Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA
Mario Hrešć
USPOREDBA KRIZE U GRČKOJ I KRIZE U EUROZONI
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2015.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA
USPOREDBA KRIZE U GRČKOJ I KRIZE U EUROZONI
DIPLOMSKI RAD
KOLEGIJ: Suvremene ekonomske teorije
MENTOR: dr. Sc. Dragoljub Stojanov
STUDENT: Mario Hrešć
JMBAG: 0081129557
SMJER: GEU
Rijeka, lipanj 2015.
SADRŽAJ
Stranica
1. UVOD ............................................................................................................................ 1
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................... 1
1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ....................................................................... 2
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ....................................................................................... 2
1.4. Znanstvene metode ................................................................................................. 3
1.5. Struktura rada .......................................................................................................... 4
2. POJAM I OBILJEŽJA KRIZA: SPECIFIČNOSTI VELIKE GOSPODARSKE KRIZE ................................................................................................................................... 5
2.1. Pojam krize ............................................................................................................. 5
2.2. Obilježja financijske krize ...................................................................................... 9
2.3. Vrste financijskih kriza ......................................................................................... 12
2.4. Velika gospodarska kriza 2008.godine ................................................................. 15
3. UZROCI I POSLJEDICE KRIZE U GRČKOJ ........................................................... 19
3.1. Važnije značajke grčkoga gospodarstva ............................................................... 19
3.2. Uzroci krize u Grčkoj ........................................................................................... 22
3.3. Posljedice krize ..................................................................................................... 27
4. KRIZA U EUROZONI ................................................................................................ 35
4.1. Važnije značajke Eurozone ................................................................................... 35
4.2. Uzroci krize u Eurozoni ........................................................................................ 38
4.3. Posljedice krize u Eurozoni .................................................................................. 42
4.4. Mjere za rješavanje krize u Eurozoni ................................................................... 48
5. ZAKLJUČAK .............................................................................................................. 52
LITERATURA .................................................................................................................... 54
POPIS SLIKA ..................................................................................................................... 57
POPIS GRAFIKONA .......................................................................................................... 57
POPIS SHEMA..........................................................................................................56
1
1. UVOD
Kroz povijest zasigurno ništa nije uzdrmalo gospodarstva poput kriza. Pojava krize i
njezino prelijevanje iz jednoga sektora u drugi dok ne obuhvati cijelo gospodarstvo
fenomen je koji je u središtu ekonomske znanosti zbog niza nepovoljnih efekata i
dugotrajnih posljedica koje izaziva. I danas, nakon nekolicine velikih kriza koje su se
proširile na globalne razine nemoguće je predvidjeti uzroke kriza i eliminirati ih, odnosno
umanjiti posljedice kriza. Svaka kriza ima svoje specifičnosti, a specifični su i njezini
učinci. U središtu istraživanja ekonomista suvremene ekonomske znanosti posljednja je
kriza, koja se slobodno naziva globalnom krizom. Pokrenula se na tržištu nekretnina SAD,
prelila u financijski sustav SAD, nakon čega se raznim kanalima proširila na financijsko
tržište Europe i cijeloga svijeta. Nedugo zatim sva su gospodarstva svijeta mjerila
nepovoljne efekte ove krize. Od 2008.godine, kada je započela do danas, veliki je broj
gospodarstava koja i dalje mjere nepovoljne tendencije u pokazateljima gospodarskih
performansi. Njezina dužina trajanja u području zemalja članica Europske unije, izazvana
je sa prelijevanjem krize iz jednoga gospodarstva u drugo. Tako se danas u središtu
ekonomske znanosti na tlu Europske unije, odnosno kao središno pitanje koje rješavaju
nadležne institucije 7 godina nakon nastanka krize nalaze pitanja krize u Grčkoj ali i
dužničke krize koja se javila u Eurozoni. Zanimljivo je usporediti pokazatelje jačine i
utjecaja krize na navedenim područjima: Grčkoj i zemljama Eurozone, u kojima je kriza
prepoznata kao kriza duga, ili dužnička kriza.
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja
Problem istraživanja je stoga nepoznavanje mogućih sličnosti uzroka, posljedica i načina
rješavanja kriza u spomenutim gospodarstvima. Nepoznavanje sličnosti između dvaju kriza
izazvano je općenito nedovoljnim poznavanjem kriza, njihovom nepredvidivošću te
nepoznavanjem obećavajućih načina za rješavanje krize. Nemoguće je krizu ograničiti na
samo jedno područje te sprječiti njezino prelijevanje iz gospodarstva u gospodarstvu.
Shodno tomu kriza poprima drugačije oblike i ima drugačije efekte te je njezino rješavanje
teže. Ipak uspoređivanjem se mogu donijeti učinkovita rješenja za njezino otklanjanje.
2
Predmet istraživanja je istražiti osnovne specifičnosti krize u Grčkoj, njezine uzroke,
načine rješavanja i posljedice) te krize u Eurozoni, njezine uzroke, načine rješavanja i
posljedice, te ukazati na moguće sličnosti odnosno veze među ovim dvjema krizama.
Upoznavanjem specifičnosti pojedinačnih kriza u analiziranim gospodarstvima omogućilo
bi se pronalaženje jedinstvenih obrazaca za rješavanje krize, odnosno načina za otklanjanje
i ublažavanje posljedica koje je kriza izazvala u gospodarstvima.
Objekt istraživanja je financijska kriza, Grčka i Eurozona.
1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze
Radna hipoteza, postavljena na temelju problema i predmeta istraživanja glasi: na temelju
postojećih istraživanja uz provođenje detaljnog istraživanja moguće je zaključiti kako
postoji niz poveznica između krize u Grčkoj i kriza u ostalim zemljama članicama
Eurozone.
Pomoćne hipoteze jesu:
Ph1: Na temelju znanstvenih spoznaja o financijskim krizama ukazuje se na ključne uzroke
njihova nastanka, kao i moguće implikacije kriza.
Ph2: Sustavnom analizom stanja i tijeka krize u Grčkoj identificiraju se ključni uzroci iste.
Ph3: Sustavnom analizom krize u zemljama Eurozone i tijek iste identificira se ključni
uzroke iste.
Ph4: Usporednom analizom ukazuje se na sličnosti i povezanost krize u Grčkoj i krize u
ostalim zemaljama Eurozone.
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja
Svrha istraživanja koje je provedeno u radu i čiji su rezultati prikazani je upoznati se sa
osnovnim značajkama krize, njezinim uzrocima i posljedicama, te shvatiti razloga nastanka
krize u Grčkoj i u Eurozoni.
3
Ciljevi istraživanja su teorijski definirati krizu, kao dio gospodarskoga ciklusa, sa svim
njezinim osobitostima, te analizirati i istražiti osnovne specifičnosti krize u Grčkoj i krize u
zemljama članicama Eurozone. Potrebno je stoga dati odgovore na sljedeća pitanja:
Što je kriza?
Koje su vrste krize?
Koji su uzroci kriza?
Koje su značajke posljednje Velike gospodarske krize?
Kako se razvila kriza u Grčkoj i koje su njezine implikacije?
Kako se razvila kriza u Eurozoni i koje su njezine implikacije?
Postoji li međusobna veza i učinci između krize u Grčkoj i krize u zemljama
Eurozone?
Koja su potencijalna zajednička rješenja na razini Europske unije za rješavanje
kriznih situacija koje su aktualne?
1.4. Znanstvene metode
Prilikom istraživanja i pisanja diplomskoga rada koristilo se nekoliko metoda znanstveno-
istraživačkoga rada. Korištene su sljedeće metode:
Metoda analize i sinteze koje su primjenjene u svrhu analizirana podataka i
sintetiziranja onih koji su relevantni za istraživanje
Metoda kompilacije, koja je korištena u svrhe stvaranja kompaktne cijeline sadržaja
iz dostupnih izvora,
Metoda klasifikacije, kojim su definirane pojedine vrste objekata i ukazano na
potrebe njihova razlikovanja.
Statistička metoda, koja se koristi za potrebe dokazivanja efekata kriza na
gospodarstvo, odnsono za analizu pokazatelja gospodarstava, a nadopunjena je
grafičkom metodom, koja iste pokazatelje grafički simulira.
Metoda deskripcije, koja se koristi u svrhe opisivanja pojava, posebice u teorijskom
dijelu, te prilikom analize uzroka i posljedica kriza.
Metoda komparacije, koja je jedna od temeljnih metoda, a korištena je u svrhe
komparacije efekata krize na promatrana gospodarstva: Grčke i Eurozone.
4
Osim ovih metoda, u manjoj su mjeri korištene i druge potrebne metode znanstveno-
istraživačkoga rada.
1.5. Struktura rada
Rad je sastavljen od pet povezanih cijelina. Prvi dio rada je Uvod u kojemu je postavljen
problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i ciljevi istraživanja, hipoteze rada,
znanstvene metode.
Drugi dio rada teorijski je dio u kojemu je definirana sama kriza, njezine temeljne
značajke, vrste financijskih kriza te važnije značajke, obilježja i uzroci financijske krize iz
2008.godine.
Treći dio rada analitički je dio u kojem je su prikazane važnije značajke krize u Grčkoj,
njezini uzroci i posljedice te načini rješavanja.
U četvrtom dijelu analizirane su osobitosti krize u zemljama Eurozone, uzroci i posljedice
istih te rješavanja istih.
U zaključku je iznesena sinteza rezultata istraživanja te je provedena usporedba kriza
analizrianih u radu i njihove poveznice.
5
2. POJAM I OBILJEŽJA KRIZA: SPECIFIČNOSTI VELIKE
GOSPODARSKE KRIZE
Kriza nije ništa drugo nego poremećaj u normalnim tijekovima gospodarskih ciklusa, u
kojima gospodarstva doživljavaju krah, odnosno slom, bilježe nepovoljna kretanja i
opadanje svih pokazatelja uspješnosti i razvijenosti gospodarstva ali i društva. Krize se
pojavljuju u poduzećima, regijama, zemljama, društvima, pa čak i na nižim razinama, u
obiteljima, zajednicama. Od povijesti su značajno mjesto u ekonomskoj znanosti zauzimale
krize. Razlog je tomu težnja da se otkrije model kojim bi se krize otkrivale u njihovom
početnom stadiju, sprječavale odnosno ukoliko nije moguće umanjivali učinci. Ipak
univerzalni obrasci za to nisu pronađeni, te krize uvijek iznova bace gospodarstva koja
zahvate na koljena. Primjer je toga i posljednja velika gospodarska kriza, koja se čak
naziva i globalnom krizom, s obzirom da je od 2008.godine kada se javila do danas,
zahvatila sva gospodarstva svijeta. Počela je iz jedne tržišne niše, a brojnim kanalima
prelijevanja prelila se na cijelo gospodarstvo i tako diljem svijeta. Kako bi se shvatili
uzroci krize, njezine implikacije i načini rješavanja, treba shvatiti pojam krize. Upravo je
stoga u ovome poglavlju rada teorijski pojašnjena kriza kao gospodarska pojava, njezini
efekti te razlozi zbog kojih nastaje. S obzirom da je velika gospodarska kriza zahvatila i
analizirana gospodarstva Grčke i Eurozone, odnosno da je kriza u njima nastavak Velike
gospodarske krize iz 2008.godine, analizirat će se njezin nastanak, razvoj i tijek.
2.1. Pojam krize
Za potrebe definiranja krize polazi se od samoga pojma krize. Riječ kriza dolazi od grčke
riječi crisis, a označava „dubok, sveobuhvatan poremećaj u životu pojedinca ili zajednice
sa snažnim i više ili manje teškim i trajnim posljedicama.“
(http://www.hrleksikon.info/definicija/kriza.html ) Kriza je dakle pojam koji se javlja u
cijelom gospodarstvu i društvu, odnosno nije pripisan određenom dijelu društva. Uži
pojam od toga je ekonomska kriza, koju Leksikon.hr definira kao: „razdoblje (periodične)
privremene stagnacije, uzrokovano nerazmjerom između proizvodnje i potrošnje
6
(hiperprodukcijom ili supkonzumom). Kao temeljna obilježja ekonomske krize navode se
masovni bankroti, nezaposlenost, smanjenje kupovne moći.“
(http://www.hrleksikon.info/definicija/kriza.html) Krizom se u teorijskom poimanju naziva
neuobičajeni (nenormalni) odmak od ravnotežnoga stanja u određenom gospodarstvu.
(Sharma, 2010., str.9)
Kriza označava prijelom, prolazno teško stanje u svakom, prirodnom, društvenom i
misaonom procesu, dok je poslovna kriza neplanirani, neželjeni proces ograničenog
trajanja i mogućnosti utjecaja, koja šteti primarnim ciljevima, s ambivalentnim ishodom.
(Osmanagić-Bedenik, 2003., str.12) Tomić i Milas u svojem radu definiraju krizu kao
točku preokreta, ne nužno opterećenu sa nepopravljivom negativnošću, nego
okarakteriziranu određenom razinom rizika i nesigurnosti. (Tomić, Milas, 2007., str.140)
Upravo iz tog razloga krizu se često naziva i prilikom odnosno šansom za novi početak, u
kojem se mogu otkloniti ograničavajući čimbenici i potaknuti novi rast.
Kako je definirano kriza označava usporavanje gospodarske aktivnosti, odnosno stagnacije
gospodarske aktivnosti i nepovoljne pokazatelje razvijenosti gospodarstva. Krizu je stoga
moguće pojasniti kroz gospodarske cikluse, čemu prethodi razgraničavanje pojmova koji
se javljaju u teoriji gospodarskih ciklusa, a koji se poistovjećuju s krizom.
Većini kriza pripisuju se sljedeća uobičajena obilježja: (Tanta, 2012.)
„krize se pojavljuju iznenada i odmah kreću prema svojim raspletima“
„na svome putu ostaju sve veće i jure sve brže i nikada ne možete biti posve sigurni
gdje će se konačno zaustaviti“
„ono u što možemo biti sigurni je da će se na kraju ipak zaustaviti. Put će
vjerojatno biti neugodan, ali jednog će dana završiti i život će normalno teći dalje“.
Posebice je to istaknuto u nekoliko posljednjih godina gdje se u sve većem broju rasprava
spominje kriza kao uzrok velikoga broja problema i poteškoća u gospodarstvu i društvu. U
takvim raspravama dolazi do miješanja pojmova krize, stagnacije, recesije, ...
Pojmom usporavanje ili stagnacija rasta u određenom gospodarstvu podrazumijeva
kratkoročne oscilacije ekonomske aktivnosti kada se bilježe pozitivne stope rasta ali niže u
odnosu na prethodna razdoblja. S druge strane, recesija je pojam koji opisuje razdoblje
7
smanjenja ekonomske aktivnosti, trajanja i do nekoliko mjeseci, a koji se odražavaju u
raznim dijelovima gospodarstva kroz smanjenje industrijske proizvodnje, smanjenje stopa
zaposlenosti, pada realnoga dohotka te smanjenja ostvarenja u trgovinskom poslovanju.
Sveukupnost toga donosi recesija, a to je smanjenje outputa (finalnoga proizvoda) i stopa
zaposlenosti u gospodarstvima. Recesija se nadalje može definirati i kao smanjenje
ostvarenoga domaćeg proizvoda u uzastopnih šest mjeseci. Zbog svoje usmjerenosti
isključivo na domaći proizvod, ta definicija preusko određuje recesiju i gotovo je
nemoguće takvim definiranjem i primjenom takvih teorija odrediti početak i kraj
recesijskog razdoblja. (Dalić, 2014.) Na recesiju se nadovezuje kriza kao slom
gospodarstva, a nastaje u situaciji kada država više nije u mogućnosti financirati nastale
obveze.
Recesiju, stagnaciju i krizu moguće je grafićki prikazati gospodarskim ciklusima, koji
predstavljaju razdoblje u trajanju od 2 do 10 godine. Spomenuto razdoblje obilježeno je
kolebanjima u ukupnom gospodarstvu (proizvodnji, dohotku, zaposlenosti,...) što za
posljedicu ima veliku recesiju (krizu) ili pak u potpunosti drugačije kretanje u fazama
rasta, kada dolazi do ekspanzije. I recesija (kriza) i ekspanzija predstavljaju kraj ciklusa.
