Teorija i Analiza Diskursa

7/14/2019 Teorija i Analiza Diskursa

1/70

www.sajt.com.hr

TEORIJA I ANALIZA DISKURSA

1


2/70

www.sajt.com.hr

SADRAJ

DISKURSNI STUDIJI (TEORIJA I ANALIZA DISKURSA; DISKURSNASTILISTIKA) (3)

POJAM DISKURSA (3)DISKURSNA STILISTIKA (7)ISKORAK IZ OKVIRA TRADICIONALNE LINGVISTIKE (9)DISKURSNO TUMAENJE ISKAZA (9)LITERARNE PRAKSE (10)HEGEMONIJSKI DISKURS (10)MARGINALIZIRANI DISKURS (11)DOMETI ANALIZE DISKURSA; DISKURSNOTEORIJSKA PROIRENJA (11)KONTRAFAKTINOST ('ITANJE UZ DLAKU') (11)KONVENCIONALNE KULTURNE KONTRAFAKTIKE KOMPRESIJE (16)IDENTITET I KARAKTER (16)

UPISIVANJE ZNAENJA POSREDSTVOM JEZINOG I SLIKOVNOGZNAKOVLJA (VIRTUALNOST, NARACIJA, IMERZIJA) (18)BAUDRILLARD VIRTUALNO KAO LANO (19)LEVY VIRTUALNO KAO POTENCIJALNO (21)TEKST KAO DVOSTRUKOST I KAO VARKA (22)TEKST KAO POTENCIJALNOST (23)AKTIVNO UTJELOVLJENJE (24)IMERZIJA (33)SENZORNA RAZNOLIKOST (34)SPACIJALNA IMERZIJA (38)TEMPORALNA IMERZIJA (38)EMOCIONALNA IMERZIJA (39)IMERZIJA I REALIZAM (40)PRAKSE IITAVANJA SLIKOVNOG DISKURSA (41)RASLOJAVANJE POLJA DISKURSA (59)JEZIK, SLIKA I MULTIMEDIJA U REKLAMNOM DISKURSU (59)LINEARNOST I NELINEARNOST TEKSTA (64)HIPERTEKST (66)HIPERTEKST, ITATELJ I AUTOR (67)HIPERTEKSTUALNA KNJIEVNOST (68)

2


3/70

www.sajt.com.hr

DISKURSNI STUDIJI(TEORIJA I ANALIZA DISKURSA; DISKURSNA STILISTIKA)

POJAM DISKURSA

Teko je ili ak i nemogue danas u bilo kojoj sferi humanistike misli zaobii pojamdiskursa koji, evidentno je, sve vie funkcionira ne samo kao poveznica izmeu teorijski i

praktiki usmjerenih pristupa (primjerice, u filolokoj domeni, izmeu teorije jezika /knjievnosti i pragmalingivistike / knjievne interpretacije), ve i kao polivalentnaosnovica najraznolikijim disciplinarnim interesima filozofskim, psiholokim,sociolokim, historiografskim, kulturolokim Multidisciplinarna nas rasprostranjenostovoga pojma sve vie udaljava od opeuporabne dimenzije sadrane u znaenju samerijei diskurs, koja i sama izmie vrstome definiranju, varirajui kako od jezika do

jezika, tako i od jedne rjenike definicije do druge ak i kada je rije o istome jeziku. U

francuskome jeziku njome se ponajprije oznaava pojam spontanoga govora; uengleskome se zamjeuje pomak teita na komunikacijski, ali i na formalni moment, tee se diskurs definirati kao (temi usmjeren) razgovor, napose onaj formalne prirode(Collins, Longman); u hrvatskome se jeziku pojam diskursa nerijetko povezuje s pojmomteksta, s iskaznim nainima i sa stilom (Ani). Etimoloka pak dimenzija rijei upozoravana evolucijsku disparatnost u domeni znaenja rijei diskurs, s obzirom da lat.discurrere, sa znaenjem 'trati uokolo', 'skretati sa smjera', to ne sugerira usmjerenost nivrstu formu, ve krivudanje i improvizaciju. Pojam se diskursa, dakle, na raziniukljuenih semantikih oznanica protee do polova unutranjih semantikih suprotnosti,te kao takav predstavlja svojevrstan uporabno-etimoloki oksimoron. Ova se njegovaopa karakteristika, reklo bi se, prenosi i na sam termin, na to moda ponajbolje upuuju

sintagmatski sklopovi unutar kojih ga pronalazimo. Zacijelo, imeniko-atributivnisklopovi kao to su npr. pisani diskurs, autorski diskurs, narativni diskurs, jedinstvodiskursa, diskurs reklame, diskurs razlike, ideologijski diskurs, diskursne formacije,diskursne strategije, diskurs podsvijesti, diskurs epohe, diskurs kulture itd. niu s vrlorazliitih definicijskih polazita.

Terminom diskurs, razvidno je, moe se oznaiti tekst, ali i ne-tekst; govor, kao i pismo;identifikacijska svojstva govora i ona razlikovna; konkretan iskaz, tekstni tip ili kakvaiskazna strategija; sve to tvori znaenje i nalazi svoj refleks u kakvome iskazu; povijesnaformacija kao skup prepoznatljivih jezinih i nejezinih odlija; ideologijske sheme,uvjetna razgranienja, proimanja i kontradikcije; simbolika interakcija i produkti

semioze uope; tekstualizacija podsvijesti; procesi razumijevanja, preoznaavanja iredistribucije znaenja itd. Razliite razine u poimanju diskursa, divergentnost pristupa,kao i pomaci uvjetovani specifinim disciplinarnim i tematskim interesima rezultirajuizuzetno visokim stupnjem polisemnosti unutar termina, a time s jedne straneadaptibilnou i otvorenou irenju spoznajnih horizonata, no nerijetko i difuznou,maglovitou i nejasnoama.

U knjizi naslovljenoj Discourse Sarah Mills se upravo povodom potonjega prihvaanimalo laka zadatka demarkiranja granica znaenja diskursa usmjeravajui se trima

iroko pojmljenim uporabnim kontekstima, kulturnoj teoriji (obuhvaajui odnose izmeukulturne, kritike i knjievne teorije), lingvistici i kritikoj lingvistici/socijalnoj

3


4/70

www.sajt.com.hr

psihologiji.1Autorica posveuje panju odnosima jezika, diskursa i ideologije s tenjombarem uvjetnog razgraniavanja semantikih dosega ovih visokoisprepletenih imeuzavisnih pojmova2; zanima se za pitanja diskursnih struktura, kreui se odstrukturalistike konceptualizacije regularnosti unutar diskursa prema

poststrukturalistikoj vizija 'nereda'3; upuuje na relevantnost relacije izmeu feministike

teorije i teorije diskursa, osobito s aspekta odnosa diskursa i socijalnog/politikogkonteksta4; prati pomake u poimanju diskursa vezane uz tumaenje njegovereprezentacijske funkcije, te s tim u vezi i 'alterizacije', tj. uspostavljanjaDrugosti(Othering) unutar kolonijalnog i postkolonijalnog teorijskog okruenja, pa i

psihoanalitikog okvira5; identificira pomake u krilu lingvistike kojima se nadilazitradicionalna usmjerenost interesa na individualnu jezinu interakciju u neposrednomekontekstu, i to u smislu proirenja prema globalnim diskursnim i socijalnim strukturama,

1 Mills, S. (1997), str. 8.2Sarah Mills se priklanja stavu da je diskurs poprite djelovanja ideologije, ali ne i sam posebi ideoloka formacija, te da se on tie primjene jezika, ali i svih moguih intendiranih i

neintendiranih ishoda koji direktno i/ili indirektno mogu proizii iz konkretnih jezinihstrategija (usp. Mills, 1997, str. 42-47). Ona to obrazlae na primjeru seksistikogagovora koji je sam po instrument, ali i efekt ideolokog djelovanja, a jednako tako i

poligon njegove deideologizacije. Seksistiki je govor, naime, sredstvo opresije jedinki pokljuu njihove spolnosti, no upravo je takav govor ujedno i poprite eksponiranja batakva djelovanja, poligon s kojeg se pokreu i suprotne drutvene silnice. Tu se SarahMills izrazito povodi za Foucaultovim tvrdnjama koje se odnose na to diskurs prenosi i

proizvodi mo; podrava je, ali je takoer potkopava i izlae (Foucault, 1978, str. 101). Uskladu se s time autorica zalae za distinkciju izmeu pojmova ideologije i diskursa, gdjeovaj potonji tumai kao daleko kompleksniju formaciju koja nadilazi ciljeve, pa ineposredna znaenja pojedinih (ideoloki motiviranih) jezinih strategija.3 Autorica se tu bavi pitanjima diskursnih konstituenata (diskursnih skupina ili epistema;iskaznih skupina koje tvore pojedine diskursne formacije; arhiva ili skupina pravila kojaunutar zadanoga perioda i odreenoga drutva definiraju granice ekpresivnosti, odranja,sjeanja i reaktivacije diskursa; diskursnih ekskluzija; diskursnoga protoka), veim sedijelom oslanjajui na strukturalistiku fazu u promiljanjima M. Foucaulta i R. Barthesa4 Svoju tvrdnju da je feministika teorija bitno modificirala predodbu o diskursu jasnijimukljuenjem pojma u socijalni kontekst i propitivanjem mogunosti pregovora sdiskursnim strukturama Sarah Mills (1997, str. 103) temelji u konceptu destabilizacije

jastva koji je proiziao iz analiza Judith Butler (1990) i Diane Fuss (1990), kao i izautoriinih vlastitih ranijih promiljanja vezanih uz pitanja nestabilnosti subjekta injegova preseljenja s pozicije na poziciju, a s time u vezu i diskursnih konflikata kaoinitelja konstantne diskursne mijene (primjerice: Mills, 1995)5 U raspravi o efektima kolonijalizma i kolonijalnih tekstova na drutvo, Sarah Millstakoer istie mogui politiki fokus diskursne teorije, osvrui se posebno na analizeEdwarda Saida, Petera Hulmea i Mary Louise Pratt (kolonijalna diskursna teorija), ali i na

postkolonijalnu diskursnu teoriju (veim dijelom zasnovanu na psihoanalitikoj teoriji)egzemplificiranu autorima poput Homi Bhabhe i Gayatri Spivak (dijelom i kasnijimradovima M.L. Pratt), kao na kritiku Saidovih postavki vezanih uz pitanja diskursa ireprezentacije. Politiki se efekt kolonijalnih tekstova, po Saidu (Said, 1978), oituje kroz

postupke 'alterizacije' (repetitivne primjene odreenih skupina diskursnih praksi i pravilas efektom negativnog prikazivanja koloniziranih zemalja u svjetlu ne-britanske, anomalne

drugosti). Saidovo tumaenje alterizirajue kompaktnosti kolonijalnog diskursa kritizirajupostkolonijalni teoretiari, primjerice Gayatri Spivak upuivanjem na postojanje glasa'subalternog subjekta', u kolonijalnom tekstu skrivena iza dominantne poruke istaknuta

4


5/70

www.sajt.com.hr

kao tekovinama kritiko-lingvistike i socijalno-psiholoke orijentacije6. Ova jeposljednja distinkcija navodi na to da uvjetno razlui podruje koje naziva analizomdiskursa od podruja teorije diskursa gdje prvi pristup prvenstveno oznaava interes za

jezinu analizu jedinica diskursa iznad reenine razine, zainteresiran za funkcijupojedinih jedinica u odreenu oditljivu kontekstu, dok je drugi ne manje posveen

analizi teksta, ali nudi teorijska proirenja u pravcu poimanja sprege jezika i iregsocijalnog, pa i politikog konteksta, kao i intertekstualnu i interdiskurzivnukontekstualizaciju kako pojedinih iskaza, tako i iskaznih i diskursnih tipova razvidnihkroz jezinu praksu.

Pratei genezu pojma diskursa na paralelnim planovima teorijski raznorodnih sustavapromiljanja, Sarah Mills se suoava s preklapanjima, s nejasnoama, pa i s(unutar)pojmovnim kolizijima, ponekad im i podlijeui, koje ve samom svojomsloenou i disperzivnou generira sredinji problem itave diskusije, no svakako srazgovjetnim uinkom uspostavljanja teorijskoga okvira za njegovo daljnje izuavanje.

Njezin je prilog osobito koristan kada je rije o identifikaciji polazita iz kojih u novije

vrijeme izrasta transdisciplinarno ustrojeno podruje koje tei sustavnome ujedinjavanjuiznesena problemskoga spektra, pa i viemu stupnju metodoloke kongruentnosti u

pristupu diskursnim temama diskursni studiji (discourse studies).

