of 50 /50
Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Predstavljeno tridesetak oltarnika-antependija, 15-tak misnica, roketa, dalmatika, kazula, plasteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnogpripadajuceg pribora, koji na najbolji nacin ilustriraju stilski razvoj tekstilnih motiva 19. i 20. stoljeca, vecim dijelom posudjenih iz crkvi diljem Sisacko- moslavacke i Zagrebacke zupanije, a dijelom iz fundusa Muzeja Moslavine.

Citation preview

Page 1: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Tradicijski vezovi

na crkvenom ruhu

Page 2: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Muzej Moslavine Kutina

Slavica Moslavac

Tradicijski vezovina crkvenom ruhu

Page 3: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu
Page 4: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Muzej Moslavine Kutina povodom Susreta hrvatske katoličke mladeži u svibnju2012. g. /Sisak i Kutina/ prireñuje izožbu pod nazivom Tradicijski vezovi nacrkvenom ruhu.

Na izložbi će biti predstavljeno oko tridesetak oltarnika-antependija, 15-takmisnica, roketa, dalmatika, kazula, plašteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnogpripadajućeg pribora, koji na najbolji način ilustriraju stilski razvoj tekstilnihmotiva 19. i 20. stoljeća, većim dijelom posuñenih iz crkvi diljem Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije, a dijelom iz fundusa Muzeja Moslavine.

Najbrojniji su oltarnici. Oltarno platno, oltarnici ili antependiji koriste se zapokrivanje oltara. Budući da su mnogi oltari izrañeni od drva i često okićeni ijedinstveni, tkanine se obično koriste za zaštitu oltarne površine. U drugimslučajevima, platno služi za uljepšavanje, odnosno oltarnici mogu biti znakpoštovanja prema svetosti oltara. Rimokatolička crkva koristi oltarne tkanineizrañene od lana i konoplje.

Oltarnike bogato izvežene i izatkane zlatom, svilom, pismom i vunom, nastalihtijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, nalazimo u brojnim moslavačkim iposavskim kapelicama i crkvama. To je ujedno i vrijeme razvoja motiva i koloritana odijelu moslavačko-posavskog ruha. Dotadašnji skromni motivi, najčešćetočkice, valovnice, crtice ili pojedinačne i skupne prugice zamjenjuju se s bogatokolorističnim geometrijskim, ali i biljnim osobito cvjetnim motivom pojedinačno iliu nizu, često oivičenih u veće ili manje kvadrate tzv. čulige ili iskrice. Najstarijioltarnik datira iz prve polovice 19. stoljeća i čuva se u crkvi Svetog Maksimilijana uPosavskim Bregima.

Osim oltarnika bit će izloženo i liturgijsko ruho tj. gornja odjeća koju odijevajuslužbenici Crkve u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova,procesijama i dr. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji inajčešće u upotrebi misnica, alba, dalmatika, stola, te plašt.

Ključne riječi: oltarnici, crkveno ruho, narodni vezovi, Moslavina, hrvatska

Posavina.

3

Detalj ukrasa s plašta

Page 5: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Crkveno ruho

Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik,

bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja.

Ono je nastalo iz svjetovnog načina odijevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme

stare Grčke i Rima. Seobom naroda, promijenio se način odijevanja i oblik

svjetovnog odijela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je

postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja

usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu,

crvenu, ljubičastu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pijo V.

Zato sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja

Kristovu svećeničku službu, te ga podsjeća na krijeposti kojima se treba odlikovati.

Liturgijsko ruho je sve do 4. stoljeća bilo po obliku i ukrasima jednako svjetovnom

ruhu, osim što je bilo izrañeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4.

stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje jednako. U

Pozdravni govor svećeniku mladomisniku Vladimiru Stankoviću, 1956.

Ferdo Orlović,kutinski župnik u izvezenoj misnici

4

Page 6: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, te dolazi do

njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvoñenja posebnog

blagoslova ruha namijenjenog liturgiji. Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha

– misnica se isključivo koristi za misna slavlja, osnovano je i pontifikalno ruho, a

najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene

liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i

ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i

ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju

obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato

kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se

krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni

oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu.

Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću,

te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te

simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećenićke vrline onog tko ga

nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te

Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno

simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja

različite dijelove Kristove odjeće itd. Tako primjerice, misnica predstavlja Kristov

jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.

Ministranti u crkvenom ruhu

Svećenici u liturgijskom bijelom ruhu, Kutina

5

Page 7: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva odreñuje

da u odreñenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava

oltar mora biti odreñene boje. Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena,

ljubičasta i crna.

1. boja ruha propisana je za sve blagdane Krista Gospodina (osim Muke) i Bl.

Dj. Marije, za blagdane svetaca (osim mučenika), za blagdan sv. Ivana Krstitelja i

sv.Ivana ap. i ev., kao i u službama Svetog Oltarskog Sakramenta. Takoñer se koristi

kod posvećivanja crkava i oltara, pokopa djece, te kod podjele sakramenata

krštenja i ženidbe. Označava veselje, nevinost, svjetlo, čistoću, radost i slavu.

2. boja je propisana za blagdan Duhova, kad su apostoli primili Duha

Svetoga u obliku ognjenih jezika i na dane Cvjetnice, Kristove Muke, blagdane

apostola (osim Ivana), te mučenika. Označava ljubav, trpljenje. Ona je boja krvi i

vatre i simbolizira milosrñe i mučeničku žrtvu.

