TEORIJA I POVIJEST KNJIŽEVNOSTI

1. Lirika (pojam, vrste, razvoj, oblici, značajke, tematska podjela)

Književni rod

Karakterizira je osjećajnost, subjektivnost, sažetost (jezgrovitost), pjesničke slike, stihovi i proza. Grč. lira – žičani instrument.

Lirsko pjesništvo

lirska pjesma izražava pjesnikove misli i osjećaje. Može biti pisana stihom i prozom (stihovi – vezani, slobodni)

Vrste lirskih pjesama:

Prema autoru: narodna (usmena) i umjetnička.

Prema temi:

Domoljubna (rodoljubna, patriotska) – izražava ljubav prema domovini, narodu, zemlji, kraju. U domoljubnoj pjesmi pjesnik se poistovjećuje s domovinom i narodom i izražava svoje osobne (pojedinačne) osjećaje i misli te osjećaje i misli svoga naroda (nacionalne osjećaje)

Duhovno religiozna – pjesnik iskazuje svoje religiozne osjećaje i misli. Ti se religiozni osjećaji i misli povezuju uz pojam Boga - u katoličkom pjesništvu uz Sveto Trojstvo (Oca, Sina, Duha Svetoga), uz lik Blažene Djevice Marije i svetaca.

Ljubavna – pjesnik izražava ljubavne osjećaje, ljubav prema voljenoj osobi.

Misaona, refleksivna

Pejz ažna – pjesma koja opisuje prirodu.

Socijalna – nadahnjuje se socijalnim temama i motivima. Najčešće teme su soc. bijeda, soc. nepravda, iseljavanje iz svoje zemlje i sl.

Prema jeziku:

Na književnom jeziku

Na neknjiževnom jeziku

Prema obliku:

Antički oblici: ana kreontska pjesma, ditiramb (lirska pjesma koja se kod starih Grka pjevala kao himna u čast bogu Dionizu. Ta obredna pjesma razvila se u posebnu vrstu lirske pjesme koja zanosno slavi životne radosti i užitke), elegija (u grčkom pjesništvu bila je vrsta lirske pjesme u distisima. Pjesma tužnoga sadržaja, tužnog raspoloženja), himna (domoljubna pjesma, izražava domoljubne, nacionalne i religiozne osjećaje. Izraz joj je zanosan, uzvišen i svečan), oda (oblik svečane lirske pjesme koja slavi važni povijesni događaj ili slavnu povijesnu osobu. Svečan ton, zanosan govor).

Francuski oblici: kancona, rondo, rondel, balada

Španjolski: romanca, glosa

Talijanski: sonet, sestina, madrigal

Sažeti oblici:aforizam, epigram (jednostavna, pretežito kratka, duhovita pjesma), epitaf (nadgrobni natpis, nadgrobni spomenik, nadgrobni govor, pjesma u povodu nečije smrti), maksima, sentenca.

Satirični oblici: satirična pjesma, parodija, travestija

Stilska sredstva: figure nabrajanja, metafora, hiperbola (preuveličavanje), metonimija, retoričko pitanje, polisindeton, asindeton, igra riječima, aliteracija, asonanca, sinegdoha, epiteti, usporedba..

2. Epika, (pojam, razvoj, vrste, oblici i značajke, podjela)

Književni naziv za pripovjedačku književnost u stihu i prozi. Iznosi događaje i situacije, a odlikuje se objektivnošću. Služi se pripovjedanjem (naracija) i

opisivanjem (deskripcija). U epskom djelu predstavlja se pripobjedač koji pripovijeda o nečem što se dogodili, gdje se to dogodilo, kada se dogodilo i tko sve sudjeluje. Pripovjedač ne pripovijeda samo o prošlim događajima već i o sadašnjosti i o budućim događajima. Pripovjedač pripovijeda određenim redom, organizira priču koja ima svoj tijek (uvod, zaplet, rasplet), provodi likove kroz priču i pripovijeda o njihovim sudbinama. Epsko djelo ima svoje posebno ustrojstvo. Čine ga: događaji (zbivanje), likovi (junaci) i priča (fabula). Pripovjedači: pripovjetke: A. Šenoa, D. Šimunović..

Novele: G. Boccaccio, A. P. Čehov, A. G. Matoš.. romanopisci: A. Kovačić, M. Krleža..

Podjela epike:

a) epsko-lirske pjesme

poema – u njoj se iznosi neki događaj, ali sadrži i elemente dramskog izraza

balada – tužna pjesma s tragičnim završetkom

romanca – pjesma ljubavnog sadržaja

b) epsko pjesništvo

epska pjesma – kraće djelo u stihovima, pripovkednog karaktera

epopeja – ako se u epu prikazuju događaji važni za cijeli narod onda je to narodna epopeja

ep – opširnije djelo u stihovima, pripovjednog karaktera

c) jednostavni prozni oblici

mit – vjerovanje koje na temelju mitskog iskustva najčešće govori o postanku svijeta, o bogovima ili nekim važnim ljudima.

legenda– priča o ljudima čiji je način života postao uzorom drugim ljudima

saga – prozna vrsta u kojoj se opisuju događaji iz obiteljskog života

bajka – prozna vrsta u kojoj se isprepliću stvarni i nestvarni događaji. Uvije kse radi o sukobu dobra i zla, a dobro uvijek pobjeđuje.

Basna – djelo u kojem se životinje ponašaju kao ljudi

Vic (witz) – dolazi iz njem. jezika. Kratka jezična tvorevina koja izaziva smijeh

Poslovica – izreka koja u obliku tvrdnje iskazuje neko životno iskustvo

Zagonetka – posebni oblik postavljanaj pitanja. Sastoji se od. Zagonetljaja i odgonetljaja

d) složeni prozni oblici

novela – kratak i zatvoren tekst. Opisuje se obično jedan sadržaj koji može biti stvaran i izmišljen, ali mora biti zanimljiv. Radnja je ograničena u vremenu i prostoru i sudjeluje manji broj likova. Njezinim se utemeljiteljem smatra Giovanni Boccaccio, napisao je zbirku od 100 novela – Decameron.

Roman - je za razliku od novele dulji, slobodniji i pripovjedački otvoreniji, dopušta najraznorodnije teme, fabularne osnove i motive, do 20.st. gradio se na razvijenoj fabuli s intrigom i brojnim epizodama

Pripovjetka

3. Drama (pojam, vrste, oblici i značajke)

Drama –književni rad u dijaloškom obliku namijenjen scenskom izvođenju. Književni tekst osobite vrste koji je izravno ili posredno namijenjen izvedbi na pozornici. Riječ drama upotrebljava se danas u tri značenja:

= njome se imenuje pjesnički rod

= dramska vrsta unutar roda dramskoga pjesništva

= drama kao dramska umjetnost

dramski tekst može biti namijenjen publici, glumcima i redatelju; podijeljen je na činove,

publici – je namijenjen tekst izgovoren od strane glumaca

glumcima – su namijenjene didaskalije,

režiseru – je namijenjen cijeli dramski tekst

opera – je najsavršeniji dramski oblik

program – upućuje u radnju, međuodnose likova, ima kazalo pojmova, imena glumaca koji tumače određene likove, upoznamo pisca, ima popis dramskih djelatnika, kostimografa, vizažista

dva osnovna oblika kompozicije:

dijalog – dolazi od grč. riječi dialogos = razgovor

monolog – dolazi od grč. riječi monos = sam + logos = riječ

dramska situacija – odnosi između likova u nekom trenutku, to je njihov govor o onom što je bilo, što će niti ili ono što jest

fabula – izmjena dramskih situacija

uvod ili ekspozicija – ona objašnjava nužni početak

zaplet – podrazumijeva pojavu dinamičkih motiva, a temelji se na razlikama idejnih stavova

vrhunac ili kulminacija – nastaje kada napetost dosegne krajnju granicu i nužno zahtijeva razrješenje

rasplet – pronalaženje rješenja

peripetija – odnosno preokret, kada rasplet ne krene u očekivanom smjeru

kritika – ne smije imati subjektivno mišljenje

vrste:

tragedija – dolazi od grč. riječi tragos = jarac, i grč. riječi ode = pjesma;

u osnovnom prijevodu značila bi jarčeva pjesma, u slavu boga Dioniza prinosio se jarac kao žrtva, glumci su kao dio scenografije nosili jarčevu kožu.

komedija – nastala od riječi komos = veseli pohod i grč. ode = pjesma;

vrsat drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane. Komediograf – pisac komedija. Komediografija – pisanje komedija.

U komediji se pojavljuju smiješni likovi iz svagdašnjeg života.

Vrste komedije:

Komedija zapleta (intrige): smijeh posljedica nesporazuma

Komedija naravi (karaktera): iz mana pojedinaca

Konverzacije: smijeh dolazi iz razgovora

Situacije: iz događaja.

Smijeh u komediji može biti sirov. Tada govorimo o podvrsti komedije: farsi.