(Kolaković, 2014.) Gospodarski ciklus prikazan je u nastavku.
Shema 1. Gospodarski ciklusi
Izvor: Franičević, Osnove ekonomije,
http://web.efzg.hr/dok/ETE/FRANICEVIC//P14_makro%204a.pdf
8
Dva su temeljna dijela gospodarskih ciklusa: ekspanzija i recesija. Vrh ciklusa čini najviša
točka ekspanzije, a dno najniža točka recesije. (Benić, 2001., str. 237) Recesiju je potrebno
razlikovati od kontrakcije, koja predstavlja pokazatelje dohotka, zaposlenosti i proizvodnje
u fazi smanjenja ali i dalje pozitivne vrijednosti. U fazi recesije one poprimaju negativne
vrijednosti.
Faza smanjenja u gospodarskom ciklusu je recesija, a obilježena je padom proizvodnje,
dohotka i zaposlenosti. Za razliku od recesije, depresija predstavlja znatno veće
poremećaje u gospodarstvima, pa se često povezuje sa jakom i dubokom recesijom.
(Kolaković, 2014.)
Samuelson i Nordhaus navode temeljne značajke koje obilježavaju razdoblje recesije:
(Samuelson, Nordhaus, 2000., str.552)
Smanjuje se kupovina, i povećavaju zalihe dugotrajne imovine poduzeća.
Proizvodnja se obuzdava i BDP smanjuje, te se smanjuju i investicije u tvornice i
opremu.
Smanjuje se potražnja za radom.
Smanjuje se proizvodnja i usporava inflacija.
Smanjuju se profiti poduzeća.
Drugi dio gospodarskih ciklusa je ekspanzija. Razdoblje ekspanzije u gospodarskim
ciklusima je faza uspona (uzlaza) u kojem svaki od faktora: proizvodnja, dohodak i
zaposlenost djeluje u suprotnom smjeru, od onoga u razdoblju recesije, odnosno svaki od
njih raste. (Kolaković, 2014.) Kriza u gospodarskom ciklusu predstavlja dno, iz kojega se
gospodarstva oporavljaju i ponovno pokreću. Ipak kriza odnosno recesija može trajati
godinama, čemu svjedoči postojeća kriza, u kojoj određena gospodarstva i dalje bilježe
stope smanjenja gospodarske aktivnosti.
Uzroci kriza su različiti te stoga predstavljaju ograničavajući čimbenik koji onemogućava
prijevremeno uočavanje i preventivno reagiranje na krizu, pa samim time i njezino
sprječavanje ili makar ublaživanje. Svaka kriza ima svoje specifične uzroke, koji djeluju na
njezin tijek i jačinu, a prema prirodi isti mogu biti unutranji i vanjski. (Tomić, Milas,
2007., str.141) Vanjski uzroci kriza nastaju izvan organizacija u okruženjima te
organizacija nema nikakvog efekta na te uzroke. U to se u pravilu ubrajaju prirodne
katastrofe i nesreće, političke i društvene promjene, gospodarske krize, recesije, promjene
9
na tržištu, sigurnosno okruženje, ... Osim vanjskih uzroka krize, krize mogu nastati i
izazvane unutarnjim čimbenicima. Zbog njihove unutarnje prirode takve krize u pravilu
nisu vidljive. „Unutarnjim uzrocima kriza na razini organizacije smatraju se: loše
organizacijska struktura, loši međuljudski odnosi, nestručnost i nemoral, korupcija,
rivalstvo, nepostojanje korporacijske kulture, loši uvjeti rada, nerealni ciljevi sindikata, ...“
(Tomić, Milas, 2007., str.141)
S obzirom na uzroke razlikuju se i vrste kriza. Tako se općenito razlikuju sljedeći tipovi
kriza: (Tomić, Milas, 2007., str.143):
„Prirodne krize“,
„Tehnološke krize“,
„Krize uzrokovane sukobom“,
„Krize uzrokovane zlonamjernošću“,
„Krize uzrokovane vrijednostima upravljanja“,
„Krize uzrokovane obmanom“,
„Krize uzrokovane lošim poslovanje uprave“,
„Poslovne i ekonomske krize“.
Predmet ovoga istraživanja upravo su ekonomske odnosno financijske krize, kao jedan od
najnepredvidivijih oblika kriza, koje imaju razorne i dugotrajne posljedice, a kroz povijest
su ostale upravo po posljedicama i efektima zapamćene.
2.2. Obilježja financijske krize
Aktualna kriza iz 2008.godine koja je zahvatila sva gospodarstva svijeta prema prirodi je
financijska kriza koja se zbog izrazito snažnih efekata prelijeva na sve gospodarske
sektore, dovodeći tako do sloma gospodarstva. Pojava financijskih kriza i njihovo
oštećivanje gospodarstava nisu nove pojave u svjetskim gospodarstvima, odnosno danas je
poznat niz financijskih kriza koje su imale relativno razorne efekte na gospodarstva. Kako
bi se shvatile specifičnosti te razumjeli uzroci nastanka financijskih kriza potrebno ju je
definirati.
10
Sasvim je jasno prema samom nazivu da financijska kriza nastaje i razvija se na
financijskom tržištu, odnosno predstavlja izrazito intenzivne i jake poremećaje prisutne na
financijskim tržištima, odnosno mjeri se kroz pokazatelje financijskih tržišta u opadanju.
Financijsku krizu moguće je definirati kao „oštro, kratko i ultraciklično pogoršanje svih ili
većine parametara: kamatne stope, cijene dionica i nekretnina, što dovodi do komercijalne
nesolventnosti i bankrota financijskih institucija“. (Goldsmith, 1982) Naziva se i
ekonomskom krizom jer zahvaća sve sektore u gospodarstvu, odnosno ne javlja se kao
izolirana pojava u samo jednom sektoru gospodarstva. Primjer je tome i posljednja kriza iz
2008.godine, kada je kriza sa tržišta nekretnina prešla na cijeli financijski sektor i širila se
iz ekonomije u ekonomiju diljem cijeloga svijeta.
Ključni problem koji čini financijske krize fenomenom suvremenoga doba i najvećom
prijetnjom gospodarstvima, činjenica je da rijetko kada događa da kriza nastane na isti
način. Izaziva ju brojni čimbenici: od problema u funkcioniranju bankovnoga sustava,
neravnoteže bilance plaćanja, prezaduženosti zemalja, neadekvatne monetarne i tečajne
politike, ... dakle iako postoje sličnosti među pojedinim financijskim krizama, njihovi
uzroci u pravilu uvijek različiti kao i načini njihova rješavanja. Upravo to otežava
predviđanje kriza i njihovo sprječavanje. Ipak jedno im je zajedničko: usko su povezane sa
špekulacijama i financijskom nestabilnosti. Financijska nestabilnost javlja se „kada šok u
financijskom sustavu poveća asimetriju informacija tako da sam sustav nije u mogućnosti
više obavljati svoju funkciju preusmjeravanja financijskih resursa prema dobrim
investicijama“. (Mishkin, 2005.) Špekulacije koje su gore spomenute nastaju iz
investicijskog boom-a.
Naime, krizama prethodi pozitivan šok, koji može biti izazvan velikim brojem čimbenika.
Najčešće taj pozitivan šok dovodi do investicijskog boom-a. U takvim se uvjetima javlja
potcjenjivanje rizika i špekulativno djelovanje. Povećava se potražnja za dobrima i
vrijednosnicama, što u kratkom roku potiče inflaciju i investiranje zbog te inflacije. Mnogi
se privučeni velikom zaradom odlučuju na špekulacije. Takvo iracionalno ponašanje i
pretjerana euforija dovodi do divljanja cijena. Postupno to dovodi do negatinoga šoka, koji
također može biti izazvan velikim brojem čimbenika. Taj šok rezultira sa propadanjem
financijskih institucija i rušenjem tržišta. Tako dolazi do širenja kolapsa putem dvaju
kanala: diretnog i indirektnog. Direktni kanal podrazumijeva lančano propadanje
povezanih institucija i tržišta, dok indirektni izaziva opću nesigurnost u mogućnost
11
servisiranja obveza od strane povezanih institucija i tržišta u financijskom sustavu. Kako bi
se cjelokupan sustav doveo do stabilnih razina potrebna je intervencija države.
(http://www.poslovni.hr/media/PostAttachments/929823/fin_FINANCIJSKE%20KRIZE.p
df) Država intervenira svojom monetarnom politikom, odnosno fiskalnom politikom
ukoliko je gospodarstvo bilježi rast dugova i povećanu nestabilnost. Državne intervencije
javljaju se zbog potrebe sprečavanja, upravljanja krizom i ublažavanja negativnih efekata.
Djelovanje krize usko je ovisno o uzrocima kriza. O uzrocima kriza ovisi i sam oblik
financijske krize koja nastaje. Četiri su temeljne kategorije čimbenika koje mogu izazvati
financijsku krizu: (Mishkin,2001.)
Porast kamatnih stopa,
Povećanje nesigurnosti,
Učinci tržišta imovine na bilance
Problemi u bankarskom sektoru.
Vlasnici investicijskih projekata sa većim rizikom spremni su platiti veću kamatu.
Značajan porast kamatnih stopa izazvan rastom potražnje za kreditima ili manjom
ponudom novca, dovest će do manje potražnje za kreditima onih manje sklonijih riziku,
odnosno do daljnjeg rasta potražnje onih sklonijih riziku. Povećanje negativne selekcije
dovest će do smanjenja davanja kredita od strane zajmodavaca, što za posljedicu ima pad
investicija i ekonomske aktivnosti.
Povećanje nesigurnosti na financijskom tržištu izazvano raznim čimbenicima značajno
otežava razlikovanje dobrih kredita od loših. Nemoguće je rješiti probleme negativne
selekcije zbog čega se smanjuje broj danih zajmova, a to dovodi do pada brja danih
kredita, smanjenoga investiranja i zaključno pada ekonomske aktivnosti.
Pad cijena dionica, izazvan slabljenjem tržišta dionica, ukazuje na pogoršanje bilance,
odnosno smanjenje neto vrijednosti korporacije, koja davatelju kredita predstavlja jamstvo
prilikom kreditiranja. Smanjenje vrijednosti jamstva uzrokuje manju zaštitu, te veću
sigurnost pojave gubitka. U takvim uvjetima dolazi do smanjenja kreditiranja, manjih
investicija te time izazvane ukupne proizvodnje, odnosno ekonomske aktivnosti.
Svaki problem u bankarskom sektoru odražava se na broj danih kredita, s obzirom da su
banke vodeći kreditori. Ako se bilanca banke pogorša, banke raspolažu sa manjim
sredstvima namijenjenim za zajmove, što dovodi do kontrakcije kredita. Posljedica toga
12
smanjenje je investicija i proizvodnje, odnosno ekonomske aktivnosti. U gorim
slučajevima, kada je stanje u bilanci banke jako pogoršano, dolazi do propadanja i širenja
straha s jedne banke na druge, čak i na one koje su u potpunosti stabilne. Posljedica toga je
višestruko propadanje banaka poznato kao bankarska panika. U takvim okolnostima
deponenti podižu svoja sredstva iz banke, smanjujući raspoloživa sredstva za
pozajmljivanje. To izaziva smanjenu ponudu sredstava namijenih za kreditiranje, što vodi
prema većim kamatnim stopama, smanjenju pozajmljivanja i padu investicija, posebice
onih koje su izrazito produktivne.
2.3. Vrste financijskih kriza
Financijska kriza je sveobuhvatniji i relativno širi pojam od pojma bankovne krize. Uz
obuhvat bankovne krize, financijska kriza obuvaća valutne krize, twin krize, dužničke
krize i sustavne financijske krize. (Ahec-Šonje, 2002.)
Bankovna kriza je jedna od najčešćih pojava u razmatranju povijesti financijskih kriza.
Općenito se pod bankarskim krizama smatraju stanje bankkrota pojedinačne banke ili
kolaps cijeloga bankarskoga sustava. U suvremenoj znanosti ovim se pojmom opisuju
„sustavne epizode koje dovode do kolapsa velikih banaka ili većega broja banaka sa
značajnim udjelom u ukupnoj bankarkoj aktivi“. (Ahec-Šonje, 2002., str.808) U
posljednjih 30-ak godina gotovo da nije bilo zemlje koja nije prošla kroz fazu bankovnih
kriza. Njezina složenost izražena je zbog postojanja domino-efekta. Odnosno u slučaju
poljuljanoga povjerenja u financijske posrednike, štediše će, zbog nedovoljnog znanja o
stabilnosti pojedinačne banke, povlačiti svoja sredstva i iz solventnih i nesolventnih
banaka. To se naziva financijskom panikom, koja dovodi do velikih gubitaka u
gospodarstvima. (Prga, 2006., str. 143)
Dva su temeljna pokazatelja nastupa bankarskih kriza: (Financijske krize, 2014)
“bank run” koji vodi do zatvaranja i spajanja banaka ili do njihovog preuzimanja
od strane države ili druge financijske institucije
zatvaranje, spajanje, preuzimanje, državne potpore značajni(ji)m financijskim
institucijama ukazuju na opasnost i kod ostalih financijskih institucija
13
Temeljni problemi vezani za ovu krizu i njezine značajne i često opsežne posljedice
izazvani su nemogućnosti ranoga prepoznavanja nastanka krize, s obzirom da kriza nastaje
i razvija se puno ranije nego je banka zatvorena ili pripojena nekoj drugoj banci. Razorni
efekti ovih kriza opisani su činjenicom da je u posljednjih 30-ak godina vlade 40 zemalja
svijeta na rješavanje bankovnih kriza potrošile 12,8% BDP-a. Osim izrazito velikih
troškova njihova opasnost proizlazi i iz gubitka povjerenja građana i štediša u bankovni i
financijski sustav. (Financijske krize, 2014.)
Uzroke bankarskih kriza moguće je „podijeliti na makroekonomske i mikroekonomske.
Najvažniju makroekonomski uzroci banakarskih kriza su: niska stopa rasta BDP-a –
negativno će utjecati na kvalitativnu razinu bankovnog kreditnog portfelja i povećat će
mogućnost javljanja spornih portaživanja, visoke ili volatilne kamatne stope – imaju
negativan utjecaj na profitabilnost banaka, visoka stopa inflacije – smanjuje profitabilnost
već plasiranih sredstava, prebrza liberalizacija financijskog tržišta – može biti u svezi sa
špekulativnim napadima iz inozemstva, osjetljivost financijskog sustava na nagli odljev
sredstava – može dovesti do naglog porasta stope tržišne kapitalizacije i smanjenja
povjerenja, sustav osiguranja depozita – može unijeti veću razinu moralnog hazarda u
sustav, učinkovitost pravnog sustava, slaba regulativa i supervizija – može imati veliki
utjecaj na stabilnost bankarskog susutava, problem prenošenja – nastaje kada problemi u
poslovanju nekih banaka utječu na poslovanje drugih banaka, tečajni susutav itd. Najvažniji
mikroekonomski uzroci kriza su neusklađenost aktive i pasive, akcije menadžmenta,
prijevare u bankama ili iz okoline banke, kvaliteta banke, tj. kvaliteta kreditnog portfelja,
razne vrste operativnog rizika“. (Leko, Božina, 2005., str. 122) Ove krize traju dulje od
ostalih oblika financijskih kriza, a sam vrhunac krize je u točki kada se zatvori značajan
broj banaka i kada započne program sanacije banaka.
Valutna kriza se razvija prilikom brzoga i velikoga pada vrijednosti domaće valute.
Definira se kao „kriza koja nastaje kao rezultat poteškoća u održavanju tečaja i može se
pojaviti samo u zemljama sa fiksnim ili strogo kontroliranim fluktuirajućim tečajnim
režimom“. (Matas, 2012.) Ključni problem koji se vezuje za ovu krizu činjenica je da se u
uvjetima globalne međunarodne suradnje ona ne može zadržati u granicama samo jedne
zemlje, odnosno putem trgovine ili financijske suradnje, raznim vezama se širi iz jedne
zemlje. Valutne krize su također izrazito prisutna pojava u prošlosti. Do danas je razvijeno
tri modela/generacije valutnih kriza: (Financijska kriza, 2014.)
