SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

TEA VIGNJEVIĆ

ARGENTINSKA KRIZA IZ 1990-TIH

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

ARGENTINSKA KRIZA IZ 1990-TIH

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije

Voditelj: Prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Studentica: Tea Vignjević

Smjer: Međunarodno poslovanje

JMBG: 0081128154

Rijeka, travanj 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD..........................................................................................................................1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja...................................................................1

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja......................................................................................1

1.3. Znanstvene metode................................................................................................2

1.4. Struktura rada.........................................................................................................2

2. EKONOMSKA KRIZA...............................................................................................4

3. ZNAČAJKE ARGENTINE.........................................................................................6

3.1. Argentina................................................................................................................6

3.2. Povijest Argentine..................................................................................................6

3.3. Prirodno - zemljopisne cjeline i promet Argentine................................................7

3.4. Gospodarstvo Argentine........................................................................................8

3.5. Stanovništvo i kultura Argentine...........................................................................9

4. ZADUŽENOST...........................................................................................................10

4.1. Zaduženost u Argentini........................................................................................10

5. ARGENTINSKA KRIZA...........................................................................................12

5.1. Uzroci argentinske krize.......................................................................................12

5.2. Argentinska kriza..................................................................................................14

5.2.1. Zakon o konvertibilnosti.............................................................................15

5.3. Posljedice argentinske krize.................................................................................17

5.3.1. Posljedice argentinske krize i Fernando de la Rua.....................................18

6. ARGENTINA – OD PROPALE ZEMLJE DO GOSPODARSKOG ČUDA............20

6.1. Pouke iz Argentine...............................................................................................22

7. ARGENTINA I MEĐUNARODNI MONETARNI FOND.......................................26

7.1. Utjecaj MMF-a.....................................................................................................26

7.2. MMF-ovi otisci prstiju..............................................................................................31

7.2.1. Radničko samoupravljanje.........................................................................33

8. HRVATSKA BEZ MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA POPUT

ARGENTINE..................................................................................................................35

8.1. Potezi Argentine...................................................................................................37

9. POVRATAK KRIZE U ARGENTINI?......................................................................39

10. ZAKLJUČAK............................................................................................................42

POPIS LITERATURE.....................................................................................................45

1

1. UVOD

U uvodnom dijelu rada definiran je 1) problem, predmet i objekt istraživanja, 2) svrha i

ciljevi istraživanja, 3) znanstvene metode te 4) struktura rada.

1.1. Poblem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživanja u diplomskome radu su razlozi koji su doveli do argentinske

ekonomske krize koja je uzrokovala bankrot države.

Za navedeni problem istraživanja moguće je definirati predmet istraživanja: istražiti i

utvrditi zbog čega je došlo do argentinske ekonomske krize, te uočiti posljedice te krize

i mogućnosti koje bi pridonijele izlasku iz ekonomske krize.

Tako definirani problem i predmet istraživanja upućuju na objekt istraživanja:

ekonomska kriza.

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha i ciljevi istraživanja jesu istražiti ključne značajke argentinske ekonomske krize,

uzroke krize, kao i posljedice, stanje države dok je kriza trajala i načine izlaska iz

ekonomske krize, te primjereno formulirati i predočiti rezultate istraživanja.

Kako bi se to ostvarilo potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja:

1. Što je ekonomska kriza?

2. Koji su ključni uzroci i posljedice argentinske ekonomske krize?

3. Na koja je sve područja utjecala argentinska ekonomska kriza?

2

4. Koje su pouke argentinske ekonomske krize?

5. Na koje načine je Argentina izašla iz ekonomske krize?

1.3. Znanstvene metode

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja u odgovarajućoj kombinaciji

korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, metoda indukcije i

dedukcije, metoda komparacije, metoda kompilacije, metoda deskripcije, povijesna

metoda.

1.4. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u deset međusobno povezanih dijelova.

U UVODU su navedeni problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i ciljevi

istraživanja, znanstvene metode i struktura rada.

Naslov drugog dijela rada je EKONOMSKA KRIZA. U tome dijelu rada analiziran je

pojam ekonomske krize i način upozoravanja koji može predvidjeti i upozoriti na krizu.

U trećem dijelu rada s naslovom ZNAČAJKE ARGENTINE prikazana je povijest

Argentine, prirodno zemljopisne cjeline i promet, gospodarstvo te stanovništvo i kultura

Argentine.

ZADUŽENOST je naslov četvrtog dijela rada. U tom dijelu predočen je razlog nastanka

krize u Argentini te je opisana zaduženost u Argentini.

3

U petom dijelu rada s naslovom ARGENTINSKA KRIZA analizirani su uzroci

argentinske krize, njezin tijek i posljedice krize.

Naslov šestog dijela rada je ARGENTINA – OD PROPALE ZEMLJE DO

GOSPODARSKOG ČUDA. U ovom dijelu prikazan je uspjeh Argentine, način izlaska

iz ekonosmke krize te su predočene pouke iz Argentine.

ARGENTINA I MEĐUNARODNI MONETARNI FOND naslov je sedmog dijela rada

u kojem je prikazan utjecaj MMF-a na Argentinu prije i tijekom ekonomske krize te

stvaranje zadruge FASINPAT.

U osmom dijelu rada s naslovom HRVATSKA BEZ MEĐUNARODNOG

MONETARNOG FONDA POPUT ARGENTINE prikazani su potezi Argentine, te

savjeti za Hrvatsku da bez MMF-a izađe iz krize.

POVRATAK KRIZE U ARGENTINI naslov je devetog dijela rada gdje su predočeni

rezultati istraživanja o stanju države dvanaest godina nakon krize.

U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, dana je sinteza rezultata istraživanja kojima je

dokazivana postavljena radna hipoteza.

4

2. EKONOMSKA KRIZA

Možemo reći kako je svaka kriza abnormalan odmak od stanja ravnoteže.

Schumpeterovi zagovornici objašnjavaju je poslovnim ciklusom, nizom uspona i

padova. Kejnezijanci ju gledaju kao devijaciju od razine punog kapaciteta. Pobornici

Friedmana i neoliberalizma vide je kao normalnu prilagodbu tržišta novca i roba.

Rješenja krize će se sukladno različitim pristupima i međusobno razlikovati. U današnje

vrijeme, pojedini stručnjaci iz područja ekonomske znanosti ne vide razloga za

zabrinutost budući da je kriza samo kratkotrajni fenomen, uobičajeno stanje tržišne

ekonomije, dok će pak s druge strane mnogi biti uznemireni i vapiti za žurnim

makroekonomksim rješenjima. U konačnici svaka ekonomska kriza vodi do novih

poslovnih rješenja i novih paradigmi. (Sharma, 2010., p.8)

Neizbježnost kriza potvrdila se u praksi. Svijet je i danas suočen s opasnošću izbijanja

dosad najveće ekonomske krize. Pojavni oblici svakodnevnog života mijenjaju se ali

suština, dominacija kapitalističkog načina proizvodnje svjetskom privredom, ostala je

još uvijek ista. (Stojanov, p.209) Ekonomske krize hiperprodukcije svojstvene su

kapitalističkom načinu proizvodnje. One su neizbježni rezultat mehanizma tog načina

proizvodnje. Uporišne točke tog mehanizma nalaze se u sferi tzv. Mikroekonomije, u

sferi ponašanja i motivacije kapitalističkog poduzetnika. Proturječnost kapitalističkog

poduzetnika pokazuje se u obliku kriza na makrorazini, tj. na razini nacionalne i

svjetske privrede. Granica kapitalističkog načina proizvodnje iskazuje se u tome što

razvoj proizvodnje snage rada stvara, u padanju profitne stope, takav zakon koji na

izvjesnoj točki sasvim neprijateljski istupa prema njezinom vlastitom razvoju, pa se zato

stalno mora svladavati putem kriza i u tome što umjesto odnosa proizvodnje prema

društvenim potrebama, prema potrebama društveno razvijenih ljudi, o proširivanju ili

ograničavanju proizvodnje odlučuje prisvajanje neplaćenog rada i odnos tog neplaćenog

rada prema opredmećenom radu, odnosno profit i odnos toga profita prema

primijenjenom kapitalu, dakle izvjesna visina profitne stope. (Stojanov, p.217)

5

Svaka kriza, pa tako i valutna vrlo je skupa za njome zahvaćena gospodarstva. Stoga

nije iznenađujuće da su kreatori ekonomske politike i svi ostali sudionici na nekom

tržištu osobito zainteresirani za indikatore ranog upozoravanja koji mogu predvidjeti i

prepoznati krizu prije nego se ona pojavi. Oslanjanje na uobičajene indikatore očito nije

dovoljno. Valutna se kriza pojavljuje kada vagani prosjek nominalnog tečaja deprecira i

kada dođe do gubitka pričuva u iznosu od tri ili više standardnih devijacija od njegove

sredine. Najbolji mjesečni indikatori valutnih kriza su aprecijacija relanog tečaja,

postojanje bankarske krize, pad burzovnih indeksa, pad izvoza, porast odnosa između

M21 i međunarodnih pričuva, te pad međunarodnih pričuva. Najbolji godišnji indikator

valutnih kriza su deficit na tekućem računu platne bilance u usporedbi sa bruto

domaćim proizvodom (BDP) i investicijama. (Babić, Žigman, 2000., p.5)

Novčana uprava, gdje je argentinski pesos bio vezan za dolar prema paritetu 1:1, a svaki

pesos iz primarnog novca imao svoje pokriće u dolarskim međunarodnim pričuvama,

trebala je obraniti Argentinu od mogućeg prelijevanja meksičke krize. Argentina se

osigurala od mogućih kriza, te je očekivala da će odsutnost bilo kakvih čvrstih

trgovinskih veza s Meksikom biti dovoljna preventiva protiv učinaka zaraze. Međutim,

špekulanti su napali argentinski pesos očekujući da će argentinska Vlada napustiti

novčanu upravu kako bi smanjila stopu nezaposlenosti. Odljev kapitala iz zemlje pod

sustavom novčane uprave doveo je do naglog smanjenja primarnog novca, što je

utjecalo na stvaranje bankarske krize. Kriza je utjecala na smanjenje ekonomskog rasta.

U svakom slučaju, međunarodna financijska potpora bila je više nego potrebna da bi se

obnovio bankarski sustav. Argentina je odlučila zadržati fiksni tečaj i time pokazati

međunarodnim investitorima da je njihova namjera ozbiljna i da očekuju smanjenje

pritiska. Već 1996. godine Argentina je zabilježila ekonomski rast. (Babić, Žigman,

2000., p.8)

1Šifra mjere ukupne ponude novca jer obuhvaća novac u širem smislu, tj. i novac koji obavlja funkciju čuvanja dijela ukupne imovine u novčanom obliku.

6

3. ZNAČAJKE ARGENTINE

3.1. Argentina

Argentina je država u Južnoj Americi, smještena između Anda na zapadu i Atlanskog

oceana na istoku. Na sjeveru graniči sa Paragvajem i Bolivijom, na sjeveroistoku sa

Brazilom i Urugvajem, a na zapadu sa Čileom. Dobila je svoje ime po latinskoj riječi

''argentum'', što znači srebro, plemenitoj kovini, koja je bila povod za europsku

kolonizaciju.

3.2. Povijest Argentine

Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska europskih kolonista.

Indijanski narod Diaquita živio je na prostoru svejerozapadne Argentine, uz rub Carstva

Inka, a nešto istočnije narod Guarani. Prvi Europljani pod vodstvom Ameriga

Vespuccia dolaze 1502. godine. Španjolci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu

današnjeg Buenos Airesa 1580. godine kao dio Potkraljevstva Peru. Potkraljevstvo se

nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz

Španjolske kada je Napoleon Bonaparte srušio Španjolsko kraljevstvo. U drugoj

polovici 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednim

tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno s Brazilom i Urugvajem

vodi rat protiv Paragvaja (1865. godine - 1870. godine). Većim dijelom kasnije povijesti

izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Tijekom 1960-tih godina izmjenjuju se vojne i

civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim

problemima.

Ponovno slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji

joj se protive. Svrgnuta je Isabel Peron, a na vlast tenkovima i oružjem dolazi

deveteročlana vojna hunta koju predvodi Jorge Rafael Videla. Proces je poznat pod

7

nazivom ''prljavi rat'' i odnosi velik broj žrtava uz kršenje ljudskih prava. Militaristički

režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih

problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Malvinske otoke.

Pod pritiskom javnosti dopušta se osnivanje političkih stranaka, polako vraćaju političke

slobode, te 1983. godine raspisuju se demokratski izbori.

3.3. Prirodno - zemljopisne cjeline i promet Argentine

Položajem na jugu južnoameričkog kontinenta obuhvaća 5 prirodno zemljopisnih

cjelina: Ande, Gran Chaco, Međurječje, Pampe i Patagoniju.