4. Diskurzivni književni oblici

lat. diskurs – govor, razmišljanje

spoj književnih i znanstvenih elemenata, tj. subjektivnog i objektivnog

tematika nije ograničena stilska obilježja: sažetost, egzaktnost, jednostavnost i lakoća iskaza,

jezgrovitost

Vrste:

Putopis - je oblik knjiž. vrste u kojoj pisac prikazuje svoje dojmove, doživljaje, svoja zapažanja i razmišljanja na subjektivan i slikovit način sa svog putovanja o ljudima i krajevima

Esej - ili ogled, nastaje spajanjem subjektivnog i objektivnog doživljaja pjesničkog i znanstvenog, to je knjiž. vrsta u kojoj je prisutna znanstvena namjera u obradi određenog životnog ili znanstvenog pitanja;obrada teži konkretnom, uvjerljivom i stilski dotjeranim stilom,tematika je izuzetno široka, najčešće je to analiza književnih djela, začetnik je Michele de Motaigne; iako se počeci mogu pronaći kod grčkih i rimskih autora, kada umjetnička namjera nadvlada znanstvenu tada esej prelazi u određeni nafabularni tekst koji se zove – romanesej,a kada znanstvena vrijednost prevlada nad umjetničkom javljaju se znanstveno-prozni tekstovi kao studija ili traktat

Biografija: tekst u kojem se na umjetnički način prikazuje život neke znamenite osobe

Autobiografija – opisivanje vlastitog života

Dnevnik – svaki dan

Memoari – sjećanja i uspomene na ljude i događaje i na zbivanja iz vlastitog života.

Ostale vrste:

Rasprava

Polemika – žustra rasprava

Feljton – podlistak, stalna novinska rubrika u kojoj se na zanimljiv način obrađuju različite teme

Reportaža – izvješće o nekom događaju ili pojavi koja se može umjetnički obraditi

5. Roman kao prozni oblik, podjela, vrste

svak ispis pisan na romanskom (pučkom) jeziku veće epsko djelo u stihu ili prozi, veće od novele i pripovjetke,

složenijeg ustroja s većim brojem likova i raznovrsnijom epskom tehnikom

podijela romana:

prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, realistički, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški

prema tonu, piščevu stavu: sentimentalni, humoristični, poučni, herojski

prema načinu oblikovanja: roman lika, zbivanja, prostora, roman-rijeka, roman-esej..

prema postojanju i vrijednosti: klasični, moderni, suvremeni

Podjela romana po načinu gradnje sadržaja:

lančani ili stepenasti – sadržaj jedne novele nastavlja se na sadržaj druge novele, tj. svršetak jedne je početak druge novele.

npr. roman ¨Robinson Crouse¨

prstenasti roman – unutar jedne novele autor smješta sadržaj svih ostalih novela, npr. roman ¨Put oko svijeta za 80 dana¨

paralelni roman – dvije ili više radnji se odvija u isto vrijeme,

npr. roman¨Ana Karenjina¨

Romanopisci: A. Šenoa, M. Krleža, I. Aralica..

6. Književnost starih naroda (indijska, babilonska, hebrejska, arapska)

INDIJSKA

Vede- u njima se prikazuje vjerska i svjetovna tematika. Obuhvaćaju 4 zbirke tekstova (samhite). Najstarija je Rg-veda (sadrži 1028 himni i preko 10 000 strofa). Mahabharta (velika borba) i Ramajana (doživljaji Rama i Site), epovi o lutanjima, stradanjima i borbama kraljevića Rama i žene mu Site (400.pr.Kr.)

Pančatantra – jedna od najznačajnijih zbirki svjetske književnosti, indijska zbirka u 5 knjiga.

BABILONSKA

Epovi, mitovi. Legende, religiozni prizori, himne bogovima, tužaljke, psalmi, zaklinjavanja, bajke, basne, poslovice, pripovjetke. Najpoznatije djelo GILGAMEŠ, ep iz 1700. pr. Kr.. Sastavljen je iz 12 ploča (pjevanja), tj. iz 2 dijela. U prvom dijelu govori se o prijateljstvu između kralaj Gilgameša i poludivljeg čovjeka Enkidua. Pisan je biblijskim tonom. Odlikuje se etničkom porukom.

HEBREJSKA

Biblija – u njoj se nalazi kompletna književnost, ona je izvorište europske književnosti; započinje knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili apokalipsom;

Biblija ili Sveto Pismo – dolazi od grč. riječi biblion = knjiga; najčitanija i najprevođenija knjiga, ona je sinteza svih književnih vrsta i svih književnih rodova, Biblija je povijest, u njoj se nalaze jednostavni i sliženi književni oblici, ona je sinteza poezije i proze, nastaje u razdoblju od 13.st.pr.Krista do 2.st.poslije Krista; teško je utvrditi vremenski okvir Biblije,

- prvi latinski biblijski prijevod naziva se - ¨Vulgata¨ koji je napisao Jeromin Vid, (bio je svetac) Septuaginta¨ - je prvi prijevod Starog zavjeta na grčkom jeziku,

- Hrvati su prvi prijevod Biblije dobili u 14.st. samo u ulomcima, a u 16.st. datira se prijevod u cijelosti - fra Petar Katančić;

Knjiga Postanka – hebrejski pisac otkriva biblijski smisao stvaranja svijeta i povijesti. Bog je stvoritelj svijeta.

Knjiga Izlaska – prikazuje izlazak Izraelaca iz Egipta i sklapanje sinajskog saveza.

Psalmi – vrsta religioznog pjesništva.

ARAPSKA

najznačajnije djelo je Ku'ran

Ku'ran dolazi od arap. riječi i znači ¨ono što je za čitanje¨, to je sveta knjiga islama, sadrži svete knjige Muhameda prikupljene u periodu od 612. do 639.god., Muhamed je čovjek koji je prešao iz Meke u Medinu, živio je s Nomadima i prateći ih dolazi u Siriju.

16.07.622.god – postao je datum računanja vremena po hidžri.

Ku'ran je presudan za razvoj kulture i književnosti arapskog svijeta. Sastoji se od 114 poglavlja ili sura poredanih po duljini, a sadrže moralne, pravne i religiozne pouke. Sastoji se od biblijskih ilustracija te židovskih i kršćanskih apokrifnih spisa. Sure su podijeljene na ajete; ajeta = redak

Ku'ran je pisan ritmičkom prozom (proza u stihu) i jezik kojim je pisan Ku'ran postao je uzor klasičnog arapskog jezika.

7. Grčka književnost

Najveći procvat doživljava u 5. st. pr. Kr.. Razvila je bogatu i raznovrsnu književnu djelatnost.

Razdoblja: pretklasično, kalsično, helensko, aleksandrijsko, Rimsko razdoblje grčke književnosti.

Tragedija: Eshil – Okovani Prometej; Sofoklo – Ajant, Elektra, Antigona, Kralj Edip; Euripid – Medeja, Hipolit, heraklo, Ifigenija u Tauridi

Komedija: Aristofan – Aharnjani, Vitezivi, Mir..; Menandar – Prevrtljivica, Lažac, Laskavac, Lažni Heraklo..

Grčko pjesništvo: Pindar – liričar bogata i raznovrsan opusa (himne, ditirambi, ode, tužaljke). 17 knjiga pjesama.

ALKEJ– pjesnik s otoka Lesba, glavni predstavnik

monodijske melike- poezije pisane za solo pjevanje uz pratnju lire;

pisao je poeziju užitaka ¨Ljeto¨, pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke, himne bogovima, služio se različitim metričkim oblicima, tematski i formalno je utjecao na rimsku liriku i pjesnike europskog romantizma.

Epsko pjesništvo: Homer – Ilijada i Odiseja – junački epovi iz 8. st. pr. Kr.

Filozofija: Heraklit, Parmenid, Platon, Aristotel

Kiparstvo i graditeljstvo, glazba: Miron, Fidija, Poliklet

Najveličanstveniji spomenik helenske arhitekture – hram Atene.

8. Rimska književnost

Augustovo doba/Augustovska umjetnost

Rimska književnost nastavlja tradiciju grčke književnosti. Augustovo doba, doba procvata rimske književnosti obilježeno je prilagodbom grčke umjetnosti rimskome duhu. Augustovska umjetnost je grčko-rimska sinteza. August podiže spomenike i okuplja književnike.

Književnici: Publije Vergilije Maron, Publije Ovidije Nazon, Gaj Vergilije Katul, Makcije Tit Plaut..

