Tipovi finansijskih kriza, modeli kriza

SADRŽAJ

PREDGOVOR......................................................................................................................................21. UVOD................................................................................................................................................3

1.1. Predmet istraživanja.................................................................................................................3

1.2. Cilj istraživanja.........................................................................................................................4

1.3. Metode istraživanja...................................................................................................................5

1.4. Hipoteza.....................................................................................................................................5

1.5. Struktura rada...........................................................................................................................6

1.6. Osobine organizacije kao predispozicija za krizu...................................................................7

1.7. Neki od češćih tipova krize........................................................................................................7

1.8. Uzroci krize................................................................................................................................8

1.9. Finansijska kriza.......................................................................................................................9

2. TIPOVI FINANSIJSKIH KRIZA.................................................................................................102.1. Bankovna kriza........................................................................................................................10

2.2. Valutne krize............................................................................................................................15

2.2.1. Teorijski modeli valutnih kriza.......................................................................................16

2.2.2. Prva generacija modela valutnih kriza...........................................................................17

2.2.3. Modeli druge generacije valutnih kriza..........................................................................19

2.2.4. Modeli treće generacije valutnih kriza............................................................................21

2.3. Dužničke krize.........................................................................................................................21

2.3.1. Efekti dužničke krize........................................................................................................22

2.3.2. Dužničko-deflacijska teorija (Irving Fisher)..................................................................23

2.4. Krize vezane uz špekulativne mjehure...................................................................................24

3. MODEL FINANSIJSKIH KRIZA................................................................................................263.1. Početak.....................................................................................................................................26

3.2. Vanjski „šok“...........................................................................................................................26

3.3. Ekspanzija bankovnih kredita................................................................................................27

3.4. Ubrzan rast i euforija..............................................................................................................27

3.5. Špekulacija...............................................................................................................................28

3.6. Mjehur......................................................................................................................................28

4. KRIZA VANJSKOG DUGA.........................................................................................................294.1. Stanje vanjske zaduženosti BiH na dan 31.12.2013. godine.................................................30

4.2. Mjere antikriznog djelovanja.................................................................................................30

4.3. Program za izlazak iz krize.....................................................................................................31

5. ZAKLJUČAK.................................................................................................................................326. LITERATURA...............................................................................................................................33

Tipovi finansijskih kriza, modeli kriza

PREDGOVOR

Finansijske institucije i tržišta ne utiču samo na svakodnevni život već i na države i

svijet u cijelini. Ona obrću stotine milijardi dolara i tako utiču na novčane tokove svjetske

ekonomije. Zahvaljujući alokaciji i plasmanu novca ona povratno utiču na proizvodnju, dobit

iz poslovanja i ekonomsko blagostanje država. Iz tog razloga ona su i pitanje od velikog

političkog značaja. Svaka država koja teži da se ravnopravno uključi u svjetske tokove teži da

ova tržišta što više razvije jer ona su ta koja su direktno odgovorna za investiranje u

dugoročni rast i razvoj privrednog sistema.

Glavna funkcija finansijskih tržišta (tržišta obveznica i akcija) je spajanje ljudi koji imaju

višak novca i žele nekako da ga oplode sa ljudima koji znaju da ga produktivno uposle.

Tržišta i institucije to postižu seljenjem sredstava od ljudi sa novčanim viškom ka ljudima sa

novčanim manjkom, pri tom naplaćujući svoje usluge (institucije) i kreirajući infrastrukturu,

regulative i instrumente u cilju efikasne i kvalitetne alokacije sredstava (tržišta). Kompanija

treba sredstva za marketing novog proizvoda ili lokalna vlast treba sredstva za izgradnju puta

ili škole. Ova sredstva se nalaze preko finansijskih institucija.

Finansijske institucije i finansijska tržišta koja su efikasna i dobro organizovana su nam

potrebni kako bi poboljšali naše ekonomsko blagostanje pa su zato bitni i za ekonomsko

zdravlje kako pojedinaca, tako i nacija i cijele svjetske ekonomije.

Jasno se vidi zbog čega je od izuzetne važnosti da ovaj sektor ne doživi krizu ili čak da

kolabira.

2


1. UVOD

1.1. Predmet istraživanja

U ovom pristupnom radu obratit ćemo temu „Tipovi finansijskih kriza – modeli kriza“. Tema je aktuelna prije svega zbog toga jer su finansijske krize u posljednje vrijeme sve učestalije, kako u svijetu tako i na području naše Bosne i Hercegovine.

Tokom izrade ovog rada, u samom istraživanju korištena je literatura vezana za finansijske krize, uglavnom bazirane na iščitavanju stručne literature domaćih i stranih autora i zakonskih regulativa. Rad se sastoji iz pet poglavlja. U prvom – uvodnom poglavlju govori se pojmu finansijske krize, osobine organizacije kao predispozicija za krizu, uzrocima krize, a najveća pažnja posvećena je tipovima finansijske krize kao i modelima finansijskih kriza. Kada govorimo o domaćoj i stručnoj literaturi ova tema još uvijek je nedovoljno obrađena i istražena.

Finansijske krize oduvijek su prisutne u privredi. Uzroci finansijske krize su mnogobrojni, od kojih možemo izdvojiti: problemi u funkcioniranju bankovnog sistema, neravnoteža bilanse plaćanja, prezaduženost zemlje, neadekvatna monetarna i tečajna politika, itd. Možemo reći da sličnosti između kriza postoje, ali razlikuju se uzroci kriza i načini njihovog rješavanja.

Kao glavne posljedice krize možemo izdvojiti nemogućnost vraćanja kredita, pad tržišnih cijena imovine, dugovi koji ostaju na istom nivou, porast razine rizika i kamatnih stopa, promjene u regulaciji i nadzoru, razvoj indikatora ranog upozorenja. Kriza je sastavni dio poslovnog vijeka svake organizacije. Ne postoji organizacija koja nije zapala makar u neku manju poslovnu ili finansijsku krizu. Minimalna pažnja menadžera uslovila bi da se mnoge krize izbjegnu a njihove organizacije sačuvaju od lomova (poslovnih, finansijskih, psiholoških i drugih) koje kriza izaziva. Iskustva nas uče da kriza može da pogodi cijelu privredu (gospodarstvo) (opšta ekonomska i društvena kriza), neke grane preduzetništva, neke preduzetničke firme ili samo neke dijelove većih preduzetničkih organizacija.

Kriza jeste poznavanje djelovanja i kriznog procesa kroz faze:

- potencijalnu krizu - situacija u kojoj krizu nije moguće ustanoviti niti ona postoji.

- latentnu fazu - kriza se ispoljava, ali je nije moguće identifikovati kvantitativnim

mjerenjem.

- fazu akutne krize - primjetni efekti i organizacija teži da ih suzbije.

U sva tri slučaja su vrsta, obim i vidljivost promjena ključni za određivanje životnog ciklusa krize.1

1 Zoran Keković, Krizni menadžment i prevencija krize, Krize i krizni menadžment kao proces, (2006) str. 444

3


Većina kriza potiče od jedinstvene kombinacije individualnih grešaka, organizacionih propusta i uticaja iz sredine. Menadžer, (rukovodilac, preduzetnik) mora imati veliku analitičku sposobnost i pažnju kako bi na simptome krize, mogao blagovremeno da utiče.

Kada krizna situacija nastupi, menadžer mora da analizira situaciju, da razvije mjere antikriznog djelovanja kako bi što efikasnije upravljao kriznom situacijom i kako bi spriječio da se kriza proširi i dovede organizaciju do likvidacije. Veoma bitan korak koji menadžer mora osmisliti je program za izlazak iz krize. U kriznim situacijama, menadžer, mora prije svega da, analizira, formuliše i testira sve alternative, da postepeno izvodi nove saznajne zaključke i da na osnovu toga polako mijenja utvrđene koncepte i postavi nove.

Borba preduzetnika u kriznim situacijama započinje proučavanjem svih karakteristika krize koja pogađa njihovu organizaciju i sagledavanjem svih pozitivnih mogućnosti antikriznog djelovanja, kao i preduzimanje mjera da se njihova organizacija održi i u kriznim uslovima poslovanja. Također je veoma bitno i da moralno, idejno i koncepcijski ojača za period koji dolazi poslije krize. Preduzeće u krizi karakterišu višegodišnji niski profiti, nagomilani gubici i kriza novčanih tokova. Ukoliko menadžment ne poduzme odgovarajuću akciju preduzeće će postati nesolventno. Dalji oporavak preduzeća zavisi od adekvatne strategije, a to podrazumjeva rješavanje osnovnih problema, rješavanje uzroka krize a nikako bavljenje simptomima krize. U centru primjene strategije oporavka treba da budu problemi koji ugrožavaju sam opstanak preduzeća.

1.2. Cilj istraživanja

Cilj ovog pristupnog rada je upoznavanje sa pojmom finansijske krize, tipovima kriza, modelima kriza, njihovim nastajanjem, uzročno-posljedičnim vezama, povezanosti sa globalizacijom, i na kraju, sa mjerama izlaska iz finansijske krize.

Važan dio svake ekonomske politike jeste monetarna politika koja putem monetarnih instrumenata ima za cilj da postigne stabilnost cijena, stabilnost kursa domaće valute, opštu privrednu stabilnost i regulaciju količine novca u opticaju. Naravno, uspjeh monetarne politike i postizanje finansijske stabilnosti uveliko ovisi o sinergiji monetarne politike sa ostalim sektorima ekonomije, posebno sa fiskalnim sektorom.Upravo gorespomenuta finansijska stabilnost danas predstavlja najvažnije područje proučavanja finansijskih stručnjaka širom svijeta. Velika finansijska kriza koja pogađa čak i najrazvijenije zemlje, dovela je do krize i velikog broja problema i u finansijskim institucijama koje smo donedavno smatrali neranjivima.Iako se u akademskim krugovima mogu naći mnoge teorije o uzrocima, posljedicama i načinima predupređenja kriza, svi se slažu u jednom, a to je da se bez sinergije svih dijelova finansijskog sektora ne može ni postići ni očuvati finansijska stabilnost. Komercijalne banke i oni koji su osnovali i privatizovali banke nisu bili izloženi tržištima zahvaćenim krizom. Razlog tome je dijelom zbog oprezne strategije koju su usvojile banke u BiH a dijelom zbog strogih regulatornih pravila koja se primjenjuju u BiH.