3. Ruho boje koristi se u vrijeme Došašća i korizme i drugim

pokorničkim danima u godini (pr. Kvatre), te za sprovodne Mise. Označava

ozbiljnost, poniznost, sjetu i pokoru.

Bijela

Crvena

ljubičaste

Biskup Vlado Košić i svećenici u liturgijskom crvenom ruhu, Sisak

Alojzije Burija u liturgijskom crvenomruhu, Repušnica

6

Page 8: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

4. boja govori o vječnom životu i simbolizira nadu. Upotrebljava se kroz

godinu, iza Bogojavljenja i Duhova.

5. boja – označava tugu i žalost. Upotrebljava se na misama za pokojne

ukoliko se ne koristi ljubičasta.

6. boja – označava radost u žalosnim danima. Upotrebljava se treće

nedjelje došašća (Gaudete) i četvrte nedjelje korizme (Laetare).

Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle

nešto kasnije. U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost

boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju.

Kada govorimo o liturgijskim bojama, važno je istaknuti prenošenje poruke, pa

ako jedna boja ne naglašava dovoljno odreñeno raspoloženje i značenje, na

intervent biskupske konferencije mjesnih crkvi, uz dozvolu Svete Stolice, smiju se

izvršiti promjene koje predviñaju odstupanje od toga, kao što je npr. poznato da

Zelena

Crna

Ružičasta

Msn. Željko Slonjšak

Župnik Franjo Vrbanić

Župnik Ivan Benković

7

Page 9: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

na Dalekom istoku bijela boja izražava žalost, a ne slavlje radosti. U svemu tome

važna je poruka koja se prenosi euharistijskim slavljem, te ono mora biti i

obilježeno prikladnim raspoloženjem, kao što je svečanost, solidarnost, sućut,

nada, obraćenje, odricanje… Inače liturgijske boje mogu postati obični izraz

folklorizma, čak i prigoda za isticanjem ispraznih osjećaja taštine, što dakako

nema nikakve veze s ispravnim shvaćanjem i doživljavanjem liturgije.

Liturgijsko ruho naziva se još i paramenti ( parare – pripraviti) jer služi za pripravu

susreta s Bogom u liturgiji.

Strogo liturgijsko ruho je:

1. Misno ruho

2. Ruho izvan Sv. Mise

3. Ruho ñakona i biskupaMisnica za žalost, Posavski Bregi

Župnik Mladen Hokman iz Posavskih Brega

8

Page 10: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Dalmatika iz Kutine Misnica iz Gornje Jelenske

Plašt iz Kloštar Ivanića

9

Page 11: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

1. – platneni rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i

pleća

(humeri = pleća ). Nekada je humeral pokrivao glavu svećenikovu kao kaciga, a od

tuda je nastao običaj da se humeral prvo stavi na glavu, a potom položi na pleća.

Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe, nastao je papinski fanon u X.

stoljeću. Humeral ima značenje da opominje svećenika da se brani od napasti

nečistoga duha, te ga sjeća na rubac kojim su vojnici pokrivali lice Kristovo kada su

mu se rugali i udarali ga.

2. – bijela, donja platnena haljina-tunika,

koja seže do pete. Na rubovima može biti urešena čipkama. Alba označuje milost,

te simbolizira čistoću srca, nevinost i vječnu radost. Označuje i bijelu haljinu

kojom je Herod zaodjenuo Krista da mu se naruga.

3. ( pojas ) – laneno uže bijele boje kojim misnik opasuje albu. Opominje

svećenika da kroti svoje strasti. Označuje i uže kojim su presvete Kristove ruke bile

vezane kad su ga uhvatili na Maslinskoj gori.

Misno ruho

Humeral, amikt (oplećak)

Alba vestis (alba, lat. bijelo odijelo)

Cingulum

Misnica iz Posavskih Brega

Alba iz Gornje Jelenske

Stola ili štola,Kloštar Ivanić

Kapelan Dario Paviša na blagoslovu priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, 2011.g.

Page 12: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

4. – maleni komad bijelog platna stavljen na lijevu ruku. Iste je

boje i tvari kao i kazula. Nekada je to bio na lijevoj ruci privezan rubac za otiranje

znoja. On označuje rubac koji je Sv. Veronika pružila Kristu na križnom putu.

Misnika opominje na strpljivost kojom treba da snosi težinu svoga zvanja.

5. – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko

prsa. Iste je boje i tvari kao i kazula (misnica). Na sredini i na oba kraja ima znak

križa. Štola označava milost koju nam je Krist pribavio, jer Spasitelj u prispodobi o

svadbi usporeñuje milost povetnu sa svadbenim ruhom, a opominje nas i na križ

koji je krist Spasitelj iz poslušnosti Bogu Ocu uzeo na svoja leña, tj. ramena. Štola je

ujedno znak svećeničke vlasti, zato je svećenik mora uvijek nositi kada vrši kakav

crkveni čin.