14
Model špekulativnoga napada
o Valutna kriza ovoga oblika nastaje kao posljedica špekulativnoga napada na
valutu koji završava promjenom tečajnoga režima. Ekspanzivne fiskalna i
monetarna politika otežavaju održavanje fiksnog tečajnog režima.
Održavanje postojeće tečajne politike dovodi do pogoršavanja
međunarodnih deviznih rezervi te špekulativnoga udara koji vodi zemlju u
krizu. Dakle ovako nastala kriza je posljedica postojanja proračunskoga
manja koji se kompenzira kroz ekspanzivnu kreditnu politiku, a to dovodi
do postupnog smanjenja međunarodnih pričuva. Ovim se modelom
objašnjava kriza u Meksiku i Argentnini. Ključni nedostatak je pretpostavka
pasivne uloge vlade.
Model klauzule izlaska
o Dopuna su prvoga modela/prve generacije. Nastaju nakon iskustva krize
Europskog tečajnoga mehanizma kada je do krize došlo unatoč relativno
stabilnim makroekonomskim pokazateljima te nemogućnosti objašnjenja
krize modelima prve generacije. Prema ovom modelu valutnu krizu
izazivaju promjene u očekivanjima te se razvijaju modeli koji imaju za cilj
procijeniti koliko je izvjeso napuštanje nacionalnog deviznog tečaja. Za
razliku od prve generacije u njima se država promatra kao aktivni igraču
regulaciji krize. Također uvode efekt očekivanja i proročanstva.
Treća generacija valutnih kriza
o Modeli su koji se razvijaju nakon istočno-azijske krize, a prema kojima je
najvažniji uzrok kriza poremećaji u strukturi tržišta i/ili financijskog
sustava. Bave se s nekolicinom uzroka valutnih kriza. Jedni ističu probleme
u bankovnom sustavukao primarne čimbenike azijske krize. „Drugi uzrok
krize vide u efektu krda koji se javlja među bankarima i menadžerima koji
se bave upravljanjem portfeljima“. (Matas, 2012.) Treći pak uzroke valutne
krize vide u efektu zaraze, odnosno transmisije iz jedne zemlje u drugu.
(Matas, 2012.)
Treća skupina financijskih kriza jesu twin ili dvostruke krize. One se javljaju kada
gospodarstvo zahvati i bankovna i valutna kriza, pri čemu se u pravilu prvo javlja
bankovna kriza koja prethodi valutnoj krizi, koja nakon izbijanja valutne krize doživi svoj
vrhunac. Uzroci ovih kriza u pravilu su domaći i inozemni šokovi iz okruženja, uslijed
15
kojih „dolazi do pada gospodarske aktivnosti i izvoza, pogoršavaju se međunarodni uvjeti
razmjene te rastu kamatne stope“. (Financijska kriza, 2014.)
Do pojave dužničkih kriza dolazi kada država ne isplati svoj dug ili ratu duga na vrijeme u
punom iznosu. Do pojave dužničke krize dovodi: pogoršani makroekonomski pokazatelji
države, visoka zaduženost države, nepodudarnost dospijeća dugova i potraživanja države,
valutna nepododudarnost u pogledu zaduženosti i potraživanja u različitim valutama,
gubitak povjerenja u sposobnost države da servisira svoje dugove što dovodi do smanjenja
investicija. (Matas, 2012.) Efekti dužničke krizu jesu konstantno i značajno povećanje
kamatnih stopa na sve zajmove prema državi, smanjenje broja investitora koji su
financirali javni dug (što dovodi do prelijevanja krize u realni sektor-proizvodnju),
smanjenje mogućnosti posudbe na tržištima kapitala kako za državu tako i za stanovnike,
smanjuje se vrijednost obveznica zbog porasta premije rizika te se smanjuje povjerenje
vladu kao provoditelja ekonomske politike. Primjer dužničke krize je postojeća kriza u
Grčkoj o kojoj će više riječi biti u nastavku rada.
2.4. Velika gospodarska kriza 2008. godine
Nepredvidivost i neuniverzalnost financijskih kriza ponovno se potvrdila na aktualnoj krizi
iz 2008.godine. Ova kriza je uzdrmala gospodarstva svih zemalja svijeta prelijevajući se iz
financijskog sektora na cijelo gospodarstvo a djelovanjem međunarodne suradnje širila se
iz gospodarstva u gospodarstvo, dobivajući na jačini i značaju. Da bi kriza dosegla
globalne razmjere i postala globalna kriza mora zadovoljavati određene kriterije:
(Financijska kriza, 2014)
„zemlje zahvaćene krizom značajno sudjeluju u svjetskom BDP-u te je krizom
zahvaćen i jedan ili više svjetskih financijskih centara, zbog čega kriza izravno ili
neizravno utječe na ostala gospodarstva“.
„Kriza zahvaća područje dvaju ili više zemalja/regija“.
„Broj zemalja u područjima zahvaćenima krizom veći je od tri“.
Dakle, postojeća kriza ima sve kriterije da bi se smatrala globalnom financijskom krizom,
čime ona postaje prva globalna kriza nakon one izazvane svjetskim ratom. Kriza se razvila
i širila iz SAD-a, gdje se njezini uzroci nastanka nalaze na tržištu nekretnina. Kako je to
16
već i ukazano, nastanak krize bio je trenutan, odnosno prije sloma tržišta nije uočeno da se
kriza razvija. Ova kriza često se naziva i krizom ekonomske znanosti, odnosno smatra se
kako je ona dovelo do sloma neodrživoga koncepta razvoja koji je utemeljen na potrošnji i
financijalizaciji ekonomije. Ostale pogreške koje su dovele do krize a proizlaze iz politike
SAD-a jesu deregulacija financijskog tržišta, koja je pogodovala uvođenju niza rizičnih
inovacija, smanjenje stope progresivnoga poreznoga opterećenja i politika niskih kamatnih
stopa.
Samom slomu na tržištu nekretnina prethodio je niz čimbenika. Prvo je potrebno
spomenuti trgovanje vrijednosnicama. Američko je tržište postalo poznato po uvođenju
inovativnih vrijednosnica, kojima se trgovalo, a kako bi se potaknulo kupovanje istih
davalo ih se na kredit. U takvim situacijama dolazi do špekulacija, u kojima su uslijed rasta
cijena vrijednosnica zarađivali brokeri (Lehman Brothers). U SAD-u je tijekom
2008.godine isplaćeno na Wall Streetu brokerima preko 20 milijardi dolara bonusa.
Stimulirani na taj način potaknuti su na dodatne špekulacije, što dovodi do potražnje za
vrijednosnicama. Ako dođe do pada cijene vrijednosnica, dolazi do povećanja ponude i
gubitka povjerenja. U takvim okolnostima uz postojeće jamstvo potrebno je uplatiti dio
gotovine, što dovodi do prodaje vrijednosnica i povećanja ponude istih. Povećana ponuda
dovodi do pada cijena vrijednosnica, porasta potražnje za gotovinom. Neki zajmovi za
vrijednosnice postaju nenaplativi, zbog čega banka smanjuje kapital, kako bi pokrila
zajmove, odnosno to dovodi do smanjenja plasmana kredita. Ako je iznos nenaplativih
kredita veći od iznosa zajmova, banka je nesolventna odnosno odlazi u stečaj, što dovodi
do gubitka povjerenja cijeloga sustava i za posljedicu dovodi do krize. Prema prethodnim
obrascima djelovanja, kriza seodražava na smanjenje ekonomske aktivnosti.
Također, krize na azijskom tržištu dovele su do nekontroliranog dotoka inozemnoga
kapitala na američko tržište, koji je banka uslijed pogodojuće regulative iskoristila za
financiranje špekulativnih ulaganja, odnosno masovno se počinju baviti visokorizičnim
investicijskim bankarstvom. U uvjetima pred recesije, kao svrhu obrane, FED odlučuje
provoditi „ekspanzivnu mjeru monetarne politike niskih kamatnih stopa“. (Benolić, 2012.)
To je impliciralo lagano zaduživanje banaka i dovelo do lakše spremnosti za dodjelu
kredita kućanstvima. (Milkotić, 2009.) Smanjenje produktivnih investicija popraćeno je
uslijed dotoka kapitala i iznimno nestabilne monetarne politike do povećanoga porasta
potrošnje i minalne štednje.
17
Od 2005.godine 99,5% raspoloživoga dohotka američkih kućanstava se koristilo za
potrošnju i plaćanje kamata. Odnosno svega je 0,5% dohotka korišteno za štednju.( Bureau
of Economic Analysis) Takva situacija uz stalni priljev kapitala i snižene kamatne stope
(uslijed labilne monetarne politike) dovela je do masovnoga kreditiranja građanstva,
neovisno o njihovim dohocima i kreditnoj sposobnosti. Zaduženost kućanstva povećala se
sa 50% na 100%, dok je dug unutarnjeg financijskog sektora porastao sa 21% na 116%.
(Milkotić, 2009) To je djelovalo na tržište nekretnina, odnosno dovelo je do potražnje za
nekretninama, a i s njima povezan rast potražnje za subprime kreditima, kao šansom za
stjecanje domova. (Benolić, 2012) Rast ovoga tržišta je sasvim normalan, kao i potražnja
na njemu, međutim u SAD-u se desio galopirajući rast. Cijene nekretnina su se povećale za
200% u svega 10 godina prije sloma tržišta. U takvim okolnostima, a nošeni prirodnim
slijedom, stanovnici se odlučuju zaduživati po iznimno povoljnim uvjetima, posebice oni
sa niskim prihodima, kako bi financirali svoje stanove i pokretnine.
Nekontrolirano kreditiranje od strane američkih banaka, sa ciljem stvaranja profita, dovelo
je do velikoga broja drugorazrednih hipoteka u iznimno lošim kreditnim plasmanima, čija
je otplata od samoga početka bila nedvojbena. Kako bi zaradile banke prodaju svoje
ugovore o hipotekarnim zajmovima investicijskim bankama na sekundarnom tržištu. U
trenunutku se na tom tržištu našlo preko 20% odobrenih loših plasmana, odnosno
drugorazrednih hipoteka. Daljnja prodaja istih donosi prijenos rizika na treće osobe,
investitore, te se tako pokušavaju amortizirati eventualni šokovi uslijed neplaćanja. U
razdoblju od 2002.-2007.godine SAD je stvorio razdoblje nagloga i ubrzanoga
gospodarskoga rasta, ali su plaće stagnirale, odnosno prihodi su rasli svega 2,8% godišnje,
što je dovelo do raslojavanja stanovnika na bogate i siromašne. (Benolić, 2012., str. 12)
Ovakva situacija nije trajala dugo. Ubrzani rast i razvoj stambenoga sektora doveo je uz
stagniranje prihoda, do nadmašivanja potražnje za stambenim objektima. Rast kamatnih
stopa doveo je do nemogućnosti plaćanja kredita, koji su sada procesom sekuritizacije
rasprešeni kroz cijelo investicijsko tržište. Insolventnosti zajmoprimaca i pad cijena
nekretnina dovode do „smanjenja potražnje za vrijednosnim papirima, koji su sadržavali
drugorazredne hipotekarne kredite. Investitori ih tako prodaju što im dodatno smanjuje
vrijednost“. (Benolić,2012.) Cijene nekretnina u SAD-u dosežu vrhunac u 2006.godini
nakon čega je nastupio dramatičan pad, koji je doveo do sloma tržišta drugorazrednih
hipoteka u 2007.godini. Posljedica toga bilo je širenje na ostale drugorazredne hipotekarne
18
kredite i niz drugih problema u međubankarskoj razmjeni. Pad cijena nekretnina nije
zaustavljen niti 2008.godine, koja se smatra godinom financijskog kraha.
Iako se smatralo da će SAD svojim monetarnim mehanizmima zaustaviti prelijevanje
krize, bilo je prekasno s obzirom da su drugorazredne loše hipotekarne kredite procesom
sekuritiracije uzimale i druge zemlja odnosno investitori u njima, kriza se proširila i izvan
granica SAD-a. Najveće posljedice i danas osjeća Europe, s obzirom da su investitori sa
tla Europe, godinama ulagali u SAD. Tijekom 2008.godine dolazi do kontrakcije kredita
(poljuljano povjerenje u kreditnu sposobnost, galopirajući rast kamatnih stopa), pada
vrijednosti dionica na burzama diljem svijeta i kolapsa većih financijskih institucija. Neke
od vodećih financijskih institucija koje su posjedovale velike količine kapitala došle su do
samoga ruba. Poznat je i slučaj Lehman Brothers, najveće banke koja je u samo jednom
vikendu propala. Ovo je dovelo do širenja panike među ostalim financijskim institucijama,
a simboliziralo je kraj samostalnoga investicijskog bankarstva u SAD-u koje je tek ušlo na
velika vrata. Sve je to dovelo do kolapsa cjelokupnoga globalnoga financijskog sustava.
Kriza je izrazito razorne posljedice ostavila na gospodarstvo Grčke, koje se do danas
suočava sa posljedicama krize. Određene zemlje Eurozone, također su u posljednjim
godinama zabilježile nepovoljna kretanja pokazatelja gospodarstva, koji se također javljaju
kao direktna posljedica posljednje globalne financijske krize.
Krize su prisutne u gospodarstvima od povijesti, ali do danas je gotovo nemoguće utjecati
na njihovu pojavu, odnosno rješavati ih na brz i efikasan način. Predstavljaju razdoblja
gospodarskoga usporavanja i nepovoljnih makroekonomskih pokazatelja. Tomu svjedoči
posljednja velika financijska kriza koja je narušila stabilnost cjelokupnoga globalnoga
sustava. Ova kriza ima sva obilježja financijske krize, s obzirom da se iz financijskog
sustava prelila na cjelokupno gospodarstvo. Također financijskim kanalima širila se iz
zemlje u zemlju, što je dodatno otežalo njezino rješavanje i gospodarski oporavak.
19
3. UZROCI I POSLJEDICE KRIZE U GRČKOJ
Pri samom spomenu velike financijske krize koja je cijeli svijet pogodila od 2008.godine
nadalje, javljaju se asocijacija na Grčku. Grčka je gospodarstvo koje je obilježilo
posljednju svjetsku krizu, a koje se sve do danas bori sa dramatičnim posljedicama koje je
izazvala kriza. S obzirom da je članica Eurozone, svaka nestabilnost koja se javlja u Grčkoj
prenosi se na sva gospodarstva uključena u Eurozonu. Upravo je stoga problem rješavanja
krize u Grčkoj kritično pitanje s kojim se suočava cijela Europska unija. Uzroci krize u
Grčkoj usko su povezani sa strukturnim poteškoćama sa kojima se grčko gospodarstvo
suočavalo i prije ulaska u Eurozonu, a za koje je bilo pitanje vremena kada će izaći na
vidjelo. O specifičnostima grčkoga gospodarstva, uzrocima i posljedicama aktualne krize u
Grčkoj te načinima njezina rješavanja analizirano je u ovome dijelu diplomskoga rada.
3.1. Važnije značajke grčkoga gospodarstva
Grčka je članica Europske unije od samih početaka, odnosno od 1981.godine. Jednako tako
među prvim je zemljama koje su prihvatile euro, u samom početku njegova postojanja,
odnosno od 2001.godine. (http://europa.eu/about-eu/countries/member-
countries/index_hr.htm) Tada je euro zamijenio drahmu, dotadašnji grčki novac. Grčka je
jedna od najstarijih država u svijetu, a njoj pripada cijela današnja kultura i civilizacija,
koja se razvila iz Antičke Grčke. Upravo se stoga i europska kultura i civilizacija temelji
na grčkim odnosno helenskim korijenima.
Grčka je smještena na sjeveroistoku Sredozemlja, odnosno zauzima južni dio Balkanskoga
poluotoka na jugoistoku Europe. Područje zemlje uključuje oko 100 otoka u Egejskom,
Jonskom i Sredozemnom moru. Čak je 227 otoka država naseljeno. (Europa.eu, 2015.)