4


U ovom radu pokušaćemo dati presjek potencijalnih rizika za finansijsku stabilnost, te šta država može uraditi da se efekti krize ublaže.

1.3. Metode istraživanja

Kroz ovaj rad korištene su sljedeće metode: Metoda deskripcije koju sam koristila prilikom definisanja pojmova i činjenica

vezanih za ovaj pristupni rad, Metoda analize i sinteze, koju sam koristila prilikom identifikacije finansijske krize,

kao pojam i značaj finansijskih kriza i modela, Metoda posmatranja je korištena prilikom prikupljana podataka, literature i drugo.

1.4. Hipoteza

Od kada postoje industrijski način proizvodnje i tržišna privreda, svjetska privreda je uvijek bila podložna finansijskim krizama. Krize kao faze privrednih ciklusa u realnom sektoru uglavnom se objašnjavaju tokom vremena nagomilanim neravnotežama u odnosima osnovnih makroekonomskih agregata, ali se ne objašnjava zašto do tih neravnoteža uopće dolazi. Finansijske krize, sve učestalije i jače u XX i XI stoljeću imaju nešto preciznije objašnjenje ali se postavlja pitanje zašto se iz finansijske krize ne izvlači pouka za ekonomsku politiku. Ključno objašnjenje za krize u realnom i finansijskom sektoru jeste da ih neoklasična ekonomska teorija nije priznavala, ali i kada su bile bolno očigledne, njen odgovor je bio da su one neizbježne, pa čak i korisne. U neoklasičnoj teoriji neravnoteže u makroekoenomskim proporcijama navodno nisu ni moguće jer racionalno ponašanje privrednih subjekata i perfektno funkcionisanje robnih i faktorskih tržišta svaku takvu neravnotežu automatski otklanjaju.

Neoklasična teorija očekuje formiranje ravnotežnih cijena na robnim tržištima i cijena faktora proizvodnje na odnosnim tržištima. Ako su ispunjeni uslovi perfektne konkurencije, garantovana je opća ravnoteža u privredi koja ne zahtijeva intervenciju ekonomske politike.

Uslovi perfektne konkurencije na robnim tržištima su: homogenost proizvoda, ogroman broj prodavača i kupaca koji ne mogu da (pojedinačno) utiču na cijene, informacije su perfektne (svi znaju sve podatke o traženim i ponuđenim proizvodima), svi imaju jednake mogućnosti predviđanja tako da niko ne može da stekne konkurentsku prednost na osnovu natprosječno dobre anticipacije budućnosti. Ulazak novih preduzeća u određenu granu je slobodan i zahtijeva niske troškove.

Na tržištu novca i kapitala postoji jednaka informisanost svih aktera i nema moralnog hazarda. Na tržištu radne snage postoji perfektna konkurencija, niko ne može da traži i dobije veću platu od ravnotežne na tržištu (inače ostaje nezaposlen), radna snaga je homogena i perfektno mobilna (po zanimanju i prostorno).

5


Pošto uslovi za perfektnu konkurenciju potrebni za funkcionisanje neoklasičnog modela privrede ne postoje, bilo je neizbježno priznati da u uslovima imperfektne konkurencije, monopola i ekonomije obima, strukturu međunarodne razmijene ne možemo više posmatrati na nivou nacionalnih država. Preduzeća imaju monopolsku snagu, stečene pozicije na tržištu, ona odlučuju o strukturi svoje proizvodnje (ponude), koriste ekonomiju obima i internalizuju eksterne ekonomije.

Problem je što u svjetskoj privredi ne postoje odgovarajuće svima zajedničke institucije u kojima bi se, u interesu svih, formulisale politike i zajedničke interventne mjere. Kada umjesto toga institucijama upravljaju male grupe zemalja, a grupe zemalja i pojedine velike zemlje preduzimaju mjere ne vodeći računa o efektima tih mjera na ostali svijet, svjetske krize ne samo da se ne rješavaju već se i pogoršavaju.

Osvrćući se na stanje u ekonomskoj nauci, moguće je identifikovati mnoge njene slabosti koje su razlog tome što se finansijske krize u cijelom svijetu nisu na vrijeme predvidjele i što i danas o načinu njenog rješavanja u ekonomskoj nauci i politici postoje dijametralno suprotni stavovi. Akademska ekonomija je sisteme stvarnih privreda zamijenila sa svojim prekrasnim modelima zasnovanim na nepostojećoj ekonomiji: racionalnom ponašanju proizvođača i potrošača i perfektnoj konkurenciji. Zbog međusobne povezanosti finansijskih tržišta u svijetu, pogotovo ako kriza izbije u zemlji rezervne valute, ona se brzo proširuje na čitav svijet.

Šta su ostali stanovnici svijeta krivi kada kriza izbije negdje u svijetu? Ništa, oni su žrtve „globalizacije“ finansijskih tržišta koja im je nametnuta.

1.5. Struktura rada

U cilju što detaljnijih objašnjenja kako navedenih, tako i ostalih elemenata koji su sastavni dio finansijskih kriza i modela, rad je podijeljen u pet dijelova.

U prvom dijelu ćemo se upoznati sa nekim osnovnim pojmovima vezanim za finansijske krize, osobine organizacije kao predispozicija za krizu i uzrocima krize.

U drugom dijelu ćemo se upoznati sa tipovima finansijskih kriza i njihovim učincima na funkcionisanje privrede.

U okviru trećeg dijela razrađena je tematika vezana za model tumačenja financijskih kriza koje je stvorio Hyman Minsky, a koristi se za tumačenje financijskih kriza u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugim tržišnim privredama, tj. objasnićemo modele finansijskih kriza.

U četvrtom dijelu je obrađen pojam vanjskog duga te njegova povezanost sa nastankom i razvojem finansijskih kriza.

6


U petom dijelu rad privodimo zaključnom segmentu u kojem pokušavamo izvući pouku iz dosadašnjih finansijkih kriza te nastojimo istaći neke mjere sprečavanja nastanka istih.

1.6. Osobine organizacije kao predispozicija za krizu

Šta neka organizacija može da uradi kako bi identifikovala potencijalne krizne situacije, svela rizik na minimum, ograničila krize i katastrofe? Odgovoran i oprezan rukovodilac će biti spreman za krizu i odlučan u usvajanju bezbjednosne kulture. Organizacije su različite. Razlike koje postoje između organizacija odražavaju se na njihove organizacione kulture, vjerovanja i predpostavke. Prema tome se organizacije mogu rasporediti na skali od otporne na krizu do organizacije pripremljene na krizu. Organizacije koje su sklone krizi doživljavaju je kao nesreću jer je njihova karakteristika egocentričnost i ovakav njihov pogled ograničava njihovu spremnost i pripremnost za krizu. Organizacije pripremljene na krizu vjeruju u usvajanje i planiranje akcija kako na tehničkom tako i na nivou ponašanja radi uspješnog prolaska kroz krizu.

1.7. Neki od češćih tipova krize

Postoji više vrsta i tipova krize koje praksa poznaje, a ima ih koliko ima i preduzetničkih organizacija. U ovom radu najviše pažnje posvetit ćemo tipovima finansijske krize.

Neki od češćih tipova krize su:

- kriza rukovođenja tj. kriza menadžmenta - obično nastupa prva. Pokazatelj prisutnosti ove krize je uzastopni (višemjesečni ili višegodišnji) neuspjeh

- kriza kreativnog upravljanja - je kriza u osmišljavanju, kreaciji, pripremi i implementaciji inovativnih i atraktivnih programa za tržište. Ova kriza je jedan od najozbiljnijih tipova krize u preduzetničkoj oblasti stvaralaštva

- finansijska kriza - nastupa zbog niskog rentabiliteta poslovanja u preduzetničkoj organizaciji. Posljedice su niska profitna stopa, niske zarade zaposlenih, nelikvidnost, nikakav ili slab investicioni razvoj i dr. pokazatelji negativnog ekonomskog poslovanja

- socijalna kriza - je posljedica loših međuljudskih odnosa

- organizaciona kriza - se pojavljuje u preduzetničkim firmama dolaskom novih ljudi na odgovorna mjesta i promjenom menadžmenta poslovanja i prelaskom preduzetničke organizacije iz jedne faze razvoja i rasta u drugu.

- kriza promocije i distribucije (plasmana) - najčešći uzrok je neprimjenjena

7


komunikacijska interakcija izmedju firme i kupaca, dobavljača i dr. komintenata.

- kriza poslovnog ciklusa - do krize ovog tipa dolazi usljed fluktuirajućeg poslovnog ciklusa grane poslovanja firme.

- institucionalno uslovljena kriza - nastaje kada se firma koja posluje u određenoj oblasti stvaralaštva, nađe u krizi određenih političkih, ideoloških, državno-administrativnih i dr. razloga na koje menadžeri ne mogu uticati.

- opšta ekonomska i/ili društvena kriza (kriza globalnog karaktera) - je globalnog karaktera i može zauzeti čitavu zemlju ili više zemalja ili ceo svet. Što se tiče ovog tipa krize menadžer mora da poznaje njene četiri dimenzije koje u bilo kom obliku mogu uticati na poslovanje preduzeća. A to su: sadržaj (karakter) krize; njeno trajanje; dubinu i rasprostranjenost.

1.8. Uzroci krize

Uzroci krize mogu biti porijeklom iz organizacije ali mogu biti i spolja nametnuti. U spoljašnje uzroke krize na koje organizacija nema značajan uticaj spadaju:

a) opšte promjene na tržištu,b) promjene u branši,c) globalne ekonomske krize,d) političke promjene,e) promjene zakonodavstva,f) prirodne nesreće.

