Tad Williams - TORANJ ZELENOG ANĐELA - I. DIO

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Kralj Elija, sada već lutka u šakama prijetvornog Pyratesa, poslao je vojsku i grofa Fengbalda da dokrajči izbjeglice koji su se okupili oko utočišta njegova brata Jošue na Kamenu Oproštaja. Opsada Jošuina grada i očajnička bitka koju branitelji vode protiv nadmoćnog neprijatelja središnja je priča ove knjige. Preostali kamenčići u mozaiku polako se slažu, tajne se razotkrivaju jedna po jedna, a narod svijetlih Sitha pod vodstvom princa Jirikika mora donijeti odluku: umrijeti zatvorenih očiju ili uzeti oružje u ruke i stati u obranu ljudskog roda prije nego što se neprirodna oluja sruči na Osten Ard i uništi sve živo. U drugoj polovici trećeg dijela pod nazivom Oluja, Jošua se odlučuje da s preživjelim izbjeglicama krene na Nabban, dok Miramele zagovara iznenadni napad na prijestolni zamak Visotvrđu i osvajanje preostalih dvaju čarobnih mačeva. Sada će Simon morati pokazati od čega je doista sazdan, a pritom će možda pronaći i istinu o svom porijeklu.

Text of Tad Williams - TORANJ ZELENOG ANĐELA - I. DIO

1

[email protected] Williams TORANJ ZELENOG ANELA PRVI DIO knjiga treda sage Sjedanje, Tuga i Trn Ova serija knjiga posvedena je mojoj majci, Barbari Jean Evans, koja me nauila tragati za drugim svjetovima i podijeliti ono to u njima pronaem s drugima. Ovaj posljednji svezak, Toranj Zelenog Anela,koji je sam po sebi maleni svijet patnje i veselja, posvedujem Nancy Deming-Williams, s puno, puno ljubavi. Autorova biljeka / smrt nede gospodstva imat. Mrtve de gole u jedno proimat Sa ovjekom u vjetru pod zapadnom lunom; Kad izbijele im iste kosti, kad ne bude ih vie, Zvijezde de imat pod laktom i stopom; Polude li kako, u zdravlju de biti, Kroz more tonuli, iz mora de izrasti; Izgubljeni ljubavnici, ljubav nede pasti; I smrt nede gospodstva imat... DYLAN THOMAS (iz "I smrt nede gospodstva imat") (prijevod Nikica Petrak)

Svu istinu reci al' okoliaj, U izravnosti uspjeha nema, Istina za nau nasladu slabu Presvijetlo iznenaenje sprema; Kao to munje razornu snagu Tumaimo blagim rijeima djeci, Istina zablistat postepeno mora Da svi ne postanemo slijepci. EMILY DICKINSON Mnogi su mi ljudi pruili veliku pomod u pisanju ovih knjiga, od prijedloga i moralne potpore do presudne logistike pomodi. Eva Cumming, Nancy Deming-Williams, Arthur Ross Evans, Andrew Harris, Paul Hud-speth, Peter Stampfel, Doug Werner, Michael Whelan, predivni ljudi iz DAW Booksa i svi moji prijatelji u GEnieine tek malen (ali vaan) uzorak onih koji su mi pomogli zavriti Priu Koja Mi Je Pojela ivot. Kratak sadraj U meuvremenu Simon zapada u neprilike kao Morgenesov pomodnik. Njih dvojica postaju veliki prijatelji unato Simonovoj sanjarskoj prirodi i doktorovu odbijanju da ga podui iemu to nalikuje na magiju. Za jednog od svojih tumaranja tajnovitim prolazima labirinta Visotvrde, Simon otkriva tajni prolaz i ondje ga umalo uhvati Prvrates. Izmaknuvi svedeniku, ulazi u skrivenu podzemnu odaju i pronalazi Jouu, kojeg dre u zarobljenitvu kako bi ga iskoristili za nekakav straan obred koji planira Prvrates. Simon odlazi po doktora Morgenesa i njih dvojica oslobaaju Jouu i odvode ga u doktorove odaje, gdje Jouu alju na slobodu kroz tunel koji vodi ispod drevnog dvorca. Dok Morgenes tajanstvenim prijateljima alje ptice pismonoe s vijestima o onom to se dogodilo, Prvrates i kraljeva garda dolaze uhititi doktora i Simona. Morgenes pogiba u borbi s Prvratesom, ali njegova rtva omogudava Simonu da pobjegne u tunel. Polumahnit, Simon se probija crnim hodnicima pod dvorcem, koji sadre ruevine stare pala Sitha. Izlazi nae povrinu na grobitu s druge strane gradskih bedema, a onda ga privu svjetlo krijesa. Svjedokom jee udnovata prizora: Pvrates i kralj Elija sudjeluju u obredu s bljedolikim bi ima u crnim haljama. Blijedi stvorovid daju Eliji neobian sivi ma uznemirujude modi, zvan Tuga. Simon bjei. ivot u divljini na rubu velebne ume Aldheorte je bijedan pa je tjednima kasnije Simon gotovo mrtav od gladi i iscrpljenosti, ali jo daleko od svog cilja, Jouine sjeverne tvrave Naglimund. Pribliivi se nekoj umskoj kolibi da prosi, pronalazi neobino bide uhvadeno u stupicu - jednog od Sitha, rase koja se smatrala mitskom ili barem davno iezlom. umar se vrada, ali prije nego to uspije ubiti nemodnog Sithu, Simon udarcem obara umara. Sitha, jednom osloboen, zastaje tek da odapne bijelu strijelu na Simona, a potom nestaje. Novi glas kazuje Simonu da uzme bijelu strijelu, da je ona Sithin dar .

2

[email protected] pridolica je trol zvan Binabik, koji jae na golemoj sivoj vuici. On kazuje Simonu da je bio samo u prolazu, ali da de sada otpratiti djeaka u Naglimund. Simon i Binabik doivljavaju mnoge pustolovine i udnovate zgode na putu za Naglimund: shvadaju da im prijeti neto vie od kralja i njegova savjetnika lienih svojeg zarobljenika. Na koncu, kad ih stanu proganjati nezemaljski bijeli psi koji nose ig Olujnog vrha, zloglasne planine na dalekom sjeveru, primorani su potraiti zaklon Gelojine umske kude, povevi sa sobom par putnika koje su spasili od pasa. Geloj, jeziava umska ena na glasu kao vjetica, razgovara s njima i suglasna je da su se drevni Norni, opaki roaci Sitha, nekako upleli u sudbinu kraljevstva Svijetlog Ivana. Progonitelji ljudske i ine prirode prijete im na putu za Naglimund. Nakon to je Binabik nastrijeljen, Simon i jedan od spaenih putnika, mlada slukinja, moraju se nastaviti probijati kroz umu. Napada ih kos-mati div, a spaava tek pojavljivanje Jouine lovake druine. Princ ih dovodi u Naglimund, gdje Binabik lijei svoje rane i gdje se potvruje da je Simon upao u stravian vrtlog dogaaja. Elija uskoro dolazi osvojiti Jouin dvorac. Simonova suputnica, mlada slukinja, zapravo je princeza Miriamele koja putuje preruena, bjee pred svojim ocem, za kojega se boji da je poludio poddi Prvratesovim utjecajem. Preplaen narod odasvud se sjatio u Naglimund k Joui, svojoj posljednjoj zatiti od poludjelog kralja. Dok princ i ostali raspravljaju o skoranjoj bitki, udnovat stari Ri-meranin zvan Jarnauga pojavljuje se u dvorani za vijedanje. On je pripadnik Saveza pergamene, kruga uenjaka i upudenih iji su lanovi bili Morgenes i Binabikov uitelj, a on donosi jo mranih vijesti. Njihov neprijatelj, kae on, nije samo Elija: kralj prima pomod od Inelukija, Kralja Oluje, koji je nekod bio princ Sitha - ali koji je mrtav ved pet stoljeda i iji bestjelesni duh sada vlada Nornima s planine Olujni vrh, blijedim roacima protjeranih Sitha. Strahotna arolija sivog maa Tuge prouzrokovala je Inelukijevu smrt - ali i ljudski napad na Sithe. Savez pergamene vjeruje da su Tugu darovali Eliji kao prvi korak nekog nedokuivog osvetnikog plana, plana koji de zemlju dovesti pod jaram neumrlog Kralja Oluje. Jedina nada potjee iz proroanske pjesme koja navodi na pomisao da bi 'tri maa' mogla preokrenuti Inelukijevu modnu aroliju. Jedan od maeva je Tuga Kralja Oluje, koja je ve u rukama njihova neprijatelja, kralja Elije. Drugi jed rimmersgardska otrica Minneyar, koja se tako nekod nalazila u Visotvri, ali za koju se vie ne zna gdje je.er Tredi je Trn, crni ma najslavnijeg viteza kralja Ivana, sir Camarisa. Jarnauga i ostali smatraju da su mu uli u trag negdje na zaleenom sjeveru. Gajedi slabu nadu, Joua alje Binabika, Simona i nekoliko vojnika u potragu za Trnom, u asu kad se Naglimund priprema na opsadu. I drugi se nalaze pod utjecajem rastude krize. Princeza Miriamele, frustrirana pokuajima svog strica Joue da je zatiti, preruena bjei iz Naglimunda, u drutvu tajanstvenog redovnika Cadracha. Nada se da de se uspjeti probiti do junog Nabbana i zamoliti svoje roake da pomognu Joui. Stari vojvoda Isgrimnur, na Jouin nagovor , zakrabulji svoje prepoznatljive crte lica i kre za njom da je spasi. Tiamak, wranjanski uenjak koji ivide u movari, prima udnu poruku od svog starog mentora Morgenesa koja kazuje o tekim vremenima koja dolaze i daje naslutiti da de Tiamak u njima imati svoju ulogu. Maegwin, kdi kralja Her-nvstira, bespomodno gleda dok joj izdajstvo Velikog kralja Elije uvlai vlastitu obitelj i zemlju u vrtlog rata. Simon, Binabik i njihovi suputnici upadaju u zasjedu Ingena Jeggera, lovca Olujnog vrha, i njegovih slugu. Spaava ih tek ponovna pojava Sit-he Jirikija, kojeg je Simon izbavio iz umareve zamke. Kad sazna za njihovu potragu, Jiriki odlui da de ih otpratiti do planine Urmsheim, legendarnog prebivalita jednog od velikih zmajeva, u potrazi za Trnom. U asu kad Simon i ostali stiu na planinu, kralj Elija dovodi svoju vojsku pred Jouin dvorac u Naglimundu, i premda su prvi napadi odbijeni, branitelji trpe velike gubitke. Napokon seini da se Elijina sila povlai i odustaje od opsade, ali prije nego to stanovnici tvrave mogu slaviti, udna oluja pojavljuje se na sjevernom obzoru, obruivi se na Naglimund. Oluja je oblak pod kojim putuje Inelukijeva strana vojska Norna i divova, pa kad Crvene ruke, glavni sluge Kralja Oluje, razbiju vrata Naglimunda, poinje straan pokolj. Joua i nekolicina ostalih uspijevaju pobjedi iz ruevina dvorca. Prije nego to zamakne u veliku umu, princ Joua proklinje Eliju zbog njegove nepromiljene pogodbe s Kraljem Oluje i zaklinje se da de povratiti krunu njihova oca. Simon i njegovi suputnici uspinju se na Urmsheim, proavi kroz velike opasnosti kako bi otkrili Udunovo drvo, divovski zaleeni vodopad. Ondje pronalaze Trn u pedini nalik na grobnicu. Prije nego to mogu uzeti ma i pobjedi, Ingen Jegger pojavljuje se jo jedanput i napada ih sa svojom etom vojnika. Bitka budi Igjarjuka, bijelog zmaja, koji je godinama drijemao ispod leda. Mnogi na obje strane padaju mrtvi. Jedino Simon ostaje na nogama, naavi se u zamci na rubu provalije; dok se ledeni crv nadnosi nad njim, on podie Trn i zamahuje njime. Zapljuskuje ga zmajeva kipuda krv dok on gubi svijest. Simon se budi u pedini na trolskoj planini Yiqanuc. Njeguju ga Jiriki i erkvnlandski vojnik Haestan. Trn su izbavili s Urmsheima, ali Binabi-ka, osuenog na smrt s Rimeraninom Sludigom, u zarobljenitvu dri njegov vlastiti