Ande su smještene na zapadu Argentine. U najvišim dijelovima, to je područje snježne

klime. Smanjena je mogućnost prodiranja vlažnih masa zraka preko Anda, pa istočni

dijelovi Anda primaju malu količinu padalina. Gran Chaco je do 600 km široka ravnica

na sjeveru, koja je nastala taloženjem mladih nanosa gline i pjeska andskih tekućica. To

je prostor stepske klime s razvijenim stočarstvom. Međurječje se nalazi između rijeka

Uruguay i Parane, a riječ je o nizini na području umjereno tople kišne klime. Pampe su

najnaseljeniji i gospodarski najaktivniji dio Argentine. To je prostor stepske klime s

padalinama tijekom cijele godine. Patagonija je područje pustinjske klime koja na

krajnjem jugu prelazi u snježnu klimu.

Značajnije morske i riječne luke za međunarodni promet su morske luke Bahia Blanca i

Necochea, morsko-riječne luke Buenos Aires, La Plata i Rio Gallegos, te riječne luke

Rosario i Santa Fe.

8

3.4. Gospodarstvo Argentine

Gospodarstvo Argentine oslanja se na bogate prirodne resurse, izvozno orijentiranu

poljoprivredu i raznoliku industriju. Zbog političkih previranja u prošlosti je bilježila

velike uspone i padove. Od kraja 1970-tih godina nagomilan je ogromni vanjski dug, a

visoka inflacija je dostizala maksimum. Zbog ekonomske krize vlada je pokrenula

proces liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Radikalnim monetarnim reformama

argentinski pesos je vezan uz američki dolar i usvojena je nova monetarna politika.

Ekonomija se počela oporavljati 2002. godine bolje nego su predviđali strani i domaći

analitičari. Nakon desetljeća tržišnih reformi postižu se dobri rezultati, naročito u

izvozu, no još uvijek ostaje pitanje velike zaduženosti. Jači gospodarski razvoj

doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući plodnom tlu Pampa, europskim

doseljenicima i priljevu stranog kapitala. Stalnim ulaganjima u industriju Argentina je

oblikovala raznoliko i stabilno gospodarstvo. Na to ukazuje i najveći narodni dohodak

po stanovniku u Latinskoj Americi, ali i gospodarski sustav koji je treći po veličini u

Latinskoj Americi, iza Brazila i Meksika. U zadnje vrijeme jača gospodarska suradnja

Argentine s Urugvajem i Brazilom, budući da im se gospodarstva dobro nadopunjuju.

Najznačajnije djelatnosti suvremenog argentinskog gospodarstva su turizam, industrija i

poljoprivreda. Argentina je zemlja turističke receptive, budući da je prirodno raznolika i

ima dobru prometnu infrastrukturu. Industrija Argentine je vrlo raznovrsna i

proizvodnjom zadovoljava većinu domaćih potreba. Osobito se ističu metalurgija,

petrokemija te automobilska, elektrotehnička i prehrambena industrija. Najvažnija

središta su Buenos Aires, Cordoba i Rosario. Poljoprivredom se ostvaruje četvrtina

narodnog dohotka, budući da je Argentina veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda. U

ratarskoj proizvodnji prevladavaju žitarice. Argentina je također poznata u svijetu po

proizvodnji soje, pamuka, duhana i šećerne trske, kao i agruma koji se uzgajaju u

Međurječju.

9

3.5. Stanovništvo i kultura Argentine

Argentinci su mješavina različitih nacionalnih i etničkih grupa, dominantno potomaka

talijanskih i španjolskih doseljenika koji zajedno čine oko 88% populacije. Valovi

doseljavanja iz mnogih europskih zemalja stigli su u Argentinu krajem 19. stoljeća i

početkom 20. stoljeća. Izvorno je indijansko stanovništvo koje je koncentrirano

uglavnom na sjeveroistoku, sjeverozapadu i jugu zemlje. Među religijama prevladava

katoličanstvo. U sustavu Argentine stoji obveza države podupirati katoličanstvo u

državi, no jamči i slobodu vjeroispovjesti. Osim katolika, postoji i veći broj pripadnika

židovske religije i protestanata.

U okvirima književnosti, argentinski najpoznatiji pisac je Jorge Luis Borges, koji je u

svjetskim krugovima smatran jednim od najvećih književnika dvadesetog stoljeća. Pisao

je pjesme, kratke priče i eseje. Za književnost Argentine također su bitni: Adolfo Bioy

Casares i Julio Cortazar. Mafalda, crtić koji postaje svjetski poznat uskoro nakon

izdavanja. Serija komičnih stripova prikazuje svjetske probleme kroz oči male

djevojčice Mafalde, te njenih rođaka i prijatelja. (Wikipedija, 2014.)

10

4. ZADUŽENOST

Neke krize povezane su uz prebrzu liberalizaciju kapitalnih tijekova gdje su

špekulativni tijekovi novca uzrokovali slom, devalvaciju tečaja i nesposobnost

privrednih subjekata i države u servisiranju inozemnih obveza. A neke, kao što je u

Argentini, kriza je uzrokovana prevelikim zaduživanjem države koje nije bilo

popraćeno odgovarajućim gospodarskim rastom i razvojem što je utjecalo na

nemogućnost države da podmiruje obveze proizišle iz zaduživanja. (Kersan-Škabić,

Mihovilović, 2006, p.1)

Inozemna zaduženost, koja je posljedica višegodišnjih neravnoteža u bilancama tekućih

transakcija zemalja u tranziciji, danas predstavlja najveću opasnost cjelokupnom

međunarodnom ekonomskom i financijskom sustavu. Međutim, povećanje zaduženosti

zemalja u tranziciji javlja se kao normalna posljedica njihovog privrednog razvoja.

Kako bi što prije oživjele svoju privredu, zemlje u tranziciji formuliraju aktivnu

razvojnu politiku koju karakterizira brži rast domaće potrošnje od proizvodnje što

rezultira porastom zaduženja u inozemstvu. Pokazatelji stanja zaduženosti su: odnos

ukupnog inozemnog duga prema BDP-u i odnos ukupnog inozemnog duga prema

izvozu robe i usluga. Pokazatelji tijeka zaduženosti su: odnos otplate duga prema izvozu

robe i usluga i odnos godišnje obveze po kamatama prema izvozu. Ostali pokazatelji

zaduženosti su: odnos štednje i investicija prema BDP-u i izravna strana ulaganja (FDI)

kao postotak BDP-a. (Kersan-Škabić, Mihovilović, 2006, p.2)

4.1. Zaduženost u Argentini

Kriza dugova povezana je uz politiku deviznog tečaja. Velikim porastom javnog duga

nastaje problem njegovog servisiranja i država nije sposobna svojim prihodima pokriti

te troškove pa poseže za monetarizacijom duga (deprecijacija domaće valute). Zato su

kriza dugova i kolaps tečajnog sustava često povezani. U siječnju 2002. godine

argentinska vlada potvrdila je da ima oko 140 milijardi dolara javnog duga što je

11

predstavljalo najveći dug države u povijesti. Rasla je državna potrošnja, dugovi su bili

izraženi u stranoj valuti i nisu bili popraćeni odgovarajućim rastom izvoza. To se

dešavalo u procesu liberalizacije i privatizacije koji su vladi donijeli nove prihode, ali i

očekivanja da će rast proizvodnje, izvoza u budućem razdoblju biti zamjetno veći. To je

i potaklo nova zaduživanja, ali vlada nije više mogla servisirati dugove. Upravo je

fiskalna politika u Argentini imala vrlo važnu ulogu u kolapsu koji se dogodio jer su

proračunski deficit i rastući javni dug bili glavni generatori rasta vanjskog duga. U

razdoblju od 1992. do 2001. godine bilježio se rast udjela državne potrošnje za plaćanje

kamata na vanjski dug u BDP-u od 1,5% do 4% zbog porasta udjela javnog duga (od

35% prije 1995. godine na 51% BDP-a u 2000. godini), izdavanja obveznica koje su

imale grace period na plaćanje kamata, kroničnog pada u proračunskim prihodima. No

vrlo važan utjecaj u svim krizama imao je devizni tečaj jer je većina vanjskog duga

denominirana u nekoj od svjetskih valuta (američki dolar ili euro), pa kad domaća

valuta devalvira, značajno će porasti iznos duga izražen u domaćoj valuti. Problem je

što zemlje vrlo često nemaju ravnotežni tečaj pa su promjene tečaja veće i češće nego

kod razvijenih zemalja, ali s puno većim odrazom. To je došlo do izražaja i kod

Argentine gdje je određeno vrijeme tečaj pesosa bio umjetno izjednačen s vrijednošću

jednog dolara pa se i svako vanjsko zaduživanje činilo jeftino, no kad je tečaj pesosa

oslabio (1$=4 pesosa) trošak vraćanja vanjskog duga postao je neodrživ.

Krajem 1990-tih obilježja bankarskog sustava bila su: veliki udio stranih banaka

(europskih i sjevernoameričkih), značajna privatizacija gubitničkih provincijskih banaka

i reforma osiguranja depozita, regulacija kretanja kapitala i likvidnosti. Stvorili su se

uvjeti koji su bankama omogućavali velike plasmane i to je uočeno kao opasnost pa je

2001. godine predloženo restrukturiranje dugova. No, ono što je predstavljalo problem

bile su političke odluke o novim zaduživanjima, uglavnom na kratki rok. Cilj političara

je prikazati trenutno stanje jako dobrim da bi ostvarili svoje kratkoročne ciljeve i

prikazali zapravo lažnu sliku ljudima te dobili političke bodove za sljedeći mandat. Njih

ne zanimaju dugoročne posljedice njihovih odluka. Kriza je buknula 2001. godine,

došlo je do povlačenja kapitala i do velikog gospodarskog pada. (Kersan-Škabić,

Mihovilović, 2006., p.12)

12

5. ARGENTINSKA KRIZA

5.1. Uzroci argentinske krize

Argentina je svjetski poznato turističko odredište koje privlači milijune posjetitelja

svojim prekrasnim krajolikom i prirodnim posebnostima. Osma najveća zemlja na

svijetu, druga po veličini u Latinskoj Americi, sa populacijom većom od 40 milijuna

stanovnika danas ima reputaciju jedne od perspektivnije zemlje u razvoju. Ali prije

dvanaest godina, Argentina je uzdrmala povjerenje investitora kad je došlo do bankrota

države i neviđene ekonomske krize. Temelji krize su u 1970-tim godinama. U tom

razdoblju došlo je do stvaranja ogromnog nacionalnog duga, prilikom procesa

nacionalne reorganizacije koji je trajao od 1976. godine do 1983. godine. Novac

prikupljen na međunarodnim tržištima se iracionalno trošio u brojne projekte sumnjive

isplativosti i za nacionalizaciju privatnih dugova. Falklandski rat je također uzeo svoj

danak nestabilnoj ekonomiji, kreirajući dodatno opterećenje vanjskog duga.

1983. godine na izborima je izabran predsjednik Raul Alfonsin, koji je ponovno

uspostavio demokraciju unutar zemlje. Njegova vlada planirala je stabilizirati

ekonomiju stvaranjem nove valute pod nazivom austral. Plan je imao velik broj

fundamentalnih grešaka, od kojih je glavna bila činjenica da sama valuta ne može

promijeniti lošu strukturu ekonomije. Kada je Argentina konačno prestala biti sposobna

servisirati vanjski dug, došlo je također do urušavanja povjerenja u austral. Inflacija

koja se do tada držala između 10% i 20% mjesečno, podivljala je i dosegla 1989. godine

razine veće od 200%. Sve se odrazilo na životne uvjete, koji su naglo otežali te su

masovni prosvjedi postali svakodnevnica dok je inflacija prešla 5000% na godišnjoj

razini.

Vladin odgovor na hiperinflaciju bilo je fiksiranje nacionalne valute u omjeru 10 000 za

jedan američki dolar. Za dodatnu sigurnost u uspjeh mjere, vlada je omogućila

promjenu bilo koje količine domaće valute u dolare. Slijedeći savjete Međunarodnog

13

monetarnog fonda, kasnije političke odluke vratile su zakonom pesos umjesto australa,

ostavljajući tečaj fiksiran u istom omjeru prema dolaru i lako konvertibilan. Zakon o

konvertibilnosti rezultirao je jakim padom inflacije, vraćajući stabilnost cijena i očuvao

vrijednost nacionalne valute. Povjerenje investitora vraćeno je na štetu monetarne

politike. Novonastali uvjeti utjecali su na kvalitetu života prosječnih ljudi koji su si

ponovno mogli priuštiti putovanja, skuplje uvozne proizvode i tražiti dolarske zajmove

sa vrlo niskim kamatnim stopama. Cijele 1990-te godine Argentina je smatrana

uspješnim primjerom zemlje u razvoju. Sve je bilo dobro dok na naplatu nije stigao

račun za međunarodne dugove, što je potaklo argentinsku ekonomsku krizu. (Štednja

Blog, 2011.)

