of 21 /21
Jedanaesto predavanje Smjerovi istraživanja književnosti

teorija knjizevnosti 11

Embed Size (px)

Text of teorija knjizevnosti 11

Jedanaesto predavanje

Smjerovi istraivanja knjievnosti

1. Osnove teorije knjievnosti

Teorija knjievnosti predstavlja opis metodologija prouavanja knjievnog teksta i postavlja preduvjete njegova vrednovanja, odreujui predmet, metode i ciljeve prouavanja. Tijekom povijesti knjievnost se prouavala u okviru razliitih disciplina a one su se esto preplitale i dopunjavale u okviru filologije: Poetika opis sustava, knjievnih rodova i formi, Retorika opisuje elemente knjievnog iskaza, figure i trope (mikrostrukture stila i znaenja), Naratologija opisuje osnove pripovijedanja, u svakodnevnici i knjievnom tekstu, Versifikacija opis stiha i metrike

2. Pozitivistika metoda

Hermenautika osnove interpretacije knjievnog teksta. Estetika prouavanje prirode knjievnog djela Gramatika, povijest, stilistika, teorija komunikacije, ideologija ... Odnos knjievne teorije prema povijesti knjievnosti i knjievnoj kritici. Metajezik nastojanje da se stvori metajezini opis jezinog predmeta.

Od uspostave teorijske discipline vano:

U 19. stoljeu su pozitivisti: uveli u znanost NAELO VERIFIKACIJE. Njime su se sluile discipline poput filologije, a kasnije formalizam, strukturalizam i semiotika.

3. Filologija i prouavanje knjievnosti

Znanost o knjievnosti postala je sastavnim podrujem drutvenih znanosti sredinom 19. stoljea. Dva tisuljea prije toga knjievnost je prouavala filologija Najire reeno: prouavanje pisanih dokumenata nekog jezika i knjievnosti. Knjige, rjenici, spisi, rukopisi najrazliitijih vrsta, spomenici itd. Donekle se metodoloki poklapa sa znanou o knjievnosti, ali joj je predmet bio daleko iri. Prema Ciceronu filolog je ljubitelj jezikoslovlja, znanja i nauke. U humanizmu filologija se bavi jezicima i dokumentima. U prouavanje se ukljuuju bibliografija, hermenautika, kritika, gramatika, stilistika, metrika, poetika, povijest jezika, povijest knjevnosti, politika poezija, mitologija i religija ...

4. Od poznavanja do spoznavanja predmeta

Iz tako zamiljene iroko shvaene discipline razvijaju se zaokrueni studiji: anglistika, germanistika, kroatistika, kao susretita razliitih disciplina neofilologije. Struke su se dijelile na temeljne i pomone, a disciplini nedostaje sredinje mjesto teorijski pojmljen cilj. Kako filologija polazi od teksta to znai da je i dalje prisutna u prouavanju, metriki, retoriki, stilistiki i poetiki elementi organizacije. Slijedi estetska ocjena i smjetanje djela u povijest. Filologija: poznavanje predmeta i preduvjet za njegovo znanstveno spoznavanje (A. Stama). Enciklopedijska irina nije omoguavala izgradnju znanosti o samim knjievnim djelima.

5. Estetski sustavi i pozitivisti

18. i 19. stoljee veliki estitski sustavi na temelju romantinih teorija: shvaanje knjievne kao estetske injenice, kao lijepog, duhovnog i moralnog (Kant, Hegel) Knjievnoznanstveni pozitivizam prouavanje knjievnosti na temelju pozitivne filozofije August Comte, Hyppolite Taine Negacija metafizikog i nagovjetaj pozitivnoznanstvenog stava ali na temelju prirodnih znanosti. Metoda versifikacije. Taine izlazi s tezom o psihofizikim i drutvenim uvjetima podvrgnutim dinamici zbivanja: inzistiranje na biografizmu, sociologizmu i historicizmu.

