20

tema broja

Deseci su raznih pobuda i potreba za snimanjem arhitekture. To može biti jednostavna želja da snimimo mjesto u kojem smo na ljetovanju, to može biti usluga prijatelju koji studira arhitekturu, a razlog može biti i posao. Što god naša pobuda bila, trebali bismo se potruditi učiniti svoju sliku što kvalitetnijom. Ne samo likovno kvalitetnom, nego i tehnički! U idućih nekoliko stranica ovoga napisa potrudit ću se prikazati tehnički aspekt snimanja arhitekture s naglaskom na velikim, no ne obvezno i skupim tehničkim kamerama. Nije mi, dakako, cilj preporučiti da na medeni mjesec vučete tehničku kameru; u tom trenutku ostanite zaljubljeni u svoju partnericu / svoga partnera i škljocanje svedite na najmanju moguću razumnu mjeru. No, ako ste već otplutali do, primjerice, Srednje Amerike, nije naodmet snimiti ostatke starih indijanskih kultura. A navodno je i moderni Mexico City arhitektonski vrlo zanimljivo odredište. U takvim slučajevima pokušajte snimati objektivima što veće žarišne dužine (i budite oprezni s “bačvastim” zoom-objektivima), ili – ako vam je i ranije spomenuti bračni partner/partnerica zaljubljenik u fotografiju – na popis darova za svoje vjenčanje stavite i “PC”

Milimetri? Pikseli? Ne: stupnjevi, centimetri i inči vladaju na ovim kamerama. Saznajte koju vrstu velikoformatne kamere rabiti za snimanje arhiteklture.

(perspective control) objektiv. Malen je, a pri snimanju arhitekture vrlo koristan pomagač.U svakom slučaju, jedan od najčešćih problema s kojima ćete se suočiti prigodom fotografskoga predstavljanja nečijeg arhitektonskog ostvarenja jest crtanje perspektive, točnije rečeno: rušeće linije koje se pojavljuju na našim slikama. Jednostavno ih je nemoguće izbjeći, ali ih pravilnom uporabom različitih alata možemo umanjiti. Nemoguće ih je izbjeći jednostavno zato što na film prenosimo trodimenzionalnu stvarnost, a korekcije su moguće u dvije dimenzije, poglavito u širini i visini. Dubinu je moguće korigirati samo jednim dijelom, no tada moramo žrtvovati korekcije po širini.Iako je i nakon snimanja moguće ispraviti perspektivu – nekoć aparatom za povećavanje, danas kudikamo lakše osobnim računalima – oba su načina samo nužno i nerijetko ružno izvlačenje iz nevolje. Primjerice, ako ste digitalizirali (čipom u aparatu ili skenerom) neku visoku fasadu, najčešće niste razmišljali da biste sliku u Photoshopu trebali “stisnuti”, a ne “razvlačiti”. Iako oba postupka narušavaju kvalitetu slike, stiskanje to čini kudikamo manje jer ćete od

originalna dva piksela stvoriti jedan, dok kod razvlačenja jednostavno jedan bivši piksel pretvarate u dva ili više novih piksela i time dobivate neoštriju sliku. Najkvalitetnije se rješenje može dobiti uporabom tehničke kamere većega formata, ili eventualno korištenjem posebnih “PC” objektiva na “leica” formatnim fotoaparatima.Korekcija perspektive, odnosno ravnanje linija arhitekture tek je jedna od funkcija što nam ih pruža tehnička kamera. Korekcija polja oštrine, promjena veličine elemenata u slici te njihov položaj u kadru (a sve bez pomaka očišta) još su neke od zanimljivijih funkcija tehničke kamere.Mnogima se već i na spominjanje tehničke kamere stišće novčanik u džepu i tiloga časa odustaju čak i od razmišljanja o nabavci takve opreme. U pravu su, kao i oni koji vjeruju da je za fotografiju nužno dobiti na lotu ili orobiti banku. Fotografija je – osobito ako se specijalizirate za neko njezino područje – relativno skup hobi, no ne neophodno i nedostižan. Tehničke su kamere danas sve sofisticiranije i time skuplje, no fotografi koji kupuju nove alate najčešće stare modele prodaju po nadasve prihvatljivim svotama. Tako, primjerice, stari Sinar F (F1) možete naći i za

Tehnička kamera

Tachihara 45GF– drvena (crvena višnja) sklopiva kamera velikoga formata (10 x 12,5 cm) klasičnoga dizajna, godina proizvodnje: 2003.

