TELEKOMUNIKACIJSKI PROMET

Seminarski rad

SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD....................................................................................................................1

2. OSNOVNA FUNKCIONALNA PODJELA U TELEKOMUNIKACIJAMA……. .3

2.1 Tehničko-tehnološke karakteristike telekomunikacijskog prometa....................7

2.2. Telegrafija…………………………………………………………………………...8

2.3 Telefonija…………………………………………………………………………......9

2.4 Radiokomunikacije…………………………………………………………………10

2.5. Prijenos podataka…………………………………………………………………..12

3. OSNOVNA FUNKCIONALNA PODJELA TELEKOMUNIKACIJA NA

ŽELJEZNICI……………………………………………………………………………...14

3.1 Željezničke telekomunikacije………………………………………………………16

4. PRIVATIZACIJA, LIBERALIZACIJA I DEREGULACIJA U

TELEKOMUNIKACIJSKOM PROMETU................................................................18

4.1 Formiranje cijena usluga u telekomunikacijskom prometu………………….....19

4.2 Vrste troškova u telekomunikacijskom prometu………………………………....21

5. SVIJET KAO GLOBALNO TELEKOMUNIKACIJSKO SELO………………...24

ZAKLJUČAK………………………………………………………………………......28

LITERATURA…………………………………………………………………………..29

POPIS ILUSTRACIJA………………………………………………………………….30

1. UVOD

Čovjekova vječita želja i potreba je ostvarivanje veze s udaljenim osobama, a kroz

povijest se realizirala na razne načine. Komunikacija između ljudi najbolje se

ostvaruje uporabom čovjekovih osjetila, najviše vida i sluha.

Pojam telekomunikacija označava općenito razmjenu informacija na većim

udaljenostima, korištenjem fizikalnih svojstava elektromagnetizma. Sama riječ

telekomunikacije dolazi od grčke riječi tele, što znači daleko i latinske riječi

„communicatio“ što znači promet odnosno veza. Početak telekomunikacija se temelji

na Moresovom pronalasku telegrafa u prvoj polovici XIX stoljeća.

Genijalnost Moreseovog sustava prijenosa slova i brojeva principom kodiranja,

ogleda se i tome što se taj sustav kodiranja zadržao do današnjih dana. Nakon

telegrafa koji je konstruiran početkom XX stoljeća, za prijenos znakova koristi se

teleprinter, ali njegov razvoj je usporen masovnim korištenjem telefonije, kao

sredstva prenošenja govornih informacija. Pronalazačem telefona, temeljem

patenata iz 1876. i 1877. smatra se Alexander Graham Bell, koji prvi koristi

elektromagnetsku indukciju za prijenos govora.

Naglo širenje telefona kao sredstva masovnog komuniciranja ostvaruje se krajem

XIX stoljeća uporabom kabela umjesto golih žica i automatskih telefonskih centrala.

Na samom prijelazu iz XIX u XX stoljeće pojavljuje se nova tehnička mogućnost

prijenosa informacija, koristeći elektromagnetske valove stvoren je radio prijemnik i

predajnik.

U prvoj polovici XX stoljeća radiokomunikacije se koriste za jednosmjeran prijenos

govora i slike, dok se u drugoj polovici, razvojem tranzistora kao elektroničkog

elementa, radiokomunikacije koriste u oba smjera.

U 60-tim godinama XX stoljeća počinje plodonosan razvoj elektroničkih sustava za

prijenos podataka. Pojava integriranih krugova uzrokom je naglog razvoja računala.

Porastom broja računala, te sveobuhvatnost njihove primjene, dovela je do potrebe

njihova spajanja, a time i do razvoja posebnih mreža za prijenos podataka.

Potreba za integracijom telekomunikacijskih mreža dovela je, krajem sedamdesetih

godina, do digitalizacije telefonskih mreža i zamjene klasičnih telefonskih i

telegrafskih centrala elektroničkima.

Također važan korak u razvoju telekomunikacija je i uporaba satelita u prijenosnim

sustavima. U osamdesetim godinama XX stoljeća naročit razvoj telekomunikacija

temelji se na razvoju mobilne telekomunikacijske mreže i masovnom korištenju

telekomunikacijske mreže za prijenos svih vrsta podataka.

Sredstva za rad, odnosno telekomunikacijska infrastruktura i suprastruktura, kao

elementi proizvodnje telekomunikacijskih usluga, visoko su sofisticirani, a moraju biti

kompatibilne i komplementarne s infrastrukturama i suprastrukturama svih, ili bar

većine, telekomunikacijskih sistema, kontinentalnih i svjetskog sistema. Samo

visokoobrazovani, osposobljeni, iskusni, specijalizirani i motivirani telekomunikacijski

stručnjaci, te kreativni i operativni menadžeri mogu efikasno i efektivno proizvoditi

raznovrsne telekomunikacijske usluge.

2. OSNOVNA FUNKCIONALNA PODJELA U

TELEKOMUNIKACIJAMA1

1 prof. dr. Damir Šimulčik, Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb 1996.godine

Telekomunikacijski sustav promatra se kao tehnološki sustav čija se svrha iskazuje

u korisničkom okruženju (a ne unutar tehničkog okruženja). Svrha

telekomunikacijskog sustava i temeljni ciljevi koje definiraju relevantni „stakeholderi“

(korisnici, vlasnici mreže, davatelji usluga itd.) neposredno su vezani uz uspješno

obavljanje telekomunikacijskih usluga angažiranjem adekvatnih kapaciteta

telekomunikacijske mreže. Temeljna zadaća telekomunikacijskih sustava jest da

omoguće učinkovito, kvalitetno i ekonomski (cjenovno) prihvatljivo zadovoljenje

potrebe korisnika za prijenosom, pristupom i procesiranjem informacija na daljinu

Uobičajena podjela telekomunikacijskih sustava je prema obliku informacije, ali i

prema fizikalnoj osnovi prijenosa. Prema ovom kriteriju se razlikuju četiri osnovna

sustava: telegrafija, telefonija, radiokomunikacije i prijenos podataka.

U svakom od ova četiri osnovna sustava mogu se razlučiti javni sustavi i funkcionalni

(privatni i zatvoreni) sustavi, odnosno mreže. Javna telekomunikacijska mreža je

sustav otvoren za korištenje svim fizičkim i pravnim osobama (građani, trgovačka

društva, javna poduzeća i sl.). Takve mreže organiziraju, grade i eksploatiraju javna

poduzeća te dionička društva u vlasništvu, pretežitom ili manjinskom vlasništvu

države, odnosno dionička društva na temelju koncesija kojima država daje u

eksploataciju svoje telekomunikacijske resurse pod određenim uvjetima. Osnovna

značajka javnih telekomunikacijskih sustava je da se korisnici usluga nazivaju

pretplatnici, jer svoje pravo da u javnom sustavu uspostavljaju veze, prenose ili

primaju informacije, plaćaju mjesečnom naknadom, pretplatom ili računom za

obavljene usluge.

Funkcionalni telekomunikacijski sustavi, odnosno mreže su sustavi koje koriste

određene službe ili tvrtke, bilo u privatnom ili državnom vlasništvu, a nisu za javnu

uporabu.

