Pavle Kalinić

Teror i terorizam

Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

Teror i terorizam - razlike i sličnosti

Nasilje je oduvijek prisutno na zemlji - kao način življenja, preživljavanja i nadasve vladanja. Borba za

opstanak nije ništa drugo nego nasilje u funkciji očuvanja prvenstveno sebe i, možemo reći usput,

vlastite vrste.

Svaki terorizam, ovaj današnji, onaj kakvog poznajemo iz prošlosti, a najvjerojatnije i onaj

sutrašnji, drugo je ime za poteze očajnika. Nešto što bi se u grubo moglo definirati kao negacija

pozitivne tradicije građanskog društva, kako tvrde mnogi apologeti stečevina suvremenog građanskog

društva i načina na koje ono ureduje svoje unutardruštvene i međunarodne odnose. Pri tome se

zaboravlja da se i samo građansko društvo porodilo u revoluciji koja je punim plućima vrištala

BRATSTVO, JEDNAKOST i SLOBODA, da bi se onima kojima je vrisak bio namijenjen ledila krv u

žilama.

Terorizam kao društvenu pojavu pokušali su definirati mnogi, ali niti jedna definicija nije bila

9

dovoljno široka da obuhvati sve njegove manifestacije, niti dovoljno precizna da ukaže na razne

podvarijante u naoko vrlo sličnim ili gotovo istim načinima ispoljavanja. Tijekom Francuske revolucije

(1789.-1794.) termin terorizam upotrebljava se za sistem terora i zastrašivanja koji je podržavala i

provodila vlast. Regime de la Terreur 1793-1794.1 bio je instrument kojim se pokušalo učvrstiti novu

vlast. U svome početku, kao i danas, teror je označavao nasilje vladajućih nad podređenima, a odgovor

na taj teror bio je terorizam - borba protiv države i svega onoga što ona predstavlja.2 Teror i terorizam

dva su lica iste medalje, uzročno posljedično povezani hraneći jedan drugog u spirali eksponencijalnog

rasta kojem se ne vidi kraja.3

U "Rječniku stranih riječi", Bratoljub Klaić teror definira kao "strah, užas ... primjenu nasilja sve

do fizičkog uništenja protivnika", te razlikuje crveni i bijeli terorizam.4 Ta je definicija produkt

određenog vremena i prostora na kojemu je rječnik pisan, te je jedino u takvom kontekstu mogla i

funkcionirati. Ukoliko bismo pokušali usporediti 'crveni teror' iz 1917. godine i teror radikalne ljevice

iz vremena 'olovnih godina'5 zajedničko im je to što su oba bila okrenuta protiv vlasti. 'Crveni teror' je

provođen tijekom revolucije i kasnije tijekom konsolidacije režima, dok je teror radikalne ljevice u

Zapadnoj Europi bio u funkciji stvaranja revolucionarne situacije.

10

Najkraća i najsažetija definicija terorizma, jest ona Jonathan instituta iz Jeruzalema: "Terorizam je

planirano, namjerno i sustavno ubijanje, ozljeđivanje i dovođenje u opasnost nevinih kako bi se utjerao

strah u kosti u svrhu ozbiljenja nekog političkog cilja".6 Ova definicija pod pojmom terorizam, i to

zasigurno nenamjerno, obuhvaća i pojam teror, naravno državni, što je baš u tom dijelu svijeta, ali i ne

samo tu, uobičajeni način života.

Katarina Tomaševski, poput većine stručnjaka koji su pisali o terorizmu, ističe kako je terorizam

teško definirati. Smatra da je to "deklarirani rat protiv države, a nesumnjiva premoć države u takvom

ratu navodi teroriste na izbor simbola kao objekata napada7".

U nemogućnosti da se otvoreno sukobe s državom, koja raspolaže daleko većim potencijalima,

planeri nasilnih akcija prisiljeni su, uz izvođenje same akcije, isplanirati i što će, kada i kako predstaviti

u medijima. Ovakva, gromoglasna, promidžba neophodna je ukoliko žele učinkovito ukazati na vlastito

postojanje, kao i na ciljeve za koje se bore. Ne manje važno je, barem što se medija tiče, ukazati protiv

koga se bore. Koliko god isplanirana akcija bila uspješna, konačan sud o njenoj uspješnosti ovisit će o

odjeku koji je putem medija postignut u javnosti.8 Ukoliko akcija nije medijski popraćena, za same

teroriste ima isti učinak kao da i nije bila izvedena. Jedini izuzeci su policija i obavještajne strukture

koje evidentiraju i analiziraju prikupljene

11

podatke bez obzira na odjek koji je akcija imala u javnosti.

Simboli države - objekti napada - mogu biti i osobe i institucije. Ipak najpoželjniji ciljevi su upra-

vo pojedinci koji se nalaze na ili pri vrhu najznačajnijih državnih institucija. Upravo na ovom mjestu

možemo razlikovati ciljeve radikalnih skupina ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća i radikalnih

militarista s početka dvadeset i prvog stoljeća. Razlika nastaje zbog različitih stupnjeva razvoja

kapitalizma. Još u trećoj četvrtini prošlog stoljeća, primjenjujući selektivno nasilje (terorizam),

talijanske Crvene brigade* govorile su o 'udaru u srce države', RAF-ovci su otimali vrhunske

predstavnike sistema, da bi nakon 11. rujna 2001. nastupila nova era. 'Udar u srce države' zamijenjen je

udarom na simbole transnacionalnog kapitalizma Twinse, Pentagon, itd. Najvjerojatnije će slijediti

udari na vodstva transnacionalnih korporacija i na njihove većinske vlasnike. Promjene u samom

kapitalizmu uvjetovale su i promjenu ciljeva napada suvremenih terorista.

Terorizam, po mišljenju Jacoba B. S. Hardmana, može biti definiran kao "metode kojim jedna

organizirana grupa ili stranka pokušava ostvariti svoje ciljeve kroz sustavnu promjenu nasilja. Time se

terorizam ne razlikuje samo od terora države, već i

* Osnovni podaci o pojedinim terorističkim organizacijama koje se spominju u tekstu nalaze se u posebnom prilogu na kraju knjige.

12

od nasilja mase ili masovne pobune"9. Hardman drži kako su sami teroristički akti usmjereni isključivo

protiv predstavnika vlasti koji predstavljaju prepreku za ostvarivanje postavljenih ciljeva.10

Hardmanova definicija terorizma primjerenija je za opisivanje metoda i ciljeva radikalne ljevice nego li

radikalne desnice.

"Terorizam je nasilje radi učinka, ali ponekad i ne samo radi važnosti stvarnih žrtava terorista. U

biti, žrtva može biti u potpunosti nevažna za terorističku stvar ... strah je namjeran, a ne sporedni uči-

nak terorizma" smatra američki stručnjak za terorizam Brian M. Jenkins11. Naime, nasilje se provodi

kako bi se zaplašila moguća žrtva, a samo postojanje prijetnje nasiljem pojačava strah kod

potencijalnih žrtava.

Stephen Sloan smatra da "revolucionarni terorizam prihvaća aktualnost totalne revolucionarne

promjene unutar političkog sustava i da subrevolucionarni terorizam prihvaća aktivnost različitih

promjena u strukturalno-funkcionalnim aspektima partikularnog političkog sustava u tijeku politike.

Umjesto represivnog terorizma on upućuje na teror establishmenta.12" Sloanovo stajalište ukazuje na

prvi krug u terorističkoj spirali, teror establishmenta, na koji se, kao odgovor, nadovezuje

revolucionarni terorizam kao pravo na otpor ako su se sva legalna sredstva pokazala nedovoljnim.13

U svojoj analizi Paul Wilkinson, profesor međunarodnih odnosa i predsjednik Centra za studij

13

terorizma i političkog nasilja na sveučilištu St. Andrews u Škotskoj, razlikuje tri vrste terorizma:

a) revolucionarni terorizam djeluje u funkciji političke revolucije, što bi bilo najbliže definiciji

terorizma radikalne ljevice koja se zalagala za korjenite promjene u visokorazvijenim kapitalističkim

državama

b) subrevolucionarni terorizam ima drugačije političke motive od revolucionarnog, a obuhvaća

djelovanja u pravcu ukidanja kolonijalizma i apartheida. Tu pripadaju grupe i pokreti kojima je cilj

etnička ili religiozna emancipacija i oslobođenje

c) represivni terorizam najčešće provode uzdržavane čvrste grupe i pojedinci, poput različitih

desničarskih i paramilitarnih grupa i pokreta, koji štite postojeći poredak ili ratuju protiv demokratski

izabranih vlada (npr. kontrasi u Nikaragvi). Financiraju se uglavnom iz crnih fondova obavještajnih

zajednica dok se tragovi donatora, preko posrednika iz visokih državnih struktura, nerijetko gube u

vrhovima transnacionalnih korporacija.14

Analizirajući radikalne pokrete ljevice i desnice, američki publicist Walter Laqueur je uočio da se

"terorizam nikada nije pojavio u modernim totalitarnim režimima. Istina, i tamo je bilo individualnih

pokušaja ubojstava, ali sredstva kontrole i repre-

14

sije kojima se služi moderna totalitarna država isključuju svaki organizirani terorizam"15. Proučavajući

uzroke i ciljeve terorizma, Laqueur dolazi do zaključka da terorizam "nije jedna ideologija, ali

strategija ustanka može biti upotrijebljena od ljudi različitih političkih opredjeljenja. ... Oni mogu pri-

padati ljevici ili desnici: oni mogu biti nacionalisti ili, što je rjeđe, internacionalisti, ali u nekim

osnovnim okvirima njihov način razmišljanja je sličan"16.

"Terorizam je borba namjerno usmjerena protiv civila s ciljem uništavanja njihove volje da

podupiru političare ili vode koje nositelji tog nasilja smatraju odgovornim."17 Definicija Caleba Carra

odnosi se na al-Kaidu, ali isto tako i na 'saveznike' koji su odgovorni za bombardiranje Dresdena,

Tokya, Hiroshime, Nagasakia itd. Naravno, 'saveznici' su odgovorni i za mnoga druga bombardiranja

koja su slijedila - Koreja, Vijetnam, Malvini (tj. Falklandsko otočje), Afganistan, Irak, itd. Nove

'savezničke' akcije protiv Sirije, Sudana, Sjeverne Koreje, Libije, Irana i Kube, pored postojećih tajnih,

biti će najvjerojatnije i javne kad se za to ukaže prilika. Te je zemlje Washington označio kao sponzore

međunarodnog terorizma.18

Anthony Burton ima prilično neuobičajeno stajalište o članovima radikalnih ljevičarskih

organizacija za koje tvrdi da su "postkomunistički revolucionari, razočarani razvojem društava Istočne

Europe i SSSR-a"19.

15

Nijedna od navedenih definicija ne zahvaća u potpunosti ono čime su se tijekom olovnih godina

inspirirale, i što je još važnije, ono što su poduzimale grupe radikalne ljevice i desnice. "Nema

definicije koja može u potpunosti pokriti sve inačice terorizma, koje su se pojavile kroz povijest".20

Također, nije jasno određena granica djelovanja između radikalne ljevice i desnice dok se to za njihove

ciljeve ipak ne može reći.

Uvod u povijest terorizma

"Propaganda ideje je tlapnja (himera). Ideje proizlaze iz djela, a ne obratno. Ljudi neće postati slobodni

kad se budu obrazovali već će se obrazovati kad budu slobodni" pisao je talijanski revolucionar Carlo

Pisacane21. Njegov tekst smatra se početkom koncepta koji će dva desetljeća kasnije postati poznat kao

'propaganda djelom'. Samu frazu 'propaganda djelom' prvi je upotrijebio francuski fizičar i anarhist

Paul Brousse22. Errico Malatesta23 i Carlo Cafiero24 razradili su Pisacaneov koncept 'ideja koje izviru iz

djela', te su 1876. objavili da Talijanska federacija anarhista smatra da su "pobunjenička djela,

pokrenuta s ciljem da promiču socijalistička načela, najučinkovitije sredstvo promidžbe"25.

Napadima na okrunjene glave ruski su anarhisti u drugoj polovini devetnaestog stoljeća pokušali

16

mijenjati tijek. povijesti. Koliko su, i jesu li uopće uspjeli, nikada nije ozbiljno analizirano. Činjenica je

da su kasnije, tijekom Oktobarske revolucije i sami nestali u njezinom plamenu, uz svesrdnu pomoć

svojih dojučerašnjih saveznika, boljševika.

Ruska organizacija Narodna volja prva je u praksi primijenila Pisacaneovu "ideju koja izvire iz

djela - propagandu djelom".26 Karakteristično za narodnovoljce je etičko načelo selektivnog pristupa

nasilju. Naime, terorizam su koristili isključivo protiv pojedinaca.27 Tako su 1881. godine izveli atentat

na cara Aleksandra II. Te iste godine u atentatu je ubijen i američki predsjednik James Garfield, a

izvršni komitet Narodne volje izdao je priopćenje u kome je osudio terorističku djelatnost u

demokratskim državama poput SAD-a. Smatrali su da je terorizam moguće opravdati samo u

ekstremnim, ali ne i u normalnim političkim okolnostima.28 Do 1883. godine, i posljednji od članova

prve generacije izvršnog komiteta bio je uhićen. Naslijedile su ih nove organizacije koje su se nastavile

boriti. U grupi koja je 1887. godine pokušala atentat na cara Alexandra III. nalazio se i stariji brat

Vladimira Lenjina. I oni su bili uhićeni i povješani.29

Nakon careva ubojstva, grupa radikala je u Londonu organizirala konferenciju na kojoj je publika

pljeskala egzekutorima. Uvjereni kako mogu ohrabriti i osnažiti anarhističke aktivnosti diljem svijeta

na konferenciji je odlučeno da se osnuje 'Anarhistička internacionala' (Crna internacionala). Kroz

17

njihove ambiciozne planove, koji su uglavnom bili neutemeljeni, stvoren je mit o globalnoj

revolucionarnoj prijetnji koja je budila sumnje i strahove nesrazmjerne njihovoj stvarnoj političkoj

snazi. Neravnomjeran i nekoordiniran anarhistički pokret zasnivao se na djelovanju pojedinaca ili

malih grupa.

Nakon ubojstva predsjednika SAD-a, Williama McKinleya30 1901. godine, Kongres je po hitnom

postupku donio zakon kojim se zabranjivalo useljavanje onima koji "ne vjeruju ili su protiv cjelokupne

državne organizacije"31.

U seriji atentata započetih 1878. i koji su trajali sve do početka Prvog svjetskog rata, anarhisti su

pokušali ubiti njemačkog Kaisera, u Španjolskoj su izveli čak dva uspješna atentata na tadašnje

premijere (1897. i 1912.), u Austro-Ugarskoj je 1898. ubijena carica Elizabeta, a u Italiji 1900. kralj

Umberto I. Bili su umiješani i u bombaški napad na Trgu Haymarket u Chicagu 1886., pariškom

bulevaru St. Germain 1892., i Cafe Terminus 1894. godine.32

I samom Prvom svjetskom ratu povod je bio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika

nadvojvodu Franza Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Iza atentata je stajalo tajno udruženje

"Mlada Bosna" koje je bilo usmjeravano iz srpskog časničkog tajnog udruženja "Ujedinjenje ili smrt"

koje je osnovalo radikalno lijevo krilo "Narodne obrane" 1911. godine33.

Tijekom Prvoga svjetskog rata u carskoj Rusiji, uslijed posvemašnje gospodarske iscrpljenosti,

opće

18

depresije i besperspektivnosti, došlo je do sveopćeg urušavanja društvenog sustava što je iskorišteno za

radikalne promjene. Revolucija 1917. godine započela je kao buržoaska i demokratska na čelu s

umjerenim građanskim političarem Kerenskim, no ubrzo se pretvorila u socijalističku revoluciju pod

vodstvom Lenjina i boljševika koja je temeljito razrušila dotadašnju državnu i društvenu strukturu.

Srušeno je carstvo i uspostavljena republika.

Prvi svjetski rat 1914-1918 odnio je dvadeset milijuna života34. Nestala su tri carstava, tursko,

austrijsko i rusko te je na njihovim ruševinama utemeljen niz novih država, uključujući i SSSR.