Sinar F1– metalna “prava” tehnička kamera velikoga formata (10 x 12,5 cm) dizajna “optičke klupe”, godina proizvodnje: 2001.

tekst i ilustracije: Janko Belaj

21

tema brojamanje od 500 eura, dok novi model (F2) košta gotovo cijelu tisuću više. A Sinar je jedna od cijenjenijih i skupljih tvrtki. Sinarovi napredni “P” modeli cijenom dostižu i omanja vozila, no rabljene ih se može naći po cijeni nekog kvalitetnijeg digitalnog SLR kompleta. No, nije nužno rabiti takvu veliku i tešku kameru – većina se posla može sasvim pristojno obaviti i takozvanim “field” kamerama. Eto trenutka da prekinem s ovim uvodom i započnem priču o podjelama tehničkih (i velikoformatnih) fotoaparata.

Veliki formatU razgovoru sa zaljubljenicima u fotografiju ili s profesionalcima često se čuje da netko rabi “veliki format”. Redoviti čitatelji Fotomaga zasigurno su upoznati s terminima “leica” ili “35 mm” format, “srednji format”... Potonji se dijeli na nekoliko podformata i njime započinje ulazak u svijet optičkih korekcija. Najjednostavnija srednjeformatna kamera koja ima neki oblik kontrole perspektive je stara Mamiya Universal (ne valja je brkati sa sličnom Mamiyjom Press) – ima mogućnost nagiba stražnje ploče. Moram kazati da su joj mogućnosti vrlo ograničene, no ponekad mogu pripomoći, a velika je prednost njezina mogućnost snimanja na svim formatima od 6 x 4.5 do 6 x 9 cm. Još neke srednjeformatne kamere imaju mogućnost takve reducirane kontrole perspektive. Među njima bi valjalo istaknuti Rollei SL66, a prve dvije kamere koje imaju vrlo velike mogućnosti su nadasve skupi Hasselbladi “Flex Body” i “Arc Body”. Nakon njih dolazimo do malene Linhofove tehničke kamere koja standardno objedinjuje dva svijeta: svijet rol filma i svijet plan filma, koji je često sinonim za tehničku i velikoformatnu kameru. U pitanju je divna (i opet skupa) kamera M 679cc standardnoga formata 6 x 9 cm.Idući standardni format u nizu je 9 x 12 cm, odnosno 4 x 5 inča. Danas je to najrašireniji format tehničkih kamera i de facto je ostao standardom s kojim rade profesionalni fotografi kad im relativno mala površina čipa nije dostatna za sve potrebne korekcije. Veličinom filma slijedi nešto rjeđa “srednja” veličina od 13 x 18 cm ili 5 x 7 inča, te kod pejsažista vrlo zastupljen format od 18 x 24 cm, odnosno 8 x 10 inča. Navedene su razlike u centimetrima/inčima relativno male, no bitne pri izboru kaseta za određenu kameru. Kasete za film jednakih su veličina kod svake skupine: kasete za 9 x 12 cm i 4 x 5 inča su dimenzija 1 x 12 x17 cm, no veličine njihovih utora razlikuju se. Manji se film još kako-tako može uglaviti u veću kasetu (moguće, no nije baš preporučljivo), veći film treba rezati ako nemate odgovarajuću kasetu. Nakon spomenutih kamera formata 8 x 10 inča slijede takozvane ULF (ultra-large-format) kamere kojima se, zbog pretežito američkoga podrijetla, dimenzije navode u inčima. Te ću

Tehnička kamera

Mali pojmovnik.Koliko je meni znano, nitko još nije sustavno preveo elemente tehničke kamere na hrvatski jezik, a dok sam pokušao objasniti pojam “standarda”, postalo mi je i jasno zašto je tomu tako. Smisao ovoga kratkoga pojmovnika nije njegovo uvrštenje u službene rječnike i pojmovnike, nego samo pomoć čitateljima ovog teksta.

Optička klupa (kamera za izravno promatranje): konstrukcija tehničke kamere (koju nazivamo i kardan kamera ili “monorail” kamera), gdje vodoravno postavljeni držač (obično okrugla presjeka) nosi elemente kamere (prednji, stražnji i pomoćni standardi) kroz koje se kontrolira kadar.