Često se uzroci krize nalaze u samoj organizaciji. Navest ćemo neke od uzroka: a) neadekvatna osposobljenost rukovodstva i nestručnost rukovodstva, b) neefikasno djelovanje upravljačkih funkcija, c) slaba organizaciona kultura, d) nezadovoljstvo zaposlenih,e) loša organizacija rada i dr.2

Što se tiče posljedica krize, postoje tri moguća rezultata krize za organizaciju, a to su da organizacija izađe iz posla, dok je moguće i da bude tužena, a njeni rukovodioci optuženi za krivična djela; druga mogućnost je da organizacija ostane u poslu, sa narušenim ugledom i oštećenim imidžom u očima javnosti i finansijskim gubicima; ili kao treću mogućnost ima da nakon naporne bitke povrati ili čak unaprijedi svoju poziciju u očima javnosti. Od djelovanja i strategije organizacije kao i od tipa i težine krize koja ju je zadesila zavisi koji će ishod nakon svega preduzeće imati.

2 Zvonimir Kešetović, Krizni menadžment i prevencija krize, Teorijski koncept krize, (2006), str. 41-42

8


1.9. Finansijska kriza

Riječ kriza spada u najčešće korištene riječi u posljednjih nekoliko godina. Koristi se više puta, za opisivanje osobne odnosno familijarne situacije (otkazi sa posla, egzistencijalna kriza...), poslovne situacije ili iz cijelog društva (makroekonomska kriza, kriza otplate spoljnog duga, socijalna ili kulturološka kriza).

Nakon najveće ekonomske svih vremena, poznate kao Velika depresija, koja je trajala od 1929. do 1933. godine, krize se javljaju sve učestalije. Najnovija globalna kriza jeste iz 2008.godine. Većina kriza nakon Velike depresije su imale lokalni ili regionalni karakter, dok se najnovija kriza iz 2008.godine, primarno nastala u Americi, proširila i zahvatila gotovo cijeli svijet. Mnogi se sa pravom pitaju da li je moguće da je odlaskom sa životne scene većine svjedoka razmjera i težine Velike depresije svijet zaboravio posljedice i lako dozvolio da se situacija ponovi, uz iskazivanje zabrinutosti da je ekonomska nauka izgubila instinkt za opasnost, odnosno nije razvila mehanizme za blagovremeno prepoznavanja indikatora krize i mjere za njeno efikasno suzbijanje.

9


2. TIPOVI FINANSIJSKIH KRIZA

Finansijske krize podijeljene su na četiri tipa: bankarske, valutne, dužničke i krize vezane uz špekulativne mjehure. U ovoj cjelini rada će se objasniti svaka od navedenih kriza:

- Bankovna kriza - Dužnička kriza,- Valutna kriza (valutni slom)- Krize vezane uz špekulativne mjehure.

2.1. Bankovna kriza

Kako je historija bankovnih kriza stara koliko i historija bankarstva, moguće je tvrditi da u posljednjih tridesetak godina gotovo i nije bilo zemlje koja nije prošla kroz faze bankovnih kriza, a razdoblje prilagodbe bankovnog sistema tranzicijskih zemalja tržišnim uvjetima poslovanja bilo je iznimno „bolno“.

Uzroci bankovnih kriza premještaju se na mikroekonomsko područje gdje su u prošlosti dominirale pogrešne kreditne politike i propusti kontrolnih procedura unutar banaka. Učinkovita regulacija i supervizija centralne banke u velikoj su mjeri minimizirale mogućnost kreditnog rizika, a obveza implementiranja internih kontrolnih regulatora unutar banaka trebala bi spriječiti svaki oblik moralnog hazarda. Ulaskom inozemnih banaka u bankovni sistem i širenjem finansijskog tržišta bosansko-hercegovačko je bankarstvo relativno brzo prihvatilo metode i instrumente evaluacije i upravljanja rizicima primjerene bankarstvu u razvijenim tržišnim privredama.

Slika 1. Bankarska kriza

10


Dva su pokazatelja bankovne krize :

1. „Bank run“ – ovaj pokazatelj vodi do zatvaranja i spajanja banaka ili njihovog preuzimanja od strane države ili druge finansijske institucije.

2. Zatvaranje, spajanje, preuzimanje, državne potpore značajnim finansijskim institucijama ukazuju na opasnost finansijskih institucija.

Problemi se obično javljaju zbog poteškoća u praćenju vremenskog tijela kriza, zakašnjeli signali jer problemi u banci nastaju mnogo ranije nego što je ona zatvorena ili pripojena drugoj instituciji. Veoma je teško odrediti početak, kao i vrhunac krize i vrijeme kada je kriza završila.

Banke imaju dvojak aspekt. Možemo reći kao prvo, one su privatna društva koja postoje i djeluju s ciljem ostvarivanja profita. No, one se ujedno smatraju javnim dobrom jer osiguravaju likvidnost društva i značajno utječu na stabilnost i razvoj privrede. To ih čini specifičnim poslovnim subjektima, te ih njihova konfliktna priroda stavlja u fokus društva i državnih vlasti. Da bi u svome poslovanju udovoljila zahtjevima privrede, odnosno društva u cjelini, banke se trebaju pridržavati tri glavnih načela poslovanja.

Tri glavna načela poslovanja su: - načelo likvidnosti, - načelo sigurnosti i- načelo rentabilnosti.

Načelo likvidnosti odnosi se na sposobnost banke da pokriva tekuće obveze koje se simultano formiraju u okviru njenog poslovanja, i to primarno isplatama u gotovom novcu. Prema tome, banke moraju uvijek raspolagati dovoljnom količinom gotovog novca ili drugim oblicima primarne likvidnosti, koji se bez ograničenja i relativno brzo mogu pretvoriti u gotov novac. Drugačije rečeno postoji uska povezanost između pozicije likvidnosti banke kao institucije i stepena likvidnosti dijelova aktive njene bilanse. Teorijski, svi oblici aktive bilanse banke posjeduju određeni stepen likvidnosti, ali se uvijek postavlja pitanje vremenske dimenzije i operativnih troškova neophodnih da se izvrši konverzija različitih oblika aktive u gotov novac ili druga sredstva plaćanja.

Likvidnost predstavlja generalni pokazatelj poslovne snage i sposobnosti banke, kao i krajnji pokazatelj povjerenja subjekata u banku. Na makro nivou, povjerenje u sistem poslovnih banaka jest važan uvjet za slijevanje društvene akumulacije i štednje u bankarske kanale. Povjerenje depozitara održava banke u tržišnim uvjetima. Trajnija nelikvidnost banke predstavlja jasni pokazatelj nestabilnosti i nesposobnosti njenog poslovnog vodstva, uslijed čega se opravdano postavlja pitanje njenog opstanka na tržištu. Niti jedna druga ekonomska jedinica nema takav stepen osjetljivosti na likvidnost, kao što je to slučaj s bankama.

11


Načelo sigurnosti u poslovanje banke rezultira nizom mjera koje imaju za cilj osigurati povrat sredstava od dužnika. Ostvarenje ovog načela potražuje od banke pribavljanje potrebnih informacija o svojim komitentima ispitivanjem tržišta i njihovog položaja, a u svrhu ocjene kreditne sposobnosti onog koji traži zajam. Ovisno o toj ocjeni, koju kod većine banaka donosi posebna služba, banka se najčešće osigurava pribavljanjem čvrstih garancija po datim kreditima. Takve garancije mogu biti realne, koje čine zalog pokretne i nepokretne imovine, i vlastite, date u običnoj pismenoj formi, koje mogu predstavljati i stanje likvidne aktive.

Načelo rentabilnosti je načelo koje je istovremeno i razlog osnivanja i postojanja banaka, jednako kao i svih privrednih organizacija. Ovo načelo rentabilnosti u potpunosti ovisi o dva prethodno istaknuta načela, jer veličina profita, koji je pokretač bankarske aktivnosti, zavisi kao prvo od načina poslovanja, jer da bi se nešto profitiralo potrebno je da banka osigura sebi takvo poslovanje da uvijek bude likvidna i sigurna u plasirana sredstva. Također zanimljivo je i pitanje koncentracije u bankarskom sektoru i njen utjecaj na njegovu stabilnost.

Pobornici koncentracije argumentiraju da mali broj velikih banaka:

putem diversifikacije osigurava stabilnije prihode;

može odrediti veće cijene i time stjecati veće profite čime se stvara veća baza za„upijanje“ negativnih šokova te veća vrijednost banke kao poduzeća zbog čega jemenadžment manje sklon riskantnim operacijama;

je lakše nadgledat od strane regulatora.

Protivnici koncentracije argumentiraju da mali broj velikih banaka:

je zbog implicitne i eksplicitne zaštite koje uživaju od strane države (too big to fail) sklono preuzimanju rizika;

je teže nadgledati, pošto s veličinom najčešće dolazi i kompleksnost, što im omogućava skrivanje nepoželjnih podataka;

zbog visokih kamatnih stopa, veći je udio riskantnih klijenata.

Rezultati istraživanja više teže tvrdnji da koncentracija ima pozitivan utjecaj na stabilnost. Ali, bitno je napomenuti da se prednost daje koncentraciji koja je rezultat tržišnih mehanizama, a ne umjetno stvorene putem državne regulacije broja banaka i postavljanjem visokih ulaznih barijera. Sa tržišnom konkurencijom se eliminiraju neefikasne banke, te ostaju samo one kvalitetne. Također, uočeno je da njen pozitivan utjecaj slabi na visokim razinama koncentracije.Uzročnike bankovnih kriza možemo podijeliti na makroekonomske i mikroekonomske. Najvažniju makroekonomski uzroci banakarskih kriza su3:

3 Leko, V., Božina, L.: Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Adverta, 2005

12


niska stopa rasta BDP-a – negativno će utjecati na kvalitativnu razinu bankovnog kreditnog portfelja i povećat će mogućnost javljanja spornih portaživanja.

visoke ili volatilne kamatne stope – imaju negativan utjecaj na profitabilnost banaka.

visoka stopa inflacije – smanjuje profitabilnost već plasiranih sredstava.

prebrza liberalizacija finansijskog tržišta – može biti u vezi sa špekulativnim napadima iz inozemstva.

osjetljivost finansijskog sistema na nagli odljev sredstava – može dovesti do naglog porasta stope tržišne kapitalizacije i smanjenja povjerenja.

sistem osiguranja depozita – može unijeti veću razinu moralnog hazarda u sistem.

učinkovitost pravnog sistema.

slaba regulativa i supervizija – može imati veliki utjecaj na stabilnost bankarskog s sistema.

problem prenošenja – nastaje kada problemi u poslovanju nekih banaka utječu na poslovanje drugih banaka.

tečajni sistem itd.

