Tematsko kartiranje

8/19/2019 Tematsko kartiranje

1/122

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FMPOZ

TURIZAM I ZAŠTITA OKOLIŠA

TEMATSKO KARTIRANJE

SKRIPTA


2/122

1. TEMELJNI POJMOVI: kartografija i karta

Kartografija je znanost koja se bavi prikupljanjem, preradom,pohranjivanjem i upotrebom prostornih informacija, te posebno njihovomvizualizacijom tj. kartografskim prikazom. Pri ovoj definiciji pod prostornominformacijom podrazumijeva se svaki navod, kojemu uz iskaz o značenju objekta,pripada i poloţajna određenost u datom sustavu (Hake 1994). Postoji veliki brojdefinicija kartografije, a one se uglavnom veţu za matičnu znanost.

Najstarije definicije kartografije potječu iz njene tehničke domene.Vremenom, kartografija je razvila svoje metode, ona ima svoj predmetistraţivanja, teoriju, metateoriju i epistemologiju, te postala organizirani sustavznanja, koje je stjecano opaţanjem procesa i pojava u prirodi i društvu. Takvakartografska znanja omogućuju objektivno, sistematizirano i argumentiranoistraţivanje geografske stvarnosti, te je kartografija i geografska grana.

Kartografija nije samo skup znanja, već i način razmišljanja i promatranjageografske stvarnosti, koju se moţe kvantificirati i kvalificirati, uopćavati, objašnjavati i vrednovati.

U procesu istraţivanja geoprostora, geografija, pored općih znanstvenih,koristi i kartografske metode. Kartografija je dinamična oblast ljudskoga znanja,koja se razvija skupa sa suvremenim stanjem znanstvene misli u svijetu. Takosu nove oblasti vezane za informatiku pridonijele i razvoju kartografije, adefinirane su i nove discipline: kartoinformatika, (geoinformacijskakartografija), geoikonika i geoimidţ. Razvoj spoznaja o kartografiji ponajboljese zrcali u pristupu njezinu objektu istraţivanja, kroz definicije brojnih

teoretičara te misli, među kojim se izdvajaju: Arnbeerger, Sališčev, Robinson,Ratajski, Berljant, Aslanikašvili, Sowen, Taylor i Morita.„Kartografija je znanost o logici, metodici i tehnici konstrukcije, izrade i

tumačenja karte i drugih kartografskih formi koje trebaju produbiti prostornoispravnu predstavu o stvaranosti. Ona se ne bavi samo prikazivanjem konkretnihobjekata, već i apstraktnih pojava u prostoru, naravno ukoliko se one mogupredstaviti prema kartografskim principima. Znanstveno istraţivanje adekvatnih sredstava za prikazivanje ide daleko ispred oblasti geodetskihobuhvatljivih objekata i obuhvaća izvanredno veliki broj pojava u prostoru. Uvezi sa ovim mogu se povući veoma bitne veze i paralele sa geografijom―.

(Arnberger, 1966). Arnberger je kartografiju podijelio na teoriju i tehnikukartografije. „U definiciji kartografije nalazimo znanstvene zadatke, ali ipraktičnu stranu izrade karata. Dakle, mora se principijelno praviti razlikaizmeđu teorijeske kartografije i praktične kartografije―. (Arnberger E., 1966).

Zadatak teorije kartografije je, između ostalog, istraţivanje grafičkih formi injihovih zakonitosti u smislu korištenja kao adekvatno sredstvo prikazivanjakvalitativnih i kvantitativnih osobina strukturnih modela s istovremenim osvrtomna njihovu situaciju, pozicionu i prostornu povezanost. (Ţivković, Ivanković,2003)

Zadatak praktične kartografije je da konkretne i apstraktne pojave predstavi

grafički, i to tako da se njihov raspored i poloţaj mogu točno pročitati. Ovo je grafokomunikacijski koncept kartografije.


3/122

Pogled velikog ruskog kartografa Sališčeva glasi: „Kartografija je znanost ogeografskim kartama, kao poseban vid odraţavanja stvarnosti, koja u svojezadatke uključuje svestrano izučavanje geografskih karata, a također razradumetoda i procesa njihove izrade i korištenja―. (Sališčev, 1971), te isti autor

navodi:„Moguće je potpunije i logički stroţe odrediti kartografiju kao znanost oodrţavanju iistraţivanju prostornog razmještaja, strukture i uzajamnih veza pojava prirode idruštva (i njihove promjene u vremenu) posredstvom slikovno-znakovnihmodela (kartografskih prikaza), koji nadograđuju ove ili one dijelove stvarnostiu uopćenoj i preglednoj formi―. (Sališčev, 1976)

„Kartografska metoda saznanja stvarnosti uključuje prvenstvenokartografiranje (izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti

koja se istraţuje) fiksirajući saznanja dobivena u procesu istraţivanja, i drugo,izučavanje modela (karata) u cilju dobivanja novih saznanja o stvarnosti, koja sene uočavaju na izvoru informacija. Drugim riječima, interpretacija karata je ustanju da dâ informaciju iznad onih kojima se kartograf koristio prilikomstvaranja karte.― (Sališčev, 1976)

Sališčev je 1982.godine u svom udţbeniku ‗ ‘ Kartografija‘‘ naveo isljedeću definiciju: „To je znanost o odrţavanju i istraţivanju pojava u prirodii društvu – njihovog razmještaja, osobina, uzajamne povezanosti i promjena uvremenu – posredstvom kartografskog prikaza kao prostornih slikovno-znakovnih modela―. On kaţe: „Kartografska metoda saznanja stvarnosti

uključuje prvenstveno kartografiranje – izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istraţuje, fiksirajući saznanja dobivenau procesu istraţivanja, i drugo, izučavanje modela (karata) u cilju dobivanjanovih saznanja o stvarnosti, koja se ne uočavaju na izvoru informacija. Na takavnačin, kartografska metoda saznavanja zakonomjerno razlikuje terensko ikabinetsko kartografiranje i istraţivanje na gotovim kartama za dobivanje novihsaznanja o istraţivanom dijelu stvarnosti―. (Sališčev, 1976)

Ţivković (Ţivković, Ivanović, 2003) analiziraju novu definiciju izaključuje da „Sališčev najnovijom definicijom pod kartografskommetodom podrazumijeva održavanje i istraživanje pojava posredstvom

kartografskih prikaza ili posredstvom slikovno-znakovnih modela. Ovo je njegovkoncept Kartovedenia―. Veliki svjetski istraţivač kartografije je Robinson. Po njemu „Kartografija je

tehnika, u osnovi zainteresirana za smanjenje specijalnih karakteristika veliketeritorije, dijela ili cijele Zemljine površine, ili nekog drugog nebeskog tijela, i zaoblikovanje koje ih čini opaţajućim. Upravo kao što govorni ili pisani jezikomogućava ljudima da komuniciraju bez ograničenja, naglašavajući ove elemente,karta nam omogućava da produţimo normalno rastojanje gledanja, tako reći omogućava nam da vidimo šire prostorne odnose koji se nalaze na velikimteritorijima. Jedna iscrtana geografska karta je mnogo više nego puko

smanjenje. Ako je dobro urađena, ona je paţljivo konstruiran instrument zaregistriranje, računanje, izlaganje, analiziranje i uopćeno razumijevanje


4/122

međusobnih odnosa stvari i njihov prostorni odnos. Ipak, njena osnovnafunkcija je dovođenje stvari u polje vida―. (Robinson, 1978)

„Kartografija je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja karata,zajedno sa njihovim proučavanjem kao naučnih dokumenata i umjetničkihdijela. U ovom kontekstu karte se mogu smatrati kao skup svih tipovakarata, planova, sekcija, trodimenzionalnih modela i globusa koji predstavljajuZemlju ili neko nebesko tijela u nekom razmjeru―. (Robinson, 1978)

„Kartografija istraţuje procese prijenosa horološke informacije posredstvomkarte, a također efikasnost tog prijenosa i kretanja, tj. rezultate, koje na krajudobiva korisnik karte. Ti procesi vode ispoljavanju određenih karakteristikastvarnosti. Karta sluţi kao instrument pomoću koga se ispoljavaju različite strane stvarnosti―. (Ratajski L., 1983)

Poljska geografija i kartografija su veoma značajne u svijetu, a najveće ime je poljski kartograf Ratajski: „Kartologija je funkcionalni sistem kartografije, kojaodređuje oblast njenog istraţivanja i znanstvene probleme, a također odnosdobivenih rezultata i praktične djelatnosti. Zadaci koji stoje pred kartografijom,realiziraju se posredstvom razvoja i stvaranja općih i posebnih teorija, razrademetoda ocjene kartografskih radova i metoda praktičnog prilaza teorijskimpostavkama, a također i uspostavljanjem uzajamnih veza između praktične djelatnosti i teorijske razrade―. (Ratajski, 1983) Ovo je kartološki koncept kartografije po Ratajskom.

Ruski geograf Berljant uspostavlja kartografski sistem sa nekolikopodsistema (znanstveno spoznajni sistem u kartografiji: teorijsko-kartografskisistem, sistemska izrada karata, sistemska upotreba karata; proizvodno tehnički sistem u kartografiji: tehničko-kartografski sistemi, tehnološki kartografskisistemi, informaciono - potraţivajući kartograski sistemi), ukazujući na njegovufunkcionalnu povezanost.

„Pod kartografskim sistemom podrazumijeva se sveukupnost uzajamnopovezanih i uzajamno komplementnih znanstvenih koncepcija i/ili tehničkih principa, metoda, algoritama, pribora, funkcioniranja, koji imaju za ciljstvaranje ili upotrebu kartografskih proizvoda kao modela geosistema―.(Berljant, 1985)

Kartografija ima svoju metodu, koja se zove kartografska metoda. To jemetoda kartografskog modeliranja, odnosno znanstvenog modeliranjakonkretnog prostora bilo kojih prirodnih i društvenih pojava. Ona ukl jučuje specifične kartografske formelogičkih postupaka (poređenja), analize i sinteze, apstrakcije i uopćavanja. Kartografija ima svoj specifičan i objektivan jezik nazvan jezikom karte,pomoću kojeg se materijaliziraju forme logičkih postupaka, koji sudjeluju uprocesu kartografskog modeliranja.

Predmet saznanja kartografije povezan je, s jedne strane, sa dijalektičkim materijalizmom i njegovom teorijom saznanja (kroz filozofsku kategorijuprostor- vrijeme), a s druge, odgovarajućim specijalnim znanostima (krozkartografske metode i jezik kartografije). Kartografska metoda i jezik karte vezujukartografiju sa dijalektičkom logikom, semiotikom, teorijom informacija ikibernetikom. Na osnovu veze kartografije sa ovim znanostima, koje se bave


5/122

prostornim strukturama i zakonomjernostima predmeta svojih saznanja unjihovoj dinamici, ostvaruje se njihovo uzajamno proţimanje i obrazovanjekartografskih disciplina, koje nose jedinstven naziv tematska kartografija.

Kartografija ima svoju opću teoriju, koja ne samo da povezuje tradicionalnoodvojene dijelove u jedan logičko - metodološki sustav, koji se u svojimizvornim principima oslanja na dijalektički materijalizam, već i pronalazi mjestokartografije u sustavu znanost. Takav je deduktivni pristup zahtjevimapredmeta saznanja kartografije. (Aslanikašvili, 1974)

Konceptom metakartografije (tvorac Aslanikašvili) određuju se:

a) Predmet kartografije, kao znanosti o konkretnoj prostornosti objekata

stvarnosti i njihovoj vremenskoj promjeni,

b) Jezik karte, kojim se realiziraju forme logičkih operacija i preko koga

se kartografija vezuje sa drugim znanostima.