Sklopiva kamera (sklopiva tehnička kamera): konstrukcija tehničke kamere kod koje nosači nisu izmjenljivi, nego se nalaze na šarkama kojima se kamera sklapa za prenošenje. Mogli bismo je, dakako, nazvati i “sklopiva kamera za izravno promatranje”, no bojim se da bi to bila odviše duga definicija.

Standard: ovim se pojmom kod nas označava (gornji!) nosač elemenata na optičkoj klupi. Riječ je nespretno preuzeta iz Sinarova kataloga i ljudima izvan uskoga područja struke ne opisuje što ona znači. Teško je izabrati riječ koja bi mogla pomoći. Čak su i druge tvrtke s vremenom preuzele pojam “standard”. U svojoj osnovi, “standard” je nosač, no nosača “nečega” na tehničkoj je kameri više. Tako se, primjerice, pojam nosač najčešće veže za dio kamere što se postavlja neposredno na osovinu tehničke kamere (kardan/rail) i koji potom nosi “standarde”. Standardi su tipizirani (klasičan primjerak, obrazac, prosjek,

uzor...) i kod tehničkih su kamera jednaki i izmjenljivi; njihova je uloga da u svoje utore prihvate bilo koji (namjenski, dakako) dio sustava. Kod Sinara su to različiti mjehovi, pločice s objektivima, mutna stakla za izoštravanje i “držači držača”, odnosno “holder and focusing back” koji će nakon kadriranja držati “film holder”... sad postaje jasno zašto se nijednom jezikoslovcu nije dalo igrati s ovim pojmovima.

Pomaci: s tehničkim su kamerama moguća četiri osnovna pomaka; kamerama dizajna optičke klupe lakše su izvedivi, a na sklopivim tehničkim kamerama neki su izvedivi izravno, neki neizravno. To su vodoravni i okomiti posmak, te nagibi naprijed i unazad:Fall & rise (doslovan prijevod: pad i uspon) – okomiti pomaci,Shift (doslovan prijevod je posmak; tako se ispravno naziva i jedna od modifikacijskih tipaka na tipkovnici računala) – vodoravni pomaci, Tilt – nagib oko vodoravne osi objektiva ili filma; u odnosu na sliku to je “okomiti” nagib,Swing – nagib oko okomite osi objektiva ili filma; u odnosu na sliku to je “vodoravni” nagib.

Pri radu s tehničkom kamerom valja znati da neki pomaci utječu na perspektivne odnose elemenata u slici, a neki na položaj elemenata u kadru; ukratko: prednji posmaci mijenjaju položaj elemenata u odnosu jedan na drugoga, stražnji posmaci mijenjaju položaj elemenata u kadru. Prednji nagibi mijenjaju polje oštrine i položaj elemenata u kadru, stražnji nagibi ne mijenjaju položaj elemenata u kadru ali drastično mijenjaju njihove perspektivne odnose i također mijenjaju položaj polja oštrine.

stražnji “standard”

prednji “standard”univerzalni mijeh

dupla kaseta za film

mutno staklo i držač kasete za film

držačosnovnognosača

osnovni nosač

pločice za objektive s objektivima

šipka s držačem opreme

branik

djelomice rastavljen Sinar F1

tema broja

22

formate navesti isključivo za informaciju; na žalost, nisam imao prigode raditi nijednom od njih: 11 x 14 inča, 8 x 20 inča, 12 x 20 inča (poznata i kao “banket kamera” jer je nekoć služila za snimanje grupnih portreta), pa sve do 20 x 24 inča... Ova najveća serijski proizvođena kamera je Polaroidova studijska kamera. 50 x 60 cm... a nema zrna! No, snove na stranu, vratimo se zbilji. Ukratko ću opisati dvije tehničke kamere uspoređujući njihove razlike s naglaskom zašto sam pojedinu i sam izabrao. Jedna je prava tehnička kamera, a druga tzv. “field” kamera s gotovo svim mogućnostima prave “optičke klupe”.Nekoliko je tvrtki u svijetu čiji su proizvodi postali sinonimi za cijele klase, a da se ne petljam u automobilsku industriju i značenje “fićeka”, “mečke” i inih zagađivača zraka, navest ću samo neke iz fotografskoga svijeta. Prva koja nam danas pada na pamet je Leica, po kojoj je nazvan i cijeli format i sva prateća industrija. Nikon je nekoć bio pojam za novinarsku fotografiju, Hasselblad je (zajedno s Zeissovom optikom) gotovo sinonim za tehničku preciznost srednjega formata, a u velikome formatu to su Linhoff (ponajviše sredinom prošloga stoljeća) i Sinar. Osobno sam u taj svijet uletio kad je naš zastupnik Sinara (Ilijić d.o.o.) imao na akciji njihov najjednostavniji model, te sam si priuštio model Sinar F1.