DISKURSNI STUDIJI

Problematiku diskursnih studija prezentira Teun van Dijk u dvama zbornikim tomovimau kojima okuplja radove mnogih internacionalnih autora koji ilustriraju multidisciplinarniraspon podruja Rije je o organiziranu i usmjerenu naporu da se oko diskursa kaocentralnoga pojma objedine i, koliko je mogue, homogeniziraju, raznolika, pa i naizgleddivergentna polazita. Objedinjujui se moment tu iitava u isticanju diskursa kaostrukture i kao procesa (Discourse as Structure and Process), odnosno kao popritasocijalne interakcije (Discourse as Social Interaction). Provlaenje dviju naslovimaistaknutih teza kroz pojedine priloge ovim dvjema zbornikim edicijama u velikoj mjerikorespondira s teorijskim nasljeem izvedenim s jedne strane iz humanistikih znanosti i

psihologije (misli se tu na interes za verbalne strukture i kognitivne procese), a s drugestrane ponajvie iz sociologije poduprte irom pozadinom izrazito drutvenih znanosti.Valja, meutim, zamijetiti sustavan pokuaj uvoenja integrativnog momenta, ne samo na

kolonizatorskog subjekta, ili u tekstovima ne manje razvidnoga elitnoga predstavnikakolonizirane kulture. Spivak time proiruje diskursnoteorijsku vizuru do uoavanjasloena diskursnog vieglasja, sainjena od eksplicitnih, ali i implicitnih pozicija govora skojih se u tekstove ukljuuju i 'nijemi' subjekti (Spivak, 1993). Prikaz pak kolonijalne silekao patolokog imbenika alterizacije (Bhabha) pripada psihoanalitiki fundiranu

pogledu na temu, te u toj toci Sarah Mills dovodi u pitanje diskursnoteorijskuproduktivnost takva pristupa koji se, po njoj, ponajvie tie prikaza djelovanja patolokiporemeenih jedinki, neprimjerena znanstvenoteorijskoj generalizaciji (usp. Mills, 1997,str. 124).6 Radi podcrtavanja distinkcijeVa znak: izmeu ueg lingvistiki fundirana pristupa koji seodnosi na analizu iskaznih struktura ponad reenine razine u odreenu govornomekontekstu (Coulthard, Montgomery, Hoey, Burton) i pristupa koji, uz opisano, teeintegriranju socijalno-psiholoke dimenzije iskaza (Potter, Wetherell, Kitzinger,

Wilkinson), Sarah Mills uvodi uvjetnu distinkciju izmeu podruja analize diskursa iteorije diskursa (gdje diskursnoteorijska orijentacija ukljuuje onu analitiku, ali ne iobrnuto).

5


6/70

www.sajt.com.hr

razini deklarativnog iskaza samoga urednika koji nalazimo u tekstu Predgovora ve i narazini integrativnih metodolokih postupaka, u pojedinim tekstovima izravno provedenim,

pa i tematiziranim.

Iste se godine kada i van Dijkova edicija 1997. pojavljuje za diskursne studije ne

manje zanimljiva knjiga Roberta de Beaugrandea kojom autor parafrazirajmo naslov polae temelje znanosti o tekstu i diskursu, i to u liberalnu duhu otvaranjapristupa znanjui drutvu, s pozicija (ponajvie) kognitivistikih i komunikolokih. Provodei vrlodetaljnu i sofisticiranu analizu, de Beaugrande obrazlae genezu pomaka interesa s jezikakao od stvarnosti artificijelno odvojena apstraktnog entiteta (u tradicionalno-filolokojviziji), prema uporabnoj njegovoj domeni gdje on postaje predmetom multi- itransdisciplinarnoga interesa (semiotike, etnografije, antropologije i socijalneantropologije, sociologije, socijalne psihologije, psiholingvistike, kognitivne psihologije,teorije sistema i kibernetike, informacijskih znanosti). Pomak je to koji on tumai krozgenezu strukturalistike misli prema poststrukturalistikoj, i to s posebnim osvrtom naulogu dekonstrukcije, teorijskoga interesa za psihoanalizu, marksistike misli i feminizma

kao osnova iz kojih nie tzv. kritika analiza diskursa (critical discourse analysis) usprezi s post-industrijskim trendom revolucije znanja.

Sam pojam diskursnih studija, razvidno je iz obaju istaknutih izvora, ponajviekorespondira s kritiko-lingvistikom, odnosno socijalno-psiholokom orijentacijom uizuavanju diskursnoga fenomena, onom koju Sarah Mills naziva diskursnoteorijskom, akoja ukljuuje i lingvistiko-analitiki moment. Razgranienje na analizu i na teorijudiskursa upuuje stoga ponajvie na bitne sastavnice iz kojih proizlaze diskursni studiji,specifini upravo s obzirom na nastojanje da se tekstualna analiza situira u bogat teorijskikontekst vezan uz pojam diskursa, no jednako tako i po tome da se teorijska misao ne lii

praktine dimenzije koju moe ponuditi lingvistiki pogled na diskursne prakse.

6


7/70

www.sajt.com.hr

Moment je okupljanja sviju dotaknutih vizura u diskursnostudijski kompleks kljuan zaovu raspravu, ne samo stoga to on oznaava prekretnicu kada je rije o izuavanjimadiskursnih formacija, njihova odnosa prema jeziku i socijalnom okruenju, premaideologijskim silnicama i kognitivnim procesima, ve i kao nova baza razumijevanjuoblika i naina tekstualne manifestacije diskursnih praksi unutar pojedinih diskursnih

domena ili, konkretnije, diskursnih tipova. To samo po sebi navodi na propitivanjetradicionalnih pristupa pitanjima stila u itavu rasponu moguih diskursnih ostvarajau najrazliitijim kontekstima. Uvoenje integrativnog analitiko-teorijskog momentafunkcionira, naime, kao mogui temelj analizi stilistikoga predznaka koju

podjednako kao i analizu diskursa mogu zanimati konkretne jezine strategije injihovo anrovsko oblikovanje; kulturoloko-modelativni procesi koji pokreu

jezinu uporabu; estetiki i pragmatiki efekti u procesu recepcije tekstualnihznaenja i njihovo proizlaenje iz suodnosa eksplicitnih i implicitnih ciljevagovornika; tekstualna vieglasja izravnih i decentriranih subjekata; ideologijski idrugi agensi kako kreiranih, tako i potisnutih znaenja; kognitivni modeli kojiomoguuju proces recepcije i socijalni okviri u koje se znaenja uklapaju ili se od

njih otkidaju. Prevladavanje se spomenute dihotomije u krilu diskursnih studijapokazuje stoga i kao plodna osnove za (re)konstituiranjestilistike kao discipline kojuu ukupnu njezinu razvoju obiljeava naizgled nepomirljiva dvostrukost izmeuinteresa za jezinu ekspresiju s jedne strane, te onoga za iru (drutvenu, ideoloku,humanistiku, estetiku, kulturoloku) kontekstualizaciju tekstova s druge strane.Diskursno utemeljena stilistika, upravo zahvaljujui rasponu podruja u koje sesituira, tako stjee moguu krovnu poziciju spram pojedinih stilistikih orijentacija(recimo nad feministikom, pedagokom, funkcionalnom i sl) kao i instrumente za

provoenje tekstualne analize u neposrednom konverzacijskom / anrovskomkontekstu s obzirom na konkretne jezine sastavnice motrenih tekstova. Lociranjestilistike u okrilje diskursnih studija nudi, dakle, metodoloku osnovu za nadilaenjetradicionalnoga jaza izmeu proizvoljnosti estetske prosudbe i sterilnosti onenormativno-gramatike budui da takvo pozicioniranje ove discipline ve i samo posebi dovodi sve ukljuene domene u interaktivni odnos s totalitetom stvarnosti i stotalitetom jezika na svim razinama njegova funkcioniranja. Diskursnoteorijskim sefundiranjem bilo kojeg tekstualnog ostvaraja, literarnog ili neliterarnog, ne potirumogunosti konfrontiranja njezinih praktinih diskursnoanalitikih ciljeva i iz njihizvedenih konzekvencija, kao ni obrnuto. Literarni tekst tu postaje predmetomizuavanja sviju u nj ukljuenih relacija (od ideologijsko-politikih do onih estetsko-

poetikih, uz primjenu vremenskih i prostornih parametara koji konkretan tekstodreuju), pri emu svaka od tih relacija nudi razliite osnove za iitavanje jezine

grae u suodnoenju s mnotvom jezino-tekstualnih, socijalnih, kulturolokih,psiholokih i drugih okolnosti. Iitavanje i tumaenje relevantnih (inter)tekstualnih iizvantekstualnih relacija tu postaje oznakom metode koju bismo mogli nazvatidiskursnostilistikom pri emu se varijabilnost u njezinoj provedbi tie ponajvieidentifikacije varijabilnih relevantnih relacija koje postaju predmetom znanstvenogainteresa, a ne izolirane prosudbe (normativno-gramatike: s obzirom na jezinisustav, ili estetike: s obzirom na paradigme vaeega ukusa) u sam tekst ukljuenih

jezinih sastavnica. Znaenjski se tu efekti iitavaju kao rezultanta aktiviranihrelacionih silnica, pri emu bi se sam stil mogao protumaiti kao suodnoskonkretnoga teksta i ukupnosti na nj primjenjivih diskursnih parametara.

DISKURSNA STILISTIKA

7


8/70

www.sajt.com.hr

Stilistika uistinu nalazi svoje mjesto u krilu diskursnih studija, na to upuuje i uvodnivan Dijkov prilog spomenutoj dvotomnoj zbornikoj ediciji. Van Dijk u tome radu

prvenstveno tei zadavanju to jasnijih metodolokih smjernica i svojevrsnom saimanjudiskursne problematike. Na crti tako postavljena cilja, on konceptu diskursa pristupaistiui njegov funkcionalni, spoznajni i interakcijski moment, odnosno njegovu

uporabno-jezinu, kognitivnu i socijalnu zasnovanost. Takvu se nacrtu pridruuje teza oravnopravnosti govorena i pisana modaliteta diskursa, te o relevantnosti konteksta kojemupripada dani komunikacijski dogaaj. Osnova je to iz koje slijedi umnaanje problemskihperspektiva, koje se nemalim svojim dijelom izravno ili neizravno dotiu i stilistikihtema. One se tiu teorijskoga opisa diskursnih formacija i problema delimitiranja meudiskursnim tipovima, pitanja njihove ureenosti i oblikovanja, problema iz diskursaizvedenih znaenja i u njih ukljuenih stilskih / retorikih oznanica. Van Dijk raspravljao diskursu s aspekta njegove drutvene situiranosti i interakcijske uvjetovanosti (govorniinovi, konverzacijska zadanost, aktualizacija apstraktnih diskursnih struktura), todovodi i do proirenja ponuene vizure na odnose diskursa i samoga drutva unutar kojihse lociraju relevantna pitanja roda / spola, etniciteta i kulture u domenu socijalne i kritike

analize diskursa, motrenih u odnosu na spoznajna nasljea disciplina poput etnografije,semiotike (strukturalistikoga pristupa), diskursne gramatike, sociolingvistike i

pragmatike, etnometodologije, kognitivne psihologije, socijalne i diskursne psihologije,komunikologije i dr.

U van Dijkov je pregled osnovnih smjerova interesa diskursnih studija izravno, dakle,ukljuen i onaj za stilistika pitanja, te se u nizu priloga koji slijede kroz oba tematskatoma pojavljuju i tekstovi nedvosmisleno stilistike prirode, pored mnogih drugih koji se

bave stilistici takoer bliskim temama, primjerice diskursnom semantikom, odnosimadiskursa i gramatike, mjestom pripovjednog anra u diskursnim studijima, spoznajnimmomentima i drutveno-spoznajnim momentima, diskursnom pragmatikom,institucionalnim dijalogom, temama roda, etniciteta, kulture, politike, rasizma i dr.

Kada je izravno o stilu rije, van Dijk apostrofira moment izbora koji ovisi o diskursnometipu (), grupnoj pripadnosti, poziciji ili stavu govornika ili pisca, pri emu je varijacijashvaena kao funkcija konteksta () koja predstavlja karakteristiku stila odreenogadiskursa. Stil je, u van Dijkovoj vizuri, kontekstualno vezana varijacija na ekspresivnojrazini diskursa. Iz toga pak slijedi interes stilistike analize za diskursne varijacije, ali iza izuavanje tipinih diskursnih karakteristika anra, govornika ili grupe, drutvenesituacije, knjievnoga perioda, kulture ili koje druge formacije. O pitanjima diskursnihstilova i anrova u prvoj knjizi podrobnije raspravljaju Barbara Sandig i Margaret Selting,

te Suzanne Eggins i J.R. Martin, dok su stilistiki ne manje relevantne relacije diskursaspram roda, etniciteta, politike, kulture i sl. zastupljene u seriji priloga ponuenih udrugoj knjizi iste edicije.

