Šume - bogatstvo koje nestaje

Šume - bogatstvo koje nestaje 2011

SADRŽAJ

Sadržaj 1

1. Uvod 2

1.1 Raspoređenost šuma 3

1.2 Korisnost šuma 5

1.2.1 Ekološki odnosi u šumi – povezanost biljaka i životinja 6

1.2.2 Bogatstvo prašuma 8

1.3 Povijest zaštite šuma 10

1.3.1 Izmjeren sve brži rast šuma 11

1.3.2 Zeleni pojas dr. Wangari Maathai 12

1.4 Uništavanje šuma 14

1.4.1 Usporenije uništavanje šuma (istraživanje FAO-a iz 2010.) 15

1.4.2 Wi-Fi uništava stabla 16

1.4.3 Štete na šumski pokrov od životinjskih vrsta 16

1.5 2011 godina – međunarodna godina šuma 18

1.6 Šume u Republici Hrvatskoj 22

2. Zaključak 23

Literatura 24

Hrvoje Kovačićek S t r a n a | 1


1. Uvod

Velike površine zemljišta prekrivene su raznolikom vegetacijom, među kojom se svojim

značenjem ističe šuma. Šuma je životna zajednica, i to zajednica organizama različitih vrsta

biljaka, životinja i mikroorganizama. Od biljaka su zastupljeni gotovo svi životni oblici, od

ogromnih stabala, sve do mikroskopski sitnih gljivica i bakterija u tlu. U toj zajednici

prevladavaju drvenaste biljke. Šuma je po oblicima vegetacije i vrstama bilja

najveličanstvenija tvorevina prirode. Ona je rezultat dugog razvoja vegetacije u prošlosti

Zemlje. U šumi su se zadržali samo oni elementi koji su se mogli međusobno prilagoditi.

Šume se razvijaju na gotovo svim tipovima kopnenih staništa svih kontinenata. Ove biljne

zajednice pokrivaju oko 9,4%

Zemljine površine (ili oko 25%

ukupne kontinentalne površine).

Prije 10 000 godina kada su se

ljudi intenzivno počeli baviti

poljodjelstvom, šume su

pokrivale više od 50% od ukupne

površine. Čovjek je radi

izgradnje prometnica i naselja, te

zbog industrijske potrebe počeo

krčiti šume što je utjecalo na

njihovo smanjenje. Čovjek je u

prošlosti uglavnom uništavao šume umjesto da je podupirao njihov razvoj. Ukupna površina

šuma i dalje pada, a gubitak šuma je nezamisliv. No, čovjek ih počinje sve razumnije i planski

iskorištavati, a da ih pri tome ne uništi. Kineska Vlada potiče sadnju drveća, a u prosjeku

godišnje zasade oko tri milijuna hektara novih šuma, dok se u cijelom svijetu zasadi sedam

milijuna hektara šuma. Prema tome Kinu možemo svrstati u jedne od najvećih šumara svijeta.

Svoju politiku sadnje prenijeli su i na susjedne države, Indiju i Vijetnam koje znatno

povećavaju područja pokrivena šumom. U 2010. godini po prvi puta su istraživanja pokazala

da se gubitak šuma smanjuje diljem cijeloga svijeta. No, još je uvijek iskorištavanje šuma

preveliko. Šuma je važni ekosustav koji donosi ravnotežu prirode, pruža mnoštvo resursa koji

su neophodni za sve ljude. U ekološkom pogledu ova zajednica nema samo indirektnu ulogu u

očuvanju okoliša, kako se u ranijim razdobljima čovječanstva smatralo, nego ulogu za

kompletan opstanak planete Zemlje.


sl.1.0 iz „mrtvog“ panja raste novi život (Štirovača – Velebit)


1.1 Raspoređenost šuma

Razvoj šuma ovisi o klimatskim uvjetima, ponajprije o količini oborina, toplini i jačini vjetra.

Područje šuma neravnomjerno je raspoređeno. One su raspoređene zonski, prema

geografskim širinama, ali i prema nadmorskim visinama. U području vlažne i tople

ekvadorske klime šire se prašume s visokim drvećem i gustom vegetacijom koja se razvija

ispod stabala. U suptropskim klimatskim područjima raspoređene su zimzelene šume

(zastupljene vrste drveća su borovi, jele, čempresi, smreke i dr.) a u umjerenom području

nalaze se listopadne šume (do oko 3000 metara nadmorske visine, npr. divlji kesten, breza,

hrast, bukva, lipa…). U višim dijelovima kontinenta i subpolarnom području rastu

crnogorične šume, sve do oko 4000 metara nadmorske visine. Iznad gornje granice šuma,

drveće još možemo naći na nadmorskim visinama do 6000 metara, a iznad toga nalazi se

gornja granica biosfere gdje je zastupljen vječni snijeg. Šume su rasprostranjene su između

400 južne i 700 sjeverne geografske širine.

1.2 Korisnost šuma

Ova biljna zajednica ublažava klimu kraja u kojem se nalazi, pa su tako zime blaže u onim

krajevima gdje ima šuma, a ljeta nisu tako vruća, ni suha. U mnogim je zemljama uobičajeno

saditi drveće uz stambene objekte i za to je najbolje listopadno drveće. Ono, naime, štiti dom

od sunca ljeti te omogućuje da se lakše zagrije zimi. Pokazalo se da je ušteda energije za

grijanje i hlađenje velika ako se drveće sadi uz kuću i ostale stambene objekte. Šuma je

najjača zaštita od vjetrova i upravo se na vjetrovitim i burama izloženim područjima trebaju

podizati ''šumski štitovi'' kao najefikasniji i najdugotrajniji. Utječu na oborine, njihovu

učestalost i količine. Ulazne struje zraka iznad šuma hladnije su nego one na područjima gdje

ih nema. Zahladnjenje zraka izaziva isparavanje vode, te se stvaraju oblaci i oborine. Šumsko

tlo je rahlo i šupljikavo kao spužva, te kao takvo sadrži mnogo oborinskih voda koje propušta,

te potom opskrbljuje vrela i šumske potoke. Šume opskrbljuju naselja zdravom, pitkom

vodom. Svojim korijenjem, šumsko drveće čvrsto veže tlo i štiti ga od odronjavanja, od

erozije i poplava, te od padanja kamenja , puzanja i klizanja tla. Šuma ima sve značajke koje

utječu na eroziju. A osim toga ona stvara više tla nego što ga izgubi erozijom. Kada se šume



sravne, površina zemlje koja ostaje, izložena je utjecaju vode i vjetra. Ta površina biva

isprana ili otpuhana i često završava u vodama koje postaju nepodobne za život. Ovaj proces

nazivamo erozijom. Prilikom erodiranja, površinski sloj zemlje i hranjive tvari unutar njega

bivaju isprani. Zemlja koja ostaje postaje neplodnom. Kada posiječemo šume koje se nalaze u

blizini pustinja, pustinja se počinje širiti i na iskrčeno tlo. To se događa u mnogim dijelovima

Afrike, Azije, Amerike i Australije. Što drveće više raste, njihovo korijenje prodire sve dublje

u zemlju i "pije" vodu koja se tu nalazi čime održava stalni nivo voda. Kada to drveće

posiječemo, više nema tko

održavati nivo, voda

nastavlja akumulirati,

povisuje se nivo vode i

mogu nastati poplave. U

slučaju da ima puno kiše, a

nema šume koja bi upila tu

tekućinu, nastaju poplave.

One čine velike štete

usjevima te tisuće ljudi

svake godine zbog poplava

ostane bez svojih domova.

Šumski zrak svjež i čist.