Sinar F1Modularnost je osnovni pojam kojim bih opisao Sinara: gotovo svi elementi pojedine kamere su izmjenljivi s elementima drugih modela, čak i bez obzira na njihovo godište. Tako moja 4 x 5-inčna kamera – odvrtanjem dvaju vijaka i mijenjanjem stražnjega standarda – može postati 5 x 7 ili čak 8 x 10-inčna kamera. Ako mi osnovna izvlaka univerzalnoga mijeha nije dostatna (pri uporabi dugožarišnih objektiva ili kod makro fotografije), postavljanjem međustandarda i još jednoga mijeha mogu je udvostručiti. Osim što služi kao “tijelo” kamere, univerzalni mijeh može poslužiti i kao sjenilo pri kadriranju (montiran na stražnji standard) ili kao sjenilo prigodom snimanja (montiran na prednji standard). Sve navedeno tek su prednosti Sinara (i Sinaru sličnih sustava: Arca, Cambo, Horseman, Toyo, Toho...) prigodom slaganja radnoga kompleta. Glavna je prednost pravih tehničkih kamera nad sklopivim tehničkim kamerama raspon njihovih pomaka, preciznost pomaka i, barem kod Sinara, ugrađene (ugravirane) pomoćne mjere (stupnjevi pomaka, skala potrebnoga pomaka, skala dubinske oštrine). No, sve zajedno ponajčešće služi za snimanje u studiju ili za snimanje objekata koji su “fotogenični s parkirališta”. Jednoga sam ljeta šetao jadranskim otocima sa Sinarom i odmah potom kupio malu “field” kameru.

Tachihara 45GFSurfajući “netom” u potrazi za “field” kamerom naišao sam na pregršt modela, mnogo novih i još veći izbor rabljenih. Svima koji misle da je proizvodnja ovakvih stvari zapela u 20. stoljeću mogu reći da sam nabrojao tridesetak novih modela za film veličine 4 x 5 inča. Neke su metalne, neke drvene, neke prihvatljivih cijena, neke astronomskih. Od potonjih bih izdvojio austrijsku kameru Lotus View, koja u svojoj osnovi (bez kaseta, pločica za objektiv, sjenila) košta točno 3.000 eura. Jedna od najhvaljenijih kamera (Ebony SV45TI načinjena

Sl. 1a

Sl. 2a

Sl. 3a

Sl. 1b

Sl. 2b

Slike 1a i 1b:kamere s potpuno ravnim prednjim i stražnjim nosačimaSlike 2a i 2b:kamerama je prednji plan ukošen prema dolje da bi se prikazao položaj za postizanje veće dubinske oštrineSlike 3a i 3b:kamerama je (u odnosu na os objektiv – film) stražnji plan spušten, a prednji podignut da bi se prikazao položaj za korekciju vertikala u perspektivi. Lako se uočava zakošavanje cijele drvene kamere unatrag da bi stražnji plan došao u potreban položaj.

Sl. 3b

23

Za tehničku/velikoformatnu fotografiju izuzetno je važan promjer slike koju objektiv može crtati. Objektivi za krute kamere (klasični maloformatni ili srednjeformatni aparati) trebaju moći iscrtati krug tek nešto veći od dijagonale filma. Tako je za “Leica format” (24 x 36 mm) potreban promjer crtanja objektiva od samo 44 mm (43 mm je dijagonala filma), a za format 100 x 125 mm (4 x 5 inča) potreban je promjer od otprilike 157 mm (puna dijagonala toga filma je 163 mm, ali okvir kasete oduzima nekoliko milimetara sa svake strane). No, objektiv koji filmu predaje sliku navedena promjera nije dostatan za korekcije kojima je tehnička kamera namijenjena, pa se u pravilu konstruiraju objektivi velike pokrivne moći. Promjer slike što ga objektivi mogu (jasno i oštro) iscrtati mijenja se ovisno o otvoru objektiva, a proizvođači najčešće navode promjere što ih crtaju njihovi objektivi pri otvorima 1:16 i 1:22. Na slici “Novogradnja 3” vidimo vinjetiranje nastalo zbog prevelikoga pomaka objektiva i nedovoljno zatvorene “blende” (1:11). Za sliku “Novogradnja 4” objektiv je pomaknut prema središtu za 6 milimetara te otvor objektiva smanjen na 1:45, pa je vinjetiranje gotovo sasvim izbjegnuto.

