I. STVARNOPRAVNO UREĐENJE

I PRAVNO UREĐENJE PRIPADANJA STVARI OSOBAMA

Stvarno pravo u objektivnom smislu (stvarno pravo) je skup pravnih normi građanskog prava koje uređuju neposredno, za svakog mjerodavno pripadanje stvari osobama. Subjektivna stvarna prava su ona građanska i to ona imovinska prava koja svoje nositelje ovlašćuju da određene stvari imaju u svojoj neposrednoj privatnoj vlasti (potpunoj ili ograničenoj), a svim drugim građanskopravnim subjektima zabranjuju da ih u izvršavanju te vlasti samovlasno smetaju.

Razvojni put stvarnopravnog uređenja obilježen je temeljnim pitanjem kako urediti pripadanje stvari osobama. Pripada li stvar jednome, uskraćena je drugima. Rješenja koja daju prednost nekom kolektivnom interesu (javnom, općem) nazivamo kolektivističkima, a ona koja daju prednost individualnom (privatnom) interesu nazivamo individualističkima (slobodarska, liberalistička). Individualističko shvaćanje bilo je zastupljeno u Aristotela, Lockea, Kanta, Hegela, Fichtea. Kolektivistička shvaćanja bila su zastupljena u djelima Platona, Sv. Ambrosiusa (socijalna etika ranog kršćanstva), Marxa, Engelsa, Lenjina. Povijest stvarnog prava obilježena je njihovim rivalstvom gdje je svaka strana imala uvjerljive argumente pa se rijetko međusobno sasvim isključuju, češće je pitanje koja od njih prevladava nad onom drugom. Kolektivističko stvarnopravno uređenje povijesno je starije, ali je razvojem ljudskog društva potiskivano u korist individualističkog. U 20. st. je započeo, a u 21. st. se i nastavio proces obilježen integracijom i globalizacijom država.

Posebno o razvoju stvarnog prava u Hrvatskoj

Hrvatsko pravo uopće uključilo se u suvremeni sloj pravnih poredaka kontinentalnoeuropskog pravnog kruga uvođenjem OGZ-a i drugih austrijskih zakona i carskih patenata. Time se napustilo dotadašnje hrvatsko-ugarsko feudalno pravo i uvela se jednakost pred zakonom, a pojedinci su postali subjektivnih prava. Nakon Drugog svjetskog rata napušta je individualističko gledište i uvodi se kolektivističko. Tek 1990. godine dolazi do integracije hrvatskog pravnog poretka u kontinentalnoeuropski pravni krug (ZV i ZZK donesena 1996., a na snazi od 01. siječnja 1997.)

Opće i posebna stvarnopravna uređenja

Zbog posebnosti nekih objekata, a i osobito važnosti nekih interesa koje pravni poredak želi zaštititi, čine da pravni poreci uspostavljaju i neka posebna stvarnopravna uređenja i to za ona dobra (stvari) čija je važnost za život cijele zajednice takva da postoje legitimni interesi cijelog društva da se te stvari što bolje održavaju, a i da ih se na određeni način iskorištava i upotrebljava ma tko bio njihov vlasnik. Zbog tih interesa, suvremeni pravni poreci uspostavljaju glede tih stvari (u pravilu posebno za svaku pojedinu vrstu) posebna stvarnopravna uređenja s nužnim utjecajem javne vlasti. Te stvari nisu izuzete od djelovanja normi općeg stvarnopravnog uređenja (osim ako su opća dobra ili su zakonom stavljene izvan pravnog prometa), nego su u prvom redu podvrgnute posebnom pravnom uređenju. I kod nas uz opće stvarnopravno uređenje postoje posebna pravna uređenja za one stvari za koje je proglašeno da su dobra od interesa za Republiku Hrvatsku te da imaju njezinu osobitu zaštitu. Riječ je o dvije kategorije takvih dobara: a) more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, kojima je neposredno ustavnom odredbom dan status dobara od interesa za RH, i b) zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja za koje Ustav propisuje da im se može zakonom dati status dobara od interesa za RH.Posebno ima prednost pred općim. Ako je neka vrsta stvari podvrgnuta posebnom pravnom uređenju, te su stvari time u prvom redu podvrgnute pravilima tog posebnog uređenja, a tek supsidijarno općim pravilima. Pravila općeg uređenja se ne primjenjuju ako su u suprotnosti s pravilima posebnoga.

1

ZV uspostavlja opće uređenje pripadanja stvari osobama i ta će se pravila primjenjivati i na pripadanje stvari koje su podvrgnute nekom posebnom pravnom uređenju ako nisu s tim uređenjem u suprotnosti.

II NAČELA STVARNOPRAVNOG UREĐENJA

Stvarnopravno uređenje slijedi opća načela gp-a ali je pitom u njihovom okviru, izgrađeno po specifičnim načelima: 1/ privatne pravne vlasti na stvari

2/ zatvoreni broj stvarnih prava 3/ određenost 4/ publicitet

A Načelo privatnopravne vlasti na stvari

Stvarnopravno uređenje daje privatnopravnim subjektima privatnopravnu vlast na/glede stvari, koja je neposredna, za svakoga mjerodavna (ima apsolutno djelovanje i razmjerno je trajna).

1. Privatnopravna vlast na stvariPrivatna pravna vlast je ona koju pravno izjednačeni pr. subjekti imaju u međusobnim odnosima, na temelju svojih subjektivnih gp. Javna vlast (imperij) ima država, vladajući pojedincima. ZV: «RH i druge pravne osobe javnog prava koje su nositelji pr. vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni vlasnici, ako zakonom nije što drugo određeno.»Koliko će pravne vlasti glede neke stvari zaista proizlaziti iz subjektivnog stvarnog prava, ovisit će ne samo o ovlastima, nego i o eventualnim ograničenjima, nametnutim zakonskim normama, a i odlukama tijela javne vlasti. Ograničenja su prepreke punom izvršavanju ovlasti koje proizlaze iz subjektivnog stvarnog prava. Ona nameću ovlašteniku neko trpljenje ili propuštanje. Od pravne vlasti treba razlikovati faktičnu vlast (posjed). Iako će se pravna i faktična vlast često preklapati, to ne mora biti tako. U pravilu svako subjektivno stvarno pravo ovlašćuje svojeg nositelja da ima neku pravnu vlast na stvari koja je objekt tog prava. Posjed neke stvari smio bi imati samo onaj tko je ovlašten posjedovati je, odnosno onaj koji ima pravo posjedovanja (ius possidendi, pravo na posjed) Ipak moguće su drugačije situacije.

2. Neposredna vlastPosredstvom subjektivnim stvarnih prava koja daje određenim subjektima u pogledu određenih stvari, pravni poredak tim subjektima daje neposrednu pravnu vlast na/glede tih stvari. On može svoju vlast izvršavati i posredno.

3. Apsolutno djelovanjePravna vlast koju stvarnopravno uređenje daje subjektima subjektivnih stvarnih prava, za svakoga je mjerodavna – djeluje apsolutno tj. erga omnes. Svako subjektivno pravo je pravo s apsolutnim djelovanjem. Ono ovlašćuje svojeg nositelja da ima glede određene stvari neku neposrednu pravnu vlast koju svatko treba poštovati što znači da se svatko treba suzdržavati od svega čime bi bespravno povrijedio pravnu vlast nositelja stvarnog prava. Apsolutno djelovanje je tzv. negativna strana svakog subjektivnog stvarnog prava – jer postoji svačija negativna dužnost na suzdržavanje od povrede toga prava. To je opća negativna dužnost svih. Kada je riječ o ograničenim stvarnim pravima pored ove opće dužnosti svih, postoji još i posebna negativna dužnost vlasnika stvari da nešto trpi ili da propušta.

4. Razmjerna trajnostPravna vlast koju glede stvari imaju nositelji stvartnih prava razmjerno je trajne naravi. Zato stvarna prava u načelu ne prestaju protekom vremena i ne zastarijevaju (tj. zastarni rokovi su veoma dugi). Kod nas vrijedi načelo nezastarivosti stvarnih prava, osim za služnosti. Stvarna prava se u izvjesnom smislu povezuju sa stvarju koja im je predmet, pa je prate u prostoru i vremenu (slijede je) bez obzira na to kod koga se ona nalazila (načelo slijeđenja). Stvarno pravo će

2

prestati teretiti i slijediti svoj objekt tek kada prestane postojati, a to će se zbiti ispunjenjem zakonskih pretpotavaka za prestanaka tog prava i to za apsolutan prestanak tog prava.

B Načelo zatvorenog broja vrsta stvarnih prava

Podrazumijeva: a) ograničenje vrsta (tipova) stvarnih prava, b) ograničenje sadržaja svake vrste stvarnih prava i c) nedjeljivost sadržaja svakog pojedinog stvarnog prava.

1. Ograničenje vrsta stvarnih pravaU pravnom poretku postoje samo one vrste stvarnih prava koje su predviđene zakonom → zatvoreni broj vrsta stvarnih prava (numerus clausus). Budući da su stvarna prava apsolutna i za svakog mjerodavna, teško je od bilo koga očekivati da poštuje tuđa prava ako ne može ni znati s kojim bi sve pravima trebao računati. Zato suvremeni pravni poreci ne dopuštaju pravnim subjektima da kreiraju nove vrste stvarnih prava, nego to rezerviraju isključivo za zakonodavca. Naprotiv, obvezna prava mogu subjekti kreirati prema svojoj volji jer su relativna. Sustavi stvarnih prava su u svim pravnim porecima kontinentalnog-europskog pravnog kruga u bitnome slični. Sve vrste stvarnih prava svrstane su u sustav prema sadržaju privatne pravne vlasti koju ona daju svojim nositeljima. Prema tom kriteriju stvarna prava se dijele na dvije velike skupine: a) pravo vlasništva, kao pravo koje svojem nositelju daje potpunu privatnu pravnu vlast na stvari, ib) ograničena stvarna prava (druga stvarna prava) koja se dalje dijele na:

a) stvarna prava koja ovlašćuju na uporabu odnosno korištenje stvari i b) stvarna prava koja ovlašćuju na osiguranje i namirenje iz neke određene stvari.

I u RH postoji glavna podjela na pravo vlasništva i na ograničena stvarna prava, koja se dalje dijele na: a) ona kojima je bitni sadržaj ovlast upotrebljavati ili koristiti stvar (služnosti, pr. građenja, pr. iz stvarnog tereta) b) ona koja ovlašćuje na osiguranje tražbina i namirenje iz vrijednosti određene stvari – založno pravo.

2. Ograničenja sadržaja stvarnih pravaZakon određuje vrste stvarnih prava, te svojim normama propisuje bitan sadržaj svake pojedine vrste stvarnih prava te stjecanje, prestanak i zaštitu pojedinačnih stvarnih prava tih vrsta. To čini striktnim normama kojima propisuje bitni sadržaj stvarnih prava, ali glede nebitnoga ostavlja i neku mogućnost da se podrobnije odredi sadržaj svakog pojedinog stvarnog prava.

3. Nedjeljivost sadržaja stvarnih pravaSvako stvarno pravo je nedjeljivo jedinstvo. Nedjeljivost sadržaja stvarnih prava ne znači da ta prava ne mogu biti djeljiva. Neka to jesu (npr. pr. vlasništva i pr. građenja), a druga nisu (npr. pr. služnosti, založno pravo). No kada se djeljivo stvarno pravo dijeli, ono se nikada ne dijeli po sadržaju već po obujmu.

C Načelo određenosti

Svako pojedinačno subjektivno stvarno pravo može postojati jedino: a) glede točno određenog pojedinačnog objekta, i b) s točno određenim sadržajem.

1/ Određenost predmeta stvarnog pravaPredmet (objekt) stvarnog prava je uvijek neka individualno određena pojedinačna, samostalna stvar. A kada zakon to dopušta, neki drugi individualno određeni entitet izjednačen sa stvari (pojedinačno

3

subjektivno pravo izjednačeno sa stvari). Stvar mora biti samostalna i izdvojena iz roda kojem pripada, treba biti individualizirana, pojedinačna (species.)

2/ Određenost sadržaja stvarnog pravaSvako pojedino stvarno pravo koje postoji u pogledu neke stvari pripada nekoj od zakonom predviđenih vrsta stvarnih prava, pa ima onaj sadržaj koji je zakonom određen za stvarna prava te vrste.

D Načelo publiciteta

Stvarna prava su apsolutna, pa je prijeko potrebno da svima bude publicirano da u pogledu određene stvari postoji nečije stvarno pravo, što omogućuje da se poštuju ta tuđa prava. Postojanje stvarnih prava na pokretninama redovito objavljuje posjed svojom vanjskom vidljivošću. Zbog toga je stjecanje stvarnih prava na pokretninama uređeno tako da je jedna od pretpostavaka za to – stjecanje posjeda dotične pokretnine. Takav publicitet često nije dovoljan, te se stoga za pojedine vrste pokretnina vode neki javni upisnici (npr. upisnik brodova, zrakoplova). Stvarna prava na takvim pokretninama stječu se upisom u odgovarajući javni upisnik. Osnivaju se neki javni upisnici koji se vode kao elektronski zapisi u bazama podataka, kao npr. Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina, pa se uz upise u te upisnike nekih stvarnih prava na pokretninama i nekim netjelesnim entitetima, vežu građanskopravni učinci. Postojanje stvarnih prava na nekretninama objavljuje se putem njihova upisa u zemljišnu knjigu. Uknjižba (tj. predbilježba) stvarnog prava u zemljišnoj knjizi jedna od pretpostavka za stjecanje stvarnih prava na nekretninama.

Zaštita povjerenja je nužni komplement djelovanja načela publiciteta. Zaštita povjerenja djeluje kao iznimka od pravila da ovlaštenik stvarnog prava koje je drugi povrijedio ima pravo na zaštitu svojeg povrijeđenog prava. Moguće su situacije da neka osoba faktično ima glede neke stvari vlast kakva joj pravno ne pripada, ali da se to ne može njoj pripisati u krivnju (npr. osoba kupi stvar od posjednika koji se lažno predstavio kao vlasnik te stvari). Tada dolazi do sukoba između dva suprotna načela - vindikacijskog – po kojemu onaj tko je pravni ovlaštenik bi trebao moći zaštititi svoje pravo & načela zaštite načela povjerenja u prometu, (tj. zaštite stjecanja u dobroj vjeri) - po kojem bi onaj koji je u pravnom prometu postupao s povjerenjem u ono što je bilo publicirano trebao uživati zaštitu. Jedno načelo mora usuknuti pred drugim.Ne štiti se svačije povjerenje u prometu – pruža se zaštita samo onoj osobi koja je postupala u dobroj vjeri tj. pošteno. Pošteno je postupala osoba koja nije znala da je pravno stanje drukčije nego što je izgledalo prema posjedu ili prema upisima u zemljišnu knjigu, a i to jedino ako se to njezino neznanje ne može pripisati njezinoj nedovoljnoj pažljivosti. Strogost ovog kriterija ublažena je predmnjevom da je svaka osoba poštena, a tko tvrdi suprotno mora to i dokazati.

III PRAVNI IZVORI STVARNOG PRAVA

Zakon je glavni izvor prava država kontinentalne Europe. U pravnim uređenjima kontinentalne Europe jača i uloga sudske prakse kao izvora prava, a u anglosaksonskim pravnim uređenjima raste broj i važnost zakona (statute law). Kao rezultat suvremenog razvoja međunarodnih odnosa, sve češće su izvor prava i odredbe međunarodnih ugovora.

A Ustav RH

Ustav RH (1990,'97,'00) sadrži važne odredbe o vlasništvu. Nepovredivost vlasništva je proglašena kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka pa je zajamčeno i privatno vlasništvo kao jedno od temeljnih prava čovjeka i građanina (iz skupine gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava), ali s time da je to vlasništvo socijalno vezano i stoga podvrgnuto ograničenjima pa i mogućnosti oduzimanja u općem odnosno javnom interesu. Ovo ustavno jamstvo vlasništva predstavlja ustavni temelj cijelog hrvatskog stvarnopravnog uređenja.

4

B Međunarodni ugovori

Međunarodni ugovor čija ugovorna strana je RH, pošto bude sklopljen, potvrđen i objavljen na način na koji se objavljuju zakoni – postaje dijelom pravnog poretka RH. Njegove norme su tada jače od zakonskih. Prvi protokol uz EKLJP daje tzv. jamstvo vlasništva, tj. jamstvo svih imovinskih građanskih prava, uključujući i sva stvarna prava, a po praksi ESLJP ovo jamstvo se odnosi i na prava još nekih vrsta koja prema našoj uobičajenoj sistematici prelaze okvire imovinskih prava.

C Zakoni

Glavni izvor normi našeg općeg stvarnopravnog uređenja je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (na snazi od 1.1.1997.) koji se sastoji od slijedećih dijelova: 1/ Opće odredbe o stvarima i stvarnim pravima2/ Posjed3/ Pravo vlasništva4/ Služnosti5/ Stvarni tereti

6/ Pravo građenja7/ Založno pravo8/ Stvarna prava stranih osoba9/ Prijelazne i završne odredbe

Značajni su još i Zakon o zemljišnim knjigama (na snazi od 1.1.1997.), Ovršni zakon (1996.). Uz opće, postoje i posebna pravna uređenja za određene vrste stvari, na temelju posebnih zakona, koji sadrže posebne stvarnopravne norme ili neke druge norme koje utječu na stvarnopravni status određenih objekata; npr. Pomorski zakonik (2004.), Zakon o rudarstvu (1994.), Zakon o poljoprivrednom zemljištu (2001.), Zakon o šumama (2005.), itd.

D Podzakonski propisi

Stvarnopravni odnosi se mogu uređivati i podzakonskim propisima, donesenima na temelju Ustava RH, tj. na temelju zakona utemeljenog na Ustavu RH. Neki podzakonski propisi imaju snagu zakona - riječ je o uredbama sa zakonskom snagom predsjednika Republike i Vlade. One mogu biti izvori stvarnog prava. Sabor je često temeljem zakonodavne delegacije ovlašćivao Vladu na donošenje uredbi sa zakonskom snagom, a neke su se odnosile i na neke stvarnopravne odnose kojima su postavljene zabrane raspolaganja nekretninama, odnosno određeno je preuzimanje neke imovine.

E Dopunski izvori → U slučaju pravnih praznina poseže se za dopunskim pravnim izvorima.

1. Pravna pravila bivšeg prava

Nakon državnog osamostaljenja RH u naš pravni poredak preuzeti su mnogi bivši savezni zakoni, a za prevladavanje starih praznina preuzeta je i mogućnost primjene pravnih pravila bivšeg prava, odnosno onoga koje je bilo na snazi 06.04.1941. kao dopunskog izvora prava. Radi toga donesen je Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine koji je postavio posebne pretpostavke za primjenu pravnih pravila bivšeg prava. Nakon donošenja ZV i ZZK ne bi smjela ostati niti jedna pravna praznina, za čije bi popunjavanje trebala primjena pr. pravila iz propisa donesenih prije 6.4.1941.g. Postupanje u izvanparničnom postupku se glede onoga što nije uređeno novim propisima ravna prema pravilima bivšeg Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. god. 2. Običajno pravo

U našem suvremenom stvarnopravnom poretku običajno pravo ne igra ulogu značajnijeg izvora prava pa se tako kod nas kao izvor prava mogu pojaviti samo oni običaji na čiju primjenu zakon upućuje, a zakoni koji reguliraju stvarnopravne odnose to rijetko čine (npr. Zakon o vlasništvu kod plodova životinja određuje da onaj čija je životinja oplodila tuđu životinju nema pravo na plod, ni na nagradu, osim ako je što drugo određeno ili uobičajeno).

5

3. Sudska praksa

Rješavajući konkretne slučajeve sud zauzima određene stavove i prema njima donosi odluke. Isti sud će redovito postupati po shvaćanju koje je već prije bio stvorio. Ulogu svojevrsnog izvora prava igra sudska praksa kroz svoju: a/ djelatnost tumačenja i primjene zakonskih normi, i b/ kroz djelovanje mehanizma za osiguranje jedinstvene primjene zakona. Djelatnost sudova se ne iscrpljuje u interpretiranju zakonskih normi jer sudovi djeluju i kreativno u slučaju postojanja pravnih praznina, pa unutar onoga što je jezično i logički moguće, a u skladu sa svrhom zakona, odabire tumačenje zakona koje najbolje zadovoljava zahtjeve pravednosti.

