojih su se nazirali tamni kolobari. To je bilo prvo što je Miranda zapazila. Zbog njih je izgledao iscr-pljen, kao da prekomjerno puši i vrlo malo spava, usprkos činje-nici što mu je tek sedam godina. Čvrsto je prigrlio veliki blok za crtanje sa spiralnim uvezom. Ime mu je Robin.

— Pitaj me za neki glavni grad — rekao je i podigao pogledu Mirandu.

Ona mu uzvrati pogled. Bilo je osam i trideset jedne subote ujutro. Otpije gutljaj kave.

— Zašto?

— To je igra kojom se on uvijek zabavlja — objasni Laxminasestrična. Bila je mršava poput sina, duguljasta lica i s jednakim kolobarima oko očiju. Kaput boje hrđe teško joj je padao naramena. Crna kosa, s nekoliko sivih pramenova na sljepoočica-ma, bila joj je začešljana unatrag, kao u balerine. — Spomenetemu neku zemlju, a on kaže glavni grad.

— Trebala si ga čuti u kolima jelu Europu napamet.

reče Laxmi. — Zna već ci-

97

— Nije to nikakva igra — objasni Robin. — Natječem ses jednim dječakom u školi. Tko zna više glavnih gradova. Javodim.

Miranda kimne.— Pa lijepo. Koji je glavni grad Indije?— To ne vrijedi. — On odmaršira zamahujući rukama kao

limeni vojnik. Onda domaršira natrag do Laxmine sestrične ipovuče je za džep od kaputa. — Ti me pitaj nešto teže.

— Senegal — reče ona.— Dakar! — trijumfalno usklikne Robin i potrči u sve širim

krugovima. Na kraju utrči u kuhinju. Miranda začu kako otvara i zatvara hladnjak.

— Robine, ne diraj ništa bez pitanja — klonulo mu dovikneLaxmina sestrična. Uspjela je istisnuti smiješak za Mirandu.— Ne brinite. Za nekoliko će sati zaspati. I mnogo vam hvalašto ćete pripaziti na njega.

— Vraćamo se u tri — reče Laxmi i pohita hodnikom zajedno sa sestričnom. — Pogrešno smo parkirane.

Miranda učvrsti lanac na vratima. Onda ode u kuhinju da potraži Robina, ali on je već bio u dnevnoj sobi, za jedaćim sto-lom, klečeći na jednom od režiserskih stolaca. Otvorio je pa-tentni zatvarač na svojoj naprtnjači, odgurnuo Mirandinu koša-ricu s priborom za manikiranje na drugu stranu stola i po svoj površini posložio svoje olovke u boji. Miranda stane iza njega i preko njegovih ramena počne gledati što radi. Uzeo je plavu olovku i nacrtao obris zrakoplova.

— Vrlo lijepo — reče ona. Kad nije ništa odgovorio, ona odeu kuhinju i nalije sebi još kave.

— I meni molim još — dovikne Robin.Ona se vrati u dnevnu sobu.— Čega još?— Kave. Vidio sam da ima dosta u lončiću.Ona se primakne stolu i sjedne mu sučelice. Povremeno je

gotovo ustajao na stolcu da posegne za novom olovkom u boji. Režiserski se stolac jedva uleknuo od njegove težine.

— Premlad si za kavu.

98

Robin se toliko duboko nadvio nad svoj blok da gaje svojim mršavim prsima i uskim ramenima gotovo doticao, a glavu je nakrivio u stranu.

— Stjuardesa mi dopušta da pijem kavu — reče. — Ona staviu nju mlijeka i mnogo šećera. — Nato se opet uspravio i sad sepokraj zrakoplova ukaza žensko lice, dugačke valovite kose iočiju poput zvjezdica. — Njezina je kosa bila blistavija — zaključi on i doda: — I moj je otac upoznao neku ljepoticu u avionu. — Pogleda Mirandu. Lice mu se smrkne dok ju je gledaokako pije. — Mogu li dobiti bar malo kave? Molim!

Ona se upita nije li on, usprkos svom mirnom, iskrenom iz-razu lica, u stanju razbjesnjeti se i zamisli ga kako u svojim kožnim cipelama stupa za njom i vrišti za kavom, vrišti i plače sve dok njegova majka i Laxmi ne dođu po njega. Zato ode u ku-hinju i pripremi mu kavu prema njegovim uputama. Izabra vr-čić, do kojeg joj nije bilo stalo, za slučaj da mu padne na pod.

— Hvala — reče on, kad gaje stavila na stol. Nekoliko putakratko srkne, čvrsto držeći vrčić s obje ruke.

Miranda osta sjediti zajedno s njim za stolom dok je on nastavio s crtanjem, ali kad je pokušala staviti bezbojni lak na svoje nokte, pobunio se. Izvuče iz svoje naprtnjače neki svjetski godišnjak u meku uvezu i zamoli je da mu postavlja pitanja. Države su bile grupirane po kontinentima, po šest na svakoj stranici, s glavnim gradovima masno otisnutima, i na kraju po-praćene kratkim pregledom o stanovništvu, vladi i drugim sta-tističkim podacima. Miranda okrene stranicu u afričkom dijelu i pođe redom po popisu.

— Mali? — upita ga.— Bamako — odgovori on smjesta.— Malawi?— Lilongwe.Ona se sjeti kako je u Mappariumu gledala Afriku. Sjeti se

također daje njezina šira gornja strana bila zelena.— Nastavi — reče Robin.— Mauritanija?— Nouakchott.

99

— Mauricius?

Zastao je, stisnuo oči, onda ih opet otvorio, poražen.

— Ne mogu se sjetiti.

— Port Louis — reče mu ona.

— Port Louis. — Ponavljao je to, opet i opet, kao da pjevucka ispod glasa.

Kad su došli do posljednje afričke zemlje, Robin reče da bi želio gledati crtice, ali da ih i Miranda mora gledati zajedno s njim. A kad su crtici završili, on pođe za njom u kuhinju i osta-ne stajati pokraj nje dok nije skuhala još kave. Kad je nekoliko minuta zatim pošla u kupaonicu, nije pošao za njom, ali kad je otvorila vrata, zapanji se vidjevši daje čeka pred njima.

— Moraš i ti ići?

On odmahne glavom, ali ipak ušeta u kupaonicu. Spusti po-klopac na školjki, popne se na nju i prijeđe pogledom po uskoj staklenoj polici nad umivaonikom, na kojoj je Miranda držala keficu za zube i kozmetiku.

— Čemu to služi? — upita uzevši u ruku reklamni uzorakgela za oči koji je Miranda dobila onog dana kad je upoznalaDeva.

— Protiv podbuhlosti.

— Sto je to podbuhlost?

— Ovo ovdje — objasni ona i pokaza mu prstom.

— Zato što si plakala?

— Da.Robin otvori tubu i pomiriše. Istisne kapljicu na prst i pro-

tare je po ruci. — Peče. — Pomno provjeri nadlanicu kao da očekuje da promijeni boju. — Moja majka ima podbuhlost. Ona kaže daje to prehlada, ali zapravo plače, ponekad satima. Kat-kada tako gorko plače da joj se oči napuhnu kao u žabe rikače.

Miranda se pitala treba li ga nahraniti. U kuhinji je prona-šla vrećicu rižinih kolačića i malo salate. Predložila je da izađu i kupe nešto u delikatesi, ali Robin reče da nije jako gladan i uze rižin kolačić.

100

— Pojedi i ti jedan — reče joj. Sjeli su za stol, rižini kolačićiizmeđu njih. On okrene novu stranu u svom bloku. — Sad ticrtaj.

Ona izabra plavu olovku.— Što da crtam?On se zamisli na trenutak.— Znam — reče. Zamoli je da nacrta predmete u dnevnoj

sobi: sofu, režiserske stolce, televiziju, telefon. — Tako ću seposlije sjećati toga.

— Sjećati se čega?— Našega zajedničkog dana. — On posegne za još jednim ri-

žinim kolačićem. — Zašto ga se želiš sjećati?— Zato što se nikad više nećemo vidjeti, nikad i nikad.Iznenadi je preciznost te izjave. Pogleda ga i pomalo se

snuždi. Robin se nije doimao snuždeno. On pokucka po bloku.— Počni.I tako ona nacrta što je bolje mogla — sofu, režiserske stol-

ce, televiziju, telefon. Polako joj se primaknuo i stisnuo uz nju, tako čvrsto da je na trenutke jedva vidjela što radi. Onda on stavi svoju malu smeđu ruku na njezinu.

— Sada ja.Ona mu pruži olovku. On odmahne glavom.— Ne, sada nacrtaj mene.— Ne mogu — odvrati ona. — Neće biti nalik na tebe.Robinovo se lice opet smrači, kao i onda kad mu nije htjela

dati kavu.— Molim.Nacrtala mu je lice, obris glave i guste šiške preko očiju. Sje-

dio je potpuno mirno, svečana, sjetna izraza, pogleda uprta u stranu. Miranda poželje da mu crtež bude što sličniji. Ruka joj se pomicala u skladu s očima, u nenaviklom smjeru, kao i onda kad je u knjižari ispisala svoje ime bengalskim slovima. Ipak nije uspjela pogoditi sličnost. Bila je usred crtanja njegova nosa kad se iskoprcao sa stolca.

101

—Dosadno mije — objavi i uputi se u njezinu spavaću sobu.Čula je kako otvara vrata, kako otvara i zatvara ladice njezinapisaćeg stola.

Kad mu se pridružila, bio je u ugrađenom ormaru. Malo za-tim izašao je raščupane kose, noseći srebrnu koktel haljinu.

—To je bilo na podu.— Neprestano pada s vješalice.Robin pogleda haljinu, pa Mirandu.— Obuci je!Nije bilo nikakva razloga da je obuče. Osim ono jedanput u

kabini za probe robne kuće, nikad je više nije obukla i znala je da je, sve dok je s Devom, nikad više i neće obući. Znala je da nikad više neće ići u restoran gdje bi on preko stola posegnuo za njezinom rukom daje poljubi. Sastajat će se u njezinu stanu, nedjeljom, on u svojoj trenirki, ona u trapericama. Uzme halji-nu od Robina i strese je, premda se ta sklizava tkanina nije uopće gužvala. Posegne za slobodnom vješalicom.

— Molim te, obuci je — zamoli Robin, iznenada se stvorivšiiza nje. Pritisne lice o nju i objema je rukama čvrsto obujmi okostruka. — Molim.

— Dobro — odvrati ona, iznenađena snagom njegova zahvata.

On se nasmiješi, zadovoljan, i sjedne na rub kreveta.— Moraš pričekati vani — reče ona pokazavši prema vrati

ma. — Izaći ću čim budem gotova.— Ali moja se majka uvijek skida preda mnom.— Ozbiljno?Robin kimne.— Poslije čak i ne podigne odjeću. Ostavi je na podu kraj

kreveta, svu spetljanu. Jedanput je spavala u mojoj sobi — nastavi on. — Rekla je da se u njoj osjeća bolje nego u svom krevetu, sad kad je moj otac otišao.

— Ja nisam tvoja majka — reče Miranda i uhvati ga ispodpazuha da ga makne sa svog kreveta. Otimao se, pa gaje uzelau naručje i podigla. Bio je teži nego što je očekivala i čvrsto seprivio uz nju ovivši joj noge oko bokova, a glavu joj je prislonio

102

o prsa. U predvorju gaje spustila i zatvorila vrata. Za svaku si-gurnost navukla je i zasun. Presvukla se u haljinu, gledajući se u velikom zrcalu pričvršćenom za stražnju stranu vrata. Sad su njezine sokne izgledale smiješno, zato otvori ladicu i nađe čara-pe. Prekopa malo straga po garderobi i obuje cipele s visokom petom i sitnim kopčama. Lančane naramenice ležale su joj lako poput papira na ključnim kostima. No haljina je bila malo laba-va na njoj. Nije mogla sama povući patentni zatvarač.

Uto Robin pokuca na vrata.— Smijem li sad ući?Ona otvori vrata. Robin je u rukama držao svoj godišnjak

mrmljajući nešto sebi u bradu. Oči mu se širom rastvoriše kad ju je ugledao.

— Trebam pomoć oko zatvarača — reče ona i sjedne na rubkreveta.

Robin povuče zatvarač do kraja, a onda Miranda, ustane i zavrti se. Robin odloži godišnjak.

— Ti si seksi — izjavi.— Što si rekao?— Rekao sam da si seksi.Miranda opet sjedne. Premda je znala da to ne znači ništa,

srce joj preskoči. Robinu su vjerojatno sve žene seksi. Zacijelo je čuo tu riječ na televiziji ili ju je vidio na naslovnici nekog časo-pisa. Prisjeti se onog dana u Mappariumu, kad je stajala najed-nom kraju mosta, a Dev na drugom. Onda je znala što znače njegove riječi. Onda su imale smisla.

Miranda prekriži ruke preko prsa i pogleda Robina u oči. —• Reci mi nešto. Šutio je.— Što to znači?— Što?— Ta riječ "seksi". Što ona znači?On spusti pogled, odjednom bojažljiv.— Ne mogu ti reći.— Zašto ne?

103

— To je tajna. — Čvrsto stisne usnice, tako čvrsto da su najednom mjesto pobijeljele.

— Odaj mi tajnu. Htjela bih znati.Robin sjedne na krevet do Mirande i poče petama lupkati po

madracu. Nervozno se cerekao, a mršavo mu se tijelo trzalo kao da ga netko škaklja.

— Reci mi — zatraži Miranda. Prigne se i čvrsto mu stisnegležnjeve da smiri noge.

Robin je pogleda, a oči mu se suze do uskog proreza. Poku-šao je opet lupnuti petom po madracu, ali Miranda pojača sti-sak. Onda se on leđima izvali na krevet, skupi dlanove poput lijevka, stavi ih pred usta i prošapta:

— To znači voljeti nekoga koga ne poznaješ.Miranda osjeti Robinove riječi pod samom kožom, isto ona-

ko kao stoje bila osjetila i Devove. Ali umjesto vrućine, ovaj put osjeti neku omamljenost. To je podsjeti daje isto osjetila u onoj indijskoj trgovini u trenutku kad je shvatila, a da sliku nije ni pogledala, daje Madhuri Dixit, kojoj sliči Devova žena, lijepa.

— Tako je bilo s mojim ocem — nastavi Robin. — Sjedio jekraj neke žene koju nije poznavao, neke seksi, i sad voli nju, ane moju majku.

On izuje cipele i stavi ih jednu do druge na pod. Onda odgr-ne pokrivač i zavuče se u Mirandin krevet, zajedno sa svojim godišnjakom. Trenutak kasnije knjiga mu sklizne iz ruku, a oči se sklope. Miranda ga je gledala kako spava, kako se pokrivač diže i spušta zajedno s njegovim disanjem. Nije se, poput Deva, probudio poslije dvanaest minuta, čak ni poslije dvadeset. Nije otvorio oči ni kad se izvukla iz svoje srebrne koktel haljine i opet ušla u traperice, ni kad je cipele s visokom petom strpala straga u ormar, a čarape smotala i stavila natrag u ladicu.

Pošto je sve stavila na mjesto, sjedne na krevet. Nagne se prema njemu, dovoljno blizu da opazi bijeli prah od rižinih ko-lačića, koji mu je ostao u kutu usana, i uzme njegov godišnjak u ruke. Okrećući stranice, predočila je sebi svađe koje je Robin načuo u njihovoj kući u Montrealu. "Je li lijepa?" zacijelo majka ispituje oca, imajući na sebi istu kućnu haljinu koju nosi već tjednima, a na lijepom joj se licu ogleda pakost. "Je li seksi?"

104

Njegov otac to vjerojatno isprva niječe, nastoji promijeniti temu. "Reci mi", viče Robinova majka, "reci mije li seksi". Otac na kraju priznaje da jest, a njegova majka plače i plače u kre-vetu, oko kojeg leži porazbacana odjeća, a oči su joj otekle kao u žabe rikače. "Kako možeš?" pita jecajući. "Kako možeš voljeti ženu koju i ne poznaješ?"

Dok je zamišljala tu scenu, i sama Miranda malo zaplače. Onoga joj se dana u Mappariumu činilo da su sve zemlje dovolj-no blizu jedna drugoj da ih možeš dotaknuti, a Devov se glas bio zastrašujuće glasno odbio od staklenih zidova. Iz daljine od devet metara preko mosta njegove su riječi doprle do njezina uha tako blize i pune topline da su joj danima strujale pod ko-žom. Miranda zaplače još malo jače i nije se mogla zaustaviti. Ali Robinje još spavao. Mora da se dosad, pretpostavi ona, već naviknuo na ženski plač.

U nedjelju Dev nazva Mirandu da joj kaže kako dolazi.—Već sam gotovo spreman. Bit ću kod tebe u dva.Gledala je neki kulinarski šou na televiziji. Neka je žena po-

redala jabuke i objašnjavala koje su najbolje za pečenje.—Bilo bi bolje da ne dolaziš danas.—Zašto?—Prehlađena sam. — Lagala je. Doduše, nije bila ni daleko

od istine. Od plača joj se malo zatvorio nos. — Cijelo sam prijepodne preležala u postelji.

—Doista ti se osjeća po glasu. — Stanka. — Trebaš li što?—Imam sve, hvala.—Pij mnogo tekućine.—Dev?—Da, Miranda?—Sjećaš li se onog dana kad smo bili u Mappariumu?—Dakako.—Sjećaš li se kako smo šaptali jedno drugom?— Sjećam se — prošapta Dev za šalu.— Sjećaš li se što si rekao?

105

Stanka.— Vratimo se k tebi. — Tiho se nasmije. — Iduće nedjelje,

znači?Dan prije, kad se onako rasplakala, Miranda je vjerovala

da nikad ništa neće zaboraviti — čak ni to kako izgleda njezino ime ispisano na bengalskom. Bila je zaspala kraj Robina, a kad se probudila, on je već crtao zrakoplov na primjerku The Eco-nomista, koji je sačuvala i sakrila pod krevet.

— Tko je Devajit Mitra? — upitao je gledajući naljepnicu simenom i adresom.

Miranda zamisli Deva u njegovim hlačama od trenirke i te-nisicama kako se smije u telefon. Trenutak zatim pridružit će se dolje svojoj ženi i reći joj da ne ide na trčanje. Nategnuo je mišić dok se protezao, reći će i smireno sjesti da pročita novine. Usprkos samoj sebi, čeznula je za njim. Vidjet će ga još jednu nedjelju, odluči, možda dvije. A onda će mu reći ono što već odavno zna: da nije pošteno ni prema njoj, niti prema njegovoj ženi, da obje zaslužuju bolje i da nema nikakva smisla nastavljati dalje.

Ali iduće je nedjelje padao snijeg, tako gust da Dev nije mogao reći ženi da ide trčati obalom Charlesa. Druge nedjelje snijeg se otopio, ali Miranda se već bila dogovorila s Laxmi da idu u kino, a kad je Dev nazvao i kad mu je to rekla, nije zamolio da otkaže dogovor. Treće nedjelje ustala je rano i pošla u šetnju. Bilo je hladno, ali sunčano, pa je prošetala cijelom Avenijom Commonwealth, mimo restorana, u kojima joj je Dev preko stola ljubio ruku, i dalje sve do Christian Science Centra. Map-parium je bio zatvoren, ali u blizini naručila je šalicu kave, sjela na klupu u parku pred crkvom i zagledala se u njezine divovske stupove, golemu kupolu i u bistro plavo nebo što se nadvilo nad gradom.

Kod gospođe Sen

Eliot je odlazio gospođi Sen blizu mjesec dana, sve otkako je u rujnu počela škola. Prošle ga je godine čuvala studentica po imenu Abby, mršava, pjegava djevojka koja je čitala knjige bez slika na koricama i odbijala pripremati Eliotu hranu u kojoj bi bilo mesa. Prije Abby svako ga je poslijepodne na povratku iz škole dočekivala starija žena, gospođa Linden, koja je pijuckala kavu iz termosice i rješavala križaljke, dok se Eliot igrao za sebe. Abby je položila završni ispit i prešla na drugo sveučilište, a gospođa je Linden na kraju najurena kad je Eliotova majka

otkrila da u termosici gospođe Linden ima više viskija nego kave. Gospođa Sen došla je k njima preko nekoliko uredno, ke-mijskom olovkom napisanih riječi pričvršćenih na oglasnoj ploči pred supermarketom: "Supruga sveučilišnog profesora, odgo-vorna i ljubazna, čuvala bi vaše dijete u svojoj kući". Eliotova je majka nazvala gospođu Sen i rekla joj da su prijašnje Eliotove paziteljice dolazile u njihovu kuću.

— Eliotu je jedanaest godina. Može sam sebi pripremiti ne-što za jelo i sam se zabaviti; želim jedino da za svaki slučaj u kući bude i odrasla osoba.

Ali gospođa Sen nije znala voziti automobil.

— Kao što vidite, naš je stan vrlo čist i siguran za dijete — rekla je gospođa Sen na njihovu prvom sastanku. Bio je to sve-učilišni stan, na rubu sveučilišnog naselja. Trijem je bio obložen odbojnim svijetlosmeđim pločicama, a niz poštanskih sandučića obilježen je samoljepljivom trakom ili bijelim naljepnicama. U unutrašnjosti stana skrutnuti tragovi, koje je ostavio usisivač.

107

ukrštavali su se na površini plišanog saga boje kruške. Neus-klađeni ostaci drugih sagova, poput podložaka s individualnom dobrodošlicom, porazmješteni su ispred sofe i stolaca u očekiva-nju nogu koje ovdje moraju dodirnuti pod. Bijela sjenila svjeti-ljaka u obliku valjka, s lijeve i desne strane sofe, još su bila u zaštitnoj plastici proizvođača. Preko televizora i telefona pre-bačeni su dijelovi žutog tkanja s ukrašenim rubom. Na stolu stajao je pladanj s visokim sivim čajnikom, šalicama i keksima s mirisom maslaca. Gospodin Sen, nizak, zdepast muškarac s neznatno izbuljenim očima i s naočalama u crnom četvrtastom okviru, bio je također prisutan. Sa stanovitim je naporom pre-križio noge, a šalicu je držao objema rukama vrlo blizu ustima, čak i onda kad nije pio. Ni gospodin ni gospođa Sen nisu nosili cipele; Eliot je zapazio nekoliko pari poslaganih na policama male vitrine za knjige kraj ulaznih vrata. Na nogama su imali japanke.

— Gospodin Sen predaje matematiku na sveučilištu — re-kla je gospođa Sen pri predstavljanju, kao da su tek daljnji znanci.

Njoj je bilo otprilike trideset godina. Imala je malen razmak između zubi i na bradi izblijedjele ožiljke od boginja, ali oči su joj bile lijepe, s gustim, nagore uzvijenim obrvama, koje su pre-lazile prirodnu veličinu kapaka. Na sebi je imala svjetlucavi bi-jeli sari, ukrašen narančastim "turskim" uzorkom, primjereniji za večernji ljubavni sastanak nego za mirno, pomalo kišovito kolovosko poslijepodne. Usne su joj bile premazane koraljnocr-venim sjajilom, a nešto te boje prelilo se i preko rubova.

Ali smiješno je zapravo, bio je zaključio Eliot, izgledala nje-gova majka u zavraćenom bež šorcu i espadrilama. Njezina kratko podšišana kosa, po boji slična šorcu, doimala se prerav-nom i pretrijeznom, a njezina obrijana koljena i bedra u toj su sobi, gdje su sve stvari tako brižno pokrivene, bila previše izlo-žena. Odbila je svaki put kad bi gospođa Sen ispružila pladanj s keksima prema njoj i postavljala bezbroj pitanja, a odgovore na njih zapisivala u svoj stenografski blok. Hoće li u stanu biti još djece? Je li gospođa Sen već čuvala koje dijete? Koliko dugo živi u ovoj zemlji? Najviše ju je zabrinjavalo što gospođa Sen ne zna šofirati. Eliotova je majka radila u jednom uredu pedeset milja

108

prema sjeveru, a njegov otac, prema posljednjem što je čula, živi dvije tisuće milja prema zapadu.

— Zapravo je ja već podučavam — izjavi gospodin Sen odlo-živši svoju šalicu na stolić. To su bile prve njegove riječi. — Prema mojoj procjeni, gospođa Sen trebala bi dobiti vozačku dozvolu u prosincu.

— Tako? — Eliotova majka zabilježi to u svoj blok.— Da, ja vježbam — reče gospođa Sen. — Ali polako učim.

Kod kuće, znate, imamo vozača.— Mislite šofera?Gospođa Sen pogleda gospodina Sena, koji kimne. Kimne i Eliotova majka ogledavši se po sobi.— I sve to... u Indiji?— Da — odvrati gospođa Sen. Ta riječ kao da je oslobodila

nešto u njoj. Izgladi rub svog sarija na mjestu gdje joj je dijagonalno prelazio preko prsiju. I ona se ogleda po sobi kao da uzaslonima svjetiljaka, u čajniku, u skrutnutim sjenama na saguvidi nešto što ostali ne vide. — Sve je tamo.

