SVEOBUHVATNO PROUCAVANJE 3. dio

Sveobuhvatno proučavanje vjere

101

mora nadoknaditi njihovo pravo i tražiti od njih halal.

Ophodi se prema ljudima na najljepši način, odnosno okiti se lijepim ahlakom dok sarađuješ sa ljudima, ne gleda-jući da li su velikani naroda ili sirotinja. Ljudi na Zapadu su uzeli ovu osobinu iz naše vjere, pa kada je naprimjer termin u pitanju neće te iznevjeriti bio ti bogataš ili siromah, i to ne bojeći se da mu možeš nauditi, već zato što je navikao da poštuje termine.

Ovu osobinu su uzeli iz naše vjere, koja naređuje praved-nost prema svima i da se ispune obećanja i poštuju termini prema svima.

U hadisu koji bilježi imam Buhari stoji da je Allahov Poslanik rekao: „Tri su znaka da je neko munafik: kada go-vori – laže, kada obeća – iznevjeri, i kada mu se nešto povjeri – pronevjeri.“

U Muslimovoj zbirci stoji: “...pa makar takav klanjao, po-stio i tvrdio za sebe da je musliman.“

„Najpotpuniji vjernik je onaj čiji je ahlak najljepši, a naj-bolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama.“ (Buhari)

A sve ono što je snašlo stanovnike Istoka kada je nazad-nost u pitanju prouzrokovalo je napuštanje i slabost ahlaka.

“odgojni centar u Medini”

102

Čuvaj Allaha, On će tebe čuvati

عن عبد هللا بن عباس رضي هللا عنه قال: كنت خلف النيب

صلى هللا عليه و سلم يوما، فقال:يا غالم! إن أعلمك كلمات: احفظ هللا يفظك، احفظ هللا تده تاهك، إذا سألت فاسأل هللا، وإذا اس�تعنت ل بشيء يتنتفعوك أن على اج�معت لو األمة أن واعلم باهلل، فاس�عن يتنتفعوك إل بشيء قد ك�به هللا لك، وإن اج�معوا على أن يضروك بشيء ل يضروك إل بشيء قد ك�به هللا عليك، رفعت األقتالم، وجفت الصحف

رواه الرتمذي وقال: حديث حسن صحيح. ويف رواية غري التمذي:

ة، د الش ييعرفك يف الرخاء إل هللا يف �يعرف أمامك، احفظ هللا تده يطئك، واعلم واعلم أن ما أخطأك ل يكن ليصيبك، وما أصابك ل يكن

أن النصر مع الصب، وأن الفرج مع الكرب، وأن مع العسر يسرا).Abdullah ibnu Abbas, r.a., jedanput jahaše iza

Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na jahalici. Tom prilikom Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Dječače, naučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha, poštuj Ga i Allah će tebe čuvati. Čuvaj Allaha pa ćeš Ga uvijek pred sobom naći (tj. postupaj kako Allah, s.v.t., želi, pa kad Ga nešto zamoliš, On će ti udovoljiti). Kad moliš, moli Allaha. Kad pomoć tražiš, traži je od Allaha. Dobro znaj, da se čitav svijet sakupi da ti i najmanju korist donese, da ti ne bi donijeli osim one koju ti je Allah propisao. A da se, opet, čitav svijet okupi da ti neku štetu nanesu, ne bi ti nanijeli osim one koju ti je Bog odredio i upisao. Pera sudbine su odložena, a stranice


103

se osušile (tj. sve je određeno i zaključeno).”

U jednom drugom predanju stoji: “Čuvaj Allaha, naći ćeš Ga pred sobom. Kad si u obilju, predstavi Mu se (i pri-bliži), Allah će za te znati i (kad si) u tegobi. Dobro znaj, što te promaši nije te moglo pogoditi, a što te pogodi nije te moglo promašiti. Znaj da je Allahova pomoć povezana sa strpljivošću, veselje sa tugom, a u svakoj poteškoći ima olakšanje.” (Tirmizi)

Značenje riječi i komentar hadisa KUNTU HALFE NEBIJ: jahao sam sa njim na istoj

jahalici. Pa reče: „O dječače!“

EL-GULAM: to je mladić koji nije dostigao zrelost čo-vjeka.

IHFEZI-LLAH: čuvaj Njegova naređenja radeći ih i čuvaj Njegove zabrane kloneći ih se.

JAHFEZKE / Čuvat će te: od dunjalučkog poniženja i kazne ahiretske.

IHFEZILLAH / Čuvaj Allaha: Njegovu naredbu.

TEDŽIDHU TUDŽAHEKE / Naći ćeš Ga ispred sebe: gdje god se okreneš i zamoliš za blagodat i dobrotu Allaho-vu dobit ćeš je.

Za riječi: „kada tražiš, traši od Allaha“ Imam Nevevi je kazao: „Ovo se odnosi na stvari koje jedino Allah može da ispuni i da ih podari insanu, poput: upute, znanja, razumi-jevanja Kur’ana i Sunneta, liječenje bolesti, sreća na ovome svijetu i zaštita od vatre i kazne na Onome svijetu. Ove stva-


104

ri se jedino mole i traže od Allaha. A kada su u pitanju stvari koje ljudi posjeduju, nije zabranjeno tražiti kod ljudi ili mo-liti Allaha da ti potčini tog čovjeka te da ti izađe u susret. Kao naprimjer da ti stolar napravi sto, ili mehaničar auto. I nije dozvoljeno tražiti od Allaha da te učini neovisnim od ljudi u svakom pogledu. Allahov Poslanik je čuo Aliju kako govori: ‘Gospodaru, učini da budem neovisan od ljudi.’, pa mu reče: ‘Ne govori tako, doista su ljudi ovisni jedni o drugi-ma, nego reci: ‘Gospodaru, učini me neovisnim kada su tvoji loši robovi u pitanju.’“

Pjesnik je rekao:

Ne moli sina Ademovog, već moli Onoga Čija su vrata stalno otvorena,

Jer dosta sin Ademov se ljuti kada od njega tražiš,

A Uzvišeni se ljuti kada od njega ne tražiš.

Također na ovo ukazuju i riječi Uzvišenog: Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju ući će, sigurno, poniženi u Džehennem.” (Mumin, 60)

Za riječi Allahovog Poslanika: „kada tražiš pomoć, traži od Allaha“, također možemo reći isto kao i za prethodnu rečenicu. Traženje pomoći od drugih u onome što pripada samo Allahu je strogo zabranjeno.

Uzvišeni je rekao: Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo. (Fatiha) – odnosno pomoć tražimo jedino od Tebe.

Ali ako je u pitanju pomoć od insana u onome što je


105

on moćan učiniti, onda nema zapreke to činiti, kao što je pomoć da se otjera razbojnik, lopov, zvijer, gašenje požara i slično, onda nema smetnje to činiti.

Riječi Allahovog Poslanika: „znaj, kada bi se svi ljudi sa-kupili“ potvrđuje kur’anski ajet iz sure Junus: Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On pra-šta i milostiv je. ( Junus, 107)

Ono što Uzvišeni odluči da pogodi insana od dobra ili zla, to ga mora pogoditi. Zato ne smijemo smatrati da nas ljudi mogu spasiti od Allaha, ili da se ogriješi o Allahu a da se udovolji ljudima, jer Allah sve određuje.

A opreznost i poduzimanje uzroka je naređeno uz čvrsto ubjeđenje da se ništa ne može dogoditi bez Njegovog odre-đenja.

Poslanikove riječi: „podignuta su pera i listovi su osušeni“ ukazuju na Allahovu prethodnu odrebu i znanje o onome što će pogoditi osobu od dobra ili zla.

U hadisu stoji: „Znaj za Allaha dok si u dobru...“ – odno-sno budi Mu pokoran, radi ono čime je on zadovoljan dok si zdrav, jak ili bogat – “...znat će On za tebe kada ti bude teš-ko.“ – odnosno spasit će te onoga dana kada ti pomoć bude potrebna, kada budeš slab i bolestan, siromašan i potreban, zato što si ti činio ibadet u trenutku svoje moći i zdravlja, a to je izražavanje zahvalnosti Allahu. A za zahvalnost nagra-da je povećavanje blagodati.

Poslanikove riječi: „znaj da sve ono što te je promašilo“


106

imaju isto značenje kao i: “doista, kada bi se cijeli svijet sa-kupio da ti pomogne“.

Znaj da je pobjeda uz sabur. Vojska neće pobijediti ako ne bude strpljiva. Uzvišeni je rekao: O vjernici, budite strplji-vi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite! (Ali Imran, 200)

EL-KERB: teško iskušenje.EL-FEREDŽ: nestanak poteškoće. Kada god se iskuše-

nja povećaju, neka osoba zna da nakon toga dolazi olakša-nje, otvaraju se vrata spasa.

Poslanik je rekao: „Neće jedna poteškoća nadvladati dvije olakšice.“

Ovo se odnosi na riječi Uzvišenog Allaha: Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last! (Inširah, 5-6) Jer ovdje je dvaput spomenuta ista poteškoća, a razni načini olakšanja.


107

Stid sprječava insana da radi djela koje mu ne priliče

عن أيب مسعود عقبة بن عمرو األنصاري البدري رضي هللا عنه قال: قال ة األول: رسول هللا صلى هللا عليه و سلم: إن ما أدرك الناس من كالم النبو

إذا ل تس�حي فاصنع ما شئت. رواه البخاري.Ebu Mes’ud el-Ensari priča da je Allahov Poslanik,

s.a.v.s., rekao: “Od riječi koje je svijet zapamtio od pri-povijedi prošlih Allahovih poslanika je i ova: ‘Kad se ne stidiš, radi šta hoćeš.’” (Buhari)

Značenje riječi i hadisa uopštenoEL-HAJA: stid. To je osobina koja tjera insana da se klo-

ni svega što mu ne priliči i za šta će biti prekoren. U sahih-hadisu je došlo da je stid ogranak od ogranaka imana. Stid biva dijelom imana onda kada sprječava osobu da čini grijeh prema Allahu i nagoni ga da bude pokoran Njemu Uzviše-nom. Stid ga ne smije spriječiti da kaže istinu pa makar bila i gorka, ili da ispuni šerijatsku obavezu pa makar ljudi to i prezirali. U nekim mjestima, ako se čine dobra djela i obave se Allahove naredbe, ljudi negoduju, a ako se čine loše stva-ri, ljudi su zadovoljni. Zato u hajru nema stida.

Stoga možemo reći da stid koji odvraća od činjenja dobra je pokuđen i poguban i to je slabost čovjeka, a ne dobra i pozitivna osobina, i nije od imana.

Islamski učenjaci u vezi komentara ovog hadisa imaju dva stava:


108

Prvi: Ako se osoba u činjenju nekog djela ne stidi Allaha i ljudi, onda neka radi to djelo, a ako se stidi Allaha i ljudi, neka to djelo ostavi. Zapovijest u hadisu da se čini djelo je dozvola a ne naredba.

Drugi: Ako nemaš osobinu stida koju posjeduju razumni i odgojeni ljudi, onda ćeš sam ispaštati i snositi posljedice za svoje djelo. Stoga naredba da se radi po svom nahođenju u ovom hadisu je kao prijetnja a ne kao naredba. Kao da nam neko kaže: „Igraj se sa vatrom, pa ćeš vidjeti!“

Uzvišeni kaže: Radite šta hoćete, On, zaista, vidi šta vi ra-dite. (Fusilet, 40) Također je rekao: Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite. (Teuba, 64)

Allahov Poslanik je kazao: ,,ono što su ljudi naslijedili od prijašnjih poslanika“ – odnosno, to je ono što su ljudi zapamtili prije nego je došao Muhamed, a.s.

Također se ne smije stiditi kada treba pitati o šerijatskom znanju. Rečeno je: „Dvojica se nikada neće podučiti: onaj koji se stidi i onaj koji se oholi.“


109

Mnogobrojni su putevi pri činjenju hajra

عن أيب هريرة رضي هللا عنه قال: قال رسول هللا صلى هللا عليه و سلم: كل سالمى من الناس عليه صدقة كل يتوم تطلع فيه الشمس، تتعدل بتي ا�تنتي صدقة، وتعي الرجل ف داب�ه فت�حمله عليتها أو تترفع له عليتها م�اعه صدقة، والكلمة الطيبة صدقة، وبكل خطوة تشيها إل الصالة صدقة،

وتيط األذى عن الطريق صدقة. رواه البخاري ومسلم.Ebu Hurejre, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,

rekao: “Na svaki ljudski zglob (zglavak), svaki dan u kom sunce grane, ima milostinja. Ako dvojicu pomiriš, i to je milostinja. Ako nekom pomogneš da na konja uzjaše, ili mu pomogneš prtljag na konja natovariti, i to je milosti-nja. Lijepa riječ je milostinja. Svaki korak kojim koračaš radi namaza je milostinja. Da sa puta ukloniš ono što pro-laznike uznemirava i smeta im, i to je milostinja.” (Buha-ri, Muslim)

Značenje riječi i uopšteno značenje hadisaES-SELAMA: dio tijela (zglobovi). Učenjaci hadisa su

rakli da osoba ima 360 zglobova, za svaki zglob osoba je svaki dan dužna dati sadaku.

Poslanikove riječi: „u kome izgrijava sunce“ su potvrda za svakodnevnu obavezu ove sadake.

Sadaka ima svoja mnogobrojna vrata. Poslanik je neka od tih vrata spomenuo u ovom hadisu: „Da pravedno presudiš među dvojicom je sadaka.“ – odnosno da budeš pravedan u sudstvu i da na taj način ugasiš raspravu ili razriješiš spor.


110

Ovakvo djelo otkupljuje sadaku za tijelo. Također, ako bi nekom rekao lijepu riječ, i sa tim djelom ćeš otkupiti drugi dio svog tijela. Svaki korak koji napraviš do džamije radi namaza je sadaka za neki dio tvog tijela. Da ukloniš stvar sa puta koja smeta prolaznicima, poput trnja, kamena, blata, rupe itd. je sadaka. A šta kada bi ti Allah podario mogućnost da napraviš put ili sagradiš most, ili da osiguraš prolaznike od lopova, onda znaj da si tada podijelio na hiljade dinara sadake.

Ovo je istinski islam, koji će nam donijeti sreću, sreću koju su postigle naše prve generacije. A ako skrenemo sa ovog puta, onda će nas snaći nesreća i zavladat će nama naši neprijatelji. Pa hoćemo li se vratiti na pravi islam!?


111

Pojašnjavanje dobra i zla

عن النيواس بن مسعان رضي هللا عنه عن النيب صلى هللا عليه و سلم قال: الب حسن اللق، واإلث ما حاك ف �تفسك وكرهت أن يطلع عليه الناس

رواه مسلم.Nevas ibnu Sem’an, r.a., priča da je Allahov Poslanik,

s.a.v.s., rekao: “Najbolje dobro djelo je lijepa ćud, a grijeh je ono što ti buni i uznemiruje dušu i što ne želiš da ti svi-jet sazna.“ (Muslim)

Značenje riječi i komentar hadisa EL-BIRR: ovo je sveobuhvatna riječ za dobro djelo, kao

što je pokornost Allahu, lijepo ophođenje prema ljudima i saradnja. Uzvišeni Allah je pojasnio dobročinstvo u suri Be-kare i spomenuo nekoliko vrata dobročinstva:

- Potpuno vjerovanje.

- Udjeljivanje sadake od svog imetka ljudima, a po-sebno svojoj rodbini, siročadima, siromašnima, putnicima namjernicima, prosjacima.

- Obavljanje namaza.- Davanje obaveznog zekata.- Ispunjavanje datog ugovora, bilo da se radi o musli-

manu ili nevjerniku.- Strpljivost na nedaćama, bolestima i borbi na

Allahovom putu.Ovo su neke vrste dobročinstva, ko se okiti njima taj će


112

upotpuniti i ostale vrste dobročinstva.Pjesnik je rekao: O sinčiću moj, znaj da je dobročinstvo mnogo lahko:Lijepa riječ i hranjenje sirotinje.Poslanikove riječi: „grijeh je ono što te svrbi u duši“ od-

nose se na ono zbog čega osjećaš neugodnost u prsima, čista duša to prezire.

Ako si učen, onda ćeš preko toga uspijeti da razlikuješ ono sa čim je Uzvišeni zadovoljan od onoga što Ga rasrđuje. A ako nisi učen, onda ti je obaveza da pitaš učene i bogo-bojazne.

Doista je priroda insana da teži olakšicama, ali ako ima dušu koja je ispravna i čista, ona će ga koriti i odvarćati od toga. Kao primjer možemo navesti primanje poklona sudi-ja, profesora, direktora, ili onih koji su odgovorni za ljude i imaju vlast. Ako neko kome treba pomoć donese poklon ovom odgovornom licu, taj će, ako mu je duša ispravna, osje-ćati prezir prema poklonu bojeći se da taj poklon ne postane mito, i da mu za to ljudi ne saznaju.

Poslanikove riječi: „pitaj svoje srce“ odnose se na to da, ako poznaješ propise halala i harama i sumnjivih stvari, da trebaš pitati svoje srce. Pa ako ti srce bude mirno i spokoj-no zbog toga djela i ne bude procijenilo da je u tom djelu grijeh, onda ga uradi. A ako bude suprotno tome, onda ga ostavi i nemoj čekati od ljudi da ti ohalale to djelo, i nemoj se osvrćati na ono što oni govore.


113

Zuhd (odricanje)

النيب الساعدي رضي هللا عنه قال: جاء رجل إل عن سهل بن سعد صلى هللا عليه و سلم ، فقال: يا رسول هللا! دلين على عمل إذا عملته أحب�تيا يبك هللا، وازهد فيما عند الناس الناس، فقال: ازهد ف الد هللا وأحب

يبك الناس. حديث حسن، رواه ابن ماجه وغريه بأسانيد حسنة.Sehl ibnu Sa’d, r.a., priča da je neki čovjek došao Posla-

niku, s.a.v.s., i rekao: “Allahov Poslaniče, uputi me na jed-no djelo, koje, kada ga izvršim, voljet će me Allah i voljet će me svijet.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Ne žudi za ovim svijetom, Allah će te voljeti, a ne žudi za onim što je u ljudskim rukama, svijet će te voljeti.” (Ibn Madže)

Značenje hadisaZuhd je odricanje od sumnjivih stvari, te da novac ili bo-

gatstvo bude u ruci insana a ne u njegovom srcu. Odnosno da osoba ne bude škrta kada je u pitanju davanje zekata i sadake. Ko bude ovakav on je zahid pa makar imao milone. A onaj koji bude pohlepan i škrt te ne bude vodio brigu o halalu, haramu i sumnjivim stvarima kada je dunjaluk u pi-tanju on je pohlepnik pa makar i bio siromah.

U sahih-hadisu stoji da je Poslanik govorio: „Gospodaru, molim te za uputu, bogobojaznost, neovisnost od ljudi i čednost.“

Da je bogatstvo ili neovisnost od ljudi suprotno zuhdu, ne bi Poslanik molio Allaha za to.

U sahih-hadisu također stoji da je skupina ashaba došla


114

Allahovom Poslaniku i da su rekli: „Allahov Poslaniče, bo-gataši nas pretekoše u dobrim djelima: klanjaju kao što mi klanjamo, poste kao što mi postimo i udjeljuju višak od svog bogatstva.“ A Poslanik im reče: „Hoćete li da vas uputim na djelo kojim ćete, ako ga budete činili, preteći te druge? Izgovarajte subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber poslije svakog namaza po trideset i tri puta.’’ Ashabi zatim otiđoše. Ne prođe puno vremena, a oni se ponovo vratiše Poslaniku pa rekoše: „O Allahov Poslaniče, naša braća u vjeri koja su bogataši čuli su ono što si nama rekao pa su i oni počeli isto činiti.“ Tada Allahov Poslanik kaza: „Bogatstvo je Allahova blagodat, daje je kome On hoće.’’