Da bi se postigla jednakost svih pred zakonom tj. sudovima, uspostavljeni su mehanizmi za ujednačavanje sudske prakse. Ujednačavanju sudske prakse služe: a) pravna shvaćanja prihvaćena na sjednicama sudskih odjela sudova drugog stupnja, b) pravna shvaćanja odjela VSRH o jedinstvenoj primjeni zakona, donesena povodom Zahtjeva za jedinstvenu primjenu zakona, c) stajališta utvrđena na Općoj sjednici VSRH uz sudjelovanje predstavnika drugih sudova, d) djelovanje ostalih sredstava za ujednačavanje sudske prakse, a osobito sudskih odjela za praćenje i proučavanje sudske prakse. Pravna shvaćanja sudova moraju se kretati u okviru Ustava, međunarodnih ugovora i zakona, a ne predstavljaju samostalan izvor prava.

4. Pravna znanost

Danas pravna znanost nije ni neposredni, ni dopunski izvor prava i može djelovati samo posredno, posredstvom drugih pravnih izvora.

IV RAZGRANIČENJA DOMAĆEG OD STRANOG MJERODAVNOG PRAVA

Odgovore na pitanja o tomu čije je pravo mjerodavno za statusne, obiteljske, imovinske i sve druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom s obzirom na pr. subjekte, objekte ili mjesto, daju pravila mpp o sukobu zakona – kolizijska pravila. Glavni izvor općih kolizijskih pravila je u našem pravnom poretku Zakon o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZPZRSZ).

Temeljno kolizijsko pravilo za stvarnopravne odnose je da njih uređuje pravo one države gdje se nalazi predmet tog odnosa (lex rei sitae). To znači da je hrvatsko stvarno pravo mjerodavno za pravne odnose čiji se predmet nalazi na području RH. Ovo je opće pravilo za stvarnopravne odnose bez obzira odnosi li se na nekretnine ili pokretnine, odnosno entitet1 izjednačen s nekretninama ili pokretninama. Ovo pravilo se ne primjenjuje glede prijevoznih sredstava jer ovdje vrijede posebna pravila pa je mjerodavno pravo pravo one države čiju državnu pripadnost imaju ta prijevozna sredstva. Za stvari u prijevozu mjerodavno je pravo koje vrijedi na njihovom odredištu. Ako kolizijska pravila upućuju na neko drugo stvarno pravo, ono se neće primijeniti:

a) ako bi primjena tog stranog prava bila suprotna našem pravnom poretku, b) ako strane kolizijske norme upućuju natrag na hrvatsko pravo (renvoi)

B Nadležnost

Nadležnost sudova u slučajevima s međunarodnim elementom regulira ZPZRSZ ako posebnim zakonom ili međunarodnim ugovorom nadležnost nije uređena drugačije.

1 Kada je neko subjektivno pravo izjednačeno s pokretninom, ono se, u načelu, nalazi tamo gdje se nalazi subjekt (nositelj) tog prava – tražbina se nalazi tamo gdje je njezin vjerovnik itd. Ako je pravo inkorporirano u stvari (u vrij. papiru), ono se nalazi tamo gdje je taj vrijedn. papir. A kada je pravo pertinencija neke stvari, ono se nalazi tamo gdje je glavna stvar.

6

Ako je nadležan naš sud to još uvijek ne znači da zainteresirane osobe ne bi smjele zatražiti sudsku zaštitu od stranog suda pa ishoditi priznavanje i izvršenje te strane sudske odluke. Posebno su uređeni slučajevi kada je nadležnost našeg suda isključiva.

U sporovima o stvarnopravnim odnosima (parnicama) hrvatski sud je isključivo nadležan za sporove o pravu vlasništva na nekretninama, sporove o ograničenim stvarnima pravima na nekretninama kao i za sporove o smetanju posjeda na nekretninama ako sporna nekretnina leži na području RH.

Hrvatski sud je nadležan, no ne isključivo za takve sporove o pokretninama ili pravima koja su izjednačena s nekretninama:1/ ako tuženik na području RH ima prebivalište (eventualno boravište), odnosno za pravne osobe sjedište, 2/ ako su stranke valjano ugovorile nadležnost hrvatskog suda ili je tuženik barem prešutno pristao na nju 3/ spor se vodi oko zrakoplova ili broda upisanog u upisnik koji se vodi na području RH 4/ spor je o imovinskim odnosima bračnih drugova čija se imovina nalazi u RH,5/ ako je spor o smetanju posjeda koji je počinjen na području RH

Za provođenje izvanparničnog postupka i odlučivanje u njemu o stvarnopravnim zahtjevima nadležan je hrvatski sud ako osoba prema kojoj je podnesen zahtjev (protustranka) ima na području RH prebivalište, tj. za pravne osobe sjedište. Hrvatski sud je nadležan i kada jedina stranka u izvanparničnom postupku ima prebivalište/sjedište u RH. Sud koji vodi postupak uvijek će primjenjivati domaće postupovne i kolizijske norme, a kada mora primjenjivati strane materijalnopravne norme ne vrijedi iura novit curia i mora saznati sadržaj mjerodavnog stranog prava preko Ministarstva pravosuđa, a stranke mogu dokazivati sadržaj stranog prava javnom ispravom.

II. STVARNOPRAVNI ODNOS

I. GRAĐA STVARNOPRAVNOG ODNOSA

Elementi stvarnopravnog odnosa su:1. osobe2. predmet tog odnosa3. subjektivno stvarno pravo

Središnja točka svakog stvarnopravnog odnosa je njegov predmet – stvar. Stvarnopravni odnos nastaje kada osoba (jedna ili više njih) stekne subjektivno stvarno pravo na/glede neke stvari.U svakom stvarnopravnom odnosu sudjeluje – na jednoj strani ona osoba koja je nositelj (ovlaštenik) nekog subjektivnog stvarnog prava glede određene stvari koja je predmet tog odnosa, - a na drugoj strani – sve ostale osobe.

Vlasnik stvari se glede svoje stvari nalazi u stvarnopravnom odnosu u kojem je na jednoj strani on (vlasnik, suvl., zajedn. vl.), a s druge strane su sve ostale osobe. Pritom je vlasnik u aktualnim stvarnopravnim odnosima samo s osobama koje imaju neka svoja ograničena stvarna prava na njegovoj stvari (zbog kojih je on nešto dužan trpjeti tj. propuštati glede svoje stvari). Vlasnik je u stvarnopravnim odnosima i sa svim ostalim osobama ali tek kad bi koja od tih osoba prekršila svoju dužnost da ne zadire u tuđe tj. vlasnikovo – taj virtualni odnos s njom postaje aktualan.

Nositelj svakog ograničenog stvarnog prava na nekoj stvari nalazi se u stvarnopravnom odnosu:- s njezinim vlasnikom (sasvim je aktualan)- s nositeljima drugih stvarnih prava na istoj stvari (ovisi o sadržaju tih stvarnih prava)- i sa svim trećim osobama (virtualan → aktualan)

7

II. NOSITELJ STVARNOG PRAVA

Nositelj nekog stvarnog prava je osoba (pravni subjekt) koja je stekla to stvarno pravo na/glede nekog predmeta i ono joj nije prestalo. Kao nositelji stvarnih prava dolaze u obzir i naravne i pravne osobe, koje su za to sposobne. Razlikujemo nekoliko razina pravne sposobnosti:

1. sposobnost uopće biti nositeljem ikakvih građanskih (privatnih) subjektivnih prava (znači – postoji li uopće pr. subjekt u građanskopravnom smislu?)

2. sposobnost biti nositeljem određene vrste tih prava (npr. pr. vlasništva)3. sposobnost biti nositeljem takvog subjektivnog prava na objektu određene vrste (može li potencijalni

nositelj pr. vl. imati to pravo na zemlj. unutar grada)

Iz postulata da su svi građani, pojedinci slobodni i ravnopravni proizlazi načelo jednake i pune pravne sposobnosti svih subjekata građanskog prava, i fizičkih i pravnih osoba. To znači da svaka fizička i pravna osoba, može biti nositelj svih vrsta građanskih prava, na bilo kojem od za to sposobnih objekata.Jednaka pravna spos. svih pravnih subjekata postulat je suvremenih pravnih poredaka, ali ima i iznimki, npr. da stranci mogu imati ista stvarna prava kao i domaći subjekti jedino uz pretpostavku uzajamnosti.Ustav RH izričito proklamira načelo da svaka fizička i pravna osoba može biti nositeljem pr. vlasništva i svih vrsta ograničenih stvarnih prava, a da jedino zakon može odrediti iznimke od tog načela. Strane fizičke i pravne osobe su u načelu izjednačene s domaćima – ali s određenom rezervom – po URH „strana osoba može stjecati pr. vlasništva uz uvjete određene zakonom“ tj. njihova pravna sposobnost bi glede stvarnih prava ograničena zakonom tj. međunarodnim ugovorom. ZV je postavio ograničenja u pogledu pr. vlasništva stranih osoba na nekretninama koje leže na području RH. Odredbe ZV ne ograničavaju spoobnost stranaca da budu vlasnici pokretnina, bilo gdje se one nalazile, kao niti da budu nositelji drugih stvarnih prava, bilo na pokretninama, bilo na nekretninama.URH usvaja načelo jednakosti pravnih subjekata. Oni pravni subjekti u koje su se nekadašnji društvenovlasnički subjekti pretvorili, postali su na temelju zakona sveopći pr. sljednici onih društvenovlasničkih subjekata čijom su pretvorbom nastali.

Više nositelja istog stvarnog pravaIsto stvarno pravo može pripadati dvojici ili više nositelja (ovlaštenika). Načelno im pravo može pripadati tako da je ono:

1. njihovo nepodijeljeno, zajedničko pravo2. da je to pravo podijeljeno na dijelove računski određene u razmjeru prema cijelom pravu (alikvotne

dijelove), pa da svakom nositelju pripada po neki takav dio podijeljenog prava → tako podijeljeno može biti jedino stvarno pravo koje je djeljivo. Moguće je i da neki alikvotni dio podijeljenog prava pripada nekim osobama zajednički, jer postoji pravni temelj za to (npr. supružnici steknu radom za trajanja braka u zajedničko vl. 1/3 neke nekretnine)

3. da stvarno pravo bude nekim rokom ili uvjetom ograničeno tako da taj rok ili uvjet djeluje prema svakome (erga omnes), pa da tako ograničeno pravo bude preneseno nekoj osobi. Tada će jednoj osobi pripadati to pravo ograničeno završnim rokom ili raskidnim uvjetom, a drugoj ograničeno početnim rokom ili odgodnim uvjetom.

III. PREDMET STVARNIH PRAVA

A. Potencijalni predmeti stvarnih prava

Da bi moglo postojati ičije subjektivno stvarno pravo, nužno je da postoji njegov objekt. Nema bezobjektnih stvarnih prava. Objekti stvarnih prava su stvari. Nakon što je na/glede određene stvari nastalo za nekog subjekta stvarno pravo, o daljnjoj sudbini te stvari ovisit će i daljnja sudbina tog prava. Stvarno pravo će slijediti svoj objekt u prostoru i vremenu – načelo slijeđenja.

8

Pojavilo se bilo učenje da postoji specifični pravni pojam stvari koji se razlikuje od naravnoga. Već je rimsko pravo bilo proširilo opseg pojma stvari tako da su se stvarima u pravnom prometu smatrali, tjelesne stvari (res corporales) i tzv. netjelesne stvari (ras incorporales) u koje su se ubrajale subjektivna prava (obvezna prava, nasljedno pravo i pravo služnosti). Usvojivši to učenje, neki su stariji pr. poreci europskih država baratali s tako širokim pojmom stvari da je taj obuhvaćao i tjelesne, ali i tzv. netjelesne stvari. Odatle su izveli pravilo da na samim stvarima mogu postojati stvarna prava, ako su one po svojim svojstvima sposobne da na njima postoji odgovarajuća privatna pravna vlast → (tj. predmet stvarnog prava: tjelesne stvari, subjektivna prava, i tzv. skupne stvari).

Drugačiji svjetonazor koji je od kraja 19. i poč. 20. st. postao dominantan, potaknuo je građanskopravnu znanost na to da preispita svoju dotadašnju definiciju pojma stvari. Težilo se punom izjednačenju pravnog s naravnim, fizičkim pojmom stvari, što je bio kraj učenju o tjelesnim i bestjelesnim stvarima. Postavljena je doktrina tjelesnosti stvari, prema kojoj su zaista stvari samo dijelovi materijalnog svijeta – tjelesne stvari. Striktna primjena te doktrine je tražila puno izjednačenje stvarnopravnog pojma stvari s naravnim, što bi značilo da stvarnopravni odnosi ne bi mogli postojati na ičemu što nije dio materijalnog svijeta (nije tjelesna stvar), npr. Njem., Švic.

Naše suvremeno stvarno pravo ne barata s pravnim pojmom stvari koji bi bio drugačiji od naravnoga (prirodnoznanstvenoga), ali odustaje od izjednačavanja predmeta stvarnopravnih odnosa sa stvarima. Stvari su najčešći predmet stvarnopravnih odnosa, ali ne i jedini. ZV navodi: 1. stvari, koje u skladu s doktrinom tjelesnosti definira kao tjelesne dijelove prirode2. sve drugo što je zakonom u pravnom pogledu izjednačenu sa stvarima

Nema netjelesnih stvari, ali se neki netjelesni entiteti tretiraju kao da su stvari. Ali taj krug objekata je sužen – ZV određuje pretpostavke koje trebaju zadovoljavati stvari da bi bile sposobne biti predmetom stvarnih prava.Stvarnopravni odnos je odnos osoba u pogledu nekog pravnim poretkom priznatog objekta, a taj može biti neka stvar, ali i neki drugi entitet koji je zakonom u pravnom pogledu izjednačen sa stvari.

Sposobnost bit predmetom stvarnih prava – prometnostDa bi neki od potencijalnih predmeta stvarnih prava mogao biti predmetom subjektivnog stvarnog prava, on treba biti za to sposoban tj. treba imati svojstvo prometnosti. Načelo je da su predmetom (objektom) stvarih prava sposobne biti sve stvari osim onih kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu. Što vrijedi za sposobnost stvari na odgovarajući način vrijedi i u pogledu pravnih entiteta koji su zakonom pravno izjednačeni sa stvarima.

1) Naravni kriterij sposobnostiPredmetom stvarnih prava može biti svaka stvar, ali ne i takva koja nije za to sposobna, jer po svojim naravnim osobinama nije prikladna za to. Stvar nije prikladna za predmet stvarnih prava, ako ne zadovoljava slijedeće zahtjeve:1/ da je pojedinačno određena2/ da je prikladna za služenje ljudima3/ da je različita od ljudi

→ Čovjek u suvremenim pravnim sustavima nije prikladan za objekt stvarnih prava, bez obzira na to što može služiti ljudima. Odvojeni dijelovi ljudskog tijela su stvari različite od ljudi, pa bi u pogledu njih mogla postojati stvarna prava, ako nisu stavljeni izvan prometa, ali bi izvršavanje tih stvarnih prava bilo moguće samo ukoliko se ne bi kosilo sa nečijim osobnim (neimovinskim) pravima.Stvar je prikladna za predmet stvarnih prava, samo ako može na neki način služiti ljudima; stvari koje su za ljude beskorisne – nisu sposobne biti objekti stvarnih prava.

→ Stvar je prikladna za predmet stvarnih prava, samo ako može na neki način služiti ljudima; stvari koje su za ljude beskorisne – nisu sposobne biti objekti stvarnih prava.

9

→ Da bi neka stvar bila prikladna za objekt bilo kojeg subjektivnog stvarnog prava, ona mora biti tjelesni dio prirode, koji ima zasebnu egzistenciju i koji je određen pojedinačno. Pojedinačno postojanje je nužno, jer to zahtjeva načelo određenosti (specijalnosti). Stvar postoji dok zadržava svoj identitet. Stvar je propala kada je fizički ili pravno prestala postojati.

Pojedinačnost, potrebnu da bi mogla biti zasebnim predmetom stvarnih prava ima ona stvar koja je jednaka jedino sebi samoj, koja se po svojim svojstvima (izgledu, imenu ili dr.) ili nekim okolnostima koje su izvan nje (npr. mjestom gdje se nalazi i sl.) razlikuje od svih ostalih stvari barem onoliko koliko je najnužnije da bi ju se u običnom životu (i u prometu) smatralo zasebnim entitetom. To ne znači da objekt stvanih prava ne bi mogla biti stvar koja pripada nekom rodu stvari, nego znači da ta stvar mora biti individualizirana toliko da se razlikuje od ostalih stvari istog roda, npr. nitko ne može imati založno pravo na nekoj količini nafte, ali ga može imati na svoj nafti koja je ukrcana na određeni tanker.Prestane li pojedinačno postojati stvar koja je predmet nečijeg stvarnog prava, neizbježno prestaje postojati i to stvarno pravo:

- ako stvar prestane (potpuno) postojati; - ako stvar izgubi dotadašnju samostalnost (postane neodvojivim dijelom neke druge stvari, ili bude

nepovratno prerađena u neku drugu stvar)

2) Pravni kriterij sposobnostiStvar da bi bila sposobna za predmet stvarnih prava, mora zadovoljavati i pravni kriterij – ona stvar koja na temelju zakona nije sposobna pripadati pojedincima, nesposobna je biti objektom prava vlasništva i ograničenih stvarnih prava, bez obzira na to što možda zadovoljava naravni kriterij za to.Sposobnost stvari je načelo, ali pravni poredak može zakonskim normama pojedinim vrstama stvari i pojedinim stvarima oduzeti sposobnost da pripadaju pojedincima bez obzira na to što bi te stvari po svojim naravnim osobinama bile za to prikladne. Također zakonska norma može ograničiti tu njihovu sposobnost, npr. da ne mogu biti objektom nekih stvarnih prava i sl. Pravni poredak može i ponovno uspostaviti tj. promijeniti ranije oduzetu ili ograničenu sposobnost stvari da bude objektom stvarnih prava. Hoće li tj. koliko će oduzeti nekoj vrsti stvari sposobnost da pripadaju piojedincima, ovisit će o pravno-političkim razlozima kojima se rukovodi.

B Predmet stvarnog prava i njegove pripadnosti

1. Uopće

1/ Stvar

Predmet pojedinog stvarnog prava je pojedinačna stvar, a ta može biti:1/ pokretnina2/ nekretnina3/ entitet koji nije stvar, ali ga je zakon pravno izjednačio sa stvarima (bilo pokr., bilo nekr.)

Što vrijedi za stvari kao predmete stvarnih prava analogno se primjenjuje na entitete koje je zakon pravno izjednačio sa stvarima. U sumnji je li nešto pokretnina ili nekretnina – smatra se da je pokretnina! Predmet stvarnog prava je:1/ pojedinačno određena stvar, uključujući sve2/ pripadnosti te stvari → su njezini: a/ dijelovi b/ neodvojeni plodovi c/ prirast d/ pripatci

2/ Pripadnost stvari

10

Tko ima stvarno pravo na nekoj stvari, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima; nema ga jedino na onima za koje je zakonom tako određeno!

1/ Dijelovi stvariCijela stvar ima isti pravni status – stvarna prava na nekoj stvari, ujedno postoje i na svim njezinim dijelovima – to je načelo, ukoliko zakon nije odredio što drugo.Samim time što se od stvari odvojio neki njezin dio, nisu glede tog dijela prestala ona stvarna prava koja su u trenutku odvajanja postojala glede cijele stvari. Spomenuto načelo striktno djeluje samo glede bitnih (neodvojivih) dijelova stvari, dok glede odvojivih ima djelovanje dispozitivne norme.

S fizikalnog stajališta svaka je stvar sastavljena od dijelova. Međutim, neki su dijelovi odvojivi (nebitni), dok su drugi bitni (neodvojivi) – tj. postavlja se pitanje može li se taj dio odvojiti od stvari a da se time ne uništi ni njega niti stvar čiji je on sastavni dio.