6. – najgornje misnikovo odijelo koje mu pokriva

prsa i leña. Naziv je dobila jer su kršćani svoja bogoslužja prvo imali u privatnim

kućama („domus Ecclesiae“). Nekada je kazula obuhvaćala tijelo misnika, samo je

imala otvor s gornje strane da misnik provuče glavu. Poradi toga mu ruke nisu bile

slobodne, te bi kod podizanja ñakon ili subñakon (podñakon) pridizali misnicu. Na

to podsjeća običaj kod Svete Mise da poslužitelji (ministranti, podvornici) kod

podizanja podižu misnicu. Poslije su izrezali misnicu s jedne i druge strane, tako da

misnik ima ruke slobodne. Misnica označuje nešivenu haljinu Kristovu i Njegov

križ. Svećenika opominje na slatko breme kršćanske ljubavi kojom će jedino moći

dostojno prikazati Svetu Žrtvu.

Manipul (naručnik)

Stola (štola)

Kazula (misnica, casa = kuća)

Župnik Josip Karas, Gornja Jelenska Župnik Dragutin Papić, Kutina Župnik Nedjeljko Pišković, Osekovo

Misnica ili boromejka iz Osekova

11

Page 13: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Ruho izvan Sv. Mise

1. – bijela košulja koja seže do koljena, kojom se

služi svećenik kod svih bogoslužnih čina koji nisu vezani sa Sv. Misom.

2. – produžena roketa, koju obično nose pripadnici

nižih redova, a i osobe sa svetim redom nose je za različitih obreda izvan mise.

3. – u katoličkoj liturgiji, svečan i bogato urešen

ogrtač koji seže od vrata do gležnja. Upotrebljava se pri ophodu, bogoslovu i dr.

Od 9. stoljeća postaje dio liturgijskog ruha.

4. – pokrivač koji svećenik nosi na leñima, njime se uzima Presveti

Sakrament i nosi u procesiji.

5. – u svim religijama svijeta, očitovanje svetoga,

božanskoga. U povijesti religija taj univerzalni simbol ide od konkretnih,

prostornih zamišljaja do duhovnog stanja. Nosi se kod procesija s Presvetim

sakramentom nad svećenikom, a negdje je običaj da se nosi i nad biskupom kod

njegovog dočeka.

Roketa (parvus roccus = kaputić)

Superpelicej (cotta, kota)

Pluvijal (plašt, pluvia = kiša)

Velum (veo)

Nebo (nebnica, baldahin)

Župnik Dragutin Toplak posvećuje konjanike prije polaska na konjanički maraton, 2011.g.

Đakon Anñelo Maly, Kutina

12

Page 14: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Ruho dakona i biskupa

Đakon je crkveni službenik koji obavlja liturgijske, karitativne i pastoralne dužnosti.

U prvim kršćanskim stoljećima, biskupov pomoćnik, osobito za euharistije. Nekad

su se ñakon i subñakon nazivali jednim imenom leviti.

Đakon je grčka riječ, a znači službenik. On ima skoro isto ruho kao i svećenik, samo

što umjesto kazule nosi dalmatiku, tj. liturgijsko ñakonsko ruho, s dugim rukavima,

izvana ukrašeno vezom. Dalmatika je iste tvari kao i kazula, a i slična joj je, samo što

ispod pazuha ima kopče ili vrpce kojima se pričvršćuje, tako da stoji uz tijelo. Đakon

prebacuje štolu preko lijevog ramena, a ne oko vrata kao što to rade svećenici.

Dalmatika je dobila ime po rimskoj pokrajini Dalmacija gdje se slično odijelo nosilo,

a naziva ju se „odjećom spasenja i dalmatikom pravde“. Prijašnja služba

subñakona (podñakona) je takoñer imala slično odijelo, a nazivala se tunicela

(tunica = odijelo). Tunika je poludugačka, neopasana haljina slična dalmatici, ali

duža. Ona nema širokih okomitih pruga zvanih „clavi“. Naziva se još „tunikom

radosti i odjećom veselja.“

Franjo Prohaska, čuvar crkvenogruha, Kutina

Detalj ukrasa s albe, Gornja Jelenska13

Page 15: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Biskupu osim redovnoga misnog ruha kod svečane Svete Mise (pontifikalne Mise)

pripada:

1. – kapa koju nosi papa, biskupi, kardinali i neki opati kao simbol svoje

vlasti. Trokutastog je oblika s dva vrška (simboli Staroga i Novoga zavjeta) i dvije

vrpce koje padaju preko ramena. Redovito je bijele ili zlatne boje, ali može biti i

druge boje.

2. Pod kazulom biskup ima pravo nositi jer biskupska služba

sadržava sve crkvene službe.

3. (prsni križ, pectus = prsa) – zlatni križ što ga visoki crkveni

dostojanstvenici nose na prsima. Prvotno ga je nosio samo papa, od 12. st. nose

ga i biskupi, a od 16. st. i ostali prelati.

4. – prsten koji nosi biskup, simbol njegove vjernosti i

povezanosti s Crkvom. Od 13. st. Poznat je papinski ribarski prsten, kojim je papa

pečatio svoja pisma. Na njemu je urezan lik sv. Petra, kako iz lañice baca mrežu i

ime pape. On se morao slomiti kad je papa umro.

5. – znače da Svetu Žrtvu valja prikazivati čistim srcem. Izrañene su u

liturgijskoj boji dana.

6. (biskupski štap, baculus, pedum, pastor = pastir) – štap koji biskup drži

u ruci za vrijeme pojedinih dijelova liturgije. Običaj nošenja štapa biskupi su uveli

u ranome srednjem vijeku po uzoru na visoke bizantske državne činovnike kojima

je to bio znak posebne vlasti.

