of 21/21
Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet Preddiplomski studij Hrvatski jezik i književnost / Njemački jezik i književnost Nataša Horvat Žanrovska profiliranost Vjere iznenada Završni rad Mentor prof. dr. sc. Zlata Šundalić Osijek, 2012. brought to you by CORE View metadata, citation and similar papers at core.ac.uk provided by Repository of Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet
Njemaki jezik i knjievnost
Osijek, 2012.
brought to you by COREView metadata, citation and similar papers at core.ac.uk
provided by Repository of Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Saetak
Nekadašnji renesansni i barokni knjievni sjaj u Dubrovniku polako zamire ve u drugoj
polovici sedamnaestoga stoljea da bi u osamnaestom stoljeu potonuo. Stvaralaka snaga iz
prethodnih razdoblja kao i kulturni ivot pada pod utjecaj inozemnih strujanja – francuskih, talijanskih;
prevode se sve više znanstveni radovi, piše se na latinskom, drugim rijeima, ponestalo je originalne
maštovitosti. Kazališni ivot na dalmatinskim podrujima, posebice u Dubrovniku, ugleda se na
francusku modu (prevode se i lokaliziraju Molièreove komedije), talijanske posjete raznih druina;
franezarije i talijanarije vladaju kazališnom scenom, a vapaji za domaom dubrovakom scenom sve
su glasniji. U moru franezarija izviru etiri domae komedije, a jedna od njih je i Vjera iznenada
pohrvaena Francuza Marka Bruerevia. U dubrovaku tradiciju i u ivi narodni jezik zaljubio se na
prvi pogled i to je odluio prenijeti na papir napisavši domau komediju tople atmosfere. Specifinost
Vjere iznenade lei u anrovskom odreenju. Naime, komedija se genološki odreuje kao
sentimentalno-graanska odnosno prosvjetiteljska drama; pribliava se franezariji, a u jezinim i
stilskim posebnostima pronalaze se goldonijevski elementi, elementi vodvilja, isti jezik, domai
dubrovaki dijalozi i dr. Iako komedija nije na istom stupnju kao i Drieve ili Nalješkovieve
komedije, u osamnaestostoljetnom knjievno-stvaralakom siromaštvu ona ima svoj znaaj. Makar
kao i posljednji odbljesak domae komedije u dubrovakoj kazališnoj umjetnosti.
KLJUNE RIJEI: Dubrovnik, komedija, Marko Bruerevi, Vjera iznenada, osamnaesto
stoljee
Sadraj
2.1. Nestali knjievni sjaj Dubrovnika ................................................................ 2
3. Dramsko stvaralaštvo u Dubrovniku ................................................................. 4
3.1. Francuski i talijanski utjecaji ....................................................................... 4
3.2. Potraga za domaom komedijom ................................................................ 5
4. Marko Bruerevi – pohrvaeni Francuz ............................................................ 7
4.1. Biografija i knjievni opus .......................................................................... 7
5. Vjera iznenada .................................................................................................. 8
5.1. anrovska profiliranost ............................................................................... 8
5.3. Prednosti i nedostaci ................................................................................... 15
6. Zakljuak .......................................................................................................... 16
1
Tema je završnoga rada »anrovska profiliranost Vjere iznenada« dubrovakog Francuza
Marka Bruerevia. S obzirom na to da autor stvara u osamnaestom stoljeu kada je dubrovaka
knjievna tradicija na kraju snaga, tj. kada jenjava maštovitost i originalnost domaih autora, postavlja
se pitanje je li zaista komedija domaa ili se ipak mogu pronai strani utjecaji koji su tada u
Dubrovniku vladali (francuski i talijanski). Pregledavajui saetu kontinuiranost hrvatskih komedija
napisanih na dubrovakom tlu, istrait e se specifinost Bruerevieve komedije Vjera iznenada, tj.
koji su njezini nedostaci, a koje su njezine prednosti; u emu je posebnost njezinih jezinih i stilskih
osobina, no prije nego što se istraivanje fokusira na sr teme, na samom poetku ukratko e se proi
povijesni pregled knjievnosti u osamnaestom stoljeu (posebno e biti naglašena knjievnost u
Dubrovniku) i što se dogaalo s kazališnom scenom i dramskim stvaralaštvom u dubrovakoj
knjievnosti.
2
2.1. Nestali knjievni sjaj Dubrovnika
»Dva su sklopa inilaca odredila putove i oblike ivota i razvoja hrvatske knjievnosti u XVIII.
stoljeu. Prvo je konstelacija politikih prilika i okolnosti u kojima su se našli pojedini hrvatski krajevi,
a drugo su ideološke i filozofske struje što su se u Evropi raale pa onda s raznih strana zapljuskivale i
Hrvatsku.« (Bogiši 1974: 293)
I dok je u doba renesanse i baroka plodno tlo hrvatskoga knjievnoga stvaralaštva vrvjelo od
djela i pisaca (Marin Dri, Petar Hektorovi, Ivan Gunduli, Ignjat urevi, Junije Palmoti su samo
neka od imena koja su ušla u antologiju hrvatske knjievnosti i koja su ne samo obiljeila razdoblja,
ve i pridonijela svojim djelima ondašnjim i današnjim teoretiarima, povjesniarima, knjievnim
kritiarima materijala za prouavanje) - osamnaesto je stoljee polako gubilo knjievni sjaj. Stoljee
racionalizma i prosvijeenosti, bilo je prvenstveno doba erudicije i znanosti. Gotovi svi tadašnji
evropski veliki pisci bavili su se znanošu (Kombol, 1945: 328) i nije bilo knjievnika koji se nije
bavio znanstvenim radom (Bogiši, 1974: 295), ali u hrvatskoj knjievnosti osamnaestoga stoljea
nema velikih pojedinaca, nema knjievnika koji bi se isticali dubinom i širinom nadahnua i koji bi
svoje osobne preokupacije i vizije povezali s univerzalnim problemima ovjekova postojanja na zemlji
te sve to oitovali u djelima snana i velika umjetnikog dometa. (Bogiši, 1974: 294)
Povijesna i politika zbivanja u kojima se hrvatski narod našao u osamnaestom stoljeu
rezultirala je znatnim razlikama u uvjetima ivota izmeu pojedinih krajeva i pojedinih društvenih
slojeva, što se odraavalo i u rezultatima na podruju kulturnog stvaranja. Vrijeme kada je dalmatinsko
podruje vodilo glavnu rije u hrvatskoj knjievnost, jednostavno je poelo blijedjeti, a dominantnu
ulogu u ivotu i razvoju hrvatske kulture preuzimaju sjeverni krajevi (Varadin, Zagreb, Poega,
Osijek, Krievci, Vukovar, Karlovac i dr.). (Bogiši, 1974: 295)
Dubrovnik, grad koji je u doba renesanse slovio kao središte kulturnih zbivanja te koji je bio
sjedište naših muza ve je poslije Ignjata urevia više grad uspomena nego izvornog stvaranja.