Oko 75% zemlje je planinsko a samo 20% površine je obradivo. Grčka je podijeljena u
ćetiri temeljne regije: (Greece Web-travel, 2015.)
Sjeverna Grčka, uključuje planinske masive i riječne doline te poluotok
Khalkidhiki sa drugim po veličini gradom.
20
Središnja Grčka, sjeverno od Korinta, koja uključuje visoravni te planinski rh
Olympus (2917 metara visine) te glavni grad Atenu.
Južna Grčka, koja obuhvaća područje Peleponesa
Otoci koji se prostiru na oko 9.600 metara četvornih. Najvažniji su Kreta, Jonsko
otočke, Cikladi, Mali cikladi, Dodekanse,..
Geografska pozicija Grčke prikazana je u nastavku:
Slika 1. Karta Grčke
Izvor: http://www.lonelyplanet.com/maps/europe/greece/
Specifičnosti grčkoga gospodarstva, odnosno struktura zastupljenih djelatnosti proizlazi iz
prirodnih obilježja. Tako su primjerice 2012.godine uslužne djelatnosti činile 85%
ukupnog gospodarstva, a industrija 12%, dok je na primarne djelatnosti , mahom
poljoprivredu odlazilo 3% ostvarenoga BDP-a. (Greeka, 2015.) Struktura ostvarenoga
BDP-a prema sektorima u 2013.godini prikazana je u nastavku.
21
Grafikon 1. Struktura grčkoga gospodarstva
Izvor: izrada studenta prema Centrall Inteligence Agency, 2015.
Njvažniji su sektori grčkoga gospodarstva turizam i pomorskoj trgovini, odnosno uslužne
djelatnosti, što grafikon i pokazuje. To je isključivo po vezano sa prirodnim obilježjima
Grčke, koja je na samom moru, odnosno sredozemna mediteranska zemlja. U pogledu
turizma, Grčka je sedma po broju posjetitelja destinacija u EU, a 16-ta u svijetu. Turizam
donosi 18% BDP-a. U pogledu pomorske trgovine, u Grčkoj se nalazi najveća marina na
svijetu i ona pokriva 16% ukupnoga svjetskoga kapaciteta u pogledu trgovine morem.
(Greeka, 2015)
Grčka se obilježava kao izrazito kapitalističko gospodarstvo u kojem javni sektor obuhvaća
oko 40% BDP-a. (Central Intelligence Agency, 2015.) Upravo je to jedna od osnovnih
spona koja se javlja u grčkom gospodarstvu i koja se smatra ključnim uzrokom struturnih
poteškoća.
Grčko gospodarstvo posebice je poznato posljednjih godina a obilježava ga negativan trend
pokazatelja razvijenosti gospodarstva. Grčko gospodarstvo je petnaesto po veličini
gospodarstvo u Europskoj uniji, odnosno 34. gospodarstvo prema veličini u svijetu, prema
vrijednostima ostvarenoga domaćeg proizvoda u 2012.godini. (Greeka, 2015.) U periodu
od 2003.godine do 2007.godine grčko je gospodarstvo raslo po stopi od 4% godišnje. Od
2009.godine gospodarstvo zapada u recesiju, izazvanu svjetskom financijskom krizom
2008.godine. Do 2013.godine zabilježen je gospodarski pad od 26%. (Central Intelligence
3,50%
16%
80,50%
Poljoprivreda
Industrija
Usluge
22
Agency, 2015) Razlozi su tomu brojni, a o njima je više govora u nastavku poglavlja, kod
analize uzroka nastanka financijske krize.
3.2. Uzroci krize u Grčkoj
Razorni efekti krize koja je pogodila grčko gospodarstvo i već godinama ugrožava njegovu
konkurentnost, tema su velikoga broja istraživanja. Uzroke krize moguće je tražiti u
samom grčkom gospodarstvu, ali i njegovu okruženju, odnosno Eurozoni, u koju je Grčka
nespremna zakoračila. Ujedno se sam čin pristupa Grčke Eurozoni smatran temeljnim
uzrokom nestabilnosti u Grčkom gospodarstvu.
Kriza u Grčkoj počela je u svibnju 2010.godine, a smatra se kako je upravo njezina pojava
poljuljala povjerenje u euro kao čvrstu jedinstvenu valutu. (Babić, 2011., str. 256)
Pristupanje u Eurozonu označava preuzimanje eura kao važeće valute, što implicira veliki
broj posljedica u monetarnoj politici, koja od dana pristupanja više nije nacionalna, nego
nadnacionalna, vođena monetarnom politikom Europske središnje banke, kao centralne
institucije u Eurozoni. Uzme li se u obzir da svako gospodarstvo obilježavaju vlastite
specifičnosti, razumljivo je za očekivati kako sama monetarna politika u određenim
situacijama može donijeti nepovoljne iracionalne odluke koje mogu narušiti gospodarsku
stabilnost zemlje članica, pa tako i cijele Eurozone. Odličan primjer toga je sama Grčka.
U trenutku pristupanja Eurozoni, grčko gospodarstvo nije ispunjavalo propisane i
zahtjevane Maastrichtske kriterije. Iako se u smjeru održavanja stabilnosti cjelokupnog
monetarnog sustava Eurozone, sada čini najjednostavnijim rješenjem izbaciti Grčku iz
Eurozone, to nije moguće. To pak dovodi do apsurdne situacije u kojoj neke zemlje
godinama udovaljavaju spomenute kriterije ali i dalje nisu članice Eurozone te se moraju
„dokazivati“ (slučaj Bugarske), dok se na drugoj strani nalaze zemlje koje višestruko
prelaze sve granične vrijednosti dane ugovorom iz Maastrichta a i dalje su članice
Eurozone. O ovome problemu više je diskusije u nastavku prilikom analize posljedica
grčke krize.
Uzroke grčke krize, kao i općenito uzroke kriza moguće je kategorizirati kao domaće i
međunarodne faktore. Prema navedenoj kategorizaciji u domaće se faktore ubrajaju visoka
javna potrošnja, strukturna rigidnost (strogoća), evazija poreza, korupcija a sve vodi
23
akumulaciji duga. Pod međunarodnim faktorima koji impliciraju krizu navode se usvajanje
eura, fleksibilno primjenjivanje pravila EU, a sve to vodi prema akumulaciji duga.
(https://prezi.com/gqe0tywlygfx/kriza-u-grckoj-i-uloga-institucionalnih-investitora/)
Svi uzroci razvoja krize potječu iz grčkoga gospodarstva i njegova pristupanja Eurozoni.
Razvoj krizne situacije u Grčkoj povezan je sa pogoršavanjem uvjeta zaduživanja na tržištu
kapitala te nekontrolirano trošenje i zaduživanje zemlje na globalnom financijskom tržištu.
(Grgić, Kordić,2011., str.208) Razorne efekte imalo je pristupanje Eurozoni, odnosno s
njime povezano otvaranje tržišta i deregulacija u zemlji, kao zahtjev proizašao iz
pristupanja Europskoj uniji. I danas se ponajprije analizira državni dug i deficit grčkoga
gospodarstva, kao ključni pokazatelji nestabilnosti gospodarstva. Upravo je pretjerano
zaduživanje povezano sa nizom drugih strukturnih problema izazvalo nestabilnosti u
gospodarstvu. Unatoč činjenici da članica Eurozone ne bi mogla postati država koja je
sklona pretjeranom zaduživanju ili koja već je pretjerano zadužena, Grčka je postala dio
Eurozone, što joj je omogućilo nastavak „rastrošnoga“ života. Kao članica Eurozone,
uživala je povlašteni kreditni rejting među investitorima, samim time i pristup
međunarodnim financijskim sredstvima. (Grgić, Kordić, 2011., str.209) Sa spomenutim
stausom olakšano je zaduživanje, sve dok je na globalnom tržištu bilo sredstava. Slom
globalnog financijskog tržišta i pogoršanje uvjeta na tržištu kapitala imalo je razorne efekte
na grčko gospodarstvo.
Naime, Grčka je u nekoliko segmenta prekršila uvjete propisane Maastrichstskim
ugovorom. Zaduživanjem na inozemnom tržištu, grčki vanjski dug daleko je nadmašio
maksimalno dozvoljene vrijednosti u trenucima prije razvoja financijske krize u svijetu.
Maksimalno dozvoljene granice prema Ugovoru iz Maastrichta je 60% BDP-a zemlje.
Zaduživanje države usko je povezano sa kretanjem deficitia, koji je pojašnjen u nastavku.
Viska i nekontrolirana potrošnja morala se od nekuda financirati, s obzirom da je bila
daleko iznad aktualne proizvodnje i proizvodnih mogućnosti. Otuda je dolazilo do
zaduživanja na inozemnom tržištu, kojemu je kako je spomenuto pogodovalo ćlanstvo
Grčke u Eurozoni. U nastavku je prikazano kretanje grčkoga javnoga duga.
24
Grafikon 2. Javni dug Grčke
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
Dakle, već je u godinama prije krize grčko gospodarstvo bilo prezaduženo, a pojava krize i
njezine posljedice imale su razorane efetk, kako je i vidljivo prema kretanju javnoga duga.
Usporedbe radi prikazane su vrijednosti duga za Europsku uniju, uslijed čega je moguće
zaključiti kako grčko gospodarstvo za gotovo 100% nadilazi vrijednosti duga EU. Javni
dug u Grčkoj izmjeren 2013.godine doveo ju je na treće mjesto u svijetu po veličini
javnoga duga.
Osim vanjskoga duga nepovoljno je bilo i kretanje deficita platne bilance. „Nakon sloma
financijskog tržišta 2008.godine koji se proširio i na realni sektor, pogoršali su se uvjeti za
odvijanje ekonomskih aktivnosti u Grčkoj, a te negativne tendencije praćene su padom
poreznih prihoda i porastom porezne evazije uz kontinuitano visoku razinu potrošnje
proračunskih sredstava na skupu i glomaznu administraciju i javni sektor te mirovinski i
zdravstveno sustav“. (Grgić, Kordić, 2011., str. 209) Tako je Grčka krizno razdoblje
dočekala sa najvećim proračunskim deficitom u EU. Osim povećane potrošnje problem je
stvarala i izuzetno velika javna potrošnja, koja se javila uslijed niza kapitalnih projekata u
infrastrukturi, obrazovanju i drugim sektorima.
Grčja je u pretkriznom razdoblju trošila iznad svojih mogućnosti, pa je njezina potrošnja
bila veća od njezine proizodnje. Sklonost potrošnji u Grčkoj bila je velika, a sukladno tome
103,4 103,1 109,3
126,8
146
171,3156,9
174,9
78,2 80,8 83,5 85,4
2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013
Javni dug, kao % BDP
Grčka EU 28
25
sklonost štednji gotovo jednaka nuli. Institucionalni sektori i tekuće agregatne potrošnje,
stanovništvo i država, trošili su više od svojih prihoda. (Babić, 2011., str.257) Spomenuto
nepovoljno kretanje proračunskoga deficita prikazano je na sljedećem grafikonu.
Grafikon 3. Proračunski deficit kao % BDP-a
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
Proračunski deficit kao rezultat prekomjerenog trošenja u Grčkoj doveo je do dalekoga
nadilaženja dozvoljenih vrijednosti proračunskog deficita prema Ugovoru iz Maastrichta.
Prema Maastrichtskim kriterijima deficit proračuna ne smije prijeći 3% BDP-a. Grčka
stoga već u pretkriznom razdoblju bilježi nepovoljne vrijednosti proračunskoga deficita,
dok je u 2013.godini zabilježen proračunski deficit od 12,2, dakle preko četvertostruko
veći. Usporedbe radi, u zemljama EU, također dolazi do prelaženje graničnih vrijednosti
tijekom kriznoga razdoblja, ali se u posljednjim godinama iznos proračunskog deficita
stabilizra dosežući ciljane maksimalno dozvoljene vrijednosti. Značajni pad deficita
dogodio se 2013.godine kada je novoizabrana vlada procijenila postojeći deficit sa 8,6% na
12,2%. U uvjetima ovisnosti o inozemnim financijskim sredstvima, s obzirom na
poljuljano povjerenje investitora, grčko gospodarstvo našlo se pred novim problemima. Do
tada se otplata duga prema vanjskim institucijama obavljala refinanciranjem. Međutim,
-6,1-6,7
-9,9
-15,2
-11,1-10,1
-8,6
-12,2
-6,4
-4,5 -4,2-3,2
2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013
Proračunski deficit kao % BDP
Grčka EU 28
26
kako je došlo do povećanja deficita, poljuljalo se povjerenje investitora. O posljedicama
navedenih problema više je govora u nastavku.
Osim problema financijske prirode, odnosno pretjerane zaduženosti i prekomjernog
trošenja, grčko gospodarstvo suočavalo se u razdoblju prije krize i sa nekolicinom drugih
problema povezanih sa prebrzim pristupanjem Grčke u EU. Grčka je po uključivanju u
Eurozonu „stalno bilježila nisku konkurentnost ekonomije u odnosu na trgovinske partnere
prvenstveno zbog niske produktivnosti i previsokih nadnica, što je posebice bilo izraženo u
javnom sektoru“. (Grgić, Kordić, 2011., str.208) Rast nadnica bio je neprororcionalan
gospodarskom rastu i razvoju, što se nepovoljno odrazilo na konkurentnost gospodarstva.
(Grgić, Kordić, 2011., str.208)
Zbog relativno visokog jedinićnoga troška rada, grčki izvoz je postajao sve manje
konkurentan, jer je jedinični trošak rada (odnos nominalne plaće i produktivnosti) rastao.
Nominalne plaće u Grčkoj rasle su posebno u javnom sektoru, gdje su uz sve ostale
povlastice zaposlenici primali i 13. i 14. Plaću, a prosječna produktivnost rada rasla je
sporije od produktivnosti rada u EU. Stoga je relativna cijena grčkih proizvoda rasla, a
njihova konkurentnost opadala. Uvjeti razmjene su se pogoršavali, a sa njima i deficit
vanjskotrgovinske bilance. (Babić, 2011., str. 258) Na takve probleme nadovezuje se
činjenica da ulaskom u Eurozonu Grčka više nema vlastitu monetarnu politiku, što znači da
nije mogla samostalno devalvirati valutu i na taj način povećati konkurentnost proizvoda
odnosno stimulirati izvoz, na uštrb uvoza. To sve za posljedicu ima povećanje vanjske
zaduženosti koja je rezultirala krahom nedorživoga sustava, odnosno krizom.
Jedan od ključnih strukturnih problema grčkoga gospodarstva bila je i porezna evazija,
sobzirom da je oko 1/3 radne snage bilo samostalno zaposleno (liječnici, odvjetnici i slična
samostalna zanimanja) te su kao takvi imali mogućnost prikrivanja zarade, odnonso
smanjivanja dobitka ujedno i utaje poreza državi. Smanjenje poreznih prihoda imalo je
nepvoljan efekt za državu, s obzirom da je pod time dolazilo do odljeva predviđenih
sredstava.
Uključivanje u Eurozonu osim efekata na konkurentnost zemlje imalo je odraza i na
društvo. Naime, po procesu integracije došlo je do „povećanja jaza između privilegiranih
elita, koje su profitirale od neoliberalne globalizacije i ostatka populacije, koja trpi uslijed
porasta nezaposlenosti, nesigurnosti radnoga mjesta i siromaštva“. (Grgić, Kordić, 2011.,
27
str.208) Izuzev navedenog efekta nestabilnost izazvana krizom odrazila se na cjelokupna
društveni sustav i putem drastičnoga iseljavanja Grka.
Prema riječima bivšega premijera Grčke, koji je zemlju opisao kao korumpiranu u
pokušaju da opravda mjere štednje, istaknuto je: „Problem koji Grci imaju je problem
iznutra (domaći): Grci su sami odgovorni za uspostavljanje reda u zemlji.“ Grčku se dalo
opisati kao društvo koje živi iznad svojih mogućnosti, a upravo je to dovelo do
krize.(http://www.mpifg.de/pu/mpifg_dp/dp13-3.pdf) O posljedicama krize više je riječi u
nastavku.