Argentinska kriza, koja je trajala od 1999. godine do 2002. godine, služi kao primjer

ekonomskog, društvenog i političkog preokreta koji se može dogoditi za vrijeme

financijske krize. Tijekom 1990-tih, Argentina je smatrana kao uspješna tranzicijska

zemlja. Strani investitori ulagali su milijarde dolara u zemlju, a stopa inflacije je bila

niža nego u SAD-u. Istovremeno argentinsko gospodarstvo je bilo jedno od najbrže

rastućih na svijetu. No, 2001. godine Vlada je proglasila vanjski dug neodrživim, te je

bila primorana smanjiti potrošnju za nekoliko milijardi dolara. Tako je Buenos Aires

postao od jednog od najskupljih gradova na svijetu, najjeftiniji.

Argentina je zemlja bogata prirodnim resursima, te se zahvaljujući tome najviše

orijentirala na izvoznu poljoprivredu i industrijsku proizvodnju. Još od početka 20.

stoljeća, njeno gospodarstvo proživjelo je niz poslovnih ciklusa koje je pratila

hiperinflacija, što je bitno za shvaćanje zašto su Argentinci počeli odbacivati svoju

nacionalnu valutu, pesos. Zakonom konvertibilnosti pesos je vraćen kao službena

valuta, te je zakonski vezana za dolar, u odnosu 1:1. Tako je inflacija smanjena,

osigurana je stabilnost cijena i očuvana je vrijednost valute. Argentina je i dalje

otplaćivala svoj vanjski dug, zbog čega je posuđivala novac. Fiksni devizni tečaj je

pojeftinio uvoz, a odlazak dolara iz zemlje je doveo do povećanja nezaposlenosti.

Istovremeno je cvjetala korupcija i potrošnja države. Potencijalno je rješenje bilo

napuštanje fiksnog tečaja, te dobrovoljna devalvacija pesosa, što se smatralo političkim

14

samoubojstvom. U međuvremenu se pojavilo niz komplementarnih valuta koje su

štampale lokalne zajednice kako bi financirale svoje projekte. (Manager, 2012.)

5.2. Argentinska kriza

Argentina gubi povjerenje investitora, što drastično povećava odljev novca. Vlada

planom 'Coralito' nastoji smanjiti odljev, te zamrzava sve bankovne račune na 12

mjeseci, dozvoljavajući samo podizanje 250 dolara mjesečno. Smišljen je i novi plan

kojim se nastojala očuvati konvertibilnost. 'Planom treće valute' uvodi se nova valuta,

argentino, koja bi cirkulirala kao gotovina i mijenjala komplementarne valute u

optjecaju. Eksterne sile, poput Azijske, Ruske i Brazilske krize dodatno kompliciraju

situaciju. Vlada ulazi u dužničku zamku, a novim porezima dodatno opterećuju

ekonomiju. Neuspjesi stvaraju krizu povjerenja u državne dugove koji smanjuju

privrednu aktivnost. (Manager, 2012.)

1991. godine argentinska je Vlada fiksirala tečaj pesosa u odnosu na američki dolar

kako bi povratila povjerenje stranih ulagača i suzbila hiperinflaciju. Globalni ekonomski

uvjeti su bili povoljni, te se ubrzo stabilnost vratila i rast nacionalne ekonomije nastavio.

U razdoblju od 1991. godine do 1994. godine argentinska ekonomska proizvodnja se u

prosjeku povećala 7,7% godišnje. Istovremeno, zemlja je privukla ogromne količine

stranih investicija, a dotok inozemnog novca je bio stabilan. U takvom obilju novca,

državna potrošnja je također dosegla rekordne razine značajno potičući razvoj korupcije

u društvu. Velike količine novca jednostavno su nestale unutar sustava kao posljedica

masovnog izbjegavanja poreza te pranja novca preko offshore banaka. Kroz cijele 1990-

te godine državni dug je rastao zabrinjavajućom stopom, no nitko se nije previše

uzbuđivao oko toga. Naime, Međunarodni monetarni fond je nastavljao posuđivati sve

više i više sredstava, a kad bi nastao problem redovito bi odgađali otplatu rata. Pravi

problem predstavljala je činjenica da je nacionalna valuta bila vezana uz dolar čija je

vrijednost imala neznatne veze sa ekonomskim uvjetima koji su vladali u Argentini.

Tada je otprilike zemlja osjetila nepovoljne efekte vezivanja valute i fiksnog tečaja,

15

pogotovo kada se vrijednost brazilskog reala urušila 1999. godine. Argentinska valuta

nije mogla slijediti taj pad, čime je nacionalni izvoz postao bitno skuplji od svojeg

najvećeg trgovinskog partnera. Globalni pad cijena farmerskih proizvoda i općenito

usporavanje globalne ekonomije pogoršali su probleme. Zbroj ovih problema ograničio

je sposobnost zemlje za zarađivanje u stranoj valuti koja im je bila prijeko potrebna za

otplatu dugova u dolarima. Zadnjeg tjedna 2001. godine, Argentina više nije mogla

plaćati svoj vanjski dug.

Vlada predvođena Rodriguezom Saa proglasila je bankrot nad većim djelom javnog

duga, ukupnog iznosa od oko 140 milijardi dolara. Ljudi su se počeli pribojavati

najgoreg i krenuli povlačiti ogromne količine novca iz banaka, istovremeno mijenjajući

pesose u dolare. Većina povučenog novca poslana je u inozemstvo. Kako se ubrzavao

odljev novca iz zemlje, istom brzinom je nestalo povjerenje ulagača. Argentinska vlada

je reagirala skupom zakona i mjera koji su efektivno zamrznuli sve bankovne račune na

godinu dana. Mjere su omogućavale podizanje tek 250 dolara tjedno. Bez mogućnosti

korištenja svojih životnih ušteđevina, brojni Argentinci su se priključili uličnim

demonstracijama, od kojih su najveće zabilježene u Buenos Airesu. Protesti su postali

popularni pod nazivom cacerolazo, što je označavalo jednostavna bučna okupljanja ljudi

koji su lupali loncima i tavama. Budući da neko rješenje nije bilo na vidjelu, sa

vremenom su prosvjedi postali krajnje nasilni i destruktivni. Nekoliko tisuća novih

beskućnika i nezaposlenih pronašlo je posao kao sakupljači kartona. Neke procjene

govore kako je između 30 i 40 tisuća ljudi tragalo ulicama gradova tražeći karton koji bi

potom prodavali tvornicama za recikliranje. Nezaposlenost je skočila na skoro 25% te je

Argentina doživjela kompletan raspad ekonomskog sustava. (Štednja Blog, 2011.)

5.2.1. Zakon o konvertibilnosti

Nakon desetljeća obilježenog financijskom nestabilnošću, čak i hiperinflacijom,

Argentina se konačno okrenula radikalnim institucionalnim reformama. Uvozne su

carine srezane, državni izdaci smanjeni, velika državna poduzeća, uključujući

16

nacionalnoga avioprijevoznika privatizirana, a porezne su reforme dovele do uvećanih

državnih prihoda. Međutim, najhrabrija je sastavnica argentinskog programa bio novi

Zakon o konvertibilnosti iz travnja 1991. godine koji je argentinsku valutu učinio

potpuno konvertibilnom u američke dolare po fisknom tečaju od točno jednog pesosa za

jedan dolar. Zakon o konvertibilnosti je također tražio da monetarna baza bude

potaknuta zlatom ili devizama, tako da je u jednom potezu oštro samanjila mogućnost

središnje banke da financira državne deficite putem kontinuiranog stanja stvaranja

novca. Argentinski Zakon o konvertibilnosti predstavlja ekstremnu verziju pristupa

smanjenja inflacije utemeljenog na tečaju koji je iskušan mnogo puta u prošlosti, ali koji

je u pravilu završio valutnom krizom. Ovoga puta pristup je djelovao gotovo cijelo

desetljeće. Kako je bio potaknut istinskim ekonomskim i političkim reformama,

argentinski je plan imao dramatični učinak na inflaciju koja je ostala niska nakon što je

pala s 800% 1990. godine na znatno ispod 5% 1995. godine. Kontinuirana inflacija

tijekom prvih godina plana konvertibilnosti značila je međutim oštru realnu aprecijaciju

pesosa, oko 30% od 1990. do 1995. godine. Realna je aprecijacija dovela do

nezaposlenosti i rastućeg deficita tekućeg računa.

Sredinom 1990-tih proces realne aprecijacije pesosa je završen, ali je nezaposlenost

ostala visoka zbog krutosti na tržištima rada. Iako je do 1997. godine gospodarstvo

snažno raslo, rast je nakon toga postao negativan, a državni je deficit ponovno

izmaknuo nadzoru. Kako je svjetsko gospodarstvo 2001. godine skliznulo u recesiju,

argentinski su inozemni krediti presušili. Zemlja je prestala ispunjavati svoje obveze po

dugovima 2001. godine i napustila vezanje pesosa uz dolar u siječnju 2002. godine.

Pesos je oštro deprecirao, a inflacija se ponovno vinula u visine. (Krugman, Obstfeld,

2009., p.616)

17

5.3. Posljedice argentinske krize

Procjenjuje se da je 2000. godine čak 57,5% stanovništva živjelo ispod granice

siromaštva. Izvoznici nisu mogli dobiti kredite jer su depoziti ranije zamrznuti. Pesos je

pretrpio deprecijaciju, što povećava inflaciju. Službeni tečaj je skočio na skoro četiri

pesosa za dolar. Kvaliteta života je smanjena, a veliki dio komplementarnih valuta

nastavio je cirkulirati. Danas, dvanaest godina od krize, argentinsko gospodarstvo opet

je jedno od vodećih u Latinskoj Americi. Otplatili su dug Međunarodnom monetarnom

fondu, te bilježe rekordne devizne priljeve od izvoza. (Manager, 2012.)

Kriza je imala brojne posljedice koje su pogodile gotovo svaki segment društva. Za

vrijeme ekonomskog sloma kao posljedica ogromne količine povučenog novca iz

sustava brojna mala i srednja poduzeća propala su u nedostatku kapitala. Radnici u tim

poduzećima su odjednom bili suočeni sa gubitkom zaposlenja i izvora prihoda pa su

mnogi odlučili nastaviti sa samostalnim poslovanjem bez prisutnosti vlasnika i njihovog

kapitala. Poljoprivreda, kao temelj nacionalne ekonomije također je pretrpjela velike

udarce nanesene krizom. Strah da su proizvodi oštećeni zbog lošeg stanja u zemlji

uzrokovao je velik broj otkazanih narudžbi na određenim međunarodnim tržištima.

Neposredne makroekonomske posljedice bile su teške. Realni BDP pao je oko 11% u

2002. godini, čime je ukupni pad od 1998. godine iznosio skoro 20%. Stopa

nezaposlenosti porasla je iznad 20%, a inflacija je vrhunac dosegla sa mjesečnom

stopom od 10% u travnju iste godine. Predsjednik Eduardo Duhalde je uspio donekle

stabilizirati situaciju, potvrđujući moratorij na dug i proglasivši kraj režima

konvertibilnosti nacionalne valute. Konvertibilnost je zamjenjena dvostrukim tečajnim

sustavom unutar kojeg je službena vrijednost pesosa iznosila 1,4 za dolar u javnom

sektoru te većinu trgovinskih transakcija. Sve druge transakcije odvijale su se po

prevladavajućim tržišnim stopama. Istovremeno, maksimalan iznos koji se mogao

mjesečno podignuti iz banke povećan je na 1500 pesosa, uz daljne dugoročno

zamrzavanje dolarskih depozita. Jedan od problema bili su dolarski zajmovi koje su

Argentinci obilno koristili, a čija se vrijednost pri otplati gotovo udvostručila.