6. Prema antipozitivizmuProuavanje ivotopisa, odnos drutvenih procesa na pisca i djelo i uvjeti koji objanjavaju pisca i djelo. Sustavno objanjavanje knjievnih pojava u danom drutvu i povijesti uvoenje znanosti o knjievnosti u red humanistikih disciplina. Pri tom je iz vida ISPUTANA KNJIEVNA INJENICA. REAKCIJA: Shvaanje knjievnog djela kao jednokratne, neponovljive duhovne tvorevine koja u sebi ima cilj. Djelo se svodi na doivljaj (Wilhelm Dilthey, 1905). Oblik se vee uz spoznaju duha epohe kojoj pripada. Henry Bergson i Benedetto Croce: na temelju Hegelove filozofije djelo kao estetska injenica

7. Fenomenologija

Knjievno je djelo fenomen o sebi stvar sama, posjeduje vlastito znaenje i smisao Edmund Husserl. Husserl zagovara povratak stvarima samim, a ne Hegelu ili Kantu. Pokuava pomiriti transcedentalnu svijest i empirijsku zadanost, pomiriti oko i duh. S obzirom na specifinost knjievnog djela kao manifestacije subjektivne, objektivne i transcedentalne (apovijesne) svijesti, fenomenologija je pridonijela presutno uspostavljanju pojedinane i ope naravi svakog knjievnog djela. Vana linost Martina Heideggera (1889-1976).

8. Autonomnost knjievne injenice

Ovjerljivost injenica: naelo falsifikacije Karl Raimund Popper (1934): Neto to je postalo opim znanstvenim postulatom moe demantirati samo jedna emiprijska injenica. Nije mogu neprotuslovni znanstveni metajezik, niti univerzalna znanost. Znanstveno je miljenje dinamizirano preplitanjem univerzalnih i singularnih sudova jedni druge nadopunjuju naelo falsifikacije. Mrea hipoteza: je li svaki sonet knjievni oblik? Unutar takvog naela: knjievnost kao autonomna injenica: znanost koja istrauje pokuava prodrijeti do razumijevanja oblika i ljudskog smisla koji izmie.

9. Nova kritika

Pozitivisti: utapali djelo u izvanjezinu i izvanestetsku sferu traei opi zakon. Autonomisti: djelo je autonomno kao i smisao koji se uvijek ukazuje na drugi nain. U razlikovanju drutvenih znanosti ije je injenice mogue interpretirati (hermenautiki izlagati), vrijednosti se ne mogu svesti na objanjavanje zajednike osnove pojava i ustanovljavanje zakona (prirodne znanosti). 1910. Joel Elias Springarn objavio The New Criticism:

Zalaganje za iskljuivo estetske standarde. Konkretne analize uz close reading (pomno itanje) (Thomas Stearns Eliot, I. A. Richards postavili temelje) Naglaavaju organsko jedinstvo knjievnog djela, vjeruju da je oblik istovremeno i znaenje. 60-ih godina arhetipska kritika Norothopa Fryea.

10. Ruski formalisti

Otprilike u isto vrijeme: uspostavljanje nomenklature poetikih termina za tvorbu prave znanosti o knjievnosti Inzistiranje na imanentnim poetikim osobinama. Formalna metoda prema Ejhenbaumovom nazivu. Skupina filologa, knjievnih kritiara i lingvista, te pjesnika futuristikog pokrta. Stavovi teorije sukladni praksi avangarde. Viktor klovski Uskrsnue rijei: poetski je govor konstrukcija; knjievno je djelo zamrena pojava puna zaudnih preobrazbi, nikako fikcija kojoj treba istraivati kakvo udaljeno, transcedentalno znaenje. Stil je odreen kao zbir postupaka, a postupak sredstvo konkretizacije ritma, stila, kompozicije. Kasnije prihvatili da je knjievna injenica podvrgnuta knjievnoj evoluciji.