3.3. Posljedice krize
I do danas kriza u grčkom gospodarstvu nije završena. Njegova nestabilnost i činjenica da
je dio Eurozone, narušava stabilnost cijeloga europskog monetarnog sustava. Brojne su
špekulacije prisutne o mogućim načinima rješavanja krize. Unatoč svim naporima i danas
se zbrajaju posljedice krize u Grčkoj, te usprkos poboljšanju ključnih makroekonomskih
pokazatelja treba proći još prilično puno vremena kako bi se gospodarstvo vratilo u
normalan položaj.
Posljedice krize moguće je promatrati kroz ključne makroekonomske pokazatelje. Osim
javnoga duga i proračunskoga deficita koji su prikazani u prethodnom dijelu rada potrebno
je analizirati kretanje bruto domaćega proizvoda, bruto domaćeg proizvoda po stanovniku,
stopu zaposlenosti te emigracije stanovnika, kako bi se ukazalo na razorne posljedice koje
je kriza imala na gospodarstvo. U nastavku je prikazano kretanje BDP-a u Grčkoj.
Grafikon 4. BDP u Grčkoj
28
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
U periodu od nastanka financijske krize u svijetu, od 2008.godine do njezina razvoja u
Grčkoj, preko transmisijskih mehanizama financijskog i realnog sektora, BDP je u stalnom
opadanju. Prema kretanjima stope rasta, može se zaključiti da je sve do 2013.godine bstopa
rasta BDP-a u Grčkoj i dalje negativna, što ukazuje na opadanje BDP-a. Prema
projekcijama od strane EU, očekivao se rast BDP-a u Grčkoj 2014.godine za 0,8. Ipak
najbolji pokazatelj oporavka ekonomije, odnosno njezina nazadovanja je BDP po
stanovniku, prikazan u nastavku.
Grafikon 5. BDP p/c u Grčkoj
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
6,6
5
0,9
5,8
3,5
-0,4
-4,4-5,4
-8,9
-6,6
-3,9
0,8
2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014
Stopa rasta BDP-a (%)
0
5000
10000
15000
20000
25000
2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014
BDP p/c 1620 1750 1800 1960 2090 2160 2120 2030 1870 1750 1650 1630
€
29
U Grčkoj se BDP po stanovniku sve do krizne 2008.godine povećavao. Nakon toga dolazi
do smanjenja, koj se ne zasutavlja do 2014.godine. Ipak, gospodarski oporavak se nazire, s
obzirom da je smanjenje BDP po stanovniku usporeno, odnosno u odnosu na godišnje
smanjenje za 1000 eura od 2012.godine do 2013.godine, od 2013.godine do 2014.godine
BDP po stanovniku smanjio se za samo 200 eura.
U odnosu na zapadnoeuropska gospodarstva, koja su zajedno sa Grčkom članice Eurozone,
BDP po stanovniku ukazuje na znatno niži životni standard. Kada je Grčka pristupila
Eurozoni, životni standard u Grčkoj bio je prosječno oko 13,0% niži od onoga u ostalim
zemljama članicama Eurozone, ali ipak znatno bolji nego u drugim gospodarstvima
Eurozone koji se sada suočavaju sa krizom (Španjolska, Portugal). Sve do krize, do
2009.godine spomenuta gospodarstva, predvođena sa Grčkom značajno su se približila
europskim prosjecima, nakon čega se uslijed erupcije krize doživljava pad na razine iz
1960-ih godina. (http://library.fes.de/pdf-files/id/10314.pdf)
Osim kretanja BDP-a za uočavanje efekata krize potrebno je analizirati kretanje stope
nezaposlenosti, što je prikazano u nastavku.
Grafikon 6. Stope nezaposlenosti u Grčkoj (%)
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
9 9,29,3 9 8,2 7,2 7
9 9,6 9,710,5 10,9
10,210,39,7
10,6 109
8,4 7,8
9,612,7
17,9
24,5
27,526,5
2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014
EU28 Grčka
30
Sve do 2010.godine kada je kriza u Grčkoj kulminirala, stope nezaposlenosti u Grčkoj nisu
drastično odstupale od onih u zemljama članicama Europske unije. Od razvoja krize pa do
danas, stope nezaposlenosti bilježe dosada nezabilježene vrijednosti. Tako je 2013.godine
zabilježena stopa od 27,5%, što znači da je više od ¼ stanovništva nezaposleno.
Istovremeno prosječna je stopa nezaposlenosti u zemljama članicama EU porasla u odnosu
na pretkrizno razdoblje za svega 3%, tako da je u 2014.godini iznosila 10,2%, sa
tendencijom smanjenja. Grčku istovremeno sa europskim oporavkom karakterizira
dugoročna nezaposlenost, koja ugrožava stabilnost društva.
Nedovoljna sredstva za financiranje dosadašnjega „života iznad mogućnosti“ dovela je do
rezanja plaća. Prethodno je napomenuto kako je za Grčku u pretkriznom razdoblju bilo
simbolično da su plaće rasle po stopama i do 5%, posebice u javnom sektoru, uz
zadržavanje niza drugih povoljnih efekata. U kriznom razdoblju, u nedostatku sredstava,
dolazi do potrebe smanjenja plaća u javnom i privatnom sektoru. Kretanje prosječnih neto
plaća prema sektorima u Grčkoj prikazano je u nastavku.
Grafikon 7. Prosječna mjesečna neto plaća u Grčkoj
Izvor: http://library.fes.de/pdf-files/id/10314.pdf
31
Prosječne plaće u Grčkoj u razdoblju pred krizu, rasle su i preko 20% u odnosu na
pretkrizne vrijednosti. Prosječna plaća u Grčkoj daleko je najveća bila u javnom sektoru.
Uslijed potrebnih mjrea štednje i u nedostatku sredstava, plaće javnih dužnosnika daleko
su najviše srezane, iako su i dalje ostale relativno veće od ostalih, ali i iznad vrijednosti iz
2000.godine. S druge strane plaće u bankama, privatnom sektoru i ostalim nefinancijskim
poduzećima smanjene su tijekom 2013.godine i do 10% u odnosu na vrijednosti iz
2000.godine.
Uz ove je pokazatelje moguće promatrati cijeli spektar drugih makroekonomskih
pokazatelja koji jednako tako ukazuju na pojavu krize. Pritome se prvenstveno misli na
redistribuciju dohotka, broj siromašnih stanovnika, ...
U uvjetima nepovoljnih gospodarskih kretanja, smanjenoga dohotka i povećanja
nezaposlenosti dolazi do emigracije stanovnika. Grčku danas obilježava najintenzivnije
iseljavanje u posljednjih nekoliko godina, od razdoblja posljednje gospodarske krize. Broj
iseljenika prikazan je na sljedećem prikazu.
Grafikon 8. Emigracije iz Grčke
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
119985125984
154435
2010 2011 2012
Broj iseljenih
32
Od početka krize pa do danas bilježe se stope rasta iseljenih. U svega 2 godine iz Grčke je
iselilo preko 30.000 ljudi. Uz negativan prirodni prirast to je dovelo do smanjenja broja
stanovnika za 5,5%. Najnepovoljniji čimbenik tih emigracija činjenica je da je iz Grčke
mahom iselilo obrazovano stanovništvo, odnosno educirani građani.
Sinteza posljedica grčke krize jesu sve niži nivo štednje, pri čemu se javni dug financira iz
domaćih izvora, rast deficita tekućeg računa te porast javnog duga. Jednako tako recesija
se širi na sve sektore djelovanja. To pak dovodi do ozbiljne fiskalne neravnoteže i
povećanja stope nezaposlenosti.
Zaustavljanje ovih negativnih trendova zahtijevalo je reagiranje Europske unije, odnosno
predstavništva zemalja članica Eurozone. Kako je u prethodnom dijelu i istaknuto, kao
prvo logično rješenje za očuvanje stabilnosti Eurozone nameće se izlazak Grčke iz
Eurozone. Ipak, to bi tek dovelo do razornih posljedica za cijelo gospodarstvo Eurozone i
Europske unije. Dvije su strane takve odluke. Prva je pozitivna za grčko gospodarstvo,
prema kojoj bi isključivanje Grčke iz Eurozone, omogućilo da Grčka uz pomoć ostalih
članica eurozone i restriktivne mjere fiskalne politike, napusti Eurozonu, „kako bi sama
mogla financirati proračunski deficit i povećati svoju izvoznu konkurentnost kroz povratak
vlastitoj valuti te njezinu eventualnu devalvaciju radi uravnoteženja gospodarstva mjerama
monetarne politike“. (Grgić, Kordić, 2011., str. 209-210) Ponovno uvođenje nacionalne
valute i devalvalcija mogle bi ugroziti stabilnost zemlje, dovesti do inflacije i rasta
kamatnih stopa, odnosno ugroziti ekonomsku aktivnost zemlje. Razlog je tomu stalni
deficit vanjske trgovine Grčke sa EU. Ponovno uvođenje drahme i njezina devalvacija
dovelo bi do pojeftinjenja grčkih proizvoda i usluga, te do poskupljenja inozemnih
proizvoda i usluga namijenjenih za grčko tržište. To bi za posljedicu imalo inflaciju, rast
kamata, ..
Posljedica toga bila bi dugoročna neravnoteža i ekonomsko ugrožavanje gospodarstva, ali i
promatrano sa strane Eurozone, smanjenje povjerenja u euro kao međunarodnu valutu, što
bi rezultiralo nepovoljnim kretanjima na svjetskim tržištima. To sve potvrđuje
pretpostavke o potrebi zadržavanja Grčke u Eurozoni. Ipak mogućnost njezina oporavka u
Eurozoni iznimno je teška s obzirom da je grčko gospodarstvo daleko najnekonkurentnije
među zemljama Eurozone, što je i dovelo do deficita u vanjskojtrgovini. Zaključak
proizašao iz slučaja Grčke je dvojak: potreba zadovoljavanja kriterija iz Maastrichta prije
33
ulaska u europski monetarni sustav te potreba održavanja visoke razine konkurentnosti
gospodarstva prije nego se odrekne suverene monetarne politike.
Posljedice grčke krize izazvale su cijeli niz studija omogućim načinima rješavanja krize. U
rješavanju krize posebice je značajno mjesto imala Europska unija, koja je osim prijedloga
mjera za rješavanje krize Grčkoj ustupila cijeli niz sredstava namijenjenih za rješavanje
financijskih poteškoća.
Prvi korak usmjeren je prema očuvanju stabilnost Eurozone, a odnosi se na uspostavljanje
Stabilizacijskoga fonda (EFSF; European Financial Stability Facility) vrijednoga 720
milijardi eura, od čega je dvije trećine snosile članice Eurozone a ostatak Međunarodni
monetarni fond. Ovaj fond usmjeren je prema osnivanju i realizaciji Ekonomskog
programa prilagodbe, kojemu je cilj podržati napore grčke vlade da ponovno uspostavi
fiskalnu stabilnost i implementira strukturne reforme kako bi poboljšali konkurentnost
ekonomije, stvarajući temelje za održivi gospodarski rast.
(http://ec.europa.eu/economy_finance/assistance_eu_ms/greek_loan_facility/index_en.htm
Program pomoći Grčkoj sadržavao je zajmove od 110 milijardi eura uz povoljniju kamatu
od 5%. Zajam Grčkoj plasiran je u dva dijela, kroz Prvi i Drugi Ekonomski program
prilagodbe za Grčku.
Prvi dio sredstava kroz prvi progam plasiran je u obliku bilateralnih zajmova u razdoblju
od od 2010-2013.godine u iznosu od prvotnih 80 milijardi eura, što je kasnije reducirano
na 77,3 milijarde eura, radi odustajanja Slovačke te nemogućnosti uslijed financijske
nestabilnosti u Irskoj i Portugalu. Drugi dio sredstava odobren je 2012.godine u iznosu od
130 milijardi eura. Za razliku od prvog razdoblja kada su plasirani bilateralni zajmovi, u
drugom krugu programa dani zajmovi bili su financirani od uspostavljenoga fonda EFSF.
Plasiranju drugoga dijela sredstava prethodilo je prihvaćanje i provođenje nekolicine
zahtjeva od strane zemalja članice Eurozone.
(http://ec.europa.eu/economy_finance/assistance_eu_ms/greek_loan_facility/index_en.htm
Kako su sve članice Eurozone i Međunarodni monetarni fond bili svjesni uzroka grčke
krize i nekontrolirane potrošnje, kao i nemogućnosti povrata duga prema postojećim
načinima upravljanja, program financiranja (pomoći) nametnuo je i određene uvjete koje je
34
provodio i nametnuo Međunarodni monetarni fond. Grčka je te uvjete prihvatila. Uvjeti u
sljedeći: (Babić, 2011., str. 260)
uravnoteženje domaće proizvodnje i potrošnje kroz povećanje proizvodnje i
smanjenje potrošnje,
uravnoteženje budžeta ili fiskalna konsolidacija, što podrazumijeva smanjenje
budžetskoga deficita na 2,7% BDP-a. To se obavlja smanjenjem budžetske
potrošnje ili povećanjem poreza (na dohodak i na dodanu vrijednost)
smanjiti jedinične troškove rada (plaće) i povećati produktivnost, kako bi se
smanjio deficit vanjske trgovine
Provođenje ovih uvjeta učinkovito je isključivo u dugom roku, odnosno u kratkom roku se
ne očekuju pozitivni efekti. Ipak ključ za rješavanje ove krize je osim provođenja uvjeta
utvrđenih od strane Međunarodnoga monetarnoga fonda i traženje i otklanjanje uzroka
krize, kako bi se sprječilo njezino ponavljanje.
Kriza u Grčkoj bila je uvertira u niz drugih problema sa kojima se suočila Eurozona u
postkriznim godinama odnosno od 2009.godine na dalje. Brojni problemi i nemogućnost
identificiranja uzroka kao i pronalaženje načina rješavanja krize u Grčkoj olakšale su
suočavanje sa kasnijim problemima u Eurozoni, s obzirom da je postojao razrađeni obrazac
rješavanja krize. Naime, kriza u Grčkoj zatekla je Eurozonu i njezinu definiranu monetarnu
politiku. Period rješavanja krize u Grčkoj trajao je relativno dugo. Međutm, pojava kriza u
Španjolskoj i Portugalu te Irskoj i Cipru obilježena je sa znatno bržom rekacijom. U
nastavku su pojašnjene važnije značajke krize u zemljama Eurozone, te moguće
povezanossti sa krizom u Grčkoj. U užoj, ali i daljoj povijesti Europske unije, pa slobodno
se može reći i cijeloga svijeta, Grčka kriza zasigurno će ostati zapamćena. Ova je kriza
nastala kao produžetak globalne financijske krize, a izazvana je nepovoljnim stanjem i
strukturnim problemima s kojima se grčko gospodarstvo nosilo od dana ulaska u Europsku
uniju. Sama kriza možda ne bi imala toliko razorne efekte da Grčko gospodarstvo nije dio
eurozone. Samim time izgubljena je mogućnost samostalnoga donošenja monetarnih i
fiskalnih mjera koje bi dovele do stabilnosti gospodarstva. Rješavanje krize u Grčkoj u
rukama je nadležnih institucija u Europskoj uniji, koje mjerama i pomoći rješavaju krizu u
Grčkoj, sprječavajući daljnje zaduživanje grčkoga gospodarstva koje je i dovelo do
erupcije krize. Kriza u Grčkoj jedna je od prvih u lancu dužničkih kriza koje su se razvile u
zemljama Eurozone.
35
4. KRIZA U EUROZONI
Na samom primjeru krize u Grčkoj dalo se naslutiti kako financijska kriza iz 2008.godine
nije zaobišla niti Eurozonu. Iako se nije javila istovremeno kao i kriza u ostatku svijeta, te
je sve ukazivalo na stabilnost Eurozone, kriza u Eurozoni donijela je jednako tako razorne
efekte. Većina zemalja Eurozone krizno je razdoblje prebrodila sa neznatnim smanjenjem
gospodarske aktivnosti, usporenim rastom BDP-a te povećanje nezaposlenosti. Međutim,
tu stabilnost i otpornost zajednice zemalja vezanih zajedničkom monetarnom politikom
slomila je kriza koja se javila u nekoliko zemalja Eurozone. Prvi primjer tomu je prethodno
analizirana Grčka, u kojoj se posljedice krize broje i danas, a borba sa krizom nastavlja.