(Kombol, 1945: 324) Propadanje knjievnog rada u Dubrovniku poinje ve u drugoj polovici XVII.
stoljea. Javljaju se nova obiljeja dubrovake knjievne sredine od kojih jedno su povodi, a drugo
posljedice knjievne dekadanse. (Vodnik, 1913: 302)
3
Meutim, ne moe se u potpunosti rei da je knjievni rad u Dubrovniku nestao. On je u XVIII.
stoljeu imao i dalje uvjete za ivot i stvaranje u slobodi, samo što je zbog povijesnih prilika gubio
snagu i to su osjeali i sami Dubrovani. (Bogiši, 1974: 294)
Mjesto nekadašnje bujnosti knjievnih vrsta i ideja zamijenila je monotonost, koja nije mogla
utjecati na dalji razvitak, stoga je i ona jednim dijelom bila povod opadanju knjievnog rada. (Vodnik,
1913: 303)
3. Dramsko stvaralaštvo u Dubrovniku
3.1 Francuski i talijanski utjecaji
Dramska knjievnost razvijala se u Hrvatskoj takoer kao i u drugim evropskim zemljama.
Zaeci su u crkvenim skazanjima i prikazanjima koja su kao liturgike igre francuskog podrijetla
izvoena najprije u Zagrebu da bi se tri stoljea kasnije pod utjecajem Italije, naroito razvila u
dalmatinskim gradovima. Podvojenost hrvatskih zemalja od strane Bizanta, Rima, Venecije, Turske,
Maarske, Francuske i Austrije nije pogodovala kako ekonomsko-politikom tako ni kulturnom
razvoju. Stoga nije ni udo da je u takvim okolnostima hrvatska komediografija XVII. i XVIII. stoljea
relativno slabo obraen dio naše literarne povijesti. (Fotez, 1967: 7)
U Dubrovniku tijekom osamnaestoga stoljea polako zamire nekada iv kazališni ivot koji se
temeljio na tradiciji dugoj dva stoljea. Malo je domaih autora, a iz susjedne Italije naviru
profesionalne kazališne druine donosei sve eše na našu obalu maske komedije dell'arte. (Ereiz,
2011: 7) Nekada ivahni kazališni ivot u Dubrovniku skoro je obamro; samo iz godina 1773. i 1775.
ima vijesti o hrvatski prikazivanim kazališnim komadima u Dubrovniku. (Kombol, 1945: 384)
Od baroka, razdoblja visoke kazališne kulture koja je produivala na pozornici renesansne
tradicije modificirajui ih prema ojaalom aristokratsko-dvorskom ukusu (Kombol, 1984: 302), trajniji
kazališni ivot Dubrovnika sve se više kamenio u svojoj društvenoj strukturi, drugim rijeima bio je
gotovo ve na zalazu svoje autonomne glumišne kulture. (Batuši, 1978: 149)
5
Usprkos crnim oblacima koji su zamraili kazališno stvaralaštvo u Dubrovniku, ono nije u
potpunosti nestalo. Naprotiv, Dubrovnik je još uvijek pravi glumišni grad, pun svakovrsnih priredaba.
U njemu ponajprije djeluju hrvatski amateri sa svojim repertoarom, zatim talijanske drame i operne
druine. (Batuši, 1978: 155) Inozemni su utjecaji još koliko toliko dopirali do dalmatinskih krajeva,
odravali i poticali autore da stvaraju. Italija koja je neko bila voditeljica europskog prosvjetnog
ivota (Vodnik, 1913: 303), Dubrovanima više nije bila toliko zanimljiva. U knjievnom i uope
kulturnom ivotu osjea se snaan utjecaj iz Francuske. U Dubrovniku je postalo osobito cijenjeno
poznavati francuski jezik, itati francuske knjige i uope slijediti francusku modu. (Bogiši, 1974:
350) Pomahnitalo ludilo za svime što je francusko oduševilo je same Dubrovane i u sklopu toga to
oduševljenje su nazvali franezarijama, prema talijanskom francesaria. (Ereiz, 2011: 7)
U sklopu snanog i opeg društveno-modnog prodora francuskog jezika i francuskih obiaja i
nazora naišao je i francuski utjecaj u suvremenu dramsku knjievnost i kazalište. Dubrovaki miljenik
osamnaestoga stoljea postaje Molière, ali autori se ne povode za njim, tj. ne oponašaju ga, ne pišu
drame na molièreovski nain (dok su se za velikim talijanskim uzorima povodili) niti pišu drame »iz
vlastita pera« (nedostatak vlastite originalnosti i kreativnosti), ve se prevode i lokaliziraju Molièreove
komedije. (Vodnik, 1913: 303) U samo nekoliko desetljea u prvoj polovici stoljea prevedena je
veina Molièreovih komedija – od 34 Dubrovani su preveli 24. (Bogiši, 1974: 351) Dubrovaki
prevodioci Molièrea postupali su s originalom vrlo slobodno, uzimali su ga teka kao temelj, a onda su i
mjesto radnje i likove, dogaaje, odnose, zbivanja pa i mnoge pojedinosti prevodili i organizirali prema
vlastitom nahoenju, prema onome što su vidjeli oko sebe i što su smatrali da moe i na pozornici u
Dubrovniku oivjeti i izazvati zanimanje. Svi dubrovaki prijevodi Molièra puni su domaih,
dubrovakih elemenata, pojedinosti i aluzija. (Bogiši, 1974: 352) To je samo dokaz da je Dubrovnik s
jedne strane bio u izravnom kontaktu s Europom, a s druge strane i u njima je odraena dubrovaka