11. Fenomenoloko nasljee

Kao ruskim formalistima i novoj kritici tako je i u francuskoj tradiciji zadana interpretacija imanentna djelu. Redukcija prethodnih uvjeta u dvije sfere: objektivnoj u koju se situira djelo, i subjektivnoj iz koje se kao iz intencije obavlja interpretacija. OBJEKTIVNA SFERA: apstrahiranje od kulturnopovijesna okruja, pieve osobnosti kao nositeljice subjektivnosti i ideoloke paradigme unutar kojeg bi se mogao oblikovati knjievni tekst, SUBJEKTIVNA: apstrahiraju se predrasude interpretatorove, njegovo prethodno znanje, stavovi i subjektivnost. Interpretator se mora osloboditi svih predrasuda (Emil Staiger). Predstavnici: Roman Ingarden, a utjecaj izvren i na francusku novu kritiku rani Roland Barthes. Ideja o slojevima: R. Ingarden (sloj glasovnosti rijei, jedinca znaenja, shematiziranih nazora i nizova nazora i predm.

12. Strukturalizam

Tekstovima ne vlada sredinja inteligencija i prenosivi su iz medija u medij (adaptacije). Konstanta je amrofni tekst koji nema ureene slojeve. Moderne knjievnosti zahtijevaju sreen metajezini opis. Interpretacija pojedinanosti djela u odnosu prema cjelini ustupa mjesto analizi nadidivudualnih osobina djela kao pretpostavljane cjeline strukture. Povratak poetike, ali ne discipline koja normira, nego kao analitike discipline:

Ona uzima u obzir presudne osobine koje uvjetuju i omoguuju struktuiranje knjievnih djela.

Praki lingvistiki krug: Jan Mukarovski i Roman Jakobson: prouavanje estetske funkcije jezika

13. Djelo kao znak

1934. lansirana krilatica strukturalizam. Literarnost ono to odreenu jezinu poruku ini knjievnim ostvarajem. Pitanje se refokusira: ne to sve posjeduje knjievno djelo, nego koji su elementi jezika to jezinu poruku ine knjievnom. Pod utjecajem De Saussurea: transformirane sve humanistike discipline. Jezik i knjievnost moemo promatrati iz sinkronije i dijakronije, Izabir se vri iz repertoara kolektivnih jezinih znakova (paradigmatska os) ili suprotstavljanje izabranih jedinica (sintagmatska os).

14. Zreli strukturalizam

Dvije kole poslije uspostave strukturalistikog modela:

Teorija znakova, opa semiotika znak kao zastupnik zbilje s tri dimenzije: semantiku (odnos prema oznaenom), sintagmatiku (odnos prema drugim znakovima) i pragmatiku (odnos prema interpretatoru) Jakobson u Americi na temelju spoznaja Karla Buhlera uspostavlja komunikacijski model: jezine funkcije: referencijalna, afektivna, spoznajna, fatika, metajezina i poetska.

Strukturalizam se naroito razvio u Francuskoj, posebno u djelu Claudea Levi-Straussa i francuskih strukturalista Ronald Barthes, Michael Foucaualt. S podruja prouavanja knjievnosti prouavaju se ire strukture u okviru polja kulture i odnosa visoke i niske kulture. U knjievnosti: prouavanje forme, narativnih aspekata i mogunosti knjievnog djela.

15. Dekonstrukcionalizam i poststrukturalizam

Polazi od napuklina u sistemu i iz njih promatra mogunost preinterpretiranja paradigme. Jo uvijek de-humaniziran i fokusiran na jezik, ali propituje, dekonstruira neke od glavnih postavki strukturalizma. Michael Faucault (1926-1984): strukturalizam uzima jezik zdravo za gotovo. Zna da nema izravne veze izmeu znakai oznaenog. Ali: ne prouava mogue posljedice rascjepa izmeu jezika i svijeta. Jezik je vrlo sklisko podruje: kretski paradoks. Moe li postojati pozicija izvan jezika? Ili smo osueni na mjesto oblikovano sistemom i naom prisutnou?

