8/9/2019 Terorizam Charlestownshend
Poglavlje4(Revolucionarniterorizam)
1/13
og l a v l j e
Revolucionarni terorizam
II n'y pas d'innocents.
Emile Henry
E.V. Walterova druga kategorija politickog nasilja, 'opsada
terora' predstavlja nacin na koji se terorizam najcesce
zarnislja: kao strategija napada na drzavu. Iz te
perspektive
vidi se kako se u XIX stoljecu pojavila dobro definisana
strategija u kojoj je teror centralni - zapravo, u
najcistijem
obliku, iskljucivi - metod. Rijec 'revolucionarni' u zadnjem
se stoljecu primjenjivala u tri zasebna drustvenc-politicka
konteksta: unutar postojecih nacija-drzava; u vanjskim
kolonijalnim situacijama i u 'unutrasnjim kolonijalnim'
situacijama gdje jednu ili vise etnickih grupa tlaci
vecinska
grupa u istoj (ili ne tako lako djeljivoj) 'dornovini'. Ali
kri-
teriji za revolucionarnu promjenu - drustvenu transformacl-
ju ili barem krupne drustvene i ekonomske promjene -
obicno se ispunjavaju sarno u prvoj od ovih okolnosti. U
slucajevima gdje je pokretacka sila etnicki identitet a ne
progresivna ideologija, pokreti otpora mogu biti upadljivo
konzervativni - ako ne i reakcionarni. U ovom i narednom
poglavlju istrazice se ti razliciti motivi i ciljevi.
Kao i obicno, definicija same revolucije nije ni izbliza [ed
nostavna. Neki au tori radije redaju revolucionarne ciljevc
I
ishode, koji se krecu od potpune drustvene transforma IJ
56
do promjene vladajuceg generala ili diktatora - tzv.
'dvorske revolucije'. Tu i tamo dolazi do revolucija sa vrha
- drzaunib udara - ali je uobicajerio znacenje ovog izraza
vezano za politicku akciju izvan vladajuce strukture vlasti.
Razumna opsta definicija mogla bi biti 'pokusaj da se
preuzme politicka vlast od ustanovljenog drZavnog rezima,
sa ciljern da se dove de do temeljnih politickih i
drustveriih
promjena.'
Dva razdoblja terorizma
Terorizam sa takvim ciljern javio se kao konzistentna i
koherentna strategija krajern XIX stoljeca. Trebamo uvidjeti
da je takav terorizam bio kvalitativno nov, pojava koja se
sustinski razlikovala od politickih atentata kakvi su se
neprekidno vrsili u historiji; ne toliko zbog mod erne
tehnike koliko zato sto su moderni teroristi drugacije
gledali na svoju ulogu, drustvo i znaca] svojih akcija.
Pojarn 'individualnog terora' je kljucni pokazatelj modernog
doba nasilja. Mora se priznati da je ovaj epitet bio pezora-
tlvan; ovom obliku terora pripisali su ga pocetkorn XX sto-
Ij ca, dosta nakon njegovog vrhunca, boljsevici - koji nisu
I) lobravali ne nasilje sarno po sebi nego individualizam,
'voluntarizam' teroristicke strategije socijalistickih
revolu-
II nara (SR) u carskoj Rusiji. Sami Marks i Engels cudno su
nvjasno koristili pojarn terora, oni su 'ga cesto
objedinjavali
II silom Hi nasiljem opcenito, sto je izgleda Marks imao na
umu kad je rekao da je 'revolucionarni terorizam' jedini
111 1 In da se skrate 'samrtne muke starog drustva i
i'lII'odajni bolovi novog'. Lenjin je bio pazljiviji i dao
je
uilmljivu definiciju terorizma kao 'borbe pojedinca' za
I I/lIku od masovne akcije. On je teroristicke kampanje
II IIvao besmislenim, jer takvi individualni cinovi nasilja
III II 'povezani sa narodnom masom'.
Ilj I ogled, iako animozan, osvjetljava sustinu pojave
11 1 .1 S razvila kroz paralelno djelovanje anarhista, popu-
li t I I slndikalista, kao i nihilista u Lenjinovoj
mladosti.
57
D
-
ogranicenog izbora meta. Za anarhiste, razlika izmedu
despotskih i liberalno-demokratskih drzava bila je iluzorna:
neprijatelj ljudske slobode bila je sama drzava. Slijedeci
doktrinu 'anarhisticke osvete' koju je osamdesetih godina
XIX stoljeca proklamirao izgnani njernacki anarhist
Johannes Most u svojim novinama
Freiheit
u Londonu a
zatim u Nujorku, anarhisti su se odmakli od ruskih predsta-
va tiraniji i napadali predstavnike liberalnih drzava.
Godine 1893. Auguste Vaillant ubacio je bombu u
Francusku zastupnicku komoru, koju je osudio kao 'korum-
piranu'. (Mozda bi se poslije skandala zbog panamskog
kanala francusko javno mnijenje s tim slozilo. Iako Vaillant
nije uspio ubiti nijednog od svojih meta, on je postao
anarhisticki mucenik, koji 'nikad nije ukrao ni ubio'.) Ali
neselektivno sirenje ubistava izgledalo je sve
nlhilisticki]e.
Godine 1894. italijanski anarhisticki prognanik Santo
6
Caserio izvrsio je atentat na Predsjednika Francuske repub-
like, Sadija Carnota, a 1901. jedan Poljak je ubio americkog
predsjednika Mclvinleya. Zapravo, anarhisticki terorizam u
SAD bio je aktivan kao i drugdje: Mostovo nagovaranje da
se 'ubice ubijaju' naslo je veliki odusak u borbi radnika da
se organizuju naspram bezocne strajkbreherske aktivnosti
poslodavaca.