Govoreći o metodaama saznanja u kartografiji Aslanikašvili razlikuje dvapojma:

1. Kartografsku metodiku i2.

Kartografske metode.

Kartografska metodika je sustav posebnih postupaka vezanih za sve etapesastavljanja, izrade i upotrebe karata.

Kartografska metoda shvaćena je u širem smislu od pojma kartografskemetodike i uključuje je u sebe. Upravo ona predstavlja jedan sustav specifičnih kartografskih formi, logičkih postupaka i to:

Kartografsko poređenje, Kartografska analiza i sinteza,

Kartografska apstrakcija i uopćavanje, Kartografsko modeliranje.

Kartografsko poređenje (komparacija) javlja se neodvojivo od procesaizrade karte. Ono se u osnovi izraţava kao prostorno poređenje u vremenu i

vremensko u prostoru, a odnosi se na raznorodne sadrţaje objekatakartografskog istraţivanja. Svako poređenje ostvaruje se u određenoj logičkoj vezi navedenih osnova poređenja između raznih aspekata pojava koje seporede. Po Aslanikašviliju, poređenjem se uspostavlja konkretna specifična forma opće zakonomjernosti pojava koju pretpostavljamo a također ipotvrđujemo kao hipotezu.

Kartografska analiza i sinteza predstavljaju logičke postupke.Analiza podrazumijeva misaono razdvajanje objekata saznanja na sastavnedijelove radi istraţivanja svakog elementa sloţene cjeline. Sinteza je produţenje analize u smislu objedinjavanja analizom spoznatih dijelova. Specifičnost

kartografske analize sastoji se u mogućnosti odraza svakog dijela prostora ilistrane objekta istraţivanja u sadrţanoj (tematskoj), prostornoj i vremenskoj


6/122

izolaciji. Kartografska sinteza podrazumijeva saznavanje konkretnog prostoraobjekata u njegovoj cjelini. Kartografska apstrakcija i uopćavanje su općimetodaološki postupci. Kartografska apstrakcija odnosi se na konkretanprostor i pojave objektivne realnosti koji se ostvaruju pomoću jezika karte.Konkretan prostor, po Aslanikašviliju, izraţen je u funkciji razmjera karte, astupanj njegovog usitnjavanja smatra kartografskom apstrakcijom, tako da što

je mjerilo sitnije to je stupanj kartografske apstrakcije veći. Kartografskouopćavanje podrazumijeva uopćavanje kartografske stvarnosti. Ono se dijeli nauopćavanje obima i sadrţaja odraţene stvarnosti. Kartografsku apstrakciju i uopćavanje Aslanikašvili predstavlja kao jedinstven, ali suprotan proces.

Kartografsku metodu modeliranja Aslanikašvili objašnjava oslanjajući se nafilozofsku i znanstvenu literaturu. U tom smislu karta, koja je sebi sadrţi saznanje, predstavlja model, te kao takva ima osnovno gnoseološko svojstvomodela, da moţe da zamijeni predmet istraţivanja i da omogući nova saznanjado tada nepoznata subjektu saznanja, a na osnovu analogije sa originalom. Kartakao model, nastaje kao rezultat procesa saznavanja predmeta objektivnestvarnosti, ali je osnova za daljnja istraţivanja te stvarnosti.

Beogradska škola kartografije imala je svoj povijesni okvir uradovima VGI i Geografskog fakulteta na čelu s prof. LjubinkomSretenovićem, čiji su sljedbenici Dragica Ţivković i Vesna Ivanković. Analizirajući kartografske metode ove dvije autorice navode: „Specifičnost kartografskog modela ogleda se u tome da se radi o znakovnom modelu.Zakonomjernost odnosa među znacima ne predstavlja fizičku zakonomjernost,koja se javlja i kod materijalnih modela, već u prvom redu logičku

zakonomjernost na liniji odnosa njihovog značenja. Pored toga kartografski modelmoţe se ubrajati i u materijalne modele oslanjajući se na metrička svojstva karte―. Kartografija je znanost jer ima sopstveni predmet istraţivanja (kartu) imetode (kartografska metoda). Kartografija je i tehnička disciplina jerpredstavlja i niz tehničkih radnji koje omogućuju kompletnije izučavanje karte.Kartografija se ne bavi samo proučavanjem sadrţaja, koji se unosi na matematičkipripremljenu osnovu, već i načinom pripreme te osnove, načinima predstavljanjasadrţaja i saopćavanja znanja putem analize karte. (Lješević, 1981)

„Kartografija je znanost i tehnička disciplina koja se bavi proučavanjem izrade i korištenja karata kao specifičnog oblika prikazivanja prostornog

razmještaja objektivne stvarnosti geografske sredine―. (Lješević, 2001).Kartografija je znanost koja se bavi izučavanjem sadrţaja karata i načina njihoveizrade. Ona razrađuje teorijske osnove i utvrđuje principe, metodaologiju itehniku izrade karata i njihovog korištenja u različite svrhe. Zbog svojespecifičnosti u iznalaţenju novih metoda, principa i bavljenja eksperimentalnimradom kartografija je i istraţivačka disciplina.

„Kartografija je znanost koja se bavi proučavanjem metodaologijemodeliranja transpozicije prostorno-vremenskih sadrţaja iz sfernih poloţaja uspacionomogramski razmjernu metodu – na sfernoj površini (glob) i namatematičkoj ravni (plan, karta) u cilju istraţivanja i saznavanja stanja i

mijenjanja tematike prostora: predmeta, pojava i procesa―. (Sretenović, 1989).


7/122

Međunarodna kartografska asocijacija dala je definiciju koja glasi:„Kartografija je sveukupnost istraţivanja i radova (znanstvenih, umjetničkih itehničkih), koja počin ju s obradom rezultata neposrednih promatranja ili ranijedobivenih izvora, koji se izvode pri projektiranju i izradi karata i drugih formiprikazivanja, a također i pri njihovom korištenju―. Ovim se ne razdvajakartografija kao znanost od proizvodne djelatnosti.

Novije definicije Kartografije od strane Međunarodne kartografskeasocijacije (International Cartographic Association) glase: „Kartografija jeorganizacija i komunikacija geografski povezanih informacija u grafičkoj ilidigitalnoj formi. To moţe uključiti sva stanja podataka spremljenih zaprezentaciju i korištenje―. „Kartografija uključuje sve nivoe prikupljanja,prezentiranja i korištenja informacija o geoprostoru, geografskim objektima iprocesima―.

„Kartografija je prezentacija i intelektualna apstrakcija geografskestvarnosti, sa teţnjom ka komuniciranju u svrhu ili za svrhe prijenosarelevantnih geografskih podataka na krajnji proizvod – kartu, koji moţe bitivizualni ili digitalni―.

Komisija za teorijsku kartografiju Međunarodne kartografske asocijacijepredloţila je nekoliko definicija kartografije. One glase: „Kartografija jeznanstvena disciplina koja radi s kartama, kartiranjem, korištenjem kartai korisnicima karata―, ili

„Kartografija je znanstvena disciplina koja obuhvaća kartiranje,koncepciju, produkciju, širenje i proučavanje karata―, ili

„Kartografija u vremenskom društvu je sistem različitih

manifestacijskih formi dominantnih u pravljenju i korištenju (upotrebi)tradicionalnih i virtualnih kartosemiotskih modela realnosti i imaginacije― (ICACommission form Theoretical Cartography, 2003)

Alternativne definicije kartografije bile bi slijedeće: „Kartografija je moćni set alata za prikupljanje, skladištenje, obradu,

transformaciju i prikazivanje prostornih podataka iz realnog svijeta― (Vurrough,1986)

„Kartografija je sistem podrške odlukama, koji uključuje interakcijuprostorno referenciranih podataka u rješavanju problema okruţenja odnosno

sredine―. (Sowen, 1988)Britanska kartografska asocijacija definira Kartografiju na slijedeći način: „Kartografija je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja (izrade) karata, zajedno snjihovim proučavanjem kao znanstvenih dokumenata i djelima umjetnosti. Uovom kontekstu karte uključuju sve vrste karata, planova, sekcija,trodimenzionalnih modela i globusa kao reprezenta Zemlje ili nekog nebeskogtijela u bilo kojoj razmjeri―

Odraz konkretnog prostora realne stvarnosti koja se istraţuje i njegovuvremensku promjenu kartografija iskazuje kao prostornu strukturu izakonomjernost sloţenih prostornih sistema uzajamno uvjetovanih predmeta i

pojava u njihovoj dinamici. Kartografska metoda je svojstvena svim prostornimznanostima. Njegovim opredmeđenjem u procesu istraţivanja i kartografiranja


8/122

nastaje specifičan grafički model – karta. Svojstvima kartografske metodeizraţavaju se karakteristike tretirane tematike i proţeto metodomkartografske generalizacije, iznalaze pravilnosti i zakonomjernosti poloţaja stanja i mijenjanja kartografskog predmeta (objekata, pojava i procesa). To jespecifičnost i cjelishodnost kartografske metode i cjelishodnost njegove primjeneu istraţivanju tematike prostora i geoprostora. (Sretenović Lj., 1989)

Suština kartografskog istraţivanja i saznanja pretpostavlja u osnoviempirijski pristup problematici izučavanja njenog predmeta. Specifičnost kartografske metode je u mogućnosti uopćavanja (u pojedinačnom iopćem smislu). Apstrakcija i uopćavanje saznanja o prostoru i prostornoj distribuciji

spadaju u osnovne odredbe kartografske metode, koje ga u saznajnom smisluizdvajaju od drugih znanstvenih metoda.

Specifičnost kartografskog uopćavanja menifestira se kao prostorno isadrţajno uopćavanje. Prostorno uopćavanje sastoji se u mogućnosti da se izmnoštva objekata izdvajaju opća zajednička svojstva, pomoću kojih se kodsimbola daju karakteristike svakog člana određenog kartiranog skupa.Predstavljanje prostornim simbolima nameće uopćavanje samo po tom osnovu,te se kod formiranja legende karte vodi računa samo o njemu (ostali se elementizanemaruju).

Sadrţajno uopćavanje zasniva se na objedinjavanju najvaţnijih suštinskih (kvalitativnih) karakteristika objekata, koji formiraju određeni skup.

Odgovarajućim kartografskim znakom izraţava se ta kvalitativnakarakteristika. Svaki element legende karte predstavlja formu uopćavan ja po

jednom osnovu. To opće stanje za sve članove skupa moţe se izraziti krozrazvojnu suštinu pojave, kroz raznovrsnost i kroz jedinstvo suprotnosti.

Po nekim suvremenim shvaćanjima postoje tri elementa koja mogupoboljšati tehnički formalizam moderne kartografije. To su:

Spoznaja (saznanje)

Vizualizacija i

Komunikacija

Saznanje i komunikacija nisu novi elementi kartografije, ali su dobili novoznačenje u informacijskoj eri. Ranije je za kartografe glavni problem bio izbor

odgovarajućih informacija za karte. Informacijska revolucija shvaća se kaoeksplozija podataka. Ona je otvorila širok spektar mogućih tematskih sadrţaja zakartiranje. Potreba pretvaranja podataka u korisne informacije nikad nije bila veća nego danas. Karte i s njima povezani kartografsko-prostorni informacijskiprodukti idealan su medij za organizaciju, prezentaciju, komunikaciju iiskorištavanje naraslog obima dostupnih prostornih informacija.