'Crveni teror' SKP(b), tijekom socijalističke revolucije s političke scene je pomeo sve svoje

političke protivnike35 kao i saveznike anarhiste, zajedno s idejom da će, nakon pobjede revolucije,

zasjati sloboda. Osim ako gulazi nisu bili određeni vid slobode koji još uvijek nije prepoznat kao

sloboda sama.

U Klaićevom Rječniku stranih riječi 'Crveni teror' je definiran kao "mjere otpora što ih napredni

elementi poduzimaju protiv kontrarevolucionarnih snaga". 'Crveni teror' bio je odgovor na 'bijeli teror' -

"sistem proganjanja što ga primjenjuju kontrarevolucionarne snage protiv naprednih elemenata."36

Pobuna kronštatskih mornara i odgovor Lava Trockog slanjem elitnih postrojbi Crvene armije

19

ukazali su kako će od tada nadalje funkcionirati državni teror u funkciji očuvanja "diktature prole-

tarijata". Trocki nije učinio ništa novo niti povijesno jer revolucija je oduvijek jela vlastitu djecu. Na

kraju bi, kao nekakva božja pravda, nepojedena djeca pojela i vlastitu revoluciju.

Nasilje u međunarodnim odnosima, ovisno o prilikama, nazivalo se različitim imenima:

kolonijalnim, oslobodilačkim, revolucionarnim i inim. Ali kao najkraći i najtočniji naziv ostaje jedan –

RAT. Kako se razvijala tehnologija tako su najnovija dostignuća bila korištena prvenstveno radi jačanja

vojne moći, a tek potom bi dobivala i poneku mirnodopsku primjenu.

Dvadesetih i početkom tridesetih godina pojam "teror" imao je već bitno šire značenje.

Narastajući fašizam u Italiji početkom dvadesetih, sveprožimajući staljinizam u Sovjetskom Savezu od

sredine dvadesetih te nacional-socijalizam u nadiranju početkom tridesetih godina u Njemačkoj,

obilježili su prvu polovicu dvadesetoga stoljeća. Teror je inauguriran kao državna ideologija s ciljem

rješavanja klasnog (SSSR)37 i rasnog (Treći Reich) pitanja, te kao preventivna kontrarevolucija.38

Teror je kulminirao u događajima koji su se zbili između 1939. i 1945, godine, a koji se i danas

pamte pod imenom Drugi svjetski rat. Bio je to vrhunac do tada viđenog nasilja. Točan broj poginulih

nije ustanovljen ni do današnjeg dana, ali se procjene ukupnih gubitaka kreću između 35 i 60 milijuna

žrtava.39

20

Terorizam i hladni rat

Nakon Drugoga svjetskog rata, iz kojeg su Sjedinjene Države izašle kao jedina atomska sila, podjelom

Europe na Zapadnu i Istočnu hibernirano je postojeće stanje za idućih četrdesetak godina. Kako se

velike sile, SAD i SSSR, nisu mogle sukobljavati u Europi jer je to moglo dovesti do nuklearnog rata,

ratne su igre premještene u zemlje trećeg svijeta, tj. na Bliski istok, Aziju, Latinsku Ameriku i Afriku.

Neizbježna posljedica Drugoga svjetskog rata bilo je premještanje epicentra svjetske financijske

moći iz Londona u Washington. Britanija je prestala biti svjetska pomorska sila, a slijedio je i raspad

njezina imperijalnog carstva, kao i niz pobuna u kojima su dojučerašnji podanici britanske krune tražili

nezavisnost. Krajem četrdesetih grupe nacionalista zagovaraju antikolonijalnu borbu u Aziji, Africi i

Bliskom istoku, koristeći se gerilskim načinom ratovanja kako bi ostvarili državnu neovisnost. Što se

tiče samih bivših kolonijalnih metropola, ove su akcije jednodušno proglašavane terorističkim. Nakon

niza gerilskih/terorističkih akcija koje su prethodile ratu za nezavisnost od kolonijalnih vlasti, nastale

su mnoge nove države kao što su Izrael, Kenija, Cipar, Alžir itd. Zemlje istočnog bloka podržale su

mnoge oslobodilačke pokrete u zemljama Trećeg svijeta u borbi protiv kolonijalne dominacije Zapada,

uz tumačenje kako se ne radi o 'terorizmu' i 'teroristima', nego o 'gerilcima, borcima za slobodu'.

21

Konačnom pobjedom komunista u Kini, najprije protiv okupatorske vojske carskog Japana, a zatim i u

građanskom ratu protiv vojske nacionalističkog pokreta Kuomintang koju je vodio general Chiang Kai-

sheka, 1949. godine okrenuta je nova stranica, ne samo u odnosima Istoka i Zapada nego i u odnosima

na samom Istoku40. Za razliku od istočnoeuropskih država kojima je "socijalizam" uvezen na

sovjetskim tenkovima, Kina je imala autohtonu revoluciju41. Kao najmnogoljudnija zemlja svijeta,

Kina se nije dala impresionirati sovjetskim iskustvom. U odnosima Kine i SSSR-a s vremenom dolazi

do ideoloških trvenja koja se prenose i na sve druge sfere, što završava njihovim potpunim razlazom uz

razmjenu topničkih salvi i mrtvim graničarima na obje strane.

Rat u Koreji, odmjeravanje snaga Istoka i Zapada, uz razmišljanja o neophodnosti nuklearnog

udara, završio je neodlučnim rezultatom u kojem su obje strane imale teške žrtve ali se usprkos

upinjanju nisu pomaknule dalje od 38. paralele na kojoj je rat i počeo.

Gerilski rat koji je, s jedne strane, vodio Fidel Castro na čelu Pokreta 26. srpnja, te Revolucionarni

direktorij koji se više zalagao za terorističke akcije, a vodio ga je Jose Antonio Echevarria, označio je

osnovnu dilemu kojoj radikalna ljevica još uvijek nije dala konačan odgovor. Kako je Echevarria

poginuo prilikom izvođenja neuspješnog atentata na

22

kubanskog diktatora Batistu 13. ožujka 1957. godine, preživjeli članovi su se povukli na planinu Sierra

Maestra i uspostavili suradnju s Castrom. U suradnji s manjim oružanim grupama Socijalističke stranke

i Komunističke partije, kao i njihove logistike u organiziranju generalnog štrajka, Castro je 4. siječnja

1959. ušao u Havanu dok je Batista pobjegao iz zemlje. Pobjedom kubanske revolucije Fidel Castro i

Ernesto Che Guevara postali su ikone gerilskih pokreta diljem svijeta.42 Intervencija Castrovih

protivnika u Zaljevu svinja, uz logističku podršku CIA-e, neslavno je propala. Taj je događaj pokazao

da se i mali mogu vrlo učinkovito braniti pa čak ako je neprijatelj tako velika i moćna velesila kao što

je SAD. Castrova karizma bila je u usponu.

Kubanska kriza 1962. dovela je svijet na rub trećeg svjetskog rata. Nakon što je nuklearni rat

izbjegnut, suočeni s odlučnošću SAD-a da se brane svim raspoloživim sredstvima, Sovjeti s Kube

povlače balističke rakete koje su mogle nositi nuklearne bojeve glave i dohvatiti bilo koji cilj unutar

SAD-a.

Uostalom i berlinska kriza je pokazala da ni Zapad nije ništa manje spreman na žrtve kad su u

pitanju simboli. Zapadni Berlin je opstao isključivo zahvaljujući zračnom mostu kojeg su sovjetski

piloti ometali bez većih uspjeha. I sam Berlinski zid bio je vremenski ograničen pucanj u prazno.

Početkom sedamdesetih brutalne represivne vojne diktature podržane CIA-inom infrastrukturom

u Argentini, Čileu i Urugvaju, pogodovale su razvo-

23

ju lijevih gerilskih pokreta43. Pogrešnu procjenu situacije u Boliviji, Che Guevara je 1967. godine

platio glavom. Iako su mu bolivijski rangeri, predvođeni CIA-im instruktorima, odsjekli ruke, nisu

mogli spriječiti da Che postane besmrtna revolucionarna ikona.

Korporacija ITT financirala je 1973. rušenje prosocijalistički orijentiranog čileanskog

predsjednika Salvadora Allendea, izabranog na demokratskim izborima. Tenkovi su pucali na

predsjedničku palaču, a eskadroni smrti su pobili na desetke tisuća moralno i politički nepodobnih kako

bi se zaštitilo američke interese. Bio je to dodatni poticaj jačanju gerilskih pokreta diljem Latinske

Amerike.44

Međutim, jedan drugi događaj poslužio je kao katalizator promjena. Početak rata u Vijetnamu donio je

sa sobom nove oblike razaranja - tepih bombardiranjem brisani su ljudi, naselja i vegetacija. No

istovremeno se počelo ubrzano mijenjati i stanje svijesti mladih ljudi i studenata diljem svijeta.

Studenti su prestajali nijemo promatrati što njihovi očevi uz podršku majki, baka i djedova čine u

njihovo ime. Rat u Vijetnamu, protesti koji su taj rat pratili u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj,

Zapadnoj Njemačkoj itd. mobilizirali su studente koji su spontano preko noći, postali moćan politički

faktor. U nastojanju da marginaliziraju studentske zahtjeve za prekidom rata u Vijetnamu i korjenitim

društvenim promjenama, vlasti zapadnih zemalja napravile su

24

kardinalnu grešku - upotrijebile su silu. Nasilje koje se razlilo ulicama od Washingtona, Londona,

Pariza, Milana, Zapadnog Berlina, Praga i Zagreba, ukazalo je da se na nasilje može i mora odgovoriti

nasiljem.

Filozofska ikona studentskog pokreta 1968., Herbert Marcuse, ustvrdio je da manjine imaju

"prirodno pravo na otpor, pravo da posegnu i za nezakonitim sredstvima - ako se pokaže da su zakonita

sredstva nedovoljna. Zakon i red su uvijek i svugdje zakon i red koji štite etabliranu hijerarhiju."45

"Građanskom društvu treba slomiti kosti", izjavio je Marcuse. Bio je to prijedlog kojeg su mnogi

prihvatili kao zadatak dana.

Studentski pokret koji je bujao zahvaljujući spontanitetu, nestao je s političke scene brže nego li

je nastao onda kad je postalo izvjesno da se postavljeni zahtjevi i ciljevi ne mogu ozbiljiti preko noći,

Parole "Radi sada, misli kasnije" ili "Budimo realni, tražimo nemoguće" ukazivale su da pokret nije bio

dovoljno teorijski promišljen pa samim tim ni utemeljen. Jedan od glavnih razloga ubrzanom rasipanju

pokreta bilo je neriješeno pitanje unutarnje organizacije. Neki su predlagali lenjinstički tip partije, oblik

koji je jedini omogućavao paralelno legalno i ilegalno djelovanje. Većini, (opravdano) zaplašenoj

mogućnošću da se studentski pokret direktno uvede u staljinizam, prijedlog se nije svidio. Demokratski

centralizam, osnovna poluga za funkcioniranje lenjinističkog tipa partije, kojim je odluka

25

većine obvezatna za manjinu, pokazao se neprimjerenim jer nije mogao očuvati dignitet manjine.

Iskustvo Treće internacionale kritizirao je i Bakunjin koji je možda i isforsirao Marxovu misao i

to tako što joj je pridavao jedno univerzalno značenje - autoritarnu koncepciju. Na žalost, kasnije se ta

opasnost na koju je upozoravao i obistinila.46

Dovoljan je bio letimičan pogled preko Berlinskog zida da se vidi kako taj model funkcionira u

praksi. Posebno kako izgleda društvo u kojem postoji samo jedna partija koja je srasla s državnom

strukturom i u kojem dignitet manjine, posebno pojedinca, ničim nije zaštićen. Tražiti prava za

pojedinca (ljudska, građanska) bilo je anatemizirano, uz pripadajuću zatvorsku kaznu za onoga tko se

drzne zatražiti tako nešto. Nedemokratski ustroj partije u čitavoj "realsocijalističkoj Europi" razlio se

društvom čega su posljedice bili koncentracijski logori kao mjesto u kojem prije ili kasnije završi

manjina po bilo kojoj osnovi.

Propast studentskog pokreta, uvjetovana između ostalog upotrebom državno-policijskog nasilja,

ne jednom je označen kao preduvjet koji je naveo radikalne pojedince i grupe koje nisu imale namjeru

pomiriti se s porazom, da se odluče suprotstaviti državi uzimajući oružje u ruke. Kako su se za oružani

otpor uglavnom odlučili intelektualci lansirana je krilatica "kritiku perom zamijenimo kritikom oružja".

26

Mnogi pokreti u zemljama Trećeg svijeta, koji su bili nazivani terorističkim, počinjali su s gerilskim

akcijama te su mukotrpno, od ignoriranja i osporavanja, preko prešutnog priznavanja, s vremenom

napredovali sve do pregovaračkog stola. Vlastitom ustrajnošću i upornošću, uz znatnu podršku

financijskih i vojnih sponzora, stizali su do vojnih pobjeda ili do političkih pregovora koji su, uz

neizbježan kompromis, vodili do zacrtanog cilja. To su uglavnom bili uzori koje su kasnije pokušale

kopirati razne gerilske, terorističke grupe, poglavito europske s kraja šezdesetih, sedamdesetih pa i

osamdesetih, sve do pada Berlinskog zida.

Terorizam je i dalje bio u kontekstu revolucionarne borbe, bilo da se radilo o nacionalističkim,

separatističkim, desnim ili isključivo lijevo ideološki motiviranim grupama, s tim da je izlazio iz okvira

antikolonijalne ili neoantikolonijalne borbe47-

Početkom sedamdesetih u Zapadnoj Njemačkoj s akcijama su započeli: Pokret 2. lipanj (B2J),

Frakcija crvene armije (RAF), Revolucionarne ćelije, Crvena Zora, itd.

U Italiji su s akcijama krenule Crvene brigade, Prva linija, itd, u Francuskoj Direktna akcija

(AD), u Belgiji Borbene komunističke ćelije (CCC), u SAD-u SDS i Weatherman, a u Japanu Japanska

crvena armija, itd.48

Naravno, uz brojne ljevičarske skupine postojale su i nacionalističko-separatističke grupe kao što je

27

IRA (Irska republikanska armija) koja se borila za odcjepljenje Ulstera (šest sjevernih irskih provincija)

od Velike Britanije i za njegovo priključenje Republici Irskoj. Počeli su u isto vrijeme, preživjeli su, ali

još uvijek nisu uspjeli ostvariti postavljeni cilj. IRA je specifična s obzirom na ciljeve za koje se bori,

ali je po metodama vrlo bliska radikalnoj ljevici s kraja sedamdesetih. Sukob je uzrokovan

višestoljetnom dominacijom protestanata nad katolicima. Unatoč žestokim sukobima i pokušajima

nekoliko britanskih premijera, od Margaret Thatcher do Tonyja Blaira, da ih se riješi na način

prihvatljiv za obje zajednice (nešto manje od 640 tisuća katolika i oko 800 tisuća protestanata) za sada

se ne nazire rješenje koje bi trajno omogućilo odustajanje od terorističkih napada IRA-e. Ideološko

određenje IRA-e može se iščitati kroz izjavu Mariead Farrell koja je 1988. ubijena u sukobu sa

pripadnicima SAS-a u Gibraltaru. " Ja sam potlačena kao žena, a također i kao Irkinja. Možemo

uspješno okončati našu potlačenost kao žene ako prvo okončamo potlačenost naše zemlje".49

Nešto slično tome već desetljećima pokušava učiniti i ETA (Euskadi ta Askatasuna – Sloboda za

baskijsku domovinu), osnovana 1958. koja je s prvim akcijama započela 1959. godine. ETA je bila

jedina grupa koja se kontinuirano suprotstavljala Francu i svim demokratskim vladama nakon njegove

smrti. U formuli "tri plus četiri jednako jedan" sažet je njihov pokušaj odvajanja dijelova Fran-

28

cuske i Španjolske kako bi utemeljili vlastitu državu. Jedino što se pouzdano može reći po tom pitanju

jest da su strane u sukobu ukopane i nespremne za bilo kakav dogovor. Ideologija im je, od

polutrockističke šezdesetih i sedamdesetih, devedesetih postala krajnje nacionalistička.50

Ukratko, borba se nastavlja. Južnomolučki separatisti pokušavali su sedamdesetih odvojiti svoje

otočje od Indonezije. Kako bi skrenuli pozornost na sebe, oteli su dva vlaka u Nizozemskoj 1975. i

1977. godine. Sve do tada gotovo nitko nije ni znao gdje se nalaze Južnomolučki otoci, a još manje za

što i protiv koga se bore. Ti potezi ipak im nisu donijeli toliko željenu međunarodnu simpatiju i

podršku51.