Pitanjima stila i stilistike i de Beaugrande posveuje poseban prostor u svojoj knjizi. DeBeaugrande se usredotouje na identifikaciju tekstnih tipova i diskursnih domena kaorazina bogatijih ogranienja (richer constraints) iz kojih se generiraju konkretni tekstovi iiskazi, koje svrstava na vrh piramide posrednikih kontrolnih sustava (intermediarycontrol systems) kao svojevrsnih modifikatora, dakle, faktora stilskoga oblikovanjatekstova u socijalnim okvirima unutar kojih nastaju. Odlija su stila kao efektahijerarhijski ustrojenih kontrolnih mehanizama najrazvidnija u tzv. posebnonamjenskome

diskursu (discourse for special purposes), pa stoga de Beaugrande posveuje panju isamom konceptu namjene, njezinu zaivljavanju u specifinim institucionalnim okvirima

8


9/70

www.sajt.com.hr

(primjerice, u birokratskom diskursu) i pod uplivom ideologijskih potki i njihovemodifikatorske uloge.

Potrebno je napomenuti da diskursnostilistika vizura nije u svakom svojem aspektunova, kao to nije nov ni interes stilistike za diskurs. Van Dijkova je definicija stila,

dapae, jo uvijek konzervativna i velikim dijelom vezana uz formalnolingvistikanasljea. Rije je tu tek o prvome koraku koji se ponajvie tie terminolokogprilagoavanja poznatih teza (stil kao izbor, stil kao varijacija, varijacija kaofunkcija) novome podruju, a ne o pravome i tek predstojeem diskursnostudijskomezaletu stilistike i o novim vizurama. U krajnjoj instanci provedenih analiza, i deBeaugrande ostaje velikim dijelom vezan za naslijeeno poimanje stila kao otklona, noipak u iroj vizuri od one tradicionalne koja se zanimala samo za otklone od lingvistikenorme, dok je sada rije ponajvie o socijalno uvjetovanim normama i njihovudiferenciranu prelamanju kroz jezinu uporabu. Ono to, meutim, svakako jest novo iistraivake panje uistinu vrijedno jest sam raspon mogunosti koji se otvaraintegriranjem stilistike u prostor diskursnih studija. Tako kontekstualizirana, diskursna se

stilistika suoava s brojnim tematskim i problemskih izazovima: s jedne strane s onimaprvenstveno teorijske naravi vezanim uz pitanja oznakovljavanja kulture, znaenjskeshematizacije ideologiziranih svjetova, uz identifikaciju socijalno determiniranihdiskursnih tipova (primjerice feministikog, politikog, pedagokog i dr.), te uzizuavanje vidova socijalne interakcije i njihovih diskursnih produkata; i s druge strane sonim analitiko-deskriptivnim vezanim uz tipologiju tekstualnih predloaka, uz pitanjaunutartekstovnih varijacija i intertekstualne dinamike, uz govorne inove, uz pitanjakomunikacijske namjere, kognitivne zasnovanosti iitavanja znaenja i sl. Preddiskursnom je stilistikom stoga zadatak povedemo li se za uvjetnom distinkcijomizmeu teorijskog i analitikog pristupa problematici diskursa na koju upuuje SarahMills da osmisli i uskladi svoje zadae na obim planovima na kojima se ima simultano ikoordinirano kretati.

ISKORAK IZ OKVIRA TRADICIONALNE LINGVISTIKE

Tradicionalno, jezik se tretira kao svojevrsna granica izmeu teksta i svijeta, a samtekst kao u sebe zatvorenu (jezinu) cjelinu tek sporadino dotaknutu tzv. izvanjezinimaspektima. Nadrastajui tradicionalna ishodita diskursna se stilistika ustrojava oko pojmadiskursa kao oko svoje sredinje osi. Tekst se motren kroz diskursnu prizmu nunoiitava u kontekstu, i nadalje iz filoloke perspektive, no podjednako i iz one socioloke,

psiholoke, kulturolokeNa razini svoje tvarnosti i semantike shematiziranosti tekst se nadaje (motren sam za

sebe) formalnoj analizi. Na razini svoga funkcioniranja u kontekstu i svoje situacijskimotivirane semantike diferenciranosti koja se tie konkretnog itateljskog konteksta (a iintra- i intertekstualnim ili intra- i interdiskursnim odnosa) on se takvoj analizi otima.

Sprega teorije i analize diskursa podrazumijeva sljedee: tekstualna je analizanezaobilazno podruje interesa, no ne i jedino poprite analize. Tekst je kao materijalnaformacija tek pristupni kanal poimanju naina putem kojih se ostvaruju i potiru stilskeformacije. To su formacije koje i same prerastaju u diskurse po sebi (poetike ili

antipoetike, inovativne ili konzervativne, neizostavno obiljeene drutvenim i kulturnimmomentima).

9


10/70

www.sajt.com.hr

Problematizacija dalje vodi u pravcu razmatranja suodnosa diskursa i stvarnog svijeta,tj. u sferu poimanja ljudske stvarnosti kao sloene i mobilne diskursne mree (npr.hoemo li se o udaru groma izjasniti kao o prirodnom fenomenu ili emo u njemu iitatimistino djelovanje neke vie volje pitanje je diskursnoga polja iz kojega pristupamo

fenomenu lociranu izvan nas samih).

DISKURSNO TUMAENJE ISKAZA

Iskaz dakle nastaje suavanjem perspektive, lociranjem predmeta u grupu predmetakoje govornik smatra relevantnim, te na temelju uspostavljena govornikog autoriteta kojinalazi pokrie u uvjerenjima, iskustvima i znanju. Konano, iskaz se potvruje i svojom

proizvodnom dimenzijom, odnosno svojom primjenjivou u novim situacijama, akonstituira se i prepoznaje kao izvod o obrada brojnih drugih registara na sljedei nain:

izranjajui iz diskursa nekog tematskog polja; naslanjajui se na diskurs govornikovih iskustava i uvjerenja; zazivanjem drugih diskursa teei daljnjoj diskursnoj proizvodnji odvijajui se u konkretnim uvjetima okruenosti drugim diskursima.

Diskursi reflektiraju socijalnu stvarnost i generiranjem diskrepancija izmeuproklamiranog i ostvarenog zamuuju logike projekcije o tome to stvarnost uope jest.Ujedinjujui suprotnosti i razjedinjujui homogene strukture diskursi se i samirazjedinjuju i sjedinjuju, konstruirajui nove diskurse.

LITERARNE PRAKSE

Studij diskursa i njihova suodnosa sa socijalnim mijenama jedna je od pretpostavkiprouavanja literarnih praksi. Stilsko-poetika praksa, naime, uspostavlja analogije sonom socijalnom, a o njoj je velikim dijelom i zavisna.

Stilske su formacije diskursi koji se sjedinjuju u prepoznatljive registre, ali se isto takoi razjedinjuju, transformiraju, meusobno kolidiraju i nadmeu. Literarna praksa, poputsvake druge prakse (politike, znanstvene, sportske) tei institucionalizaciji unutar dane

kulture. Drutvo uspostavlja mehanizme putem kojih je potie i promovira, da bi je kaovlastitu vrijednost smjestilo u institucionalizirani prostor vlastite kulture.

Nedjeljivost tih mehanizama od ideoloke platforme drutvenih institucija koje ihuspostavljaju predstavlja prijetnju prelijevanja ideolokog diskursa u literarnu sferu.Stoga je institucionalni ustroj drutva nezaobilazni initelj raslojavanja literarnog diskursa

po ideolokim osnovama.

HEGEMONIJSKI DISKURS

Knjievnost uvijek traga za svojim mjestom u sferi tzv. hegemonijskih praksi.Hegemonijska praksa podrazumijeva sve oblike djelovanja vezane uz nametanje volje

10


11/70

www.sajt.com.hr

povlatene grupe i uz provoenje moi, dok je hegemonijski svaki diskurs koji u sebeupisuje znakove hegemonijskog predznaka, bilo da je rije o diskursu koji se razvija nairem drutvenom planu vezujui se uz dominantnu drutvenu ideologiju ili da se radi odiskursnome upisivanju socijalne nadmoi neke drutvene grupe nad drugom, te prateihsustava oznaivanja (odijevanja, glazbenih preferencija, oblika prehrane) koji mogu

pratiti osiljavanje skupine tinejdera nad drugim pripadnicima iste ili ak drugegeneracije. Primjerice, proces diskursne hegemonizacije zahvatio je iri drutveni plan uHrvatskoj devedesetih godina, s manifestacijama razvidnim na svim popritima izravnog ineizravnog provoenja politike (znanost, obrazovanje, sport, kultura, pravosue).

Diskurs zasien nacionalnim toposima, kultnim motivima, povlatenim temama ipristupima, prepoznatljiv i kroz leksiki, morfoloki i sintaktiki purificiran jezik, ojaanvizualnim znakovljem nacionalnih boja i prateih simbola, a poiman kao signal politiko-ideoloke ispravnosti, u takvim uvjetima lako moe prerasti u instrument ostvarivanjadrutvene nadmoi svojih nositelja.

Literarni je diskurs osobito plodno sredstvo hegemonijske artikulacije. Isticanjedrutvene funkcije knjievnosti i potrebe njezine angairanosti ima svoj legitimitet uuvjetima u kojima knjievnost ne djeluje iz centra moi, ve zauzima alternativne pozicijeu drutvu koje joj omoguavaju odmak i kritiku vizuru. Hegemonijske prakse, meutim,razvijaju aparate putem kojih privilegiraju diskurse koji im pristupaju i koji se

podvrgavaju asimilaciji. Kada je rije o knjievnosti te se privilegije mogu ticatiknjievnih nagrada i priznanja, olakana pristupa izdavakoj sferi autorima i djelima

preferirana ideolokog predznaka, njihove medijske promocije itd.

Dio se knjievne produkcije podvrgava tom zovu, dok se ostatak marginalizira.Interes je diskursne stilistike kontekstualizirati i ocijeniti takve fenomene, jednako kao ione druge, marginalizirane.

MARGINALIZIRANI DISKURS

Marginalizacija diskursa moe biti meudiskursna (u sluaju povlaenja drugihdiskursa pred uplivom hegemonijskog diskursa) i unutardiskursna (potiskivanje nekihdiskursnih glasova za volju glasnijih drugih). Posebnu panju toj temi posveujekolonijalna i postkolonijalna teorija zanimajui se za glas odsutnog koloniziranog

subjekta u kolonijalnim tekstovima autora Zapada. Edward Said taj glas smatra dokinutimprimjenom ispraznih klieja, a Peter Hulme i Gayatri Spivak nude itanje kolonijalnogtiva kao nekompaktne, fragmentirane prie kroz koju se prelamaju nedosljednosti ikontradikcije (praznine i nedosljednosti su te koje unutar ispriane prie nagovjeuju ineku drugu, neisprianu).

DOMETI ANALIZE DISKURSA; DISKURSNOTEORIJSKA PROIRENJA

Analiza diskursa tei takvu pogledu u grau koji e u pojedinanome razotkriti onoope, pa tako i sam pojam konteksta nastoji podvrgnuti generalizaciji. Ova se disciplina

11


12/70

www.sajt.com.hr

ponajvie bavi hegemonijskim, institucionalnim praksama, kanonima, odnosnodiskursnim formacijama koje nastaju po principu iskljuivanja razjedinjujuihsubjektivnih faktora i uspostave repertoara jezinih klieja. Diskursnoanalitike uvidevalja stoga shvatiti uvjetno, te ih integrirati u iri prostor socioloki i psiholoki fundirana

pristupa diskursnim procesima. Sliku valja popuniti i produbiti studijem kulturnih i

povijesnih okolnosti vezanih uz nastanak iskaza i sam trenutak itanja. Tragovi teknaznaenog, ugnijeenog ili istisnutog diskursa, onog u nastajanju ili nestajanjusimptomi su mijena koje nagrizaju kanone i uzburkavaju diskursno polje inei ga uvijekrazliitim.

KONTRAFAKTINOST ('ITANJE UZ DLAKU')

Iitavanje (znaenja) diskursa uglavnom nije vezano uz njegovu povrinskustrukturu, odnosno petrificirane strukture na njegovoj povrini, ve uz ono to se nalaziispod povrine, to predstavlja mogunost u diskursu i ini fenomen stalnog upisivanjai pripisivanja znaenja. Znaenje se, dakle, pripisuje kontekstualno. Rije je ovdje o

procesima konceptualne integracije, konceptualnog pretapanja i mentalnogpovezivanja (mental binding) kroz koje povezujemo razliite domene s ciljem lakegrazumijevanja stvarnosti i apstraktnih pojmova koji su njezin dio.