Karte uvijek odgovaraju na pitanje „gdje―, ali u informacijskoj eri morajutakođer odgovarati na raznovrsna druga pitanja kao što su „zašto―, „kada―, „zbog koga/ čega― i slično i moraju korisnicima učiniti razumljivimmnogobrojnije sadrţaje od dosadašnjih.

Saznanje stvarnosti (realnosti) oduvijek je bilo u domenu objektivnostikartografije i kao što je Vari (Vary, 1989) ukazao teško je razdvojiti formu


9/122

(kartografsko predstavljanje) od sadrţaja (predstavljanja stvarnosti).Koncept karte i kartiranja spada u mentalne konstrukcije ili psihičke

produkte koje psiholozi smatraju osnovnim i često govore o strategijamakartiranja kao centralnim za razumijevanje funkcioniranja ljudskog mozga.

Kartografsko saznavanje jedinstven je proces koji uključuje upotrebu ljudskogmozga za prepoznavanje zakonitosti i veza u prostornom kontekstu.

Kartografska komunikacija također je dobila novo značenje u informacionojeri. Ona uključuje kreiranje novih produkata za poboljšanje efikasnosti prijenosainformiranja i bolje razumijevanje procesa komunikacija. Mnoge karte iinformacioni kartografski produkti dobiveni iz njih, danas mogu biti urazličitoj formi od tradicionalnih na papiru. Percepcija ljudskog mozgaelektronskih slika sasvim je drugačija od onih na papiru. (Morita, 1991)

Nove tehnologije omogućavaju interesantne i inovatorske veze između saznavanja i komunikacija. Dobar primjer toga je ogromno polje vizualizacije.Vizualizacija je polje kompjutorske grafike koje istraţuje analitičku ikomunikacijsku snagu vizualne interpretacije (predstavljanja).

Po Robinsonu (1988) „Vizualno predstavljanje podataka ima za cilj istraţiti efektivnije sposobnosti ljudskog vizualnog sistema za prepoznavanje prostornihstruktura i zakonitosti. To moţe obezbijediti ključ za kritiku i shvaćanje promjenepodataka kao korisnu posljedicu u analiziranju, procesima ili donijetimodlukama―.

Teylor je vizuelizaciju nazvao poljem kompjutorske grafike koje objedinjuje ianalizu i komunikaciju vizualnog predstavljanja.

Neki autori smatraju da vizualizacija uključuje i analitičko-vizuelnumisaonu komponentu i komunikacijsko - predstavljačku komponentu. Onisugeriraju da je komunikacija podkomponenta vizualizacije.

Vizualizacija istraţuje mogućnosti slika, sličnih trodimenzionalnomsvijetu, da se koriste kao modeli, tako da se analiza i komunikacija mogupoboljšati. Vizualizacija ovisi o novim kompjutorskim tehnikama analize iizlaganja podataka, kao i o njihovoj preciznosti, egzaktnosti i oblikupojavljivanja. Vizualizacija je znanstveni alat, ali zahtijeva umjetnost,imaginaciju i intuiciju u primjeni. Vizualizacija zahtjeva korištenje najnovije inajbolje kompjutorske tehnologije.

Razvoj suvremenih integracijskih sustava kartografije

U svijetu suvremenih znanstvenih kretanja kartografija se moţe definiratikao znanost o sistemskom informacijsko - kartografskom modeliranju isaznavanju geoprostora. Geoinformacijska koncepcija integrira predstave o karti,kao modelu i kao sredstvu prikupljanja, preoblikovanja i prijenosa informacija.Kartografski modeli u GIS-u su informacioni slojevi, u numeričkoj ili grafičkojformi (Berlant A.M., 1996) Kartografske metode su sustavne i omogućavaju predstavljanje teorijskog koncepta kartografije: saznajnog, komunikacijskog i

jezičnog. Ovakav koncepcijski pristup omogućava predstavljanje statičkih idinamičkih pojava geoprostora kao dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih i


10/122

četvorodimenzionalnih pokazatelja s površinskim i zapreminskim modelima. Kaopovršinske modele kartografske metode koriste karte, slike, fotokarte,elektronske karte, viševremenske snimke, metakrone blok-dijagrame. Kao zapreminski modeli koriste se reljefni modeli, hologrami, stereomultiplikacije,dinamički blok-dijagrami, dinamički hologrami. Ovim pokazateljima moguće

je istraţivati geoprostor i prenijeti informacije o njemu specifičnim, univerzalnim kartografskim jezikom (Berlant, A.M., 1996)

Saznajni smisao kartografske metode zasniva se na materijalnosti svijeta,tumačeći ga dijalektičkim jedinstvom raznovrsnosti. On omogućava sagledavanje odnosa prostora i vremena, apstraktivnosti i konkretnosti,statičnosti i dinamičnosti, metričnosti, jednoznačnosti, neprekidnosti ipreglednosti (Ţivković D., 2003)

Prema Tayloru „Kartografi ja je organizacija, prezentacija, komunikacija iupotreba geoinformacija u grafičkom, digitalnom i taktilnom obliku―. (TaylorD.R.F., 1991)

Kartografija je dinamička znanost, koja svoje discipline razvija u korak sazahtjevima suvremene teorije i potrebama primijenjenih znanost, često sedodirujući ili preklapajući sa njihovim oblastima istraţivanja. Tako sunastale nove discipline (mostovi između znanost), koje ne vode daljnjojdiferencijaciji već njihovoj integraciji. Na taj način su nastale nove discipline:kartoinformatika (geoinformaciona kartografija), geoikonika i geoimidž.

Kartoinformatika je nastala na presjeku, automatiziranog kartografiranja,sistemskog kartografiranja, aerokosmičkih metoda i geoinfomacionih sistema.Predstavlja automatizirano informacijsko-kartografsko modeliranje na osnovu GIS-a i geografske baze podataka. Ona izučava kartografske metode stvaranja GIS-a.

Novi znanstveni pravac u kartografiji je i geoikonika. U njenoj osnovi susadrţajne predstave koje otkrivaju specifičnost formiranja grafičkih slikageosistema. Ona obuhvaća saznanja ikonike, kibernetike, psihologije opaţanja igeoznanosti. Geoikonika je super sistem geovizijskih disciplina. Podrazumijeva

sistemsko povezivanje kartografije, daljinske detekcije i kompjutorske grafike.Iako je u razvoju u geoikonici definirana su tri glavna pravca. To su: teorija

geografskog predstavljanja, metodika obrade i raspoznavanja geografskogpredstavljanja i interpretacija geografskog predstavljanja. Zadatak prvog pravca

je sistemsko izučavanje svojstava aerokosmičkih snimaka, karte (elektronskih,dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih, četvorodimenzionalnih itd.), istraţivanje problema prostorne, vremenske i tematske usklađenosti geografskogpredstavljanja, grafičkih likova i njihova klasifikacija, generalizacija, izučavanje dodirnih ili graničnih oblasti geoikonike sa ostalim znanostima i disciplinama.Drugi pravac obuhvaća kartometriju, tematsku morfometriju, matematičku statistiku, fotometriju, strukturometriju, tehnologiju numeričkog predstavljanja,metoda, algoritme i programe raspoznavanja grafičkih znakova u automatskomi interakcijskom reţimu. Treći pravac je oblast primijenjene geoikonike koja seoslanja na geografiju, geologiju, geofiziku i druge znanosti. (Berlant A.M., 1996)Geoimidž obuhvaća karte, fotokarte, kosmičke karte, elektronske karte, stereomodele, fotoblok dijagrame itd.


11/122

Kartografija je znanost o sustavnom modeliranju i spoznaji geografskestvarnosti. Geoinformacijski pristup kartografiju promatra kao model i sredstvoprikupljanja, transformacije i prijenosa informacija. Budući da ima svoje metode

kartografija ima objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje ozakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, poredtoga što je tehnička, kartografija je i sustavna znanost.

Djelatnost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem iupotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom tj.kartografskim prikazom. Prostornom informacijom se smatra svaki navodkojemu, uz iskaz o značenju objekta, pripada i poloţajna određenost u danomsustavu.

„Predmet kartografije je karta, kao poseban oblik predstavljanjaobjektivne stvarnosti― (Radošević, VGI), te s obzirom na činjenicu kako stvarnost

moţe biti i na nekom drugom nebeskom tijelu, definicija predmeta istraţivanja kartografije se i prilagođava. Radošević definira kartu kao: „ Znanost koja izučava sadrţaj karata i način

njihovog izraţavanja, a također i metodae izrade, izdavanja i iskorištavanjakarata. Kartografija razrađuje teorijske osnove, i utvrđuje principe na kojima sebazira karta, metodiku i tehniku izrade karte i osnovne pravce njenogiskorištavanja.

Kartografija je organizacija i komunikacija geografskih povezanih informacijau grafičkoj ili digitalnoj formi. Uključuje sve razine od prikupljanja,prezentacije i korištenja informacija o geoprostoru, geografskim objektima i

procesima

Shema (prema Sališčevu) kartografske metode spoznavanja stvarnosti


12/122

Pojam i svojstva geografske karte

Glavni kartografski proizvod je geogarfska karta. Ona predstavlja umanjen, generaliziran, uvjetno deformiran i objašnjen kartografski prikaz površine Zemlje,ostalih nebeskih tijela ili nebeskog svoda u ravnini, kao i objekata povezanih s tim

objektima. Jedna od definicija karte Međunarodne kartografske unije iz 1995. kaţe da je

karta ‖ iz mjerila proizišao i geometrijski određen strukturirani m odelprostornih odnosa.- kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazujeodabrane objekte ili svojstva, nastaje stvaralačkim autorskim izborom, aupotrebljava se onda kada su prostorni odnosi od prvorazredne vaţnosti.

Brojne su definicije karte, a njihova brojnost uvjetovana je kako domenomznanosti iz koje potječe, tako i razvojem znanosti.

Međunarodna kartografska unija također periodično mijenja, modernizira izahtjevima tehnološkog napretka, dopunjuje definiciju karte. Tako je staradefinicijakartografije: „Umjetnost, znanost i tehnologija izrade karte, zajedno sa svojimstudijama kao znanstvenim dokumentima i umjetninama. U tom se kontekstukaratom mogu smatrati sve vrste karata, sekcije, trodimenzionalni modeli iglobusi, koji predstavljaju Zemlju ili bilo koje drugo nebesko tijelo na bilo kojojrazini. " (ICA, 1973, str 1)

Redefiniranje se objašnjava sa dva razloga:

Proces prijenosa informacija je usmjeren k prostornoj bazi podataka koja se

moţe smatrati sama po sebi, višeznačnim modelom geografske stvarnosti.Takva baza prostornih podataka sluţi kao središnje jezgro cijelog nizakartografskih procesa, prima razne podatke i razne vrste informatičkih proizvoda.

Kako je istaknuo Robinson ( i sur. 1984) tehnološki fokus je samo jedan odbrojnih dimenzija koji karakteriziraju kartografiju.

Također, definicija kartografije kao prostorne baze podataka, daje ufokus tradicionalne aktivnosti i stvara vizualne karte, kao jedan od nizainformacijskih proizvoda.

Ako se kartografija bavi izradom i upotrebom karata, onda je karta ne samovizualni proizvod, ona prikuplja i pohranjuje podatke, transformira ih krozpojednostavljenje do simbola, te se bavi čitanjem, analizom i interpretacijom istih.