Uz njihove rubove preporučljivo je podizati lječilišta ili odmarališta, a u higijenskom pogledu

ta područja su mnogo manje zagađenija od velikih gradova i ostalih industrijskih središta.

Pokazalo se da drveće upija čak 60 posto zagađenja u ulicama koja su omeđena drvoredima.

Šuma i pejzaži sa šumom predstavljaju osobit prirodni ukras, tj. šuma ima svoju estetsku

ulogu nekog područja. One su od velike važnosti za podizanje i održavanje turizma. Ova

biljna zajednica, kada se njome pravilno upravlja i gospodari, što podrazumijeva njenu

pravilnu njegu i zaštitu, daje nam drvnu sirovinu koja je veoma značajna za život čovjeka.

Šuma je ''izvor'' mnogih vrsta ljekovitog i jestivog bilja, često skupocjenog kao sirovine u

proizvodnji lijekova. Ugljični dioksid nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva te spaljivanjem

ostataka iskrčenih šuma. Taj plin zadržava toplinu unutar zemljine atmosfere, pri čemu

nastaje efekt staklenika (zatopljenje klime). U budućnosti će zagrijavanje Zemlje predstavljati

ogromni problem za okoliš. Šume su na neki način ogromni pročišćivač zraka. Uzimaju

ugljični dioksid te ga pretvaraju u hranu i kisik koji ostale životinje i ljudi koriste za disanje.



Šume nazivamo „skladištima ugljika“. Samo jedan hektar zelenih površina pročišćava

približno 18 milijuna m3 zraka, od ugljikovog dioksida, prašine i drugih štetnih tvari. Tako

jedna razvijena stogodišnja bukva apsorbira 2,5 kilograma ugljik-dioksida, oslobađajući

pritom otprilike 1,7 kilograma kisika. Njezina dnevna proizvodnja može podmiriti potrebe za

kisikom više od 60 ljudi. Prilikom krčenja šuma događaju se dvije stvari: prvo, nema više

toliko drveća koje apsorbiraju ugljični dioksid. Drugo, kada se iskrčeno mjesto zapali, nastaje

još više ugljičnog dioksida u atmosferi. Šume, i zelenilo, štite od buke. Istraživanja su

pokazala da u naseljima s više zelenila buka smanjena za približno oko 30%. Drveće ima

izuzetno važnu ulogu u ekosustavu. Ona su dom milijunima vrsta ptica, životinja i insekata.

Kada se drvo posiječe, cijele zajednice živih bića koje su živjele u i oko njega također bivaju

uništene. Šume su izuzetno važne ljudima. One su izvor hrane, izvor lijekova i građevinskog

materijala te pomažu održanju čistog zraka i vode. Šume pružaju dom od 50% do 90%

ukupne svjetske populacije biljnih i životinjskih vrsta. Drveće proizvodi hranu. Na listi

hranjivih namirnica nalazimo orahe, lješnjake i ostale slasne plodove koji rastu na drveću.

Životinje kao što su žirafe ili slonovi obožavaju brstiti lišće s drveća, dok majmuni vole jesti i

cvijeće, a razne ptice i kukci piju nektar iz cvjetova koji rastu na drveću. A osim navedenih

funkcija, šuma štiti ceste od snježnih zatrpavanja, zaštita je od radioaktivnog zračenja,

povećava plodnost nekog zemljišta. Svaka šuma ima i još mnoge druge vrlo važne funkcije

koje pridonose čovječanstvu i ostalim živim bićima, ali i zemlji kao cjelini. Još su stari

Indijanci smatrali da drveće krije veliku mudrost i, ako se samo malo umirimo, „reći će nam

je“. Osim toga, šetnja prirodom, među drvećem, dokazano je dobra za mentalno i fizičko

zdravlje. Brojna istraživanja su pokazala da su ljudi koji žive uz drveće sretniji ljudi.

1.2.1 Ekološki odnosi u šumi – povezanost biljaka i životinja

U šumi se ističe velika povezanost njenih sastavnih članova - biljnih i životinjskih. Razlozi su

međusobno prilagođavanje i borba za opstanak. Biljke proizvode cjelokupnu hranu od koje

žive svi stanovnici šume, ali i prirode. Životinje koje se hrane samo biljnom hranom

(biljožderi) troše biljnu hranu i nazivamo ih potrošačima prvoga reda, npr. puževi, ptice.

Mesožderi koji se njima hrane nazivaju se potrošačima drugog reda. U potrošače trećega reda

ubrajamo životinje koje se hrane potrošačima i prvog i drugog reda. To su najčešće životinje

koje nemaju prirodnog progonitelja, kao npr. vuk, orao i dr. Iako oni ne jedu biljke, oni jedu

hranu koju je ona stvorila. Tako tvari iz hrane koju je biljka proizvela prelaze iz biljoždera u



mesoždere. Nakon što neki organizmi uginu oni se raspadaju, pa mnoga živa bića u tlu

obavljaju njihovu razgradnju (gljive, bakterije, ličinke različitih kukaca i dr.) Oni ih

razgrađuju na mineralne tvari, ugljikov dioksid i vodu. Te tvari se ponovo upotrebljavaju za

stvaranje hrane (fotosintezom). Na taj se način mineralne tvari, ugljikov dioksid i voda

vraćaju u organsku tvar. Dakle, tvari u prirodi neprestano kruže. U šumama u kojima nema

većih čovjekovih utjecaja postoji određeni odnos među organizmima koji obilježava prirodnu

ravnotežu između njih. Gotovo nikada se ne događa da se tijekom duljeg vremenskog razvoja

u šumi razmnoži samo jedna životinjska vrsta. Ako se jedne godine u nekoj šumi razmnože

kukci štetočine, povećat će se i broj ptica koje se njima hrane. Bolje hranjenje tih ptica

povećat će broj potomaka što će rezultirati smanjenju broja kukaca. Na taj se način održava

ravnoteža u šumi, kao i u cijeloj prirodi. Svojim djelovanjem čovjek može poremetiti tu

ravnotežu. Na primjer, ako ljudi svojim nerazumnim postupcima unište ptice, razmnožiti će se

štetni kukci koji će utjecati na biljke i ozbiljno ih ugroziti. Osobito veliki poremećaji nastaju

istrebljenjem životinja grabljivica, čiju ulogu preuzima čovjek (lovac). Samo u moderno doba

zabilježen je nestanak preko 780 životinjskih vrsta, dok popis onih biljnih još nitko nije

sastavio, ali stručnjaci smatraju da se radi o tisućama. Iako se događa da se pronađe i neka

nova vrsta, ipak taj broj se ne može mjeriti s nestalim vrstama. Danas je na popisu ugroženih

životinjskih vrsta preko 7.000 njih, a biljnih je preko 8.000, s time da se taj broj stalno

povećava. Izumiranje najviše prijeti pticama i sisavcima u zemljama kao što su Indonezija,

Indija, Brazil, Kina. Biljne su vrste najugroženije u Srednjoj i Južnoj Americi, središnjoj i

zapadnoj Africi, te u jugoistočnoj Aziji. Bitno je znati da svaki put kad izgubimo jednu vrstu,

prekidamo životni lanac koji je evoluirao 3,5 milijardi godina i zapravo ni sami ne znamo

koliko je taj jedan „kamenčić bio važan u cjelokupnom mozaiku života“.

1.2.2 Bogatstvo prašuma

Prašuma je tip vegetacije, koji označava one šume koje su nastale djelovanjem prirode, što

znači da su se od svog nastanka razvijale bez utjecaja ili uz samo mali čovjekov utjecaj. Do

1950. godine 14% zemljine površine činile su prašume, danas tek 7%. Prema podacima FAO-

a, agencije UN-a za prehranu i poljoprivredu, godišnje se posiječe 7, 3 milijuna hektara

prašume. Samo 1 hektar može udomiti 750 vrsta stabala i 1.500 drugih različitih biljaka.