Nakon sloma grčkoga gospodarstva takozvana dužnička kriza u Eurozoni postaje kao
domino efekt, rušeći stabilnost jednoga po jednoga gospodarstva. Najrazornije posljedice
kriza je imala u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj. O specifičnostima krize u Eurozoni
analizira se u ovome poglavlju, čemu prethodi analiza specifičnosti same Eurozone.
4.1. Važnije značajke Eurozone
Iako se Eurozona poistovjećuje sa pojmom Europske unije, sadržaj pojma Eurozone nije
jednako šta i Europska unija. Europska unija podrazumijeva zajednicu zemalja na tlu
Europe koje su povezane pod okriljem zajedničkoga tržišta i zajedničkih politika, ali ipak
zadržavaju svoju suverenost u pogledu monetarne i fiskalne politike, kao temeljnih
ekonomskih politika. S druge strane Eurozona je zajednica zemalja koju čine tek neke od
članica Europske unije, a osim zajedničkog tržišta veže ih zajednički monetarni sustav,
odnosno dio su europske monetarne unije, sa zajedničkom monetarnom politikom i što je
najbitnije zajedničkom valutom, eurom.
Eurozona je područje zemalja članica EU koje su prihvatile Euro kao svoju službenu
valutu. Kada je euro plasiran 1999.godine postao je službena valuta 11 zemalja članica EU.
Od 2002.godine euro je službena valuta u uporabi. Ime europ smislio je u kolovoz
1995.godine belgijski esperantist Germain Poirlot, a prihvatilo ga je Europsko vijeće u
Madridu krajem 1995.godine. njegov simbol, grčko slovo epsilon, treba podsjetiti na grčku
36
kao kolijevku europske civilizacije, a dvije paralelne crte, koje ga prekrižuju trebale bi
označavati njegovu stabilnost. (Babić, 2011., str. 253) Upravo je održavanje stabilnosti
cijena temeljna zadaća eurozone.
Danas ga kao službenu valutu primjenjuje 18 zemalja članica EU. U nastavku je prikazana
Eurozona i ostale zemlje članice EU.
Slika 2. Zemplopisna karta Eurozone
Izvor: http://ec.europa.eu/economy_finance/euro/index_en.htm
„Zemlje članice Eurozone jesu: Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska, Francuska,
Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Malta, Portugal, Slovačka,
Slovenija i Španjolska te od 2015.godine i Latvija“.
(http://ec.europa.eu/economy_finance/euro/index_en.htm)
37
Uz mogućnost prihvata eura kao službene valute, zemlje članice EU mogle su se izjasniti i
istu valutu ne prihvatiti kao službenu. Danska i Ujedinjeno Kraljevstvo primjenjuju opt-out
klauzulu iz Ugovora, koja ih isključuje iz sudjelovanja u Eurozoni, dok je 7 zemalja
uključujući i Švedsku u fazi prihvata eura, odnsono zadovoljavanja uvjeta. Osim u
zemljama članicama EU euro je službena valuta i u Andori, Monaku, San Marinu i
Vatikanu.
„Moguće situacije u kojima se zemlje mogu nalaziti u odnosu na Eurozonu jesu“:
(http://www.fes.hr/E-books/pdf/ZEF4_web.pdf)
„Formalno prihvaćanje činjenice da država nikada ne mora prihvatiti euro ako to ne
želi (Velika Britanija, Danska)“
„Neformalno prihvaćanje činjenice da država ne mora prihvatiti euro ako to ne želi
(Švedska)“
„Ostanak u monetarnoj uniji zemlje koja ne udovoljava kriterijima iz Maastrichta
(najveći dio današnjih članica – slučaj Grčke pokazuje da je gotovo nemoguće
„ispasti“ iz eurozone)“
„Neformalno odbijanje pristupanja tečajnom mehanizmu ERM II državi koja bi
željela ući u Europski tečajni mehanizam (Bugarska)“
„Toleriranje situacije u kojoj država članica EU dugo ne pokazuje težnju aplicirati
za ulazak u ERM II iako bi po makroekonomskim parametrima to mogla učiniti
(Češka)“.
Ulaskom zemalja u Europsku monetarnu uniju, kao najveći stadij europske integracije,
dolazi do prihvata jedinstvene nadnacionalne monetarne politike koju vodi Europska
središnja banka.
Kako bi se osigurala stabilnost u Eurozoni, država prije pristupanja Eurozoni mora
zadovoljiti točno određene fiskalne i ekonomske kriterije. Naime, kako su zemlje eurozone
imale zajedničku monetarnu politiku, a zadržavale su fiskalnu neovisnost, bilo je potrebno
osigurati na neki način da se fiskalne politike ne razlikuju drastično. Kako bi se osiguralo
da se ne razlikuju drastično te da se omogući koodriniranje tim politikama, utvrđen je set
zajedničkih kriterija, od kojih je za usklaivanje najznačajnije da deficit ne bude veći od 3%
te da javni dug ne bude veći od 60% BDP-a zemlje članice. (Babić, 2011., str. 256) Ti
kriteriji propisani su Ugovorom iz Maastrichta i nazivaju se kriteriji konvergencije ili
Maastrichtski kriteriji. Oni su sljedeći: (http://www.fes.hr/E-books/pdf/ZEF4_web.pdf)
38
„Deficit opće države ne smije prijeći 3% BDP-a“.
„Javni dug opće države ne smije prijeći 60% BDP-a“.
„Godišnja stopa inflacije ne smije prijeći 1,5 postotna boda iznad prosjeka tri
zemlje s najnižom stopom inflacije“.
„Prinos na dugoročne državne obveznice ne smije prijeći 2 postotna boda
iznadprosjeka tri zemlje s najnižim prinosima“.
„Nominalni tečaj ne smije iskakati izvan intervala određenog rasponom +/- 15%
oko središnjeg pariteta nacionalne valute prema euru u razdoblju od najmanje dvije
godine, što znači da država mora najmanje toliko biti članica Europskog tečajnog
mehanizma (tzv. ERM II)“.
Zadovoljavanjem ovih kriterija osigurava se stabilnost gospodarstva zemalja članica
Eurozone. Kako bi se omogućilo dosljedno provođenje nadnacionalne monetarne politike u
Eurozoni, potrebno je osigurati stabilnost zemalja članica. Upravo se na primjeru Grčke
može vidjeti kako se ulaskom zemalja u Eurozonu koje ne održavaju konzistentnu razinu
stabilnosti, dovodi do narušavanja stabilnosti Eurozone. Kriza u Grčkoj tek je jedna od
takozvanih dužničkih kriza sa kojima se suočavaju zemlje članice Eurozone. U nastavku
rada analizirane su važnije značajke krize u Eurozoni, odnosno uzroci njihova nastanka
razvoj i posljedice.
4.2. Uzroci krize u Eurozoni
Ključni okidač koji je doveo do razvoja krize u zemljama Eurozone, bila je velika
financijska kriza koja se razvila u SAD-u 2008.godine. Ona je dovela do razvoja dužničke
krize ili krize vanjskoga duga u Eurozoni. Sam pojam jasno odražava osobitosti krize koja
je pogodila niz zemalja EU.
Sam pojam „europska dužnička kriza“ referira se na fenomen koji je pogodio eurozonu u
cjelini a posebno područje dvaju zemalja sa visokim prinosima, Španjolsku i Italiju.
Međutim, potrebno je istaknuti kako ništa beznačajniji nisu bili ni efekti krize koji su
pogodili manje zemlje (Grčku, Irsku i Portugal). Pogoršavanje te krize i njezino jačanje
može se pojasniti sa šokantnim rastom razlike između španjolskih i talijanskih državnih
obveznica u odnosu na njemačke državne obveznice. Naime, fluktuacije u razlikama
između stopa državnih obveznica su normalne u Eurozoni i mogu se odraziti povoljno na
39
gospodarstva. Međutim, oštri porast u razlikama između stopa državnih obveznica u
Eurozoni se povezuje sa pogoršanjem tržišne osjetljivosti na održivost eurozone u
srednjem i kratkom roku. (https://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/scpwps/ecbwp1573.pdf)
„Europska dužnička kriza dostiže od 2010.godine do danas dramatične razmjere i prijeti
slomom kako Europske monetarne unije tako i nekih zemalja (Grčka, Portugal, Španjolska,
Italija) povlačeći za sobom temeljne ekonomske probleme: porast nezaposlenosti i pad
BDP-a“. (Benić 2012., str.849)
Europske su banke kaoi brojne druge financijske institucije diljem svijeta ulagale u „loše“
vrijednosnice na amaeričkom tržištu kapitala, o kojiam je prije bilo govora. Slom
američkoga financijskog tržišta i proprast vodećih američkih banaka stvorio je bankarsku
panik. U strahu dolazi do prestanka pozajmljivanja, i kolapsa na financijskom tržištu.
Europske banke posebno su jako pogođene slomom hipotekarnoga tržišta u Americi. Vlade
nekih razvijenijih zemalja članica EU (Njemačka, UK, Irska, Danska, Nizozemska i
Belgija), pokušale su spasiti banke od propadanja, ali su se troškovi spašavanja banaka
pokazali jako veliki. U Irskoj je primjerice taj slučaj rezultirao skorim propastom vlade, da
nije u pomoć priskočilo nekoliko zemalja članica EU. Sa razvojem recesije u EU kriza se
iz bankarskog sektora prelila u realni sektor, odnosno u gospodarstvo. Nestabilnosti u
gospodarstvima dovele su do poljuljanoga povjerenja investitora u gospodarstvo, odnosno
u mogućnost povrata sredstava. To je pak imalo za posljedicu smanjene priljeve u zemlje
pogođene krizom. U takvim uvjetima pokazala se važnost zdravih financija u zemlji.
Naime, vlade koje su se razvijale i rasle zahvaljujući pozajmljivanju kapitala svake godine
kako bi financirale svoje budžete (proračunske deficite) zaduživale su se u inozemstvu
povećavajući javni dug. U uvjetima nestabilosti financijskog sektora i poljuljanog
povjerenja, te se zemlje suočavaju sa nedovoljnim sredstvima i smanjenim mogućnostima
financiranja iz inozemstva. To dovodi do krize, odnosno nemogućnosti zemlje da sama
financira svoje potrebe.
(http://ec.europa.eu/economy_finance/explained/the_financial_and_economic_crisis/why_
did_the_crisis_happen/index_en.htm) U Eurozoni se tako financijska kriza razvila u
dužničku krizu, odnosno krizu vanjskoga duga, s obzirom da se uz Grčku u Eurozoni i
Španjolska, Portugal, Irska i Cipar suočavaju sa probemima i krizom izazvanom zbog
prekomjerenog zaduživanja.
40
Problemi koji su se javljali u svim navedenim europskim zemljama slične su ili jednake
prirode. Kako se događalo propadanje banaka, dolazilo je do rastuće uloge vlada zemalja u
spašavanju tih posrnulih banaka. Visoki troškovi propadanja banaka doveli su do upitne
mogučnosti vlade da podržava bankarski sektor. Kako se recesija širila u Europi, sve veća
važnost zdravih državnih financija ukazala je na činjenicu da je nekolicina vlada zemalja
članica financirala svoje budžete kroz pozajmljivanje, zbog čega se akumilirao dug. Sve do
pojave financijske krize, odobravanje kredita/zajmova zemljama bilo je moguće jer se
zanemarivao veliki broj signala koji su ukazivali na nestabilnost državnih financija a koji
je ujedno signalizirao i rizik zbog sve većega pozajmljivanja nesolventnim institucijama i
vladama. Veliki je dio zemalja u Eurozoni počeo ovisiti o pozajmljivanju u svrhe
financiranja svojega budžeta isključivo jer je njegova konkurentnost bila u fazi slabljenja
dugo vremena. Smanjenje konkurentnosti zemalja u Eurozoni izazvano je neuvažavanjem i
nepridržavanjem reformi koje su se događale u ostalim zemljama iz okruženja. U
određenim zemljama dolazilo je do stvaranja imovinskih balona kao i niza drugih
nezdravih instrumenata i ekonomskih neravnoteža kako bi se podržao i potaknuo razvoj.
Ono što je dodatno pogoršalo situaciju u Eurozoni i dovelo do sloma određenih zemalja,
činjenica je da su određene zemlje ignorirale propisana pravila i nisu koordinirale svoje
ekonomske politike kako je bilo dogovoreno jedinstveno monetarnom politikom prilikom
preuzimanja jedinstvene valute.
Takvi su razlozi u određenom broju zemalja doveli do začarnoga kruga. Financijska
nestabilnost sputavala je ekonomski rast, koji je doveo do smanjenih poreznih prihoda i
povećanoga javnoga duga. Veći dug doveo je do povećanja troškova pozajmljivanja,
jačajući dodatno financijsku nestabilnost zemlje. Takav je začarani krug stavio pod upitnik
funkcionalnost europske monetarne unije i eura u kriznom razdoblju.
S obzirom da je kriza izazvana nestabilnosti i neadkevatnim upravljanjem budžetom
(vladinim budžetom) ukazalo je na nekoliko zaključaka vezano za gospodarsko upravljanje
zemljama u Eurozoni.
(http://ec.europa.eu/economy_finance/explained/the_financial_and_economic_crisis/why_
did_the_crisis_spread/index_en.htm )
Prvo, preveliki se značaj pridaje deficitu, odnosno uslijed stalnoga praćenja deficita i
državnih (javnih) financija, dolazi do zapostavljanja razine javnoga duga. To jest u nadi da
41
se održi deficit u ciljanim granicama, dolazi do porasta duga, te zemlje zalaze u brojne
financijske poteškoće prije same krize izazvane visokom razinom duga.
Drugi zaključak odnosi se na nedovoljan nadzor konkurentnosti i makroekonomske
neravnoteže. Nedovoljan nadzor doveo je do podcjenjivanja neodrživoga razvoja u
pogledu konkurentnosti i rasta zaduženosti. Sve je to dovelo do akumulacije velikoga duga
u privatnom sektoru, slabljenja financijskih institucija i inflacije na tržištima.
Treći zaključak odnosi se na izrazito slabo provođenje pravila. Naime, u zemljama
članicama Eurozone ne pridržava se dorečenih pravila i provedba istih je niska. To ukazuje
na dužnost uvođenja vjerodostojnoga mehanizma sankcija.
Spor mehanizam odlučivanja također je nedostatak u upravljanju zemljama Eurozone.
Zbog niza institucionalnih slabosti dolazi do odgađanja donošenja strateški značajnih
odluga o goruće važnim razvojnim pitanjima. To znači da se nedovoljna pažnja pridaje
gospodarskoj situaciji u Eurozoni, te da se odluke o reakcijama na krizu odgađaju.
Neodstatak mehanizama i institucija potrebnih u slučaju kriznoga financiranja odnsono
financiranja u kriznim i hitnim situacijama. Naime, u trenutku iznenadne pojave krize, u
Eurozoni nije postojao nikakav uspostavljeni mehanizam koji bi osigurao financijsku
potporu zemljama u eurozoni. Svrha postojanja takve financijske potpore u tom kriznom
trenutku bila je da se definiraju nastali problemi određene zemlje te da se stvori zaštitni zid
kako bi se sprječilo širenje problema u ostale rizične zemlje. U uvjetima nepostojanjai istih
„obrambenih mehanizama“ kriza se širila iz zemlje u zemlju, i godinama narušava
stabilnost eurozone, te ugrožava opravdanost europske monetarne politike i eura.
Kriza koja se razvila prvo u Grčkoj, zatim ponovljeni scenarij u Španjolskoj, Portugalu,
Italiji, Irskoj i Cipru odraz je neadekvatnoga upravljanja zemljom, odnosno financijama u
zemlji te pojave začarnoga kruga. U svim se zemljama gore navedenim javlja problem
nemogućnosti daljnjega pozajmljivanja novca na inozemnom tržištu po nekim razumnim
kamatama. Rekacija EU bila je i više nego potrebna a javlja se kroz stvaranje mehanizma
rješavanja kriza i financijske podrške (fondova u pričuvi) koje su se koristile u iznimnim
situacijama kada bi se zemlje članice eurozone našle u financijskim poteškočama.