Takvi su sustavi često zatvoreni iz sigurnosnih razloga (vojska, policija i sl.), ali u

području prijenosnih sustava mogu iz ekonomskih razloga koristiti i javnu

telekomunikacijsku mrežu ili njene objekte (rezervne veze, antenski stupovi i sl.).

Funkcionalne ili privatne telekomunikacije pružaju telekomunikacijske usluge za

članove zatvorenih korisničkih skupina i samo za vlastite potrebe pravnih i fizičkih

osoba i ne obuhvaćaju pružanje telekomunikacija javnosti, tj. komercijalno pružanje

telekomunikacija drugim pravnim i fizičkim osobama. U ove sustave spadaju i

telekomunikacijski sustavi Hrvatskih željeznica.

Prema prije navedenim kriterijima u telekomunikacijskom sustavu Hrvatskih

željeznica se razlikuju četiri osnovna sustava: telegrafija, telefonija,

radiokomunikacije i prijenos podataka.

Telekomunikacijska mreža - uređen skup prostorno distribuiranih tehničkih sustava

(centrala, transmisijske tehnike) odnosno kapaciteta ili resursa (facilities) dizajniranih

i izgrađenih prema temeljnom zahtjevu da uspješno poslužuju promet (traffic) na

određenom području

Slika 1 – Prikaz telekomunikacijske mreže2

Podsistem telekomnikacijskog prometa kao dio jednog složenog dinamičkog sistema,

čija je funkcija prenošenje vijesti, informacija i podataka (telefonske, telegrafske i

data usluge, te različite usluge prijenosa slika, npr. telefax, videotekst i druge), može

se razmatrati sa više stajališta.

Tako se u razmatranju podsistema telekomunikacijskog prometa uočava njegova

povezanost sa okruženjem. Ona se očituje kao tehnička, tehnološka, organizacijska i

ekonomska. Ta povezanost mora biti sinhronizirana u području djelovanja, a njen

osnovni cilj je zadovoljavanje različitih kriterija. Osim toga, postoji podjela prema

2 prof. dr. Damir Šimulčik, Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb 1996.godine(str. 43)

vrstama usluga, područjima na kojima se telekomunikacijski promet odvija, prema

korisnicima prometnih usluga i sredstvima kojima se prenose.

Telekomunikacijski promet može se podijeliti na:

telefoniju,

telegrafiju (teleks),

prijenos podataka,

telefaks,

elektroničku poštu,

pokretnu telefoniju (mobitel i GSM) te niz manjih oblika telekomunikacija3.

Podsistem telekomunikacijskog prometa se dijeli na dva područja djelovanja:

pružanje telekomunikacijskih usluga

finansiranje, izgradnja i održavanje telekomunikacijske infrastrukture.

Podsistem telekomunikacijskog prometa kao kao dio složenog prometnog i

privrednog sistema, mora sinhrono djelovati u svom okruženju. Ta se pretpostavka

mora temeljiti na jedinstvenom prometnom sistemu i na jedinstvenom djelovanju svih

međusobnih podsistema telekomunikacijskog prometa.

Klasifikacija mora održavati stvaran proecs homogenizacije odnosno djelovanja

funkcija prijenosa informacija te izgradnje i održavanja prometne infrastrukture

telekomunikacijskog prometa. Njihovo djelovanje zavisi od brojnih faktora. To su

tehnički, tehnološki i organizacijski nivo, a pogotovo ekonomski koji se temelji na

stjecanju neophodnih novčanih sredstava.

Tehničko djelovanje omogućuje odvijanje tehnološkog procesa unutar

telekomunikacijskog prometa. Taj proces je omogućen stepenom izgrađenosti

telekomunikacijske mreže, koja, kao kvalitetna transportna osnovica, omogućuje

intenzivan razvoj komunikacija i razmjenu informacija. Prema tom funkcionalnom

djelovanju, sredstva telekomunikacijskog prometa mogu se razmatrati kao:

3 Perić-Radačić-Šimulčik: Ekonomika prometnog sustava, Zagreb 2000., str.276.

1. sredstva telekomunikacijskog prometa svih vrsta i nivoa uslužnosti kojima se

zadovoljavaju potrebe korisnika prometnog procesa za uslugama

telekomunikacijskog prometa;

2. proces održavanja tehničkih sredstava u funkciji razmjene informacija;

3. infrastrukturni objekti telekomunikacijskog prometa koji se mogu podijeliti u

dvije podskupine:

a) one koji omogućuju početno-završne radnje telekomunikacijskom prometu

b) one koji omogućuju radnje u telekomunikacijskom prometu (telefonija, teleks, MHS

(Message Handling System), videoteks, mobilna radiotelefonija, govorni automati i

dr.

U telekomunikacijskom prometu objekti infrastrukture su: terminali, priključni vodovi,

komutacije, prijenosni sistemi i dr. Oni omogućuju prijenos poruka u

telekomunikacijskom prometu (telefonija, radiotelefonija, radiopoziv, telegrafija,

teleks, telefaks, prijenos podataka, videoteks, videotelefonija i videokonferencija).

2.1 Tehničko-tehnološke karakteristike telekomunikacijskog prometa4

Tehničke karakteristike telekomunikacijskog prometa čine tehnička sredstva koja

funkcionisanjem omogućuju odvijanje tehnološkog procesa telekomunikacijskog

4

prometa. To znači: djelatnost prijema, prijenosa poruka,uspostavljanje

veze,održavanja veza i različitih drugih usluga u telekominukacijskom prometu.5

Tehničko-tehnološke karakteristike telekomunikacijskog prometa proizilaze iz

svojstvenosti tehničkih sredstava, koja se dijele s obzirom na ulogu koju imaju u

tehnološkom procesu odvijanja prometne djelatnosti.

To je u neraskidivoj vezi sa razinom telekomunikacijskih usluga, što ukazuje na to da

se taj segment na tehnološki aspekt djelovanja telekomunikacijskih usluga, uz

predpostavku adekvatne tehnike za uspostavljanje tehnologije obavljanja tog oblika

prometne djelatnosti.

Tehnološki proces podsistema telekomunikacijskog prometa može se analizirati

pomoću sljedećih faktora:

1. karakteristike specifičnog procesa prizvodnje telekomunikacijske usluge

2. elementi koji sudjeluju u procesu proizvodnje telekomunikacijske usluge

3. analiza pojedinih faza u procesu proizvodnje usluga (najava razgovora,

uspostavljanje veze, održavanje veze i prekid veze – što zavisi od vrste uređaja

pomoću kojeg se komunicira u telekominikacijskom prometu)

4. analiza temeljnih načela na kojima počiva prometna politika kao sistem ili u

okruženju cjelovite politike zemlje.

Različitosti između poštanskog i telekomunikacijskog prometa se očituju u

svojstvenosti tehnološkog procesa proizodnje poštanske i telekomunikacijske usluge

u odnosu na npr. cestovni i željeznički promet. Svaki se ostvaruje uz pomoć tri

činioca:

1. sredstva za rad (poštanski i telekominikacijski uređaji);

2. predmet rada (ovisi o vrsti uslige);

3. rada djelatnika u prometnom procesu.