Lirske pjesme: Vergilije: Bukolike

Izabrane pjesme: Katul: Pjesme; Horacije: Pjesme

Komedije: Plaut: Škrtac, Hvalisavi vojnik, Aulularia

Ep: Vergilije: Eneida

Razdoblja rimske književnosti:

do 240. pr. Kr. arhajsko razdoblje 240. – 80. pr. Kr. a) ciceronovo doba – 80. – 30. pr. Kr. b) augustovo doba – 30. – 14. pr. Kr. srebrni vijek 14. – 117. poslije Krista stoljeće propadnja 117. poslije Krista

Publije Ovidije Hazon – ubraja se među najplodnije pjesnike. Najpoznatije djelo: ARS AMATORIA (Ljubavno umijeće) – djelo u koje mse nalaze savjeti kako osvojiti i zadržati voljenu osobu. Ima 3 dijela (1. i 2. za muškarce, a 3. dio za žene)

9. Europska srednjovjekovna književnost

1. trajanje – od pada ZRC 476. do otkrića Amerike 1492.

2. značajke – književna djelatnost vezana je za crkvu, odnosno redovnike koji su zapisivači i prevoditelji.

3. jezik – od 4. do 9. st. traje razdoblje latiniteta, a nakon toga razvija se književnost na narodnim jezicima.

4. književne vrste – razlikuju se djela svjetovnoga i nadbožnoga karaktera. Djela su morala biti didaktična (poučna), a teološki (religijski) ispravna.

5. veliki nacionalni epovi

a) BEOWULF – staroengleski ep iz 8. st., govori o junaku Beowulfu koji pomaže kralju Hrotgau i ubija moćno čudovište Grendela.

b) PJESAN O ROLANDU – francuski ep iz 12. st.. Govori o junaku Rolandu, vojskovođi Karla Velikog koji pogiba zbog izdaje očuha, a osvećuje ga Karlo Veliki.

c) PJESAN O CIDU – španjolski ep iz 12. st., govori o junaku El Cidu koji je oklevetan i prognan, ali uspijeva spasiti svoju čast.

d) SLOVO O POLIKU IGOREVU – ruski ep iz 12. st., govori o knezu Igoru i njegovom porazu u bitci 1185.g.

e) KALEVALA – francuski ep iz 12. st., govori o junaku Lemminkäinenu i njegovoj borbi za djevojku, kćer domaće sjeverne zemlje.

f) PJESMA O HIBELUNZIMA – njemački ep iz 13. st., govori o junaku Siegfriedu i njegovoj ženi Kriemhildi koja osvećuje njegovu smrt.

6. romani – najprije se pišu u stihu, obrađuju teme iz antike (Roman o Tebi, Roman o Troji, Roman o Aleksandru..). Kasnije nastaju viteški romani i u stihu i u prozi, a obrađuju teme iz viteškog svijeta (najpoznatiji je Roman o Tristanu i Izoldi).

7. lirsko pjesništvo – u 11. st. u Južnoj Francuskoj nastaje trubadurska lirika. Trubaduri su plemići, putujući pjesnici i skladatelji koji pjevaju o viteškoj ljubavi prema uzvišenoj i nedostižnoj djevi. U Njemačkoj se također njegovala ljubavna lirika, u 12. st. javljaju se tzv.

MINEZINGERI, pjesnici lutalice, a svoj vrhunac ovaj tip lirike doživljava u 14. i 15. st.

8. drama – MIM (to je oblik pučkog kazališta s temama iz života pučana). U 15. st. iz mima se razvijaju FARSE (teme su iz svakidašnjeg života. To su najčešće bračni problemi i sudska praksa. Najpoznatija je O MEŠTRU PATHELINU (patlen), lukavom odvjetniku koji prevari bogatog trgovca) i SOTIJE (to su predstave u kojima su glavni protagonisti dvorske lude koje su vrlo oštro kritizirale neke negativne društvene pojave).

- u to vrijeme djeluju i putujuće kazališne družine HISTRIONI

u Crkavama se od 9.st. izvode liturgijske drame na lat. jeziku. S vremenom u te drame ulaze i svjetovni motivi, počinju se izvoditi na narodnim jezicima. Te poluliturgijske drame zovu se CRKVENA PRIKAZANJA. To su misteriji koji pokazuju različita čuda, pasije, Kristovu muku..

9. diskurzivni književni oblici – Sv. Aurelije Augustin. Svojim je djelom ispovijesti začetnik autobiografijske književnosti. Ispovijesti su njegova duhovna biografija u 13 knjiga. Srednjovjekovni duhovni život obilježili su:

Ambrozije, Jeronim (prevoditelj Biblije na latinski – Vulgata), Prudencije, Toma Akvinski (utemeljitelj crkvene filozofije).

10. Hrvatska srednjovjekovna književnost

1. razdoblje – do polovice 14. st.: književnost na crkvenoslavenskoj tradiciji, ubrzani razvoj od polovice 13. st. (papino odobrenje starohrvatske liturgije senjskim i omišljanskim glagoljašima); prodor hrvatskoga jezika i svjetovne tematike

2. razdoblje (do prestanka rada senjske glagoljske tiskare 1508.), doba procvata, otvorenje zapadnoeuropskim utjecajima, uvođenje narodnog jezika u neliturgijske kodekse i zbornike, razvoj latiničke književnosti na hrv. jeziku

3. razdoblje – zakašnjeli odjeci srednjovjekovne književne tradicije, riječka tiskara, dekadansa

Književni radovi i vrste – apokrifi, romani, pripovijetke, lirika, svetačke legende..

Ostale vrste tekstova – evanđelja, misali, zakonici, statuti, darovnice..

Pisma – glagoljica, ćirilica, bosančica, latinica

Područja – Dalmacija – pa čak i na području DR, Istra, Hrv. primorje, Lika i Krbava, Pokuplje

Bašćanska ploča – pravni tekst, ima naglašene ritmičke elemente i izrazite književne kvalitete na koje smo i danas osjetljivi. Zato se BP često navodi kao simbol početka hrv. književnosti, barem one na hrv. jeziku. BP-om kralj Zvonimir daruje zemljište crkvi sv. Lucije. Isklesao ju je Držiha. Pisana je uglatom hrv. glagoljicom. BP je služila i kao pregrada koj je dijelila prostor od svećenika od puka. Čuva se u HAZU.

Hrvatska ćirilica -upotrebljavala se u uredima u Dubrovniku, u Hrvatskoj i Bosni. Njome su se služili bosanski franjevci. Najstariji su hrvatski spomenici na bosančici (hrv. ćirilici): Natpis s Poljskog praga, Povaljska listina, Poljički statut, Aleksandrida,..

Latinica – latinicom su napisana osobna imena, imena mjesta. Najstariji teks napisan latinicom jest STATUT SESTARA DOMINIKANKI U ZADRU iz 1345.g. Jedan od najstarijih tiskanih knjiga na latinici je LEKCIONAR BERNANDINA SPLIĆANINA.

LUCIDAR

enciklopedijsko djelo. Preveden je s češkog jezika na čakavsko narječje od strane hrvatskog glagoljaša. Pisan je u dijalogu između učitelja i učenika koji tematizira teološku i prirodoslovnu tematiku.

LJETOPIS POPA DUKLJANINA

najstariji hrv. ljetopis. Pisac je katolički svećenik Dukljanin. Jednim je dijelom nastao u 12. st, drugi dio – 14. st.

u njemu je prikazano rodoslovlje hrvatskih vladara, osnivanje hrvatske države

pisan je latinskim jezikom

ZAPIS POPA MARTINCA

glagoljaški rukopis, 1493. Utjecaj biblijskog crkvenoslavenskog jezika u ovom tekstu , profan

sadržaj

VINODOLSKI ZAKON

najstariji hrvatski zakonski spomenik sastavljen je i napisan 6. 1. 1288. u NV njime se uređuju pravni odnosi između gospodara (frankopana) i

vinodolskih općina povijesni i pravni dokument

ŠIBENSKA MOLITVA1347., pisana je latinicom, a prevedena na narodni čakavski sa staroslavenskim elementima

napisao ju je nepoznati glagoljaš, a fra Pavle Šibenčanin zapisao vrsta laude, pohvalne pjesme (pohvala Gospi) ime je dobila po nalazištu, franjevačkom samostanu u Šibeniku

SVIT SE KONČA

satirična pjesma koj kritizira nemoralan život redovnika i klera, a posebice pojavu simonije (prodaje duhovnih dobara za novac)

pjesma je zapisana u PARIŠKOM (glagoljskom) zborniku s kraja 14. st.

misaona lirska pjesma, katreni i terceti, uglavnom 12-erci

Najstarije tiskane knjige su INKUNABULE

Misal po zakonu rimskog dvora; Brevijar po zakonu rimskog dvora

11. Renesansa u europskim književnostima

trajanje 14. 15. i 16. st naziv: franc. Renaissance – preporod značajke:preporod antičke književnosti, preporod umjetnosti,

promjena svjetonazora u odnosu na srednji vijek, čovjek postaje aktivan, želi uživati u ovozemaljskom životu. U književnosti prevladavaju svjetovne teme.