Ove intelektualne procese danas u velikoj mjeri obavlja informacijskatehnologija, te se treba prihvatiti i činjenica da ako se izuzme prostornabaza podataka iz djelokruga kartografije, tada se kartografija odriče interesa urazličitim procesima koji su tradicionalno u sferi kartografije.

Tako promatrana kartografija bavi se dvjema vrstama karata: vizualnimili realnim i digitalnim ili virtualnim kartama.

Realne karte su: konvencionalni list karte, globus, ortofoto karta, iscrtanakarta, računalni izlaz na mikro-film, reljefna karta.

Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere

topografskih objekata, odnosno opaţanja, mjerenja ili prikupljanja podataka otematskim objektima. To su ujedno i izvorne karte za izradu izvedenih karata.


13/122

Temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja sluţi za izradu tematskihkarata.

Virtualne karte mogu biti u više razina:I. tip su slike na zaslonu monitora, kognitivne karte (dvodimenzionalna slika)II. tip su tradicionalni podaci s terena, zapisnik, filmska animacija, hologram(spremljen), Fourierova transformacija (spremljena).III. tipa su karte u digitalnoj memoriji (podaci), magnetski disk ili traka

(podaci), videoanimacija, digitalni model terena, kognitivna karta (relacijskegeografske informacije). Prostorna baza podataka nije samo spremište podataka,ona je model prostorne stvarnosti. Ona ne umanjuje funkciju vizualnih karata kaomodela stvarnosti i baze podataka, nego proširuje funkcije od vizualne kadigitalnoj karti.

Vizualni karta je stoga grafički komunikacija prilagođen informaciji uholističkom obliku. Elektronički prikaz karta ima još funkciju - to je sastavnidio korisničkog sučelja na računalnom informacijskom sustavu koji pored toga što pruţa pogled na prostorne podatke sluţi i za popravljanje i interakcijupovezanih podataka, ukazujući na elemente na zaslonu (Visvalingam i Kirby,1984; Visvalingam, 1985).

Elektronska karta je visoko propustan, dvosmjerni, dinamički ikomunikacijski medij, te pored funkcije za proizvodnju karte, elektronika mijenjanačin komunikacije, istraţivanja i razumijevanja podataka. Bertinov emiološki pristup sada nije dovoljna za takvu vrstu komunikacije.

Tradicionalna kartografija ima potrebu za vizualnim modeliranjemprostornih podataka kako bi se olakšalo brzo i točno analiziranje ljudskoginformacijskog s ustava. Nova kartografija prepoznaje potrebu za

odgovarajućim digitalnim modelima prostornih podataka kako bi se omogućila brza i točna obrada od strane računalne tehnologije. To ne samo da zahtijevaodređene kapacitete i ograničenja informacijske tehnologije, nego također zahtijeva izlaganje prostornih podataka, spoznaju prostornih odnosa i korištenje srodnih podataka u eksplicitnom obliku. Dakle, digitalna karta nije samo još

jedna konvencionalna baza podataka. To je strukturiran i jezgrovit model prostornih podataka, što je rezultiralo oblikovanjem poddisciplina digitalnekartografije.

Digitalno kartiranje trasira put za eksploataciju zbivanja u interakcijičovjeka i računala za kartografske vizualizacije i istraţivanje prostornestvarnosti. To je otvaranje novih područja istraţivanja za one koji se bave vještomupotrebom karata.Svakako da je ovakvom pogledu na krtografiju pridonio i GIS. TomlinsonAssociates (1987, str 160) navodi da je "GIS jedinstveno polje sa svojim vlastitimskupom istraživačkih problema", te "GIS je oruđe", koje oni definiraju kao "digitalnisustav za analizu i manipulaciju cijelog niza prostornih podataka, s podsustavimaza digitalizaciju i drugih ulaznih oblika, kako za kartografiju tako i za drugeoblike znanja, podatke, koji se koriste u kontekstu odlučivanja. Naglasak je jasnona analizi i manipulaciji kao funkciji GIS-a.

Tomlinson i suradnici nisu izravno postavili GIS u discipline kartografije.Umjesto toga, oni su definirali GIS kao automatiziranu kartografiju, jer se bave


14/122

komercijalnom stranom ovog problema. Razvoj GIS-a ne ugroţava napredakkartografije, barem ne više nego što to čini računalna grafika, daljinskadetekcija, tehnologija baze podataka ili statistika, te su kartografi sami odlučili smanjiti zabrinutost za utjecaj tih disciplina kartografiju.GIS se tako širi pa će vjerojatno postati jedinstveno područje djelovanjas kartografijom..

Bickmore (1975), navodi definiciju koja datira iz 1586 - karta je "indicijaračuna o stanju stvari". Ova definicija je točna, ali ne baš i korisna, jer neobjašnjava što je karta za laika.

Četiri čimbenika su relevantna za definiciju karte:a) karta kao predmet istraţivanja b) funkcija karatac)

oblik karatad) proces kartiranja

Tematski turistički parkovni klaster Marn-la Valle u Francuskoj


15/122

Robinson i sur. (1983, str 5) kaţe "sve su karte apstrakcija stvarnosti―. Stvarnisvijet je tako zamršen i predivno sloţen da ga samo smanjenje ili postavljanje uobliku slike još više zbunjuje ".

Proces kartiranja Berten definira kao modeliranje i projektiranje objekata i prizora, komunikacija prostorne stvarnosti i oslanja se na apstrakciju ipojednostavljivanje podataka u smislene informacije (Bertin, 1967).

Robinson i sur. (1984) je istaknuo da će svaki pogled "imati određene komunikacijske prednosti i nedostatke. Kartografov zadatak je istraţiti posljedice

svakog mapiranja te odabrati najprikladnije mogućnosti za predviđenu komunikaciju". Isto se moţe reći i za digitalnu kartografiju. Iako je moguće doći do minimalnog, teoretski baziranog konceptualnog modela prostorne stvarnosti,bitan zadatak za digitalnog kartografa je definirati i razvijati odgovarajućepragmatičke načine mapiranja prostornih podataka (Wade i dr. 1986).

Turistička karta Disneyland u Prizu


16/122

Transformacijski pogled kartografije sugerira da sve karte, bilo vizualno ilidigitalno, pokazuju učinke transformacije. U vizualno kartiranje uključeni sumjerenja, analize i prikazi koji su subjektivani, dok se kod digitalne kartografijeprocesi biljeţenja podataka, ponovno oblikovanje, modeliranje i restrukturiranjavrše kompjuterskim korištenjem prostornih informacija.

Posebnost karte, i vizualne i digitalne, je da one mogu usredotočiti pozornost prema selektivnim regijama prostora, mogućnostima, predmetima itemama na način koji rabi fotografije i minimalno obrađuju daljinske osjetilneslike.

Svaka definicija predstavlja konsenzus. Suvremeni pogledi na kartupredstavljaju pogled na utjecaj suvremenih kretanja u pogledu kartografije i karata.

Ciljevi predmeta su stvaranje karata kako bi se olakšalo razumijevanje ikomunikacija prostornih pojava za različite svrhe i formalnog proučavanja procesa koji su uključeni u korištenje karata. Karte su holističke reprezentacije prostorne stvarnosti. Karta je prvotnoi prvenstveno intelektualna apstrakcija prostorne. Digitalna kartografija nudi znatanprostor za interaktivna istraţivanja, razumijevanja i komunikacije prostornihinformacija putem karata.

S obzirom na eskaliranje interesa oko GIS-a, valja se pozabaviti pitanjima što je kartografija:

zasebna disciplina, koja pruţa bazu znanja GIS-u podruţnica aktivnosti unutar GIS-a regresivni stvaratelj GIS-a, koji bi mogao naslijediti, razvijati i

iskorištavati intelektualno bogatstvo i brige svojih stvaratelja.

SVOJSTVA GEOGRAFSKIH KARATA

Geografski sadrţaj ili polje karte i matematičko - geodetska osnova suelementi geografske karte. Geografija izučava unutarnji sadrţaj i prostorneodnose te njihove predstave na karti, kao i procese koji ondje postoje. Ugeografskom polju karte se nalaze elementi geografskog prostora: reljef, vode,naselja, infrastruktura, vegetacija i nazivi. Svaki od tih elelemenata mora

zadovoljiti neke principe prikazivanja kako bi se zadovoljili zahtjevi koji oblikujuosnovna svojstva karte:

prostornost,

mjerljivost, modelnost, točnost, cjelovitost estetičnost.

Sva ova svojstva ponajbolje zrcali definicija karte Međunarodne kartografske unije koja kaţe: ‖karta je medij za pohranu i prijenos informacija‖.


17/122

Ovu definiciju valja dopuniti jer nije samo karta taj medij. To su istodobno itekstovne publikacije, radio, TV, internet, te se definiciji dodaju sljedeći atributi:to je medij u kojem se na najbolji način mogu prikazati prostorni odnosi objekata,izvesti mjerenja poloţaja, duljina, površina objekata, stvoriti predodţba oprostoru na temelju znakovnog modela toga prostora.

Prostornost karte

Kartografskom projekcijom ili načinom preslikavanja osigurava se jednoznačna određenost poloţaja, oblika i veličine pojedinog prostornogobjekta. Poznato je da zakrivljenu površinu zemlje aproksimiranu elipsoidomili kuglom nije moguće preslikati u ravninu bez deformacija, pa je karta napoznati određeni način deformiran prikaz.

Mjerljivost karte

Mjerilo karte omogućava mjerenja na karti. Glavni uvjet za mjerenja jesuprojekcija i određeno mjerilo. Mjerilo karte predstavlja odnos elemenata duljineluka u projekciji prema podudarnoj duljini na elipsoidu (ili kugli), odnosnoodnos duljina na karti prema odgovarajućim duljinama u prirodi. Mjerilo moţebiti iskazano: brojčano, grafički i opisno.

Podjela mjerila na krupna, srednja i sitna odnose se na veličinu umanjenja.Mjerila karata do 1:10 000 najkrupnija od 1:10 000 do 1:100 000 krupna od1:100 000 do 1:1 000 000 srednja od 1:1 000 000 do 1:20 000 000 sitna ostala najsitnija.

Modelnost karte

Karta predstavlja pojednostavljen prikaz prostora, ona je znakovni model,pa razlikujemo:

-

tlocrtno vjerodostojan prikaz – samo na kartama najkrupnijegmjerila-

tlocrtno sličan prikaz – na kartama krupnog mjerila, sačuvani su tipičnioblici obrisa objekata

- poloţajno vjerodostojan prikaz – na kartama srednjeg, sitnog inajsitnijeg

mjerila, samo su najveći objekti prikazani tlocrtno, ostali signaturama, alisredina signature točno definira poloţaj objekta- prostorno sličan prikaz – kod znatnog pojednostavljenja prikaza, objekt nijeu svom poloţaju, već je sveden na odnosnu površinu

Točnost karte

Moţe se podijeliti na značenjsku i geometrijsku. Značenjska točnost postojina karti ako je uspostavljeno suglasje između značenja objekta na karti iskazanogodređenim kartografskim znakom i stvarnog značenja objekta.

Geometrijska točnost postoji na karti ako je uspostavljena podudarnost

poloţaja neke točke određenog s karte prema stvarnom poloţaju te točke uprostoru, koja ne smije prijeći određenu vrijednost.


18/122

Srednja pogreška pri očitavanju koordinata točaka s karte (mt), odnosnoočitavanju duljine s karte (md):

mt = md = 0,2 x u

točnost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama (Koope-ova formula):mh = ±(A + B x tgoc).