18

U 2003. godini predsjednik Nestor Kirchner je izabran na dužnost zemlje koja je još

trpila velike probleme. Ali u njegovo vrijeme došlo je do promjene ekonomske

perspektive, budući da je devalvirani pesos učinio nacionalni izvoz jeftinim i

konkurentnim na međunarodnom tržištu. Tečaj pesosa destimulirao je uvoz, čime je

indirektno potaknut razvoj domaće ekonomije. Također, i visoka cijena soje na

međunarodnom tržištu je doprinjela dovođenju ogromnih količina stranog novca u

zemlju, budući da je glavni argentinski partner u tim transakcijama bila Kina. Vlada je

potaknula banke kako bi omogućile povoljnije kredite poduzetnicima i dodatno uvela

agresivnije mjere kojima se namjeravalo poboljšati prikupljanje poreza. Plan za

oporavak je uključivao socijalnu komponentu, a na svim razinama države došlo je do

jake kontrole potrošnje. U međuvremenu, pesos je polako ojačao, poljoprivredni izvoz

je rastao, te je došlo do povratka turista. Novi trgovinski suficit je u određenom trenutku

prisilio vladu na intervancije kako bi oslabili pesos i tako zadržali kompetitivnu

prednost. Bruto domaći proizvod je kontinuirano rastao od 2003. godine, polako se

vračajući na razine prije krize. Svi ostali makroekonomski pokazatelji su slijedili

sličnim kretanjima. 2005. godine Argentina je odlučila ostvariti potpunu financijsku

neovisnost od Međunarodnog monetarnog fonda. 15. prosinca 2005. godine,

predsjednik Kirchner objavio je isplatu cjelokupnog duga Međunarodnom monetarnom

fondu. Predsjednički izbori u 2007. godini su donijeli jasnu pobjedu Cristini Fernandez

de Kirchner, supruzi prethodnog predsjednika. Njezina politika je također uključivala

intervencionizam i pojačanu državnu kontrolu, a današnju Argentinu čekaju neki novi

ekonomski izazovi. (Štednja Blog, 2011.)

5.3.1. Posljedice argentinske krize i Fernando de la Rua

Fernando de la Rua je bio argentinski predsjednik protiv kojeg su argentinski

pravosudni organi podigli optužnicu zbog smrti pet demostranata u Buenos Airesu

krajem 2001. godine. U tadašnjim nemirima širom zemlje ubijeno je najmanje 30 ljudi,

a stotine ih je ranjeno. Nakon toga je Fernando de la Rua dao ostavku. Premda je u

obrazloženju ostavke naglasio da je ona uvjetovana nemogučnošću sastavljanja vlade

nacionalnog jedinstva, njezini pravi razlozi su mnogo složeniji i posljedica su izostanka

19

vanjske pomoći, dubine gospodarske krize koja je prepravila zemlju, te političkih

procjena o korisnosti predaje vlasti oporbi o uvjetima kada kriza još uvijek nije dosegla

svoj maksimum. Izbjegavajući optužbe na račun Međunarodnog monetarnog fonda i

drugih međunarodnih čimbenika, te izjavljujući da se nada smirivanju stanja nakon svog

odlaska, de la Rua je dodatno otežao položaj za svoga nasljednika i buduću vladu koja

će biti sastavljena od oporbenih peronista. Kao rezultat nastalog političkog vakuma

nakon de la Ruine ostavke, argentinska središnja banka je zatvorila sva financijska

tržišta u zemlji čime je otvoren put formalnoj objavi argentinskog bankrota u

međunarodnim razmjerima.

Analiza četverogodišnje krize u Argentini u kojoj se posljednje dvije godine na vlasti

nalazila antiperonistička koalicija s de la Ruom na čelu, pokazuje da su njezini glavni

izvori neodlučnost i nesposobnost nositelja političke vlasti u zemlji glede osmišljavanja

i provođenja takvog gospodarskog i financijskog modela razvoja koji bi bio primjeren

argentinskom demografskom i socijalnom stanju. Ustrajavanje na vezanosti pesosa za

američki dolar i izvođenje posljednjeg vladinog gospodarskog programa razvoja

imperativno vezanog za ostvarenje nulte stope deficita, predstavlja primjer neodlučnosti

i nespremnosti argentinske političke elite da upravlja zemljom na dobrobit prije svega

većine njezinih građana. Umjesto razvoja vlastite, zbog specifičnosti zemlje originalne,

strategije gospodarskog razvoja, de la Rua i njegovi suradnici su se odlučili za nastavak

prethodnog peronističkog modela razvoja koji se temeljio na provođenju posve

općenitih i teorijskih preporuka Međunarodnog monetarnog fonda, koje su se, kao i u

velikom broju dosadašnjih primjera gospodarskih kriza na sličnim tržištima u

nastajanju, uvelike pokazale kontraproduktivne. (Hrvatski vojnik, 2002.)

20

6. ARGENTINA – OD PROPALE ZEMLJE DO GOSPODARSKOG ČUDA

Argentini je uspjelo nemoguće. Prije dvanaest godina bila je to propala zemlja. Danas

njeno gospodarstvo cvate.

Argentina je prije dvanaest godina proživljavala najtežu krizu u svojoj dvjestogodišnjoj

povijesti. Lupajući loncima i poklopcima, ljudi su izašli na ulice prosvjedujući protiv

stanja u zemlji, protiv političara koji su za njega odgovorni. Prosvjednici su pjevali

pjesmu ''Que se vayan'' (Neka odu), političarima koji su sve to prouzročili. Došlo je do

sukoba, a u nemirima je poginulo skoro 40 ljudi.

Argentina je bankrotirala. Uništili su je korumpirani i nesposobni političari. Zemlja je

nagomilala ogromne dugove u visini od oko 140 milijardi dolara. Gotovo da ni za koga

nije bilo posla, djeca su umirala od gladi u nekad bogatoj Argentini. Roberto Lavagna

(2002. godine je postao argentinski ministar gospodarstva) još ni danas ne može

vjerovati koliko je duboko njegova zemlja tada bila pala.

''Stanje je bilo jako loše. Mnogi povjesničari tvrde da je to bila najgora kriza od 1890.

godine. Znači, u zadnjih 110 godina. Socijalni uvjeti u kojima su ljudi živjeli su bili

strašni. 52% stanovništva, znači više od polovice, živjelo je ispod granice siromaštva'',

Roberto Lavagna.

Roberto Lavagna je 2002. godine postao argentinski ministar gospodarstva. Zajedno s

kasnijim, a danas pokojnim, predsjednikom Nestorom Kirchnerom pokušava izvesti

zemlju iz krize. Kirchner proglašava nelikvidnost države, postiže dogovor s

Međunarodnim monetarnim fondom, jednostavno briše iz knjiga velik dio inozemnih

dugova, ignorira strane ulagače kojima Argentina duguje novac, a nacionalnu valutu

pesos zadržava podcijenjenom. Tako Argentina polako ponovno postaje konkurentna na

tržištu.

21

''U tom je procesu bilo nekoliko važnih stvari: Kao prvo, smatrali smo da potrošnja

mora predstavljati motor svega, ono što će pokretati ozdravljenje gospodarstva. U

Argentini se više od 20 godina važnost polagala samo u izvoz ili vrijednost investicija.

Potrošnja je bila samo nužno zlo. Druga odlučujuća stvar, Argentina je morala ostvariti

trgovinski suficit. Kao treće, morali smo sami sebi priznati da je količina naše

zaduženosti dostigla razinu kod koje dugove više nismo mogli otplaćivati.

Restrukturiranje dugova je neizbježno. Kao i značajan oprost dugova. Trebalo nam je

šišanje'', Roberto Lavagna.

Dvanaest godina nakon državnog bankrota u Buenos Airesu, baš kao ni u mnogim

drugim argentinskim gradovima, krizi nema ni traga. Ljudi u novčanicima imaju puno

više pesosa, koje i troše. Od globalne se krize više ništa ne može osjetiti. Ponosna je i

sadašnja predsjednica države, udovica pokojnog predsjednika Nestora Kirchnera,

Christina Fernandez de Kirchner, na razvoj svoje zemlje. Razvoj koji je krenuo od

bankrota i stigao do gospodarskog čuda.

''Mi smo u jednoj novoj Argentini. Zemlja je učinila velik skok, ako se prisjetite da je to

bila Argentina koja je imala nezaposlenost od 25%. Svaki četvrti Argentinac bio je

nezaposlen. To je bila Argentina koja je bila zadužena s više od 140% bruto

nacionalnog proizvoda, u kojoj je svaki drugi čovjek živio u siromaštvu. Danas mi

vidimo zemlju koja doživljava najdulji rast u svojoj 200-godišnjoj povijesti'', Christina

Fernandez de Kirchner.

Brojni Argentinci s nelagodom gledaju na globalnu financijsku krizu koja upravo

ozbiljno potresa neke europske zemlje. Bolna sjećanja brzo naviru. Argentinci znaju

kako je to kad zemlja bankrotira. No Argentini je uspjelo izvući se iz zamke. Stanovnici

glavnog grada Buenos Airesa nisu potpuno samouvjereni i bez straha, jer tvrde da će

kriza opet doći. (DW, 2012.)

22

6.1. Pouke iz Argentine

Kolaps Argentine doveo je do najveće obustave isplate dugova u povijesti. Znalci kažu

da je to samo posljednji u nizu bail-outa predvođenih Međunarodnim monetarnim

fondom na koje je potrošeno milijarde dolara, a nisu uspjeli spasiti gospodarstva kojima

su trebali pomoći. Međutim, spori se oko toga što je zapravo uzrokovalo neuspjeh. Neki

tvrde da je Međunarodni monetarni fond bio preblag, drugi da je bio prestrog. Mnogi

smatraju da si je Argentina sama nametnula probleme rasipnim i korumpiranim

trošenjem. Takvi su pokušaji prebacivanja odgovornosti pogrešni, prekid otplate dugova

može se shvatiti kao posljedica gospodarskih pogrešaka napravljenih tijekom deset

godina. Razumijevanje onoga što je krenulo po zlu donijet će važne pouke za

budućnost.

Rezanje inflacije vezanjem valute uz dolar - problemi su počeli s hiperinflacijom

osamdesetih godina. Kako bi se srezala inflacija bilo je potrebno izmijeniti očekivanja, a

to je trebalo osigurati ''usidravanjem'' valute uz dolar. Na taj način vratili smo se jednoj

inačici starog zlatnog pravila. Nastavi li se inflacija, stvarna tečajna stopa zemlje bi se

povećala, potražnja za njenim izvozom bi pala, nezaposlenost bi porasla, što bi umanjilo

pritisak na rast cijena i plaća. Znajući to, sudionici na tržištu shvatili bi da je inflacija

neodrživa. Dok god bi predanost održavanju tečajne stope ostala uvjerljiva, isto bi bilo i

s predanošću za zaustavljanje inflacije. Promijene li se očekivanja u vezi s inflacijom,

do njenog će pada doći bez skupe nezaposlenosti. Taj je recept u nekim zemljama jedno

vrijeme bio uspješan, ali je zato vrlo rizičan. Međunarodni monetarni fond je poticao

takav tečajni sustav. Sada pokazuje nešto manje entuzijazma, iako Argentina, a ne

Međunarodni monetarni fond, plaća cijenu. Vezanje valute uz dolar zaista je smanjilo

inflaciju, ali nije potaknulo održivi rast. Argentinu je trebalo potaknuti da uvede

fleksibilniji tečajni sustav, ili barem tečajnu stopu koja bolje odražava trgovinske

odnose zemlje.

Prevlast stranog vlasništva u bankarskom sustavu - dogodile su se i druge greške u

argentinskom programu ''reforme''. Argentinci su hvalili što je dopustila veliki udio

23

inozemnog vlasništva u bankarskom sustavu. Neko je vrijeme to naizgled stvorilo

stabilniji bankarski sustav, ali on nije osiguravao zajmove malim i srednje velikim

tvrtkama. Nakon nagloga rasta koji je došao s prestankom hiperinflacije, rast je usporio,

dijelom i stoga što domaće kompanije nisu mogle doći do kredita. Argentinska je vlada

uočila problem, ali su je zadesili brojni potresi prije nego što je mogla reagirati. Kriza u

istočnoj Aziji 1997. godine donijela je prvi udarac. Dijelom i zbog loših postupaka

Međunarodnog monetarnog fonda, to je postala svjetska financijska kriza, što je podiglo

kamatne stope za sva tržišta u nastajanju, uključujući i Argentinu. Tečajni sustav

Argentine je preživio, ali uz visoku cijenu – što je bio početak dvoznamenkaste stope

nezaposlenosti. Ubrzo su visoke kamatne stope počele štetiti proračunu zemlje.

Argentinski omjer duga i BDP-a, čak i kad je rast počeo opadati, ostao je na umjerenih

45% manje nego u Japanu. No, uz 20% kamatne stope, 9% BDP-a je korišteno za

servisiranje duga svake godine. Vlada je slijedila proračun, ali ne dovoljno da bi

nadoknadila hirove tržišta. Svjetska financijska kriza koja je uslijedila za krizom u

istočnoj Aziji pokrenula je cijeli niz prilagodbi tečajnih stopa. Vrijednost američkog

dolara, uz koji je argentinski pesos bio vezan, naglo je porasla. U međuvremenu, Brazil,

susjed Argentine i njen trgovinski partener iz Mercosura, zabilježio je deprecijaciju

svoje valute. Neki su tvrdili da je postala znatno podcijenjena. Cijene i plaće su počele

padati, ali ne dovoljno da bi Argentina mogla učinkovito konkurirati, tim više što se

pred velikim dijelom poljoprivrednih roba koje čine prirodne prednosti Argentine

nalaze velike prepreke za ulazak na tržišta bogatih zemalja.