Poznato je bilo da su oni udjeljivali višak svog imetka, a Poslanik je taj višak imetka nazvao Allahovom blagodati, kojom je Uzvišeni odlikovao bogate nad siromašnim. Da je to bilo suprotno zuhdu, ne bi Poslanik to nazvao blagodat.

U sahih-hadisu također stoji: „Gornja ruka je bolja od donje ruke.’’ A gornja ruka u ovom hadisu je ruka koja daje, koja udjeljuje, a nije moguće da udjeljuje ako nema višak imetka. Tako da je jasno da ono što je više to je Allahova blagodat, i to nije suprotno zuhdu. Uzvišeni voli onoga koji je bogat, zahvalan Allahu i udjeljuje od onoga što mu je Uzvišeni dao.

U hadisu koji prenosi Ibn Mesud, a bilježi ga Buhari, stoji: „Nije dozvoljeno zavidjeti osobi, osim u dva slučaja: osobi kojoj je Uzvišeni podario novac i uputio je da taj no-vac troši za Istinu, osobi kojoj je Uzvišeni podario mudrost pa on sudi pravedno i podučava druge.“

A zavist koja se ovdje spominje je gibtatun, odnosno da


115

želiš da imaš kao što ima neko drugi, ali da ne želiš da taj izgubi tu svoju blagodat.

Iz ovog hadisa se vidi također da je udjeljivanje viška Allahova blagodat, a da to nije suprotno zuhdu. Allahov Poslanik je pohvalio u ovom hadisu bogataše. A da je to suprotno zuhdu, ne bi ih pohvalio.

Riječi Allahovog Poslanika: „voljet će te Allah“ odnose se na Allahovu ljubav koja za sobom povlači milost i blagodati Uzvišenog Gospodara.

A što se tiče zuhda (sustezanja) od onoga što posjeduju ljudi, to se odnosi na to da ne uzimamo ono i da ne žudimo za onim što ljudi posjeduju, izbjegavanje poklona od njih, osim ako je to opravdano.

A prošenje i nedvosmisleno traženje onoga što je kod ljudi je haram, osim ako je osoba u velikoj niždi. Uzvišeni je pohvalio siromašne koji se sustežu od onoga što je kod ljudi, iako im je to potrebno. Rekao je: ...i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovom, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A za ono što od imetka drugima date Allah, sigurno, zna. (Bekare, 273)

U sahih-hadisu stoji: „Neće osoba prestati da prosi kod ljudi sve dok ne dođe na Sudnjem danu sa licem bez i trun-ke mesa.’’

U sahih-hadisu koji bilježi Buhari stoji da je Poslanik rekao: „Da neko od vas uzme uže ili konopac pa da prikuplja drva i preprodaje ih, te se na taj način spasi Vatre, bolje mu


116

je nego da traži od ljudi, dali mu oni ili ga odbili.“

Shodno hadisu koji govori o osnovama vjere, pjesnik je rekao:

Osnova vjere kod nas su sljedeće četiri riječi

koje je izgovorio najbolji rob:

čuvaj se sumnjivih stvari,

sustegni se onoga što je kod ljudi,

ostavi ono što te se ne tiče,

i radi djela ispravnim nijjetom.

Riječi pjesnika: „čuvaj se sumnjivih stvari“ odnose se na hadis koji prenosi Numan bin Nešir koji smo već spome-nuli.

„Sustegni se od onoga što je u rukama ljudi“ – misli se na ovaj hadis koji sada komentarišemo.

„Ostavi ono što te se ne tiče“ – odnosi se na hadis u kome stoji: „Od lijepog ponašanja čovjeka je da se kloni onoga što ga se ne tiče.“

A „radi djela ispravnim nijetom“ odnosi se na prvi hadis koji smo spomenuli: ,,Doista se djela vrednuju po nijjetu.’’

Poznato je da ljudi vole one koji ne traže od njih i koji se sustežu od toga, a preziru one koji traže i žele im uzeti ono što imaju. A mudrac je rekao: Sustegni se od onoga što je u ru-kama drugih, bit ćeš mu ravan (prijatelj). Učini čovjeku dobro, postat ćeš mu vođa, a budeš li oskudan od ljudi, postat ćeš im rob.


117

Uklanjanje lošeg djela

عن أيب سعيد اخلدري رضي هللا عنه قال: مسعت رسول هللا صلى هللا عليه ه بيده، فإن ل يس�طع فبلسا�ه، و سلم يقول: من رأى منكم منكرا فتليغي

فإن ل يس�طع فبقلبه، وذلك أضعف اإلميان. رواه مسلم.Ebu Se’id el-Hudri, r.a., veli da je čuo Allahovog Po-

slanika, s.a.v.s., da veli: “Ko od vas vidi nešto što vjera prezire i ne trpi, nek to promijeni i ukloni rukom. A ako ne mogne rukom, onda jezikom. A ako ne mogne ni je-zikom, onda srcem, a to je najslabiji iman (vjerovanje).“ (Muslim)

Značenje hadisaEL-MUNKER / Loše djelo: to je ono što je Uzvišeni

Allah zabranio da se čini ili da se govori. Novotarije također potpadaju pod ovo jer su one opasnije od grijeha, i nanose veću štetu nego sami grijeh, kao što je to rekao imam Šatibi u djelu El-Iatisam.

EL-MA’RUF / Dobro djelo: to je ono što je Uzvišeni Allah propisao Svojim robovima. Naređivanje na dobro i odvraćanje od zla je stub islama i neće nam vjera niti život na ovome svijetu biti valjani ako se ugasi ova institucija. I svako mjesto gdje se ugasi ova institucija propast će, snaći će ih nesreća i poniženje na ovome i kazna na Onome svijetu.

Poslanik je naveo lijep primjer kao što stoji u hadisu koji bilježi Buhari u prenesenom značenju, da su ljudi bili na brodu pa su se jedni smjestili u potpalublju, a drugi na polu-


118

bi. Pa su oni koji su bili dolje rekli: „Kada bismo probili rupu i tako uzimali vodu da ne izlazimo na palubu radi nje.“ Ako ovi što su na palubi spriječe ove dolje da probiju rupu, svi će se spasiti, a ako ih puste, onda će svi biti uništeni.

Zato je Uzvišeni naredio svakom muslimanu ponaosob da mora naređivati na dobro i odvraćati od zla. Ako je u mo-gućnosti da promijeni loše djelo svojom rukom, onda je oba-vezan to učiniti. A ako ne mogadne rukom, onda jezikom. Stoga možemo reći da vladaru koji čuje da njegovi ministri ugnjetavaju radnike, ili ih ucjenjuju i uzimaju od njih mito, nije dovoljno da to samo prezre srcem, ili da ih samo ukori ako oni i dalje nastave to činiti, već ih treba žestoko kazniti i natjerati da ljudima vrate njihovo oduzeto pravo. Ako tako ne postupi, onda je i on njihov saučesnik u grijehu.

A ko ne bude u stanju da mijenja zlo rukom ili jezikom, onda to mora činiti makar svojim srcem, da osjeća bolove, neslaganje i prezir prema tom djelu. Mora zanijetiti da, ako bude imao šansu da to djelo promijenit rukom ili jezikom, da će to učiniti. A ako bude iskren, Allah će mu oprostiti i nagraditi shodno nijjetu.

Također osoba koja, u trenutku dok uklanja loše djelo, naiđe na uznemiravanje ili neugodnosti, mora saburati i pretrpjeti uvrede. Uzvišeni je u suri Lukmen rekao: O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. (Lukman, 17)

Od Ebu Hurejrea se prenosi da je Poslanik rekao: „Naj-vredniji džihad je da se istina kaže u oči napravednom vla-daru.’’ (Tirmizi)


119

Svi znamo koliko je opasno smoći snage i reći nepraved-nom vladaru istinu u oči, a zbog toga će osoba i zaslužiti ste-pen borca na bojnom polju. Pa ako ne bude kadar da stane i rizikuje, onda treba da moli Allaha za oprost.

U dugom hadisu koji bilježe vlasnici sunena stoji da je Poslanik opisao ulemu Benu Israila rekavši: „Ulema Benu Israila je upozoravala svoj narod na loše djelo, ali ne bi proš-lo puno, oni bi sjeli zajedno i ne bi ih taj grijeh uznemira-vao, pa ih je Uzvišeni uvrstio u istu kategoriju i kaznio ih i prokleo. Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, ili ćete naređivati na dobro i odvraćati od zla, te spriječiti nasilnike da čine zlo, ili će vas Uzvišeni prokleti kao što je prokleo i jevreje.“ Zatim je proučio Allahove riječi: Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjeminog, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla pre-lazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali! (Maide, 78-79)

Ovaj ajet je pojašnjenje ovog hadisa o kome govorimo.

Riječi Allahovog Poslanika: „to je najslabija vrsta imana“ ne znače da onaj koji nije u mogućnosti da ukloni loše djelo rukom ili jezikom, već samo srcem, da mu je iman slab, već se želi ukazati na to da su plodovi imana malobrojni. Ali možemo reći da onaj koga ne brine loše djelo nema imana.


120

Muslimani su braća

عن أيب هريرة رضي هللا عنه قال: قال رسول هللا صلى هللا عليه و سلم

يبع تدابتروا، ول تتباغضوا، ول تتناجشوا، ول تاسدوا، ول ل بتعضكم على بتيع بتعض، وكو�وا عباد هللا إخوا�ا، المسلم أخو المسلم، ل يظلمه ول يذله، ول يكذبه، ول يقره، ال�تقوى هاهنا. ويشري صلى هللا عليه و سلم إل صدره ثالث مرات، بسب امرئ أن يقر أخاه المسلم،

ماله وعرضه. رواه مسلم. كل المسلم على المسلم حرام: دمه Ebu Hurejre, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,

rekao: “Nemojte jedan drugom zavidjeti; nemojte, na-ljutivši se, jedan drugom leđa okrenuti; nemojte se jedan drugom u prodaji nadmetati, i budite o Allahovi robovi, prava braća. Musliman je brat muslimanu. Neće mu na-silja činiti, neće ga napustiti, neće mu lagati, neće ga po-niziti. Pobožnost je ovdje (pokazujući na svoja prsa, i to ponovio tri puta). Dosta je jednom čovjeku zla da ponizi svoga brata muslimana. Jedan musliman je haram dru-gom muslimanu, i njegov život, i njegov imetak i njegova čast.” (Muslim)

Značenje riječi i komentar hadisa Ovaj hadis u sebi sadrži velike koristi, mudrosti i savjete

od najiskrenijeg savjetnika, Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Poslanikove riječi: „nemojte jedni drugima zavidjeti“ znače da je zavist to da se želi nestanak blagodati kod neke osobe, i to je loša osobina.


121

EN-NEDŽEŠ: da osoba na licitaciji podiže cijenu neke stvari, ali ustvari ne želi da kupi tu stvar, već samo drugima da oteža.

ET-TEBAGUD: da musliman mrzi svog brata musli-mana.

ET-TEDABUR: kidanje kontakta i bojkotovanje brata muslimana. U sahih-hadisu koji bilježi imam Buhari stoji da je Poslanik rekao: „Nije dozvoljeno muslimanu da bojko-tuje svoga brata više od tri dana. Kada sretnu jedan drugog i obojica okrenu glavu, ne želeći da se poselame, bolji od njih je onaj koji prvi nazove selam.“

U jezičkom značenju, tedabur znači da osoba sretne osu-bu i da joj okrene leđa ne želići da kontaktira sa njom.

Riječi Allahovog Poslanike: “i neka ne prodaje osoba ako je već njen brat sklopio ugovor o prodaji“ odnose se na to da, kada vidimo da se naš brat pogađa sa nekim oko kupovine neke stvari, nije dozvoljeno da se nadmećemo sa njim ni u kupovini ni u prodaji, sve dok ne odustane jedan od njih. Tada čak nije dozvoljeno ni da pita za cijenu da prodavac ne pomisli da i on hoće da kupi tu stvar, pa da podigne cijenu.

Također nije dozvoljeno da prosi djevojku koju je nje-gov brat već zaprosio sve dok kod prvog postoji nada da će uspjeti dobiti tu djevojku. Ovo je načelo pravog islamskog bratstva. Također ove stvari nije dozvoljeno činiti ni kada su nevjernici u pitanju, oni koji žive u islamskoj državi.

,,Budite, Allahovi robovi, braća!’’ – a islamsko bratstvo za sobom povlači davanje prednosti drugima, a ne otimanje od drugih.


122

,,Musliman je brat muslimanu’’ – i nije moguće zamisliti da brat bratu učini nepravdu.

,,Niti će ga iznevjeriti’’ – misli se na to da ga neće predati neprijateljima. Obaveza je svakom muslimanu da pomogne muslimana protiv neprijatelja. A ako njegov brat musliman učini nekome nesilje, onda ga ponovo mora pomoći tako što će ga zaustaviti od tog nasilja i spasiti od kazne na Onome svijetu.

Allahov Poslanik je rekao: „Pomogni svog brata bio on nasilnik ili potlačeni!“ Bi upitan: „Kako da ga pomognemo kada čini nasilje?“ Poslanik kaza: „Spriječite ga da to čini.’’

“Niti će ga slagati“ – odnosno neće mu kazati osim istinu i neće ga prevariti.

“Neće ga ponižavati“ – odnosno neće gledati kako je on bolji od svog brata muslimana, neće ga poniziti jezikom, niti srcem, a ni ophođenjem prema njemu.

“Bogobojaznost je ovdje (pa je pokazao prema svojim pr-sima)“ – odnosno bogobojaznost je u srcu.

Pjesnik je rekao:

Kada se uputa uvuče u srce,

cijelo tijelo se pokrene u ibadetu.

Poslanikove riječi: „dovoljno je čovjeku od zla“ odnose se na to da mu je omalovažavanje dovoljno da zasluži kaznu od Allaha.

A ako to učini obuhvatio je sve vrste zla.

,,Svaki musliman je zabranjen svome bratu muslimanu“


123

– u Buharijevom Sahihu, od Abdullaha bin Omera, sto-ji da je Poslanik na Oprosnom hadžu rekao: „Doista vaša krv, vaši imeci i vaša čast su vama zabranjeni kao što vam je zabranjen ovaj sveti dan, ovaj mjesec, ovaj grad. Jesam li vam dostavio?“ Pa povikaše: „Da, dostavio si nam!“ Poslanik reče: „Neka prisutni dostavi odsutnom.“

Ovo je bilo prvog dana Kurban-bajrama, a to je Veliki hadž, mjesec je bio zul-hidže, a mjesto je bilo Mina, pored Meke.

Pa kada znamo da je krv muslimana, njegov imetak i čast poput rušenja i skrnavljenja Kabe, tek onda vidimo u šta se nalaze muslimani i kako ih ponižavaju neprijatelji na čelu sa jevrejima i hrišćanima.

ZA ŠTA ĆE SVE INSAN BITI PITAN U KABURU

Prvo poglavlje

Ako te neko upita koje su to stvari za koje će oso-ba biti pitana u kaburu, reci: „Bit će pitana o nje-nom Gospodaru, o njenoj vjeri, o poslaniku koji

joj je bio poslat.“, kao što se spominje u hadisu od El-Bera’a bin ´Aziba, koji je rekao: “Izašli smo sa Allahovim Poslani-kom, s.a.v.s., na dženazu jednom ensariji. Prišli smo kaburu, a umrli još nije bio zakopan. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sjeo i mi smo sjeli oko njega, i umirili se. U ruci mu je bio štap kojim je čeprkao po zemlji. Podigao je glavu, pa je dva ili tri puta rekao: ‘Utječite se Allahu od azaba u kaburu.’, a zatim je nastavio: ‘Odista će robu, vjerniku, kada bude na-puštao dunjaluk, a susretao se sa Ahiretom, sa nebesa sići meleki kao sunce bijelih lica, sa kojima će dženetski balzami i kefini biti, i sjesti na rastojanje dokle pogled dopire. Zatim će mu doći melek smrti, kod glave mu sjesti i reći: ‘O dobra dušo, izađi u Allahov oprost i zadovoljstvo.’ Duša će izaći i poteći kao što kap iz mješine za vodu teče. Melek smrti će uzeti dušu, a ovi meleki neće pustiti da je drži ni koliko treptaj oka, a već će je uzeti i u dženetske balzame i kefine smjestiti. Iz nje će tada nešto poput najboljeg mirisa koji po-stoji na Zemlji izaći. Dušu će uznijeti, a svaka skupina me-leka pored koje budu prolazili pitat će ih: ‘Koja je ovo dobra


126

duša?’ Odgovorit će: ‘Tog i tog.’, spominjući najljepša imena kojim su ga na dunjaluku zvali. Stići će sa njom do dunja-lučkog neba, pa će tražiti da joj se otvori. Bit će joj otvoreno te će biti praćena od stanovnika svakog neba kojem se budu približavali do onog koje poslije njega slijedi. I sve tako dok ne bude donesena na sedmo nebo, pa će Allah reći: ‘Upišite djelo Moga roba na najvišim mjestima Dženneta i vratite ga na Zemlju. Odista sam ih od zemlje stvorio i u nju ću ih vra-titi, pa ću ih iz nje i drugi put izvesti.’ Duša će biti vraćena u svoje tijelo, pa će dva meleka doći do njega, sjesti i riječima mu se obratiti: ‘Ko ti je gospodar?’ Odgovorit će: ‘Moj gos-podar je Allah.’ Upitat će ga: ‘Koje si vjere?’ ‘Moja je vjera islam.’ – glasit će odgovor. ‘Ko je čovjek koji vam je poslat?’ Odgovorit će: ‘To je Allahov Poslanik, s.a.v.s.’ ‘Šta ti znaš?’ – upitat će. ‘Kur’an sam učio, vjerovao u njega i istinu govorio.’ Jedan glas će s neba povikati: ‘Moj rob istinu govori, zastrite ga i prekrijte Džennetom i dženetska vrata mu otvorite.’ Do njega će dženetski dah i lagodnost doprijeti, a mjesto u kaburu bit će mu prošireno dokle mu pogled doseže. I doći će mu čovjek lijepog lica i odjeće, ugodnog mirisa, pa će reći: ‘Obraduj onoga koji te je obveselio, ovo je tvoj dan, koji ti je obećan.’ Ovaj će ga upitati: ‘Ko si ti? Tvoje lice samo dobro donosi.’ Odgovorit će: ‘Ja sam tvoje dobro djelo.’, a umrli će reći: ‘Bože, čas proživljenja neka nastupi, da bih se svojim ukućanima i imanju vratio.’