Najznačajniji predstavnici:

Engleska književnost

William Shakespeare – veliki pjesnik i dramatičar, autor brojnih tragedija (Hamlet, Kralj Lear, Machbeth..), komedija (Ukroćena goropadnica, Na tri kralja..), romanci (Zimska priča, Romeo i Julija), povijesnih drama (Richard II., Richard III...) te zbirke pjesama (Soneti).

Talijanska književnost

Lodovico Ariosto – autor epa Bijesni Orlando; u ovom epu od 46 pjevanja temeljna je radnja povezana s borbom kršćana i Saracena u blizini Priza.

Niccolo Machiavelli – autor političke rasprave Vladar u kojoj on iznosi modernu građansku teoriju države.

Španjolska književnost

Miguel de Cervantes Saavedra – autor romana Don Quijote, parodije srednjovjekovnih viteških romana.

Naziv – već je u samom imenu renesansa sadržana njezina osnovna značajka (franc. – preporod)

Dolazi do preporoda antičke književnosti. Za antičke pisce se slikovito kaže da su u srednje mvijeku bili zatočeni u samostanskim knjižnicama i tek ih renesansni pisci ponovo otkrivaju nasljeđujući njihove književne vrste i pronalazeći u njima uzore koje žele kopirati. Kopiranje danas ima negativan odraz no u renesansi je bilo drukčije. Što je uspješnije neki pisac kopirao, to je bio bliže svome uzoru. Dolazi do preporoda cjelokupne umjetnosti – razlozi: povijesno-političke okolnosti: razvoj gradova, građanske klase, izum tiskarskog stroja.. renesansa u potpunosti afirmira narodni jezik kao jezik književnosti. U renesansi se javlja perspektiva, pomak iz prošlosti u dubinu. Stvarnost se sagleda što dublje i umjetnička djela odražavaju stvarnost.

12. Hrvatska renesansna književnost

trajanje (1500. – 1600.) – 16. stoljeće značajke: razvoj književnosti osobito u priobalnom području zbog

gospodarske razvijenosti i blizine Italije renesansna dredišta: St, Zd, Ši, Hvar, Du razvoj književnosti na narodnom jeziku podlogu renesansnoj književnosti stvorila je djelatnost humanista od književnih su vrsat razvijene lirske pjesme, karnevalske pjesme

(maskerate), satirične pjesme, religiozne pjesme; epovi (osobito biblijsko-religiozni i povijesni epovi), roman, pastirske igre, komedije (osobito tzv. učene ili eruditne komedije), drame, crkvena prikazanja.

Predstavnici:

Lirika: Šiško Menčetić, Dđore Držić, Hanibal Lucić, za misaonu, satiričnu i religioznu liriku značajan je Mavro Vretanović; Mikša Pelagrinović pisao je pokladne pjesme

Epika: Marko Maruli (biblijsko-religiozni ep Davidijada), Brne Karnarutić (povijesni ep Vazetje Sigeta grada), Petar Zoranić (prvi roman u starijoj hrv. književnosti – Planine), Petar Hektorović (putopisni spjev – Ribanje i ribarsko prigovaranje).

Drama: Marin Držić – komediograf (Dundo Maroje, Skup, Novela od Stanca..); Hanibal Lucić (prva hrv. svjetovna drama – Robinja), Mavro Vetranović

Naši su se renesansni pisci obrazovali u Italiji i s povratkom u svoju sredinu u njoj su razvijali kulturnu djelatnost te pisali na način kako su to činili europski renesansni pisci. U ovom razdoblju hrv. se književnost u pravom smislu oblikuje.

13. Barok u europskoj i hrvatskoj književnosti

Barok u europskim književnostima

trajanje: 17. i 18. st. naziv: portugalski barocco je biser nepravilna oblika i nevelike

vrijednosti značajke: kićenost izraza, mnoštvo stilskih izražajnih sredstava,

refleksivnost barok je doba prožeto napetošću između nepomirljivih suprotnosti: s

jedne strane je ostao sačuvan renesansni optimizam. S druge je strane pojačana religioznost, refleksivnost i nijekanje svjetovnog.

Književne vrste: karakteristična je kratka lirska pjesma s temama sličnim renesansi (ljubavna bol i prolaznost zemaljskih vrijednosti), ali s naglašenom simbolikom i kićenošću izraza. Baroku su svojstveni opsežan ep i opsežan roman; nastaju nove dramske vrste povezane s glazbom: melodrame, opere i oratoriji.

Predstavnici:

Talijanska književnost: Giambattista Marino – neobični motivi, zvučne figure, neobične metafore..

Torquato Tasso – autor epa Oslobođeni Jeruzalem – naglašava potrebu ujedinjenja kršćana.

Španjolska književnost: Louis de Gongora, Pedro Calderon de la Barca (drama: Život je san)

Na razvoj baroka osobito utječu vjerski pokreti, reformacija i protureformacija.

Barok u hrvatskoj književnosti

trajanje: 17. st značajke: utjecaj protureformacije, isusovačka misionarska

djelatnost, otvaranje škola, nastanak jezikoslovnih djela; ispreplitanje svjetovne i religiozne tematike

velik utjecaj imaju isusovci koji razvijaju kulturnu djelatnost, osim njih značajni su i ostali vjerski redovi: franjevci, pavlini, kapucini

isusovci se bave književnim radom (Juraj Habdelić – Pervi oca našeg Adama greh; Antun Kanižlić – Sveta Rožalija), jezikoslovljem (Bartol Kašić – autor prve gramatike), Juraj Križanić (autor gramatike rusko-staroslavensko-hrvatskog jezika), Juraj Habdelić (autor hrvatsko-latinskog rječnika).

Dubrovačko-dalmatinskom krugu baroknih pisaca pripadaju: I. Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić, Ignjat Đurđević.

Ozaljskom krugu pisava pripadaju: Fran Krsto Frankopan, Petar Zrinski i Ana Katarina Zrinski

14. Klasicizam i prosvjetiteljstvo u europskoj književnosti

trajanje: klasicizam (17. st. Francuska), prosvjetiteljstvo (18. st. Francuska)

značajke: klasicizam – oponašanje antičke književnosti, intelektualizam, prevladavaju tragedija i komedija, prosvjetiteljstvo – utjecaj racionalizma, cilj je prosvjetliti narod, važnost Francuske Enciklopedije

više nije bitan kvantitet nego kvaliteta razmišljanja, napušta se barokna kićenost i opsežnost te se zalaže za jasnoću stila, savršenstvo forme i uzvišen govor.

Predstavnici:

Klasizizam: Pierre Corneille (Cid), Jean Racine (Fedra), Moliere (Škrtac, Mizantrop)

Prosvjetiteljstvo: Voltaire (Candide ili optimizam), Denis Diderot (pokretač Enciklopedije), Jean Jacques Rousseau.

Klasicističku književnost možemo odrediti kao racionalnu u smislu njezine intelektualnosti, odnosno povezanosti s razumom. Tako je vidljiva težnja za sređenošću, jasnoćom, jednostavnošću i pravilnošću.Pisci pritom nastoje prikazati ono što je tipično i univerzalno, s ti mda poučavaju čovjeka.

Prosvjetiteljski pisci okreću se svojoj suvremenosti nastojeći da književna djela imaju naglašenu prosvjetiteljsku ulogu, da poučavaju i odgajaju čitatelje protiv praznovjerja.

Osnovno pravilo klasicizma bilo je oponašanje, prikazivanje prirode, ali ne stvarne, nego idealne koju organizira duh.. Klasicistička djela oživljavaju antiku, imitiraju antičke pisce. Sam naziv kalsicizam dolazi od latinske riječi clasici scriptores – pisvi prvoga reda, uzorni pisci, a to su za klasicističke pisce bili antički autori. Nicolas Boilleau (boalo) najznačajniji je teoretičar klasicističke drame.

Prosvjetiteljska se književnost nastavlja na klasicističku, a najznačajnije je ostvarenje francuska Enciklopedija.

15. Prosvjetiteljstvo u hrvatskoj književnosti

trajanje: 18. stoljeće značajke: ističe se važnost prosvjetiteljskog djelovanja književnih

djela na čitatelje; pliralizam stilova

a) odjeci barokne književnosti

b) utjecaj klasicizma

c) procvat književnosti na latinskom jeziku i intezivna prevodilačka aktivnost

d) prosvjetiteljska nastojanja

Predstavnici:

Dalmacija: Andrija Kačić Miošić (Razgovor ugodni naroda slovinskoga),

Slavonija: Matija Antun Reljković (Satir iliti divji čovik), Matija Petar Katančić (Jesenji plodovi)

Sj. Hrvatska: Tituš Brezovački (Matijaš grabancijaš dijak)

Prosvjetiteljstvo u hr. književnosti se oslanja na književnu tradiciju i ono što našu književnost povezuje s europskom je isticanje prosvjete i kulture, odnosno moralno-didaktične uloge književnosti kojima se nastoje poučiti čitatelji. Tako A. K. Miošić želi opjevati najvažnije događaje iz slavenske prošlosti, a M. A. Reljković poučava Slavonce što trebaju mijenjati u svom načinu života da bi bili napredniji i bliži Europi.