3

[email protected] Sam Simon je zaradio oiljke od zmajeve krvi, a irok pramen njegove kose je posve bijel. Jiriki ga naziva 'Snjenopra-meni' i kazuje Simonu da je, za dobro ili zlo, nepovratno oznaen. Kratak sadraj Kamena oprotaja Simon, Sitha Jiriki i vojnik Haestan poasni su gosti u gradu na vrhu planine majunih qanukih trolova. Ali Sludig - iji je rimmersgardski narod stari qanuki neprijatelj - i Simonov trolski prijatelj Binabik nisu tako dobro proli; Binabikov narod dri ih obojicu u zatoenitvu, osuene na smrt. Audijencija kod Pastira i Lovkinje, vladara Qanuca, otkriva da Binabika ne okrivljuju samo za naputanje svojeg plemena, ved i zato to nije ispunio obedanje braka sa Sisqi, najmlaom kderi vladajude obitelji. Simon preklinje Jirikija da posreduje, ali Sitha ima obaveze prema vlastitoj obitelji i u svakom se sluaju odbija uplitati u trolsko poimanje pravde. Netom prije pogubljenja, Jiriki odlazi svojem domu. Iako je Sisqi ogorena zbog Binabikove navodne prevrtljivosti, ne moe podnijeti da ga ubiju. Sa Simonom i Haestanom organizira izbavljenje dvojice zarobljenika, ali dok trae svitak u pe Binabikova uitelja u kojoj sedini spominje Kamen oprotaja - za koju je Simon doznao u viziji - ponovno ih zarobljavaju gnjevni qanu voe.ki Oporuka Binabikova uitelja potvruje trolovu priu o njegovoj odsutnosti, a upozorenja iz oporuke napokon uvjeravaju Pastira i Lovkinju da svim zemljama zaista prijeti opasnost koju nisu razumjeli. Nakon rasprave zarobljenici su pomilovani, a Simon i njegovi suputnici dobivaju doputenje da ostave Yiqanuc i odnesu modni ma Trn izgnanom princu Joui. Sisqi i ostali trolovi dopratit de ih do podnoja planine. U meuvremenu, Joua i mala eta sljedbenika pobjegli su iz razorenog Naglimunda te lutaju umom Aldheorte progonjeni Nornima Kralja Oluje. Moraju se obraniti ne samo od strijela i kopalja nego i od crne magije, ali napokon ih susredu Geloj, umska ena, i Lelet, nijema djevojica koju je Simon spasio pred stranim psima Olujnog vrha. udan par vodi Jouinu druinu umom do mjesta koje je nekod pripadalo Sithama, kamo ih se Norni ne usuuju slijediti zbog straha od krenja drevne Pogodbe izmeu razdvojenih rodova. Geloj im tada kazuje kako moraju otputovati na drugo mjesto jo svetije Sithama, onaj isti Kamen oprotaja kamo je uputila Simona u viziji koju mu je poslala. Miriamele, kdi Velikog kralja Elije i Jouina nedakinja, putuje na jug u nadi da de pronadi Jouine saveznike meu svojom rodbinom na dvo-rima Nabbana; nju prati raskalaen redovnik Cadrach. Zarobljava ih grof Streawe od Perdruina, lukav i podmitljiv ovjek, koji kazuje Miriamele da de je predati neimenovanoj osobi kojoj je ostao duan. Na Miriame-linu radost, ispostavi se daje ta tajanstvena osoba prijatelj, svedenik Di-nivan koji je tajnik lektora Ranessina, voe Majke Crkve. Dinivan je tajni lan Saveza Pergamene i nada se da de Miriamele uvjeriti lektora da potkae Eliju i njegova savjetnika, otpadnikog svedenika Pryratesa. Majka Crkva je pod opsadom, ne samo Elijinom, koji zahtijeva da se Crkva ne uplide u njegovu vlast, ved i Ognjenih plesaa, vjerskih fanatika koji tvrde da im se Kralj Oluje ukazuje u snovima. Ranessin saslua Miriamelinu pri u i vrlo je uznemiren. Simona i njegovu druinu napadnu snjeni divovi na njihovu silasku s visoke planine, a vojnik Haestan i mnogi trolovi izgube ivote. Poslije, dok razmilja o nepravdi ivota i smrti, Simon nehotice probudi sithsko zrcalo koje mu je Jiriki dao kao talisman prizivanja te otputuje Cestom snova najprije susrevi sithskog matrijarha Amerasu, a potom i stranu nornsku kraljicu Utuk'ku. Amerasu pokuava shvatiti spletke Utuk'ku i Kralja Oluje te putuje Cestom snova u potrazi za mudrodu i saveznicima. Joua i ostatak njegove druine napokon izlaze iz ume na travnjake Visokog Thrithinga, gdje ih gotovo odmah zarobi nomadski klan voden poglavarom Marke Fikolmijem, koji je otac Jouine ljubavnice Vorzhe-ve. Fikolmij je kivan zbog gubitka svoje kderi, a nakon to divljaki pretue princa, organizira dvoboj u kojem Joua treba izgubiti ivot; Fikol-mijev plan propada i Joua preivi. Fikolmij je tada prisiljen isplatiti okladu dajudi prinevoj druini konje. Joua, pogoen stidom koji Vor-zheva osjeda pred svojim narodom, oeni se njome pred Fikolmijem i okupljenim klanom. Kad Vorzhevin otac zlurado objavi da vojnici kralja Elije dolaze preko travnjaka da ih zarobe, princ i njegovi sljedbenici odjau na istok prema Kamenu oprotaja. U dalekom Hernvstiru, Maegwin je posljednja od svojeg roda. Njezin otac kralj i njezin brat pali su boredi se protiv Elijina vazala Skalija, a ona i njezin narod pronali su utoite u piljama gorja Grianspog. Maegwin mue neobini snovi te je privlae stari rudnici i pedine ispod Grianspoga. GrofEolair, najvjerniji vazal njezina oca, odlazi u potragu za njom te on i Maegwin zajedno uu u veleban podzemni grad zvan Mezutu'a. Maegwin je uvjerena da tu ive Sithe i da de pritedi u pomod Hernvstircima kao to su inili u davnini. No jedini stanovnici koje otkriju u ruevnom gradu su podzemljai, neobina, plaljiva skupina rudara u dalekom rodu s besmrtnicima. Podzemljai, koji su izvrsni kovai i kamenoresci, otkrivaju da je ma Minneyar za kojim traga Jouin narod zapravo otrica znana pod imenom Svjetloklin, zakopana sa Svijetlim Ivanom, Jouinim i Elijinim ocem. Te vijesti malo znae Maegwin, koju pogaa spoznaja da njezini snovi nisu donijeli pravu pomod njezinu narodu. Jednako je tako uznemiruje ono to ona smatra svojom budalastom ljubavlju prema Eolairu, te izmisli zadatak za njega - da vijest o Minnevaru i zemljovide podzemljakih iskopina, koji ukljuuju tunele ispod Elijina

4

[email protected], Visotvre, odnese Joui i njegovoj eti preivjelih. Eolair je zbunjen i razgnjevljen to je otjeran, ali svejedno odlazi. Simon, Binabik i Sludig ostavljaju Sisqi i ostale trolove u podnoju planine i nastavljaju put preko ledenih prostranstava Bijele pustoi. Tono na sjevernom rubu velebne ume pronalaze drevni samostan naseljen djecom i njihovom skrbnicom, starijom djevojkom zvanom kodi. Tu prenode, sretni to su se sklonili od hladnode, ali pokae se da je kodi vie nego to se ini: u tami, vradbinama ulovi svu trojicu u stupicu, a onda poinje obred u kojem kani prizvati Kralja Oluje i pokazati mu daje otela ma Trn. Jedan od nemrtvih Crvenih Ruku pokae se zahvaljujudi Skodinoj aroliji, ali jedno od djece omete ritual i privue u-dovian roj kopaa. kodi i djeca poginu, ali Simon i ostali pobjegnu ponajvie zahvaljujudi Binabikovoj neustraivoj vuici Qantaqi. Simon je gotovo izbezumljen od misaonog dodira Crvene Ruke te pobjegne svojim suputnicima, jau udari udi drvo i izgubi svijest. Propadne u neku guduru te ga Binabik i Sludig ne mogu prona Napokon, puni kajanja, onidi. uzmu ma Trn i nastave putem prema Kamenu oprotaja bez njega. Nekoliko ljudi osim Miriamele i Cadracha stiglo je u lektorovu palau u Nabbanu. Jedan od njih je Jouin saveznik vojvoda Isgrimnur koji traga za Miriamele. Drugi je Prvrates, koji donosi lektoru Ranessinu kraljev ultimatum. Lektor javno prekori i Prvratesa i Eliju; kraljev poslanik odlazi s gozbe, prijetedi osvetom. Te nodi Prvrates mijenja oblik pomodu arolije koju su mu dale sluge Kralja Oluje te postaje sjenovit stvor . Usmrti Dinivana, a onda brutalno ubije lektora. Poslije podmetne poar u dvoranama kako bi osumnjiio Ognjene plesae. Cadrach, koji se jako boji Prvratesa i koji je proveo nod nagovarajudi Miriamele da pobjegne s njim iz lektorove palae, napokon je udarcem onesvijesti i odvue. Isgrimnur pronalazi Dinivana na samrti koji mu da znak Saveza Pergamene za Wranjanina Tiamaka i uputi ga da ode u krmu zvanu Pilipina zdjela u Kwanitupulu, gradu na rubu movara juno od Nabbana. Tiamak je u meuvremenu primio poruku od Dinivana i nalazi se na putu u Kvvanitupul, iako mu putovanje umalo zavri kad ga napadne krokodil. Ranjen i u vrudici, napokon stie u Pilipinu zdjelu gdje ga nimalo srdano doeka nova gazdarica. Miriamele se probudi shvativi da ju je Cadrach prokrijumario u spremite nekog broda. Dok je redovnik leao u pijanom snu, brod je otplovio. Ubrzo ih pronae Gan Itai, Niskia iji je posao uvati brod od prijetedih vodenih stvorenja zvanih kilpe. Iako se Gan Itai svide slijepi putnici, ona ih svejedno preda vlasniku broda, Aspitisu Prevesu, mladom nabbanskom plemidu. Daleko na sjeveru Simon se budi iz sna u kojem je ponovno uo sitsku enu Amerasu i u kojem je otkrio da je Kralj Oluje Ineluki njezin sin. Simon je sada izgubljen i sam u bespudima snijegom prekrivene ume Aldheorte. Pokuava upotrijebiti Jirikijevo zrcalo da pozove pomod, ali nitko se ne odaziva njegovoj molbi. Napokon krede na put, nadajudi se da ide u pravom smjeru, iako zna da nema velikih izgleda da iv prijee desetke milja u snijegom zakovanoj umi. Nekako preivljava hrane se kukcima i travom, ali samo je pitanje vremena kada dedi posve poludjeti ili umrijeti od gladi. Napokon ga spaava pojava Jiriki-jeve sestre Aditu, koja je stigla kao odgovor na poziv zrcala. Ona izvede neku vrstu arolije putovanja koja kao da pretvara zimu u ljeto, pa kad je arolija gotova, ona i Simon nau se u skrivenoj sithskoj tvravi Jao e-Tinukai'i. To je mjesto arobne ljepote i bezvremenosti. Kad ih Jiriki doeka, Simonovo veselje je veliko; nekoliko trenutaka kasnije, kad ga odvedu da vidi Likimeyu i Shima'onarija, roditelje Jirikija i Aditu, to se veselje pretvara u uas. Voe Sitha izjavljuju da Simon mora kod njih ostati zauvijek, jer nijednom smrtniku nikad nije bio doputen ulazak u tajni Jao eTinukai'i. Jouu i njegovu druinu progone u sjeverne travnjake, ali kad se napokon okrenu kako bi pruili oajniki otpor, otkriju da ti progonitelji nisu Elijini vojnici ved Thrithinani koji su napustili Fikolmijev klan kako bi se pridruili princu. Zajedno pod Gelojinim vodstvom napokon stiu do Sesuad're, Kamena oprotaja, velebnog kamenog brijega usred iroke doline. Sesuad'ra je bila mjesto gdje je bila sklopljena Pogodba izme Sitha i Norna i gdjeu je dolo do razdvajanja dvaju rodova. Joui-na izmuena druina obraduje se to se napokon zatekla u sigurnoj luci barem na neko vrijeme. Takoer se nadaju da de sada otkriti koje de im svojstvo triju Velikih maeva omoguditi da poraze Eliju i Kralja Oluje, kao to je obedano u drevnoj Nissesovoj pjesmi. U Visotvri, Elijino ludilo naizgled postaje sve dublje, a grof Guth-wulf, nekod kraljev miljenik, poinje sumnjati u kraljevu sposobnost vladavine. Kad ga Elija prisili da dotakne sivi ma Tugu, Guthvvulfa gotovo razori udna unutranja mod maa i nakon toga vie nije isti. Rahela Zmajevna, nadzornica sobarica, jo je jedna stanovnica Visotvre uznemirena onim to se dogaa oko nje. Doznaje da je svedenik Prvrates odgovoran za ono to ona smatra Simonovom smrdu te odluuje da se neto mora poduzeti. Kad se Prvrates vrati iz Nabbana, ona ga ubode noem. Svedenik je postao tako modan da mu od uboda ostane samo rana, ali kad se okrene da zgromi Rahelu arolijom unitenja, umijea se Guthvvulf i oslijepi. Rahela umakne u strci. Miriamele i Cadrach, ispriavi vlasniku broda Aspitisu daje ona kdi nieg plemida, gostoljubivo su prihvadeni; posebno je Miriamele obasuta velikom panjom. Cadrach postaje sve mrzovoljniji, a kad pokua pobjedi s

5

[email protected], Aspitis ga baci u okove. Miriamele, osjetivi daje uhvadena u zamku, bespomodna i sama, doputa Aspitisu da je zavede. U meuvremenu Isgrimnur tekom mukom stie na jug u Kvvanitu-pul. Pronalazi Tiamaka u svratitu, ali ni traga od Miriamele. Njegovo razoaranje ubrzo nadvlada zaprepatenje kad otkrije da je stari sla-boumnik koji u svratitu radi kao vratar zapravo sir Camaris, najve di vitez za vladavine Svijetlog Ivana, ovjek koji je nekod nosio Trn. Za Ca-marisa se dralo da je umro prije etrdeset godina, ali to se zaista dogodilo ostaje tajnom, jer je stari vitez nerazuman poput malog djeteta. I dalje nosedi ma Trn, Binabik i Sludig pobjegnu snjenim divovima izradivi splav i otplutavi preko golema jezera koje je stvorila oluja, a koje je nekod bilo dolina oko Kamena oprotaja. U Jao e-Tinukai'iju Simonovo zatoenitvo je vie dosadno nego strano, ali on se uvelike boji za svoje prijatelje u prvim bojnim redovima. Sithska Prva Pramajka Amerasu poziva ga k sebi i Jiriki ga dovodi u njezinu neobi nu kudu. Ona ispita Simonove uspomene traedi neto to bi joj pomoglo razotkriti planove Kralja Oluje, a onda ga otpusti. Nekoliko dana kasnije Simon je pozvan na sastanak svih Sitha. Amerasu objavljuje dade im redi to je saznala o Inelukiju, ali najprije izgrdi svoj narod zbog oklijevanja da se bori i njihove nezdrave opsjednutosti uspomenama i, napokon, smrdu. Ona iznese jednog od Svjedoka, predmet koji, poput Jirikijeva zrcala, doputa ulaz na Cestu snova. Amerasu upravo kani pokazati Simonu i okupljenim Sithama to Kralj Oluje i nornska kraljica rade, ali umjesto toga pojavi se sama Utuk'ku u Svjedoku i proglasi Amerasu ljubiteljicom smrtnika i zabadalom. Tada se oituje jedan od Crvene Ruke i dok se Jiriki i ostali Sithe bore protiv plamene aveti, Ingen Jegger, smrtni lovac nornske kraljice, silom upada u Jao e-Tinukai'i i ubija Amerasu, uutkavi je prije nego to je mogla podijeliti svoja otkrida. Ingena ubiju, a Crvenu Ruku otjeraju, ali teta je ved poinjena. Dok su svi Sithi zaokupljeni tugovanjem, Jirikijevi roditelji opozovu svoju presudu i putaju Simona da ode, s Aditu umjesto vodi a, iz Jao e-Tinukai'ija. Odlazedi, on opaa da je vjeno ljeto Sitha postalo malo hladnije. Na rubu ume Aditu ga smjeta u amac i daje mu Amerasin paket koji mora odnijeti Joui. Simon se zaputi preko jezera kinice do Kamena oprotaja gdje ga susre njegovi prijatelji. Neko vrijeme Simon i ostali bit de nadu sigurnom od sve vede oluje.