Odista će nevjerniku, kada bude dunjaluk napuštao, a sa Ahiretom se susretao, sa neba sići meleki crna lica sa kojima će tkanina od kostrijeti biti. Sjest će daleko od njega koliko pogled doseže. Zatim će melek smrti doći, kod glave mu sjesti, i reći: ‘Pokvarena dušo, izađi i gnjev i srdžbu Allahovu


127

osjeti.’ Meleki će tu dušu razdvojiti od njenog tijela, iščupat će je kao što se čupa ožek iz mokre vune. Zatim će je uzeti, a ovi neće pustiti da je drži ni koliko treptaj oka a već će je smjestiti u tkaninu od kostrijeti. Iz duše će tada izeći miriš poput najodvratnijeg zadaha leša koji postoji na zemaljskoj kugli. S dušom će uzletjeti i svaka će ih skupina meleka po-red koje budu prolazili pitati: ‘Koja je ovo nevaljala duša?’ Odgovorit će: ‘Toga i toga.’ I zvat će je najodvratnijim ime-nom kojim je na dunjaluku zvat dok je na najniže nebo ne donesu. Tražit će da joj se otvori, ali joj otvoreno biti neće.” – Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio ajet: Kapije ne-beske neće se otvoriti, i prije će deva kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. (7:40) – “A Allah će reći: ‘Njegovo djelo upišite u podzemlju, na dnu Džehennema.’, a duša će mu odmah biti bačena.” – Nakon toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio ajet: A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice raz-grabile, ili kao onaj koji je vjetar u daleki predio odnio. (22:31) – “Duša će mu nakon toga biti vraćena u tijelo te će mu doći dva meleka, sjesti do njega, i obratiti mu se riječima: ‘Ko ti je gospodar?’ Reći će: ‘Ne znam.’ ‘Koji je to čovjek koji vam je poslat?’ Odgovorit će: ‘Ne znam.’, pa će s neba glas povikati: ‘Moj rob odista laže, vatrom ga prekrijte i vrata u Džehennem otvorite.’ Do njega će doprijeti džehenem-ski otrov i žega, a kabur će ga stijesniti tako da će mu se u njemu i rebra izmiješati. Doći će mu čovjek odvratnog lica, ružnog odijela i odvratnog mirisa, pa će reći: ‘Čeka te ono što će te rastužiti. Ovo je tvoj dan, dan koji ti je obećan!’, a on će upitati: ‘Ko si ti, lice ti samo zlo donosi?’ Odgovorit će: ‘Ja sam tvoje ružno djelo.’, a nevjernik će reći: ‘Bože, čas


128

proživljavanja neka ne nastupi.’” (Hadis prenosi Ebu Davud od El-E’ameša, a En-Nesai i Ibn Madže od El-Minhal bin Amra)

Imam ‘Abd bin Humejd, Allah mu se smilovao, u svom Musnedu prenosi od Enesa bin Malika, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Odista će rob, kada bude stavljen u kabur i kada ga napuste prijatelji, čuti klepet nji-hove obuće kada se budu udaljavali, pa će mu dva meleka doći, sjesti do njega i upitat ga: ‘Šta ti misliš o ovom čovje-ku (Muhammedu)?’ Ako se bude radilo o vjerniku, reći će: ‘Svjedočim da je on rob Allahov i Njegov poslanik.’ Tada će mu biti rečeno: ‘Pogledaj svoje mjesto u Džehennemu, koje ti je Allah zamijenio mjestom u Džennetu.’” Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “I bit će mu pokazana oba mjesta, pa će ih vidjeti.” Katade kaže: “Spomenuto nam je da će mu mjesto u kaburu biti prošireno za sedamdeset aršina i da će do Sudnjeg dana zelenilom biti napunjeno.” (Hadis prenosi Muslim od Abd bin Humejda, a prenosi ga i En-Nesai od Junusa bin Muhammeda)

Džerir prenosi od Ebu Hurejrea, neka je Allah zadovo-ljan sa njim, a ovaj od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, mejt će čuti klepet vaše obuće kada ga budete napuštali. Ako je bio vjernik, namaz će mu biti kod glave, zekat s njegove desne strane, a post s lijeve. Učinjena dobra djela, sadaka, očuvanje rodbinskih veza, pravičnosti i dobročinstvo prema ljudima – kod nogu. Od glave će mu se prići, pa će namaz reći: ‘S moje strane nema ulaza.’ Prići će mu se s desne strane, a zekat će reći: ‘S moje strane nema ulaza.’ Također i s njegove lijeve strane, pa će post reći: ‘S moje strane nema ulaza.’ Prići će


129

mu se i s nogu, pa će učinjena dobra djela reći: ‘Ni s moje strane nema ulaza.’ Nakon toga će mu biti rečeno: ‘Sjedi.’, pa će sjesti, a bit će mu prikazano sunce na zalasku. Nakon toga bit će mu rečeno: ‘Obavijesti nas o onome o čemu te pitamo.’ Odgovorit će: ‘Pustite me da klanjam.’ ‘Klanjat ćeš, obavijesti nas o onome što te pitamo.’ ‘A o čemu me pitate?’ ‘Šta bi mogao reći o čovjeku koji je boravio među vama, i ima li šta čime bi mogao o njemu svjedočiti?’ Upitat će: ‘Je li o Muhammedu?’ ‘Da.’ – bit će mu rečeno. Odgovorit će: ‘Svjedočim da je Allahov poslanik, i svjedočim da nam je s dokazima od Allaha došao i mi smo mu povjerovali.’ ‘S tim si živio, umro, i s time ćeš, ako Bog da, biti proživljen.’ – bit će mu rečeno. Zatim će mu kabur za sedamdeset aršina pro-širen biti, u njemu će mu svjetlo sjati, a vrata u Džennet će mu se otvoriti, te će mu rečeno biti: ‘Pogledaj šta je Allah za tebe u Džennetu pripremio.’, pa će opskrbljen radošću i srećom biti, a duša će mu među dobrim dušama boravište naći. To je ptica zelena koja će biti priljubljena uz dženetsko drvo, a tijelo će početku, zemlji vraćeno biti.” A to su riječi Uzvišenog: Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na Onom svijetu. (Hadis prenosi Ibn Hibban)

El-Avfi prenosi od Ibn Abbasa, neka je Allah zadovo-ljan sa njim, da o ovom ajetu kaže: “Vjerniku na samrti odi-sta meleki budu prisutni, nazovu mu selam i Džennetom ga obraduju.” Zatim je spomenuo stanje vjernika kako je to izneseno u prethodnim hadisima, a onda je kazao: “Što se tiče nevjernika, na samrti će meleki na njega nasrnuti, ruke svoje raširivši, udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim. (8:50) A kada bude uveden u kabur i kada mu bude naređeno da sjedne, bit će upitan: ‘Ko ti je gospodar?’


130

Nikakvog odgovora im neće dati, a sam je Allah učinio da svaki spomen na to zaboravi. A kada upitan bude: ‘Koji ti je poslanik poslat?’, za njega upute neće biti i nikakva im odgovora neće dati.” A navjernike će u zabludu staviti; Allah radi što hoće.

Ovdje nisu u pitanju samo odgovori jezikom nego osoba mora biti svjesna šta govori, jer će i munafik govoriti: „Ja sam govorio ono što su i drugi ljudi govorili.“, ali mu to neće biti od koristi jer je to morao potvrditi i jezikom i srcem i svojim djelima.

Drugo poglavlje

Ako te upitaju: “Ko je tvoj Gospodar?”, reci: “Moj Gos-podar je Onaj Koji me je stvorio i Koji se brine o meni i o svim svjetovima. Njega obožavam i nemam drugog božan-stva mimo Njega. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Sve mimo Allaha su stvore-nja i ja sam također jedno od Njegovih stvorenja.”

Ako budeš upitan: “Kako si spoznao Gospodara?”, reci: “Spoznao sam Ga putem Njegovih znakova i putem Njego-vih stvorenja. A od Njegovih znakova su noć i dan, Sunce i Mjesec. A neka od Njegovih stvorenja su: sedam nebesa i oni koji su na njima, i sedam zemalja i oni koji su na njima, i sve što je između toga. A dokaz za to je Njegov Govor, uzvišen neka je:

ومن آيا�ه الليل والنيهار والشمس والقمر ل �سجدوا للشمس ول للقمر واسجدوا ل الذي خلقهن إن كنتم إياه �يعبدون


131

Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne padajte licem na tlo ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tlo pred Allahom, Koji ih je stvorio, ako želite da samo Njega obožavate. (El-Fusilet, 37)

إن ربكم ال الذي خلق السماوات واألرض يف ستة أيام ث استيوى على والقمر والنجوم مسخرات يطلبه حثيثا والشمس النيهار ييغشي الليل العرش

بأمره أل له اخللق واألمر �يبارك ال رب العالمنيGospodar vaš je Allah, Koji je nebesa i Zemlju u šest vre-

menskih razdoblja stvorio, a onda se nad Aršom uzvisio. On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde su potčinjeni Njegovoj volji. Samo Njemu pripada stvaranje i naređivanje! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svje-tova! (El-A’raf, 54)

Treće poglavlje

Gospodar je Onaj Koji jedini zaslužuje da se obožava. Radi toga nas je Uzvišeni i stvorio. Dokaz tome su riječi Uzvišenog: Nisam stvorio ljude i džine nizašta drugo osim da me obožavaju. (Zarijat, 56)

A obožavanje znači da se Allahu ne pripisuje drug. Naj-veća stvar koju nam je Allah naredio je tevhid, a tevhid je da Allaha jedino obožavamo u svim ibadetima. A najveća za-brana je činjenje širka, a širk je da se još nekome moliš mimo Njega. Dokaz tome su riječi: Obožavajte Allaha i nemojte mu činiti širk. (Nisa, 36)


132

Četvrto poglavlje

Riječi LA ILAHE ILLALLAH znače da nema istin-skog božanstva mimo Jednog Boga. On je Jedini, Allah, Koji nema sudruga.

LA ILAHE: ovdje se negira sve što se mimo Allaha obožava.

ILLA–LLAH: ovdje se želi potvrditi ibadet samo Alla-hu, Jednom i Jedinom, Koji nema druga. Nema druga u svo-joj vlasti niti obožavanju.

Ibadet je sve ono što Uzvišeni Allah voli i čime je zado-voljan od naših riječi i djela, javnih ili tajnih.

Peto poglavlje

Od vrsta ibadeta kojima smo zaduženi su: dova, strah od Allaha i nada u Njegovu milost, oslanjanje na Njega, žudnja za Njim, strahovanje, skrušenost, bogobojaznost, traženje pomoći od Njega, pribjegavanje Njemu, traženje utočista, prinošenje žrtve, zavjetovanje, i ostali ibadeti kojima smo zaduženi, i svi oni moraju biti upućeni samo Allahu i u Nje-govo ime.

Šesto poglavlje

Dokaz za dovu su riječi Uzvišenog: Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)


133

U hadisu stoji: „Dova je srž ibadeta.’’

Onaj koji uči dovu nekom drugom učinio je širk i ona mu neće biti od koristi: A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna. (Fatir, 13-14)

Sedmo poglavlje

Za to da je strah samo od Allaha Uzvišeni je rekao: ...i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici! (Ali Imran, 175)

Dokaz za nadu su riječi: Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje! (Kehf, 110)

Osmo poglavlje

Dokaz za oslanjanje na Allaha su riječi: ...a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici! (Maide, 23)

Također: Onome koji se u Allaha uzda On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio. (Talak, 3)

Dokaz za strah i žudnju je ajet: Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (Enbija, 90)


134

Deveto poglavlje

Dokaz za strahopoštovanje su riječi Uzvišenog: I ne bojte se njih, bojte se Mene. (Bakare, 150)

Dokaz za pribjegavanje Allahu su riječi: I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. (Zumer, 54)

Dokaz za traženje pomoći je ajet: Samo Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo. (Fatiha)

U hadisu stoji: „Kada tražiš pomoć, traži je od Allaha.’’

Deseto poglavlje

Dokaz za traženje utočišta su riječi: Reci: “Utječem se Gos-podaru svitanja.’’ (Felek, 1) Također: Reci: “Tražim zaštitu Gospodara ljudi!“ (Nas, 1)

Jedanesto poglavlje

Dokaz da se žrtva prinosi samo u Njegovo ime su riječi Uzvišenog: Reci: “Mene je Gospodar moj na Pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, on je vjerovao samo u jednog Boga.”

Kao i riječi: Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjeto-va.“ (Enam, 161-162)

U hadisu stoji: „Allah je prokleo onoga koji prinese žrtvu u nečije drugo ime a ne u Allahovo.“


135

Dokaz za zavjetovanje su riječi: Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti. (Insan, 7)

Dvanaesto poglavlje

Drugo pitanje: Ako te neko upita: „Koja je tvoja vjera?“, reci: „Moja vjera

je islam.“A islam je potpuna pokornos i predanost Allahu, tevhid,

pokornost u ibadetu i odricanje od širka i njegovih sljedbe-nika.

Vjera ima tri stepena: islam, iman i ihsan, a svaki stepen ima svoje stubove.

Trinaesto poglavlje

Pet je stubova islama: donošenje Šehadeta, obavljanje namaza, davanje zekata, post mjeseca ramazana, i obavljanje hadža.

Značenje da je Muhammed Allahov rob i poslanik i vje-rovanje u njega ogleda se u tome da se insan pokori u ono-me što je naredio, da se povjeruje u ono što je obavijestio od Gospodara, da se kloni onoga što je zabranio i da se ne obavlja ibadet osim na način koji je on propisao.

Četrnaesto poglavlje

Pet stubova imana su, kao što je pojašnjeno u hadisu: vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i


136

kader, pa bilo da je dobro ili loše.

Ihsan ima samo jedan stub, a to je: da obožavaš Allaha kao da ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.

Petnaesto poglavlje

Treće pitanje:

Ako te neko upita: „Ko je tvoj poslanik?“, reci: „Moj po-slanik je Muhammed, sin Abdulahov, koji je sin Abdulmu-talibov, koji je sin Hašimov, a Hašim je iz plemena Kurejš. Kurejš je arapsko pleme, a Arapi su potomci Ismailovi, sina Ibrahimovog, a Ibrahim je Allahov miljenik, neka je na nje-ga i na našeg poslanika Muhammeda salevat i selam.“

Muhammed je živio šezdeset i tri godine: četrdeset prije poslanstva i dvadeset i tri poslije poslanstva.

Prva riječ Objave bila mu je ikre (uči), i sa njom je postao vjerovjesnik. A sa riječima ja ejju hel-mudesir (O ti umota-ni), postao je poslanik. Prvo je boravio u Mekki, a zatim u Medini, u kojoj je i preselio.

Šesnaesto poglavlje

Uzvišeni je Muhammeda poslao da upozori ljude na širk i da ih pozove u tevhid. Dokaz tome su riječi Uzvišenog: O ti pokriveni, ustani i opominji, i Gospodara svoga veličaj, i haljine svoje očisti, i kumira se kloni! (Mudesir, 1-5)

A riječi ustani i opominji znače: upozoravaj na širk i po-zivaj u tevhid.


137

Sedamnaesto poglavlje

Poslanik je proveo deset godina pozivajući ljude u tevhid. Nakon toga Uzvišeni ga je počastio miradžom i uzdigao ga je na nebo, gdje mu je propisano pet dnevnih namaza. Tri godine je u Mekki klanjao ovih pet namaza, a zatim je učinio hudžru u Medinu. Nakon što je u Medini situacija postala stabilna, objavljene su mu i ostale vjerske obaveze, poput zekata, posta, hadža, ezana, džihada i naređivanja na dobro a odvraćanja od zla, itd.

U Medini je živio deset godina, a zatim je preselio na Ahiret. Neka je na njega salevat i selam.

Osamnaesto poglavlje

Vjera islam će ostati do Sudnjeg dana i nema ni jednog dobra a da nam Poslanik nije ukazao na to, niti jednog zla a da nas nije upozorio na to.

Dobro se ogleda u tevhidu i svemu onome što voli Uzvi-šeni Gospodar, a zlo se ogleda u širku i svemu što Uzvišeni prezire. Uzvišeni je Muhammeda poslao svim svjetovima i svim ljudima, i naredio je svima da ga slušaju i da mu se pokoravaju.

Devetnaesto poglavlje

Allah je svim Svojim robovima naredio da poreknu i ne-giraju tagute i sve što se obožava mimo Njega, a naredio im da vjeruju u Njega. Dokaz tome su riječi: Mi smo svakom


138

narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klo-nite!” (Nahl, 36)

Ibn Kajjim je rekao: „Tagut je sve ono sa čim ljudi prelaze dozvoljene granice kada je u pitanju slijeđenje, pokoravanje ili ono što se počne obožavati mimo Allaha.“

Dvadeseto poglavlje

Taguta ima mnogo, a pet su glavni ili osnovni pod koje mogu svi drugi da se svrstaju:

Iblis, Allah ga prokleo, onaj koji se obožava mimo Alla-ha, a on je time zadovoljan, onaj koji pozove ljude da ga obožavaju, onaj koji priziva poznavanje gajba (nevidljivog svijeta ili budućnosti), i onaj koji sudi po drugom zakonu, a ne po šerijatu.

Dokaz tome su riječi Uzvišenog: Nema prisile u vjeru – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna. (Bekare, 256)

Ovo je pravo značenje la ilahe illallah. U hadisu stoji: “Osnova je islam, stub je namaz, a džihad na Allahovom putu je kruna svega.“

HANEFIJSKI FIKH

ČISTOĆA

AbDeST

Farzovi abdesta su: Oprati lice (odakle je kosa nikla pa do ispod brade, te od uha do uha), oprati ruke do iza lakata, noge do poviše članaka, i potrti najmanje četvrtinu glave.

Suneti abdesta: Oprati šake na početku abdesta do zglo-bova, proučiti Bismilu, oprati zube misvakom, oprati usta i nos, prstima provući kroz bradu i prste ruku provući jedne kroz druge, triput prati dijelove tijela, donijeti nijjet, potrti cijelu glavu i uši, voditi brigu o redoslijedu, uzeti abdest bez prekidanja, počinjati sa pranjem desnih dijelova tijela.

Šta će pokvariti abdest: Sve što iziđe iz dva otvora (anal-nog otvora i mokraćnog kanala), povraćanje punim ustima, spavanje ako je osoba opružena ili naslonjena, nesvjestica, ludilo, opijanje, preteran nadražaj.

A abdest se neće pokvariti ako se izbaci sekret iz usta (šlajm), neće ga pokvariti ako se pomiješa krv sa pljuvačkom, a bude više pljuvačke nego krvi, neće ga pokvariti također ako iziđe crv iz rane, nehotično doticanje spolnog organa, niti doditivanje žene.


140

GUSUL/KUPANJe

Farzovi gusula (kupanja): Oprati usta, nos i cijelo tijelo da nigdje suho ne ostane.

Sunneti gusula: Da se operu ruke, spolni organ, nečisto-ća koja je na tijelu, da se uzme abdest prije kupanja, zatim da se triput opere tijelo, neće se raspletati pletenice ako se pokvasi korijen glave (kose).

Kada je obavezno kupanje: Obavezno kupanje je ako osobi iziđe sperma iz spolnog organa, ako ima odnos sa že-nom, pa makar i ne došlo do izlaska sperme; nakon mjeseč-nog ciklusa kod žene (hajza), nakon nifasa.

Osoba nije obaveza da se kupa ako sluz ili bijela tekućina iziđu prilikom mokrenja, niti ako osoba usnije san a ne izađe tekućina.

Sunet je kupati se za džumu, bajrame, kada se oblači ihram, na Arefatu. A vadžib je ogasuliti mejta, i vadžib je onome koji je nečist prihvatio islam, a uostalom je lijepo i pohvalno.

O vodama

Razlikujemo sedam vrsta voda kojim se može postići či-šćenje (tahareti šer’ijje):

1) kišnica,

2) morska voda,

3) rječna voda,


141

4) bunarska voda,

5) otopljen snijeg,

6) otopina grada (krupe) i

7) voda sa izvora.

S obzirom na čistoću, pogodnost za čišćenje i upotreblji-vost, vode dijelimo u pet grupa:

1) Ona koja je čista i čisteća, tj. kojom se može odstraniti nečistoća (hades) i valja je u tu svrhu upotrebljavati, kao što je obična voda.