Uzroci krize u zemljama Eurozone, proizašli iz smanjene konkurentnosti nakon pristupanja
u eurozonu i preuzimanja eura, javljaju se i u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj, koje su
poznate po dužničkoj krizi koja je poljuljala stabilnost cijele eurozone. Međutim, poučene
42
primjerom Grčke, znatno je lakše bilo definirati uzroke krize u tim zemaljama.Kriza u
Španjolskoj također je uzrokovana sa manjom konkurentnosti gospodarsttva u odnosu na
zemlje utemeljiteljice EU, zbog čega je u zemlji stalno bio prisutan deficit tekućeg računa
platne bilance. Uz rastući deficit problem u Španjolskoj bio je i „prevladavajući udio
netrgovinskoga sektora koji je zaštićen od međunarodne konkurencije, poput stambene
gradnje, uslužnoga sektora, .. Zbog toga je urušavanje građevinskoga sektora posebno
zabrinjavajuće jer je značaj ovog sektora počivao na temeljima domaće potražnje, koja je
također značajno uzdrmana ekonomskom krizom“. (Grgić, Kordić, 2011., str.211) Slični
scenariji pretjeranoga deficita i visokog javnog duga javio sei u ostalim zemljama.
4.3. Posljedice krize u Eurozoni
Iako su sve zemlje EU pogođene krizom, financijska kriza posebice je plodno tlo za
narušavanje financijskog i gospodarskoga sustava našla na području onih zemalja koje več
godinama nadilaze uvjete i granične vrijednosti dane kriterijima iz Maastrichta, odnosno
imaju izrazito velik javni dug (vanjski dug) i izrazito veliki proračunski deficit, koji
između ostaloga i financiraju tim zaduživanjem na inozemnom tržištu.
Posljedice krize u Eurozoni djelovale su na nestabilnost cijeloga financijskog sustava, te su
izazvale mnogobrojne sumnje vezano za svrsishodnost i opravdanost eura i zajedničke
monetarne politike. Naime, smatralo se kako bi zemlje sa svojom monetarnom
suverenošću lakše reagirale na krizu i oduprle joj se odnosno rješavale posljedice krize.
Ipak uključivanjem u eurozonu i prihvaćanjem eura umjesto dotadašnje valute, dolazi do
problema s obzirom da bi izlazak iz eurozone i devalvacija valute donijela niz probelma
kako za domaće gospodarstvo tako i za cijelu eurozonu. Upravo stoga to se odmah u
početku pojave dužničke krize u Eurozoni odbacilo kao potencijalna mogućnost te se
pristupilo stvaranju fonda namijenjenoga za pomoć zemljama u krizi te održavanje
stabilnosti cijeloga sustava. Također, postalo je očito kako je nužno uvesti pridržavanje
definiranih fiskalnih kriterija (kriterija iz Maastichta) koji bi sprječili ponavljanje
ovakovoga scenarija.
Unatoč uspostavljanju svih potrebnih mehanizama i prikupljanju financijskih sredstava za
financiranje duga i oporavak zemalja posrnulih u kriznim godinama, makroekonomski
43
pokazatelji koji ukazuju na nestabilnost sustava kao posljedice krize prisutni su. Najbolji
pokazatelj nepovoljnoga kretanja u kriznim godinama i nakon njih, je BDP. Njegovo
kretanje u zemljama koje je pogodila kriza u Eurozoni prikazano je u nastavku.
Grafikon 9. BDP u odabranim zemljama Eurozone
Izvor: http://library.fes.de/pdf-files/id/10314.pdf
Kretanje BDP-a u zemljama pogođenima krizom jasno ukazuje na razdoblje recesije. Tako
je Grčka zemlja koja je zapala u najdublju recesiju u Eurozoni, i obilježava ja najveći pad
BDP-a. S druge strane, smanjenje BDP-a kao odraz smanjene gospodarske aktivnosti i
nepovoljnoga kretanja izvoza, potaknuto nižom konkurentnosti u odnosu na druge zemlje
članice, javlja se i u drugim zemljama članicama Eurozone koje obilježava visoko
zaduživanje. Te su zemlje tradicionalno stare članice EU, među prvim zemljama koje su
stupile u Eurozonu. Zahvaljujući striktnim mjerama štednje i fiskalnim regulativama, u
posljednjih se godinu dana bilježe oporavci pokazatelja gospodarske aktivnosti, što
ukazuje na lagani oporavak od krize.
Opadanje BDP-a narušava sve druge makroekonomske pokazatelje dovodeći do
gospodarstva i društva u cijelini, odnosno do narušavanja životnoga standarda. Najbolji
44
pokazatelj životnoga standarda u zemlji je BDP po stanovniku. Njegovo kretanje u kriznim
godinama prikazano je u nastavku.
Grafikon 10. BDP per capita u Eurozoni
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostata
BDP per capita kao pokazatelj gospodarske razvijenosti najniži je u Grčkoj, iako je u
posljednjih nekoliko godina zaustavljena tendencija nagloga pada. S druge strane, Italija
koja je godinama imala veći BDP po stanovniku od europskog prosjeka nosi se sa
opadanjem BDP-a po stanovniku. Iz grafikona je jasno vidljivo kako se smanjenje BDP-a u
krizom pogođenim zemljama javlja u 2008.godini kada je kriza pogodila EU. Nakon toga u
određenim zemljama (Grčka) nastavlja strmo opadati dok se u drugim zemljama oporavlja
ili ima laganu tendenciju smanjenja. Dakle, u Grčkoj je smanjenje BDP-a imalo razorne
efekte za gospodarstvo i društvo, stoga se Grčka izdvaja kao najproblematičnije i
najriskantnije gospodarstvo. Ostale zemlje, sudeći prema kretanjima pokazatelja javnoga
duga i deficita čeka slična sudbina. Poučeni iskustvom Grčke, nadležni u EU kao i druge
usko povezane međunarodne institucije angažirane su u smjeru otklanjanja potencijalnih
negativnih efekata krize i općenito otklanjanja krize iz gospodarstva. Provođenjem niza
mjera te ubrizgavanjem dodatne likvidnosti u gospodarske sustave pokušavaju se riješiti
problemi prevelikoga zaduživanja i neodrživoga proračuna. Kretanje istih u promatranim
krizom pogođenim zemljama prikazano je u nastavku.
0
5000
10000
15000
20000
25000
30000
2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014
EU 28
Grčka
Španjolska
Italija
Portugal
45
Grafikon 11. Vanjski dug u zemljama članicama Eurozone (% BDP-a)
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostatu
Prema grafičkom prikazu moguće je zaključiti kako u razdoblju od 2007.godine vanjski
dug počinje drastično rasti. Ono što je dovelo do narušavanja i galopirajućeg rasta
vanjskog duga pokazatelj je njegove vrijednosti u pretkriznom razdoblju gdje je pokazatelj
vanjskoga duga iznosio više nego su dopuštene vrijednosti vanjskoga duga u zemljama
članicama Eurozone. Jedino Španjolska ima prihvatljive vrijednosti, ali nakon razvoja
krize kretanje vanjskoga duga je nepovoljno. U svim se zemljama nepovoljno kretanje
vanjskoga duga javlja zbog nepovoljnoga kretanja proračunskoga deficita, što je prikazano
u nastavku.
0
20
40
60
80
100
120
140
160
180
200
2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013
Grčka
Španjolska
Italija
Portugal
46
Grafikon 12. Proračunski deficit u zemljama članicama Eurozone (% BDP-a)
Izvor: izrada studenta prema podacima sa Eurostatu
Kao i u prethodnom prikazu, jedino Španjolska ima prihvatljivu vrijednost proračunskoga
deficita. U ostalim zemljama već je u počecima razvoja krize nepvoljno kretanje. Grčka
usporkos oporavku i ponovnom narušavanju deficita proračuna bilježi najnepovoljnije
vrijednosti ovoga pokazatelja. U svim zemljama nepovoljno financiranje proračuna dovodi
do zaduživanja, koje uslijed financijske nestabilnosti izaziva narušavanje ravnoteže i
ponovno posrnuće gospodarstva.
Neodrživ sustav doveo je do usporavaljnja godposdarske aktivnosti i samim time
destabilizacije tržišta rada. U nastavku je prikazano kretanje nezaposlenosti u gore
promatranim zemljama EU.
-18
-16
-14
-12
-10
-8
-6
-4
-2
0
2
4
2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013
Grčka
Španjolska
Italija
Portugall
47
Grafikon 13. Stopa nezaposlenosti u odabranim zemljama Eurozone
Izvor: http://library.fes.de/pdf-files/id/10314.pdf
Grafikon pokazuje kretanje stope nezaposlenosti u odabranim zemljama Eurozone, za koje
se smatra da su najviše pogođene krizom. Kretanje nezaposlenosti u tim zemljama
uspoređeno je sa kretanjem prosječne nezaposlenosti u zemljama članicama EU. Od kraja
2007.godine odnosno početka 2008.godine stope nezaposlenosti u Španjolskoj, Grčkoj,
Portugalu i Italiji se povećavaju. Najveći porat bilježi Španjolska, a potom Grčka, u kojoj
je nezaposlenost počela rasti kasnije nego u Španjolskoj, ali je dosegnula i nadišla
maksimalne razine stope nezaposlenosti u Španjolskoj. Grčka tako bilježi najveće stope
nezaposlenosti u zemljama Eurozone. Stope nezaposlenosti u Italiji ne odstupaju drastično
od prosjeka za cijelu Europsku uniju, ali se bilježe značajne oscilacije povezane sa
oscilacijama u gospodarskim ciklusima.
Nepovoljna kretanja u gospodarstvu, smanjena konkurentnost zemlje, opadanje reputacije,
smanjen izvoz, smanjen BDP dovode i do smanjenja zaposlenosti. Porast nezaposlenosti
sasvim je uobičajena pojava u krizama. Nezaposlenost se povećava do vrtoglavih
48
vrijednosti, koje dovode dodruštvenih nemira i nestabilnosti. Država se u takvim uvjetima
bori svim snagama povratiti povjerenje građanstva u sustav te osigurati stabilnost. Ipak sa
stopama nezaposlenosti kakve se bilježe u Španjolskoj i Grčkoj to je jako teško.
Nezaposlenost je u ovim zemljama zaposjela ¼ tržišta rada, i ima tendenciju povećanja
ukoliko se nešto ne promijeni.
Kriza u Grčkoj ima niz specifičnosti koje je razlikuju od kriza u drugim zemljama
(Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Cipru i Islandu), ipak uzroci su im jednaki. Uslijed
nepovoljnih kretanja na svjetskim tržištima dolazi do nedovoljne mogućnosti financiranja
na inozemnim tržštima, koja za posljedicu ima slom financijskog sustava i zemlje koja se
financirala najvećim dijelom inozemnim zajmovima. Posljedice toga su mnogobrojne a
obuhvaćaju nepovoljne pokazatelje razvijenosti društvenog i gospodarskog sektora.
Svaka je dužnička kriza u Eurozoni specifična, ovisno o zemlji u kojoj se javi. To uvelike
ovisi o poziciji zemlje u Eurozoni, odnosno njezinoj konkurentnosti, njezinom načinu
upravljanja kao i načinima financiranja. Tako primjerice Španjolska ne bilježi tolko velike
razine vanjskoga duga poput Grčke, a posljedice krize za zemlju su razorne. Rješavanje
krizne situacije u zemljama eurozone pojašnjeno je u nastavku.
4.4. Mjere za rješavanje krize u Eurozoni
Dakle, kriza se putem kanala financijskog sustava prelila sa tla Amerike na tlo Europe.
Razlozi njezina postupnog širenja na tlu Europe izazvani su različitim stupnjem razvoja i
velike ovisnosti novih zemalja članica o kapitalu starih zemalja članica, koje su se sa
krizom suočile odmah u početku, s obzirom da su putem ulaganja na američkom
hipotekarnom tržištu imale značajna sredstva. Kako se dogodilo smanjenje likvidnosti na
novčanom tržištu u starim zemljama članicama, kriza se već u 2008.godini osjetila u njima,
dok je kroz godinu dana proširena prelijevanjem i transmisijskim mehanizmima na tlo
ostalih zemalja članica EU, onih novijih.
Nepovoljni efekti koje je donijela kriza vanjskoga duga u Eurozoni, doveli su do
angažmana velikoga broja inozemnih/međunarodnih institucija u rješavanju problema u
gospodarstvima zahvaćenima krizom. Razlozi njihova uključivanja u spašavanje stabilnosti
49
Eurozone su sljedeći: (http://www.dummies.com/how-to/content/the-euro-debt-crisis-and-
its-impact-on-the-world.html)
Očuvati veliko potrošačko tržište na području Eurozone,
Spriječiti globalnu recesiju
Zaštiti svjetski financijski sustav.
Uz gospodarstvo Eurozone i euro kao valutu vezan je veliki broj svjetskih tržišta, stoga
očuvanje stabilnosti europskog monetarnoga sustava nije od presudnog značaja samo za
Eurozonu nego i za veliki broj drugih tržišta.
Unatoč financijskoj nestabilnosti i nepovoljnim kretanjima u financijskom sustavu, euro je
zadržao svoju vrijednost i uspješno obranio zemlje Eurozone od ekonomske krize na način
da je europskom poduzetnčkom sektoru osigurano sigurno i stabilno tržište za
međunarodnu trgovinu i investicije.
Potaknuta kriznim događanjima a u svrhu očuvanja stabilnosti, „EU je koncem
2008.godine prihvatila Plan gospodarskog oporavka (European Economic Recovery Plan,
EERP) s prioritetom ublažavanja utjecaja financijskih previranja na realni sektor. Taj plan
obuhvaća dva segmenta: stimulaciju potražnje u svrhe kojih se u sustav ubrizgava dodanih
200 milijardi eura i niza mjera namijenjenih za poticanje prioritetnih područja utemeljenih
u Lisabonskoj strategiji (prilagodba gospodarstva dugoročnim izazovima: klimatskim
promjenama i procesu starenja stanovništva)“. (Kersan Škabić, Mihaljević, 2010.) U svrhu
rješavanja krize i sprječavaja kolapsa cijeloga financijskog sustava, EU i njezine vlade
priskočile su u pomoć izvodjivši do 2012.godine preko 1,6 trilijuna eura, što je 13% EU
BDP-a. Uz financijsku podršku i osnivanje pričuvnih fondova, uspostavljen je program
oporavka namijenjen za spašavanje radnih mjesta, socijalnu zaštitu te potporu ekonomskim
investicijama.(http://ec.europa.eu/economy_finance/explained/the_financial_and_economi
c_crisis/responding_to_the_financial_crisis/index_en.htm)
Odgovori na krizu u Eurozoni pokazatelj su njezine važnosti i potencijalne prijetnje
stabilnosti cijeloga gospodarstva. Sve su se institucije na razini EU udružile da zajedno
djeluju sa ciljem očuvanja štednje, omogućavanja kreditiranja te stvaranja boljih temelja za
upravljanje financijskim sustavima.
U sustave zemalja koje su pogođene krizom ubrizgane su velike količine financijskih
sredstava sa ciljem podizanja likvidnosti. Same su zemlje članice Eurozone reagirale
50
samostalnim fiskalnim mjerama, koje podrazumijevaju i relativno široku fiskalnu
fleksibilnost u pogledu proračunskog deficita, prethodno ograničenoga Maastrichtskim
kriterijima.
Stvaranje monetarne unije u Eurozoni i prihvaćanje nadnacionalne monetarne politike
trebalo je osigurati financijsku stabilnost Eurozone. Kriza je ukazala na veliki broj
nedostataka u upravljanju financijskim sustavom monetarne unije te na nemogućnost
održavanja njegove stabilnosti. U svrhu stvaranja okvira čvrste financijske stabilnosti na
razini EU odlučeno je formirati radnu grupu sa svrhom jačanja zaštite građana i povrata
povjerenja u financijski sustav. U te svrhe od 2009.godine radi se na osnivanju dvaju
nadnacionalnih institucija: „Europski sustav financijske supervizije (European System of
Financial Supervision, ESFS) - koji bi trebao povezati postojeće nacionalne supervizore s
tri nova autoriteta na razini EU (za bankarstvo, osiguranje i tržište vrijednosnih papira) i
Europsko vijeće za sistemski rizik (European Systemic Risk Council, ESRC)- koje bi
nadgledalo sistemske rizike i rješavalo ih kroz koordinirane politike zemalja članica“.