I

1Eli

ot nije imao ništa protiv da poslije škole odlazi gospođi Sen. U rujnu je u kućici na plaži, u kojoj on i majka borave preko cijele godine, već hladno; kada god iz jedne sobe prelaze u drugu, moraju nositi prijenosnu grijalicu, a prozore moraju za-brtviti plastičnim folijama i sušilom za kosu. Plaža

je pusta i dosadno je igrati se sam; jedini susjedi koji ostaju poslije Blagdana rada, mladi bračni par, nemaju djece, a Eliota više ne zabavlja skupljanje napuknutih školjki u kanticu ili zamahivanje po morskoj travi, što se poput traka smaragdnozelenih lazanja razasula po pijesku. Stan gospođe Sen bio je topao, ponekad čak previše; radijatori su neprestano pištali kao ekspresni lonac. Eliot je naučio da kao prvo, prije ulaska u stan gospođe Sen, skine tenisice i stavi ih na policu pokraj niza njezinih sandala, od kojih je svaki par bio druge boje i sve su imale potplate plosnate kao karton i kožni kolut za njezin veliki nožni palac.

Posebno je uživao promatrati gospođu Sen kako, sjedeći na rasprostrtim novinama na podu dnevne sobe, sjecka povrće.

109

Umjesto nožem služila se sjeckalicom, svinutom poput kljuna vikinškog broda što plovi u bitku u daleka mora. Jedan kraj te sjeckalice bio je umetnut i učvršćen u usko drveno postolje. Če-lik, više crn nego srebrn, nije bio kako treba poliran i na jed-nom je mjestu bio nazupčen, da posluži za struganje, objasnila je Eliotu. Svako poslijepodne gospođa Sen podigla bi sjeckalicu i učvrstila je tako da je pod određenim kutom stajala u drve-nom postolju. Okrenuvši oštar rub, a da ga ne bi ni dotakla, prema sebi, uzela bi povrće između dlanova i rasjekla ga: cvje-taču, kelj, bundevu. Najprije napola, pa na četvrt, a onda bi po-čela brzo proizvoditi klasiće, kocke, kriške i krpice. U hipu bi ogulila krumpir. Ponekad bi sjedila prekriženih nogu, ponekad sa stopalima iskrenutima prema van, okružena arsenalom od cjedila i plitkih zdjela s vodom, u koje bi ubacivala isjeckane sastojke.

Dok je radila, jednim je okom gledala televiziju, a drugim Eliota, ali nikada, tako se barem činilo, nije gledala oštricu. Us-prkos tome, nije dopuštala Eliotu da se kreće po sobi dok ona sjecka.

— Ti samo sjedni, molim te, sjedni, još dvije minute pa samgotova — rekla bi pokazavši prema sofi koja je za sve vrijemebila pokrivena zeleno-crnim krevetnim pokrivačem s otisnutom povorkom slonova koji na leđima nose zatvorene istočnjačke nosiljke. Ova svakodnevna procedura trajala bi otprilike satvremena. Da nekako zaokupi Eliota, opskrbila gaje stripovimaiz novina i krekerima premazanima maslacem, a ponekad i sladoledom na štapiću ili štapićima od mrkve, izdjelanih njezinomoštricom. Da je mogla, najradije bi konopcima zagradila cijelitaj prostor. Jedanput je ipak prekršila vlastito pravilo; zatre-balo joj je nešto iz kuhinje, a nije joj se dalo maknuti od katastrofalnog nereda u koji se zabarikadirala, pa je zamolila Eliotada joj to donese.

— Molim te, tamo u ormariću pokraj hladnjaka naći ćešplastičnu zdjelu, dovoljno veliku da u nju stane sav taj špinat.Samo oprezno, ah, ah! pazi, molim te — upozoravala gaje dokjoj se na povratku primicao. — Samo je ostavi, hvala, na stoliću,tako da je mogu dohvatiti.

110

Bila je donijela tu sjeckalicu iz Indije, gdje očito barem jedna takva postoji u svakom kućanstvu.

— Kada je god u obitelji neko vjenčanje — rekla je Eliotujednoga dana — ili bilo kakva veća svečanost, moja majka uvečer obavijesti sve žene iz susjedstva da donesu svoje sjeckalice,baš kao što je ova, i onda one posjedaju u golemom krugu nakrov naše zgrade, pa se smiju, ogovaraju i tijekom noći isjeckaju pedeset kilograma povrća. — Njezin je profil zaštitničkibdio nad poslom, dok su se oko nje gomilali konfeti od krastavaca, plavog patlidžana i ljusaka od luka. — Od njihova čavrljanja za takvih je noći nemoguće zaspati. •— Tu je ušutjela da bacipogled na bor, uokviren prozorom dnevne sobe. — Ovdje, naovom mjestu, na koje me doveo gospodin Sen, ponekad ne moguzaspati od prevelike tišine.

Jedan drugi dan sjedila je i odstranjivala bubuljičavu žutu mast s pilećih udova, a zatim odvajala noge od bataka. Dok su se kosti pucketajući razdvajale nad oštricom, njezine su se zlat-ne narukvice sudarale, podlaktice joj se zarumenjele, a ona zvučno izdahnula kroz nos. U jednom je trenutku zastala, čvr-sto držeći pile objema rukama, i zagledala se kroz prozor. Mast i tetive prilijepili joj se za prste.

— Eliote, da ja sada počnem vrištati iz sveg glasa, bi li tkodošao?

— Gospođo Sen, što se dogodilo?

— Ništa. Samo pitam bi li tko došao?Eliot je slegao ramenima.— Možda.— Kod kuće ništa drugo ne moraš učiniti. Nemaju svi tele

fon. Ali povisiš li samo malo glas ili izraziš li žalost ili veseljebilo koje vrste, cijela jedna četvrt i pola druge dođu da doznajunovost i ponude pomoć.

Eliot je u međuvremenu shvatio da kad gospođa Sen kaže kod kuće, ne misli na stan u kojem sjedi i sjecka povrće, nego na Indiju. On je pak pomislio na vlastiti dom, udaljen samo pet milja, i na mladi bračni par, koji im ponekad mahne kad u su-mrak džogiraju obalom. Na Dan rada imali su društvo. Gosti su se okupili na terasi, jeli i pili, zvuk njihova smijeha nadgla-

111

sao je umorne uzdisaje valova. Eliot i njegova majka nisu bili pozvani. Bio je to jedan od rijetkih dana kad je njegova majka bila slobodna, ali nisu nikamo izašli. Ona je prala rublje, kon-trolirala svoju čekovnu knjižicu i uz Eliotovu pomoć usisava-čem očistila unutrašnjost automobila. Eliot je predložio da daju oprati cijeli auto nekoliko milja niz cestu, kao što su povremeno i radili, tako da mogu sjediti unutra, sigurni i suhi, dok sapuni-ca, voda i goleme platnene trake pljuskaju po prednjem staklu, ali njegova je majka rekla da je preumorna i radije je sama is-prala auto crijevom za polijevanje. Kad je pred večer društvo na susjedovoj terasi počelo plesati, ona je u telefonskoj knjizi po-tražila njihov telefonski broj i zamolila ih da budu malo tiši.

— Možda bi vas nazvali — odgovorio je napokon Eliot gospođi Sen. — Ali možda bi se i potužili da previše galamite.

Sa svog mjesta na sofi, gdje je sjedio, Eliot je osjećao osebu-jan miris kuglica protiv moljaca i kumina, a vidio je i savršeno centrirano mjesto u njezinoj spletenoj kosi, obojeno smrvljenim cinoberom, koje je stoga izgledalo kao da krvari. Isprva se pitao nije li se porezala na tjemenu ili daje nije možda nešto izjelo na tom mjestu. Ali onda ju je, jednoga dana, vidio gdje stoji pred zrcalom u kupaonici i glavicom risaćeg čavlića ozbiljno nanosi na to mjesto svježi skrletni prah, koji je držala u maloj posudi od marmelade. Nekoliko zrnca tog praha prosulo joj se po hrp-tu nosa kad je također s pomoću glavice risaćeg čavlića pritis-nula jednu točku iznad obrva.

— Ovo moram raditi svaki dan — objasnila je kad ju je Eliotzapitao zašto to radi — sve do kraja života. Zato što sam udana.

— Poput vjenčanog prstena, hoćete reći?— Točno, Eliote, točno poput vjenčanog prstena. Samo bez

straha da ću ga izgubiti u sudoperu.Kad bi u dvadeset poslije šest došla Eliotova majka, gospođa

Sen se uvijek pobrinula da do tog vremena budu uklonjeni svi tragovi njezina sjeckanja. Oštrica je ostrugana, oribana, osuše-na, složena i s pomoću malih sklopivih ljestava spremljena u kuhinjski ormar. Uz Eliotovu pomoć novinski je papir skupljen, zajedno sa svim ljuskama, sjemenkama i kožom, i uklonjen. Vrhom pune zdjele i cjedila posloženi su na radnoj plohi kuhinj-skog ormara, začini i tjestenina odmjereni i promiješani, a na

112

štednjaku, na malom zimzelenom plamenu, lagano je ključao izbor od nekoliko juha. Nije to bila nikakva posebna prigoda, niti je gospođa Sen očekivala goste. Bila je to uobičajena večera samo za nju i gospodina Sena, što se vidjelo i po dva tanjura i dvije čaše, bez ubrusa i srebrnog jedaćeg pribora, postavljenih na četverouglastom stolu s pločom od ultrapasa na jednom kraju dnevne sobe.

Dok je pritiskivao novinski papir što dublje u kantu za sme-će, Eliotu se učini da on i gospođa Sen krše neko nepisano pra-vilo. Možda zbog žurbe s kojom je gospođa Sen sve dovršavala, vršcima prstiju uzimala sol i šećer, prelijevala vodom leću, spuž-vom brisala sve moguće površine, zatvarala vrata kredenca s nizom uzastopnih škljocaja. Malo se trgnuo kad je iznenada ugledao majku, u prozirnim čarapama i u kostimu s podstavlje-nim ramenima koji je nosila na poslu, kako se ogledava po ku-tovima stana gospođe Sen. Ona bi rado ostala s vanjske strane ulaznih vrata gospođe Sen i samo doviknula Eliotu da obuje te-nisice i pokupi svoje stvari, ali gospođa Sen to ne bi dopustila. Svake je večeri uporno tražila da njegova majka sjedne na sofu i onda bi stavila pred nju neko jelo ili pilo: čašu svijetlonaran-častog jogurta sa sirupom od ruža, voćni kruh s grožđicama, zdjelicu grizhalve.

— Doista, gospođo Sen, kasno sam objedovala. Ne bistesmjeli zadavati sebi toliko brige.

—Nije to nikakva briga. Kao što nije ni Eliot. Nikakva briga.Njegova bi majka pijuckala ili grickala tvorevine gospođe

Sen, očiju uprtih u strop kao da tamo traži što bi joj mogla reći. Koljena je držala čvrsto skupljena, a visoke su joj pete cipela, koje nikad nije skidala, bile utisnute u sag boje kruške. — Izvrsno je — zaključila bi odloživši tanjur nakon dva-tri zaloga-ja. Eliot je znao da ona ne podnosi taj okus; jedanput mu je bila to i rekla u kolima. Znao je i to da o podne na poslu nikada ne jede, jer čim se vrate u kućicu, prvo nalije sebi čašu vina i poje-de kruh sa sirom, i to ponekad u tolikoj količini da kad dođe pizza, koju redovito uvečer naručuju, više nije gladna. Ona sjedi za stolom dok on jede, popije još koju čašu vina i ispituje ga kako je proveo dan, a onda ode na terasu da zapali cigaretu, prepustivši Eliotu da zamota i odstrani ostatke.

113

Svako poslijepodne gospođa Sen stoji u boriku uz glavnu cestu gdje školski autobus iskrcava Eliota i dvoje-troje druge djece koja stanuju u blizini. Eliot uvijek ima osjećaj da gospođa Sen stoji tako već neko vrijeme, kao da željno iščekuje nekoga koga nije vidjela godinama. Kosa oko sljepoočica vijori joj na povjetarcu, a razdjeljak na glavi svježe je obojen cinoberom. Nosi mornarskiplave naočale protiv sunca, malo prevelike za njezino lice. A sari, svaki dan s drugim uzorkom, leprša joj ispod ruba kariranog kaputa za sve vremenske uvjete. Žirevi i gusjenice išarali su asfaltnu petlju koja okružuje kompleks od dvanaestak zgrada od opeke, sve identične i ukopane u općin-sko zemljište, posipano piljevinom. Na povratku s autobusne postaje, ona vadi iz džepa vrećicu sa sendvičem i nudi Eliota oguljenim kriškama naranče ili blago posoljenim kikirikijem, koji je također već bila oljuštila.

Produžuju ravno do automobila, i gospođa Sen dvadesetak minuta uvježbava vožnju. Automobil je limuzina boje karame-le, a sjedala su od plastike. Unutra je i srednjovalni radio s kro-miranom dugmadi, a na polici iznad stražnjeg sjedala leže ku-tija Kleenexa i strugač leda. Gospođa Sen objasnila je Eliotu da se ne osjeća ugodno kad ga ostavlja samog u stanu, ali Eliot je znao da ona zapravo želi da on sjedi uz nju, jer se boji. Boji se škripe kod paljenja motora i stavlja ruke na uši daje ne čuje, a istodobno nogama u sandalama pritisne pedalu za gas, i motor zaurla.

— Gospodin Sen kaže da će sve biti bolje čim budem imaladozvolu. Što ti misliš, Eliote? Hoće li biti bolje?

— Pa onda možete putovati i razgledavati znamenitosti —predloži Eliot. — Možete ići svuda.

— Mogu li voziti sve do Calcutte? Koliko bi to trajalo, Eliote? Deset tisuća milja po pedeset milja na sat?

Eliot to nije mogao izračunati u glavi. Promatrao je gospođu Sen kako s visoko podignutim naočalama protiv sunca prilago-đuje vozačevo sjedalo i namješta retrovizor. Onda je namjestila radio na neku stanicu s klasičnom glazbom. Spusti zatim pro-zor sa svoje strane i zamoli Eliota da učini isto. Konačno je sta-

114

vila nogu na pedalu za kočenje i pokrenula polugu automatskog mjenjača, kao daje to golemo napuknuto nalivpero, te centime-tar po centimetar krenula natraške s parkirališta. Provozala se oko stambenog kompleksa jedanput, onda još jedanput.

— Kako mi ide, Eliote? Hoću li položiti ispit?Neprestano je bila smušena. Zaustavila bi automobil bez

upozorenja, samo zato da osluhne nešto na radiju ili da se za-gleda u nekoga ili nešto na cesti. Prođe li neka osoba, ona joj mahne. Vidi li pticu na desetak koraka pred sobom, pritisne ka-žiprstom trubu i pričeka da ptica odleti. U Indiji, rekla je, vozač sjedi s desne, a ne s lijeve strane. Polako su se vukli mimo lju-ljački, praonice, tamnozelenih kanti za smeće, redova parkira-nih automobila. Svaki put kad bi se primakli boriku, gdje se asfaltirana petlja spaja s glavnm cestom, ona se, dok su auto-mobili jurili mimo, nagnula naprijed i punom težinom nalegla na kočnicu. Bila je to uska cesta, samo s jednim prometnim tra-kom u oba pravca, u sredini označena širokom žutom linijom.

— Nemoguće, Eliote. — Kako da uđem tamo?— Morate pričekati dok nitko ne bude dolazio.— Zašto nitko ne uspori?— Evo, sad nitko ne dolazi.— A ona kola zdesna, vidiš li? I pogledaj, kamion iza njih. U

svakom slučaju, bez gospodina Sena ne smijem na glavnu cestu.— Morate samo okrenuti i dati gas — reče Eliot. Tako nje

gova majka uvijek radi, automatski. Čini se tako jednostavnodok sjedi pokraj majke, kad uvečer klize natrag u svoju kućicu.Onda je cesta samo cesta, a ostali automobili samo dio krajolika. Ali sad, dok sjedi s gospođom Sen pod jesenskim suncemkoje, ne grijući, prosijava kroz drveće, vidio je kako su joj odiste te kolone vozila zglobovi na prstima pobijeljeli, kako jojzglavci dršću, a engleski zakazuje.

— Svatko, ti ljudi, previše na svijetu.

Dvije stvari, otkrio je Eliot, usrećuju gospođu Sen. Jedna je dolazak pisma od njezine obitelji. Uvijek bi poslije vožnje pro-vjerila je li što stiglo. Otključala bi ormarić za poštu, ali zamo-

lila Eliota da on izvadi što je unutra, rekavši mu što da potraži, a onda bi sklopila oči i zakrilila ih rukama, dok bi on petljao po računima i časopisima koji su dolazili na ime gospodina Sena. Isprva nije shvaćao tjeskobu gospođe Sen; njegova je majka imala poštanski ormarić u gradu, i tako gaje neredovito praz-nila da im je jednom prilikom tri dana bila isključena električ-na struja. Bio je već nekoliko tjedana kod gospođe Sen prije nego što je našao plavi aerogram, zrnast na dodir i sav oblijep-ljen poštanskim markama sa slikom nekog ćelavog muškarca na kolovratu, pocrnjelog od poštanskih žigova.

—Je li ovo, gospođo Sen?

Prvi put gaje zagrlila, pritisnula mu lice o svoj sari, obavila ga mirisom kuglica protiv moljaca i kumina. Uzela mu je pismo iz ruke.

Čim su se našli u stanu, zbacila je sandale, svaku na svoju stranu, izvukla ukosnicu iz kose i u tri poteza rasparala vrh i stranice aerograma. Oči su joj pri čitanju strijeljale amo-tamo. Čim je pročitala, zbacila je vez, kojim je bio pokriven telefon, nazvala i upitala:

—Da, je li gospodin Sen tamo, molim? Ovdje gospođa Sen ivrlo je važno.

Nastavila je na svom jeziku, brzo i za Eliotovo uho preglas-no; bilo je očito da čita sadržaj pisma, riječ po riječ. Dok je či-tala, glas joj je bio glasniji nego obično i kao da mijenja tonali-tet. Premda je stajala točno pred njim, Eliot je imao osjećaj da gospođa Sen nije više prisutna u sobi sa sagom boje kruške.

Nakon toga kao da joj je stan postao pretijesan. Prešli su preko glavne ceste i otpješačili kratak put do četvero kutnog, zgradama okruženog sveučilišnog dvorišta, u kojem se svaki puni sat s kamenog tornja oglašuju zvona. Prošetali su zatim zgradom Saveza studenata, u kafeteriji zajedno pomicali pla-danj po kafeterijskom pultu i, među studentima koji su čavr-ljali za okruglim stolovima, jeli pržene krumpiriće iz vrhom punih kartonskih zdjelica. Eliot je pio sodu iz papirne čaše, a gospođa Sen namakala vrećicu sa čajem u vrelu vodu sa šeće-rom i vrhnjem. Poslije jela prošetali su Umjetničkom akademi-jom i u prohladnim hodnicima, s prodornim mirisom vlažne

115

116

boje i gline, razgledali kipove i svilotiske. Prošli su i pokraj ma-tematičke zgrade u kojoj predaje gospodin Sen.

Završili su u bučnom krilu športske zgrade, u kojoj se osje-ćao vonj klora i gdje su kroz široki prozor na četvrtom katu promatrali plivače kako prelaze s jedne strane na drugu blista-vih tirkiznih bazena. Gospođa Sen izvadila je iz torbice aero-gram iz Indije i pregledala ga sprijeda i straga. Zatim gaje ras-tvorila i ponovo pročitala u sebi, povremeno uzdahnuvši. Kad je završila s tim, neko je vrijeme zurila u plivače.

— Moja sestra dobila je djevojčicu. Kad je ja budem vidjela,pod pretpostavkom da gospodin Sen bude ponovo izabran, bitće joj tri godine. Rođena teta bit će joj strankinja. Da slučajnosjednemo jedna do druge u vlaku, ne bi me uopće prepoznala.— Nato spremi pismo i stavi ruku na Eliotovu glavu. — Nedostaje li ti majka, Eliote, ovih poslijepodneva dok si sa mnom?

Na to nije nikad ni pomislio.— Mora da ti nedostaje. Tako mali dječak, pa gotovo cijeli

dan rastavljen od majke, stidim se kad pomislim na to.

— Pa vidim je uvečer.

— Kad sam ja bila tvojih godina, nisam imala pojma da ćujednoga dana biti ovako daleko. Ti si pametniji, Eliote. Ti se većsada navikavaš da tako mora biti.

Druga stvar koja usrećuje gospođu Sen morska je riba. Uvi-jek traži čitavu ribu, ribu, ne plodove mora ili fllete, kakve je Eliotova majka jednu večer prije nekoliko mjeseci, kad je po-zvala na večeru jednog čovjeka iz svog ureda — čovjeka koji je proveo noć u majčinoj spavaćoj sobi, ali kojega Eliot nikada više nije vidio — ispržila na roštilju.

Jedne večeri, kad je majka došla po Eliota, gospođa Sen po-nudila ju je kroketima od tune, objasnivši da bi za to zapravo trebala riba koja se zove bhetki. — To je zaista deprimantno — ispričala se gospođa Sen, naglasivši drugi slog te riječi. — Ži-vjeti tako blizu mora a da nema dovoljno svježe ribe. — Ljeti, rekla je, voli ići do ribarnice na obali. Još je dodala daje ta riba, premda nema isti okus kao ona u Indiji, barem svježa. Sada,

117

kad postaje hladnije, čamci više neće redovito isplovljavati, pa ponekad neće moći nabaviti čitavu ribu.

—Pokušajte u supermarketu — predložila je Eliotova majka.Gospođa Sen samo je odmahnula glavom.

— U supermarketu mogu za mačku naći trideset i dva razna jela u trideset i dvije različite limenke, ali nikada još nisamnašla čitavu ribu, nikad ni jednu jedinu. — Gospođa Sen jerekla daje odrasla jedući ribu dvaput na dan. Još je dodala da uCalcutti ljudi jedu ribu kao prvo jelo ujutro i kao posljednjeprije spavanja, a ako imaju sreću, i kao zakusku poslije škole.Jedu rep, jaja, čak i glavu. Može se dobiti u svakom špeceraju, usvako doba, od zore do ponoći. — Morate samo izaći iz kuće,prošetati se malo, i gotovo.

Svakih nekoliko dana gospođa Sen otvorila bi "žute strani-ce", nazvala neki broj, koji je označila na rubu, i upitala imaju li bilo kakvu čitavu ribu. Dobije li potvrdan odgovor, zamoli tr-govca da je stavi na stranu. — Na ime Sen, da, S kao Sam, N kao New York. Doći će gospodin Sen i podignuti je. — Onda bi nazvala gospodina Sena na Sveučilište. Nekoliko minuta zatim stigao bi gospodin Sen, potapšao Eliota po glavi, ali gospođu Sen ne bi poljubio. Pročitao bi svoju poštu za stolom od ultrapa-sa i prije odlaska popio još šalicu čaja. Pola sata kasnije bi se vratio, noseći papirnu vrećicu sa slikom nasmijanog jastoga na njoj, predao je gospođi Sen i krenuo natrag na Sveučilište da održi svoj seminar. Jedan je dan, međutim, predavši gospođi Sen papirnu vrećicu, rekao:

— Sad je za neko vrijeme dosta ribe. Kuhaj piletinu iz zamr-zivača. Moram se početi pridržavati uredovnih sati.

Idućih nekoliko dana, umjesto da naziva ribarnicu, gospođa Sen odmrznula bi pileće batake u kuhinjskom sudoperu i ra-sjeckala ih svojom oštricom. Jedan je dan priredila jelo od zele-nog boba i sardina iz konzerve. Sljedećeg tjedna, međutim, čo-vjek iz ribarnice nazva gospođu Sen; on pretpostavlja da ona želi ribu i reče da će je pod njezinim imenom sačuvati do kraja dana. Bila je polaskana.

— Nije li to lijepo od njega, Eliote? Rekao je da je potražiomoje ime u telefonskom imeniku i da u njemu postoji samo

118

jedan Sen. Znaš li koliko Sena ima u telefonskom imeniku Calcutte?

Rekla je Eliotu da obuje cipele i odjene kaput, a onda je na-zvala gospodina Sena na Sveučilište. Eliot je vezao svoje tenisi-ce kraj stalka za knjige i čekao da mu se ona pridruži i izabere koje od svojih natikača. Poslije nekoliko minuta on je zovne po imenu. Ali kad mu gospođa Sen nije odgovorila, on opet razve-za tenisice i vrati se u dnevnu sobu, gdje je nađe kako sjedi na sofi i plače. Lice je pokrila rukama, a između prstiju kapale su joj suze. Mrmljala je nešto o nekom sastanku kojem gospodin Sen svakako mora prisustvovati. Onda je polako ustala i popra-vila pokrivač preko telefona. Eliot ju je slijedio, hodajući prvi put u tenisicama preko saga boje kruške. Pogledala gaje. Donji su joj kapci otekli i pretvorili se u tanke ružičaste kreste.

—Reci mi, Eliote, je li to previše tražiti?

Prije nego što je dospio odgovoriti, uzela ga je za ruku i od-vela u spavaću sobu, čija su vrata inače uvijek bila zatvorena. Osim kreveta, koji nije imao uzglavlje, u sobi nije bilo ničega do noćnog ormarića s telefonom, daske za glačanje i komode. Ona širom otvori ladice komode i vrata ugrađenog ormara, prepu-nih sarija svih mogućih tkanina i boja, protkanih zlatnim i srebrnim nitima. Neki su bili prozirni i tanki kao dašak, drugi debeli kao zavjese s resama na rubovima. U ormaru su bili na vješalicama, a u ladicama složeni ili čvrsto smotani u debele svitke. Prekapala je po ladicama, puštajući da joj sariji vire preko rubova.