Najvažniji mikroekonomski uzroci kriza su:

neusklađenost aktive i pasive.

akcije menadžmenta.

prijevare u bankama ili iz okoline banke.

kvaliteta banke, tj. kvaliteta kreditnog portfelja.

razne vrste operativnog rizika.

Troškovi koji nastaju u toku bankarskih kriza su vrlo značajni. Njihova podjela može se izvršiti na direktne i indirektne. Direktni troškovi mogu biti: troškovi države vezani uz oporavak propalih i nesolventnih banaka, troškovi države na osnovu osiguranja depozita i pokrivanja gubitaka drugih kreditora i gubitak zbog prodaje zaplijenjenih kolaterala po značajno nižim cijenama od očekivanih. Fiskalni troškovi u prosjeku iznose oko 14% BDP-a, a mogu dostići i nivo od preko 50%. Indirektni troškovi, pri čemu se misli na društvene

13


oportunitetne troškove koji se ispoljavaju u obliku pada BDP-a (bruto domaći proizvod) u odnosu na njegov trend prije krize, su najčešće značajniji – prosječno iznose oko 20% BDP-a, a vrijednosti se kreću duž cijelog raspona udjela u BDP-u.

Prema Claessensu sva riješavanja bankovnih kriza imaju četiri glavna procesa:4

prepoznavanje finansijskih gubitaka

alokacija postojećih gubitaka - između privatnog i javnog sektora

restrukturiranje finansijskih obveza

opertivno restrukturiranje problematične banke.

Slika 2. Bankarske krize od 1970. do danas (Izvor www.worldbank.org)

4 Izvor: Leko, V., Božina, L.: Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Adverta, 2005

14


2.2. Valutne krize

Valutna kriza nastaje kada dođe do značajnog pada vrijednosti domaće valute, u kratkom vremenu. Prema mainstream terminologiji, pod pojmom „valutna kriza“ se smatra kriza koja nastaje kao rezultat teškoća u održavanju tečaja i mogu se pojaviti samo u zemljama s fiksnim ili strogo kontroliranim fluktuirajućim tečajnim režimom. Kada kriza nastane u jednoj zemlji, ona se putem trgovačkih i finansijskih veza širi u druge. Kod slobodno fluktuirajućeg tečaja ne dolazi do valutnih kriza jer se promjene u fundamentalnim varijablama odmah ogledaju u promjeni tečaja. U zadnjem desetljeću 20. stoljeća svijet se suočio sa velikim brojem finansijskih kriza, od krize Europskog tečajnog mehanizma 1992.-1993., preko Meksičke krize 1994.-1995., do Azijske krize 1997.-1998., i Brazilske 1998.-1999. godine. Uzrok takvom povećanom broju valutnih kriza je:5

povećana globalizacija i mobilnost kapitala na svjetskom tržištu;

liberalizacija tekućeg računa i kapitalnog računa nesuklađena s liberalizacijom i reformama ostalih sektora privrede;

provođenje neodrživih i nekonzistentnih mjera makroekonomske politike;

pojava mnogih novih tržišta i zemalja u tranziciji prema tržišnoj privredi, uz slabljenje međunarodnog monetarnog sustava.

Prevencija valutnih kriza mogla bi se provesti na nekoliko načina:

uvođenjem kapitalnih kontrola na međunarodna kretanja kapitala;

pristupanjem monetarnoj uniji i prihvaćanjem tuđe valute;

vođenjem konzistentnih i transparentnih makroekonomskih politika;

jačanjem finansijskog sistema prije liberalizacije kapitalnog računa i većeg uključivanja u međunarodne finansijske tokove;

poboljšavanjem nadzora nad finansijskim tržištima i institucijama.

5 Babić, M., Babić, A.: Međunarodna ekonomija, Peto dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb, 2000.

15


2.2.1. Teorijski modeli valutnih kriza

Modeli koji objašnjavaju valutne krize se dijele na 3 generacije. Prva generacija nastala je kao pokušaj objašnjenja valutnih kriza u Meksiku (1973.-1982.) i Argentini (1978.- 1981.). Oni objašnjavaju valutnu krizu neodrživim kretanjem određenog broja temeljnih makroekonomskih varijabli.

Modeli se temelje na postojanju rastućeg budžetskog deficita koji je praćen povećanjem novčane mase. Kako bi se tečaj održao, monetarna vlast mora trošiti međunarodne rezerve, odnosno pumpati devize u cirkulaciju. S vremenom bi se zalihe potrošile i fiksni tečaj više ne bi bilo moguće održavati. No zalihe se neće trošiti postepeno, već će se odjednom početi naglo smanjivati pri nekoj dovoljno niskoj razini. Razlog je tome što špekulanti ispravno procjenjuju promjene u novčanoj masi, te shvativši da će doći do pada tečajnog režima, počinju prodavati domaću valutu za stranu, kako u trenutku devalvacije ne bi bili u gubitku. Time dolazi do špekulativnog napada na domaću valutu i devalvacije prije pretpostavljenog vremena – tada država nema vremena da se prilagodi smanjenju zaliha i fiksni tečajni režim mora naglo ukinuti.

Modeli druge generacije (modeli klauzule izlaza – eng. escape clause) proizlaze iz iskustva krize Europskog tečajnog mehanizma 1992. Modeli druge generacije su ujedno i dopuna modela prve generacije. Oni uvode efekt očekivanja i samo-ispunjavajuće proročanstvo te, za razliku od prve generacije, državu promatraju kao aktivnog igrača. U slučaju da su relevantni makroekonomski pokazatelji izrazito dobri ili izrazito loši, događaji prate opis iz prve generacije. No između tih dviju krajnosti se nalazi „siva zona“ gdje realizacija napada na valutu ovisi o očekivanjima. Ako špekulanti imaju optimistična očekivanja o održivosti tečaja, ne dolazi do napada. U suprotnom dolazi do napada i zbog samo-ispunjavajućeg proročanstva dolazi do pada tečajnog režima, iako su same temeljne makroekonomske varijable bile dobre. S druge strane, država balansira argument za i protiv održavanja tečaja.

Ona se vodi idejom svođenja troškova na minimum gdje uspoređuje troškove vezane uz održavanje (niži output od prirodnog) i troškove vezane uz napuštanja režima (gubitka vjerodostojnosti i volatilnost cijena). Ukoliko temeljne makroekonomske varijable krenu u nepovoljnom smjeru, pozitivni efekti fiksnog tečaja slabe, pošto on ograničava mogućnost države u provođenju ekspanzivne ekonomske politike kojom bi utjecala na negativna kretanja. Država napušta režim kada trošak održavanja pređe trošak napuštanja. Kada ekonomska politika više odstupa od optimalne politike koja je konzistentna s održavanjem obećanoga režima, povećava se vjerojatnost napada na valutu. Prema tome, pitanje nastanka krize je rezultat međuigre države i tržišta, nagananja i činjenica.

16


Modeli treće generacije su grupa manje homogenih modela koji su proizašli iz iskustva Istočno Azijske krize. Bave se s nekoliko dodatnih uzroka valutne krize:

Prva grupa modela ističe probleme u bankovnom sistemu (sindrom prevelikog zaduživanja u inozemstvu, moralni hazard i asimetrične informacije u situaciji implicitnih garancija države) kao glavne čimbenike valutnih kriza u Aziji. Kriza u bankovnom sistemu dovodi do valutne krize mehanizmom prve generacije modela. Naime, moguće obaveze države postaju u trenutku krize stvarne obaveze i stvaraju neodrživi fiskalni deficit. U drugom slučaju, središnja banka uskače kao neko sa svojim zajmom u krajnjoj potrebi. U oba slučaja mjere su nekonzistentne s održanjem fiksnog tečaja.

Druga grupa modela glavni uzrok valutne krize vidi u efektu krda koji se javlja među bankarima i menadžerima koji se bave upravljanjem portfeljima. Određeni poremećaj dovodi do masovne panike i racionalnog prihvaćanja akcija drugih investitora koji bježe u stranu valutu.

Treća grupa modela oslanja se u tumačenju uzroka valutne krize na efekt zaraze. Postoje različita objašnjenja prenošenja krize iz jedne zemlje u drugu. Jedno od tumačenja oslanja se na negativni utjecaj šoka na nekoliko zemalja. Kriza se također može prenijeti trgovinskim vezama kada deprecijacija valute jedne zemlje znači smanjenu konkurentnost druge zemlje.

2.2.2. Prva generacija modela valutnih kriza

U modelu špekulativnih napada valutna se kriza promatra isključivo kao naglo smanjenje inozemne imovine koja je pod kontrolom i na raspolaganju monetarne vlasti zbog napada na valutu te kao neizbježna promjena tečajnog režima (ako napad završi uspješno). Neodrživost ekspanzivne monetarne i fiskalne politike s fiksnim tečajnim režimom poticaj je za špekulativni napad. Tako je valutna kriza zapravo rezultat loše makroekonomske politike i racionalne arbitraže špekulanata. Prvi formalni model valutne krize predstavljen je u Krugmanovu radu (1979.) daje elementarni uvid u prvu generaciju modela valutnih kriza. Krugman tvrdi da valutnu krizu uzrokuje veliki proračunski manjak koji je finansiran ekspanzijom kredita. Takva situacija rezultira postupnim gubitkom inostrane imovine koja je pod kontrolom i na raspolaganju monetarne vlasti - međunarodnih pričuva. Naime, uz pretpostavku ravnoteže na tržištu novca i zadovoljenog kamatnog pariteta uz fiksni tečaj, ekspanzijom kredita ponuda novca će premašiti potražnju za domaćom valutom, koja se neće promijeniti s obzirom da tržište u ranoj fazi ne očekuje promjenu tečaja. Zbog viška likvidnosti na tržištu novca sudionici na tržištu povećat će potražnju za stranom valutom.