Predgovor Guthwulf, grof od Utanveata, prijee prstima naprijed-natrag po za-deranom drvu Velikog stola Svijetlog Ivana, uznemiren neprirodnim mukom. Osim glasnog disanja peharnika kralja Elije i zveketa lica po zdjelama, velika je dvorana tiha - kudikamo tia nego to bi trebala biti dok gotovo tucet ljudi jede svoj veernji obrok. Tiina je dvostruko vie titala slijepog Guthwulfa, iako to nije bilo posve iznenaujude: ovih dana samo je nekolicina jo veerala za kraljevim stolom, a ti koji su provodili vrijeme u Elijinoj prisutnosti naizgled su sve vie i vie eznuli pobjedi ne izazvavi pritom sudbinu neim tako riskantnim kao to je razgovor za stolom. Prije nekoliko tjedana pladeniki kapetan zvan Ulgart iz Livadnih Thrithinga nainio je pogreku naalivi se lakoj kreposti nabbanskih ena. To je bilo uobiajeno miljenje Thrithinana, koji nisu shvadali ene koje su liile svoja lica i nosile haljine koje su otkrivale ono to su stanovnici kola smatrali sramotnom koliinom gole koe. Ulgartova gruba ala inae bi prola nezamijedeno u drutvu drugih mukaraca, a bududi da je malo ena jo ivjelo u Visotvri, samo su mukarci sjedili oko Elijina stola. Ali pladenik je zaboravio - ako je uopde i znao - da je ena Velikog kralja, koju je ubila thrithinka strijela, bila nabbanska plemkinja. U asu kad je stigao desert, Ulgartova je glava ved visjela o sedlu Erkvnstraara, na putu do kolaca na Nearulakim vratima da je pregledaju ondanji gavrani. Mnogo je vremena prolo otkad je razgovor za stolom u Visotvri plijenio panju, pomisli Guthwulf, ali ovih dana obroci su se jeli u gotovo pogrebnoj tiini, isprekidanoj tek stenjanjem oznojenih slugu - a svaki je teko radio da nadoknadi nekoliko nestalih drugova - i povremenim nervoznim pohvalama koje bi ponudili rijetki plemidi i dvorski slubenici koji nisu mogli izbjedi kraljev poziv. Sada je Guthwulf zauo amor tihog govora i prepoznao sir Fluire-nov glas kako neto apde kralju. Stari se vitez upravo vratio iz rodnog Nabbana, gdje je sluio kao Elijin poslanik knezu Benigarisu; nodas je sedio na poasnom mjestu uz desnicu Velikog kralja. Starac je rekao Guthwulfu daje njegov sastanak s kraljem ranije tog dana proao sasvim obino, ali Elija se ipak doimao zabrinutim tijekom cijelog obroka. Guthvvulf nije mogao o tome suditi vidom, ali desetljeda provedena u njegovoj prisutnosti omogudavala su mu da pripoji sliku svakom napetom pregibu glasa, svakoj neobinoj primjedbi Velikog kralja. Osim toga, Guthvvulfov sluh, miris i dodir, koji su se inili pojaanima otkad je izgubio vid, bijahu jo otriji u blizini Elijina stranog maa Tuge.

6

[email protected] je kralj prisilio Guthwulfa da dotakne ma, sivo sjeivo inilo mu se gotovo poput ivog stvora, poput neega to ga je poznavalo, to je zastraujude svijesti tiho ekalo, poput grabeljivca koji mu je uhvatio miris. Sama njegova blizina jeila mu je kou i napinjala svaki ivac i tetivu. Ponekad usred nodi, dok je grof od Utanveata leao budan u tami, umiljao bi kako moe osjetiti otricu kroz stotine lakata kamena koje su dijelile njegove odaje od kraljevih, sivo srce ije je otkucaje jedino on mogao uti. Elija naglo odgurne stolicu. Zauje se kripa drva po kamenu od koje su svi preplaeno zamukli. Guthvvulf zamisli lice i kalee zaustavljene u zraku, dok iz njih kaplje tekudina. "Proklet bio, starce," zarei kralj, "slui li meni ili onom tenetu Benigarisu?" "Samo vam prenosim to je knez rekao, Visosti", drhtavo de sir Flui-ren. "Ali mislim da nije htio vrijeati. Naiao je na potekode du granica s thrithinkim klanovima, a i Wranjani su se u posljednje vrijeme uzjogunili..." "to me briga?!" Guthwulf je gotovo mogao vidjeti kako Elija suava oi, toliko je puta promatrao promjene koje je gnjev izazivao na kraljevim crtama. Njegovo bi blijedo lice postalo udkasto i pomalo vlano. U posljednje vrijeme Guthvvulf je uo kako sluge apdu daje kralj jako smravio. "Pomogao sam Benigarisu da se domogne prijestolja, Aedon ga prokleo! I dao sam mu lektora koji se nede uplitati!" Nakon to je to izustio, Elija zastane. Guthvvulf, jedini od cijelog drutva, zau kako Prvrates, koji je sjedio preko puta slijepom grofu, otro uvlai dah. Kao da sluti da je otiao predaleko, kralj se ispria nesigurnom alom i vrati tiem razgovoru s Fluirenom. Guthvvulf je na trenutak sjedio kao zgromljen, a onda ustro podigne licu, jedu da prikrije svoj iznenadnidi strah. Kako je izgledao? Jesu li svi buljili u njega -jesu li svi opazili njegovo izdajni ko rumenilo? Kraljeve rijei o lektoru i Prvratesov uzdah upozorenja odjekivali su bez prestanka u njegovim mislima. Ostali su nedvojbeno pretpostavili da je Elija aludirao na svoj utjecaj prilikom odluke da popustljivi eskritor Vel-ligis naslijedi Ranessina kao lektor - ali Guthvvulf je znao da nije bilo tako. Prvratesova nelagoda kada se inilo da bi se kralj mogao izlanuti potvrdila je ono u to je Guthvvulf ved napola sumnjao: Prvrates je ubio Ranessina. A sada je Guthvvulf bio siguran da je Elija to znao - da je moda ak i naredio ubojstvo. Kralj i njegov savjetnik sklopili su pogodbu s demonima i ubili najvieg Bojeg svedenika. U tom asu, sjededi u visokom drutvu za stolom, Guthvvulf se osjedao osamljeno poput ovjeka na vjetrovitom vrhuncu. Nede dugo izdrati pod teretom prijevara i straha. Dolo je vrijeme da pobjegne. Radije bi bio slijepi prosjak u najgorim gnojitima Nabbana nego trenutak dulje ostao u ovoj prokletoj i opsjednutoj utvrdi. Guthvvulf odgurne vrata svoje odaje i zastane na dovratku kako bi pustio da ga preplavi hladan zrak iz hodnika. Bila je ponod. ak i da nije uo procesiju alobnih nota kako odzvanjaju s Tornja Zelenog Anela, prepoznao bi dublji dodir hladnode na svojim obrazima i oima, otrinu koju je nod posjedovala kad bi se sunce povuklo na najudaljenije mjesto. Bilo je udno osjedati oima, ali otkad mu je Prvrates spalio vid, oi su postale njegov najosjetljiviji dio, zamjedujudi svaku promjenu u vjetru i vremenu s istananom osjetljivodu finijom od one na vrcima prstiju. Ipak, koliko god su njegove slijepe one jabuice bile korisne, bilo je neeg stranog u takvoj njihovoj uporabi. Nekoliko se nodi budio znojan i bez daha, sanjajudi sebe kao bezlinog gmizavog stvora s mesnatim pipcima koji su mu izbijali iz lica, slijepim kvrgama poput puevih rogova. U svojim snovima jo je mogao vidjeti; spoznaja da je gledao sebe istrgnula bi ga sopdudi iz sna, opet i iznova, natrag u stvarnu tamu koja je sada bila njegov trajni dom. Guthvvulf izae u hodnik dvorca, kao i uvijek iznenaen to se jo nalazi u tami dok je koraao iz jedne prostorije u drugu. Zatvarajudi vrata koja su vodila u njegovu lonicu te tako i eravniku u kojem je tinjao ugljen, hladnoda se pogora. uo je prigueno tandrkanje naoruanih straara na zidovima iza otvorenog prozora, a onda oslunuo kako vjetar jaa i priguuje zveket njihovih surki svojom alobnom pjesmom. Pas se tektanjem oglasi u gradu pod brijegom, a negdje, iza nekoliko zaokreta hodnika, vrata se tiho otvore i zatvore. Guthwulf se na trenutak nesigurno ljuljao naprijed-natrag, a onda nainio par koraka dalje od svojih vrata. Ako kani otidi, mora otidi sada - bilo je beskorisno klatiti se u hodniku. Mora pouriti i iskoristiti horu: dok je cijeli svijet oslijepila nod, nalazili su se ponovno u gotovo ravnopravnim odnosima. to mu je drugo preostalo? Nije mogao podnijeti u to se njegov kralj pretvorio. Ali morao je otidi tajno. Iako je Eliji sada Guthwulf bio od slabe koristi, namjesnik Velikog kralja koji ak nije mogao odjahati u bitku, ipak je Guthwulf dvojio da bi ga njegov negdanji prijatelj jednostavno pustio da ode. Da jedan slijepac ostavi dvorac u kojem je bio hranjen i udomljen te napusti svojeg starog sudruga Eliju, koji ga je titio od Prvratesova pravednog gnjeva, previe je zaudaralo na izdaju - ili bi barem zaudaralo ovjeku na Prijestolju od zmajokosti. Guthvvulf je dugo premiljao o tome, ak je i uvjebao svoju rutu. Spustit de se u Erchester i provesti nod u Sv. Sutrinu - katedrala je bila gotovo pusta, a ondanji redovnici bili su milosrdni prema svakom prosjaku dovoljno hrabrom da provede nodi unutar gradskih zidina. Kad doe jutro, umijeat de se u gomilu ljudi koja odlazi iz