Budući da se proces proizvodnje telekomunikacijskih usluga odvija uglavnom preko

stabilnih sredstava i uređaja, može se utvrditi da telekomunikacijski promet ima

karakteristike infrastrukturne djeltnosti.

5 Perić-Radačić-Šimulčik:Ekonomika prometnog sustava,Zagreb 2000., str. 279.

Te karkteristike ukazuju na to koliku važnost je neophodno dati uvođenju novih

telekomunikacijskih usluga odnosno tehničkim sredstvima koja zahtjevaju nove

usluge.

Načela svojstvena cjelovitom sistemu, temeljenom na tržišnoj ekonomiji, primjenjivi

su i u podsistemu telekomunikacijskog prometa6.

To su:

1. dostupnost

2. redovitost

3. brzina

4. sigurnost

5. racionalnost

6.ekonomičnost

7.pouzdanost

2.2. Telegrafija

Telegrafijom se općenito naziva telekomunikacijski sustav kojem je osnovna funkcija

omogućiti razmjenu pisanog teksta između udaljenih subjekata (iz grč. tele(daleko) i

grafo(pišem).

To je najjednostavniji i povijesno prvi način komuniciranja električkim putem. Sve

pisane poruke, na bilo kojem jeziku, mogu se predstaviti nekim određenim nizom

znakova koji su uzeti iz jednog konačnog skupa.

Znak koji treba prenijeti, pretvara se u odgovarajućem uređaju (teleprinteru) u slijed

impulsa električne struje, koji se dalje prenosi prijenosnim putem do udaljenog

uređaja (teleprintera), gdje se dekodiraju i ponovo pretvaraju u određeni znak u

tiskanom obliku.

Telegrafska mreža je najstarija telekomunikacijska mreža u svijetu, a općenito se

sastoji iz određenog broja automatskih telegrafskih centrala koje su međusobno

povezane prijenosnim sustavima. Na telegrafsku centralu su priključeni teleprinteri,

tako što svaki teleprinter ima svoj pozivni broj i može biti pozvan s bilo kojeg drugog

teleprintera u mreži.

6 Perić-Radačić-Šimulčik:Ekonomika prometnog sustava,Zagreb 2000., str. 281.

Kako bi se osigurala tajnost prenešenog teksta, poruka se može posebnim

postupkom šifriranja zaštititi i u takvom obliku prenijeti kroz telegrafsku mrežu. Brzi

razvoj telekomunikacijskih tehnologija doveo je do gašenja javnih telegrafskih usluga,

ali funkcionalne mreže u zatvorenim sustavima kao što su vojska, policija i željeznica

još uvijek iz sigurnosnih razloga koriste tele printere.

2.3 Telefonija7

Telefonijom se naziva telekomunikacijski sustav koji omogućuje razgovor udaljenih

osoba uporabom efekata električne struje. Sama riječ dolazi od grčkih riječi tele

(daleko) i fone (govor, zvuk). Sustav se sastoji od krajnjih uređaja – telefonskih

aparata, telefonskih vodova (parica – spojni put do telefonske centrale sastavljen od

dvije upredene žice), telefonskih centrala – uređaja komunikacije koji primaju i

obrađuju numeričke informacije (brojevi pozvanog pretplatnika) i prijenosnih sustava

koji međusobno povezuju telefonske centrale.

Danas se telefonske veze najvećim dijelom ostvaruju automatski, što znači

automatskim radom telefonske centrale na temelju pozivanja preplatnika koji se bira

brojčanikom ili tipkama telefonskog aparata. Ostvaruje li se veze tako što

telefonskom operateru govorom prenese broj željenog pretplatnika, tada se radi o

manualnoj telefoniji (korištenjem ljudskog rada – telefoniste).

Telefonski aparat je uređaj kojim se počinje ostvarivati veza i u njemu se ujedno

obavlja pretvaranje zvučnog tlaka govora u električni govorni signal koji se prenosi do

pozvanog preplatnika. U telefoniji, također se može razlučiti javna telefonska mreža

od funkcionalnih telefonskih mreža koje služe vlastitim potrebama određenih

korisnika. Za razliku od pretplatnika u javnoj telefonskoj mreži koji za uspostavljanje

veza plaćaju pretplatu (mjesečni račun, prepaid), u funkcionalnim mrežama su to

sudionici ili korisnici.

Telefonija je danas još uvijek najmasovniji oblik komunikacija. Pokraj ogromnog broja

pretplatnika, postoji također veliki broj sudionika funkcionalnih mreža i sudionika koji

7 Perić-Radačić-Šimulčik: Ekonomika prometnog sustava(Str. 278)

su spojeni preko kućnih telefonskih centrala. Kućnim centralama nazivamo

telefonske centrale u vlasništvu poduzeća ili ustanova na koje su priključeni sudionici

ili korisnici. Svaka kućna centrala je najčešće spojena i na javnu telefonsku centralu s

više telefonskih vodova, kako bi se mogle ostvariti odlazne i dolazne telefonske veze

s pretplatnicima javne telefonske mreže.

Koristeći telefonsku paricu, kojom je telefonski aparat povezan s telefonskom

centralom, moguće je uz tehničke preinake ostvariti i neke druge telekomunikacijske

usluge koje vlasnik telekomunikacijskog sustava nudi pretplatnicima.

Daljnji razvoj telefonije kreće se u smjeru integracije različitih službi, a razvoj

komutacijskih i prijenosnih sustava doveo je do zamjene klasičnih analognih sustava

digitalnim komutacijskim i prijenosnim sustavima. To je dovelo do razvoja

inteligentnih terminala kojima se između pretplatnika i sudionika međusobno

razmjenjuju govor, tekst, slike ili podaci.

2.4 Radiokomunikacije8

Radiokomunikacijama (radiovezama) općenito se nazivaju sustavi u kojima se

razmjena informacija ostvaruje korištenjem fenomena elektromagnetskih valova, tzv.

radiovalova. Prijenosni medij za elektromagnetske valove je Zemljina atmosfera i

prostor oko nje. Uređaji koji primaju i emitiraju elektromagnetske valove nazivaju se

još i radiouređaji.

Koristeći elektromagnetske valove, danas se prenose i razmjenjuju sve vrste

informacija: govor, zvuk, slika ili podaci. Prema smjeru prijenosa informacija razlučuju

se dva tipa radio komunikacija: jednosmjerne i dvosmjerne radiokomunikacije.

Jednosmjerne radiokomunikacije su sustavi u kojima jedna radio emisija postaja

emitira program velikom broju prijemnika. Taj sustav se najčešće koristi za prijenos

radio programa i televizijskog programa. Uporabom geostacionarnih satelita ovaj

sustav je praktički pokrio cijeli svijet.

8 Ratko Zelenika, Prometni sustavi, Sveučilište u Rijeci, 1995. godine

Dvosmjernim radiokomunikacijama nazivaju se sustavi u kojima se međusobno

razmjenjuju informacije između primopredajnih radiopostaja. Svaki radiouređaj je i

prijamnik i odašiljač informacija. U funkcionalnim radiokomunikacijama se najčešće

radi o prijenosu govora, takve mreže se nazivaju radiofonske mreže, za razliku od

radio telegrafskih mreža.