(Kersan Škabić, Mihaljević, 2010.) Prema posljednjim dostupnim pokazateljima, u
zemljama pogođenima krizom bilježi se lagani oporavak gospodarstva. Međutim, taj
oporavak ne mora nužno značiti i izlazak iz krize. „Nakon novih izbora u Grčkoj i
ponuđene „injekcije“ Španjolskoj od 100 milijardi eura čini se da je najdublja faza
financijske krize u Europskoj uniji prošla. Međutim, ipak nema razloga za veliki
optimizam, prije za umjereni jer prava kriza u Europi nije samo ekonomske, već i socijalne
i političke prirode. Europska unija ipak je podijeljena na velike i male zemlje članice, na
vjerovnike i na dužnike i to na samo 17-zemaljskoj eurozoni“. (Benić, 2012., str.849) Iako
je kriza proizašla iz jednakih uzroka, njezin tijek nije u svim zemljama jednak. Ipak, na
primjeru Grčke, pronađen je univerzalni obrazac koji se primjenjuje u svim zemljama u
svrhu rješavanja nastalih problema i rizika te uspostavljanja financijske stabilnosti. Ipak,
formiranje jedinstvenoga obrasca za rješavanje krize, pri čemu se misli na prethodno
spominjane fiskalna kriterije, ne smije se shvatiti konačno. Odnosno kako je istaknuto
potrebno je dopustiti određenu razinu fleksibilnosti. Naime, vidljivo je na primjeru
uspostave monetarne unije i oduzimanja monetarne suvremenosti zemljama, kako
provođenje jedinstvenoga obrasca u upravljanju ekonomskim politikama u zemljama
različitog stupnja razvoja i konkurentnosti ne djeluje dobro na zemljinu stabilnosti i razvoj.
Eurozonom se naziva područje zemalja članica Europske unije u kojima je službena valuta
euro i koje imaju zajedničku monetarnu i fiskalnu politiku, nadnacionalnu. U Eurozoni se
51
nalaze najrazvijenije zemlje Europske unije, te je stoga razumljivo da je njihov oporavak
nakon krize daleko brži i lakši u odnosu na ostale zemlje Eurposke unije. Ipak, nekolicinu
zemalja Eurozone, obilježava visok stupanj zaduženosti koji u kombinaciji sa deficitom
dovodi do nestabilnosti i poremećaja, koji rezultiraju krizom, odnosno smanjenjem i
nepovoljnim kretanjem važnih makrorekonomskih pokazatelja. Oporavak ovih zemalja
daleko je teži jer, kako je vidljivo na slučaju Grčke, nemaju samostalnu monetarnu
politiku. S druge strane,njihov izlazak iz Eurozone doveo bi do nestabilnosti cijele zone i
njezina mogućega urušavanja, što je nepoželjno. G Ključnu ulogu u rješavanju nastalih
poremećaja ima stoga Europska unija sa svojim nadnacionalnim institucijama isključivo
kroz mjere i pakete te programe pomoći gospodarstvima u krizi.
52
5. ZAKLJUČAK
Krize su sasvim uobičajena pojava u svakodnevnom životu, poslu te u zemljama. Ipak
njihova pojava može izazvati dugotrajne posljedice, koje se godinama otklanjaju. Primjer
je jedne takve posljednja financijska kriza koja je od 2008.godine veliki broj gospodarstava
bacila na noge. Sam pojam krize označava usporavanje ili potpunu stagnaciju gospodarske
aktivnosti, koja završava slomom države odnosno nemogućnosšću da država sama
financira svoje nastale obveze. Posljednja kriza upravo je na oglednom primjeru zemalja
opravdala takvu definiciju. Krize su u čovjećanstvu prisutne godinama, ali je manji broj
onih koje ostavljaju zapamćene posljedice. Javljaju se u velikom broju oblika, a
specifičnosti im je da se lako prelijevaju iz jednoga sektora u drugi. Često je prisutna kriza
koja se razvija u financijskom sektoru a iz njega se prelije u realni i izaziva krah cijeloga
gospodarstva. Financijska kriza je kriza financijskog sustava, a javlja se u nekoliko oblika.
Od posebnog je značaja spomenuti dužničku krizu odnosno krizu vanjskoga duga, koja je
kao nastavak gospodarske krize iz 2008.godine poharala nekoliko zemalja Europske unije,
ostavljajući „zavidne“ brojke. Posljednja velika financijska kriza razvila se na američkom
tržištu nekretnina i rezultirala puknućem nekretninskoga balona. Naime, u želji za profitom
Amerikanci su stimulirali prodaju nekretnina na kredit. Razvio se veliki broj hipotekarnih
kredita, i loših hipoteka, odnosno niz loših plasmana. Omogućavanjem sekuritizacije tih
plasmana i vrijednosnih papira po njima, dolazi do raspršivanja rizika. U cijeli začarani
krug tako se uključio gotovo cijeli svijet. Slom tržišta nekretnina zbog nemogćnosti
financiranja obveza doveo je do sloma tržišta i financijskog sustava na globalnoj razini.
Sve je veći broj velikih financijskih institucija propadao. Efektima prelijevanja kriza se iz
financijskog sustava proširila na cijelo gospodarstvo. U EU je stigla već 2008.godine, dok
su zemlje počele pokazivati znakove slabosti već od 2009.godine. prva zemlja koja je
doživjela slom bila je Grčka. Grčka je već u Eurozonu ušla, unatoč postavljenim
kriterijima i graničnim vrijednostima prezadužena. Neodržavanje javnoga duga i deficita u
traženim vrijednostima dovelo je do sloma gospodarstva. Naime, grčko gospodarstvo
suočavalo se sa pretjeranom administracijom i stalno rastućim deficitom proračuna.
Istovremeno, zemlja se suočavala sa niskom konkurentnosti u odnosu na ostale zemlje
članice EU. Nemogućnost povećanja izvoza, rast plaća i nedovoljna konkurentnost doveli
su do potrebe dodatnoga zaduživanja. Međutim, kako situacija na inozemnim tržištima na
53
kojima se Grčka zaduživala nije bila dobra, sve su teže mogućnosti dolaska do kredita,
koje se dosad reprogramiralo. Pada povjerenje u mogućnost otplate postojećih zajmova i
grčko gospodarstvo dolazi u situaciju u kojoj nema mogućnosti financirati potrebe. To su
prvi znaci krize u Grčkoj. Ta kriza ne bi bila toliko izražena da Grčka nije članica
Eurozone, u kojoj se nalaze ostale visokokonkurentne zemlje i u kojoj nema mogućnost
suverene monetarne politike. U takvim uvjetima preostalo je ili izaći iz Eurozone i
poljuljati njezinu stabilnost ili ostati u njoj i tražiti pomoć. S obzirom da izlazak iz
Eurozone, zbog velike zaduženosti uistinu može značiti narušavanje stabilnosti i
integriteta, pristupilo se drugoj alternativi.Pomoć od Eurozone stigla je ubrzo, a razlog je
tomu činjenica da je Grčka u ovakvom stanju bila prijetnja za razvoj i opstanak cijele
Eurozone. Na važnost stabilnosti Eurozone ukazuje i činjenica da se u u pomoć Grčkoj
uključuje veliki broj međunarodnih institucija. U posljednjih se godinu dana uočavaju
pokazatelji laganoga oporavka grčkoga gospodarstva. Ipak kriza u Eurozoni nije imala kraj
na primjeru Grčke. U pozadini svega izbija dužnička kriza ili kriza vanjskoga duga koja se
javlja u drugim zemljama članicama Eurozone koje imaju slične strukturne probleme kao i
Grčka, a to su niža konkurentnos i visoka zaduženost. Ipak u ovim zemljama kriza je
kasnije pokucala na vrata te je donijela i znatno manje problema. Poučene primjerom
Grčke i sada sa već razvijenim aparatom za saniranje posljedica krize, nadležne institucije
te međunarodne organizacije uključene u održavanje stabilnosti Eurozone, primjenile su
slične obrasce i na ostale zemlje. Sankcioniranje posljedica kriza u ovim zemljama
jednostavnije je jer je kriza uhvatila manje zamaha, ali i zbog činjenice da je svako
gospodarstvo specifično na svoj način. Tako primjerice na slučaju Španjolske kriza nosi
znatno veću stopu nezaposlenosti ali ne toliki rast zaduženosti zemlje. Ipak cijeli sustav je
neodrživ i iziskuje pomoć objektivnih sudionika. Kriza u Eurozoni, napose kriza u Grčkoj,
pokazala je da europske monetarna unija, odnosno uspostavljeni monetarni sustav nije
održiv te da ne jamči stabilnost sustava. Razlog je tomu nepridržavanje definrianih pravila
koja su uvjet za prihvaćanje monetarne politike zajednice. Kako bi se osiguralo održavanje
stabilnosti zemljama članicama je omogućena određena razina fleksibilnosti u pogledu
fiskalne politike, kojom mogu djelovati na rješavanje nastalih problema. To je zaključak
svih dužničkih kriza koje su unatrag nekoliko godina pogodile Eurozonu, akoje su
izazvane rastućim vanjskim dugom zemlje. Niz je poveznica između krize u Grčkoj i u
ostalim zemljama članicama Eurozone, iako su efekti krize u Grčkoj daleko najrazorniji i
njihovo otklanjanje je daleko najteže. Suočavanje sa krizom u Grčkoj stvorilo je obrazac i
institucije prijeko potrebne za ubuduće djelovanje u kriznim situacijama na razini EU.
54
LITERATURA
1. Leko, V., Božina, L. 2005. Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Adverta, 2005.
2. Lovrinović, 2014. Financijske
krize,http://www.poslovni.hr/media/PostAttachments/929823/fin_FINANCIJSKE
%20KRIZE.pdf
3. Kolaković, Poslovna kolebanja, dostupno na:
http://web.efzg.hr/dok/pds/Strat_pod/23.%20Poslovna%20kolebanja,%2031.%20N
ezposlenost%20i%2032.%20Inflacija%20i%20Philipsova%20krivulja.pdf
4. Tanta, I., 2012., Glavne karakteristike krize, http://www.huoj.hr/osj-za-
pocetnike/glavne-karakteristike-krize-hr670
5. Matas, A., 2012.Aktualna svjetska financijska kriza i njene posljedice na Hrvatsku,
http://e-lib.efst.hr/2012/2100444.pdf
6. Benolič, M., 2012., Svjetska ekonomska kriza: razvoj, utjecaj na Republiku
Hrvatsku i subjektivni stavovi studenata, Pravnik, 46,1, 92
7. Milkotić, S., 2010. Globalna financijska kriza-uzroci, tijek i posljedice, Pravnik, 44,
2, 89.
8. Dalić, 2014., http://www.effect-
dubrovnik.com/index.php?option=com_content&view=article&id=297:stagnacija-
recesija-depresija-kriza&catid=45:politika&Itemid=102)
9. Benić,Đ. 2012. Ekonomska kriza u Europi i hrvatsko gospodarstvo, Ekonomska
misao i praksa, XXi, 2. 847-854
10. Grgić, D. Kordić, G., 2011. Analogija krize zemalja s margine Eurozone s krizom u
Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Ekonomska misao i praks, XX., 1, 203-224
11. Kersan Škabić, I. Mihaljević, N, 2010. Nove zemlje članice EU i EMU –
konvergencija i financijska kriza
12. Babić, M., 2011. Kriza Eura 2010. Obnovljeni život, 66,2, 251-268
13. Ahec-Šonje, A., 2002. Pokazatelji valutnih i bankarskih kriza: Hrvatska i svijet,
Ekonomski fakultet Zagreb
14. Tomić, Z. Milas, Z., 2007. Strategija kao odgovor na krizu, Politička misao, XLIV,
1, 137-149
55
15. Prga, I., 2006. Stabilnost hrvatskog bankarsko sustava: Jesu li bankovne krize
prošlost?, Ekonomija, 13,1, 141-156
16. Sharma, S., 2010. Uvodno predavanje, Izlaganje sa znanstvenoga skupa
17. Osmanagić-Bedenik, N., 2003. Kriza kao šansa: Kroz poslovnu krizu do poslovnog
uspjeha, Školska knjiga, Zagreb
18. Samuelson, P. Nordhaus, N.,2000. Ekonomija, XV izdanje, Mate, Zagreb
19. Goldsmith, R. 1982. Comment on Minsky. In Financial crises: Theory, history and
Policy
20. Franičević, Osnove ekonomije,
http://web.efzg.hr/dok/ETE/FRANICEVIC//P14_makro%204a.pdf
21. Leksikon.hr, http://www.hrleksikon.info/definicija/kriza.html
22. Europska unija, 2015. http://europa.eu/about-eu/countries/member-
countries/index_hr.htm
23. Europa.eu, 2015. http://europa.eu/about-eu/countries/member-
countries/greece/index_hr.htm)
24. Greece Web-travel, 2015. http://www.greecewebtravel.com/information-
greece.html
25. http://www.lonelyplanet.com/maps/europe/greece/
26. Greeka, 2015. http://www.greeka.com/greece-economy.htm)
27. Centrall Inteligence Agency, 2015. entral Intelligence Agency, 2015.)
https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/gr.html
28. https://prezi.com/gqe0tywlygfx/kriza-u-grckoj-i-uloga-institucionalnih-investitora/
29. http://www.mpifg.de/pu/mpifg_dp/dp13-3.pdf
30. http://library.fes.de/pdf-files/id/10314.pdf
31. http://ec.europa.eu/economy_finance/assistance_eu_ms/greek_loan_facility/index_
en.htm
32. http://ec.europa.eu/economy_finance/euro/index_en.htm
33. http://www.fes.hr/E-books/pdf/ZEF4_web.pdf
34. https://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/scpwps/ecbwp1573.pdf
35. http://ec.europa.eu/economy_finance/explained/the_financial_and_economic_crisis
/why_did_the_crisis_happen/index_en.htm)
36. http://ec.europa.eu/economy_finance/explained/the_financial_and_economic_crisis
/why_did_the_crisis_spread/index_en.htm
56
37. http://www.dummies.com/how-to/content/the-euro-debt-crisis-and-its-impact-on-
the-world.html)
38. http://ec.europa.eu/economy_finance/explained/the_financial_and_economic_crisis
/responding_to_the_financial_crisis/index_en.htm
39. http://www.poslovni.hr/media/PostAttachments/929823/fin_FINANCIJSKE%20K
RIZE.pdf
40. Eurostat
57
POPIS SLIKA
Slika 1. Karta Grčke ............................................................................................................ 20
Slika 2. Zemljopisna karta eurozone ................................................................................... 36
POPIS GRAFIKONA
Grafikon 1. Struktura grčkoga gospodarstva ....................................................................... 21
Grafikon 2. Javni dug Grčke ............................................................................................... 24
Grafikon 3. Proračunski deficit kao % BDP-a .................................................................... 25
Grafikon 4. BDP u Grčkoj ................................................................................................... 27
Grafikon 5. BDP p/c u Grčkoj ............................................................................................. 28
Grafikon 6. Stope nezaposlenosti u Grčkoj (%) .................................................................. 29
Grafikon 7. Prosječna mjesečna neto plaća u Grčkoj......................................................30
Grafikon 8. Emigracije iz Grčke.......................................................................................... 31
Grafikon 9. BDP u odabranim zemljama Eurozone.........................................................43
Grafikon 10. BDP per capita u Eurozoni.......................................................................44
Grafikon 11. Vanjski dug u zemljama članicama Eurozone (% BDP-a) ............................ 45
Grafikon 12. Proračunski deficit u zemljama članicama Eurozone (% BDP-a).................46
Grafikon 13. Slika 7. Stopa nezaposlenosti u odabranim zemljama Eurozone ................... 47
POPIS SHEMA
Shema 2. Gospodarski ciklusi .....................................................................................7
58