Primjer potrebne veličine kruga kojeg trebaju iscrtati objektivi za 35mm i veliki format

Sinar okrenut kao “kruta kamera” – linije novogradnje “padaju”.

Sinar bez ikakvih korekcija, vertikale

su ravne, ali nije korigirana linija

horizonta.

Prevelik prednji pomak – objektiv “vinjetira”.

Pravilno korigirane vertikale – objektiv vraćen do granice

“vinjetiranja”.

tema broja

24

tema brojatema broja

24

Scheimpflugova su pravila skup optičkih formula što ih je pod zajedničkim patentom objedinio Theodor Scheimpflug na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. No, on otkrića tih pravila koja su kasnije po njemu dobila ime nije pripisao sebi – kao izvor svojih nadahnuća naveo je patent Parižanina Julesa Carpentiera, koji je godine 1901. objavio izum aparata za povećavanje kojim bi korigirao okomite crte na konačnoj slici. Scheimpflugov patent iz 1904. definira fotografske perspektive i njihove projekcije u različitim situacijama s raznom opremom. Scheimpflug nije numerirao svoja pravila, njih su kasnije tako nazvali teoretičari, a za fokusiranje s tehničkom kamerom rabe se pravila 3 i 4. Prva dva pravila matematički definiraju fotografiju, odnosno njezinu perspektivu, a od 5. nadalje Scheimpflug se bavi složenim optičkim sustavima s više zrcala i leća. Zanimljivo je i da Scheimpflugova pravila, iako u praksi jednostavno rabljena, nisu bila znanstveno i tehnički objašnjena gotovo punih 50 godina. Isto tako, ni Carpentier niti Scheimpflug nisu razmišljali o primjeni svojih ideja tijekom snimanja, iako je potonji u crtežima dao naslutiti takvu primjenu. Rabili su ih gotovo isključivo u uređajima za projekcije i povećavanje snimaka.

Scheimpflugov princip, kako se danas naziva način kontrole polja oštrine, govori da je položaj polja oštrine (treća ravnina u formuli) određen sjecištem dviju ravnina foto-aparata: ravninom filma i ravninom objektiva. Kad koristimo “krutu” kameru (klasičan maloformatni ili srednjeformatni aparat), sjecište naših dviju ravnina je u beskonačnosti, te je polje dubinske oštrine isključivo paralelno s ravni-nom našega filma. Rabimo li “optičku klupu”, možemo pomicanjem naše prednje ili stražnje ravnine mijenjati (zakositi) ravninu izoštrenoga kadra, a time i položaj po-lja dubinske oštrine. Ova se tehnika rabi kad u žarištu želimo dobiti i bliske i udaljene objekte, a napose kad fokusom želimo pratiti objekt koji se u prostoru ne proteže paralelno s ravninom našega filma. Osim što na ovaj način mijenjamo položaj polja dubinske oštrine, vrlo često “štedimo” i na vremenu ekspozicije. Zamislite da je prigodom snimanja prikazane ilustracije “Željezničkog mosta” puhao iole jači vjetar: bez ovakve korekcije i “uštede što je ona donosi”, uz potreban otvor objektiva (1:22), imao sam brzinu okidača od 1/30 sekunde – to bi na vjetru moglo biti nedostatno. Nakon korekcije, brzina zatvarača “porasla” je na 1/125 sekunde i udarci vjetra u mijeh kamere bili bi znatno manje opasni.

Na slikama “Željezničkoga mosta” u Zagrebu možete vidjeti primjenu spomenutog efekta.Slika “Most 1” snimljena je bez ikakvih korekcija, a – da bi cijeli most bio izoštren – rabio sam otvor objektiva 1:22. Za sliku “Most 2” stražnji je standard (nosač filma) pomaknut 8 stupnjeva udesno, čime sam blago korigirao dubinsku perspektivu mosta, ali dobio i neželjeno postavljeno polje dubinske oštrine (da bih naglasio efekt u tisku relativno maloga formata, objektiv je otvoren na 1:11).Za sliku “Most 3” prednji je standard (nosač objektiva), sukladno Scheimpflugovu pravilu, pomaknut 12° udesno, čime je polje dubinske oštrine postavljeno paralelno s mostom. Da bih nakon te korekcije cijeli prizor dobio oštrim, nije trebalo smanjivati otvor objektiva (ostao je na omjeru 1:11), čime sam automatski dobio i na brzini zatvarača.