Središnja banka mora prodavati međunarodne pričuve za domaću valutu da bi dovela tržište novca u ravnotežu. Na taj način će se neko vrijeme međunarodne pričuve smanjivati, i to po stopi jednakoj stopi rasta domaćih kredita. Kada dođe do trenutka da se međunarodne rezerve

17


potpuno iscrpe, tečajni režim se mora promijeniti jer središnja banka više nema pričuva za održavanje fiksnog tečajnog režima. Do napada na valutu doći će čim sudionici na tržištu shvate da mogu očekivati pozitivan prinos na špekulaciju. Zato se zalihe međunarodnih pričuva neće cijelo vrijeme postupno smanjivati, jer kada pričuve padnu na dovoljno nizak nivo, doći će do špekulativnog napada pri kojem će špekulanti kupiti preostalu zalihu međunarodnih pričuva, nakon čega središnja banka nema alternative nego promijeniti kursni režim.

Iako je neodrživost makroekonomske politike koja osuđuje kursni režim na propast moguće prepoznati unaprijed, te iako je promjena kursnog režima neizbježna, nije profitabilno napasti valutu prerano ili čekati s napadom predugo. Jedno od najvažnijih postignuća prve generacije modela jest mogućnost predviđanja trenutka špekulativnog napada u kojem će međunarodne pričuve odjednom pasti na nulu jer investitori neće čekati kolaps tečajnog režima zbog postupnosti iscrpljivanja pričuva. Kako je Krugmanov model jedinstven izrađene su različite dopune njegovog modela koje su uključivale dodatne pretpostavke i obilježja valutnih kriza kako bi se model približio realnoj situaciji. Za te je dopune modela važno naglašavanje pojedinih različitih čimbenika valutne krize.

Modeli prve generacije valutnih kriza imaju jasan nedostatak, a to je pretpostavka o pasivnom ponašanju države – da vlada, iako zna da središnja banka gubi međunarodne pričuve i da će morati promijeniti kursni režim, neće ništa poduzeti. Teza da valutnu krizu uzrokuje promjena temeljnih makroekonomskih varijabli čini jednostavnim njezino izbjegavanje. Potrebno je provesti mjere konzistentne s održanjem fiksnog kursa

Slika 3. Grafički prikaz Krugmanovog modela

Izvor: P. Krugman, “A modell of Ballance – of – Payments Crises”, Journal of Money, Creditand Banking, 08. 1979.

18


2.2.3. Modeli druge generacije valutnih kriza

Nakon 1992. godine shvatanje modela valutnih kriza 1. generacije dovedeno je u pitanje zbog njihove nemogućnosti da objasne krizu Europskog monetarnog sustava (engl. European Monetary System, EMS) iz te godine. Prema tome, problem iza valutne krize EMS-a nije bio samo u ekonomskoj politici zemalja članica Sistema, kao što ni odluka da se promijeni kursni režim nije bila potaknuta nedostatnim deviznim pričuvama. Uvjerljivost sudjelovanja u EMS-u, primjerice u Francuskoj i Velikoj Britaniji, bila je narušena kombinacijom rastuće nezaposlenosti zbog stanja domaće privrede i visokih kamatnih stopa prouzročenim uvjetima koji su nastali ujedinjenjem istočnog i zapadnog dijela Njemačke. Pomenuti faktori povećali su troškove obrane kursa većim kamatnim stopama i izložile vlasti iskušenju ekspanzivnije monetarne politike.

Kako bi se objasnile krize EMS-a razvijeni su novi modeli valutnih kriza, kasnije tipovani kao druga generacija modela valutnih kriza ili “modeli klauzule izlaza”.6

Generacija modela pristupa kursnom režimu kao obavezi pod uvjetom. Država koja se odluči za režim fiksnog kursa obavezuje se održavati kurs fiksnim dok to smatra oportunim (npr., za stjecanje antiinflacijske reputacije i kredibilnosti). Obaveza održavanja kursa fiksnim ograničena je postojanjem klauzule izlaza, odnosno mogućnošću napuštanja fiksnog kursa ako ekonomska politika potrebna za njegovo održavanje ima negativne učinke na ostale makroekonomske varijable. Drugačije rečeno, odluka o izlasku iz kursnog režima povezana je s usporedbom koristi i troškova održavanja fiksnog kursa, uz datu ekonomsku situaciju. Takve okolnosti su mnogo bliže stvarnosti nego modeli prve generacije. Za razliku od modela prve generacije, pretpostavka o determiniranosti ne postoji. Ekonomska politika nije unaprijed određena nego reagira na promjene u ekonomskom sistemu, a privatni investitori zasnivaju svoja očekivanja na takvom ponašanju nositelja ekonomske politike. Očekivana promjena tečajnog režima utjecat će na varijable čija promjena povećava troškove održavanja kursnog režima (kao što su veće plaće, manja zaposlenost, veće kamatne stope). Kad ti troškovi postanu previsoki, nositelji ekonomske politike mogu odlučiti smanjiti vrijednost valute i tako ex post potvrditi očekivanja valutne krize sudionika na tržištu. Uz visoku stopu nezaposlenosti monetarne vlasti biti će manje sklone braniti kurs višim kamatnim stopama kod špekulativnog napada jer će to pogoršati problem nezaposlenosti.7

Visoki nivo javnog duga povećava vjerovatnost špekulativnog napada jer povećava troškove obrane kursnog režima. Monetarne vlasti nevoljko brane kursni režim podizanjem kamatnih stopa zbog zabrinutosti za utjecaj takve politike na nastanak moguće bankarske krize (zbog ročne neusklađenosti i kreditnog rizika tijekom recesije) i fiskalnih troškova saniranja bankarskog sistema.8

6 Eichengreen, B. i Hausmann, R. (1999.), Exchange Rates and Financial Fragility, NBER Working Paper, br.7418 7 Ozkan, F. G. i Sutherland, A. (1995.) Policy Measures to Avoid a Currency Crisis,19958 Obsfeld, M. (1994.) The Logic of Currency Crises, Cahiers Economiques et Monetaires, 1994.

19


Kriza valuta gledana sa tačke modela klauzule izlaza nastaje u situaciji u kojoj špekulanti shvataju da su nositelji ekonomske politike na rubu iskorištavanja klauzule izlaza. Iz toga proizlazi glavna implikacija modela druge generacije: valutnu krizu nije moguće objasniti isključivo kao posljedicu promjene ekonomskih temelja. Promjene ekonomskih temelja su neophodan, ali ne i dovoljan uvjet za pojavu valutne krize. Presudnu ulogu u modelima druge generacije imaju promjene u očekivanjima, koje su glavni uzrok valutne krize.

Samoispunjavajuća kriza ne podrazumijeva da napad nije vezan uz ekonomske temelje. Prema tome, u modelima druge generacije postoji područje “jakih” fundamenata, u kojem napad neće nastupiti, odnosno država neće ni u kom slučaju odstupiti od fiksnog kursa. U području “slabih” fundamenata je trošak održavanja fiksnog kursa tako visok da je špekulativni napad koji uzrokuje napuštanje fiksnog kursa neizbježan. Naime, postoji i srednje ranjivo područje fundamenata uz koje se veže mogućnost višestrukih ravnoteža, gdje očekivanja izravno utječu na nastanak određene ravnoteže. Jedna ravnoteža bi nastala u situaciji u kojoj bi se fiksni nivo održao da su očekivanja povoljna, ali se ne bi održala ako bi očekivanja dovela do napada na valutu (druga ravnoteža). Još uvijek nije ponuđeno zadovoljavajuće objašnjenje uzroka skakanja iz jedne ravnoteže u drugu.

Višestruka ravnotežaVlasti mogu odrediti kurs na raznim nivoima ovisno o količini novca – imaju veliki izbor.

Špekulatori prodaju dobra → S$< D$ na fiksnom tržištu → ↓fix. kurs.→ ↓Base → ↑r → Recesija

Slika 4. Grafički prikaz višestruke ravnoteže

Izvor: M. Obstfeld, “Rational and Self-fulfilling Balance of Payments Crises”, American Economic Review, 1986.

Iz toga proizlazi jedan od osnovnih obilježja modela: s obzirom da kriza ovisi osobito o očekivanjima, a još ne postoji objašnjenje gubitka povjerenja i koordinacije očekivanja,

20


trenutak napada i izbijanja valutne krize je, nasuprot modelima prve generacije, nemoguće odrediti.9

9 Kruger, M., Osakwe, P. N. i Page, J. (1998.) Fundamentals, Contagion and Currency Crises: An Empirical Analysis, 1998.

21


2.2.4. Modeli treće generacije valutnih kriza

Modeli prve i druge generacije posmatraju makroekonomsku politiku te napuštanje kursnog režima osnivaju se na nekonzistentnoj ekonomskoj politici ili odluci nositelja politike koji procjenjuju troškove i koristi održavanja fiksnog kursnog režima. Pojedini aspekti valutne krize u zemljama jugoistočne Azije govore u prilog stvaranju nove grupe modela s obzirom da oni nisu vezani isključivo uz ekonomsku politiku, već se odnose na tržišne manjkavosti ili distorzije u finansijskom sistemu. Novi modeli, modeli treće generacije valutnih kriza bave se s nekoliko dodatnih uzroka valutne krize. Prva grupa modela ističe probleme u bankovnom sitemu (sindrom prevelikog zaduživanja u inostranstvu, moralni zastoj i asimetrične informacije u situaciji implicitnih garancija države) kao glavne čimbenike valutnih kriza u Aziji.10