1/ Bitni (neodvojivi) dio stvari ne može biti samostalnim predmetom stvarnih prava, pa na takvom dijelu ne može postojati nikakvo stvarno pravo različito od prava na cijaloj stvari (osim ako bi zakon odredio)

2/ Na nebitnom (odvojivom) dijelu stvari u pravilu također postoje ista prava kao i na cijeloj stvari, ali na takvom dijelu može postojati i neko pravo treće osobe, različito od prava na cijeloj stvari ako je utemeljeno na posebnom pravnom temelju2.

Praesumptio iuris je da su svi dijelovi stvari predmet istih stvarnih prava koja postoje glede cijele stvari.

Pravila za zaštitu povjerenja u pravnom prometu:Ako pravo vlasništva stvari ili neko drugo stvarno pravo na njoj stekne pošteni stjecatelj (u trenutku svojeg stjecanja nije znao niti je morao znati da na odvojivom dijelu te stvari postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari), to će pravo na odvojivom dijelu stvari prestati samim time što je pošteni stjecatelj stekao u svoje vlasništvo tj. time što je na njoj stekao neko drugo stvarno pravo.

Odvoji li se od stvari neki njezin dio, pa postane zasebna stvar, on je time dobio vlastitu pravnu sudbinu, ali njezino polazište je pravni status u trenutku odvajanja dijela. Načelo je da samim odvajanjem dijela stvari ne prestaju dosadašnja prava, ako nije drukčije određeno (od strane subjekta, zakonske norme).

2/ Neodvojeni dijelovi plodoviNeodvojeni plod je dio matične stvari. Glede njega vrijedi sve ono što i za ostale dijelove stvari. Onaj tko ima pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo na plodonosnoj stvari, ima ga ujedno i na svakom njezinom još neodvojenom plodu. Odvajanjem od matične stvari nastaje plod kao samostalna pokretna stvar.

3/ Prirast (accessio)Prirast neke stvari je ono što joj je izvana pridošlo i razmjerno se trajno s njom tako sjedinilo da je postalo dijelom te stvari – tzv. vanjski prirast. Ona subjektivna prava koja su u času prirastanja postojala glede glavne stvari šire se i na njezin prirast, dok ona koja su postojala na prirastu prestaju. Prirast stvari dijeli njezinu pravnu sudbinu. Tzv. unutrašnji prirast je ono što se od stvari odvojilo – njezini plodovi nakon odvajanja, kao i njezini dijelovi nakon što su se od nje odvojili.

Spajanje je razmjerno trajno samo ako rastavljanje nije moguće:1/ faktično (ono što je priraslo, postalo je bitnim dijelom glavne stvari)2/ gospodarski (rastavljanje bi iziskivalo nerazmjerno velike troškove)3/ pravno (nedopušteno je)

Sjedinjenje prirasta sa drugom stvari može biti takvo da je od njih:1. nastala nova stvar, i

2 Npr. neka brodica je u vlasništvu jedne osobe, a njezin je izvanbrodski motor u vlasništvu druge, koja ga je posudila vlasniku brodice

11

2. da je jedna stvar postala prirast druge, glavne stvariU slučaju sjedinjenja pokretnine i nekretnine – uvijek je nekretnina glavna stvar, pa pokretnina može biti prirast samo te nekretnine. Iznimka, npr. kada je na tuđem zemljištu gradio graditelj koji nije znao niti je morao znati da gradi na tuđem, ali je vlasnik zemljišta to znao i nije reagirao.Sjedine li se dvije pokretnine tako da od njih nije nastala nova stvar, glavna je ona od tih stvari koja prema shvaćanju u životu i pravnom prometu određuje bit stvari koja postoji nakon sjedinjenja, dok je ona druga – njezin prirast. To što se samo privremeno povezalo s nečijom stvari, ali je od nje odvojivo, nije postalo prirast te tuđe stvari, koji bi pravno pripadao njezinom vlasniku. Ipak, privremeno povezivanje izaziva neke pravne učinke:

- ovlaštenici stvarnih prava na onome što se privremeno povezalo s drugom stvari mogu zahtijevati odvajanje jedne stvari od druge, a ako su ispunjene pretpostavke koje za to postavljaju obveznopravne norme – ovlašteni su zahtijevati i naknadu

- ono što se privremeno povezalo s nekom drugom stvari je ipak postalo dijelom te stvari (do odvajanja), makar njezinim odvojivim dijelom

- počela je djelovati zakonska predmnjeva koja postoji u pogledu svih odvojivih dijelova stvari. Za njih se predmnijeva da su i oni predmet stvarnih prava koja postoje glede cijele stvari čiji su oni dijelovi, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

Odvoji li se od stvari njezin prirast koji je bio razmjerno trajan, to ima posljedice kakve i inače izaziva odvajanje bitnog dijela stvari. No, ako je povezivanje dviju stvari bilo samo privremeno tada je i tako svaka od privremeno povezanih stvari zadržala svoj dotadašnji stvarnopravni status.

4/ Pripatci (pertinencije)Pripadak neke stvari je neka druga stvar, fizički samostalna, koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi neke druge stvari kao glavne (res principales), ako i dok stoji u takvom prostornom odnosu s glavnom stvari koji odgovara toj namjeni.Pripadak nije fizički dio glavne stvari, nego je s njome povezan trajnom namjenom koju mu je vlasnik dao. Zbog te veze, pripadak ima pravni status kao da je odvojivi dio glavne stvari. Pripadak u načelu dijeli pravnu sudbinu glavne stvari – accessorium sequitur principale

Da bi vlasnikova stvar postala pripadak neke druge stvari ona:1/ treba biti prikladna da služi svrsi te druge stvari2/ treba biti u takvom prostornu odnosu s glavnom stvari koji odgovara toj namjeni3/ treba prema shvaćanju u životu (i u prometu) moći biti pripatkom te stvari kao glavne4/ da je vlasnik svojom voljom namijenio svoju stvar tome da razmjerno trajno služi svrsi određene druge stvari kao glavne, dakle da trajno omogućuje ili barem pomaže postizanju svrhe glavne stvari (poslovno nesposobni vlasnik ne može svoju stvar učiniti pertinencijom druge stvari)Vlasnik može tu svoju volju očitovati u bilo kojem obliku.Stvar prestaje biti pripatkom glavne stvari, ako trajno prestane služiti svrsi glavne stvari, a i ako trajno prestane biti u takvom prostornom odnosu s glavnom stvari koji odgovara njegovoj namjeni kao pripatka.Za neke stvari koje se nalaze u odgovarajućem prostornom odnosu, na temelju zakona se predmnijeva (praesumptio iuris) da su namijenjene da trajno služe nekoj drugoj stvari kao glavnoj, npr. da su pripadak poslovne zgrade strojevi i slični uređaji namijenjeni istoj svrsi kao i ona.Da bi se u zemljišnoj knjizi upisom hipoteke na nekretnini steklo založno pravo i na pokretnini koja ima značenje pripatka te nekretnine, pokretnina u zemljišnoj knjizi mora biti određena i upisana kao pripadak nekretnine.

2. Pokretnina (res mobilis)

Pokretnina je pojedinačno određena stvar koju se može premještati s jednog mjesta na drugo a da joj se ne povrijedi bit (supstanca). Bitno obilježje pokretnine je njezina premjestivost.

12

3. Nekretnina (res immobilis)

a) Pojedinačno određena nekretnina

Nekretnina je stvar koju se ne može premještati s jednog mjesta na drugo bez povrede njezine biti (supstance). Pojedina nekretnina se sastoji od:

1/ pojedinačno određene zemljišne čestice tj. određene čestice zemljišne kore, tla, terena, i 2/ svih pripadnosti te zemljišne čestice tj. svega što je s tom česticom zemljišta trajno spojeno na i

ispod njegove površine, ako zakonom nije što drugo određeno.

Zemljišna čestica je bitni dio svake nekretnine kao predmeta stvarnih prava, ali za to mora biti pojedinačno određena tako da se razlikuje od svog ostalog zemljišta. Tome služi geometrijska metoda – metoda mjerenja zemlje, kojom se određuje oblik, površina i položaj pojedine zemljišne čestice u prostoru. Geometrijskim dijeljenjem površine zemljišta (zemljine kore) na pojedine čestice (zemljišne čestice, parcele) dobiva se pouzdan oslonac za određivanje pojedinačne nekretnine. U suvremenim pravnim porecima kontinentalne Europe je geometrijska metoda pojedinačnog određivanja zemljišnih čestica institucionalizirana. Uspostavljen je sustav mjerenja (izmjere) zemljišta, označavanja čestica, te vođenje evidencije o tako pojedinačno određenim zemljišnim česticama – katastar zemljišta. Geometrijski se određuju i označavaju pojedinačne zemljišne čestice – katastarske čestice, te ih se prikazuje u javnoj evidenciji zemljišta i podataka o njima – u katastarskom operatu, vođenom za svaku katastarsku općinu, tj. za katastarsko područje na moru (obalno more i epikontinentalni pojas RH i onaj dio morske obale koji je u ražimu pomorskog dobra).

Katastarska čestica je najsitnija jedinica za pojedinačno određenje svake nekretnine. Svaka pojedina nekretnina je pojedinačno određena katastarskom česticom (ili više njih), a sastoji se od:1/ zemljišne čestice (naime zemljišta koje prema geometrijskoj izmjeri odgovara jednoj ili nekoliko kat. čestica), te2/ svih pripadnosti te zemljišne čestice, ako zakonom nije drukčije određenoGranica do koje se proteže onaj dio zemljine kore koji je pojedina nekretnina (zemljište), naziva se međom.

Kada su zemljišne čestice kao katastarske čestice upisane u zemljišnu knjigu, one su predmet stvarnih prava kao zemljišnoknjižna tijela – to je zemljišna čestica (kat.č.) upisana u zemljišnu knjigu tj. više zemljišnih čestica (kat.č.), upisanih u isti zemljišnoknjižni uložak (čime su pravno sjedinjene u jedno tijelo).Svako zemljišnoknjižno tijelo (bilo da se sastoji od jedne ili više kat.č.) je jedan jedini objekt prava – jedna nekretnina.

Načelo jedinstvenosti nekretnineSuvremeni pravni poreci određuju sastav nekretnine po načelu jedinstvenosti nekretine po kojem nekretninu čini zemljište (zem.č.) sa svime što je s njim trajno spojeno - „superficies solo cedit“. Gajeva je izreka da zemljištu obično pripada sve što se na njemu zida ili sije – „solo cedere solent ea, que aedificantur aut seruntur“.Srednjovjekovni pravni poreci, kao ni pravni poreci socijalističkog pravnog kruga, nisu poznavali načelo jedinstvenosti nekretnine. U doba kada je naš pravni poredak bio uključen u socijalistički pravni krug u velikoj se mjeri napustilo pravilo o pravnom jedinstvu nekretnine. Jednom započeto pravno razbijanje nekretnine na njezine sastavne dijelove nije bilo više moguće zaustaviti.Kao posebna pravna kategorija se bila široko rasprostranila „nekretnina u izvanknjižnom vlasništvu“ (pod čime se mislilo i na nekretnine koje su bile otuđivane na temelju pravnog posla i predavane stjecatelju u posjed, a taj nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige). I te „nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu“ su bile u pravnom prometu, ali bez onih blagodati koje bi zemljišnoknjižni sustav inače pružao glede upisanih nekretnina.

13

Uspostava pravnog jedinstva nekretnine:1/ uspostava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade2/ uspostava pravnog jedinstva nekretnine (zem. sa zgradom) i njezinih funkcionalno samostalnih dijelova (stanova, poslovnih prostorija i sl.)

ZV je odredio da zemljište i sve što je s njime trajno spojeno (zgrada i dr.) treba biti jedinstvenim objektom, a u slučaju kada to nije (kada se zgrada u privatnom vl. nalazi na zemljištu koje je društveno) - objedinio ih je tako da je na temelju zakona vlasnik zgrade postao vlasnikom i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena.

Radi ponovne uspostave pravnog jedinstva nekretnine (zemljišta sa zgradom) s njezinim pravno osamostaljenim dijelovima (stanovima, poslovnim prostorima i sl.), dotadašnje je etažno vlasništvo raformirano po uzoru na austrijsko pravo. Etažni je vlasnik dobio status suvlasnika cijele nekretnine kojemu je izvršavanje suvlasničkih ovlasti koncentrirano u prvom redu na određeni dio zgrade (stan i sl.). Takva konstrukcija osigurava pravno jedinstvo nekretnine, a omogućuje razmjerno samostalno izvršavanje vlasništva na posebnim dijelovima.

Da pravnim poslovima stranaka ne bi bilo narušavano načelo jedinstvenosti nekretnine, određeno je da od dana stupanja na snagu ZV pravni poslovi koji su suprotni načelu jedinstva nekretnine ne proizvode pravne učinke, ali je svakoj ugovornoj strani u čiju je korist bio takav ugovor sklopljen dano pravo da zahtijeva pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio. Postavljeno je pravilo po kojem se mogu „...odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada tj. dijelova zgrada od pripadanja zemljišta, tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jedinstvenosti nekretnine“.Zakon ipak otvara vlasnicima nekretnina neke mogućnosti da od pojedine svoje nekretnine pravno odvoje njezine dijelove (premda su razmjerno trajno s njom fizički povezani), kako bi ti mogli biti u vlasništvu drugih osoba. Iznimke treba uvijek najuže tumačiti – „exceptiones sunt strictissimae interpretationis“.

Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojene zgrade i druge građevine koje su trajno izgrađene na zemljištu:1/ na temelju stvarnog prava koje svojeg nositelja ovlašćuje da na tom tuđem zemljištu ima u svojem

vlasništvu zgradu ili drugu građevinu, ili:a/ prava građenja, ili b/ prava stvarne služnosti koja ovlašćuje imati dio zgrade ili naprave na poslužnoj nekretnini

2/ na temelju koncesije osnovane na zakonu, ako i dok ta ovlašćuje da se na tom tuđem zemljištu ima u svojem vlasništvu zgradu ili drugu građevinu (npr. u pogledu poljoprivrednog zemljišta u vl. države, pri čemu bi ugovor o koncesiji sadržavao odredbe o „dopustivosti postavljanja gospodarskih objekata, pomoćnih uređaja i objekata za iskorištavanje zemljišta..“)

Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojeni strojevi i slični uređaji koji su s njom fizički spojeni (npr. industrijska postrojenja), u kojem slučaju oni pravno neće biti sastavni dijelovi vlasnikove nekretnine, nego samostalne stvari u vlasništvu neke druge osobe. Pravni temelj za to može biti jedino pravni posao vlasnika nekretnine, a da bi učinak pravnog odvajanja nastupio – potrebno je da u zemljišnim knjigama bude zabilježeno da su određeni strojevi koji su fizički dio nekretnine, vlasništvo određene druge osobe. Pravno odvajanje će prestati brisanjem zabilježbe, ali i prije toga – protekom 5 god. od upisa zabilježbe (tijek tog roka zastaje za vrijeme stečajnom i ovršnog postupka).

b) Pripadnosti nekretnine:

1/ dijelovi zemljišta2/ prirast nekretnine3/ plodovi nekretnine dok nisu odvojeni4/ pripatci zemljišta

14

Tko ima stvarno pravo na nekretnini, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drukčije određeno.Doseg stvarnih prava ne nekretnini je u načelu bezgraničan, ali je mogućnost njihovog izvršavanja ograničena pravilom da „vlasnik nekretnine nije ovlašten braniti tuđe zahvate poduzete na tolikoj visini ili dubini gdje on nema nikakva opravdanoga interesa da ih isključi“.

1/ Dijelovi nekretnineZakonom je određeno da se ne smatraju dijelovima nekretnine:1. zgrade, niti išta drugo što je s nekretninom fizički spojeno radi neke prolazne namjene2. zgrade, i druge građevine koje su doduše trajno spojene sa zemljištem, ako ih od njega pravno odvaja

stvarno pravo koje svojeg nositelja ovlašćuje da na tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svojem vlasništvu

3. stvarna prava na zemljištu ne protežu se niti na strojeve i slične uređaje koji su s nekretninom fizički trajno spojeni, ali se pravno ne smatraju dijelovima nekretnine ako je pristankom vlasnika te nekretnine u zemljišnoj knjizi zabilježeno da su oni vlasništvo neke druge osobe

4. stvarna prava na zemljištu se ne protežu niti na ono što je posebnim zakonom od toga izuzeto (npr. Zakonom o rudarstvu izuzeto je ono što čini rudno blago, te je proglašeno vlasništvom RH)

Nekretnina može imati i idealne dijelove tj. zamišljene dijelove, sadržajno jednake, kojima je veličina matematički određena njihovim razmjerom prema cjelini.

2/ Neodvojeni plodoviTrava, drveće, plodovi i sve uporabljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini, dijelovi su odnosne nekretnine, sve dok se od zemlje ne odvoje. Odvajanjem postaju plodovi – samostalne stvari, koje su tzv. unutrašnji prirast nekretnine.

3/ PrirastŠto god pridođe izvana te se trajno spoji s nekom nekretninom, prirast je te nekretnine - tzv. vanjski prirast nekretnine. Pritom je svejedno na koji se to način zbilo, djelovanjem prirodnih sila, ili djelovanjem ljudi. Onaj tko ima stvarno pravo na glavnoj stvari (nekr.), ima ga ujedno i na svemu što priraste toj stvari → iznimka: onaj koji je u dobroj vjeri bio izgradio zgradu na zemljištu koje je bilo tuđe, a vl. zem. je bio nepošten, stječe zemljište sa zgradom u svoje vlasništvo.

4/ PripatciTko ima pravo vl. ili koje drugo stvarno pravo na nekretnini, ima ga time i na onome što je njezin pripadak, ako zakonom nije drukčije određeno, npr. „Zakonom o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima“ – da bi se u zemljišnoj knjizi upisom hipoteke na nekretnini steklo založno pravo i na pokretnini koja ima značenje pripatka te nekretnine, pokretnina u zemljišnoj knjizi mora biti određena i upisana kao pripadak nekretnine.

Zakon postavlja predmnjeve o tome da su određene pokretnine namijenjene da trajno služe svrsi neke nekretnine:1. smatra se da su namijenjeni da trajno služe svrsi nekretnine s poslovnom zgradom namijenjenom nekoj

obrtnoj ili proizvodnoj djeloatnosti, kao glavnoj stvari – strojevi i slični uređaji namijenjeni istoj svrsi kao i ta zgrada

2. smatra se da su namijenjene da trajno služe svrsi nekretnine čija je svrha poljoprivredna proizvodnja, kao glavnoj stvari – strojevi i stoka za daljnju poljop. proizvodnju, poljoprivredni proizvodi i sjeme potrebni za daljnju poljop. proizvodnju tijekom vremena za koje se može očekivati da će takvi ili slični biti dobiveni tom proizvodnjom, kao i postojeće gnojivo i gorivo

Ovo su tek predmnjeve o namjeni za trajno služenje određenih nekretnina kao glavne stvari – to nisu predmnjeve da je neka od tih pokretnina pripadak nekretnine. Te će pokretnine biti pripatci navedenih nekretnina samo ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke da bi te pokretnine bile pripatci ovih nekretnina.

15

4/ Entiteti koji su zakonom pravno izjednačeni sa stvarima

Za entitete koji su zakonom pravno izjednačeni sa stvarima „uzima se“ (fingira se) da su i oni stvari, pa ih se u pravnom pogledu tretira poput stvari, što znači da i za njih vrijedi, na odgovarajući način, ono što i za stvari s kojima su pravno izjednačeni, osim ako je što zakonom posebno određeno, ili proizlazi iz naravi ovih entiteta.

Prema ZV sa stvarima su izjednačene:1/ prirodne snage koje su podložne ljudskoj vlasti → pokretnine2/ idealni dijelovi stvari → ako je idealni dio pokretnine, smatra se pokretninom3/ neka subjektivna prava

- mogu biti predmetom služnosti plodouživanja (prava koja daju plodove i druge koristi)- mogu biti predmetom založnog prava- pravo građenja se tretira kao da je zemljište

4/ prinosi plodonosnih subjektivnih prava izjednačenih sa stvarju (tretiraju se poput neposrednih/posrednih plodova)Pravo na posredne plodove koje stvar daje posredstvom nekog pravnog odnosa - tzv. civilni plodovi kao što su najamnine, zakupnine i sl. mogu biti predmetom založnog prava

Posebnim zakonom se mogu i drugi bestjelesni entiteti pravno izjednačiti sa stvarima, npr. Zakon o tržištu vrijednosnih papira – predmet pr. vl. i založnog pr. mogu biti nematerijalizirani vrijednosni papiri – to je elektronički zapis na mediju kod Središnje depozitarne agencije.