Konceptualno pretapanje temeljna je mentalna operacija kojom apstraktnimpojmovima/procesima pridajemo konkretne osobine i znaenja, obiljeena uglavnomuniformnim strukturnim i dinamikim osobinama.

Konceptualna metafora i analogija, kao sredstva mentalnog povezivanja, tiu semapiranja strukture u smjeru izvor cilj. Takvi prijenosi mogu eksploatirati postojeuzajedniku shematsku strukturu iz obiju domena, te projicirati novu strukturu od izvora

prema cilju.

Tu se ukljuuju i dinamiki procesi integriranja iz kojih izniu pretopljeni mentalniprostori (prostori nastali preklapanjem izvorne i ciljane domene). Pretopljeni prostorirazvijaju iznikle strukture koje se baziraju na kontrafaktikom razmiljanju.

Kontrafaktinost se tie imitiranja, prevare, priinjanja, postavljanja alternativnihsolucija, simulacije, uspostave modela, postavljanja hipoteza; dakle svih mentalnihoperacija koje se odvijaju u zoni nestvarnog. Kontrafaktinost se krije iza svakog pitanjakoje postavimo, kao i iza svake negacije kao ne-dogaaja, iza kojeg se nuno krije

odreeni dogaaj (iza onoga to neu uiniti krije se ono to hou).Rije je o mentalnom povezivanju razliitih elemenata iz kojih mi stvaramo novaznaenja (konceptualno pretapanje). Pretapanjem takvih razliitih domena nastaje novadomena, iznikla struktura (emergent structure).

Ljudska su bia u stanju simultano koncipirati razliite scenarije, pa i participirati u njima.Iz razliitih scenarija izvodimo i razliite mogue ishode (sagledavanjem moguih

posljedica), te na temelju toga vrimo izbore. Mi neprekidno simuliramo razliite situacijesvog ivota: sve nae izjave/tvrdnje/zamisli vezane uz budue vrijeme uvijek su tek

pretpostavke, odnosno vezane uz kontrafaktinost (npr.Po zavretku studija zaposlit u

se. iliZa sat vremena nai u se s prijateljicom na kavi.; radi se tek o jednom od moguihscenarija koji se, dakle, moe, ali i ne mora ostvariti). Uvijek postoje alternativni

12


13/70

www.sajt.com.hr

scenariji koji su nam potrebni da se ne veemo uz jedan, odnosno kreiramo preferiraniscenarij i rezervne scenarije (naime, ako postoje rezervni scenariji, nezadovoljstvo zbogneostvarenog preferiranog scenarija bit e manje).

To se ne odnosi samo na pojedinane/individualne situacije, ve i na kulturne situacije, tj.

kultura funkcionira u okviru kontrafaktikih scenarija. Ljudska je kultura kompleksna;ona je sama iznikla struktura koja nudi alternativne nacrte ivljenja, odnosno izbore kojeje testirala ili koje na temelju ranijih iskustava formulira i prenosi (izbor karijere, izbornaina tednje i ulaganja, izbor strategija i sl.).

I znanost ovisi (pa i temelji se na) kontrafaktikom miljenju ili kontrafaktikimscenarijima (odrivi i neodrivi nacrti, hipoteze koje se mogu potvrditi ili oboriti).Analiza kauzalnosti drutvenih dogaanja provodi se komparacijom neega to sedogodilo s kontrafaktualnim scenarijima onoga to se moglo dogoditi pod drugimuvjetima. Isto je i u prirodnim znanostima: kontrafaktiki se scenariji testiraju, pa se zatimna temelju usporedbe formiraju zakljuci.

Kontrafaktiki je teren, prema tome, racionalan i nuan.

Na umu pritom treba imati da se uspostava kontrafaktinoga scenarija ne tie blagihpojedinanih izmjena u stvarnim scenarijima, ve izmjena bilo kojega elementa ustvarnom scenariju prouzrokuje sloeni efekt mnogostrukih izmjena.

Kao primjer pretapanja/usporedbe kontrafaktikih scenarija Fouconier navodi sljedeisluaj (prikazan i u filmuPriaj s njom P. Almodovara).

ena od 29 godina, u komi posljednjih deset godina silovana je od strane bolniara,zatrudnila i rodila dijete. Debata o sluaju odvija se na planu kontrafaktinih scenarija: to

bi ona htjela? (uz pretpostavku da je pogreno odluivati na temelju toga to bismo mihtjeli). Prilog debati objavio je jedan profesor prava u Los Angeles Timesu: ak ako se

svi i slau u tome da je ona bila pro-life orijentirana u svojoj 19-oj godini, ona sada ima29 godina i ivi komi ve 10. Bi li ona danas bila pro-life, kao rtva silovanja, uzinjenicu kome u 29-oj godini? Analiza sluaja, odnosno dvojbe koju on izaziva, stvaratako pretopljen prostor koji proizvodi mogunost rezoniranja ene u komi. Cilj nijekonstrukcija stvarno mogue situacije u kojoj ena rezonira o svojoj nesposobnosti darezonira, kao ni uspostava uzroka kome ili trudnoe. Pretopljen prostor stvorenkontrafaktikim razmiljanjem unosi element izbora u situaciju u kojoj izbor nije mogu.

Izbor u danoj situaciji mora u obzir uzeti elemente koji ga onemoguuju, to je uinjenoprojekcijom na vrijeme u kojem je bio mogu i povratnom projekcijom u vrijeme u kojemto vie nije tako. Na taj je nain stvoren mogui scenarij (kako bi ena u komi rezoniralada moe rezonirati o tome da je u komi i da je rtva silovanja), koji je, meutim, posvenemogu (ena u komi ne moe rezonirati).

Fauconier analizira jedan prilino ekstreman scenarij, no mi u svakodnevnom ivotuneprekidno baratamo nemoguim scenarijima. Ponueni je scenarij ponuen u pravnimraspravama kao putokaz naem rezoniranju i prosudbi, dio je racionalnog ponaanja i netretira se kao bizaran (i oni koji su pro-life orijentirani i oni koji to nisu nastavljaju svojudiskusiju unutar pretopljenog prostora).

13


14/70

www.sajt.com.hr

Fauconier nudi jo jedan primjer kontrafaktinog razmiljanja vezanog uz pro-life debatu,ovaj put na primjeru reklamnog diskursa.

Reklamna fotografija prikazuje devet beba. Svaka trea beba na slici je siva, prikazanaokrenute glave s izrazom nezadovoljstva i boli na licu. Fotografija je popraena natpisom:

Svaka trea beba umire po izboru.

Reklama prikazuje pretopljen prostor koji zanemaruje odnos fetus beba: beba koja semogla roditi, a nije, prikazana je kao da se rodila obiljeena. Uzrono-posljedina veza tu

je komprimirana, kao i vremenski raspon koji postoji na toj relaciji. Natpis reklameupuuje naime na injenicu da je svaka trea beba mrtva, odnosno neroena, pa je ustvari

prikaz obiljeenog ivota (siva beba) mogu samo u pretopljenom, kontrafaktikomprostoru.

U debatama o abortusu koriste se sloene sheme mapiranja i primjenjuju razliiti kulturnimodeli, a sve se odvija u zoni pretopljenog prostora.

Ovi se primjeri mogu tumaiti kao mentalne akrobacije vezane uz izuzetne sluajeve, noslini se procesi odvijaju i u svakodnevici. Jezik se prilagoava takvom nainurazmiljanja, drugim rijeima, kada kontrafaktike scenarije prevodimo u jezik, sluimose kondicionalom (Da imam novca kupio bih kuu,Da si doao na moju zabavu izvrsnobi se zabavio).

Kontrafaktiki iskaz koji je kruio u zaetku skandala Clinton Levinsky glasio je: Daje Clinton Titanic, ledenjak bi potonuo. Iskaz ima dva izvora (1. Titanic i 2. Clinton), a unjemu je na djelu parcijalno kroz-prostorno mapiranje: Clinton je pandan Titanicu, dok jeskandal pandan ledenjaku. U pretopljenom prostoru, uspostavlja se opa struktura kojavelikim dijelom ovisi o Titanicu kao izvoru (putovanje broda prema destinaciji prekinutoneim golemim u vodi). Meutim, kauzalna struktura preuzima se iz izvora Clinton(netko tko preivljava skandale, odnosno goleme prepreke), a takva struktura mijenjaishod izvora. Pretopljeni prostor je namjerno hiperbolian: Clinton je prikazan kaonajmoniji brod, pa i moniji od toga, odnosno snaniji od zakona fizike koji bi ga trebalipotopiti.

Bazine metafore uvedene mapiranjem su sljedee: Ponaanje s ciljem je putovanje. Neuspjeh je zaustavljanje.

Sukob stavova je fizika kolizija.

Tamo gdje analogije prestaju, poinje funkcionirati pretopljen prostor kao nositeljnovoga znaenja.

U diskursu se stalno kreemo u prostorima izmeu, tj. u prostorima pretapanja.

Sljedee je pitanje postavljeno djeci predkolskoga uzrasta: Da su svi krugovi veliki, i daje ovaj mali trokut obiljeen s D takoer krug, bi li bio velik? Upit iziskuje odgovorna pitanje koje ukljuuje dvije nemogunosti:1. da su svi krugovi veliki i 2. da je trokut Dkrug. Na takvo pitanje odgovaramo odbacivanjem kauzalne logike za volju integracijskog

postupka koji uvodi pitanja identiteta (trokut nije krug) i projekcije (u ve pretopljenprostor u kojem su svi krugovi veliki), pa je ovdje rije o sukcesivnom pretapanju.

14


15/70

www.sajt.com.hr

Pretopljene prostore sugeriraju i sljedei primjeri.1. Reklama za Volvo: Da su automobili mukarci, htjeli biste da Vam se ki uda za

ovoga. Relacija je uspostavljena izmeu pojmova htjeti kupiti i htjeti se udati, uzsuspenziju relacije mukarci su automobili na kauzalnoj razini, ali njezinu

aktualizaciju na kulturno-rodnom planu (maskulinizam i automobilizam).2. Vozei se kui, zabasao sam u krivo dvorite krive kue i naletio na stablo kojenemam. Iskaz evocira stvarni scenarij. Prvi je izvor scenarij vonje i prave kue, adrugi scenarij vonje do krive kue i sudara sa stablom na neoekivanom mjestu.Pretopljeni prostor ini virtualno stablo (stablo koje nemam) u dvoritu pravekue.

itavi nizovi jezinih fraza, sintagmi i sloenica poivaju na mehanizmimakonceptualnog pretapanja: kofeinska glavobolja (misli se na glavobolju koja nastupa akone popijemo kavu), novani problem, nikotinska kriza. Radi se o naizgled sasvimizravnim spojevima, koji meutim poivaju na konceptualnoj integraciji i pretapanju

(kofeinska glavobolja: situacija 1 = ispijanje kave; situacija 2 = glavobolja; situacije seodvijaju odvojeno, dok odnos izmeu situacije 1 i 2 stvara novi identitet, analogiju idizanalogiju; uz aktivnost i osobu vezuje se i kava i glavobolja unoenjem kauzalnogelementa i komprimiranjem vremena izmeu). Kontrafaktinost je u opisanom primjeruostvarena prodiranjem jednog prostora u drugi (zaobilazno), unato stvarnojinkompatibilnosti.

Kako kontrafaktinost osvaja svoj prostor u stvarnosti i na nju utjee pokazuje primjerstudije koja se odnosi na situaciju s lutrijom. Anketirani su ljudi koji su kupili sreku;neposredno nakon kupnje oni izraavaju svijest o minimalnoj (nikakvoj) ansi za dobitak(inimo to iz vica). Nekoliko tjedana kasnije, nakon izvlaenja, reakcije gubitnika vrlo sudepresivne. Naime, tijekom tjedana uoi izvlaenja, razvijanjem kontrafaktikih scenarija,ispitanici su odustali od vica, te njihov gubitak nije materijalni, ve gubitak scenarija izsvijeta fantazije, odnosno nova psiholoka realnost koju je neugodno podnijeti.

Velik se dio nae psiholoke realnosti odvija u pretopljenom prostoru, pa su psiholokastanja visoko ovisna o odnosu tih prostora prema stvarnim efektima. Nerijetko je

psiholoko preivljavanje povezano s falsificiranjem stvarnosti za volju ouvanjapretopljenih prostora, tj. ono to nazivamo stvarnou je konstrukcija od elemenatastvarnog, vrijednosti (moral i ideologija) i uvjerenja, te elja i ciljeva.