Kriza u bankovnom sistemu dovodi do valutne krize mehanizmom prve generacije modela. Moguće obaveze države postaju u trenutku krize stvarne obaveze i stvaraju neodrživi fiskalni deficit. U drugom slučaju, središnja banka uskače kao zajmodavac u krajnjoj potrebi. U oba slučaja mjere su nepostojane s održanjem fiksnog kursa. Druga grupa modela glavni uzrok valutne krize vidi u efektu krda koji se javlja među bankarima i menadžerima koji se bave upravljanjem skupom finansijske imovine pojedinca (portfeljima). Određeni poremećaj dovodi do masovne panike i racionalnog prihvaćanja akcija drugih investitora koji bježe u stranu valutu. Treća grupa modela oslanja se u tumačenju uzroka valutne krize na efekt zaraze. Postoje različita objašnjenja transmisije krize iz jedne zemlje u drugu. Jedno od tumačenja oslanja se na negativni utjecaj istovjetnog egzogenog šoka na nekoliko zemalja. Kriza se također može prenijeti trgovinskim vezama kada deprecijacija valute jedne zemlje znači smanjenu konkurentnost druge zemlje. Finansijska međuovisnost može pridonijeti proširenju krize kada problemi u servisiranju inozemnog duga u određenoj zemlji prisiljavaju vanjske kreditore na opoziv kredita za neke druge zemlje. Objašnjenja efekta zaraze sadrže elemente i prve i druge generacije modela valutnih kriza. Isti vanjski šok, trgovinski kanali utjecaja i zajednički kreditori mogu se svrstati u činioce kriza uzrokovanih ekonomskim temeljima, dok je uloga informacija na tržištu kapitala održiva sa samoispunjavajućim osobinama valutne krize.11

2.3. Dužničke krize

Dužničke krize (eng. World debt crisis) su se pojavile 1982. godine. Dužnička kriza nastupa kada država ne isplatiti svoj dug ili ratu duga na vrijeme u punom iznosu. Uzroci koji mogu dovesti do dužničke krize su mnogi, kao:

pogoršanje temeljnih makroekonomskih varijabli zbog čega država mora povećati svoje rashode kako bi ublažila negativne tokove, a istovremeno dolazi do pada

10 Kaminsky, G. i Reinhart, C. M. (1999), The Twin Crises: The Causes of Banking and Balance-of-Payments Problems, American Economic Review, Vol. 89, br.3, Lipanj 1999, str. 473-500.11 Ivo Krznar, Valutna kriza: teorija i praksa s primjenom na hrvatsku, Hrvatska narodna banka, 2004.

22


porezne baze iz istih razloga, što sve zajedno može rezultirati nedostatkom sredstava potrebnih za vraćanje duga,

visoka zaduženost države – kao i u slučaju poduzeća koja se pretjerano zadužuju, država s visokim udjelom duga u svom finansiranju nema „manevarskog“ prostora i može biti ozbiljno pogođena promjenama u okruženju,

nepodudarnost dospijeća – država je osjetljiva na pojavu krize ako značajan udio zaduživanja vrši putem kratkoročnih vrijednosnica, dok s druge strane ima dugoročnu bazu poreznih prihoda. U ovom slučaj i manje promjene u kamatnjaku mogu stvoriti ozbiljne probleme.

valutna nepodudarnost – država je osjetljiva na male promjene tečaja ako je značajan udio duga u stranoj valuti.

gubitak povjerenja investitora u sposobnost države da otplaćuje svoj dug kada prethodno navedene stavke nisu značajno zastupljene, odnosno kada je država realno u mogućnosti otplaćivati svoj dug.

U svim slučajevima dolazi do pada povjerenja investitora te nastupa svojevrsni špekulativni napad na državni dug u obliku naglog povećanja traženih kamatnih stopa. Uz značajan utjecaj samo-ispunjavajućeg proročanstva, država prestaje biti sposobna servisirati svoj dug.

2.3.1. Efekti dužničke krize

Dužnička kriza ima sljedeće efekte: značajno se povećavaju kamatne stope na posudbe državi,

gubitci investitora koji su ulagali u javni dug – naročito pogubno ako je riječ o domaćim investitorima, jer se tada kriza prelijeva u realni sektor,

zbog većeg državnog i tržišnog rizika, smanjuje se mogućnost posudbe na tržištima kapitala, za državu i državljane,

pad vrijednosti obveznica zbog porasta premije rizika,

pad povjerenja u nositelje ekonomske politike.

23


Postojalo je više riješenja dužničkih kriza, a to su:

Povećanje davanja zajmova prezaduženim zemljama. Time bi problem njihove likvidnosti bio riješen, ali isto tako i problem uredne otplate zajmova tih zemalja;

Stvaranje nove međunarodne agencije koja bi preuzela potraživanja komercijalnih banaka prema zaduženim zemljama. Komercijalne banke bi svoja potraživanja prodale uz diskont toj agenciji, koja bi na taj način preuzela i cjelokupni kreditni rizik od komercijalnih banaka;

Davanjem dodatnih zajmova zaduženim zemljama kako bi im se omogućilo da uredno otplaćuju dospjele obveze, te da povećavaju investicije i proizvodnju, a porast te proizvodnje koji je bio namijenjen izvozu će smanjiti indeks zaduženosti i povećati kreditni bonitet zemalja:

Olakšanje otplate i glavnice i kamata. Na taj bi način vjerovnici tim zemljama odobrili smanjenje godišnje otplate glavnica i kamata uz uvijet da zemlja dužnik prihvati program strukturnog prilagođavanja;

Stvaranje Fonda za kompenzaciju kamata sa svrhom stabiliziranja i ograničenja plaćanja kamata jako zaduženih zemalja, a finansirale bi ga zajednički Vlada, međunarodne finansijske institucije i banke, srazmjerno svom udjelu u zajmovima pojedinih dužnika. Fondom bi upravljao MMF. Time bi se kamatne stope stabilizirale na dogovorenoj razini čime bi se izbjegle fluktuacije u plaćanju kamata na zajmove jako zaduženih zemalja;

Stvaranje Međunarodne institucije za otplatu dugova koja bi otkupljivala zajmove uz diskont, reprogramirala ih tako da bi koristi prenijela na zemlju dužnika;

Poduprijeti smanjenje dugova za oko 20% i stimulirati njihovu otplatu na dobrovoljnoj osnovi. MMF i Svjetska banka bi trebale ubrzati proces smanjenja dugova u nove dužničke instrumente ili u direktne investicije vjerovnika u zadužene zemlje.

2.3.2. Dužničko-deflacijska teorija (Irving Fisher)

Fisher je dužničko - deflacijsku teoriju bazirao na djelovanju između dva faktora: - početnoj situaciji prezaduženosti i - dinamičkom procesu smanjenja cijena.

U takvoj situaciji, manji šok je dovoljan da potkopa povjerenje i dužnika i vjerovnika i da vodi prvom valu likvidacije dugova. Žurba za riješavanjem dugova vodi prodaji pod svaku cijenu i posljedično snažnom padu cijena dionica i kontrakciji bankarskih depozita (deflacija

24


je aktivirana). Nastojanja pojedinaca i banaka da smanje svoj dug aktivira dinamički proces koji je pogoršao situaciju u realnim pokazateljima, vodeći finansijskom kolapsu. Dolazi do vala bankrota koji još više smanjuju cijene, a opće smanjenje cijena također šteti poduzetnicima koji nisu bili zaduženi jer su njihove prodajne cijene padale brže od troškova smanjujući profit.

Smanjenje outputa, zaposlenosti i profita

Uzrokuje pad povjerenja i pesimizam

Što dovodi do opće navale prema novcu

Smanjena cirkulacija novca; smanjenje nivoa cijena; smanjena potrošnja

Slika 5. Uzroci finansijskih kriza

25


2.4. Krize vezane uz špekulativne mjehure

Izraz „mjehur“ je generički naziv za povećanja imovinskih cijena u manijskoj fazi ciklusa. U novije su se doba mjehuri cijena nekretnina i mjehuri cijena dionica pojavili manje-više istovremeno u Japanu i nekim azijskim zemljama. Veliki skok cijena zlata i srebra krajem 1970.-ih godina nazivana su mjehurom, ali povećanja cijena sirove nafte istih godina nisu tako nazvana.

Špekulativni mjehur (eng. speculative bubble) predstavlja trgovanje u velikim količinama određene imovine/aktive s cijenama koje značajno odstupaju od njene intrinzične vrijednosti, odnosno trgovanje imovinom s inflacioniranom vrijednošću. Još se nazivaju ekonomski, tržišni, cjenovni i finansijski mjehuri.

Mjehur će vjerojatno nastati kada je očekivana stopa promjene tržišne cijene važan faktor pri određivanju tekuće tržišne cijene i tada samo-ispunjavajuća očekivanja o budućoj cijeni imovine dovode do promjene njene cijene neovisno o tržišnim fundamentima. Najčešće se pojavljuju na tržištima dionica i nekretnina. Za ekonomsku je zajednicu zanimljivo da se špekulativni mjehuri pojavljuju i u eksperimentalnim tržištima s visokom efikasnošću, minimiziranom nesigurnošću i bukom, realnom mogućnošću procjene intrinzične vrijednosti imovine te sofisticiranim sudionicima, poput burzovnih mešetara, studenata ekonomije i menadžera.

Ipak, sporazumna odluka o uzrocima ne postoji, kako na navedenim, „sigurnim“ tržištima, tako i na onima drugima. Promjene cijena vrijednosnica i nekretnina (tržišta gdje se mjehuri najčešće pojavljuju) nisu uključene u izračun inflacije niti postoje regulatorne agencije koje se specifično time bave. To je prepušteno zakonima tržišta. No, kako rasprskavanje mjehura često ima destabilizirajuće finansijske i općenito ekonomske posljedice, te su promjene ipak pod prismotrom monetarnih vlasti.

Pristup monetarnih vlasti se najčešće sastoji od uvođenja ekspanzivne monetarne politike nakon što se mjehur rasprsne u svrhu ublažavanja negativnih efekata. To je asimetrični pristup problemu špekulativnih mjehura, jer se riješava situacija nakon rasprsnuća, bez djelovanja na mjehur. Preventivno se djeluje samo kada njegov rast izravno utječe na inflaciju. Mnoge se rasprave vode o efikasnosti zastupljene asimetrične politike u odnosu na simetričnu.