svakidašnjica onog vremena. (Fotez, 1967: 18)
Osim francuskog utjecaja knjievnici su pisali i na talijanskom i latinskom jeziku. Kako su u
Dalmaciji sve eše nadirale talijanske kazališne grupe stoga nije ni udo da se u hrvatskom dramskom
stvaralaštvu, posebice u Dubrovniku, mogu pronai utjecaji i suvremenog talijanskog teatra –
Goldonijeva djela, prijevodi talijanskog dramatika Metastasija (Batuši, 1978: 157); osim franezarije i
6
talijanarije moe se pronai i primjetan utjecaj “crne” jakobinske drame1 (Ereiz, 2011: 23). Sve ostalo
što se zbivalo na dubrovakoj sceni osamnaestoga stoljea proteklo je u znaku stranaca – od glumaca
pjevaa do plesaa – kojima e tek povremeno u njihovim nastupima »pomagati« domai glazbenici,
lanovi stalnoga dubrovakog kazališnog orkestra. (Batuši, 1978: 157)
I koliko je god prevoenje stranih djela i gostovanje stranih kazališta u Dubrovniku
predstavljalo kulturni dogaaj vrijedan panje, time je s druge strane pomanjkalo suvremene domae
dramske knjievnosti. Izvorna dubrovaka komediografija kao da je sasvim izgubila poticaje i snagu za
originalno stvaranje. (Fotez, 1967: 19) Moda se naizgled inilo da e komedije koje su pisane, drugim
rijeima prevedene i preraene, u to doba ojaati kazališnu scenu, no to je bila samo slaba jeka nekad
snanih glasova, mreškanje valia na pustim obalama, dalekim od puine gdje bjesni stvaralaka bura
(Fotez, 1967: 19).
Usprkos slabom stvaralaštvu hrvatskih drama ipak se mogu pronai malobrojne komedije na
hrvatskom jeziku. Autori koji su se uspjeli izboriti za domau dramu su: Marko Bruerevi, Antun
Ferdinand Putica, Miho Sorkoevi i Vlaho Stulli. U tim domaim dubrovakim komedijama taknuta je
osnova drame, u njima vidimo domaa dubrovaka lica, domae tipove, domae narjeje, ivot i
obiaje (Vodnik, 1913: 303), ali knjievna vrijednost svih tih komedija nije bila znatna kao ni knjievna
vrijednost Bruerevieve komedije Vjere iznenada koja je od svih njih jedina i tiskana. (Kombol, 1945:
385)
1 Jakobinska ili crna drama nastala je u Engleskoj u doba vladavine Jamesa I i obrauje londonske teme sa specifino
graanskog stajališta. esto su to ivahne slike iz ivota gradskih obrtnika ili se pokazuju crte sentimentalnosti i
senzacionalizma (Warnke, 1976: 73).
4. Marko Bruerevi – pohrvaeni Francuz
4.1 Biografija i knjievni opus
Marko Bruerevi pravim imenom Marc Bruere Desrivaux sin je francuskog konzula, nie je
škole završio u Dubrovniku i u djetinjstvu je bio predodreen da ivi na podruju nekoliko jezika.
Morao se boriti ak sa etiri: kod kue sluio se francuskim, s prijateljima govorio je hrvatski dok je
latinski i talijanski uio u školi. (Dayre, 1941: 48) Premda mu je francuski bio materinji jezik, najviše
je pisao na hrvatskom i talijanskom, ali sauvalo se i nešto njegovih latinskih tekstova. Poput oca i
mladi je pjesnik ušao u dravnu slubu pa je u Travniku 1804. bio francuskim konzulom. Kad ga je
sluba francuskog diplomata odvela u druge krajeve svijeta, njegova ljubav prema Dubrovniku,
prihvaanju tradicije i jezika hrvatskih pisaca nisu se izgubili. (Jeli, 2004: 141)
Ljubav prema dubrovakoj tradiciji odrazila se i u njegovom privatnom ivotu. Nakon što mu je
umrla prva ena ponovno se oenio u Dubrovniku svojom sluavkom Marom kojoj je i poslije
posveivao eznutljive ljubavne pjesme. Stoga nije ni udno što u svojoj komediji Vjera iznenada više
panje je posvetio likovima sluškinja Pave i Maruše što ujedno znai da nije divinizirao aristokratski
ivot, ve se više pribliio puku.
Bruerevi je za ivota malo objavljivao i to naješe talijanske prigodnice. Sav njegov opus na
hrvatskom jeziku razbacan je po knjinicama Praga, Pariza i Petrograda ili je ostao netiskan. Piševe
epistole prijateljima, zatim zbirka koleda (suvremena koleda Zvjezdoznanci /Novak, 2003: 174/, koja se
u doktorskom radu Silvane Ereiz ubraja meu maskerate2) i karnevalskih pjesama te mali kanconijer
ljubavnih stihova glavne su sastavnice Bruerevieva opusa. U tim tekstovima velikom su svjeinom
objedinjeni duh starih dubrovakih maskerata (upe i spravljenice), zvuk ulinih popijevaka i iskustva
moderne romantiarske poezije. I u drugim dijelovima Bruerevievog opusa mogu se proitati dirljivi
zborovi ponienih dubrovakih sluškinja (posebice maskerata). (Novak, 2003: 174)
Naturalizirani Dubrovanin pisac je s ironijskim pomakom, bio je vjesnik romantiarskih
emocija; daleko od suvremenih pjesnikih škola, ali svjesno okrenut dubrovakoj pjesnikoj tradiciji.