—Jesam li ikada nosila ovaj? A ovaj? A ovaj? Bacala je sarijejedan za drugim iz ladica i skidala neke s vješalica. Završili suna krevetu kao kup zapetljanih tkanina. Soba je bila ispunjenaintenzivnim mirisom kuglica protiv moljaca.

—"Šalji fotografije" — pišu mi. — "Šalji slike iz svoga novog života." Kakve fotografije, kakve slike da im šaljem? —Sjela je, iscrpljena, na rub kreveta, na kojem je sada još jedvabilo mjesta za nju. — Oni misle da ja živim kao kraljica, Eliote.— Preleti pogledom preko praznih zidova sobe. — Oni misle daja samo pritisnem dugme i kuća je čista. Misle da živim u palači.

Uto zazvoni telefon. Gospođa Sen pusti da zazvoni još ne-koliko puta prije nego što je podigla slušalicu s aparata kraj kreveta. Činilo se da za vrijeme razgovora samo odgovara na nešto i briše lice skutom jednoga od svojih sarija. Kad je spus-tila slušalicu, svoje je sarije, i ne složivši ih, jednostavno strpala natrag u ladice, a onda se ona i Eliot uputiše prema automo-bilu da tamo pričekaju gospodina Sena.

—Zašto ti ne bi danas vozila? — upitao je gospodin Sen kadse pojavio, pokuckavši člancima prstiju po poklopcu automobila. U Eliotovoj su prisutnosti uvijek razgovarali na engleskom.

—Ne danas. Drugi put.—Kako možeš očekivati da ćeš položiti ispit ako odbijaš vo

ziti po cesti po kojoj voze i druga kola?—Danas je Eliot ovdje.—On je svaki dan ovdje. To je za tvoje vlastito dobro. Eliote,

reci gospođi Sen daje to za njezino dobro.Ipak je odbila.Šutke su krenuli, vozeći se istim onim ulicama po kojima se

Eliot i njegova majka svake večeri vraćaju u svoju kućicu na obali. Ali sada mu se, sjedeći na stražnjem sjedalu automobila gospodina i gospođe Sen, vožnja činila čudnom i trajala je dulje nego obično. Od labudova, čiji su ga otegnuti krikovi budili sva-ko jutro, sad su ga podilazili srsi, gledajući ih kako jedre i lepr-šaju nebom. Vozeći se ostavljali su za sobom jednu plažu za drugom, a daščare, u kojima su se ljeti prodavala hladna pića i jestive školjke, sad su bile zaključane. Jedna jedina bila je otvo-rena. Ribarnica.

Gospođa Sen otvori vrata automobila i okrene se gospodinu Senu, koji još nije otkopčao sigurnosni pojas. — Dolaziš li?

Gospodin Sen pruži joj nekoliko novčanica iz svoje lisnice.—Za dvadeset minuta imam sastanak — odgovori, gleda

jući pritom u šofersu ploču. — Ne trati vrijeme, molim te.Eliot ju je pratio u vlažnu malu prostoriju u kojoj su zidovi

bili okićeni mrežama, morskim zvijezdama i plutačama. Skupi-na turista, fotografskim aparatom oko vrata, nagurala se oko pulta, neki su degustirali punjene morske školjke, drugi pak

119

120

Hi pokazivali na veliki poster sa slikama pedeset različitih ribljih vrsta sjevernog Atlantika. Gospođa Sen uzela je tiket iz auto-mata na blagajni i stala u red. Eliot se postavio kraj jastoga koji su se micali jedan na drugom u mutnoj vodi svog bazena, a šti-paljke su im bile stisnute žutim gumenim vrpcama. Gledao je kako se gospođa Sen, kad je došla na red, smije i čavrlja s nekim čovjekom, jarkocrvena lica kao u purana i žutih zubi, u crnoj gu-menoj pregači. U svakoj je ruci držao za rep po jednu lokardu.

— Jeste li sigurni da su ove koje mi nudite posve svježe?— Da su samo malo svježije, same bi vam odgovorile.Kazaljka na vagi zadrhti i zaustavi se na određenom mje-

stu skale.— Da vam ih očistim, gospođo Sen?Ona kimne.— Samo ostavite glave, molim.— Imate mačke kod kuće?— Nemam mačke. Samo supruga.Poslije, u stanu, izvadila je sjeckalicu iz kredenca, razastrla

novine po sagu i stala pregledavati svoje blago. Jednu po jednu izvadila je iz zgužvanog, krvlju umrljanog papira. Izgladila je repove, podbola trbuhe i odstranila izvađenu utrobu. Škarama je odrezala peraje. Gurnula je zatim prst pod škrge, tako svježe crvene da se čak i njezin cinober doimao blijedim. Onda je s oba kraja zgrabila tijelo, išarano kao tinta crnim prugama, i u odre-đenim razmacima razrezala ga sjeckalicom.

— Zašto to radite? — upitao je Eliot.— Da vidim koliko komada ima. Ako je pravilno razrežem,

dobit ću od te ribe tri obroka. — Onda joj je otpilila glavu i stavila je na pladanj za pitu.

U studenom zaredalo je nekoliko dana kad gospođa Sen nije htjela voziti automobil. Sjeckalica se nijedanput nije pojavila iz kredenca, novine nisu razastirane po podu. Nijedanput nije na-zvala ribarnicu niti je odmrzavala piliće. Šutke bi pripremila krekere s kikirikijevim maslacem za Eliota, a onda sjela i stala čitati stare aerograme iz kutije za cipele. Kad bi došlo vrijeme

121

i

Eliotova odlaska, skupila bi njegove stvari i nije više pozivala Eliotovu majku da sjedne na sofu i nešto pojede. Kad ga je na-pokon majka zapitala u automobilu nije li primijetio neku pro-mjenu u ponašanju gospođe Sen, odgovorio je da nije. Nije joj rekao da gospođa Sen korača gore-dolje po stanu i zuri u plasti-kom zastrta sjenila na svjetiljkama kao da ih prvi put vidi. Nije joj rekao da uključuje televizor, ali da nikada ništa ne gleda, niti da skuha sebi čaj, ali pušta da joj se ohladi na stoliću. Neki dan stavila je vrpcu s nečim što je nazvala raga; zvučilo je po-malo kao da netko vrlo sporo, onda vrlo brzo prebire po žicama violine, a gospođa Sen je rekla da to treba slušati samo kasno poslije podne kad sunce zalazi. Dok je glazba svirala, gotovo ci-jeli sat, sjedila je na sofi sklopljenih očiju. Poslije je rekla:

— Nije li to žalosnije čak i od vašeg Beethovena, hm? — Jednog drugog dana, opet, pustila je vrpcu na kojoj su ljudi go-vorili njezinim jezikom — oproštajni dar, objasnila je Eliotu, koji je njezina obitelj snimila za nju. Dok su se glasovi redali u smijehu i svatko ponešto rekao, gospođa Sen identificirala je svakog govornika. — Moj treći ujak, moj bratić, moj otac, moj djed. — Jedan je nešto otpjevao. Drugi odrecitirao neku pje-smu. Posljednji glas na vrpci pripadao je majci gospođe Sen. Bio je tiši i zvučio je ozbiljnije od ostalih glasova. Između svake re-čenice bila je mala stanka, za koje je gospođa Sen prevodila Eliotu: — Cijena kozetine porasla je za dvije rupije. Mangoi na tržnici nisu dovoljno slatki. College Street je poplavljena. — Is-ključila je vrpcu. — Sve se to zbivalo onoga dana kad sam na-pustila Indiju. — Sutradan je istu vrpcu ponovo preslušavala. Ovaj put, kad je govorio njezin djed, zaustavila je vrpcu. Rekla je Eliotu daje prošlog vikenda primila pismo. Djed je umro.

Tjedan dana poslije gospođa Sen počela je opet kuhati. Je-dnoga dana, dok je sjedeći na podu dnevne sobe sjeckala kelj, nazva gospodin Sen. Htio bi Eliota i gospođu Sen odvesti na obalu. Gospođa Sen odjene crveni sari i stavi crveni ruž na usne; osvježi cinober u svom razdjeljku i iznova ispreplete kosu. Onda zauzla šal pod bradom, namjesti očale protiv sunca navrh glave i stavi džepni fotoaparat u torbicu. Dok je gospodin Sen natraške izlazio iz parkirališta, stavio je ruku preko naslona

122

prednjeg sjedala, tako daje izgledalo kao daje ovio ruku oko go-spođe Sen. — Postaje prehladno za taj tvoj kaput — rekao joj je za vrijeme vožnje. — Moramo ti se pobrinuti za nešto toplije. — U ribarnici su kupili skuše, haringe i lubine. Ovaj put gospodin Sen ušao je zajedno s njima. Sad je gospodin Sen upitao je li riba svježa i dao upute kako daje razrezu. Kupili su toliko ribe da je i Eliot morao uzeti jednu vrećicu. Kad su sve to strpali u prtljažnik, gospodin Sen izjavi da je gladan, s čime se složila i gospođa Sen, pa su prešli preko ceste u restoran u kojem je pro-zorčić za uličnu prodaju još bio otvoren. Sjeli su za jedan piknik stol i pojeli dvije košarice prženih školjki. Gospođa Sen svoj je dio obilno začinila tabasco umakom i paprom. — Kao pakoras, zar ne? — Lice joj se zacrvenjelo, ruž za usne izblijedio i smijala se svemu što bi gospodin Sen rekao.

Iza restorana bila je mala plaža, pa su poslije jela neko vrije-me šetali obalom, prema vjetru, koji je bio toliko jak da su se morali okrenuti i vratiti. Gospođa Sen pokazala je na vodu i rekla da u određenom trenutku svaki pojedini val sliči sariju koji se suši na konopcu.

— Nevjerojatno! — povikala je na kraju i sa smiješkom seokrenula njima suznih očiju. — Ne mogu se maknuti odavde.— Umjesto toga snimila je Eliota i gospodina Sena kako stojena pijesku. — Sada nas dvoje — rekla je privivši Eliota na svojkarirani kaput i predavši fotoaparat gospodinu Senu. Na krajuje i Eliot dobio fotoaparat.

— Drži ga čvrsto — rekao mu je gospodin Sen. Eliot pogledakroz otvor aparata i pričeka da se gospođa i gospodin Sen primaknu bliže jedno drugom, ali nisu se primakli. Nisu se držalini za ruke niti ovili jedno drugom ruku oko struka. Oboje su sesmješkali zatvorenih usta, škiljeći u vjetar, dok je crveni sarigospođe Sen poput plamena poskakivao pod njezinim kaputom.

Napokon su, iscrpljeni vjetrom i prženim školjkama, opet sjedili u toplom automobilu i divili se dinama, brodovima u da-ljini, pogledu na svjetionik, nebu boje breskve i grimiza. Poslije nekog vremena gospodin Sen uspori vožnju i zaustavi se na rubu ceste.

— Sto se dogodilo? — upita ga gospođa Sen.

123

— Danas ti voziš doma.— Ne, ne danas.— Da, danas. — Gospodin Sen izađe iz automobila i otvori

vrata sa strane gospođe Sen. Oštar vjetar provali u kola, pra-ćem hukom valova što se razbijahu o obalu. Gospođa Sen napokon sklizne na vozačevo sjedalo, ali dugo je potrajalo dok nijenamjestila svoj sari i naočale. Eliot se okrenuo i gledao krozstražnje staklo. Cesta je bila prazna. Gospođa Sen otvori radioi automobil se ispuni svirkom violina.

— To nije potrebno — izjavi gospodin Sen i isključi radio.— Pomaže mi da se koncentriram — odvrati gospođa Sen i

opet ga uključi.— Daj žmigavac — naredi gospodin Sen.— Znam što mi je činiti.Otprilike milju dobro je vozila, premda mnogo polaganije od

ostalih automobila koji su je pretjecali. Ali kako su se primicali gradu, a svjetla semafora počela se nazirati u daljini, još je više usporila.

— Promijeni traku — upozori je gospodin Sen. — Kod prometnog kruga moraš se držati lijeve strane.

Gospođa je Sen ostala na svojoj traci.— Promijeni traku, kažem ti! — On ugasi radio. — Slušaš li

ti mene?Jedan automobil zatrubi, onda i drugi. Onda i ona zauzvrat

prkosno zatrubi, uspori i bez znaka žmigavcem skrene na rub ceste. — Dosta mi je — izjavi oborene glave i čela pritisnuta o upravljač. — Mrzim to. Mrzim voziti auto. Ne želim nastaviti.

Nakon toga prestala je voziti. Kad je idući put nazvala ri-barnica, nije nazvala gospodina Sena u njegov ured. Odlučila je pokušati nešto novo. Gradski autobus vozio je svakog sata iz-među Sveučilišta i obale. Iza Sveučilišta još se dvaput zaustav-ljao, najprije kod staračkog doma i onda kod nekog bezimenog trgovačkog centra, koji se sastojao od knjižare, trgovine cipela-ma, dragstora, trgovine potrepštinama za kućne ljubimce i tr-govine gramofonskim pločama. Na klupama ispod natkrivenog

124

hodnika postarije su žene iz staračkog doma sjedile po dvije, u kaputima do koljena s prevelikom dugmadi, i cuclale bombone protiv kašlja.

— Eliote — upitala je gospođa Sen dok su sjedili u autobusu— hoćeš li ti svoju majku, kad ostari, smjestiti u starački dom?

— Možda — odvrati on. — Ali posjećivao bih je svaki dan.— Tako sada govoriš, ali vidjet ćeš kako će te život, kad od-

rasteš, odnijeti na mjesta za koja sad ne znaš. — Brojila je naprste. — Imat ćeš ženu i vlastitu djecu, i svi će oni htjeti u istovrijeme biti na drugim mjestima. Ma kako dobri bili, jednog imse dana više neće ići u posjet tvojoj majci, a i ti ćeš se umoriti odtih posjeta, Eliote. Preskočit ćeš jedan dan, pa drugi, a onda ćese sama morati dovući do autobusa da kupi sebi vrećicu pastila.

U ribarnici kace s ledom bile su gotovo prazne, kao i bazen sa škampima, u kojem su se kroz vodu nazirale hrđave mrlje. Vani je visila obavijest da se trgovina koncem mjeseca zatvara preko zime. Za pultom je radila samo jedna osoba, neki mladić koji nije prepoznao gospođu Sen kad joj je predavao vrećicu re-zerviranu na njezino ime.

—Je li to očišćeno i oprano? — upitala je gospođa Sen.Mladić je slegao ramenima.— Moj šef je rano otišao. Rekao mije samo da vam predam

ovu vrećicu.Na parkiralištu gospođa Sen proučavala je autobusni red

vožnje. Na sljedeći autobus moraju pričekati četrdeset i pet mi-nuta, pa su zato otišli preko ceste da na prozorčiću za uličnu prodaju, gdje su već jednom bili, naruče kolačiće od mekušaca. Nisu imali gdje sjesti. Piknik stolovi više nisu bili u upotrebi, izvrnute su klupe stavljene na njih i lancem pričvršćene.

Na povratku kući neka stara žena oštro ih je motrila, prela-zeći pogledom od gospođe Sen do Eliota i do zakrvavljene vreći-ce između njihovih nogu. Imala je na sebi crni kaput, a u krilu je kvrgavim, bezbojnim rukama držala krutu bijelu vrećicu iz dragstora. Jedini drugi putnici bili su dvoje studenata s kole-dža, momak i djevojka, odjeveni u jednake majice, koji su is-prepletenih prstiju zavaljeni sjedili na stražnjem sjedalu. Eliot i gospođa Sen šutke su jeli posljednje kolačiće od mekušaca iz

125

vrećice. Gospođa je Sen bila zaboravila salvete, pa joj se u kuto-vima usana zadržalo nekoliko mrvica. Kad su se dovezli do sta-račkog doma, ona žena u crnom kaputu ustane, reče nešto voza-ču i siđe s autobusa. Vozač okrene glavu i pogleda gospođu Sen.

— Što imate u toj vrećici?Gospođa Sen digne pogled, zbunjena.— Govorite engleski? — Autobus je opet krenuo prisilivši

vozača da gospođu Sen i Eliota sada gleda u svom golemom retrovizoru.

— Da, govorim.— Pa što onda imete u vrećici?— Ribu — odgovori gospođa Sen.— Čini se da taj smrad smeta ostalim putnicima. Čuj, mali,

možda bi bilo dobro da otvoriš prozor s njezine strane, ili bilo što.Jedno poslijepodne, nekoliko dana kasnije, zazvoni telefon.

Brodice su dovezle vrlo ukusne iverke. Želi li gospođa Sen iza-brati jednoga? Nazvala je gospodina Sena, ali on nije bio za svo-jim radnim stolom. Pokušala je nazvati i drugi put, pa treći. Na kraju je otišla u kuhinju i vratila se u dnevnu sobu s oštricom, plavim patlidžanom i novinama. Eliot je, ne čekajući da mu se to kaže, zauzeo svoje mjesto na sofi i gledao kako ona odsijeca peteljke s patlidžana, kako ga zatim dijeli na dugačke, tanke trake, pa na male četvorine, sve manje i manje, male kao kocki-ce šećera.

— Stavit ću to u vrlo ukusan ujušak s ribom i zelenim bananama — objasni ona. — Samo morat ću to napraviti bez zelenihbanana.

— Idemo po ribu?— Idemo po ribu.— Hoće li gospodin Sen doći po nas?— Obuci cipele.Ostavili su stan a da ga nisu ni počistili. Vani je bilo tako

hladno daje Eliot osjećao hladnoću u zubima. Sjeli su u automo-bil, i gospođa je Sen napravila nekoliko krugova po asfaltiranoj petlji. Svaki put se zaustavila kod borika da promotri promet

na glavnoj cesti. Eliot pomisli da ona samo vježba dok čekaju gospodina Sena. Ali onda ona dade signal i produži.

Brzo je došlo do nesreće. Pošto je vozila otprilike jednu mi-lju, gospođa Sen skrene ulijevo ranije nego što je trebalo i, premda joj se nadolazeći automobil uspio maknuti s puta, toli-ko ju je prestrašilo trubljenje daje izgubila kontrolu nad uprav-ljačem i udarila u telefonski stup na suprotnom uglu. Došao je policajac i zatražio njezinu vozačku dozvolu koju mu ona, daka-ko, nije mogla pokazati.

— Gospodin Sen predaje matematiku na Sveučilištu — biloje sve što je rekla u svoju obranu.

Šteta je bila neznatna. Gospođa Sen ozlijedila je usnicu, Eliot se neko vrijeme tužio na bol u rebrima, a prednji blato-bran na automobilu morat će se izravnati. Policajac je pomislio da gospođa Sen ima ranu i na glavi, ali bio je to samo njezin ci-nober. Kad je stigao, gospodin Sen, kojeg je dovezao jedan kole-ga, dugo je razgovarao s policajcem, koji je ispunjavao neki for-mular, ali gospođi Sen nije ništa rekao dok ih je vozio natrag u stan. Kad su izašli iz automobila, gospodin Sen pogladi Eliota po glavi.

— Policajac je rekao da si imao veliku sreću. Veliku srećušto si se izvukao bez ogrebotine.

Pošto je skinula natikače i stavila ih na policu za knjige, go-spođa Sen skloni oštricu, koja je još bila na podu dnevne sobe, te baci komadiće patlidžana zajedno s novinama u kantu za smeće. Pripremi tanjur krekera s maslacem od kikirikija, stavi ga na stolić i otvori televizor za Eliota.

— Bude li još gladan, daj mu jedan sladoled na štapiću iz kutije u frizeru — reče gospodinu Senu koji je sjedio za stolom sultrapasom i pregledavao poštu. Nato je otišla u spavaću sobu izatvorila vrata. Kad je u četvrt do šest stigla Eliotova majka,gospodin Sen ju je obavijestio o nezgodi i ponudio joj ček davrati novac za studeni. Dok je ispisivao ček, ispričao se u imegospođe Sen. Rekao je da se ona odmara, ali kad je Eliot otišaou kupaonicu, čuo ju je kako plače. Njegova je majka bila zadovoljna nagodbom i u stanovitom joj je smislu, povjerila je toEliotu dok su se vozili kući, odlanulo. Bilo je to posljednje po-

126

127

slijepodne koje je Eliot proveo kod gospođe Sen, ili kod bilo koje druge čuvarice djece. Majka mu je dala ključ, koji je otada nosio na vrpci oko vrata. U slučaju kakve nevolje, neka nazove susjede, a poslije škole može sam ući u kućicu. Prvog dana, upravo dok je skidao kaput, zazvonio je telefon. Bila je to njegova majka koja je zvala iz ureda.

— Ti si sad veliki dječak, Eliote — rekla mu je. — Jesi li dobro? — Eliot pogleda kroz kuhinjski prozor sive valove što su se povlačili s obale i reče daje izvrsno.

Ta blagoslovljena kuća

Prvi su komad otkrili u jednom ormariću nad štednjakom po-kraj neotvorene boce octa od slada.

— Pogodi što sam našla. — Twinkle je ušetala u dnevnusobu, u kojoj su od ulaza do suprotnog zida bile nanizane i ljepljivom trakom povezane kartonske kutije od preseljenja, jednom rukom mašući octom, a drugom bijelim porculanskimKristovim kipićem, otprilike iste veličine kao i boca s octom.

Sanjeev digne pogled. Klečao je na podu i ljepljivim komadi-ćima Post-ita označavao na podnoj letvici mjesta koja treba do-tjerati bojom.

— Baci to!— Što?

— Oboje.— Pa mogla bih skuhati nešto s tim octom. Boca je nova

novcata.— Nikad nisi skuhala ništa s octom.— Nešto ću već naći. Potražit ću recept u jednoj od onih

knjiga koje smo dobili za vjenčanje.Sanjeev se opet okrene letvici i ponovo namjesti jedan otpali

ljepljivi papirić.— Provjeri rok trajanja. I riješi se barem toga idiotskog

kipića.— Ali možda ima neku vrijednost. Tko zna? — Okrene kipić

naglavce i kažiprstom prijeđe preko sitnih krutih nabora njegove odjeće. — Lijep je.

__________________129

—Mi nismo kršćani — reče Sanjeev. U posljednje je vrijemepočeo primjećivati da joj mora objašnjavati i ono što je najočitije. Dan prije morao joj je reći da će, bude li svoj kraj pisaćegstola gurala umjesto da ga digne, na parketu ostati ogrebotine.

Slegla je ramenima.

—Ne, nismo kršćani. Mi smo dobri mali hindusi. — Spustila je poljubac na Kristovu glavu, a onda smjestila kipić naokvir kamina, s kojeg bi, zapazio je Sanjeev, trebalo obrisatiprašinu.

Potkraj tjedna s okvira kamina još nije bila obrisana praši-na; poslužio je, međutim, kao izložbeni prostor za poveliku zbir-ku kršćanskih parafernalija. Bila je tu jedna trodimenzionalna razglednica sv. Franje u četiri boje, koju je Twinkle bila pro-našla zalijepljenu s unutarnje strane medicinskog ormarića, i jedan drveni lanac s papinskim grbom, na koji je Sanjeev naga-zio bosom nogom kad je u Twinklinoj radnoj sobi postavljao do-datne police. Bila je tu zatim i uokvirena jeftina reprodukcija Sveta tri kralja sa crnom samtastom pozadinom, zaturena u komodi za rublje. Onda još keramički podložak sa slikom plavo-kosog, golobradog Isusa kako na vrhu brijega drži propovijed, ostavljen u jednoj od ladica ugrađenog ormarića za stolno posu-đe u blagovaonici.

— Misliš li da su prijašnji vlasnici od onih ponovorođenih? — upitala je Twinkle sutradan, praveći mjesto za malu umjet-nim snijegom ispunjenu kuglu, u kojoj se nalazila minijaturna scena Isusova rođenja, nađena iza kuhinjskog sudopera.

Sanjeev je svoje inženjerske udžbenike iz Massachusettskog instituta za tehnologiju abecednim redom slagao na policu za knjige, premda već godinama nije morao pogledati ni u jedan od njih. Poslije diplome preselio se iz Bostona u Connecticut i počeo raditi za neku firmu blizu Hartforda, a upravo je nedav-no doznao da je predložen za mjesto potpredsjednika. U tride-set trećoj godini imao je već vlastitu tajnicu i tucet ostalih na-mještenika koji su radili pod njegovim nadzorom i spremno ga opskrbljivali svakom informacijom koja mu je bila potrebna.

130

Ipak, prisutnost knjiga iz njegova koledža podsjećala ga je na onaj dio njegova života, kojeg se rado prisjećao, kad bi uve-čer prošetao preko mosta na Aveniji Massachusetts, da u svom omiljenom indijskom restoranu na drugoj obali rijeke Charles naruči Mughlai-ipiliće sa špinatom i vrati se zatim u svoj stu-dentski dom da sastavke za svoje seminare još jedanput ispiše učisto.

— A možda je to pokušaj da obrate ljude — razmišljala jeTwinkle.

—■ U tvom im je slučaju očito uspio.