Struktura „prirodnog krova“ prašume daje mnogo mjesta biljkama kako bi rasle, te

životinjama kako bi živjele. „Prirodni krov“ pruža velik izvor hrane, zaštite i mjesta za



skrivanje, te omogućava međusobno djelovanje između različitih vrsta i rodova biljaka i

životinja. I dok ljudski rod sve više obolijeva od sve većeg utjecaja ugljikovog dioksida,

divovska pluća Zemlje ili prašume su u stanju očistiti zrak, upiti vodu i zadržati tlo. No,

problem je u tome što je njih sve manje. Uništiti tu zajednicu znači izbrisati sa zemljine

površine stabla visoka i do 85 metara, bezbroj različitih vrsta biljaka, ptice i žabe u duginim

bojama, insekte, gmazove i sisavce. Prašume su dom za više od polovice živih organizama na

Zemlji. Veliku većinu njih znanstvenici još nisu otkrili, a niti katalogizirali. Njena

biorazličitost najbolje pokazuje vrijednost našega planeta. Cijela Europa ima oko tristotinjak

vrsta leptira, dok samo jedan park u prašumi države Peru (NP Manu) ima više od tisuću vrsta.

U bogatstva

prašuma svakako

spadaju i

domorodačka

plemena kojima je

ona izvor hrane,

lijekova i zaštita. U

prašumama raste

preko 3.000 jestivih

plodova, od kojih

domoroci koriste

oko 2.000, a moderni čovjek na Zapadu tek 30 njih. I sami ugroženi nezaustavljivim

uništavanjem šuma, plemena koja žive u afričkim prašumama, i druge grupe u azijskom

tropskom pojasu, napuštaju svoj tradicionalni način života. A time i svoja znanja o korištenju

ljekovitih biljaka, pripremi hrane, oruđu, lovu itd. Iako je u današnjem svijetu to nevjerojatan

podatak, u prašumama još uvijek postoje plemena, koja nikada nisu imala kontakata s

modernom civilizacijom, a time niti s modernim čovjekom. U razdoblju 1500-ih godina na

području brazilskog dijela Amazonije živjelo je, procjenjuje se, između 6 i 9 milijuna

domorodaca. Dolaskom Europljana njihov se broj drastično smanjio. Do 1900. preostalo ih je

oko 1 milijun, a danas ih je manje od 200.000 s daljnjim smanjenjem njihova broja. Prašume



se nazivaju i "najvećom ljekarnom na Zemlji", jer gotovo jedna četvrtina aktivnih sastojaka

koji se koristi u medicini potječe iz biljaka koje tu rastu. Prašuma nam je 'poklonila'

hormonsku kontracepciju, razne stimulanse i sedative. Iz prašuma potječe otrovni kurare, vrlo

jak aktivni sastojak s paralizirajućim efektom, koji se koristi za anestezije i kinin, lijek protiv

malarije. U prašumama nalazimo i biljke koje sadržavaju jedne od najmoćnijih sastojaka

protiv raka, naročito kod dječje leukemije. Domorodačka plemena, koja žive u prašumama

imaju nevjerojatna znanja o korištenju ljekovitih biljaka, bilo u slučaju ugriza otrovnice, bilo

kod težih kroničnih bolesti. Od svih prašuma, posebno se ističe Amazonska prašuma koja

pokriva 40% cijele Južne Amerike i sadrži više biljaka i životinja, nego bilo koje područje. Ta

je prašuma jedan veliki stroj koji stalno radi za sve nas. Jedan je od najvećih proizvođača

kisika. Danas, velika gospodarska udruženja iz Brazila, još više iz inozemstva nemilice

uništavaju Amazonsku prašumu. Glavni razlozi su sječa zbog drvene izgradnje, te potreba za

novim pašnjacima i plantažama. Osim toga, u Amazonskoj prašumi u posljednjih je dvadeset

godina pronađeno mnogo zlata i drugih minerala. Uz to, želi se smanjiti i pritisak

stanovništva u gusto naseljenim krajevima Brazila, te naseliti “prazan” prostor Amazonije.

Sve snažniji zamah klimatskih promjena mogao bi zauvijek uništiti gotovo 60% amazonske

prašume do 2030., a to bi moglo dovesti do podizanja temperatura na tom području i do 8

stupnjeva Celzijevih. Stručnjaci smatraju kako za spas prašume valja smanjiti sječu šume

najmanje 17%. Ne uspije li se zaštititi Amazonska prašuma od uništavanja, posljedice ne bi

bile kobne samo za tamošnju regiju već i za stabilnost klime na svjetskoj razini.


sl. 1. 3 na karti zelenom su bojom označene prašume


1.3 Povijest zaštite šuma

Najranija nastojanja da se sačuvaju šume bile su kraljevske i plemićke odredbe i zakoni, koji

su zabranjivali krčenje šuma, regulirali ispašu, ali prvenstveno kako bi se sačuvao prostor za

divljač koju su plemići lovili, a ne s namjerom da se sačuva biljni pokrivač neke zemlje. U

kasnom Srednjem vijeku, uslijed bojazni da će doći do oskudice drva, pojavljuju se odredbe

koje su to trebale spriječiti. Europljani su rano shvatili da se njihove šume moraju zaštititi za

proizvodnju građevinskog materijala, ali isto tako ih valja sačuvati kao životni prostor

divljači. Sve češće se u odredbama koje se tiču šumarstva uvrštavala potreba za sađenjem i

smanjenom sječom, ali ostavljanjem sjemena, i to posebno za hrastovo drvo. Došlo je i do

potanko opisanih ograničenja uporabe drva u građevinarstvu. Mnogobrojni vladari su u svoje

popise uvrštavali koliko se, te kakve vrste drva mogu sječi za ogrjev. No, bez obzira na mjere

kojima se pokušavaju štititi, šumski izvori i dalje siromaše i to svugdje, bez iznimaka. Tzv.

oskudica drva u 17. i 18. stoljeću uzrokovana je nedostatkom mogućnosti transporta drva, ali i

potpunoj ovisnosti o drvu kao ogrjevu. Oskudica ovakvog oblika drva nestaje pojavom

željeznica i supstitucijom drva ugljenom. S porastom pritiska svjetskog pučanstva i

industrijske potražnje za drvom u civiliziranom društvu, ono sve više i jače utječe na politiku

mnogih zemalja. U 19. stoljeću dolazi do gospodarske revolucije i unapređenja tehnologije.

Trgovački pritisci rastu kao nikad, npr. dolazi do velike proizvodnje celuloze i papira. Tada

dolazi do saznanja da šume nisu samo bitne za gospodarstvo nekog naroda, već i za samog

čovjeka i neko određeno područje u kojem on stanuje. Dolazi do tvorbi zaštitnih šuma. Za

očuvanje obradivog zemljišta u dolinama , pošumljuju se padine u cijelom svijetu, a posebno

u Južnoj Americi. Potrošnja u 1. i 2. svjetskom ratu navela je Englesku i SAD, ali i druge

države da vode agresivnu politiku pošumljavanja. Mnogobrojna područja u planinama u

svijetu postala su državnim šumama. Ostale su pod jakom državnom kontrolom uz stroga

ograničenja sječe i ispaše. Neprekidno je vođena borba protiv politike „laissez faire“ ( u toj

politici interes pojedinca stavljen je ispred općeg), jer se privatan interes nije mogao uskladiti

s općim ili javnim interesom. Iako zakon nikada neće suzbiti djelovanje privatnog interesa na

uništavanje šume, uvelike ga pomaže zaštiti. Danas u nekim regijama SAD-a najveći dio svih

izdataka za šumarstvo iz privatnih i javnih sektora troši se za sprječavanje šumskih požara.