Kruta kamera: tri ravnine su paralelne i ne možemo utjecati na prostiranje polja dubinske oštrine

Optička klupa: pomicanjem prednjega standarda (nosač objektiva) mijenjamo ravninu objektiva i utječemo na prosti-ranje polja dubinske oštrine; u slučaju kakav je na našoj shemi, polje dubinske oštrine nam se svojim donjim dijelom približilo, a gornjim udaljilo.

25

tema broja

25

tema broja

Ne žalim! Za usporedbu: moj Sinar F1 bez kaseta i pločice objektiva teži malo više od 3 kg, a mala Tachihara jedva 1,7 kg. Dimenzije složene Tachihare su 9 x 19 x 21 cm, a Sinara 19 x 30 x 36 cm. A kad poželite staviti kameru u naprtnjaču svaki se gram važe.Zapravo je pravi naziv “field” kamera (tj. onih koje nosite na teren) “folding”

kamera, odnosno “sklopiva” kamera. Dvije su osnovne konstrukcije tih kamera: “flatbed” kamerama se dno otklapa od leđa kamere, te se po tračnicama takva dna vodi nosač objektiva (pandan prednjem standardu kod optičke klupe) u radni položaj; dno “rail-folding” kamera u obliku jakih tračnica nosi preklopni stražnji nosač filma i preklopni prednji nosač objektiva. Potonje su nešto brže za rasklapanje, no i skuplje od, nazovimo ih, običnih sklopivih kamera. Osim cijenom i prenosivošću, sklopive se tehničke kamere od pravih tehničkih kamera razlikuju po mogućnostima svojih pomaka: malobrojne imaju vodoravnu (lijevo/desno) mogućnost klizanja nosača, a krajnje okomiti klizni pomaci dobivaju se nagibom cijele kamere, te potom ispravljanjem prednjeg i stražnjega nosača. Dobrim su dijelom limitirani i nagibi nosača sklopivih kamera, a napose nagibi nosača filma.

Tilt-Shift za 35 mmBavite li se snimanjem arhitekture tek povremeno, ulaganje u tehničku kameru može se činiti odviše velikim (iako vas kompletno zadovoljstvo može stajati otprilike 600 eura), možda vam je i rad s takvom kamerom odviše spor, a ona preteška. U takvom slučaju toplo preporučujem nabavu tzv. “tilt-shift” objektiva za 35 mm SLR fotoaparate. Sve značajnije tvrtke imaju takve objektive u svojoj ponudi. Imao sam

Theodor Scheimpflug (1865. – 1911.), inženjer, kapetan austrijske vojske, za potrebe je vojnoga snimanja iz zraka te pravilne reprodukcije takvih snimaka postavio niz optičkih zakonitosti iz kojih su kasnije proizašla pravila za fokusiranje tehničkom kamerom.

Lijevo dolje je reprodukcija iz Scheimpflugova patenta koja prikazuje osnovna načela određivanja žarišta stražnjim i prednjim planom. Desno dolje je shema jednog od Scheimpfulgovih projektora koji rabi autorova pravila.

od mahagonija i titana) košta oko 2600 američkih dolara (trenutno oko 2000 eura). Moj je izbor pao na istočnoazijske kamere, te sam – nakon kontakta s trgovcima i spoznaje da bih vrlo simpatičnu i modularniju, no neznatno skuplju kinesku kameru morao čekati gotovo mjesec dana – izabrao japansku Tachiharu 45GF za nepunih 600 dolara.

Nekomu tko gotovo svakodnevno u jednu od tehničkih kamera ulaže kasete s filmom ovo sigurno nije pohvalan detalj, no dobrodošla je ilustracija opasnosti što vas čekaju. Preciznost i strpljivost nužne su pri radu ovakvim kamerama, a ja sam ove ilustracije snimio pekući u neposrednoj blizini meso na roštilju, te nisam “kvrcuo” kasete prije umetanja. Naime, film u kasete ne sjeda mikrometarskom preciznošću

(da je tako, bilo bi ga vrlo teško uložiti), te kasetom treba lagano lupiti (uvijek istim kutem) u dlan da bi film za svaki snimak jednako sjeo. Lako je vidjeti odstupanja koja su posljedica moje brzopletosti. Na sreću, čak da je i posao u pitanju, ove bi male pogreške bilo lako ispraviti u Photoshopu odnosno prekadrirati prigodom povećanja.