Same radiopostaje u dvosmjernim radio mrežama mogu se prema njhovoj

konstrukciji podijeliti na stacionarne (montirane trajno na jednom mjestu), mobilne

(montirane u vozilu ili na plovnom objektu) i ručne (prijenosne, s ugrađenim vlastitim

izvorom energije).

Prema frekvenciji elektromagnetskih valova koje radiopostaja prima ili predaje

najviše se koriste:

kratkovalne (KV) radioveze, a to su komunikacije ostvarene na frekvencijama

od 3 do 30 MHz,

VHF radioveze, gdje se veze ostvaruju na frekvencijama od 30 do 300 MHz,

UHF radioveze, koje koriste frekvencije od 300 do 3000 MHz.

Komunikacije u radiofonskoj mreži kada se koristi repetitor naziva se semiduplex

način rada, za razliku od simplex rada kao direktne veze dviju radiopostaja u jednom

smjeru ili duplex način rada za istovremeni dvosmjerni način veze.

Posebna radio mreža je mreža javne mobilne telefonije. To je sustav u kojem

telefonski pretplatnici umjesto fiksnog spojnog voda (telefonske parice) koriste

radiovezu kao spojni put do automatske telefonske centrale. Uređaj koji se naziva

redio telefon, obavlja iste funkcije kao i telefonski aparat ili terminal, ali i radiopostaje

kojom se zamjenjuje fizička telefonska linija. Razlučuju se dva osnovna sustava

radiotelefonije: analogni i digitalni. Danas se stariji analogni sustav zamjenjuje novim

digitalnim sustavom (GSM – Global System for Mobile Telecommunications, Globalni

sustav pokretnih komunikacija).

2.5. Prijenos podataka9

9 Ratko Zelenika, Prometni sustavi, sveučilište u Rijeci, 1995. Godine(str. 22)

Telekomunikacijski sustav koji omogućuje razmjenu informacija u obliku podataka

naziva se sustav za prijenos podataka.

Kao što je poznato, elektronički sustavi za obradu podataka (osobna računala,

računalne mreže), instalirani su većinom na jednom mjestu, ali postoji velika potreba

prikupljanja, obrade i slanja podataka na širem i udaljenom prostoru. Kako bi se taj

problem riješio i time izbjeglo slanje raznih lista, bušenih kartica, magnetskih traka,

disketa i sl. iz jednog mjesta u drugo, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća

počeli su se razvijati sustavi za prijenos podataka. Podaci se u takvim sustavima

šalju u električnom obliku, koristeći već dobro razvijenu telekomunikacijsku mrežu,

najčešće telefonske vodove.

Prema načinu uspostavljanja veze, za prijenos podataka između dvije točke se

razlikuje više načina prijenosa.

Prijenos podataka telefonskom mrežom, koji koristi za spojni put telefonsku mrežu, a

veza se uspostavlja automatskim biranjem telefonskog broja. Kada se veza između

dva telefonska priključka uspostavi, uključuje se poseban uređaj nazvan modem, koji

omogućuje međusobnu razmjenu podataka korištenjem prespojenog prijenosnog

puta.

Naziv uređaja dolazi od kombinacije riječi modulator i DEModulator. Modulacija i

demodulacija su postupci koji omogućuju prijenos digitalnih podataka (slijed

električnih impulsa sa značenjem “jedinica” i “nula”) analognim električnim signalima

(tonovima) frekvencije 300-3400 Hz kroz telefonsku mrežu. Veza koja je ostvarena

traje po potrebi razmjene podataka, a može se ostvariti s različitih mjesta, uz uvjet da

je svaki telefonski priključak opremljen modemom.

Prijenosom podataka telefonskom linijom koriste se sustavi za automatsku obradu

podataka i sustavi baza podataka. Takav sustav se koristi isključivo za razmjenu

podataka i za tu svrhu je trajno na raspolaganju.

Razvojem tehnologije u području prijenosa podataka, pokazala se potreba

međusobnog povezivanja velikog broja korisnika.

Tako su razvijene posebne mreže, na temelju poznatih i usvojenih standarda za

prijenos podataka i to u obliku slijeda (grupe) podataka nazvanih paketima, koji se na

izmjenice šalju od uređaja do uređaja. Takva mreža ima svoje vlastite komutacijske

čvorove koji preko spojnih i pretplatničkih vodova povezuju priključke. Mreža

omogućuje vezu svakog sa svakim, a kapaciteti i brzine prijenosa su vrlo veliki. Kroz

takvu mrežu se mogu uspostaviti i internacionalne veze za međusobnu razmjenu

podataka.

3. OSNOVNA FUNKCIONALNA PODJELA TELEKOMUNIKACIJA NA

ŽELJEZNICI10

10 Bošnjak, Ivan,Telekomunikacijski promet II,Fakultet prometnih znanosti,2001

Telekomunikacijski sustavi na željeznici, temeljno se dijele prema obliku informacija,

ali i prema fizikalnoj osnovi telekomunikacijskih prijenosnih sustava, pa se u tom

smislu razlikuju:

1. žični komunikacijski sustavi,

2. bežični komunikacijski sustavi i

3. svjetlovodni komunikacijski sustavi.

Ustrojbeno, telekomunikacijski sustav jest jedinstvena cjelina na Hrvatskim

željeznicama koju čine centar za vezu, rajonske postaje za vezu te postaje za vezu u

ustrojbenim jedinicama dotično službenim mjestima.

Telekomunikacijski promet na Hrvatskim željeznicama može se podijeliti na unutarnji

i međunarodni.

U unutarnjemu telekomunikacijskom prometu prenose se brzojavke, priopćenja i

informacije koje se odnose:

- na reguliranje prometa vlakova i pružnih vozila

- na obavljanje poslova prometne operative i područnih operativa

- na poslove koji su u svezi s prometom vlakova a odnose se na druge

ustrojbene jedinice

- na poslove u transportno-komercijalnoj djelatnosti.

U međunarodnome telekomunikacijskom prometu prenose se brzojavke, priopćenja i

informacije koje se odnose:

na ustrojbu međunarodnoga željezničkog prometa

na obavljanje poslova prometne operative

međusobnu razmjenu i uporabu mobilnih kapaciteta

na održavanje i uporabu stabilnih kapaciteta

na druga priopćenja koja se odnose na ustrojbu i obavljanje prometa vlakova.

U telekomunikacijskom prometu Hrvatskih željeznica mogu se rabiti sljedeće vrste

uređaja:

- telefonski uređaji

- telegrafski uređaji

- radiouređaji

- računalni uređaji.

Namjena telekomunikacijskih uređaja jest prijenos podataka dotično brzojavki,

priopćenja i informacija u svezi s željezničkim prometom.

Na Hrvatskim željeznicama u uporabi su veze u unutarnjemu, graničnome i

međunarodnom prometu.

Vezama u unutarnjemu telekomunikacijskom prometu smatraju se veze između

dvaju ili više postaja veze.