2) Ona koja je i čista i čisteća, ali je nije dobro upotre-bljavati (mekruh je). To je npr. voda koju je lokala pitoma mačka, kokoš ili ptica grabljivica, zmija, miš i sl.

3) Ona koja je čista ali ne i čisteća, tj. ne može se njo-me uzeti abdest ili se okupati. To je tzv. mai-musta’mel, voda koja je već jednom bila upotrebljavana, tj. uzeo se njome abdest, samo radi sevaba, imajući već abdest, ili su se njome oprale ruke pred jelo ili poslije jela.

4) Voda za koju se sumnja da li se njome može očistiti ili ne. To je voda koju je pila dugouha životinja: magarac ili mazga. Ona se zove sumnjiva voda (mai-meškjukj) jer hane-fijski imami nisu donijeli o njoj jasnu odluku.

5) Nečista voda, a to je ona u koju je upala kakva nečist, a voda je stajaća i mala (s površinom manjom od stotinu kva-dratnih aršina, ili otprilike pedeset sedam i po kvadratnih metara). Voda s većom površinom računa se kao velika voda. Takva mala voda smatra se nečistom kad u nju upadne ne-čist, makar se i ne opažao nikakav znak od nje. Tekuća voda


142

kao i velika stajaća voda smatraju se nečistim ako se opažaju neki znakovi nečisti: ukus, boja ili vonj (neugodni miris).

O štavljenju kože

Svaka koža koja se uštavi postaje čista, osim svinjske i ljudske kože. Kosa insana i dlaka uginule životinje su čiste. Također kosti uginule životinje spadaju u čiste stvari.

Sur (ostatak hrane ili vode iza čovjeka ili životinje)

Kada malu stajaću vodu bude lokala kakva životinja, ta voda se zove sur (ovim imenom naziva se i ostatak jela iza čovjeka). Kao i običnu vodu i sur dijelimo na vrste, i to:

1) Onaj koji je čist i čisteći, te se može njime poslužiti. To je voda koju je pio čovjek, konj i sve životinje čije meso musliman smije jesti, ili škorpija (akrep);

2) Sur koji se može upotrijebiti ako nema druge vode, inače ga ne treba upotrebljavati. To je sur iza pitome mačke, kokoši koja hoda po nečistim mjestima, ptice grabljivice (ja-strijeba, sokola, orla, mišara i sl.), miša, zmije;

3) Sur koji je sumnjiv u pogledu čišćenja. To je sur iza magarca i mazge. U nevolji se može i njime uzeti abdest, ali odmah iza toga treba i tejemmum uzeti, pa onda klanjati.

4) Onaj sur koji je nečist, te se ne smije njime poslužiti. To je sur iza psa, svinje i svih zvijeri: vuka, medvjeda i sl.


143

TeJeMMUM

Tejemmum znači: rukama dotaći čistu zemlju, zemljanu stvar ili prah i tim rukama potrti lice i ruke. Tejemmum zamjenjuje abdest i gusul kad je nemoguće njih uzeti. Za valjanost tejemmuma postoji osam uslova:

1) Nijjet, tj. odlučiti ili naumiti nešto učiniti, i to izvršiti.

2) Razlog koji dozvoljava tejemmum. Razlozi koji do-zvoljavaju da se uzme tejemmum su: udaljenost vode od najmanje dvadeset minuta pješačkog hoda, makar to bilo i u gradu, ili bolest koja bi se mogla pogoršati ako se uzme abdest ili se okupa, ili rana koja bi u tom slučaju teže zaci-jelila, ili velika studen od koje bi čovjek mogao stradati ili oboljeti, ili strah od neprijatelja koji se nalazi na onom kraju gdje je voda, bio to čovjek ili zvijer, isto tako oskudica u vodi koja prijeti da će nestati vode za piće ili miješenje hljeba, ili nedostatak posuđa kojim bi zagrabili vodu; ili bojazan da će nas mašiti dženaza, ili bajram-namaz. Bojazan da će proći vrijeme običnog namaza ili da će nas džuma mašiti ne opravdava uzimanje tejemmuma.

3) Da se tejemmum uzme čistom zemljom, zemljanom stvari ili onim što se računa kao zemlja: pijesak, kamen, kreč itd. (drvo, pepeo ili kovine ne spadaju u to).

4) Cijelo lice i ruke do iza lakata obuhvatiti meshom (potrti zemljom).

5) Cijelom rukom ili većom polovicom njezinom činiti mesh. Dakle, ako bismo mesh činili samo pomoću dva prsta, pa makar ponavljanjem obuhvatili sve što treba mesh učini-ti, mesh neće valjati (dok to vrijedi za mesh po glavi).


144

6) Dva puta dotaći dlanovima zemlju, jednom za mesh po licu, drugi put za mesh po rukama,

7) Da se tokom uzimanja mesha ne dogodi ništa što bi mesh pokvarilo, kao hajz, nifas i ostalo što kvari abdest.

8) Da se po mjestima kuda se mesh čini ne bude nalazi-lo nešto što bi smetalo da se direktno dodirne zemlje, kao vosak, loj i sl.

Uzroci koji traže tejemmum kao i uvjeti da on bude vad-žib isti su kao kod abdesta. Najvažnije stvari kod tejemmu-ma su da se mesh učini po licu i rukama.

Sunneti tejemmuma su:

1) spomenuti Božije ime na početku,

2) mesh učiniti najprije po licu pa onda po rukama,

3) obaviti ga bez prekidanja,

4) ruke poslije spuštanja na zemlju naprijed malo povući, pa ih zatim povući natrag,

5) iza toga ih stresti i

6) prste pri tome razmaknuti jedan od drugog.

Mendub je pričekati do pred kraj namaskog vremena, ako se nadamo da ćemo dobiti vode. Vadžib je pričeka-ti sa tejemmumom pa kad bi vrijeme namaza i prošlo, ako je neko obećao nabaviti nam vode. Isto tako je vadžib pri-čekati, ali samo do pred kraj namaskog vremena, ako nam je neko obećao dati posuđe (kofu ili uže) za crpenje vode (ovakav je slučaj i kod onoga ko nema šta obući pa mu neko obeća donijeti odjeću).


145

Vadžib je tražiti vodu do na udaljenosti od 300-400 ko-raka, ako mislimo da se voda nalazi u blizini i ako smo si-gurni od opasnosti. Vadžib je tražiti vodu i od svoga druga ako se nalazi na mjestu gdje ima dovoljno vode. Ako je čo-vjek u nuždi, on je dužan i da kupi vode, ako nije preskupa i ako ima toliko novca da mu pretječe preko osnovnih život-nih potreba. S jednim se tejemmumom može klanjati i više namaza, farzova ili nafila, a može se uzeti i prije nastupa namaskog vremena. Čovjek čija je veća polovina tijela ranja-va, ili samo polovina, uzet će tejemmum umjesto abdesta. Ako mu je ranjavo manje od polovine tijela, zdrave dijelove će oprati a preko ranjavih mesh učiniti mokrom rukom ne-posredno po tijelu, a ako ne može, onda po zavojima. Ako ni to ne može, onda će i to izostaviti. Pranje i tejemmum ne može se sastaviti. Tejemmum će pokvariti sve ono što i abdest kvari, kao i to da dobijemo vode kojom bismo mogli uzeti abdest.

Zašto smo zaduženi tejemmumom kada ne možemo uzeti abdest ili gusul?

Vjerski propisi traže da se čišćenje koje se postiže abde-stom ili kupanjem vrši radi obavljanja namaza, jer samo čisti možemo stati pred Boga, dž.š. S druge strane, to čišćenje je od ogromne koristi za održavanje čovjekovog zdravlja jer nečistoća prouzrokuje razne bolesti. Musliman koji se pri-država ovih propisa o čistoći i još pri tome ima na umu da to vrši radi Božijeg zadovoljstva, bit će uvijek tjelesno i duševno zdrav. Vršiti redovno ovo čišćenje po nekoliko puta dnevno nije lahak posao, naročito pri hladnom vremenu i drugim


146

neprilikama. Naviknuti se na ovo redovno čišćenje teško je naročito za ljude slabe volje, dok je to za ljude sa jakom voljom i čvrstim vjerovanjem vrlo lahak posao i s uživanjem se obavlja. A kada se jednom navikne na to, onda čovjek ne može ni pomisliti da to ne čini. Ako je takav čovjek usljed putovanja ili bolesti bio spriječen da vrši redovno čišćenje, on jedva čeka priliku da ga počne vršiti. Naravno, ako je čovjek u nemogućnosti da uzme abdest ili da se okupa, on ne bi mogao klanjati. Da bi se izbjeglo izostavljanje namaza u tom slučaju, određeno je da se može uzeti tejemmum kao zamjena za abdest ili gusul. Tim postižemo dvije stvari: ne ostavljamo Božiji farz, nego ga redovno vršimo i uzimajući tejemmum činimo one pripreme za namaz kao da uzimamo i abdest, te se ne odvikavamo od tih priprema, a s druge strane, idemo i duševno pripremljeni na namaz.

U nuždi, dakle, obraćamo se majci zemlji, od koje smo postali, na kojoj živimo od rođenja do smrti, koja nas hra-ni svojim izravnim i neizravnim proizvodima i, konačno, poslije smrti će nas u sebe primiti. Uzimajući tejemmum, potirući se zemljom, treba da o svemu tome razmišljamo, a naročito o ovom posljednjem.


147

MeSH PO MeSTVAMA

Ako čovjek ili žena nose mestve, mogu pri uzimanju ab-desta mesh učiniti po mestvama, umjesto da skinu mestve i operu noge. To je olakšica za ljude, a opravdava se tim što je noga u mestvama manje izložena nečistoći nego kada je bez mestvi. Pod riječi mestva razumije se svaka čvršća obuća koja pokriva nogu do iznad članaka, dakle i svaka čista ci-pela s lastikom ili svezama. Mestve ne moraju biti od kože, mogu biti i od neke jače materije, npr. od sukna, čohe, abe i sl. Isto tako smatraju se mestvama i debele čarape koje same stoje uz nogu, bez vezanja i ne propuštaju vodu lahko, pa makar i ne bile podšiveme kožom.

Da bi se mogao mesh učiniti po mestvama, treba sedam uvjeta:

1) Da se mestve ili slično obuju dok je čovjek s abdestom ili je oprao noge prije navlačenja mestvi pa da mu se do uzi-manja cijelog abdesta nije dogodilo ništa što bi mu abdest pokvarilo.

2) Da pokrivaju članke nogu (dakle, ne može se mesh učiniti po patikama, kratkim priglavcima ili polucipelama).

3) Da se može ići u njima. Ne može se dakle mesh činiti po mestvama od drveta, željeza, stakla i sl, a može po cipe-lama s drvenim potplatama.

4) Da ne budu toliko razdrte da bi se mogla ukazati bar tri prsta.

5) Da stoje same uz noge bez sveza (dakle, ne može po tankim čarapama).


148

6) Da ne propuštaju vodu (dakle, po rijetko pletenim čarapama, makar bile i od debele pređe, ne može se mesh činiti).

7) Da se u mestvi nalazi od prednjeg dijela stopala bar toliko koliko su tri najmanja ručna prsta. Prema tome čo-vjek kojem je odrezan prednji dio stopala, pa makar mu peta bila u mestvi, ne može mesh činiti, nego treba da opere noge. Čovjek koji je kod svoje kuće (mukim), može mesh činiti dvadeset i četiri sata od časa kako je izgubio abdest s kojim je obuo mestve. Čovjek koji je na putu (musafir), može to činiti tri dana i tri noći. Kad bi mukim, koji je mesh učinio po mestvama, pošao na put prije nego je isteklo vri-jeme njegovog mesha, činit će mesh kao musafir, tj. tri dana. Kad bi, opet, musafir stigao kući, morao bi skinuti mestve ako je mesh činio već dvadeset i četiri sata, a ako nije, može namiriti 24 sata. Farz je kod mesha povući mokrim prstima (s najmanje tri prsta) po gornjem prednjem dijelu stopa-la. Sunnet je prste razmaknuti i povući ih od vrhova prsta prema grlu mestve. Kad god se ponovi abdest, mora se i mesh ponovo učiniti. Mesh prestaje vrijediti ako skinemo makar jednu mestvu ili izvučemo veći dio stopala do u grlić mestve, ili se veća polovica bilo koje noge ovlaži u mestvi, ili, napokon, istekne vrijeme mesha (za mukima 24 sata, a za musafira tri dana). U ovim slučajevima treba, dakle, noge oprati, osim u slučaju velike studeni pri kojoj bi čovjek mo-gao stradati, ali se cio abdest ne mora ni u jednom ovom slučaju obnavljati ako ga nije bio izgubio. Mesh se može učiniti i po čizmama obuvenim na mestve, ako ih je čovjek obuo na mestve dok je bio pod abdestom. Ne može se mesh činiti po saruku (turbanu, ahmediji), po kapi, po vali (peči) ni po rukavicama.


149

MeSH PO ZAVOJiMA

Ako ozlijedimo neki dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, pa smo stavili zavoj na taj dio tijela, onda umjesto pranja možemo mesh učiniti po zavoju ako ne smijemo taj dio prati niti po njemu direktno mesh činiti. I po zdravim dijelovima tijela koji se nalaze pod zavojima možemo mesh činiti ako će nam naškoditi skidanje zavoja, inače ćemo te zdrave dijelove oprati a po ranjenim mesh učiniti. Ako će nam to škoditi, onda ćemo mesh po ozlijeđenom mjestu izostaviti. Mesh po zavojima ima istu vrijednost kao i pranje toga dijela tijela, nije ograničen vremenski, ne mora se biti s abdestom kada se zavoji povijaju, njegova vrijednost se ne gubi time što je zavoj spao ili se odmotao osim ako je rana zarasla pa su zavoji postali nepotrebni.

U ovom slučaju mesh se ne mora ni obnavljati, iako je bolje obnoviti ga. Napokon, mesh se može činiti po zavoju jedne noge, a drugu nogu oprali. Kad činimo mesh po me-stvama, po zavoju i po glavi, nije potrebno nijjetiti to. Ukrat-ko, gdje god pranje škodi, ono se može zamijeniti meshom, a gdje i mesh škodi, on se izostavlja.


150

HAJZ, NiFAS i iSTiHAZAHajz, nifas i istihaza su posebne pojave kod žena, priro-

đene samo njima, a stoje u vezi s ustrojstvom i funkcijama ženskih tjelesnih organa.

Hajz (žensko pranje, žensko vrijeme, perioda, menstru-acija, menzis, žensko mjesečno vrijeme) je periodična po-java krvi koju izbacuje materica zrele ženske osobe koja je zdrava i koja nije prešla izvjesne godine starosti, i to kad je u normalnom stanju (nije trudna), a traje obično najmanje tri dana, a najduže deset dana. Najmanji razmak između dva redovita pranja, kad je žena čista, je petnaest dana, a najvećem nema granice.

Nifas je slično stanje hajzu kod žena iza poroda, a to se stanje kod nas zove čišćenje. Njega može nikako da ne bude, a najduže može trajati četrdeset dana.

Istihaza je oticanje krvi kod žene pored hajza i nifasa. Prema tome, ono za što bi se mislilo da je hajz a ne traje

tri dana, ili potraje preko deset dana, ili prekorači običaj i premaši deset dana (običaj je naprimjer kod jedne žene da ima pranje pet dana, pa joj se dogodi da joj jedno pranje mimo običaja traje dvanaest dana, uzet će se da joj je hajz pet dana a sve ostalo, tj. sedam dana, da je istihaza, pa treba naklanjati namaze što ih nije za to vrijeme klanjala). Isto tako i nifas preko četrdeset dana.

Imami Šafija i Ahmed ibn Hanbel vele: „Najmanje tra-janje hajza je jedan dan, a najduže petnaest dana.“ Imam Malik misli da najkraće vrijeme nije određeno, može traja-ti i jedan čas, a najduže petnaest dana. Za najkraće trajanje nifasa sva tri imama se slažu da je neodređen, dok za naj-duže trajanje Imam Šafija i Malik vele da je šezdeset dana. Imam Ahmed ibn Hanbel se slaže s Ebu Hanifom, a po


151

mnogim verzijama i imam Malik.Odliv krvi prije nego je minulo najmanje petnaest dana

iza redovitog pranja – sve je to istihaza. Istihaza je, dakle, neuredno žensko vrijeme kao i tzv. bijelo vrijeme ili bijeli cvijet. Žena je nečista dok je u hajzu ili nifasu, a kad to pre-stane, onda je čista čim se okupa. Dok je žena nečista, ona ne smije klanjati, postiti, učiti Kur’an ili ga prihvaćati, osim ako je zamotan u platno ili je u kakvom oklopu koji nije za njega prišiven. Zatim ne smije ulaziti u džamiju, tavaf činiti oko Kabe niti spolno općiti. Ništa od nabrojanih stvari žena ne smije činiti dok joj pranje ili čišćenje ne prestane i ne okupa se. Samo spolno općenje može se vršiti i prije ku-panja, ako je pranje prestalo navršenim desetim, a čišćenje navršenim četrdesetim danom. Ako je prestalo prije, i prije običaja, onda se to općenje ne dozvoljava nikako, a ako je po običaju, onda se dozvoljava uvjetno i to: da se okupa, ili u nuždi da uzme tejemmum, ali i da uz to klanja jedan namaz ili da nakon zaustavljanja krvarenja prođe toliko namaskog vakta koji je već u toku kroz koliko bi se žena mogla oku-pati i stupiti u namaz, pa makar se ne okupala ni tejemmum uzela.

Nečista žena je dužna da post obavi naknadno, a namaze ne treba naklanjavati.

Osoba koja je nečista (džunub) ne smije vršiti onih prvih šest stvari koje su zabranjene nečistoj ženi, osim posta koji je njemu dozvoljen (džunubu), pa će i postiti ako je ramazan.

Osoba s malim hadesom ne smije vršiti prvi, četvrti i še-sti čin od onih koji su spomenuti. Žena s istihazom se ne smatra nečistom, pa smije sve spomenuto činiti; ona je samo kao obični sahibi-uzr.


152

RAZNe NeČiSTi i ČiŠĆeNJe OD NJiH

Nečisti dijelimo u dvije vrste: teške i lahke.

Teške nečistoće su: sve što izlazi iz ljudskoga tijela i što kvari abdest, zatim vino, krv, ali ne ona što je u mesu, nego ona što otječe iz mesa, meso od krepane životinje kao i nje-na koža dok se ne uštavi, mokraća životinja koje se ne jedu, nečist pasja i svinjska, nečist proždrljivih životinja i njihova bala, te nečist domaće peradi.

Lahke nečisti su: konjska mokraća, kao i svih životinja koje se jedu, i nečist ptica koje se ne jedu (jastrijeb, orao i sl.). Za konjsku mokraću, balegu i brabonjke Ebu Hanife smatra da su teške nečisti, a Ebu Jusuf i Muhamed da su lahke, pa je imam Muhamed čak kasnije istakao mišljenje da to nisu uopće nečisti. I teške i lahke nečisti se praštaju do izvjesne mjere, pa se ne moraju čistiti da bi se moglo klanja-ti. Ta izvjesna mjera kod teških, krutih nečisti je jedan dram (nešto preko četiri i po grama), a kod tečnih koliko bi moglo stati u dlan. Kod lahkih je ova mjera koliko bi zahvatio če-tvrtinu odjeće, odnosno tijela. Prašta se također minimalna količina mokraće: koliko vrh od igle koja dođe prskanjem.