7

[email protected] Starom umskom cestom, putujudi na istok u dolinu Hasu. Odatle, tko zna? Moda prema travnjacima, gdje su se razlijegale glasine da je Joua podizao pobunjeni ku vojsku. Moda u neki samostan u Stanshireu ili drugdje, na neko mjesto gdje de pronadi utoite barem dok Elijina nezamisliva igra napokon sve ne porazi. Sada je bilo vrijeme da prestane razmiljati. Nod de ga skriti od znatieljnih oiju; danje svjetlo pronadi de ga ukonaena u Sv. Sutrinu. Bilo je vrijeme da ode. Ali im se uputio hodnikom, osjetio je pernato laku prisutnost pokraj sebe - dah, uzdisaj, neopisiv osjedaj da je netko tu. Okrenuo se, maudi rukom. Zar ga je netko ipak doao zaustaviti? "Tko...?" Nije bilo nikog. Ili, ako je netko zaista bio blizu, taj je sada nijemo stajao, rugajudi se njegovoj sljepodi. Guthwulf osjeti udnu, naglu kolebljivost, kao da se tlo nakrivilo pod njegovim nogama. Nainio je jo jedan korak i odjednom snano osjetio prisutnost sivog maa, njegovu posebnu silu svuda oko sebe. Na trenutak je pomislio da su se zidovi oko njega uruili. Otar vjetar proao je iznad i kroza nj, a potom nestao. Kakvo je to bilo ludilo? Slijep i nemodan. Umalo je zaplakao. Proklet. Guthvvulf se osokoli i udalji od sigurnosti vrata svoje lonice, ali neobian osjedaj izgubljenosti nastavio ga je pratiti dok se probijao du hodnika Visotvre. Neobini predmeti prolazili su pod njegovim ispitivakim prstima, njean namjetaj i glatko ulatene, ali zamreno slikovite balustrade, ne nalikuju ni na to ega se sjedao izdi ovih hodnika. Vrata odaja u kojima su nekod stanovale dvorske sobarice njihala su se nezakljuana, ali iako je znao da su njihove lonice prazne - nadzornica je prokrijumcarila sve svoje tidenice iz dvorca prije napada na Prvratesa - uo je nejasne glasove kako apdu u dubinama. Guthvvulf zadrhti, ali nastavi hodati. Grof je ved poznavao promjenjivu i nepouzdanu prirodu Visotvr ovih dana: ak i prije nego to je izgubio vid, ona jee postala neobino nestabilno mjesto. Guthvvulf nastavi brojiti svoje korake. Uvjebavao je putovanje nekoliko puta posljednjih tjedana: trebalo je trideset pet koraka do skretanja hodnika, jo dvadesetak do glavnog odmorita, a onda van u uski, prohladni Vrt loze. Pola stotine koraka vie i ponovno se nalazio pod krovom, hodaju di kapelanovom etnicom. Zid je bivao topao pod njegovim prstima, a onda naglo postao vraki vrud. Grof otrgne svoju ruku, dahnuvi od prepasti i boli. Tanak krik do-lepra koridorom. "... T'si e-isi'ha as-irigu...!" Ponovno je pruio drhtavu ruku prema zidu i opipao samo kamen, vlaan i nodno hladan. Vjetar mu uskomea odjedu - vjetar ili mrmor nestvarne gomile. Osjedaj sivog maa bio je vrlo jak. Guthvvulf pohita hodnicima dvorca, prelazedi prstima to je lake mogao po zastraujude promjenjivim zidovima. Koliko je mogao redi, bio je jedino ivo stvorenje u ovim hodnicima. udni zvui i dodiri laki poput dima i krila moljaca bili su samo prikaze, uvjeravao je sebe nisu ga mogle zadrati. Bile su to sjene Prvratesova arobnjakog uplitanja. Nede im dopustiti da ometu njegov bijeg. Nede ostati zatoen u ovom pokvarenom mjestu. Grof dotakne grubo drvo nekih vrata i na svoje divlje veselje otkrije da je dobro izraunao. Borio se da prigui usklik trijumfa i silnog olakanja. Stigao je do malog portala pokraj Velikih junih vrata. Iza njega nalazio se otvoreni zrak i zemljite Unutranjeg bedema. Ali kad ih je otvorio i koraknuo kroz njih, umjesto otrog no dnog zraka koji je grof oekivao, osjetio je puhanje vrudeg vjetra i vrelinu brojnih vatri na svojoj koi. Glasovi su zamorili, bolno, razdraljivo. Majko Boja! Zar se Visotvra zapalila? Guthwulf korakne natrag, ali nije mogao ponovno pronadi vrata. Umjesto toga prsti su mu ostrugali kamen koji je bivao sve vrudi pod njegovim dodirom. amor je polako prerastao u brujanje mnogih potresenih glasova, tiho ali prodorno poput zujanja konice. Ludilo, ree samom sebi, tlapnja. Ne smije se predati. Posrnuo je naprijed, jo brojedi stope. Uskoro su mu noge klizile po blatu zemljita, ali su mu istovremeno pete nekako lupkale po glatkim ploicama. Nevidljivi je zamak prolazio kroz nekakvu jezovitu promjenu, sad plamte i drhtedi, saddi hladan i tvaran, a sve to u potpunoj tiini dok su njegovi stanovnici bezazleno spavali. San i stvarnost inili su se gotovo posve isprepleteni, a njegova osobna tama preplavljena aptavim dusima koji su ga zbunjivali u brojenju, ali Guthwulf se ipak probijao naprijed sa smrknutom odlunodu koja ga je nosila kroz mnoge strahotne pohode kao Elijina zapovjednika. Klipsao je naprijed prema Srednjem graditu, zaustavivi se napokon kako bi se odmdrio - prema njegovim kolebljivim kalkulacijama - blizu mjesta gdje su nekod stajale odaje dvorskog lijenika. Nanjuio je opor vonj izgorjelih greda, posegnuo i osjetio kako mu se pod dodirom mrve u truli prah i odsutno se sjetio poara koji je ubio Morgenesa i nekolicinu drugih. Odjednom, kao da su ih prizvale njegove misli, pucketavi plamenovi zapleu svud oko njega, okruivi ga vatrom. Ovo nije mogla biti iluzija - mogao je osjetiti smrtonosnu buktinju! Vrudina ga je obuhvatila poput ake koja drobi,

8

[email protected] mu se gdje god se okrenuo. Guthvvulf ispusti zaguen krik oaja. Uletio je u stupicu, u stupicu! Mora umrijeti u plamenu! "Ruakha, ruakhaAsu'a!" Sablasni glasovi dozivali su s one strane plamenova. Prisutnost sivog maa bila je sada u njemu, u svemu. Pomislio je da moe uti njegovu nezemaljsku glazbu i jo tie, pjesme njegove natprirodne brade. Tri maa. Tri nesveta maa. Sada su ga znala. Zauo se um poput udaranja brojnih krila, a onda grof od Utanvea-ta odjednom osjeti kako se pred njim pojavljuje otvor, prazna toka u inae neprekinutom zidu plamena - vrata kroz koja je prodirao svje zrak. Nemajudi se kamo okrenuti, prebacio je plat preko glave i zateturao u hodnik tiih, hladnijih sjena.

DIO PRVI Pod nepoznatim nebom Simon zamiri prema zvijezdama koje su plivale u crnoj nodi. Otkrivao je da mu je sve tee ostati budnim. Njegove umorne oi svrnule su se prema najsjajnijem zvijeu, grubom prstenu svjetala koji je lebdio naizgled duljinu ruke iznad razjapljena ruba kupole nalik na slomljenu ljusku jajeta. Tamo. To je bio Kolovrat, zar ne? Doimao se neobino eliptinim -kao da je samo nebo na kojem su visjele zvijezde bilo rastegnuto u nepoznat oblik - ali ako ono nije Kolovrat, to se drugo moglo nalaziti tako visoko na nebu sredinom jeseni? Zec? Ali Ze imao pokraj sebe malu grudiastu zvijezdu - Rep. A Zec nije nikad bio takoje velik. Panda vjetra spusti se u napola uruenu zgradu. Geloj je tu dvoranu zvala Zvjezdarnica - bila je to jedna od njezinih grubih ala, zakljuio je Simon. Samo je prolazak dugih stoljeda otvorio bijelu kamenu kupolu nodnom nebu, pa je Simon znao da to nije zaista mogla biti zvjezdarnica. Sigurno ak ni tajanstveni Sithe nisu mogli promatrati zvijezde kroz svod od vrstog kamena. Vjetar ponovno puhne, ovaj put otrije, nosedi vrtlog snjenih pahulja. Iako su ga potresali drhtaji, Simon je bio zahvalan: studen je odagnala neto od njegove pospanosti. Ne bi valjalo zaspati - ne ove od svih nodi. Dakle, sada sam mukarac, pomisli. Pa, skoro. Skoro mukarac. Simon nadigne rukave svoje koulje i promotri svoju ruku. Pokua napeti miide, a onda se namrti prilino nezadovoljavajudem rezultatu. Prijee prstima kroz dlake na nadlanici, osjedajudi mjesta gdje su posjekotine postale breuljkasti oiljci: ovdje, gdje su Huneovi pocrnjeli nokti ostavili svoj biljeg; ondje, kad se poskliznuo i udario o kamen na Sikkihoqovu obronku. Je li to znailo biti odrastao? Imati mnogo oiljaka? Pretpostavljao je da je takoer morao uiti na ranama - ali to je mogao nauiti iz svega to mu se dogodilo protekle godine? Ne daj da ti ubiju prijatelje, pomisli ogoreno. To sam nauio. Ne idi u svijet i ne daj da te proganjaju udovita i luaci. Ne stvaraj neprijatelje. Toliko o mudrim rijeima koje su ljudi uvijek gorljivo dijelili s njim. Nijedna odluka nije bila tako jednostavna kao to su se inile u propovijedima oca Dreosana, gdje su ljudi uvijek imali jasan izbor izmeu Puta Zla i Puta Aedonova. U Simonovim nedavnim iskustvima svijeta, svi su se izbori svodili na dvije neugodne mogudnosti, s tek neznatnim upudivanjem na dobro i zlo. Piskutanje vjetra kroz kupolu Zvjezdarnice postalo je reskije. Natjeralo je Simona da zakripi zubima. Unato ljepoti zamreno isklesanih biserastih zidova, ovo je ipak bilo mjesto koje mu nije prualo dobrodolicu. Kutovi su bili udni, proporcije namijenjene zadovoljavanju nekog stranog osjedaja za lijepo. Poput ostalih proizvoda svojih besmrtnih arhitekata, Zvjezdarnica je posve pripadala Sithama; nikad nede biti sasvim udobna smrtnicima. Uznemiren, Simon ustane i ushoda se, a tih odjek njegovih koraka izgubi se u zvuku vjetra. Jedna od zanimljivosti u ovoj velikoj krunoj dvorani, zakljui on, bio je njezin kameni pod, neto to Sithe naizgled vie nisu upotrebljavali. Protegnuo je none prste u svojimizmama dok ga je povlaila uspomena na tople, travnate livade Jao e-Tinukai'ija. Ondje je iao bosonog, a svakog je dana bilo ljeto. Prisjedajudi se, Simon prekrii ruke na grudima traedi toplinu i utjehu. Pod Zvjezdarnice bijae nainjen od izvanredno izrezanih i namjetenih ploica, ali cilindrini zid izgledao je kao da je od jednog komada, moda od same tvari Kamena oprotaja. Simon se zadubi u misli. Druge zgrade na ovom mjestu takoer nisu imale vidljiv spoj. Ako su Sithe isklesali sve zgrade na povrini izravno iz kamenih kostiju brda i ako su zasjekli u samu Sesuad'ru - Kamen je naizgled bio ispresijecan tunelima - kako su znali kada prestati? Zar se nisu bojali da de se cijela hrid uruiti, naine li jednu rupu previe? To se inilo gotovo jednako udesnim kao bilo koja druga sithska arolija o kojoj je sluao ili koju je vidio, te jednako nedostupna smrtnicima - znati kada valja prestati.

9

[email protected] zijevne. Usiresu Aedone, kako je nod duga! Zurio je u nebo, u zvijezde koje su se okretale i tinjale. elim se popeti. elim vidjeti mjesec. Simon se zaputi glatkim kamenim podom prema jednom od dugih stubita koja su se u spirali postupno uspinjala po obodnici odaje, brojedi stube dok je iao. To je ved izveo nekoliko puta te duge nodi. Kad je stigao do stote stube, sjedne. Dijamantni sjaj izvjesne zvijezde, koja je bila na pola puta du plitka zareza na tronoj kupoli kad je posljednji put ovamo stigao, sada je stajala blizu njegova ruba. Uskoro de nestati iz vida iza preostale ljuske kupole. Dobro. Barem je neto vremena prolo. Nod je duga, a zvijezde nepoznate, ali barem se putanja vremena nastavljala. Digao se i nastavio penjati, s lakodom idudi uskim stubitem unato blagoj oamudenosti koju bi nedvojbeno izlijeio dug san. Verao se sve dok nije stigao do posljednjeg odmorita, stupovima poduprtog kamenog obruba koji je nekod okruivao cijelu zgradu. Odavno se istroio i vedinom uruio; sada se pruao tek nekoliko kratkih rifova od spoja sa stubitem. Vrh visokog vanjskog zida nalazio se tono iznad Simonove glave. Nekoliko opreznih koraka po odmoritu dovelo gaje do mjesta gdje se pukotina kupole spustila tek malko iznad njega. Podigao je ruke, paljivo traedi oslonac za prste, a onda se povukao uvis. Prebacio je jednu nogu preko zida i pustio je da se klati u praznini. Mjesec, umotan u vjetrom iskidan veo oblaka, svejedno je bio dovoljno jasan da blijede ruevine pod njim zablistaju poput bjelokosti. Simonovo je sjedalo bilo dobro. Zvjezdarnica je bila jedina graevina unutar vanjskog zida Sesuad're koja je stajala jednako visoko kao sam zid, koji je naselju davao izgled jednog jedinog golemog, niskog zdanja. Za razliku od drugih naputenih sithskih obitavalita koja je vidio, odavde se nije uzdizala nijedna kula, nijedan visoki toranj. Kao da je duh Se-suad'rinih graditelja bio ukro ili kao da suden gradili iz nekog korisnog razloga, a ne iz istog ponosa zbog svojega umijeda. Ruevine ipak nisu bile neprivlane: bijeli kamen je sam po sebi imao poseban svjetlucav sjaj, a zdanja unutar vanjskog zida bila su rasprostrta u nacrtu divlje, ali na neki nain uzvieno logine geometrije. Iako je bio sagraen u kudikamo manjem omjeru od onog koji je Simon vidio u Da'ai Chikizi i Enki-e-Shao'saye, sama skromnost njegova opsega i jedinstvenost njegove konstrukcije davale su mu jednostavnu ljepotu drugaiju od onih drugih, vedih gradova. Svuda oko Zvjezdarnice, kao i oko drugih vanijih graevina poput Kude odlaska i Kude voda - kako ih je imenovala Geloj; Simon nije znao jesu li imala veze s njihovom izvornom svrhom - rasprostirao se sustav puteljaka i manjih zgrada ili njihovih ostataka, ije su povezane petlje i zavoji bili jednako vjeto izraeni, ali prirodni poput latica cvijeta. Velik dio povrine bio je obrastao nadirudim raslinjem, ali ak je i samo drvede odavalo znakove nekog rudimentarnog reda, kao to je zeleni prostor usred vilinskog prstena pokazivao gdje je izniknuo drevni niz gljiva. U sredini onoga to je oito nekod bilo naselje rijetke i istanane ljepote leao je neobian, naslagan plato. Sada je vedinom bio prekriven drskom travom, ali ak i na mjeseini jo je pokazivao neke tragove svojeg izvornog, bujnog, zakuastog uzorka. Geloj je to sredinje mjesto zvala Vatreni vrt. Simon, koji je poznavao samo ljudska obitavalita, pretpostavljao je da je to bila trnica. Iza Vatrenog vrta, s druge strane Kude odlaska, stajao je nepomian valoviti greben blijedih stoastih oblika - bili su to atori Jouine druine, sada nabrekli od pridolica koji su tjednima sipili ovamo. Ostalo je vrlo malo mjesta, ak i na irokom plosnatom vrhu Kamena oprotaja; mnogi od najskorijih doljaka nainili su sebi dom u labirintu tunela koji su se pruali ispod kamenog svoda brijega. Simon je sjedio zuredi u treperenje udaljenih logorskih vatri sve dok se nije poeo osjedati usamljenim. Mjesec se inio jako dalekim, njegovo lice hladno i ravnoduno. Nije znao koliko je dugo zurio u praznu tamu. Na trenutak je pomislio da je zaspao i da sada sanja, ali sigurno je taj udni osjedaj napetosti bilo neto stvarno - stvarno i zastraujude. Napregnuo se, ali udovi mu bijahu daleki i mlitavi. inilo se da od Simonova tijela nije preostalo nita osim njegova dva oka. Misli su mu gorjele jasno poput zvijezda koje je vidio na nebu - kad je bilo neba i zvijezda; kad je bilo ne drugog osim ove beskrajneeg tame. Uas je strujao kroz njega. Usiresu, spasi me, je li doao Kralj Oluje? Hode li zauvijek biti crno? Boe, molim te, vrati svjetlost! Kao odgovor na njegovu molitvu, svjetla stadoe tinjati u velikom mraku. Nisu to bile zvijezde, kao to se isprva inilo, ved baklje - sidune tokice svjetla koje su se vrlo polako povedavale, kao da prilaze iz velike udaljenosti. Oblak svjetlucavih krijesnica postane tok, tok postane linija koja je zavijala i zavijala u polaganim spiralama. Bila je to povorka, deseci baklji koje su se penjale uzbrdo kao to se i sam Simon uspeo zavojitom stazom Sesuad're kad je prvi put ovamo stigao iz Jao e-Tinukai'ija. Simon je sada mogao vidjeti prilike u platevima i kukuljicama koje su inile kolonu, tiho mnotvo koje se kretalo obrednom preciznodu. Ja sam na Cesti snova, shvati naglo. Amerasu je rekla da sam joj blie od ostalih ljudi.