Postoje spektakularni scenariji koji oito pripadaju svijetu pretapanja: hipnoza, privianjai halucinacije. Rije je o stanjima iskoraenja, odnosno optiranja za jedan scenarij. Topotvruje i primjer prouavanog odnosa lutrije i depresije: igrai su tjednima ivjeli s dvascenarija, jedan je onaj u kojem ne vjeruju u dobitak, dok je drugi onaj u kojem ipakdobivaju. Takvi viestruki scenariji omoguuju povlaenje iz jednog u drugi, te je obinonaputanje preferiranog scenarija bolno, no ne i pogubno ako smo uspjeli sauvati prostorsvojeg identiteta u alternativnom i odrivom scenariju. Suspenzija alternativnih scenarijamoe imati pogubne psiholoke efekte.

U matematici (ali i izvan nje) postoji logika procedura reductio ad absurdum kojoj jecilj dokazati netonost neke propozicije P. Raun se razvija tako da se konstruiraju dva

prostora unosa koji, ako su u kontradikciji, potvruju da je P netono. injenice kojeaktiviramo iz prostora unosa ne mogu se povezati (osim uz prihvaanje kontradikcije),

15


16/70

www.sajt.com.hr

gdje kontradikcija vrijedi kao izranjajua struktura. Naprimjer, ako elimo tvrditi/oborititvrdnju da postoji najvei glavni broj H, a jednadba glasi da je H vee od H+1, izvodomse dokazuje da je rije o kontradikciji (rije je o dvije stvari koje se meusobnoiskljuuju, odnosno jednadba nije mogua).

Matematika utoliko rauna sa sposobnou pretapanja, no situira ga u sferu kontroliranih(umjetnih) uvjeta jer jedino umjetne uvjete moemo kontrolirati, to podrazumijevaekskluziju svega drugog. Navedena se logika procedura ne moe primijeniti na ivotnesituacije.

Za ilustraciju moe se navesti sljedei primjer:

Propozicija je sljedea:Ivo ne voli Mariju. Marija moli Ivu da joj natipka doktorskudisertaciju. Uz pretpostavku da je Ivo ne voli, oekujemo da on to nee uiniti. Ivo ipaknatipka disertaciju (npr. ba zato to je ne voli, kako bi sebi dokazao da je plemenit). Uivotu, naime ne moemo predvidjeti/kontrolirati sve elemente koji mogu utjecati na

ishod odreene situacije. Kontradikcije stoga prevodimo u nova znaenja koja izmiu iznepomirljivih domena koje je ivot doveo u sraz s obzirom da se ne odvija ulaboratorijskim uvjetima formalne logike.

Reductio ad absurdum je logika koja se koristi u detektivskim priama, gdje se teiidentifikaciji katastrofalne pogreke u nekom pretopljenom prostoru. Na materijalnom

planu (npr. fiziki alibi, materijalni dokazi i sl.) logika donekle funkcionira (ako se uistinubarata svim materijalnim injenicama). No, na psiholokom planu i na materijalnomplanu nepoznatih okolnosti ta logika nestaje.

Umijee pisca (detektiva) je u vjetom kombiniranju planova i njihovu konanu svoenjuna formalnu logiku. Kao materijalni dokazi tretiraju se oni koji su prikupljeni i dostupni,no nikad se ne moe znati je li sve prikupljeno i je li sve dobro oditano i povezano srazinom znanstvene spoznaje.

U komunikaciji mi ne govorimo samo o stvarima, ve i o ne-stvarima (Ne osjeam sedobro, Avion je lako aterirao jer nije bilo magle, Nitko ga nije vidio). Navedeni iskaziupuuju na neto ega nema, to se ne moe situirati u fiziki prostor. Ne-stvari su motormatematike i prirodoznanstvene procedure, npr. decimalni brojevi su rezultat zamiljanjada izmeu cijelih brojeva postoje praznine, te se vri stupnjevanje tih praznina, gdje

pretopljen prostor objedinjuje pojam broja i kvantificira praznine).Ukljuivanje frakcija

izmeu brojeva ukljuuje i koncept beskonanosti potencijalno prisutan izmeu bilo kojadva broja.

Grci su nulu koristili kao znak za odsustvo broja; odsustvo broja je u meuvremenupostalo puni broj koji sudjeluje u zbrajanju, oduzimanju, mnoenju itd.

Osim ne-stvari, govorimo i o ne-dogaajima, pa se nuno postavlja pitanje moe li nitabiti dogaaj ili akcija (Poklopac se ne moe skinuti s pekmeza, Kup knjiga nije pao,Proputate 100% prilika koje niste prihvatili). Ovdje je rije o proputenoj priliciverbaliziranoj i konceptualiziranoj kao dogaaj, pri emu se javlja nova kategorijadogaaja analogna nuli (dogaaji koji se nisu dogodili).

16


17/70

www.sajt.com.hr

KONVENCIONALNE KULTURNE KONTRAFAKTIKE KOMPRESIJE

Kulture se uspostavljaju tako da formiraju kompresije (jezine i slikovne, ali temeljnomentalne) koje se lako prenose i tako uspostavljaju svoj kulturni identitet.

Postoji, naprimjer, mnogo naina da se vodi rauna o mogunosti sudara na raskrsnicama,no kultura ne doputa da ih sve iskuavamo i da svatko to ini na svoj nain, pa nameesoluciju kao jedinu (sustav prometnih oznaka), ime komprimira razlike i tei ih dokinuti.Radi se ovdje o redukciji solucija radi ureenja ivota. Solucije su arbitrarne (umjestoodabranih to bi mogle biti i neke druge), no jednom odabrane zaprimaju formusimbolikih sustava. Mree prihvaenih solucija tvore identitet neke kulture, te se kroznjih definira sfera objektivnog.

IDENTITET I KARAKTER

Odisej na svom putovanju prolazi kroz najrazliitije situacije: borbe, razmirice,zavoenja, skrivanja, preklinjanja, nagovaranja, i kroz sve to vrijeme ostaje Odisej.Sredinji je aspekt ljudskog razumijevanja sam koncept karaktera koji se smatra odrivim

bez obzira na promjene u okolnostima (to bi Odisej uinio u tim okolnostima? pitamose i kada okolnosti nisu uope zamislive u Odiseji).

Barthes u svojimMitologijama analizira biciklistiku utrku Tour de France. Uz tumanifestaciju vee se onomastika koja od nje ini romanesknu strukturu: biciklisti se

predstavljaju imenima iz etnike prolosti: Robic Keltski, Brankart Franaki Patronimipridodani imenu vode nas kroz neizvjesnost utrke kao algebarske oznake vrijednosti,

lojalnosti, stoicizma i dr.

Na isti nain funkcioniraju i obiteljski uzusi (to bi uinio moj otac, ujak netko jeponosan, netko oprezan, krt).

Karakteri su, kao i okviri, temeljni kognitivno-kulturni instrumenti.U pitanje moemodovoditi bilo koji aspekt samoga pojma, no kognitivno ne moemo bez njih funkcionirati.Okolnosti ine okvir, odnosno funkcioniranje okvira determinirano je predodbom oagensu, odnosno karakteru. Odnos okvira i karaktera je dvostran: karakter moe utjecatina izmjenu okvira, a okvir moe sputati ili osloboditi snagu/slabost karaktera.

Primjer: U Francuskoj, Watergate ne bi ugrozio Nixona.

Rezultat odnosa je uspostava generikog prostora u kojem se provodi neto poputmatematike operacije (ali s veim stupnjem proizvoljnosti u provoenju), gdje dolazi dokonceptualnog pretapanja kroz kalkulaciju efekata tog suodnosa. Izvrena je ekstrakcija

pravilnosti u ponaanju osobe (kroz razliite okvire), te ekstrakcija pravilnosti uponaanju mnogih osoba (kroz isti tip okvira), odnosno tipino ponaanje. Odnos osobnogi tipinog ponaanja postaje osnova za definiranje karaktera.

Karakter se izgrauje kroz viestruke okvire, no ponekad je i neodvojiv od okvira(npr. Odiseja moemo zamisliti u bezbrojnim situacijama, dok je Sherlock Holmes

neodvojiv od okvira ubojstva).

17


18/70

www.sajt.com.hr

Ponekad je okvir posve neodvojiv od karaktera; karakter konstruira okvir razumijevanja iobrnuto. To je kulturoloki moment par exellance povezan s redukcijom okvira, kao ikaraktera: okotavanje suodnosa stvara kultne linosti, prototipove (grjenika,

prijestupnika). Npr. prostitutka, posrednik, diplomat su karakteri koji determinirajuokvir i prevode situacije u odreeni tip razumijevanja. S druge strane, Marilyn Monroe,

Staljin, Hitler, su kulturne ikone neuklopive u mnoge okvire osim zadanih.

Na djelu su sljedei opi kognitivni principi: Za razjanjenje pojedinanog okvira: popuniti ga esencijalno razliitim

karakterima. Za razjanjenje odnosa meu okvirima: ispuni ih istim esencijalnim karakterima. Za razjanjenje karaktera: transponiraj ih kroz razliite okvire.

Konceptualna integracija: mentalni prostori, okviri i karakteri

Identiteti i okviri mogu biti dramatino razliiti, no istovremeno nuditi osnovu zakreativno pretapanje.

Primjer:Dawn Riley je ena- pomorac izgubljena na moru, s pokvarenim sustavomelektronikog navoenja, te instrumentima i sekstantom koji ne zna koristiti.Pita se (zbog

svojeg dugogodinjeg divljenja Kantu): to bi Immanuel da je na mojem mjestu?

Na djelu je dvostruka transpozicija identiteta:1. Kant nikada nije napustio svoj dom, a jo manje plovio Tihim oceanom;2. Dawn je oduvijek smatrala filozofiju i plovidbu odvojenim stvarima,

3. Osoba u pretopljenom prostoru ima javni identitet Dawn Riley, ali novi karakterkoji joj doputa (ona se nada) uvode koji njoj sami nisu dostupni;4. Ona ne zna, postavljajui to pitanje, kako sloiti tu slagalicu, ni kakva e

struktura iz nje izniknuti (pretapanje dvaju identiteta s neizvjesnim ishodom);5. Pretapanje nije determinirano niti je kompozicionalno; kada bi bilo, ona se ne bi

mogla nadati izlazu.

Ovakvo pretapanje je sloena varijanta uestalog modela da sam ja ti.

Primjer: filmNaked lie, Victoria (protagonistica) i Webster (nesimpatian lik)razgovaraju o ubojstvu prostitutke koje Webstera puno ne uzbuuje.

V.: A to da je to bila tvoja sestra?W.: Ja nemam sestru, a da je imam, ona ne bi bila prostitutka.

Kasnije u filmu, Victoria kae nekom drugom: Zna, mislim na sestru koju Websternema. Ona ni ne zna koliko je sretna.

Webster odbija kontarfaktualno pretapanje (razvidno iz tvrdnje da on nema sestru), noipak poputa zamiljajui sestru kroz ne-svojstvo (oznaka identiteta). Victoria kree s tih

polazita, pa tu ne-sestru uzima kao lik (ontoloka metafora), da bi je odmah potomdokinula (sretna je to ne postoji pored takvog brata). Rije je o viestrukim prijelazima i

pretapanjima gdje izvor (prostitutka), pretopljen s obiteljskom relacijom kao sredstvom

18


19/70

www.sajt.com.hr

generiranja anti-identiteta, biva jo jednom pretopljen u negaciji vrijednosti: dvaput sekonstruira prostor i svaki put se mijenja.

UPISIVANJE ZNAENJA POSREDSTVOM JEZINOG I SLIKOVNOGZNAKOVLJA (VIRTUALNOST, NARACIJA, IMERZIJA)

Pojmom 'virtualno' danas oznaavamo sve to susreemo u kiberprostoru, a odnosi se nazamiljen prostor u koji nas kompjutori uvode kada se logiramo na internet: mjestovirtualnog prijateljevanja, seksa, sveuilita, putovanja, gradova

Prije samog interneta taj se pojam povezivao s konceptom virtualne realnosti koji jejavnosti prezentiran kasnih 80-tih na temelju uvjerenja u sposobnost kompjutora dakreiraju artificijelne svjetove, tj. trodimenzionalne, multisenzorne, imerzivne iinteraktivne okoline.

Virtualno je oznaka i za pseudomemoriju, memoriju koja ne obitava u samom stroju, ve

izvan njega: na traci, floppy-disku, CD-ROMu i sl.

Virtualnost kompjutora lei dijelom u njegovoj prilagodljivosti: kao stroj, on nemavlastite, intrinzine funkcije, no putem softvera postaje kadar pretvoriti se u virtualnikalkulator, pisau mainu, uitelja, knjiniara, savjetnika, pripovjedaa ili babysittera.Upravo zahvaljujui tome svojstvu, softverska industrija promovira svoje proizvode kaovirtualne tehnologije; to je snana metafora koja upozorava na tehnologijski uzlet premanepoznatom.