Greška – restriktivna fiskalna politika – tek što je svijet prizdravio od financijske krize

1997. godine - 1998. godine već je zapao u globalno usporavanje 2000. godine – 2001.

godine, što je pogoršalo situaciju u Argentini. Tu je Međunarodni monetarni fond

napravio veliku grešku. Poticao je restriktivnu fiskalnu politiku, ponavljajući grešku

koju je napravio u istočnoj Aziji, i s istim katastrofalnim posljedicama. Štedljivi

proračun trebao je vratiti povjerenje. Ali brojke programa Međunarodnog monetarnog

fonda bile su samo bajka. Bilo koji ekonomist bi predvidio da restriktivna politika

potiče usporavanje, a da proračunski ciljevi neće biti ispunjeni. Program Međunarodnog

monetarnog fonda nije ispunio svoje obaveze. Povjerenje se rijetko može ponovno

24

uspostaviti ako gospodarstvo zapada u duboku recesiju i dvoznamenkastu

nezaposlenost.

Možda bi vojni diktator, kao što je u Čileu bio Pinochet, mogao potisnuti društvene i

političke nemire koji se pojavljuju u takvim uvjetima. Ali u argentinskoj demokraciji to

je bilo nemoguće, Argentinci su patili, izbijali su nemiri, a ulični prosvjedi su srušili

argentinskog predsjednika.

Sedam pouka:

1. U svijetu promjenjivih tečajnih stopa, vezanje valute uz neku kao što je dolar

vrlo je rizično. Argentinu je trebalo potaknuti da odustane od svog tečajnog

sustava još prije nekoliko godina.

2. Globalizacija svaku zemlju izlaže velikim potresima, a one se moraju nositi s

tim šokovima – prilagodbe tečajnih stopa dio su tog mehanizma.

3. Društveni i politički kontekst zanemaruje se na vlastitu štetu. Nijedna vlada koja

slijedi politiku što ostavlja velik dio pučanstva bez posla ili s premalo posla nije

uspjela u ispunajvanju svoje osnovne misije.

4. Jednostrano usredotočavanje na inflaciju zanemarujući nezaposlenost ili rast je

rizično.

5. Rast zahtijeva financijske institucije koje posuđuju domaćim kompanijama.

Prodaja banaka inozemnim ulagačima, bez stvaranja primjerene zaštite, može

usporiti rast ili stabilnost.

6. Gospodarska snaga ili povjerenje rijetko se može vratiti s politikom koja

gospodarstvo može povući u duboku recesiju.

7. Potrebni su učinkovitiji načini za rješavanje situacija sličnih onoj u Argentini.

25

Profesor ekonomije na sveučilištu Columbia, nekadašnji predsjednik Vijeća

gospodarskih savjetnika predsjednika SAD-a Billa Clintona i glavni ekonomist i

potpredsjednik Svjetske banke, Joseph Stiglitz:

''To sam zagovarao tijekom krize u istočnoj Aziji (misleći na pouke). Međunarodni

monetarni fond je tvrdio suprotno, preferirajući svoju strategiju velikih bail-outa. Sada

Međunarodni monetarni fond prekasno spoznaje da bi morao istraživati i druge

mogućnosti.

Međunarodni monetarni fond će se dobrano potruditi da vlastitu odgovornost prebaci na

nekog drugog – bit će optužbi o navodnoj korupciji i bit će rečeno da Argentina nije

provela potrebne mjere. Naravno, Argentina je trebala provesti i druge reforme, ali

primjenjivanje savjeta Međunarodnog monetarnog fonda o restriktivnoj fisklanoj

politici samo je pogoršalo stvari. Argentinska kriza trebala bi nas podsjetiti na sve

hitniju potrebu za reformiranjem globalnog financijskog sustava, a započeti moramo

upravo reformom Međunarodnog monetarnog fonda''. (Internet Monitor, 2002.)

26

7. ARGENTINA I MEĐUNARODNI MONETARNI FOND

Međunarodni monetarni fond je svojim rješenjima 2001. godine ispod granice

siromaštva otjerao 60% Argentinaca. Financijska kriza na prijelazu milenija jedna je od

najtežih trauma u argentinskoj povijesti. Zato je argentinska predsjednica Cristina

Fernandez de Kirchner poručila Grčkoj da joj je potrebno sve samo ne Međunarodni

monetarni fond. Kao članica Međunarodnog monetarnog fonda i Argentina je glasovala

za kreditni paket pomoći Grčkoj, ali teška srca i uz niz primjedbi na ideološke zablude

Međunarodnog monetarnog fonda, organizacija koja je danas u Buenos Airesu omiljena

koliko i Al-Qa'ida u Washingtonu.

Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner otvoreno je progovorila da su je štrajkovi i

zapaljene ulice u Helenskoj Republici jako podsjetili na prizore u njezinoj domovini

2001. godine, a za mjere Međunarodnog monetarnog fonda jedna od najuspješnijih

državnica u povijesti Argentine kaže: ''da su točno ono što se nipošto ne smije činiti u

dužničkoj krizi''. Iako daleko od sjaja otprije 100 godina, kada je slovila za jednu od

najbogatijih zemalja svijeta, Argentina se uspjela oporaviti. (Večernji list, 2010.)

7.1. Utjecaj MMF-a

U središtu kapitalizma nalazi se tvrdnja: želimo li imati svjetsko tržišno gospodarstvo,

moramo imati svjetska tržišta kapitala koja dobro funkcioniraju. Međutim, ključni

element tih tržišta kapitala, tržište za dugove ne funkcionira dobro, barem s gledišta

tržišnih gospodarstava u nastajanju. Ona na kraju imaju poražavajuće razine duga, što

dovodi do kriza koje rezultiraju ekonomskim recesijama i depresijama i povećanim

siromaštvom. Argentinska kriza ilustrira troškove pogrešnog upravljanja dugom i

potrebu za reformom sustava. (Stiglitz, 2009, p.240)

27

Argentina je bila na mukama u svojoj dužničkoj krizi stoljeće nakon što je dr. Luis

Drago pritekao u obranu Venezuele. To nije bila prva kriza u Argentini. Kao i druge

latinoameričke zemlje, Argentinu se u sedamdesetim godinama nagovaralo da uzme u

zajam goleme iznose novca u vrijeme kad su realne kamatne stope bile niske, a katkada

čak i negativne (realne kamatne stope uzimaju u obzir inflaciju). Kad su potkraj

sedamdesetih i početkom osamdesetih godina Sjedinjene Države povisile kamatne stope

na gotovo 20% u borbi da smanje svoju upornu inflaciju, Argentina se našla u situaciji

da ne može udovoljiti svojim otplatama duga. Dugovi su restrukturirani, ali nije bilo

adekvatnog oprosta duga i u većem je dijelu osamdesetih godina novac tekao iz

Latinske Amerike u Sjedinjene Države i druge razvijene industrijske zemlje. Latinska

Amerika je stagnirala. Ozbiljnog oprosta duga nije bilo do kraja desetljeća i tek je tada

došlo do ponovnog rasta. Argentina je potkraj osamdesetih godina imala epizodu vrlo

visoke inflacije, u kojoj je dosegla godišnju stopu od 3.080% 1989. godine. Da bi

suzbila inflaciju vezala je svoj devizni tečaj uz američki dolar. Strategija je

funkcionirala i inflacija se smanjila. Međutim, bila je to rizična strategija. Promjenjivo

međunarodno gospodarstvo zahtijeva česte prilagodbe deviznih tečajeva, što novi

ekonomski režim Argentine nije dopuštao.

Kad je teret duga uklonjen, Argentina je jedno vrijeme, početkom dvadesetih godina,

imala procvat. Novo povjerenje u gospodarstvo značilo je da su banke i ostali

zajmodavatelji bili voljni davati zajmove, čak i za financiranje potrošnje. Potrošački je

procvat održavan i time što je Argentina privatizirala državna poduzeća, prodajući ih

strancima. Da se itko potrudio pogledati argentinsku bilancu stanja, ustanovio bi da se

pogoršavala, budući da je zemlja prodavala imovinu i nakupljala obveze, ali MMF se

usredotočio samo na deficit i bio je toliko zadovoljan usvajanjem njegove politike

Washingtonskog konsenzusa da je ignorirao probleme. Stranci su poticani da daju

zajmove Argentini, jer je MMF stalno izdvajao tu zemlju, hvaleći je zbog njezine niske

inflacije i drugih mjera politike koja je bila u skladu s njegovim savjetima. MMF je u

tome otišao tako daleko da je prije svog godišnjeg sastanka u Washingtonu 1999.

godine, argentinskoga predsjednika Carlosa Menema, koji će ubrzo biti široko optužen

za korupciju, čak istakao kao uzor ekonomske vrline. (Stiglitz, 2009., p.241) No,

iznenada se sreća Argentine promijenila. Iznenadni je događaj bila istočnoazijska kriza

28

1997. godine, koja je do 1998. godine postala svjetska financijska kriza. Jako su porasle

svjetske kamatne stope za tržišta u nastajanju. Pretežno kao posljedica toga, argentinsko

servisiranje duga poraslo je sa 13 milijardi dolara 1996. godine na 27 milijardi dolara

2000. godine. Te je probleme pogoršao jaki dolar, budući da je argentinski pesos bio

vezan uz dolar, postajao je sve više precijenjen. Neusklađenost njezinog deviznog tečaja

povećala se još više kad je Brazil, njezin najveći trgovinski partner, devalvirao svoju

valutu zbog vlastite krize. Argentina je bila preplavljena uvozom i bilo joj je, uz visok

devizni tečaj, teško prodavati vlastitu robu u inozemstvu. S manje izvoza i više uvoza,

njezina se bilanca plaćanja pogoršala i morala je više uzimati zajmove u inozemstvu.

Tako je započeo začarani krug u kojem je MMF igrao presudnu ulogu. Kako su se

povećale svjetske kamatne stope, povećale su se i rate argentinskih zajmova, tako da se

povećao njezin fiskalni deficit. MMF je, usredotočen na deficit, zahtijevao čvrstu

fiskalnu i monetarnu politiku: povećanje poreza, smanjivanje rashoda i povećavanje

domaćih kamatnih stopa. Te su mjere imale predvidljivi učinak smanjenja argentinske

proizvodnje i poreznih prihoda. Bilo je i drugih načina na koje je MMF bio odgovoran

za nastajaću krizu. MMF je poticao Argentinu da privatizira socijalno osiguranje, što je

rezultiralo smanjenjem prihoda koji su pritjecali vladi kroz poreze za socijalno

osiguranje brže nego što je rezultiralo smanjenjem rashoda za umirovljenike. Da

Argentina nije privatizirala socijalno osiguranje, njezin bi deficit čak i u vrijeme krize

bio blizu nule. Ne samo da je MMF inzistirao na privatizaciji javnih uslužnih djelatnosti

kao što su vodoopskrba i električna energija nego je inzistirao da, kad se privatiziraju,

cijene budu povezane s onima u Sjedinjenim Državama. To je značilo da su s

povećanjem cijena u Sjedinjenim Državama, Argentinci morali plaćati sve više i više za

osnovne potrebe zbog čega je zemlja postajala sve manje i manje konkurentnom i

povećavala se razina socijalnih nemira. (Stiglitz, 2009., p.242)

Ono što je neodrživo neće se održati, a argentinski visoki devizni tačaj i rastući dug nisu

bili održivi. Potkraj 2001. godine i početkom 2002. godine ekonomska kriza u zemlji

došla je do vrhunca. Argentina je prestala vraćati svoj dug. Jednostavno nije plaćala ono

što je dugovala i pustila je da joj devizni tečaj fluktuira. Vrijednost pesosa je brzo pala

29

na trećinu. U ekonomskom kaosu koji je uslijedio, službena stopa nezaposlenosti

skočila je na preko 20%, a BDP je pao za 12%.

Do tada je Argentina dugovala MMF-u golemi iznos. MMF bi trebao pomagati

zemljama u trenucima potrebe, a to je bio istinski trenutak potrebe za Argentinu.