Bio je jedan od pretea hrvatskog nacionalnog romantizma, a svojom komedijom Vjera iznenada
pokušao je zadnjim snagama oivjeti sjaj domae i tople dubrovake komedije. (Novak, 2003: 174)
2 Ereiz, Silvana, Tipologija likova u dubrovakoj komediji 18. st., Zagreb, 2011., str. 17. (rukopis).
8
5. Vjera iznenada
5.1 anrovska šarolikost
Komedija se bavi svakodnevicom obinih, malenih ljudi, iz ega proizlazi njezina sposobnost
prilagodbe svim društvima i velika raznolikost izraajnih oblika. (Ereiz, 2011: 27) Kazališne predstave
(komedije) odravale su se u Dubrovniku kontinuirano od šesnaestoga stoljea. Ve tada su Dubrovani
imali priliku u svom gradu gledati eruditne komedije i pastorale Marina Dria kao i farse Nikole
Nalješkovia. Sedamnaesto stoljetne smješnice spojile su nasljee eruditne komedije s poticajima
suvremene talijanske komedije dell´arte. (Ereiz, 2011: 355)
Osamnaestostoljetna komedija u Dubrovniku vue svoje podrijetlo od Menandra, Plauta,
Terencija pa sve do Molierea u franezarijama koje su tada nastale zrcale se mnoge znaajke vremena i
svakodnevnice osamnaestoga stoljea. Tematiziraju privatne odnose u Dubrovniku, pokazuju odnos
Dubrovana prema ljubavi, braku, obitelji, ali i prema slugama i strancima. Svi ti komini elementi
dubrovakog ivota zahvaeni su i u komediji Vjera iznenada (Vodnik, 1913: 321), što je ujedno i
dokaz kako je sam pisac temeljito doivio Dubrovnik i upoznao ne samo dubrovaki govor ve i
dubrovake odnose. (Bogiši, 1974: 355)
Pišui Vjeru iznenada, pomiješao je, tj. kombinirao razliite dramske anrove, što od stranih
utjecaja što od domaih. S obzirom na to da su u Bruerevievom knjievnom opusu maskerate nastale
prije ove komedije valja napomenuti da su one svojom monološkom strukturom, humorom i oštrima
zapaanjima o oba svijeta koja su koegzistirala u dubrovakom društvu njegova vremena pripremale
teren za njezin nastanak s graom iz dubrovakog ivota .(Ereiz, 2011: 17-18)
Komedija Vjera iznenada obrauje ve poznatu, reklo bi se klasinu temu: gospar Melko,
dubrovaki vlastelii zaljubljen je u mladu vladiku Jelu, ali srei zarukama stoje na putu ozbiljne
zapreke. Ipak, uz pomo drugih, posebno Jeline slubenice Pave, sve se sretno svrši pa se mogu obaviti
zaruke, tj. vjera. Koliko god taj osnovni sie bio poznat, još od renesansnih vremena, ipak ve u njima
ima nekih elemenata koji komediju pribliavaju novim vremenima. (Bogiši, 1974: 355)
Radnja se organizira oko jednostavne strukture u kojoj A voli B, B voli A, a C ih ometa u
realizaciji ljubavi. Dok je u starijoj hrvatskoj „smješnici“ (sedamnaestostoljetne dubrovake komedije
smješnice nastale su na temeljima domae talijanske eruditne komedije, suvremene komedije dell' arte
9
obilovale su lazzima3 s kakvima emo se susresti i u franezarijama /Ereiz, 2011: 26/) taj C poglavito
bio u funkciji starakog, muškaraki impotentnog znaaja koji se protivio erotiziranom principu
mladosti, u Vjeri iznenada, u komediji iz jdne druge stilske formacije, C je ena, majka jednog od
mladih ljubavnika. U agonalnom odnosu C prema AB, na liniji njihova sukoba, uspostavljen je u ovoj
jedinoj Bruerevievoj komediji i prostor za ulazak tipinog vodviljskog lika cicisbea4 po prvi put
utjelovljenog u starijoj hrvatskoj knjievnosti. (Novak, 1984: 341) Ta vrsta figura smiješnog
zavodnika cicisbea novi je tip u dubrovakom glumištu, a stereotipna je figura kazališta 18. st. i osobito
omiljeni lik u komedijama Carla Goldonija. (Frndi, 1996: 345-350) Ali, prostor koji mu je 1800.
godine bio otvoren ostao je bez veih utjecaja na kasniji razvitak hrvatske komediografije. (Novak,
1984: 341)
Osim cicisbea, ne treba zaboraviti i na ljubav kao bitni element ivota koji na kraju odnosi
pobjedu nad svim konvencijama, interesima i predrasudama specifino je za atiku komediju u kojoj je
njezin najvaniji predstavnik Menandar, a u komediji problematina je ljubav izmeu Melka i Jele,
hoe li oni uspjeti nadvladati prepreke koje su pred njima. (Ereiz, 2011: 28)
Bruerevi se u ovoj komediji okrenuo dvjema tradicijama istodobno, onoj goldonijevskoj, da bi
iz nje uzeo elemente dramskog zapleta i portretiranje likova, i domaoj tradiciji eruditne komedije,
uzimajui iz nje scenski ludizam obuhvativši sve to vodviljskom5 konvencijom. (Kisi, 2008: 941)
Goldoni je iz pisanog kazališta uklonio arkadijsku deklaratorsku neprirodnost i fantastino egzotine
zaplete, a puku komediju uzdignuo do dostojanstva uzdignutog anra graanske komedije (ale,
2001: 393), tj. teište nije stavio na samu radnju, ve se osjea elja za studiranjem karaktera i osjeaja
spojene s komikom ivahnosti. (d´Amico, 1972: 213) U Bruerevievoj komediji prava vrijednost
pronalazi se u jezinom izrazu koji je jednostavan i saet; nije siromašan. U njegovu saimanju je
gustoa doivljaja i profinjena mjera osjeaja i misli, u kojima ima slojevite dubine i stvaralake
inventivnosti. Jezik karakterizira likove, jasno se vide njihovi odnosi koji su komponirani tako da ive
u bogatoj atmosferi medijskog humora, vedrine i na kraju suzdrano dozirane napetosti u razrješenju
klimaksa radnje (Frndi, 1996: 346), ali likovi nemaju dovoljan psihološki okvir.