Zajedničko svim grupama, bile one u zapadnoj Europi ili u SAD-u, jest da su ih osnovali

sudionici studentskog pokreta i da su sve nastojale stvoriti predrevolucionarnu situaciju u zemljama u

kojima su djelovale. RAF se povezao sa George Habashovim marksistički profiliranim Narodnim

frontom za oslobođenje Palestine. Uvriježeno je mišljenje da je Narodni front za oslobođenje Palestine

izveo prvu otmicu zrakoplova u srpnju 1968. U Rimu su uspjeli oteti Boeing 707 izraelske zračne

kompanije El Al i prisiliti ga da sleti u Alžir. Trideset i dva putnika židovskog porijekla držani su u

avionu kao taoci pet tjedana prije nego li su pušteni.52 No to je jedna od najponavljanijih

dezinformacija dostojna Gobelsove promidžbe. Ustvari, malo je poznato da su prvu otmicu zrakoplova

izveli Izraelci. U prosincu 1954.

29

izraelski ratni zrakoplovi oteli su sirijski civilni zrakoplov kako bi se domogli talaca za razmjenu

zarobljenih izraelskih vojnika. Ova, namjerno prešućivana, informacija baca potpuno novo svijetlo na

otmice aviona. Jer državni teror je i ovdje u ideji i realizaciji pretekao terorizam radikalnih grupa.*

Učestalost terorističkih napada na europskom tlu dovelo je do stvaranja kovanice 'euroterorizam'.

Bombe su prštale na sve strane. Otimali su se avioni i 'ugledni' političari, diplomati i bankari. Izgledalo

je kao da se cijeli svijet urušava i da zemlje Trećeg svijeta imaju svoje predstavnike u metropoli, a onda

je 'imperija' uzvratila udarac. Koliko god bili naoružani, obrazovani, okretni i beskompromisni 'borci za

novi svijet' ostali su kratkih rukava. Vladajuća svjetska birokracija odnijela je čistu pobjedu - pobjedu

sustava nad pojedincem!

* Chomsky, Noam Fateful Triangl - The United States, Israel & Palestinians, Pluto press, London 1999., str. 77.

Bliski istok

Govoriti o teroru i terorizmu, a ne spomenuti Bliski istok, Zapadnu obalu, pojas Gaze, Jeruzalem,

Tel Aviv, Palestinu ili Izrael – jednostavno je nemoguće. Izrael je osnovan 1948. godine, između

ostalog, nakon niza terorističkih napada koje su izveli Borci

30

za slobodu Izraela poznatiji kao Stern Gang i Nacionalna vojna organizacija. Menachem Begin preuzeo

je zapovijedanje Irgunom krajem 1943. godine. Najspektakularnija Irgunova akcija na čelu s Beginom

izvedena je u srpnju 1946. godine kad su minirali hotel Kralj David u Jeruzalemu. U tom napadu

dignuta su u zrak dva kata sjevernog krila zgrade u kojima se nalazilo Britansko zapovjedništvo za

Palestinu i Transjordaniju. Menachem Begin i Jitzak Shamir jedan od lidera Stern Ganga, kasnije su

postali izraelski premijeri. Teroristička prošlost nije zasmetala Beginu da nakon potpisanog mira u

Camp Davidu, uz posredovanje tadašnjeg američkog predsjednika Jimmya Cartera, podijeli Nobelovu

nagradu za MIR s egipatskim predsjednikom Anvarom el-Sadatom.53

Teroristički napadi na domicilno stanovništvo koje se bunilo protiv doseljavanja Židova u

Palestinu i napadi protiv britanske uprave ubrzali su donošenje odluke o povlačenju britanske vojske s

tog područja. Njeno prisustvo ionako nije moglo spriječiti stalne sukobe Arapa i Židova. Doseljavanje

je samo pojačavalo sukobe i širilo rijeku krvi i mržnje.

SAD u prvi trenutak nisu podržale osnivanje židovske države ali su se vrlo brzo prilagodile

situaciji i bezrezervno podržavali Izrael u svim narednim bliskoistočnim sukobima tretirajući ga kao

svoj 'strategijski posjed'. Nastankom Izraela, Palestinci su praktički postali jedini totalni gubitnici. U

nemogućnosti da se frontalno sukobe sa sve jačom izrael-

31

skom vojskom posegnuli su za gerilskim akcijama i terorizmom kao oružjem slabijih. Jaser Arafat,

lider PLO-a, služio se terorizmom kako bi prisilio Izrael i njegove saveznike na kompromis i priznanje

prava palestinskom narodu na svoju državu, Danas je on, kao i palestinski narod, još uvijek daleko od

ostvarenja cilja, pokušava ga se gurnuti u stranu kako bi se na njegovo mjesto postavio netko

prihvatljiviji izraelsko-američkoj viziji mira i palestinske države. Arafat je godinama pregovarao i

zagovarao kompromisno rješenje. No ostaje pitanje ima li Arafat uopće više nadležnost potpisati MIR s

Izraelom. Pitanja Jeruzalema, Zapadne obale i pojasa Gaze mogu se riješiti jedino ako za to postoji

obostrani interes. Ali ni to možda nije dovoljno jer postoji još niz interesa koji su se oduvijek preklapali

na tom prostoru. Ipak, posredno, putem terorizma su i sami Židovi došli do države, a nije isključeno da

će i Palestinci na isti način jednog dana ostvariti pravo na vlastitu državu.

Još početkom sedamdesetih godina zapadnonjemački Pokret 2. srpnja bio je i te kako "svjestan

značaja palestinske borbe za svjetsku revoluciju". U letku "Shalom i napalm" pojasnili su vlastita

stajališta: "Europski i američki kapital instalirali su na Bliskom istoku vrlo jako vojno uporište te

aktivno podržavaju križarske pohode cionista na arapske teritorije... Milijarde koje Njemačka daje

Izraelu kao ratnu reparaciju za pomoć i razvoj odlazi na naoružavanje. Pod krinkom da se želi iskupiti

za nacisti-

32

čke zločine počinjene nad Židovima, Njemačka pomaže Izraelu činiti zločine protiv Arapa u Palestini.

... Naša solidarnost neće se ograničiti samo na apstraktne izjave, kao u slučaju Vijetnama, već u

konkretnim akcijama, u borbi protiv privilegiranih odnosa cionističke države s fašističkom

Njemačkom."54

Šezdesetih godina je rat u Vijetnamu predstavljao os oko koje su se okupljali pripadnici tadašnje 'nove

ljevice' pokušavajući definirat njegov antiimperijalistički karakter. Za novu generaciju radikalne ljevice

s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, to je bilo neriješeno palestinsko pitanje. U Palestincima su

vidjeli pokretače svjetske revolucije, a poslije američkog poraza i povlačenja iz Vijetnama težište

sukoba premješta se na Bliski istok.

Predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaser Arafat u svom je pismu

Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u studenom 1974. godine pokušao ukazati na razliku: "između

revolucionara i terorista u odnosu na ciljeve za koje se bore. Tko god stoji uz pravednu stvar i bori se

za slobodu i oslobođenje svoje zemlje od osvajača, naseljenika i kolonijalista nikako se ne može

nazvati teroristom".55 George Bush stariji je kao potpredsjednik 1988. godine definirao teroriste kao

one "koji ubijaju suce, novinare, članove vlade, policajce, svećenike i druge koji brane vrijednosti

građanskog društva. Borci za slobodu, naprotiv, nastoje se pri-

33

državati međunarodnog prava i civiliziranih pravila ponašanja. Oni napadaju vojne ciljeve, a ne

nezaštićene civile"56.

Lijevi i desni terorizam

Od kraja šezdesetih, pa sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, pod zajednički naziv

terorizam svrstavani su lijevi i desni pokreti i grupe, bez obzira što su propovijedali i za što su se,

barem deklarativno, borili. Stavljajući znak jednakosti između lijevog i desnog vladajući establishment

htio je obezvrijediti, relativizirati ciljeve za koje se radikalna ljevica borila u nenaklonjenom okruženju

samozadovoljne "države blagostanja". Inzistiranjem na identičnosti lijevog i desnog željeli su negirati

razlike u njihovom manifestiranju. Terorizam radikalne ljevice bio je naglašeno selektivan. Napadalo

se uglavnom na određenu osobu, simbol sustava, kako bi se sustav pokazao ranjivim te se tako država u

očima deprivilegiranih pokazala dodirljivom. Selektivnošću se jedino moglo izbjeći nevine žrtve.57

Obilježje desnog terorizma bila je neselektivnost, napad na namjerno odabrane ciljeve kako bi se

ubilo što više nevinih ljudi, nanijela što veća materijalna šteta i utjerao strah u kosti stanovništvu,

nudeći istovremeno uklanjanje sveopće nesigur-

34

nosti uvođenjem čvrste ruke. Oni koji su stajali iza pokretanja, financiranja i organiziranja grupa

ekstremne desnice htjeli su terorističkim akcijama izvesti preventivni udar protiv skretanja društva u

lijevo. Trag novca kojim su financirane radikalne grupe desnice uvijek je vodio ka crnim fondovima

koje su kontrolirale obavještajne službe.58 Analize desnog terorizma u Europi, ali i u drugim zemljama,

u pravilu su ukazivale na njegovu povezanost s tajnim službama ili pojedinim sekcijama tajnih službi.

Poglavito tijekom hladnog rata, desni teror establishementu je izgledao kao dobrodošlo sredstvo za

zaustavljanje pretjeranog skretanja društva u lijevo. No valja primijetiti da ni lijevi terorizam nije bio

imun od tutorstva različitih tajnih službi. Iako u početku posve samostalan, teror radikalne ljevice ubrzo

se upleo u mrežu tajnih službi istočnog bloka i tako počeo služiti kao produžena ruka sovjetskih

državnih interesa.

Mnoge su akcije radikalne ljevice bile loše isplanirane, izvedene protiv pogrešnih ljudi, u

pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Tako je, ne jednom, učinak bio potpuno suprotan od

planiranog.59

Nasilje radikalne ljevice i njen terorizam, može se najpreciznije i najobuhvatnije pokušati definirati ako

se kao "okvir" uzmu njegovi uzroci. Analizom - kada? zašto? tko? - ulazimo u sam problem. Odlučiti

se na terorističku akciju nije baš uobičajeno i jednostavno, a još manje se takve odluke donose

35

preko noći. Najvjerojatnije se takva odluka kuha duže vremena u loncu poremećenih društvenih odnosa

i vrijednosti. Terorizam radikalne ljevice, koji nije proizveden u laboratorijima tajnih službi, javlja se u

pravilu kao odgovor na nasilje države, teror vladajućih elita koje nastoje odnose u postojećem poretku

održati nepromijenjenim. Ukoliko su promjene neizbježne, poput promjena u proizvodnom procesu

izazvanih informatičkim i tehnološkim inovacijama, onda ih se nastoji što je moguće više iskoristiti u

svrhu maksimalizacije profita i kontrole njihova daljnjeg širenja kako bi se spriječila primjena

inovacija kod konkurencije. Istovremeno, nastoji se kanalizirati radničko nezadovoljstvo izazvano

rastom produktivnosti koje plaće u pravilu ne prate. Postojeći potencijali kojima bi se mogle provesti

relativno bezbolne promjene troše se u pravilu na opstrukciju bilo kakvih promjena. Upravo u takvom

okruženju radikalna ljevica putem nasilja i terorizma nastoji stvoriti predrevolucionarno stanje,

legitimirati se kao jedna od strana u "građanskom ratu" te tako privući "klasno svjesne" na svoju stranu,

kako bi se pokazalo da se jedino oružanim putem "građanskom društvu mogu slomiti kosti".

Mnogi su autori, poglavito oni sa Zapada, tvrdili da je terorizam radikalne ljevice bio inspiriran i

djelomično financiran iz Istočnog bloka. No, za te tvrdnje uglavnom nije bilo nikakvih opipljivijih

dokaza sve do pada Berlinskog zida. Analizom dokumenata bivše istočnonjemačke tajne službe

36

STASI postalo je očigledno da su pružali logistiku pripadnicima Frakcije crvene armije. Nekolicini od

njih, prokazanih na Zapadu, omogućili su novi identitet i smještaj u Istočnoj Njemačkoj.

Krajnji cilj radikalne ljevice, bilo da se radilo o RAF-u, Direktnoj akciji, Crvenim brigadama,

Borbenim komunističkim ćelijama ili 17. novembru, kad su krenuli u oružanu kritiku svega postojećeg,

bio je preradikalan i neprihvatljiv u svojim temeljnim postavkama i konzekvencijama i za samu

Moskvu i sve ono što je ona tada predstavljala.60

Nasilje radikalne ljevice bilo je odgovor na nasilje vladajuće strukture u funkciji korjenite

promjene, negacije postojećeg "raja na zemlji - države blagostanja". Do prvog šireg i dubljeg

nezadovoljstva dolazi sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća uslijed strukturalne krize u tadašnjoj

Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Japanu, SAD-u i nekoliko drugih

visokorazvijenih država. Generacije koje su stasale šezdesetih godina iskazale su svoje neslaganje sa

svijetom svojih očeva tražeći - odmah i sada - radikalnu promjenu odnosa na sveučilištu i čitavoj

društvenoj strukturi.61

Rat u Vijetnamu bitno je odredio ponašanje mladih te se smatra katalizatorom studentske pobune

1968. godine. Uz neznatne nijanse, zapadnoeuropske elite su na prosvjede studenata, ponegdje

vaninstitucionalno podržane i od dijela radnika, gledale kao na demonstracije mladih besposličara. Na

zahtjeve za korjenitim, radikalnim reformama

37

odgovorili su policijskim kordonima, vodenim topovima i oklopnim vozilima. Na nasilje je

odgovoreno nasiljem. Kako je to inače uobičajeno spirala nasilja je porasla za još jednu stepenicu što je

kod pristalica radikalne ljevice bio neophodan uvjet za sazrijevanje spoznaje o potrebi adekvatne

organizacije kako bi mogli učinkovito uzvratiti na nasilje policije. Sam studentski pokret zapao je u

krizu u prvom srazu s represivnim državnim aparatom. Spontanitet na kojem je pokret nastao i razvijao

se pokazao se nedovoljnim i neadekvatnim kad se pokret suočio s prvim porazima. Same rasprave

među studentima, sudionicima pobune 1968., da li inzistirati na spontanitetu pokreta te tako zadržati

njegova izvorišta i slobodu koja iz toga proizlazi, ili se odlučiti za lenjinistički tip partije, znajući što on

sa sobom nosi - vrlo brzo je okončalo policijsko nasilje. Dezintegraciji studentskog pokreta u jednakoj

mjeri su pridonijeli spoznaja da se do željenih promjena ne može doći preko noći, kao i različiti oblici

policijske i državne represije usmjereni prema sudionicima šezdesetosmaške pobune.

Tanki, rasuti sloj razočaranih pojedinaca, posljednji rov neporaženih revolucionara, ideološki

impregniranih ostavštinom Treće internacionale, uglavnom su bili nesvjesni posljedica koje za njihov

politički angažman može imati prihvaćanje lenjinističkog tipa partije. S jedne strane to je bio jedini

mogući oblik organiziranja koji omogućuje istovremeno legalno i ilegalno djelovanje, neophodno

38

u srazu sa svemogućom državom. S druge strane, takva unutarnja organizacijska struktura, uz političko

određenje da pojedinac nije ništa, a organizacija je sve i demokratski centralizam kao mehanizam

funkcioniranja, direktno je vodila u totalitarizam.