10

[email protected] to je to gledao? Niz bakljonoa stigne na ravan i rairi se u treperavu lepezu, te su im se svjetla rasprostrla daleko na obje strane vrha. To je zaista bila Sesuad'ra na koju su se popeli, Sesuad'ra koja je ak i na svjetlu baklji bila oito drugaija od mjesta koje je Simon poznavao. Ruevine koje su ga okruivale vie nisu bile ruevine. Svaki stup i zid stajao je nesruen. Je li ovo bila prolost, Kamen oprotaja kakav je nekad bio, ili je to bila nekaudna bududa inaica koja de jednog dana biti obnovljena - moda kad Kralj Oluje podjarmi cijeli Osten Ard? Velika druina navirala je na plosnato mjesto u kojem je Simon prepoznao Vatreni vrt. Tamo su prilike u platevima zataknule baklje u utore izmeu ploica ili ih poloile na kamena postolja, te je na mjestu zaista procvao vrt vatre, polje treperave, namrekane svjetlosti. Raspirivani vjetrom, plamenovi su plesali; inilo se da su iskre brojem nadmaile same zvijezde. Sada se Simon osjeti naglo privuenim naprijed s uzbibanim mnotvom prema Kudi odlaska. Sruio se kroz svjetlucavu nod, proavi brzo kroz kamene zidove i u arko osvijetljenu dvoranu kao daje bestjelesan. Nije bilo drugog zvuka osim neprestanog uma u njegovim uima. Vieni izbliza, prizori pred njim pomicali su se i mutili na rubovima, kao da se svijet malko iskrivio iz svojeg prirodnog oblika. Usplahiren, pokuao je zatvoriti o i, ali je otkrio da njegovo sanjano ja nije moglo zaprijeiti te vizije: mogao je samo gledati, poput bespomodne prikaze. Mnoge prilike stajahu oko velikog stola. Kugle hladnog ognja bijahu postavljene u nie na svakom zidu, a njihov modri, vatrenonaranast i ut sjaj bacao je sjene po izrezbarenim zidovima. Brojnije i dublje sjene bacao je predmet na stolu, konstrukcija koncentrinih sfera nalik na velebni astrolab koji je Simon uestalo latio za doktora Morgenesa -ali umjesto mjedi i hrastovine, ovaj bijae u cijelosti nainjen od linija svjetlosti koja je tinjala, kao da je netko tekudom vatrom naslikao matovite oblike u zraku. Pokretljive prilike koje su ga okruivale bile su maglovite, ali Simon je bez dvojbe znao da su to bili Sithe. Nitko nije mogao ne prepoznati ono ptije dranje, onu svilenu otmjenost. Sithska ena u nebeskomodroj halji nagnula se prema stolu i pla-menim tragovima iz svojeg prsta vjeto risala vlastite dodatke blistavoj stvari. Kosa joj je bila crnja od sjene, crnja ak i od nodnog neba nad Se-suad'rom. Na trenutak Simon pomisli daje to mogla biti mlaa Amerasu; ali iako je u njoj bilo mnogo toga to je sliilo njegovim uspomenama na Prvu Pramajku, bilo je i mnogo toga to nije. Pokraj nje stajao je bjelobradi mukarac u lepravoj grimiznoj halji. Oblici koji mogahu biti blijedi paroci nicali su mu iz ela, pobudivi u Simonu ubod nelagode - vidio je neto slino u drugim, puno neugodnijim snovima. Bradati se mukarac nagne naprijed i obrati joj se; ona se okrene i prida crteu novu ognjenu vijugu. Iako Simon nije mogao jasno vidjeti lice tamnokose ene, ona koja joj je stajala nasuprot bila je odved prepoznatljiva. Lice joj bijae skriveno pod maskom od srebra, a ostatak tijela pod ledenobijelim halja-ma. Kao odgovor crnokosoj eni, nornska kraljica podigne ruku i usi-jee liniju tamne vatre preko cijele konstrukcije, a onda ponovno mahne rukom i prebaci mreu njenog, zadimljenog grimiznog svjetla preko kugle najblie rubu. Neki je mukarac stajao pokraj nje, mirno motredi svaki njezin pokret. Bio je visok i doimao se kao snano graen, odjeven sav u iljasti oklop crn poput opsidijana. Nije imao masku, ni srebrnu ni inu, ali Simon mu ipak nije mogao dobro vidjeti crte lica. to su to radili? Je li to bila Pogodba rastanka za koju je Simon uo -jer posve je sigurno promatrao i Sithe i Norne okupljene na Sesuad'ri. Mutne prilike poee ivahnije govoriti. Bacali su zavojite i ispresijecane linije plamena u zrak oko sfera gdje su visjele u nitavilu, blistave poput traga odapete vatrene strijele. Njihov se razgovor naizgled sveo na grube rijei: mnogi sjenoviti promatrai, gestikulirajudi s vie gnjeva nego to je Simon vidio u besmrtnicima koje je poznavao, stupe naprijed i opkole glavnu etvorku, ali jo nije mogao uti nita osim muklog hujanja nalik na vjetar ili vodenu bujicu. Plamene kugle u sreditu prepirke razbuktale su se, lelujaju poput lomae kojudi oblizuje vjetar . Simon poeli da se nekako moe primaknuti blie da bolje vidi. Je li to gledao prolost? Zar je sipila iz ukleta kamena? Ilije to bio samo san, plod mate izazvan njegovim dugim bdjenjem i pjesmama koje jeuo u Jao eTinukai'iju? Nekako, bio je siguran da se nije radilo o iluziji. inilo se tako stvarnim, osjedao je da gotovo moe ispruiti ruku... mogao je ispruiti ruku... i dotaknuti... Zvuk u njegovim uima stane blijedjeti. Svjetla baklji i sfera potamne. Simon se s drhtajem vrati u svjesno stanje. Sjedio je na tronom kamenu Zvjezdarnice, opasno blizu ruba. Sithe su nestali. Nije bilo baklji u Vatrenom vrtu i nikog ivog na vrhu Sesuad're osim para straara koji su sjedili uz vatru dolje kod atorskog grada. Smuden, Simon je neko vrijeme sjedio buljedi u udaljene plamenove, pokuavajudi shvatiti to je vidio. Je li to neto znailo? Ili je to bio tek besmisleni ostatak, ime koje je na zid urezao putnik, a koje je ostalo dugo nakon to je te osobe nestalo? Simon se vukao niza stube s krova Zvjezdarnice i vratio svojem gunju. Dok je pokuavao shvatiti svoju viziju, zaboljela ga je glava. Postajalo je sve tee razmiljati sa svakim novim satom.

11

[email protected] stoje oko sebe vrde ovio svoj plat - halja koju je nosio ispod njega nije bila ba topla - ispio je dug gutljaj iz svoje mjeine. Voda iz jednog od Sesuad'rinih izvora bila je slatka i hladna pod njegovim zubima. Gucnuo je jo jednom, uivajudi u okusu trave i sjenovita cvijeda te kucnuo prstima po kamenim ploama. Snovi ili ne, trebao je razmiljati o stvarima koje mu je Deornoth kazao. Ranije te nodi ponavljao ih je toliko puta u svojim mislima da su mu se napokon poele initi poput besmislica. Sada, kad se ponovno pokuao usredotoiti, otkrio je da je litanija koju ga je Deornoth tako paljivo nauio odbijala ostati u njegovoj glavi, a rijei su mu izmicale poput ribe u plitkom jezeru. Misli su mu umjesto toga lutale i on je umovao o svim neobinim dogaajima koje je pretrpio otkad je pobjegao iz Visotvre. Kakva su to bila vremena! Stoje sve vidio! Simon nije bio siguran da bi to nazvao pustolovinom - to mu je previe nalikovalo na neto to zavrava sretno i sigurno. Dvojio je da de kraj biti ugodan, a dovoljno je ljudi umrlo da se rije "sigurno" ini poput okrutne ale... Ali ipak, bilo je to definitivno iskustvo daleko od najluih snova jednog peraa posua. Simon Sanjar sreo je stvorenja iz mitova, bio u bitkama i ak ubio ljude. Naravno, to se pokazalo kudikamo teim nego stoje nekod davno zamiljao, kad se vidio kao mogudeg zapovjednika kraljeve vojske; zapravo, pokazalo se vrlo, vrlo uznemirujudim. Simona su takoer proganjali demoni, bio je neprijatelj arobnjaka, postao je prisan s plemstvom - koje naoko nije prolo ni bolje ni gore od eljadi iz kuhinja i smonica - a ivio je i kao nevoljki gost u gradu neumirudih Sitha. Osim sigurnosti i toplog kreveta, jedino to je nedostajalo u njegovoj pustolovini bile su lijepe djevice. Sreo je princezu -koja mu se svidjela i kad se inila obinom djevojkom - ali ona je davno otila, sam Aedon zna kamo. Otad gotovo da i nije bilo niega u vidu enskog drutva osim Aditu, Jirikijeve sestre, ali ona je previe nadilazila Simonovo nespretno shvadanje. Bila je poput leoparda: prelijepa, ali prilino zastraujuda. eznuo je za nekim vie slinim sebi - ali ljepim, dakako. Protrljao je svoju pahuljastu bradu, opipao svoj istaknuti nos. Mnogo ljepim. Bio je umoran od samode. elio je nekog s kime bi mogao razgovarati - nekoga tko de se brinuti, tko de razumjeti, na nain na koji ak ni njegov trolski prijatelj Binabik nikad nede modi. Nekoga tko de s njime dijeliti stvari... Nekoga tko de razumjeti ono o zmaju, padne mu naglo na um. Simon osjeti jeurke po svojim leima, koji ovaj put nisu bili prouzroeni vjetrom. Bilo je jedno vidjeti viziju drevnih Sitha, bez obzira kako stvarnu. Mnogo je ljudi imalo vizije - deseci luaka na erchesterskom Bojnom trgu vikali su o njima, a Simon je sumnjao da de u Sesuad'ri takve stvari biti jo ede pojave. Ali Simon je sreo zmaja, to je bilo kudikamo vie nego stoje gotovo itko mogao redi. Stajao je pred Igjarjukom, ledenim crvom, i nije ustuknuo. Zamahnuo je svojim maem - pa, jednim maem; bilo je vie nego drsko nazivati Trn svojim - i zmaj je pao. To je zaista bilo neto udesno. Bilo je to neto to nitko osim Svijetlog Ivana nije uinio, a Ivan je bio najvedi od svih ljudi, Veliki kralj. Naravno, Ivan je ubio svojeg zmaja, ali ja ne vjerujem da je Igjarjuk umro. to vie razmiljam o tome, to sam sigurniji. Mislim da se od njegove krvi ne bih ovako osjedao da je zmaj umro. I mislim da nisam dovoljno jak da ga ubijem, ak ni maem kao stoje Trn. Iako je Simon svima tono ispripovijedio to se dogodilo na Urmshei-mu i to on misli o svemu tome, najudnije je bilo to to su ga neki ljudi koji su sada sebi stvorili dom na Kamenu oprotaja svejedno zvali Zma-josjek, smijeedi se i maudi mu kad bi prolazio. Iako se pokuao otresti tog imena, inilo se da su ljudi njegovu suzdranost smatrali skromnodu. ak je uo jednu od novih doseljenica iz Gadrinsetta kako svojoj djeci pria tu priu, verziju koja je ukljuivala slikovit opis zmajeve glave koju je od njegova tijela odijelila silina Simonova udarca. Jednog dana, uskoro, nede biti vano to se zapravo dogodilo. Ljudi kojima se svidio - ili radije, kojima se svidjela pria - redi de da je jednom rukom priklao velikog snjenog zmaja. Oni kojima do njega nije stalo kazivat de da je sve to la. Pomisao da ta eljad iri iskrivljene prie o njegovu ivotu prilino je srdila Simona. inilo se da to na neki nain obescjenjuje cijelu stvar . Ali nisu mu toliko smetali oni koji su nijekali taj doga - oni mu nikad nede modiaj odnijeti onaj trenutak iste tiine i nepominosti na vrhu Urmsheima - ved oni drugi, koji su pretjerivali ili pojednostavnjivali. Oni koji su pripovijedali dogaaj kao priu o bezbrinoj hrabrosti, o nekom izmiljenom Simonu koji se maevao sa zmajevima jednostavno stoga to je mogao ili zato to su zmajevi bili zli, prljavim su prstima kaljali isti dio njegove due. Radilo se tu o neem mnogo vedem, o neem to mu se razotkrilo u blijedim, hladnim oima zvijeri, u vlastitom zbunjenom junatvu i trenutku kad ga je opekla crna krv... krv koja mu je pokazala svijet... svijet... Simon se uspravi. Ponovno je zadrijemao. Tako mu svega, san je bio podmukao neprijatelj. Nisi se s njime mogao suoiti i boriti se; ekao je dok ne pogleda na drugu stranu, a onda bi se polako prikrao. Ali on je dao svoju rije i sada kad postaje mukarcem, njegova je rije morala biti ozbiljno jamstvo. Stoga de ostati budan. Ovo je bila posebna nod.