Iako Bruerevievu komediju povezuju s Goldonijem (Goldonijev scenski model nije izostao u
konzervativnoj dubrovakoj kulturi, ve se javlja u posljednjem inu kao raspad jednog društvenog
3 Lazzo moe biti duhovita izreka ili lakrdijaška radnja koja se osamostaljuje u strukturi komikih fragmenata te
predstavlja varijaciju, mimsku igru, umetnutu bufonsku scenu. F. ale, Komedija dell´Arte i hrvatska komedija 17.
stoljea u Dubrovniku, Dani hvarskog kazališta, sv.12, Split, 1986., str. 62. 4 Talijanski cicisbeo - kavalir udate ene, „kuni prijatelj“. N., Frndi, Jezini izraz i stilske osobine u komediji Vjera
iznenada Marka Bruerevia, u : Dani hvarskog kazališta, br. 22, Split, 1996., str. 359. 5 Vodvilj - krai scenski komad šaljiva sadraja s popularnim melodijama (obino u jendom inu); srodan mu je kabaret.
V. Ani, S. Goldstein, Rjenik stranih rijei, Zagreb, Jutarnj list, 2007. [CD-ROM]
10
tkiva), on nee Dubrovanima donijeti ništa od gorkog Goldonijeva realizma, ve e njegovo djelo biti
tek reduktivna imitacija poetike velikog Venecijanca sa znatnim pomakom prema ve spomenutom
modelu vodvilja. (Novak, 1984: 341)
U Leksikonu hrvatske knjievnosti – Djela Vjera iznenada anrovski je odreena kao
sentimentalno-prosvjetiteljska komedija, tj. u komediji se dubrovaka sredina ne ismijava radikalnim
sredstvima nego je osjeajnost dominantno obiljeje likova i upravo to obiljeje pribliava djelo
sentimentalnoj graanskoj komediji. (Kisi, 2008: 941) Ta sentimentalnost koja je svojstvena
plaljivim komedijama pojavljuje se ve u europskom sedamnaestom stoljeu, a tei oivljavanju
stvarnosti takvom kakva jest, kao mješavinu komikog i ozbiljnog. Te komedije zapravo ostavljaju
širok, gotovo iskljuiv, udio patetinom elementu, romanesknim zapletima, osjeajnim karakterima,
nadutu i usiljenu stilu bavit e se nepoznatim tragedijama intimnih egzistencija, razuzdanim muem
koji se zbog ljubomora opet vraa eni, potomkom vlasteoske obitelji koji je zaljubljen u siromašnu
djevojku, nezakonitim sinom u sukobu s ocem i više ili manje srodnim sluajevima. (d'Amico, 1972:
244)
Zore tipian je patetino-sentimentalni stil plaljive komedije. ( Novak, 1984: 342) Iako ona nema
razloga biti nezadovoljna svojim ivotom – mu joj je dobrodušan i tolerantan, nije sumnjiav, ali ga
ona smatra glupim i dosadnim pa ga vara. Smislila je cijelu zavjeru protiv keri, sve kako bi zadovoljila
svoju taštinu, ali i to joj se na kraju obija o glavu. Nevjernoj se gospoi nudi mogunost za kajanje
kako bi grešnica nakon obveznih suza bila primljena u društvo. U tom inu takoer izviru
prosvjetitljesko-moralizatorski pogledi jer je prosvjetiteljstvo u Hrvatskoj teilo pouavanju i
prosvjetljenju naroda u svakodnevnom ivotu, da ga civilizira u kui i oko kue, u stanu, na radu, u
ponašanju i odijevnaju. (Bogiši: 1974: 314) Zora je natjerana da porazmisli o svome preljubu i da se
pokaje.
GA ZORA: Vee sam toliko smetena od sramote, od bolesti, i od ijeda, da vee ne znam gdje sam.
Ovi mi je dan doisto zadostan da nadomjerim pokoru od svijeh mojijeh krivina. Niko ne moe
razumjeti sve muke koje me zajedno mue u ovi strahoviti as. Ah da bi sve ene bespametne, koje po
muevljojh savišnjoj dobroti izobijestu, mogle sad vidjeti otkriveno srce moje, koja bi toliko
slijepa bila da se natrag ne bi povratila na asni put koji za svoje gore ostavi? (419)6
6 Citirano prema Bruerevi, Marko, 1967., Vjera iznenada, u: Komedije XVII. i XVIII. stoljea, Pet stoljea hrvatski
knjievnosti, Knjiga 20, priredio Marko Fotez, Zagreb. Sve citate iz navedenog djela u završnom radu donosim tako da
na kraju citata u zagradi stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.
11
Osim sentimentalne drame u drugoj polovici osamnaestoga stoljea pojavljuje se nova graanska drama
koja briše vrste granice izmeu tragedije i komedije, zabavnog i ozbiljnog, junakog i svakodnevnog. Poetiar je
toga novog anra Denis Diderot - za likove treba uvesti staleška obiljeja, a to znai da ih treba slikati u funkciji
društvene pripadnosti i konkretne psihologije njihova stalea. Na scenu stupaju ljudi iz puka, ovaj put ne samo kao
sporedni likovi, sluge u slubi gospodara, nego kao glavni junaci. (Ereiz, 2011: 32-33) U Vjeri iznenada, iako se
radnja odvija oko povlaštenog sloja (keri dubrovakoga vlastelina Vale i vlasteliia gospara Melka koji je
zaljubljen), ipak ne treba zaboraviti da Bruerevi takoer izraava znaajnost nieg sloja, tj. u ovom kontekstu kroz
sluškinja i kunog prijatelja gospara Vale, puanina Krista. Sluškinje govore dubrovaki, u govoru se obilato slui
narodnim poslovicama i izrekama, one su svojevrstan vox populi dubrovakih komedija 18. st. (Ereiz, 2011: 349)
što ujedno i dokazuje pribliavanje radnje puku.
MARUŠA: Koliko bi bolje bilo da o tovomu poslu radiš negoli da toliko s gospoom mladom mrmoršiš!
PAVE: A ko mrmoši? Ali ne inim emu sam drana?
MARUŠA: Bojim se da iniš i ono što nijesi drana!
PAVE: A što bi tijem razumjela?