Nečist se može prenijeti i na čistu stvar. Isto tako neće se onečistiti čista suha haljina zamotana u nečistu mokru iz koje se ne može ništa iscijediti, kao ni mokra haljina prostr-ta po nečistoj suhoj zemlji, pa makar se zemlja od nje malo ovlažila.


153

Nečista stvar sa vidljivom nečisti postat će čista ako se bitni dio nečisti otkloni, makar samo jednim pranjem, pri čemu ostane i trag nečisti koju je bilo teško ukloniti. Nečista stvar s nevidljivom nečisti postaje čista ako se tri puta opere i svaki put iscijedi.

Čišćenje se obavlja:

1) Pranjem vodom ili kojom drugom tekućinom kojom se nečist može uklonuti, npr. sirćetom, đulsijom i sl.

2) Otiranjem (delk).

3) Potiranjem (mesh).

4) Istiranjem (ferk).

5) Isušivanjem.

6) Pretvaranjem u što drugo.

7) Šerijatskim klanjem.

8) Činjenjem.

Haljine se čiste pranjem, mestve i druga kožna obuća pranjem i otiranjem ako je nečistoća kruta, sablja i kalajisa-no suđe, nokat i politirane drvene stvari potiranjem krpom ili zemljom, ljudsko sjeme (menija), ako je suho, istiranjem, zemlja (tlo) i trava na njoj isušenjem s kojim ne ostaje traga nečisti; ovo vrijedi samo za klanjanje na njoj, a ne za tejem-mum. Ostrižena vuna, kostrijet ili dlaka s uginule životinje,


154

rogovi, kopite i kosti, ako na njima nema masti, smatraju se čistim.

Sunnet je da se čovjek nakon nužde očisti kamenom, ali je vodom bolje i efikasnije, a obaveza je vodom se očistiti ako se nečistoća nalazi i oko otvora. Nije dozvoljeno čišće-nje kostima, fruškijom, hranom niti desnom rukom.

SALAT (NAMAZ)

Šta je salat? Salat znači: namaz, a onaj ko ga obavlja je musallija.

Ako neko klanja sam, on je munferid, a ako je za ima-mom onda je muktedija, a čovjek može klanjati i kao imam pred drugima. Ako je muktedija prispio na namaz i cijeli namaz klanjao za imamom, zove se mudrik, ako je s početka zakasnio, zove se mesbuk, a ako je slučajno u sredini namaza nešto mu prošlo (npr. na momenat zakunjao) ili na kraju namaza to bude, on se zove lahik.

Namaz je jedna od osnovnih i najvažnijih vjerskih duž-nosti i svaki musliman i muslimanka dužni su (farz im je) da pet puta dnevno klanjaju namaz. Kur’an na mnogo mjesta spominje ovu vjersku dužnost, a riječi koje stoje u vezi s namazom su: salat, musallin, ekimus-salate, jukimunes-salate, lilmusal-line itd. Za one koji tu dužnost zanemaruju izraže-ne su u Kur’anu i Hadisu žestoke prijetnje.

Da namaz bude farz potrebna su tri uvjeta:

1) islam,

2) zrelost (punoljetnost)

3) pamet.

Radi priučavanja klanjanju, djeci od sedam godina već će se preporučivati da klanjaju, a od onih od deset godina energičnije će tražiti da klanjaju (natjerivati ih upotrijebivši čak i šipku).


156

Dužnost klanjanja izvjesnog namaza pada na nas s na-stupom vremena toga namaza. A klanjanje se može odgađa-ti samo do pred kraj toga namaskog vremena.

Svaki namaz ima svoje određeno vrijeme. Vrijeme sa-bah-namaza počinje od (prave) zore pa traje do pred izlazak sunca. Podnevsko vrijeme počinje od zevala, tj. otkako sunce prevali polovicu neba, pa dok sjena svake stvari naraste za dva ili jedan put toliko kolika je ona sama, nadovezu-jući na onu sjenu što ju je imala pri zevalu. Recimo da sjena načega što je metar visoko pri zevalu iznosi 30 cm. Podnevsko vri-jeme ističe kad sjena toga naraste na 2 m i 30 cm, po Ebu Hanifi, a za 1 m i 30 cm, po imamima (Ebu Jusufu i Muha-medu). Ikindijsko vrijeme je nastupa od isteka podnevskog vremena i traje do zalaska sunca, akšamsko od zalaska sunca do nestanka šefeka, tj. crvenila koje se opaža uveče na ob-zorju. Jacijsko traje od tada pa sve do zore, a isto tako traje i vrijeme vitr-namaza. Treba znati da se ipak vitr-namaz ne može klanjati prije jacije namaza.

Kad je mustehab klanjati namaze?

Muškarcima je mustehab da klanjaju sabah kad se pri-lično razdani, a ženama još za vrijeme sumraka. Podne je mustehab klanjati ljeti kad popusti žega, a u drugim godiš-njim dobima odmah kad mu nastupi vrijeme, osim kad je oblačno. Ikindiju je mustehab klanjati uvijek malo kasnije, samo ne čekati da sunce prevrne. Akšam je bolje požuriti osim pri oblačnom vremenu. S jacijom je bolje pričekati da prođe jedna trećina noći, osim kad je oblačno. Vitr-namaz je bolje odgoditi do na kraj noći ako je čovjek siguran da će se tada probuditi.


157

Kada ne valja klanjati?

Tri su doba kada se ne može klanjati nijedan farz ni vad-žib namaz, a to su:

1) kad se sunce rađa pa dok ne odskoči za jedno ili dva koplja,

2) kad je sunce na polovici neba,

3) kad sunce pred zalazak klone, pa dok ne zađe.

Namazi koji su postali vadžib u sama ta doba mogu se u njima klanjati, ali je to mekruh. Naprimjer dženaza-namaz mrtvaca koji je tek opremljen, ili sedžde pri učenju Kur’ana za ajet koji se u to doba prouči ili ikindija-namaz istoga dana ako se malo okasni.

Još je teži mekruh (tahrimen) klanjati kakvu bilo nafilu u ta doba.

Mekruh je klanjati nafilu: poslije zore pa sve do izlaska sunca, osim dva rekata sabahskog sunneta, zatim poslije ikindijskog farza, prije akšamskog farza, kad se hatib ispne na mimber pa sve dok se ne klanja džumanski farz, kad poč-ne ikamet za neki farz (samo sabahski sunnet smije se i tada klanjati), prije i poslije bajram-namaza u džamiji, kad je vri-jeme za klanjanje farza pri izmaku.

Mekruh je uopće klanjati kad osjećamo veliku ili malu nuždu, kad je jelo gotovo a čovjek je gladan, kao i pri svakoj situaciji koja nam zaokuplja um i ne možemo da se posveti-mo namazu kako treba.


158

eZAN i iKAMeT

Ezan znači: objavljivanje, a ikamet: uspostavljanje.

Određenim riječima se najavljuje svijetu da je nastupio određeni namaski vakat, to se nazvalo ezanom. Ikamet se obavlja neposredno pred početak namaskog farza, tj. kada se namaz uspostavlja, i odatle mu i naziv.

I ezan i ikamet su za muškarce sunneti muekkede pred klanjanje farza, makar klanjali sami, u redovnom vremenu ili naknadno, kod kuće ili na putu. Ženama je to mekruh činiti. Ikamet sadrži iste riječi kao ezan, samo iza riječi hajje alel-felah doda se kad kametis-salatu (2 puta) tj. upravo nastupa namaz. Dok se ezan uči lagano i s odmorima, ikamet se uči brže i bez zastajanja.

Lijepo je da mujezin bude pobožan, da zna kako se ezan obavlja u skladu sa sunnetom, da poznaje namaska vremena, da bude s abdestom i da se okrene prema kibli, da stavi prste u uši, da se licem zakrene malo na desno pri učenju hajje ales-salah, a nalijevo kod hajje alel-felah. Ako je mujezin na munari, onda je mustehab da ide okolo nje. Između ezana i ikameta treba da prođe toliko vremena da se može džemat iskupiti, ali pazeći da se odgađanjem ne dođe u ono vrijeme kada je mekruh klanjati. Kod akšama treba biti samo toliki razmak koliko bi se mogla proučiti tri kratka ajeta, odnosno napraviti nekoliko koraka.

Nije ružno i pored ezana upozoriti ljude na namaz na najprikladniji i uobičajen način u tom mjestu, npr. riječima: Vaktus-salati/Vrijeme je namaza! – ili slično tome.

Mekruh je kod ezana netačno izgovarati riječi, učiti ga


159

bez abdesta ili džunub, a isto to važi i za ikamet. Ne valja da ezan uči nerazumno dijete, luda, pijan čovjek, ženska osoba ili vjerski prijestupnik (fasik), kao i da se ezan obavlja sje-deći.

Za vrijeme ezana kao i ikameta ne valja razgovarati. Čak je lijepo ponoviti ezan u tom slučaju, dok ikamet ne treba ponavljati. Za ljude koji su slučajno zakasnili na džumu-na-maz mekruh je učiti ezan i ikamet kad hoće tada da klanjaju podne, makar samostalno klanjali, dok im je mekruh klanja-ti taj podne-namaz džematile.

Kad naklanjava neki namaz, čovjek će prouči i ezan i ika-met. Ako naklanjava više namaza, onda mu ne treba poseb-no za svaki namaz ezan, dok ikamet treba za svaki farz po-sebno. Kad čujemo ezan, treba prekinuti razgovor i slijediti mujezina ponavljajući njegove riječi tiho.

Uslovi za valjanost namaza

Šart znači: uvjet ili uslov od koga zavisi postojanje nečega ili njegova vrijednost.

Rukn znači: sastavni dio nečega.

U namazu imamo i šartova i ruknova, a jednim imenom zovu se namaski farzovi.

Namaskih farzova ima uglavnom dvanaest, i to:

1) biti čist od nedžaseti-hukmijje, tj. male i velike neči-stoće (hadesa),

2) čistoća tijela, odijela i mjesta gdje se klanja od nedža-seti-hakikijje,


160

3) da bude pokriven stidni dio tijela,

4) okrenuti se prema kibli (Mekki),

5) da nastupi vrijeme namaza,

6) nijjet učiniti.

Ruknovi namaza

1) tahrime (donijeti početni tekbir pri stupanju u namaz),

2) kijam (stajanje na namazu),

3) kiraet (učenje Kur’ana),

4) ruku (pregibanje tijela),

5) sudžud (činiti sedždu),

6) kadei-ehire (izvršiti posljednje sjedenje).

Ako se po nečistom mjestu prostre makar i nešto tanko, ako je neprozirno, može se na njemu klanjati i namaz je va-ljan. Isto tako namaz je valjan ako se klanja na suknu, ponja-vi čija je gornja strana čista, makar donja bila nečista, ili na haljini čije je lice čisto a postava nečista, ako ta haljina nije isprošivana. Također i na čistom kraju prostirke ako je drugi kraj nečist, makar prostirka bila i malehna. Kad bi se jedan dio ahmedije ili šala koji se zamotava oko glave onečistio, pa čovjek nečisti dio odmotao i spustio da visi a čisti ostavio na glavi, pa ako bi se nečisti kraj micao kad se makne čisti dio, namaz ne bi bio valjan, inače ne bi smetalo namazu. Kad se nečistoća ne bude imala čime očistiti, klanjat će se i pored toga, i taj namaz ne treba naklanjavati.


161

Kod muškarca se kao stidni dio tijela uzima dio od ispod pupka do pod koljena, dok žene moraju pokriti cijelo tijelo, osim lica, ruku do iza šaka i nogu do iza članaka, pa čak i kosu. Ako bi četvrtina onog dijela tijela koji treba pokriti bila otkrivena, to bi smetalo namazu.

Ko ne bude imao čime da pokrije stidna mjesta, on će klanjati nag, i taj namaz ne treba kasnije ponoviti. Ako bi našao poganu haljinku, kojoj je makar četvrtina čista, mora se njome poslužiti. Čak je bolje klanjati u haljinki koja je sva pogana nego nag klanjati. Ko nađe nešto čim bi mogao pokriti makar samo jedan dio stidnog mjesta, to će staviti na ono što je preče pokriti. Ko bude prisiljen da klanja nag, on će klanjati sjedeći, pruživši noge prema kibli, služeći se gestovima (išaretom), a može i stojeći.

Stidne dijelove treba pokriti tako da se običnim gleda-njem sa strane ne može ništa vidjeti.

Kibla je Kaba, odnosno strana na kojoj se Kaba nalazi.

Ko je u Mekki i gleda u Kabu, treba da se okrene prema njoj, prema samoj zgradi. Ko je izvan Mekke ili u Mekki, ali ne vidi je, treba da se okrene na onu stranu na kojoj se nalazi Kaba. Ko se ne mogne okrenuti prema kibli, npr. usljed bo-lesti ili jašući na konju s kojeg ne može da sjaše, ili ako sjaše ne bi mogao opet uzjahati, ili se boji neprijateljskog napada ako se okrene prema kibli, neka se okrene kuda može ili smije i to će mu vrijediti kao kibla.

Ko ne bude znao na kojoj je strani kibla, a nema koga upitati niti ima drugog načina da to dozna, on će se osloniti na pamet i tamo će se okrenuti i klanjati. Ako bi poslije do-znao da se nije pravo okrenuo, neće ponavljati namaz. No,


162

ako bi tokom samog namaza doznao pravac kible, okrenut će se u samom namazu i nastaviti klanjanje ne ponavljajući prvi dio namaza. Ako bi neko počeo klanjati bez istraživanja pravca kible, namaz mu ne bi bio valjan čak i kad bi tokom namaza doznao da je i pogodio pravac kible.

Glavno je, dakle, u slučaju nepoznavanja kible, istraži-vati. Ako je čovjek već bio klanjao namaz, ne bi ga trebao ponavljati. Ako bi doznao da je pogrešno bio okrenut kada je klanjao, bilo da je to doznao u namazu ili poslije njega, klanjat će ponovo.

Kad bi se više osoba na osnovu vlastitog određivanja okrenulo na razne strane, ne bi se mogao formirati džemat između njih ako se ne okrenu onamo kuda se imam okre-nuo.

Nijedan namaz se ne može klanjati prije njegovog vre-mena, niti se smije odgoditi bez vjerskim propisima određe-nog razloga do drugog namaskog vremena. Nastup nama-skog vremena treba da se sa sigurnošću zna i vjeruje da je vrijeme namaza nastupilo.

Nijjet

Kod nijjeta srce više igra ulogu nego jezik, tj. to je unu-trašnja odluka da staješ na namaz koji si dužan u to vrije-me da klanjaš, i trebaš reći: Allahu ekber! Ne mora se, dakle, govoriti ništa kao npr. Nevejtu fardil-vakti... ili: Nevejtu en usallije lillahi teala salate fardiz-zuhri... i sl. Potrebno je pri tome pomisliti na to da li klanjamo farz ili vadžib i tre-ba u mislima odrediti koji mislimo farz ili vadžib da tada klanjamo. Ako klanjamo nešto drugo osim farza i vadžiba,


163

ne mora se odrediti koji je to namaz; dosta je naumiti da klanjamo.

Ako se klanja u džematu, treba zanijetiti da se pristaje za imamom, dok imam ne mora nijjetiti da će biti kome imam, osim ako ima žena koje klanjaju za njim. U nijjetu se ne mora spominjati okretanje prema kibli niti isticati broj rekata.

Ruknovi

1) Tahrime ili iftitahi tekbir. To je pri stupanju u namaz reći Allahu ekber. Tekbir treba donijeti odmah poslije nijjeta stojeći i izgovarajući ga tako da ga mi sami možemo čuti.

2) Kijam, tj. stajanje uspravno. Ono je farz u namazima koji su farz ili vadžib, dok kod drugih namaza (nafila) nije farz. Krajnja granica uspravnog stajanja je ta da, kada bi čo-vjek pružio sasvim ruke, ne bi mogao dohvatiti koljena. U namazu je farz stajati onoliko koliko je farz učiti iz Kur’ana na jednom rekatu.

3) Kiraet, tj. učenje Kur’ana. Farz je proučiti na jednom stajanju najmanje jedan ajet, ma koji bilo. Kiraet je farz na dva rekata farz-namaza kao i na svima rekatima ostalih na-maza: nafila i vitra. Ko za imamom klanja neće učiti ništa iz Kur’ana, ni Fatihu ni suru. Ako bi učio, bilo bi mu to mekruh tahrimen.

4) Ruku. To znači sagnuti leđa i glavu najmanje toliko da možemo rukama doseći koljena. Ako je neka osoba sama od sebe već pogurena, pa izgleda kao da je na rukuu, samo će malo glavu pognuti kad obavlja ruku.


164

5) Sudžud – činjenje sedžde. Dvije su sedžde farz na sva-kom rekatu. Za valjanost sedžde potrebno je najmanje da na čistu zemlju spustimo čelo, jednu ruku i koljeno, te jednu nogu, odnosno nešto od krajeva njenih prsta. Ovakva sed-žda je mekruh, iako vrijedi kao takva. Prava sedžda je kada se polože na zemlju obje ruke, oba koljena, obje noge, čelo i nos. Sedžda se čini na onom čistom predmetu čija se tvrdo-ća može bar osjetiti, i gdje će čelo moći mirno stajati. Mjesto gdje stavljamo glavu na zemlju neka ne bude uzdignuto više od pola aršina (40 cm) od mjesta nogu, inače sedžda neće biti valjana. Ako je velika tjeskoba, može se sedžda obaviti i na leđima osobe koja stoji ispred nas i klanja isti namaz. Isto tako može se sedžda obaviti ako je mjesto sedžde malo odi-gnuto, najviše do pola aršina. Sedžda se može učiniti, iako to nije lijepo, i na svojim dlanovima ili na kraju svoje haljine, ako je mjesto ispod njih čisto. Sedžda ne valja ako se samo nos spusti na tlo, osim ako ima smetnje na čelu (čir ili sl.).

6) Kadei-ehire – posljednje sjedenje. Farz je sjediti na posljednje sjedenje koliko se može proučiti Tešehhud.

Prvih sedam namaskih farzova su šartovi, a ostalih pet su ruknovi. Za valjanost ruknova namaza potrebno je biti budan za njihovo obavljanje. Za valjanost namaza koji su farz potrebno je da onaj koji ih obavlja tačno zna da su oni farz, a ne nafila.


165

Namaski vadžibi

1) Učiti Fatihu na svakom rekatu, i to samo jednom.

2) Iza Fatihe proučiti suru, ili jedan dugi ili tri kraća ajeta.

3) Na sedždu, pored čela, i nos spustiti.

4) Na prvom sjedenju ostati toliko da bi se proučilo Etehijjatu.

5) Pri svakom sjedenju proučiti Etehijjatu.

6) Posle Etehijatiu odmah ići na treći rekat, ako ima treći.

7) Čim se učini druga sedžda od prvog i trećeg rekata, odmah ići na sljedeći rekat,

8) Da se u podnevskom i ikindijskom namazu kao i u svim dnevnim nafilama Fatiha i sure uče u sebi (tiho).

9) Da imam uči naglas Fatihu i sura na sabahu, akšamu, jaciji, džumi, teraviji i vitru uz ramazan (ko klanja samo-stalno, a ne u džematu, može i ovdje učiti u sebi, a može i naglas).

10) Kad se klanja za imamom, na stajanju se ništa ne uči, osim Subhaneke koje se uči samo na prvom rekatu.

11) Na završetku namaza selam predati (okrenuvši glavu na desnu stranu i reći: Eselamu alejkum ve rahmetullah, pa opet to reći okrenuvši glavu na lijevu stranu).