12

[email protected] sna nagnale su ga na drastine mjere prije svitanja zore, ali nisu ga posve uspjele poraziti. Kad je Jeremija sa svjetiljkom uao u Zvjezdarnicu, tijela napetog od teine njegove misije, naao je Simona kako sjedi prekrienih nogu u lokvi vode koja se brzo ledila, dok mu je mokra crvena kosa padala u oi, a bijeli pramen koji se njome pruao bio ukoen poput sige. Simonovo duguljasto lice ozarila je pobjeda. "Polio sam cijelu mjeinu vode po glavi", ponosno izusti. Zubi su mu kljocali tako glasno da ga je Jeremija morao zamoliti da ponovi. "Polio sam vodu po glavi. Da ostanem budan. to radi tu?" "Vrijeme je", ree ovaj drugi. "Skoro de zora. Vrijeme je da ode." "Ah." Simon nesigurno ustane. "Ostao sam budan, Jeremijo. Nijednom nisam zaspao." Jeremija kimne. Njegov je osmijeh bio oprezan. "To je dobro, Simo-ne. Hajde. Strangveard je zapalio vatru." Simon, koji se osjedao slabo i promrznuto vie nego to je oekivao, prebaci ruku oko koatog ramena drugog mladida da se podupre. Jeremija je sada bio tako mrav daje Simonu bilo teko sjetiti ga se kakav je nekod bio: salast svjedarev egrt, drhtava podbratka, uvijek uspuhan i znojan. Osim opsjednutog izraza koji bi se s vremena na vrijeme pojavio u njegovim zasjenjenim oima, Jeremija je izgledao sasvim u skladu s onim to je bio - naoit mladi titonoa. "Vatra?" Simonove misli napokon sustignu prijateljeve rijei. Bio je prilino oamuden. "Dobra? Ima li hrane?" "Vatra je vrlo dobra." Jeremija je bio ozbiljan. "Neto sam nauio... tamo u talionicama. Kako se loi prava vatra." Polako je odmahnuo glavom, izgubljen u mislima, a onda podigao oi i uhvatio Simonov pogled. Sjena preleti njegovim oima poput zeca gonjenog kroz travu, a onda se njegov oprezan osmijeh vrati. "to se hrane tie - ne, naravno da je nema. Nede je biti jo neko vrijeme i ti to zna. Ali ne brini se, svinjo, vjerojatno de veeras dobiti okrajak kruha ili neto slino." "Psu", ree Simon, ceredi se i namjerno se nagnuvi tako da je Jeremija posrnuo pod dodanom teinom. Tek nakon mnogo psovanja i meusobnog vrijeanja uspjeli su izbjedi da se ne prevale na hladne kamene ploe. Zajedno su oteturali kroz vrata Zvjezdarnice, vani na blijedi sivopurpurni sjaj zore. Isto svjetlo prelilo se pono vrhu Kamena oprotaja, ali nijedna ptica nije zapjevala. Jeremija je odrao rije. Buktinja koja je gorjela u ceradom natkrivenoj odaji oca Strangvearda bila je predivno vruda - to je bilo dobro, jer je Simon svukao odjedu i uvalio se u drvenu kadu. Dok je zurio oko sebe u bijele kamene zidove, u rezbarije zapletene loze i si unih cvjetova, svjetlost vatre mrekala se po zidovima te sed inilo da se oni pomiu pod plitkom ruiastom i naranastom vodom. Otac Strangveard podigne jo jedan lonac vode i izlije ga po Simo-novoj glavi i ramenima. Za razliku od svoje prijanje prisilne kupke, ova je voda barem bila ugrijana; dok je tekla njegovom promrzlom koom, Simon pomisli kako je osjedaj sliniji kolanju krvi nego vode. "... Neka ova... neka ova voda ispere grijeh i sumnju." Strangveard zastane da namjesti svoj oni povez. Jedino mu je mirkavo oko okruivala mrea bora dok se pokuavao sjetiti idu deg odlomka molitve. Simon je znao da su to bili ivci, a ne zaboravljivost: svedenik je proveo vedi dio jueranjeg dana iitavajudi kratki obred. "Neka... neka se tada, ovjek ovako opran i ispovijedan ne boji stati preda Me, kako bih mogao pogledati u zrcalo njegove due i ondje vidjeti odraz valjanosti njegova bida, pravednosti njegove zakletve... pravednosti... njegove zakletve..." Svedenik ponovno zakilji od oaja. "Oh..." Simon pusti da ga obuhvati vrelina vatre. Osjedao se sasvim mlitavo i tupo, ali to nije bilo tako loe uvstvo. Bio je uvjeren da de biti nervozan, ak i ustraen, ali besana mu je nod istopila strah. Strangveard, razdraeno prolazedi rukom kroz nekoliko preostalih pramenova kose, napokon prizove u pamet ostatak obreda i pouri se prema kraju, kao da se boji da de ga sjedanje ponovno napustiti. Kad je zavrio, svedenik pomogne Jeremiji da obrie Simona mekim runicima, a onda mu vrate njegovu bijelu halju, ovaj put s debelim konim pojasom ovijenim oko struka. Dok je Simon navlaio papue, mala se prilika pojavi na ulazu. "Je li sada spreman?" upita Binabik. Trol je govorio vrlo tiho i ozbiljno, kao uvijek pun potovanja prema tuim ritualima. Simon se zapilji u njega i odjednom ga ispuni silna ljubav premaovjeuljku. Tu se nalazio prijatelj, pravi - onaj koji je stajao uz njega u svim nedadama. "Da, Binabik. Spreman sam." Trol ga izvede, a Strangveard i Jeremija su ih slijedili. Nebo je bilo vie sivo nego modro, divlje od iskomadanih oblaka. Cijela povorka uskladi korak sa Simonovim smuenim, pomalo odsutnim hodom dok su izlazili na jutarnje svjetlo. Put do Jouina atora bio je obrubljen promatraima, njih dvjestotinjak, vedinom Hotvigovih Thrithinana i novih doseljenika iz Gadrin-setta. Simon je prepoznao nekoliko lica, ali znao je da su ga ona najpoznatija ekala naprijed kod Joue. Neka su mu djeca mahala. Njihovi su ih roditelji podigli u naru apdudi upozorenja,ja preplaeni da de omesti sveanu prirodu dogaaja, ali Simon se nasmijeio i odmahnuo im. Hladan jutarnji zrak bio je ugodan na njegovu licu. Izvjesna opijenost ponovno ga je zahvatila te je morao potisnuti nagon da se

13

[email protected] nasmije. Tko bi pomislio da de se neto takvo dogoditi? Okrenuo se Jeremiji, ali mladidevo je lice bilo okrenuto od njega, oiju sputenih u meditaciji ili stidljivosti. Dok su stizali na otvoreni prostor pred Jouinim prebivalitem, Jeremija i Strangveard uspore korak i pristupe ostalima koji stajahu u grubom polukrugu. Sludig, ute brade svjee potkresane i spletene u pletenice, osmjehne se Simonu poput ponosna oca. Tamnokosi Deornoth stajao je do njega odjeven u viteko ruho, sa sviraem harfe Sangfugolom, vojvodinim sinom Isornom i starim Sarkom u blizini. Lakrdija, umotan u debeli plat, naoko je mrmljao tihe pritube u uho mladom Rimeraninu. Blie proelju atora stajale su vojvotkinja Gutrun i mala Lelet. Pokraj njih stajala je Geloj. umska ena drala se kao stari vojnik prisiljen da trpi besmislen pregled, ali kad je Simon uhvatio njezin uti pogled, kim-nula je glavom, kao da potvruje zakljuen posao. Na suprotnoj strani polukruga bijae Hotvig i njegovi uvari visoja, njihova visoka koplja strala su poput umarka vitkih stabala. Bijelo jutarnje svjetlo probijalo se kroz zgusnute oblake, mutno blistaju na njihovimdi narukvicama i glavicama kopalja. Simon pokua ne misliti na druge, poput Haestana i Morgenesa, koji su mogli biti prisutni, ali nisu. Uokviren u otvoru izmeu tih dviju skupina stajao je ator sa sivim, crvenim i bijelim prugama. Princ Joua stajao je pred njim, s maem Nai-delom u koricama o boku i tankim srebrnim kolutom na elu. Vorzheva bijae pokraj njega. Nesputana joj je crna kosa, bujna na ramenima, leprala na vjetru. "Tko dolazi preda me?" upita Joua polaganim i odmjerenim glasom. Kao da eli pobiti svoj teki ton, pokazao je Simonu natruhu osmijeha. Binabik paljivo izgovori rijei. "Onaj koji eli postati vitezom, prine - va i Boji sluga. On je Seoman, sin Eahlferenda i Suzane." "Tko govori za njega i kune se da je to istina?" "Binbiniqegabenik od Yiqanuca sam ja i nalazim se zaklinjali da je to istina." Binabik se nakloni. Njegova dvorska gesta poalje val tihog smijeha kroz gomilu. "A je li probdio nod i je li se ispovijedio?" "Jest!" ustro propiskuta Strangveard. "Ispovijedio je - hodu redi, ispovijedio se." Joua prigui jo jedan osmijeh. "Onda neka Seoman stupi naprijed." Na dodir Binabikove male ruke po miici, Simon naini nekoliko koraka prema princu, a onda klekne na koljeno u gustu lelujavu travu. Studen mu prijee kraljenicom. Joua prieka trenutak prije nego to je prozborio. "Hrabro si sluio, Seomane. U vrijeme velike pogibelji, riskirao si svoj ivot za mene i vratio se s modnom nagradom. Sada, pred oima Boga i tvojih prijatelja, spreman sam uzdidi te i udijeliti ti naslov i ast iznad drugih ljudi, ali takoer na tvoja ramena poledi terete tee od onih koje nose obini ljudi. Hode li prisegnuti da de ih sve prihvatiti?" Simon udahne kako bi mu glas bio siguran i da ponovi rijei kojima gaje Deornoth tako paljivo nauio. "Sluit du Usiresa Aedona i svojeg gospodara. Podizat du pale i braniti Boje nevine. Nedu svrnuti pogled s dunosti. Branit du kraljevstvo svojeg princa od neprijatelja tijela i duha. U to se zaklinjem svojim imenom i adu, s Elizijom, Aedonovom svetom majkom, kao svojim svjedokom." Joua stupi naprijed, a onda spusti svoju jedinu zdravu ruku i poloi je na Simonovu glavu. "Tada te proglaavam mojim ovjekom, Seomane, i polijeem na te teret vitetva." Podigne pogled. "titonoo!" Jeremija korakne naprijed. "Tu sam, prine Joua." Glas mu je malko drhtao. "Donesi njegov ma." Nakon trenutka pomutnje - balak se zapetljao o rukav oca Strang-vearda - Jeremija pristupi nosedi ma u njegovim izraenim konim koricama. Bila je to dobro uglaana, ali inae nerazluiva erkvnlandska otrica. Simon osjeti trenutak aljenja to taj ma nije bio Trn, a onda se prekori, nazvavi se nadutim idiotom. Zar nikad nede biti zadovoljan? Osim toga, zamislite sramote ako se Trn ne bi podvrgao obredu pa bi postao teak poput mlinskog kamena. Tada bi ispao prava budala, zar ne? Jouina ruka na njegovoj glavi odjednom seinila tekom poput samog crnog maa. Simon spusti pogled kako nitko ne bi opazio rumen koja mu se irila licem. Kad je Jeremija paljivo privrstio korice o Simonov pojas, Simon isue ma, poljubi balak i naini znak Drveta dok ga je polagao na tlo pred Jouine noge. "U vaoj slubi, gospodaru." Princ povue ruku, a onda isue vitki Naidel iz njegovih korica i dotakne Simonova ramena, desno, lijevo, pa opet desno. "Pred oima Boga i tvojih prijatelja - ustani, sir Seomane." Simon se kolebljivo podigne na noge. Svreno je. Sad je vitez. Njegov se um inio gotovo jednako oblanim poput niskog neba. Nastao je dug trenutak tiine, a onda pone klicanje.