26


3. MODEL FINANSIJSKIH KRIZA

U ovom dijelu pristupnog rada osvrt će biti orijentisan na model tumačenja finansijskih kriza koje je stvorio Hyman Minsky, a koristi se za tumačenje finansijskih kriza u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugim tržišnim privredama. Američki ekonomist Hyman Minsky (1919. – 1996.) je bio i profesor ekonomije na Washington University u St. Louis-u. Njegova istraživanja bila su orijentisana na shvatanje i objašnjavanje finansijskih kriza. Ponekad je opisivan kao post-Keynesijanski ekonomist zato što je, po Keynesijanskoj tradiciji, podržavao neke vladine intervencije na finansijska tržišta i protivio se nekim popularnim deregulacijskim odlukama 1980-ih.

Minsky je naglašavao procikličke promjene u ponudi kredita, koje su se povećavale kada je privreda bila u procvatu, a smanjivale tijekom ekonomskih usporavanja. Minsky je dosta puta isticao da tijekom faze ekspanzije investitorima raste optimizam u pogledu budućnosti, te su ispitivali na više svoje procjene profitabilnosti niza investicija i zbog toga postajali željniji uzimati zajmove. Istovremeno su oni koji su davali zajam ublažavali svoje procjene rizika pojedinih investicija i smanjivala se njihova nesklonost riziku, te su postajali voljniji davati zajmove i na kraju i zajmove za investicije za koje su ranije smatrali previše rizičnima. Kad su se ekonomski uvjeti pogoršavali, investitori su postajali manje optimistični i oprezniji. U isto su se vrijeme zajmodavateljima povećali zajmovni gubici, te su postajali mnogo oprezniji.

3.1. Početak

Ekonomičar Minsky je također je davao veliku važnost ponašanju jako zaduženih zajmoprimatelja, osobito onih koji su povećali svoju zaduženost u širenju da bi finansirali kupnju nekretnina, dionica ili robe radi kratkoročnih kapitalnih dobitaka. Motiv za takve kredite bilo je vjerovanje da će očekivane stope rasta cijena tih oblika imovine nadmašiti kamatne stope na sredstva uzajmljena za finansiranje njihovih kupnji. Kad je dolazilo do usporavanja u privredi, neki su od ovih koji uzimaju zajam bili razočarani jer su se stope povećanja cijena tih oblika imovine pokazale manjima od kamatnih stopa na uzajmljeni novac pa bi mnogi postali tjeskobni prodavatelji.

3.2. Vanjski „šok“

Minsky je tvrdio da zbivanja koja dovode do krize počinju nekim vanjskim šokom koji je nanesen makroekonomskom sistemu. Šok u ovom slučaju nema izrazito negativnu bilješku nego označava neka kretanja na tržištu koja pružaju nove prilike za zaradu.

Ako je šok dovoljno velik i proširen, očekivane će se prilike za profit poboljšati u barem jednom važnom sektoru privrede što dovodi do povećanja udjela profita u BDP-u. Karakter tog šoka razlikuje se od jednog do drugog špekulacijskog buma. Šok u Americi 1920-ih godina bila je brza ekspanzija automobilske proizvodnje i s njom povezan razvitak autocesta,

27


te elektrifikacija glavnog dijela zemlje i brza ekspanzija broja kućanstava s telefonom. Šokovi u Japanu '80-ih godina bili su finansijska liberalizacija i naglo povećanje devizne vrijednosti jena (Japanska valuta). Šok u nordijskim zemljama 1980-ih godina bila je finansijska liberalizacija.

3.3. Ekspanzija bankovnih kredita

U Minskyjevom modelu bum biva hranjen širenjem bankovnog kredita. Osim velikog širenja kredita od strane postojećih banaka, mogu se formirati nove banke. Težnja novih banaka da povećaju svoje tržišne udjele mogu voditi brzom rastu kredita i novca, jer su postojeće banke često bile nesklone prihvatiti smanjenje svoga tržišnog udjela što bi im se inače dogodilo. Tako su npr. Europske banke počele '70-ih godina zalaziti na teren banaka SAD-a dajući zajmove vladama u Latinskoj Americi. Jedno od glavnih pitanja ekonomske politike je i kontrola kredita od banaka i drugih davatelja. Znalo se događati da su vlasti u pojedinim zemljama primjenjivale strogu kontrolo nad bankama da daju određene vrste zajmova pa je pitanje kako je u tim zemljama s takvim nadzorom došlo do krize uzrokovane ekspanzijom kredita. Odgovor na to je da su banke u tim slučajevima osnivale podružnice u svom potpunom vlasništvu koje su mogle davati zajmove zabranjene samim tim bankama ili su zajmove davale bankovne holding kompanije. Čak i ako je nestabilnost kredita od finansijskih institucija bila pod kontrolom bum se mogao finansirati povećanjima ponude osobnog kredita.

3.4. Ubrzan rast i euforija

Sada kada smo riješili problem finansiranja određenog sistema i njegovih sudionika možemo se okrenuti daljnjem razvoju nastanka krize. Pretpostavimo da je došlo do povećanja efektivne potražnje za dobrima i uslugama, a što je rezultat razvoja događaja koje smo objasnili u prethodnom dijelu rada. Sada nakon nekog vremena povećana potražnja nadmašuje sposobnost proizvodnje roba. To dovodi do rasta tržišnih cijena što dovodi povećanju profita koje privlači sve više investicija i sve više kompanija. Pozitivna povratna sprega se razvija: povećano investiranje vodi povećanjima stope rasta nacionalnog dohotka, koja pobuđuju dodatno investiranje pa se ubrzava stopa rasta nacionalnog dohotka. U ovoj mjeri bi se mogla razviti euforija. To znači da sada investitori kupuju robe i vrijednosne papire kako bi se okoristili kapitalnim dobicima s obzirom na očekivana povećanja cijena tih roba i vrijednosnih papira. Vlasti najvjerojatnije uviđaju da se u privredi događa nešto iznimno iako znaju što se dešavalo u prošlosti, ovaj puta je drugačije, a imaju i objašnjenja te razlike.

28


3.5. Špekulacija

Rezultat nastavljanja ovog procesa je „prekomjerno trgovanje“. To znači špekulaciju u vezi s povećanjem cijena raznih oblika imovine ili robe, pretjeranu procjenu budućih prihoda, ili „pretjerano finansiranje dugovima“. Tu se javlja i špekulacija koja dovodi do kupovanja robe zbog kapitalnoga dobitka od očekivanih povećanja njezine cijene, a ne radi uporabe. Slično tome, špekulacija uključuje kupovanje vrijednosnih papira radi preprodaje, a ne radi investicijskog dohotka od njih.

3.6. Mjehur

U tim trenucima se čini da zarada novca nikada nije bila laganija. Špekulacija u cilju kapitalnih dobitaka vodi od normalnog, racionalnog ponašanja prema onome što se označava „manijom“ ili „mjehurom“. Ovaj izraz mjehur ekonomisti koriste u značenju svakog odstupanja cijene nekog oblika imovine ili vrijednosnog papira ili robe koje nije moguće objasniti „temeljnim odnosima“. U 20. stoljeću većina se manija i mjehura odnosila na nekretnine i dionice. U Japanu su u '80-im godinama špekulacijske kupnje nekretnina pobudile bum na burzi. Slično je tome mjehur u azijskim zemljama u 1990-im godinama uključivao nekretnine i dionice, pri čemu su općenito povećanja cijena nekretnina povukla prema gore cijene dionica.

29


4. KRIZA VANJSKOG DUGA

Za ekonomiste vanjski je dug u pravilu izrazito negativna pojava. On je osnovni uzrok insolventnosti dužničke zemlje, a često igra važnu ulogu i u izbijanju finansijskih kriza, čak i kada njegova veličina nije kritična. Izbijanjem dužničkih, a s njima i finansijskih kriza započinje teško razdoblje njihova prevladavanja praćeno padom privredne aktivnosti, povećanjem nezaposlenosti, a nerijetko i političkim teškoćama.

Pored toga, one zbog tzv. stampedo efekta katkada zahvataju i niz zemalja u širem okruženju. Napokon, te su asocijacije naročito alarmantne u ovom području, jer je upravo jugoslavenska dužnička kriza iz 1980. u našim krajevima bila uvod u „izgubljeno desetljeće“ osamdesetih godina, koja je uz ekonomsku stagnaciju imala za posljedicu političku krizu i raspad državne zajednice12. Zbog toga je i razumljiva osjetljivost kojom naša stručna i šira javnost pristupa pitanjima vezanim uz vanjski dug i njegove popratne pojave.

Vanjski dug Bosne i Hercegovine u posljednjih sedam godina povećan je za 89,5 posto ili 1.812,6 miliona eura. Vanjski dug Bosne i Hercegovine u drugom kvartalu ove godine iznosio je 3.842 miliona eura, što je za 45,8 miliona eura manje nego u prvom tromjesečju 2014. godine. No, vanjski dug Bosne i Hercegovine u prvoj polovini ove godine u odnosu na kraj prošle godine veći je za čak 184,6 milion eura, pokazuje analiza. Najveći vanjski dug BiH ima prema Svjetskoj banci - IDA 871,6 miliona eura i za 140,3 miliona eura je veći nego prije sedam godina kada je iznosio 731.3 miliona eura. Evropskoj investicijskoj banci Bosna i Hercegovina duguje 695,4 miliona eura, što je za 576,2 miliona eura više nego prije sedam godina. Tada je BiH Evropskoj investicijskoj banci bila dužna 119,2 miliona eura. Dug prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) iznosi 393,2 miliona eura što je za 391.7 milion eura više nego prije sedam godina kada je iznosio svega 1.5 milion eura, a godinu kasnije, 2008. godine BiH nije imala nikakvih obaveza prema MMF-u. 13

Cjelokupno zaduženje kod MMF-a nastalo je u periodu od 2009. do 2014, a najizraženije je bilo u periodu 2009/2010. godina kada je dug porastao za 193.4 miliona eura, te 2011/2012. kada je dodatno zaduženje iznosilo 84.6 miliona eura. Ipak, aktuelno zaduženje kod MMF-a je nešto niže, 92.6 miliona eura u odnosu na 2012. godinu kada je iznosilo rekordnih 485.9 miliona eura. No, s obzirom na očekivane nove tranše MMF-a očekuje se da to neće dugo trajati te da će dug BiH prema MMF-u ubrzo biti veći. Veliki dug BiH ima i prema Evropskoj banci za obnovu i razvoj - 387.5 miliona eura, što je za čak 312.8 miliona eura više nego prije sedam godina. Jedini vanjski dug koji se smanjuje je onaj prema Pariškom klubu koji je sa 450 miliona eura koliko je iznosio prije sedam godina smanjen za 68.2 miliona eura i sada iznosi 381.8 miliona eura. Dug prema Pariškom klubu nastao je prije 1992. godine. Vanjski dug BiH u posljednjih sedam godina povećan je za 89,5 posto ili 1.812,6 miliona eura. U 2007. godini vanjski dug Bosne i Hercegovine iznosio je 2.025,6 miliona eura. Najveći vanjski dug Bosne i Hercegovine nastao je u periodu 2009/2010. godina za čak 539,2 miliona

12 Izvor: U. Dujšin (1989), The Yugoslav Economy in the Eighties: The Throes of Crisis“, u: J. Kreganrand, I. Šimonović (eds.), Yugoslavia: Legal Framework, Social, Political and Legal Aspects, Narodne novine, Zagreb.13 Izvor: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dug-bih-u-sedam-godina-povecan-895-posto (07.11.2014.)