Entitet koji nije stvar, ali ga je zakon pravno izjednačio sa stvarima, u pravilu se tretira kao da je pokretnina. Pravni poredak pravno izjednačuje s nekretninama i neke pr. entitete, koji nisu stvari ako su:1. zakonom proglašeni za nekretninu (pr. građenja)2. spojeni s vlasništvom nekretnine (pr. služnosti puta u korist nekr., prava stvarnih tereta u korist nekr.)3. teret nekretnine (pr. služnosti plodouživanja nekr., stvarni teret na nekr., založno pr. na nekr., podzaložno pr. na nekr.)

Kao samostalne nekretnine tretiraju se:a/ idealni dijelovi nekretnina. Idealni dijelovi nekretnine su sposobni da budu objekti svih stvarnih pravab/ pravo građenja.

Kao nekretnine, ali ne samostalne, nego kao takve koje su pripadnost drugih nekr., tretiraju se:a/ služnosti i stvarni tereti koji postoje u korist povlasne nekretnineb/ služnosti, stvarni tereti i pr. građenja koji su teret neke nekretnine

C. Koristi od stvari i drugih predmeta stvarnih prava

Koristi mogu biti:1/ plodovi stvari2/ pogodnosti koje donosi uporaba stvari (stvari prava)

Koristi proizlaze od stvari, ali nisu identične s njom, niti su njezini dijelovi. Sve koristi od stvari pripadaju onome čija je stvar koja ih donosi, osim onih koristi koje na posebnom pr. temelju pripadaju nekoj drugoj osobi (što ona mora dokazati).

Plodovi

1. Plodovi stvariPlod (fructus) je u pravnom smislu ona korist koju se u obliku prinosa (ili prihoda) dobiva od stvari (matične stvari), a da ona i dalje ostane potpuna.

16

Pod pravni pojam ploda potpadaju:1/ neposredni plodovi (tzv. naravni, prirodni plodovi), fructus naturales2/ posredni plodovi (tzv. civilni plodovi), fructus civiles

Neposredni plodovi neke stvari su:a/ prinosi koje ta stvar daje naravnim putem (plodovi biljaka i životinja, nastali naravnim putem)b/ prinosi koje ta stvar daje posredstvom nečijeg rada (plodovi biljaka i životinja, nastali naravnim putem

ali uz sudjelovanje ljudskog rada) – industrijski plodovic/ sve drugo, što nisu prinosi stvari, nego od nje odvojeni dijelovi koje stvar daje s obzirom na svoju

namjenu (npr. humus koji je odvojen od supstancije zemljišta, voda izvađena iz bunara..)

Posredni plodovi (civilni plodovi) stvari su prinosi koje stvar daje posredovanjem nekog pravnog odnosa glede nje, kao što su to najamnine, zakupnine i sl., na koje se ima pravo iz najamnog, zakupnog ili kakvog drugog pravnog odnosa glede te stvari.

Odvajanje (separacija) neposrednog ploda stvari zbiva se činom fizičkog odvajanja od matične stvari, bio taj događaj naravni događaj, ljudska radnja ili kombinacija toga dvoga. Odvajanje posrednog ploda zbiva se dospijećem tražbine da se učini, dade ili plati ono što je posredan plod (prihod) od stvari. Odvajanje ploda može, ali ne mora biti ujedno i njegovo ubiranje. Ubiranje je čin uzimanja ploda za sebe ili koga drugoga, dakle prisvajanje ploda.Od trenutka odvajanja, plod ima vlastitu pravnu sudbinu. Pravilo je da plod, nakon što se odvojio, pripada onome čija je plodonosna stvar tj. na njemu će redovito nastati pr. vl. u korist onoga tko je vlasnik plodonosne stvari. Jedino mu ne pripadaju oni plodovi, koji na posebnom pravnom temelju pripadaju nekome drugome (npr. pravo plodouživanja, pr. zakupa). Ujedno na plodu nastaje i založno pravo onoga tko ima založno pravo na plodonosnoj stvari.

2. Plodovi pravaPlodovi subjektivnih prava pravno su izjednačeni s plodovima stvari, te se na njih na odgovarajući način primjenjuju ona pravila koja su postavljena za plodove stvari. Subjektivno stvarno pravo može davati i neposredne i posredne plodove.Neposredni – prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju namjenu; ono što se stječe na temelju tog prava (npr. plodovi)Posredni – prinosi koje to pravo daje posredstvom pr. odnosa (npr. kamate)

Prednosti od uporabea) stvari → koristi koje stvar daje, ne time što se od nje odvajaju plodovi, nego time što se tu stvar rabi

(upotrebljava). Riječ je o koristima koje se ima od uporabe stvari (od uporabe kuće za stanovanje..). Prednosti od uporabe mogu, ali ne moraju biti neposredno imovinske, no one su korist za onoga tko stvar rabi. Pravo na sve koristi ima vlasnik stvari, osim ako pravo na uporabu vlasnikove stvari ima koja druga osoba na nekom posebnom pr. temelju.

b) prava → koristi od uporabe nekog prava pripadaju u načelu onome čije je to pravo, a drugoj bi osobi mogle pripadati samo ako bi ona na nekom posebnom pr. temelju bila ovlaštena na neku uporabu tog prava

IV. SUBJEKTIVNA STVARNA PRAVA

A. Uopće

Subjektivna stvarna prava (iura in re), su posebna vrsta građanskih (subjektivnih) imovinskih prava. Ona imaju tri karakteristike:1/ neposredni predmet im je stvar2/ privatna pravna vlast koju svojem nositelju daje svako takvo pravo na/glede svojeg predmeta je

neposredna (pozitivna strana svakog subjektivnog stvarnog prava)

17

3/ djeluje apsolutno (negativna strana svakog subjektivnog stvarnog prava)Svako stvarno pravo u subjektivnom smislu je građansko, imovinsko pravo koje svojem nositelju daje potpunu ili djelomičnu neposrednu privatnu pravnu vlast na nekoj stvari sposobnoj da bude objektom takvog prava, uključujući i ovlast da svakog trećeg isključi od tome suprotnih, neovlaštenih zadiranja u tu stvar.

Svako pojedino stvarno pravo pripada nekoj od zakonom određenih vrsta te ima onakav bitni sadržaj koji je zakonom propisan za tu vrstu stvarnih prava. Sadržaj svakog pojedinog subjektivnog stvarnog prava čine one ovlasti što ih pr. poredak daje nositeljima te vrste stvarnog prava glede predmeta njihova prava. Svako se subjektivno stvarno pravo sastoji od jedne ili više ovlasti. Privatne pravne vlasti nositelja subjektivnih stvarnih prava jedne vrste se sadržajno razlikuju od privatnih pravnih vlasti nositelja prava druge vrste.

Rezultat izvršavanja prava bio bi u nekim situacijama nepravedan ako bi se prava izvršavalo s onim punim sadržajem na kojeg bi upućivala puka gramatička i logička interpretacija pravnih izvora. Zato se i kaže – summum ius, summa iniuria (najveće pravo, najveća nepravda). Odatle je izgrađena doktrina o unutrašnjim granicama subjektivnih prava – po njoj pr. poredak daje subjektivna prava, ne samo za zadovoljavanje interesa njihovih subjekata, nego i radi izvršavanja etičkih i socijalnih funkcija, pa stoga svako subjektivno pravo postoji samo u time danim granicama – ta teorija nije šire prihvaćena.

Rješenje nije u sužavanju sadržaja subjektivnog prava postavljanjem unutrašnjih granica njegovu sadržaju, nego u ograničavanju mogućnosti izvršavanja subjektivnih prava.Sadržaj svakog subjektivnog stvarnog prava čini nedjeljivo jedinstvo – njegov se sadržaj ne može razbiti tako da se iz njega osamostali i izdvoji neka ovlast. Ako je subjektivno pravo djeljivo, ono je djeljivo jedino po obujmu tj. djeljivo je samo na alikvotne dijelove, od kojih će svaki i dalje sadržavati sve ovlasti.

B. Stjecanje

Stjecanje stvarnih prava zbiva se djelovanjem pravnog kauzaliteta, koji uspostavlja pravni poredak. Ovisno o tome koje se pretpostavke stjecanja ispune, stjecanje će biti:1/ Izvorno stjecanje → njime se osniva novo stvarno pravo koje nije izvedeno ni iz čijeg prijašnjeg prava –

stečeno je bez obzira na prava koja netko već ima na predmetu stjecanja2/ Izvedeno stjecanje → njime se iz već postojeće pravne vlasti na stvari izvodi (derivira) pravna vlast

stjecatelja, pa tako stečena stjecateljeva pravna vlast proizlazi iz tuđe pravne vlasti.

Ako je npr. dosjelošću netko stekao pr. vlasn. neke nekr., opterećene tuđim stvarnim pravima, on je izvornim stjecanjem osnovao svoje novo pr. vlasništva. Time je dotadašnje pr. vlasništva prestalo, a s njim i sva ona stvarna prava koja su tu nekretninu teretila, ako on za njih nije znao niti je morao znati u trenutku stjecanja. No, nisu prestala ona ograničena stvarna prava za koja je znao ili je morao znati, tako da je on stekao nekretninu opterećenu tim praviima.

Izvedeno stjecanje može biti:1. Translativno – prelazi na sljednika prednikovo pravo, cijelo ili neki dio tog prava2. Konstitutivno – na sljednika uopće ne prelazi prednikovo pravo, nego se iz prednikovog prava izvodi za stjecatelja novo pravo, sadržajno uže od prednikova → u pravilu na temelju prednikova očitovanja volje (ali i odlukom vlasti i zakonskom odredbom)► Pretpostavke stjecanja

Opće pretpostavke svakog stjecanja stvarnih prava jesu:1. sposobnost predmeta2. sposobnost stjecatelja3. postojanje odgovarajućeg valjanog pravnog temelja stjecanja (iustus titulus)Redovito će za ovu ili onu vrstu stjecanja trebati biti ispunjene još i neke posebne pretpostavke.

18

Sposobnost predmetaStvarno pravo će se steći na određenoj stvari ako je ta stvar za to sposobna, a ispunjene su opće i posebne pretpostavke stjecanja. Kada ocjenjujemo sposobnost nečega da bude objektom nekog stvarnog prava, treba se uzeti u obzir ne samo je li ono uopće sposobno za objekt stvarnih prava, nego i je li sposobno biti predmetom upravo odnosne vrste stvarnih prava, npr. pokretnine nisu sposobne da se na njima steknu stvarne služnosti.

Sposobnost stjecateljaOsoba koja je sposobna steći stvarno pravo odnosne vrste na/glede određene stvari, steći će ga ako su ujedno ispunjene i sve ostale pretpostavke za to stjecanje – opće i posebne.

Pravni temelj stjecanjaPravni temelji stjecanja stvarnih prava su:1. pravni poslovi, usmjereni na stjecanje tog prava (načelo kauzalne tradicije)2. odluke sudova tj. tijela druge nadležne vlasti3. nasljeđivanje4. neposredno zakon (činjenice za koje je zakon odredio da će se njihovim nastupom steći stvarno pravo)Da bi se na temelju pravnog posla moglo steći pravo, potrebno je da je to prednikov:

a/ jedostrani posao, npr. zapisb/ dvostrani posao sa stjecateljem, ugovorc/ dvostrani posao s nekom drugom osobom kao sukontrahentom zaključen u korist treće osobe kao stjecatelja

Taj posao: a/ mora postojati, b/ mora biti valjanUsvojili smo načelo kauzalne tradicije → pr. temelj stjecanja je kauza stjecanja, pa nema li pr. temelja, ili on nije valjan, nema niti stjecanja.Na temelju pravnih poslova i nasljeđivanja – uvijek, a na temelju odluka sudova tj. drugih tijela vlasti – u pravilu, stvarna prava se stječu izvedeno. Na temelju zakona stječu se izvorno.

Pravni način (modus) stjecanjaKada je stjecanje stvarnih prava uređeno po tradicijskom načelu, tada je jedna od bitnih pretpostavaka stjecanja tih prava i da bude izvršen čin koji je valjani pravni način (modus) stjecanja (kojeg određuju norme pravnog poretka). Danas se na taj način stječu ta prava jedino na pokretninama, i to ne na svima.

Vodi se računa o tome da stjecatelj tim činom uspostavi onakvu socijalno relevantnu vlast na/glede predmeta stvarnog prava kakva pripada nositelju tog prava i da taj čin publicira. Valjani pravni način (modus) stjecanja stvarnih prava je po našem stvarnopravnom uređenju posebna pretpostavka za stjecanje stvarnih prava na temelju pravnog posla. Za stjecanje na temelju odluke vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, ne traži se da bude izvršen čin koji bi bio modus stjecanja, osim ako bi to posebnim zakonom bilo određeno.

Pravni način stjecanja stvarnih prava na temelju pravnog posla je:1. za stjecanje stvarnih prava na pokretninama – predaja (tradicija) posjeda2. na nekretninama - upis (uknjižba ili predbilježba) prava koje se stječe u zemljišnu knjigu3. neki drugi način (upis u odgovarajući upisnik, ili drugi čin) – ako je to posebno zakonom predviđeno, npr. na brodovima i zrakoplovima; npr. ZV, OZ, Zakonom o Upisniku – omogućuje da se založno pravo na pokretninama, na dionicama i sl. osnuje upisom u odgovarajući upisnik.

Prednikovo stvarno pravoPostojanje pogodnog prednikovog stvarnog prava posebna je pretpostavka izvedenog stjecanja stvarnih prava. Ona je ispunjena ako je prednik nositelj stvarnog prava koje je pogodno da se odatle izvede stvarno pravo za sljednika.

19

Za prelaženje (translaciju) na novog stjecatelja je pogodno samo otuđivo tj. nasljedivo prednikovo pravo. Za osnivanje (konstituiranje) novog stvarnog prava iz prednikovog je pogodno samo takvo prednikovo pravo čiji je sadržaj dovoljno širok da se iz njega može izvesti sadržajno uže pravo za sljednika, a i uz to sadrži i ovlast na takvo raspolaganje objektom (ius disponendi).

► Osnivanje novih i prelaženje postojećih prava

Svako stjecanje stvarnih prava se zbiva ili kao:1. osnivanje novog stvarnog prava za stjecatelja, ili kao2. prelaženje već postojećeg stvarnog prava (ili njegova alikvotnog dijela) s dotadašnjeg nositelja tog prava na stjecatelja kao novog nositelja

Osnivanje pravaOsnivanjem nazivamo nastanak subjektivnog stvarnog prava koje do tada nije postojalo. Stvarno pravo bilo koje vrste osniva se izvornim stjecanjem toga prava. Ograničena stvarna prava se mogu osnovati i derivativnim (konstitutivnim) stjecanjem.

1. Izvorno osnivanje – njime se mogu osnivati pr. vlasništva i ograničena stvarna prava. Na stvarima koje su ničije (res nullius, res derelictae) može se osnovati pr. vl. samo izvornim stjecanjem. „Nekretnina je ničija tek kada na temelju očitovanja o odreknuću od vlasništva, danog u obliku isprave prikladne za zemljišnoknjižni upis, bude to pravo izbrisano u zem. knjizi. Napuštena nekretnina prelazi na temelju zakona u vlasn. RH, ako nije zakonom što drugo određeno“. Na stvarima koje su nečije preferira se izvedeno stjecanje prava, ali se u nekim slučajevima može i na takvim stvarima izvorno steći pr. vlasništva i ograničena stvarna prava.Osnuje li se izvornim stjecanjem pr. vlasn. na stvari koja je u tom trenutku već bila nečija, dotadašnje pr. vlasn. neizbježno prestaje, a s njim u pravilu i sva ograničena stvarna prava koja terete tu stvar (neće prestati jedino ona za čije je postojanje stjecatelj znao ili morao znati). Osnuje li se ograničeno stvarno pravo, ne prestaje dotadašnje pravo vlasništva, niti ona ograničena stvarna prava na toj stvari kojima sadržaj nije suprotan izvorno stečenom pravu.

2. Izvedeno osnivanje prava – osnivati izvođenjem iz prednikova se mogu samo ograničena stvarna prava (to je pravilo, a iznimno izvornim osnivanjem). Pravo vlasništva se može osnivati samo izvorno. Izvedeno stjecanje pr. vlasn. je moguće, ali se time to pravo ne osniva, nego se postojeće pr. vl. prenosi s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja – novog vlasnika.

Za izvedeno osnivanje ograničenih stvarnih prava pored općih pretpostavaka stjecanja stvarnih prava potrebne su i posebne pretpostavke konstitutivnog stjecanja:1. pogodno pravo prednika, a ako je temlej stjevanja pravni posao, i 2. ispravan način stjecanja

Pogodno pravo prednika ovisi o sadržaju prednikova prava: da prednikovo pravo sadrži ovlast na takvo pravno raspolaganje predmetom prava & da prednikovo stvarno pravo svojem nositelju daje dovoljno široku vlast na stvari (prednikovo pravo mora imati široku pravnu vlast od stjecateljevog)...Nemo plus iuris...

Pravni temelj osnivanja ograničenog subjektivnog stvarnog prava izvođenjem iz prednikova je pravni posao (tada je neophodno da bude izvršen i onaj čin koji služi kao modus stjecanja tog prava), ali u nekim slučajevima se takva stvarna prava mogu izvesti i odlukom suda tj. drugog nadležnog tijela vlasti (npr. sud će svojom odlukom donesenom u postupku razvrgnuća suvlasništva odlučiti da se osnuje pravo stvarne služnosti, ako su stranke suglasne , a kod geometrijske diobe nekretnina – i bez njihove suglasnosti).

Prelaženje prava

20

Prelaženje prava je naziv za stjecanje kod kojeg se nikakvo pravo ne osniva, već postojeće pravo (ili njegov alikvotni dio) prestaje pripadati svojem dotadašnjem nositelju i počinje pripadati novome – stjecateljuPrelaženje prava se zbiva kao: 1. otuđenje tog prava stjecatelju 2. stjecateljevo nasljeđivanje u širem smislu prednika (univerzalna sukcesija)

● Otuđenje → je prelaženje (translacija) postojećih prava, bilo kao a/ pojedinačno prelaženje prava na singularnog sukcesora, bilo kao b/ prelaženje imovinske cjeline na univerzalnog sukcesora. Otuđenjem se ne osniva pravo, nego se mijenja nositelj postojećeg prava. Posebne pretpostavke su:

a/ pogodno pravo prednika (u granicama svoje otuđivosti), a kada je pr. temelj prelaženja stvarnog prava neki pravni posao (tada se otuđivanje naziva pravnim prometom), tada još i

b/ ispravan način stjecanja

Samo u slučajevima za koje je to zakonom predviđeno, subjektivno stvarno pravo će se prenositi i na temelju odluke suda tj. drugog nadležnog tijela, npr. na temelju odluke suda o dosudi, donesene u ovršnom postupku.Da bi se na temelju pr. posla prenijelo stvarno pravo, neophodno je da bude u korist stjecatelja izvršen čin, koji je ispravan način njegova stjecanja (modus adquirendi). U načelu je za pokretnine to predaja posjeda stjecatelja, a za nekr. upis u zem. knjige.

Zbog svoje pravne naravi neotuđiva su sva ona prava koja su tako vezana uz određenu osobu da mogu egzistirati samo kao prava te osobe (tzv. strogo osobna prava), kao što su to osobne služnosti i u načelu prava iz stvarnih tereta osnovanih u korist osobe.Otuđenje pr. vlasništva zbiva se kao otuđenje stvari koja je predmet tog prava – pravo vlasništva se identificira sa svojim predmetom – sa stvari. Na otuđenje pr. građenja primjenjuju se analogno pravila o otuđivanju pr. vlasn., jer se za pr. građenja fingira da je nekretnina. Zbog svoje identifikacije s objektom, otuđivost pr. vlasništva ovisi o otuđivosti tj. ograničenju otuđivosti one stvari koja je objekt tog prava.