Prihvaćanje lenjinističkog tipa partije kao oblika organizacije, omogućio im je da na nasilje

vladajuće elite odgovore nasiljem. Nakon nekoliko godina iskustva urbane gerile, uviđajući da od

toliko željene revolucije na Zapadu neće biti ništa (jer revolucije ili kontrarevolucije su uvijek pokretale

samo prazne ili preskupe samoposluge), grupe radikalne ljevice počinju se predstavljati kao peta kolona

zemalja Trećeg svijeta u metropoli. Ulrike Meinhof je na suđenju u Stuttgartu 1974. u obrazloženju

ciljeva kojima su težili izjavila: "Naša borba je svjetska, revolucionarna, antiimperijalistička borba koja

ne poznaje nacionalne granice". Crvene brigade u Italiji također su inzistirale na stvaranju europske ili

barem sredozemne dimenzije revolucionarne borbe. Kako bi se stekli uvjeti za takvo organizacijsko

povezivanje inzistirali su na "klasnom ratu u vlastitoj zemlji". Slijedilo je povezivanje grupa radikalne

ljevice na europskom i svjetskom planu kao odgovor "međunarodnom povezivanju kapitala", no ni to

im nije pomoglo u srazu sa svemoćnom državom. Vrlo brzo bili su ubijeni, živi sahranjeni po

zatvorima ili sakriveni po pustinjama Bliskog istoka. Ubrzani razvoj znanosti i informatičkih

tehnologija i sveopća

39

kompjutorizacija društva omogućili su provedbu vrlo uspješne i trajne, sveopće kontrole. Bilo kakve

potencijalne pobune unaprijed su osuđene na propast ili su strogo kontrolirane i, naravno, vrlo vješto

kanalizirane. Što većim koracima informatizacija ide naprijed to se više, poput plime, širi filozofija

McDonaldsa i TV-serija bez početka, sredine i kraja s jedinom svrhom - ispiranje mozga kao

optimalnog načina življenja dvadeset i prvog stoljeća.

Jedan od autoriteta na području izučavanja terorizma Paul Wilkinson, kako bi što jednostavnije

objasnio borbu protiv terorizma navodi sljedeću usporedbu: 'Borba protiv terorizma je kao da si vratar.

Možeš izvesti stotine briljantnih obrana, ali se gledatelji sjećaju onog jedinog pogotka koji je prošao

pored tebe."62

Mislioci suvremene ljevice Ed Herman i Noam Chomsky nastoje definirati terorizam kao

represiju države. Oni argumentirano pokušavaju dokazati da su SAD teroristička država. S druge

strane, mnoge vlade nastoje definirati 'teror' kao akcije nevladinih, tajnih grupa.

U ostvarivanju svojih ciljeva teroristi koriste različite taktike: podmetanje bombi, otmice,

podmetanje požara, napade, otmice aviona, uzimanje talaca. Unatoč svim oblicima koje koriste u

funkciji ostvarivanja vlastitih ciljeva bitno je naglasiti da postoji razlika u odnosu na "kriminalce" koji

se također služe sličnim taktikama. Razlika je u motivaciji. Teroristi u prvom redu imaju političku, reli-

40

gijsku ili ideološku motivaciju, dok je kod kriminalaca na prvom mjestu materijalna korist.

U psihološkom smislu, smatra H. A. Cooper, teroristi su ljudi koji ne mogu prihvatiti življenje u

nesavršenom svijetu. Organiziraju se da bi bili što učinkovitiji, što je danas, uslijed strelovite

informatizacije, sve teže. Ipak, dvadeset i prvo stoljeće obilježio je vjerski obojen 'teror'. Vjera

(religija) se može odraziti na etničke razlike, npr.: Židovi su vjerska i etnička skupina dok su Sikhi

najreligiozniji u svojoj rodovskoj (plemenskoj) skupini. Vjera također može ukazivati i na klasne

razlike kako je to slučaj u Sjevernoj Irskoj gdje postoje velike ekonomske razlike između protestanata i

katolika.

Razlika između 'političkog' i 'svetog' terorizma je u tome što za religijski motiviranog teroristu

ubijanje nije sredstvo skončavanja nego završetak u njemu samome. Religijski 'sveti' terorizam vođen

je uvjerenjem da svijet u svakom slučaju ide svom konačnom kraju. Sama smrt nije važna ukoliko je

ona put u raj.63

Suvremeni terorizam pokušavaju definirati, objasniti i smjestiti u povijesni kontekst i autori kao

što je Samuel P. Huntington koji sve sukobe pokušava rasvijetliti s pozicije postojanja temeljnih

civilizacija koje ne mogu međusobno koegzistirati. Tako on dijeli svijet na zapadnu, konfucijansku,

japansku, islamsku, hinduističku, pravoslavno-slavensku, latinoameričku i afričku civilizaciju. Rat

civilizacija - teza je koja može naići na odobravanje samo kod

41

ekstremista! Danas je kao takav obilježen Osama bin Laden i sve ono što on simbolizira.

Tradicionalni moderni terorizam

Informatizacijom društva došlo se i do novih oblika manifestiranje terora i terorizma. Koliko god je

kompjutorizacija s uvijek dostupnim i trenutno pristupačnim bazama podataka bitno suzila mogućnosti

djelovanja terorističkih grupa, ipak je korištenjem Interneta došlo do novih mogućnosti za

suprotstavljanje sve superiornijoj državi. Teror se počeo širiti putem Interneta, a istovremeno i protiv

Interneta. Suprotstavljene strane pokušavaju blokirati siteove protivnika, onesposobiti baze podataka i

uopće spriječiti potencijalne korisnike da se koriste njima neprihvatljivim izvorima na Mreži.

Ulazak u 21. stoljeće obilježen je i terorističkim napadom na SAD. Upravo je napad 11. rujna

2001. općenito prihvaćen kao pravi početak 21. stoljeća Nakon zaprepaštenja činjenicom da je i

američki teritorij dohvatljiv, sve TV stanice objavile su ime i sliku nove aveti, sliku Osame bin Ladena

– lidera al-Kaide

Činjenice vezane uz napad u kojem su 11. rujna 2001. godine srušeni neboderi WTC-a, u prvi su

mah bile zamagljene uslijed svjetski disperzirane propagandne akcije. Prvotni šok: otmice aviona koji

42

se zatim zabijaju u najviše njujorške nebodere, te obrušavanje trećeg otetog aviona koji je za cilj

imao Pentagon. Je li pogodio Pentagon ili nestao do danas nije razriješeno. Uostalom, kao ni sudbina

pilota i posade koji su, nota bene, uglavnom bili američki državljani. Nevjerica koja je pratila događaje,

prvenstveno njegovana na mitu da je Amerika nedodirljiva na svom teritoriju, pratio je očaj i strah kako

je Amerika u ratu s okrutnim neprijateljima, 'islamskim teroristima' koji su, ničim izazvani, napali

simbole Amerike a time i cijelog Zapadnog svijeta. Naravno da se nitko, ili barem nitko iz svjetske i

pripadajuće satelitske administracije, nije sjetio da su SAD osamdesetih godina izvele teroristički

napad na Nikaragvu. Nikaragva se žalila Svjetskom sudu koji je i presudio u njenu korist. SAD su

ignorirale odluku suda i još su pojačali financiranje kontrasa koji su pokušavali srušiti međunarodno

priznatu vladu. Prilikom glasanja u Vijeću sigurnosti na zahtjev Nikaragve o rezoluciji kojom se sve

države pozivaju na poštivanje međunarodnog zakona SAD su uložile veto64. Štoviše, odlukom

Predsjedničke komisije da se dopusti tajna prodaja oružja Iranu 1987. omogućeno je financiranje

kontrasa.65

Američki interesi bili su daleko jači od poniženja koje su Amerikanci doživjeli od strane iranskog

režima 1979. Tada je u samo nekoliko dana islamska revolucija pod vodstvom Ajatolaha Ruholaha

Homeinija pobijedila i pomela proamerički režim šaha Reze Pahlavija. Nekoliko dana kasnije, 4. stu-

43

denog 1979., Revolucionarni islamski studenti zarobili su osoblje američke ambasade i držali ih kao

taoce 444 dana.

Odgovor SAD-a na rušenje Twinsa, napad na nedovoljno definirane neprijatelje upotrebom

najsuvremenijih tehničkih sredstava, zamutio je samu svrhu zašto se sve to radi. Odgovor terorom na

terorizam neće ni za milimetar približiti SAD, a ni Afganistan, ikakvom pravednom rješenju. Postoje i

drugi pristupi pomoću kojih se može suzbiti terorizam: poput pomoći siromašnom jugu obrazovanjem

njegovog stanovništva, zdravstvenim zbrinjavanjem, razvojem i otvaranjem perspektiva. Upotrebom

Murphijevog zakona – ukoliko ne možeš malim čekićem uzmi veći – ništa se neće riješiti. Povijest

terora i terorizma govori o tome. No ni to nije spriječilo administraciju SAD-a predvođenu s Georgeom

W. Bushem, uz savjetničku pomoć Paula Wolfovitza da bez suvišnih zašto, ne čekajući rezoluciju UN-

a i uz pomoć V. Britanije, napadne Irak, pravdajući napad postojanjem oružja za masovno uništavanje.

Naravno ništa od takvih oružja još nije pronađeno ali je zemlja temeljito opljačkana, popaljena i u

potpunom rasulu, a naftna polja i dalje uredno rade pod stopostotnom kontrolom transnacionalnih

korporacija sa sjedištem u SAD-u.

Suvremeni 'islamski' terorist spremniji je poginuti za svoju ideju, za razliku od terorista koji

izviru iz judeo-kršćanske tradicije. On je toliko si

44

guran u ispravnost svog odnosa s Bogom da je u svaku svoju akciju spreman uračunati vlastitu smrt.

Suvremeni 'islamski' terorist ne postavlja bombu - on je bomba. Ne ispaljuje projektil – on je sam

projektil. I ono što je zapadnoj civilizaciji nepojmljivo, islamski terorist u Boga ne vjeruje – on je u

Boga siguran.

Samoubilačke napade koristila je u staro doba židovska sekta sicairisi i islamski hašašini. U

osamnaestom stoljeću samoubilačke napade koristili su muslimani u jugozapadnoj Indiji, sjevernoj

Sumatri i na južnim Filipinima boreći se tako protiv zapadnjačke dominacije i kolonijalizma.66

Samoubilački napadi bili su dio terorističke prakse ruskih socijal-revolucionara (Esera) s početka

prošlog stoljeća. Ni Japancima samoubilački napadi nisu bili strani. Pred kraj Drugoga svjetskog rata

više od dvije tisuće pilota dragovoljaca kao kamikaze napadali su američke vojne ciljeve, većinom

brodove.67 O bombašima samoubojicama govorio je i Che Guevara. Na Bliskom istoku prvi bombaš

samoubojica bila je žena, kršćanka, devetnaestogodišnja Loula Aboud, voda jedne od grupa otpora

izraelskoj okupaciji južnog Libanona koja je trajala od 1982. pa sve do 2000-te. Raznijela se

eksplozivom kad se našla u bezizglednoj situaciji okružena izraelskim vojnicima u njenom rodnom

Aounu 1982. godine.68 U Libanonu se 9. travnja 1985., nedaleko od al Šuf Džezina s punim

automobilom eksploziva raznijela muslimanka Hidali

45

Sana ubivši dva izraelska vojnika i ranivši još dvojicu.69 Prva žena koja je ravnopravno sudjelovala u

borbama, rame uz rame s mudžahedinima, bila je Fatima Gazal. Ona je 1936. godine sudjelovala u

borbama oko Vadi Azuna. Prva žena mučenik nakon izraelsko-arapskog rata 1967. godine bila je Šadia

Abu Gazal.

Lejla Halid svjetsku je slavu stekla otmicama aviona šezdesetih i sedamdesetih godina.70 Dalal

Magrebi sudjelovala je u otmici autobusa 1978. godine kada je poginulo tridesetoro putnika. U prvoj

Intifadi koja je trajala od 1987. do 1993. žene nisu sudjelovale, no aktivno su se uključile u drugu, al-

Aksa Intifadu, koja je počela u rujnu 2000. godine. Takvi su napadi prisilili Izraelce da mijenjaju

strategiju obrane, ukoliko učinkovite obrane od bombaša samoubojica uopće ima. S druge strane,

napadi žena samoubojica potaknuli su rasprave u arapskom svijetu ima li njihovo samoubojstvo i

mučeništvo uopće uporište u islamu. Po jednima Kur'an takvo što odbacuje, a po drugima ne71.

Sedamdeset i dvije djevice koje su bile osigurane za muškarce samoubojice u raju zasigurno nisu

mobilizirale žene za mučeničko samoubojstvo.72

Pitanje trebaju li žene sudjelovati kao bombaši samoubojice ili ne dovelo je do rasprave između

šeika Tantavija, mule iz Kaira, kojeg većina Palestinaca drži za vrhovni vjerski autoritet, i šeika Jasina

osnivača i duhovnog i političkog lidera Hamasa. Tantavi je pozdravio sudjelovanje žena u samoubi-

46

lačkim bombaškim napadima unatoč tome što time žene zanemaruju svoju ulogu majke i žene

uključujući i poniznost. Jasin se nije suprotstavio Tantaviju na vjerskoj ravni, već je konstatirao da

nema potrebe za sudjelovanjem žena s obzirom da ima dovoljno muškaraca koji su to spremni učiniti

kad god zatreba. Mnogi su Palestinci bili uvjereni da je Jasin prvenstveno bio zabrinut da Hamas ne

izgubi monopol jer je Arafatov Fatah (dio PLO-a) prvi počeo koristiti žene u svojim akcijama. Ipak,

Jasin je tvrdio kako ga je strah da se bombaši samoubojice ne otrgnu kontroli te da se prestanu koristiti

samo u političke svrhe.73

Nisu sve akcije poslužile za ostvarivanje političkih ciljeva onima koji su ih isplanirali i poduzeli.

Naravno, u samim terorističkim planiranjima i napadima bilo je i podvala. Jedna od najpoznatijih bio je

napad Abu Nidalove grupe u lipnju 1982. na izraelskog ambasadora u Londonu u kojemu je teško

ranjen ambasador Shlomo Argov. Taj napad, u stvari inspiriran od strane Mossada, poslužio je Izraelu

kao povod za intervenciju u Libanonu.74

Početkom osamdesetih prosirijske grupe počinile su dvadeset i pet samoubilačka bombaška

napada u Libanonu tijekom Izraelske okupacije koja je okončana u svibnju 2000. godine. Hezbolah je

koristio žene za samoubilačke napade između 1983. i 1985., a Hamas između 1994. i 1996., ali je takva

praksa kasnije obustavljena.75 Voda Hamasa u poja-

47

su Gaze Abdel Aziz Rantisi, upotrebu samoubilačkih bombaških napada objasnio je nedostatkom

lovaca F-16, helikoptera Apachea, tenkova i projektila. "Upotrebljavamo ono što imamo i to ne zbog

raja i djevica, već zato jer smo pod okupacijom, a slabi smo".76

Sri Lankaški Oslobodilački tigrovi tamilskog Elama (LTTE), ili Crni tigrovi, prvi samoubilački

napad izveli su 1987. godine. Do 2000. izvedeno je 168 samoubilačkih napada. Žene su organizirale

trideset posto samoubilačkih napada. Velupillai Prabhakaran voda Tamilskih tigrova bio je

impresioniran djelovanjem Hezbolaha u Libanonu.77 Indijskog Premijera Rajiva Gandija ubila je

svibnja 1991. žena bombaš samoubojica78, pripadnica LTTE.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća samoubilačkih napada bilo je, osim u Libanonu i Sri Lanki,

i u Kuvajtu da bi se devedesetih krug zemalja u kojima su se dogodili samoubilački napad i proširio na:

Izrael, Indiju, Panamu, A1žir, Pakistan, Argentinu, Hrvatsku, Tursku, Tanzaniju i Keniju.