Zbog značajnog povećanja plantaža šuma, šumski pokrov uglavnom je širi u Sjevernoj

Americi, Europi i Kini, dok smanjenje zabilježeno u tropskom području. Pošto je danas

deforestacija postala ozbiljan problem u mnogim državama, Vlade i brojne nevladine



organizacije pokušavaju na brojne načine okrenuti proces unatrag. Razvijene Vlade provode

programe recikliranja i smanjivanja upotrebe drva i drvnih proizvoda. Brazil je ukinuo

poticaje i novčanu pomoć onima koji se nastanjuju u tropskim kišnim šumama i time je sijeku

i uništavaju. U tijeku su nastojanja (politička i znanstvena) da se smanji ili barem uspori

uništavanje tropskih kišnih šuma. No, preostale površine i dalje se smanjuju jer je potreba za

drvom i zemljištem svakim danom sve veća. Pod utjecajem čovjeka one su danas suočene sa

velikim i brzim promjenama. Tako je sudbina i opstanak tropskih kišnih šuma postala

simbolom konflikta između pritisaka ekonomskog razvoja s jedne strane i potrebe za

očuvanjem prirodnog okoliša s druge strane. Utjecaj čovjeka prijeti očuvanju šuma i dovodi

do izumiranja velikog broja biljnih i životinjskih vrsta. Čovjek uništava njihova prirodna

staništa i time narušava ostvarenu ravnotežu u ovim ekosustavima. Unatoč brojnim

pokušajima i nastojanjima za očuvanjem tropskih kišnih šuma, statistika i danas pokazuje

nastavak smanjenja njihovih površina. Vrlo je čest problem zadovoljenja svih strana

uključenih u program očuvanja tropskih kišnih šuma. Upravo će međusobni odnosi svih

organizacija, Vlada i moćnih pojedinaca odrediti budućnost šuma.

1.3.1 Izmjeren sve brži rast šuma

Brzina nije riječ koja se povezuje sa drvećem, jer ona rastu relativno sporo i dugi niz godina.

Nekim stablima je potrebno i više stoljeća da narastu. Ipak, nova studija objavljena u National

Academy of Sciences pokazala je kako šume u Istočnom djelu Sjedinjenih Američkih Država

rastu brže nego u posljednjih 225 godina. Studija pruža rijedak pogled na način na koji

ekosustav reagira na klimatske promjene. Više od 20 godina ekolog u šumarstvu, Geoffrey

Parker, pratio je rast velikog broja miješanih šuma u Marylandu. Parkerovo je istraživanje

provedeno istočno od glavnoga grada Washingtona. Šume i šumsko tlo pohranjuju većinu

Zemljinih zaliha ugljika. Male promjene u njihovom rastu mogu imati značajne posljedice i to

na vremenske (klimatske) prilike i bioraznolikost. Točan način na koji će ovi sustavi biti

poremećeni treba još utvrditi. Parkerov rad se fokusira na pogone ubrzanog rasta stabala.

Ocijeniti rast šume nije niti malo lagan i jednostavan posao. Ekologe će stabla koja

proučavaju nadživjeti. Parker pomno prati rast stabala starih od 5 do 225 godina. Više od 90



posto njih je raslo 2 - 4 puta brže nego što je to bilo predviđeno. Grupiranjem šume po starosti

ekolozi su mogli ustanoviti da je rast šuma ubrzan. Da su šume rasle ovom brzinom cijelo

vrijeme, danas bi bile puno više i šire nego što to jesu. Parker i nekolicina znanstvenika u toku

jedne godine napravili su 250 tisuća mjerenja. Parker je počeo sa svojim mjerenjima još prije

dvadeset godina. Taj ekolog mjeri sva drveća čija je širina veća od dva cm, tako da označi

koordinate drveta te zabilježi da li je živo ili mrtvo. Nije bilo dovoljno dokumentirati ubrzanu

stopu rasta, znanstvenici su pokušali saznati zašto se to događa. Napravili su veliku listu

razloga zbog čega bi šume mogle rasti brže i odmah otpisali većinu. Razlozi koji su ostali

uključivali su porast u temperaturi, dužu sezonu rasta i povišene koncentracije atmosferskog

CO2. Tijekom zadnje 22 godine koncentracije CO2 su porasle za 12 posto, temperatura se

podigla skoro tri desetine stupnja, a sezona se rasta produžila za skoro 8 dana. Drveća sada

imaju višak CO2 i dodatan tjedan kako bi dobila masu.

1.3.2 Zeleni pojas dr. Wangari Maathai

Nobelovka dr. Wangari Maathai, kenijska znanstvenica, sveučilišna profesorica i političarka,

sedamdesetih godina je osnovala pokret Zeleni pojas sa sjedištem u Nairobiju (Kenija). U

nastojanju da ublaži uništavanje okoliša u Africi, Maathai je preko Zelenog pojasa

organizirala sadnju 40 milijuna različitih vrsta stabala. U svojoj je zemlji svjedočila da se sve

više golemih farmi za uzgoj kave širilo na račun šumskih površina, a erozija tla uništavala

okoliš i egzistenciju seljaka. S obzirom na to da su im zemlju pretvarali u farme, seljaci su

morali kupovati hranu, a kako više nije bilo šuma, kilometrima su pješačili da dođu do drva,

jedinog izvora energije u kućanstvu. Usto je i voda bila zagađena zbog korištenja umjetnih

gnojiva. Kako su za kućanstvo vezane žene, dr. Maathai je krenula u kampanju da svaka oko

svoje okućnice zasadi autohtono drveće (zeleni pojas), koje će štititi tlo i osigurati gorivo. Rat

za svako drvo, dr. Maathai je brzo nastavila ratom protiv industrije kave i drvne industrije

koja je favorizirala samo uvezene četinare i eukaliptus. Zeleni pojas je s vremenom prerastao

u snažan pokret protiv tragičnog uništavanja i pustošenja afričkih šuma, zbog čega je dr.

Maathai bila politički bojkotirana i nekoliko puta zatvarana. Ali, ideja 'zelenog pojasa'

usvojena je i u drugim zemljama, a Nobelovom nagradom za mir 2004. međunarodna

zajednica je prepoznala borbu za okoliš ove jedinstvene žene, pa ju je i ugledni Financial



Times nedavno uvrstio među deset najutjecajnijih žena u svijetu proteklog desetljeća, koje su

najviše obilježile svoju okolinu. Dr. Maathai je mislila globalno, a djelovala lokalno,

obrazlagali su u Stockholmu dodjelu prve Nobelove nagrade dodijeljene jednoj Afrikanki, pa

je i njezin primjer zasigurno jedan od putokaza koji ukazuje na to kako bi se trebalo odnositi

prema šumama, ako ne želimo njihovo potpuno uništenje.