Etimoloki, rije virtualnost dolazi od lat. virtus (snaga, muevnost, odlika), to je uskolastikom latinskom proizvelo i znaenje snage, odnosno moi. U latinskom, aktualnoi virtualno dijalektiki supostoje i nisu u opoziciji: virtualno nije lieno egzistencije, ve

je obogaeno potencijom (snagom, mogunostima), tj. sposobnou da se pretvori uaktualnu egzistenciju.

Prema Websteru, pojam se dovodi u vezu s optikim fenomenima; virtualna je predodbanpr. zrcalni refleks.

Moderno koritenje pojma svodi ga na predodbe koje nisu ono to predstavljaju:prijetvorne, lane, simulirane predodbe, to ukljuuje element lai, varke i obmane.

Pojam virtualnosti danas sadri dva pola: jedan se pol tie optikog momenta i donosinegativne konotacije (priin, iluzija), dok drugi, skolastiki pol sugerira produktivnost,otvorenost i raznolikost.

Negdje u sreditu, izmeu ova dva pola, je asocijacija na kompjutorsku tehnologiju.

Na opisanim polovima temelje se i sljedea promiljanja virtualnosti:

1. Virtualno kao lano; interpretacija pojma koja je svojeg teorijskogglasnogovornika nala u Jeanu Badrillardu.

2. Virtualno kao potencijalno svoju teorijsku zasnovanost nalazi u promiljanjimaPierrea Lvya.

19


20/70

www.sajt.com.hr

BAUDRILLARD VIRTUALNO KAO LANO

Baudrillardova filozofija je meditacija o statusu slike u drutvu koje je ovisno o'dupliranju stvarnosti putem tehnologije'.

Neko je sposobnost obuhvaanja svijeta i njegova dupliciranja bila privilegija zrcala,dok danas ovu snagu simulira tehnologija: fotografija, film, audio snimke, televizija,kompjutori. Rezultat je svijet ispunjen reprezentacijama lienim referenata.

Baudrillard uvodi pojam simulacruma. Simulacrum nije ono to prikriva istinu, ve jeistina ona koja prikriva injenicu da je nema; u tom smislu simulacrum je istinit.Simulacrum nije dinamika slika aktivnog procesa, poput kompjutorske simulacije, vemehanika duplikacija, pasivno ostvarena, s jedinom funkcijom da se predstavi kao da

jest ono to nije.

Suvremena kultura zadojena je fatalnom privlanou spram simulacruma. Rezultat togaje stalan povratni pokret izmeu stvarnog i njegove slike; rije je o gravitacijskoj, usisnojsnazi lanoga.

Baudrillard tvrdi da 'Nema mjesta za supostojanje stvarnog i njegovog duplikata'. Premanjemu, nae se drutvo nalazi na etvrtom stupnju evolucije slike, a stupnjevi su sljedei:

1. Slika kao refleksija istinske stvarnosti;2. Slika kao maska koja denaturira istinsku stvarnost;3. Slika koja maskira odsutnost istinske stvarnosti;4. Slika koja nema nikakve relacija spram stvarnosti; koja je simulacrum same sebe.

Baudrillard zauzima dvosmislen stav spram pitanja koja postavlja: jesmo li zapali uneautentinost (jesmo li se ciniki odrekli Stvarnoga), ili se kreemo putanjom otkrivanjaistinske naravi same slike? Je li kultura iluzije poinila savren zloin ubivi stvarnost iuklonivi tragove ili smo moda dosegli stupanj krajnje semiotike mudrosti?

Baudrillard isprva ne koristi rije 'virtualno', da bi je kasnije uveo i alternirao je s rijeju'simulacija', pa za njega u konanici za 'virtualna stvarnost' predstavlja konaan trijumf

simulacruma. Era likvidacije stvarnog i referencijalnog, a s time i eksterminacije drugog,ekvivalent je etnikog ienja koje bez milosti proganja svaki oblik drugosti. Prematome, mi ne ivimo u svijetu u kojem postoji VR tehnologija, mi smo uronjeni utehnologiju i ivimo nju; u naem umu nema mjesta za ivot i neto drugo to mu je nalik.

Fascinacija ovim drugim pretvara nas u virtualna bia, koja zaboravljaju da:

1. VR tehnologija tei transparentnosti;2. Transparentnost omoguuje imerziju;3. Metonimijskim transferom, imerzija u virtualni svijet vodi u pravcu virtualizacije

subjekta.

20


21/70

www.sajt.com.hr

Za pretpostaviti je da virtualizacija oznaava gubitak ljudskosti, jer mi sebe nudimo kaopodatke mainama: mi smo zatvorenici vlastitih tehnologija i reprezentacijskih postupaka.Interaktivnost je, dakle, simulacrum same aktivnosti koji prikriva fundamentalnu

pasivnost korisnika. Stvarnost je tako postala konstrukt sainjen od digitalnih informacija;bilo koji virus moe oznaiti svretak svijeta.

Virtualnost predstavlja i kraj same iluzije: ona je namjerni i ciniki izbor koji preferiravirtualno nad samim svijetom, pa smo prisiljeni na apsolutni binarni izbor: ivjeti ustvarnosti ili u virtualnosti. Zavedeni smo da biramo ovo drugo, a jednom kad smo uinilitaj izbor, zavjesa pada nad stvarnost.

Analitiari Baudrillarda njegovu analizu ne tumae kao opis stvarnog ili virtualnog, venjezinu vrijednost vide kao teoriju 'to ako': to bi bilo da se virtualna realnost ostvari dosavrenstva? Bi li slike zamijenile svijet?

Upravo tom kondicionalnou Baudrillard se namee kao teoretiar virtualnog; njegov

jezik kreira varku sam po sebi, hiperbolino unosei potencijalnost u aktualnost.

Ideja simulacruma, poput fikcionalnog diskursa, ne obitava u zoni koja razlikuje lano odistinitog, ve se uspostavlja kao vrsta istine koja poiva na arbitrarnoj premisi. No, istotako moglo bi se rei da ivimo kroz simulacrum samim time to obitavamo u vlastitimmentalnim prostorima koji reprezentiraju stvarnost: ono to zovemo svijetom u stvari jenaa percepcija svijeta, a 'stvarno' je produkt preslikavanja i pretapanja predodbi unaem mentalnom prostoru. Ponekad se sudaramo s onom drugom (ili pravom)stvarnou, no mi tu stvarnost ne moemo ivjeti, ve samo svoju vlastitu, tj. mentalnu.

Naime, ljudski je um neumorni proizvoa znaenja, a znaenje je samo po sebisimulacrum u odnosu na predmetni svijet. Oslobaanje svijeta od njegove drugosti krozreprezentacije koje kreiramo u mentalnom prostoru je zapravo rezultat miljenja.

LEVY VIRTUALNO KAO POTENCIJALNO

U djelu Que'est-ce que le virtuel (to je virtualno) Pierre Levy promilja o pojmuvirtualnosti. Levya inspirira Delleuze koji suprotstavlja dva konceptualna para:

1. statiki (mogue i stvarno) i

2. dinamiki (aktualno i virtualno).

1. Prvi se konceptualni par tie odnosa mogueg i stvarnog:

Mogue obitava u limbu, kao neto posve formirano; ono se ostvaruje na nainbacanja kocke: propozicija ostaje na snazi bez obzira na ishod.

Mogue pretpostavlja postojanje nekog uvjeta; uklonimo li uvjet za ostvaraj, onose onestvaruje (Snijei. Mogunost poiva na atmosferskim uvjetima. Ispune li seuvjeti, snijeit e. Prestanu li uvjeti, nee vie snijeiti).

Mogue je predvidivo.

2. Drugi se konceptualni par tie odnosa aktualnog i virtualnog:

21


22/70

www.sajt.com.hr

Virtualno se prema aktualnom odnosi kao jedno naprama mnogih: nema granicemoguim aktualizacijama virtualnog entiteta.

Prijelaz virtualnog u aktualno iziskuje transformaciju, pa nije reverzibilan.Aktualizacija je dogaaj.

Virtualno ne poiva u vremenu ili prostoru. Aktualizacija je ovdje i sad, ona je

dogaaj ovisan o kontekstualizaciji. Virtualno je nepotroiv resurs, koritenjem se ne umanjuje.

Iz navedenih tvrdnji proizlazi da je je uloga virtualnog esencijalna u kreativnimprocesima, odnosno prijelaz iz virtualnog u aktualno predstavlja rjeenje problema;aktualizacija virtualnog jest kreacija. Kreativnost je proces s dvjema fazama koje sukomplementarne: virtualizacija je kontemplativna, a aktualizacija je djelatna i potiena novu kontemplaciju, tj. otvara problemsko polje.

Virtualizacija dakle ukljuuje mentalnu operaciju koja nas odvodi iz 'ovdje i sad' koje jesingularno u 'jednom i zauvijek' koje je asptraktno, uopeno, bezvremeno, besprostorno inematerijalno.

Ako je miljenje proizvodnja modela svijeta (dakle, virtualnog prostora kao neke vrstementalnog duplikata), tretirajui virtualno kao potencijalno, um kreira reprezentacije, amisao situira aktualno o daleko bogatiji kontekst virtualnog.

Levyevi primjeri virtualizacije ukljuuju kako elementarne kulturne aktivnosti tako isuvremeni razvoj. Elementarne kulturne aktivnosti se odnose na stvaranje alata i nakreaciju jezika, a stvaranje alata tie se virtualnosti na mnogo naina. Naime, konkretni,

proizvedeni predmet predstavlja produetak naih fizikih svojstava, omoguuje kreacijuvirtualnog tijela i uvijek se nanovo moe koristiti, omoguujui nam da transcendiramokroz 'ovdje i sad' naega postojanja. Alat se raa iz injenice da se problem koji njimerjeavamo perpetuira, prema tome, on je stalan i uvijek iskoristiv. I jezik nastaje iz sline

potrebe da nadiemo pojedinano: kreacija sistema univerzalno iskoristivih lingvistikihtipova iz individualnog i drutvenog iskustva jest virtualizacijski proces generalizacije ikonceptualizacije. Npr. za razliku od vlastitoga imena, opa imenica (npr. maka)oznaava isti predmet u razliitim kontekstima i razliite kontekste s razliitim svojstvima(moja maka, tvoja maka, afrika maka, sijamska maka). Reciklirajue odlikelingvistikih simbola omoguuju nam da ogranienim rjenikom obuhvatimoneograniene prostore. Langue je, dakle, produkt virtualizacije, a parole produkt

aktualizacije.

ivot se ivi u stvarnom vremenu, kao sukcesija unutar sadanjosti, no sposobnostreferiranja na odsutna znaenja omoguuje nam da jezikom zahvatimo ono prije i ono toslijedi: jezikom moemo transportirati matu na udaljene ili ak izmiljene lokacije.

Razvoj simulacijskih tehnologija poput VR ilustracija je tendencija suvremene kulture;rije je viem stupnju virtualizacije onoga to ve jest virtualno. Npr, kompjutori suvirtualni predmeti ve samim time to izniu iz ideje i dizajna koji omoguuju nastanak

pojedinanoga stroja, no virtualni su i stoga to su prilagodljivi (kalkulator, pisaamaina, uitelj..). I same aplikacije mogu biti simulativni programi koji testiraju formalnemodele predmeta ili procesa istraujui raspon situacija koje mogu razviti iz nekog

22


23/70

www.sajt.com.hr

polaznog stanja, a znanje koje mogu pruiti korisniku omoguuje intervenciju ustvarnost.

TEKST KAO DVOSTRUKOST I KAO VARKA

Dvije strane virtualnosti prisutne su i u tekstovima: inskripcija i komunikabilnamanifestacija procesa miljenja.

Opisi teksta kao slike koja funkcionira kao reduplikacija stvarnoga ima svoju povijest odAristotela (Aristotelov pogled korespondira s Baudrillardovom prvom fazom u evolucijislike). Budui da umjetniko djelo prua 'razumijevanje' stvarnosti, te nadomjetasenzorno iskustvo razgovijetnim modelima stvari, mi stoga nalazimo zadovoljstvo uartistikoj reduplikaciji.

Naglasak na uitku imitiranja (ve kod Aristotela) sugerira da se uitak tie upravoinjenice da ono to itamo nije stvarnost: itatelj, dakle, ne podlijee do krajamimetikoj iluziji, a tekst je utoliko iluzionistiki efekt predodbe, on je sama lanostunutar te varke.