Privatni vjerovnici obično zahtijevaju povrat svojih zajmova kad gospodarstvo krene u

silaznu fazu ciklusa baš kad su vladi osobito potrebna financijska sredstva. MMF je

stvoren dijelom kao priznanje tog neuspjeha tržišta, ali umjesto da ponudi da će više

pozajmiti Argentini i on je zahtijevao da zemlja otplati ono što duguje. I da je htjela da

MMF reprogramira svoje zajmove morala bi pristati na njegove uvjete, još na iste one

uvjete koji su pridonijeli krizi. U usijanim pregovorima iza zatvorenih vrata između

Argentine i MMF-a, Argentina nije kapitulirala. Argentina se žestoko pogađala,

uviđajući da bilo kakvi daljni zajmovi od MMF-a nikad ne bi stigli u Buenos Aires,

novac bi jednostavno ostao u Washingtonu kako bi se otplatilo ono što je Argentina

dugovala MMF-u. Argentina je znala da bi, ako popusti MMF-ovim uvjetima, njezin

pad ekonomske aktivnosti postao dublji. Konačno, Argentina je također uvidjela da

MMF i drugi međunarodni zajmodavatelji mogu izgubiti jednako koliko i ona ako ne

reprogramiraju svoje zajmove. Iako je Argentina prestala vraćati zajmove privatnim

zajmodavateljima, pitanje hoće li prestati vraćati zajmove MMF-u i drugim službenim

zajmodavateljima ovisilo je o tome hoće li MMF reprogramirati svoj zajam. Ako to ne

bi učinio, morao bi proglasiti da je Argentina prestala otplaćivati svoje dugove, zbog

čega bi njegove poslovne knjige izgledale grozno. Argentina je bila u pravu i u tom

pogledu. Premda je platila samo dio onoga što je dugovala i premda je odbila pristati na

uvjete koje je MMF zahtijevao, MMF nije proglasio da je Argentina prestala otplaćivati

zajmove. (Stiglitz, 2009., p.243) I MMF se žestoko pogađao. Jedan bivši dužnosnik

MMF-a objasnio je da njegova institucija jednostavno odražava kolektivne interese

vjerovnika među kojima je MMF bio glavni. Kolektivni interes vjerovnika bio je usaditi

strah od stečaja. Željeli su da svaka suverena zemlja koja razmišlja o neplaćanju dugo i

dobro razmisli prije nego što to učini. Znali su da nema suda koji bi mogao prisiliti

suverenu zemlju da plaća ono što duguje. Obično nije bilo nikakve ili malo imovine

koju bi se moglo plijeniti, za razliku od privatnih stečajeva gdje vjerovnici mogu

preuzeti kompaniju ili založenu imovinu. Samo je strah pokretao plaćanje. Bez straha

30

zajmovi ne bi bili otplaćeni i tržište državnog duga bi jednostavno presušilo. MMF je

''odbijao prihvatiti da kao odgovor''. Da je Argentina pristala na neki konkretni zahtjev,

MMF bi nametnuo nove zahtjeve, želeći produžiti agoniju Argentine i učiniti neplaćanje

što je moguće skupljim.

Bez ijednog MMF-ovog programa na djelu, Argentina je učinila nešto što nitko nije

očekivao. Počela je rasti. Bez politike stezanja u MMF-ovu stilu, bez toka novca iz

zemlje za plaćanje vjerovnicima i potpomognuta velikom devalvacijom svoje valute,

Argentina je nakupila tri godine rasta od 8% ili više. Kako se vratio rast, uspjela je čak

obrnuti svoj fiskalni deficit, nešto što MMF-ov program nije nikad postigao. Da je

Argentina nastavila slati novac u Washington i nastavila prihvaćati diktate MMF-a,

gotovo bi sigurno prošla daleko lošije. Dok se Argentina uspijevala oporaviti unatoč

tomu ili točnije rečeno zbog toga što nije imala MMF-ov program, oporavak je zbog

neuspjeha restrukturiranja duga, brzo postao teži nego što je bilo potrebno. Vjerovnici,

uključujući mnoge obične štediše u Italiji koji su bili potaknuti da kupuju argentinske

obveznice ne shvaćajući u potpunosti rizike povezane s njima, također su patili zbog

duge odgode. Mnogi nisu izdržali te su morali prihvatiti velike gubitke, prodajući

obveznice špekulantima koji su računali da će Argentina na kraju poboljšati svoju

nagodbenu ponudu. Argentina je od početka jasno dala na znanje da želi novi MMF-ov

program, da nije riječ o pukom odustajanju od njezinih obveza. No, uvidjela je i svoje

obveze prema svojim građanima te da je bolje ne imati nikakv MMF-ov program nego

imati program koji bi ugušio njezino gospodarstvo ili koristio njezine oskudne resurse

da zapadne banke izvuče iz nevolje. (Stiglitz, 2009., p.244)

Priča o Argentini sadrži mnoge lekcije o tome što bi trebale, a što ne činiti zemlje i

međunarodna zajednica, osobito MMF. Ona pokazuje, da čak i zemlje za koje se čini da

se dobro ponašaju i umjereno uzimaju zajmove mogu završiti s razornim dugom zbog

sila koje su izvan njihove kontrole i njhovih granica. Pokazuje kako je lako da jednu

dužničku krizu poprati druga. Pokazuje da izvanjska pomoć može doći po vrlo visokoj

cijeni i da postupanje po savjetima MMF-a, pa i postizanje najboljih ocjena u tome, niti

štiti zemlju od krize niti je imunizira protiv kasnijih kritika MMF-a. Što je najvažnije,

31

uspješan oporavak Argentine bez MMF-ove pomoći otvara pitanja drugdje. Argentina je

također pokazala da nakon prestanka plaćanja postoji život, zemlja može čak brže rasti.

No malo je zemalja hrabro poput Argentine. Strah od posljedica neotplaćivanja dugova

ono je što tjera zemlje da ih otplaćuju, namećući goleme tegobe svojim građanima.

(Stiglitz, 2009., p.245)

Većina zemalja koje su pod prevelikim teretom duga neće moći, dokle god njihova

gospodarstva ostaju stagnantna, a ostat će dokle god su sputane dugom, dobiti pristup

tržištima kapitala, ma koliko vjerno servisirale svoj dug. Kad, pak, počnu rasti, opet će

dobiti pristup međunarodnim tržištima kapitala, čak i ako su prestale otplaćivati dugove.

Rusija je ponovno dobila pristup unutar dvije godine od svog prestanka vraćanja

zajmova 1998. godine. Financijska tržišta gledaju naprijed. Ona pitaju o izgledima neke

zemlje za otplaćivanje zajmova. Gospodarstvo s punom zaposlenošću, i snažnije zato

što se oslobodilo golemog tereta duga, nešto je na što se valja kladiti. Drugim riječima,

prestanak otplaćivanja zajmova može, u razmjerno kratkom vremenu, zapravo dovesti

do povećanog čistog priljeva kapitala. (Stiglitz, 2009., p.246)

7.2. MMF-ovi otisci prstiju

Za urušavanje Argentine direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja iz

Washingtona još je u siječnju 2002. godine napisao: ''da posvuda po sebi ima otiske

prstiju MMF-a'', prozvavši i medije koji su godinama kao uzrok navodili isključivo

javnu potrošnju i vojnu huntu, koja je od 1976. godine do 1983. godine zemlju

unazadila Falklandskim ratom, promašenim projektima i korupcijom. Nakon pada

diktature, Argentinu je godinama vodio MMF i isticao je kao svijetao primjer svoje

konzervativne politike, uvjetujući svoje kredite privatizacijom državnih tvrtki i

liberalizacijom tržišta prema stranim ulagačima.

BDP je rastao, pesos je vezan uz dolar te se nakon inflacije i po 200% mjesečno iz

1980-tih godina sve činilo kao san. No dolar je bio precijenjen, a pesos posebno. Izvoz

32

je postao jezivo skup, uvoz jeftin, pa se zemlja zaduživala, a kako bi obranio ''svoj''

konvertibilni pesos, MMF nije žalio novih kredita koje je uvjetovao time da se ne

probija budžet. Situacija se pogoršala kada su 2001. godine srezane plaće i mirovine,

čime je smanjena potrošnja i oslabljena cirkulacija novca. BDP je u jednoj godini pao za

petinu, novi su vjerovnici udarali goleme kamate, a građani su u panici od devalvacije

pesosa navalili na banke po ušteđevine.

U kratkom vremenu MMF je ispod granice siromaštva otjerao 60% Argentinaca, od

čega se čak svaki drugi sve do danas nije oporavio. Argentina se i politički raspala. U

posljednja dva tjedna 2001. godine jedan za drugim izmjenilo se čak pet predsjednika,

na ulicama su bjesnili nemiri, u jednom danu pesos je pao 300%. Privatnim bankama

usto je dopušteno neisplaćivanje ušteđevina, pa su građani iste te banke uništavali, a

policajci su bojkotirali vladu i stajali usred nereda s rukama na leđima.

U kaosu nije propala niti jedna banka, pa ispada da je sav dug pao na građane. Shvativši

da Argentini neće pomoći nitko osim nje same, predsjednik Nestor Kirchner, a nakon

njega i njegova supruga Cristina Fernandez de Kirchner, krenuli su obuzdavati cijene,

rušiti dug od oko 140 milijardi dolara i provoditi reforme poput nacionalizacije

privatnih mirovinskih fondova.

Tijekom krize mnogi su strani ulagači pobjegli, pa su radnici zauzimali napuštene tvrtke

te samoupravljački radili i do godine dana bez plaće kako bi spasili radna mjesta, što je

dovodilo i do razvlaštenja pobjeglih vlasnika. Iako Argentina danas naveliko posluje s

Brazilom i Kinom, činjenica je da se iz krize izvukla sasvim izolirana. Stoga,

predsjednica danas tvrdi da je ipak moguće spašavanje vlastitim snagama i bez novih

zaduživanja. (Večernji list, 2010.)

33

7.2.1. Radničko samoupravljanje

Argentinske tvornice kojima upravljaju radnici predstavljaju radnicima širom svijeta

dokaz da mogu bolje upravljati tvornicom bez šefa ili vlasnika. Novi fenomen

zaposlenih koji preuzimaju svoja radna mjesta počeo je 2000. godine i postao snažniji

dok se Argentina suočavala sa najgorom ekonomskom krizom 2001. godine. Širom

zemlje tisuće tvornica je zatvoreno i milijun ljudi ostalo je bez posla.

Kao najveća oporavljena tvornica u Argentini, okupirana još od 2001. godine, Zenon

tvornica za keramiku u patagonijskoj oblasti Neuquen sada zapošljava 470 radnika.

Približno 180 oporavljenih poduzeća koja sada posluju osigurava poslove za više od 10

000 argentinskih radnika. Zenon iskustvo je redefiniralo osnovu proizvodnje: bez

radnika gazde ne mogu upravljati poslom, ali bez gazde radnici to mogu bolje. Ipak,

radnici su vodili paralelnu borbu na saveznom sudu da se pravno prizna FASINPAT

zadruga (tvornica bez gazde). Proveli su brojne političke akcije da pritisnu sudove da

legaliziraju zadrugu. Vlada je odgovorila nasilno, koristeći različite taktike da istjera

radnike iz tvornice. Pet puta ih je pokušala izbaciti uz pomoć policije. U listopadu 2005.

godine, FASINPAT je dobio sudsku parnicu, vršeći pritisak na savezne sudove da ga

priznaju kao legalno tijelo sa pravom na jednogodišnje upravljanje zadrugom.

Argentinska radnička klasa proslavila je privremenu pobjedu radnika Zenona. Sa pravno

riješenim statusom, FASINPAT se može koncentrirati na planiranje proizvodnje,

poboljšanje radnih uvjeta i realiziranje projekta zajednice. Radnici u Zenonu izgrađuju

nacionalnu mrežu solidarnosti koja održava pokret i putuju širom zemlje kako bi pružili

podršku širokom poretku radničkih konflikata.

Argentina je prisustvovala povratku borbe unutar radnog mjesta, koristeći za svoje

oslobođenje povijesna sredstva radničke klase: direktnu demokraciju, štrajk, sabotažu i

preuzimanje tvornica. Zenon je postao ono što je danas jer su radnici oporavili tvornički

unutrašnji trgovinski sindikat. Bilo je potrebno puno rada da bi se otklonili svi strahovi i

da bi se prekinula veza koja ih je spajala za šefove. Niti jedan radnik Zenona 2001.

godine nije imao ideju o preuzimanju tvornice i pokretanju proizvodnje. Gradnja

34

čvrstog oslonca, razmjenjivanje strategije i diskutiranje je omogućilo radnicima da dođu

do FASINPAT-ovih postignuća.

Ovo nije izdvojeno iskustvo ili luda ideja kojom se zanijela grupa ljudi. Zenon je

konkretno iskustvo koje je grupa radnika pokrenula. Mnogi govore o Zenonu kao o

laboratoriju za eksperimentiranje sa radničkim snovima. Nakon pet godina razvoja,

Argentina nije samo laboratorij, ona je pokazala ekonomsku alternativu onoga što nam

nudi kapitalistički model. Radnici širom svijeta gledaju na ono što su radnici u

Patagoniji ostvarili. Gledaju na FASINPAT kao model koji bi kopirali u vlastitim

zemljama. Za ovo ostvarenje je potrebno stvaranje zajedničkih strategija za obranu

radničke klase. (Novi svjetski poredak, 2012.)