7. – znače da Evanñelje mora spremno naviještati. Sandale su obično

izrañene u liturgijskoj boji dana.

8. – ogrtač, plašt kojim se služi biskup u svečanim prilikama,

izuzetno dugačak. Ljubičaste je boje.

9. – manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara

nizom puceta, a ljubičaste je boje.

10. – pokrivalo za biskupovo krilo kod Glorie (Slave) i Credo

(Vjerovanja), te kod podjeljivanja svetih redova. Namjena mu je štititi svečano

pontifikalno odijelo.

Mitra

dalmatiku i tunicelu

Pektoral

Biskupski prsten

Rukavice

Pastoral

Sandale

Cappa magna

Mozzeta

Gremiale

Detalj ukrasa s misnice, Kutina

Page 16: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Detalj ukrasa s misnice, Osekovo

15

Page 17: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Oltarnici iz Posavskih Brega

Oltar (lat. altare“žrtvenik“) je povišeno mjesto sazdano od kamena, drva ili zemlje

na kome se prinosi žrtva bogovima ili Bogu. U hrvatskom se jeziku ustalila riječ

žrtvenik. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu.

Na oltar se stavlja oltarnik. To je bijelo platno kojim se prekriva oltar, za slavljenje

mise. Simbolizira platno (sindona) u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Na

oltarnik se za misno slavlje stavlja i tjelesnik (korporal) da se na nj položi kalež i

hostije. U doba renesense i baroka izrañivani su oltarnici visoke umjetničke

vrijednosti. No, oltarnik je i ukrasna plahta, a dolazi od lat. antependijum od

ante=pred + pendere=visjeti; to je predmet koji prekriva prednju stranu oltara.

Najveći broj crkvenog ruha s tradicijskim motivima, osobito oltarnika (preko

trideset kompleta) danas se čuva u crkvi sv. Maksimilijana u Posavkim Bregima.

Oltarnik iz crkve Sv. Maksimilijana,Posavski Bregi

Darovani oltarnik od Slave Lilek

16

Page 18: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

17

Crk

va S

v. M

aks

imili

jan

a, P

osa

vski

Bre

gi

Page 19: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Oltarnici iz Posavskih Brega predstavljaju bogato izveženo i izatkano tradicijsko

ruho 19. i 20. stoljeća. Na njima se ogleda razvoj motiva, korištenje boja i primjena

čipke. Oltarnici se sastoje od dvije dužine, prvi koji dolazi na oltar je dug i do 4

metra, a kraći koji se stavlja povrh njega je dug i do 2,5 metra, a širinom

odgovaraju tkanju rubače i zaslona. Najveći broj je ukrašen svilom, ali ih ima i

pismom i vunom. Prema boji se dijele na: crvene, žute, bijele i šare. Zbog velikog

broja primjeraka, a i želje da se predstave vjernicima, oltarnici su se mijenjali

svakog mjeseca. Danas brigu o crkvenom ruhu vodi Jasna Renčević Kalić.

Na crkvenom ruhu, kao i na tradicijskom kostimu primjenjene su razne tehnike

ukrasnog tkanja:

. Danas se

prema boji i načinu ukrašavanja u samom tijeku tkanja ruho dijeli na:

. Sve su to tehnike starinskog naopačnog prijebora s

temeljnom crvenom bojom kod pisanine i modrine, samo je razlika u crnom

odnosno plavom ispunjavanju cvjetnog motiva (križića) i rasporedu listova,

odnosno razmetanih bobica – šturlica unutar bijelog prostora. Pisaninu prema

motivu dijelimo na:

. Zelenina je dobila naziv zbog prevladavajuće zelene boje, danas rañene

vunom, dok je starija varijanta bila izrañena svilcem. Prema gustoći i veličini

motiva razlikujemo stariju i novu zeleninu. Nju je prva osmislila tkalja Betika

Stuparić.

naopačni prijebor – prebirano, šurcano, z novin, s kovačkog,pisanina; Vutlak – rupičasti prijebor, prebirano na rupice i optokano, noviji vutlak;U zev – zevanina; i noviji način ukrašavanja – diganina na „paličke“

pisaninu,modrinu, zeleninu i s kovačkog

šenicu, sa tri jabuke, grgina velika, grgina mala, sakrament ina zrcalo

Crkvi darovala Marica Bugarin

Oltarnik ukrašen cvjetnim motivom18

Page 20: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

19

Crk

va S

v. M

aks

imili

jan

a, P

osa

vski

Bre

gi

Page 21: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Najnovija tehnika – s kovačkog je varijanta naopačnog prijebora, naziva

dobivenog po osobi s velikim smislom za baštinu i tradicijski izričaj, tkalji Ruži

Kovač iz Posavskih Brega. Ona je prva osmislila i na tradicijsko ruho, pa tako i na

oltarnike, primijenila sitne geometrijske motive u raznovrsnim bojama.

Razlikujemo motive: na srca, tičeki, ruža kovačica, trojfelec i mulna grančica.

Posavke su osim tkanih ukrasa veoma dobro vladale i raznim tehnikama veza. To je

osobito došlo do izričaja u štikanini i našvenini. Poznavali su razne vrste veza, a

najpoznatiji i najbrojniji su:

za pol zabadaja ili polukrižići; vez brojem; vez na dva lica;

vuzlički ili križići; ovijenac; lozanje ili lančanac.