Za razliku od prava vlasništva i pr. građenja, ostala se stvarna prava ne mogu samostalno otuđiti (ako se uopće mogu otuđiti), jer ona ne egzistiraju samostalno. Pravo stvarne služnosti može se otuđiti samo zajedno s povlasnom nekretninom čiji je pripadak. Prava iz stvarnih služnosti koja postoje u korist nekretnine, mogu se otu điti samo zajedno s povlasnom nekretninom čiji su pripadak. Založno pravo je pripadak tražbine koju osigurava, pa se ono može otuđiti samo zajedno s tom tražbinom.

● Nasljeđivanje u širem smislu → je svaka univerzalna sukcesija (sveopće sljedništvo). Nasljeđivanje u užem smislu je specifična univerzalna sukcesija (sveopće sljedn.) do koje dolazi zbog smrti dotadašnjeg nositelja, na temelju stjecateljevog stvarnog prava. Nasljednik je specifični univerzalni sukcesor, takav koji to postaje iz specifičnog razloga – zbog ostaviteljeve smrti (univerzalni suk. mortis causa).

Nasljedivost prava je njihovo svojstvo da mogu zbog smrti svojeg nositelja prijeći na onoga tko je njegov nasljednik. Nasljedivost subjektivnog im. pr. je pravilo, a neotuđivost iznimka, do koje dolazi zbog pravne naravi prava ili zbog odredaba zakona. Kao i otuđivost, i nasljedivost može biti potpuno isključena ili ograničena. Premda se otuđivost i nasljedivost redovito podudaraju, ta se dva svojstva ne moraju podudarati. Tako npr. osobne služnosti, koje su neotuđive, ipak nisu sasvim nenasljedive, makar je njihova nasljedivost veoma ograničena.

► Pretvorba prava na društvenim stvarima

Pretvorba prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem pr. poretku, ali u postojećem pr. poretku ne ulaze u krug zatvorenog broja stvarnih prava (npr. specifična prava na stvarima u društvenom vlasništvu), mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj, pretvarajući se u prava takve

21

vrste kakva postoji u suvremenom pr. poretku. Takva pretvorba se javlja jedino u pr. poretcima kojiu se mijenjaju tako da iz jednog tipa prelaze u drugi – koji su u tranziciji. Postavlja se pitanje stečenih prava? – postoje dvije mogućnosti:1. da takva subjektivna prava budu ukinuta i apsolutno prestanu2. da se pretvore u prava koja su u skladu s novim pr. sustavom, pa da tako pretvorena nastave pripadati dotadašnjim nositeljima

1) Pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu

Prava upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenim stvarima koja su im pripadala u trenutku njihove statusne (promjene) pretvorbe, su zajedno sa svim ostalim njihovim pravima i obvezama prešla na onog subjekta koji je sveopći pr. sljednik njihovog dotadašnjeg nositelja – imovinski učinak pretvorbe. Drukčije je bilo jedino s onim pravima koja su na temelju neke posebne zakonske odredbe imala drukčiju pravnu sudbinu.Tako su dosadašnja pr. upravljanja, korištenja i raspolaganja koja su na društvenim stvarima imali pravni subjekti dok nisu pretvorbom prestali – u pravilu nastavila svoje postojanje na onim istim stvarima, a one su i nadalje ostale u društvenom vlasništvu. To nije bilo u skladu s namjerom uklanjanja društvenovlasničkog pr. režima, pa je – za slučajeve u kojima ta prava još nisu prestala na nekom pr. temelju, uređeno njihovo pretvaranje u pr. vlasništva na temelju odredaba ZV-a o pretvorbi društvenog vlasništva. To se ne odnosi na prava na onim društvenim stvarima koje su proglašene općim dobrima & to se ne odnosi ni na slučajeve za koje su posebni zakoni izričito odredili da društvene stvari na kojima su društvenovlasnički subjekti imali pr. upravljanja tj. pr. korištenja i raspolaganja – postaju stvari u vlasništvu nekog određenog subjekta.

Zakonske pretpostavke za pretvaranje pr. upravljanja tj. korištenja i raspolaganja u pr. vlasništva:1. da je postojalo pr. upravljanja, tj. korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu2. da je ta stvar sposobna biti predmetom pr. vlasništva (nije opće dobro)3. da nije posebnim zakonom (ili zakonskom odredbom) određeno drukčijeZa nositelje tih prava koji su već prošli statusnu promjenu – pretvorba tih prava se zbiva s djelovanjem unatrag – od trenutka kada je ta statusna pretvorba obavljena. Subjekt je ipso iure postao vlasnikom.

2) Pretvorba prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu

Građevinsko zemljište je skupni naziv za zemljišne čestice određene svojom specifičnom namjenom da na njima budu izgrađene zgrade ili da služe za javne površine. Građevinsko zemljište su:1/ sve zemljišne čestice u gradovima i naseljima gradskog karaktera, i2/ one zemljišne čestice izvan gradova i naselja gradskog karaktera koje su izgrađene te one koje su

prostornim planom određene za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine

Mnogo takvog zemljišta je bilo u društvenom vlasništvu pri čemu je imalo poseban pravni status građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu. Taj je status bio različit, već prema tome je li posrijedi bilo izgrađeno ili neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu.

U društveno vlasništvo je građevinsko zem. došlo na različite načine, a ponajviše na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. i kasnijih posebnih zakona. Taj zakon je bio odredio:

1. nacionalizaciju svakog izgrađenog građevinskog zemljišta, i2. nacionalizaciju svog zemljišta na određenim područjima, postavivši pravilo da se „smatraju

građevinskima i nacionaliziraju sva izgrađena i neizgrađena građevinska zemljišta koja se nalaze u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera“

→ neke osobe su na njima imale pravo korištenja

1. na izgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu je

22

a/ „pravo besplatnog korištenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada“ imao onaj tko je bio vlasnik zgrade izgrađene na tom zemljištu. To pravo je pretvoreno u pr. vlasništva Zakonm o preuzimanju ZOVO

b/ pravo besplatnog sukorištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada, imao je svaki od etažnih vlasnika posebnih dijelova u višestambenoj zgradi izgrađenoj na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, kao pravo sukorištenja, s time da je etažni vlasnik u društvenoj zgradi imao još i pravo sukorištenja zajedničkih dijelova te zgrade.

Etažnim vlasnicima je (po odredbama ZV o uspostavi jedinstva nekr. i posebnih dijelova zgrade) njihovo dotadašnje pravo pretvoreno u pravo suvlasništva – etažnog vlasništva na cijeloj nekretnini, što uključuje zem. česticu na kojoj je izgrađena zgrada, kao i sve što je s njom trajno spojeno na i ispod površine.

2. na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu je moglo postojati specifično pravo korištenja takvog zemljišta, koje je imalo nekoliko podvrsta. To je bilo:1. pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, kojeg je općina

dodijelila određenoj osobi a „u svrhu da se to zemljište privede namjeni određenoj provedbenim planom“. Inačica ovog prava bila je

2. prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građ. zemljišta u društvenom vl., koje je na temelju zakona pripadalo bivšem vlasniku zemljišta nakon što mu je ono bilo „podruštvovljeno“

3. na neizgrađenom građevinskom zemljištu koje je nacionalizacijom postalo društveno, postojalo je i pravo bivšeg vlasnika da privremeno posjeduje i iskorištava to zemljište u društvenom vlasništvu

4. na neizgrađenom građ. zemljištu u društvenom vl. mogla je pravo upravljanja tj. korištenja i raspolaganja imati društvena pravna osoba

→ to se pravo na temelju zakona pretvorilo u pr. vlasništva dotadašnjeg nositelja ili njegova pr. sljednika (ipso iure)

Osoba čije pr. vlasništva potječe od nekadašnjeg pr. upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu, tj. od nekadašnjeg pr. korištenja ili prvenstvenog prava korištenja građ. zemljišta u društvenom vlasništvu – ima pravo na zaštitu tog svojeg prava kao i svaki vlasnik (isto tako i osoba koja neko svoje ograničeno stvarno pravo, ili koje drugo pravo, npr. pravo najma, izvodi iz takvog prava svojeg prednika).

Da bi dokazala to svoje pravo, trebat će dokazati da je to pravo stekla na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavaka koje su se za stjecanje toga prava zahtijevale u trenutku tog stjecanja. Ali zakon je postavio i neke predmnijeve o vlasništvu stvari koje su do pretvorbe prava na njima bile u društvenom vlasništvu.

Zakonske predmnijeve o vlasništvu stvari koje su do pretvorbe prava na njima bile u društvenom vlasništvu su:1. smatra se da je osoba koja je u zem. knjigama upisana kao nositelj pr. upravljanja, tj. korištenja i

raspolaganja nekom nekr. u društvenom vl. – vlasnik te nekretnine2. smatra se da je osoba koja je u zem. knjigama upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog

građ. zemljišta u društvenom vlasništvu, ili nositelj prvenstvenog pr. korištenja takvog zemljišta – vlasnik te nekretnine

3. smatra se da su vlasništvo RH sve one stvari iz društvenog vlasništva na području RH za koje nije utvrđeno u čijem su vlasništvu, niti u pogledu njih djeluje predmnijeva da su u vl. osobe koja je u zem. knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja nekretnine, tj. kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, ili nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta

Oborive predmnijeve – oborit će ih osoba koja uspije dokazati da je pravo na toj stvari koje se potom pretvorilo u pr. vlasništva stekla ona na valjanom pr. temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavaka

23

koje su se za stjecanje toga prava zahtijevale u trenutku stjecanja.

C. Izvršavanje

O volji nositelja stvarnog prava ovisit će da li će svoje pravo izvršavati ili neće. Ako ga i ne bi izvršavao, ono mu zbog toga ne bi prestalo jer su stvarna prava, trajna prava. Ipak mogu biti zakonom propisane i neke iznimke od toga, npr. dugotrajno neizvršavanje prava stvarne služnosti dovodi do prestanka tog prava, pa se poslužna nekretnina oslobađa tog tereta koji je smetao punom izvršavanju pr. vlasništva.

Nositelji subjektivnih stvarnih prava su u izvršavanju ovlasti koja im na/glede određene stvari daju njihova prava sputani:1. tuđim pravima2. zakonskim ograničenjima

→ ona ne umanjuju sadržaj stvarnih prava na koje djeluju nego djeluju ograničavajuće na mogućnost izvršavanja stvarnog prava

Izvršavanje subjektivnih stvarnih prava je uvijek podvrgnuto:1/ općim (unutrašnjim) ograničenjima, a pored toga može biti podvrgnuto2/ posebnim (vanjskim) ograničenjima, njih zakon postavlja izričito, i to svako samo za neke posebne situacije

Opća ograničenja su implicirana u pr. poretku i kada nisu izričito postavljena, a djeluju općenito na izvršavanje prava (npr. ustavna maksima da vlasništvo obvezuje i da su «nositelji vl. prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru»). ZV tako određuje da je vlasnik prigodom izvršavanja svojeg prava «dužan postupati obzirno prema općem i tuđim interesima koji nisu protivni njegovom pravu».Kada nositelj nekog stvarnog prava izvršava na/glede predmeta tog prava onu privatnu vlast koju mu daje to njegovo pravo, on ima i faktičnu vlast na/glede tog predmeta koju nazivamo posjedom. Posjed je zapravo faktično izvršavanje sadržaja nekog stvarnog prava. Pravna vlast koju daje stvarno pravo i faktična vlast na/glede predmeta stvarnog prava, u pravilu se podudaraju. Ako se faktična vlast (posjed) ne podudara s pravnom vlašću, pr. poredak će to osjećati kao protivno pravu, pa će omogućiti usklađivanje pravnog i faktičnog. Tako se posjed može na neko vrijeme osamostaliti, pa biti samostalnim činiteljem u pravnim odnosima glede tog predmeta.

D. Raspolaganje

1. Raspolaganje stvarnim pravom znači:1/ prenijeti ga na drugu osobu (otuđiti), bilo u cijelosti bilo djelomično2/ opteretiti ga nekim ograničenim stvarnim pravom (npr. založno pr. opteretiti podzaložnim)3/ ograničiti ga u nekom pogledu (kakvim uvjetom, rokom i dr.)4/ očitovanjem svoje volje učiniti da to pravo prestane (odreći se prava)

Sloboda raspolaganja vlastitim pravima emanacija je slobode nositelja tog prava koja nije apsolutna. Ona može biti ograničena na temelju odredaba posebnog zakona3, a i na temelju odluke vlasti, donesene na temelju zakona4.

Mogućnost raspolaganja vlastitim subjektivnim stvarnim pravima ovisi o:1. poslovnoj sposobnosti nositelja tog prava2. sposobnost tog prava za promet (otuđivosti)3. ispunjenju onih pretpostavaka koje pr. poredak eventualno zahtijeva za valjanost odnosnog raspolaganja

2. Raspolaganje predmetom stvarnih prava

3 npr. nakon zabilježbe ovrhe u zem. knjizi «nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je ta raspoložba poduzeta» 4 npr. sud može u postupku osiguranja odrediti radi osiguranja novčane tražbine privremenu mjeru zabrane otuđenja i/ili opterećenja pokretnine, ili uknjiženog prava

24

Ne sadrže sva subjektivna stvarna prava ovlast za rasplaganje predmetom prava. Pojmovno bi raspolaganje moglo biti: 1/ faktično (promjena oblika, mjesta gdje se nalazi, pa sve do uništenja itd.)2/ pravno (davanje stvari drugome u posjed i sl.)Jedino pravo vlasništva ovlašćuje vlasnika na bilo kakvo raspolaganje sa stvarju, ali i ono može biti ograničeno. Ograničena stvarna prava eventualno sadrže ovlast za neko ograničeno raspolaganje sa stvarju (npr. plodouživatelj je ovlašten npr. dati stvar u zakup, ali je niije ovlašten otuđiti), dok neke vrste stvarnih prava uopće ne ovlašćuju na raspolaganje sa stvari (npr. služnost vidika).

E. Dokazivanje

Onaj koji bi tvrdio da glede određene stvari ima neko stvarno pravo, trebat će dokazati da su se u njegovu korist ispunile sve zakonom određene pretpostavke stjecanja tog prava. Daljnje trajanje tog prava neće morati dokazivati, jer su stvarna prava trajne naravi. Da bi olakšao postupanje u pravnom prometu, ali i dokazivanje, zakon određuje neke predmnjeve. Predmnjeve određuje zakon u pravilu neposredno svojim normama materijalnopravnog karaktera, ali za neke slučajeve omogućuje da sud kreira predmnjevu, npr. u posebnom postupku pred sudom stvara se predmnjeva smrti i vremena smrti nestale osobe.

Zakon određuje brojne predmnijeve svojim normama, npr. predmnijevu da je posjed pošten, predmnijevu da je pošteni posjed ujedno i samostalan posjed i sl. Zahvaljujući predmnijevama oslobođeni su od tereta dokazivanja da su se ispunile neke pretpostavke stjecanja prava (tj. prestanke ili promjene) oni koji bi to inače trebali dokazivati. Time se teret dokazivanja prebacio na suprotnu stranu.

Sa stajališta procesnog prava može se o predmnijevama govoriti kao o pravilima o teretu dokazivanja. Postupovno je pravilo da «činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali je moguće dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno» (ZOP)

Onaj koji bi inače trebao dokazivati da je ispunjena neka pretpostavka o kojoj ovisi postojanje ili nepostojanje nekog subjektivnog stvarnog prava, oslobođen je dokazivanja ako je ta pretpostavka zakonom zamijenjena fikcijom. Tada treba dokazati okolnosti u kojima ta fikcija postoji, npr. fingira se da nisu dijelovi zemljišta one građevine koje su s njime trajno spojene, ako ih od tog zemljišta pravno odvaja stvarno pravo koje svojeg nositelja ovlašćuje na to da na tuđem zemljištu ima svoju zgradu. Trebat će dokazivati da se ima takvo stvarno pravo, npr. pr. građenja ili pr. služnosti imati dio svoje zgrade na susjednoj nekretnini.

F. Zaštita

Bude li povrijeđeno nečije stvarno pravo, time za nositelja povrijeđenog stvarnog prava nastaje posebno pravo na zaštitu – pravo da zahtijeva neka se faktično stanje vlasti uskladi s njegovim stvarnim pravom. To pravo je relativno. Ono postoji samo prema određenoj osobi – onoj čija faktična vlast konkurira vlasti na koju je ovlašten nositelj stvarnog prava.Pravni poredak priznaje svakome pravo da od nadležne javne vlasti traži pravnu zaštitu (tzv. pravozaštitni zahtjev). Osim pravnog puta, postoji i nepravni – samopomoć. Nositelj stvarnog prava ponekad će smjeti sam štititi svoje pravo. Ona je dozvoljena samo iznimno, a i tada u pravilu samo defenzivna samopomoć i to samo pod određenim pretpostavkama. Ofenzivna samopomoć je kod nas dopuštena jedino kod zaštite oduzetog posjeda.

Kaznenopravne norme određuju kao kaznena djela i neka takva ponašanja koja narušavaju tuđa stvarna prava. Glavna im funkcija nije neposredna zaštita privatnih prava u korist njihovih nositelja, ali posredno pruža i tu zaštitu. Neposrednoj zaštiti subjektivnih prava služi mogućnost stavljanja adhezionih zahtjeva i odlučivanje o njima u kaznenom postupku.

G. Prestanak

25

Stvarna prava prestaju ako i kada nastanu one pravne činjenice koje su pr. poretkom određene za pretpostavke njihova prestanka. Zato je nositelj nekog stvarnog prava oslobođen dužnosti da dokazuje da još postoji njegovo stvarno pravo.Stvarno pravo svojem nositelju prestaje:

1. apsolutno → ako je prestalo postojati, npr. stvar je propala, odreknućem svog stvarnog prava2. relativno → ako je prestalo pripadati svojem dotadašnjem nositelju, ali nije prestalo apsolutno, nego je

prešlo na drugu osobu

H. Više stvarnih prava na istoj stvari

Na jednoj stvari može postojati i više stvarnih prava, pri čemu svako od njih može pripadati jednoj ili više osoba. Na jednoj stvari može postojati samo jedno jedino pravo vlasništva. Osnuje li se novo pr. vlasništva na cijeloj toj stvari, dotadašnje pr. vlasništva time neizbježno prestaje, npr. ako netko dosjelošću stekne pr. vlasništva neke stvari, dotadašnje pr. vlasništva je time apsolutno prestalo.Uz pravo vlasništva mogu na istoj stvari postojati ograničena stvarna prava. U načelu nema zapreke tome da na istoj stvari postoje brojna ograničena stvarna prava različitih, ili istih vrsta, kao prava istih ili različitih osoba – to je pravilo.Iznimno – neka se ograničena stvarna prava neće moći osnovati na istoj stvari koja je već opterećena nečijim ograničenim stvarnim pravima, jer im njihov sadržaj ne omogućuje koegzistenciju na istom objektu.Postojanje nečijeg prava plodouživanja na nekoj stvari isključuje mogućnost da se na toj stvari osnuju druge osobne služnosti, a postojanje nečijeg prava građenja na zemljištu isključuje mogućnost osnivanja novog pr. građenja na istom zemljištu.

Kada na stvari postoji više ograničenih stvarnih prava koja se ne bi mogla sva izvršavati a da jedna ne krnje mogućnost izvršavanja drugih, njihov se međusobni odnos u pravilu određuje po načelu prvenstva. Prvenstvo, u pravilu, ima ono stvarno pravo koje je prije nastalo → prior tempore potior iure

V. O OPĆIM DOBRIMA, JAVNIM DOBRIMA I DOBRIMA OD INTERESA ZA RH

1. Opća dobra (res communes omnium), nisu sposobna biti predmetom ičijih stvarnih prava, a time niti stvarnopravnih odnosa.

Stvar je opće dobro kada zbog svojih naravnih osobina nije prikladna da bude predmetom stvarnih prava, jer kao cjelina ne može biti podvrgnuta privatnoj vlasti i jednog privatnopravnog subjekta, ali može svakome služiti za njegove potrebe, a i svima za opće potrebe. To je slučaj sa zrakom u zemljinoj atmosferi kao cjelini, rijekama, jezerima i moru kao cjelini, morskoj obali kao cjelini. Takve stvari mogu biti samo na uporabi svih, pa tako zadovoljavati svačije interese i potrebe.