35

8. HRVATSKA BEZ MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA POPUT

ARGENTINE

Do gospodarskog preporoda Argentina je došla posve sama, oslanjajući se na vlastite

snage, bez pomoći Međunarodnog monetarnog fonda. Isto bi, kažu stručnjaci, mogla

učiniti i Hrvatska, ali uz uvjet da se i kod nas pojave državnici, kakve Hrvatska danas

nema. Prije dvanaest godina političari Argentine koji su slijepo slušali Međunarodni

monetarni fond upropastili su zemlju. Lupajući loncima i poklopcima, ljudi su tada

izašli na ulice prosvjedujući protiv stanja u zemlji te prozivajući političare koji su bili

odgovorni za takvo stanje. Tražili su smjene, dolazilo je do sukoba. U nemirima je

poginulo skoro 40 ljudi. Agencije su tih dana hladno konstatirale da je Argentina

bankrotirala. Zemlja je nagomilala dugove u visini od oko 140 milijardi dolara.

Novopostavljeno političko vodstvo na čelu s bivšim predsjednikom Nestorom

Kirchnerom tada je krenulo posve suprotnim putem od onoga kojeg svim zemljama u

krizi nameće Međunarodni monetarni fond. I tek kada su prestali slušati savjete da

moraju samo štedjeti i rezati troškove, kada su sami počeli voditi svoju monetarnu

politiku i kada su uspjeli potaknuti domaću potražnju i izvoz, Argentina je krenula u

oporavak. Dvanaest godina kasnije argentinska predsjednica Cristina Fernandez de

Kirchner visoko uzdignute glave poručuje Europljanima: ''Učite od nas''.

Argentina je do sloma bila najveći sljedbenik MMF-a i Svjetske banke sve dok se nisu

okrenuli sebi. U to vrijeme u Argentini je bila velika bijeda, ogromne socijalne napetosti

potresale su zemlju, bilo je nereda i sukoba, no danas su izašli iz krize, jer imaju

trgovinski suficit, rast BDP-a, visoku zaposlenost i sve ono na čemu im Hrvatska može

zavidjeti. Ali Argentina je puno drugačija od Hrvatske. To je velika zemlja sa čak 35

milijuna stanovnika, četrdesetih godina prošlog stoljeća je bila visoko razvijena, ali je

kasnije potonula. Dok je Hrvatska vrlo mala zemlja, s malim BDP-om, s fiksnim

tečajem kune koji održava financijski sustav da ne pukne, korak smo do gubitka

kreditnog rejtinga, a u isto vrijeme ne vide se snage koje bi mogle pokrenuti politiku da

se uzdamo u sebe popout Argentine. Kao prvi korak u tom smjeru, trebalo bi uvesti

36

znanstvenike u reformu hrvatskog gospodarstva. Hrvatskoj prijeti opasnost da joj

kamata na dug bude veća od stope rasta nacionalnog bogatstva. Također, ako padne

kreditni rejting, kamate će skočiti i dug će biti jako teško vraćati.

Argentina je odavno shvatila da Međunarodni monetarni fond štiti kapital i odnos

banke, a ne nacionalnu ekonomiju, zbog čega su sada izvan krize. Hrvatska još to nije

shvatila, kao ni da je državni intervencionizam u ekonomiji ponekad nužan, jer država

na taj način štiti vlastiti interes, dok neoliberalizam kakav vlada u Hrvatskoj ne štiti

nacionalni interes.

Hrvatska je preslaba da bi poput Argentine nacionalizirala naftnu kompaniju, iako joj to

Argentina poručuje. Hrvatska je slaba i zbog toga ne može kopirati neke poteze koje je

nedavno učinila Argentina. Argentina je nacionalizirala španjolsku naftnu kompaniju

YPF jer nije dovoljno ulagala u proizvodnju i da bi spriječila prodaju velikog udjela

YPF-a Kini. Argentina je to učinila kada je bila dovoljno jaka i kada je imala snage za

takav potez.

Argentinsko iskustvo ne treba preslikati, jer je Hrvatska drugačija od Argentine, ali

njihovo iskustvo treba analizirati da bi se izvukle neke pouke. Tome treba prethoditi

politička odluka da se donese strategija razvoja.

Međunarodni monetarni fond, Svjetska i Europska banka štite interese svojih ulagača,

zbog čega gdje god dođu traže radikalne mjere štednje koje najteže padaju stanovništvu,

no koje omogućavaju Međunarodnom monetarnom fondu i bankarima da u tim

zemljama zauzmu izvanredne pozicije. Hrvatska monetarna politika je uništila industriju

i proizvodnju, zbog čega bi drugačija monetarna politika morala biti dio nove strategije

razvoja. U tom bi dijelu mogli koristiti argentinska iskustva, jer su oni uz pomoć vlastite

razvojne monetarne politike pokrenuli proizvodnju i izvoz. Mora se shvatiti da se ne

može živjeti od usluga i na dug. Argentina je uspjela uz pomoć državnog

intervencionizma, zato bi država morala intervenirati sve dok se neke stvari ne

37

promjene i dok se gospodarstvo ne stabilizira, a nakon toga politiku državnog

intervencionizma u gospodarstvu treba napustiti. (Dnevno.hr, 2012.)

8.1. Potezi Argentine

Predsjednica Argentine, Cristina Fernandez de Kirchner povukla je najsmjeliji potez u

svojem mandatu, koji usput ima planetarno značenje. Nasuprot teškoj krizi naftna

kompanija YPF, koja je tamo najveći prerađivač crnog zlata, ponovno je prešla iz

pretežno privatnog i stranog u pretežno državno, argentinsko vlasništvo. Ta kompanija

koja je dosad bila u većinskom posjedu španjolskog Repsola, prešla je u državno

vlasništvo. Španjolski Repsol je zanemarivao tehnološki razvoj argentinske naftne

industrije, pa dok je potražnja za derivatima kontinuirano rasla, proizvodnja se stalno

smanjivala, te je Argentina 2001. godine postala prvi put, unazad 17 godina uvoznica

nafte u vrijednosti od devet milijardi dolara.

Argentina je zadnji put bankrotirala prije dvanaest godina, ali je od tada uspjela postići

novo gospodarsko čudo, kroz reindustrijalizaciju i smanjivanje vanjske zaduženosti, a

sve s osloncem na rastuću javnu i osobnu potrošnju u kombinaciji s podcijenjenim

tečajem i posljedičnim višegodišnjim viškovima u vanjskotrgovinskoj bilanci. Kao

takva bi mogla biti primjer mnogima, kao i Hrvatskoj.

I Argentinu su prije više od jednog desetljeća uništili njezini korumpirani političari.

Zemlja je nagomilala ogromne dugove u visini od oko 140 milijardi dolara. Socijalni

uvjeti su bili vrlo teški, jer je polovina stanovništva preživljavala s prihodima ispod crte

siromaštva. Cristina Fernandez de Kirchner proglašava nelikvidnost države, postiže

dogovor s Međunarodnim monetarnim fondom, briše iz knjiga velik dio inozemnih

dugova, ignorira strane ulagače kojima Argentina duguje novac, a nacionalnu valutu

pesos zadržava podcijenjenom, čime potiče izvoz, a poskupljuje uvoz, te Argentina

ponovno postaje konkurentna na tržištu.

38

Kineska naftna industrija, u međuvremenu, ima rastućih interesa u Južnoj Americi, pa je

željela preuzeti od Španjolaca tu argentinsku stratešku kompaniju. Zato je

nacionalizacija argentinske naftne industrije izazvala negodovanje i u Kini, i u

Španjolskoj.

U sličnom procjepu nalazi se i slučaj Industrije nafte Zagreb, koja je još u većinskom

vlasništvu hrvatskih dioničara, ali je odlukama Vlade većinska upravljačka prava

predala manjinskim mađarskim suvlasnicima MOL-a. Za razliku od poletne i znatno

manje zadužene Argentine, Hrvatska je prezadužena i u kroničnoj gospodarskoj

depresiji. Zato je nacionalizacija u hrvatskom slučaju nužnija nego u Argentini, ali za to

nema interesa. Nacionalizacija Ine bi imala puni smisao samo ako bi bila dio šireg

strateškog paketa preuzimanja većinskog nadzora nad rasprodanim strateškim

potencijalima, od banaka i telekomunikacija do farmaceutske i medijske indutrije. (Novi

list, 2012.)

39

9. POVRATAK KRIZE U ARGENTINI?

Nacionalna valuta Argentine slabi, cijene rastu, stanovništvo se dijeli, a politički

pokušaji predsjednice Cristine Fernandez de Kirchner čini se da su neuspjeli.

Financijska tržišta sve više izražavaju sumnju u pogledu argentinske ekonomije. Pesos

je prešao simboličnu granicu od osam pesosa za jedan dolar, tako da je argentinska

nacionalna valuta ove godine izgubila 16% svoje vrijednosti, dok je tokom čitave 2013.

godine taj pad bio 23%. Toliki pad vrijednosti pesosa u kratkom roku nije zabilježen još

od kraja 2001. godine. Argentinska vlada je u međuvremenu najavila djelomično

ograničavanje kupovine dolara, kako ne bi dolazilo do odljeva kapitala. Domaći

analitičari pad vrijednosti pesosa tumače općom situacijom na tržištima zemalja u

usponu i slabljenjem njihovih valuta, što je slučaj sa Turskom, Čileom, Brazilom,

Rusijom, Južnoafričkom Republikom. Uzroci degradacije ekonomije niza zemalja u

razvoju, prema ocjeni analitičara, nalaze se u smanjenoj potražnji sirovina u Kini, čiji je

privredni rast pao ispod 8%, kao i u drastičnom smanjenju priljeva kapitala sa Zapada u

zemlje u usponu zbog politike ograničenja ekonomskih olakšica koje je uvela Uprava

federalnih rezrvi SAD (Fed).

Situacija u Argentini dodatno zabrinjava jer njena vlada i predsjednica sve više odaju

utisak da su pritisnuti uza zid, a da ne znaju kako bi se izvukli. Centralna banka

Argentine je ubrzala pad tečaja pesosa kako bi smanjila razliku u odnosu na tečaj na

''crnom tržištu''. To je sasvim nova strategija za zemlju koja je do sada snažno

podržavala nacionalnu valutu. Sve to utječe na gubitak povjerenja investitora i

smanjenje konkurentnosti izvoznika. Devizne rezerve zemlje su u posljednje tri godine

pale sa 52 na 29 milijardi dolara.

Argentinski analitičari tvrde da nema prostora za strah od povratka krize iz 2001.

godine, jer ocjenjuju da se kriza vidi u padu tečaja pesosa i inflaciji a ne ogromnom

državnom dugu kao što je to bio slučaj prije dvanaest godina. Ali situacija je i ozbiljna i

komplicirana jer od 2011. godine Argentina nema više pravo na financiranje na

40

međunarodnim tržištima. Oko 93% njenog duga je neprogramirano, a 7% su otkupili

američki špekulativni fondovi koji sada potražuju u cjelini isplatu duga. Da bi se država

financirala može jedino računati na trgovinski suficit koji se ostvaruje najviše izvozom

sirovina, što je i bio ključ oporavka poslije krize. Danas izvoz sirovina postaje sve

neizvjesniji zbog smanjene kineske potražnje. Argentina se suočava i sa energetskom

krizom koja postaje sve ozbiljnija, jer vlasti višesatno isključuju struju stanovnicima

glavnog grada i to sve u cilju smanjenja rastućeg energetskog trgovinskog deficita.

Sadašnja situacija u Argentini posljedica je politike predsjednice Cristine Fernandez de

Kirchner, koja je došla na vlast 2007. godine poslije smrti supruga koji je vodio zemlju

do 2003. godine. Ekonomska politika se svodila na izvoz sirovina koji nije iskorišten za

ulaganje u energetiku i željeznički promet, već je novac iz izvoznih taksi trošen na

punjenje državnog proračuna, ali i za bogaćenje političke elite. (wn.com, 2014.)

U argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak ovog

tradicionalnog napitka za Argentince predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. To

nije jedina namirnica koju više nije moguće lako dobiti, slično je i sa šećerom i sa

brašnom. Neke trgovine, primjerice prodaju šećer još samo u manjim pakovanjima, a po

osobi je moguće kupiti samo jedan paketić. Supermarketi koji nisu uveli ovu praksu već

duže vrijeme stoje prazni.