30


eura, te godinu ranije 2008/2009. godinu kada je povećan za 508,1 miliona eura. Interesantno je da je vanjski dug Bosne i Hercegovine na dan 30. septembar 1991. godine iznosio svega 1.789 miliona američkih dolara ili 1.417,8 miliona eura.14

4.1. Stanje vanjske zaduženosti BiH na dan 31.12.2013. godine

Ukupan vanjski dug Bosne i Hercegovine iznosi 7.404.689.346 KM. Navedeni iznos čine vanjska zaduženja Bosne i Hercegovine koja su alocirana na Federaciju BiH, Republiku Srpsku, Brčko Distrikt BiH i Institucije BiH, te direktna zaduženja entiteta. Ukupan vanjski dug Federacije BiH iznosi 4.738.199.816KM. Navedeno čine vanjska državna zaduženja, a koja su alocirana na Federaciju BiH u iznosu od 4.643.710.491 KM, kao i direktni dug Federacije BiH od 94.489.325 KM. Ukupan vanjski dug Republike Srpske iznosi 2.611.254.612 KM. Navedeno čine vanjska državna zaduženja, a koja su alocirana na Republiku Srpsku u iznosu od2.553.494.619 KM, kao i direktni dug Republike Srpske od 57.759.993 KM.

Ukupan vanjski dug Distrikta iznosi 10.242.176 KM. Navedeno čine vanjska državna zaduženja, a koja su alocirana na Distrikt. Ukupan direktni vanjski državni dug (Insititucije BiH) iznosi 44.992.742 KM.15

Tabela: Stanje vanjske zaduženosti BiH na dan 31.12.2012. godine (u KM)

4.2. Mjere antikriznog djelovanja

Mjere antikriznog djelovanja treba da budu usmjerene prema kupcima i tržištu na kome organizacija obavlja svoje posao. Moraju biti usklađene za prevazilaženje svake krize. Strateške mjere preduzeća ogledaju se u ekstremnom marketingu. Organizacije preduzimaju uobičajeni marketing kada se opredjele za sezonska snižavanja cijene. Menadžer mora procijeniti kada to treba učiniti. U poslu okrenutom tržištu sve polazi od kupaca pa i riješavanje krize. Cijena i plasman proizvoda ulažu napore da očuvaju naklonost tržišta i postojećih kupaca.

14 Izvor: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dug-bih-u-sedam-godina-povecan-895-posto (07.11.2014.)15 Izvor: http://www.mft.gov.ba/bos/images/stories/dug/informacija_2013_bs.pdf (07.11.2014)

31


4.3. Program za izlazak iz krize

Preduzeća i preduzetnici kreiraju antikrizni program i njegovo djelovanje na firme.

Elementiprograma

Krizni plan Stabilizacioni plan Plan razvoja

Ciljevi OpstanakRevitaliziraje organizacijena postojećem alizdravim osnovama

Stvaranje uslova zaprosperitetan razvoji rast na novim perspektivnim osnovama

Strategija

Likvidacija nerentabilnihprojekata, poslova iproizvoda - Oslobađanjeod balasta kojiizazivaju krizu

Unapređenje postojećihprocesa i projekata koji posluju ili mogu da posluju na zdravim osnovama

Razvoj novih rentabilnihproizvoda, novih unosnihposlova, novih tržišta, prijem novih kadrova, kreiranje nove filozofije razvoja firme

Taktike Razne Razne Razne

Izvještavanjei kontrola

Dnevne o stvarnimzadacima i rezultatima,lično izjašnjvanje podređenihsaradnika i neposredni lični uvid

Nedjeljno i mjesečno prekoknjigovodstvenih, blagajničkih i drugih operativnih izvještaja

Kvartalno preko svih dostupnih izvještaja i sprovedenih ekspertiza

Program antikriznog djelovanja u organizaciji koja je u krizi.

32


5. ZAKLJUČAK

Tema ovog pristupnog rada bila je „Tipovi finansijskih kriza, modeli kriza“. Kroz pet poglavlja rada, objasnili smo pojam krize, finansijske krize, njen uticaj, a kao glavni dio rada objasnili smo i tipove finansijskih kriza te modele kriza koje smo upoznali ponaosob. Pri kraju rada obradili smo dio teme „kriza vanjskog duga“, te iznijeli podatke o zaduženosti Bosne i Hercegovine koja je zabilježena krajem 2013. godine.

Stanje kako političke tako i socijalne stabilnosti Bosne i Hercegovine se održava kroz refinansiranje uzimanjem novih kredita čime se samo prolongira dužnička kriza i kolaps ukupne privrede. Bez odlučnih strukturalnih reformi u području javnog sektora i promjene koncepta privrednog razvoja koji će omogućiti opći privredni oporavak, Bosna i Hercegovina ide u sigurnu dužničku krizu.

Bankarska kriza je situacija u kojoj problemi u bankarskom sistemu uzrokuju propadanje domaćih banka i obično tjeraju državu da za sanaciju takvog stanja utroši puno novca poreznih obveznika.

Valutnu krizu definiraju fiksni režimi kursa. Većina studija valutnu krizu definiše kao veliku (nominalni ili realni pad) promjenu cijena domaće valute. Novije vrijeme nudi i noviju definiciju valutne krize koja kaže da valutne krize čini praćenje kretanja i kursa i međunarodnih deviznih rezervi, gdje se svaki napad na domaću valutu ne mora nužno rezultirati promjenom kursnog režima.

Dužnička kriza je situacija u kojoj zemlje nisu u mogućnosti ispunjavati ugovorne obaveze po zajmovima dobivenim od stranih poslovnih banaka. Dužnička kriza utjecala je na pojavu neto priliva kapitala u razvijene zemlje (zemlje kreditore) te do općeg smanjenja indirektnih ulaganja u svjetskoj privredi i rasta važnosti direktnih ulaganja.

Kako bi smanjili ili spriječili negativne efekte krize ne treba tražiti razliku između pojmova upravljanja krizom i krizni menadžment. Dok se upravljanje krizom uglavnom vezuje za političke krize, krizni menadžment se kao pojam vezuje za organizacije javne i privatne sfere djelatnosti. Kriza nije važna, već ono kako se odnosimo prema njoj!

Na samom kraju rada možemo zaključiti da postoji puno uzroka finansijskih kriza, no oni nisu isti za svaku krizu niti u svakoj krizi imaju jednak utjecaj na njen nastanak i trajanje. Svakoj krizi treba pristupiti pojedinačno i razmotriti razloge koji su do krize doveli. Također nije moguće unaprijed sa sigurnošću odrediti početak i kraj svake krize ali je moguće prepoznati neke uzroke i pokazatelje koji su karakteristični za većinu kriza kao što su špekulacije, povećana kreditna aktivnost, zaduživanje iznad mogućnosti, manije i dr. Jedan od značajnijih pokazatelja je povećana kreditna aktivnost koja sve više finansira, tj. služi, špekulacijama na tržištima kapitala, dok zanemaruje kreditiranje realnih investicija. Ključ za izbjegavanje posljedica finansijske krize leži u prepoznavanju situacije da se tržište bliži vrhuncu i da je optimizam prevelik, tj. da se radi o prelasku iz optimizma u maniju, kao što je bio slučaj sa tržištem nekretnina u SAD-u, te da se smanjuje kreditna aktivnost i potrošnja te se sve više ulaže u štednju kako bi se izbjegla nelikvidnost.

33


6. LITERATURA

[1] Zoran Keković: Krizni menadžment i prevencija krize, Krize i krizni menadžment kao proces, 2006.

[2] Leko, V., Božina, L.: Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Adverta, 2005.

[3] Babić, M., Babić, A.: Međunarodna ekonomija, Peto dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb, 2000

[4] Ferizović Mersud, Ferizović Naida: Razumijevanje finansijskih tržišta, Bihać, 2011.

[5] Ozkan, F. G. i Sutherland, A.: Policy Measures to Avoid a Currency Crisis, 1995.

[6] Obsfeld, M.: The Logic of Currency Crises, Cahiers Economiques et Monetaires, 1994.

[7] Ivo Krznar: Valutna kriza: teorija i praksa s primjenom na hrvatsku, Hrvatska narodna banka, 2004. [8] Kaminsky, G. i Reinhart, C. M.: The Twin Crises: The Causes of Banking and Balance-of- Payments Problems, American Economic Review, Vol. 89, br.3, Lipanj 1999, str. 473-500.

Bankovna kriza u BiH - EK: Prijedlog za rješavanje bankovnih kriza:http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ek-prijedlog-za-rjesavanje-bankovnih-kriza 05.11.2014.

Inflacija:http://sh.wikipedia.org/wiki/Inflacija (06.11.2014.)

Vanjski dug Bosne i Hercegovine:http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dug-bih-u-sedam-godina-povecan-895-posto (07.11.2014)

34

Documents

Tipovi finansijskih kriza, modeli kriza