1.4 Uništavanje šuma

Najvažniji uzrok smanjivanja biološke raznovrsnosti je krčenje šuma. Ostali važniji razlozi su

uništavanje prirodnih ekosustava, povećana poljoprivredna, industrijska proizvodnja,

onečišćivanje i uništavanje tala, voda i atmosfere, globalna promjena klime. Ljudi imaju

brojne koristi od šuma, pa su stoga one svakim danom sve ugroženije. U posljednjih 8000

godina površina šuma na svijetu smanjena je požarima, sječom, ispašom i naseljima za više

od 50% (u Srednjoj Europi oko 70%). Površina šuma se i danas dramatičnim tempom

smanjuje u nerazvijenim zemljama, posebice u tropskom području. U zemljama u razvoju je

između 1980. i 1995. uništeno 180 milijuna hektara šuma za potrebe poljodjelstva i radi

uzgoja vodenih organizama (npr. riba i školjaka koje bi se drvećem štitile od velikih

grabežljivaca). To godišnje iznosi 12 milijuna hektara. Osobito su na udaru kišne tropske

šume, šume u kojima se na jednom, jedinom stablu, gusto obraslom lijanama, orhidejama,

papratima i mahovinama, može naći i do 1000 različitih vrsta kukaca. Proračuni pokazuju da

suvremeni čovjek u toku svog života prosječno upotrijebi približno 200 stabala, za gradnju

stambenog prostora, pokućstva, za grijanje, izradu papira potrebnog za knjige, novine,

bilježnice i sl., te za razne druge potrebe. Šume se sijeku i spaljuju radi proširivanja obradivih

površina, gradnje naselja, prometnica, industrijskih objekata i sl.. Intenzitet sječe veći je u

zemljama nerazvijenog šumarstva, dok je manji u zemljama s razvijenim šumarstvom.

Nažalost, nekadašnje prašume hrastovih šuma u Srednjoj Europi iskrčene su između 7. i 13.

stoljeća. Nigerija i Vijetnam stopu gubitka šuma udvostručili su od 1990-ih, a Peru je istu

stopu utrostručio. Uzroci šumskih požara su ljudi, željeznice, vulkanske erupcije ili munje.

Utvrđeno je da oko 90% šumskih požara nastaje zbog ljudskog faktora. Ljudi pale šume kako

bi dobili zemljište. Ljudi vrlo često zbog svojeg nemara izazivaju požare, tako pušači mogu



započeti požar šume zbog pada upaljene šibice ili cigarete u šumi. Kamper, izletnik ili turist

također mogu pokrenuti vatru bacajući upaljene stvari na tlo ili u grmlje. Nekada iskre iz

lokomotive koje se voze na ugljen ili drvo mogu zapaliti suhe trave ili drveća pokraj

željezničke pruge. Osim toga, globalno zatopljenje je jedna od karakteristika koja je

odgovorna za povećanje učestalosti i jačine požara. Požari su najbrojniji u sušnom ljetnom

razdoblju, a najčešće zahvaćaju borove šume krškog i primorskog pojasa. Štete nastale

požarima mogu se donekle izračunati na temelju uništene drvne mase i troškova

pošumljavanja, odnosno troškova podizanja novih šuma. Takvim procjenama teško je i

gotovo nemoguće je odrediti štete koje su požari nanijeli određenom prostoru zbog

smanjivanja njegove turističke i rekreativne aktivnosti, narušavanja staništa mnogih

životinjskih vrsta, narušavanja ljudskog zdravlja u dugoročnom pogledu itd. Požari najčešće

zahvaćaju šume u područjima gdje ih ima malo. Na jednom hektaru izgorjele šume uništi se

oko 300 ptica i oko 400 sisavaca, ali i velik broj drugih živih bića. Najveće površine tropskih

šuma uništene su u Aziji. Samo u Indoneziji, uništeno je požarima u sušnom periodu

1997./1998. tristo tisuća hektara šume. Oko 80% tih požara podmetnuli su vlasnici plantaža

koji žele proširiti svoje kulture palma za dobivanje ulja. Tome im je uvelike pomogla vlast,

svojom prešutnom tolerancijom, jer su požari bili u sklopu njezinih interesa. Takav odgovor

neke vlade će samo negativnije utjecati na šume u budućnosti, jer vlasnici koji žele širiti svoje

plantaže neće imati razloga zbog kojega bi se ustručavali. Iste godine nastali su brojni požari

u Brazilu, gdje je unutar 40 dana nastalo čak 24.549 požara, a slični slučajevi zabilježeni su i

u Meksiku. Ukupno je 1997./1998. godine izgorjelo oko milijun hektara šuma, te se to

razdoblje zbog toga naziva „najveća ekološka katastrofa desetljeća“. Požari koji zahvaćaju

šumske površine ponekad imaju razmjere pravih katastrofa. Međutim, jednako je opasno

postupno nestajanje šuma ili umiranje šuma uzrokovano snažnim industrijskim razvojem i


Sl. 1.4 SJEČA AMAZONSKE ŠUME U PERUU


brzom urbanizacijom u svijetu. Glavni razlozi ovakvoga umiranja šuma su razne bolesti i

slični razlozi. Simptomi su požutjelost, lišće sitnije od normalnoga lišća, opadanje lišća

bjelogorice i iglica crnogorice, razrjeđivanje krošnje, učestalost pojavljivanja suhih grana.

Jelov moljac je čest uzročnik ovih promjena, no nije samo on krivac, već i lokalno, regionalno

i izvanregionalno zagađivanje zraka, što uzrokuju kisele kiše. U tlu kiseline započinju svoje

štetno djelovanje. Kisela kiša prije svega štetno djeluje na oskudne brdske predjele, jer

kiselina otapa hranjive tvari, kao npr. kalcij, pa stabla ostaju bez te tvari koja im je prijeko

potrebna za izgradnju njihovih stanica. Kiseline izravno oštećuju korijenje stabala ili vodom

dospijevaju u lišće ili iglice drveća, te oštećuju njihova tkiva. Osim požara i kiselih kiša, te

sječe na propadanje šuma utječe i sve veća zagađenost voda, više od tisuća štetnih supstancija

u zraku, te način gospodarenja šumama (neprirodni sustav šume, loš izbor vrsta drveća).

Vlade su osnovale niz programa, kojima su siromašnije stanovništvo naseljavale na iskrčena

područja tropskih kišnih šuma. Taj je program najveće razmjere zabilježio u Indoneziji, gdje

je više od 4 milijuna ljudi preseljeno s otoka Jave i Balija na manje naseljene otoke – posebice

na Novu Gvineju. Čovjek ugrožava šumu i njezine stanovnike svojim nerazumnim

postupcima, poput lovom, osobito zaštićenih vrsta, te zaprašivanjem pesticidima protiv

štetočina, ispašom i sl. Neke od životinja love se zbog kvalitetnog mesa, a neke zbog

skupocjenog krzna. Udruge lovaca ili lovačka društva brinu se o divljači. Lovočuvarsku

službu trebalo bi pojačati, a krivolovce kažnjavati za odstrjel u vrijeme lovostaja, kao i za lov

zaštićenih i ugroženih vrsta tijekom cijele godine. Poremećaj ravnoteže u broju jedinki

pojedinih vrsta dovodi do postupnog propadanja šuma. Stoga je potrebno uvažavati odredbe

koje su usmjerene na čuvanje, zaštitu i održavanje šuma. Danas je u svijetu ugroženo više od

8750 vrsta drveća, od ukupno 80 do 100 tisuća postojećih vrsta (IUCN – The Wourld

Conservation Union 1998.). Taj broj ugroženih vrsta samo služi kao najgrublji primjer što se

zapravo u biološkom smislu na cijelom svijetu događa.