Kada je riječ o službenim podacima vezanim za postotak inflacije, argentinska vlada

već godinama ''uljepšava'' te brojke. Stručnjaci za Latinsku Ameriku iz Instituta za

svjetsko gospodarstvo u njemačkom Kielu tvrde kako već samo zamrzavanje cijena

predstavlja priznanje argentinske vlade da se zemlja doista nalazi u škripcu. Da inflacija

nije ekstremno visoka ne bi bilo nikakovog razloga za takvo ponašanje. I Međunarodni

monetarni fond kritizira tu praksu. Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner tvrdi da

joj nije stalo samo do ''uljepšavanja'' brojki, nego do mjesečnih plaća koje neće tako

brzo rasti jer se orijentiraju prema postotku inflacije i štednje vlade. Argentinske

državne obveznice sadrže tzv. bonus kamate koje su povezane s inflacijom. To znači da

što novac postaje sve manje vrijedan, država time mora svojim vjerovnicima isplaćivati

sve veće kamate. Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner ovakvu politiku tako

41

ozbiljno provodi da je objavljivanje podataka vezanih za inflaciju postalo kazneno djelo

zbog kojeg prijeti i novčana i zatvorska kazna. Privatni instituti i banke ove kazne mogu

zaobići samo ako podatke koje normalnim putem ne smiju objaviti na raspolaganje

stavljaju zastupnicima u parlamentu. Oni imaju pravo na imunitet i svoje informacije

smiju iznijeti u javnost bez da to pred zakonom moraju odgovarati.

Vlada Cristine Fernandez de Kirchner ne pokazuje dovoljno interesa u savladavanju

inflacije uopće. No, inflaciju ne mogu dugoročno spriječiti čak niti kontrole cijena.

Police u trgovinama, nakon uvođenja ''zamrzavanja cijena'', postaju sve praznije. To je

posljedica kontrole cijena. Poduzeća proizvode manje i trgovci time i manje imaju za

prodati i ponuditi. Upravo iz tog razloga mnogi najavljuju kako će se pojaviti ilegalna

tržišta na kojima će se svi proizvodi moći kupiti, ali po znatno višoj cijeni. Pokazuju se

velike razlike pri mijenjanju deviza.

Kontrole cijena u Argentini su uvedene u već nekoliko navrata. Tijekom recesije 2001.

godine i 2002. godine koja se završila državnim bankrotom. Trenutno se ova kontrola

tiče samo prodaje na malo, ali stručnjaci najavljuju kako bi se to moglo promjeniti i

kontrola cijena bi mogla zahvatiti i druga područja. Argentinci ne gube nadu. Nju

polažu u svoje najjače izvozne proizvode poput soje i kukuruza. (DW, 2013.)

Iako analitičari smatraju da ne postoji opasnost od širenja argentinske krize, ipak

ukazuju da sve ovisi od okolnosti, prije svega od kineskog privrednog rasta, odluka Fed-

a i promjena cijena sirovina, što ne ide na ruku ovoj latinoameričkoj državi. Budućnost

Argentine je neizvjesna. Vlast s nestrpljenjem očekuje naredne berbe soje i žitarica kako

bi vratila devizne rezerve. Ali, zbog pada vrijednosti pesosa poljoprivrednici žele što

duže sačuvati rezerve da bi ih kasnije prodali po povoljnijoj cijeni. Ekonomisti smatraju

da će zbog devalvacije pesosa rast cijena u Argentini premašiti 30% i da će se nastaviti

odljev kapitala bez obzira na ograničenje kupovine dolara na maksimalnih 2 000 dolara

mjesečno. (wn.com, 2014.)

42

10. ZAKLJUČAK

Argentinska kriza služi kao primjer ekonomskog društvenog i političkog preokreta koji

se može dogoditi za vrijeme financijske krize. U razdoblju 1970-tih došlo je do

stvaranja ogromnog nacionalnog duga, a novac koji je bio prikupljen na međunarodnim

tržištima iracionalno se trošio u brojne projekte sumnjive isplativosti i za

nacionalizaciju privatnih dugova. Falklandski rat je također bio uzrok, jer je dodatno

opterećivao vanjski dug. Kada je Argentina prestala biti sposobna servisirati vanjski

dug, došlo je do urušavanja povjerenja u austral. Inflacija koja se do tada držala između

10 i 20% mjesečno, podivljala je i dosegla razine veće od 200%. Sve se odrazilo na

životne uvjete, koji su naglo otežali, a masovni prosvjedi su postali svakodnevnica, dok

je inflacija prešla 5000% na godišnjoj razini. Slijedeći savjete Međunarodnog

monetarnog fonda vraćen je pesos umjesto australa, ostavljajući tečaj fiksiran u istom

omjeru prema dolaru i lako konvertibilan. Zakon o konvertibilnosti doveo je do pada

inflacije, vraćajući stabilnost cijena i očuvao je vrijednost nacionalne valute. Cijele

1990-te Argentina je smatrana uspješnim primjerom zemlje u razvoju. Sa niskom

inflacijom i brzorastućom ekonomijom strani investitori su uložili milijarde dolara u

zemlju. Sve je bilo dobro dok na naplatu nije stigao račun za međunarodne dugove, što

je potaklo argentinsku ekonomsku krizu.

Argentina više nije mogla plaćati svoj vanjski dug. Ljudi su se počeli pribojavati

najgoreg i krenuli povlačiti ogromne količine novca iz banaka, istovremeno mijenjajući

pesose u dolare. Većina povučenog novca poslana je u inozemstvo. Kako se ubrzavao

odljev novca iz zemlje, istom brzinom je nestalo povjerenje ulagača. Procjenjuje se da

je 2000. godine čak 57,5% stanovništva živjelo ispod granice siromaštva. Izvoznici nisu

mogli dobiti kredite jer su depoziti ranije zamrznuti. Pesos je pretrpio deprecijaciju, što

povećava inflaciju. Kvaliteta života je smjanjena, a velik dio komplementarnih valuta je

nastavilo cirkulirati.

Usprkos svemu, Argentini je uspjelo nemoguće. Prije dvanaest godina bila je to propala

zemlja, a danas njeno gospodarstvo cvate. Proživljavala je najtežu krizu u svojoj

43

dvjestogodišnjoj povijesti. Ljudi su izašli na ulice prosvjedujući protiv stanja u zemlji i

protiv političara koji su za to odgovorni. Dvanaest godina nakon bankrota krizi nema ni

traga. Ljudi imaju puno više pesosa koje i troše. Argentina je to postigla

restrukturiranjem dugova, ali i značajnim oprostom dugova. Ipak stanovnici Argentine

nisu potpuno samouvjereni i bez straha da se kriza neće ponoviti.

Međunarodni monetarni fond je svojim rješenjima 2001. godine ispod granice

siromaštva otjerao 60% Argentinaca. Argentinu je godinama vodio Međunarodni

monetarni fond i isticao je kao svijetao primjer svoje konzervativne politike, uvjetujući

svoje kredite privatizacijom državnih tvrtki i liberalizacijom tržišta prema stranim

ulagačima. Tijekom krize mnogi su strani ulagači pobjegli, pa su radnici zauzimali

napuštene tvrtke te samoupravljački radili bez plaće da bi spasili svoja radna mjesta, što

je dovodilo i do razvlaštenja pojednih vlasnika. Radnici su osnovali FASINPAT

zadrugu što znači ''Tvornica bez gazde''. Vodili su borbu na saveznom sudu da se

zadruga pravno prizna, što se i ostvarilo 2005. godine. Zadruga se koncentrirala na

planiranje proizvodnje, poboljšanje radnih uvjeta i realiziranje projekta zajednice.

Do gospodarskog preporoda Argentina je došla posve sama, oslanjajući se na vlastite

snage, bez pomoći Međunarodnog monetarnog fonda. Isto bi, kažu stručnjaci, mogla

učiniti i Hrvatska. Argentina je bila najveći sljedbenik Međunarodnog monetarnog

fonda i Svjetske banke, dok nisu došli do propasti, nakon čega su se okrenuli sebi. U to

vrijeme u Argentini je bila velika bijeda, ogromne socijalne napestosti potresale su

zemlju, bilo je nereda i sukoba, no danas je izašla iz krize, jer imaju trgovinski suficit,

rast BDP-a, visoku zaposlenost na čemu im Hrvatska može zavidjeti. Ali Argentina je

puno drugačija od Hrvatske. Argentina je nacionalizirala naftnu kompaniju YPF, što

savjetuje i Hrvatskoj (INA), ali Hrvatska je preslaba da bi to mogla ostvariti.

Dvanaest godina nakon bankrota, izgleda da Argentini ponovno prijeti kriza.

Nacionalna valuta slabi, cijene rastu, stanovništvo se dijeli, pesos je prešao granicu od

osam pesosa za jedan dolar, što je dovelo do smanjenja vrijednosti nacionalne valute. U

argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak ovog

44

tradicionlanog napitka predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. Slično je i sa

šećerom i brašnom. Iako analitičari smatraju da ne postoji opasnost od ponovne krize,

ipak ukazuju da sve ovisi od okolnosti, prije svega od kineskog privrednog rasta, odluka

Fed-a i promjena cijena sirovina, što ne ide Argentini u korist. Stoga je budućnost

Argentine neizvjesna.

45

LITERATURA

KNJIGE:

1. Babić, A., Žigman, A., 2000., Valutne krize: Pregledi teorije i iskustva 1990-tih,

Poslovna knjiga d.o.o., Zagreb

2. Krugman, R., P., Obstfeld, M., 2009., Međunarodna ekonomija, Teorija i

ekonomska politika, MATE d.o.o., Zagreb

3. Stiglitz, E., J., 2009., Uspjeh globalizacije, Novi koraci do pravednoga svijeta,

ALGORITAM, Zagreb

4. Stojanov, D., Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci

ČLANCI:

5. Kersan-Škabić, I., Mihovilović, G., 2006., Komparativna analiza zaduženosti

Hrvatske i zemalja srednje i istočne Europe, Ekonomska istraživanja, Vol.19,

No.1, str. 1-14

6. Sharma, S., 2010., Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Acta turistica,

Vol.22, No.1, str. 8

ELEKTRONSKI IZVORI:

7. Wikipedija, Argentina, 2014., pogledano 07.03.2014.,

http://hr.wikipedia.org/wiki/Argentina

8. Štednja Blog, Argentinska kriza - početne okolnosti, 2011., pogledano

08.03.2014.,

http://stednja.blogspot.com/2011/10/argentinska-kriza-početne-okolnosti.html

9. Štednja Blog, Argentinska kriza - uspon i pad, 2011., pogledano 08.03.2014.,

http://stednja.blogspot.com/2011/10/argentinska-kriza-uspon-i-pad.html

46

10. Štednja Blog, Argentinska kriza – posljedice krize, 2011., pogledano

08.03.2014.,

http://stednja.blogspot.com/2011/10/argentinska-kriza-posljedice-krize.html

11. Hrvatski vojnik, Analiza kriznih žarišta, 2002., pogledano 12.03.2014.,

www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski vojnik/792002/argentina.asp

12. Manager, Argentinska kriza, 2012., pogledano 14.03.2014.,

www.manager-magazine.com/indexphp/gospodarstvo/85-argentinska-kriza

13. DW, Argentina – od propale zemlje do gospodarskog čuda, 2012., pogledano

14.03. 2014.,

www.dw.de/argentina-od-propale-zemlje-do-gospodarskog-čuda/a-15652113

14. Internet Monitor, Ne ignorirajte pouke iz Argentine, Josepf Stiglitz, 2002.,

pogledano 17.03.2014.,

www.monitor.hr/clanci/ne-ignorirajte-pouke-iz-argentine/16049/

15. Večernji list, Argentinci vole MMF kao Amerikanci Al-Qa'idu, 2010.,

pogledano 21.03.2014.,

www.vecernji.hr/svijet/argentinci-vole.mmf-kao-amerikanci-al-qaidu-144430

16. Novi svjetski poredak, Radničko samoupravljanje, 2012., pogledano

21.03.2014.,

www.novi-svjetski-poredak.com/2012/09/22/anti-nwo-radničko-

samoupravljanje-argentinski-model-oslobađanja-od-ropstva-i-kolonijalizma/

17. Dnevno.hr, Hrvatska bez MMF-a, 2012., pogledano 22.03.2014.,

dnevno.hr/vijesti/hrvatska/64698-evo-sto-hrvatska-treba-ciniti-da-poput-

argentine-bez-mmf-a-napravi-cudo.html

18. Novi list, Savjet iz Argentine: Nacionalizirajte Inu, 2012., pogledano

28.03.2014.,

www.novilist.hr/komentari/kolumne/Ekonomski-brevijar-Ive-

Jakovljevica/Savjet-iz-Argentine-Nacionalizirajte-Inu

19. wn.com, Povratak krize u Argentini, 2014., pogledano 02.04.2014.,

article.wn.com/view/2014/02/07/Povratak_krize_u_Argentini/

20. DW, Argentina u novoj krizi, 2013., pogledano 02.04.2014.,

www.dw.de/argentina-u-novoj-krizi/a-16591356

47