14

[email protected] nakon obreda, Simon se dadudi probudio iz sna zaguljive tame i naao se napola zadavljenim u uzlu gunjeva. Slabo zimsko sunce isijavalo je zrake na Jouin prugasti ator; ipke crvenog svjetla leale su po Simonovoj ruci poput boje. Bio je dan, ohrabrio se. Spavao je, a ono je bio samo straan san... Sjeo je, gunajudi dok se odmatao iz zamrene posteljine. Zidovi atora pulsirali su pod vjetrom. Je li kriknuo? Nadao se da nije. Bilo bi zaista poniavajude da se vritedi probudi u poslijepodne istog dana kada su ga proglasili vitezom zbog hrabrosti. "Simone?" Malena sjena pojavi se na zidu blizu ulaza. "Jesi li budan?" "Jesam, Binabik." Pruio je ruku da dograbi koulju dok se ovjeuljak sagibao kroz atorski zaklopac. "Jesi li dobro spavao? Nije stvar lakode ostati budan cijelu nod, a to se ponekad dade na oteavanje spavanja nakon toga." "Spavao sam." Simon slegne ramenima. "Usnuo sam udan san." Trol nadigne obrvu. "Sjeda li ga se?" Simon razmisli na trenutak. "Zapravo i ne. Nekako mi je promakao. Bilo je neto o nekom kralju i starom cvijedu, o mirisu zemlje..." Odmahnuo je glavom. Misao je nestala. "Tako je, nalazim se misliti, i bolje." Binabik se uzvrti po prinevu atoru, traedi Simonov plat. Napokon ga pronae, a onda se okrene i dobaci ga novopeenom vitezu, koji je navlaio hlae. "Tvoji su snovi esto uznemirujudi za tebe, ali rijetko od velike pomodi u stjecanju vie znanja. Vjerojatno je bolje da te ne nalazi muiti uspomena na svaki od njih." Simon se osjeti blago uvrijeenim. "Znanja? Kako to misli? Ame-rasu je rekla da moji snovi neto znae. To isto ste rekli ti i Geloj!" Binabik uzdahne. "Mislio sam samo da se ne nalazimo imati mnogo srede u otkrivanju njihova znaenja. Dakle, ini mi se boljim da te oni ne mue, barem u ovom asu, kada bi trebao uivati u svojem velikom danu!" Trolovo iskreno lice dostajalo je da se Simon duboko postidi svoje trenutne zlovolje. "Ima pravo, Binabik." Prikopao je pojas s maem. Nepoznata teina bila je jo jedna neobinost u danu punom udesa. "Danas nedu misliti... ni na to loe." Binabik ga srdano pljesne po ruci. "Tako se moj suputnik na mnogim putovanjima nalazi govoriti! Dajmo se na odlazak. Osim ljubaznog ustupanja njegova atora za tvoje spavanje, Joua je osigurao da nas sve eka fin obrok i druga zadovoljstva." Vani, logor atora koji je stajao u zaklonu dugakog sjeveroistonog zida Sesuad're bio je ukraen raznobojnim vrpcama koje su pucketale i leprale na jakom vjetru. Vidjevi ih, Simon si nije mogao pomodi a da ne pomisli na svoje dane u Jao e-Tinukai'iju, uspomene koje je obino potiskivao zbog sloenih i nemirnih osjedaja koji su ih pratili. Sve dananje lijepe rijei nisu mogle promijeniti istinu, nisu mogle odagnati Kralja Oluje. Simon je bio umoran od strahovanja. Kamen oprotaja bio je utoite samo na kratko vrijeme - kako je eznuo za domom, za sigurnim mjestom i osloboenjem od uasa! Amerasu U-Brodu-Roena vidjela je njegove snove. Rekla je da nede morati nositi nove terete, zar ne? Ali Amerasu, koja je vidjela toliko toga, tako er je bila slijepa za neke druge stvari. Moda je pogrijeila i u vezi sa Simonovom sudbinom. Simon i njegovi suputnici meu posljednjima su proli kroz napukla vrata u bakljama osvijetljenu toplinu Kude odlaska. iroka odaja bila je puna ljudi koji su sjedili na prostrtim platevima i gunjevima. Poploeni podovi bili su oideni od stoljetne mahovine i travki; male ognjine vatre gorjele su posvuda. Bilo je malo razloga za veselje u ovim tekim danima: izbjeglice iz mnogih krajeva i raznih narodnosti koje su se tu okupile inile su se odluno veselima. Simona su pozvali da se zaustavi pokraj nekoliko vatri i podijeli estitarsko pide, pa mu je trebao dobar dio sata prije nego to je napokon stigao do visokog stola - masivne, ureene kamene ploe koja je bila dio izvorne sithske dvorane - gdje su ekali princ i ostatak njegove druine. "Dobro doao, sir Seomane." Joua pokae Simonu mjesto sa svoje lijeve strane. "Nai kolonisti Novog Gadrinsetta nisu alili truda da ovu gozbu uine velikom. Ima zeevine i jarebica, piletine, mislim, i dobre srebrne pastrve iz Steffloda." Nagnuo se kako bi prozborio malko tie. Unato tjednima mira, Simon pomisli kako prinevo lice izgleda ispijeno. "Jedi, mome. Dolazi grublje nevrijeme. Moda demo morati ivjeti na salu, kao medvjedi." "Novi Gadrinsett?" upita Simon. "Svi smo tek posjetitelji na Sesuad'ri", ree Geloj. "Princ ispravno smatra da bi bilo drsko nazivati nae naselje imenom njihova svetog mjesta." "A bududi da je Gadrinsett izvor mnogih naih stanovnika, a samo ime je prikladno - Mjesto okupljanja na starom erkvnlandskom - nazvao sam na atorski grad po njemu." Podigao je kale od prekovane kovine. "Novi Gadrinsett!" Druina ponovi njegovu zdravicu. Rijetka prirodna bogatstva doline i ume zaista su dobro bila iskoritena: Simon je jeo s oduevljenjem koje je graniilo s mahnitodu. Gladovao je od podnevnog objeda dan prije, a vedinu nodnog bdjenja zauzimale su

15

[email protected] pomisli na hranu. Nakon nekog vremena puka mu je iscrpljenost oduzela tek, ali sada se vratio u punoj snazi. Jeremija je stajao iza njega, punedi Simonov kale razvodnjenim vinom svaki put kad bi ga Simon ispraznio. Simon jo nije bio pomiren milju da ga dvori njegov prijatelj iz Visotvre, ali Jeremija nije htio drugaije. Kad je bivi svjedarev pomodnik stigao u Sesuad'ru, privuen na istok glasinama o Jouinoj rastudoj vojsci nezadovoljnika, Simon se iznenadio - ne toliko promjeni Jeremijina izgleda, ved tako sidunoj vjerojatnosti da de se ponovno sresti, posebno na ovom neobinom mjestu. Ali ako se Simon iznenadio, Jeremija se zaprepastio kad je otkrio da je Simon iv, a jo vie kad je uo priu o onome to je zadesilo njegova prijatelja. inilo se daje na Simonovo preivljavanje gledao ni manje ni vie nego kao na udo, te se latio sluenja Simonu kao netko tko stupa u vjerski red. Suoen s Jeremijinom postojanom odlukom, Simon je popustio s nemalo stida. Bilo mu je neugodno zbog nesebine odanosti njegova novog titonoe; kad bi, kao to se ponekad dogaalo, natruha njihova starog aljivog prijateljstva izronila na povrinu, Simon je bio mnogo sretniji. Iako je Jeremija natjerao Simona da iznova i iznova prepriava sve to mu se dogodilo, svjedarev egrt je nerado govorio o vlastitim iskustvima. Samo bi rekao da su ga prisilili da radi u talionicama pod Viso-tvrdom i da je Inch, Morgenesov bivi pomodnik, bio okrutan gazda. Simon je mogao naslutiti mnogo toga u neisprianoj prii te je divu koji sporo govori tiho dodao jo jedan zarez na rova zasluene odmazde. Naposljetku, Simon je sada bio vitez, a nije li to bilo ono to su vitezovi radili? Dijelili pravdu...? "Zuri u prazno, Simone", ree gospa Vorzheva, prenuvi ga iz misli. Poinjala je pokazivati znakove da u njoj raste dijete, ali ipak je zadrala malko divlji izgled, poput konja ili ptice koji trpe ljudski dodir, ali koji nikad nede biti sasvim pitomi. Sjetio se kad ju je prvi put vidio u naglimund-skom dvoritu, kako se upitao to je tako lijepu enu moglo initi tako divlje nesretnom. Sada se doimala zadovoljnijom, ali je britkost ostala. "ao mi je, gospo, mislio sam na... na prolost, pretpostavljam." Po-rumenio je. O emu je ovjek razgovarao za stolom s prinevom gospom? "Svijet je udan." Vorzheva se nasmijei, zabavljena. "Da. udan i straan." Joua ustane i stane lupati kaleom o kameni stol sve dok krcata prostorija nije napokon utihnula. Dok je gomila neumivenih lica zurila u prinevu druinu, Simona spopadne nenadano, zapanjuju objavljenje.de Sva ta gadrinsettska eljad, koja je razjapljenih usta gledala Jouu -bila je on! Bila je ono to je on nekod bio! Uvijek je bio izopdenik koji je iz prikrajka promatrao vane ljude. A sada, nekim udom, sasvim nevjerojatno, on je bio pripadnik visoke drube, vitez za prinevim dugim stolom, te su ostali zurili u njega sa zavidu - ali on je ipak bio onaj isti Simon. to je to znailo? "Okupili smo se iz mnogo razloga", ree princ. "Prvo i najvanije, da zahvalimo naem Bogu to smo ivi i zdravi u ovom utoitu, okrueni vodom i zatideni od neprijatelja. Takoer, tu smo da proslavimo sutranji Dan svetog Granisa, sveti dan koji treba svetkovati postom i tihom molitvom - ali koji se no d prije svetkuje uz dobro jelo i vino!" Podizanjem kalea pozdravio je klicanje gomile. Kad se buka utiala, nasmijeio se i nastavio. "Slavimo takoer viteko pomazanje mladog Simona, sada zvanog sir Seoman." Jo jedan zbor klicanja. Simon porumeni i kimne. "Svi ste vidjeli njegovo proglaenje vitezom, vidjeli ste daje primio svoj ma i poloio zakletvu. Ali niste vidjeli - njegov stijeg!" Nastane aptanje dok su se Gutrun i Vorzheva sagibale i podizale smotak tkanine ispod stola; leao je tono pred Simonovim nogama. Isorn se primakne da im pomogne te ga zajedno podignu i razmotaju. "Grb sir Seomana od Novog Gadrinsetta", objavi princ. Na polju poprenih sivih i crvenih pruga - Jouinih boja - leao je obris crnog maa. Isprepleten oko njega poput puzavice nalazio se zmi-joliki bijeli zmaj, ije su oi, zubi i ljuske bile pomno izvezene grimiznom niti. Mnotvo stane hukati i klicati. "Hura za ubojicu zmaja!" vikne neki ovjek; nekolicina ponovi njegove rijei. Simon pogne glavu dok mu se lice ponovno crvenjelo, a onda brzo iskapi svoj vinski kale. Jeremija ga napuni, ponosno se smijee Simon ispije idi. taj. Sve je to bilo sjajno, ali ipak... Duboko u svojem srcu nije si mogao pomodi a da ne osjeti kako su propustili neto vano. Nije se radilo o zmaju, iako ga on nije ubio. Ni o Trnu, iako ono sigurno nije bio Simonov ma, a moda ni Joui nikad nede biti od koristi. Neto nije bilo posve kako valja... Drveta mi, pomisli gadljivo, zar se nikad ne umori od pritubi, sanjaru? Joua je ponovno lupao kaleom. "To nije sve! Nije sve!" inilo se da se princ dobro zabavlja. Sigurno mu je lijepo napokon predsjedati veselom zgodom. "Ima jo!" vikne Joua. "Jo jedan poklon, Simone." Mahne rukom, a Deornoth se udalji od stola, zaputivi se prema dnu dvorane. Brujanje razgovora ponovno se pojaa. Simon ispije jo malo razvodnjena vina, a onda zahvali Vorzhevi i Gutrun na njihovu radu na njegovoj zastavi, hvale vrsnost veziva sve dok se obje ene nisudi stale smijati. Kad je nekoliko ljudi u pozadini gomile poelo vikati i pljeskati, Simon podigne pogled i ugleda Deornotha kako se vrada. Vitez je vodio smeeg konja.