Stvar je opće dobro i kada to nije posljedica njezinih naravnih osobina, nego toga što su joj zakonske norme uskratile sposobnost da bude predmetom, stvarnih prava (res extra commercium), kako bi služila svakome za njegove potrebe, tj. svima za opće potrebe.

Na općim dobrima je moguća javna vlast – imperijum države. ZV stavlja u dužnost RH «da kao dobar domaćin» vodi brigu i upravlja općim dobrima u njezinoj vlasti, te da za to odgovara. Redovito se glede općih dobara, zakonom uspostavlja neko posebno javnopravno (upravnopravno) uređenje, kojim se regulira upravljanje njima, a i način na koji mogu pojedinci za sebe rabiti i iskorištavati opća dobra (uzimati vodu iz rijeke, ploviti morem, loviti ribu itd.).

26

Posebna, osobito važna vrsta općih dobara je pomorsko dobro5. «Pomorskim dobrom upravlja, održava ga i zaštićuje RH neposredno i/ili putem županija». (VTSRH)Njega čine: ◦ unutrašnje morske vode ◦ teritorijalno more ◦ njihovo dno i podzemlje ◦ te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj uporabi ili je proglašen takvim ◦ kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod njeDio kopna koji je pomorsko dobro, čine «morska obala, luke, nasipi, sprutovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva».Stvari izdvojene iz općeg dobraIzdvajanjem iz općeg dobra, nastaje zasebna pokretna stvar, različita od općeg dobra kao cjeline. Na izdvojenim dijelovima općeg dobra moguća je privatna vlast (premda nije uvijek dozvoljena), npr. voda izdvojena iz rijeke u poseban spermnik nalazi se u vlasti onoga koji ju je za sebe izdvojio.Takva zasebna stvar, u pravilu može biti objektom subjektivnih stvarnih prava ako zadovoljava naravni i pravni kriterij. Tada može biti stečena u nečije vlasništvo okupacijom. Takva stvar koja je nastala izdvajanjem iz općeg dobra je res nullius (ničija stvar), koja okupacijom postaje vlasništvo odnosne osobe.

Koncesija na općem dobruSubjekt koji neposredno vodi brigu i upravlja nekim općim dobrom (u pravilu RH), ovlašten je da na određeno vrijeme, i to jedino naplatno, dade pojedinoj fiz./pr. osobi koncesiju za neku posebnu uporabu i korištenje općeg dobra pod pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom. Koncesija može imati različit sadržaj, pa i takav da ovlašćuje koncesionara da na općem dobru izgradi kakvu zgradu ili kakve druge građevine. One ne postaju dijelom općeg dobra odmah, već tek s prestankom koncesije. Zgrade ili druge građevine izgrađene u tom smislu neposredno na koncesiji, a posredstvom nje na općem dobru – zasebne su nekretnine, dok koncesija traje. Koncesija ih pravno odvaja od općeg dobra.

2. Javna dobra (res publicae), je naziv za sve stvari u imovini države ili drugih javnopravnih subjekata.

Javna dobra su u vlasništvu: 1/ RH 2/ drugih pravnih osoba javnog prava: a/ jedinica lokalne samouprave

b/ jedinica područne samouprave c/ ustanova

Modeli pravnog uređenja javnih dobara:1) francuski → javna dobra se u načelu izuzimaju iz djelovanja stvarnopravnog uređenja i stavljaju se pod

poseban javnopravni režim2) njemački → nastoji da i javne stvari budu, koliko je to najviše moguće, podvrgnute jednakom

stvarnopravnom uređenju kao i sve druge stvari (RH)

Javna dobra su objekti stvarnih prava, a «RH i druge pravne osobe javnog prava koje su nositelji prava vlasništva, imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni vlasnici, ako i ukoliko zakonom nije što drugo određeno».

Prema tome kakva im je namjena određena, razlikuju se:1/ javna dobra u općoj uporabi, npr. javne ceste, javno vodno dobro2/ javna dobra u javnoj uporabi3/ javna dobra koja nisu namijenjena ni za opću ni za javnu uporabu

3. Dobra od interesa za RH

5 Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama

27

Neki dijelovi materijalnog svijeta proglašeni su za dobra od osobitog interesa za RH, čime uživaju njezinu osobitu zaštitu. To su u prvom redu:

1/ opća dobra (nesposobna da budu predmet stv. prava), ali mogu biti i2/ stvari koje su predmet pr. vlasništva

Neposredno su ustavnom normom proglašeni za dobra od interesa za RH: «more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva». Ustavna norma dozvoljava da se zakonom proglasi da su dobra od interesa za RH i stvari koje su: »zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja».

Dobra za koja bude proglašeno da su od interesa za RH stavljaju se pod poseban pravni režim. Kada je posebno pravno uređenje uspostavljano glede stvari na koje se inače primjenjuje opće stvarnopravno uređenje, primjenjivat će se glede tih stvari u prvom redu norme tog posebnog uređenja, a tek podredno opća pravila stvarnog prava.

Samom činjenicom da je neka stvar proglašena dobrom od inetersa za RH, nije toj stvari oduzeta sposobnost da bude objektom stvarnih prava – u načelu su takve stvari i dalje sposobne biti objekti pr. vlasništva i drugih stvarnih prava, kao i bilo koje druge stvari. Želi li zakonodavac da stvar koja je po svojim naravnim osobinama prikladna da bude objektom stvarnih prava, bude izvan dosega stvarnopravnog uređenja, trebat će joj zakonom oduzeti tu sposobnost (staviti je extra commercium). Ne učini li to, njezinim proglašenjem za dobro od interesa za RH neće prestati pr. vlasništva, kao ni ograničena stvarna prava na njoj. Kada se to učini ono za nositelje subjektivnih prava na njima ima učinak zakonskog ograničenja njihovih prava. Zakonom se određuje naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti. Postoji mogućnost davanja koncesije u pogledu takvog dobra.III. POSJED

I. PRAVNO RELEVANTNA FAKTIČNA VLAST NA STVARI

Posjed je pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima glede određene stvari. Posjed nije subjektivno pravo, nego je pravna činjenica. Hrvatski naziv posjed potječe od lat. possessio za posjedovanje.

Pravo na posjed (ius possidendi, pravo posjedovanja) je ovlast koju sadrže neka subjektivna prava, ovlašćujući nositelja tog prava na to da posjeduje predmet tog prava. U pravilu sva stvarna prava ovlašćuju na posjedovanje svojeg predmeta (iznimke su: založno pravo na nekretnini, sudsko založno pravo, pravo vlasništva preneseno radi osiguranja). Mnoga obvezna prava ovlašćuju na posjedovanje stvari koja je predmet dužnikove činidbe i vjerovnikova prava (npr. stvari koje su predmet najma, zakupa, čuvanja i sl.).

Funkcije posjeda:1/ Akvizicijska funkcija, kao pretpostavka stjecanja stvarnih prava2/ Publicitetna funkcija, daje publicitet onim pravnim odnosima u pogledu stvari koji djeluju prema svim osobama3/ Kontinuitetna funkcija, funkcija održavanja kontinuiteta socijalnih odnosa u pogledu stvari

Pravna narav posjedaRimskopravnog je porijekla učenje da je posjed činjenica – «possessio non iuris est, sed facti», ali koja izaziva pravne učinke. OGZ je posjed bio sistematizirao među stvarna prava. Postupno je prevladalo shvaćanje da posjed nije pravo, nego pravno relevantna činjenica.

Postoje dvije različite koncepcije posjeda:

28

1. Objektivistička (germanska/moderna) koncepcija – ima svoje uporište u pozitivističkom svjetonazoru A. Comtea. Osnovna joj je težnja da se obazire samo na ono što objektivno postoji, što je zamjetljivo i izvana.2. Subjektivistička (romanska) koncepcija – oslanjajući se na idealističku filozofiju, osobito I. Kanta, postojanje ili nepostojanje posjeda je prosuđivala i po subjektivnom stavu onoga tko bi izvršavao akte vlasti glede stvari. Posjed bi postojao kao spoj corpusa i animusa possidendi. Tijelo (corpus) posjeda stvari bila bi činjenica faktičnog izvršavanja čina (akata) privatne vlasti na stvari, a ako bi s tim corpusom bio sjedinjen i odgovarajući duh (animus), volja određenog sadržaja, postojao bi posjed te stvari. Animus bi tu bila volja svojatati vlasništvo te stvari, a ako bi postupao s voljom da za sebe izvršava samo neku parcijalnu vlast (nr. zakupca), ne bi bio posjednik već samo držalac (detentor).Hrvatski zakonodavac je usvojio objektivnu koncepciju posjeda. Ipak, izvršavanje sadržaja prava stvarne služnosti glede neke nekretnine smatra se posjedom prava6, i izjednačeno je s posjedom stvari.

Zašto se pruža zaštita posjedu?Teorije o razlozima pružanja zaštite posjedu se svrstavaju u dvije temeljne skupine:1. apsolutne teorije, pokušavaju pronaći razloge za pravnu zaštitu posjeda u samom posjedu. Tko dira u posjed, dira u posjednikovu volju, pa je to razlog da pravni poredak reagira i pruži posjedniku pravnu zaštitu.2. relativne teorije, traže razloge pravne zaštite posjeda izvan samog posjeda. Vladajuća je postala teorija mira – shvaćanje da pravna zaštita posjeda u prvom redu služi zaštiti javnog reda i mira, dakle zaštiti općeg interesa da se faktična stanja ne mijenjaju samovlasno. Prigovara joj se da se nedovoljno obazire na interese pojedinaca, pa je zato nastala teorija kontinuiteta – po njoj je prvenstveni razlog pravne zaštite posjeda svačiji interes da se održi kontinuitet odnosa u kojima ljudi žive. Suvremena pravna doktrina upotpunjuje vladajuću teoriju mira postavkama teorije kontinuiteta.

Pravni izvori posjeda1. ZV (osobito odredbe II. Dijela: Posjed)2. ZPP (gl. 28: Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda)3. OZ (postupak prisilnog ostvarenja zaštite posjeda)

Književnost: npr. Gavella, N.: Posjed stvari i prava, Zg., NN, 1990.

II. GRAĐA POSJEDOVNOG ODNOSA

Svaki posjed je socijalni odnos u kojem posjednik (jedna ili više osoba) ima relativno trajnu, socijalno relevantnu faktičnu vlast u pogledu određenog objekta (predmeta posjedovanja). S jedne strane tog odnosa nalazi se posjednik, a s druge, sve ostale osobe.1. Posjednik i predmet posjedovanja

Potencijalni posjednici i potencijalni objekti njihova posjeda mogu biti samo oni kojima njihove naravne osobine omogućuju da budu subjekti i objekti posjedovanja, ali ne oni za koje je to isključeno kriterijem što ga je postavio pravni poredak.

Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, tj. drugog, s njim izjednačenog predmeta posjedovanja. Posjednik može biti samo pravni subjekt (pr. sposobnost!). Nije neophodno da posjednik ima i poslovnu sposobnost, samo mu neće biti dostupni baš svi načini stjecanja posjeda.

Predmet posjedovanja može biti sve što je po svojim naravnim osobinama prikladno za takvu vlast, a ne dolazi u obzir ono glede čega norme pravnog poretka ne priznaju ičiju privatnu vlast kao pravno relevantnu. U obzir da budu predmet posjedovanja dolaze:1. stvari

6 u rimskom pravu se to smatralo quasi possessio – izvršavanje sadržaja nekog prava je nešto poput posjeda

29

2. prava stvarnih služnosti

► Stvari

Faktično su prikladne da budu objekti posjedovanja samo takve stvari koje već postoje. Ne mogu se posjedovati buduće stvari. Objekti posjeda mogu biti samo individualne stvari, a ne i kvantiteti, npr. ne može se posjedovati ½ vina u jednoj bačvi, ali više osoba mogu biti suposjednici svog vina sadržanog u bačvi; niti ukupnost stvari, npr. ne može se posjedovati imovinu kao cjelinu, niti neki dio imovine.

Stvar će redovito biti predmetom posjedovanja zajedno sa svojim pripadnostima, no i pojedini dio neke stvari može sam za sebe biti predmetom posjeda. Činjenica da neka stvar nije sposobna biti objektom stvarnih prava, nije sama po sebi zaprekom da ona bude objektom posjedovanja. Tako predmetom posjeda može biti i nesamostalni i samostalni dio stvari. Predmet posjedovanja može biti i sama za sebe npr. neka soba ili druga prostorija u stanu i sl, bez obzira na to što to ne bi moglo biti samostalnim objektom stvarnog prava. Što vrijedi za dijelove stvari, na odgovarajući način vrijedi i za pertinencije stvari.

Zakonske odredbe bi mogle odreći pravnu relevantnost privatnoj faktičnoj vlasti na općim dobrima (dijelovima općih dobra), ali ne urade li to – posjed postoji. Isto vrijedi i za javna dobra. Zakonom je tako isključena zaštita posjeda onima koji bi nezakonito posjedovali javno vodno dobro, kao što je zakonom isključena i mogućnost stjecanja javnog vodnog dobra putem dosjelosti.

► Prava

«Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom, čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.»Posjed prava stvarne služnosti je stanje u kojem neka osoba faktično izvršava sadržaj prava stvarne služnosti glede neke nekretnine. Faktično izvršavanje sadržaja kakvih drugih prava ne smatra se posjedom prava. Njihovim izvršavanjem nastaje ili posjed stvari, ili ne nastaje nikakav posjed, npr. onaj tko izvršava sadržaj prava služnosti plodouživanja glede neke stvari, izvršava time svoju vlast glede te stvari, pa je posjednik te stvari.

2. Posjednikova faktična vlast

► Posjed stvari

Sadržaj posjeda stvari je faktična vlast koju određena osoba ima glede određene stvari. Ta faktična vlast treba objektivno postojati kao socijalna činjenica (posjed ne ovisi o postojanju animus possidendi). Postojanje ili nepostojanje posjeda se prosuđuje prema shvaćanjima koja u društvu općenito vladaju o tome je li u nekoj situaciji postoji ili ne postoji nečija faktična vlast takvog sadržaja da je društveno relevantna, npr. podstanar ima posjed sobe u kojoj stanuje na temelju ugovora o podnajmu, dok hotelski gost nema posjed sobe u kojoj je smješten u hotelu.

Društvena shvaćanja uzimaju naročito neke okolnosti u obzir:1. vanjska vidljivost – ono što se u društvu zamjećuje, osjeća i shvaća kao nečija razmjerno trajna, za svakoga relevantna vlast neke osobe glede određene stvari je posjed. Redovito je dovoljno da bude zamjetljivo postojanje nečije vlasti, bez da bude vidljivo koja je osoba posjednik.2. razmjerna trajnost, npr. posjetitelj nije posjednik stolice na koju je sjeo3. mogućnost isključenja tuđih samovlasnih zahvaćanja u stvar – posjed stvari će postojati samo dok posjednik bude u stanju da treće isključi od onih utjecaja na stvar koji bi po svom sadržaju bili negacija njegove faktične vlasti4. dostupnost stvari posjedniku – stvar je posjedniku dostupna, kada je on zaista drži, ali i inače kad god mu je dostupna zato što drugi poštuju njegov posjed.

30

Građa posjeda može biti jedinstvena, i tada je posjed samo neposredan. Stupnjevan posjed će se sastojati od 1) neposrednog posjeda kao temeljnog i 2) posrednog posjeda. Kad je posjed stupnjevan, razlikuje se: 1/ samostalan posjed, i 2/ nesamostalan posjed.

Neposredan posjed je onaj što ga posjednik ima glede određene stvari kroz to što na njoj neposredno i vanjski vidljivo izvršava svoju faktičnu vlast osobno ili posredstvom posjednika u posjedovanju. Za njega je karakteristično neposredno osobno ili putem pomoćnika u posjedovanju fizičko držanje stvari u vlasti osobe. Neposredan posjed stvari je temelj i svakog posjeda prava. Stvar može biti u nečijem neposrednom posjedu, a da pritom nije ni u čijem posrednom posjedu, dok obrnuto nije moguće. Neposredan posjednik ostvaruje svoj posjed posjedovnim činima.

Svaki akt koji neka osoba izvrši neposredno na stvari, ako je vanjski vidljiv i takvog sadržaja da ga se u društvu može prepoznati kao ostvarenje faktične vlasti te osobe na toj stvari – njezin je posjedovni čin. Prosuđuje se objektivno, prema shvaćanjima koja u društvu postoje o tome čime se ostvaruje faktičnu vlast na takvoj stvari. Čin koji bi netko poduzeo bez ikakve volje da njime ostvaruje svoju vlast na stvari, nije njegov posjedovni čin. Nema vlasti bez volje vladati – izvršavanje vlasti implicira voljno postupanje. Onaj tko nešto čini a da to ne želi, ili koji nešto čini samo za drugoga, taj ne izvršava nikakvu vlast, ili barem ne izvršava nikakvu svoju vlast.

Volja je i po uređenju utemeljenom na tzv. objektivnoj koncepciji posjeda neophodna da bi određeni čin bio posjedovni čin. No, po takvim uređenjima nije mjerodavan sadržaj volje. Tu volja nije samostalni element posjeda, jer po objektivističkom shvaćanju, posjed ima samo jedan element – faktičnu vlast. Volja treba biti implicirana u posjedovnim činima. Nije mjerodavno je li stvar faktično drži u svojoj vlasti s voljom da to učini kao da je njezin vlasnik. Dovoljna je tzv. prirodna volja tj. ne mora imati sve one kvalitete koje se inače traže da bi volja bila pravno relevantna.Ako je posjedovni čin pravni posao, da bi proizvodio pravne učinke zbog kojih je poduzet – treba zadovoljavati sve one pretpostavke koje se i inače traže za valjanost pravnih poslova, dakle potrebna je pravno kvalificirana volja (volja osobe koja je poslovna sposobna i ubrojiva) koja je očitovana tako da zadovoljava pretpostavke za valjanost očitovanja (očitovana je slobodno, ozbiljno, određeno i razumljivo).

Pomoćnik u posjedovanju je osoba koja neposredno poduzima one čine kojima se izvršava faktična vlast na stvari, ali koja time ne izvršava nikakvu svoju, nego isključivo tuđu faktičnu vlast. On nije posjednik!!!! Neposredan posjednik stvari je taj drugi koji posredstvom pomoćnika u posjedovanju izvršava svoju faktičnu vlast na predmetu svojeg posjedovanja. Pomoćnik u posjedovanju poduzimanjem akata kojima se izvršava faktična vlast na stvari pokorava se posjednikovoj volji, njegovim nalozima, tako da izvršava isključivo njegovu faktičnu vlast na stvari. Pomoćnik u posjedovanju može biti svaka osoba koja se s posjednikom stvari nalazi u radnom ili sličnom odnosu, ili je član njegova domaćinstva, ali i svi ostali koji izvršavaju određene posjedovne čine na stvari a da time ne izvršavaju nikakvu svoju vlast glede te stvari, nego isključivo tuđu vlast, npr. prekarist. Dok se ne utvrdi da je postupao kao tuđi pomoćnik u posjedovanju, smatrat će se da je izvršavao vlastite posjedovne čine, pa će ga se smatrati neposrednim posjednikom stvari.

Posredan posjed stvari → posredstvom onoga tko stvar neposredno posjeduje, nju može ujedno posjedovati i netko drugi, podredno, dakle kao posredni posjednik te stvari. Posredni posjed stvari postoji ako neposredni posjednik, izvršavajući svoju faktičnu vlast na stvari, ujedno time izvršava i vlast za drugoga, jer se tada posredstvom vlasti neposrednog posjednika stvar ujedno nalazi i u posrednoj «višoj» faktičnoj vlasti posrednog posjednika. Kada netko stvar posjeduje kao plodouživatelj, založni vjerovnik, zakupoprimac, najmoprimac, čuvar, posudovnik ili u kojem drugom sličnom odnosu u kojem je ovlašten ili obvezan kroz neko vrijeme posjedovati je, onda je posjednik te stvari i taj drugi (posredni posjednik).