MARUŠA: Vee nemoj mi initi rasukati kraliješe, er ako jedanput ponem, udnu eš ti uti priicu. (397-
398)
S obzirom na to da je hrvatska drama u sedamnaestom i osamnaestom stoljeu bila pod stranim utjecajem
(kako talijanski, tako i francuskim), neosporno je da je to utjecalo i na Bruereviev knjievni opus. Koliko god se
njegova Vjera iznenada ubrajala meu domau dubrovaku dramu, neosporno je da su na njegov stil utjecala
europsko-dramska strujanja – slinosti se pronalaze kako u radnji, strukturi tako i u odabiru likova. U razdoblju u
kojem je nastala Bruerevieva komedija, nastajale su i franezarije. Strukturalno-generika analiza komedija
pokazuje da postoje velike razlike izmeu franezarija i komedija dubrovakih autora, no upravo Bruerevieva
Vjera iznenada pribliuje se franezariji jer se radnja uglavnom vri oko udaje keri i majina oijukanja s
kerinim buduim vjernikom, odvija se u krugu dobrostojee trgovake obitelji, a sve se rješava uz pomo
spletkara. Biografski podatak da je u školi uio etiri jezika takoer upuuje da je itao i bio upoznat sa stranom
knjievnošu, a kao konzul je morao mnogo putovati stoga je sigurno u inozemstvu upoznao popularne kazališne
elemente i iskoristio to za stvaranje svoje komedije.
12
5.2 Jezine i stilske osobine
Odlike se u ovoj komediji pronalaze u istom jeziku (Kombol, 1945: 391). Jezik je dubrovaki
idiom, gotovo bez talijanizma, izraz je jednostavan i saet. Funkcija jezika i stila prvenstveno je u
stvaranju smiješnih situacija i humoresknog odnosa meu likovima. Jezikom su izraene i sociološke,
psihološke i kulturne posebnosti aktera. (Kisi, 2008: 941)
Autor ve u prvim rijeima sugerira saetost u jezinom izrazu. (Frndi, 1996: 346) Ve u
samom naslovu prvoga ina slijedi u zagradi najkraa scenografska uputa onome tko bi djelo
postavljao na pozornicu: AT PRVI (Prizor slikuje ulicu). (385) Scenografu je i redatelju ve na poetku
dana velika sloboda fiksiranja ambijenta i doaravanja radnje. Paljiv itatelj moe vidjeti kako autor
mjeri svaku rije, je li prilina situaciji i odgovara li ta rije statusnom poloaju subjekta u komediji.
(Frndi, 1996: 346)
Dijalog u komediji (još jedna odlika komedije – vjerni dubrovaki dijalog /Kombol, 1945:
391/) ima osobine spontanog govora. Invencijom dramskog senzibiliteta Bruerovi je u komediji
spontano stapao jezik i govor u specifian dubrovaki nain iskazivanja, obojen baroknim emocijama i
racionalistikom mjerom neoklasicizma XVII. i XVIII. stoljea u Dubrovniku. (Frndi, 1996: 347)
U stilskom oblikovanju jezika Bruerevi koristi dvosmislice, profinjene aluzije ili natuknice
neega što bi moglo imati odlunije znaenje kao što to vidimo u dijalogu izmeu Pave i Melka gdje
ona njega savjetuje kako lakše doi do ruke njegove ljubavi.
PAVE: Mui, mui; našla sam ti ja dobru lisicu... ekaj... uh! Zaboravila sam mu ime...pomozi
mi ga napomenuti...ra ubila i šuplje glave!... reci...sve mi je prid oima, po vs dan je u nas.
MELKO: Razumijem: Kristo Blaznii? (386)
Bruereviev je stil u skladu s hrvatskom knjievnom baštinom u Dubrovniku, iako je kao roeni
Francuz bio duhom kritiko-ironini voltaireovski Europljanin. Iz njegovih djela izbija i privrenost i
racionalna distanca prema zbivanjima u Dubrovniku što ga je prihvatio svim srcem i dušom, ali je imao
snage vidjeti njegove ljude i dogaaje s racionalnim odmakom dobronamjerna promatraa. (Frndi,
13
1996: 347) To se vidi iz razgovora izmeu Krista i Melka gdje Melko narušava Kristovo poštenje.
MELKO: Tako ti zdravlja! Što misli ònï vlastelin uiniti od kere? Što je vee ne vjeri?
KRISTO: Ne bih vam umio rijeti.
MELKO: Da što govoriš ti? Hoe li se za nju vjeriti Noko? Strah me da e se Valo nà svrhu nai
privaren.
[...]
KRISTO: Da kako, molim vas? Koja meni moe izit korist?
MELKO: A da ti koji vlastelin obea 50 cekina ako navedeš Vala da mu ker dade?
KRISTO: To je drugi posao. A gdje su na dan današni ti gospari koji obeavaju tolike cekine?
MELKO: Evo ti ih ja obeavam. (388-389)
istoa jezika prisutna je gotovo u svakom prizoru, a stil ima jezinih efekata. U monologu
Melka nakon što nakon razgovora s Kristom ostane sam sugestivan jezini i stilski sie poantira
moralnu i sociološku spoznaju. (Frndi, 1996: 348)
KRISTO: Koji je ovjek ovi Kristo! Koja vuija koa! Dobro se ono govori; zlato sve moe!
(389)
Ovakav jednostavan jezik saete misaonosti zrai šire i dalje od komedijske funkcionalnosti u
razvijanju radnje.
U jeziku je prije svega izvoran. On dijalogizira govor Dubrovana kakav je slušao na trnici, u
dnevnoj komunikaciji s plemiima i puanima.
MELKO: Ti znaš koliko su se naši stari vazda dobro hotjeli. Pokojni mi ae nije imao boljega
prijatelja do tebe.