Nije se osvrnula na tu njegovu primjedbu, tresući malu pla-stičnu kuglu tako daje snijeg zavijorio preko jaslica.

Sanjeev je proučavao predmete na okviru kamina. Zbunji-vala ga je činjenica što je svaki od njih na svoj način bio smije-šan. U svakom slučaju nisu ostavljali dojam svetosti. A zbunji-valo ga je i to što je Twinkle, koja je inače pokazivala dobar ukus, bila njima tako očarana. Ti su predmeti njoj nešto značili, ali njemu baš ništa. Samo su ga živcirali.

— Trebali bismo pozvati posrednika za prodaju nekretnina.Reći mu da su u kući ostale sve te gluposti. Reći mu da ih odnese.

— Oh, Sanj. — Twinkle zastenje. — Molim te. Grozno bihse osjećala da ih odbacim. Očito su mnogo značili ljudima kojisu tu boravili prije nas. To bi mi bilo kao, ne znam, kao nekosvetogrđe.

— Ako su tako dragocjeni, zašto su ih onda posakrivali pocijeloj kući? Zašto ih nisu ponijeli sa sobom?

— Mora da ih ima još — reče Twinkle. Prelazila je pogledompo praznim sivobijelim zidovima sobe, kao da su iza žbuke skriveni još neki predmeti. — Sto misliš da ćemo još naći?

Ali kad su ispraznili svoje kartonske kutije i povješali zim-sku odjeću i slike izrađene od svilenih niti s procesijama slono-va, koje su kupili na bračnom putovanju u Jaipuru, Twinkle, na svoju veliku žalost, nije našla ništa. Prošao je gotovo cijeli tjedan prije nego što su, iza radijatora u sobi za goste, našli za-rolani akvarelni poster u boji natprirodno velikog Krista, s tr-

131

novom krunom, kako lije prozirne suze veličine kikirikijevih ljuski. Sanjeev gaje zamijenio za prozorski zaslon.

— Oh, to jednostavno moramo objesiti. Previše je spektakularno. — Twinkle zapali cigaretu i s užitkom potegne dim, mašući tom cigaretom kao da njome dirigira Mahlerovom Petomsimfonijom koja je upravo odzvanjala odozdo iz sterea.

V

— Cuj me sad — reče on kvrcnuvši prstom po jednoj od narisanih kikirikijevih suza. — Ja ću zasad tolerirati tu tvoju malubiblijsku menažeriju u dnevnoj sobi, ali ovo odbijam izložiti bilogdje u našoj kući.

Twinkle se zagleda u njega, mirno otpuhujući dim kroz no-snice, dva tanka plava stupa dima. Polako opet zarola poster, osiguravši ga jednom od elastičnih vrpci koje je uvijek nosila oko zapešća da ukroti svoju gustu, neobuzdanu kosu, tu i tamo prošaranu henom.

— Objesit ću ga u svojoj radnoj sobi — obavijesti ga. — Nataj ga način nećeš biti primoran gledati.

— A proslava useljenja? Gosti će htjeti razgledati sve sobe.Pozvao sam ljude iz svog ureda.

Ona zakoluta očima. Sanjeev ustanovi da je simfonija, sada u svom trećem stavku, dosegla crescendo, jer je odjeknuo izdaj-nički zveket činela.

— Objesit ću ga iza vrata — predloži ona. — Pa ga nećevidjeti kad zavire unutra. Zadovoljan?

Stajao je i gledao je kako izlazi iz sobe sa svojim posterom i svojom cigaretom; nešto je pepela palo na pod tamo gdje je sta-jala. Sagne se, prihvati ga vršcima prstiju i spremi u skupljeni dlan. Počeo je nježni četvrti stavak, adagietto. Za doručkom Sa-njeev je iz bilješke na omotu saznao daje Mahler zaprosio svoju ženu poslavši joj originalni rukopis tog dijela partiture. Uspr-kos elementima tragedije i borbe u Petoj simfoniji, pročitao je, ona je prije svega glazba ljubavi i sreće.

Začu zvuk mlaza vode u toaletnoj školjki.

— Uostalom — doviknu Tvvinkle odozdo — želiš li impresionirati goste, ne bi trebao puštati tu glazbu. Mene uspavljuje.

132

Sanjeev ode u kupaonicu da baci pepeo. Opušak je još plutao u toaletnoj školjki, ali kotlić se punio, pa je morao malo priče-kati da ponovo pusti vodu. U zrcalu medicinskog ormarića pro-učavao je svoje duge trepavice — kao u djevojke, voljela mu se narugati Twinkle. Premda je bio normalne tjelesne građe, obra-zi su mu u odnosu na tijelo bili pomalo bucmasti, a to, zajedno s trepavicama, kvarilo je njegov, kako se nadao, inače markan-tan profil. Bio je i normalne visine, ali sve otkako je prestao rasti, žalio je što nije bar dva centimetra viši. Zbog toga ga je smetalo kad je Twinkle inzistirala da obuje cipele s visokom petom, kao stoje učinila nedavno kad su večerali na Manhatta-nu. Bio je to prvi vikend nakon useljenja u novu kuću; u među-vremenu se okvir kamina bio već prilično popunio, pa su se zbog toga i prepirali u automobilu na putu do tamo. Ali onda je Twinkle popila četiri čaše viskija u nekom bezimenom baru u Alphabet Citvju, pa je opet sve bilo zaboravljeno. Odvukla gaje u neku minijaturnu knjižaru na St. Mark's Placeu, gdje je goto-vo cijeli sat prebirala po knjigama, a kad su izašli, natjerala ga je da zaplešu tango na pločniku pred nepoznatim ljudima.

Nakon toga teturala je o njegovoj ruci u svojim lakiranim plesnim cipelama s petom od osam centimetara, tako daje mo-rao podizati pogled prema njoj. Na taj su način hodali duž bes-krajnog niza uličnih blokova do garaže na Washington Squa-reu, jer se Sanjeev naslušao previše priča o grozotama koje se događaju automobilima na Manhattanu.

— Pa, ja čitav dan ne radim ništa drugo nego sjedim za pisa-ćim stolom —jadala se dok su se vozili kući, nakon što joj je bio spomenuo kako su joj cipele očito neudobne, i kako bi bilo bolje da ih više ne nosi. — Dok tipkam, zapravo i ne mogu nositi ni-kakve pete. — Premda se suzdržao od komentara, nije mu bila nepoznata činjenica da ona ne provodi čitav dan za stolom; upravo to poslijepodne, kad se vratio s trčanja, zatekao ju je u krevetu kako čita. Kad ju je upitao kako to daje u postelji usred bijela dana, odgovorila je da joj je dosadno. Najradije bi joj nato bio odgovorio, Pa mogla si raspakirati bar koju kutiju. Mogla si pomesti potkrovlje. Mogla si popraviti boju na prozorskoj dasci u kupaonici i nakon toga me pristojno upozoriti da ne stavljam sat na nju. Ali ona se zbog tih nedovršenih, nesređenih stvari

133

V

nije nimalo uzrujavala. Čini se daje bila zadovoljna svakim ko-madom odjeće koji bi našla sprijeda u garderobi, bilo kojim ča-sopisom koji bi ležao okolo, bilo kojom pjesmom koja je slučajno bila na radiju — zadovoljna, ali i znatiželjna. A sad se sva njezi-na znatiželja usredotočila na pronalaženje sljedećeg skrivenog blaga.

Nekoliko dana kasnije, kad se Sanjeev vratio iz ureda, zate-kao je Twinkle na telefonu, kako puši i razgovara s jednom svo-jom prijateljicom u Kaliforniji, iako još nije bilo pet sati, pa je račun u to doba dana najskuplji.

—Silno pobožni ljudi — govorila je, prekinuvši se povremeno da ispusti dim. — Svaki nam je dan kao lov na blago. Ozbiljno ti kažem. To je da ne povjeruješ. Prekidači za svjetlo u spavaćim sobama ukrašeni su motivima iz Biblije. Znaš, Noinaarka i te stvari. Tri spavaće sobe, ali jedna od njih je moja radnasoba. Sanjeev je smjesta otišao u željeznariju da kupi nove prekidače i zamijeni ih, možeš li to zamisliti, zamijenio ih je sve dojednoga.

Sad je bio red na prijateljici da nešto kaže. Twinkle je ki-mala glavom, sklupčana na podu ispred hladnjaka, u crnim us-kim tričetvrt hlačama i žutom šenijskom puloveru, i posegnula za upaljačem. Sanjeev osjeti kako sa štednjaka dopire neki aro-matičan miris i oprezno se provuče preko ekstradugačkog tele-fonskog kabela isprepletenog po meksičkim terakotnim kera-mičkim pločicama. Podigne poklopac s lonca u kojem je divlje ključao nekakav crvenkastosmeđi umak i već se prelijevao pre-ko ruba.

—To je ujušak s ribom. Stavila sam unutra onaj ocat — obavijesti ga Twinkle, prekinuvši prijateljicu i držeći fige. —- Oprosti, što si ono rekla? — Bila je takva, uzbuđivala se i oduševljavala malim stvarima, ali i držala fige prije svakog nepredvidivogdogađaja, kao stoje kušanje novog sladoleda ili bacanje pisma upoštanski sandučić. On to jednostavno nije razumio. Glupo seosjećao zbog toga, kao da svijet skriva bezbroj čuda koja on nemože osjetiti ni vidjeti. Pogledao je njezino lice koje, palo mu jena um, još nije preraslo njezino djevojaštvo, oči su joj bile mirnei bezbrižne, a privlačne crte lica nekako mekane kao da još moraju ocvrsnuti u nekom trajnom izrazu. Nadimka, koji je dobila

134

po nekoj dječjoj pjesmici, još se nije odrekla. Sada, u drugom mjesecu njihova braka, neke su ga stvari ljutile — na primjer, kako ponekad pijucka dok govori ili kako svoje donje rublje, kad ga uvečer skine, ostavlja podno njihova kreveta radije nego da ga baci u košaru za rublje.

Upoznali su se tek prije četiri mjeseca. Njezini roditelji, koji još žive u Kaliforniji, i njegovi, koji još žive u Calcutti, stari su prijatelji koji su preko kontinenata iskoristili priliku, dok se Sa-njeev poslovno nalazio u Palo Altu, da se Twinkle i on upozna-ju — proslavu šesnaestog rođendana djevojke iz kruga njihovih prijatelja. U restoranu sjedili su jedno pokraj drugoga za okru-glim stolom s okretnim pladnjem sa svinjskim rebarcima, rola-dama od tijesta, nadjevenog mesom i povrćem, i pilećim krilci-ma, što im se sve, ustanovili su, podjednako svidjelo. Ustanovili su također da im je zajednička i ljubav iz djetinjstva prema Wodehouseovim romanima i nesklonost prema indijskoj gitari, a poslije je Tvvinkle priznala da je bila oduševljena načinom na koji joj je Sanjeev za vrijeme njihova razgovora vrlo savjesno natakao praznu šalicu čajem.

I tako su počeli telefonski razgovori, koji su bivali sve dulji, a potom su zaredali posjeti, najprije on u Stanford, onda ona u Connecticut, poslije kojih bi Sanjeev spremio u pepeljeri na bal-konu ostavljene zgnječene cigarete koje je popušila preko vi-kenda — odnosno, spremio ih do njezina idućeg posjeta, a onda bi usisivačem prešao po stanu, oprao plahte, obrisao u njezinu čast čak i prašinu s lišća sobne biljke. Njoj je bilo dvadeset i sedam godina i nedavno ju je ostavio, koliko je Sanjeev bio shvatio, neki Amerikanac koji je nastojao postati glumac, ali nije uspio. Sanjeev je pak bio sam samcat, s pretjerano veliko-dušnim prihodom za samca, i još nikad zaljubljen. Na požuriva-nje svojih provodadžija vjenčali su se u Indiji, među stotinama čestitara, kojih se on tek maglovito sjećao iz djetinjstva, pod upornim kolovoskim kišama, ispod šatora sa crveno-narančas-tim prugama, iskićenom žaruljicama s božičnog drveta, na Man-deville Roadu.

135

—Jesi li pomela potkrovlje? — upitao je poslije Tvvinkle dokje presavijala papirne ubruse i stavljala ih pod rub tanjura. Potkrovlje je bilo jedini dio kuće koji nisu još ni počeli čistiti.

—Još nisam. Ali budem, obećavam. Nadam se da će ti ovoprijati — rekla je stavivši lonac, s kojeg se pušilo, na Isusov tro-nožac. Na stoluje u košarici bio hljeb talijanskog kruha, pokrajnje hruskava zelena salata s ribanom mrkvicom, začinjena kupljenim preljevom iz boce i krutonima, te čaše sa crnim vinom.Twinkle nije bila pretjerano ambiciozna u kuhinji. U supermar-ketu bi kupila piliće, već pripremljene za pečenje, i servirala ihs bogzna kada pripremljenom krumpirovom salatom iz malihplastičnih kutija. Indijska hrana, tužila se, prava je gnjavaža.Mrzila je sjeckanje češnjaka i guljenje krumpira i nije se znalaslužiti mikserom, pa bi tako Sanjeev vikendima začinio muštardu cimetovom korom i klinčićem da dobije pravi umak.

Ipak je morao priznati daje ono, ma što to bilo, što je danas skuhala bilo neuobičajeno ukusno, čak atraktivno, sa svijetlim bijelim ribljim komadićima, s peršinom i svježim rajčicama, što su se sjajile u tamnom smeđecrvenom ujušku.

—Kako si to pripremila?

—Izmislila sam.

—Sto si učinila?—Jednostavno sam bacila neke stvari u lonac i dodala onaj

ocat od slada.

—Koliko octa?

Slegla je ramenima, otkinula komad kruha i umakala ga u svojoj zdjelici.

—Što želiš time reći da ne znaš? Trebala si zapisati. Što akobudeš morala to opet pripremiti, za neko društvo ili slično?

—Sjetit ću se — odgovorila je. Pokrila je košaricu s kruhomkuhinjskom krpom na kojoj je, što je tek sada primijetio, bilootisnuto Deset zapovijedi. Kratko mu se osmjehnula i laganoispod stola stisnula mu koljeno. — Suoči se s tim. Ova je kućablagoslovljena.

136

Proslava useljenja zakazana je za posljednju subotu u listopa-du. Pozvali su tridesetak gostiju. Sve su to bili Sanjeevi znanci, kolege iz ureda i nekoliko indijskih parova s područja Connecti-cuta, od kojih je mnoge jedva poznavao, ali koji su njega u nje-govim momačkim danima uvijek redovito pozivali subotom na večeru. Često se pitao kako to da su ga uopće uključili u svoj krug. Imao je malo zajedničkoga s bilo kojim od njih, ali budući daje rijetko imao neki svoj plan, redovito je prisustvovao njiho-vim skupovima, jeo začinjene slanutke i krokete od škampa, čavrljao s njima i raspravljao o politici. Dosad još nitko od njih nije upoznao Twinkle; prije nego što su se vjenčali Sanjeev nije htio kratke vikende, za kojih su se sastajali, protratiti s ljudima s kojima se družio dok je bio sam. A ona, osim Sanjeeva i bivšeg prijatelja koji, koliko je njoj bilo poznato, radi u nekom lončar-skom studiju u Brookfieldu, nikog drugog nije poznavala u dr-žavi Connecticut. Na Stanfordu je završavala magistarsku rad-nju o nekom irskom pjesniku, za kojeg Sanjeev nije nikad čuo.

Sanjeev je iz vlastite pobude, prije nego što je otišao u In-diju na vjenčanje, našao i kupio kuću po povoljnoj cijeni, u oko-lici s vrlo dobrim školskim sustavom. Bio je impresioniran ele-gantnim zavojitim stubištem s ogradom od kovanog željeza, oplatom od tamnog drva, solarijem s pogledom na grmlje rodo-dendrona i brojem 22 od čistog mesinga, koja se posve slučajno podudarala s datumom njegova rođenja, impresivno pribijenoj na pomalo tudorskoj fasadi. Bila su tu još i dva upotrebljiva ka-mina, dvostruka garaža, potkrovlje pogodno da se preuredi u dodatne spavaće sobe, bude li se, kako je bio rekao posrednik, pokazala potreba za to. U međuvremenu je Sanjeev već odlučio da će on i Twinkle živjeti zajedno, zauvijek, i tako nije ni primi-jetio osigurače s biblijskim motivima niti prozirnu naljepnicu Djevice Marije u poluškoljki, kako je to Twinkle voljela zvati, prilijepljenu na prozoru spavaće sobe. A kad ju je, pošto su se već uselili, pokušao ostrugati, oštetio je staklo.

Kad su potkraj tjedna, tjedan dana prije proslave, grabljali tratinu, odjednom je čuo kako je Twinkle vrisnula. Potrčao je do nje, u strahu da nije možda naišla na kakvu uginulu životi-nju ili zmiju. Svježi listopadski povjetarac žigao mu je vrškove

137

ušiju, dok su mu tenisice škripale preko smeđeg i žutog lišća. Dotrčavši do nje, našao ju je skljokanu na travi, prepuštenu go-tovo nečujnom smijehu. Iza jednog bujnog grma forzicije stajao je gipsani odljev Djevice Marije, u visini njihova struka, s plavo obojenom maramom, nabranom preko glave kao u indijske mla-denke. Twinkle je zgrabila rub svoje majice i počela njome oti-rati blatne mrlje sa statuina čela.

— Pretpostavljam daje kaniš staviti podno naše postelje.Pogledala gaje, začuđeno. Trbuh joj je bio ogoljen i vidio je

naježenu kožu oko pupka. — Što je tebi? Naravno daje ne mo-žemo staviti u spavaću sobu.

— Ne možemo?— Ne, budalice. To je predviđeno da bude vani. Na tratini.— O, Bože, ne! Tvvinkle, nemoj!— Ali tako mora biti. Inače donosi nesreću.— Svi će je susjedi vidjeti. Pomislit će da smo ludi.— Zar zato što imamo kip Djevice Marije na svojoj tratini?

Pa, svaka druga osoba u ovom susjedstvu ima Marijin kip natratini. Sjajno ćemo se uklopiti.

— Ali mi nismo kršćani.— Samo me i dalje podsjećaj na to. — Ona pljucne na vrh

svog prsta i poče snažno trljati jednu posebno tvrdokornu mrljuna Marijinoj bradi. — Što misliš, je li to nečistoća ili neka gljivica?

Bilo je besmisleno raspravljati s njom, s tom ženom koju je upoznao tek prije četiri mjeseca i oženio se njome, ženom s ko-jom sada dijeli život. S trunkom žaljenja prisjeti se fotografija koje mu je majka bila slala iz Calcutte, fotografija potencijalnih supruga koje znaju pjevati, šivati i spravljati ukusna jela od leće a da i ne zavire u knjigu s receptima. Sanjeev je uzeo te žene u razmatranje, bio ih je čak svrstao prema svojim sklonostima, ali onda je upoznao Twinkle.

— Twinkle, ne mogu dopustiti da ljudi s kojima radim videovaj kip na mojoj tratini.

— Pa ne mogu te otpustiti zato što si vjernik. Bila bi to diskriminacija.

138

— Ne radi se o tome.— Zašto je tebi toliko važno što drugi misle?— Twinkle, molim te. — Bio je umoran. Svom se težinom

oslonio na grablje dok je ona počela vući kip prema jednoj ovalnoj gredici mirte pokraj svjetiljke na ciglenom puteljku. — Pogledaj, Sanj. Vidi kako je lijepa.

Vratio se svojoj hrpi lišća i počeo ga rukama trpati u plastič-nu vreću za smeće. Nad njegovom glavom plavo je nebo bilo bez oblaka. Jedino stablo na tratini još je bilo puno lišća, crvenog i narančastog, poput šatora u kojem se vjenčao s Twinkle.

Nije znao voli li je. Rekao je da je voli kada ga je prvi put upitala, jednog poslijepodneva u Palo Altu dok su sjedili jedno uz drugo u zamračenoj, gotovo praznoj kinodvorani. Prije po-četka filma — jednoga od njoj najdražih, nešto na njemačkom, koji je on smatrao krajnje depresivnim — pritisnula je vrh svog nosa o njegov tako da je osjetio trepet njezinih maškarom pre-mazanih trepavica. To poslijepodne odgovorio je potvrdno, da, voli je. Bila je oduševljena i gurnula mu u usta prženo zrno ku-kuruza, zadržavši na trenutak prste između njegovih usana, kao da mu je to nagrada za točan odgovor.

Premda to sama nije rekla, bio je pretpostavio da i ona voli njega, ali sada nije više bio uvjeren u to. Istini za volju, Sanjeev nije uopće znao što je to ljubav, znao je samo što po njegovu mišljenju nije. Nije ljubav, zaključio je, kad se iz večeri u večer vraćaš u prazan, tepihom obložen etažni stan i služiš se samo najgornjom vilicom u ladici za jedaći pribor, kad se uljudno opraštaš poslije onih večera vikendom, dok drugi muškarci ovi-jaju ruku oko struka svojih supruga ili ljubavnica i naginju se tu i tamo da im poljube rame ili vrat. Nije ljubav kada poštom naručuješ CD-e s klasičnom glazbom, promišljeno birajući među skladateljima, koje katalog preporučuje, i kad uvijek na vrije-me plaćaš račune. Počeo je to uviđati nekoliko mjeseci prije nego što je upoznao Twinkle. Imaš dovoljno novca u banci da uzdržavaš tri obitelji, uvijek mu je govorila majka kad bi počet-kom svakog mjeseca razgovarali preko telefona. "Potrebna ti je žena za koju ćeš se brinuti i voljeti je." Sad ima jednu, lijepu, iz primjereno visoke kaste, koja će uskoro steći i magisterij. Sto se tu ima ne voljeti?

139

Te je večeri Sanjeev počastio sebe jednim džin tonikom, po-pio ga i, gledajući vijesti, popio gotovo i cijeli drugi, a onda se uputio do Twinkle, koja je ležala u pjenušavoj kupki, jer je, kako je objasnila, od košnje tratine, što dotad još nije radila, bole svi udovi. Sanjeev nije pokucao. Bila je stavila na lice svi-jetloplavu masku, pušila je, pijuckala burbon s ledom i listala neku debelu broširanu knjigu čije su se stranice svinule i posi-vjele od vode. Bacio je pogled na ovitak; jedina riječ na njemu, otisnuta tamnocrvenim slovima, bila je "Soneti". On udahne, a zatim je vrlo mirno obavijesti kako namjerava, pošto dokraja is-pije svoje piće, obuti cipele, otići van i ukloniti Djevicu s prednje tratine.

—Kamo ćeš je staviti? — upita ga blagim glasom, sklopljenih očiju. Jedna njezina noga izroni iz pjene i dražesno se protegne. Ona skupi i istegne nožne prste.

—Zasad ću je staviti u garažu. A sutra ću je, kad budemišao na posao, odnijeti na smetište.

—Da se nisi usudio. — Ustala je, pustivši da joj knjiga padne u vodu, dok su joj mjehurići od pjene kapali s bokova. —Mrzim te — obavijesti ga, a pri riječi "mrzim" suzila je oči. Posegne za svojim kupaćim ogrtačem, čvrsto ga sveže oko strukai otapka niza zavojite stube ostavljajući mokre otiske na parketu. Kad je dospjela do predsoblja, Sanjeev je upita:

—Namjeravaš li takva izaći iz kuće? — Osjetio je kako munabija u sljepoočicama, a glas mu je poprimio neuobičajeni tonrezanja.

—Tko mari? Koga je briga kako ja napuštam ovu kuću?—Kamo namjeravaš otići u ovaj sat?—Ne smiješ baciti ovaj kip. Neću ti to dopustiti. — Njezina

maska, sada suha, poprimila je pepeljast ton, a voda s mokre jojkose kapala je na zgrudane obrise njezina lica.

—O da, mogu. I hoću.—Nećeš — reče Twinkle, odjednom tihim glasom. — Ovo je

naša kuća. Zajednički je posjedujemo. Kip je dio našeg vlasništva. — Počela je drhtati. Mala mlaka vode skupila joj se oko

140

gležanja. On ode da zatvori prozor u strahu da se ona ne pre-hladi. Onda primijeti da su neke kapi što joj kapaju niz skrut-nuto plavkasto lice zapravo suze.

— O, Bože, Twinkle, molim te, nisam tako mislio. — Nikad je još nije vidio da plače, nikad nije vidio toliku žalost u njezi-nim očima. Nije se okrenula od njega niti nastojala prikriti suze; naprotiv, djelovala je začudno mirno. Na trenutak sklopila je kapke, blijede i nezaštićene u usporedbi s plavetnilom koje se skrutnulo na ostalom dijelu lica. Sanjeev osjeti mučninu, kao daje previše ili premalo jeo.

Prišla mu je, ovila mokre frotiraste ruke oko njegova vrata i zajecala u njegova prsa, ovlaživši mu košulju. Maska joj se oljuš-tila na njegovim ramenima.

Na kraju sklopljen je kompromis: kip će biti smješten u jed-nu nišu sa strane kuće, tako da ne bude vidljiv prolazniku, ali ipak jasno vidljiv svima koji dođu.