12) Na vitar-namazu proučiti Kunut-dovu.

13) Na bajram-namazima proučiti po šest tekbira.


166

14) Učiniti sehvi-sedždu kad zatreba.

15) Tadili-erkan, to jeste bez žurbe, smireno obavljati na-maz.

Namaski sunneti

Sunnet u namazu je sljedeće:

1) Kod stupanja u namaz i donošenja početnog tekbira, da muškarac digne ruke do spram ušiju, a žena do spram ramena.

2) Pri tome prste ruku ostaviti u njihovom prirodnom položaju.

3) Držati se uspravno, ne saginjući glavu pri samom stu-panju u namaz.

4) Da na kijamu muškarac sveže ruke ispod pupka, žen-sko na prsima. Muškarac će pritom staviti dlan desne ruke po lijevoj šaci i obuhvatiti palcem i malim prstom zglob, dok to žene neće raditi.

5) Proučiti Subhaneke i Euzu na prvom rekatu svakog namaza kao i na trećem u sunneti-gajri muekkede (nepri-tvrđeni sunnet), i to Euzu samo onaj koji će učiti Eljham ili sure (po Ebu Hanifi i Muhamedu).

6) Proučiti Bismile s početka svakog rekata, također će ga ućiti onaj ko će učiti Fatihu.

7) Po svršetku Fatihe reći Amin.

8) Sve ovo: Subhaneke, Eljham i sure – u sebi proučiti.


167

9) Ko klanja samostalno i ko je imam da kaže: Semiallahu li

men hamideh, kad se diže s rukua.

10) Ko klanja samostalno i ko klanja za imamom reći će još: Rabbena lekel-hamd.

11) Da imam naglas izgovara tekbire i: Semiallahu li men hamideh.

12) Da sure koje se iza Fatihe uče na sabahskom i pod-nevskom namazu budu od dužih sura (mufessala), na ikin-diji i jaciji od srednjih, a na akšamu od kratkih, odnosno onoliko da se iz Kur’ana prouči u spomenutim namazima koliko odgovara dužini ovih sura ako insan nije na putu ili u nuždi.

Posljednja sedmina Kur’ana zove se Mufessal. Dugačke sure u njemu su po prilici od sure El-Hudžurat do sure El-Burudž, srednja od te sure do sure Lem jekunillezine keferu, a kratke odatle pa do kraja.

13) Prvi rekat na sabahskom farzu učiniti dužim od dru-gog.

14) Tekbir rukuski.

15) Na rukuu reći tri put: Subhane rabbijel-azim.

16) Na rukuu se prihvatiti rukama za koljena.

17) Na rukuu prste ruku razmaknuti jedan od drugoga, i to muškarci, a žene ne.

18) Noge u koljenima ispraviti, a ne pognuti koljena na-prijed, jer je to mekruh.


168

19) Na rukuu leđa uravniti.

20) Glavu s leđima poravnati.

21) Pri idenju na sedždu najprije koljena spustiti na tlo, pa ruke, pa onda lice. A kada se ustaje sa sedžde, onda po-stupati obratnim redom, ako nema kakve smetnje (ko je slab ili klanja u mestvama ili cipelama, on će činiti kako može).

22) Donijeti tekbir kad se ide na sedždu i ustaje sa sed-žde.

23) Pri sedždi glavu spustiti među šake.

24) Tri puta reći na sedždi: Subhane rabbijel-eala.

25) Da muškarac na sedždi rastavi trbuh od stegana, lak-tove od strana, a podlaktice ruku od tla, dok žensko to čini obratno.

26) Ruke položiti na stegna kad se sjedne. Muškarac će sjesti na podvijenu lijevu nogu, dok će desnu usaditi, okre-nuvši prste prema kibli, dok će žena sjesti isto na lijevu bu-tinu, a noge će izbaciti na desnu stranu ispod desnog buta.

27) Pri prvom Šehadetu kažiprstom dati znak. Kad htjed-nemo izgovoriti Ešhedu... podvit ćemo mali prst, prstenjak i srednjak, i vrh palca popriječenog ispod kažiprsta postaviti na stranu srednjeg zglavka, a srednjak i palac saviti u krug da im se vrhovi dodiruju, pa kad kažemo: en la ilahe, dignut ćemo kažiprst, a kad kažemo: illallah, spustit ćemo ga.

28) Salavat proučiti iza Tešehhuda.

29) Poslije Salavata proučiti Dovu.

30) Pri selamima okrenuti se najprije na desnu pa onda


169

na lijevu stranu. 31) Da imam u mislima svojim selamom pozdravi sav

džemat svoj kao i nevidljive džine i meleke. Isto tako i onaj koji klanja za imamom treba da pri selamu misli na okolne džematlije oko sebe, na imama. A ko klanja sam nek misli na meleke.

32) Da se drugi selam izgovori malo tiše od prvog koji se glasnije izgovara,

33) Da onaj koji nije na sve rekate prispio za imama, pa treba naklanjati, pričeka dok imam završi sasvim posljednje sjedenje pa onda ustane i naklanja propušteno.


170

SASTAV NAMAZA

Kad neko hoće da stane na namaz, dignut će ruke do spram ušiju (ako je muško), ili do spram ramena (ako je žensko), okrenuvši dlanove prema kibli, i donijet će tekbir, tj. reći će Allahu ekber namjeravajući time stupiti u namaz. Tekbir će izgovoriti lijepo, bez otezanja hemzeta kod riječi Allah, jer kad bi to A bilo otegnuto, ne bi mu namaz bio valjan. Odmah poslije tahrime svezat će ruke ispod pupka (muško) ili na prsima (žensko), pa će proučiti Subhaneke. Zatim se prouči Euzubila i Bismila. Bismila se uči na sva-kom rekatu samo pred Fatihom. Nakon toga uči se Fatiha. Nakon Fatihe kaže se: Amin, tj. uslišaj (Bože), i to u sebi, kako imam tako i muktedija, kao i onaj koji klanja samostal-no. Zatim ćemo proučiti jednu suru iz Mufessala ili nekoli-ko ajeta iz koje bilo sure (najmanje tri kratka ili jedan duži – to je vadžib). Poslije toga dođe tekbir pa se ide na ruku, pri čemu će se izravnati glava i leđa, prihvatiti rukama rastav-ljenih prstiju za koljena i ispraviti noge, i na rukuu reći tri puta: Subhane rabbijel-’azim/Slava mome Velikom Gospoda-ru! Zatim će se dignuti s rukua govoreći: Semi’allahu li-men hamideh/Čuo Bog onog koji Mu zahvaljuje! Zatim se kaže: Rabbena lekel-hamd/Gospodaru naš, Tebi hvala! Ovo obad-voje reći će ko klanja sam, dok će u džematu imam reći samo ono prvo, a muktedije će reći drugo. Kad se podigne s rukua, insan će mirno stati jedan časak, a zatim poći na sedždu položivši najprije koljena na tlo, pa ruke (ako za to ne bude kakve smetnje), zatim lice, i to među ruke. Čelo i nos treba da dotiču tlo. Tako treba mirno ostati izgovarajući tri puta: Subhane rabbijel-eala/Slava mom Najuzvišenijem Gospodaru!


171

Pri sedždi će muškarac rastaviti trbuh od stegana i ruke od strana tijela, odignuvši ih od zemlje, ako nema za to smetnje, dok žena to neće činiti. Prste ruku i nogu okrenut će prema kibli. Poslije prve sedžde podignut će se uz tekbir i stavivši ruke na stegna sjest će malo i uz tekbir se vratiti na drugu sedždu, koju će obaviti kao i prvu. Zatim će dignuti glavu, i uz tekbir ustati na drugi rekat ne odupirući se o ze-mlju (bez nužde) i ne zastajući nimalo.

Drugi rekat je kao i prvi, samo se u njemu ne uče Sub-haneke ni Euzubila. Pošto se završi i druga sedžda od toga rekata, musallija će sjesti na prvo sjedenje kako je opisano gore i proučiti Tešehhud kako ga je Ibni Mesud prenio, a mi ga zovemo Ettehijjatu. Ono glasi: Ettehijjatu lillahi...

Kod prvog Šehadeta će insan kažiprstom dati naročiti znak kako smo to već opisali.

Treći, odnosno i četvrti rekati su kao i drugi, samo što se iza Fatihe neće učiti sura nego će se odmah ići na ruku, ako je namaz farz, inače treba učiti i suru iza Fatihe.

Pri svršetku namaza će se sjesti kao i na prvom sjedenju, proučiti Tešehhud, Salavate i Dovu, pa će se predati selam riječima: Esselamu alejkum ve rahmetullah/Nek je spas i Bo-žija milost na vas, i to najprije na desnu pa onda na lijevu stranu, imajući na umu one oko nas, kako je to već rečeno.

Salavati glase: Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ‘ala ali Muhammedin kema sallejte ‘ala Ibrahime ve ‘ala ali Ibrahi-me, inneke hamidun medžid.

Dove iza Salavata su najčešće ove: Rabbena atina fid-dun’ja haseneten ve fil-ahireti haseneten, ve kina azaben-nar.


172

Rabbena la tuzig kulubena bade iz hedejtena ve heb lena min ledunke rahmeh, Inneke entel-vehhab/Gospodaru naš, ne daj da nam srca skrenu pošto si ih Ti već uputio Pravim putem, i podi-jeli nam svoju milost. Ti si zaista vrlo darežljiv!

Napomena:

Ruke se dižu samo u ovim slučajevima:

1) kod stupanja u namaz pri početnom tekbiru,

2) pri tekbiru za Kunut-dovu u vitr-namazu,

3) pri posebnim bajramskim tekbirima,

4) pri dovi poslije namaza (znamo kako se tada drže ruke u visini prsa okrenute dlanovima prema nebu), i

5) na izvjesnim mjestima kod obavljanja hadža, kao na Arefatu, Muzdelifi itd.

Sve što se uči u namazu, osim Kur’ana, tj. Fatihe i sure, može se učiti na svom maternjem jeziku, a ne na arapskom. To je mišljenje imama Ebu Hanife, r.a., koje je dobilo pre-vagu, dok po mišljenju Ebu Jusufa i Muhameda, to se ne može učiti na drugim jezicima bez nužde. Ako je krajnja nužda, onda se sve, pa i Fatiha i sura, može učiti na jeziku i klanjača. U tom se slažu sva tri imama. Kao nužda računa se slučaj kad neko ne zna pravilno proučiti to na arapskom jeziku. Muslimanu je farz da nauči iz Kur’ana makar jedan ajet, a vadžib mu je znati Fatihu i makar jednu suru, od-nosno tri kratka ajeta ili jedan duži. Dok to ne nauči, neka se služi prijevodom. Ne mogne li ovo naučiti i pored sve-ga nastojanja, spada s njega ta dužnost (La jukellifullahu nefsen illa vusaha/Bog nikog ne zadužuje osim koliko može


173

podnijeti).

Sura Ihlas glasi: Kul huvellahu ehad. Allahussamed. Lem jelid, ve lem juled. Ve lem jekun lehu kufuven ehad/Reci: „Bog je jedan. Bog je onaj Gospodar kojem se svako u nevolji utječe. Nije nikog rodio niti je rođen. Niko i ništa Mu nije ravno.“

O KLANJANJU U DŽeMATU i O iMAMeTU

Klanjati namaz u džematu (zajednički) mnogo je bolje i sevapnije nego samostalno; to je čak sunneti-muekkede za ljude bez uzura (zapreke) i ne smije se olahko uzimati. Ako neko nije mogao otići u pravi džemat, u džamiju, neka makar s jednom osobom klanja negdje, pa bilo to sa ženom ili djetetom. Tim će postići jedan dio koristi koja dolazi od klanjanja u džematu, iako je sevap veći od većeg džemata.

Imamet (biti imam) vrlo je dobra i pohvalna stvar, a isto tako i mujezinluk (služba mujezina).

Da neko može biti imam zdravim ljudima treba da, po-red toga što je musliman, ispuni sljedeće stvari:

1) Da bude dorastao (punoljetan); dječak ne može biti imam odraslom.

2) Da bude pri pameti (lud i pijan ne mogu biti imami).

3) Da bude muškarac (žena ne može biti imam muškar-cu, a i ženama da budu imam mekruh je).

4) Da zna iz Kur’ana toliko koliko je nužno za obavljanje namaza.

5) Da prilično dobro može izgovarati riječi koje se u na-


174

mazu uče (tepavac i mucavac koji ne mogu izgovarati pravi-mo ili bez ponavljanja riječi ne mogu biti imami).

6) Da mu ne manjka koji namaski šart kao taharet i setri-avret (npr. nag insan ne može biti imam odjevenom).

Da neko može klanjati za imamom, tj. da bude muktedi-ja, treba, osim onih stvari nužnih za imamet, još i sljedeće:

1) Da muktedija pred stupanje u namaz nijjet učini da klanja za tim imamom (pristaje za njim).

2) Da imam nijjet učini imamet ako za njim klanjaju žen-ske osobe, inače ne mora to činiti ako su za njim muškarci. Dakle, ako je muškarac počeo sam da klanja pa mu tokom namaza došao drugi muškarac i pristao za njim da klanja, on će, pošto je u duši pristao na to, početi da uči naglas, ako je to sabah, akšam ili jacija od onoga mjesta dokle je bio došao klanjajući samostalno, ili s početka.

3) Da imam makar svojom petom bude naprijed ispred muktedije (ako bi imam bio nožnim prstima ispred mukte-dije a petom iza njega, ovaj ne bi mogao biti njegov muk-tedija).

4) Da imamov namaz ne bude sporedniji od namaza mu-ktedije (ne može se klanjati farz za čovjekom koji klanja neku nafilu).

5) Da imamov i muktedijin namaz budu isti (ne može se npr. podnevski farz klanjati za čovjekom koji klanja ikindij-ski farz ili čak jučerašnje podne).

6) Da ne bude imam mukim a muktedija musafir ako se


175

klanja ne sadašnji nego prošli namaz i ako je taj namaz od četiri rekata (ako se klanja namaz koji je još u svom vreme-nu ili je baš prošli ali je od dva ili tri rekata (sabah i akšam), onda spomenuto ništa ne smeta.

7) Da ne bude onaj za kim bi htio klanjati mesbuk.

8) Da između muktedije muškarca i imama ne bude red žena.

9) Da su i imam i muktedija na istom mjestu kako bi se moglo reći da se ovaj nalazi u njegovom području. Ako se klanja negdje na polju, pa muktediju od imama rastavlja npr. potok, mala rijeka ili putić, to se uzima kao jedno mje-sto. Ako je velika rijeka kojom lađe plove, ili je to pravi put za vozila, ili je između imama i muktedije neki prostor na kome bi mogla stati dva reda ljudi, onda u ovim slučajevima ne bi ovakav muktedija mogao klanjati za ovim imamom. Ako ga od imama rastavlja zid ili neka druga pregrada a on može pratiti imama jer ga npr. čuje ili vidi, onda ne smeta ta pregrada, inače ne bi mogao klanjati za njim.

Musallija koji je s abdestom može klanjati za nekim ko je s tejemmumom, onaj koji pere noge pri abdestu za onim koji čini mesh po mestvama ili zavoju, koji klanja stojeći za onim koji klanja sjedeći ili za zgurenim, onaj koji klanja gestovima (išaretom) za onim koji isto tako klanja, te koji klanja nafilu za onim koji klanja farz.

Kad se ustanovi da imamov namaz nije valjan, moraju ga i njegove muktedije ponovo klanjati. Imam tada treba da obavijesti svoje muktedije o tome.


176

Opravdan razlog za izostanak od džemata može biti: kiša, veliko blato ili studen kao i pomračina, zatim nesi-gurnost od razbojnika ili nasilnika, starost, bolest, uzetost, sakatost ruke ili noge, zatvor, ponavljanje fikha, ako to nije čest slučaj, spremanje na put, posluga bolesnika, puhanje že-stokog vjetra po noći i pripravljeno jelo za kojim neko žudi.

Ko izostane s razlogom od džemata u kojem bi inače učestvovao da nije bio spriječen, računa mu se sevap kao da je bio u džematu.

Džemat, ako tu nema sposobnog kućnog domaćina, pra-vog imama, ili kakvog uglednijeg i učenijeg čovjeka, uzet će za imama onog čovjeka koji najbolje poznaje namaz i stvari oko namaza. Za njim dolazi onaj koji zna najbolje učiti Kur’an po tedžvidu, pa onda najpobožniji, pa najstariji, zatim najljepše ćudi, najpristaliji, najboljeg roda i, na kraju, najljepšeg glasa. Ovako treba da se radi i kada se bira stal-ni imam za neku džamiju. Ako oba kandidata imaju iste osobine, onda se može odlučiti kockom ili da ljudi odluče većinom glasova kojeg će od te dvojice uzeti. Nije lijepo po-stavljati slabijeg imajući boljeg i sposobnijeg.

Mekruh je postaviti za imama: slijepca, krivovjerca, vjer-skog prijestupnika (fasika), čovjeka kojeg slabije cijene. Ova posljednja dvojica, ako su učeni, u privatnom džematu i s pristankom džematlija mogu imamiti i bez keraheta.

Mekruh je da imam previše odužuje klanjanje namaza jer bi mogao odbiti džemat. Nagim ljudima kao i ženskim osobama mekruh je osnivati džemat. Ako bi ipak osnovali džemat, njihov imam ne bi stupio pred njih, nego bi stao u


177

sredinu safa među njih.

U redove (safove) poredaju se najprije muškarci, zatim djeca, pa iza njih ženske osobe, ako idu u džamiju.

Kada bi imam predao selam prije nego je muktedija pro-učio Ettehijjatu, ovaj će dovršiti učenje pa onda predati se-lam iza imama. Isto tako će postupiti muktedija ako imam ustane na treći rekat a on nije dovršio tešehhud; dovršit će pa onda ustati, a ako i ne bi dovršio i ustao, neće biti grije-šan. Kada imam ustane s rukua ili sedžde prije nego se tri puta isgovori tespih, slobodno se može ustati za imamom. Kada bi imam otišao na treću sedždu ili ustao zabunom, recimo na peti rekat poslije posljednjeg sjedenja, muktedija neće pristati za njim, nego će ostati sjedeći, pa ako imam završi i peti rekat i čak i sedždu učini, neka muktedija sam preda selam. Ako u ovom slučaju imam ne bi izvršio sjede-nje poslije četvrtog rekata nego ustao odmah na peti, muk-tedija neće opet za njim ići nego će pokušati da imama vrati na sjedenje upozorenjem recimo riječima: Subhanellah. Ne vrati li se imam, nego završi peti rekat (ili treći kod sabaha, ili četvrti kod akšama), pa čak i sedždu učini, onda je namaz pokvaren i za imama i za muktedije.


178

OKOLNOSTi KOJe KVARe NAMAZ

Namaz će biti potpuno pokvaren i valja ga ponovo kla-njati u sljedećim slučajevima:

1) Ako se progovori makar samo ijedna riječ nehotice ili u zaboravu. Isto tako će pokvariti namaz na namazu učinje-na dova da tome dade Bog, dž.š., nešto što se može i od ljudi moliti, npr. da zamoli da dobije službu, plati dug, oženi se i sl. Isto tako je i nazvati selam ili ga primiti na namazu pa makar samo rukovanjem, ili onom ko kihne reći: Jerhamu-kellah, ili čuvši radosnu vijest reći: Elhamdulillah, začudivši se čemu reći: Subhanellah i slično, tj. sve što odvraća pažnju klanjača od namaza.