1.4.1 Usporenije uništavanje šuma (istraživanje FAO-a iz 2010.)

Kineska Vlada potiče sadnju drveća, a u prosjeku se godišnje zasadi oko tri milijuna hektara

novih šuma. Ako se uzme u obzir podatak da se godišnje u svijetu zasadi sedam milijuna

hektara šuma, Kina je jedan od najvećih šumara svijeta. Svoju politiku sadnje prenijeli su i na

susjedne države, Indiju i Vijetnam, koje sličnom politikom znatno povećavaju područja

pokrivena šumom. Prema FAO-ovom (Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih



nacija) izvješću, uz navedeno, najmanji gubitak šuma zabilježen je u Južnoj Americi, tj. u

Brazilu. Tamošnji predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva pokrenuo je političku inicijativu

kojom se do 2020. godine želi smanjiti gubitak šuma za 80 posto. Ovo su dobre vijesti za

cijeli svijet. Po prvi puta da su istraživanja pokazala da se gubitak šuma smanjuje diljem

cijeloga svijeta, „rekla je za BBC Mette Loyche Wilkie“, glavna koordinatorica FAO-ova

izvješća. Iako ovo izgleda kao vrlo veliko smanjenje, prema Loyche Wilkieovim riječima, još

je uvijek iskorištavanje šuma za potrebe drvne industrije preveliko, a nedavne suše u

Australiji i svijetu prouzročile su ogromne gubitke. Pošumljavanjem se žele spriječiti

klimatske promjene koje su i uzrok suša diljem svijeta. Pod agrošumarstvom podrazumijeva

se sadnja drveća na poljoprivrednim zemljištima, objedinjavanje uzgoja usjeva, stoke i

drveća, čime se omogućava raznovrsnija i učinkovitija proizvodnja hrane i gnojiva u ekološki

prirodnijim uvjetima. Budući da šuma ima sve manje i manje, sadnja drveća na farmama, ali i

izvan njih, postaje sve dragocjenija, ne samo zbog ekonomskih razloga, nego i zbog

spašavanja ekološke ravnoteže jer se računa da bi se investiranjem u agrošumarstvo sljedećih

50 godina iz atmosfere moglo ukloniti 50 milijardi tona ugljikovog dioksida.

1.4.2 Wi-Fi uništava stabla

Wi-Fi, bežična mreža u kojoj se podaci između dva ili više računala prenose pomoću

radiofrekvencija i odgovarajućih antena, ubija stabla, pokazalo je istraživanje na jednom

nizozemskom sveučilištu. Istraživanje provedeno na nizozemskom sveučilištu otkrilo je da

Wi-Fi zračenje uzrokuje čudne pojave na stablima. To je zaista ružno za čuti, pošto mnogi

ljudi vole oboje, i stabla i Wi-Fi, kojima su premreženi njihovi domovi, radna mjesta, i veći

dio javnih prostora. Nizozemski grad Alphen aan den Rijn naručio je još prije pet godina

istraživanje kako bi se otkrilo zašto se na stablima u gradu razvijaju čudne izrasline. Studija

koju su proveli istraživači na sveučilištu Wageningen pokazala je da je 70 posto stabala danas

u urbanim područjima izloženo sličnim simptomima, dok ih je prije pet godina bilo samo 10

posto. Za ovo povećanje među ostalim krivac je najvjerojatnije i Wi-Fi bežična mreža.

Tijekom istraživanja 20 stabala izloženo je raznim izvorima zračenja tijekom razdoblja od tri

mjeseca. Drveće koje je bilo smješteno najbliže Wi-Fi zračenju pokazalo se da ima "olovni

sjaj" na svojim listovima, kojemu je uzrok odumiranje gornje i donje strane lišća, odnosno

vanjskog omotača lista. Ovo može biti uzrok odumiranja dijela lišća na stablu.



Istraživanje slično ovakvom je otkrilo da Wi-Fi zračenje može spriječiti rast klipa kukuruza.

Kada su se tabloidni mediji dočepali ove vijesti, krenuli su objavljivati šokantne naslove, tipa

"Wi-Fi donosi smrt". Nizozemski regulator Dutch Antennebureau (odnosno ured koji se bavi

antenama) kao odgovor na to dao je upozorenje da su ovo samo početni rezultati jednog

istraživanja, dok su neke od prijašnjih studija pokazale da je Wi-Fi gotovo bezopasan.

1.4.3 Štete na šumski pokrov od životinjskih vrsta

U zapadnoeuropskim zemljama, pogotovo u Njemačkoj, nameće se problem prevelikog broja

divljači. U svezi s time izvršavaju se odstreli ili izgoni prekomjernih grla. Osim toga,

ugrožene kulture ili pojedinačna stabla mogu se ograditi ogradom. Različita ograda se koristi

za različitu vrstu divljači. To je jedna od najskupljih, ali i najučinkovitijih načina zaštite protiv

šteta. Postoji i kemijska mjera zaštite. Oko ugroženih kultura postavljaju se sredstva koja

svojim mirisom odbijaju pojedine organizme. Sve ove mjere zaštite ne smiju narušavati

opstanak niti jedne vrste. U suprotnom to bi značilo da se zaštitom jedne vrste uništava neka

druga vrsta. Životinje mogu prouzročiti štete kako na poljoprivrednom zemljištu, tako i u

šumama. Najčešće štete nastaju na vegetaciji djelovanjem krupnih biljojeda koji konzumiraju

bilje, biljne dijelove, oštećuju koru drveća zubom ili rogom, te gaze raslinje i tlo pri

prolaženju, ali i oštećuju korijenje različitih šumskih biljnih vrsta. Štete od divljači mogu biti

od ekološkog i ekonomskog značaja. Štete od ekološkog značaja su „idealne“, jer su

nematerijalne. One se očituju u narušavanju skladnog odnosa između biljaka i životinja,

narušavanju vodo-zračnog režima, utjecaja na promjenu klime i druge ekosustavne štete. Štete

ekonomskog značaje su materijalne, tj. financijske naravi, a nastaju na šumskom i

poljoprivrednom tlu, te na šumskim sastojinama i poljoprivrednim kulturama. Najveću štetu,

koja može prijeći tolerantnu razinu, poduzimaju životinje s naglašenim socijalnim načinom

života ili krda. Oni vrlo često glođu koru, te tako stvaraju uvjete za truljenje drveta, a time se

i cijelo stabalce može posušiti. Jedan dobar dio mladih, malih stabala može biti uništen pod

utjecajem nekog krda. Intenzivno jedenje sjemena koje je plod drveća može narušiti njihovu

prirodnu obnovu. Divlja svinja je svežder, koji živi u čoporu i predstavlja pravu napast za

poljoprivredu. Njezinog utjecaja nisu pošteđeni niti korijeni drveća. Ona u potrazi za glistama

ruje pašnjake i livade, te gazi, lomi i jede sve usjeve i plodove. Divlja svinja oštećuje

korijenje, gazi i uništava pomladak šumskog drveća i grmlja.


sl. 1.5 uzrečica Međunarodne godine glasi 'šume za ljude', a logo je deblo s krošnjom ispunjenom simbolima koji govore o šumi kao čuvarici stabilnosti klime, izvoru biološke raznolikosti, hrane, lijekova i pitke vode


1.5 2011 godina – međunarodna godina šuma

Forum za šume Ujedinjenih

naroda (UNFF) međunarodna je

organizacija koju čine sve

države članice UN-a i

specijalizirane agencije. UNFF

je krovna međunarodna

organizacija u šumarskoj struci

koja određuje smjer šumarstva

na globalnoj razini. Dio je

novog međunarodnog dogovora

o šumama sa zadatkom

uspostave globalnog održivog

gospodarenja šuma, te razvoja

kriterija i pokazatelja održivog

gospodarenja šuma na

nacionalnoj, regionalnoj i

međunarodnoj razini. Redovna

zasjedanja održavaju se u gradu

New Yorku, sjedištu Ujedinjenih

naroda, svake dvije godine.

Republika Hrvatska je od samih

početaka aktivno uključena u rad

UNFF-a. U svrhu pojačavanja napora koji će promovirati održivo gospodarenje šumama, te

njihov razvoj i očuvanje diljem svijeta, Republika Hrvatska je svojom inicijativom na 5.

zasjedanju UNFF-a u svibnju 2005. godine, pokrenula proceduru za proglašenje 2011. godine

Međunarodnom godinom šuma, nastojeći tom gestom ukazati na visoku razinu poštovanja

prema šumskim ekosustavima i njihovoj važnosti za opstanak planete. Tijekom svog 6.

zasjedanja, a slijedom inicijative koju je pokrenula RH, u veljači 2006. godine, UNFF je

izglasao prijedlog da se putem Ekonomsko-socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda pozove

Generalna skupština UN-a za proglašenje 2011. godine Međunarodnom godinom šuma.