G. VALO: Istina je: naše se kue nijesu nigda razdijelile, i kako se zove, jedanput, imaš znati da
ti je dundo Frano bio, kako se zove, na Konsulima; a ja sam bio lît intavòl nekomu, kako se
zove, Maku Bumeluku, koji je stj pod Zvonikom, za neki pòs od jednijeh 40 aliti 50
dukata; ... (390)
14
naviku samoga lika. Iako je Bruereviev jezik ist od talijanizma i latinizma, kojima su se dubrovaki
pisci obilato koristili, u citiranom tekstu vidi se da je autor upletao poneku rije u svoj tekst kao
posuenicu iz jezika prekomorskih susjeda. (Frndi, 1996: 348)
Iako je svoj jezini izraz i stil crpio iz fundusa dubrovake knjievnosti, valja spomenuti da je
od svih atribucija u Bruerevievom jeziku najbitnija semantika, jer se ta atribucija ukljuujui i razne
jezine forme, koncentrira na prouavanje znaenja i to ne u izoliranim rijeima nego u reeninoj
svezi. (Frndi, 1996: 349) Ta semantika jezika i stila u suptilnim nijansama korespondira s psihološkim
finesama radnje i komedijskih odnosa meu likovima. Sloena psiha mlade djevojke na klasian je
nain saeta, tako da je tijesno rijeima, a prostrano mislima.
JELE: Ti to ne znaš, i bolje je zate; ljubav, moja Pave, i sumnja, jedna su stvar! (396)
Ovdje Brueroviev nain mišljenja ima crtu prosvjetiteljskog kritikog uma, koji upravo u to
vrijeme postaje opim duhovnim pokretom graanstva u europskim zemljama. (Frndi, 1996: 350)
Autor jezikom takoer ilustrira status u kui, te profil osobnosti i karakter sluškinja.
MARUŠA: Koliko bi bolje bilo da o tovomu poslu radiš negoli da toliko s gospoom mladom mrmoršiš!
PAVE: A ko mrmoši? Ali ne inim emu sam drana?
MARUŠA: Bojim se da iniš i ono što nijesi drana!
PAVE: A što bi tijem razumjela?
[...]
MARUŠA: ...Evo ti sad govorim i dobro zapamti, promijeni ime ako te ne uinim iz ove kue domalo
sramotno istjerati, jezinico jedna!
PAVE: Da reeš! Ako ti izide! Ali se uvaj da ja tebe ne uinim nà kari prognat; misliš da neu umjeti gosparu
Valu kazati sve tvoje muzuvijerstvo, opraviteljico smrdea! (397-398)
Ovaj dvoboj sluškinja rijeima s prizemnim asocijacijama i onomatopejskim domišljajima, te
naturalistikim atributima (jezinico ... smrdea), dobra su ilustracija autorova jezika i stila koji ovdje nemaju
plemiko dostojanstvo ni gosparsku uzdrljivost. Jezik je u semantikoj funkciji znaenja ne samo obrazovane
kulture osoba koje govore, nego i njihova društvenog statusa. (Frndi, 1996: 351) U sueljavanju likova radnja se
neposrednošu jezika dovodi i do crnog humora. Tako gospar Valo objašnjava Kristi kako budui enik njegove
keri Noko nije još pripravan na taj in jer »hoe još nekoliko poekati dokle bude staroga dunda Šiška ukopao.«
15
U jezinim se osobinama mogu pronai i goldonijevski elementi. Dugo suzdravani bijes i govorni izljev
prijetnje zbog povrijeene asti sada provali na usta gospara Vala, i to jezikom i stilom bliskim Goldonijevim
elementima.
G. VALO: ...Gospoa Zora, moeš mu se srano javiti, er je ovo najposljednji put da ga u mojoj, kako se
zove, kui vidiš; er ako vee pristupi na sam, kako se zove, prag ove kue, init u mu kosti rastui, ali u
ga iz puške mojom, kako se zove, rukom svršiti... (417)
Ali na kraju prevareni mu ne ostaje duan ni uhvaenom subjektu u izravnom kontaktu što rjenik i stil
pribliavaju komediji »buffo«. (Frndi, 1996: 357)
5.3. Prednosti i nedostaci
Jezik i stil ove komedije u funkciji su stvaranja smiješne atmosfere i humornog zbivanja meu likovima,
ali u jeziku su uz govorne i stilske osobitosti, još i sociološke i psihološke posebnosti aktera; precizno su iskazana
dramsko-komedijska emotivna i racionalna stanja, koja se znatno razlikuju od lika do lika. A što se tie samog
naslova, autor izraava happyendski kraj ove zabavne obiteljske igre, u kojoj na kraju trijumfira pravda i poštenje
(Frndi, 1996: 359). No, u suštini kraj je zapravo više gorak nego sretan – Valo je rogonja, njegova se ena,
doduše, pokajala, ali silom prilika i ne baš iskreno, morao se ak i zaduiti da bi vjereniku svoje keri platio miraz.
Jela e se udati za Melka, a sa sobom e u novi dom povesti i Pave koja mu je nekada, oito, bila više od obine
sluškinje i sve se ini kao da u raju uzgajaju zmije. Jedni je Kristo na dobitku, jer je spletkarenjem zaradio pedeset
cekina. I oprao ruke. (Ereiz, 2011: 285)
Bruerevi je imao dobra polazišta, dobre uzore, dobar odnos prema jeziku i prema scenskom
prethodništvu. On je u jeku treerazrednih talijanskih gostovanja i u trenutku potpunog zamiranja domaeg
kazališnog ivota obnavljao kazališnu tradiciju u duhu poetike vremena. On je iz starijih dubrovakih pokušaja
uzimao mnogo, a iz komediografije svojih dubrovakih prethodnika znao je odbaciti dijalektalnost. (Novak, 1984:
342) No usprkos istom jeziku, nije umio oiviti ni ambijent, ni pojedine karaktere. ( Kombol, 1949: 308) Osobe
su slabo individualizirane i cijeli je komad ostao samo pokušaj, otprilike onakav kakav e kasnije biti Šenoina
Ljubica. (Kombol, 1945: 391)
Promatrajui kontinuitet dubrovake komediografije, od renesanse, preko komedija sedamnaestoga
stoljea sve do franezarija i komedija osamnaestoga stoljea, uvia se da stvaralaka snaga dubrovakih autora
opada. Renesansni dramatiari i jednim dijelom sedamnaestostoljetni još su koliko toliko uspijevali odravati
kazališnu scenu, no kada je stupilo osamnaesto stoljee stvaranje dubrovakih domaih komedija polako nestaje.