Cjelovitost karte

Sadrţajna cjelovitost (ili potpunost) karte znači da ona sadrţi sve objektekoji se u danom mjerilu mogu i moraju prikazati. Stalnim promjenama naobjektima, do kojih dolazi zbog ljudske djelatnosti i prirodnih utjecaja, kartagubi na cjelovitosti. Odrţavanje je vaţan detalj cjelovitosti karte, apodrazumijeva potrebu stalne aktualizacije sadrţaja karte.

Estetičnost karte

Estetske komponente koje povećavaju uporabnu vrijednost karte su:

usklađen vanjski i unutarnji sadrţaj karte lijepo oblikovan čitljiv crteţ harmoničnost boja usklađeno pismo itd.

Sastavni dijelovi karte mogu se definirati kao njeni elementi, kroz vanjski iliformalni dio karte, polje karte, unutarnji okvir, vanjski okvir, međuokvirni prostor

i rub ili margina karte.Geografi istraţuju poglavito unutarnji sadrţaj karte, odnosno bave segeografskom sadrţinom. Sugerirana sadrţina prikazuje elemente reljefa, voda,vegetacije, naselja, prometnica, područ ja (granica), koordinatna ili kartografskamreţa, umetnuta karta, proširena karta, bezokvirna karta.

Sadrţaj općegeografskih karata

Zadatak općegeografskih karata je da što vjernije prikaţu jednu teritoriju

sa svih njenim prirodnim karakteristikama i izgrađenim objektima. Preciznost idetaljnost tog prikaza zavisi od mjerila, ali osnovni sadrţaj karata svih razmjera jeisti. On mora obuhvatiti razmještaj kopna i mora, reljef, hidrografske objekte,naselja, komunikacije, drţavne granice, a karte krupnog razmjera sadrţe iznake za biljni pokrivač, privredne i komunalne objekte, kulturno - historijskeobjekte. Prioritet njihovih prikaza nisu izraziti i uglavnom zavise od karakterastanja na terenu.

Pored tzv. geografskog sadrţaja i matematičkih elemenata svakakarta, radi identifikacije, mora imati i neke druge elemente koji je razlikuju odnekog drugog crteţa ili skice. Elementi matematičkog sadrţaja na kartama

omogućuju da se geografski elementi što točnije nanesu, i to u njihovomprostornom odnosu.


19/122

Geografski elementi su sastavnica ne samo općegeografske nego itopografske i tematske karte. Na tematskim kartama ti su elementi često iosnovni orijentir (hidrografska mreţa, granice) za određivanje prostornih odnosaostalog sadrţaja. Mjerilo i namjena karte utječu na izbor geografskihelemenata. Oni na tematskim kartama predstavljaju geografsku osnovu, a njihovizbor ovisi od tematike karte. Od geografskih elemenata najčešće se predstavljajuhidrografija, naselja i granice.Nazivi na geografskim kartama su integralni dio i ovisno o namjeni, tematikei mjerilu ispisuju se na svim kartama, ali je njihova količina uvjetovana istim.

Na tematskim kartama zastupljenost naziva je manja u odnosu naopćegeografske karte. Na općegeografskim kartama pored osnovnog sadržaja moţe se nalaziti i dopunski sadržaj, koji se prikazuje kroz umetnute elemente, tj. umetnutekarte.

Sadrţaj umetnute karte moţe biti isti teritorij, koji je predstavljen na

osnovnoj karti, ali u sitnijem mjerilu, i sa posebnim sadrţajem (politički, administrativno - teritorijalni, mogu biti prikazani vaţni dijelovimorfostrukturnih odnosa, prometni pravci i dr.). Umetnuta karta moţe predstavljati i manji teritorij od kartiranog teritorija na osnovnoj karti, ali je tadaon prikazan u krupnijem mjerilu, kao npr. plan glavnog grada ili nekog dijelaobale. Takav primjer umetanja je npr. Neumski zaljev na karti BiH, zaljev BokaKotorska, Istra ili Bospor i Dardaneli. Umetnuta karta moţe predstavljati i veći teritorij od kartiranog u okviru osnovnih sadrţaja, a s nakanom predstavljanjapoloţaja osnovnog teritorija u okviru šireg prostora, i tada je umetnuta kartasitnijeg mjerila od osnovnog.

Umetnuta karta moţe predstavljati i dio teritorija ili države , koji izestetskih ili tehničkih razloga nije mogao biti uključen u osnovnu kartu (npr.umetnuta karta Aljaske i Havaja na karti SAD-a).

Osnovni elementi kompozicije karata: karta kao sustav

Oblik, izgled i sastav karte ovisi o namjeni i mjerilu karte. To određuje iveličinu odnosno format karte kao završnog proizvoda. Danas se u svijetukoristi nekoliko standardiziranih formata koji se izvde iz određene vrijednost:

Primjeri različitih proizvodnih formata karata:

Svakako da se po formatu razlikuju školske zidne, atlasne, političke, tematske karte za udţbenike, projekti i dr. Svaka od tih karata morazadovoljavati osnovna svojstva karte po pitanju estetike, prostornosti,cjelovitosti, dok mjerljivost i točnost ponovno ovise o mjerilu, namjeni i izvornostipodataka.

Strategije koncepta sustava karte koje se primjenjuje za jednu veličinu papira ne mogu se primjenjivati za drugu. Isto vrijedi i za različite vrste medija i

pisača. Svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke s obzirom na boje,uzoraka, i tekstove koji mogu biti proizvedeni. Također, velike su razlike među


20/122

kartama koje se tiskaju u knjizi, časopisu, gdje su dijelom neke drugeinformacije u odnosu na npr. atlasne karte.

Sve te elemente na specifičan način definira akronim engleskih izrazaBOLTSS. Početna slova tih elemenata na engleskom jeziku oblikuju anagramBOLTSS: Border, Orientation, Legend (key), Title, Scale, Sours.

U anagramu BOLTSS slovo B je početno slovo iz riječi izraz za granicekoja omeđuje kartu. Granice mogu biti političke, prirodne, ekonomske, regionalnei dr. Pri crtanju granica na karti vaţno je znati njihov tip, te na osnovi tog istraţiti tzv. ulazne elemente za njihovo razumjevanje. Kod političkih je granicaneobično vaţno poznavati povijest njihova nastanka, kod kod granica šume vaţno je imati novu informaciju i dr. Granice se na karti moraju isticati i jasnodefinirati kartu.

U anagramu BOLTSS slovo O je za iz riječi orientation - orijentacija. Svekarte moraju imati orijentaciju. Običaj je da se ona crta kao strijelica kojapokazuje smjer sjevera. Četiri su osnovna ili "kardinalna" pravca u geografiji:sjever, istok, jug i zapad. Između njih su tzv. "polu-kardinalni" smjerovipoput sjeveroistok, jugoistok, jugozapad i sjeverozapad. Pomorci koriste "kutijukompasa", u kojoj je horizont izdijeljen na 32 standardne "točake" na kompasu. Naprimjer, između sjeverozapadu i sjevera postoje tri "točke", kao što su "North byNorthwest" i td. a imena su vezana za specifične smjerove puhanja određenihvjetrova.

Slovo L je za početno slovo riječi legend - legenda, koji se kod nas nazivai ključ, tumač i dr. Legenda ili ključ otključava značenje simbola koji su na kartikorišteni, ukazujući na njohovo značenje. Simboli su jednostavne slike, crteţi iligeometrijski likovi koji se koriste za predstavljanje obiljeţja na karti. Oni čine kartu jednostavnom za čitanje. Gotovo da nema na svijetu jedinstveneunificirane I standardizirane legende za geografske karte. Ipak, moţe se reći da sedijelom takvima mogu smatrati, barem na nacionalnoj razini karte hipsometrije,geologije, geomorfologoje, pedologije.

Shema boja za crtanje simbola je također vezana za geografske sadrţaje na karti. Tako se smeđa boja koristi za zemljišne odlike, zelena je bojavegetacije, plava se koristi za vodu dok je crna boja onoga što je čovjek uokolišu izgradio. Legenda na karti simbolizira i predstavlja to štoje prirodno iono što je čovjek uradio.

Legende na karti daju informacije o simbolima korištenim na kartama.Simboli mogu biti: figure, oblicim linije, boje i dr. Legende na kartama govorešto simbol na karti znači.


21/122

Legenda na karti pruţa vrijedne informacije za tumačenje onoga što kartaprikazuje.

Ona također daje smjer i sjevernu indikaciju. Pruţa skalu boja kako bi seomogućilo računanje visina, duţina, gustoće i dr. U legendi se treba naći igrafički razmjernik koji omogućuje mjerene udaljenosti i njihove izračune. Ovisno o karti, njenoj najmjeni i razmjeri ondje se nalaze i imena gradova,lokacija parkova, jezera, rijeke, itd.

Legenda je ključni izvor koji korisniku omogućuje razumjeti kartu.Legende se obično postavljaju u kutu. Svaki simbol na karti mora biti uključen u legendu i označen s riječima ili frazama koje određeni znak definiraju.Simboli trebaju biti jednostavne slike koje se odnose na stvarne objekte kojipostoje u stvarnom svijetu. Legenda također moţe uključivati kompasnu ruţa koje pokazuje smjer, kao i mjerilo za prikaz veličine ili udaljenosti.

''T'' je početno slovo engleskog izraza title - naslov. Naslov karte trebasadrţavati vrlo specifične informacije o toj karti, te bi trebao sadrţavati imemjesta i opis onoga što se nalazi na karti. Često naslov također sadrţi i datum.Naslov ili ime karte je obično jedan od njezinih najvaţnijih značajki. Kao takav,on treba dobiti vrlo veliku pozornost tako da odgovara temi ili publici. Krataknaziv je dovoljan ako se radi o višem obrazovanju čitetatelja ili pak o poznatojtemi. Više informacija u naslovu karte potrebno je dati ako su čitatelji manjeiskusni i manje poznaju danu tematiku. Sadrţaj naslova treba biti ispisanslovima koja se koriste na karti, ali njihova veličina mora biti čitljiva za korisnikeu učionici, za stolom i dr.

Karta vegetacije u Kini ukazuje na kojem području koja vrsta vegetacije je zastupljena


22/122

''S'' je početno slovo iz engleskog izraza scale odnosno mjerilo. Mjeriloomogućuje ljudima da utvrde stvarnu udaljenost između određenih mjesta nakarti. Mjerilo moţe biti prikazano na tri načina: kao linearna skala, odnosnobrojevna crta koja ima nulu. Prostor lijevo od nule pokazuje osnovnu jedinicumjerila, koja je podijeljena na manje dijelove, obično deset, te svaki od njihpokazuje vrijednost desetog dijela osnovne jedinice mjerila. Desno od nule nalazise nekoliko jedinica mjerila. Korištenje grafičkog mjerila vrši se tako da se uotvor šetara sa karte uzme neka duţ, vidi se desno od nule koliko cijelihosnovnih jedinica mjere zahvaća. Tada se vrh šestara postavlja u cijelu osnovnu

jedinicu mjere koja je najveća i lijevo od nule isčita gdje drugi krak šestara pada. Grafičko mjerilo je potrebno na karti, jer praktično predstavljamogućnost mjerenja. Njegov je nedostatak što kada se vrši smanjivanje ilipovećanje karte kopiranjem, odnosi koji su na njemu napisani ne vrijede.

Rastojanja na karti kroz mjerilo mogu se nanijeti i kao odnos i opisno,kada se proziva koliku vrijenost u navedenom mjerilu ima osnovna

jediniva mjerila u prirodi.