Rezolucijom Generalne skupštine UN-a broj 61/193 od 20. prosinca 2006. godine proglašena

je 2011. godina Međunarodnom godinom šuma. Sve države članice pozivaju se da tijekom



2011. godine na međunarodnoj i nacionalnoj razini sudjeluju i organiziraju niz događanja i

aktivnosti kojima bi se obilježila Međunarodna godina šuma, a sve zajedno s ciljem širenja

svijesti i edukacije javnosti o dobrobiti koje šumski ekosustavi daju cijelom planetu te svim

segmentima čovjekova života. Sažimajući sve sastavnice suživota čovjeka i šume, i logotip

Međunarodne godine šuma osmišljen je kako bi se naglasila njihova neraskidiva poveznica.

Simbolički elementi u dizajnu oslikavaju neke od višestrukih vrijednosti šuma poput očuvanja

stabilnosti klime te pružanja skloništa za ljude, izvora biološke raznolikosti, hrane, lijekova i

pitke vode (slika 1.5). Uz vizualni dojam koji o šumama donosi ovaj logotip, uzrečicom

Međunarodne godine šuma „Šume za ljude“ još se želi dodatno naglasiti poruka o važnosti

šuma za opstanak i dobrobit svih 7 milijardi ljudi na planeti. Prilikom obilježavanja

Međunarodne godine šuma veliki naglasak se mora dati održivom gospodarenju šumama kao

potrebnom temelju svih ljudskih aktivnosti. Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i

vodnoga gospodarstva kao tijelo državne uprave nadležno za djelokrug šumarstva, glavni je

koordinator pokretanja svih aktivnosti u cilju obilježavanja Međunarodne godine šuma od

strane Republike Hrvatske nacionalnoj i međunarodnoj sceni. U odnosu na 800 milijuna

hektara šume, koliko ih broji Ruska Federacija ili brazilskih 480 milijuna hektara, Hrvatska je

u UNFF-u doista patuljak, ali odnos prema tom neprocjenjivom prirodnom blagu očito se ne

mjeri samo hektarima, pa Hrvatska kao zemlja sa 250-godišnjom tradicijom šumarske struke i

znanosti nije slučajno inicijator takve akcije. Naša zemlja unutar ove godine, na daljnjim

zasjedanjima želi ukazati na veliko značenje šuma i na potrebu očuvanja šuma. Zbog toga što

je proglašena godinom šuma, 2011. bi mogla donijeti vrlo važne odluke koje su usmjerene na

zaštitu šuma i konačno učiniti jedan veliki korak na putu do zaštite te vrijedne životne

zajednice.



1.6 Šume u Republici Hrvatskoj

Kvalitetom i površinom šuma, Hrvatska spada među bogatije zemlje u Europi. Pod šumama

se u Hrvatskoj nalazi 2 688 687 hektara ili nešto manje od polovine ukupne kopnene površine

države. Od toga je 78,4 posto u vlasništvu RH, dok je 21,6 posto u vlasništvu privatnih šumo-

posjednika.

Najkvalitetnijim

šumama upravlja

državno poduzeće

Hrvatske šume (2

018 987 ha ili 75

posto šumskih

površina). Sastav

drveća i stupanj

očuvanosti šuma u

Hrvatskoj (naročito

područja Gorskog

kotara, Velebita,

Lonjskog polja i

Spačve) iznimno je

visok, posebice u

kontekstu europskih

šuma, a čak oko 95 posto šumskih područja ima prirodni sastav što je rijetko i iznimno

vrijedno i na svjetskoj razini, navodi Državni zavod za zaštitu prirode. Biljni svijet Hrvatske

izgrađuje oko 4500 biljnih vrsta i podvrsta, a više od polovice njih susrećemo u šumskim

ekosustavima. U našim šumama raste oko 260 autohtonih drvenastih vrsta. Od toga broja

razlikujemo 60-ak autonomnih vrsta drveća koje su vrlo česte i važne u našim šumama.

Šumski ekosustavi su prošarani raznim staništima što značajno povećava njihovu biološku

raznolikost (vode tekućice, izvori, bare, šumski rubovi, šumske čistine, stara stabla), a

prisustvo velikog broja zaštićenih ili ugroženih biljnih i životinjskih vrsta kojih gotovo da i

nema na Europskoj i svjetskoj razini, potvrđuje koliko su zapravo naše šume bogate. Izrazito

bogatu biološku raznolikost iskazuju poplavne šume hrasta lužnjaka (uz rijeke Savu i Dravu)

u kojima se, među ostalim ptičjim vrstama gnijezde i vrste ugrožene u Europi, poput orla i


sl. 1.6 vlasništvo šuma u Republici Hrvatskoj izraženo u postocima


crne rode. Dinarske šume bukve i jele su uz ostale šumske zajednice gorskog dijela Hrvatske

značajne kao životni prostor stabilnih populacija hrvatskih velikih zvijeri vuka, risa i

medvjeda. U našim šumama živi najviše medvjeda u Europi. Bukove šume, šuma hrasta

kitnjaka i šume hrasta lužnjaka prikrivaju najveće površine. S gospodarskog stajališta samo je

polovica ukupnih šumskih područja potencijalni izvor drveta za energetske potrebe i sirovine,

dok drugu polovicu čine neobrasle i djelomično obrasle površine s degradiranom šumskom

populacijom. Svake godine Hrvatske šume proizvedu novih 8 milijuna tona drva, odnosno, pri

tome iz atmosfere povuku 2,5 milijuna tona ugljika, zadrže preko 17 milijuna tona prašine, a

usput proizvedu i oko 5 milijuna tona kisika. Razlozi ugroženosti šuma u Hrvatskoj ponajprije

se odnose na onečišćenje zraka, tla i vode (najosjetljivija je vrsta obična jela), zatim promjene

vodnog režima zbog neprimjerenih vodno-gospodarskih zahvata (najugroženije su šume

hrasta lužnjaka), te gradnju prometnih koridora kroz šumske komplekse. Velike količine šuma

kroz povijest su nestale na području Hrvatske, posebno u Jadranskom području. Prema

podacima UN-a 1986. godine vidljivo je da su procesi umiranja šuma u Hrvatskoj i Sloveniji

vrlo slični drugim europskim zemljama. U Sloveniji je ustanovljeno da je oštećeno 44%

šumskih stabala. Prema podacima o oštećenosti šuma u Hrvatskoj, proizlazi da je oštećeno

približno 26% stabala, i to 18% slabo i 8% srednje ili jako oštećeno. Među oštećenim stablima

najviše je jela (72%), zatim pitomi kesten (44%), te hrast lužnjak (44%) i dr. Nakon Drugog

svjetskog rata, intenzivno se smanjuju površine pod šumama. Tako se procjenjuje da se

šumske površine u Hrvatskoj godišnje smanjuju za približno 1000 hektara samo za gradnju

Godina Broj požaraPovršine zahvaćene požarom

(u ha)

1971.1972.1973.1974.1975.1976.1977.1978.1979.1980.1981.1982.1983.1984.1985.

403301386281291371159268184261265404413283507

73833295738444516203772841905204865358757664

11182174516670

21967ukupno: 4777 125210

Tablica 1.7 šumski požari u Hrvatskoj od 1971. do 1985.