Za postojanje posrednog posjeda je potrebno dvoje:

31

1. posredujući posjed, je onaj neposredan posjed posredstvom kojega posredni posjednik posjeduje, ako između njega i neposrednog posjednika postoji posredujući odnos2. posredujući odnos, je odnos neposrednog i posrednog posjednika u kojem neposredni stvar posjeduje kao netko tko ju je ovlašten posjedovati kroz neko vrijeme (npr. plodouživatelj), ili ju je obvezan kroz neko vrijeme posjedovati (npr. kao čuvar), a potom treba stvar predati posrednom posjedniku u neposredan posjedPotrebno je da njihov odnos ima dvije nerazdvojne komponente:

1. ovlast ili obveza neposrednog posjednika da stvar posjeduje privremeno i u okviru više vlasti posrednog posjednika iz koje je izvedena, i

2. zahtjev posrednog posjednika neposrednome, neka mu taj preda stvar u neposredan posjed nakon što prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovati je, npr. kada je jedna osoba s drugom sklopila ug. o zakupu garaže i predala joj tu garažu u posjed, ova druga je postala neposrednim posjednikom te garaže, a druga posrednim jer u pogledu te garaže postoji među njima posredujući odnos – ug. o zakupu.

Moguće je i višestruko stupnjevanje posjeda stvari. U temelju će uvijek biti nečiji neposredan posjed stvari, a na njemu će biti izgrađena cijela ljestvica višestruko stupnjevanog posjeda, npr. podnajmoprimac - najmoprimac - najmodavac Samostalan → ako posjednik posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik tj. ne priznajući ničiju «višu» privatnu, posrednu vlast na stvari (tzv. vlasnički posjed). Za svaki se posjed predmnjeva da je samostalan. Na predmnjevu samostalnosti posjeda kod pokretnina, oslanja se predmnjeva vlasništva.

Nesamostalan → ako posjednik stvar posjeduje priznajući tuđu «višu» privatnu vlast na njoj (tzv. uporabni posjed)

Postoji li samo neposredan posjed neke stvari, taj je neminovno samostalan. Ne može neposredan posjed biti samostalan, kad god postoji i posredan posjed iste stvari. Ako posredni posjednik svoju vlast izvodi iz tuđe još «više» vlasti, njegov je posjed nesamostalan. Kada postoji više stupnjeva posjeda iste vrste – samostalan je jedino posjed onog stupnja koji je najudaljeniji od neposrednog posjeda, dok su na svim ostalim stupnjevima posjedovanja te stvari nesamostalni posjedi.

Posjed & suposjed

Na svakom stupnju posjedovanja, posjed može biti: 1. (samo) posjed (individualni posjed), ili 2. suposjed

Posjed → kada na jednom stupnju posjedovanja stvar posjeduje samo jedna osoba, tada je to posjed

Suposjed → postoji kada isti posjed stvari ima više osoba, što kod višestruko stupnjevanog posjeda znači – kada na istom stupnju posjedovanja stvar posjeduje više osoba.Svi suposjednici imaju istodobno isti posjed na istom stupnju posjedovanja, pri čemu je faktična vlast svakog suposjednika ograničena faktičnom vlašću ostalih suposjednika. Nema suposjeda između neposrednog i posrednog posjednika iste stvari, a ni suposjeda između osoba koje istu stvar posredno posjeduju na različitim stupnjavima posjedovanja. Među suposjednicima nije posjed nikada podijeljen po kvotama.

Način izvršavanja faktične vlasti može biti različit: 1. običan, ili 2. zajednički suposjed

Običan suposjed → je onaj kod kojeg svaki od suposjednika može suposjed izvršavati nezavisno od ostalih suposjednika. Pritom faktična vlast ostalih posjednika konkurira s njegovom, dakle s njegovim izvršavanjem suposjeda.

1. neposredan običan suposjed je npr. neposredan suposjed stanara jedne zgrade, glede zajedničkih dijelova zgrade – svaki od njih se samostalno služi stubama, dizalom, dvorištem i sl.

32

2. posredan običan suposjed, ako posredni suposjednici imaju prema neposrednome zahtjev za izručenje stvari kao solidarni vjerovnici

Zajednički suposjed → je onaj kod kojeg ni jedan od suposjednika ne izvršava suposjed samostalno, nego svaki samo u zajednici s ostalima, dakle – kao da su svi oni zajedno jedan posjednik

1. neposredan zajednički suposjed je npr. suključarstvo – slučaj osoba koje su posjednici npr. jedne blagajne tako da svaka od njih ima svoj ključ, a blagajna će se otvoriti jedino ako bude otključana sa svim ključevima

2. posredan zajednički suposjed, ako suposjednici imaju prema neposrednome zahtjev za izručenje stvari kao vjerovnici nedjeljive obveze

► Posjed prava

Posjed prava je razmjerno trajna faktična vlast posjednika jedne nekretnine kao povlasne, koja se sastoji u faktičnom izvršavanju sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke tuđe nekretnine kao poslužne.Sadržaj posjeda prava će biti različit, ovisno o tome da li posjednik povlasne nekretnine faktično izvršava sadržaj afirmativne ili negativne stvarne služnosti

Afirmativne stvarne služnosti → su one koje se u korist jedne nekretnine kao povlasne izvršavaju na drugoj nekretnini kao poslužnoj, a što onaj čija je poslužna nekretnina trpi (npr. neke služnosti puta). Negativne stvarne služnosti → su one koje se ne izvršavaju na poslužnoj nekretnini nego ih se izvršava time što onaj čija je poslužna nekretnina, u korist povlasne nekretnine propušta činiti na svojoj nekretnini nešto što bi inače činio (npr. ne gradi na svojoj nekretnini, da ne bi zaklonio vidik s druge nekretnine).

3. Tzv. idealni posjed

Idealni posjed je naziv za od pravnog poretka priznatu privatnu i za svakoga relevantnu vlast koju osoba ima u pogledu nekog predmeta kao da je taj predmet njezin (makar on to možda i nije), a da se pritom ta njezina vlast ne sastoji u kakvoj neposrednoj fizičkoj, efektivnoj vlasti na stvari, niti se na nju oslanja.

Posjed s njime ima jedino tu slučnost što oba stvaraju sliku pripadanja subjektivnog prava u pogledu predmeta posjedovanja ali, tzv. idealni posjed uopće nije posjed, budući da nema neposrednog tjelesnog, efektivnog držanja stvari u vlasti osobe.Idealni posjed nastaje za osobu time što joj javna vlast svojom odlukom ili neposredno zakonom «preda stvar u posjed», uspostavivši neku pravno relevantnu vlast u pogledu stvari, ali takvu koja nije faktična. To joj daje odgovarajuće mogućnosti postupanja glede stvari, osobito mogućnost pravnog raspolaganja njome. Redovito se može i sama staviti u faktičan posjed te stvari, ali to nije ovlaštena učiniti nasilno. Ako bi za uspostavu faktičkog posjeda trebala kakva prisila, trebat će putem suda (tj. druge nadležne vlasti) u odgovarajućem postupku ishoditi ovršnu predaju stvari njemu u posjed. Jednom stečeni idealni posjed moći će se prekinuti odlukom koju bi u odgovarajućem postupku donio sud tj. drugo nadležno tijelo vlasti.

Naš pravni poredak veže neke pravne učinke uz neke «idealne posjede»: + nasljednički posjed, uključujući i slučaj ošasnosti ostavine+ sud donese rješenje o dosudi kojim odlučuje tko je nekretninu kupio te da će mu se tu nekretninu predati pošto rješenje o dosudi postane pravomoćno i on položi kupovinu

Nasljednički posjed → je od pravnog poretka priznata privatna i za svakoga relevantna vlast koju ostaviteljev nasljednik ima glede svih ostaviteljevih posjeda. Nasljednički posjed je tzv. idealni posjed, a nastaje ostaviteljevom smrću, kao posljedica nasljedivosti posjeda. Ako je ostavitelj u trenutku svoje smrti imao ikoje posjede stvari i/ili prava, ti su se posjedi našli u sastavu ostavine te su u trenutku ostaviteljeve smrti prešli na ostaviteljevog nasljednika, postavši njegovi na temelju zakona, (ipso iure).

33

Svaki ostaviteljev posjed se kod nasljednika nastavlja:- na istom predmetu posjedovanja- na istom stupnju posjedovanja- s istim objektivnim kvalitetama posjeda (zakonitost/nezakonitost, istinitost/neistinitost, koje je imao kod ostavitelja).

Ako je ostavitelja naslijedilo nekoliko sunasljednika, svi su oni stekli nasljednički suposjed svakog pojedinog od ostaviteljevih posjeda. Nasljednički posjed nastaje i postoji samo zato da ostaviteljeva smrt ne bi izazvala prekid dotadašnjeg posjedovanja. Nasljednički posjed bi se trebao pretvoriti iz idealnog u faktični posjed. To će se zbiti kada nasljednički posjednik počne izvršavati posjedovne čine na predmetu posjedovanja. Nasljednički posjed svojim trajanjem doprinosi vremenu posjedovanja potrebnom za stjecanje predmeta posjedovanja putem dosjelosti.

Ostaviteljev nasljednik je ovlašten da odmah započne i efektivno pojedovati ono što je posjedovao ostavitelj, ali pritom nije ovlašten dirati u ostale posjede iste stvari ili prava.Nasljednik neće postupati samovlasno ako poduzme posjedovne čine pod pretpostavkom:a) da je zaista ostaviteljev nasljednikb) da poduzimanje posjedovnih čina nije povjereno izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavinec) da poduzimanjem posjedovnih čina ne zadire ni u čiji tuđi posjed tj. suposjed

Umjesto nasljednika će posjedovne čine poduzimati neka druga osoba, ako joj je na temelju oporuke ili odluke suda (tj. javnog bilj., kao sudskog povjerenika) povjereno da kao izvršitelj oporuke ili kao skrbnik ostavine izvršava posjed za račun ostaviteljevih nasljednika.

Nasljednički posjed uživa posjedovnu zaštitu kao da je ostavitelj još posjednik. Pravo na posjedovnu zaštitu se može u punom obujmu ostvarivati jedino prema trećim osobama. Postoji u načelu i pravo na zaštitu pojedinog suposjeda od samovlasnih smetanja drugog suposjednika, ali ga se putem suda može ostvarivati u veoma ograničenom krugu slučajeva. Suposjednik ima protiv drugog suposjednika pravo na sudsku zaštitu svojeg suposjeda jedino «ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti», ali niti tada «ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu». Tako sunasljedniku-suposjedniku redovito protiv ostalih suposjednika neće stajati na raspolaganju posesorni, nego jedino petitorni put zaštite.

Ako neka osoba nastupa kao da je ona ostaviteljev nasljednik, svojatajući si na temelju toga pravo na posjed, to je spor o nasljednom pravu i pravu na nasljedstvo, a posredstvom toga i na nasljednički posjed. Takvoj se osobi ne može s uspjehom staviti zahtjev zbog smetanja posjeda, nego jedino petitorni zahtjev u redovitom parničnom postupku, ili bi protiv takve osobe ostali potencijalni nasljednici mogli staviti samo hereditatis petitio (nasljednički zahtjev) pa u petitornom postupku (pošto bude utvrđeno da nasljedno pravo pripada njima/i njima) ishoditi da im posjed/suposjed izruči tko si ga je bio prisvojio svojatajući si nasljedno pravo koje mu nije pripadalo, ili koje nije pripadalo samo njemu, nego i njima.

Tabularni (knjižni) posjed jest činjenica da je u zemljišnu knjigu upisano pravo vlasništva neke nekretnine ili neko drugo knjižno pravo, kao pravo određene osobe (čak i kada joj ne pripada upisano pravo). Ta činjenica nastaje upisom u glavnu knjigu, a prestaje brisanjem. Tabularni posjed je tzv. idealni posjed, ali u RH on nije ikakav, pa ni idealni posjed.

Pravni učinci činjenice upisa u zemljišnu knjigu:1. to je modus stjecanja prava2. stvara se presumpcija da njoj zaista pripada upisano pravo3. mogućnost da s tim pravom osoba knjižno raspolaže4. štiti upisanu osobu od onih koji bi inače mogli nekretninu ili pravo na njoj steći pozivajući se na načelo povjerenja u zemljišne knjige

34

Činjenica upisa (tzv. tabularni posjed) ne daje pravo na posjedovnu zaštitu, a u našem suvremenom pr. poretku ne dovodi niti do tabularne dosjelosti, koliko god dugo nevaljani upis trajao.7

III. STJECANJE POSJEDA

Posjed se stječe činom stjecanja, tj. činom kojim stjecatelj uspostavlja svoju faktičnu vlast na/glede stvari. Posjed je stečen ako i kada je činom stjecanja zaista na/glede stvari nastalo stanje koje ima sve osobine posjeda stvari tj. posjeda prava, bilo neposrednog bilo posrednog.Čin stjecanja posjeda redovito je neki:1. tjelesni čin, poduzet na/glede stvari radi stjecanja posjeda2. očitovanje volje, tj. pravni posao kojim se prenosi posjed

Neposredan posjed se može steći jedinio vanjski vidljivim, tjelesnim činom poduzetim na/glede stvari (postoji iznimka!). Posredan posjed se može steći isključivo očitovanjem volje (pr. poslom). Čin stjecanja posjeda može biti:1. jednostran – uzimanje/oduzimanje posjeda → ovisno o tome stjecanje posjeda je izvorno ili izvedeno2. dvostran – predaja, primodredaja, tradicija posjeda

Da bi se nekim činom mogao steći posjed, taj čin treba biti posjedovni čin, poduzet s voljom da se uspostavi stjecateljeva faktična vlast na/glede stvari. U pravilu je dovoljno da je poduzet s «prirodnom voljom» koja je u društvu relevantna (nije potrebno da to bude pravno kvalificirana volja). To pravilo vrijedi kada se posjed stječe isključivo tjelesnim činom. Kada se čin stjecanja posjeda sastoji u očitovanju volje, tada on (da bi rezultirao željenim stjecanjem posjeda) treba zadovoljavati sve one pretpostavke koje se i inače traže za valjanost pravnih poslova.

Tzv. idealni posjed se redovito stječe bez nekog vanjski vidljivog čina stjecanja – samom odlukom suda ili drugog tijela vlasti tj. ispunjenjem zakonskih pretpostavaka. Tako npr. ostaviteljev nasljednik stječe nasljednički posjed samim time što je naslijedio ostavitelja.

Stjecatelj može posjed steći: 1. vlastitim činom stjecanja2. činom neke druge osobe koja je njegov zastupnik (ugovorni, zakonski;

poslovođa bez naloga) u poduzimanju čina stjecanja posjeda

Stjecatelj može posjed steći i činom osobe koja kao zastupnik dotadašnjeg posjednika predaje posjed stjecatelju + kao i činom sudskog ovršitelja u postupku ovrhe

Posjed je stečen izvorno (originarno), ako je stjecatelj jednostranim činom uspostavio svoju faktičnu vlast glede neke stvari koja u tom času nije bila ni u čijem posjedu, ili ako je bila – uspostavio je svoju vlast neovisno, štoviše usprkos tom tuđem posjedu. Nitko ne bi smio samovlasno uzeti u svoj posjed stvar koju mirno posjeduje neka osoba, ali kada se to dogodi – izvorno je stečen posjed.

Posjed je stečen izvedeno, ako je na stjecatelja prešla faktična vlast koju je dotadašnji posjednik imao na predmetu posjedovanja, bilo:1. dvostranim činom predaje (tradicije) kojim je u sporazumu s dotadašnjim posjednikom prenesen njegov posjed na stjecatelja ili je iz njegova posjeda izveden daljnji stupanj posjeda za stjecatelja2. nasljeđivanjem dotadašnjag posjednika7 Prije su u našem pravnom poretku idealni posjed bili:a) idealan posjed općina, gradova, odnosno Grada Zagreba nastajao je Uredbom o privremenomo preuzimanju u upravljanju određenom

imovinom, tj. kasnije Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinomb) idealan posjed općina je nastajao i po pravilima bivšeg Zakona o građ. zemljištuc) idealan posjed općine nastajao je kada bi sud (došavši do zaključka da nitko nije naslijedio ostavitelja) donio rješenje o predaji ostavine

općinskoj skupštini po bivšem Zakonu o nasljeđivanju

35

1. STJECANJE POSJEDA STVARI

A. Stjecanje posjeda jednostranim činom

Stjecanje posjeda jednostranim činom biva uspostavljena neposredna, vanjski vidljiva i manje-više trajna vlast osobe glede neke stvari. To će biti: a) čin uzeća stvarib) čin oduzeća stvari

→ implicira volju da se zagospodari sa tom stvari

Tko jednostranim činom uzeća ili oduzeća uspostavi svoju faktičnu vlast glede neke stvari, izvorno je stekao posjed te stvari. Činom uzeća (aprehenzije) stvari u neposredan posjed izvorno se stječe posjed stvari koje nitko ne posjeduje. Misli se prvenstveno na čin uzimanja stvari rukom, ali može i npr. ulovom životinje zamkom. Čin oduzeća stvari je također čin uzeća stvari, ali takav koji uspostavlja stjecateljevu faktičnu vlast glede odnosne stvari, a oduzima faktičnu vlast dotadašnjem posjedniku. Razlikujemo samovlasno oduzeće stvari, od onoga koje nije samovlasno.

Izvorno stjecanje posjeda oduzećem stvari od dotadašnjag posjednika koje je samovlasno, nije dozvoljeno. To će biti kada je stečen silom (vi), potajno ili prijevarom (clam) ili zloupotrebom povjerenja (precario modo). Takav posjed je neistinit i nije miran jer onaj od kojega je posjed samovlasno stečen ima pravo štititi svoj oduzeti posjed. Posluži li se tim svojim pravom, pa ponovno uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari koja mu je bila oduzeta uzet će se da smetani posjed nije ni bio prestao, nego da je trajao cijelo vrijeme (načelo kontinuiteta). Od trenutka kada bivši posjednik više nema pravo na posjedovnu zaštitu – posjed novog posjednika je miran. Tada bivšem posjedniku jedino preostaje pokrenuti spor o pravu na posjed te stvari (tzv. petitorni spor).Izvorno stjecanje posjeda oduzećem stvari nije samovlasno, «ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta». Posjedniku čiji je posjed oduzet, ali oduzeće nije bilo samovlasno, ne pripada pravo na zaštitu posjeda.

Čin uzeća/oduzeća stvari je jednostrani čin kojim onaj tko je uzeo stvar, za sebe stječe neposredan posjed stvari. Ako je on radio kao zastupnik neke druge osobe, tada je time što je izvršio čin uzeća stvari u posjed stekao za sebe neposredan, a za zastupanoga posredan posjed te stvari. Potrebno je da među njima postoji odnos zastupanja (valjani odnos ugovornog ili zakonskog zastupanja). Čim zastupnik izvorno stekne neposredan posjed stvari, time ujedno i zastupani dolazi u posredan posjed iste stvari. Iznimka je stjecanje neposrednog posjeda pomoću pomoćnika u posjedovanju. Posredan posjed je moguće izvorno steći i putem poslovođe bez naloga, no zastupani tada neće steći svoj posredan posjed samom činjenicom da je poslovođa bez naloga stekao neposredan posjed stvari, nego će biti potrebno i da zastupani odobri poslovođin čin što djeluje ex tunc. Svaki slučaj treba procjenjivati po objektivnom kriteriju – mjerodavno je ono što je za treće osobe vidljivo, a ne ono što se događa u nemanifestiranoj volji subjekta. Ako netko tvrdi da je on tu stvar uzeo postupajući kao tuđi zastupnik ili pomoćnik u posjedovanju, trebat će to dokazati bude li to sporno.

B. Stjecanje posjeda dvostranim činom - predaja

Predaja (tradicija) je dvostrani čin usmjeren na to da se u sporazumu s dotadašnjim posjednikom posjed stvari prenese stjecatelju. Posjed se činom predaje stječe Izvedeno. Dvije su mogućnosti za izvedeno stjecanje posjeda: 1. da posjed bude prenesen (translacijom prednikova posjeda na stjecatelja), ili 2. da posjed bude osnovan izvođenjem iz prednikova posjeda. Predaja posjeda je dvostrani čin koji ima dvije sastavnice: 1) čin dotadašnjeg posjednika – davanje, i 2) čin stjecatelja – primanje. Oni tvore čin predaje posjeda. Kao dvostrani čin predaje posjeda dolazi u obzir dvoje: 1. dvostrani tjelesni čin, vanjski vidljiv, kojom se prenosi posjed stjecatelju, i 2) dvostrano očitovanje volje onoga tko prenosi posjed i stjecatelja.