Uzorke, spisavale su posebno nadarene žene, bilo iz kakvog

predloška ili iz glave, a druge nešto manje vješte su mustre precrtavale na masni

papir ili na prozorskom staklu i pomoću žlice. Mustra se stavljala na stol, povrh nje

se pričvrstilo čisto platno i tada se aluminijskom žlicom protrljalo, po

priprimljenom materijalu i tako dok se cjelomit motiv nije ukazao, tada bi ga

stavljali u drveni okvir zvan i vezenje je moglo

započeti.

pečki, puni, plosni, kosovečki, te šibičanje, opatečki;rasplet ili tvez; šupljika;

fele ili mustre

pelo, pelce, napinale ili traglice

Oltarnik ukrašen tkanimi vezenim ukrasima

Oltarnik ukrašen pamukom - pismom

20

Page 22: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

21

Crk

va S

v. M

aks

imili

jan

a, P

osa

vski

Bre

gi

Page 23: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

U starijoj ornamentici moslavačkih i posavskih, tkanih i vezenih ukrasa

prevladavaju sitni geometrijski motivi kao križići, zvjezdice, stilizirane ružice ili

rozete, ravne i izlomljene crte, pačetvorine i trokuti, do često rabljenog motiva

romba, pačjih skokova i kuka, koje zamjenjuje geometrijska stilizacija cvjetnih i

zoomorfnih oblika. U novije doba geometrijski motivi zamjenjeni su motivima

cvijetnih kitica. Cvjetna se kitica, taj tipični barokni element pojavljuje

pojedinačno ili u nizu, na pečama, poculicama, a i na pučkom kostimu i crkvenom

ruhu, čija veličina i oblik varira zavisno od vremena i mjesta nastanka. Najstariji

sačuvani oltarnik ukrašen je jedinstvenim motivom križa u nizu, u većim i manjim

dimenzijama. Ovaj motiv nije pronañen na ostalom ruhu, ni u drugim mjestima.

Boje koje su žene na ukrasnim i upotrebnim tekstilijama bile su: crlena,

gizdavo crlena, crleno mrkasta, crleno musasta, tvrdo musasta, crleno svijetla,

ciglasta, višnjevasta, ljubičasta, musasta, crno musasta, mrkasta, zgorela, crno

zgorela, lepa, bledo lepa, vlanjasta, vinkasta, vodena, crno zelena, rikasto zelena,

bledo zelena, bledo plava, žuto-naranñasta ili udovečka, zlatna...

Žene su pored bojenih lanenih niti za našvavanje upotrebljavale: –

pamučnu nit u crvenoj, crnoj i modroj boji; vunu ili vunicu – domaću predenu

vunenu nit; – tvornički konac, ; muline – šesterostruka nit pamuka;

svila – čista svilena nit i kupovna umjetna svila. Mavez su bojili

domaćim biljnim bojama: u iskuhanoj vodi od lukovine crvenog luka, šafrana, od

brezove i šljivine kore i pesevine – trava koja raste po ledinama, ili deblja i tanja nit

nebijeljenog lanenog vlakna.

Na pojedinim primjercima tekstilija izvezeni su inicijali ili imena darovatelja kao

npr. Slava Lilek, Milka Kranjčec, Marija Halubek- Kovačić, Marija Vranñelić,

Bugarin Marica, Katica Klobuk, Kata Halupec-Kovačić, Marija Matković, Marija

Kranjčec (Ivčekova), Milka Rošin... a tu su i brojni drugi anonimni darovatelji iz čije

ostavštine isčitavamo mnoštvo ornamentalnih kompozicija i slobodu u

smišlenkama na crkvenom ruhu.

Raznovrstnost, bogatstvo i brojnost posavskog crkvenog ruha s tradicijskim

motivima, predstavlja se i kao turistička specifičnost Posavskih Brega.

slagale

pismo

mavez šlingvolstarinska talava

Svilom izvezen oltarnik

Oltarnik s liturgijskim motivom

22

Page 24: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Unutrašnjost crkve Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi

23

Page 25: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Svilom vezeni oltarnici, Posavski Bregi

24

Page 26: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Svilom vezeni oltarnici, Posavski Bregi

25

Page 27: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Moslava ki tradicijski vezovi na crkvenom ruhuč

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća osobit pečat na razvoj moslavačko-posavske

narodne nošnje i drugih tekstilija, pa tako i crkvenog ruha, ostavili su doseljenici

(Česi, Slovaci, Mañari i Nijemci), koji se trajno naseljavaju u ovaj dio centralne

Hrvatske. Oni su donosili na leñima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca i

raznih drugih novotarija, a sa sajmova iz Češke i Slovačke stizale su i svilene trake,

vrpce i gumbi.

Dakle to je i vrijeme kada posebno nadarene žene, skromne tradicijske vezove

(točkice, crtice, valovnice) zamjenjuju maštovitim smišlenkama, te se bogatstvo

veza i kolorita usporeñuje se s rascvjetanim cvjetovima.

Iz tog vremena, sačuvani su nam brojni primjerci po našim crkvama i kapelicama,

osim već spomenutih oltarnika i misnice, štole, velovi i plaštevi u Osekovu,

Voloderu, Gornjoj Jelenskoj, Kutini, Čazmi, Kloštar Ivaniću, Ilovi... itd.