1971. 1972. 1973. 1974. 1975. 1976. 1977. 1978. 1979. 1980. 1981. 1982. 1983. 1984. 1985.0

5000

10000

15000

20000

25000Površine zah-

vaćene požarom (u ha)

infrastrukturnih objekata (ceste, dalekovodi, kanali i sl.) Među uzrocima brzog smanjivanja

šumskih površina u novijem se razdoblju posebno ističu česti i snažni šumski požari, pri

čemu je uzrok neodgovorno ponašanje, odnosno nedovoljan nadzor. Na području Hrvatske je

od 1971. do 1985. registrirano više od 4 500 šumskih požara. U registrirane požare ubrajaju se

samo oni koji su zahvatili više od 100 m2 površine šuma. Ti požari zahvatili su 2,21% ukupne

površine Hrvatske ili 6,15 % ukupnih šumskih površina. Učestalost požara i opožarenih

površina nije jednakog intenziteta na cijelom području Hrvatske. Tako je na Korčuli u toku

1985. godine izgorjelo 4 380 hektara površine, što je više od 25% ukupnih šumskih površina

evidentiranih godinu prije, na prostoru iste općine. Požari su najbrojniji u sušnom ljetnom

razdoblju, a najčešće zahvaćaju borove šume krškog i primorskog djela. Umiranje šuma u

Gorskoj Hrvatskoj primijećeno je još prije pedesetak godina, a sličan slučaj se događao u

ostatku Hrvatske. Taj proces koji je zahvatio najvrjednije dijelove šuma nije zaustavljen niti u

današnjem razdoblju. Osiromašena država u ovo recesijsko razdoblje pokušava doći do

kapitala. Zbog toga bi se mogla odlučiti na rizične postupke koji su usko povezani sa šumom,

tj. prodati šume strancima. Završi li sirovina na globalnom tržištu, to bi, bilo pogubno za našu

drvnu industriju, u kojoj mnogi i sada teško dolaze do kvalitetne sirovine. Slovenci,

koncesijom, dozvolom na korištenje šuma koju su izdali prošle godine, već ubiru 7 eura po

kubiku. Čak 37% ukupnog hrvatskog ili 79 % šumskog teritorija, nije ni zaštićeno od prodaje


sl. 1.8 površine zahvaćene požarom u hektarima od 1971. do 1985. u RH


kao poljoprivredno zemljište. Treba restrukturirati tvrtke koje upravljaju šumama i strateški ih

pozicionirati da ne proizvode samo sirovine, već da i finaliziraju proizvode, te je potrebno

zaposliti još najmanje 25.000 ljudi u drvnoj industriji umjesto da se ta ista šuma “ponudi“

onome tko je hoće. Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade Petar Čobanković, tijekom

godine 2010. isključuje prodaju samih šuma, ali ne i dijelova Hrvatskih šuma d.o.o. u

vlasništvu države. Ako se i koncesioniranje dogodi trebalo bi biti što manje rizičnije, jer ako

uništimo šume zbog novaca uništiti ćemo našu kvalitetu života, a time narušiti i budućnost

same države. Privremena ekonomska korist, tj. brza zarada države, kojom bi ublažila recesiju

mogla bi narušiti našu ekonomiju budućnosti, a razlog tome bio bi nedostatak drva kao

sirovine potrebne u proizvodnji. Time bismo ga, jednoga dana morali uvoziti, te plaćati

strancima, nešto što smo im dali u današnjici. Šume su osim za iskorištavanje drvne mase

važne i za turizam, rekreaciju, sport, lovni turizam i dr. Šume čine temelj industrije gorske

Hrvatske. Drvna industrija je ovdje najprisutnija. Ona ima dugu tradiciju, a njezina današnja

struktura u gorskoj Hrvatskoj nije povoljna. Većinom se drvna industrija odnosi na pilane i

različite pogone za izradu poluproizvoda. Uglavnom se izvoze trupci, daske i drugi

poluproizvodi, dok se gotovi proizvodi koji postižu znatno višu cijenu poput namještaja

uvoze, npr. iz Italije.



2. Zaključak

Danas šuma ima malo u usporedbi s time koliko ih je bilo prije 10 000 godina. Tome je razlog

to što se čovjek „odnosi prema majci zemlji i prema bratu nebu kao prema stvarima što se

mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit uništava zemlju. On

za sobom ostavlja samo pustoš.“

Kada se samo jedno drvo posiječe, cijele zajednice živih bića koje su živjele u i oko njega

također bivaju uništene. Što je manje šuma to je više poplava, požara i pustinja. Moćni

pojedinci šume sijeku i spaljuju radi proširivanja obradivih površina, gradnje naselja,

prometnica, industrijskih objekata, ne razmišljajući o katastrofalnim posljedicama koje će

time prouzročiti.

� Želimo li popraviti kvalitetu života trebamo početi razmišljati mnogo racionalnije. Smatram

da bi se na globalnom planu u ovoj, „Međunarodnoj godini šuma“ trebalo postići mnogo. U

njoj bi se trebale donijeti vrlo važne odluke koje će utjecati na budućnost ove biljne zajednice,

a time i drugih zajednica, od sitnih kukaca i drugih životinja, pa sve do najrazvijenijeg

živućeg stvorenja na ovoj planeti - čovjeka. Ako se uništavanje šuma smanji spasiti će se

brojni životi. Svi ovisimo o dobrobitima koje nam one daju. Šume proizvode hranu koju

jedemo, vodu koju pijemo, zrak koji udišemo i lijekove koji nam pomažu da ozdravimo. ''Mi

smo dosada trebali šume, a one sada trebaju nas!''

Hrvatska, na čiji je prijedlog proglašena „Međunarodna godina šuma“ trebala bi zaštititi

svoje prirodno bogatstvo. No, na tom planu ne čini mnogo. Zbog dugova vlada razmišlja o

prodaji šuma stranim ulagačima i to za veoma nisku cijenu. Iako će joj prodaja šuma donijeti

kratkotrajnu korist, u dugoročnom smislu to bi moglo imati drastične posljedice.

„Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku, dok čovjek

pripada zemlji. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sudbina je za nas

misterij, jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi

šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom.

Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se zbilo

životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.“

� dio poruke indijanskog poglavice Seattlea - 1854. godina



LITERATURA

Glavač, Vjekoslav, Uvod u globalnu ekologiju – II. ispravljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb:

Hrvatska sveučilišna naknada, 2001.

Sabadi, Rudolf, Šumarska politika, Zagreb: Hrvatske šume, 1992.

Vujić, Antun, Enciklopedija opća i nacionalna u 20 kniga – XIX. knjiga St – Tk, Zagreb: Pro

leksis; Večernji list, 2007.

Vukelić, Joso, Mikac, Stjepan, Baričević, Dario, Bakšić, Darko, Rosavec, Roman, Šumska

staništa i šumske zajednice u Hrvatskoj – Nacionalna ekološka mreža, Zagreb: Državni zavod

za zaštitu prirode, 2008.

Radovanović, Živorad, Uzgajanje šuma, Sarajevo: NIP; Zadrugar, 1976.

Pavičić, Vicko, Josip, Hudek, Priroda 6 – udžbenik za 6. razred osnovne škole, Zagreb:

Školska knjiga, 1997.

Seletković, Zvonko, Ekologija šuma, Zagreb: Šumarski fakultet sveučilišta u Zagrebu, 2005.

Prpić, Branimir, Seletković, Zvonko, Ekologija šuma, Zagreb: Šumarski fakultet sveučilišta u

Zagrebu, 1992.

Fanuko, Neda, Ekologija – udžbenik za stručne studije poljoprivrede, Poreč – Rijeka:

Veleučilište u Rijeci, 2005.


Documents

Šume - bogatstvo koje nestaje