Grae za pisanje nije manjkalo. Grad je sigurno vrvio originalima svake vrste (Kombol, 1945: 384) te se ne bi
moglo rei da materijala nije bilo. Toga su bili svjesni autori poput Ferdinanda Putice, Marka Bruerevia i Vlaha
Stulia. Oni su u posljednjim desetljeima, u moru prijevoda, pokušali još jednom staviti na kazališnu scenu
osebujnost dubrovakog ivota, pruati svojim sugraanima ne samo zabavu nego i sliku ivljenja »meu
mirima« njihova grada. (Bogiši, 1974: 353)
Trenutak u kojem Bruerevi piše svoju komediju, trenutak je u kojem je moda bilo mogue rekonstruirati
jedinstveni nacionalni teatar, ali bio je to trenutak u kojem društvene i kulturne okolnosti nisu tu mogunost uinili
realnom! (Novak, 1984: 342) Bez obzira na to koliko njegova Vjera iznenada pokušava doarati dubrovaku
atmosferu i prikazati svakodnevnicu i odnos graana, njezina anrovska šarolikost (vodvilj, sentimentalno-
graanska drama, prosvjetiteljska drama, klasicistiki i realistiki jezini elementi, antika komedija, i dr.)
pokazuje da ni sam autor nije mogao izbjei inozemne utjecaje koji su tada krstarili Dubrovnikom i kazališnom
scenom.
Radnja nije nepoznata, tj. nema inovativnosti (jedino moe proi uvoenje novog lika, takozvanog
cicisbea). Bruerevi nije mogao zanemariti europska, knjievna strujanja, jer iz njegove biografije doznajemo da je
zbog posla putovao, da je u školi nauio etiri jezika te je bio naitan i sigurno je bio upoznat s dramskim
trendovima njegova vremena. Za njegovu komediju moe se rei da je komorne energije i bez jae snage, ali
njezino znaenje je vee jer je nastala za knjievne stagnacije u Dubrovniku, a posebno u domaem dramskom
stvaranju, koje se bilo svelo na preradbe i lokalizacije Molièreovih komada. (Kisi, 2008: 941) I kao što mu
pjesme, prigodne poslanice, kolede i maskerate svjedoe o njegovoj izrazitoj i neobino simpatinoj ljubavi i nekoj
otmjenoj profinjenoj i tankoutnoj sklonosti da se priblie, shvate i osjete i one najobinije, svakodnevne
manifestacije dragog ladanja, razgovora, zabave i društvenoga ivota uope, takva je duhom i sluhom, jezikom i
stilom i Bruerevieva komedija iz dubrovakog obiteljskog ivota Vjera iznenada. (Frndi, 1996: 358)
17
A dubrovaka knjievna tradicija jedino moe rei skromno hvala ovom pohrvaenom Francuzu (Jeli,
2004: 141) koji je svim srcem upio u sebe hrvatski jezik i staru dubrovaku tradiciju (Frndi, 1996: 358) i otisnuo
posljednji odbljesak njezina negdašnjeg sjaja.
7. Literatura i izvori
1. Ani, Vladimir - Goldstein Slavko, 2007. Rjenik stranih rijei, Jutarnji list, Zagreb. [CD –
ROM]
Kazalište u Dubrovniku izmeu htijenja i mogunosti, Zagreb.
3. Bogiši, Rafo, 1974. Knjievnost prosvjetiteljstva (pogl. Knjievnost uenih, Odgojitelji i pjesnici,
Drama i kazalište), u: Franievi, Marin – Švelec, Franjo – Bogiši, Rafo, 1974. Povijest hrvatske
knjievnosti, knj. 3. Od renesanse do prosvjetiteljstva, Zagreb.
4. Bruerevi, Marko, 1967. Vjera iznenada, u: Hrvatske komedije XVII. i XVIII. stoljea, Pet stoljea
hrvatske knjievnosti, knj. 20, priredio Marko Fotez, Zagreb.
5. ale, Frano, 1986. Komedija dell´Arte i hrvatska komedija 17. stoljea u Dubrovniku, u: Dani
hvarskog kazališta, XII, Split.
6. ale, Morana, 2001. Goldoni Carlo, u: Leksikon stranih pisaca, Zagreb.
7. Dayre, Jean, 1941. Marc Bruère Desrivaux, asopis “Hrvatsko kolo“, br. XXII, Zagreb.
8. d' Amico, Silvio, 1972. Od renesanse do romantizma: Talijanska komedija u sedamnaestom i
osamnaestom stoljeu i Goldoni, u: Povijest dramskog teatra, Zagreb.
9. Ereiz, Silvana, 2011. Tipologija likova u dubrovakoj komediji 18. stoljea, doktorski rad,
Filozofski fakultet, Zagreb (rukopis).
10. Fotez, Marko, 1967. Hrvatske komedije XVII. i XVIII stoljea, Pet stoljea hrvatske
knjievnosti, Knjiga 20, Zagreb.
11. Frndi, Nasko, 1996. Jezini izraz i stilske osobine u komediji Vjera iznenada Marka
Bruerovia, u: Dani hvarskog kazališta, 22, Split.
12. Jeli, Dubravko, 2004. Stilski pluralizam XIII. stoljea, u: Povijest hrvatske knjievnosti,
Zagreb.
13. Kisi, Paulina, 2008. Vjera iznenada, u: Leksikon hrvatskih djela, Zagreb.
14. Kombol, Mihovil, 1945. Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, pogl.
Osamnaesto stoljee, Posljednji predstavnici staroga Dubrovnika, Zagreb.
18
15. Kombol, Mihovil, 1949. Hrvatska drama do 1830., asopis „Hrvatsko kolo“ br. 2-3, Zagreb.
16. Novak, Slobodan Prosperov – Lisac, Josip, 1984. Marko Bruerovi: Vjera iznenada, u: Hrvatska
drama do narodnog preporoda, knj. 2, Split.
17. Novak, Slobodan Prosperov, 2003. Novovjekovlje, u: Povijest hrvatske knjievnosti: Od
Bašanske ploe do danas, Zagreb.
18. Vodnik, Branko, 1913. Hrvatska knjievnost u XVIII. stoljeu (Prosvjetiteljstvo.), u: Povijest
hrvatske knjievnosti, Zagreb.