2) Nasmijati se, uzdahnuti, jauknuti, leleknuti i glasno zaplakati, ako to plakanje nije izazvano sjećanjem na Ahiret.

3) Iskašljivati se bez nužde.

4) Štogod pihnuti i pojesti, makar jednu mrvicu, pa to bio i ostatak između zuba ako bude velik kao grašak.

5) Prsa od kible okrenuti.

6) Uopće učiniti nešto što bi gledaocu sa strane dalo po-voda da misli da se ovaj musallija ne nalazi na namazu i da je to velika stvar za namaz (takva velika stvar za namaz bi bila, prema nekim mišljenjima, ako bi se čovjek počešao tri puta uzastopno na jednom ruknu, ili udario dijete ili koga drugog rukom ili štapom).

7) Hotimično pokvariti abdest, pa i nehotice posrednim putem (npr. isteklo nekome vrijeme mesha, spao mu zavoj, po kojem je mesh učinio jer je rana zacijelila itd.) ili tuđim


179

uticajem kao npr. neko ili nešto ga ozlijedi pa mu krv poteče.

8) Nastajanje okolnosti kad možemo izvršiti neki šart namaza koji prije nismo mogli učiniti (npr. ugledati vodu za čovjeka koji je uzeo tejemmum i počeo klanjati, ili dobavlja-nje odjeće za onog ko je počeo nag klanjati).

9) Hotimično selam predati, makar i misleći da je u dru-gom namazu (npr. kod podne-namaza poslije prvog sjede-nja selam preda misleći da klanja sabah, ili džumu, ili da je musafir pa da treba klanjati samo dva rekata). Ako bi selam predao nehotice, u zaboravu, neće namaz biti pokvaren.

10) Naprijed proći odjednom koliko dva safa (dok pre-laženje u prvi saf ispred sebe u cilju popunjavanja safa ne bi pokvarilo namaz makar taj prelaz bio u jedan mah. Ako bi prostor do drugog safa prešao u prekidima, namaz neće biti pokvaren).

11) Nekome drugom, osim svog imama koji se pomeo i zastao, kazivati i otpočinjati mu učenje (ne kvari namaz ako neko imamu kaže i pomogne mu kad se zbuni, ali u tom slu-čaju ne treba žuriti. Najbolje je da se imam sam snađe: ako je proučio dovoljno, neka ide na ruku, ako nije, neka pređe na drugi ajet ili suru).

12) Klanjajući isti namaz za imamom ili kao imam stati uporedo sa ženskom odraslom osobom, od koje ga ne dijeli nikakva pregrada ili zastor niti makar prazan prostor gdje bi mogao stati bar jedan musallija, ako je imam zanijjetio ima-met i ženama i ako joj dotični muškarac nije dao nikakva znaka da se povuče nazad (u ova dva posljednja slučaja će njen namaz biti pokvaren, ako se ona ne bude odmah povu-


180

kla natrag). Isto je tako i kad ona bude stala pred muškarca pa klanjaju isti namaz za jednim imamom, tj. njegov namaz će sada biti pokvaren.

Namaz neće biti pokvaren ako musallija pogleda u kakav natpis, oglas ili slično, pa razumije što je tamo napisano. Isto tako, ako bi pojeo ostatak hrane iza zuba manje veličine od graška, iako i to ne valja, zatim ako ko prođe ispred klanjača baš onuda gdje čini sedždu, ali je to grijeh onom koji prolazi.

NAMASKi MeKRUHi

U namazu je mekruh (pokuđeno): - Hotimično izostaviti jedan njegov sunnet i učiniti ne-

što što ne spada u namaz, što se ne slaže s onim mirom i dostojanstvom s kojim treba da se obavlja namaz.

- Obazirati se, igrati se ili baviti se haljinom, odjećom, tijelom ili nekom stvari na njemu.

- Klečati, turski sjediti bez nevolje.- Prihvatiti selam gestom, rukom ili naklonom. - Bacati pogled u nebesa. - Žmuriti bez valjanog razloga, zijevati, protezati se. - Dovršavati učenje Kur’ana na rukuu, kao i riječi semia-

llahu li men hamideh i tekbire, koji se izgovaraju na prelazu između ruknova, izgovarati tek kad se pređe na drugi rukun.

- Učiniti drugi rekat prilično dužim od prvog (npr. za tri-četiri ajeta).

- Dva puta proučiti jednu istu suru na jednom ili na dva rekata, ako zna koju drugu suru, i to kad se radi o farz-na-


181

mazu, dok se kod nafile može učiti jedna sura na svim reka-tima bez zamjerke.

- Hotimično proučiti na drugom rekatu suru koja je bila pred surom koja je proučena na prvom rekatu.

- Preskočiti na dva uzastopna rekata jednu suru, (npr. na prvom rekatu učiti Ereejtellezi a na drugom Kul ja ejjuhel-kafirune, preskočivši sam Inna eatajna – to je mekruh, ako je učinjeno hotimično.

- Klanjati golih ramena i pleća ako možemo obući ko-šulju ili što slično, zatim ogrnut nekom odjećom klanjati, ili zamotan u nešto tako da nema kuda da se ruke izvade.

- Klanjati u prostim i zamazanim haljinama imajući bo-lje na raspolaganju.

- Klanjati u stanju kad insana muči prirodna nužda, ve-lika ili mala, ili vjetar čuvati klanjajući. Sve ovo je mekruh osim ako se zbog kratkoće vremena bojimo da će proći vri-jeme dotičnog namaza, ili da nećemo stići u džemat (ako bismo došli u samom namazu u takvu nezgodnu situaciju, lijepo je i čak je mendub prekinuti namaz).

- Klanjati kad je jelo postavljeno a čovjek gladan, kao i kod svega drugog što bi čovjeka moglo zaokupiti da se ne može potpuno posvetiti namazu i smjerno ga vršiti (s hušu-om).

- Klanjati iza safa u kom ima praznine. - Klanjati u odijelu sa slikama živih bića kao i u prostori-

jama s takvim slikama osim ako su slike malehne, odrezanih glava ili su na podu, ali ne na mjestu gdje se sedžda čini.

- Zatim prema vatri klanjati, na putu kuda svijet prolazi, na nečistim mjestima, u blizini nečisti, u groblju, na tuđem


182

zemljištu bez odobrenja vlasnika, ako klanjamo na polju ne usadivši kakav štap preda se a nadamo se da bi mogao kogod tuda proći.

ŠTA NiJe MeKRUH U NAMAZU

Iz spomenutog bi se moglo lahko razumjeti šta nije me-kruh, ali ipak ćemo spomeunti neke slučajeve. Nije mekruh:

- Klanjati s pripasanom sabljom ili nečim drugim ako ne smeta pri klanjanju.

- Klanjajući okrenuti se prema Mushafu, svijeći, sablji, lampi ili čovjeku koji je leđima okrenut klanjaču, a koji raz-govara.

- Klanjati na prostirci sa slikama, pa makar i živih bića, ako ne činimo sedždu na njima direktno.

- Nije mekruh u namazu ubiti zmiju, škorpiju, zelemba-ća, krpelja, osu, buhu, uš ili komarca i mrava ako uznemirava klanjača. Ako ne uznemiruju, onda je mekruh (osim ono prvo dvoje, koje se može ubiti udarivši ih i nekoliko puta, pa čak i pkrenuvši se od kible. Neki ni ovo ne dozvoljavaju: i misle da to kvari namaz).

- Klanjajući se može i odijelo malo rastresti da se lakše obavi ruku i sedžda, zaštititi ga da se ne zamaže, otresti s čela zemlju ili drugo što se za njega prilijepilo ako ga to uznemiruje; inače ne valja to činiti do svršetka namaza.

- Pogledati preko oka na stranu ne zakrećući glavu, a bo-lje je i to ne činiti.


183

O ViTR-NAMAZU

Vitr-namaz je vadžib. Sastoji se od tri rekata i jednog se-lama. Na svakom će se rekatu učiti Fatiha i sura. Nakon dva rekata, prvo se obavi sjedenje i prouči samo Ettehijjatu, na trećem rekatu uči se Bismila, Fatiha i sura, a zatim se dignu ruke, donese tekbir i prouči se Kunut-dova koja se samo na ovom mjestu uči.

Kunut znači: dova, i nju je vadžib na spomenutom vitr-namazu proučiti, ali ne u smislu želja i molbi kakve se mogu upućivati ljudima i kakve bi namaz pokvarile, nego poput uobičajenih kunut-dova.

Ko ne zna lijepo koju od spomenutih dova, neka rekne tri puta: Allahummagfirli, ili jednom: Rabbena atina fiddunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azaben-nar, ili tri puta: Ja Rabbi.

Kad musallija zaboravi Kunut-dovu, pa je se sjeti na ru-kuu ili pošto se s rukua digne, neće je ni učiti, nego će sehvi-sedždu učiniti. Ako bi je ipak proučio pošto se digao s ru-kua, ne bi trebao ponavljati ruku, ali bi sehvi-sedždu morao opet učiniti, jer Kunut nije proučen na svom mjestu.

Vitr se klanja u džematu samo uz ramazan. Pored ima-ma, i džematlije će učiti Kunut. Ako bi imam otišao na ruku prije nego bi muktedija završio Kunut, ili se boji da će ga mašiti ruku s imamom ako bude dovršavao Kunut, slijedit će imama na rukuu, makar i ne završio. Ako bi imam zabo-ravio Kunut, muktedija će ga učiti ako vidi da će se imamu moći makar malo pridružiti na rukuu, inače neće ni on uči-ti Kunut. Kad bi ko stigao imama na rukuu trećeg rekata,


184

uzima se kao da ga je stigao i na Kunut, pa ga neće učiti naklanjavajući prošle rekate. Tim prije neće učiti Kunut pri tome ako je prispio i na Kunut na trećem rekatu i s imamom ga već učio.

O NAFiLAMA

Nafila znači: onaj ibadet koji nije dužnost činiti, a mi ga činimo. Pod nafilom, u širem smislu, razumijemo i sunnete kao što ćemo ih ovdje uzeti.

Sunnete dijelimo u dvije vrste: sunnete-mendube i sunnete-muekkede (pritvrđeni).

Nafile, odnosno sunneti prije farza imaju za cilj da pri-preme musalliju za farz, a oni koji se klanjaju poslije farza da poprave i dopune eventualne manjkavosti kod farza koje se često dogode.

Sunneti-muekkede je klanjati po dva rekata prije sa-bahskog, poslije podnevskog, akšamskog i jacijskog farza, a po četiri rekata prije podnevskog te prije i poslije džuman-skog farza i to s jednim selamom.

Sunneti-mendubi ili gajri-muekkede su četiri rekata prije jacijskog i ikindijskog, i šest rekata poslije akšamskog farza.

Kod sunneti muekkede-namaza, koji su od četiri rekata, na prvom sjedenju će se učiti samo Ettehijjatu, a na trećem se neće učiti Subhaneke, dok kod namaza sunneti-mendubi učit će se na trećem rekatu Subhaneke i Euza, a na prvom sjedenju i Salavat i Dove.

Kod dnevnih nafila mekruh je klanjati s jednim selamom


185

više od četiri rekata, a kod noćnih više od osam. I kod jednih i kod drugih je najbolje klanjati četiri rekata s jednim sela-mom, po Ebu Hanifi, r.a., a po Ebu Jusufu i Muhamedu, kod noćnih po dva rekata.

Noćna nafila ima veću vrijednost od dnevne.

Dugo stajati na namazu i učiti Kur’an a manje rekata klanjati bolje je nego obratno.

O DRUGiM NAFiLAMA

Sunneti-mendub je klanjati dva rekata pošto se uđe u džamiju, a prije nego se sjedne, a u počast džamiji, ako nije slučajno u vrijeme kada je mekruh klanjati. Takav namaz se zove tehijjetul-mesdžid (poštovanje džamije). Ako će dotični klanjati u toj džamiji farz ili koji drugi namaz, onda ne treba klanjati ta dva rekata.

Mendub je klanjati dva rekata kad god se uzme abdest, i to odmah.

Mendub su: salatud-duha, salatul-lejl, salatu-istihare i salatul-hadže.

Salatud-duha je namaz koji se klanja u vremenu otkad sunce odskoči za jedno koplje ili dvoje pa do prije podneva (zevala), a klanja se od četiri do dvanaest rekata.

Salatul-lejl je noćni namaz koji se klanja pri kraju noći i obično broji najmanje osam rekata.

Salatu-istihare je namaz koji se klanja kad se štogod za-misli učiniti pa se lahko ne može odlučiti da li da se to učini. Taj namaz se sastoji od dva rekata, a poslije toga se uči ova dova koja se ponavlja do sedam puta:


186

ALLAHUMME IHNI ESTEHIRUKE BI-ILMIKE VE ESTAKDIRUKE BIKUDRETIKE, VE ESELUKE MIN FADLIKEL-AZIMI, FE INNEKE TAKDIRU VE LA AKDIRU, VE TA’LEMU VE LA A’LEMU, VE ENTE ALLAMUL-GUJUB. ALLAHUMME IN KUN-TE TEALEMU ENNE HAZEL-EMRE HAJRUN LI FI DINI VE DUNJAJE VE MEAŠI VE AKIBETI EMRI VE ADŽILUHU, VE ADŽILUHU FAKDIR-HU LI VE JESSIRHU LI, SUMME BARIK LI FIHI. VE IN KUNTE TEALEMU ENNE HAZEL-EMRE ŠERRUN LI FI DINI, VE DUNJAJE VE MEAŠI, VE AKIBETI EMRI, VE ADŽILUHU, FESRIFHU ANNI VESRIFNI ANHU VAKDIR LIJEL-HAJRE HAJSU KANE, SUMME ERDINI BIHI.

Bože, tražim od Tebe izbor Tvojim znanjem i tražim pomoć od Tvoje moći, molim nešto od Tvoje velike dobrote, jer Ti (sve) možeš a ja ne mogu, Ti (sve) znaš, a ja ne znam, Ti si Onaj Koji odlično poznaješ sve skrivene (tajanstvene) stvari. Bože, ako je, prema Tvom znanju, ova stvar dobra za mene u pogledu moje vjere, dunjaluka, života, moje sadašnjosti i budućnosti, Ti mi je odredi i olakšaj mi je, te mi je učini sretnom. Ako je, prema Tvom znanju, ova stvar za mene loša u pogledu moje vjere, dunjaluka, života, moje sadašnjosti i budućnosti, otkloni je od mene, odvrati mene od nje i odredi za mene dobro gdje god to bude i zadovolji me tim.

Mendub je provesti u ibadetu (klanjanju i učenju) po-sljednjih deset noći ramazana, zatim noći uoči jednog i drugog Bajrama, prvih deset noći zilhidžeta. No, mekruh bi bilo sastajati se u džamijama da se spomenute noći slave ibadetom.


187

TeRAViH (TeRAViJA)

Teravih je sunnet i muškarcu i ženi. Klanjati je u džematu je sunneti-kifaje.

Vrijeme teravije je odmah poslije jacije, a može se kla-njati i prije i poslije vitra. Ovo posljednje je bolje. Ovaj na-maz ima dvadeset rekata i deset selama, dakle na svaka dva rekata predat će se selam. Mustehab je poslije svaka četiri rekata napraviti kratki odmor koliko bi se moglo klanjati četiri rekata. Za to vrijeme može se učiti Kur´an, salavati, tesbih činiti ili šutjeti. Na svakom sjedenju će se učiti Sala-vati i Dove, a na svakom prvom i trećem rekatu Subhaneke i Euza.

Pošto je u svakom namazu vadžib uz Fatihu proučiti či-tavo sure ili tri kratka ajeta (npr. Summe nazare, summe abese ve besare, summe edbere vestekbere), ili jedan ajet dug koliko tri kratka, te ni u teraviji ne valja učiti manje nego što je vadžib.

Ako nam prođe teravija, ne moramo je naklanjavati.

O PRiSPiJeVANJU NA FARZ

Kad čovjek počne zasebno klanjati neki farz, pa se u tom trenutku kod njega obrazuje džemat, on će prekinuti svoj namaz i pristupit će džematu, ako ne bude sedždu od pr-vog rekata učinio, ili ako je bude i učinio ali je to namaz od dva ili tri rekata. Ako je sedždu učinio u namazu od četiri rekata, onda će klanjati sam još jedan rekat, pa će predati na dva rekata selam i to će mu se računati u nafilu, a on će prići


188

i za imamom klanjati dotični namaz. Ako bude klanjao tri rekata kada se uspostavio džemat, završit će samostalno svoj farz, pa će, ako hoće, pristupiti džematu i s njim klanjati na-maz koji će mu se računati kao nafila. Ovo može učiniti ako taj namaz nije ikindija, inače ne. Ako bi samo ustao na treći rekat, odnosno ne bude još učinio sedždu za taj rekat kad se džemat uspostavio, prekinut će namaz na nogama jednim selamom pa će pristupiti džematu.

Ko započne klanjati sunnet džume i pritom imam iziđe na minber, ili klanja podnevski sunnet a džemat započne klanjati farz, najbolje je da se prekine sunnet na dva rekata, stupi u džemat, i nakon obavljenog farza da naklanja cijeli sunnet. No ne mora prekidati započeti sunnet, može ga za-vršiti pa onda pristupiti džematu, odnosno slušanju hutbe.

Ko dođe u džamiju i zatekne imama da klanja farz, od-mah će i on stupiti u džemat ne klanjajući sunnete osim kod sabah-namaza, gdje će klanjati sunnete najprije, ako je sigu-ran da će imama stići makar na Ettehijjatu, a ako ni to ne može, onda će sunnet ostaviti i neće ga ni naklanjati. Pod-nevski sunnet u tom slučaju će naklanjati poslije farza prije ili iza posljednjeg sunneta. Od svih sunneta se naklanjava nakon što istekne namasko vrijeme jedino sabahski sunnet, ali i on samo onda kada i farz iziđe iz vremena, i naklanjava se istog jutra do podneva. Ko prispije makar samo na jedan rekat u džematu, pa makar i na tešehhud, iako se pravnički ne može uzeti da je klanjao u džematu, ipak je taj njegov namaz postigao vrijednost (fadilet) džemata.

Prije farza se može klanjati nafila-sunnet i drugo, ako je


189

čovjek siguran da mu vrijeme neće izmaći, inače će klanjati najprije farz.

Ko zatekne imama na rukuu, pa učini tekbir i stane dok imam ne digne glavu s rukua, ili nije nikako stajao nego odmah otišao na ruku ali nije imama stigao, nije prispio na taj rekat.

Mekruh je izići iz džamije u kojoj je proučen ezan a ne klanjati u njoj, osim ako je dotični mujezin ili imam u dru-goj džamiji pa treba tamo preći.

NAKLANJAVANJe PROŠLiH NAMAZA

Prošli se namaz zove faite, onaj koji je još u svom vreme-nu vaktijje, a naklanjavanje kada.

Pri naklanjavanju treba paziti na red među faitom i vaktijjom kao i među samim faitama, pa po redu klanjati najprije ono što je dolazilo i prolazilo. Taj red pri klanjanju prošlih namaza zove se tertib. Na taj tertib ne treba paziti: 1) pri kraju mustehab vremena, 2) pri zaboravu, 3) pri na-gomilanim faitima.

1) Kad pravo vrijeme (mustehab a ne mekruh) jednog namaza bude na izmaku, te se on kao vaktijja ne bi mogao u tom vremenu obaviti ako bi se pazeći na tertib najprije klanjale faite, onda će se, ne pazeći na tertib, klanjati najprije vaktijja-namaz.