16. Predromantizam i romantizam u književnosti

trajanje: 1800. – 1830. godina značajke: suprostavlja se klasicističkom racionalizmu, oslanja se na

maštu i osjećaje, zanimanje za folklor, prirodu, daleke i nepoznate krajeve. Ističu se živopisnost (nepravilnost), individualnost, originalnost. Pesimističan ton odraz je općeg razočaranja i naziva se svjetskom boli – Weltschmerz

Preteča romantizma je francuski pisac J. J. Rousseau (Julija il iNova Heloiza (elojza) te autobiografsko djelo Ispovijesti

U Njemačkoj se javlja predromantizam poznat pod nazivom Sturm und drang (oluja i nagoni). Predstavnici su Goethe i Schiller, trajanje od 1770. – 1785.

Teme: intimne, okultne i mistične, daleki, nepoznati krajevi, nacionalno-povijesni tematski krug, odmetništvo i sukob sa zakonom

Predstavnici

Njemačka književnost: Goethe, Herder, Schiller

Ruska: Mihail Jurjevič Ljermontov 8Junak našega doba – predtavlja lik suvišnog čovjeka Pečorina)

Francuska: Alphonse de Lamartine

Engleska: William Wordsworth, George Gordon Byron (Hodočašće Childea Harolda)

Američka: E. A. Poe – začetnik kriminalističkog romana

Osnovna značajka romantizma je oslanjanje na maštu i osjećaje. Romantizam znači bujanje i izražavanje osjećajnosti, zanimanje za neobično, za borbu i sukobe. Romantičari vole originalnost, osobnost. Specifičan je i odnos prema prirodi – ona je utočište za njihovu ranjenu dušu i odraz pjesnikova osjećaja. Romantičarski se pisci zanimaju za vlastitu nacionalnu prošlost jer su za svoj narod izrazito vezani i ponosni na nj. Oduševljeni su i putovanjima – dalekim i nepoznatim krajevima. Romantičari su često u sukobu s društvom. U romantizmu dominira lirika jer je ona najprikladnija za izražavanje osjećaja.

17. Hrvatski narodni preporod

Početkom 19. st. u Hrvatskoj sve više jača svijest o vrijednosti vlastitog jezika i nacionalni osjećaji uopće. Narodni prepord počeli su 30-ih god. 19. st mladi intelektualci koji su se školovali u Grazu ili pešti i dolazili u dodir s predstavnicima drugih slavenskih naroda. Ideja oslobođenja i ujedinjenja Hrvata trebala je biti samo jedna od etapa do konačnog cilja. Pokret nastaje i kao direktan odgovor na mađarizaciju koja se otvoreno provodila u Hrvatskoj. Idejni nositelj pokreta je Ljudevit Gaj. Smatra da najprije treba pojednostaviti pravopis pa 1830. izdaje Kratku osnovu horvatsko slavenskoga pravopisanja u Budimu. Za svaki glas Gaj predlaže da se koristi jedan znak pa uvodi dijakritičke znakove: č, ć, lj, nj, dž, đ, ž, š. 1832. grof Janko Drašković izdaje

prvi hrvatski politički program pisan štokavštinom pod nazivom Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom.

1835. Gaj objavljuje Novine Horvatske na kajkavskom dijalektu s literalno zabavnim dodatkom – Danica horvatska, slavonska i dalmatinska na štokavskom narječju. 1836. Gaj mijenja naziv u Ilirske narodne novine s danicom ilirskom jer je smatrao da svi južni Slaveni potiču od Ilira (štokavsko narječje). Ilirski pokret uspjeva okupiti veliki proj pristaša, ali oko 1840. dolazi do razilaženja i sukoba među prvacima pokreta: Gaj se zalagao za politički karakter pokreta, a Vraz za umjetnički karakter. Zato 1842. Vraz pokreće umjetnički časopis Kolo. Iste godine utemeljena je Matica ilirska koja će kasnije postati Matica hrvatska. 1843. zabranjena je uporaba ilirskoga imena pa Gaj vraća novinma naziv Narodne novine i danica horvatska, slavonska i dalmatinska. U tom razdoblju nastaju brojne budnice i davorije = pjesme koje imaju za cilj buđenje nacionalne svijesti, nemaju gotovo nikakvu umjetničku vrijednost. Mogu se ipak izdvojiti Horvatska domovina Antuna Mihanovića i Kip domovine vu početku leta 1831. (kajkavizam). To je alegorijska pjesma u kojoj Pavao Štoos iznosi viziju domovine kao žene u crnini koja plače nad svojom sudbinom jer se njeni sinovi srame: ˝...vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati...˝ Pjesma iz elegije prelazi u optimističan ton jer ima još onih koji će braniti i boriti se za svoju domovinu koja očekuje zoru (hrv. narodni preporod). Ostvarenja: 1. jedinstven književni jezik i pravopis; 2. začetak novije hrv. književnosti; 3. osnivanje katedre za hrv. jezik, 4. otvaranje narodnih čitaonica i Matice ilirske koja je zaslužna za promicanje hrv. kulture i književnosti.

18. Protorealizam – Šenoino doba

trajanje: 1860. – 1880./81. (1860. – u završetak Bachova apsolutizma. 1880. – u hrv. književnost dolazi nova generacija pisaca, 1881. – godina Šenoine smrti)

Naziv: predrealizam i protorealizam grč. ptotos – prvi . sam naziv znači da se radi o književnom razdoblju u koje mse pojavljuju realističke značajke koje će u potpunosti prevladati u razdoblju

realizma. Svojom književnom djelatnošću ovo je razdoblje obilježio A. Šenoa pa se zato naziva i Šenoinim dobom.

Veliku ulogu u promicanju kulturnih i književnih vrijednosti imao je središnji književni časopis toga doba ´Vijenac´

Društveno-politička situacija

Osnovno je obilježje gušenje hrvatskog nacionalnog identiteta te nametanje tuđinskih (austrijskih, mađarskih) interesa.1850. – 1860. Bachov apsolutizam kojim se guši sloboda, Hrv. sabor nema pravo odlučivanja i službeni je jezik njemački.

Kulturna ostvarenja

Veliku ulogu u prosjećivanju naroda imala je Narodna stranka, a narodnjak J. J. Strossmayer zaslužan je za osnivanje tada JAZU, a danas HAZU i Zagrebačkog sveučilišta.

Književna ostvarenja

Najznačajniji je predstavnik A. Šenoa, autor prvog cjelovitog povijesnog romana u novijoj hrv. književnosti – Zlatarevo zlato (1871.) Utiranje puta realističkoj prozi, začeci slavenske filologije (znanost o jeziku, jezikoslovlje).

Franjo Ciraki, Luka Botić, Franjo Marković, Mirko Bogović, Ivan Perkovac..

19. Realizam u europskoj književnosti

trajanje: 1830. – 1870. Naziv: lat. res = stvar, realis = stvaran Realizam prikazuje društvenu stvarnost sa svim problemima koje

pisac u njoj uočava U središtu zanimanja dolazi stvaran ljudski život; likovi iz svih

društvenih cjelina, autentičan govor likova, kolijevka realizma je Francuska.

Književnost je realizma objektivna, pisac nastoji objektivno prikazati društvenu zbilju (tako u književnom djelu pripovjedač sve vidi i sve zna u vezi s razmišljanjima i postupcima svojih junaka, on kao da je sveprisutan i sveznajući)

U svojim djelima pisci su nastojali prikazati društvenu stvarnost pa su preko tipičnih likova prikazali tipične osobine društvene skupine kojoj taj lik pripada. Realistički su piscu kritični prema stvarnosti i problemima koji se u toj stvarnosti javljaju.

U književnosti realizma prevladava roman jer je zbog svoje opsežnosti najprikladniji za prikaz složenih društvenih odnosa. U tom romanu postoji fabula kojom se putem tipičnih likova nastoji prikazati cijelo društvo.

Predstavnici:

Otac realističkog romana: Honore de Balzac (Otac Goriot)

Francuska književnost: Stendhal (Crveno i crno, Paramski kartuzijanski samostan), Gustave Flaubert (Madame Bovary)

Ruska: L. N. Tolstoj (Ana Karenjina, Rat i mir, Uskrsnuće), F. M. Dostojevski (Zločin i kazna, Idiot), I. S. Turgenjev (Očevi i djeca, Lovčevi zapisi), N. V. Gogolj (Kabanica, Revizor, Mrtve duše)

20. Naturalizam

trajanje: 1870. – 1890. lat. naturalis – prirodan, natura – priroda javlja se u Francuskoj odakle se dalje prenosi po Europi utjecaji: na razvoj naturalizma utječe razvoj prirodnih znanosti te

učenje francuskog znanstvenika Hippolytea Tainea (ipolita tena) i njegove teorije sredine ili miljea prema kojoj je čovjek biološko biće određeno nasljeđem, sredinom u kojoj živi i trenutkom u kojem što djeluje na čovjeka

obilježja: naturalisti u književnost uvode znanstvene metode nastojeći biti objektivni promatrači i eksperimentatori. To su metode opservacije i eksperimenata. Naturalisti njeguju tzv. ˝estetiku ružnoće˝, tj. otkrivaju bolesti društva kako bi se ono lakše izliječilo.