Oltarnik iz crkve Marije Majke Milosrña, Kloštar Ivanić

Detalj oltarnika iz crkveSv. Marije Magdalene, Čazma

26

Page 28: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Crk

va M

ajk

e B

ožje

Sn

ježn

e, K

uti

na

Page 29: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Zahvala se može pripisati zaljubljenicima u tradicijsko moslavačko ruho Stjepanu i

Anki Šajnović, te umjetnici Zorki Sever. Oni su osim sakupljanja, izrade i

oslikavanja motiva na tradicijsom ruhu, izrañivali, ukrašavali, izlagali i crkveno

ruho s narodnim motivima.

Šajnović je 1918. godine, uz pomoć učitelja, župnika i drugih vrlih pojedinaca iz

Osekova, osnovao zadrugu tj. Radionicu Narodnog tkiva i veziva u kojoj je zaposlio

40-tak žena iz Osekova, Okola i Vidrenjaka. Radove iz radionice predstavio je na

brojnim izložbama u zemlji i svijetu, a studentima etnologije prireñivao je

praktične vježbe iz tkanja i vezenja.

Šajnović je uspio sakupiti veliki broj starih uzoraka, koje je Zorka Sever precrtavala,

dograñivala, uokviravala u kutije, čulige (kvadrate), šibice, geometrizirala cvjetne

motive i mijenjala boje. Tako ispisane muštre donosio je ženama na tkanje i

vezenje. Taj način, gotovo stil ukrašavanja, ubrzo su prihvatile žene iz Moslavine,

Posavine i šireg područja Banovine, a zadržao se u tim krajevima gotovo do danas.

Oltarnik darovala Milka Coha, Voloder

Oltarnik iz crkve Sv. Antuna Padovanskog, Voloder

28

Page 30: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

29

Crk

va S

v. A

ntu

na

Pa

do

van

sko

g, V

olo

der

Page 31: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Šajnovićevo umjetničko stvaralaštvo moslavačkih starina bilo je zapaženo već na

jesenskoj izložbi primijenjene pučke umjetnosti Zagrebačkog Zbora u Zagrebu

1936. godine. On je pored brojnih predmeta kućne opreme, tabletića i platna

(redine, lanenog, pomučnog, križanine), izložio i crkvena odijela: rokete, kazule,

albe, velum, stola, bursa, pala i jedan bogato izvezen crkveni barjak.

Ivo Franić, pročelnik stručnog odbora izložbe i upravitelj Etnografskog muzeja u

Zagrebu, izmeñu ostalog tada je napisao: Šajnovićeva nastojanja zaslužuju

posebnu pažnju. Vanredna aktivnost, zdrava intuicija, priroñen smisao za

rasnovrsnost, to su temeljne oznake ove seoske radionice, sa seljačkim radnicima

i u seljačkom shvaćanju. (Franić; 1936:214).

Na izložbi Hrvatskih narodnih rukotvorina koju je priredila Središnjica katoličke

akcije u Zagrebu od 29. lipnja do 4. srpnja 1938. godine u Umjetničkom paviljonu

kraj Svetoga Jeronima, ponovo su izlagane tekstilije iz radionice Stjepana

Šajnovića.

Posebna pozornost na izložbi bila je posvećena primjeni narodnog veza na

crkvenom ruhu. Bila je izložena i dalmatika iz 17. stoljeća koju je tadašnji

zagrebački biskup dao raditi u narodu. Župu Osekovo na izložbi prestavljao je

Stjepan Šajnović s crkvenom odjećom izrañenom narodnim vezom i Marija Prprek

iz Stružca sa svojim radovima.

Detalj bogato izvezenog oltarnika

Motiv s oltarnika iz crkveSv. Ane, Osekovo

30

Page 32: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Svilom izvezeni oltarnici, izradio Stjepan Šajnović, Osekovo

31

Page 33: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Izlagači su kao razlog napuštanja narodne nošnje navodili propast zadruga, jer je u

zadrugama žena zimi imala vremena raditi na tkalačkom stanu. Nakon razdiobe

zadruga, živeći udvoje, morala je obavljati više različitih poslova i nije imala puno

vremena za izradu ruha. Drugi razlog bila je i pojava stranog materijala, komoditet

žena, moda i pojava doseljenika Čeha, Mañara, Nijemaca koji su se drugačije

odijevali i tako utjecali na narod. Po njihovu pripovijedanju muškarci su počeli

zapuštati zimsku nošnju zbog nepraktičnosti i pomanjkanja vune u drugoj polovici

19. stoljeća, ljetnu tijekom Prvog svjetskog rata, a žene krajem 19. stoljeća.

Šajnović je sjećajući se početaka upotrebe tradicionalnih tehnika izrade narodnih

motiva u liturgijskim predmetima zapisao: Sabirući stare uzorke peča i poculica,

opazio sam neke koji su po obliku i izgledu bili, sigurno, izvañeni iz materijala

crkvenih liturgijskih odijela. Jednom mi je zgodom naš vrijedni zagorski Hrvat,

župnik Stjepan Turzan, pokazao svečanu crkvenu garnituru, koju je naručio u Beču

i skupo je platio. Tada mi je palo na pamet ne bi li mi one lijepe narodne uzorke i

pečki vez mogli upotrijebiti za izradu takvih crkvenih predmeta, čime bismo

ženama dali lijepu zaradu, a novac ne bi otišao u tuñinu.