!

Da bih bez ikakvih pomaka snimio pročelje ove kuće, morao sam stati točno pred metalizirani prozor; snimio sam, dakako, i sebe sama (slika lijevo). Kad trebamo izbjegnuti ovakve pojave, ili kad u kadru trebamo “izbaciti” neki element iz perspektive, služimo se tehnikom sličnoj tehnici korigiranja okomitih linija, no ovoga puta radimo pomake lijevo – desno. Tako sam za desnu sliku pomaknuo fotoaparat otprilike 1 m ulijevo, na okomicu između vrata i prozora, zadržao i prednji i stražnji plan paralelnima s kućom, te prednji plan pomaknuo 16 mm udesno. Ovim sam pomakom uklonio svoj odraz u prozoru, a zadržao ravnima i okomite i vodoravne linije arhitekture.

26

tema broja

prigodu isprobati ih nekoliko, a zadnji kojim sam radio je i nadasve prihvatljive cijene. Riječ je o ukrajinskom objektivu jednostavna naziva “Photex S&T-Lens” žarišne dužine 35mm s kliznim otvorom objektiva od 1:2.8 do 1:22 (http://www.dvdtechcameras.com/lens/35slrl/112/112.htm). Obveza mi je istaknuti da je riječ o objektivima za sasvim klasične 35mm SLR fotoaparate, a ne za digitalne u kućištima koja jedino svoje korijene vuku iz klasičnoga svijeta (ponekad nespretno nazivanoga “analognim” ili “filmskim”). Naime, koliko god se ponekad i sam veselim kad s digitalnim aparatom

mogu olakšati i ubrzati “proizvodnju” snimaka, moram napomenuti da u svijetu arhitekture uobičajeni digitalni fotoaparati još nisu dostigli film. Problem je poglavito u njihovoj nekompatibilnosti s klasičnom optikom, a posebice s ovakvim objektivima koji značajno mijenjaju ulazni kut svjetla do fotoosjetljivoga medija. Snimati arhitekturu digitalnim SLR “35mm-like” fotoaparatima znači dobiti svugdje jednako neoštru snimku. A cilj je upravo suprotan. No, nakon ove napomene vrijeme mi je prijeći na opis rada “tilt-shift” objektiva uz dodatak da ova napomena baš i ne vrijedi u potpunosti na “srednjeformatnim” digitalnim aparatima (odnosno na digitalnim leđima za srednjeformatne aparate), gdje su neki vrhunski objektivi već prerađeni za paralelni put svjetla na fotoosjetljivi medij.

Optička načela rada s ovom vrstom objektiva ista su kao i pri radu s tehničkom kamerom, no znatno manjih mogućnosti. Konstruirani su tako da imaju jednu vrstu pomaka u jednoj osovini: ako su postavljeni tako da ispravljaju okomitu perspektivu – posmak po okomici (shift) – nagib (tilt) se može rabiti isključivo vodoravno. Jednostavnije rečeno, omogućeni pomaci postavljeni su jedan naprema drugom pod pravim kutom. S tehničkim kamerama, napose s onima konstruiranima sustavom “optičke klupe”, možete kombinirati više raznih pomaka istodobno, primjerice: okomiti posmak prednjega plana za ravnanje crta, nagib prednjega plana udesno za kontrolu polja oštrine po dubini, te okomiti i vodoravni posmak stražnjega plana za pravilan smještaj prizora u kadar. Želite li pretjerivati, ostaju vam na raspolaganju još dva pomaka stražnjeg i jedan pomak prednjega plana, no u upravo opisanu prizoru snimanja arhitekture oni bi vjerojatno bili isključeni. Naime, vodoravni i okomiti nagib stražnjega plana mijenjaju odnose veličina elemenata u kadru, a rabe se kad želimo naglasiti promjene u perspektivi, dok bi okomiti nagib prednjega plana mogao pokvariti, a sigurno bi otežao čuvanje prethodno podešenoga polja oštrine. Rad s PC (Perspective Control) objektivom na 35 milimetarskome fotoaparatu poprilično je nespretan, ne toliko zbog malih navoja i malih pomaka, nego zbog male slike u tražilu koju je doista teško nadzirati. Toplo bih preporučio uporabu tražila s dodatnim lećama. Dotični ukrajinski objektiv pokazao se vrlo kvalitetnim s dovoljnim pomacima – posmak od 11 milimetara u jednu stranu, te nagib od 8 stupnjeva u obje strane. U bajunetu objektiva je sustav utora i “kuglagera” koji omogućuju precizne pomake za 15° u bilo kojem smjeru, tako da se smjer posmaka može podešavati ovisno o prizoru što ga snimamo.