Islamski pokret otpora (Hamas) i palestinski Islamski džihad koristili su samoubilačke napade na

područjima koje je okupirao Izrael, a Hezbolah u Libanonu. U Egiptu su to činili Islamski džihad i al-

Gamaa al-islamija, u Alžiru Naoružana islamska grupa (al-Džama'a al-Islamija al-Musalah) i Inter-

nacionalni Barbar Khalsa (BKI) u Indiji. Oslobodilački tigrovi tamilskog Elama (LTTE) u Sri Lanki,

Kurdska radnička partija (PKK) u Turskoj i najtra-

48

ženiji američki neprijatelj Osama bin Laden, lider al-Kaide, u Afganistanu. Svim bombašima samou-

bojicama zajednički je cilj uništavanje vojne, političke, gospodarske i kulturne infrastrukture.79

Samoubilački napad kamionom koji je vozio pripadnik Hezbolaha, punjenim sa 2268 kg

eksploziva raznio je američku vojarnu u Beirutu 23. listopada 1983. godine. U eksploziji je poginuo

241 američki marinac. Dvadeset sekundi kasnije šest kilometara dalje eksplodirala je druga bomba od

816 kg postavljena u zgradi u kojoj su bili smješteni francuski padobranci iz sastava multinacionalnih

snaga. Poginulo je 58 padobranaca80. Deset dana poslije kamion ispunjen eksplozivom zabio se u

zapovjedništvo izraelskih snaga sigurnosti u Tiru. Poginulo je 29 izraelskih vojnika i tridesetak

palestinskih i libanonskih zatvorenika. Analitičari su smatrali da je taj napad odgovor na incident koji

se dogodio u Ashuri u Nabitiyehu devetnaest dana ranije.81

Ipak, nisu svi napadi automobilima bombama uvijek bili inspirirani od strane militantnih grupa.

Za to da iza nekih stoji državna obavještajna zajednica, i to ne samo jedne države najbolji je primjer

eksplozija automobila bombe 8. ožujka 1983. godine u zapadnom Beirutu. Libanonska obavještajna

jedinica, obučena i podržana od CIA-e postavila je auto-bombu ispred zgrade u kojoj je živio šiitski

klerik šeik Muhamed Husein Fadlulah. Poginulo je osamdeset a ranjeno dvjestotinjak ljudi. Mnogi su

poginuli narednih mjeseci u seriji eksplozija auto-

49

mobila bombi koje su postavili radikalni islamisti napadajući iz osvete američke ciljeve.82 U Libanonu

je od 1983, do 1999. godine izvedeno oko 50 samoubilačkih napada.

Nakon što je izraelsko zrakoplovstvo, u veljači 1992. godine, uspjelo ubiti generalnog sekretara

Hezbolaha, Abas Musavija, nije trebalo dugo čekati odgovor. U ožujku 1993. bombaš samoubojica je u

napadu na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu ubio 29 i ranio 250 ljudi.83 U istom gradu je godinu

dana kasnije, 1994., napadnut i židovski centar.84

U akcijama duboke penetracije u neprijateljske redove izraelski Shin Bet uspio je eliminirati

Jahija Ajjaša, proizvodača bombi za palestinske bombaše samoubojice, podmetnuvši mu mini

eksplozivnu napravu u mobilni telefon. S druge strane, Mossad je uspio na Malti ubiti Shikakia, vojnog

i političkog vodu palestinskog Islamskog džihada (Harakat al-Džihad al-Islami al-Filastini), što je na

neko vrijeme usporilo planiranje i izvođenje novih samoubilačkih napada.85

Martha Crenshaw sa sveučilišta Wesleyan u Americi smatra da nema neke bitne razlike između bom-

baša samoubojica, tibetanskog samožrtvovanja i irskih političkih zatvorenika koji su spremni umrijeti

štrajkajući gladu.86 Uostalom samoubojstvo je već otprije korišteno u nekim vojskama, poput već

spomenutih napada kamikaza za Drugoga svjetskog rata ili napada odreda iranskih basajia tijekom

iračko-iranskog rata.

50

Važno je napomenuti da je tijekom Prvoga svjetskog rata, nestao tabu devetnaestog stoljeća

prema kojemu se ne smije ubijati civile. Medu žrtvama Prvoga svjetskog rata bilo je pet posto civila. U

Drugom svjetskom ratu taj je postotak došao do pedeset posto. U Vijetnamskom ratu medu žrtvama je

bilo čak 90 posto civila. U svim oblicima nasilja danas, bilo da se radi o teroru ili o terorizmu, najčešće

su upravo civili meta napada.87 U više od 170 ratova nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno je 35

milijuna ljudi od kojih 90 posto civila.88

Sama povijest najnovijih i prošlostoljetnih sukoba na Bliskom istoku ima svoju pretpovijest, duboke

korijene, dok su još u Palestinu pristizali rijetki Židovi-kolonisti sa željom da usprkos surovim uvjetima

prežive i budu sjeme buduće nacionalne židovske države na teritoriju gdje su nekada živjeli njihovi

preci.

Napoleon je osvojio Egipat 1798. No on nije bio jedini - slijedile su druge europske države koje

su kolonizirale cijeli kontinent. Suočeni sa surovom stvarnošću Arapi se počinju pitati - "zašto nam se

sve to događa?" Smatrajući kako im se sve to događa jer "ne vjeruju dovoljno" i "ne mole se dovoljno",

odlučuju se vratiti korijenima - fundamentalizmu.

Hasan el Bana utemeljio je 1928. godine Muslimansko bratstvo, prvi moderni fundamentalistički

pokret u islamu. Krajnji cilj bio je obnova islamskog carstva. Protivnici su - križarski Zapad, strani

oku-

51

patori i njihova kultura koja se infiltrira u muslimansko društvo. Većina voda islamskih funda-

mentalista bili su članovi komunističkih partija. Islamskim fundamentalizmom pokušali su se

suprotstaviti okupaciji i modernizaciji sa Zapada. Vrlo brzo Muslimansko bratstvo se iz Egipta raširilo

u Siriju, Sudan, Jordan i druge arapske zemlje. U Palestini, uoči osnivanja države Izrael, bilo je trideset

i osam ogranaka Muslimanske braće. Novi članovi prisezali su jednom rukom na Kur'anu, a drugom na

pištolju. Borbeni pokliči bili su "Alah je naš cilj, Muhamed je naš voda, Kur'an je naš zakon, džihad je

naš put, smrt u službi Alaha je naša zapovijed".89

Pregovori 1916. godine između Britanije, Francuske, Rusije, i kasnije Italije, rezultirali su tajnim

Sikes-Picotovim sporazumom o podvođenju otomansko-arapskih teritorija pod europski utjecaj. U

prosincu 1917. godine Britanija počinje de facto upravljati Palestinom. Na konferenciji u San Remu 25.

travnja 1920. Palestina de jure od mandatnog sustava utvrđenog ugovorom Lige naroda prelazi pod

britansko tutorstvo. Paralelno uz useljavanje Židova u Palestinu izbijaju sukobi i pobune palestinskih

Arapa. Liga naroda odobrila je 24. srpnja 1922. Balforovu deklaraciju te tako priznala "povijesnu

povezanost Židova s Palestinom". Napeta situacija iz dana u dan je pogodovala terorizmu u kojemu je

meta bila čas jedna, čas druga strana. Spor oko Zapadnog zida (Zida plača) u Jeruzalemu

52

i dugotrajno nezadovoljstvo Palestinaca radi uskraćivanja prava na nacionalno samoodređenje i

protivljenje kolonizaciji zemlje od strane Židova prerasta u nasilje. Nacistički progoni Židova ubrzali

su nakon 1933. godine njihovo useljavanje, no najveći broj kolonista doselio se između 1924. i 1926.

godine. Palestinski otpor stranim zakonima i kolonizaciji prerasta u pobunu koja je trajala neprekidno

do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Londonskom konferencijom 1939. pokušalo se pomaknuti s mrtve

točke. No stavovi obiju strane bili su nepomirljivi. Palestinci inzistiraju na nasljednom pravu na

neovisnost dok Židovi ustraju na ostvarivanju židovske države. U svibnju je objavljen izvještaj

britanske vlade, McDonald White Paper, koji ne priznaje nikakve nakane za stvaranje židovske države

i istovremeno se odbacuju arapski zahtjevi da Palestina postane neovisna arapska država. Određeno je

da bi prestankom mandata 1949. godine Palestina trebala postati neovisna arapska država sa

zajedničkom palestinsko-židovskom vladom. Početkom 1940. britanske vlasti donose odluku o podjeli

zemlje na tri zone. U najvećoj je bila zabranjena dodjela zemlje osobama koje nisu Palestinci.

Palestinska pobuna usporila je ostvarivanje cionističkog cilja - osnivanje židovske države. Opći

cionistički odgovor sastoji se od pojačanog ilegalnog useljavanja Židova, terorizma i traženja načina da

ih u njihovim ciljevima podrže SAD. Grupa Stern, mala cionistička organizacija, počinila je niz

terorističkih napada,

53

ubojstava i pljački na području Tel Aviva. Tijekom rujna 1944. grupa Stern pokušala je neuspješan

atentat na britanskog visokog povjerenika u predgrađu Jeruzalema. U studenom su uspjeli ubiti

britanskog ministra za Srednji istok. U siječnju 1946. anglo-američki istražni odbor odbacuje ideju

preuranjene neovisnosti Palestine i predlaže da Palestina prijeđe pod starateljstvo novoosnovanih

Ujedinjenih Naroda. Podmetanjem bombe u jeruzalemski hotel Kralj David 22. srpnja, cionisti su

srušili krilo u kojem su bili uredi tajništva britanske vlade kada je poginulo 86 ljudi. Velika Britanija

odlučila je mandat prepustiti UN-u. Sabotaže, teroristički napadi pojačavaju se 1947. godine. Tri

pripadnika Irguna streljani su od strane britanskih vlasti. Zauzvrat Begin je pogubio dva britanska

dočasnika.

Usvajanjem rezolucije UN-a 181(11), 29. studenog 1947., predviđena je podjela Palestine na

dvije države. Palestincima koji su tada činili 70% stanovništva određeno je 47% teritorija.90 Britanija

najavljuje svoje povlačenje 15. svibnja. Cionisti kreću u daljnja zauzimanja teritorija dok susjedne

arapske zemlje na to najavljuju vojno intervenciju. Masakr 9. travnja u Deir Jasinu, selu u blizini

Jeruzalema, kad su ubijena 254 Palestinca počinili su pripadnici Itzela i Sterna. Sustavni teror nad

Palestincima dovodi do egzodusa 750 000 Palestinaca u susjedne zemlje. U palestinskom kolektivnom

sjećanju taj je čin zapamćen kao debka

54

(katastrofa). Židovska država je proglašena 14. svibnja 1948. godine. Prestankom mandata židovske

trupe kreću u daljnju okupaciju. Tako su preuzeli kontrolu nad 78% teritorija. Arapske zemlje prelaze u

neokupirane dijelove Palestine i tako izbija prvi Izraelsko-arapski rat. Palestinska oslobodilačka

organizacija (PLO) osnovana je 1964. Slijedili su novi ratovi u kojima je Izrael u pravilu bio vojno

nadmoćan.91 Područje Bliskog istoka postalo je središnje mjesto na kojem nema dana bez terora i

terorizma. Prva Intifada, palestinski ustanak na okupiranim područjima, započeo je 8. prosinca 1987. U

prvoj godini ubijeno je 318 Palestinaca, 20 tisuća je ranjeno, 15 tisuća uhićeno, 12 tisuća zatvoreno i 34

deportirano. Bio je to rezultat 'politike željezne šake' koju je kao odgovor na Intifadu najavio Izrael.

Šesnaestog travnja 1988. ubijeni su lideri PLO-a u Tunisu kao i muslimanski vjernici u jeruzalemskoj

džamiji al-Aksa 8. listopada 1990. Daljnje naseljavanje Izraela Židovima intenzivirano je raspadom

SSSR-a nakon čega se u Izrael doselilo gotovo milijun i pol ruskih Židova..

U Buenos Airesu 1992. i 1994. bombama su napadnuti izraelska ambasada i židovski centar.

Naravno, ne zbog situacije u samoj Argentini nego upravo i samo zbog onoga na i oko Bliskog istoka. I

jedno i drugo je zlo i također se ne da usporediti, a korijeni su vrlo duboki i promjenjivi, ovisno čijim

se očima gleda.

55

Pokušaji Yitzhaka Rabina da zaustavi spiralu terora i terorizma pristankom na pregovore i sjedanjem za

isti stol sa dojučerašnjim smrtnim neprijateljem Jaserom Arafatom u Oslu kolovoza 1993. nailazio je na

otpore s obje strane. Intifada je ipak prestala, pregovori su unatoč tradicionalnom nepovjerenju ipak

nastavljeni, a samim tim stjecao se dojam da napreduju. I što je bilo najvažnije, mir se vratio na ulice.

A onda se dogodio teroristički napad sa strane s koje je bio najmanje očekivan. Koliko su bila velika

nadanja samim početkom pregovora, toliko je bila razočaravajuća okrutna stvarnost kad je 4. studenog

1995. Yitzhaka Rabina ubio izraelski ekstremist Yigal Amir92. Krenuo je novi val nasilja - bombaši

samoubojice šehidi (mučenici), od kojih nema adekvatne i učinkovite obrane.

Borba protiv Izraela radikalnim islamistima daje dva razloga za samožrtvovanje. Jedan je 'sveti rat' koji

za bombaša samoubojicu nije samo borba protiv okupacije Palestine od strane Izraelaca nego i obrana

islama. Drugi je 'mučeništvo' - onaj koji se žrtvuje u 'svetom ratu' postaje mučenik.93

Ipak, postoji mala razlika između napada bombaša samoubojice koji se raznese eksplozivom i

napada palestinskog komandosa u akciji u kojoj nije predviđen bijeg. Obje vrste napada američki,

europski, ruski, a i mnogi drugi mediji, karakteriziraju kao samoubilačke napade iako je to nova

strategija, nova faza palestinskog otpora i nastavak

56

borbe za oslobođenje i uspostavu samostalne države94. Druga Intifada, koja traje od rujna 2000. unatoč

žestokom odgovoru 'željezne šake' Ariela Sharona, ne posustaje. Zanimljivo je napomenuti da je prema

podacima izraelske državne statistike u razdoblju od 1948. do 2003. zabilježeno više od dvije i pol

tisuće napada koje su izveli arapski (palestinski) radikali. Koliko je bilo izraelskih napada nije

objavljeno.

Doseljavanje Židova i osnivanje izraelske države bio je jedan od katalizatora koji su formirali arapsku

samosvojnost. Bliski istok postao je vrlo trusno područje u kojem se sukobljavaju manje više svi, a

savezništva se mijenjaju vrlo brzo, dok je jedina konstanta - Izrael - kao stalni svearapski, otvoreni ili

prikriveni neprijatelj, ma kakvi se procesi odvijali i mirovne povelje potpisivale. Svearapski ratovi

protiv Izraela pokazali su da je izraelska vojska superiornija, a američko oružje sofisticiranije od

sovjetskog. Palestinci predvođeni PLO-om i Jaserom Arafatom, ostavljeni od arapskih zemlja, odlučili

su se za gerilske akcije protiv izraelskih ciljeva što Izrael tumači isključivo kao terorizam.

Zaboravljajući istovremeno način na koji su sami došli do svoje države. Slijedile su otmice aviona,

uzimanja talaca, zauzimanja brodova i ambasada. Padale su žrtve na obje strane, ali bez nekih

opipljivih pomaka. Anvara el Sadata ubili su pripadnici Muslimanskog bratstva na vojnoj paradi u

listopadu 1981.

57

godine. Bila je to kazna za potpisivanje separatnog mirovnog sporazuma s Izraelom. Nasilje je imalo

samo viši ili niži intenzitet tako da je na Bliskom istoku postalo način življenja.

Najznačajniji potez koji je pridonio osvješćivanju muslimana bio je povratak Ajatolaha

Homeinija iz Pariza gdje je proveo dvadeset godina u progonstvu. Tada je preko noći, u siječnju 1979.

godine, srušen režim Šaha Mohameda Reze Pahlavia u Iranu, po procjenama vojnih analitičara tadašnje

šeste vojne sile u svijetu. Administracija SAD-a podržavala je šahov režim do posljednjeg trenutka.