Veze u granIčnom telekomunikacijskom prometu jesu veze između dvaju susjednih

graničnih kolodvora kojima se isključivo obavlja reguliranje prometa vlakova.

Vezama u međunarodnome telekomunikacijskom prometu smatraju se veze između

dviju ili više željezničkih uprava uspostavljene preko centara za vezu u sjedištima tih

željezničkih uprava.

Granične i međunarodne veze moraju se obavljati sukladno objavama UIC dotično

prema posebnome bilateralnom sporazumu.

Sukladno zadaćama koje obavljaju, postaje za vezu dijele se:

- na otpremne postaje

- na tranzitne postaje

na uputne postaje

- na rajonske postaje

- na granične postaje i

- na međunarodne postaje.

Pojmovi koji se rabe u Pravilniku o uporabi telekomunikacijskih veza i uređaja

Hrvatskih željeznica, te drugim pravilnicima i uputama, a odnose se na obavijanje

telekomunikacijskog prometa jesu:

telekomunikacijski uredaji jesu uređaji pomoću kojih prenosimo podatke

dotično brzojavke, priopćenja i informacije s jednog mjesta na drugo

centar za vezu jest sredstvo veze u sjedištu Uprave Hrvatskih željeznica

radijska postaja za vezu jest mjesto u kojemu se primaju i predaju podaci

dotično brzojavke, priopćenja i informacije za službena mjesta i iz službenih

mjesta koja pripadaju tome rajonu

postaje za vezu jesu mjesta u kojima se nalaze sredstva za vezu koja

omogućavaju telekomunikacijski promet

telefonski promet jest razmjena podataka odnosno brzojavki, priopćenja i

informacija u govornom obliku

telefaksni promet jest prijenos podataka dotično brzojavki, priopćenja i

informacija u pisanome ili slikovnom obliku

telegrafski promet jest prijenos podataka dotično brzojavki, priopćenja i

informacija u pisanom obliku

radio promet jest razmjena podataka dotično brzojavki, priopćenja i informacija

u šifriranome ili govornom obliku

radio dispečerski promet jest oblik radio prometa u kojemu se podaci dotično

brzojavke, priopćenja i informacije razmjenjuju u govornom obliku ili pomoću

propisanih simbola

računalski promet jest razmjena podataka dotično brzojavki, priopćenja te

informacija u pisanome i slikovnom obliku

brzojavka jest žurno priopćenje određenog sadržaja koje se prenosi u

pisanom obliku

brzojavka pismo jest brzojavka koja se primatelju odašilje vlakom

fonogram jest priopćenje koje se prenosi u govornom obliku

3.1 Željezničke telekomunikacije11

Telekomunikacije služe za dokumentirani prijenos službenih obavijesti i usmeno

sporazumijevanje duž željezničke pruge u okviru čvorova i ranžirnih kolodvora na

cijelom području Hrvatskih željeznica.

Telekomunikacijski uređaji sastoje se od:

- pružnih telekomunikacijskih (PTK) uređaja,

- željezničke automatske telefonske (ŽAT) mreže,

- telekomunikacijskih vodova i kabela,

- željezničkih radio - uređaja,

- multipleksnog ili visokofrekventnog (VF) prijenosnog sustava i

- mreže za prijenos podataka.

11 Bošnjak, Ivan,Telekomunikacijski promet II,Fakultet prometnih znanosti,2001(str. 30)

Hrvatske željeznice imaju izgrađen poseban zatvoreni sustav telefonskih, telegrafskih

i radio-veza koji predstavlja funkcionalni telekomunikacijski sustav zbog posebne

uloge telekomunikacija, poglavito radi utjecaja telekomunikacija na sigurnost

prometa. Zbog tih razloga željezničke veze dijelimo na:

-veze koje su izravno prometnog značenja (za upravljanje i osiguranje prometa),

-veze prometno - komercijalnog značenja i

-ostale veze.

Veze koje izravno utječu na promet povezuju sva službena mjesta na pruzi čiji je

zadatak upravljanje prometom, pa ih zovemo i pružnim vezama, a čine ih:

-telefonske veze koje omogućuju jedinstvenost i kontrolu prometa,

-telefonske veze susjednih upravljačkih središta,

-telefonske veze u među kolodvorskom razmaku i

-telefonske veze ostalih djelatnika.

Telefonskim vezama koje su izravno prometnog značenja opremaju se željezničke

pruge i čvorovi ovisno o odvijanju prometa u među kolodvorskom razmaku,

automatskom pružnom bloku ili tele komandi, frekvenciji vlakova, vrsti vuče

vlakova te organizaciji službi održavanja.

Temeljem gore navedenih elemenata, magistralne pruge se opremaju slijedećim

željezničkim telekomunikacijskim vezama: poslovnim telefonskim vezama, vezom

između dva kolodvora, signalno-zvonim vodom, vezama za potrebe službi

održavanja pruga i postrojenja, vezom za potrebe u izvanrednim uvjetima i u slučaju

udesa, dispečerskim vezama elektro vuče, dispečerskim vezama za prometne

potrebe, ŽAT vezama za potrebe kolodvora i drugih korisnika na pruzi te lokalnim

telefonskim vezama. Za navedene veze koriste se primarno vodovi signalno-

telekomunikacijskog kabela, ali se mogu koristiti drugi telekomunikacijski kabeli i

prijenosni sustavi.

4. PRIVATIZACIJA, LIBERALIZACIJA I DEREGULACIJA U

TELEKOMUNIKACIJSKOM PROMETU12

Privatizacija unutar nekog sistema znači pretvaranje državnog ili društvenog

vlasništva u privatni ili dioničarski sektor.

Ovisno o prodaji društvenog ili državnog vlasništva, razlikuje se:12

1. cjelokupna privatizacija (stavljanje u prodaju svih dionica dekomporiranog

društvenog vlasništva)

2. djelimična privatizacija (prodaja kontroliranog paketa dionica (oko 48%) što novog

vlasnika dionica čine autonomnim).

3. reprivatizacija (prodaja poduzeća u državnom ili društvenom vlasništvu koje je

nekada bilo u privatnom vlasništvu).

Proces liberalizacije označava uvođenje političkih i ekonomskih regulativnih mjera

koje potenciraju značenje privatnog interesa i konkurentnost djelovanja, i to u pravcu

veće efikasnosti, efektivnosti i društvene koristi.13

Privatizacija i liberalizacija imaju isti cilj – uvođenje snažnije komercijalne i poslovne

orijentacije cjelokupnog sistema, što implicira:

1. otvaranje prostora inovatornom i poduzetničkom djelovanju;

2. veću učinkovitost djelovanju faktora procesa;

3. smanjenje birokratskih restrikcija;

4. veću neovisnost prema državnim institucijama;

5. racionalnije upravljanje i planiranje;

6. smanjenje pritiska na nacionalni proračun;

7. suzbijanje štetnog djelovanja korupcije.

Obnavljanje privatnog vlasništva stvaranje je osnove za razvoj tržišne privrede i

demokratije i pretpostavka za konkurentno uključivanje u svjetsko tržište robe i

kapitala. Smisao i svrha privatizacije nije zarada na prodaji, nego stvaranje temelja i

nade za sretniju, bolju, slobodniju i bogatiju budućnost.