Jelovnik za proslavu useljenja bio je prilično jednostavan: sanduk šampanjca, samose iz jednog indijskog restorana u Hart-fordu i veliki pladnjevi riže s piletinom, bademima i naranči-nom korom, za čiju je pripremu Sanjeev potrošio dobar dio pri-jepodneva i cijelo poslijepodne. Budući da još nikada nije imao toliko gostiju, Sanjeev se prestrašio da neće biti dovoljno pića, pa je u jednom trenutku istrčao iz kuće da za svaki slučaj kupi još jedan sanduk šampanjca. Zbog toga mu je zagorio jedan pla-danj riže i morao je početi sve ispočetka. Twinkle je pomela po-dove i sama se ponudila da podigne samose; uostalom, ionako je išla u tom pravcu, jer je imala dogovor za manikiranje i pediki-ranje. Sanjeev ju je namjeravao upitati kani li ukloniti tu mena-žeriju s okvira kamina, makar samo dok društvo ne ode, ali ona je izašla dok se on još tuširao. Nije je bilo dobra tri sata, tako da je Sanjeev morao dovršiti čišćenje. U pet i trideset cijela je kuća blistala, mirisave svijeće, koje je Twinkle bila donijela iz Hart-forda, obasjavale su predmete na okviru kamina, a tanki štapići gorućeg tamjana tinjali su zabodeni u zemlju lončanica. Svaki put kad bi prošao pored kamina, Sanjeev bi se trgnuo strahu-jući od uzvijenih obrva gostiju dok budu gledali osvijetljene ke-ramičke svece, posudice za sol i papar kreirane u liku Marije i

141

Josipa. Ipak će biti zadivljeni, nadao se, krasnim zatvorenim balkonom, blistavim parketom, impresivnim zavojitim stuba-ma, drvenom oplatom, dok budu pijuckali šampanjac i močili samose u chutney.

Douglas, jedan od novih savjetnika u tvrtki, i njegova prija-teljica Nora stigli su prvi. Oboje su bili visoki i plavokosi i oboje su nosili naočale u tankom metalnom okviru i duge crne ogrta-če. Nora je imala crn šešir, pun tankog šiljastog perja, koji se slagao s oštrim crtama njezina lica. Lijeva joj je ruka bila spoje-na s Douglasovom, a u desnoj je držala bocu konjaka s crvenom vrpcom oko vrata. Bocu je predala Twinkle.

— Krasna tratina, Sanjeev — rekao je Douglas. — I mi bismo morali izvući svoje grablje, srce. A to je zacijelo...

— Moja žena. Tamina.— Zovite me Twinkle.— Kakvo neobično ime — primijeti Nora.Twinkle slegne ramenima.— Pa i nije. U Bombavu jedna se glumica zove Dimple Ka-

padia. A sestra joj se zove čak Simple.Douglas i Nera istodobno podignu obrve, polako kimajući

glavom kao da moraju pričekati da se apsurdnost tih imena sta-loži u njima.

— Drago nam je što smo vas upoznali, Twinkle.— Poslužite se šampanjcem. Imamo ga na galone.— Nadam se da mi nećete zamjeriti na pitanju — reče Dou

glas — ali zapazio sam onaj kip vani — jeste li vi kršćani? Mislio sam da ste Indijci.

— Ima u Indiji i kršćana — odvrati Sanjeev — ali mi to nismo.

— Sviđa mi se vaša haljina, Twinkle — reče Nora.— A ja se divim vašem šeširu. Jeste li zagrand tour? Jedno

veliko razgledanje?Zvono opet zazvoni, opet i opet. Za svega nekoliko minuta,

tako se barem činilo, kuća se napunila ljudima, razgovorima i nepoznatim miomirisima. Žene su nosile visoke pete i prozirne čarape, kratke crne haljine od krepa i sifona. Svoje plašteve i

142

ogrtače dodavale su Sanjeevu, koji ih je pažljivo stavljao na vje-šalice u prostranom ugrađenom ormaru, premda je Twinkle bila rekla ljudima neka svoje stvari jednostavno pobačaju po le-žajevima u solariju. Neke od Indijki odjenule su svoje najfinije sarije napravljene od zlatom protkanih prozirnih i preko rame-na nabranih materijala. Muškarci su nosili sakoe i kravate, a vodica za poslije brijanja mirisala im je na limun. Kako su gosti prelazili iz jedne prostorije u drugu, tako su se na dugačkom stolu od trešnjeva drva, koji se protezao od jednog kraja pri-zemnog predvorja do drugoga, gomilali darovi.

Sanjeeva je zbunjivala činjenica da su se gosti, svi do jedno-ga, toliko potrudili radi njega, njegove kuće i njegove žene. Ne-što mu se slično dogodilo samo još jedanput u životu, i to na njegovu vjenčanju, ali ovo je sve nekako drukčije, jer gosti nisu njegovi rođaci, nego ljudi koji ga samo površno poznaju i u sta-novitom smislu ništa mu ne duguju. Svi su mu čestitali. Lester, još jedan kolega s posla, prorekao je da će Sanjeev za najviše dva mjeseca biti promaknut u potpredsjednika. Gosti su s užit-kom jeli samose i s dužnim se poštovanjem divili svježe oboje-nim stropovima i zidovima, visećim biljkama, erkerima, svile-nim nitima izrađenim slikama iz Jaipura. Ali najviše od svega divili su se Twinkle i njezinu brokatnim šarama protkanom salivar-kameezu boje persimone, s dubokim izrezom na leđima, tanku vjenčiću od bijelih ružinih latica, koji je vješto ovila oko glave, i kratkoj ogrlici od bisera sa safirom u sredini, kojom je ukrasila vrat. Praćeni hektičnom džez glazbom s ploča po Twin-klinu izboru, smijali su se njezinim anegdotama i primjedbama, stvarajući sve širi krug oko nje. Sanjeev je dotle dopunjavao sa-mose koje je držao u pećnici na ravnomjernoj temperaturi, do-nosio gostima led za piće, s ponešto poteškoća otvarao šam-panjske boce i po četrdeseti put objašnjavao da nije kršćanin. Twinkle ih je sama, u zasebnim skupinama, vodila gore-dolje po zavojitim stubama, upozoravala ih da bace pogled na straž-nju tratinu i da zavire niz podrumske stube.

— Tvoji se prijatelji dive posteru u mojoj radnoj sobi — sla-vodobitno je objavila Sanjeevu, stavivši mu ruku na križa kad su se u jednom trenutku okrznuli jedno o drugo u prolazu.

143

Sanjeev je otišao u kuhinju, koja je sad bila prazna, i prsti-ma uzeo komad piletine s pladnja na radnoj plohi, uvjeren da ga nitko ne vidi. Uzeo je i drugi komad i zalio ga dobrim gutlja-jem džina ravno iz boce.

— Krasna kuća. Izvrsna riža. — Ušao je Sunil, anesteziolog,grabeći žlicom jelo s papirnog tanjura. — Ima li još šampanjca?

— A žena ti je bomba — dodao je Prakal, neoženjeni profesor fizike na Yaleu, koji je ušao za njim. Sanjeev je trenutak bijelo gledao u njega, a onda se zarumeni. Prakal je jednom nanekoj večeri bio izjavio daje Sophia Loren bomba, Audrev Hep-burn također. — Ima li možda sestru?

Sunil izvadi jednu grozdiću iz pladnja s rižom.

— Nije li joj djevojačko ime Little Star?

Oba muškarca se nasmiju i nastave jesti rižu s pladnja, orući po njoj svojim plastičnim žlicama. Sanjeev siđe u podrum po još šampanjca. Držeći taj drugi sanduk sa šampanjcem na prsima, zadrži se nekoliko minuta na stubama u vlažnoj, hladnoj tišini, dok se iznad greda nastavljala zabava. Onda spusti to pojačanje na jedaći stol.

— Da, sve, sve smo to našli u ovoj kući, na najneobičnijimmjestima — čuo je kako Twinkle govori u dnevnoj sobi. — Zapravo još uvijek svašta nalazimo.

— Ma nemojte!

— Da! Svaki nam je dan kao neki lov na blago. Predivno!Sam Bog zna što ćemo još naći, bez svake šale.

I onda je krenulo. Kao po nekom prešutnom dogovoru cijelo je društvo ujedinjenim snagama počelo pročešljavati svaku po-jedinu sobu, iz vlastite pobude otvarati ormare, zagledati pod stolce i jastučiće, pipkati iza zastora, vaditi knjige s polica. U skupinama su jurili, hihotali i posrtali gore-dolje po zavojitim stubama.

— Još nismo pretresli potkrovlje — odjednom objavi Twin-kle, i svi pohrliše za njom.

— Kako ćemo doći gore?

— U predvorju su neke ljestve, gore u stropu.

144

Sanjeev se bezvoljno vukao za društvom da im pokaže gdje su ljestve, ali Twinkle ih je u međuvremenu već sama pronašla.

— Heureka! — viknula je.Douglas je povukao lanac da spusti ljestve. Bio je crven u

licu, a na glavi mu je bio Norin pernati šešir. Gosti su jedan za drugim nestajali, muškarci pomažući ženama dok su svoje san-dale s visokim petama stavljale na uske prečke ljestava, a Indij-ke skutove svojih skupocjenih sarija zatakale u pasice. Muš-karci su pošli za njima, i svi brzo nestajali, sve dok Sanjeev nije ostao sam na vrhu zavojitih stuba. Nad glavom su mu tutnjali koraci. Nimalo ga nije vukla želja da im se pridruži. Pitao se samo hoće li strop izdržati i zamisli kako se u djeliću sekunde sva ta pijana namirisana tijela stropoštavaju oko njega, svejed-no preko drugoga. Uto začuje vrisak, a zatimjDovišene, prošire-ne valove smijeha u disonantnim tonovima. Čuo ih je kako ble-beću o nekoj škrinji. Činilo se da se muče kako da je otvore i grozničavo lupkaju po njoj.

Pomisli da će ga Twinkle možda pozvati da im pomogne, ali nisu ga trebali. Ogleda se po predvorju i baci pogled na stube, na šampanjske čaše, napola pojedene samose i ružem za usne zaprljane ubruse, ostavljene po svim kutovima, na svakom slo-bodnom mjestu. Onda primijeti da je Twinkle, u onoj žurbi, potpuno odbacila cipele, jer sad su ležale podno ljestava, papu-čice od lakirane kože s petama nalik na podmetače za lopticu u golfu, sprijeda otvorene i s neznatno uprljanim svilenim etike-tama unutra na gornjem dijelu stopala gdje su ih njezini tabani doticali. Stavio ih je u vrata njihove spavaće sobe, tako da se nitko ne spotakne o njih kad budu silazili.

Uto začu kako se nešto sa škripom polako otvara. Vrištavi su se glasovi slegli u jednolično mrmorenje. Sanjeev shvati da sad cijelu kuću ima samo za sebe. Glazba je utihnula i mogao je čuti, ako se koncentrira, šum zamrzivača, šuštanje posljednjeg lišća vani na drveću i lupkanje granja o prozorska okna. Jed-nim jedinim pokretom ruke mogao bi ljestve s pomoću njihove opruge vratiti opet u strop i onda se oni ne bi nikako mogli spustiti sve dok on ne bi povukao lanac i pustio ih. Zamisli što bi sve mogao učiniti, ovako posve neometan. Mogao bi Twinkli-nu menažeriju pomesti u vreću za smeće, staviti je u automobil

145

i sve to odvesti na smetište, mogao bi strgnuti poster rasplaka-nog Isusa i, kad je već kod toga, mogao bi i onu Djevicu Mariju vani napasti čekićem. Potom bi se vratio u praznu kuću. Za jedan sat lako bi mogao počistiti sve šalice i tanjure, natočiti sebi džin i tonik, pojesti cijeli pladanj podgrijane riže i slušati svoj novi Bach-CD, čitajući usput popratni tekst kako bi ga što bolje razumio. Lagano gurne ljestve, ali bile su dobro učvršćene u podu. Stajalo bi ga prilična napora da ih pomakne.

— Bože, kako mi je potrebna cigareta — usklikne Twinkleodozgo.

Sanjeev osjeti kako su mu se leđa napela. Osjeti vrtoglavicu. Mora prileći. Pođe prema spavaćoj sobi, ali se naglo zaustavi opazivši da su vršci Twinklinih cipela u vratima okrenuti pre-ma njemu. Zamisli kako ih je brzo nataknula na noge. Ali umje-sto da se razljuti, kao što se ljutio od prvog dana otkako su se zajedno uselili u ovu kuću, proze ga tjeskobno iščekivanje pri pomisli kako je u njima nesigurno sjurila niza zavojite stube i pritom neznatno oštetila pod. Taj se osjećaj pojača kad pomisli kako je pojurila u kupaonicu da osvježi ruž na usnama, kako je zatim pohitala da ljudima preda njihove ogrtače i da na kraju, kad je i posljednji gost otišao, jurne do stola od trešnjeva drva i počne otvarati njihove darove. Bilo je to isto ono tjeskobno išče-kivanje kakvo je, prije nego što su se vjenčali, osjetio kad bi spustio slušalicu poslije jednog od njezinih razgovora ili kad bi se vozio natrag s aerodroma pitajući se koji je od tih zrakoplova što uzlijeću njezin.

— Nećeš vjerovati, Sanj.

Sišla je, leđima okrenuta njemu, s rukama iznad glave, dok su joj se gola ramena ljeskala od znoja, podupirući nešto što je još bilo skriveno od njegova pogleda.

— Hoćete moći, Twinkle? — upita je netko.

Sad je vidio oko čega je držala ruke: oko masivne srebrne Kristove biste: glave bar triput veće od njegove. Nos je imao patricijsku grbu, prekrasna kosa padala mu je na markantne ključne kosti, a na širokom čelu odražavali su se u minijaturi zidovi, vrata i sjenila svjetiljaka. Izraz Kristova lica djelovao je samosvjesno, kao da je siguran u svoje poklonike, čvrste usne

146

bile su pune i senzualne. Na glavi je imao Norin šešir s perjanicom. Dok je Tvvinkle silazila, Sanjeev je uhvati oko struka da joj pomogne održati ravnotežu, a kad je stupila na tlo, oslobodi je biste. Vagala je dobrih petnaest kilograma. I ostali se počeše polako spuštati, iscrpljeni od lova. Neki su se dovukli dolje da potraže svježe piće.

Twinkle duboko udahne, podigne obrve i napravi figu.—Hoćeš li se jako naljutiti ako to stavimo na okvir kamina?

Samo za noćas? Znam da ti to nije drago.Zaista mu nije bilo drago. Mrzio je golemost te biste, njezinu besprijekornost, uglačanu

površinu i neospornu vrijednost. Nije mu bilo drago da bude u kući, niti u njegovu vlasništvu. Za razliku od drugih predmeta koje su našli, u ovom je bilo dostojanstva, ozbiljnosti, čak ljepote. Ali, na vlastito čuđenje, zbog tih gaje osobina još više mrzio. A prije svega mrzio gaje zato stoje znao da ga Twinkle voli.

—Od sutra držat ću ga u svojoj radnoj sobi — doda Tvvinkle. — Obećavam.

Nikad ga ona neće staviti u svoju radnu sobu, znao je. Do kraja njihovih zajedničkih dana držat će ga nasred okvira kamina, a s obje će mu strane biti ostatak menažerije. Svaki put kad budu imali goste, Tvvinkle će objašnjavati kako ga je našla, a oni će je slušati i diviti joj se. Zabuljio se u zgnječene ružine latice u njezinoj kosi, u kratku bisernu ogrlicu sa safirom oko vrata, sjajni grimizni lak na nožnim prstima. Zaključi da to pripada onim stvarima koje su Prabala navele da je smatra bombom. Boljela gaje glava od džina, a od težine biste boljele su ga ruke. Reče:

—Tvoje sam cipele odnio u spavaću sobu.—Hvala. Ali peku me noge. — Tvvinkle ga lagano stisne za

lakat i uputi se u dnevnu sobu.Sanjeev pritisne masivno srebrno lice na svoja prsa, pazeći da s glave ne spadne šešir s

perjanicom, i pođe za njom.

Liječenje Bibi Haldar

Veći dio svojih dvadeset i devet godina Bibi Haldar patila je od boljke koja je zbunjivala obitelj, prijatelje, svećenike, gatače iz dlana, usidjelice, iscjelitelje draguljima, proroke i budale. U na-stojanju da joj pomognu, zabrinuti stanovnici našega grada do-nijeli su joj svetu vodu iz sedam svetih rijeka. Kad smo je čuli kako noću bolno vrišti, kad su joj zglavci prstiju bili čvrsto sve-zani konopcem, a ljuti oblozi ovijeni oko nje, spominjali smo je u svojim molitvama. Mudraci su joj utrljavali eukaliptusov bal-zam u sljepoočice, parili joj lice ekstraktom raznoraznih trava. Na prijedlog nekoga slijepog kršćanina, jedanput su je odveli vlakom da poljubi grobove svetaca i mučenika. Amajlije protiv zlih uroka opasivale su joj ruke i vrat. Kamenje koje donosi sre-ću ukrašavalo joj je prste.

Liječenje, koje su preporučili liječnici, samo joj je pogoršalo stanje. Alopati, homeopati, ajurvedi — s vremenom su konzul-tirane sve grane liječničkog umijeća. Njihovim savjetima nije bilo kraja. Nakon rendgenskih snimanja, raznih pretraga, aus-kultacija i injekcija jedni su joj savjetovali da se udeblja, drugi pak da smršavi. Ako joj je jedan od njih zabranio da preko dana

spava, drugi je tražio da ostane u postelji do podneva. Jedan joj je rekao neka vježba stoj na glavi, drugi neka u strogo određe-nim intervalima preko dana poje veda stihove. — Odvedite je u Calcuttu na hipnozu — predlagali su treći. U tom vitlanju od jednog specijalista do drugoga djevojci je savjetovano da izbje-gava češnjak, da ne uzima prevelike količine gorke rakije, da meditira, da pije zelenu kokosovu vodu i guta sirova patkina jaja ulupana u mlijeku. Ukratko, Bibin je život bio neprestani susret s jednim beskorisnim sredstvom za drugim.

148

Narav njezine bolesti, koja je nastupala bez prethodnog upo-zorenja, ograničila joj je svijet na neobojenu trokatnicu, u kojoj je jedina njezina obitelj u gradu — postariji bratić i njegova žena — unajmila stan na prvom katu. S obzirom na to da se svakog trenutka mogla srušiti u nesvijest ili zapasti u sramotni delirij, nisu se smjeli pouzdati da će bez pratnje prijeći preko ceste niti se popeti u tramvaj. Svakodnevno zanimanje sastojalo joj se u sjedenju u skladištu na krovu naše zgrade. Bio je to prostor sli-čan susjednom zahodu, u kojem se moglo sjesti, ali ne i udobno stajati, sa zastorom na vratima, s jednim jedinim prozorom bez rešetki i s policama sastavljenima od dasaka sa starih vrata. I tu je, sjedeći podvijenih nogu na kvadratu jute, popisivala inven-tar trgovine kozmetičkom robom, koju je na ulazu u naše dvo-rište posjedovao i njome upravljao njezin bratić Haldar. Za tu svoju službu Bibi nije dobivala plaću, samo su joj davali jelo, ži-vežne namirnice i svakog blagdana u listopadu dovoljno metara pamučnog sukna da kod nekog jeftinog krojača obnovi gardero-bu. Noću je spavala na složivom poljskom krevetu dolje u brati-će vu stanu.

Svakog jutra Bibi je stizala u skladište u raspucanim plastič-nim papučama i kućnoj haljini koja joj je jedva dopirala do ispod koljena, što mi nismo nosili još od petnaeste godine. Potkoljeni-ce su joj bile bez dlačica i bogato osute blijedim pjegama. Dok smo mi vješali rublje ili strugali krljušt sa svojih riba, čuli smo je kako oplakuje svoju sudbinu i predbacuje svojim zvijezdama. Nije bila lijepa. Gornja joj je usna bila tanka, zubi premali. Dok je govorila, isticalo joj se zubno meso.

— Pitam ja vas, je li pošteno prema jednoj djevojci da pro-sjedi ovdje sve vrijeme i da joj tako nezapaženo proteknu naj-ljepše godine života u ispisivanju naljepnica i cijena, bez izgleda u neku budućnost? — Govorila je glasnije nego što je bilo po-trebno, kao da se obraća gluhoj osobi: — Je li grijeh ako zavi-dim vama, svim suprugama i majkama, potpuno zaokupljeni-ma životom i brigama? Je li grijeh ako poželim zasjeniti oči, namirisati kosu? Odgojiti dijete i naučiti ga razlici između slat-kog i gorkog, dobrog i lošeg?

Dan za danom istovarivala je bezbrojne nevolje na nas, sve dok nije postalo neizdržljivo očito da Bibi želi muškarca. Željela

J

149

je da se netko zauzme za nju, da je zaštiti, pokaže gdje joj je mjesto u životu. Kao i svi mi ostali, željela je posluživati večere, koriti poslugu, stavljati na stranu novac u svoj almari, da može svaka tri tjedna dati u kineskom kozmetičkom salonu iščupati obrve. Salijetala nas je da joj opišemo pojedinosti naših vjenča-nja: nakit, pozivnice, miris tuberoza prosutih po bračnoj poste-lji. Kada smo joj, na njezino uporno traženje pokazali svoje fotoalbume, ukrašene reljefnim leptirima, gutala je fotografije koje su zabilježile svaki detalj ceremonije: maslac lijevan u va-tru, girlande koje se izmjenjuju, cinoberom obojene ribe, plad-njevi sa školjkama i srebrnim novčićima.

— Dojmljiv broj gostiju — pripomenula bi gladeći prstomlica koja su djelovala kao da im tu nije mjesto a koja su bila okonas. — Kad se to bude događalo meni, svi ćete biti prisutni.

To ju je iščekivanje počelo tako okrutno mučiti da joj je po-nekad od same pomisli na budućeg supruga, u kojeg je polagala sve nade, zaprijetio novi napad. Skljokala bi se na pod skladiš-ta usred limenki s talkom i kutija s metalnim kopčama za kosu, mrmljajući besmislice.

— Ja nikad neću umočiti svoje noge u mlijeko — cmizdrilabi. — Moje lice nikad neće biti obojeno pastom od sandalovine.Tko će mene natrljati kurkumom? Moje ime nikad neće skrlet-nom tintom biti otisnuto ni na jednoj karti.

Ta njezina pretjerana osjećajnost, ti plačljivi monolozi, ta slabost izvirali su iz njezinih pora kao bolest. U njezinim najče-mernijim trenucima umotavali smo je u šalove, prali joj lice pod pipom od cisterne, donosili joj čaše s jogurtom i ružinom vodi-com. U trenucima kad je bila manje nesretna, poticali smo je da nas prati krojaču i obnovi svoje bluze i podsuknje, djelomice zato da joj omogućimo promjenu kulisa mjesta, a djelomice zato što smo mislili da joj time povećavamo bračne izglede, ma kako mali bili.

— Nijedan muškarac ne želi ženu koja izgleda kao sudopera — rekli bismo joj. — Hoćeš da ti sve te materijale pojedumoljci? — Smrknula bi se, nadurila, bunila i uzdahnula.

— Kamo ja to uopće idem, za koga da se oblačim? — pitalabi. — Tko mene vodi u kino, u zoološki vrt, tko mi kupuje limu-

150

nadu i indijske oraščiće? Priznajte, je li to za mene? Ja nikad neću biti izliječena, nikad udana.

A onda je propisana nova terapija za Bibi, najpretjeranija od svih dotadašnjih. Jedne večeri, dok je silazila na večeru, srušila se na odmorištu trećeg kata, udarala šakama, ritala se, izgub-ljena za ovaj svijet. Njezini su jecaji odjekivali stubištem, i svi pohrlismo iz svojih stanova daje smjesta umirimo, noseći lepe-ze od palmina lišća, kocke šećera i čaše s rashlađenom vodom da joj ih izlijemo na glavu. Naša su se djeca povješala po ogradi i prisustvovala njezinu grčenju, a služavke smo poslali da po-zovu njezina bratića. Potrajalo je deset minuta prije nego što se Haldar pojavio iz svog dućana, posve miran, osim što je bio crven u licu. Rekao nam je da se prestanemo uzrujavati i zatim, bez ikakve namjere da zatomi prezir, strpao ju je u rikšu i odve-zao na polikliniku. A tamo, pošto su joj napravili niz krvnih pretraga, liječnik zadužen za Bibin slučaj, već iznerviran, za-ključi da će je izliječiti jedino brak.

Vijest se proširila između naših prozorskih rešetki, preko naših konopaca za sušenje rublja i preko golubinjeg izmeta koji je oblijepio ograde naših krovova. Do idućeg su jutra tri za-sebna čitača s dlana preispitala Bibinu ruku i potvrdila da je nesumnjiv dokaz o skorom sjedinjenju urezan u Bibinu ruku. Nedolične spodobe mrmljale su netaktičnosti kod štandova s kotletima, bake su u almanasima tražile savjet o najpovoljni-jem satu za zaruke. Još smo danima poslije, dok smo vodili dje-cu u školu, podizali stvari sa čišćenja i stajali u repu pred trgo-vinom s racioniranom robom, šaputali o tome. Očito je baš takva aktivnost bila sve vrijeme potrebna sirotoj djevojci. Prvi put smo zamišljali oblike ispod njezine kućne haljine i nastojali procijeniti užitke koje bi mogla ponuditi nekom muškarcu. Prvi put smo primijetili kako joj je koža čista, kako su joj dugačke i čeznutljive trepavice i kako ima neosporno fino građene ruke.