Teme: soc. i moralna izopačenost, društvene bolesti, problemi zločina, težak položaj radničke klase, socijalna bijeda, poroci..

Nazivaju se inženjerima ljudskoga društva ˝Na živim tijelima obavljam analitički posao koji kirurzi obavljaju na leševima˝ - Emile Zola – osnivač naturalizma i tvorac eksperimentalnog romana (Therese Raquin – roman – prikazuje razarajuće djelovanje zločina na psihu zločinca)

21. Realizam u hrvatskoj književnosti

trajanje: 1880./81. – 1892./95. (1880. u hrv. književnost ulazi nova generacija pisaca, 1881. umire Šenoa; 1892. – izlazi Matoševa pripovijetka Moć savijesti, 1895. studenti spaljuju mađarsku zastavu na Jelačićevu trgu u Zagrebu)

značajke: prikazivanje društvenih problema različitih sredina (regionalizam), napuštanje romantičarske sentimentalnosti

Predstavnici:

Lirika: S. S. Kranjčević (Moj dom, Iseljenik, Mojsije)

Epika: A. Kovačić (U registraturi), V. Novak (Posljednji Stipančići), K. Š. Gjalski (Pod starim krovovima – zbirka novela), J. Kozarac (tena – novela)

Mnogi pisci razdoblja realizma politički su opredjeljeni za Starčevićevu Stranku prava. Oni smatraju da je uloga književnika u tom vremenu prikazivanje društvene stvarnosti s njezin dobrim i lošim stranama. Pisci se moraju kritički odnositi prema toj stvarnosti.

Društveno-političke prilike i njihov odraz u književnosti:

U hrvatskoj vlada Khuen Hedervary koji Hrvatsku nastoji što više podčiniti kako bi je Mađari mogli što bolje gosp. iskoristiti. Stranka prava, čiji je vođa Ante Starčević, nastoji se oduprijeti mađarizaciji.

Hrvatski pisci u svojim djelima obrađuju društvene probleme sredina u kojima žive.

22. Modernizam (dekadencija, larpurlatizam, parnasovci)

Modernizam obuhvaća zadnja desetljeća 19. st. i usprkos različitim pravcima i stilovima zajedničko im je uzdizanje ljepote kao zadaće i svrhe umjetničkog stvaranja. Pojam modernizam prvi je upotrebio franc. Pjesnik Charles Baudelarie – 1857. zbirka pjesama Cvjetovi zla, sam naziv je oksimoron, a odnosi se na traženje ljepote u ružnome. Pjesništvo opjevava zlo. Baudelarie osobito pazi na način izražavanja koristeći sonet kao najuzvišeniji pjesnički oblik. Baudelariova zbirka pjesama nagovještava da će modernizam obuhvatiti pjesništvo.

Dekadencija – faza književnoumjetničkog razvoja simbolizma potkraj 19. st.. Pjesnici izražavaju beznađe, tugu, tjeskobu i slutnju propasti zapadne civilizacije.(Theophile Gautier, Paul Verlaine)

Larpurlatizam – Theophile Gautier (teofil gotje) 1832. izašao u javnost svojom parolom ˝L´art pour l´art˝ - umjetnost radi umjetnosti. Umjetnost stvara ljepotu i to joj je jedini cilj. Ne smije biti sredstvo kojim bi se ukazivale ili ispravljale neke negativne pojave u društvu.

Parnasovci – naziv su dobili po grčkoj planini Parnas koju su stari Grci smatrali prebivalištem Boga Apolona i njegovih muza. Taj franc. Pjesnički krug javlja se zbirkom pjesama Suvremeni Parnas koja je objavljena u Parizu 1866. Teže savršenoj formi, izbjegavaju suvremene teme i nastoje depersonalizirati pjesništvo – učiniti ga neosobnim (izbjegavati JA – uzdignuti na ljudsku razinu). Umjetnost je vrhunac i krajnji domet svake intelektualne i moralne ljudske djelatnosti. Predstavnici: Leconte de Lisle, Sully Prudhome, Theophile Gautier, Jose Maria de Heredia.

23. Modernizam (simbolizam, secesija, impresionizam)

Simbolizam – njihov pjesnički program iznio je Jean Moreas u časopisu Figaro 1866.

Preteče: C. Baudelarie, E. A. Poe, Gerrard de Nerval.

Značajke: zalažu se za tajanstvenost i nagovještaj umjesto detaljnog iznošenja i opisivanja, izražavanje simbolima i to individualnim i posebnim, iracionalnost u smislu prodiranja u neistražena područja vlastite psihe, sintezija (sjedinjenje svih osjetilnih senzacija), muzikalnost stiha. Simbolisti zamjeraju parnasovcima što su pjesništvu uskratili tajanstvenost. Služe se različitim simbolima pa čitatelj treba sam otkriti njihovo značenje. Nastoje sjediniti pjesništvo i glazbu (Verlaine: Glazba prije svega!). Najvažniji predstavnici: C. Baudelarie, Arthur Rimbaud (obojao samoglasnike), Paul Verlaine, Stephane Mallarme.

Secesija- stilski izraz koji se potkraj 19. st. pojavljuje u Beču i Münchenu, a osnovne su mu značajke: valovita linija, plošnost i stilizacija, naglašena dekorativnost i asimetričnost. Secesija u hrvatskom slikarstvu počinje izložbom Hrvatski salon 1898. Na Sumpornom kupalištu u Marmontovoj ulici u Splitu vidljivi su dekorativni secesijski oblici.

Impresionizam – franc. impression – doživljaj. Impresionizam je dobio naziv prema slici Impresija – izlazak sunca Claudea Moneta na kojoj se vidi kako umjetnici žele zaustaviti viđeni trenutak u prirodi. Oni razaraju čvrst oblik predmeta i pretvaraju ga u mrlju boje. Predstavnici: Edgar Degas, Camille Pissarro..

24. Hrvatska moderna

Moderna je naziv stilskog razdoblja u hrvatskoj književnosti na prijelazu iz 19. u 20. st,

Književnim početkom moderne smatraju se: 1891. – Janko Leskovar – Misao na vječnost; 1892. – A. G. Matoš – Moć savijesti; 1895. – studenti spaljuju mađarsku zastavu. Završetak: 1914. – izlazi zbornik Hrvatska mlada lirika u kojoj se javlja nova generacija pisaca, umire Matoš i u književnosti se po prvi put pojavljuje M. Krleža; 1916. časopis Kokot – Ulderiko Donadini

Dvije faze u razvoju moderne:

1. faza – prevladavaju kritičarska djela. Djeluju bečka i praška skupina pisaca koji su bili okupljeni oko svojih književnih časopisa.

BEČKA skupina – mladi – ideolog Milivoj Dežman Ivanov – časopis Mladost – cilj = stvoriti ljepotu (estetska funkcija)

PRAŠKA skupina – stari – ideolog Milan Šarić, časopis Hrvatska misao – cilj = da književnost popravlja svijet (utilitarnost)

2. faza – nastaju najpoznatija djela hr. moderne. Izlazi Vidrićeva Zbirka pjesama, nastaju Matoševe pjesme. Izlazi Kozarčev roman Đuka Begović.

Značajke: pisci se okreću svojoj unutrašnjosti i žele izraziti ono nedokučivo, podsvjesno i neistraženo. Prate se događanja u čovjeku. Pjesništvo je osjećajno, ali puno boja, zvukova, mirisa i nastojanja da se to što preciznije, efektnije i bolje izrazi. Zajednička je značajka: otpor tradiciji, uključivanje u europske kulturne i književne tokove, kritičnost, sloboda umjetničkog stvaranja. U hrv. književnosti možemo govotiti o pluralizmu stilova: odjeci realizma, impresionizma, naturalizma i simbolizma.