16

[email protected] se zabulji. "Je li to...?" Skoi na noge, udarivi koljenom o stol i epajudi pohita preko nakrcana poda. "Povratnice!" vikne. Prebaci ruke oko kobilina vrata; ona, manje svladana osjedajima od njega, njeno onju-i njegovo rame. "Ali mislio sam daje Binabik rekao da se izgubila!" "I jest", ree Deornoth, smijeedi se. "Kad su Binabik i Sludig upali u zamku divova, morali su osloboditi konje. Jedna od naih izviakih eta pronala ju je blizu ruevina sithskog grada na drugoj strani doline. Moda je tamo nanjuila neto od Sitha i osjetila se sigurnom, jer si rekao da je ved provodila vrijeme medu njima." Simon se ozlovoljio kad se uhvatio da plae. Bio je uvjeren daje kobila bila tek novi dodatak na njegov popis prijatelja i poznanika izgubljenih u ovoj stranoj godini. Deornoth prieka dok nije obrisao oi, a onda ree: "Vratit uje ostalim konjima, Simone. Odveo sam je s krme. Moe je vidjeti ujutro." "Hvala vam, Deornothe. Hvala vam." Simon se teturajudi vrati za visoki stol. Dok je sjedao, primajudi Binabikove estitke, Sangfugol ustane na prinev zahtjev. "Slavimo Simonovu viteku ast, kao to je princ Joua rekao." Svira harfe nakloni se prema visokom stolu. "Ali on nije bio sam na svojem putu, ni po svojoj hrabrosti i rtvi. Poznato vam je da je princ proglasio Binabika od Yiqanuca i Sludiga od Elvritshalle zatitnicima erkvnlandskog kraljevstva. Ali ak i tu, pria nije posve potpuna. Od hrabre estorice koji su se otisnuli na put, samo su se trojica vratila. Spjevao sam ovu pjesmu, nadajudi se da u bududnosti nitko od njih nede biti zaboravljen." Kad mu je Joua kimnuo, stao je prebirati njean niz kajdi na harfi koju mu je izradio jedan od novih doseljenika, a onda je zapjevao. "Na sjeveru dalekom, gdje leden vjetar pue A zubi zime otri su od inja, Iz duboka se bijelog, vjeitoga snijega Uzdie Urmsheim, ledena planina. estorica su jahala na prinev zov Naputajud opkoljeni Erkynland, Sludig, Grimmric, Binabik trol, Ethelbearn, Simon i hrabri Haestan. Traili su Camarisov modni ma Sjeivo iz Nabbana, crni Trn, Iver zvijezde to je s neba pala Da spase prinev izmueni dom..." Dok je Sangfugol svirao i pjevao, aptanje utihne, a muk polegne na mnotvo. ak je i Joua gledao, kao da je pjesma mogla trijumf uiniti stvarnim. Baklje su lelujale. Simon ispije jo vina. Bilo je prilino kasno. Samo je nekoliko glazbenika jo sviralo - Sangfugol je svoju harfu zamijenio lutnjom, a Binabik je iznio svoju frulu prilino kasno - te se plesanje vie ili manje svelo na posrtanje i smijanje. Sam je Simon popio veliku koliinu vina i plesao s dvjema djevojkama iz Gadrinsetta, ljupkom punanom i njezinom mravom prijateljicom. Djevojke su se meusobno doaptavale gotovo cijelo vrijeme, dojmljene Simonom, njegovom mladenakom bradom i visokim astima. Takoer su se nesavladivo hihotale svaki put kad bi pokuao s njima razgovarati. Napokon, zbunjen i prilino razdraen, zaelio im je laku nod i poljubio im ruke, kao to su vitezovi obiavali, to je prouzroilo nove bujice nervoznog smijeha. Bile su zaista prava djeca, zakljuio je Simon. Joua je otpratio Vorzhevu u postelju, a onda se vratio kako bi predsjedao nad posljednjom urom gozbe. Sada je sjedio, tiho razgovarajudi s Deornothom. Oba su mukarca izgledala umorno. Jeremija je spavao u kutu, odluan da ne ode u krevet dok je Simon jo na nogama, unato injenici da je njegov prijatelj imao prednost to je spavao sve do podneva. Ipak, Simon je poeo ozbiljno razmiljati o teturanju u krevet kad se Binabik pojavio na ulazu u Kudu odlaska. Qan-taqa je stajala do njega, njuedi zrak velike dvorane s mjeavinom zanimanja i nepovjerenja. Binabik ostavi vuicu i ue. Domahne Simonu, a onda se zaputi prema Jouinu stolcu. "... Dakle, namjestile su mu postelju? Dobro." Princ se okrene dok je Simon prilazio. "Binabik donosi vijesti. Dobre vijesti." Trol kimne. "Ne znam tog ovjeka, ali ini se da Isorn smatra njegov dolazak vanom stvari. Grofa Eolaira, Hernvstirca," objasni Simonu, "upravo je preko jezera prevezao jedan ribar i doveo ga ovamo u Novi Gadrinsett." Osmjehnuo se na to ime, koje se jo inilo nespretno izmiljeno. "Sada je vrlo umoran, ali nalazi se govoriti da ima za nas vane vijesti, koje de nam dati ujutro ako je princu po volji." "Naravno." Joua zamiljeno pogladi bradu. "Svaka je vijest iz Her-nvstira vrijedna, iako dvojim da je Eolairova pria sretna." "Bilo kako bilo. Meutim, Isorn se takoer naao govoriti," Binabik spusti glas i nagne se blie, "kako Eolair tvrdi da je doznao neto vano o", njegov glas postane jo tii, "Velikim maevima." "Ah!" promrmlja iznenaeno Deornoth. Joua je asak utio. "Dakle tako", napokon de on. "Sutra, na Dan svetog Granisa, moda demo doznati ima li na izgon svijetlu ili tamnu bududnost." Ustao je i prevrnuo kale, zavrtjevi ga prstima. "U postelju, onda. Sutra du poslati po sve vas, kad se Eolair odmori." Princ se zaputi preko kamenih ploa. Zbog baklji je njegova sjena skakutala po zidovima.

17

[email protected]"U postelju, kao to se princ naao redi", osmjehne se Binabik. Qan-taqa se probije naprijed, proguravi glavu ispod njegove ruke. "Ovo de biti dan za dugo sjedanje, Simone, zar ne?" Simon je mogao samo kimnuti.

Lanci svakojake vrste Princeza Miriamele je razmiljala o oceanu. Kad je bila mala, jedna od njezinih dojilja rekla joj je da je more bilo majka planina, da je sve kopno poteklo iz mora i da de mu se jednog dana vratiti, upravo kao to je izgubljena Khandia navodno nestala u zaguljivim dubinama. Ocean koji je udarao o litice pod njezinim domom iz djetinjstva u Meremunduinio se prilino gorljivim ponovno osvojiti stjenoviti kraj. Drugi su nazvali more majkom udovita, kilpa i krakena, oruka i vodenih utvara. Crne dubine, znala je Miriamele, zaista su vrvjele udnim stvarima. Vie no jednom neka bi se golema, bezoblina gromada nasukala na Meremundove kamenite plae i leala trunudi na suncu pred prestraenim, oaranim oima lokalnih stanovnika sve dok je plima ponovno ne bi otkotrljala u tajanstvene dubine. Nije bilo sumnje daje more raalo udovita. A kad je Miriamelina roena majka otila i nije se vratila, a njezin otac Elija utonuo u mrane misli o smrti svoje ene, ocean joj je postao nekom vrsti roditelja. Unato svojim raspoloenjima, razliitim koliko i ure sunca i mjeseine, hirovitim poput oluja koje su mu valjale povrinu, ocean se pokazao konstantom u njezinu djetinjstvu. U dvorcu njezina oca valovi su je nodu uljuljkivali u san, a svakog bi se jutra budila uz zvuke galebova s pogledom na luku i visoka jedra koja su se mrekala poput cvjetova s golemim laticama dok bi zurila u njih s prozora. Ocean joj je bio mnogo toga, a mnogo joj je i znaio. Ali sve do ovog trenutka, kad je stajala uz krmenu ogradu Oblaka Eadne dok su se bijele kapice Velikog zelenila prostirale sa svih strana, nije shvatila da je on takoer mogao biti zatvor, utvrda iz koje je bilo tee pobjedi nego iz ieg nainjenog od kamena i eljeza. Dok je brod grofa Aspitisa plovio na sjeveroistok od Vinitte, usmjeren prema Firannokom zaljevu i njegovim brojnim otocima, Miriamele prvi put osjeti da se ocean okrenuo protiv nje, dredi je vrde nego to ju je oev dvor ikad sputavao obredima ili oevi vojnici opkoljavali sa svih strana otrim elikom. Pobjegla je tim uvarima, zar ne? Ali kako de pobjedi stotinama milja pustog mora? Ne, bilo je bolje predati se. Miriamele je bila umorna od borbe, umorna od bivanja jakom. Kamene su hridi mogle ponosno stajati vjekovima, ali su naposljetku ipak propadale u ocean. Umjesto opiranja, bilo bi joj bolje da pluta kamo je plime i oseke odnesu, poput naplavljenog drva, oblikovana djelovanjem struja, ali u pokretu, vjeito u pokretu. Grof Aspitis nije bio lo ovjek. Istina, nije se prema njoj ophodio jednako brino kao prije dva tjedna, ali obradao joj se ljubazno - to jest, kad je radila ono to je htio. Stoga de i raditi ono to on hode. Plutat de poput naputene oblice, ne opirudi se, sve dok je vrijeme i dogaaji ponovno ne izbace na kopno... Ruka dodirne rukav njezine haljine. Ona skoi, iznenaena, okrene se i zatee Gan Itai kako stoji iza nje. Niskijino zamreno izborano lice bilo je ravnoduno, ali inilo se da se njezine zlatom posute oi, iako zaklonjene od sunca, ljeskaju. "Nisam te htjela prepasti, djevojko." Primakla se ogradi pokraj Miriamele te su se zajedno zagledale preko nemirnih voda. "Kad nema kopna na vidiku," napokon de Miriamele, "ovjek bi mogao i otploviti preko ruba svijeta. Hodu redi, ini se kao da nigdje nema zemlje." Niskia kimne. Njezina fina bijela kosa leprala joj je oko lica. "Ponekad, nodu, kad sam sama na palubi i pjevam, osjedam se kao da prelazim Ocean Neodreenog i Vjeitog, onaj koji je moj narod preao da stigne u ovu zemlju. Vele da je taj ocean bio crn poput katrana, ali da su kreste valova blistale poput biserja." Dok je govorila, Gan Itai prui ruku i uhvati Miriamelin dlan. Prestraena i nesigurna u to to uiniti, princeza se nije opirala ved je nastavila zuriti u more. asak kasnije Niskijini dugi, konati prsti utisnu joj neto u dlan. "More moe biti samotno mjesto." Nastavi Gan Itai kao da nije svjesna to joj vlastita ruka ini. "Vrlo samotno. Teko je pronadi prijatelje. Teko je znati kome se moe vjerovati." Niskijina ruka se odmakne, nes-tavi u irokim rukavima njezine haljine. "Nadam se da de pronadi ljude kojima moe vjerovati... gospo Marjo." Stanka prije Miriamelina lanog imena bila je nedvojbena. "I ja", ree princeza smeteno. "Ah." Gan Itai kimne. Osmijeh izvije njezina tanka usta. "Izgleda malko blijedo. Moda je vjetar prejak za tebe. Moda bi se trebala vratiti u kabinu." Niskia kratko nagne glavu, a onda se udalji, dok su je bose smee noge vjeto nosile preko palube koja se ljuljala.

18

[email protected] ju je promatrala kako odlazi, a onda podigla pogled prema rudi kormila gdje je stajao grof Aspitis razgovarajudi s kormilarom. Grof podigne ruku da se oslobodi zlatnog plata koji je vjetar omotao oko njega. Opazi Miriamele i kratko se nasmijei, a onda se vrati svojem razgovoru. Nita na njegovu osmijehu nije bilo neobino, osim moda njegove povrnosti, ali Miriamele odjednom osjeti studen u srcu. vrde stisne smotuljak pergamenta u svojoj aci, bojedi se da bi ga vjetar mogao iupati iz njezina stiska i odnijeti ravno k Aspitisu. Nije imala pojma o emu se radilo, ali znala je bez ikakve dvojbe kako nije htjela da ga on vidi. Miriamele se prisili da polako krene palubom, koristedi praznu ruku kako bi se drala za ogradu. Nije bila ni priblino stabilna poput Gan Itai. U polumraku kabine Miriamele paljivo razmota pergament. Morala ga je drati uz plamen svijede da proita sitna, zakuasta slova. Poinio sam mnoga zla, itala je, i znam da se vie ne elite uzdati u mene, ali molim vas, vjerujte da su ove rijei iskrene. Bio sam mnogo ljudi, a nijedan od njih nije zadovoljavao. Padreicje bio budala, Cadrach vucibatina. Moda mogu biti neto bolje prije nego to umrem. Pitala se odakle mu pergament i crnilo te zakljuila da mu ih je sigurno donijela Niskia. Dok je zurila u nezgrapan rukopis, Miriamele pomisli na redovnikove slabe ruke opteredene lancima. Osjeti ubod saaljenja -sigurno mu je bila prava agonija pisati ovo! Ali zastoje nije mogao ostaviti? Zato je nitko nije mogao jednostavno pustiti na miru? Ako ovo itate, onda je Gan Itai uinila kako je obedala. Ona je jedina na ovom brodu kojoj moete vjerovati... Osim, moda, meni. Znam da sam vas prevario i napustio. Ja sam slab ovjek, moja gospo, ali barem sam vas u svojim upozorenjima dobro sluio te to jo uvijek pokuavam. Niste sigurni na ovom brodu. Grof Aspitis jo je gori nego to predmnijevate. On nije samo pozladena kreatura s dvora kneza Benigarisa. On je Pryratesov sluga. Rekao sam vam mnoge lai, gospo, i postoje mnoge istine koje sam drao skrivene. Ne mogu sve izvesti na istac ovim putem. Prsti su mi ved umorni, ruke me bole. Ali redi du vam ovo: nitko iv ne zna zlo svedenika Pryratesa bolje od mene. Nitko iv ne nosi vedu odgovornost prema tom zlu, jer ja sam mu pomogao da postane ono to jest. Duga je to i sloena pria. Dovoljno je redi da sam ja, na svoju vjeitu i stranu sramotu, dao Pryratesu klju od vrata koja nikad nije smio otvoriti. to je jo gore, uinio sam to nakon to sam vidio kakva je on bijesna zvijer. Dao sam mu ga jer sam bio slab i preplaen. To je neto najgore to sam uinio u ivotu tekih pogreaka. Vjerujte mi jedno, gospo. Na svoju alost, dobro poznajem naeg neprijatelja. Nadam se da dete mi vjerovati kad vam kaem da Aspitis ne slijedi samo zapovijedi svojeg gospodara Benigarisa nego radi i za crvenog svedenika. To je u Vinitti bilo opdepoznato. Morate pobjedi. Moda vam Gan Itai moe pomodi. Naalost, mislim da se vie nikad nedete nadi pod onako lakom straom kao u Vinitti. Moj kukavi ki pokuaj bijega to de osigurati. Ne znam kako ni zato, ali preklinjem vas da odete to prije moete. Potecite u svratiste zvano Pilipina zdjela, u Kwanitu-pulu. Vjerujem daje Dinivan poslao druge onamo te vam oni moda pomognu da pobjegnete k svojem stricu Joui. Moram prestati jer me boli. Nedu vas moliti da mi oprostite. Nisam zasluio oprost. Mrlja krvi isprljala je rub pergamenta. Miriamele je buljila u nju dok su joj se oi maglile od suza, sve dok netko nije otro zakucao na vrata, a srce joj se mahnito uzlupalo. Zguvala je poruku u dlanu dok su se vrata otvarala. "Moja slatka gospo," ree nasmijani Aspitis, "zato se skrivate dolje u mraku? Doite, proeta