Iako malen, relativno jeftin (365 američkih dolara) i u usporedbi s raznim objektivima japanskoga porijekla nešto grublje izvedbe, ovaj se ukrajinski objektiv pokazao nadasve upotrebljivom alatkom. Zbog maloga formata s kojim radi (24 x 36 mm) ne trebaju mu izrazito veliki pomaci, a zahvaljujući širokom vidnom kutu ostavlja dojam velike dubinske oštrine.

“Shift” (slike gore) i “Tilt” (slike dolje) pomaci. Na malim je slikama objetiv u “nultom položaju”.Na većoj slici desno vidimo kombinirani pomak i nagib zajedno s okretom objektiva za 15 stupnjeva.

Ilustracije snimljene s Photex S&T objektivom:– Ograda staroga savskoga šetališta (lijevi niz slika): prva je slika snimljena bez ikakvih korekcija; na drugoj je objektiv zakošen horizontalno do krajnjih granica, što se pokazalo prevelikim pomakom: fokus više nalikuje makro ili teleobjektivu nego širokokutnom objektivu. Treća je slika snimljena s nagibom od samo 5 stupnjeva, što je bilo dovoljno da cijela ograda bude u fokusu uz relativno širok otvor objektiva.– Novogradnja (donji niz slika) koju sam izabrao kao motiv za ilustraciju snimljena je i na 35mm filmu. Na zadnjoj je slici lako uočljivo malo pokrivanje objektiva (u odnosu na Schneiderov Super-Angulon što sam ga rabio na 4 x 5 inča) koje je rezultiralo vinjetiranjem.

27

tema brojaDa bismo ilustrirali raznolikost ponude kamera formata 4 x 5 inča, odsurfali smo na popularni eBay i pogledali zgotovljene dražbe ove kategorije. Valja napomenuti da svi vlasnici ovih kamera nisu bili voljni slati aparate u Europu, no od ovdje pokazanih kamera takvih je samo 5 ili 6. Cijeni aparata valja dodati i troškove transporta te carinske troškove koji, na žalost, ovise prvenstveno o dobroj volji dežurnoga birokrata, a manje o važećim zakonima. Tako sam, primjerice, imao poveća okapanja prigodom carinjenja četrdesetak godina starog Super-Angulona – u jednom trenu ga je gospođa na carini bila spremna ocariniti kao “antikvitet”... No, to su ipak rjeđi nesporazumi. U pregledu ovih aparata nadasve veseli da je uz neke od njih u ovim sasvim razumnim cijenama uključena i dodatna oprema (objektivi, kasete, kovčezi).

Orbit,76 USD

Crown Graophic,109 USD

Calumet,139 USD

Toyo 45D,160 USD

Sinar F,345 USD

Calumet,482 USD

Toyo Field,489 USD

Zone VI,820 USD

Tachihara,861 USD

Horseman,865 USD

Linhof Technika,899 USD

Sinar Norma, 635 USD

Sinar P,1100 USD

Arca Swiss,1211 USD

Toyo Field,1505 USD

Sinar X,2495 USD

Sinar P2,3500 USD

Shen-Hao,350 USD

Tachihara 45GF i Schneider G-Claron 210 mm f=1:9 pod

nadvožnjakom na Savskoj cesti u poziciji za snimanje

dijela tornja Hoto sa šiljkom “iza leđa”.

Fuji Provia 100, 1/2 sek. f=1:64.

Da je željeznički nadvožnjak barem malo viši, da sam

se mogao nekoliko metara udaljiti, osim manje

prometnih zastoja, mogao bih snimiti i cijeli toranj – objektiv je to dopuštao, no Tachiharu

sam pomacima doveo do krajnjih granica.