U travnju 1978. godine komunistički puč u Afganistanu u kojemu je svrgnut Sardar Mohammed

Daud dodatno je destabilizirao ionako već nestabilnu situaciju u regiji. Međutim ni sami komunisti nisu

bili jedinstveni već podijeljeni u dvije frakcije - Kholq (mase) i Parcham (zastava).95

Slijedila je sovjetska intervencija u Afganistanu 28. prosinca 1979. godine. Za predsjednika su

postavili vodu frakcije Parchama Babraka Karmala. Miješanje Sovjetskog saveza u unutarnje stvari

jedne zemlje dovela je do negativnih reakcija u zemljama Trećeg svijeta i do daljnje radikalizacije

muslimana.96 Ulazak Sovjeta označio je početak dugotrajnog krvavog rata u kojem je dio

afganistanskih plemena ratovao na strani Crvene armije dok se veći dio borio protiv, ali to im nije

smetalo da istovremeno ratuju i međusobno. SAD su se putem

58

CIA-e odmah uključili u sukob dajući potpunu logističku podršku borcima protiv Crvene armije.

Između nekoliko frakcija, od kojih su najjači bili mudžahedini, CIA se u potpunosti opredijelila za

talibane koji su tada predstavljali tek neznatnu manjinu od nekoliko postotaka. Mudžahedini su

odbačeni kao saveznik jer su bili vrlo bliski Ajatolahu Homeiniju i režimu koji je bio uspostavljen u

Iranu. Osim što ih je vlada SAD-a uvježbavala, naoružavala i snabdijevala hranom, talibani su imali i

medicinsku pomoć koja se protezala sve do američke zračne baze Andrew kod Washingtona, gdje su

bili smješteni teški ranjenici i gdje im je bila pružena neophodna medicinska njega. U rujnu 1980.

godine Irak je napao Iran. SAD, Velika Britanija i Francuska snabdijevali su oružjem obje strane.

Uvlačenjem Iraka u rat zaustavljen je njegov ubrzani gospodarski razvoj, a istovremeno je Iran prisilno

orijentiran na obranu te je tako smanjen njegov 'izvoz' islamske revolucije. U ovom ratu ključna je bila

uloga zapadnih obavještajnih struktura koje su rat isproducirale kako bi jednim udarcem usmrtile dvije

muhe.

U Afganistanu se ukopala Crvena armija koja je kontrolirala gradove i glavne komunikacijske

pravce dok su Afganistanci kontrolirali planine čiju su kontrolu pokušavali preuzeti Sovjeti putem niza

ofenziva. S vremenom postalo je očito da od pokretanja skupih ofenziva nema nikakvih dugotrajnijih

rješenja jer su se Afganci relativno lako premještali iz

59

područja koje su Sovjeti tijekom ofenziva pokušavali očistiti od džepova otpora. Logistička podrška iz

Pakistana bila je nerješiv problem za Crvenu armiju. Naoružavanjem pobunjenika stingerima potpuna

zračna nadmoć Sovjeta bila je bitno narušena. Unatoč povlačenju Sovjeta u veljači 1989. godine97

prosovjetski režim predsjednika Nađibulaha održao se još pune dvije godine u Kabulu i sjevernom

dijelu zemlje. Istovremeno je u južnom dijelu bjesnio građanski rat između plemena koja se nisu mogla

dogovoriti ni o čemu pa ni oko podjele plijena. Opsada Kabula rastjerala je i ono malo stanovništva

koje je kako tako preživjelo Sovjetsku okupaciju. Ulazak talibana značio je dodatni korak unatrag. Za

talibane je čak i režim u Teheranu bio previše zapadnjački, nedovoljno islamski.

Raspadom SSSR-a mnoge bivše sovjetske republike s muslimanskom većinom postale su

samostalne i počele su se okretati svojim korijenima. Za vrijeme vladavine Aslana Dudajeva, bivšeg

sovjetskog generala, Čečenija je tražila nezavisnost, iako se formalno nalazi u sastavu Ruske federacije.

Moskva je odgovorila onako kako to samo ona zna. Ruska vojska je na opkoljeni Grozni ispaljivala

više od sedam tisuća granata raznih kalibara na sat. Grozni je pretvoren u hrpu ruševina. Staro krizno

žarište bilo je nanovo otvoreno - Staljin je također tijekom Drugoga svjetskog rata neuspješno pokušao

raselili Čečene i tako zauvijek riješiti čečensko pitanje. Nakon prvoga slijedio je drugi čečensko

60

-ruski rat. Prvi predsjednik Dudajev eliminiran je raketom ispaljenom iz ruskog borbenog zrakoplova

nakon što su Amerikanci putem satelita doznali gdje se nalazi. Greška zbog koje je bio lociran - previše

se zapričao preko satelitskog telefona. Gerilsko ratovanje nastavljeno je u Čečeniji do danas a kraj se

niti ne nazire. Uostalom kao što se ne nazire kraj američkoj intervenciji u Afganistanu.

Rat na prostoru bivše Jugoslavije, posebno rat u BiH, te kasnije na Kosovu, pokrenuo je proces

emancipacije i radikalizacije dijela muslimana u jugoistočnoj Europi. Poseban pečat dali su islamski

borci, poznatiji kao mudžahedini, koji su ratove protiv "nevjernika" de facto prenijeli u srce Europe.

Ipak sve to skupa ne bi bilo toliko važno ni značajno da jedan od najspektakularnijih terorističkih

napada nije izveden na američkom tlu, da žrtve nisu bili Amerikanci, i da je sva sofisticirana vojna

oprema bila nemoćna pred odlučnošću nekolicine da se u samoubilačkom napadu obruše na simbole

SAD-a - Twinse i Pentagon, Prije napada na ciljeve u samoj Americi Osama bin Laden kalio se u

borbama protiv Sovjeta u Afganistanu, uz američku logističku podršku. Nakon Afganistana počeo je

napadati i američke ciljeve. Najpoznatiji su bili napadi na američke ambasade u Nairobiju u Keniji i

Dar-es-Salaamu u Tanzaniji. U Nairobiju je 1998. godine ubijeno 253 ljudi, a ranjeno više od četiri

tisuće. Napadač je u Keniji bio prijavljen četiri godine, što govori koliko se ozbiljno i dugotrajno

pripremao

61

taj napad. U Tanzaniji je u napadu na američku ambasadu ubijeno 10, a ranjeno 74 ljudi.98

Srušiti Twinse, prije Osame bin Ladena, pokušao je Timothy McVeigh 26. veljače 1993. ubivši šestero,

a ranivši skoro tisuću ljudi99. U Oklahoma Cityju McVeigh je 19. travnja 1995. ubio 169 ljudi. Tijekom

suđenja McVeighu stručnjaci, statičari i građevinari su izjavili kako podmetanje eksploziva samo u

podzemnu garažu ne može narušiti statiku Twinsa. Naveli su kako bi ih se moglo srušiti eventualno ako

bi se eksploziv postavio u najvišoj trećini nebodera. Takvim svjedočenjem ukazali su planerima al-

Kaide gdje i s kolikom snagom civilni zrakoplovi trebaju udariti da bi se narušila statika čelične

konstrukcije i tako srušili Twinsi. Ipak i nakon napada i ozbiljnih analiza ostale su mnoge sumnje.

Poglavito da li je tako nešto mogla organizirati grupa odlučnih, ali nedovoljno osposobljenih

militarista. General Rashid Quereshi, glasnogovornik pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa, u

Newsweeku je izjavio "napadi na World Trade Centar i Pentagon tako su dobro iskoordiniran i

briljantno provedeni, da je neshvatljivo da bi neka arapska organizacija mogla to izvesti.100

Zna se da je napad na Twinse prouzročio tisuće nevinih žrtava i to je zločin koji se ničim ne da

opravdati. S druge strane osvetnički napad na Afganistan i tisuće nevinih žrtava, koje nikad nisu

saznale što im se i zbog čega dogodilo, također je zlo

62

koje nema nikakva opravdanja. Oba počinjena zločina na dva različita dijela svijeta ne mogu se

komparirati niti vagati, zlo je zlo, a još je teže utvrditi koje je kojemu uzrok, povod i posljedica.

Histerija za što višim standardom, komercijalizacija svijesti i permanentno zaglupljivanje novim i

nepotrebnim, samo potrošnje radi izmišljenim potrebama, najuspješnija je i do sada najsavršenija

preventivna kontrarevolucija. Tako je unaprijed bilo kojoj radikalno lijevoj organizaciji izmaknuta baza

iz koje bi se trebali regrutirati, ne samo novi članovi, nego i simpatizeri. Danas je shvaćanje da je

moguć drugačiji način proizvodnje radikalno lijevo. Ukoliko je to točno onda je moguć i drugačiji život

pa i život bez nasilja prema čovjeku i njegovoj ograničenoj okolini i resursima.

Uslijed totalne medijske blokade, malobrojni misleći ljudi koji su u stanju razumjeti u kojem

svijetu živimo i kamo vodi transnacionalni kapitalizam, danas predstavljen kao globalizacija, samo su

rijetke izludjele ptice koje niti jedan real-političar (quisling) ne shvaća ozbiljno.

63

Glosarij značajnijih terorističkih organizacija spomenutih u tekstu

Borbene komunističke ćelije

Cellules Communistes Combattantes / CCC

Belgijske Borbene komunističke ćelije osnovane su lipnja 1984. godine (nakon međunarodnog sastanka

radikalnih ljevičara u Lisabonu), pod vodstvom Pirrea Carrettea, bivšeg člana Direktne akcije. Prva

akcija bila im je u listopadu 1984. usmjerena protiv Litton Data Systems-a u Belgiji. U narednih

osamnaest mjeseci izveli su dvadesetak akcija uključujući bombaške napade i atentate. Borbene

komunističke ćelije bile su dio anti NATO fronte.

65

Borci za slobodu Izraela

Lehi, Lohamei Herut Yizrael

Borci za slobodu Izraela bili su poznatiji pod imenom Sternova banda. Osnovao ih je početkom 1940.

Abraham Stern koji ju je i vodio. Napadali su arapske i britanske vojne i civilne ciljeve tijekom trajanja

Britanskog mandata nad Palestinom.

Božja stanka Hezbolah

Božja stanka najpoznatija je Libanonska šijitska militantna skupina. Hezbolah je počeo kao religijski

fundamentalistički pokret pod vodstvom Ajatolaha Mahmuda Gafarija koji je umro 1973. godine.

Financijsku potporu dobivaju iz Irana nakon pobjede Islamske revolucije Ajatolaha Homeinija. Na

oružane akcije, poglavito samoubilačke, odlučuju se tijekom 1982. godine kada je izraelska vojska

okupirala južni Libanon tijekom operacije Mir za Galileju. Pojedine jedinice Iranske revolucionarne

garde priključile su im se u dolini Beka 1982. U samoubilačkim napadima na američku vojarnu u

Beirutu ubili su više od 200 američkih vojnika. Hezbolah je u suradnji sa pro-Sirijskim grupama izveo

više od pedeset samoubilačkih napada u Libanonu, Kuvajtu i Argentini.

Nakon Izraelskog povlačenja iz Libanona svibnja 2000. u islamskom svijetu prevladalo je

mišljenje

66

kako je povlačenje posljedica upravo Hezbolahove ustrajne borbe, te su postali izrazito popularni i

izvan Libanona, posebice kod palestinskih militarista. Cilj im je uspostava islamske države po uzoru na

Iran. Duhovni voda im je šeik Muhammad Husein Fadlala.

Crvena Zora

Rote Zora

Njemačka Crvena Zora bila je dio je Revolucionarnih ćelija. Zanimljivo je da su članice Crvene Zore

bile isključivo žene. Nije bilo više od desetak aktivnih članica u grupi, Tijekom izvođenja napada na

kompjutorske tvrtke, nuklearna postrojenja i ostale ciljeve izbjegavale su ljudske žrtve.

Crvene brigade

Brigate Rosse

Crvene brigade osnovane su 17. rujna 1970. u Milanu, Italija. Prvu "kolonu" Crvenih Brigada slijedila

je Torinska nastala nakon neuspjelog pokušaja formiranja kolone u Kimu. Idejni voda Crvenih brigada

bio je Renato Curcio uz Margheritu Maru Cagol, Alberta Franceschinia, Maurizia Ferraria, Roberta

Ognibenea, Maria Morettia, itd. "Nukleusi" Crvenih Brigada iskristalizirali su se na Katedri za

sociologiju Sveučilišta u Trentu 1969. godine. Tamo je studirao i R. Curcio koji je i danas na

izdržavanju

67

kazne. Po danu radi kao urednik a noću spava u zatvoru.

Najpoznatija i najspektakularnija akcija Crvenih brigada bila je otmica bivšeg višestrukog

premijera i predsjednika demokršćanske stranke Alda Mora 16. ožujka 1978. Najveći grijeh bio mu je

prijedlog "Historijskog kompromisa" tj. koalicije njegovih demokršćana i Berlinguerovih komunista.

Nakon više od dvije i pol tisuće privedenih sumnjivaca i racija diljem Italije, Aldo Moro je, nakon

telefonske dojave i pedeset pet dana nakon otmice, nađen - mrtav - u crvenom Renaultu 4 u središtu

Rima, u ulici Caetani na pola puta između sjedišta Demokršćanske stranke i Talijanske komunističke

parije. U prosincu 1981. Crveni brigadisti oteli su američkog generala Jamesa Doziera. Nakon dubinske

intervencije CIA-e i izdaje Patrizia Pecia, prvog terorista pokajnika, inače vode Torinske kolone,

Crvene brigade su bile žestoko uzdrmane.

U veljači 1984. preuzeli su odgovornost za ubojstvo Leamona Hunta direktora mirovnih snaga na

Sinaju. Povezivanje s RAF om i AD bio je na liniji anti-NATO tj. antiameričke politike i razmještanja

američkih projektila srednjeg dometa u Italiji.

Crvene brigade, za razliku od ostalih ljevičarskih militantnih grupa, najtješnje su surađivale s

radnicima. I upravo zbog ukorijenjenosti u radništvu bile su najbliže rušenju ne previše stabilne

državne vlasti.

68

Krajem devedesetih prošlog stoljeća bilo je pokušaja reaktiviranja Crvenih brigada. Sporadično

su aktivni još i danas

Direktna akcija

Action Directe / AD

Francuska Direktna akcija je osnovana u svibnju 1979. godine pod vodstvom Jean-Marc Rouillana i

Nathalie Menignon. Oboje su uhićeni u rujnu 1980. No dolaskom na vlast Mitteranda i koalicije soci-

jalista i komunista na vlast 1981. bili su amnestirani zajedno s još 25 članova AD. Nedugo nakon

izlaska nastavljaju sa organiziranjem terorističkih napada. Ponovno su uhićeni 1987. i osuđeni na

različite zatvorske kazne u trajanju od 16 do 20 godina. Nikada nisu imali više od desetak aktivnih

članova. Napadali su vladine službenike povezane s Izraelom. Action Directe bila je dio široke anti-

NATO fronte koja je postala vidljiva 1984.

Al-Fatah

Harakat al-Tahrir al-Vatani al-Filistini

Palestinski nacionalni oslobodilački pokret prva je militaristička grupa koja se borila sa interese

Palestinaca. Svoje korijene vuče još iz ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Ipak sve do 1962.

godine nije bila osnovana, a na važnosti je dobila tijekom Šestodnevnog rata 1967. te priključenjem

PLO-u

69

(Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji) 1968. krovnoj organizaciji koja je nastala ujedinjavanjem

svih organizacija koje su pružale otpor Izraelu. A1Fatah dodatno dobija na važnosti 1969. kada je

njihov lider Jaser Arafat izabran za predsjednika Izvršnog odbora PLO-a, u koji je 1964. godine ušlo

još osam militantnih grupa i petnaest socijalno-obrazovnih zajednica. PLO je promoviran na Arapskom

summitu siječnja iste godine. Al-Fatah je u cilju ostvarenja palestinske države proveo niz oružanih,

gerilskih i terorističkih akcija u i izvan Izraela. Organizacija Crni rujan osnovana je od strane al-Fataha

nakon žestokih sukoba PLO-a i Jordanske vojske u rujnu 1970. kada je PLO protjeran iz Jordana.

Pripadnici Crnog rujna izveli su neke od najspektakularnijih terorističkih akcija od kojih je najpoznatija

otmica i masakr izraelskih sportaša na Olimpijskirn igrama u Miinchenu u rujnu 1972. Al-Fatah ima

oko 7000 naoružanih boraca u Tunisu i Siriji te ima financijsku potporu Saudijske Arabije i bogatih

Golfskih zemalja.