— Kažu da je to jedina nada. Slučaj prejake nadraženosti. Kažu... — I tu bismo zastali, pocrvenjevši — da će joj snošaji smiriti krv.

Nije potrebno reći da je ta dijagnoza oduševila Bibi i da se smjesta počela pripremati za bračni život. S pomoću neke ošte-ćene robe iz Haldarova dućana dotjerala je nokte na nogama i

151

omekšala laktove. Zanemarujući pomalo dostavu nove robe u skladište, počela nas je naganjati za recepte, za vermicelli-pu-ding i ujušak od papaje, koje bi onda načrčkala u glavnu inven-turnu knjigu. Sastavljala je popise gostiju, popise poslastica, is-pisivala zemlje u kojima namjerava provesti medeni mjesec. Na usnice je nanosila glicerin, da joj budu glatkije, odolijevala je slatkišima, da smanji težinu. Jednoga dana zamolila je jednu od nas da je otprati do krojača koji joj izrađuje novi salwar-ka-meez nabrana kroja, što je te sezone bila velika moda. Vukla nas ulicama do vitrina svakog pojedinog draguljara, zavirivala u staklene ormariće tražeći naše mišljenje za raznorazne tijare i okvire za drago kamenje. U izlozima prodavaonica sarija upi-rala je prstom u sari od grimizne benareske svile, pa u neki tir-kizne boje i zatim u jedan boje nevena.

— U prvom dijelu ceremonije nosit ću ovaj, zatim ovaj, paovaj.

Ali Haldar i njegova žena mislili su drukčije. Imuni na njezi-ne fantazije, ravnodušni na njezine strahove, vodili su posao kao i obično, nagurani zajedno u taj kozmetički dućan, ne veći od kakva ugrađenog ormara, u kojem su tri zida bila krcata he-nama, uljima za kosu, plavučcima i kremama za bijeljenje kose.

— Nemamo mi vremena za neprilične prijedloge — odgovarao je Haldar onima koji su načinjali temu o Bibinu zdravlju.— Ono čemu nema pomoći treba otrpjeti. Bibi nam je već zadaladovoljno briga, dovoljno nas novca koštala i dovoljno okaljalanaše obiteljsko ime. — Njegova žena, koja je sjedila do njega izasićušnog ostakljenog pulta, hladila je lepezom pjegavu kožuiznad dojki i odobravala mu. Bila je to podebela žena kojoj sepuder, za nijansu preblijed za nju, zgrudao u naborima vrata.— Uostalom, tko će nju uopće uzeti za ženu? Djevojka nemapojma ni o čemu, ne zna pravilno govoriti, praktički joj je većtrideseta a ne zna zapaliti ni peć na ugljen, ne zna skuhati rižuniti zna razliku između anisova i kumina sjemena. Zamislitenjezine pokušaje da nahrani muža!

Imali su pravo. Bibi nikad nitko nije učio da bude žena; zbog bolesti ostala je gotovo nedorasla u većini praktičnih stvari. Haldarova žena, uvjerena da ju je sam vrag opsjeo, držala je Bibi daleko od vatre i plamena. Nitko je nije naučio kako da

152

nosi sari a da ga pribadačima ne pričvrsti na četiri različita mjesta, niti je pokazala osobitu nadarenost u ukrašavanju na-vlaka za pokućstvo i kačkanju šalova. Nisu joj dopuštali da gle-da televiziju (Haldar je smatrao da će je ta televizijska elektro-nika samo još više uzbuditi), pa nije imala pojma o događajima i zadovoljstvima našega svijeta. Njezino obavezno školovanje završilo je poslije devetog razreda.

Bibi za volju ipak smo se zauzeli da pronađe supruga.

— To je zapravo ono što sve vrijeme želi — naglasili smo.Ali s Haldarom i njegovom ženom nije bilo moguće razumnorazgovarati. Njihova kivnost na Bibi ukrutila im se na usnama,tanjima od špagice kojom kupcima povezuju kupljenu robu.Kad smo im dokazali da novo liječenje zaslužuje da dobije priliku, pobunili su se: — Bibi je gotovo nesposobna da izrazi poštovanje i pokaže samokontrolu. Glumi bolest da privuče pozornost na sebe. Za nju bi bilo najbolje da se drži posla, daleko odnevolja koje neizostavno izaziva.

— Zašto je onda ne udate pa da ode od vas? Tako biste je sebarem riješili.

— Da spiskamo svu svoju zaradu na neko vjenčanje? Danahranimo goste, naručimo narukvice, kupimo krevet, namak-nemo kakav-takav miraz?

Ali Bibina muka nije jenjala. Kasno jednog prijepodneva, odjevena pod našim nadzorom u sari od sifona s rupičastim ve-zom, blijede ljubičastoplave boje, i u sandalama s ukrasom od zrcalaca pohitala je neujednačenim koracima u Haldarov dućan i uporno tražila od njega daje odvede u fotografski studio kako bi njezin portret, poput portreta budućih nevjesta, mogao kru-žiti po domovima muškaraca koji dolaze u obzir za ženidbu. Gledali smo je kroz kapke svojih balkona; znoj joj je već ostavio crne mjesece ispod pazuha.

— Osim na rendgenu, nigdje se još dosad nisam fotografirala—jadala se. — Moguća svojta mora znati kako izgledam. — AliHaldar je odbio. Rekao je daje svatko tko je želi vidjeti, možesamo promatrati kako plače, cvili i odbija kupce. Ona je otrovza posao, rekao joj je, novčani teret i čisti gubitak. Komu jeovom gradu potrebna fotografija da to uvidi?

153

Sutradan je Bibi prestala popisivati inventar i, umjesto toga, počastila nas nepromišljenim pojedinostima o Haldaru i njego-voj ženi.

—On joj nedjeljom čupa dlake s brade. Novac čuvaju duboko zamrznut pod lokotom i ključem. — Da bi štogod od togačuli i susjedni krovovi, šepirila se i kreštala; sa svakom novomobjavom, gledateljstvo se povećavalo. — U kadi trlja si rukebrašnom od slanutka, jer misli da će joj tako pobijeljeti. Manjkajoj treći prst na desnoj nozi. Njihove sieste zato tako dugo itraju jer je nju nemoguće zadovoljiti.

Da je nekako smiri, Haldar je dao jednostupačan oglas u gradske novine, ne bi li namamio kojeg mladoženju: DJEVOJKA, LABILNA, VISINA 152 CENTIMETRA, TRAŽI SUPRUGA. Identitet buduće mladenke nije bila nikakva tajna za roditelje naših mla-dića i nijedna obitelj nije bila spremna preuzeti tako očiti rizik. Tko da im zamjeri? Mnogo se pričalo o tomu kako Bibi govori sama sa sobom na nekom tečnom, ali posve nerazumljivom je-ziku, i kako nikad ništa ne sanja. Čak ni osamljenog udovca sa svega četiri zuba, koji nam na trgu popravlja ručne torbice, nisu mogli nagovoriti da zaprosi djevojku. Usprkos tomu, kako bismo je malo razonodili, počeli smo je vježbati kako da bude što ženstvenija.

—Budeš li se mrštila kao lonac za rižu, nikud nećeš dospjeti. Muškarci traže da ih miluješ i izrazom lica. — Kao vježbu za slučaj da sretne mogućeg prosca, tjerali smo je da seupušta u kratke razgovore s muškarcima iz okoline. Kad, naprimjer, vodonoša, na kraju svojih obilazaka, dođe u skladišteda napuni Bibin kotao, podučili smo je da kaže: — Kako ste? —Kad dostavljač ugljena bude istovarivao svoje košare na krov,savjetovali smo joj da se nasmiješi i kaže nešto o vremenu. Prisjećajući se vlastitih iskustava, pripremili smo je za presudnirazgovor.

—Mladoženja će najvjerojatnije doći s ocem ili majkom, djedom, ujakom ili tetkom. Oštro će te promatrati i postavljati tirazličita pitanja. Proučavat će ti tabane i debljinu pletenice.Pitat će te kako se zove predsjednik vlade, tražit će da nešto iz-recitiraš, da tucet gladnih ljudi nahraniš s pola tuceta jaja.

154

Kad su prošla dva mjeseca a da nije stigao ni jedan jedini od-govor na onaj oglas, Haldar i njegova žena smatrahu da su do-bili zadovoljštinu.

— Je li vam sada jasno da nije sposobna za brak? Vidite lisad da je nijedan muškarac s imalo soli u glavi neće ni dotaknuti?

Bibi i nije išlo tako loše prije nego što joj je umro otac. (Maj-ka nije preživjela rođenje kćeri.) Potkraj života starac, koji je predavao matematiku u našoj osnovnoj školi, pomno je pratio Bibinu bolest i nadao se da će doći do nekog logičnog objašnje-nja za njezino stanje. — Za svaki problem postoji rješenje — od-govarao bi kad smo ga zapitkivali kako napreduje. Smirio je Bibi. Nekoje vrijeme smirio i sve nas. Pisao je liječnicima u En-glesku, provodio večeri čitajući u knjižnici povijesti bolesti, pre-stao je jesti meso u petak da umiri svoga kućnog boga. Na kraju je prestao i predavati, podučavajući samo još u svojoj sobi, kako bi bez prestanka mogao motriti Bibi. Ali, premda je u mladosti nagrađivan zbog svoje sposobnosti da izvede drugi korijen iz glave, nije bio u stanju odgonetnuti zagonetku kćerine bolesti. Usprkos svem svom trudu, njegovi su ga zapisi samo doveli do zaključka da do Bibinih napadaja mnogo češće dolazi ljeti nego zimi i da je imala približno dvadeset i pet jakih napadaja u svemu. Sastavio je tabelu njezinih simptoma, poprativši ih upu-tama kako je treba smiriti, i porazdijelio je po svem susjedstvu, ali te su se tabele na kraju izgubile, neke su naša djeca pretvo-rila u lađice, a na nekima su na stražnjoj strani izračunavani špecerajski računi.

Osim što smo joj pravili društvo, osim što smo je tješili u njezinoj nevolji, mnogo više nismo mogli učiniti da joj poboljša-mo stanje. Nitko od nas nije mogao razumjeti takav očaj. Nekih dana, poslije sieste, raščešljavali bismo joj kosu, sjetivši se da joj tu i tamo promijenimo razdjeljak kako se ne bi previše raši-rio. Na njezinu molbu napudrali bismo joj malje na usnama i vratu, olovkom joj iscrtali obris obrva i poveli je do obale ribnja-ka, gdje su naša djeca poslije igrala kriket. Ona je još bila čvrsto odlučna da privuče nekog muškarca.

— Osim svog stanja, potpuno sam zdrava — objasnila bi isjela na jednu od klupa duž pješačke staze, po kojoj su zaljub-

155

ljeni muškarci i žene šetali s rukom u ruci. — Nikad nisam bila prehlađena, niti sam imala gripu. Nikad nisam imala žuticu. Nikad me nisu mučile kolike ni loša probava. — Ponekad bismo joj kupili kukuruzni klip poprskan limunovim sokom ili dvije paisa karamele. Tješili smo je; kad je bila uvjerena daje neki muškarac bacio oko na nju, ostavili bismo je u tom uvjere-nju i složili se s njom. Ali mi nismo snosili nikakvu odgovornost za nju, i potajno smo bili zadovoljni zbog toga.

U studenom smo saznali da je Haldarova žena u drugom stanju. Tog jutra Bibi je u skladištu plakala.

— Ona kaže da sam ja zarazna, kao boginje. Kaže da ćunauditi djetetu. — Teško je disala, zjenice su joj bile čvrstouprte u komad oljuštenog zida. — Što će biti sa mnom? — Jošnije bilo odgovora na onaj oglas u novinama. — Nije li dovoljnakazna što sama snosim to prokletstvo? Moram li biti kažnjenai što sam zarazna za druge? — U Haldarevu je domu dolazilo dosve većih nesuglasica. Žena, uvjerena da će Bibina prisutnostzaraziti nerođeno dijete, počela je ovijati šalove oko svoga nabreklog trbuha. U kupaonici Bibi je morala imati vlastiti sapuni ručnik. Prema kazivanju sudoperke, Bibini se tanjuri nisuprali zajedno s posuđem.

I onda jednog poslijepodneva, kao grom iz vedra neba, do-godilo se opet. Kod ribnjaka Bibi se srušila na pješačkoj stazi. Trzala se. Drhtala. Grizla usnice. Prisutni se smjesta skupiše oko djevojke koja se grčila, željni da pomognu kako znaju i umiju. Čovjek koji je otvarao boce s limunadom pritisnuo joj je noge koje su se bacakale. Prodavač narezaka od krastavaca nastojao joj je silom rastvoriti prste. Netko od prisutnih polio ju je vo-dom iz ribnjaka. Netko drugi obrisao joj je usta namirisanom maramicom. Prodavač jabukovače držao je Bibi za glavu, koja se otimala i nastojala se trzati s jedne strane na drugu. A čovjek koji je posluživao prešu za šećernu trsku zgrabio je lepezu od palmina lista, koju je inače upotrebljavao da otjera muhe, da uzburka zrak iz svakog mogućeg kuta.

— Je li neki liječnik ovdje?

— Pazi da ne proguta jezik.

156

— Je li tko obavijestio Haldara?

— Sva gori!

Usprkos našim naporima, strka nije prestajala. U mučnoj borbi sa svojim protivnikom, Bibi je škripala zubima i nekon-trolirano trzala koljenima. Prošle su već dvije minute. Zabri-nuto smo je gledali, pitajući se što da radimo.

— Koža! — odjednom vikne netko. — Mora omirisati kožu.— Onda smo se sjetili; kad joj se to posljednji put dogodilo, nakraju joj je pomogla sandala od kravlje kože koju smo joj držalipod nosom i koja je napokon oslobodila Bibi iz pandža njezinihmuka.

— Bibi, što se dogodilo? Reci nam što se dogodilo! — pitalismo kad je otvorila oči.

— Osjetila sam vrućinu, sve veću vrućinu. Dim mije prošaopred očima. Svijet se zacrnio. Niste to vidjeli?

Neki od naših muževa otpratili su je do kuće. Sumrak se zgusnuo, ljušture su otpuhane, a zrak je otežao od tamjanovih para molitelja. Bibi je mrmljala i posrtala, ali ni riječi nije izus-tila. Na obrazima imala je masnice, a tu i tamo poneku posjeko-tinu. Kosa joj je bila zapletena, laktovi oblijepljeni blatom, a manjkao joj je i jedan od prednjih zubi. Išli smo iza nje, na raz-daljini koju smo smatrali sigurnom, držeći svoju djecu za ruku.

Trebala je deku, vlažne obloge, sedativ. Trebala je nadzor. Ali kad smo stigli u kuću, Haldar i njegova žena nisu je htjeli pustiti u stan.

— Prevelik je to rizik za zdravlje buduće majke da bude udodiru s histeričnom osobom — nije popuštao Haldar.

Te je noći Bibi spavala u skladištu.

Njihovo dijete, djevojčica, došlo je na svijet s pomoću forcep-sa potkraj lipnja. Bibi je u međuvremenu opet spavala dolje, premda su njezin poljski ležaj smjestili u hodnik i nisu joj do-puštali ni da dodirne dijete. Svakog dana slali su je na krov da tamo do objeda popisuje inventar, kada bi joj Haldar donio priz-nanice od jutarnje prodaje i zdjelicu žutog osušenog graška.

157

Uvečer je sjedila sama na stubištu i jela mlijeko i kruh. Novi napadaj, zatim još jedan, prošli su bez svjedoka.

Kad smo izrazili svoju zabrinutost, Haldar je odvratio da se to nas ništa ne tiče i glatko je odbio raspravljati o tome. Da iz-razimo svoje ogorčenje, počeli smo kupovati drugdje, što nam je bila jedina mogućnost osvete. Kako su protjecali tjedni, tako se na robi na Haldarovim policama sve više hvatala prašina. Etikete su izblijedjele, a kolonjske se vode usmrdjele. Kad smo uvečer prolazili mimo, vidjeli smo Haldara kako sjedi sam sam-cat i potplatom svoje sandale lupa po noćnim leptirima. Njego-vu ženu gotovo uopće nismo viđali. Prema kazivanju sudopere, ona je još bila vezana za postelju; porod očito nije prošao bez komplikacija.

Došla je jesen, približavale su se rujanske svečanosti i cijeli se grad bacio na kupovanje i pripreme. Filmske melodije tre-štale su iz zvučnika povješanih po drveću. Prolazi s trgovina-ma i sajmovi bili su skroz otvoreni. Svojoj smo djeci kupovali balone, šarene vrpce i slatkiše na kile, taksijem smo posjećivali rođake koje nismo vidjeli cijelu godinu. Dani su postajali sve kraći, večeri sve hladnije. Zakopčavali smo veste i visoko podi-zali sokne. Onda je nastupila hladnoća od koje nas je greblo u grlu. Djeca su morala grgljati toplom slanom vodom i vezati ša-love oko vrata. Na kraju se ipak ozbiljno razboljelo jedino Hal-darovo dijete.

Usred noći pozvan je liječnik da djetetu snizi temperaturu.

— Izliječite je — vapila je žena. Komešanje i njezin oštriglas sve su nas probudili. — Možemo vam dati sve što poželite,samo mi izliječite djevojčicu. — Liječnik je prepisao glukozu i aspirine smrvljene u mužaru i rekao neka dijete umotaju u toplepokrivače.

Pet dana kasnije temperatura još nije spala.

— To je zbog Bibi — kukala je žena. — To je njezina krivnja, ona je zarazila naše dijete. Nismo joj smjeli dopustiti da seikad vrati u ovaj stan.

I tako je Bibi opet počela provoditi noći u skladištu. Na upor-no traženje svoje žene, Haldar je čak odnio gore i njezin poljski

158

ležaj, zajedno s limenim sandukom u kojem je bila sva njezina imovina. Jelo su joj, pokriveno sitom, ostavljali na vrhu stuba.

— Meni je svejedno — rekla nam je Bibi. — Bolje je živjetiodvojeno od njih, osnovati vlastito kućanstvo. — Ispraznila jesvoj limeni sanduk — nekoliko kućnih ogrtača, očev uokvireniportret, pribor za šišanje i mali asortiman tkanina — i poraz -mjestila sve svoje stvari na nekoliko praznih polica. Potkrajtjedna dijete se oporavilo, ali Bibi nisu pozvali da se vrati dolje.— Ne brinite — umirivala nas je — pa nisu me zaključali ovdje.Svijet počinje s dna stuba. Sad sam barem slobodna da otkrivam život kako meni odgovara.

Ali zapravo je posve prestala izlaziti. Kad smo je pozvali da pođe s nama na ribnjak ili da pogleda kako smo ukrasili hram, odbila je, izjavivši da šiva novi zastor koji će objesiti na ulaz u skladište. Koža joj je bila blijeda poput pepela. Očito joj je bio potreban svjež zrak.

— Kako možeš očekivati da ćeš privući nekog muškarca budeš li cijeli dan sjedila ovdje?

Nikako je nismo mogli uvjeriti.

Sredinom prosinca Haldar je uklonio svu neprodanu kozme-tičku robu s polica svoje trgovine i oteglio je u kutijama gore u skladište. Ipak smo ga, znači, uspjeli više-manje izbaciti iz posla. Prije svršetka godine obitelj se iselila, ostavivši omotnicu sa tri stotine rupija pod Bibinim vratima. Nikad više nismo čuli za njih.

Netko od nas imao je adresu Bibine rodbine u Hvderabadu. Pisao im je i objasnio situaciju. Pismo je vraćeno neotvoreno, adresa nepoznata. Prije nego što su nastupili najhladniji tjedni, dali smo popraviti kapke u skladištu i stavili smo limenu ploču u okvir vrata, tako da će imati bar malo privatnosti. Netko joj je poklonio petrolejsku svjetiljku, drugi joj je dao staru mrežu protiv komaraca i par kratkih čarapa bez peta. Svakom prili -kom podsjećali smo je da smo uz nju i da može doći k nama kada joj god ustreba savjet ili bilo kakva pomoć. Neko vrijeme slali smo djecu da se poslije podne igraju na krovu, tako da nas

159

mogu upozoriti ako opet dobije napadaj. Ali noću smo je uvijek ostavljali samu.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Bibi se opet povukla u duboku i dugotrajnu šutnju. Naizmjence smo joj ostavljali tanjure s rižom i čaše sa čajem. Malo je pila, još manje jela i počela je poprimati izraz koji više nije odgovarao njezinim godinama. U sumrak bi jedanput ili dvaput obišla oko ograde krova, koji nijedanput nije napustila, a čim se smračilo, ostajala je iza limenih vrata i nije izlazila ni iz kojeg razloga. Nismo je uznemiravali. Neki od nas počeli su se pitati nije li na umoru. Drugi su pak zaključili da je izgubila razum.

Jednog jutra u travnju, kad je dovoljno zatopljelo da na krovu sušimo oblatne od leće, opazili smo daje netko povraćao kraj slavine na cisterni. Kad smo to isto primijetili i drugo ju-tro, pokucasmo na Bibina limena vrata. Budući da nismo dobili odgovor, otvorili smo ih sami, jer na njima nije bilo nikakva lo-kota.

Našli smo je kako leži na poljskom ležaju. Bila je u četvrtom mjesecu trudnoće.

Rekla je da se ne sjeća kako se to dogodilo. Nije nam htjela reći ni tko joj je to učinio. Pripremili smo joj krupicu s vrućim mlijekom i grožđicama; ipak nije htjela otkriti identitet tog čo-vjeka. Uzalud smo tražili tragove napada, neki znak nasilja, prostorija je bila pometena i uredna. Na podu, kraj ležaljke, njezina inventurna knjiga, otvorena na novu stranicu, sadrža-vala je popis imena.

Iznijela je dijete do kraja, ijedne večeri u rujnu pomogli smo joj da rodi sina. Pokazali smo joj kako da ga hrani, kupa i kako da ga uljulja u san. Kupili smo voštano platno i pomogli joj da od materijala, koji je godinama skupljala, sašije odjeću i jastuč-nice. Mjesec dana kasnije Bibi se već sasvim oporavila od poro-da i novcem, koji joj je bio ostavio Haldar, dala obijeliti skladi-šte i postaviti lokote na prozor i vrata. Onda je obrisala prašinu s polica, poslagala na njih ostatke raznih vodica i krema i po-čela u pola cijene prodavati stari Haldarov inventar. Zamolila nas je da proširimo glas o rasprodaji, što smo i učinili. Mi smo od nje kupovali sapune i štiftove za bojenje kapaka, češljeve i pudere, a kad je prodala i posljednji komad te robe, odvezla se

160

taksijem do trgovine na veliko i s pomoću dotadašnje zarade iznova popunila svoje police. Na taj je način podizala dječaka i vodila posao u skladištu, a mi smo joj pomagali koliko smo mogli. Još godinama poslije pitali smo se tko ju je to u našem gradu obeščastio. Ispitali smo i neke od naše posluge, a ispitani su i sumnjivci sa štandova sa čajem i autobusnih postaja, ispitani i pušteni. Nije bilo razloga nastavljati istragu. Bibi je, prema našem najboljem znanju i uvjerenju, bila izliječena.

Treći i posljednji kontinent

Otišao sam iz Indije 1964. godine s diplomom trgovačke školei s ondašnjom protuvrijednosti od deset dolara u džepu. Tritjedna plovio sam na talijanskom teretnom brodu Roma u kabini trećeg razreda, odmah do brodske strojarnice, preko Arapskog morae Crvenog mora, Sredozemnog mora i napokon doEngleske. Živio sam u sjevernom Londonu, u Finsburv Parku,u kući koju su isključivo nastavali siromašni bengalski samci,kakav sam bio i ja, njih barem tucet, ponekad i više, svi sa ciljem da se školuju i udome u inozemstvu.I Pohađao sam predavanja na londonskom Ekonomskom fa-I kultetu i, da nekako sastavim kraj s krajem, radio sam u Sve-I učilišnoj knjižnici. Bili smo po trojica ili četvorica u jednoj sobi,

služili se jednim jedinim ledenohladnim zahodom i naizmjence kuhali pune lonce umaka od jaja, što smo onda rukama jeli na stolu pokrivenom novinskim papirom. Osim svojih redovnih zaduženja nismo imali gotovo nikakvih obveza. Vikendom smo se bosonogi vukli u svojim pidžamama sa svitnjacima, pili čaj, pušili Rothmanse ili pošli u Lord's na utakmicu kriketa. Nekih vikenda u kuću se natrpalo još više Bengalaca, s kojima smo se bili upoznali kod piljara ili u podzemnoj željeznici, pa bismo pripremili još više umaka od jaja i na nekom Grundigovu ma-gnetofonu slušali Mukhesha i namakali zamazane zdjele u kadu. Povremeno bi se netko iselio iz kuće i počeo živjeti sa ženom, koju mu je njegova obitelj tamo u Calcutti bila namijenila. Go-dine 1969., kad mije bilo trideset i šest godina, ugovorena je i moja ženidba. Nekako u isto vrijeme ponuđen mi je posao s

162

punim radnim vremenom u Americi, na Odjelu za vođenje sud-skog postupka neke knjižnice u MIT-u1. Plaća je bila dovoljno velika da mogu uzdržavati ženu, a bio sam i počašćen što mogu raditi najednom svjetski poznatom sveučilištu. Dobio sam i ze-lenu kartu s određenim rokom i pripremio se za nova putovanja.