25. Talijanski i ruski futurizam

Talijanski – (futurus – budući)

javlja se u Italiji

Filippo Tomasso Marinetti – 1909. – Manifest futurizma (Figaro – časopis)

Futuristi veličaju dinamiku, energiju, brzinu Rat doživljavaju kao jedinu higijenu svijeta (kasnije se stavlja u

službu fašizma) Otpor prema institucijama i tradiciji nastoje i jezično izraziti i to tako

da ukidaju logiku i smisao, ne poštuju pravopisna i gramatička pravila (koriste samo imenice u nominativu i glagole u infinitivu)

Ruski

različit je od talijanskog jer ne podržava rat veliki su zagovornici urbanizacije i industralizacije najvažniji je predstavnik Vladimir Vladimirovič Majakovski koji je

objavio Manifest 1912. u Almonu – Pljuska društvenom ukusu. Najpoznatija poema Oblak u hlačama

26. Ekspresionizam u europskoj i hrvatskoj književnosti

Ekspresionizam u europskoj književnosti

franc. expression – izraz

razvija se u razdoblju od 1910. – 1924. u Njemačkoj i Austriji odakle se širi po drugim europskim zemljama. Pisci izražavaju svoja unutarnja stanja, najčešće se pišu lirske pjesme i drame. Dominantni motivi su: strah, tjeskoba, osamljenost, smrt, patnja..

najvažniji predstavnici su: Georg Trakl, Gottfried Benn, Hermann Bahr, Franz Werfel

značajke pjesništva:1. odbacivanje deskripcije2. ekonomičan izraz3. slobodan stih4. upotreba riječi iz znanosti ili iz urbane sredine (nepoetske

riječi)

Vodeći dramatičari su: Oskar Kokoschka, ernst Toller, Georg Kaiser. Njihove drame postaju trv. dramske fantazije, simboličke drame sa puno masovnih scena sa dosta monologa pa čak i pantomime. Vodeći časopisi: Der Sturm, Die Aktion.

Ekspresionisti žele izraziti svijet svoje vlastite stvarnosti viđen neposredno iz sebe.

Gottfried Benn: Čovjek i žena idu kroz baraku za rak

Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti

trajanje: 1916./17. do tridesetih god. 20. st obilježja: krik čovjekove oboljele duše pune straha, osamljenosti i

ugroženosti (uvjetovana 1. svj. ratom), pisci izražavaju svoju unutrašnjost

osnovni motivi i teme: ljubav, život, smrt, čovječnost, dobrota, usamljenost, prolaznost, pesimističan doživljaj svijeta

prevladavaju pjesme i drame

Obilježja pjesništva:

pjesnici zahtijevaju apsolutnu slobodu u formi pjesme. ne prihvaćaju vezani stih, rimu, interpunkciju, razbijaju tradicionalnu strofu kako bi spontano izrazili vlastiti doživljaj svijeta na što ekspresivniji način, ekspresionistički pjesnik gomila glagole jer mu oni pomažu da ostvari unutarnju dinamiku i da izrazi bit

ekspresionistički pjesnik ogoljuje izraz, rabi riječi koje imaju dodatno ekspresivno značenje kako bi izrazili krik i bunt

boje dobivaju simbolično značenje i upotpunjuju sadržaj pjesama

karikiranje postaje način da se deformira stvarnost i da se izrazi vlastiti doživljaj te stvarnosti

hrv. ekspresionistički pisci iznose svoj doživljaj života i svijeta u koje mžive s dominantnim osjećajima osamljenosti, tuge i spoznaje o čovjekovoj prolaznosti.

Predstavnici i djela:

Ulderiko Donadini – časopis Kokot – borba protiv tradicionalnog stvaralaštva i prihvaćanje načela ekspresionizma i futurizma; A. B. Šimić – Preobraženja – zbirka pjesama; Izabrane pjesme; M. Krleža – lirika, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Legende; I. Andrić – Ex ponto i Nemiri – pjesničke proze; A. Cesarec – Stihovi, Careva kraljevina (roman), Za novim putem – zbirka novela

27. Kubizam, imažinizam, socijalni realizam

Kubizam – lat. cubus – kocka

Pablo Picasso, Georges Braque – utemeljitelj

slikari kubisti smatraju da nije cilj umjetnosti kopirati stvarnost nego je prikazati geometrijskim oblicima

Gospođice iz Avignona (5) U književnosti je najvažniji predstavnik Guillame Apollinaire. On je

poznat po svojim ideogramima u kojima grafičkim rasporedom stihova daje određenu poruku pjesme i zanimljivu vizualnu kompoziciju. Poznata mu je zbitka Kaligrami

Imažinizam – lat. imago = slika

razvija se u Engleskoj i Americi prije 1. svj. rata, a kasnije u Rusiji najvažniji predstavnik u Americi je pjesnik Ezra Pound, a u Rusiji S.

A. Jesenjin za njih je pjesništvo ˝katalog slika˝, dakle pjesnička slika je temeljno

izražajno sredstvo. Izraz je vrlo jednostavan jer uvode svakodnevni jezik u poeziju.

Socijalni realizam (socrealizam)

književnost je u službi politike i društvenog boljitka najvažniji je predstavnik Maksim Gorki (roman Mati, drama Na dnu) pisci se koriste tzv. crno-bijelom tehnikom, što znači da su likovi ili

dobri (proleteri) ili zli (buržuji) socijalizam se razvio u Rusiji između 2. svj. rata, ali se takva djela

javljaju i desetljećima nakon 2. svj. rata Andrej Ždanov – ministar za kulturu i umjetnost

28. Dadaizam, nadrealizam, egzistencijalizam

Dadaizam

nastao u Zürichu 1916. u Švicarskoj se okuplja nekolicina pjesnika umjetnika koji su željeli

izbjeći strahote rata. naziv nastaje sasvim slučajno, a osmislio ga je Tristian Tzara

(pjesnik rumunjskog porijekla). Kans Arp, Hugo Ball – predstavnici naziv dada asocira na dječije tepanje, a po nekim tumačenjima znači

kocka, majka ili drveni konjić. Dadaizam je ekstremni umjetnički pokret koji zagovara anarhiju,

nihilizam, slobodu i nesavršenost. Protive se svakoj logici i zalažu se za nekontrolirano, spontano iznošenje misli i osjećaja.

Nadrealizam (surrealizam)

on se razvija iz dadaizma javlja se u Francuskoj 20-ih godina 20.st. Uporište promalaze u

učenju psihoanalize Sigmunda Freuda. Veliku važnost pridaju snovima, vizijama, halucinacijama. Žele se oteti kontroli razuma, uvode tzv. automatizam u pisanje

slikarstvo: Salvador Dali – figurativno slikarstvo (Dali: ˝Razum daje znanost, a nerazum umjetnost!˝)

najvažniji predstavnik nadrealizma je franc. pjesnik Andre Breton – dva manifesta (1924., 1930.)

predstavnici: Loius Aragon (luj aragon), Paul Eluard (pol elijar), Pablo Neruda, Federico Garcia Lorca

Egzistencijalizam

franc. existance = postojanje; bitak) u filozofiji se pokret javlja u Njemačkoj, a najvažniji predstavnici su

Karl Jaspers i Martin Heidegger. U književnosti se javlja 30-ih god. 20.st u Njemačkoj odakle se širi

po Europi Najvažniji predstavnici u književnosti su francuski pjesnici Jean-

Paul Sartre (papa egzistencijalizma); Albert Camus Egzistencijalisti smatraju da egzistencija prethodi esenciji, tj. da

čovjek sam određuje što će postati Čovjek je sam odgovoran za vlastiti život jer njime ne upravlja netko

drugi, neka viša sila ili Bog Sartreovo poznato djelo: Bitak i ništavilo (1934.)

29. Epsko kazalište

utemeljitelj je Bertolt Brecht – njem. pjesnik, dramatičar i redatelj Brecht smatra da drama ima funkciju prodgajanja društvene svijesti;

naglašava socijalnu detrminiranost likova; drama treba više djelovati na razum gledatelja nego na njihove osjećaje.

umjesto iluzije i uživljavanja u lik, od glumca se zahtijeva prikazivanje ljudi i njihovih odnosa, a od gledatelja razmišljanje i prosuđivanje

smatra da svijet treba mijenjati

1. trebamo ga razumjeti

2. moramo se čuditi stvarima koje nas okružuju i gledati ih kao nepoznate

3. to dovodi do novog, punijeg razumijevanja, do spoznaje

4. spoznaja je radost, zabava

bitan je efekt začudnosti – omogućuje da nam se prividno poznato prikaže kao iznenađujuće i novo

Brecht voli svoje kazalište nazivati filozofskim zato što se u njemu priča, razmišlja, prepire i istovremeno uživa u tom »prepirućem razmišljanju«

Scene se u epskom kazalištu samo nižu, puno se priča, sadržaj je povezan pjesmama (songovima) koje izvodi jedan pjevač ili zbog (ima ulogu komentatora)

Od gledatelja se traži aktivna misaona suradnja i zauzimanje stava prema pitanjima koje komad postavlja

Gledatelj je promatrač koji treba odlučiti. Za Brechta kazalište priča, a gledatelj sudi.