2) Ako neko, zaboravivši da ima faitu, klanja vaktijju pa se kasnije sjeti, namaz mu je valjan, ne mora ga ponavljati. Tertib je, dakle, i tu spao.


190

3) Kad se nekome nagomila faita pa ih bude šest ili više (ne računajući vitr, iako se i on mora uzimati u tertib), onda se uzima da su se faite nagomilale i ne mora se više paziti na tertib, iako je bolje.

Kao primjer za tertib donosimo ovo:

Neko hoće da klanja ikindiju, a nije još klanjao podne. Treba najprije klanjati podne pa onda ikindiju. Ako bi kla-njao ikindiju pa podne, ikindija mu ne bi valjala. Ili čovjek nije jedan dan ništa klanjao, pa naklanjava skupa. Treba naj-prije da naklanja sabah, pa podne, pa ikindiju, pa akšam i jaciju. Ako bi ih ispremetao, namazi mu ne bi valjali.

Pošto je, osim u spomenuta tri slučaja, dužnost paziti na tertib, pa kad bi neko klanjao vaktijju-namaz sjećajući se faite, vaktijja-namaz bio bi mu pokvaren kao farz i promet-nuo bi se u nafilu, ali uvjetno, kao u slučaju kada bi faitu naklanjao prije nego što prođe pet sljedećih vaktijja. Ako bi pak poslije toga, tj. nakon što prođe pet sljedećih vaktijja, naklanjao faitu, spomenute vaktijje bi mu postale valjane. Npr. neko klanja podne sjećajući se da mu je toga jutra pro-šao sabah. To podne mu je pokvareno ako sabah naklanja prije nego istekne vrijeme sutrašnjeg podneva. Pokvareni bi mu bili i ikindija, akšam, jacija i sabah pa i podne ako bi onu faitu, dakle sabah, naklanjao prije nego iziđe vrijeme ovog podneva. Ako bi kasnije sabah naklanjao, svi spomenuti na-mazi bili bi mu valjani.

, čim učini sve, pa i posljednju faitu, opet prima na sebe obavezu tertiba.

Kad se naklanjavaju faite, treba ih, prema mišljenju nekih


191

islamskih učenjaka, lijepo u svijesti označiti, koja je npr. to jacija, podne itd. koje hoće da naklanja. Ako to ne može tač-no da se sjeti, onda neka zamisli prvi ili posljednji izvjesni namaz, npr. podne da naklanjava, a koji mu je prošao. Tako se isto postupa i kad hoće post da naposti za prošle dane.

O SeHVi-SeDŽDi

Sehvi-sedžda je sedžda koju treba učiniti zbog propusta u namazu koji je nastao usljed zaborava. Ona se sastoji u tome da se nakon predatog selama učine dvije sedžde, kao i obič-no, pa se sjedne, prouči Tešehhud, Salavat i Dove i preda se-lam. Ona se čini kada čovjek nehotice izostavi koji namaski vadžib ili učini nehotice nešto drukčije nego što je vadžib da se učini, npr. izostavi se prvo sjedenje, sura ili Fatiha, ili se prouči najprije sura pa onda Fatiha itd.

Ko hotimično učini nešto drukčije nego što je vadžib, čini grijeh i dužan je namaz ponoviti. Ne čini se sehvi-sed-žda za koji izostavljeni namaski sunnet kao ni za farz. U ovom drugom slučaju treba namaz ponoviti, iako je taj na-maski farz izostavljen nehotice.

Sehvi-sedžda bi se mogla učiniti i prije selama na po-sljednjem sjedenju, ali je to mekruh. Sunnet je učiniti je po-slije selama, i to samo jednog, onog na desnu stranu, osobito ako se radi o imamu.

I kad se više vadžiba izostavi, treba samo jedna sehvi-sedžda. Zbog imamovog zaborava (sehva) i muktedija, pa i mesbuk, moraju sehvi-sedždu učiniti. Muktedija neće činiti sehvi-sedždu zbog vlastitog zaborava, mesbuk će učiniti do-


192

klanjavajući, a lahik također neće.Kad je za imamom veliki džemat, kao na džumi i baj-

ram-namazu, imam neće činiti sehvi-sedždu. Ko bi zaboravio sjesti na prvom sjedenju farza vratit će se

natrag ako se nije već lijepo ispravio. Muktedija i onaj koji klanja nafilu u svakom slučaju će se vratiti natrag. Sehvi-sedždu će učiniti ako se bude uspravio toliko da je bliži ki-jamu nego sjedenju.

Ko bi zaboravio sjesti na drugom sjedenju vratit će se natrag sve dok nije sedždu učinio, pa će onda učiniti sehvi-sedždu. Ako je i sedždu toga suvišnog rekata učinio, taj mu namaz prelazi u nafilu, a on je dužan da iznova klanja farz. Ako hoće, može u slučaju kad mu prelazi namaz u nafilu, da doda još jedan rekat, pa da mu to bude nafila, te da mu mje-sto tri bude četiri (kod sabaha) ili šest mjesto pet (recimo kod podneva). Tada ne bi trebalo činiti sehvi-sedždu.

Ako bi ko sjedio na posljednjem sjedenju i zaboravivši ustao da još klanja, on će se vratiti i selam će predati bez ponavljanja tešehhuda. Kad bi i stojeći predao selam, to bi moglo važiti, ali je sunnet selam predati sjedeći. Ako bi i sedždu učinio za suvišni rekat, farz će opet biti uredu, ali je mustehab dodati tome rekatu još jedan, pa će mu se računati da je uz farz klanjao i dva rekata nafile, a na kraju njih će učiniti sehvi-sedždu. Ko sehvi-sedždu učini pri završetku dva rekata od nafile neće na njih nastavljati druga dva reka-ta. Ako bi to učinio, neka opet učini sehvi-sedždu.

I za vrijeme obavljanja sehvi-sedžde tome čovjeku mogu drugi pristupiti u džemat i biti mu muktedije.

Pošto i selam preda, pa makar bio odlučio da ne čini sed-ždu, ipak je može odnosno treba učiniti sve dok se ne bi


193

okrenuo od kible ili progovorio. Musallija koji klanja farz od tri ili četiri rekata pa, držeći

da je sve ispravno, preda selam i sazna da je klanjao samo dva rekata, dovršit će namaz i sehvi-sedždu učiniti. Ako ne bi predao selam, ali se dugo mislio, koliko bi jedan nama-ski rukn obavio, treba učiniti sehvi-sedždu, a ako je od toga kraće, ne treba.

DVOUMLJeNJe U NAMAZU

Ako bi u namazu nastupila sumnja o tome da li je čovjek klanjao recimo tri ili četiri rekata, ako mu se to dogodilo prvi put u životu ili mu se rijetko događa, ponovit će taj namaz, inače će postupiti kako mu mišljenje pretegne. Ne pretegne li mu nikakvo mišljenje, tj. ne mogne li se odlučiti, uzet će za podlogu nastavljanja ono što mu je sigurno poznato. Ako npr. nije siguran da li je klanjao tri ili četiri rekata, uzet će da je klanjao tri, jer sigurno zna da je toliko klanjao. Sjest će poslije svakog rekata za koji bi mogao pomisliti da mu je posljednji.

Dvoumljenju koje bi nastalo poslije namaza ne treba pri-davati nikakvu pažnju, osim ako bi insan bio načisto sa tim da je nešto izostavio, nastojat će da to popravi ako može.

O KLANJANJU bOLeSNiKA

Bolesnik koji nikako ne može klanjati stojeći, ili može ali s velikim bolom, ili se boji da će mu se bolest pogoršati ako ustaje, klanjat će sjedeći obavljajući tada ruku i sedždu, a sjest će onako kako mu bude zgodno. Stajat će koliko može


194

i učiti, a onda će sjesti i tako dovršiti učenje. Ako ne može obavljati ni ruku ni sedždu, klanjat će sjedeći i njih će izvršiti manjim ili većim sagibanjem glave. Ako ne bi ovako učinio, namaz mu ne bi vrijedio. Ne treba ništa podizati prema glavi da bi se na tom sedžda učinila, ali kad bi neko podmetnuo nešto što bi bilo niže od onog njegovog znaka za ruku, na-maz bi mu vrijedio, inače ne.

Ako bolesnik ne može ni sjediti, onda će klanjati ležeći, i to na leđima ili na strani, ali je bolje na leđima, ako može. Metnut će pod glavu jastuk, okrenuvši lice prema kibli, a ne prema nebu. Dobro bi bilo i noge do koljena uspraviti da mu tabani ne budu prema kibli, ako može.

Ne mogne li bolesnik ni znakovima glavom kad leži kla-njati, i to potraje više od 24 sata, onda s njega spada dužnost klanjanja i ne treba ni naklanjavati namaze prošle u takvom stanju. Ne treba klanjati dajući znakove očima, obrvama i srcem.

Ako bi bolesnik mogao stajati, ali se ne može pregibati za ruku i sedždu, klanjat će sjedeći i išaretom. To je bolje nego da znakove daje (čini išaret) stojeći. Ko ne može sedždu či-niti, ne mora činiti ni ruku, makar ga i mogao obaviti.

Ko započne namaz stojeći lijepo, pa mu najednom pozli i ne mogne više stajati, dovršit će namaz onako kako može, makar išaretom. Ko započne namaz sjedeći s rukuom i sed-ždama, pa mu pritom nestane smetnje za stajanje, dovršit će namaz stojeći. Ako ga je pak bio počeo išaretom pa mu doš-la snaga i mogao bi klanjati normalno, treba namaz iznova klanjati.


195

Namaze koji prođu nekome u nesvjesnom stanju ili u lu-dosti treba naklanjati ako je to stanje manje od dvadeset i četiri sahata, inače ne.

SeDŽDei-TiLAVeT

Sedždei-tilavet je sedžda koja se učini kad se prouči određeni ajet iz Kur’ana. Takvih je ajeta u Kur’anu četrna-est i kod svakog je sa strane naznačeno da je tu sedžda. Ti se ajeti nalaze u ovim surama: 1) El-E’araf, 2) Er-R’ad, 3) En-Nahl, 4) El-Isra, 5) Merjem, 6) El-Hadž, 7) El-Furkan, 8) En-Neml, 9) Es-Sedžde, 10) Sad, 11) Fussilet, 12) En-Nedžm, 13) Inšikak i 14) El-Alek.

Sedždei-tilavet treba da učini i onaj koji prouči dotični ajet i onaj koji ga čuje kako ga drugi uči. Ona je vadžib i tre-ba je po mogućnosti odmah učiniti, iako se može odgoditi, ali je to mekruh-tenzihen. To je u slučaju ako nije bila vad-žib u namazu, inače je treba odmah učiniti. Ona se sastoji iz jedne obične sedžde. Kad se pođe na sedždu i kad se ustaje s nje, donese se tekbir (kaže se Allahu ekber) i to je sunnet. Ne dižu se ruke, nema tešehhuda, ni selama. Kad se htjedne sedžda učiniti, mendub je ustati pa otići na sedždu.

Ko čuje drugoga da prouči ajet sedžde, pa makar i u pri-jevodu, dužan je da učini sedždu, pa makar i da nije imao namjere da sluša. Od toga se izuzima žena u hajzu ili nifasu, te imam i muktedija kad čuju od muktedije. Ako čuju od drugoga, treba sedždu da učine, ali po svršetku namaza (ako bi je učinili u namazu, ne bi se odužili, ali ne bi ni namaz pokvarili).


196

Ko bi čuo spomenuti ajet recimo od papagaja, od odjeka ili s gramofona, ne bi trebao činiti sedždu, a ako bi čuo to iz usta lude osobe ili čovjeka u snu, sporno je među ulemom da li tada treba učiniti sedždu ili ne.

Kad se u namazu prouči ajet sedžde, treba odmah učiniti sedždu, ne može se odgoditi, jer se ne može kada učiniti. No tu sedždu može nadomijestiti redovna namaska sedžda, pa i ruku, ako je dotični namjeravao da se tim rukuom ujedno oduži i za sedždei-tilavet i ako je odmah po proučenom aje-tu išao na ruku, ili bar da nije učio iza njega više od dva do tri ajeta.

Kad bi čuo ajet sedžde od imama za kojim nije pristao, ili jeste ali na drugom rekatu, trebao bi sedždu učiniti izvan namaza. Ako bi za imamom pristao na istom rekatu, i imam sedždu učinio nakon njegovog pristajanja, i on bi s njim sedždu učinio. Ako bi, pak, imam prije njegovog pristajanja sedždu učinio, on nije dužan da je više čini; uzima se da je stigao imama na sedždi.

Ko bi proučio ajet sedžde izvan namaza i sedždu uči-nio, pa isti ajet proučio ali u namazu, trebalo bi opet sedždu učiniti. Ako je nije prije učinio, ova bi mu, što je učini, u namazu mogla vrijediti i za onu prijašnju. Isto tako, jedna sedžda vrijedi i onom koji jedan ajet više puta na jednom mjestu prouči (makar i nakon učinjene sedžde). Proučiti je-dan isti ajet na dva mjesta, pa i u jednoj sobi iz koje je bio izišao nakon što je ajet bio prvi put proučio, to zahtijeva da se učine dvije sedžde.

I slušalac mora dvije sedžde učiniti ako jedan isti ajet čuje na dva mjesta, makar onaj koji je učio nije mijenjao svoje mjesta. U protivnom dovoljna mu je jedna sedžda.


197

Mekruh je proučiti sure a izostaviti ajet gdje treba sedždu činiti, a sam taj ajet proučiti nije mekruh, iako je u tom slu-čaju bolje proučiti bar još jedan ajet uz njega.

Kada čovjek prouči ajet sedžde i hoće da učini sedždu, neka je odmah i slušaoci s njim zajedno učine, ali onaj ne mora stati pred njih kao imam, niti slušaoci moraju formi-rati safove, nego će sedždu učiniti gdje se ko našao. Ipak je mendub da oni ne dižu glavu sa sedžde prije onog ko je učio. Isto tako je mendub ajet sedždu u sebi (tiho) proučiti ako prisutni nisu spremni za sedždu.

O MUSAFiRU i NJeGOVOM KLANJANJU

Osoba koja je na putu zove se musafir, a ona koja je kod svoje kuće ili je na strani ali se misli tu zadržati najmanje petnaest dana zove se mukim.

Musafir ima nekih pogodnosti u pogledu vjerskih propi-sa kao: skraćivanje farz-namaza od četiri rekata na dva re-kata, ne mora postiti uz ramazan, mesh po mestvama može činiti tri dana i tri noći itd.

Spomenute pogodnosti ima samo onaj musafir koji je naumio prevaliti put od najmanje osamnaest sati srednjeg pješačkog hoda, a koji je samostalan i nezavisan u donošenju odluka, ili ako mu je pretpostavljeni naredio da prevali toliki put. Kao nesamostalni insan u donošenju odluka računa-ju se: žena s mužem, vojnik sa svojim starješinom, sluga sa svojim gospodarom, učenik sa svojim nastavnikom itd, te njihove nakane nemaju odlučujuće važnosti pred odlukama njihovih pretpostavljenih.

Skraćivanje namaza je ne samo pogodnost nego i duž-


198

nost za musafira, i mekruh mu je klanjati pun farz-namaz. Naravno, skraćuju se samo farzovi od četiri rekata, a od tri i dva ne.

Ako je musafir negdje odsjeo i slobodan je, pa i na kraće vrijeme, može klanjati sunnete, inače će ih sasvim izostaviti.

Skraćivanje namaza musafir počinje vršiti čim se udalji od svog grada s predgrađem i to čini sve dok se ne vrati u svoje mjesto ili dok u jednom mjestu ne naumi ostati naj-manje petnaest dana. Ako naumi ostati manje od petnaest dana, ili više, ali u dva različita mjesta, ili ne naumi ostati duže vremena u jednom mjestu, pa čak i nekoliko mjeseci ili godina, stalno će skraćivati namaz.

Ko se nastani za stalno u jednom mjestu, kad putujući dođe u svoj stari zavičaj, on će ipak skraćivati namaz, osim ako bi i tu imao svoju porodicu, pored one koju je u novom mjestu osnovao.

Musafir može klanjati za imamom mukimom ako kla-nja namaz dotičnog vremena. On će u ovom slučaju klanjati cijeli namaz s imamom, a ne skraćen. Musafir može biti i imam mukimima makar se klanjao bilo koji namaz (toga vremena ili prošlog), ali će on namaz skratiti, a džemat sam klanjati ostatak namaza, pri čemu na ta dva rekata neće ništa učiti, baš kao da i dalje klanjaju za imamom. Musafir imam treba da prethodno obavijesti džemat o tome da je on mu-safir te da će predati selam na dva rekata i da će oni nastaviti sami i dovršiti namaz.

Na putu prošli namazi naklanjat će se kao skraćeni, a koji nisu na putu prošli naklanjat će se kao potpuni.


199

SALATUL-DŽUMUATi (DŽUMA-NAMAZ)

Džuma-namaz je farzi-ajn, pretežniji od podneva – za osobu koja je:

1) muškarac,

2) slobodna,

3) mukim u gradu ili predgrađu,

4) zdrava,

5) sigurna od napada,

6) s očinjim vidom,

7) sposobna hodati.

Prema tome, džumu nisu dužni klanjati: žena, rob ili za-robljenik, musafir, seljak, bolesnik, iznureni starac, čovjek koji se boji napada kakvog siledžije ili zatvora, slijepac, be-zuvjetno (a po Ebu Jusufu i Muhamedu, ako nema vodi-ča) kao i onaj ko je oronuo pa ne može stajati. Može se od džume izostati i pri velikoj kiši, velikom blatu, velikoj zimi, mećavi i sl.

Za valjanost džume potrebno je:

1) da se obavlja u većim mjestima, najmanje u tolikim koja imaju toliko odraslih muškaraca da ne bi svi mogli stati u jednu džamiju u dotičnom mjestu;

2) da je obavlja vladar ili od njega ovlašćena osoba;

3) da se obavi u podnevskom vremenu, tj. ni prije ni po-slije njega;

4) da se obavi hutba na kojem bilo jeziku i to prije nama-


200

za i da joj makar neko prisustvuje;

5) da je slobodan pristup svakom;

6) da se obavi u džematu koji se sastoji od najmanje tro-jice ljudi, osim imama, makar oni bili recimo musafiri ili bolesnici. Ako bi džemat sačinjavali žene ili djeca, džuma ne bi vrijedila.

Džemat kod džume ne mora trajati sve do kraja namaza, nego samo do druge sedžde od prvog rekata. Prema tome, imam bi mogao sam dovršiti namaz kada bi mu se slučaj-no razišao džemat poslije prve sedžde. Ako bi to bilo prije toga, morao bi dovršiti namaz ne kao džumu nego kao obič-ni podnevski namaz. Kao imami džumu mogu obaviti i oni koji je nisu dužni klanjati, kao musafiri, bolesnici itd.

Hutba se, prema Ebu Hanifi, može sastojati samo iz jed-ne kratke rečenice npr. kao što su: Subhanallah, El-Hamdu lillahi, La ilahe illellah, koje dakle sadržavaju spomen Božiji, ali je mekruh ograničavati se samo na ovoliko.

Sunnet je pri hutbi:

1) da hatib bude s taharetom,

2) odjeven (s pokrivenim stidnim mjestima),

3) da sjedne malo na minberu prije početka hutbe,

4) da se pred hutbu prouči ezan a ikamet iza hutbe,

5) da imam stojeći obavi hutbu,

6) da se okrene prisutnim ljudima,

7) da hutbu započne zahvalom i pohvalom Allahu,

Documents

SVEOBUHVATNO PROUCAVANJE 3. dio