Sada sam već imao dovoljno novca da otputujem zrakoplo-vom. Najprije sam odletio u Calcuttu, da budem na svom vjen-čanju, a tjedan dana kasnije bio sam već u Bostonu na svom novom radnom mjestu. Za vrijeme leta čitao sam The Student Guide to North America — Vodič za studente u Sjevernoj Ame-rici, broširanu knjižicu, koju sam za 7 šilinga i 6 penija kupio na Tottenham Court Roadu jer, premda više nisam bio student, još sam morao paziti na novac. Naučio sam da Amerikanci voze desnom stranom, a ne lijevom, da za lift kažu elevator i da za zauzet telefon ne kažu engaged, nego busy. "Životni ritam u Sjevernoj Americi drukčiji je od britanskog, što ćete ubrzo usta-noviti", obavijestio me moj Vodič. Svatko misli da se mora po-peti na vrh. Ne očekujte pauzu za englesku šalicu čaja." Kad se zrakoplov počeo spuštati nad bostonskom lukom, pilot objavi kakvo je vrijeme, koliko je sati i daje predsjednik Nixon progla-sio narodni praznik: dvojica Amerikanaca spustila su se na Mje-sec. Nekoliko putnika poče klicati. "God bless America!" povi-kao je jedan. S druge strane prolaza vidio sam jednu ženu kako se moli.

Prvu noć proveo sam kod YMCA-e2 u Central Parku, Cam-bridge, jeftini smještaj koji mi je preporučila moja knjižnica. Odande se moglo pješke doći do MIT-a, a do pošte i supermar-keta, zvanog "Najčistija čistoća", bilo je svega nekoliko koraka. U sobi je bio ležaj, pisaći stol i najednom zidu drveni križ. Nat-pis na vratima upozoravao je daje kuhanje najstrože zabranje-no. Goli prozor gledao je na Aveniju Massachusetts, glavnu dr-žavnu cestu s prometom u oba pravca. Automobilske trube, oštro i dugačko, treštale su jedna za drugom. Žmigavci i sirene najavljivali su beskonačne hitne slučajeve, flota autobusa tan-drkala je mimo, a vrata su im se cijelu noć otvarala i zatvarala sa snažnim pištanjem. Ova ponekad čak zagušljiva buka nepre-1 Massachusetts Institute of Technology — Massachusettski institut za tehnologiju.2 Young Men 's Christian Association — Kršćanski savez mladih muškaraca.

stano je ometala koncentraciju. Osjećao sam je duboko u prsi-ma, baš kao i ono užasno brujanje motora na brodu Roma. Samo što ovdje nije bilo palube na koju bih mogao pobjeći, ni svjetlu-cavog oceana da mi razgali dušu, ni povjetarca da mi rashladi lice, nije bilo nikoga s kim bih mogao razgovarati. Bio sam pre-umoran da se prošetam sumornim hodnicima YMCA-e u svojoj pidžami sa svitnjakom. Umjesto toga sjedio sam za pisaćim sto-lom i kroz prozor gledao u Vijećnicu Cambridgea i na niz malih dućana. Ujutro sam se javio na svoje radno mjesto u Dewey Librarv, žutosivu zgradu, nalik na tvrđavu, u blizini Memorial Drivea. Usput sam otvorio bankovni račun, unajmio poštanski ormarić i u Woolworthu — ime mi je bilo poznato još iz Londo-na — kupio mali karton mlijeka i kutiju žitnih pahuljica. Bilo je to moje prvo jelo u Americi. Pojeo sam ga za pisaćim stolom. Draže mi je bilo od hamburgera ili hotdoga u zalogajnicama na Aveniji Massachusetts, zapravo jedina alternativa koju sam si mogao priuštiti, a osim toga još nikad nisam ni okusio govedi-nu. Za mene je čak i jednostavno kupovanje mlijeka bilo nešto novo; u Londonu su nam svako jutro ostavljali bocu s mlijekom pred vratima.

Nakon tjedan dana bio sam se već više-manje priviknuo. Žit-ne pahuljice i mlijeko jeo sam ujutro i uvečer, a za promjenu kupio sam i nekoliko banana, rubom žlice razrezao ih na kriške i ubacio u zdjelicu. K tome sam kupio čaj u vrećicama i termos--bocu (zapravo sam tražio flask, ali prodavač u Woolworthu shvatio je da se radi o termosici i podučio me da se flask, to jest čuturica, upotrebljava za spremanje viskija, što je bila još jedna stvar koju nikad nisam okusio. Idući ujutro na posao, zamolio sam da mi u jednom kafiću po cijeni jedne šalice kave napune termosicu vrućom vodom, od koje sam onda skuhao četiri šali-ce i tijekom dana ih popio. Kupio sam veću kartonsku kutiju s mlijekom i stavio je na zasjenjen dio prozorske daske, kao što sam vidio kod jednog drugog kolege u YMCA-i. Da mi prođe vri-jeme, uvečer sam dolje, u jednoj prostranoj prostoriji s oboje-nim staklima na prozorima, čitao Boston Globe. Pročitao sam svaki pojedini članak, kako bih se što bolje upoznao sa stvari-ma, a kad su mi se oči umorile, zaspao sam. Ali nisam spavao

163

164

dobro. Svaku noć morao sam držati širom otvoren prozor, jer bio je to jedini izvor zraka u zagušljivoj sobi, a vani je buka bila nesnosna. Ležao bih u postelji, s prstima uguranima u oba uha, ali čim bih počeo tonuti u san, ruke bi mi se spustile, a promet-na me buka opet razbudila. Vjetar je nanosio golublja pera na prozorsku dasku, a jedne sam večeri, nalivši mlijeko na žitne pahuljice, ustanovio da se ukiselilo. Usprkos svemu tomu, odlu-čio sam da u YMCA-i ostanem šest tjedana dok ne budu gotove putovnica i zelena karta za moju ženu. Kad ona stigne, morat ću unajmiti pristojan stan, i zato sam povremeno proučavao mali oglasnik u novinama ili za vrijeme podnevnog odmora svraćao u stambeni ured MIT-a, da vidim ima li što slobodno u okviru mojih materijalnih mogućnosti. Na taj sam način našao smjesta useljivu sobu u mirnoj ulici, tako je barem pisalo u po-nudi, za osam dolara tjedno. Zapisao sam broj u svoj Vodič i nazvao s javne govornice, prebirući po novčićima s kojima se još nisam dobro upoznao, manji su i lakši od šilinga, teži i svjetliji od paisa.

— Tko je tamo? — upitala je neka žena. Glas joj je bio snažan i bučan.

— Da, dobar dan, gospođo. Zovem zbog sobe koja se iznajmljuje.

— Harvard ili Tech?— Molim?— Jeste li s Harvarda ili Techa?Shvativši da se Tech odnosi na Massachusetts Institute of

Technologv, odgovorio sam:— Radim u Dewey Librarv — i skanjujući se malo, dodao:

— na Techu.— Ja izdajem sobe samo mladićima s Harvarda ili Techa!— Razumijem, gospođo.Dobio sam adresu i dogovorio se za razgovor — u sedam

sati. Trideset minuta prije ugovorenog sastanka izašao sam, čista daha od listerina i sa svojim Vodičem u džepu. Skrenuo sam u ulicu zasjenjenu drvećem, okomitu na Aveniju Massa-chusetts. Gdjekoja vlat trave virila je između pukotina na ploč-niku. Usprkos vrućini obukao sam sako i kravatu, smatrajući

165

taj sastanak jednako važnim kao bilo koji službeni razgovor. Još nikad nisam stanovao kod nekoga tko nije bio iz Indije. Kuća, okružena ogradom od isprepletene žice, bila je žućkasto-bijele boje s tamnosmeđim ukrasom. Za razliku od ožbukane kuće u nizu, u kakvoj sam živio u Londonu, ova je stajala sama za sebe i bila obložena drvenom sindrom, a sprijeda i s obiju strana kuće proteglo se gusto forzicijino grmlje. Kad sam po-zvonio, žena s kojom sam bio razgovarao preko telefona, poviče kao daje stajala tik iza vrata.

— Samo trenutak, molim!Nekoliko minuta zatim vrata je otvorila sitna, prastara že-

nica. Bujna snježnobijela kosa bila joj je skupljena kao u neku vrećicu uvrh glave. Kad sam ušao u kuću, sjela je na drvenu klupicu smještenu u podnožju uskog, sagom pokrivenog stubi-šta. Čim se udobno smjestila na svojoj klupici, u malom krugu svjetla, zagledala se u mene s nepodijeljenom pozornošću. Bila je odjevena u dugačku crnu suknju, koja se poput nekog krutog šatora razastrla nad podom, i uštirkanu bijelu bluzu obrublje-nu nabranom čipkom oko vrata i manšeta. Ruke, s dugačkim blijedim prstima, otečenih zglavaka i s krutim žutim noktima, držala je sklopljene u krilu. Godine su joj toliko nagrdile crte lica da je izgledala gotovo kao muškarac, s oštrim, upalim oči-ma i s dubokim borama s obje strane nosa. Usne, ispucane i iz-blijedjele, gotovo su joj nestale, a obrva nije ni imala. Usprkos tome, izraz lica bio joj je gnjevan.

— Zabravite! — viknula je zapovjednički i vrlo glasno, iakosam stajao samo nekoliko koraka od nje. — Stavite lanac i čvrsto pritisnite gumb na okrugloj ručici! To vam mora biti prvočim uđete kroz ta vrata, je li jasno?

Zabravio sam vrata točno po uputi i ogledao se po kući. Po-kraj klupice, na kojoj je žena sjedila, bio je mali okrugli stol, čije su noge, gotovo kao i ženine, bile potpuno pokrivene nekom čipkastom podsuknjom. Na stoliću su stajali svjetiljka, tranzi-stor, kožna novčarka za sitan novac sa srebrnim zatvaračem i telefon. Debeli drveni štap, pokriven naslagom prašine, bio je prislonjen na jednoj strani. Meni zdesna bio je salon s policama za knjige uza zidove i pun otrcanog namještaja s nogama u obli-ku pandža. U kutu salona opazio sam glasovir sa spuštenim

166

poklopcem i na njemu nagomilane papire. Glasovirske klupice nje bilo; očito je to upravo ona na kojoj je sjedila žena. Negdje u kući ura odbi sedam puta.

— Točni ste! — izjavi žena. — Nadam se da ćete biti takvi isa stanarinom!

— Imam pismo, gospođo. — U džepu od sakoa imao sampismo s potvrdom da sam zaposlen na MIT-u, a ponio sam gaupravo zato da dokažem kako sam zaista s Techa.

Zagledala se u pismo, onda mi ga pažljivo pružila natrag, čvrsto ga držeći prstima, kao da se radi o pladnju prepunom hrane, a ne o listu papira. Nije nosila naočale, i pitao sam se je li uopće pročitala ijednu riječ. — Posljednji stanar uvijek je ka-snio! Još mi duguje osam dolara. Ni oni s Harvarda nisu više ono što su bili! Kako je Tech, mladiću?

— Vrlo dobro.— Jeste li provjerili bravu?— Jesam, gospođo.Ona potapka prostor kraj sebe na klupici i reče mi da sjed-

nem. Na trenutak je zašutjela. Onda progovori s posebnom in-tonacijom kao daje samo njoj to poznato.

— Na Mjesecu se vije američka zastava.— Da, gospođo. — Do tog trenutka nisam mnogo mislio na

to slijetanje na Mjesec. Bilo je u novinama, dakako, članak začlankom. Astronauti su sletjeli na obalu Mora mira, bio sampročitao, otputovavši dalje nego ikada itko u povijesti civilizacije. Nekoliko sati istraživali su Mjesečevu površinu. Skupljalineko kamenje u džepove, opisivali ono što ih okružuje (veličanstvena pustoš, prema jednom astronautu), telefonski razgovarali s Predsjednikom i zaboli zastavu u Mjesečevo tlo. Pothvatje pozdravljen kao najveličanstvenije čovjekovo dostignuće. Vidio sam fotografije preko cijele stranice u Globeu astronauta unjihovim napuhnutim odijelima i čitao o tome što su pojediniljudi u Bostonu radili u trenutku kad su astronauti sletjeli, jednoga nedjeljnog poslijepodneva. Jedan muškarac je rekao dajeupravljao brodićem na pedale, držeći radio na uhu, a jedna ježena rekla daje upravo pekla zemičke za svoju unučad.

Žena je urlala:

167

— Zastava na Mjesecu, mladiću! Čula sam na radiju. Nije lito veličanstveno?

— Jest, gospođo.Ali nije bila zadovoljna mojim odgovorom. Zato zapovjedi:— Recite veličanstveno!Bio sam istodobno zbunjen i pomalo uvrijeđen tim zahtje-

vom. Podsjetio me kako su me kao dijete učili jedanputjedan, kako sam, bosonog i bez pribora za pisanje, sjedeći podvijenih nogu na podu moje jednorazredne Tollvgunge škole, morao po-navljati za učiteljem. Podsjetio me i na moje vjenčanje kad sam morao za svećenikom ponavljati beskrajne sanskrtske stihove, koje sam jedva razumio, a koji su me spojili s mojom ženom. Ništa nisam rekao.

— Recite "veličanstveno"! — zaurla žena još jedanput.— Veličanstveno — promrmljao sam. Morao sam ponoviti

tu riječ iz punih pluća, da bi me čula. Ja po prirodi govorim tihoi posebno mi nije bilo drago povisiti glas pred postarijom ženomkoju sam upoznao tek prije nekoliko trenutaka, ali čini se danije bila uvrijeđena. U svakom slučaju odgovor joj se svidio, jersljedeća je zapovijed glasila:

— Pođite pogledati sobu!Ustao sam s klupice i popeo se uskim, sagom pokrivenim

stubištem. Gore su, u jednako uskom hodniku, bila petera vrata, dvoja sa svake strane i jedna na suprotnom kraju. Samo su jedna od njih bila djelomično otvorena. U sobi se nalazio dvo-struki krevet pod kosim krovom, smeđi ovalni sag, umivaonik sa slobodnom cijevi i komoda. Jedna bijelo obojena vrata vodila su u izbu, a druga u nužnik i kadu. Zidovi su bili oblijepljeni ta-petama sa sivim i bjelokosnim prugama. Prozor je bio otvoren; mrežasti zastori pomicali su se na povjetarcu. Odmaknuo sam ih u stranu i razgledao vidik: malo stražnje dvorište s nekoliko voćaka i prazno uže za vješanje rublja. Čuo sam kako me žena sa dna stuba pita:

— Što ste odlučili?Kad sam se vratio u predsoblje i odgovorio joj, podigla je

kožnu novčarku za sitan novac sa stola, otvorila kopču, kopkala prstima po njoj i izvadila ključ na tankom žičanom obruču.

168

Obavijestila me da se u stražnjem dijelu kuće nalazi kuhinja, u koju se ulazi kroz salon. Smijem se služiti štednjakom, pod uvjetom da ga ostavim u istom stanju u kakvom sam ga i našao. Plahte i ručnici su osigurani, ali za pranje se moram pobrinuti sam. Najamnina se petkom ujutro stavlja na stalak iznad klavi-jature.

— I nikakvih ženskih posjeta!— Ja sam oženjen, gospođo. — Bilo je to prvi put da sam

bilo komu objavio tu činjenicu. Ali ona to nije čula. — Nikakvihženskih posjeta! — ponovila je. Predstavila se kao gospođa Croft.

Moja žena zvala se Mala. Brak su ugovorili moj stariji brat i njegova žena. Ja sam to prihvatio bez prigovora, ali i bez odu-ševljenja. Bila je to dužnost koja se očekivala od mene, kao što se očekuje i od svakog drugog muškarca. Mala bijaše kći učite-lja u Beleghati. Rekli su mi da zna kuhati, plesti, vesti, slikati pejzaže i recitirati Tagorine pjesme, ali svi ti talenti nisu mogli nadomjestiti činjenicu da nije imala svijetao ten, pa su je muš-karci, jedan za drugim, odbijali čim su to vidjeli. Bilo joj je dva-deset i sedam godina, a to je dob kad su se njezini roditelji već počeli pribojavati da im se kći nikad neće udati, pa su zato bili voljni poslati svoju jedinicu preko pola Zemljine kugle samo da ne ostane usidjelica.

Pet noći dijelili smo postelju. Svake od tih noći, pošto je sta-vila kremu na lice, splela kosu i svezala je crnom pamučnom vrpcom, okrenula se od mene i zaplakala; nedostajali su joj ro-ditelji. Premda sam za nekoliko dana morao napustiti zemlju, običaj je nalagao da ona već sada pripada mojem kućanstvu i da, prema tome idućih šest tjedana mora živjeti s mojim bra-tom i njegovom ženom, kuhati, pospremati, posluživati goste čajem i kolačima. Nisam poduzimao ništa da je utješim. Ležao sam na svojoj strani postelje, čitao pri svjetlu baterijske svjetilj-ke svoj Vodič i pripremao se za put. Povremeno bih pomislio na majušnu sobu s druge strane zida koja je pripadala mojoj majci. Sada je ta soba bila praktički prazna; drveno postolje, na kojem je nekoć spavala, bilo je pretrpano kovčezima i starom postelji-nom. Prije gotovo šest godina, kad sam se spremao na odlazak u London, gledao sam je kako umire na tom krevetu i zatekao

169

je kako se posljednjih dana života igra vlastitim izmetom. Prije nego što smo je spalili, ukosnicom sam joj očistio svaki nokat, a onda sam, budući da moj brat nije to mogao podnijeti, preuzeo ulogu najstarijeg sina i dotaknuo joj plamenom čelo da njezinoj izmučenoj duši otvorim put do neba.

Sutradan ujutro uselio sam se u sobu u kući gospođe Croft. Kad sam otključao vrata, vidio sam je kako sjedi na klupici, na istoj strani kao i sinoć. Bila je odjevena u istu crnu suknju, istu uštirkanu bijelu bluzu i na isti je način držala sklopljene ruke u krilu. Toliko je bila ista kao i jučer da sam se pitao nije li svu noć prosjedila na klupici. Odnio sam svoj kovčeg gore, napunio termosicu vrelom vodom i otišao na posao. Te večeri, kad sam se vratio sa sveučilišta, još je bila na istom mjestu.

—Sjednite, mladiću! — Potapkala je rukom mjesto do sebe.Sjeo sam do nje na klupicu. Imao sam sa sobom vrećicu s na-

mirnicama — opet mlijeko, opet žitne pahuljice i opet banane, jer kad sam ujutro pregledao kuhinju, nisam otkrio nikakve lonce, tave ili koji drugi kuhinjski pribor. Samo su u hladnjaku bila dva lonca, oba puna neke narančaste guste juhe, a na šted-njaku bakreni kotlić.

—Dobra večer, gospođo.Upitala me jesam li dobro zabravio vrata. Odgovorio sam da

jesam.

Trenutak je šutjela. Onda odjednom izjavi, s istom mjerom nevjerice i ushita kao i sinoć.

—Na Mjesecu se vije američka zastava, mladiću!—Da, gospođo.—Zastava na Mjesecu! Nije li to veličanstveno?Kimnuo sam, strepeći od onoga što sam znao da slijedi.—Jest, gospođo.—Recite "veličanstveno".

Ovaj put sam se najprije ogledao na sve strane da provjerim nije li slučajno prisutan netko tko bi me mogao čuti, premda sam vrlo dobro znao da je kuća prazna. Osjećao sam se kao

170

idiot. Ipak, nije to bila neka velika molba. — Veličanstveno! — viknuo sam iz sveg glasa.

Prešlo nam je to u svakodnevnu naviku. Ujutro, kad sam odlazio u knjižnicu, gospođa je Croft bila skrivena u svojoj spa-vaćoj sobi s druge strane stubišta ili je sjedila na klupici i, ne-svjesna moje prisutnosti, slušala na radiju vijesti ili klasičnu glazbu. Ali uvečer, kad bih se vratio, ponavljalo se isto: potap-kala bi klupicu, naredila mi da sjednem, izjavila daje na Mjese-cu zastava i daje to veličanstveno. Ja bih također rekao daje to veličanstveno i onda bismo nijemo sjedili. Ma kako čudno bilo, i kako mi se tada činilo beskonačno, taj večernji susret trajao je samo desetak minuta; ona bi utonula u san, glava bi joj naglo klonula na prsa, i bio sam slobodan da odem u svoju sobu. Ali u međuvremenu, dakako, nije više bilo zastave na Mjesecu. Astro-nauti su je, pročitao sam to u novinama, prije nego što su polet-jeli natrag na Zemlju skinuli i ponijeli sa sobom. Ali nisam imao srca da joj to kažem.

U petak ujutro, kad je prispio rok za moju tjednu najamni-nu, pošao sam prema glasoviru u salonu da stavim novac na stalak. Glasovirske su tipke bila požutjele i umrljane. Pritisnuo sam jednu, ali nije dala zvuka od sebe. Novac sam bio stavio u omotnicu i na njoj napisao ime gospođe Croft. Nisam, naime, bio naviknut ostavljati novac bez nadzora i bez neke oznake. S mjesta na kojem sam stajao vidio sam obris njezine suknje nalik na šator. Sjedila je na klupici i slušala radio. Činilo mi se nepotrebnim daje dižem i prisilim da ode sve do glasovira. Ni-kad je nisam vidio da hoda i pretpostavljao sam, s obzirom na štap oslonjen na okrugli stolić, da se teško kreće. Kad sam se približio klupici, digla je pogled na mene i upitala:

— Što biste htjeli?— Najamnina, gospođo.

— Na stalak iznad klavijature.— Imam novac ovdje. — Pružio sam omotnicu prema njoj,

ali njezini prsti, skupljeni joj u krilu, nisu se pokrenuli. Laganosam se prignuo i spustio omotnicu toliko da je lebdjela tik nadnjezinim rukama. Trenutak zatim prihvatila ju je i kimnula.

171

Kad sam te večeri došao kući, nije potapkala klupicu, ali ja sam ipak, iz puke navike, sjeo do nje. Upitala me jesam li pro-vjerio bravu, ali zastavu na Mjesecu nije spomenula. Umjesto toga, rekla je:

— Bilo je to vrlo ljubazno od vas.— Molim, gospođo?— Vrlo ljubazno od vas.Još je držala omotnicu u rukama.

U nedjelju netko pokuca na moja vrata. Neka postarija go-spođa predstavi se kao kćerka gospođe Croft, Helen. Ušla je u moju sobu i pregledala svaki pojedini zid, kao da traži znakove nekih promjena, bacila zatim pogled na košulje koje su visile u ugrađenom ormaru, na kravate, prebačene preko kugle na vra-tima, na kutiju sa žitnim pahuljicama na komodi, na zamazanu zdjelicu i žlicu u umivaoniku. Bila je niska i s podebljim trbu-hom, kratko podšišane srebrne kose i sa svijetlonaračastim ru-žem na usnama. Nosila je ljetnu haljinu bez rukava, niz bijelih plastičnih perla i naočale na lančiću, koje su joj se njihale na prsima kao ljuljačka. Listovi na nogama bili su joj prošarani tamnoplavim venama, a nadlaktice su joj bile mlohave kao meso pečenih plavih patlidžana. Rekla mi je da živi u Arlingto-nu, mjestu dalje gore po Aveniji Massachusetts.

— Dolazim jedanput tjedno da majci donesem živežne namirnice. Nije vas izbacila?

— Nije, sve je u najboljem redu, gospođo.— Neki od tih mladića vičući su pobjegli odavde. Ali mislim

da joj se vi sviđate. Vi ste prvi podstanar za kojeg je ikad rekladaje džentlmen.

— Nije valjda, gospođo.Pogledala me i primijetila moje bose noge (još mije bilo neo-

bično nositi cipele u kući i uvijek sam ih skinuo prije nego bih ušao).

— Novi ste u Bostonu?— U cijeloj Americi, gospođo.— Odakle ste?

172

— Iz Calcutte, Indija.— Tako? Prije godinu dana otprilike imali smo jednog Bra-

zilijanca. Vidjet ćete daje Cambridge vrlo internacionalan grad.Kimnuo sam i počeo se pitati koliko će još dugo trajati naš

razgovor. Ali u tom trenutku začusmo kako naelektrizirani glas gospođe Croft uzlazi stubama. Izašli smo u hodnik i čuli je kako viče:

— Smjesta dođite dolje!— Sto se dogodilo? — dovikne joj Helen.— Smjesta!Brzo sam obuo cipele. Helen uzdahne.Pošli smo niza stube. Stubište je bilo preusko da silazimo

jedno uz drugo, pa sam ja išao za Helen, kojoj se nije previše žurilo i najednom se mjestu potužila daje boli koljeno.

— Jesi li hodala bez štapa? — poviknula je Helen. A ondazastala, odmorila ruku ha ogradi i okrenula se meni: — Ponekad se oklizne.