Proces deregulacije u sistemu znači smanjenje utjecaja državnih institucija na

organiziranje aktivnosti uz uvažavanje značenja funkcije tržišta, konkurencije

obogaćivanjem kvalitete usluga, postojanja stvarne konkurencije na tržištu14.

Proces deregulacije započeo je u Americi i proširio se na cijeli svijet, ali plitičke

prepreke nastavljaju usporavati regulaciju pa nije vjerovati da će se taj trend u idućim

godinama obrnuti.

13 Prof.dr.Damir Šimulčik,Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,Zagreb 1996., str.25.

14 Prof.dr.Damir Šimulčik,Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,Zagreb 1996., str. 26.

Deregulacija unutar sistema ima sljedeće učinke:

1. izravna zaintersiranost osamostaljenih subjekata koji sudjeluju u procesu pružanja

prijevoznih usluga, općenito usluga u prometnom sistemu;

2. proširenje i osuvremenjivanje prijevoznih i prijenosnih kapaciteta u prometu

3. motiviranost sudionika u prijevozu i prijenosu na stalnu edukaciju i osposobljavanje

stručnog kadra;

4. veća kvaliteta prijevoznih i prijenosnih usluga na transportnom tržištu;

5. funkcionalna adaptacija ponude prema zahtjevima tržišta;

6. povećanje sigurnosti u odvijanju prometnog procesa – u prijevozu ljudi, tereta i

prijenosa poruka;

7. zadovoljavanje ekoloških minimuma, kao temeljne pretpostavke odvijanja prometa

u nizu zemalja.

4.1 Formiranje cijena usluga u telekomunikacijskom prometu

Cijene telekomunikacijskih usluga, glede vrste usluga koje korisnicima stoje na

raspolaganju, u proteklim godinama vezane su i uz uključivanje novih tehnologija i

uvođenje novih telekomunikacijskih usluga u sistem.

Telekomunikacijske službe dijele se na dva osnovna segmenta15:

tele službe;

službe nositelji.

Tele službe se dalje dijele na: govorne i negovorne službe. Pritom obje skupine imaju

dvije osnovne razine: razina mreže funkcije i razina dopunske funkcije.

Službe nositelji telekomunikacijskih usluga klasificiraju se u tri skupine:

temeljene na komutaciji kanala;

komutaciji paketa;

prijenosu po iznajmljenim vodovima.

Osnovne usluge telekomunikacijskog prometa su:

15 Prof.dr.Damir Šimulčik,Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,Zagreb 1996.god.,str. 51

1. Telefonske uslugetelegrafske usluge (teleks, brzojav)

2. prijenos podataka i druge telematske usluge

3. telefaks

4. telekomunikacijske usluge putem radio mreže

5. Internet

6. usluge zakupa telefonskih vodova

7. usluge ISND (digitalna mreža s integriranim uslugama)

8. usluge inteligentne mreže

9. telekomunikacijske usluge putem satelitskih komunikacija.

Sistem formiranja cijena usluga do godine 1990. u telekomunikacijskom prometu

obilježava nezadovoljavajuća razvijenost telekomunikacija, odredbenice tarifnog

sistema korespondirale su, s jedne strane, njegovim tehničkim performansama i

izgrađenošću mreže, te s druge, željom poštanske i telekomunikacijske uprave za

namaknućem što većih financijskih sredstava potrebnih za investiranje i brži razvoj. U

takvim okolnostima tarifnu osnovicu činile su tri skupine telekomunikacijskih usluga:

o telefonski razgovori (telefon);

o teleks;

o telegrafska priopćenja (teleprinter) i

o iznajmljene veze".

Osobine tog vremena su velika potražnja, posebno telefonskih priključaka, koja je

obuzdavana visokom pristupnom tarifom (inicijalna sredstva za širenje mreže) i

propisivanjem fiksne tarife za priključke (pretplate).

Iako je telekomunikacijski sistem nakon osamdesetih godina doživljavao bržu

tehničku modernizaciju i proširenje mreže, njegov je prateći tarifni sistem ostajao

godinama koncepcijski neizmijenjen.

Sistem cijena poštanskih i telekomunikacijskih usluga u osamdesetim godinama bio

je obilježen važnom ulogom države, koja je određivala visinu cijena svih poštanskih i

telekomunikacijskih usluga kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa16.

16 Prof.dr.Damir Šimulčik,Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,Zagreb 1996.god., str. 52

Slika 2. : Ustrojstvo telekomunikacijskih usluga17

4.2 Vrste troškova u telekomunikacijskom prometu

Telekomunikacijski promet, kao i svaka proizvodnja materijalnih i nematerijalnih

dobara, u svom funkcioniranju izaziva troškove neophodne za normalni tok rada.

Troškovi su u najužem smislu svjesno uništenje korisnih stvari u procesu

proizvodnje, i to s namjerom da se u zamjenu za to dobiju još korisniji proizvodi ili

drugi učinci.

Prema nazivima stvari koje se troše mogu se razlikovati18:

troškovi osnovnih sredstava, odnosno amortizacija;

troškovi energije;

troškovi sirovina i drugih materijala;

troškovi tuđih usluga;

troškovi rada.

17 prof. dr. Damir Šimulčik, Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb 1996.godine

18 Prof.dr.Damir Šimulčik,Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,Zagreb 1996.god., str.80.

Troškovi osnovnih sredstava ili amortizacija

U telekomunikacijskom prometu značajna je pretežna angažiranost sredstava u

osnovna sredstva. U troškove osnovnih sredstava ubrajaju se amortizacija i troškovi

investicijskog održavanja.

²Amortizacija ima tri glavna zadatka:

1. Ona održava trošenje osnovnih sredstava i smanjenje njihove vrijednosti, bez

obzira na to je li ono uvjetovano tehničkim ili ekonomskim uzrocima; ona

služi kao sredstvo za određivanje dijela vrijednosti osnovnih sredstava, koji je

s njih prešao na proizvode odnosno na druge učinke što se stvaraju uz njihovo

korištenje; ona služi i kao sredstvo da se osigura mogućnost obnavljanja

odnosno zamjene dotrajalih osnovnih sredstava.²

2. Tokom proizvodnje usluga nužno utrošene vrijednosti osnovnih sredstava

(telekomunikacijskih postrojenja) prelaze u svakom radnom procesu na

proizvedenu uslugu ili materijalni oblik proizvoda, pa se smanjuje vrijednost

korištenih osnovnih sredstava i povećava vrijednost usluge – proizvoda.

Prodajom usluga-proizvoda korisnicima – kupcima prikupljaju se financijska

sredstva koja u određeno vrijeme (zakonska i funkcionalna amortizacija)

omogućuju i tehnologijom unutar prometnog i privrednog sistema.

3. Sistem amortizacije u telekomunikacijskom prometu ima vremensku

dimenziju (tzv. Vremenski sistem amortizacije).