Svaki prizor je samostalan, spojen principom montaže i napetošću u krivuljama za svaki prizor

Na pozornici se projeciraju filmovi ili dijapozitivi, pozornica se pomoću složenih strojeva brzo preobražava, radnja se prekida komentatorskim zborovima, pjesmama, spuštanjem ploča s natpisima ili statičkim podacima

Epsko kazalište Brecht uspoređuje s uličnim prizorom u kojem očevidac okupljenim ljudima prikazuje kako se odigrava nezgoda

Kod Brechta postoji otklon od tradicije time što unosi elemente romana u dramu. Brechtovo kazalište tako nije »čisto kazalište« kao što je to npr. kazalište apsurda, nego ono nastoji uspostaviti nešto poput sasvim nove umjetnosti

30. Kazalište apsurda

nastaje 50-ih god 20.st. u Francuskoj predstavnici su trojica pisaca koji podrijetlom nisu Francuzi, ali žive

i stvaraju na francuskom jeziku

Eugene Ionesco (ežen jonesko) – Rumunj – Vedri očajnik; Samuel Beckett – Irac, Arthur Adamov – Armenac

Oni stvaraju tzv. antidrame – grč. drama – radnja, antidrama = radnje nema

Termin teatra apsurda stvorio je kritičar Martin Esslin, a porijeklo toga termina svoje korjene vuče iz eseja Alberta Camusa – Mit o Sizifu

Pisci tzv. antidrama dijele mišljenje da je suvremeni čovjek smješten u svijetu koji nema značenja ni konačnog smisla. Taj svijet je kaos u kojem se pojedinac mora osjećati osamljenim i preplašenim. U svome stvaranju polaze od nekih teza:

1. ljudski je život apsurdan jer nije ništa drugo nego polagano umiranje koje počinje u trenutku rođenja

2. čovjeka određuju samo njegovi postupci koji ne podliježu nikakvoj logici

3. jezik nije sredstvo komunikacije već sredstvo koje razdvaja ljude. Govor je samo kvantitativno nizanje glasova, klišeja i fraza.

Zaključak: Čovjek je neprestano i zauvijek sam!!!

neki teoretičari nalaze korjene tetra apsurda u grotesknoj farsi ˝Kralj Ubu˝ (ibi) franc. pisca Alfreda Jarryja (žarija) – kralj Ubu je povampireni građanin, hedonist, lijenčina, glupan i nezasitni gramzljivac. Radnja se odvija u Poljskoj. Kralj je spreman uništiti sve svoje podanike: bogate – da se dokopa njihova bogatstva; siromašne: da se ne polakome na njegovo bogatstvo

to je satira koja pokazuje kakve apsurdne forme poprima vlast kad se nađe u rukama diktatora

Jarryja je smatrao da ne treba iznositi tzv. razumljive teme i sadržaje jer od toga otupljuje um.

SAMO APSURD ČISTI PAMET I OŠTRI UM!

31. Hrvatska književnost od 1929. – 1952. (pregled) (drugo razdoblje)

povratak realizma u književnost: prikazuje se unutarnji svijet ličnosti i likova, dominira socijalna tema s prikazom unutarnjega svijeta likova, defabularizacija, iskaz podsvijesti, asocijacije.

Pojavljuju se značajne pjesničke individualnosti, a usprkos različitostima, zajedničko im je eksperimentiranje jezikom i njegovim mogućnostima te naglašena refleksivnost

Prevladavaju realistične teme. Osnovna oznaka stvaralaštva je mitski realizam – uzimanje sadržaja iz stvarnosti, uglavnom seoske i regionalne, ali se preko regionalnog želi prikazati univerzalno

1933. M. Krleža objavljuje Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića, svojevrsni esej o umjetnosti kao predgovor mapi crteža poznatog hrv. slikara K. Hegedušića. Krleža polazi od individualnosti autora i njegove umjetničke inspiracije zahvaljujući kojima je moguće ostvariti ljepotu u književnoumjetničkom djelu. M. Krleža u ovom razdoblju stvara najznačajnije dijalektalno djelo Balade Petrice Kerempuha u kojem kajkavštinom stare hrv. književnosti progovara o stoljetnoj podređenosti i o teškom životu hrvatskog seljaka kojeg je na životu održavao samo njegov kerempuhovski humor i ironija.

Kao dijalektalni pjesnici potvrđuju se I. G. Kovačić svojom pjesničkom zbirkom Ognji i rože te Drago Gervais. I. G. Kovačić piše i štokavske stihove, a osobito je značajan kao autor poeme Jama u kojoj prikazuje stradanja u Drugom svj. ratu.

Središnja pjesnička osobnost ovog razdoblja jest Tin Ujević. Prvim pjesničkim zbirkama u ovom se razdoblju pojavljuju D. Tadijanović (zbirka: Lirika), D. Cesarić (Lirika), J. Kaštelan (Crveni konj), V. Parun (Zore i vihori).

32. Hrvatska književnost od 1952. – 1969. (pregled) (druga moderna)

naziv: ovo razdoblje se naziva i drugom modernom jer joj je s modernom (1892. – 1914.) zajednička usmjerenost na europsku i svjetsku književnost

vodeći književnici ovoga razdoblja okupljaju se oko dvaju književnih časopisa: Krugovi i Razlog

nema stilskog jedinstva

Društveno-politička situacija

Hrvatska je u okvirima Jugoslavije, umjetnost je u službi režima, svatko tko misli i govori drukčije biva progonjen. Referati dvojice hrvatskih književnika: Petra Šegedina na II. kongresu književnika Jugoslavije u Zgb-u 1949. i M. Krleže na III. Kongresu u Ljubljani 1952. znače opredjeljenje za slobodu umjetničkog stvaranja

Ovo su razdoblje omeđila dva važna kulturna događaja: 1952. izlazi književni časopis Krugovi; 1961. – 1968. izlazi književni časopis Razlog.

S Krugovima počinje estetska obnova književnosti Predstavnici: V. Desnica, P. Šegedin, R. Marinković, J. Kaštelan, V.

Prun, J. Pupačić

33. Krugovaši

1952. – predstavlja prekretnicu u razvoju hrv. književnosti

- nakon dominantne uloge politike i ideologije uopće u književnosti, od 1952, javlja se nova generacija pisaca u hrv. književnosti koji zastupaju autonomiju umjetnosti i umjetnički/stilski pluralizam

- krugovaši zastupaju prvi osvješteni literalni program u hrvatskoj književnosti nakon 2. svj. rata

cijela se poetika može svesti na misao V. Pavletića iz 1. broja krugova: ˝Neka bude živost˝ - zahtijeva se umjetnički pluralizam i stvaranje u skladu s individulanošću i stavaralačkim poticajem samoga umjetnika.

predstavnici: S. Mihalić, J. Pupačić, I. Slamnig, pridružuju se i prije afirmirani pjesnici: J. Kaštelan i V. Parun, R. Marinković, P. Šegedin

34. Rarlogovci

1961. – 1968.

- oko njega se okupljaju generacija pisaca rođenih između 1934. i 1941.

- razlogovsko se pjesništvo naziva i filozofskim pjesništvom jer se izjednačuju književna i filozofska nastojanja

Razlog promiče pjesništvo, književnu kritiku i esejistiku

Predstavnici: Dubravko Horvatić, Ante Stamać, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić, Vlado Gotovac, Danijel Dragojević

35. Suvremena hrvatska književnost (pregled)

vremensko određenje u hrv. književnosti: 1970. – 1990. Značajke: stilski pluralizam, intertekstualnost (suodnos među

tekstovima, smisao jednog književnog teksta otkriva se tek povezivanjem s drugim književnim tekstom), umnažanje različitosti, eksplozija oblika

Pjesništvo: pjesnici uspostavljaju dialog s tradicijom koristeći vezani stih, tradicionalne oblike, poput soneta, i pišući o već ispjevanim temama. Teže jednostavnosti i jasnoći izraza. Predstavnici: S. Mihalić, I. Slamnig, A. Šoljan, Nikola Miličević, D. Dragojević, A. Stamać. Milivoj Slaviček, J. Pupačić, V. Parun, ..

Proza: u suvremenoj hrv. književnosti možemo izdvojiti

1. fantastičari – napuštaju slikanje društvene sredine i iznošenje psihologije prikazanih junaka, unoseći u literaturu fantastiku, okultno, paralogično (Koraljna vrata – Šegedin)

2. Žensko pismo – suvremene spisateljice (Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić..) izražavaju u svojoj prozi specifičan, ženski senzibilitet

3. Proza u trapericama – 70-ih god. pod utjecajem američkog pisca Salingera i u Hrvatskoj se piše u jeans prozi (mlada proza – oporba s tradicijom, autoritetima; žargon). Predstavnici: Alojz Majetić (Čangi off Gotoff), Zvonimir Majdak (Biba okreni se prema zapadu, Stari dečki, Muška kurva, Ženski bicikl), I. Slamnig (Bolja polovica hrabrosti), A. Šoljan (Izdajice)

Povijesni roman – I. Aralica i N. Fabrio autori su brojnih suvremenih povijesnih romana. Fabrio – Smrt Vronskoga