Detalj ukrasa s oltarnika, Janja Lipa

Oltarnici iz crkve Sv. Antuna Padovanskog, Voloder32

Page 34: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

33

Crk

va S

v. A

ntu

na

Pa

do

van

sko

g, V

olo

der

Page 35: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Župnik je to radosno prihvatio pa sam s odgovarajućih uzoraka kombinirao

sredinu misnice, a sav ostali prostor popunio trima zlatno-žutim bojama, te onim

starim uzorkom dao izvesti, naravno sve pečkim vezom, čak i obrube-borte u

odgovarajućim bojama. Kad je sve bilo izrañeno, župnik je bio oduševljen, a kad

smo izračunali troškove, sve je bilo za polovicu jeftinije od misnice iz Beča. I sada,

nakon 45 godina, izgleda kao da je danas rañena, dok je onoj iz Beča svilena

podloga ispucala. Naime, naše je platno prekriveno pečkim vezom i zato je tako

čvrsto i trajno. Na velikoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu ta mi je

misnica donijela neočekivano priznanje. (Šajnović-Štrokač;1982.rukopis).

Nakana i ove izložbe bila je da oživi u narodnim rukotvorinama sve što se u narodu

već izgubilo i zapustilo, što je propalo i zanemarilo se, te da se unaprijedi tako da

se opet može izložiti na tržištu. Svrha je bila izlagača da oduševi i selo i grad za

narodne rukotvorine, da s jedne strane pruže seljaku i u ovoj grani njegovih

proizvoda mogućnost zarade i da se u seljačkoj nošnji istisne industrijska

bezvrijedna roba, koja nije ni trajna, ni jeftina.

Oltarnik iz crkve Sv. Ivana Krstitelja, Gornja Jelenska

Oltarnik iz crkve Sv. Ivana Krstitelja,Gornja Jelenska

34

Page 36: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

35

Crk

va M

ari

je B

ožje

Sn

ježn

e, K

uti

na

Page 37: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Iako je gruba realnost današnjice pregazila Šajnovićevu i Zorkinu donkihotovsku

borbu da se u puku očuva narodna nošnja, njegovim zalaganjem u našim

muzejima, prvenstveno u Etnografskom muzeju u Zagrebu i u Muzeju Moslavine u

Kutini, nalazi se znalački izbor moslavačkih odjevnih rukotvorina. Ti odjevni

predmeti, uz one sačuvane u privatnim zbirkama, najjače su svjedočanstvo

sadašnjim i budućim generacijama o visokom estetskom i umjetničkom

stvaralaštvu moslavačkog naroda i o najvećem zaljubljeniku u njih, Stjepanu

Šajnoviću i Zorki Sever.

Izložbom Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu prezentira se kroz povijesnu i stilsku

kronologiju pedesetak odabranih predmeta iz crkvi hrvatske Posavine i

Moslavine, te nekoliko primjera iz MMK. Prikazuje se specifičnost i složenost

likovnog stvaralaštva, te morfološka raznolikost na tako posebnom području kao

što je tekstilna motivika. Zastupljeni su brojni povijesni stilovi iz razdoblja 19. st.i

20. stoljeća, a odabrani su primjerci koji na najbolji način ilustriraju karakteristike

tog vremena.

Oltarnik iz crkve Sv. Marije Snježne, Kutina

Oltarnik iz crkveSv. Marije Magdalene, Čazma

36

Page 38: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Crkveni barjakiz Gornje Jelenske

37

Page 39: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Barjak Društvavječnog klanjanja,Osekovo 1925.-1932.,Izradili Anka iStjepan Šajnović

38

Page 40: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Detaljs barjakaDruštvavječnogklanjanja

39

Page 41: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Barjak iz Osekova,vez pečki, plosni,na oba lica

40

Page 42: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Detaljs barjakaDruštvavječnogklanjanja

41

Page 43: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Hrvatska DubicaČuntić

DigušaGora

Hrvatska Kostajnica Viduševac Lasinja Mala Solina

Dio razorenih crkvi tijekom Domovinskog rata

42

Page 44: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Izložba Šajnovićevog crkvenog ruha, Zagreb, 1936. godina

43

Page 45: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Crk

va S

v. N

iko

le, M

eñu

rić

44

Page 46: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Literatura:

• Ivo Franić, Prva izložba primjenjene pučke umjetnosti na jesenskoj izložbi

Zagrebačkog zbora u Zagrebu, Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga

II, svezak 3-4, Zagreb, 1936.

• Milovan Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata, u Narodnim starinama,

VII knjiga, god. 1928.

• Dražen Kovačević, Crkveno ruho u Župa sv. Ane Osekovo, Osekovo, 1999.

• Opći religijski riječnik, glavni urednik Adalbert Rebić, Zagreb, 2002.

• Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u

ikonologiju Radovana Ivančevića, Zagreb, 1990.

• Slavica Moslavac, S onu stranu Savice, Posavski Bregi, 2000.

• Slavica Moslavac, Crvena i bijela Moslavina, Kutina, 2010.

• Manda Svirac, Kršćanska simbolika u običajima i pučkim pobožnostima na

području Sisačke biskupije, u Antiquam fidem, radovi sa znanstvenog skupa

Sisak, 3.-5.prosinca 2010., Zagreb, 2011.