U godinama prije 1990. unapređenje poslovanja i obračunavanje realne amortizacije

infrastrukture telekomunikacijskog prometa bili su onemogućeni sljedećim:

društvena kontrola cijena telekomunikacijskog prometa;

onemogućavanje interpoliranja tržišnih načela poslovanja odnosno postojanje

dogovorene ekonomije koja je gušila svaku pomisao na vrednovanje putem

tržišta;društvo nije osiguralo mehanizam kompenzacije za troškove

telekomunikacijske

5. SVIJET KAO GLOBALNO TELEKOMUNIKACIJSKO SELO19

Telekomunikacijski promet možemo definirati kao djelatnost prijenosa različitih

informacija koja se obavlja trenutno i na velike udaljenosti. Podrazumijeva prijenos

riječi, zvuka, slike i podatak u obliku elektronskih i elektromagnetskih signala ili

impulsa. U užem smislu telekomunikacije obuhvaćaju telegrafski i telefonski promet,

a u širem smislu uključuju i sredstva masovne komunikacije te računalnu

komunikaciju kao dio informatičke djelatnosti. U telekomunikacijski promet obično se

ubraja i poštanski promet kao djelatnost prijenosa pošiljki, vrijednosnih papira i

novca. 

Općenito, telekomunikacijski promet karakterizira nepostojanje izgrađenih puteva,

19 http://www.geografija.hr/clanci/654/svijet-kao-globalno-selo-povodom-medunarodnog-dana-telekomunikacija

promet se odvija radiosignalima i kablovima. Prometni čvorovi su telefonske centrale,

tornjevi i sl.

17. svibanj obilježava se kao Međunarodni dan telekomunikacija. Povod za to bila je

prva Međunarodna telegrafska konvencija održana 17.05.1865. u Parizu na kojoj je

osnovana Međunarodna telegrafska unija (ITU). Unija će 1934. promijeniti naziv u

Međunarodna telekomunikacijska unija a 17. svibanj postat će Međunarodni dan

telekomunikacija. 

Danas se općenito govori o telekomunikacijskom razdoblju, no razvoj i položaj svih

grana telekomunikacija nije jednak. Neke grane se brže razvijaju, neke stagniraju, a

neke gube na važnosti. U nastavku će biti riječi o pojedinim granama

telekomunikacijskog prometa, njihovom povijesnom razvoju te sadašnjem stanju.

Poštanski promet je najstariji oblik komunikacijskog prometa i samo uvjetno se može

ubrojiti u telekomunikacije. Poštanski promet postojao je još u starom Babilonu u

kojemu su kuriri prenosili pisma stavljana u omotnice od sušene gline. 

Osnivačem modernog poštanskog prometa u Europi smatra se Franz von Taxis koji

je 1490. uspostavio kurirsku službu. Njegovi nasljednici do sredine 16. st. proširili su

posao na prostor čitave Zapadne Europe. 1837. ravnatelj škole u Velikoj Britaniji

Rowland Hill izumio je prvu poštansku marku. Istodobno je uveo praksu klasifikacije

pošte i određivanja tarifa ovisno o težini paketa ili pisma

Sve do početka 20. st. slobodna dostava pošte do primatelj postojala je samo u

većim američkim gradovima. U manjim ruralnim naseljima pošta je ostavljana u

uredima te su primatelji morali sami dolaziti po nju. 

Usprkos velikoj konkurenciji poštanski promet je i danas raširen oblik promet, a

najčešće se izražava brojem pisama po stanovniku. No u usporedbi između pojedinih

država treba uzeti u obzir specifičnosti poštanskih usluga pojedinih država. Tako npr.

SAD ima čak 728 pisama po stanovniku dok Nizozemska koja je na drugom mjestu

ima svega 460 pisama po stanovniku. Razlog tome je i činjenica da se u SAD-u veliki

dio financijskih djelatnosti (dostava čekova) dostavlja poštom. 

Za očekivati je da će sve veća raširenost e-maila pridonijeti stagnaciji poštanskog

prometa. No nisu svi oblici poštanskog prometa jednako pogođeni razvojem

elektroničke pošte. Tako je moguće očekivati daljnji razvoj tzv. B2C pošte (Business

to consumer) koja obuhvaća dostavu prodajnih i reklamnih kataloga. 

Narudžbu putem kataloga osmislio je još 1872. Aaron Montgomery Ward, a takav

oblik prodaje prvo će se raširiti u udaljenim ruralnim područjima.

Zanimljivo je da je prva zračna pošta prevezena u Indiji. Povod je bio prikupljanje

sredstava za izgradnju misionarskog centra. Kapetan Walter George Windham

odlučio je organizirati zračni prijevoz pošte preko Gangesa iz Allahabada u Naini te

prodajom maraka prikupiti sredstva. Prvi let odvezen je 18.02.1911., trajao je 27

minuta te je prevezeno 6 000 pisama.

Posljednjih nekoliko godina poštanski promet u Hrvatskoj karakterizira stagnacija.

Rast bilježe usluge prijenosa paketa  te u manjoj mjeri pisama, dok pad bilježe

usluge prijenosa brzojava te usluge novčanog prometa.

Tab 1. Rast poštanskih usluga u Hrvatskoj

Preduvjet za razvoj televizora ostvaren je otkrićem elektromagnetizma, no bit će

potreban dugi niz godina i veliki broj istraživača do stvaranja prvog televizora. 1862.

Abbe Giovanna Caselli prvi je pantelegrafom poslao slikovnu poruku putem kablova.

Nakon toga uslijedio je niz pokusa s pretvaranjem slika u elektroničke signale. 1884.

Paul Nipkow poslao je sliku putem kablova koristeći rotirajući metalni disk koji je

nazvao električnim teleskopom. 

Termin televizor prvi je upotrijebio Constantin Perskyi 1900. na Svjetskoj izložbi u

Parizu. Nakon toga razvoj je krenuo u dva pravca. Prvi je bio razvoj mehaničkog

televizora temeljen na rotirajućem disku, a drugi je bio razvoj elektroničkog televizora

baziran na katodnim cijevima na kojima su paralelno radili engleski izumitelj A.A.

Campbell – Swinton i ruski znanstvenik Boris Rosing. 1906. godine Boris Rosing

izradio prvi mehanički TV sustav. 1923. Vladimir Zworkin patentirao je svoj uređaj koji

je nazvao „električno oko“, a koji je postao preteća kasnijih televizora. 1946. godine

Peter Goldmark iz CBS-a predstavio je prvi televizor u boji. 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je 2003. godine 92.8%

kućanstava imalo TV što predstavlja porast od 2.6% u odnosu na 2001. godinu.

Radio zahvaljuje svoj postojanje izumu dvaju naprava prije toga, a to su telegraf i

telefon. Još 1860. škotski fizičar James Clerk Maxwell pretpostavio je postojanje

radio valova a njihovo postojanje dokazao je 1886. Heinrich Rudolph Hertz. 

1895. Guglielmo i Alfonso Marconi prvi su emitirali radio signal. Svoj su izum ponudili

britanskoj mornarici 1902. poslan je prvi radio signal preko Atlantskog oceana

između Poldhua u Engleskoj i St. Johna u Kanadi. Uz Marconia kao izumitelj radia

često se spominje i Nikola Tesla.. Osnovu današnjeg emitiranja označili su izumi

dioda (J. Ambrose Fleming) i pojačala (Lee DeForest) 1904. i 1906. godine. 