Birale su se i jos neselektivnije mete. Godine 1893. bacena
je bomba na pozoriste Liceo u Barceloni i ubijeno
20
ljudi
u publici. Definicijsko nacelo, 'nema nevinih' - makar
medu burzoazijorn - skovao je naredne godine francuski
anarhist Emile Henry nakon sto je ubacio bombu u jedan
pariski kafe. U isto vrijeme mladi obucar Leon-Iules
Leauthier izjavio je, 'Necu pogoditi nevinog ako pogodim
prvog burzuja kog vidim'; 'Zar je vazno na kog se buruzuja
baca bomba?' retoricki je pitao jedan ruski anarhista 1907.
Rodine.
o
~
:J
Dva razdoblja terorizma
All nakon jedne generacije u kojoj je izgledalo da terori-
111m
guta svijet, on je iznenada izasao iz mode. (Na prim-
1
1
'1, ukupan broj teroristickih djela SR pao je sa 51, 78 i 62
II
I eriodu izmedu 1905-1907. go dine na 3, 2 pa 1 u perio-
.III
1908-1910.) Kulminacija prvog razdoblja terorizma, sara-
II'vski atentat kojern se govori u sljedecern poglavlju),
1'111enuo je rat koji je gurnuo terorizam u zapecak
I'1I11tlckog djelovanja. Na primjer, izgleda da James
I
unnolly, jedini socijalista medu irskim revolucionarima
1III1je 1913. osnovao borbenu organizaciju (Irska '
1.ldanska arrnija), nikad nije razrnisljao tome da prihvati
II
IlIflsticku strategiju. On je pisao borbene eseje
0
'ulicnirn
luuhurna ' koji su davali verbalnu podrsku modernoj tehni-
I.
ill U U osnovi podsjecali na dane narodnih 'barikadnih
I
ulucija ' XIX stoljeca. Izgleda da je krvarenje Prvog svjet-
01 rata isusilo sposobnost zapadnog drustva za sok.
C D
~
N
o
3
63
8/9/2019 Terorizam Charlestownshend
Poglavlje4(Revolucionarniterorizam)
7/13
Opadanje anarhizma i zamjenjivanje SR u Rusiji
boljsevickirn rezirnorn promijenilo [e paradigmu revolucio-
narnog djelovanja. To je najvise bio sluca] sa doktrinom
'produzenog rata' koju je objavio Mao Ce Tung u Kini
tridesetih godina XX stoljeca. U ovoj ideji metodicne
masovne mobilizacije terorizam - barem u teoriji - nije
imao nikakvu ulogu.
E
e
N
'':
~
.. .
lzgledalo je da ozivljavanje terorizma nije vjerovatno. Osim
sporadicnih i cesto nepovezanih pohoda, poput onih koje
je vrsila IRA tridesetih i pedesetih godina XX stoljeca,
terorizam kao samostalna strategija utopio se u masovnije
revolucionarne pokrete koji su, bez obzira na zvanicne teo-
retske oznake, u sustini bile nacionalisticke mobilizacije.
Vecina pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata bili
su nacionalne borbe, a vrlo je malo ljudi, osim Nijemaca,
metodima otpora govorilo kao
terorizmu. (u jednoj
zapazenoj studiji partizanskih metoda napisanoj na kraju
rata, rijec terorizam pojavila se sarno kao opis njernack ih
antipartizanskih metoda.) Poslije rata, marksisticki
revoluci-
onarni pokreti su se namnozili, ali je njihova logika cesto
I
dalje bila nacionalna. Malajska narodnooslobodilacka voj-
ska, na primjer, cije su clanove britanske vlasti sturo na-
zvale 'komunistickim teroristima' (CT), nije uspjela
prosiritl
svoju revolucionarnu draz dalje od marginalizirane kinesk
zajednice u Malajskoj federaciji. lako su njene vode sasvim
sigurno bile komunisti, oni nisu mogli izgraditi klasnu
soli-
darnost kakvu [e iziskivala marksisticka revolucionarna
teorija , Ovdje, kao i drugdje u poslijeratnom svijetu,
opas-
nost od 'komunizma' kojeg se tako strasio Prvi svijet, ako
je uopste i postojala, pocivala je gotovo potpuno u
dinamizmu i disciplini kornunistickih partija, a ne u
masovnoj privlacnosti tih ideja.
o dva od tih revolucionarnih ratova imala su ogroman
uticaj koji je dosegao daleko dalje od uobicajenog bilat -
6
ralnog imperijskog neksusa. Prvi i najduzi bio je onaj u
Vijetnamu, ciji se rat za nezavisnost protegao od zadnjih
mjeseci Drugog svjetskog rata sve do sezdesetth godina.
Pri tome je on pobudio dramarlcan porast politickog
nesla-
ganja na Zapadu i povezao novu revolucionarnu generaciju
sa borbama Treceg svijeta. Drugi je bio onaj u Kubi, gdje
je mala skupina revolucionara uspjela zbaciti vladu kojom
su dominirale/vladale SAD u zaprepascujuce brzoj (po
rnaoistickoj vremenskoj ljestvici 'produzenog rata')
ruralnoj
gerilsko] kampanji izmedu 1958. i 1960. Treci sukob,
porogoreca borba palestinskih Arapa da se oporave i
preokrenu katastrofu iz 1948. godine, takode je odigrala
kljucnu ulogu u ponovnom radanju terorizma: ovdje je
preokret predstavljala druga 'katastrofa', rat iz 1967.
Kodine, koji je stavio cijelu Palestinu pod vlast Izraela.
D