U korištenju računalnih sustava, grafički oblik predstavljanja mjerila jeveoma poţeljan. S računalima, karte se često izrađuju u različitim mjerilima uodnosu na ishodišne. U korištenju verbalnih ili numeričkih odnosa, kartografmora biti siguran da je karta tiskana u točno naznačenom mjerilu. Ako jegrafičko mjerilo umetnuto u digitalnoj karti, ono će uvijek zadrţati svojurelativnu veličinu s obzirom na digitalnu karti bez obzira kako je tiskano.

Slovo S je početno slovo engleskog izraza sours - izvori. To je uvijek

korisno znati i imati u vidu odakle dolaze korišteni izvori. Karta treba imatitočne izvore, tako da čitatelj zna odakle je informacija preuzeta i iz kojeg izvoradolazi. Osim što je apsolutno jasno iz konteksta u kojem se pojavljuje informacijana karti, čitatelji će trebati znati o izvorima iz kojih je karta izvedena.Neophodno je identificirati sve izvore, tako da čitatelj moţe, ako je potrebno, istepronaći, provjeriti podatke i eventualno načiniti njihovu novu interpretaciju.Često je starost, točnost i pouzdanost izvora ključno za tumačenje karata i zatoih treba navesti. Ponekad je također vaţno pokazati i kako su podaci obrađeni, grupirani ili kategorizirani.

Brojčano, grafičko i opisno mjerilo karte


23/122

GOLMNI: GRANICE, ORIJENTACIJA, LEGENDE, MJERILO, NASLOV IIZVORI

NIMLOG: NASLOV, IZVORI, MJERILO, LEGENE, ORIJENTACIJA IGRANICE

Dopunski elementi karte

Datum izrade karte

Značenje i vrijednost nekih karata - kao što su one koje se odnose na tekuće poslove ili vremena su vremenski veoma osjetljivi. Čitatelj mora znati kada suproizvedene karte kako bi se ocijenila njihova validnost. Vrlo je vaţno znati

datume i zbog osvjeţivanja podataka o infrastrukturi na kartama kao npr. kartecestovne infrastrukture, kao i njihova kategorija, jer stari podaci moguizazvati ogromne frustracije i probleme.

Fizičko-geogarfske karte su manje osjetljive na vrijeme, ali datum izrade još uvijek moţe biti vaţan ako, na primjer, bolje informacije postanu dostupne urazdoblju nakon objavljivanja. Detalj s kojim ste odredili datum izrade ovisit će opet o prirodi teme i publike kojoj je karta namijenjena.

Ukrasne linije ili okvirne linije se koriste za kvadriranje karte i pokazujutočno gdje završava radna površina karte i počinju margine. Vanjski ramkarte predstavlja granicu geogarfskog sadrţaja, a pomaţe uokviriti cijelu kartu usastav i svakako moţe privući ili odvući pozornost čitatelja na raznimelementima informacija. Ram ili okvir karte se koristi i kod umetnutih karata ilinekih dijelova koji se prikazuju krupnije od ostatka. Neka geografska područja

mogu biti ―izgubljena‖ u prostoru bez rama (okvira). U drugim slučajevima, prostorni opseg karte moţe biti vidljiv i na druge načine.


24/122

Pokazatelj lokacije –umetnuta karta

Neke karte prikazuju područja koja su nepoznata korisniku karte. Utakvim slučajevima, kartograf dodaje "pomagača" ili lokatora (kartu) kojipostavlja tijelo karte unutar šireg geogarfskog konteksta s kojima čitatelj moţe biti upoznat. Detaljna karta kretanja ukazuje na prvi dan neke kontrolne točke npr. kod koje se zahtijeva promjena smjera ili pozicija unutar cestovne mreţe unekom širem području.

Margine na karti

Postoje ograničenja u količini informacija koje mogu biti postavljeneučinkovito u tijelu karte, iako su te informacije korisne za čitatelje. Ponekadetikete i ostale informacije moraju biti premještena u margine na karatama.

Karte Japana mogu biti dio niza karata dizajnirane za uključivanje ukorištenje u knjizi. Karte su dizajnirane kako bi prikazale lokaciju Japana,Kyushua i Nagasakija, jer su općetematske informacije uključene pa legenda nijepotrebna.


25/122

Karte prikazuju transformaciju područja iz vrlo sitnog mjerila u vrlo krupnomjerilo Nagasakija. Budući da su tri karate prikazane zajedno, nije potrebnouključiti lokator kartu u karti Nagasakija. Ako je, međutim, karta Nagasakijanamijenjena kao samostalna, lokator karta je tada apsolutno potrebana.

Vrijednost karata

Geogarfske karte mogu biti temelj društva, jezika i pisane riječi. Oni sunadmoćan način snimanja i komuniciranja, razmjene i pohrane informacija olokaciji i prostornim obiljeţjima prirodnog svijeta, društva i kulture. Uporabakarata razlikuje geografiju od svih drugih disciplina. Istina je da su karte, iako odposebnog interesa za geografa, korištene i humanističkim znanostima u gotovosvakom aspektu njihova razvoja. I danas, milijuni karata su proizvedeni i koristese godišnje u cijelom svijetu od strane znanstvenika, vlada i poduzeća, a s ciljemda zadovolje ekološke, ekonomske, političke i društvene potrebe. Mnogikartografi su pisali o vaţnoj ulozi koju ima geografska karta u društvu. Jedan odnajnovijih izjava na tu temu je Denisa Wood : Moć karata (New York: GuilfordPress, 1992).

U globalu, geogarsfke karte ocrtavaju svoju vrijednost na tri načina:

1. Kao način snimanja i pohranjivanja podataka Vlade, tvrtke i društva imaju potrebu pohrane velike količine podataka ookolišu i lokaciju prirodnih resursa, kapitala imovine i ljudi. U te informacije

uključeni su površina, lokacija parcela, katastarski planovi za snimanje imovine,karte infrastrukture ili komunalnih usluga, za vode, struju i telefon, prijevoz, tekarte kao rezultat popisa stanovništva.

2. Karte kao sredstvo analize lokacijske distribucije i prostornih uzoraka Karte nam omogućuju prepoznati prostorne raspodjele i odnose i čine gamogućim za nas da vizualiziramo i stoga konceptualiziramo uzorke i procesekoji djeluju kroz prostor (Okolišni čimbenici koji utječu na siromaštvo u AfriciChristine Byer, George Mason University).

3. Kao način prezentiranja informacija i komuniciranje nalaza

Karte omogućavaju shvaćanje informacija i saznanja koja je teško izrazitiverbalno. Karte se također mogu koristiti za uvjeravanje i razuvjeravanje, iličak u propagandne svrhe.

Za realizaciju tog potencijala, korisno je naučiti neke osnovne principekartografske komunikacije i dizajn karata. Kartografija je posebna vrstakomunikacije koja ne zahtijeva trening. Ali, paţnja uloţena u učenje osnoveće se isplatiti u proizvodnji učinkovitijih karata. Ponekad ljudi pretpostavljajuda je takav trening previše komplicirano da bi se lako svladao i odriču se korištenja karata. To je svakako pogrešno mišljenje jer se karte mogu koristiti u

prirodnim znanostima, društvenim znanostima, i humanističkim znanosti zaanalizu i komunikaciju.


26/122

PREDSTAVLJANJE GEOGRAFSKIH ELEMENATA NA KARTAMA

Predstavljanje elemenata hidrografije

Hidrografija podrazumijeva sve vode i objekte čiji je cilj korištenje isnabdijevanje vodom. Obuhvaća vodene površine (mora, jezera, bare, močvare, ribnjake i dr.), vodene tokove (rijeke, potoke, kanale), prirodne hidrografskeobjekte (izvore, ponore, vodopade), umjetne objekte za snabdijevanje vodom(bunare, vodovode, pumpe, rezervoare, česme i dr.) i razne objekte na rijekama,

jezerima i moru izgrađene za ekonomske, plovidbene i druge svrhe. Hidrografijapredstavlja jedan od osnovnih geografskih elemenata na kartama različitih namjena. Ona je vaţan element predstavljanja geografskog sadrţaja i drugihelemenata reljefa, naselja, komunikacija dr.

Voda ima višestruko značenje: privredni, energetski, kao izvor ishranestanovništva, povezuje teritorije ali ih i razdvaja, i dr. U kartografiji hidrografijaima specifičnu ulogu, jer predstavlja osnovu za unošenje ostalog sadrţaja. Zbogtoga ima primarnost među geografskim elementima i nanosi se prva. Koristi seza geografske i kartografske regionalizacije, što joj daje posebno značenje.

Prilikom kartiranja hidrografije potrebno je predstaviti:

1. karakteristike obala mora i jezera;2. riječni sistem i odgovarajući raspored tokova u njemu;3. kvalitativne i kvantitativne odlike objekata za vodu i na vodi;4. točan odnos hidrografije i drugih elemenata.

U načinu predstavljanja na kartama hidrografija je u odnosu na drugeelemente pretrpjela najmanje promjene. Obalske linije prikazivane su slično današnjem načinu prikazivanja. Promjene su vršene u prikazivanju vodenihpovršina, znakova na njima, predstavljanju objekata za vodu dr.

Predstavljanje vodenih površina

Pod vodenim površinama podrazumijevaju se mora, jezera, bare, solane,močvare, ribnjaci. Potreba za njihovim predstavljanjem ogleda se u točnom ivjernom prikazu obalskih linija, što nije uvijek jednostavan postupak. Obala nije

jedinstvena linija,


27/122

Ona je širok pojas između maksimalnog i minimalnog nivoa, pa se nakartama prikazuje i gornja i donja obala. Grafička rješenja su različita: tanja ideblja linija, kontinuirana i isprekidana linija, tekstualna objašnjenja, šrafirana -povremeno plavljena zona i dr.

Na topografskim kartama i planovima predstavlja se samo obalska linija,ali ne i obala. Obalska linija je granična linija između vode i kopna pri srednjemvodostaju (hidrografska nula). Predstavlja se punom linijom debljine od 0,5 do0,15 mm. Obalsku liniju treba prikazati sa što više detalja, posebno da se istaknetip obale u pogledu razuđenosti, jasno izdvajajući rtove, zalive, objekte kojimogu posluţiti kao orijentir, ali je ograničeno mjerilom karte i stupnjemgeneralizacije.

Na karti se moţe prikazati i sastav tla obale (pjeskovita, šljunkovita, kamenita) uvjetnim znacima. Pjeskovita obala prikazuje se točkama, klifoviuvjetnim znakom za odsjek itd. Navigacijske karakteristike obale (kej, lukobran)također se predstavljaju uvjetnim znacima za objekte na obali.

Na topografskim kartama prikazuju se sva ostrva, što na općegeografskim kartama, zbog veće generalizacije, nije moguće. Ako su u grupama, a zbogmjerila se ne mogu sva predstaviti, manja se generališu, ali tako da izgledostrvskog skupa ostane isti. Prikazuju se hridi, manja ostrva i podvodne stijene.Elementi podvodnog reljefa predstavljaju se dubinskim kotama, izobatama iraznim nijansama plave boje.

Predstavljanje vodenih površina (plavom bojom):1. Jezerska površina, 2. Stalna močvara; 3. Sezonska močvara; 4. Povremena močvara; 5. Visoke podzemne vode; 6. Rijeka čija se širina može predstaviti u mjerilo; 7. Mali

vodotok, čija se širina ne može predstaviti u mjerilo


28/122

Jezera se predstavljaju tako da se na karti vidi oblik, veličina, dubina irazuđenost. Veličina jezerske površine moţe se meriti sa karte. Kod stalnih jezeraobalska linija izvlači se punom, a kod periodičnih isprekidanom linijom. Poţeljno

je da se i kod najmanjih jezera predstavi oblik, a to je moguće kada površina nakarti nije manja od 1mm2.