Datum prvog emitiranja ljudskog glasa putem radija nije sigurno utvrđen. Nakon

pojedinačnih pokušaja, 1906 emitiran je prvi eksperimentalni zabavni program u

Brant Rocku Massachusetts, SAD. Zlatno doba radia trajalo je 1930-ih u doba velike

gospodarske krize. Radio je bio sredstvo prenošenja informacija ali i sredstvo za

provođenje slobodnog vremena, prisutno u sve većem broju kućanstava.

Upotreba radio prijenosnika je bila ograničena na frekvencije of 1,6 do 3 MHz što je

zahtjevalo visoke antene te je često bilo podložno smetnjama. Domet pojedinih

stanica je bio relativno mali.

Fraza „uživo putem satelita“ danas je uobičajena. Komunikacijski sateliti pridonijeli su

bržem povezivanju svijeta te sniženju troškova prijenosa. Potencijal korištenja

satelita u emitiranju prvi puta je demonstriran 1960. lansiranjem komunikacijskih

satelita Echo I i Echo II. Ti sateliti omogućavali su prijenos radio signala preko

Atlantika. Dvije godine kasnije lansiran je Telestar I koji je omogućavao emitiranje

slike u boji, a 1963. lansiran je u orbitu komunikacijski satelit Syncom I. Zbog sve

većih potreba za povezivanjem američki Kongres je 1962. godine donio Akt o

komunikacijskim satelitima kojim je odlučeno uspostavljanje Comsata, globalnog

sustava komunikacijskih satelita. Prvi takav komercijalni komunikacijski satelit bioje

Early Bird ili Intelsat I lansiran 1965 i postavljen u orbitu Zemlje na visini od oko

36000 km.

Razvoj Interneta započeo je 1969. razvojem ARPAneta, preteće današnjeg Interneta.

ARPAnet je razvijen za vojne potrebe kako bi omogućio stvaranje mreže računala

koja su mogla međusobno razmijenjivati podatke putem NCP-a ili Network Control

Protocola. Oznaka ARPA bila je skračenica za Advanced Research Project Agency,

ogranak vojske zadužen za razvoj sustava i oružja u razdoblju Hladnog rata. U

originalnu mrežu u početku su bila povezana svega 4 računala. U sklopu ARPAneta

javile su se mogućnosti korištenja usluga poput e-maila (elektroničke pošte).

Broj Internet korisnika posljednjih je  15 godina porastao za 7000 puta. 1989. godine

na Svijetu je bilo 100 000 korisnika a 2003. godine prema podacima Međunarodne

telekomunikacijske unije na Svijetu je bilo 693 426 400 Internet korisnika te 602 712

000 kompjutora. Prosječno, stupanj internetizacije u Svijetu iznosi 1133,79 korisnika

Interneta na 10000 stanovnika. No među kontinentima postoje velike razlike. Najviši

stupanj internetizacije imaju Australija i Oceanija s 4301,93 korisnika Interneta na

10000 stanovnika dok taj udio u Africi iznosi svega 156,18 internet korisnika na

10000 stanovnika.

Namjera ovog dijela seminarskog rada bila je upoznati čitatelje s razvojem pojedinih

oblika telekomunikacijskog prometa te današnjim stanjem. Možemo primjetiti čim

veće telekomunikacijsko korištenje u budućnost.

ZAKLJUČAK

Prva definicija pojma komunikacije utvrđena je na 13. Međunarodnoj telegrafskoj

konferenciji u Parizu 1932. godine, a glasi:20 “Telekomunikacije su sve telegrafske i

telefonske komunikacije znakova, signala, pisanih priopćenja, zvukova, slika svih

vrsta putem žice, radija, odnosno drugog sistema ili postupaka elektroničke ili

vizualne signalizacije.”

Prema Zakonu o telekomunikacijama21 pojam telekomunikacija ima značenje

tehničkog postupka prijenosa, odašiljanja i primitka bilo koje vrste priopćenja ili

poruka u obliku znakova, signala, glasa ili govora, slika i zvukova sredstvima

telekomunikacijskoga sustava. Telekomunikacijski sistem čini bilo koja tehnička

oprema ili sistemi, uključujući žične, svjetlosne, bežične ili druge elektromagnetske 20

21

sisteme, sposobne za prijenos, odašiljanje, prespajanja, prijem, upravljanje ili

kontrolu elektromagnetskih ili svjetlosnih signala koji se mogu prepoznati kao

priopćenja ili poruke.

Na pitanje: to je to telekomunikacijski prornet?, moguće je odgovoriti:

Telekomunikacijski promet je skup telekomunikacijskih usluga, telekomunikacijskih

poslovnih jedinica (koje čine funkcionalnu i autonomnu telekomunikacijsku mrežu),

sredstva za rad (tj. telekomunikacijsku infrastrukturu i telekomunikacijsku

suprastrukturu), telekomunikacijskih tehnologiia i ljudskih potencijala. Svi elementi

telekomunikacijskog prometa imaju svoja specifična obilježja koja taj promet čine

autonomnom vrstom prometa u odnosu na sve druge vrste prometa, pa je razumijivo

da je u posljednje vrijeme i formalno pravno odvojen od poštanskog prometa.

Za razliku od drugih vidova saobraćaja telekomunikacijskom saobraćaju predviđa se

izuzetno veliki prosperitet (razvoj), što uz velika novčana ulaganja ovoga sektora

saobraćaja omogućuje vezanje velikog broja potrošača za ovaj vid saobraćaja. Nivo

usluga telekomunikacijskog saobraćaja trebaju biti na visokom nivou koji bi osigurao

zadovoljstvo korisnika, dobar marketing te financijsku dobit. Velika nada

telekomunikacijskog saobraćaja jesu korištenje mobilnih kapaciteta,kao i usluge

vezane za internet.

LITERATURA

Knjige/časopisi

1. Perić-Radačić-Šimulčik, Ekonomika prometnog sustava, Sveučilište u

Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb 2000.godine

2. prof. dr. Damir Šimulčik, Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog

prometa, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb

1996.godine

3. Ratko Zelenika, Prometni sustavi, sveučilište u Rijeci, 1995. godine

4. Bošnjak, Ivan,Telekomunikacijski promet II,Fakultet prometnih znanosti,2001

Internetske stranice

1. www.hgk.hr

2. www.poslovniforum.hr

3. http://www.geografija.hr/clanci/654/svijet-kao-globalno-selo-povodom-

medunarodnog-dana-telekomunikacija

POPIS ILUSTRACIJA

Slika 1 – Prikaz telekomunikacijske mreže

prof. dr. Damir Šimulčik, Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,

Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb 1996.godine(str. 43)

Slika 2. : Ustrojstvo telekomunikacijskih usluga

prof. dr. Damir Šimulčik, Ekonomika poštanskog i telekomunikacijskog prometa,

Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Zagreb 1996.godine

Tab 1. Rast poštanskih usluga u Hrvatskoj