16. Jacques Derrida

Jezik omoguava prijenos prisutnosti u vanjski svijet. LOGOCENTRIZAM: kombinacija prisutnosti i jezika. Ali: jezik je nasljedno nepouzdan jer operira na osnovi razlika. Rijei funkcioniraju u jezinom sustavu, a ne u dodiru sa stvarnim svijetom. Prisutnost, odnosno njezino oznaavanje, mogue je jedino ako svaki od elemenata na sceni prisutnosti ima odnos prema neem to nije on sam. Rijei nikad ne postiu stabilnost jer je dio njezina znaenja uvjetovan onim to prethodni, a dio onim to slijedi kasnije. Proces proizvodnje znaenja uvijek se oblikuje u procesu odgaanja realizacije. Difrance: sadri ideju razlike i proces odgaanja znaenja.

17. Razlika

Iz strukturalistike perspektive mi bar znamo ono to kaemo. U procesu odgaanja znaenja jedino to ostaje je jezik koji je podreen diferance (procesu razlikovanja i odgaanja ostvarivanja znaenja). Jezik ne posreduje, nego je staklo koje razdvaja nas i svijet (nije prozor, nego prepreka). Tako binarne opreke strukturalizma (oznaeno-oznaitelj, sintagmatska i paradigmatska os, dijakronija i sinkronija, prisustvo-odsustvo) gube znaenje a dolazi do fluktuiranja oznaiteljske prakse. Oznaitelji poinju referirati prema drugim oznaiteljima, a uvodi se natrag psiholoki element (Lacan) re-humanizacija tradicionalnog strukturalizma.

18. Kulturalni studij

Zapoeo je u Britaniji, a najpoznatija je Birminghamska kola. Poetak mu je u promoviranju radnike kulture u akademiji, usuprot prouavanju klasinog kanona i velike tradicije. Kultura izvan akademske zajednice i pomnog itanja poela je biti shvaana ozbiljn. Senzitivnost za niie klase, za tehnoloke promjene i globalizam Uz marksizam bilo je feminista, strukturalista, postrukturalista i semiotiara. Mijenjanje uloge intelektualca: iz tradicionalnog intelektualca u organskog intelektualca (Stuart Hall) socijalna angairanost nasuprot hladnoj nezainteresiranosti. Anti-esencijalizam odbijanje nastavka intelektualne tradicije na metodolokom i teorijskom planu.

19. Postmarsistike teorije

Kroz historijski materijalizam, novi historicizam i teoriju kulturnih polja u podruje prouavanja knjievnosti vraa se pitanje vjeitog odnosa izmeu estetike i ideologije. Uvodi se POLITIKO ITANJE. Na polju kulture dolazi do kombinacije marksistikih shvaanja, Hegela i ideja interpretacije. Polazi se od naina na koji svjesna ljudska bia istrauju nain na koji konstruiraju svijet. Taj se odnos odvija unutar kulturnog polja i konstrukcije sustava koje je prema postmarksistikim autorima bitno uvjetovano idelologijom. Konstrukcije se vre uvijek u odnosu prema drugima a knjievne se injenice umeu unutar polja drugih oznaiteljskih praksi koje im postaju ravnopravnima. Gradi se na postrukturalizmu i dekonstrukciji. Prostor prouavanja kulture postaje prostorom manjinskih glasova: multikulturalnih, feministikih i drugih. Pitanje lokacije kulture: odnos veinske kulture prema manjinskima, pitanje odnosa moi unutar zajednice za konstrukciju knjievnog kanona, ali i pojedinanih knjievnih injenica.

20. Postkolonijalna kritika, multikulturalna kritika i feministika teorija.

Pitanje drugog, razlike u oznaiteljskim praksama i perspektivama agensa itanja prelazi na podruje identifikacije (vanjezine ili prije-jezine): Rod, rasa i spol. Feministika kritika: ensko itanje Postkolonijalna kritika: itanje subalternog subjekta i rekonstrukcija svijeta isprianog iz pozicije zapadne kulture. Multikulturalna kritika: pitanje lokacije kulture iz perspektive manjinskih glasova. Problematika identiteta: ja i svijet, mi i svijet. Kulturalni materijalizam i novi historicizam: problematika kolektivnog uspostavljanja pamenja. Kako ukupni odnosi unutar jedne zajednice uvjetuju itanje i uspostavljanje perspektive? Kako pitanje odnosa moi uvjetuje nae vienje kanona?