Lokve i bare na topografskim kartama predstavljaju se obalskom linijom, bezdetalja o dubini i dr. Ponekad se daju i oznake za neprohodno ili prohodnomočvarno zemljište, ševar i dr. Ribnjak se pored plave linije predstavlja i dodatnim

oznakama za nasipe, pregrade i dr. Na višebojnim kartama i topografskim kartamaobalska linija stajaćih voda predstavlja se tamno plavom linijom, a vodene površine svijetlo plavom ili šrafurom.

Predstavljanje vodenih tokova

Vodeni tokovi (rijeke, potoci, kanali), prikazuju se linijama plave ili crne boje,čija debljina zavisi od mjerila karte. Na topografskim kartama moguće jepredstaviti širinu toka nekih rijeka u mjerilu i tada se ucrtavaju točni poloţaji

njihovih obala. Tokovi čiju je širinu moguće prikazati u mjerilu moraju na kartiimati širinu najmanje 0,5mm.

Predstavljanje morske obale (plavom bojom):

1.Obalska linija; 2. Izobata od 5 m; 3. Izobata

od 10 m; 4. Izobata od 20 m; 5. Pjeskovito –

šljunkovita obala; 6. Klifovska obala; 7. Nadvodni hrid; 8. Ostrvo; 9. Tombolo; 10. Podvodni hrid.


29/122

Hidrografija je povezana sa reljefom, jer utiče na stvaranje njegovih oblika irasčlanjenosti, pa pravilno generalizirana hidrografija doprinosi plastičnijem izgledu reljefa. Prilikom prikazivanja vodenih tokova, vodi se računa da se uzavisnosti od mjerila i namjne karte istaknu neke karakteristike od izvora do

ušća. Od stupnja krivine i mjerila karte zavisi koja će krivina biti prikazana nakarti. Na krupnomjerilnim topografskim kartama predstavljene su u glavnomsve krivine, dok na sitnomjerilonim one su generalizirane. Pri prelasku sakrupnijeg mjerila na sitnije, usljed neophodne generalizacije nije moguće predstaviti stvarnu duţinu toka. Tako je, na kartama mjerila 1 : 25 000 tokpredstavljen sa 100% točnosti duţine, 1 : 100 000 sa 76%, a u 1 : 1 000 000 sa 63%stvarne duţine. To znači, da prilikom korištenja karata u navedenim mjerilimatreba primjeniti koeficijent točnosti. Rijeka moţe biti predstavljena sa jednom ilidvije paralelne linije, što zavisi od širine toka i mjerila karte. Predstavlja se sa

dvije linije ukoliko je to moguće u mjerilu karte. Tako npr. u mjerilu 1 : 50 000sa dvije linije moguće je predstaviti rijeku koja je široka najmanje 20m, ali zbogvaţnosti tokova, ponekad se širine rijeka predstavljaju i van mjerila. Tako se, umjerilu 1 : 25 000 predstavljaju dvolinijski rijeke, čija širina prelazi 5m, u mjerilu 1: 50 000 i 1 : 100 000 čija je širina veća od 10m, a u mjerilu 1 : 200 000 preko 20mitd.

Na kartama neprekidnim linijama predstavljvaju se rijeke koje ne presušuju, a isprekidanim koje presušuju, kod ponornica se koristi uvjetni znak za ponor.Manji tokovi, koji se predstavljaju jednom linijom i obalske linije većih rijekapredstavljaju se tamno plavom bojom, a vodena površina većih rijeka svijetloplavom bojom. Kanali, bez obzira na njihovu funkciju, predstavljaju se po istimprincipima kao i rijeke. Na kanalima i rijekama prikazuju se i svi objekti vezani za

njihovu saobraćajnu i ekonomsku funkciju.

Predstavljanje vještačkih vodenih objekata (plava boja):

1. Kanalizirani riječni tok; 2. Stalni kanal; 3. Kanal za navodnjavanje; 4. Vodovod; 5.Cisterna s vodom; 6. Karstne lokve; 7. Izvor; 8. Česma (kaptirani izvor); 9. Povremeni tok


30/122

Predstavljanje objekata za vodu

Objekti za vodu su svi objekti koji sluţe za dobijanje vode (izvori, česme, bunari), objekti u kojima se skuplja voda (cisterne, rezervoari) i kojima seprenosi voda (vodovod, akvedukt). Ovi objekti prikazuju se uvjetnim znacima.Ako je zemljište bezvodno prikazaće se svi objekti, a ako je bogato vodom bit će generalizirani i oni najkrupniji.

Predstavljanje elemenata reljefa na kartama

Kartogtrafske projekcije omogućavaju predstavljanje matematičke površine Zemlje. Pomoću kartografske mreţe moţe se odrediti geografski poloţaj svaketočke na Zemljinoj površini. Kartografska mreţa daje dvije dimenzije:geografsku širinu - latitudu i geografsku duţinu - longitudu. To nije dovoljno zaodređivanje poloţaja točke. Zemljina površina je rasčlanjena oblicima reljefa, kojiimaju tri dimenzije: duţinu, širinu, visinu (dubinu). Reljef predstavlja treću dimenziju Zemljine površine. Reljef je nepravilna kriva površina i razlikuje seod matematičke (pravilne) krive površine, koja je usvojena pri konstruiranjukartografske projekcije. Naziva se još fizička ili topografska površina. Pošto jenepravilna kriva površina, nije moguće predstaviti je na karti po istimmatematičkim zakonima koji su vaţili pri izradi projekcija, već se primenjujuspecifične metode.

Ove metode omogućuju da se posredno odredi i treća dimenzija svaketočke ili objekta tj. njena nadmorska visina ili altituda. Projekcije daju dvijedimenzije poloţaja točke na Zemljinoj površini (geografsku duţinu i širinu), ametode za predstavljanje reljefa treću dimenziju poloţaja - apsolutnu visinu(altitudu). Kombinacijom kartografske projekcije i metoda za predstavljanjereljefa omogućeno je potpuno određivanje poloţaja točke, kao i sagledavanjeodnosa između pojedinih točaka, merenje visina, prostornog rasporeda i pravacapruţanja pojedinih elemenata reljefa u cjelini.

Od svih geografskih elemenata predstavljanje reljefa na karti oduvijek jebio najsloţeniji problem. U starom vijeku predstavljan je tematskim profilima, a usrednjem vijeku u vidu simbola - humki. Od XV. do XVIII. vijeka reljef jepredstavljan preteţno perspektivnim načinom, tj. onako kako bi izgledaoposmatran iz neke zamišljene točke u zraku. Međutim, praktične potrebe su sveviše zahtijevale da reljef na kartama pruţi podatke o prostornim odnosima, tj. onagibu zemljišta, visinskim odnosima točaka i dr., što suvremene metodepredstavljanja reljefa omogućuju.


31/122

Reljef se moţe predstavljati na karti raznim metodama, po čemu serazlikuje od ostalih elemenata geografskog sadrţaja. Metode predstavljanja reljefapodeljene su u 4 grupe: geometrijske, perspektivne, plastične i kombinirane.

Geometrijske metode predstavljanja relejfa na kartama

Geometrijske metode omogućuju jednostavno određivanje nadmorskevisine točaka na Zemljinoj površini. To se najčešće radi metodama kota i izohipsi,dok metoda slojeva ima više karakteristike plastičnih metoda, iako ju nekiubrajaju u geometrijske metode.

Metoda kotiranja

Metoda kotiranja sastoji se u obiljeţavanju vrijednosti apsolutnih visina pojedinihtočaka. Kote su visinske oznake pojedinihtočaka reljefa. One predstavljaju visinskuosnovu za ostale metode. Izabrane,karakteristične kote ucrtane su naopćegeografskim i topografskim kartama,bez obzira na primijenjenu metodupredstavljanja reljefa. Kote se mogusamostalno predstavljati na nekim

pomorskim kartama (kote dubina - da bi seistakle krakteristične dubine ili plićaci).

Apsolutne visine na kartama računaju se od srednjeg nivoa mora (hidrografskenule). Ona se određuje na osnovu višegodišnjeg promatranja kolebanja morskog

Predstavljanje reljefa kotiranjem

Srednjevjekovno prikazivanje reljefa


32/122

nivoa. Definira se na kopnu visinom jedne fiksne točke - normalni reper. U našoj zamlji visine se računaju od repera na molu Sartorio u Trstu. On ima visinu3,352m iznad srednjeg nivoa Jadranskog mora. Dubine se ne računaju od srednjegnivoa već od niskog nivoa. Te razlike Jadranskom moru su male, dok u nekimsjevernim morima iznose i po nekoliko metara. Na topografskim kartama kote se

pišu u metrima, a na krupnomjerilnim kartama i planovima daju se vrijednostivisina i u centimetrima.

Metoda izohipsi (horizontala)

Metodu izohipsi prvi je primijenio nizozemski inţenjer Krukius, 1733.god. na karti rijeke Mervede, čije je dno predstavio izobatama, ali detaljnurazradu ove metode izvršili su Francuzi Filip Biaš, Dikarl i Dipen Triel.Ako se zamisli da je neka fizička površina presječena horizontalnim ravnima kojesu postavljene na jednakim rastojanjima. Te ravni A, B, C presijecaju površinu ponepravilnim zatvorenim linijama aa, bb i cc. Sve točke krive aa leţe na ravni Ana istoj visini. Krive bb i cc također leţe svim svojim točkama u odgovarajućim ravnima. Te krive nazivaju se izohipse ili horizontale. Na karti (ravan K )

dobit će se projekcije horizontala u vidu krivih a ,,a ,, , b ,,b ,, , i c ,,c ,,. Osnovnekarakteristike izohipsi (horizontala) su da sve točke na jednoj horizontali imajuistu visinu i uzajamno se ne mogu sjeći.

Izohipse imaju veliki znanstveni, tehnički i vojni značaj i njihove prednostinad drugim metodama su što:

1.

daju geometrijski igeomorfološki izraţenu sliku reljefa;

2.

omogućujuodređivanje visine svihtočaka;

3. pokazuju pravcenagiba i omogućujumjerenje kuta nagiba;

4. grafički ne opterećuju

kartu i5.

u kombinaciji sakotama predstavljaju

najtočniju metodu

Jedna izohipsa nedaje predstavu o reljefu već čitav sistem. Prikaz će biti cjelovitiji, ako je sistemizohipsi gušći. tj. što su nivoi, koje određuju izohipse, na manjim međusobnim odstojanjima - E (ekvidistanca).

Površine zeml jišnih oblika sastoje se od uzvišenja i udubljenja, te su i

presjeci tih površina s horizontalnim ravnima krive linije. Horizontale u projekcijizadrţe isti oblik koji su imale pri presjeku zemljišta u prirodi. Pošto svaka ravan

Princip iscrtavanja horizontala


33/122

ima drugu visinu, to i na karti svaka horizontala predstavlja drugu visinu. Naprimjer, ako je vanjska horizontala na visini od 320m, a vertikalno rastojanjeizmeđu ravni presjeka 10m, sljedeće unutrašnje horizontale predstavljat će visinu 330m, 340m, 350 m. Na našim topografskim kartama vertikalno rastojanjeizmeđu ekvidistanci ispisano je ispod mjerila. Veličina ekvidistance je različita izavisi od mjerila karte i rasčljanjenosti reljefa Horizontale se nazivaju prema visinikoju predstavljaju (peta, deseta, stota i dr.). Horizontale koje su iscrtane na kartiprema usvojenoj ekvidistanci nazivaju se osnovne horizontale. Na primjer, ako jeekvidistanca 10m onda su osnovne horizontale 10-ta, 20-ta itd. i crtaju se tanjimneprekidnim linijama. Svaka peta osnovna horizontala crta se debljom linijom.