Ciljevi al-Fataha mijenjali su se tijekom vremena, počevši od nastojanja da se Izraelce gurne u

more, preko ideje o uspostavi palestinsko-jordanske federacije sredinom osamdesetih, sve do današnjih

zahtjeva za uspostavom samostalne Palestinske države na Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Najpoznatija

oružana frakcija al-Fataha danas su Brigade mučenika al-Aksa.

70

Frakcija Crvene armije

Rote Armee Fraktion / RAF

Frakcija Crvene armije osnovana je 1970. godine. Bila je najpoznatija grupa lijevih militarista u

Njemačkoj. Njeni utemeljitelji i vođe bili su Andreas Baader i Ulrike Meinhof. Vojnu obuku su prošli u

palestinskim logorima u Jordanu. Grupa je svoje korijene imala u pokretu protiv rata u Vijetnamu,

studentskom buntu 1968. i negativnom nasljeđu generacije njihovih roditelja. Nakon prvih sukoba,

pljački banaka, otmica i ubojstava država je žestoko odgovorila. Cijelo historijsko jezgro RAF-a je

uhićeno. Suđenje je održano u posebnom, za tu priliku izgrađenom, zatvoru Stammheim gdje su

militaristi bili i zatočeni. Nakon 192 dana suđenja Andreas Baader, Jan-Carl Raspe i Gudrun Ensslin su

proglašeni krivima za četiri ubojstva, 27 pokušaja ubojstava te niz bombaških napada i osuđeni na doži-

votni zatvor. Urlike Meinhof je 9. svibnja 1976. pronađena obješena u svojoj ćeliji. Ostalo je upitno je

li se radilo o ubojstvu ili samoubojstvu. Nastojeći osloboditi članove Historijskog jezgra 5. rujna 1977.

godine članovi RAF-a oteli su Hansa-Martina Schleyera, predsjednika Udruge njemačkih poslodavaca.

Palestinska militantna organizacija Crni rujan otela je Lufthansin zrakoplov 13. listopada na liniji

Palma de Mallorca - Frankfurt zahtijevajući oslobađanje historijskog jezgra RAF-a. Nakon neuspješnih

pregovora njemačka antiteroristička postrojba GSG-9 oslobodila je 18. listopada taoce u zračnoj luci

Mo-

71

gadish, u Somaliji, 5 minuta iza ponoći. Istovremeno su u zatvoru Stammheim pronađeni mrtvi

Andreas Baader s pištoljem u ruci i prostrijeljene glave i Jan-Carl Raspe koji je još davao znakove

života. Gudrun Ensslin pronađena je obješena o električnu žici gramofona dok je Irmgard Mõller

nađena u ćeliji teško ranjena u prsa s četiri uboda nožem. Do danas nije razjašnjeno je li se radilo o

ubojstvu ili samoubojstvu. Sutradan, 19. listopada 1977. nađeno je i mrtvo tijelo industrijalca

Schleyera. Nakon ovih događaja RAF je djelovao s većim ili manjim intenzitetom, sve više

usmjeravajući svoje djelovanje na anti-NATO i anti-SAD akcije. Preostali članovi RAF-a sami su

raspustili svoju organizaciju 1998. godine.

Irska republikanska armija

Irish Republican Army / IRA

Irska republikanska armija osnovana je nakon irskog građanskog rata 1923. godine. Organizacija je re-

strukturirana 1956. godine, kada je iniciran novi val otpora britanskoj prisutnosti u Sjevernoj Irskoj i u

znak protesta protiv diskriminacije katolika od strane protestantske većine. Do rascjepa unutar orga-

nizacije dolazi 1968. te se IRA dijeli na Privremenu i Službenu. Za oružane i terorističke akcije odluči-

la se Privremena IRA 1969. godine nastojeći na taj način ishoditi britansko povlačenje, te nakon toga

ujediniti Sjevernu Irsku sa Republikom Irskom.

72

Istovremeno je Službena IRA do istoga cilja nastojala doći političkim sredstvima. IRA je preko svog

političkog krila Sinn Feina zadnjih petnaestak godina pokrenula političke pregovore koji su ipak doveli

do određenih pomaka. Većina pripadnika IRA-e ni danas nije sasvim zadovoljna s ishodom pregovora,

niti su se u potpunosti odrekli oružanog otpora.

Islamski džihad

Islamic Jihad / IJ

Harakat al-Džihad al-Islami al-Filastini

Islamski sveti rat fundamentalistička je šijitska organizacija za koju se prvi put čulo u travnju 1985. kad

je ta organizacija preuzela odgovornost za napad na restoran u blizini Madrida koji su često zalazili

američki vojnici i njihove obitelji jer se nalazio nedaleko od američke zračne baze. U napadu je ubijeno

osamnaest, a ranjeno osamdeset i dvoje ljudi.

Sjedište Islamskog džihada je u Libanonu. Sama organizacija duhovno i financijski je

sponzorirana iz Irana. Glavnina akcija Islamskog džihada uperena je protiv onih koji na bilo koji način

ugrožavaju interese Islamske republike Iran i učenje Ajatolaha Homeinija. To podrazumijeva na prvom

mjestu SAD, Zapad i sve islamske zemlje koje su u dobrim odnosima s SAD-om. Kao i za sve ostale

militantne islamske skupine Izrael predstavlja pravu crvenu krpu za ovu organizaciju.

73

Islamski pokret otpora, Hamas (hrabrost na arapskom)

Harakat al-Mukavamah al-Islamija

Hamas je osnovan krajem 1987. godine. Aktivni su na Zapadnoj obali, Pojasu Gaze i u samom Izraelu.

Hamas je jedan od izdanaka Muslimanskog bratstva utemeljenog 1928. godine. Islamski

fundamentalisti koji su osnovali Muslimansko bratstvo uglavnom su bivši članovi KP-a. Unutar

Hamasa samo se Iz al-Din al-Kasam brigada bavi vojnim operacijama. Poglavito samoubilačkim

napadima na izraelske vojne i civilne ciljeve. Izraelske tajne službe su financijski potpomagale Hamas

kako bi na taj način oslabili sekularni PLO, al-Fatah i njegovu Brigadu mučenika al-Aksa, te pokazati

svijetu da se s islamskim fundamentalistima ne može pregovarati.

Vojno krilo, Brigada Iz al-Din al-Kasam, ne udara samo po izraelskim ciljevima već i po

Palestincima osumnjičenim za kolaboraciju i po pripadnicima al-Fataha kojeg smatraju najopasnijim

rivalom u borbi za vlast nad palestinskom državom.

Hamas ima i jak socijalni, obrazovni, zdravstveni i politički angažman i upravo je to način na koji

im raste utjecaj medu Palestincima. Duhovni voda Hamasa je slijepi i za kolica vezani šeik Ahmed

Jasin kojeg do sada ni Izraelski militaristi nisu usudili fizički eliminirati. Politički lider je psihijatar

Abdel Aziz al-Rantisi na kojeg je ove godine izrael-

74

ska vojska izvela helikopterski raketni napad. Neuspješno.

Japanska crvena armija Rengo Sekigun

Japanska crvena armija je osnovana 1966. i izazivala je strah više od svih drugih ljevičarskih

militantnih grupa druge polovine prošlog stoljeća. Najspektakularnija akcija bio je masakr u Zračnoj

luci Lod kad je pobijeno 25 ljudi, a sedamdesetak ih je bilo ranjeno. Sudjelovali su u nizu otmica

zrakoplova uglavnom u suradnji sa Narodnim frontom za oslobođenje Palestine (PFLP). Krajem

sedamdesetih odrekli su se oružane borbe i kasnije se za njih uglavnom nije čulo, iako su pojedini

članovi JCA kasnije viđeni po kampovima PFLP-a.

Al-Kaida (arapski baza)

Al-Kaida je osnovana 1988. godine u Afganistanu. Osnivači su bili islamski borci koji su se ideološki

formirali u borbi protiv sovjetske intervencije 1979.-89. Krovna organizacija je nastala iz organizacije

Makbat al-Hidamat koju je osnovao Osama bin Laden u Afganistanu kako bi objedinio mudžahedine

pristigle iz raznih islamskih zemalja kako bi se borili protiv sovjetske intervencije. Cilj al-Kaide je

svrgavanje svih nedovoljno islamskih režima te uspostava panislamskog kalifata u kojem bi vlada-

75

lo šerijatsko pravo, al-Kaida je povezana sa, po nekim procjenama, dvadeset do šezdeset islamskih

grupa diljem svijeta. Osim islama povezuje ih i bezgranična mržnja protiv SAD-a i svega onoga što

SAD simbolizira.

Osama bin Laden, saudijski milijunaš i palestinski vjerski učenik Abdulah Azam zajedničkim su

naporima regrutirali, obučili i financirali tisuće stranih mudžahedina - svetih ratnika, iz nekoliko

desetaka zemalja. Povlačenjem Sovjeta iz Afganistana smatrali su da se borba treba nastaviti i to

prvenstveno protiv Zapada i SAD-a. Sustavno su napadali američke ciljeve od napada na američku

ambasadu u Keniji i Tanzaniji 1998., napada na američki razarač Cole 2000. te do spektakularnog

napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 11.rujna koji je postao prekretnica u novijoj povijesti.

Naime SAD je iskoristila napad kao izgovor da cijeli svijet pokuša preurediti po vlastitom nahođenju.

Kazivači vremena

Weatherman

Weatherman su bili najaktivnija i najpoznatija militantna ljevičarska organizacija u SAD-u. Nastali su

1969. iz jedne od mnogobrojnih frakcija SDS-a. Smatrali su se dijelom šire antikapitalističke i anti-

imperijalističke fronte koju čini razni antikolonijalni pokreti zemalja Trećeg svijeta, revolucionarni

studentski pokreti i pokreti za građanska prava u Za-

76

padnim zemljama. Otuda i parola 'Dovedimo rat kući'. Tijekom prosinca 1969 čak održavaju

'Nacionalni ratni savjet' Wearthermena radi pripreme oružane revolucije u SAD-u. Tijekom 70-ih

poduzimaju nekoliko terorističkih akcija od kojih je svakako najspektakularnija bila organiziranje

bijega iz zatvora hipijevskog gurua Timothyja Learyja.

Nacionalna vojna organizacija

Irgun, Irgun Zvai Le'umi / Etzel ili IZL

Nacionalna vojna organizacija izrasla je iz Haganaha, obrambene organizacije iz Jeruzalema. Haganah

je osnovao Ze'ev Vladimir Jabotinsky početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom sve većih

sukoba sa Arapima tridesetih i četrdesetih godina Haganah je trebao prerasti u regularnu vojsku. Do

bitnih promjena dolazi kad je u Palestinu stigao dobrovoljac Poljske domovinske vojske generala

Andersa - Menachem Begin, pravnik i bivši Staljinov sibirski uznik. Zapovjedništvo nad Irgumom

preuzeo je prosincu 1943.godine. Već u veljači 1944. djeluju u Jeruzalemu, Tel Avivu i Haifi.

Najspektakularnija operacija bila je miniranje hotela Kralj David u Jeruzalemu u srpnju 1947. u kojem

se je nalazilo sjedište Britanske uprave i vojno zapovjedništvo Palestine i Transjordanije. Teroristička

prošlost nije zasmetala Meachemu Beginu da kasnije postane premijer Izraela (1977-1983) i podijeli

Nobelovu nagradu za mir zajedno sa Anvarom el

77

Sadatom za sporazum između Izraela i Egipta postignut u Camp Davidu 1979.

Narodna volja

Narodnaja Volia

Narodna Volja osnovana je 1878. u Carskoj Rusiji. Iskristalizirala su se tri pravca djelovanja.

Zajedničko im je bilo uvjerenje da je moguće u Rusiji preskočiti kapitalizam. M. A. Bakunjin

zagovarao je anarhizam. P. L. Lavrov zalagao se za odlazak intelektualaca u narod te podizanje

kulturne razine seljaštva, što bi samo po sebi bilo dovoljno da izazove revolucionarne promjene. Treći

pravac predstavljao je P. N. Tkačev koji je predlagao individualni teror kao sredstvo ostvarenja

napretka u zaostaloj Rusiji. Jedan od najpoznatijih atentata koji su izvršili Narodnovoljci bio je na cara

Aleksandra II.

Narodna fronta za oslobođenje Palestine - Popular Front for the Liberation of Palestine / PFLP,

al-Đžabha aš-Šaabija li-Tahrir Falestini

Narodna fronta za oslobođenje Palestine osnovana je od nekoliko manjih militantnih grupa koje su ušle

u Arapski nacionalni pokret Palestine - Specijalna grupa za oružanu borbu. Voda im je od početka bio

dr. George Habbash. Jedna su od rijetkih grupa na Bliskom istoku marksističko-lenjinističke

orijentacije i sastavni su dio PLO-a. Izveli su na

78

desetke terorističkih napada i otmica zrakoplova na Bliskom istoku i u Europi. Samo 1970-te oteli su

pet aviona od kojih su tri uništili u Jordanu. Sredinom sedamdesetih Habbash se praktički odrekao

nasilnih akcija radi ostvarivanja političkih ciljeva. To je rezultiralo rascjepom te je njegov zamjenik

Vadi Hadad sa PFLP-posebna komanda nastavio sa akcijama od kojih je najpoznatija bila otmice

aviona koji je prisilno sletio u Entebbe u lipnju 1976.

Danas je PFLP uglavnom smješten u Južnom Jemenu.

Oslobodilački tigrovi tamilske domovine - Liberation Tigers of Tamil Elam / LTTE

Oslobodilački tigrovi tamilske domovine bore se za nezavisnu državu na područjima gdje na Sri Lanki

žive Tamili. Predstavljaju oko 18% od devetnaest milijuna stanovnika Sri Lanke. Bore se na

konvencionalni i gerilski/teroristički način uključujući preko dvjesto samoubilačkih bombaških napada

u zadnjih dvadeset godina građanskog rata. LTTE je osnovan 1976. tj. izrastao je iz Tamilskog

nacionalnog pokreta. Ubojstvom 13 vojnika regularne vojske Sri Lanke 1983. izbio je građanski rat

koji još uvijek traje. LTTE ima oko osam do deset tisuća vojnika od kojih oko 5000 uvježbanih i oko

petsto pripadnika samoubilačke postrojbe zvane Crni Tigrovi.

79

U svojim samoubilačkim napadima napadaju političke vode Indije i Sri Lanke. U svibnju 1991.

ubili su bivšeg premijera Indije Rajiva Gandhia, u svibnju 1993. predsjednika Sri Lanke Ranasinghea

Premadasa, u srpnju 1999. su ubili Tamilca Neelana Thiruchelevama, člana parlamenta, zbog

sudjelovanja u mirovnom procesu, a u prosincu iste godine ranili su predsjednika Sri Lanke Chandrika

Kumaratunga.

Lider Oslobodilačkih tigrova tamilske domovine je Velupillai Prabhakaran. On je LTTE

transformirao u pobunjeničku vojsku. Glavni pregovarač i savjetnik u ime LTTE je Anton Balasingham

bivši novinar lijeve orijentacije.

Pokret 2. lipnja

Bewegung 2. Jun / B2J

Pokret 2. lipnja druga je grupa lijevih militarista po značenju i brojnosti u Njemačkoj sredinom

sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća. Pokret 2. lipnja osnovali su bivši pripadnici Kommune I,

najvjerojatnije krajem 1970. ili početkom 1971. godine. Za ime su uzeli datum kad je 1967. policijski

narednik K.H. Kurras ubio studenta filozofije Bennoa Ohnesorga. Uoči izbora za berlinskog

gradonačelnika oteli su kandidata CDU-a Petera Lorenza. Dok je RAF bio više marksistička B2J je bio

više anarhistička grupa. Početkom osamdesetih većina članova B2J priključila se RAF u.

80

Prva linija Prima linea

Prva linija osnovana je 30.studenog 1976. godine u Torinu. Izveli su dva antentata i to na Udrugu

industrijalaca u Monzi i uredništvo Corriere della Sera. Najpoznatija akcija bio je napad i ubojstvo suca

Emilija Alessandrinia koju je vodio Marco Donat Cattin sin demokrščanskog ministra Carla Donat

Cattina. Grupa je praktički prestala postojati kad je njenu strukturu i članstvo odao policiji terorist

pokajnik Michaele Viscardi. Nakon izdaje oni malobrojni koji nisu bili uhićeni priključili su se

Crvenim Brigadama. Nakon 1980. Prva linija više ne postoji.