• Stjepan Šajnović, Propadanje i obnova narodne nošnje, Vjesnik etnografskog

muzeja u Zagrebu, knjiga IV, Zagreb, 1938.

• S. Šajnović-I. Štrokač, Lepa ti je Moslavina, 1982.(rukopis)

• www.bogoslovija-ri.hr/katolicka-crkva/.../liturgija/item/338-liturgijsko-ruho

• www.ver.hr/arhiv/ver2005/ver06_05/simboli.htm

• www.zupasvmateja.hr

• Slavica Moslavac, Uloga i značenje Stjepana Šajnovića u očuvanju moslavačke

narodne nošnje, Osekovo, 1995.

45

Posavka ispred zavjetne slike

Page 47: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Traditional Embroideries on EcclesiasticalVestments

On the occasion of Croatian Catholic Youth Meeting in May 2012 in Sisak and

Kutina, the Moslavina Museum is organizing an exhibition called Traditional

Embroideries on Ecclesiastical Vestments.

Some thirty altar cloths - antependia, 8 chasubles, rochets, dalmatics, copes, albs,

stoles and accessories will be presented, that best illustrate the stylistic

development of textile motifs of 19th and 20th centuries, largely borrowed from

the churches across the Sisak and Zagreb counties, and partly from the collection

of Moslavina Museum.

The altar cloths, altar covers or antependia, the most numerous among the

exhibits, are used to cover the altar. Since many altars are made of wood and often

decorated and unique, fabrics are commonly used to protect the altar surface. In

other cases, the cloth serves to decorate and/or altar covers can be a sign of

respect for the sanctity of the altar. The Roman Catholic Church uses altar cloths

made of linen and hemp.

Besides altar cloths, the exhibition will show liturgical attire, i.e. clothes that the

clergy wear in church services, giving sacraments and blessings, processions, etc.

Other liturgical vestments are made up of several parts, of which the most

important and commonly used are the chasuble, alba, dalmatic, stole and cope.

Richly embroidered altar cloths woven in gold, silk, wool and script, dating from

19th and first half of 20th centuries are found in many chapels and churches of

Moslavina and Posavina. It is also the time of development of patterns and colors

to suit the Moslavinan-Posavina attire. Hitherto humble motives, usually dots,

wavy lines, dashes, or individual and group stripes are replaced with richly

colorful geometric but also floral motifs, single or in series, often edged in larger

or smaller squares, the so-called čulige or sparks. The altar covers are usually

edged with factory- or handmade lace. The oldest altar cloth dates from the first

half of 19th century and is preserved in the church of St. Maximilian in Posavski

Bregi.

Detalj ukrasa s plašta

Detalj ukrasa s plašta46

Page 48: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Osobitu zahvalu upucujem zupnicima, cuvarima icuvaricama crkvenog ruha u Posavskim Bregima,Klostar Ivanicu, Osekovu, Voloderu, GornjojJelenskoj, Kutinskoj Slatini, Kutini, Ilovi...i to:

• Župniku Mladenu Hokmanu, crkva Sv. Maksimilijana u Posavskim Bregima

• Župniku Josipu Karasu, crkva Sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj

• Časnoj sestri Matei Subašić, crkva Marija Majka Milosrña u Kloštar Ivaniću

• Župniku Dragutinu Papiću, crkva Majke Božje Snježne u Kutini

• Župniku Nedjeljku Piškoviću, crkva Sv. Ane u Osekovu

• Župniku Draženu Laucu, crkva Prečistog Srca Marijinog u Ilovi

Čuvarima i čuvaricama crkvenog ruha:

• Jasni Renčević Kalić, Posavski Bregi,

• Janici Čvoriščec, Posavski Bregi,

• Josipu Sraki, Posavski Bregi

• Željki Vučinić Jambrešić, Kloštar Ivanić

• Bernardi Grdić, Kutinska Slatina

• Spomenki Jurić, Sisak

• Kati Šunjo, Osekovo

• Franji Prohaska, Kutina

• Maci Kovač, Kutina

Č.s. Matea Subašić, Kloštar Ivanić Kata Šunjo, Osekovo

Jasna Renčević Kalić, Posavski Bregi

47

Page 49: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Izdavač:

Za izdavača:

Autorica izložbe:

Urednica i oblikovanje kataloga:

Prijevod na engleski:

Fotografije:

Računalna obrada i prijelom:

Naklada:

Tisak:

Muzej Moslavine Kutina

Slavica Moslavac

Slavica Moslavac

Slavica Moslavac

Olga Friščić

Dubravko Vidiček, Slavica Moslavac, Nevenka Srdović,

Nikola Blažeković, Danijel Radočaj

Željko Stublija

600

Tiskara "Gratis", K. Zvonimira 1, Batina, Kutina

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 800640

ISBN 978-953-7135-31-7

[email protected]

Kutina, travanj, 2012.

Izložba i katalog ostvareni su sredstvima:

Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Karlovačke banke

Općine Velika Ludina

Općine Popovača

Grada Kutine

Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije

Županije Sisačko-moslavačke

Stomatološke ordinacije dr. Damir Vujić, Popovača

48

Page 50: Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

ISBN 978-953-7135-31-7

Muzej Moslavine Kutina