Baudrillard, kao i Eco, opisuje ovaj pristup kao tipino postmodernu zatravljenosthiperrealnim; oba lamentiraju nad gubitkom kontakta i elje za originalom. U domeniliterarnog, 'lana' interpretacija virtualnog povezuje se s afinitetom za konceptfikcionalnosti. Neautentinost je povezana s logikim statusom samog fikcionalnogdiskursa.

Fikcija se moe opisati kao virtualno obuhvaanje injenica, kao hinjenu govornuasertivnost, budui da evocira zamiljene karaktere i dogaaje ili pridruuje zamiljenasvojstva karakterima preuzetim iz stvarnoga svijeta. Jezik, dakle, pretpostavlja prethodno

postojeu aktualnost koja omoguuje razgovijetnost i orijentaciju u literarnom tekstu.Tekst, ili uope umjetniko djelo, je 'virtualno neto drugo'.

Susanne K. Langer u knjiziFeeling and form iz 1953. tumai virtualno kao optikuiluziju. Predodba nas ne vodi jaemu opipljivom i praktinom ve je tretiramo je kao

potpun entitet koji sadri samo vizualne atribute i odnose. Vizualni element je funkcijamimesisa, on se iitava iz slike kao i iz teksta: to nisu samo predodbe o stvarnim

predmetima, ve i dinamike simulacije apstraktnih procesa miljenja i apstraktnih

pojmova.

Artistika predodba, a donekle i predodba uope, osloboena je prostorno-vremenskogkonteksta. Kao predmet, umjetnina pripada svijetu i vremenu; kao virtualni predmet onakreira vlastiti prostor i vrijeme, i to izvan svijeta; rije je o diskontinuitetu izmeuartistike predodbe i svijeta koji je okruuje.

Langer opisuje ples kao virtualnu gestu, poeziju kao virtualni ivot; naraciju kao virtualnumemoriju; dramu kao virtualnu povijest i film kao virtualan san.

Ova kategorizacija je dijelom produkt izbjegavanja duplih etiketa: virtualni ivot pripadajednako naraciji kao i poeziji, no naglasak na virtualnom momentu daje glavni akcentovom razvrstavanju.

23


24/70

www.sajt.com.hr

TEKST KAO POTENCIJALNOST

Uska definicija mogueg ticala bi se samo stvarno mogueg i iskljuila bi mnogeanrove, poput bajki, znanstvene fantastike, basni, alegorijskog i simbolikog.

Aristotelov koncept mogunosti i nunosti valja stoga proiriti: zadatak pjesnika nijezacijelo samo istraiti alternativne svjetove koji se mogu oformiti unutar pravilastvarnoga svijeta, ve i konstrukcija imaginativnih svjetova kojima vladaju njihovavlastita pravila. Pravila, bez obzira koliko se preklapaju s pravilima stvarnosti, moraju bitidostatno konzistentna da omogue itatelju procjenu o moguem unutar svijeta samogteksta (ma koliko nemogu taj svijet bio u stvarnosti).

Koncept virtualnosti nasluujemo ve kod Ingardena. Roman Ingarden opisuje tekst kao

nepotpun predmet koji e itatelj aktualizirati i pretvoriti u estetski predmet. itateljpopunjava 'praznine', ponekad i na posve osoban nain i 'dovrava' ga dajui mu svaki putdrugi iskustveni oblik. Dakle, tekst se otvara pluralnosti tekstualnih svjetova.

Wolfgang Iser u toj sposobnosti teksta da se rastvori spram razliitosti, uoavavirtualnost kao svojstvo umjetnosti; upravo jer je virtualan, tekst je dinamian.

Tekst je i za Levya virtualan; njegova potencijalnost daje ontoloki status svim formamatekstualnosti. Paradoksalno, takav virtualni predmet izvire iz aktualnosti procesamiljenja. Tekst je virtualan, iako je produkt aktualizacije misli. Potencijalnost se ne tiesamo pluralnosti moguih interpretacija, ona iznie iz kompleksonosti medijacija izmeuonog to je fiziki prisutno i onoga to iznie ponad fizike dimenzije. in konstrukcijekoji prati itanje nuan je i nezaobilazan, odnosno aktivnost itanja je transformativna. Neradi se samo o popunjavanju praznina, ve i o imaginativnoj simulaciji scena, likova,dogaaja, kao i o spacijalizaciji teksta slijedom tematskih mrea, esto posve suprotnimsmjerom od linearnog, kojim je tekst ispisan. Tekst je virtualni objekt jer je generator

potencijalnih svjetova, interpretacija, naina koritenja i iskustava.

Elektronika tehnologija, kao uostalom i sama postmoderna, podigli su ovaj proces nanovu razinu, razvivi tekstualne forme liene linearne stege, ime virtualno zadobiva veistupanj snage. Misao se aktualizira u testu, a tekst se aktualizira u inu itanja

(interpretaciji).

Tranzicija teksta u hipertekst jest oblik njegove nove virtualizacije, a virtualizacija tekstaje od kognitivnog znaaja, budui da ukljuuje i sam in itanja. Hipertekstualizacija jesuprotna itanju, budui da omoguuje viestruke tekstove u inicijalnom tekstu.

U tradicionalnom tekstu vrijede sljedea pravila: Tekst je zbir znakova koje unosi autor; itatelj mentalno konstruira tekst.

Virtualizirani tekst kree se na tri razine: Tekst ispisuje (ili projektira) autor; Tekst se prezentira itatelju;

24


25/70

www.sajt.com.hr

itatelj mentalno konstruira tekst.

Tekst tako postaje matricom potencijalnih tekstova, od kojih e samo neki bitiostvareni uslijed interakcije s itateljem/korisnikom. Budui da je rije o virtualizacijionog to ve jest virtualno, hipertekst je, u veoj mjeri nego to to klasian tekst moe

biti, autoreferencijalna refleksija o virtualnoj naravi tekstualnosti.

AKTIVNO UTJELOVLJENJE

Neki kritiari kulture istiu stav da je virtualna realnost produkt obestjelovljenetehnologije. U naoj kulturi, inae opsjednutoj tijelom, virtualna realnost odbacujecentralni faktor, zamjenjujui tijelo predodbom o tijelu, i tako izazivajui kartezijanskirascjep na um i tijelo.

William Gibson, autor romanaNeuromanceri termina cyberspace, dao je tom stavuteinu, opisujui kompjutorsku tehnologiju kao hostilnu spram tijela, budui da se domatrice moe stii samo oslobaanjem 'od mesa'. Matricu on zamilja kao globalnukompjutorsku mreu u kojoj um dosie mistinu kontemplaciju svijeta.

Kao tehnologija reprezentacije, meutim VR nije kiberprostor ni Internet, niti je onaprodukt Gibsonove imaginacije, ve rijetka mogunost da transponiramo (i) svoje tijelo usvijet mate.

Da bi tijelo ulo u kakav svijet, svijet mora biti spacijalan.Iskustvo boravka u svijetu koji generira kompjutor ima 3 distinktne komponente:1. osjeaj okruenosti,2. osjeaj dubine,

3. osjeaj pokretne toke gledita.

Prethodnici takve okruujue slike su panorame i ciklorame, oblici instalacijapopularni u 19. stoljeu, no ta tradicija see i dalje, sve od antike, preko renesanse ibaroka., to znai da ideja o pozicioniranju promatraa u hermetiki odvojen slikovniprostor iluzije nije nastala tek s izumom kompjutorski generirane virtualne stvarnosti. VRini sastavni dio odnosa ljudskih bia spram slika i ima svoj temelj u umjetnikimtradicijama. Ta je ideja bila izloena lomovima i diskontinuitetima, pa se mijenjala sobzirom na specifine medije pojedinih epoha.

Iluzionistiki slikovni prostori (image spaces of illusion) dio su europske tradicijekoja svoj zaetak ima u freskama naenim u vilama i gradskim kuama poput Villa deiMisteri u Pompejima, u vrtnim freskama u Villa Livia blizu Primaporte (cca 20. g. prijeKrista), kasnije i u mnogim primjerima renesansnih prostora iluzije (Sala delleProspettive).

VILLA DEI MISTERI, Pompeji (sagraena cca. 60 g. prije Krista)

25


26/70

www.sajt.com.hr

Radi se o velikoj freski (megalografiji) koja vjerojatno predstavlja inicijaciju zamisteriozni dionizijski kult. Nestvarno osvjetljenje uvodi promatraa u svijet nestvarnog.

Slika sadri ne samo mimentike, ve i iluzionistike elemente, proirujui povrinu

zida preko jedne plohe i stvarajui tako dojam uveanog prostora sa zamagljenomdistinkciju izmeu stvarnog i slikovnog prostora.

Pojedini se motivi obraaju promatrau na nain da ga uvlae u sliku. Slika sadri 29realistikih figura u prirodnoj veliini na jarko crvenoj pozadini. Iskljuujui otvor kojidaje pogled na Napuljski zaljev (cca. 3 m), 360 stupnjeva vidnoga polja ispunjeno jefreskama, u jedinstvu vremena i prostora posveenog Dionizijskom kultu (prikazuje

pripremu za bakijski ritual u prisustvu Dionizija i Arijadne: inicijacija ene u misterij).Oslikani dogaaji nisu prikazani u sukcesiji, ve unutar prostorno-vremenskog jedinstva.Glavna je intencija freske prostorno obuhvatiti i promatraa; posrijedi je takva slikovnaforma koja okruuje i tei razbiti njegovu odvojenost. Optiki efekt reljefa, odnosno

dubine, postignut je podignutou freske oko metar od poda s finom razradom detalja.

Najvanija je totalnost slike; ona se obraa sa svih strana prostora.

Ljudi i bogovi u freski su povezani; slika je prostor susreta smrtnika i bogova; poputvelianstvenog prolaza kroz koji bogovi ukorauju prema prostoru stvarnosti, odnosnokoji s druge strane omoguuje smrtnicima ulaz u prostor boanskog. Time postignut

psiholoki efekt ukoraenja katarktiki je pojaan incijacijskim ritualom i arko crvenompodlogom.

Freska ostvaruje ritualni klimaks koji pojaava imerziju, odnosno poticanje ekstatikeparticipacije promatraa, to je maksimum imerzivnog uinka dostupan tehnicifreskovnog slikarstva.

VILLA LIVIA VRTNE FRESKE (20 g. prije Krista)

26
http://www.thais.it/speciali/Pompei/hi_res/intr4.htm


27/70

www.sajt.com.hr

Oslikani zidovi mirnog, svjetlou natopljenog utoita (rascvjetan krajolik: stabla,ptice, cvijee) okruuju promatraa sa svih strana. Scena na zidovima sobe 12x6 metarablisko slijedi prirodu (empresi, oleanderi, rue, irisi, ptice, sve u prirodnoj veliini), alikao 'ensemble' ipak drukije od prirode, radi se o selekciji i kombinaciji koje 'unapreuju'

prirodu.

Krajolik se obraa promatrau frontalno, postiui efekt fizikog ukljuivanjapromatraa u prostor iluzije. Tirkizna pozadina koja ima efekt 'integriranja' vanjskog uplohu slike uskrauje mogunost poredbe izmeu slikovnog i stvarnog, ime jedina

dostupna stvarnost postaje ona slikovna, iluzionistika.

Freska podrava princip jedinstva mjesta i prostora i obuhvaa promatraapanoramski, a osvjetljenje dopire iz otvora na stropu, konstrukcije nalik metodamaosvjetljavanja koje su kasnije koristile panorame.

U 15. stoljeu talijanski umjetnici kao Brunelleschi, Masaccio i Ghiberti, otvorili sudubinu prostoru umijeem kreiranja perspektive, ime slika postaje prozor koji se otvara

prema novoj i drukijoj stvarnosti. Time su strategije imerzije bitno uznapredovale iotvorile mogunost slikanja onog to je ranije moglo biti samo naznaeno kao aluzija.

Perspectiva artificialis u renesansi uvodi razmak/udaljenost i probija krozpercepciju, dok je ranija orijentacija bila na reprezanticijska svojstva predmeta. Raniji

27


28/70

www.sajt.com.hr

koncept, natura naturatazamjenjuje se novim, natura naturans(druga, plodna priroda,koja nastaje kroz selekciju). Rije je o reprezentaciji neeg na plohi onakvim kako bi se tomoglo uiniti oku, iz razmaka (usmjeravanje prema optikoj varci; varka, a ne predmet,

postaje predmet slikarstva).

Baldassare Peruzzi oslikao je SALA DELLE PROSPETTIVE(1516-1518) u VILLAFARNESINA U RIMU, po narudbi bankara iz Sienne, Agostina Chigia.