Prvi put gospođa se Croft doimala ranjivom. Zamislio sam je kako leži na podu ispred klupice i zuri u strop, a noge joj upere-ne svaka na drugu stranu. Ali kad smo sišli do kraja stuba, sje-dila je kao obično, sa sklopljenim rukama u krilu. Do nogu su joj ležale dvije vrećice s namirnicama. Kad smo stali pred nju, nije potapkala klupicu, niti nas pozvala da sjednemo. Bijesno nas je gledala.

— Sto je, majko?— To se ne pristoji.— Sto se ne pristoji?— Ne pristoji se da jedna dama i jedan gospodin, koji nisu u

braku, vode privatni razgovor bez gardedame.Helen izjavi daje njoj šezdeset i osam godina i daje dovolj-

no stara da mi bude majka, ali gospođa Croft zatraži da Helen i ja razgovaramo međusobno dolje, u salonu. I još je dodala da se ne pristoji da jedna dama Helenina društvenog položaja ot-kriva svoje godine, niti da nosi haljinu tako visoko iznad glež-njeva.

173

— Za tvoju informaciju, majko, sada je 1969. godina. Što biti učinila da jednoga dana izađeš iz kuće i vidiš djevojku u minisuknji?

Gospođa Croft prezirno frkne.— Dala bih je uhititi.Helen zakima glavom i podigne jednu od vrećica s namirni-

cama. Ja sam podignuo drugu i pošao za njom kroz salon u ku-hinju. Vrećice su bile pune konzervi s juhom koje je Helen jednu za drugom otvarala s nekoliko okreta otvaračem za kon-zerve. Staru juhu u loncima izlila je u sudoper, isprala lonce pod pipom, napunila ih juhom iz upravo otvorenih konzervi i stavila natrag u hladnjak.

— Još prije nekoliko godina mogla je sama otvarati konzerve— reče Helen. — Nije joj drago što to sada ja radim za nju. —Stavila je naočale, pogledala u kuhinjski ormar i otkrila mojevrećice sa čajem. — Da popijemo šalicu?

Napunio sam kotlić na štednjaku.— Oprostite, gospođo. Glasovir?— Davala je satove. Četrdeset godina. Time nas je poslije

očeve smrti othranila. — Helen stavi ruke na bokove i zagledase u otvoren hladnjak. Posegne posve straga, izvadi paketić maslaca, namršti se i baci ga u smeće. — To bi moralo dostajati —reče i stavi neotvorene konzerve juhe u kredenc. Sjedio sam zastolom i gledao kako Helen pere prljavo posuđe, veže vreću sasmećem, zalijeva nekakvu paukastu biljku nad sudoperom i nalijeva vrelu vodu u dvije šalice. Meni doda jednu bez mlijeka,preko koje je visila špagica s vrećice sa čajem, onda i sama sjedne za stol.

— Oprostite, gospođo, no je li to dovoljno?Helen otpi gutljaj čaja. Njezin ruž za usne ostavio je nasmi-

ješeni otisak na unutrašnjem rubu šalice.— Sto je li dovoljno?— Juhe iz konzerve. Je li to dovoljno hrane za gospođu

Croft?— Ništa drugo neće jesti. Prestala je jesti krutu hranu kad

je navršila stotu. To je bilo, da vidimo, prije tri godine.

174

Zaprepastio sam se. Pretpostavio sam da je gospođi Croft osamdeset i koja godina, najviše devedeset. Još nisam upoznao osobu koja je živjela duže od jednog stoljeća. A to, daje ta osoba udovica i da živi posve sama, zaprepastilo me još više. Moja je majka poludjela kad je ostala udovica. Kad je moj otac, koji je radio kao činovnik na Glavnoj pošti u Calcutti, umro od upale mozga, menije bilo šesnaest godina. Moja je majka odbila prila-goditi se životu bez njega i sve je dublje tonula u svijet mraka, iz kojeg je ni ja, ni moj brat, ni zabrinuta rodbina, ni psihijatrij-ska klinika na Aveniji Rashbihari nismo mogli izvući. Najviše me boljelo kad sam vidio kako je neuračunljiva, kad sam čuo kako se poslije jela podriguje ili kako bez imalo nelagode ispu-šta vjetrove. Poslije očeve smrti moj je brat prekinuo školova-nje, kako bi obitelji omogućio opstanak, i počeo raditi u predio-nici jute, u kojoj je poslije postao upravitelj. A moj je posao bio da sjedim do majčinih nogu i učim za ispite, dok je ona brojala i prebrojavala narukvice na ruci kao da su zrnca računala. Na-stojali smo je držati na oku. Jedanput je polugola odlutala do tramvajske remize prije nego što smo je uspjeli dovesti natrag u kuću.

— Rado ću uvečer podgrijati juhu za gospođu Croft — predložio sam, izvadivši vrećicu sa čajem iz svoje šalice i iscijedivšije. — Neće mi to biti nimalo teško.

Helen pogleda na svoj sat, ustane i ostatak čaja izlije u su-doper.

— Da sam na vašem mjestu, ne bih to radila. Tako nešto bije do tuklo.

Te večeri, kad je Helen otišla natrag u Arlington a gospođa Croft i ja opet ostali sami, počeo sam se zabrinjavati. Sada, kada sam znao koliko je stara, bojao sam se da će joj se nešto dogoditi usred noći, ili kad mene preko dana ne bude u kući. Ma kako snažan bio njezin glas i ma kako ona sama djelovala zapovjed-nički, znao sam da bi čak i neka bezazlena ozljeda ili kašalj lako mogli dotući tako staru osobu; svaki dan koji još preživi, znao sam, pravo je čudo. Premda se Helen držala prilično prijatelj-ski, jedan moj mali dio bojao se da bi me, ako se što desi, lako mogla optužiti zbog nebrige. Helen se, međutim, očito nije za-

175

brinjavala. Ona je nedjelju za nedjeljom dolazila i odlazila dono-seći juhu gospođi Croft.

I tako je proteklo šest tjedana tog ljeta. Ja sam svake večeri, poslije rada u knjižnici, dolazio kući, proveo nekoliko minuta na glasovirskoj klupici s gospođom Croft, kratko joj pravio dru-štvo, uvjerio je da sam dobro zabravio vrata i rekao joj daje za-stava na Mjesecu veličanstvena. Neke večeri sjedio sam kraj nje još dugo pošto je već zadrijemala, pun strahopoštovanja prema tolikim godinama koje je provela na ovoj zemlji. Povremeno sam pokušavao dočarati sebi svijet u kojem je rođena — 1866. godine — svijet pun žena u dugim crnim suknjama i kreposnih razgovora u salonu. Sada, kad pogledam njezine ruke s oteklim člancima prstiju, sklopljene joj u krilu, zamišljam ih glatkima i tankima kako udaraju u glasovirske tipke. Tu i tamo sišao sam prije spavanja dolje da se uvjerim sjedi li još uspravno na klu-pici ili je na sigurnome u postelji. Osim tih jednostavnih gesta ništa drugo nisam mogao učiniti za nju. Nisam joj bio sin i, izu-zev onih osam dolara, ništa joj nisam dugovao.

Potkraj kolovoza Mala je dobila putovnicu i zelenu kartu. Primio sam brzojav s brojem njezina leta; kuća mog brata u Calcutti nije imala telefon. Nekako u isto vrijeme primio sam i pismo od nje, napisano samo nekoliko dana pošto smo se rastali. Nije bilo uobičajenog oslovljavanja. Da mi se obrati imenom, pretpostavljalo bi neku intimnost koju još nismo otkrili. Pismo se sastojalo od svega nekoliko redaka. "Pišem na engleskom jer se pripremam za putovanje. Ovdje sam vrlo osamljena. Je li vrlo hladno ondje. Ima li snijega. Tvoja, Mala."

Njezine me riječi nisu dirnule. Proveli smo zajedno samo par dana. A ipak smo vezani jedno uz drugo; ona već šest tjeda-na nosi željeznu grivnu na zapešću i boji razdjeljak cinoberom da obznani svijetu daje udana. Tih šest tjedana gledao sam na njezin dolazak kao na dolazak sljedećeg mjeseca ili godišnjeg doba — kao na nešto neizbježno, ali istovremeno i beznačajno. Toliko sam je slabo poznavao da nisam mogao dočarati sebi cijelo njezino lice, premda su mi ponekad pojedini njegovi dije-lovi iskrsnuli u sjećanju.

176

Nekoliko dana pošto sam primio pismo, idući ujutro na po-sao, vidio sam na drugoj strani Avenije Massachusetts neku In-dijku u sariju, čiji se slobodni'skut gotovo vukao po podu, kako gura dijete u sklopivim dječjim kolicima. Jedna Amerikanka s malim crnim psom na uzici prošla je mimo nje. Odjednom pas poče lajati. S druge strane ulice gledao sam kako se Indijka trg-nula i zastala u hodu; u tom trenutku pas je skočio i zubima zgrabio skut njezina sarija. Amerikanka je izgrdila psa, očito se i ispričala, a onda brzo produžila ostavivši Indijku da usred pločnika dovede u red svoj sari i umiri rasplakano dijete. Nije me vidjela gdje stojim i napokon je krenula dalje. Tog sam jutra shvatio da će takva nezgoda uskoro biti moja briga. Moja je dužnost da se brinem o Mali, daje srdačno dočekam i zaštitim. Morat ću joj kupiti prvi par gumenih cipela za snijeg, prvi zim-ski kaput. Morat ću joj reći koje ulice da izbjegava, s koje stra-ne dolazi promet, reći joj da sari nosi tako da joj se slobodni skut ne vuče po pločniku. Sa stanovitim sam se neraspolože-njem prisjetio kako se rasplakala kad se samo pet milja udaljila od roditelja.

Za razliku od Male, ja sam se dosad bio već na sve naviknuo: na žitne pahuljice i mlijeko, na Helenine posjete, da sjedim na klupici s gospođom Croft. Jedino na što se nisam naviknuo bila je Mala. Ipak, učinio sam ono što sam učiniti morao. Otišao sam u ured za iznajmljivanje stanova u MIT-u i našao opremljen stan nekoliko blokova dalje, s bračnim krevetom, privatnom kuhinjom i kupaonicom, za četrdeset dolara na tjedan. Svojeg posljednjeg petka pružio sam gospođi Croft osam novčanica od jednog dolara u omotnici, donio svoj kovčeg dolje i obavijestio je da se selim. Stavila je moj ključ u svoju novčarku. Posljednje što me zamolila bilo je da joj dodam štap, prislonjen na stolić, kako bi mogla odšetati do vrata i zaključati ih poslije mene. — Pa onda, zbogom — rekla je i povukla se natrag u kuću. Iako nisam očekivao nikakvu manifestaciju emocija, ipak sam bio razočaran. No, bio sam samo podstanar, čovjek koji je platio ne-što novca i šest tjedana ulazio u njezin dom i izlazio iz njega. U usporedbi sa stoljećem, nije to bilo ništa.

U zračnoj luci smjesta sam prepoznao Malu. Slobodni skut njezina sarija nije se vukao po podu, nego joj je, kao znak ne-vjestinske čednosti, bio nabran preko glave, isto onako kako ga je nosila i moja majka sve do očeve smrti. Na njezinim tankim smeđim rukama bile su naslagane zlatne grivne, na čelu joj bio ucrtan mali crveni krug, a rubovi stopala bili su išarani crve-nom bojom. Nisam je zagrlio, ni poljubio, niti uzeo za ruku. Umjesto toga upitao sam je, govoreći bengalski prvi put otkako sam u Americi, je li gladna.

Oklijevala je, a onda.potvrdno kimnula.Rekao sam joj da kod kuće imam nešto umaka od jaja.—Što si dobila za jelo u avionu?—Ništa nisam jela.—Sve od Calcutte?—Na jelovniku je pisalo juha od goveđeg repa.—Ali sigurno su imali i nešto drugo.—Od same pomisli da jedem goveđi rep izgubila sam apetit.Kad smo stigli kući, Mala je otvorila jedan od svojih kovčega

i poklonila mi dva pulovera, oba od svijetloplave vune, koje je isplela tijekom našeg rastanka, jedan sa V-izrezom, drugi s uzor-kom u obliku pletenice. Isprobao sam ih; oba su mi bila uska ispod ramena. Donijela mi je i dvije nove pidžame sa svitnjaci-ma, pismo od mog brata i paketić Darjeeling čaja. Ja nisam imao za nju drugog dara osim umaka od jaja. Sjedili smo za golim stolom i oboje zurili u svoje tanjure. Jeli smo rukama, još nešto što dotad još nisam učinio u Americi.

—Kuća je lijepa — rekla je. — I jelo je dobro. — Lijevomrukom držala je skut svog sarija na prsima kako joj ne bi skliznuo s glave.

—Ja ne znam mnogo recepata.Kimnula je, guleći koru sa svakog krumpira prije nego što bi

ga pojela. U jednom trenutku sari joj je spuznuo na ramena. Smjesta gaje stavila na mjesto.

—Nema potrebe da pokrivaš glavu — rekao sam. — Menijesvejedno. Ovdje to nije važno.

177

178

Ipak ga je ostavila na glavi.

Čekao sam da se naviknem na nju, na njezinu prisutnost kraj sebe, za mojim stolom, i u mom krevetu, ali tjedan dana kasnije još smo bili stranci. Još se nisam priviknuo da dolazim kući, u stan, koji miriše po pirjanoj riži i u kojem uvijek nala-zim savršeno čist umivaonik u kupaonici, naše dvije četkice za zube uredno posložene jedna do druge, a komad Pears sapuna iz Indije leži u zdjelici za sapun. Nisam bio naviknut na miris ulja od kokosova oraha, koje je svake druge večeri utrljavala u tjeme, niti na delikatan zvuk koji su proizvodile njezine grivne dok se kretala po stanu. Ujutro je uvijek bila budna prije mene. Prvo jutro, kad sam ušao u kuhinju, bila je pregrijala jučerašnje ostatke, i tanjur s rižom i žličicom soli na njegovu rubu stavila na stol, pretpostavivši da ću poput većine bengalskih supruga jesti rižu za doručak. Rekao sam joj da mi ne treba drugo osim žitnih pahuljica, pa kad sam sutradan ujutro došao u kuhinju, već mi ih je bila usula u zdjelicu. Jedno jutro pošla je sa mnom Avenijom Massachusetts do MIT-a, gdje sam je poveo u kratak obilazak kampusa. Usput smo se zaustavili u jednoj željezna-riji, gdje sam dao napraviti još jedan ključ, tako da može sama ući u stan. Sutradan ujutro, prije nego što sam krenuo na po-sao, zamolila me da joj dam nekoliko dolara. Nerado sam se rastao s njima, iako sam znao da je i to sada normalno. Kad sam se uvečer vratio kući, u kuhinjskoj je ladici bio alat za ljuš-tenje krumpira, na stolu je bio stolnjak, a na štednjaku pileći ujušak sa svježim češnjakom i đumbirom. Tada još nismo imali televizor. Ja sam poslije večere čitao novine, dok je Mala sjedila za kuhinjskim stolom i plela vestu za sebe, s više svijetloplave vune, ili pisala pisma svojima u domovini.

Potkraj prvog tjedna našega zajedničkog života, u petak, predložio sam joj da izađemo. Mala odloži pletivo i nesta u ku-paonici. Kad se opet pojavila, požalih što sam to predložio; obu-kla je čisti svileni sari, dodala još grivni i podigla kosu, uz laskavi razdjeljak na vrhu tjemena. Uredila se kao da ide na zabavu ili u najmanju ruku u kino, ali meni tako nešto nije bilo na pame-ti. Večer je bila vrlo blaga. Prošetali smo se nekoliko blokova niz Aveniju Massachusetts, zagledajući u izloge trgovina i res-

179

torana. Onda sam je, i ne razmislivši, poveo tihom ulicom, ko-jom sam tolikih večeri hodao sam.

— Ovdje sam stanovao prije nego što si ti došla — rekaosam, zaustavivši se kod žičane ograde gospođe Croft.

— U tako velikoj kući?— Ja sam imao samo sobicu na katu. Sa stražnje strane.

— Tko još živi ovdje?— Jedna vrlo stara gospođa.— S obitelji?— Sama.— A tko se brine o njoj?Otvorio sam vrtna vrata.— Uglavnom se brine sama o sebi.Pitao sam se hoće li me se gospođa Croft sjetiti i pitao sam

se ima li novog podstanara koji svaku večer sjedi do nje na klu-pici Kad sam pozvonio, očekivao sam da ću isto tako dugo če-kati kao i prilikom našega prvog sastanka kad još nisam imao ključ. Ali ovaj put vrata je smjesta otvorila - Helen. Gospođa Croft nije sjedila na klupici. Nije bilo ni klupice.

_ Hej! — rekla je Helen, osmjehnuvši se Mali svojim svije-tloružičastim usnama. - Majka je u salonu. Hoćete li se malo zadržati?

— Kako vama odgovara, gospođo.— Onda ću, ako nemate ništa protiv, otrčati do dućana. U

posljednje je vrijeme ne možemo ostaviti samu ni na trenutak.Zaključao sam vrata za Helen i pošao u salon. Gospođa Croft

ležala je na leđima, glave naslonjene na jastuk boje kruške po-krivena tankim bijelim poplunom. Ruke su joj bile sklopljene na prsima. Kad me ugledala, pokaza na sofu i reče mi neka sjednem. Smjestio sam se kako mije naređeno, ali Mala je odse-tala do glasovira i sjela na klupicu, koja je sad bila ondje gdje i pripada.

— Slomila sam kuk! — objavi gospođa Croft, kao da sam tekjučer otišao iz kuće.

— O, Bože, gospođo!

180

— Pala sam s klupice.— Žao mi je, gospođo.— Dogodilo se usred noći! Znate li što sam učinila, mladiću?Odmahnuo sam glavom.— Nazvala sam policiju!Gledala je u strop i opušteno se osmjehnula, otkrivši niz du-

gačkih sivih zubi. Nijedan joj nije manjkao.— Što kažete na to, mladiću?Ma koliko da sam osupnut bio, znao sam što moram reći.

Bez imalo oklijevanja uzviknuh:— Veličanstveno!Onda se Mala nasmijala. Glas joj je bio pun blagosti, a oči

blistave od radosti. Nikad je još nisam čuo da se smije, a bilo je i dovoljno glasno da je čuje i gospođa Croft. Okrenula se Mali i bijesno je pogledala.

— Tko je to, mladiću?— Moja supruga, gospođo.Gospođa Croft iskrenula je malo glavu na jastuku daje bo-

lje vidi.— Svirate li glasovir?— Ne sviram, gospođo — odgovorila je Mala.— Onda ustanite!Mala je ustala, nabrala sari preko glave i čvrsto ga pridržala

na prsima. Sada sam, prvi put od njezina dolaska, osjetio sklo-nost prema njoj. Prisjetih se prvih dana svog boravka u Londo-nu, kad sam učio kako da se podzemnom odvezem do Russell Squarea, vozeći se prvi put pomičnim stubama, kako nisam shvatio da čovjek koji viče piper zapravo misli paper i kako ci-jelu godinu nisam mogao odgonetnuti da je kondukter rekao mind the gap svaki put kad je vlak kretao s postaje. I Mala je, poput mene, otputovala daleko od kuće, a da nije znala kamo ide ni što je čeka, i to ni iz jednog drugog razloga nego da bude moja žena. Ma koliko se čudno činilo, znao sam duboko u srcu da će me jednoga dana njezina smrt teško pogoditi i, što je još čudnije, da će i moja smrt teško pogoditi nju. Htio sam to neka-

181

ko objasniti gospođi Croft, koja je još ocjenjivala Malu od glave do pete iskazujući nešto što se činilo kao blago omalovažavanje. Pitao sam se je li gospođa Croft ikad vidjela ženu u sariju s cr-venom točkom na čelu i s brojnim narukvicama na rukama. Pitao sam se čemu će prigovoriti. I pitao sam se može li vidjeti prilično prepoznatljivu crvenu ornamentiku na Malinim stopa-lima, koju je rub njezina sarija jedva prikrivao. Napokon gospo-đa Croft izjavi, s podjednakom mjerom nevjerice i ushita, koju sam dobro poznavao:

— Ona je prava dama!Sad sam se i ja morao nasmijati. I to tako tiho da me gospo-

đa Croft nije čula. Ali čula me Mala, i sad smo prvi put pogle-dali jedno drugo i osmjehnuli se.

Rado se sjećam trenutka u salonu gospođe Croft, kad je suz-držljivost između Male i mene počela popuštati. Premda još ni-smo bili pravo zaljubljeni, rado se sjećam mjeseci koji su slijedili kao nešto poput medenog mjeseca. Zajedno smo istraživali grad i susretali se s drugim Bengalcima, od kojih su nam neki još i danas prijatelji. Otkrili smo da neki čovjek po imenu Bili na Prospect Streetu prodaje svježu ribu i da neka trgovina na Har-vard Squareu, zvana Cardullo's, prodaje lovorove listove i klin-čiće. Uvečer bismo se odšetali do rijeke Charles i gledali kako vjetar nosi jedrilice preko vode, ili bismo u Harvard Yardu jeli sladoled u tuljcima. Kupili smo Instamatic fotografski aparat da ovjekovječimo naš zajednički život, a fotografirao sam Malu i ispred zgrade Prudentiala, tako da može poslati slike svojim roditeljima. Noću smo se ljubili, isprva bojažljivo, ali ubrzo od-važno, i otkrili zadovoljstvo i utjehu u međusobnom zagrljaju. Pričao sam joj o svojoj plovidbi brodom Roma, o Finsburv Par-ku, o YMCA-i i o večerima na klupici s gospođom Croft. Kad sam joj pričao o svojoj majci, plakala je. I Mala je bila ta koja me tješila kad sam, čitajući Globe jedne večeri, naišao na osmr-tnicu gospođe Croft. Mjesecima nisam bio ni pomislio na nju. U međuvremenu je onih šest tjedana postalo već daleka epizo-da u mojoj prošlosti — ali kad sam doznao za njezinu smrt, bio sam tako pogođen da je Mala, dignuvši pogled sa svog pletiva, vidjela kako zurim u zid, dok mi novine nemarno leže u krilu,

182

nesposoban da progovorim. Smrt gospođe Croft bila je prva smrt koju sam oplakao u Americi, jer njezin je život bio prvi kojem sam se divio. Napokon je napustila ovaj svijet, prastara i sama, da se nikad više ne vrati.

Sto se mene tiče, nisam odlutao mnogo dalje. Mala i ja sad živimo u gradiću, otprilike dvadeset milja udaljenom od Bosto-na, u ulici s drvoredom, veoma sličnoj ulici gospođe Croft, u vlastitoj kući, sa sobom za goste i s povrtnjakom, zahvaljujući kojem ne moramo ljeti kupovati rajčice. Sada smo američki dr-žavljani, pa možemo, kad dođe vrijeme, podići socijalno osigura-nje. Premda svakih nekoliko godina odlazimo u Calcuttu i do-nosimo natrag još pidžama sa svitnjakom i još Darjeeling čaja, odlučili smo da ovdje ostarimo. Ja radim u knjižnici jednog ma-log koledža. Imamo sina koji studira na Harvardu. Mala više ne nabire sari preko glave niti noću plače za roditeljima, samo po-nekad zaplače za sinom. Onda se odvezemo u Cambridge i po-sjetimo ga ili ga preko vikenda dovezemo kući, tako da može s nama jesti rižu rukama i govoriti bengalski, sve ono što, bojimo se, poslije naše smrti neće više raditi.

Kada god odlazimo na taj put, uvijek obavezno vozim Aveni-jom Massachusetts, usprkos prometu. Sada jedva prepoznajem zgrade, ali čim se nađem tamo, smjesta mi se vraća onih šest tjedana kao da je bilo jučer, i onda usporim, uprem prstom u ulicu gospođe Croft i kažem sinu kako je tu bio moj prvi dom u Americi, u kojem sam živio sa ženom od sto tri godine. — Sje-ćaš se? — kaže Mala i osmjehne se, jednako začuđena kao i ja daje ikad postojalo vrijeme kad smo jedno drugome bili stranci. A moj se sin svaki put iščuđava, ne godinama gospođe Croft, nego kako sam malo plaćao stanarinu, što je za njega gotovo jednako nezamisliva činjenica kao stoje za ženu, rođenu 1866. godine, bila nezamisliva zastava na Mjesecu. U očima svog sina vidim istu onu ambiciju koja je nekoć i mene tjerala preko ku-gle zemaljske. Za nekoliko će godina diplomirati i poći svojim putem, sam i nezaštićen. Ipak se podsjećam da on ima oca koji još živi, majku koja je sretna i snažna. Kada se god obeshrabri, kažem mu da, ako sam ja mogao preživjeti na tri kontinenta, onda za njega nema zapreke koju ne bi mogao prijeći. Dok su astronauti, heroji za sva vremena, proveli tek nekoliko sati na

183

Mjesecu, ja sam ostao u ovom novom svijetu blizu trideset godina. Znam daje moj pothvat sasvim običan. Nisam ja jedini koji je potražio sreću daleko od domovine, i svakako nisam prvi. Ipak, ponekad sam zbunjen svakom miljom koju sam proputo-vao, svakim jelom koje sam pojeo, svakom osobom koju sam upoznao, svakom sobom u kojoj sam spavao. Ma koliko se običnim sve to činilo, ponekad ipak nadilazi moju sposobnost za-mišljanja.