Revolucionarne ćelije

Revolutionär Zellen

Revolucionarne ćelije osnovane su 1973. godine u Njemačkoj. Imale su svega desetak aktivnih

članova. Najpoznatija akcija u kojoj su sudjelovali pripadnici Revolucionarnih ćelija bila je otmica

aviona Air Francea na letu 139 iz Tel Aviva u Pariz, s 242 putnika i 12 članova posade, u suradnji sa

PFLP-om 27.lipnja 1976. godine. Sletjeli su avionom u Entebbeu i držali su taoce sedam dana. Iz

Revolucionarnih ćelija sudjelovali su u operaciji Wilfred Böse i Brigitte Kuhlmann. Tijekom izuzetno

uspješne intervencije izraelskih vojnih specijalaca oboje su poginuli.

81

Revolucionarna organizacija 17. studeni

Epanastatiki Organosi 17 Noembri / 17N

Revolucionarna organizacija 17. studeni osnovana je 1975. godine u Grčkoj. Ime 17. studeni uzeli su

po studentskoj pobuni 1973, koju je tada vladajuća vojna hunta ugušila silom. Prva akcija bilo im je

ubojstvo Richarda Welcha, tadašnjeg direktora grčke ispostave CIA-e. Počinili su veći broj ubojstava

grčkih časnika i javnih osoba. Američkog mornaričkog kapetana Georga Tsantesa ubili su 1983. kao i

britanskog atašea Stephana Saundersa 2000. Do 2002. kad je Savvas Xiros uhićen nakon što mu je

prerano eksplodirala eksplozivna naprava u Pireju, Revolucionarna organizacija 17. studeni preuzela je

odgovornost za ubojstvo 23 osobe. Policija je nakon njegovog priznanja uspjela uhititi 19 pripadnika

organizacije. Voda Revolucionarne organizacije 17. studeni bio je ugledni profesor Aleksandar

Giatopulos/Mihail Ikonomou. Pretpostavlja se da grupa nema više od dvadeset pet članova.

Studenti za demokratsko društvo

Students for Democratic Society / SDS

Najpoznatija američka organizacija radikalne ljevice osnovana u proljeće 1960. U početku je okupljala

liberalno orijentirane studente bliske Demokratskoj stranci. Narastanjem studentskog pokreta, naročito

nakon studentskih nemira na američkim sveučilištima i jačanjem pokreta protiv rata u vijet-

82

namu stavovi im postaju znatno ekstremniji. Zalagali su se za suradnju s različitim crnačkim

grupacijama i američkim proletarijatom. Kao jednim od svojih glavnih ciljeva držali su radikaliziranje

bijelih studenata. Krajem 60-ih i početkom 70-ih SDS su sve više razdirali unutarnji sukobi među

različitim frakcijama popraćeni sve češćim hapšenjima i sudskim progonima članstva.

Sloboda za baskijsku domovinu

Euskadi ta Askatasuna / ETA

Sloboda za baskijsku domovinu osnovana je 1959. godine s ciljem oružane borbe za neovisnost tri te-

ritorijalne jedinice na sjeveru Španjolske. Pripadnici i sljedbenici ETA-e vide se kao predstavnici

manjine koja se ne može identificirati sa državom u kojoj žive. Tijekom frankističke diktature ETA je

bila jedina dosljedna oružana opozicija. Smrću Franka i uspostavom parlamentarne demokracije u

Španjolskoj ETA je privremeno bila odustala od oružanih akcija. Iako su bili uspješni u prisiljavanju

vlade u Madridu da za regiju osigura određenu autonomiju, te iako su ostvarili neke ciljeve na izborima

za lokalnu i državnu razinu, nezadovoljni postignutim vratili su se oružanim akcijama. Danas situacija

nije ništa mirnija niti bliža rješenju nego što je bila zadnjih pedesetak godina.

83

BILJEŠKE 1 The Oxford English Dictionary, Compact Edition, Oxford University Press, 1971., Oxford, str. 3268 2 Hoffman, Bruce: Inside terrorism, INDIGO, London, str. 15 3 O teroru kao organiziranom djelovanju države i terorizmu kao korištenju metoda terora odozdo vidi i kod Žarka Puhovskog u predgovoru knjizi Pavla Kalinića, Frakcija Crvene Armije 1970-1998., Profil, Zagreb 2002., str. 10 4 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb 1968., str. 1329 5 Termin "olovne godine" odnosi se na kraj šezdesetih i kasne sedamdesete, vrijeme najveće aktivnosti različitih terorističkih skupine radikalne ljevice u zapadnoj Europi. 6 Netanyahu, Benjamin, ed., Terrorism: How the West Can Win, Farrar, Straus and Giroux, New York 1986., str. 9 85 7 Tomaševski, Katarina, Izazov terorizma, Napredak, Zagreb 1983., str. 33 8 Fokus br.176/1980., str. 45 9 Laqueur, Walter, Terrorism, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 135 10 Ibid, str. 135-136. 11 Jenkins, M.Brian, International Terrorism: A New Mode of Conflict, Crescent Los Angeles, 1975. 12 Sloan, Stephen, 'Conceptualizing Political Terroris', Typology Journal of International Affairs, Vol 32, No 1, Columbia University, 1978., str. 9-10 13 Marcuse, Herbert, Moore, Barrington, Wolf, Robert Paul, Kritika čiste tolerancije, Globus Zagreb, 1984., str. 103-104. 14 Wilkinson, Paul, Political Terrorism, Macmillan, London 1974., str. 36-40. 15 Pod pojmom 'totalitarna država' podrazumijevali su se poglavito istočnoeuropski režimi sa SSSR-om ne čelu. Laqueur, Walter, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 80 16 ibid, str. 45 17 www.crab.rutgers.edu/~goertzel/cjnotes2002part3.htm 18 www.securitymanagement.com/library/000339.html 19 Burton,Anthony, Urban Terrorism, Cooper London, 1975., str.105-106 86 20 Laqueur, Walter, Terrorism, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 7 21 Carlo Pisacane poginuo je 1857., godine prilikom republikanskog iskrcavanja na Calabriju. Klarin, Mirko: Terorizam, Politika NIN, Beograd 1978., str., 42 22 Stafford, David: Fom Anarchism to Reformism: A Study of the Political Activities of Paul Brousse within the First International and the French Socialist Movemnent 1870-90., University of Toronto Press, Toronto 1971., str. 76-88, 123-124, 256-259. 23 Errico Malatesta, talijanski anarhista 1853-1932. 24 Carlo Cafiero, talijanski anarhist i revolucionar, 1846-1892. 25 Legueur, Walter: Terorrism, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 50 26 Hoffman, Bruce: Inside terrorism, INDIGO, London, str. 17. 27 Wardlaw, Grant: Political terrorism, Theory, tactics, and counter-measures, Cambridge University Press, Cambridge 1982., str., 23 28 Ibid 29 Broido, Vera: Apostols into Terrorists: Women cmd the Revolutionary Movement in Russia of Alexander II, Maurice Temple Smith, London 1977., str. 199-201 87 30 Atentator je bio mađarski izbjeglica Leon Czolgocz. Nije pripadao nijednoj anarhističkoj organizaciji ali je bio blizak

anarhizmu. 31 Joll, James: The Anarchists, Little Brown, Boston & Toronto 1964., str. 145 32 Hoffman, Bruce: Inside terrorism, INDIGO, London, str. 215 33 "Ujedinjenje ili smrt" vodio je potpukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, šef obavještajne službe' u Srpskom generalštabu. Organizacija je bila poznatija kao "Crna ruka". Hoffman, Bruce: Inside Terrorism, str. 23 34 World War 11, The World Book Encyclopedia (International), Vol. 21, London, Sidney, Tunbridge Wells, Chicago, 1992., str. 374 35 Strijeljan je i internirani car Nikola Romanov zajedno sa cijelom obitelji kako bi boljševici i na taj način ukazali da nema povratka na staro. 36 Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1968., str. 1329 37 Tucker, Robert C: Stalin in Power: The Revolution from Above, 1928-1941., New York and London, WWNorton, 1990., str. 271 38 Conquest, Robert: The Great Terror, Harmondsworth Penguin, 1971., str. 17 88 39 War World II, The World Book Encyclopedia (Internacional), Volumen 21, London, Sidnay, Tunbridge Wells, Chicago, 1992., str. 406-407 40 Claudin, Fernando, Kriza komunističkog pokreta I, Globus, Zagreb, 1988., str. 244 41 Osim Jugoslavije koja je također imala autohtonu revoluciju. U međunarodnim odnosima Jugoslavija je nakon razlaza sa SSSR-om imala specifičnu poziciju kao posrednik između Zapada i Istoka, te kao jedan od lidera nesvrstanog bloka. 42 Skidmore, Tomas E., Smith Peter H., Modern Latin America, Oxford University Press, New York, 1997., str. 276-278 43 Ibid., str. 401 44 Ibid., str. 287 45 Wolff, Robert Paul, Moore, Barrington, Marcuse Herbert, Kritika čiste tolerancije, ČGP Delo, Zagreb, 1984., str. 103-104 46 Guerin, Daniel, Anarhizam, Naprijed Zagreb, 1980., str. 23. 47 Hoffman, Bruce: Inside Terrorism, INDIGO, London, str. 26. 48 www.crab.rutgers.edu/~goerzel/cjnotes2002part3.htm str. 3. 49 www.socialistviewpoint.org/feb_02/feb026.html 89 50 Laquer, Walter, The New Terrorism, Phoenix Press, London 2001, str. 80 51 Klarin, Mirko: Taoci, Politika NIN, Beograd 1979., str. 21 52 www.pureliberal.com/recentislamichistory.html 53 Hrvatska, Europa, Svijet - kronologija, Novi Liber, Zagreb 2002., str. 337 54 Klarin, Mirko: Terorizam, Politika NIN, Beograd 1978., str. 107 55 Arafat, Yassir: Adress to the UN General Assembly' (November 13, 1974.), u Lagueur, Walter (urednik), The Israel-Arab Reader: A Docurnentary History of the Middle East Conjlict, New York, Bantam 1976., str. 510 56 Definicija Georga Busha starijeg koja je bila prihvatljiva za SAD krajem osamdesetih prošlog stoljeća vrlo je upitna nakon njihove akcije "Pustinjska oluja" a pogotovo nakon 11. rujna i njihove intervencije u Afganistanu gdje namjerno ili nenamjerno ginu uglavnom civili. Spominjati bombardiranje Sjevernog Vijetnama i Kampučije i danas je iluzorno. Ipak inzistiranje da Međunarodni sud za ratne zločine nema ingerencije nad američkim državljanima govori kako je establish-ment SAD-a i te kako svjestan i upoznat s onim što američki vojnici, CIA i drugi rade po svijetu u nastojanju da zaštite vitalne američke interese. 90 57 Otmica Alda Mora, Hansa Martina Schleyera, itd. U samoj akciji otmice Alda Mora bilo je ubijeno i pet policajaca iz pratnje, a u otmici Hansa Martina Schleyera tri, što je obrazloženo kao eliminacija slugu koji su prodali svoju "klasnu svijest". 58 Posebno u Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća. 59 Atentat na Alda Mora, pokazale su kasnije istrage, nizom indicija da se trag naručioca gubio u samom vrhu tadašnjeg talijanskog establishmenta. Ubojstvo sindikalnog lidera, radnika, člana PCI (Komunističke partije Italije), 24. siječnja 1979. godine Guida Rossa značio je prekretnicu u akcijama Crvenih brigada. Bio je to klasični politički autogol, iako su brigadisti u komunikeu poslanom medijima nakon ubojstva tvrdili da je Rosso bio policijski doušnik. Taj atentat štetio je borbi Crvenih brigada i one su se kasnije još nekoliko puta pokušale opravdati, no neuspješno. Vidi: Joško Palavrušić, Gerila na asfaltu II, CIP, Zagreb 1988., str. 74-75 60 Klarin, Mirko, Terorizam, Politika NIN, Beograd 1978. str. 27. Dimitrijević, Vojin, Terorizam, Radnička štampa, Beograd 1982., str. 213 61 Rudi Dutschke, Moj dugi marš, Globus, Zagreb 1983., str. 113-117

62 www.securitymanagenet.com/library/000339.html 91 63 www.crab.rutgers.edu/~goerzel/cjnotes2002part3.htm 64 Chomsky, Noam, 11.09., Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2002., str. 20-21 65 www.nmhschool.org/tthorthon/mehistorydatabase/war_in_lebanon.htm. Operacijom je rukovodio dopukovnik marinaca Oliver North 66 www.ict.org.il/articles/articledet.cfm?articleid = 112 67 Laqueur, Walter, The New Terrorism, Phoenix Press, London 2001., str. 140-141 68 www.virginia.edu/topnews/davis_joyce.html. I rođakinja Loule Aboud bila je deset godina u izraelskom zatvoru zbog pokušaja ubojstva generala Lahada, šefa proizraelske Vojske južnog Libanona. 69 www.ict.org.ii/articles/articledet.cfm?articleid = 471 70 Grant, Wadlaw: Political Terrorism, Cambridge University Press, London 1982., str. 59 71 http://star.arabia.com/article/0,5596,44_3799,00.html www.nypress.com/14/38/taki/lemaitre.cfm http://islam.org.au/articles/16/martyrdom.htm www.nypress.com/14/38/taki/lemaitre.cfm 72 www.usatoday.com/news/world/2002/04/22/cover/htm 92 73 www.nybooks.com/articles/15979 74 www.pureliberal.com/revcentislamichistory.html. Do izraelske intervencije u Libanonu dosta je bila aktivna šiitska milicija Amal, ubrzo nakon intervencije počela je njena dezintegracija. 75 Između 1980 i 2000. godine počinjeno je samoubilačkih bombaških napada: Oslobodilački Tigrovi Tamilskog Elama u Sri Lanki i Indiji 168 Hezbolah i prosirijske grupe u Libanonu, Kuvajtu i Argentini 52 Hamas u Izraelu 22 Kurdska radnička partija (PKK) u Turskoj 15 Palestinski islamski džihad (PIJ) u Izraelu 8 al-Kaida u istočnoj Africi 2 Egipatski islamski džihad (EIJ) u Hrvatskoj 1 Islamska grupa (IG) u Pakistanu 1 Internacionalni Barbar Khalsa (BKI) u Indiji 1 Naoružana islamska grupa (GIA) u Aižiru 1 www.janes.com/security/international_security/news/usscole/jir 001020_1_n.sth 76 www.theage.com.av/articles/2002/06/19/ 77 http://csmweb2.emcweb.com/durable/2000/10/24/ 78 www.ict.org.il/articles/articledet.cfm?articleid=112 79 www.janes.com/security/international_security/news/usscole/jir 001020_1_n.sth http://news.bbc.uk/1/hi/world/middle_east/1787510.stm 80 www.janes.com/security/international_security/news/jtsm/jtsm010917_1_n.sth 81 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 82 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 83 www.ict.org.il/articles/articledet.cfm?articleid = 112 84 www.securitymanagenet.com/library/000339.html 85 www.janes.com/security/international_security/news/usscole/jir 001020_1_n.sth 86 www.forgeinpolicy.com/issue_SeptOct_2001/sprinzak.html 87 www.nybooks.com/articles/15979 88 Howard Zinn, Terorizam i rat, Prometej, Zagreb, 2003., str. 69 89 www.jdl.org/enemies/islam/muslim_brotherhood.html 90 Danas, kontroliraju nešto manje od dvadeset jedan posto teritorija. Toliko naime iznosi površina preostalog im dijela Zapadne obale i pojasa Gaze koji su pod izraelskom vojnom okupacijom od 1967.godine. 94 91 www.palestine-un.org/info/imp.html 92 Mark Juergensmeyer, Terror in the Mind of God, University of California Press, Berkley 2001., str. 11 93 www.nybooks.com/articles/15979

94 www.guidedones.com/issues/regions/reast/suicide.htm 95 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 96 Rudi Dutschke, Moj dugi marš, Globus, Zagreb 1983., str. 267 97 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 98 www.pureliberal.com/recentislamichistory.html 99 Heymann, B. Philip, Terrorism and America, MIT Press, London 2000., str. xxi 100 Nesweek, 1. travnja 2002., str. 26 95