Ako je ekvidistanca 10m,onda će 50-ta, 100-ta bitizadebljane. Kada sepomoću osnovnihhorizontala usvojeneekvidistance ne mogupotpuno izrazitikarakteristične crte reljefa,primjenjuju se, poredosnovnih horizontala, i

pomoćne horizontale. One secrtaju tankim isprekidanimlinijama i označavaju polovinu ekvidistance ili uvidu neprekidne točkaste linije kada predstavljajučetvrtinu ekvidistance iliisprekidanom točkastom linijom kada predstavljajuosminu.

Izohipsa ili horizontala jelinija koja povezuje točke istih nadmorskih visina. Kad

je na karti označeno da jeekvidistanca 20m, znači daizmeđu horizontalnih ravniu kojima leţe dvijesusjedne izohipse(osnovne) visinska razlika

je 20m. Osnovnekarakteristike međusobnog odnosa izohopsi su:

1. sve točke iste izohipse imaju jednaku apsolutnu visinu;2.

svaka izohispa je zatvorena kriva linija, a ako nije zatvorena u okviru jednoglista karte, onda se mora zatvariti na sljedećem listu karte;

3. izohipsa koja je zatvorena na malom prostoru predstavlja uzvišenje ili4.

udubljenje izohipse na karti ne mogu se međusobno sijeći;

Predstavljanje pojedinih oblika reljefa


34/122

5.

ukoliko su izohipse međusobno bliţe, utoliko je pad reljefa veći. Izohipseraznih visina koje se negdje skoro dodiruju označavaju veliki pad. Izohipsečiji je razmak veći predstavljaju blag pad reljefa. Ako su više udaljene jednaod druge onda je zemljište malo nageto ili potpuno horizontalno;

6.

linija najmanjeg pada na zemljištu naziva se vododijelnica, a najvećeg padnica ili linija glavnog pada. To je linija kretanja vode po zemljištu;

7. Izohipse se ne iscrtavaju preko rijeka i kanala koji su predstavljeni sa dvijelinije, ni preko usjeka, rovova, nasipa, duţ ulica, puteva i preko stjenovitihodsjeka, kao ni svaki put kada je nagib strane veći od 45°

Ovisnost gustoće izohipsi o nagibu

Predstavljanje reljefa izohipsama dobijaju se točne visine točaka koje senalaze na horizontali, a interpolacijom do pribliţnih visina i točaka koje senalaze između susjednih horizontala. Oblik i gustina ukazuju na izgled i padzemljišta. Na slici je prikazan vertikalni presijek topografske površine. Uzekvidistancu h postavljene su tri horizontalne ravni koje prolaze kroz točke M, N,L. Te ravni presijecaju Zemljinu površinu po tri horizontalne linije, koje sudefinirane u točkama M, N, L. Ove linije predstavljene su ortogonalnomprojekcijom na ravni (karti) u vidu tri krive koje prolaze kroz točke m ,n, l. Tekrive su izohipse. Rastojanje u prirodi između točaka M, N umanjivanjem iortogonalnim projektiranjem pri prijelazu u horizontalnu projekciju predstavljenesu sa d. Na slici je predstavljena horizontalna umanjena projekcija stvarnetopografske površine. Rastojanje na kartama između dvije horizontale naziva seinterval. Interval je uvijek manji od odgovarajućeg rastojanja na Zemljinojpovršini, jer prilikom ortogonalnog projektiranja dolazi do smanjenja (katetamora biti manja od hipotenuze). Ako su ekvidistanca i interval katetepravokutnog trokuta (dh), hipotenuza takvog trokuta bit će linija glavnog pada.Linija koja zaklapa kut glavnog pada sa intervalom naziva se kut nagiba. Između ekvidistance h, intervala d, i kuta nagiba postoji uzajamna veza:


35/122

R h = d tg

gdje je R - mjerilo karte i on je konstanta za cijelu kartu. Ekvidistanca jefunkcija mjerila karte, intervala između susjednih izohipsi i kuta nagiba zemljišta. Veličinu nagiba karakterizira i prosječni pad, koji se najčešće izraţava

razlomkom, u čijem je brojniku ekvidistanca a u nazivniku interval. Prosječni pad izraţava se razlomkom h/d. Iz praktičnih razloga interval se izraţava upostocima ili promilima.

Nagib zemljišta utiče na projektiranje prometnica. Na primjer, poredţeljezničkih pruga često se moţe vidjeti stup s tablicom, gdje strelica ukazuje napad ili uspon, brojevi na veličinu pada, npr. 18, 1 200. To znači da se na svakih100m kolosijek spušta ili podiţe za 18m na duţini od 1 200m.

Na strmijim dijelovima izohipse su bliţe jedna drugoj pa je l - m manja negom - n, pri

čemu je ekvidistanca u oba slučaja ista.

Da bi se dobila vrijednost minimalne ekvidistance na kartama različitihmjerila na rastojanju od 1mm moţe biti povučeno najviše 5 horizontala i tada će rastojanje biti 0,2 mm.

Reljef sa kutovima nagiba većim od 45ne moţe se predstaviti pomoću izohipsi. Tako se za minimalnu ekvidistancu dobija h = 0,2R tj. minimalnaekvidistanca jednaka je intervalu umanjenom u mjerilu. Minimalne ekvidistanceza različita mjerila dane su u tabeli.

Mjerilo 1/R Min h1 : 25 000

1: 50 0001: 100 0001 : 200 000

5 m

10 m20 m40 m

Ove vrijednosti sluţe kao osnova za izbor ekvidistance. Ovdje je uzeto uobzir samo mjerilo. Međutim, namjena karte i karakter reljefa značajni su faktorikoji utječu na izbor ekvidistance. U mnogim drţavama se zbog toga javljajurazne vrijednosti ekvidistance. Pošto je minimalna ekvidistanca prihvaćena uzmaksimalne uvjete nagiba od 45o, kod predstavljanja reljefa sa manjim nagibom

(ispod 10o) izgubili bi se mnogi detalji koji bi trebalo da se na karti nalaze, pa

se uvode pomoćne izohipse. U jednom intervalu se umeće 1 - 3 izohipse.Neophodno je u određenim sluča jevima primijeniti više ekvidistanci. Tako, npr.primjenjuje se pravilo da je ekvidistanca od 20m za planinsko zemljište, od 10mza breţuljkasto, a od 5m za ravničarsko. Ravan presjeka provedena na jednakomrastojanju od osnovnih ravni M, N, i L daju osnovne horizontale l, m i n. Rastojanjeizmeđu ovih horizontala je jednako, pa ako bi se reljef prikazao samo sa osnovnimizohipsama, dobio bi se utisak da se radi o ujednačenim nagibima, što nije slučaj. Između točaka L, M i M, N postoje dva pregiba, jedan konveksan a drugikonkavan. Među ovim pregibima nagib je veći nego u ostalim dijelovima. Zbogtoga je neophodno uvođenje pomoćne horizontale. Kroz točke P, Q provešće sepomoćne horizontale i time će prikaz nagiba reljefa biti realniji. Rastojanje od točke

p na projekciji do točke m manje je nego do točke n, pa je nagib na dijelu m - p veći


36/122

nego na dijelu p - n. Pregib strane između točaka L, M označava pomoćnu izohipsu, koja prolazi kroz 1/4 osnovne vrijednosti ekvidistance u dijelu bliţem osnovnoj horizontali L. Radi lakšeg mjerenja unosi se i poluhorizontala.

Kada se ni s 1/2 ni 1/4 horizontale ne mogu predstaviti svi detalji, reljef

se presijeca po visini na kojoj je taj detalj. Izohipsa takvog proizvoljnog presijekana karti mora imati oznaku visine. Kada se ispisuju visine osnovnih izohipsipravac ispisa (dojnjom stranom brojevi pokazuje niţi teren) je pravac pada terena.Svaka 5-ta izohipsa prikazuje se zadebljano. Gdje se ne moţe odrediti pravacpada reljefa ucrtane su na pojedinim izohipsama padnice (bergštrihe) kojepokazuju smijer pada zemljišta. Pad zemljišta je od horizontale prema vrhupadnice.

Kada je reljef na karti prikazan izohipsama pojedini elementi reljefa serazličito prikazuju. Zasebna uzvišenja (brijegovi, ţuke) kao i zatvorena udubljenja(vrtače, uvale) predstavljaju se zatvorenim izohipsama. Pri tome, unutrašnja izohipsa predstavlja vrh uzvišenja ili dno udubljenja.

Kod udubljenja se na sredini stavlja znak (-). Kose i grebeni predstavljaju seizohipsama izduţenim po pravcu njihovog pruţanja. Izohipse su izduţene duţ vododijelnice u smijeru pada zemljišta (na slici točkasta linija na potezu a---b). Udolje riječne doline predstavlja se izohipsama, koje su savijene po linijitalvega ili toka rijeke, a kod jezera u pravcu obale jezera. Rijeka ilipotok teku po najniţem zemljištu, tj. po dnu doline, što ukazuje nadno doline a između su kose. Stjenoviti dijelovi zemljišta predstavljaju se uvjetnimznakom, sličnim prirodnom izgledu odsijeka. Ako je na njegovom dnu sipar, apo odsijeku točila, koriste se uvjetni znaci za te pojave. Znakom za odsijekoznačavaju se sve strme strane koje se ne mogu zbog slivanja predstaviti

izohipsama. Za predstavljanje reljefa na srednje i sitnomjerilonim kartamaprimijenjena je metoda izohipsi i kota u kombinaciji sa metodom sjenki (1 : 200 000

Predstavljanje kosa (a – b) i dolina (A – B)


37/122

i 1 : 300 000). Kombinacija izohipsi i sjenki karti daje plastičan izraz. Tamnijidijelovi predstavljaju veće nagibe, a svjetliji manje. Metoda izohipsi kombinira sei sa metodom boja (hipsometrijska metoda). Nazivi planina, kosa, usamljenihuzvišenja i dr. ispisani su na kartama slovima različitog tipa i veličine. Pravacnaziva je određen pravcem orografskog elementa. Ispis naziva rond slovimaomogućuju brţe uočavanje pojedinih elemenata reljefa. Izgled strana (padina)uzvišenja utvrđuje se prema rasporedu izohipsi, a nagibi tih strana po gustoći izohipsi. Ravne strane predstavljene su izohipsama s jednakim intervalima. Nastepenastim stranama veličina intervala se mijenja ovisno o broju i karakteristikamapregiba.

Većem kutu nagiba zemljišta odgovaraju gušće izohipse na karti i obrnuto.Pojedini oblici reljefa predstavljaju se specifično, npr. kraški reljef krugovima inepravilnim zatvorenim linijama (vrtača), ledenjački reljef srpasto savijenimstjenovitim odsjecima (cirkovi).

Na višebojnim kartama izohipse su smeđe boje, a izohipse lednika plave. Visineizohipsi se ispisuju tako što gornji dio broja je usmjeren prema višem terenu.Metoda izohipsi ima nedostatke jer se ne postiţe plastičnost i ne mogu seizraziti svi elementi reljefa. Prvi nedostatak ublaţava se kombiniranjem sametodom sjen

Documents

Tematsko kartiranje