Chigi je bio bogati bankar, jedan od najbogatijih ljudi svojeg vremena, opsesivanpatron umjetnosti i literarnih vizualizacija kao oprizorenja njegove visoke socijalnepozicije. Peruzzi je za njega kreirao fresku na zidu koja prikazuje salu sa stupovima,ekstenziju samoga prostora. U pozadini stupova, promatra 'vidi' zgrade Rima, to jezapravo iluzija dubine u matematikoj perspektivi, koje se nadovezuju na stvarneelemente Ville Farnesine (imerzija u drugi, slikovno povezani prostor). Prava vrata,uokvirena arhitektonskim osobitostima u perspektivi, pridonose toj iluziji.

Trodimenzionalne arhitektonske osobitosti u stvarnoj funkciji kombiniraju se s posvepiktorijalnim elementima stvarajui totalni efekt tijekom kojega nita ne interferira siluzijom.

Uzorak mramornog poda nastavlja se i stvarnosti prema slici, pa tako itava soba, sastropovima, podovima i zidovima, podlijee principima iluzije stvarajui virtualnu

prisutnost koja konzumira i potie na sudjelovanje.

Panoramsko kreiranje iluzije zadobiva novu dimenziju na stropovnom slikarstvu kojepostaje popritem velikih iluzija u baroku.

Kulminacija toga trenda je laa crkve SANT'IGNAZIO U RIMU (1688-1694) iji jeautor isusovac Andrea Pozzo.

28


29/70

www.sajt.com.hr

S velikim umijeem i uz pomo znanosti Pozzo slika raj na stropu crkve Sant' Ignazio,

gdje u zranom prostoru i na razliitim nivoima, vane figure kranske religija i grupeanela lebde oko Ignacija Loyole, osnivaa isusovakog reda, u grandioznoj aureolisvjetleih tijela. Kreiran je dojam katedrale na otvorenom, bez krova, a stapanje stvarne inaslikane arhitekture i njezino produivanje uvis, prema nebu, rajski i crkveni prostor

povezuju u jedno.

Pozzo je uspostavio nekoliko lokacija na kojima se pojavljuju rotirajue slike uslikovnom prostoru, namijenjene razliitim razmacima spram promatraa. Postignutiefekt je ukljuivanje fizikog tijela promatraa, sugestija besteinskog stanja i uzlijetanja(centrifugalna konstrukcija, poput vira).

Jedno od najmonijih sredstava slikovnog iluzionizma predstavlja panorama. Terminje skovao kotski slikar Robert Barker i njime oznaio svoje slike koji oprizoruju

29


30/70

www.sajt.com.hr

Edinburg: prikazane na cilindrinoj povrini i promatrane s unutranje strane prikazanesu pod nazivom PANORAMA u Londonu 1792.

Godine 1796. R. Barker patentirao je svoju metodu reprezentiranja itavog okolnogpejzaa putem slike (obuhvaanje pogleda u 360 stupnjeva), a njegovu e ideju oploditisuvremena tehnologija. Baker se nadovezuje na mehanizme iluzionistikog slikanjakrajolika koje posve odvaja vanjski svijet i ini sliku apsolutnom.

Sve to nije tehniki usporedivo s kompjutorskim iluzijama, no razvidno je da je svakaepoha ulagala napore u proizvodnju iluzije u skladu s tehnikim mogunostima kojima je

raspolagala: rije je o aktivaciji ljudskih ula od strane medija.

Panorama zasluuje posebnu panju jer predstavlja najvii stupanj iluzionizmaostvaren u tradicionalnim metodama slikanja: njezin je efekt intendiran, a ne sluajan itie se odnosa tehnologije spram fiziologije (ula) i psihologije, ona se izravno obraa

promatrau.

U 18. stoljeu slikari dobivaju zadatke topografskih crtaa za vojne potrebe; njihovzadatak je proizvesti precizne slike terena, detaljne panoramske poglede sa svrhomrazrade taktike, bojnih pozicija za napredovanje i povlaenje i sl. Vano je 'biti u slici','zamisliti kao da si unutar vojnog scenarija'.

Poprita bitki postaju tematsko uporite povijesti panorame.Godine 1785. Robert Barker prezentirao je Lore How's Victory and The Glorious

First of June, panoramupomorske bitke protiv Francuza koja se zbila godinu prije toga.Njegova Bitka kod Waterlooa (1815.) predstavlja njegovu najuspjeniju panoramu.

Od 1880. Njemaka je postala meunarodni predvodnik u prezentiranju i proizvodnjipanorama.

Najpoznatije panorame 19. stoljea su:Anton von Werner, The Battle of Sedan , prezentirana 1. rujna 1883, na godinjicu

Bitke kod Sedana, to je predstavljalo politiki i medijski dogaaj prvoga reda. To jefuzija umjetnosti i znanosti, bazirana na optikim i fiziolokim principima Hermannavon Helmholtza. Ta slika, veliine cca 1000 etvornih stopa, donijela je Sedansku bitkuna berlinski Alexanderplatz, otkrivajui strategije uklanjanja granica (fizikih i

psiholokih) izmeu promatraa i slikovnog prostora.

30


31/70

www.sajt.com.hr

31


32/70

www.sajt.com.hr

Slika je prikaz francusko-pruske bitke kod Sedana u 13.30 sati, 1. rujna 1870. Nakonbitke kod Beaumonta, gdje su obje strane podnijele teke gubitke, francuska vojska seokupila blizu tvrave u Sedanu. Strategija pruskog generala von Moltkea bila je okruitiFrancuze. Prvi cilj njemakog napada bila je jedina otvorena ruta za bijeg Francuza. Slika

pokazuje nastojanje Francuza da se konjicom probiju prema Mezieresu. Nijemci suFrancuze napali iz pozadine; 9000 Nijemaca palo je toga dana, a na francuskoj strani bilo

je 170000 mrtvih i ranjenih.

Promatraka platforma imala je dijametar od 11 metara i geografski se poklapala splatoom blizu sela Floing (u sreditu bitke), pa je promatra bio posve okruencirkularnom slikom bojita. Akcija slike je fokusirana na linearnu dinamiku konjice kojase dezintegrirara u dramatinom nemiru smrtno ranjenih (ali bez rana i krvi). Francuzi suoslikani bez lica, kao anonimna masa, dok su Prusi individualizirani; u francuskim jeredovima nered, a Nijemci su organizirani i disciplinirani, iako u dimu puaka.

Slika je idealizirani prikaz pruskih vojnika i njihovih kvaliteta (posluni, superirorni,neustraivi, hladnokrvni, disciplinirani, sanni). Moment napada je u slici potpuno

pripisan Francuzima, dok su Prusi, pravi agresori, a s njima i promatrai, postavljeni urolu obrane.

Svjedoanstva promatraa dostupna su kroz novinske izvjetaje. Posjetitelj je ulazio upanoramu kroz tamni prolaz koji je vodio do promatrake platforme. Tu se naao okruenslikama koje su istovremeno reflektirale dnevnu svjetlost i oslikani svjetlosni efekt.Pogled je posve odvojen od vanjske realnosti, uveden u sliku. Iluzija je bila takoneodoljiva da su svjedoci to opisali poput stvarnog prisustva u drugome svijetu (strah odtoga da te zgaze konji, defanzivni pokreti, sugestija truba i bubnjeva). Iluzionistikiefekt potenciran je i efektom iznenaenja.

Anton von Werner dominirao je kulturnom politikom njemakog Rajha nakonujedinjenja. Iako je ovo djelo bilo privatno financirano, bilo je promovirano i kontrolirano

32


33/70

www.sajt.com.hr

od strane najviih politikih instanci. Djelo predstavlja sintezu tadanjega znanja izpodruja fiziologije percepcije i tehnikih vjetina primijenjenih u umjetnosti iluzije.

Ovaj je iluzionizam baziran na nalazima berlinskog znanstvenika Hermanna vonHelmhotlza (pitanja optike prijevare, obraanje ulima). Za promatraa, estetska

recepcija panorame je bipolarna. S jedne strane, tu je tipino iskustvo panoramedominantnoga pogleda na dubinu i na irenje horizonta. S druge strane, trodimezionalnaekstenzija jednodimenhzionalne slike ima funkciju integracije samog promatraa. Razlikase zasniva na fiziolokoj injenici da ljudska bia spacijalno percipiraju objekte samo donekog odreenog razmaka, to je iskoriteno da bi se razbio unutranji razmak i podiglasugestivna snaga reprezentacije.

Teoretski, promatra panorame zauzima savren i kontrolirajui pogled. S drugestrane, on je i podinjen slici, slika ga zahvaa sa svih strana i namee svoju perspektivu,dok rotirajua platforma kreira iluzije pokreta u slici uz sinestetiki efekte sviranje vojnihmareva i orkestracija (akustika pridodana optikoj iluziji).

Ideja je bila ponuditi autentinu impresiju same bitke, no kvaziznanstvenarekostrukcija u stvari je postala idejna konstrukcija.

U virtualnoj stvarnosti panoramski je pogled senzornomotoriko istraivanjeslikovnog prostora koje stvara impresiju ivue okoline.

Interaktivni mediji promijenili su predodbu o tome to je slika, pa se ona poima kaomultisenzorni interaktivni iskustveni prostor koji opstoji u realnom vremenskom okviru.

No, za razliku od realnosti, parametri vremena i mjesta mogu se modificirati prema elji,a prostor se moe koristiti za daljnje modeliranje. Slike prirodnog svijeta i umjetne slike

pretapaju se tvorei 'pretopljene stvarnosti' u kojima je esto nemogue razabrati to jeoriginal a to simulacrum.

Strategija medija tei proizvodnji visokog stupnja imerzije i prisutnosti unutarsugestivnog ivueg ambijenta koji se odvija u 'stvarnome vremenu'. Slikovni scenarijinastaju proizvoljnim slijedom bazirani na genetikim algoritmima odnosno naevolucionistikim slikovnim procesima. To sve podrazumijeva istraivanje pojma

prisustva (tehnologije, percepcije, psihologije) i arificijelnog ivota (A-life).

IMERZIJA

Imerzija kao intelektualno stimulativan proces smanjuje kritiki odmak i uveavaemocionalno sudjelovanje promatraa.

U veini sluajeva, virtualna realnost vizualno izolira promatraa od vanjskihvizualnih podraaja, zaposjedajui panju plastinou, irei perspektive realnog

prostora u prostor iluzije, vodei rauna o nijansama boja i koloristikojkorespondentnosti i poput panorame, koristei indirektne svjetlosne efekte da bi slikuuinila izvorom i stvarnoga.

Intencija je instaliranje artificijelnog svijeta koji slikovni prostor ini totalnim ilibarem ispunjava promatraevo vidno polje.

33


34/70

www.sajt.com.hr

Kvaliteta koja se ostvaruje jest prisutnost promatraa unutar slike, odnosnomaksimalizacija realizma pojaana iluzionizmom koji tei imerzivnom efektu.

Najambiciozniji se projekti ne obraaju samo oku, ve i drugim osjetilima putem'prirodnog', 'intuitivnog' 'fiziki intimnog' suelja: simulirani stereofoniki zvuk, taktilne i

optike impresije, termoreceptivne i ak kinestetike senzacije kombiniraju se u iluzijuobitavanja u kompleksnom strukturiranom prostoru prirodnoga svijeta.

Sam pojam virtualne realnosti je paradoks, kontradikcija po sebi, koja se tie semogunosti i nemogunosti koje formira iluzionarno obraanje osjetilima. Za razliku odsimulacije koja tei prikazu onog to je mogue (uvaavajui prirodne zakone), virtualnarealnost formulira hipotetiki 'kao da' svijet koji se otvara utopijskim prostorima fantazije.

Umjetnost sustavno tei ponitavanju granice izmeu stvarnosti i zamiljenihsvjetova; esencija je umjetnosti upravo kreiranje stvarnosti, bilo individualne, bilokolektivne.

Novija neurobioloka otkria upuuju na to da je ono to zovemo stvarnou samoiskaz onoga to smo kadri opservirati, a opservacija poiva na naim individualnimfizikim i mentalnim ogranienjima kao i na premisama znanja kojima raspolaemo.Utoliko, artificijelnost i prirodnost su koncepti koji proizlaze iz refleksije; oni nedenotiraju predmete, ve poglede, perspektive i odnose.

Toka iskliznua iz stvarnog u virtualno stoga je utisnuta u mentalni prost, medijskaumjetnost pronalazi tu toku opirui se o senzorno-motoriku sferu samoga tijela, i vodinas dalje.

SENZORNA RAZNOLIKOST

Umjetnike forme nalaze svoje naine da ciljaju na naa ula i na na um: knjievnostse obraa (oku i uhu) uma, slikarstvo oku (ponekad i okusu, njuhu i dodiru, da bi priloumu), a glazba uhu.

Documents

Teorija i Analiza Diskursa