36

Stvar se prenosi u neposredan posjed predajom stvari (tjelesnom predajom), a u posredan očitovanjem volje. iznimno: kada se stvar predaje u posjed putem predaje sredstva posjedovanja, ako je to sredstvo vrijednosni papir koji zamjenjuje robu u pravnom prometu, npr. tovarni list, skladišnica, tada se predajom tog vrijednosnog papira prenosi na stjecatelja posredan posjed stvari.iznimno: kada se stvar predaje u neposredan posjed onom tko u tom času već ima tu stvar, tako da je već u položaju izvršavati vlast na njoj, stvar će se predati stjecatelju u neposredan posjed samim očitovanjem volje (traditio brevi manu).Često će koincidirati predaja stvari u neposredan posjed jedne i u posredan posjed druge osobe, npr. u slučaju zastupnika stjecatelja u stjecanju posjeda.

Za predaju dvostranim tjelesnim činom predavatelja i primatelja posjeda je dovoljna barem tzv. prirodna volja odgovarajućeg sadržaja, no kod dvostranog očitovanja volje predavatelja i primatelja posjeda potrebne su i one kvalitete koje se inače traže za valjanost pravnih poslova. Ako je dotadašni posjednik bio dužan predati stvar drugome u posjed, a nije to dobrovoljno uradio, predavateljeva sastavnica tog čina davanja može i protiv njegove volje biti zamijenjena odgovarajućim činom sudskog ovršitelja.Predaja posjeda je izvršena kada je njezin cilj postignut, tj. kada stjecatelj dođe u položaj da može izvršavati faktičnu vlast glede te stvari i to kao singularni sukcesor dotadašnjeg posjednika u posjedovanju te stvari. Prijenos posjeda je izostao ako je stjecatelj došao u položaj da može izvršavati faktičnu vlast na stvari, ali je svoju vlast uspostavio neovisno o vlasti dotadašnjeg posjednika. Stjecatelj je originarno stekao posjed stvari.

Predaja posjeda je u mnogim slučajevima točka u kojoj obvezni odnosi prerastaju u stvarnopravne, jer je redovito predaja posjeda stvari jedna od pretpostavaka za stjecanje stvarnih prava (pr. vlasništva, založnog prava). Predaja stvari igra bitnu ulogu i u nekim pravnim odnosima koji nemaju stvarnopravni karakter, kao npr. u odnosima najma, zakupa, depozita, uskladištenja i dr. Zbog predaje stvari će prijeći rizik za slučajnu propast stvari, ponekad će odatle nastati prema primatelju zahtjev da vrati ono što je primio bez osnove (kondikcijski zahtjev), često će nastati pravo na predavateljevu odgovornost za materijalne i pravne nedostatke predane stvari, itd.

1/ Stjecanje posjeda predajom stvari

Predaja stvari je dvostrani voljni čin kojim dotadašnji posjednik predaje i stjecatelj prima stvar u neposredan posjed, a izvršena je kada se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju da može izvršavati faktičnu vlast glede stvari. Da bi se njime prenio neposredan posjed stvari, potrebno je da bude izvršen dvostrani, voljni čin davanja i primanja stvari radi prijenosa posjeda na njoj, barem s tzv. prirodnom voljom. Učinak predaje nije uvijek jednak:1. moguće je da bude takav da faktična vlast dotadašnjeg posjednika – predavatelja bude, prenesena na

stjecatelja, čime predavatelj prestaje biti posjednikom stvari2. moguće je i da stvar bude predana i primljena u neposredan posjed stjecatelja, ali u njegov nesamostalan

posjed tj. da predavatelj sebi pridrži posredan posjed iste stvari, ako među njima postoji posredujući odnos

3. moguće je i da je stvar predana i primljena u neposredan posjed koji je takvog sadržaja, da je stjecatelju prenesen samo suposjed te stvari, a da je predavatelj stvari ostao u njezinu suposjedu.

1. prava predaja (traditio vera) stvari (tj. predaja iz ruke u ruku) zbiva se predajom stvari stjecatelju.na pokr. → dotadašnji posjednik uruči ovome odnosnu stvar, a ona je primi u svoje ruke, uspostavljajući

time svoju faktičnu vlast glede te stvarina nek. → prava predaja se zbiva dovođenjem stjecatelja na nekretninu, pokazivanje međa zemljišta i sl.

inačice:

37

a/ uzimanje stvari uz dozvolu – stjecatelj uzima stvar u svoj posjed uz dozvolu njezina dotadašnjeg posjednika, npr. stječe posjed stvari koju se kupuje u trgovini sa samoposluživanjem, ili iz automata. Na taj način uzuar (uporabovnik) stječe plodove tuđe stvari, a i založni vjerovnik stječe na taj način plodove pokretne stvari koja mu je dana u zalog itd. U svim tim slučajevima prenesen je neposredan posjed stvari stjecatelju, ali ne samim time što je on dobio dozvolu da uzme stvar, nego tek kada je izvršio svoj dio čina primopredaje, tj. kada je na temelju te dozvole stvar uzeo. Ovakva predaja posjeda nipošto nije tradicija dugom rukom (traditio longa manu), poznatom iz starijih pravnih poredaka. Njime se bio posjed prenosio samim time što je dotadašnji posjednik, pokazavši stjecatelju nekretninu, očitovao svoju volju da mu je predaje u posjed.

b/ dovođenje stvari u krug stjecateljeve faktične vlasti – stjecatelj posjeda ne prima stvar baš doslovno u ruke, nego mu je prenositelj preda tako što je stavi na mjesto koje je pod faktičnom vlašću primatelja.Takvo prenošenje posjeda će se zbiti ako stjecatelj odredi prenositelju da stvar stavi na određeno mjesto u krugu stjecateljeve faktične vlasti npr.»položi na moj stol», kao i kada je stjecatelj postavio uređaj za primanje takvih stvari, npr. sandučić za poštu, te je time očitovao svoju volju da tim putem prima ono što je prikladno da mu na takav način bude predavano. Tako će npr. pismo koje je ubačeno u sandučić postavljen za primanje pošte, biti predano posjedniku tog sandučića već kada bude u nj ubačeno, a ne tek kada ga on uzme iz tog sandučića. Ako to nije odredio, a nije uobičajeno njihovo predavanje putem poštanskog sandučića, npr. predavanje novca, primatelj će steći posjed tih stvari tek kada ih uzme iz sandučića.

2. predaja stvari putem predaje sredstava posjedovanjaDvostrani čin prenošenja posjeda neke stvari može biti učinjen i kao predaja u neposredan posjed neke druge stvari, ako je ta druga stvar takva da je sredstvo posjedovanja one stvari koju se zapravo želi prenijeti u posjed stjecatelja, npr. ključ je sredstvo neposrednog posjedovanja onoga što je njime zaključano.Da bi se predajom jedne stvari u neposredan posjed prenijelo posjed druge, potrebno je: a) da je u tom aktu implicirana volja prenijeti posjed one druge stvari, i b) da je stvar koju se predaje stjecatelju takva da je ona sredstvo posjedovanja one druge stvari koju se zapravo želi prenijeti u stjecateljev posjed .Prelaženje na stjecatelja posjeda stvari koju se posjeduje posredstvom sredstva posjedovanja, zbiva se u trenutku u kojem se stjecatelj nađe u položaju da može izvršavati faktičnu vlast glede te stvari koju mu je predavatelj želio predati, predajući mu sredstvo njezina posjedovanja.

Kada se posjed stvari prenosi putem predaje sredstva njezinog posjedovanja, može se dogoditi da jednoj osobi bude predano sredstvo posjedovanja, a drugoj stvar (ako ju se može posjedovati i bez tog sredstva posjedovanja). U takvim slučajevima je onaj kome je predano sredstvo posjedovanja stekao u posjed to sredstvo, a je li ujedno stekao i posjed stvari, trebat će prosuđivati po općem pravilu da je «posjed stečen kada stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari». Predaja stvari putem predaje stvari koja je sredstvo njezinog posjedovanja, nalikuje na tzv. simboličku tradiciju, ali ona je nezamisliva u suvremenim pravnim poretcima. Nekada se smatralo da se posjed stvari može prenijeti i tako da se umjesto te stvari preda simbol posjedovanja te stvari. Predaja ključa je tada bila tumačena kao predaja simbola posjedovanja, a nije se u njoj vidjelo ono što ona zaista jest – predaja oruđa posjedovanja, kojom primatelj ključa dolazi u situaciju da ima neposrednu faktičnu vlast glede one stvari koja se tim ključem otključava.

Sredstva posjedovanja su i oni vrijednosni papiri koji u pravnom prometu zamjenjuju robu za koju su izdani, jer u sebi inkorporiraju pravo zahtijevati od izdavatelja papira izručenje onih stvari koje su u tom papiru navedene.Tovarni list je sredstvo takvog posrednog posjedovanja stvari predane na prijevoz i navedene u tovarnom listu, a skladišnica sredstvo posrednog posjedovanja robe koja je predana na uskladištenje i navedena u skladišnici, stoga je posjednik tovarnog lista posredni posjednik robe predane u posjed prijevozniku, a posjednik skladišnice posredni posjednik robe predane u posjed skladištaru. Postavljeno je pravilo da prednost ima predaja same stvari onome tko je u dobroj vjeri stekao posjed te stvari, a ne onome tko je,

38

makar i u dobroj vjeri, stekao tradicijski vrijednosni papir. Tovarni list i teretnica su zato tzv. tradicijski vrijednosni papiri. To je iznimka od pravila da se predajom stvari prenosi neposredan posjed.

3. predaja posjeda putem zastupnikaPosjed stvari se može predati i posredstvom neke druge osobe – zastupnika kod predaje. Ako se čin predaje posjeda izvrši putem zastupnika kod predaje, tada se zapravo zbivaju dva čina predaje:- prvo predavatelj predaje stvar zastupniku- potom zastupnik stvar predaje stjecateljuAko je zastupnik radio za račun onoga koji predaje stvar, tada će stjecatelj steći posjed te stvari tek kada primi stvar u posjed od predavateljevog zastupnika. Ako je zastupnik radio za račun stjecatelja, stjecatelj je stekao posjed stvari već time što je stvar primio njegov zastupnik u posjed. Za prijevoznika se ne predmnijeva da je zastupnik primatelja. Ulogu zastupnika kod tradicije igrat će sudski ovršitelj kada će u ovršnom postupku poduzeti čin kojim će zamijeniti čin predaje posjeda koji je bio dužan izvršiti ovršenik.

2/ Stjecanje posjeda očitovanjem volje

Predaja očitovanjem volje je čin prijenosa posjeda koji se zbiva bez fizičke predaje stvari, suglasnim očitovanjem volje dotadašnjeg posjednika i stjecatelja da se posjed predaje stjecatelju. Očitovanjem volje predaje se stjecatelju posredan posjed stvari, dok se neposredan posjed ne može steći pukim očitovanjem volje. Iznimka: kada dotadašnji pomoćnik u posjedovanju stječe kratkom rukom neposredan posjed stvari. Budući da je to pravni posao, potrebno je da ispunjava sve pretpostavke koje se traže za valjanost pravnih poslova. Kada se posjed stječe očitovanjem volje prenositelja i stjecatelja, tada ga se stječe činom koji nije vanjski vidljiv. Tako je postavljeno pravilo da će predaja posjeda koja je izvršena samim očitovanjem volje djelovati prema trećima jedino ako su o njoj obaviješteni, ili inače znaju za nju.

1. predaja kratkom rukom (traditio brevi manu) je čin predaje neposrednog posjeda osobi koja se već nalazi u «položaju da izvršava svoju vlast glede stvari», a sastoji se od očitovanja volje dotadašnjeg neposrednog posjednika i stjecatelja da prvi prenosi na drugoga svoj posjed. Tjelesna predaja u takvom slučaju nije potrebna, jer se stjecatelj već nalazi u položaju da izvršava akte faktične vlasti prema stvari, pa je dovoljno da interno, između njega i predavatelja posjeda, dođe do «prenošenja vlasti».

- kratkom rukom se prenosi samostalan posjed na stjecatelja koji je i do tada posjedovao tu stvar, ali kao njezin nesamostalni posjednik, npr. najmoprimac postaje vlasnik

- posjed višeg stupnja na stjecatelja koji je do tada posjedovao na nižem stupnju, npr. čuvar postaje najmoprimac

- izvedeni posjed onome koji je stvar do tada imao u svojem izvorno stečenom posjedu, npr. stvar je posjedovao bez pravnog temelja – postane najmoprimac

- neposredan posjed onome koji do tada izvršava prenositeljevu vlast na stvari, u ulozi njegovog pomoćnika u posjedovanju

2. prenošenje prava zahtijevati predaju stvari (cessio vindicationis) je čin prenošenja postojećeg posrednog posjeda na drugu osobu očitovanjem volje dotadašnjeg posrednog posjednika i stjecatelja kojim prvi prenosi na drugoga svoje pravo zahtijevati od posredujućeg posjednika da taj preda stvar nakon što mu prestane ovlaštenje ili dužnost posjedovati je. Stjecatelj je time što mu je preneseno pravo zahtijevati stvar, ušao u posredujući odnos umjesto prenositelja. To je pravni posao između stjecatelja i dotadašnjeg posrednog posjednika. To će se redovito obaviti cesijom, prenošenjem ugovora, asignacijom. Može se obaviti i prisilno – rješenjem suda donesenim u ovršnom postupku.3. osnivanje prava zahtijevati predaju stvari (constitutum possessorium), dotadašnji posjednik zadržava stvar u svojem posjedu, a za stjecatelja se osniva pravo da mu dotadašnji posjednik preda stvar pošto prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovati je. Zbiva se dvostranim voljnim činom očitovanja volje. Predavatelj je zadržao stvar u svojem posjedu, pa je uspostavom tog posredujućeg odnosa između njega i stjecatelja, osnovan za stjecatelja «viši», posredan posjed te stvari. Tako se iz dotadašnjag

39

predavateljevog posjeda očitovanjem volje predavatelja i stjecatelja izveo za stjecatelja još jedan posjed iste stvari, ali na višem stupnju posjedovanja, npr. onaj koji neposredno posjeduje svoju stvar, proda tu stvar kupcu, ugovorivši s njime da će stvar ostati kod prodavatelja da je čuva dok je kupac ne zatraži. Na takav način se može za stjecatelja izvesti posredan posjed iz predavateljeva posredna posjeda, npr. kupac ima posredan posjed stvari, a daruje ju trećoj osobi, ostavljajući za sebe pravo plodouživanja darovane stvari.

a) constitutum possessorium povezan s nekim drugim činom predaje posjedaConstitutum possessorium je povezan s činom predaje stvari u neposredan posjed stjecatelja, ako je predavatelj predao stvar u neposredan i nesamostalan posjed stjecatelja, a za sebe je zadržao posredan posjed iste stvari. Predajom stvari u neposredan posjed stjecatelja, predavatelju ne prestaje posjed te stvari, nego se nastavlja kao «viši» posredni posjed, npr. odnosi posudbe, najma, zakupa, ostave itd. Constitutum possessorium može biti povezan i s činom predaje u posredan posjed stjecatelju. Biti će to, ako je predavši stvar u posredan posjed, predavatelj zadržao za sebe viši posredni posjed iste stvari. Vlasnik stvari koju je dao u zalog vjerovniku, posredan je posjednik te stvari. On može tu istu stvar dalje založiti i drugom vjerovniku, pri čemu će svoj posredan posjed te stvari prenijeti tom drugom založnom vjerovniku u njegov posredan posjed. Učinit će to cesijom svojeg prava da od prvog vjerovnika zahtijeva neka mu taj vrati stvar kad mu prestane založno pravo. Time će taj drugi založni vjerovnik postati posrednim posjednikom zaloga, ali nesamostalnim jer će vlasnik stvari postati višim, posrednim, samostalnim posjednikom stvari.

b) stjecanja posrednog posjeda posredstvom čina predaje zastupniku – anticipirani posesorni konstitutTada koincidiraju dva stjecanja posjeda iste stvari: u nižem stupnju će zastupnik steći za sebe nesamostalan posjed stvari, a ujedno će zastupani steći posredan posjed iste stvari višeg stupnja posjedovanja, zahvaljujući svojem odnosu sa zastupnikom.

C. Stjecanje posjeda stvari nasljeđivanjemDo translacije posjeda na dugu osobu dolazi smrću umrlog posjednika, bez posebnog čina stjecanja, tj. ipso iure. Zbog ostaviteljeve smrti i u trenutku kada je ona nastupila, postao je ostaviteljevim sveopćim sljednikom onaj tko je postao ostaviteljev nasljednik, tj. općina ili grad u slučaju ošasne ostavine. Tako je sveopći sljednik time stekao i u načelu sve posjede koje je ostavitelj imao u tranutku svoje smrti. Iznimno, ne bi stekao one koji nisu bili slobodni za nasljeđivanje, a to su oni koje bi netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekao na posebnom pravnom temelju. Kod ostaviteljevog sveopćeg sljednika mortis causa, svaki ostaviteljev posjed ima isprva, sve dok taj ne započne i efektivno posjedovati ono što je posjedovao ostavitelj, karakter nasljedničkog posjeda.

2. STJECANJE POSJEDA PRAVA

U našem suvremenom stvarnopravnom poretku mogu se posjedovati jedino prava stvarnih služnosti. Ono se može steći: 1. jednostranim činom, 2. dvostranim činom, 3. nasljeđivanjem

A. Stjecanje posjeda prava jednostranim činom

Čin kojim se stječe posjed prava je jednostran, ako je poduzet samovlasno tj. bez suglasnosti posjednika one nekretnine koja dobiva ulogu poslužne nekretnine. Posjed stječe izvorno. Kao čin osnivanja posjeda tih prava dolazi u obzir jedino čin faktičnog izvršavanja sadržaja nekog prava stvarne služnosti u korist jedne, a na teret druge nekretnine. Svaki čin osnivanja posjeda prava treba imati dvije sastavnice:1. da posjednik one nekretnine koja bi stjecanjem posjeda prava dobila ulogu povlasne nekretnine faktično izvrši sadržaj nekog prava stvarne služnosti u korist te svoje, a na teret tuđe nekretnine,2. da se toj stjecateljevoj faktičnoj vlasti pokori posjednik te druge nekretnineO sadržaju čina osnivanja posjeda prava, ovisit će je li njime stekao posjed afirmativne ili negativne stvarne služnosti.

40

Posjed afirmativne stvarne služnosti osniva se jednostranim činom kojim neposredni posjednik neke određene nekretnine u korist te svoje nekretnine samovlasno izvrši na nekretnini u tuđem posjedu kao svoje pravo nešto što posjednik te druge nekretnine ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, npr. prolazom posjednika jedne nekretnine preko nekretnine u tuđem posjedu.Posjed negativne stvanre služnosti bit će osnovan jednostranim činom stjecanja, ako je neposredni posjednik neke određene nekretnine u korist te svoje nekretnine samovlasno zabranio posjedniku druge nekretnine da na svojoj nekretnini čini nešto što bi taj inače mogao činiti, pa je taj zbog toga to propustio činiti, npr. da otvara prozore prema povlasnoj nekretnini i sl.

B. Stjecanje posjeda prava dvostranim činom

a) osnivanje posjeda prava njegovim izvođenjem iz posjeda poslužne nekretnineIz posjeda jedne nekretnine može se dvostranim činom stjecanja osnovati posjed prava stvarne služnosti. Ono ima dvije sastavnice: 1. faktično izvršavanje sadržaja prava stvarne služnosti u korist jedne, a na teret druge nekretnine, i 2. pokoravanje posjednika te druge nekretnine stjecateljevoj faktičnoj vlasti. Za razliku od jednostranog stjecanja, ono se ovdje zbiva uz suglasnost posjednika poslužne nekretnine, i takav je posjed stečen izvedeno.Mogu se osnovati afirmative i negativne stvarne služnosti, u sporazumu s posjednikom nekretnine koja postaje poslužna. Posjed se stječe tek kada posjednik nekretnine koja postaje poslužna zaista otrpi/propusti po prvi puta.

Neposredan posjed stvari je temelj svakog posjeda prava stvarne služnosti. Postoje li već i posredni posjedi povlasne nekretnine, tada su posredstvom stjecanja posjeda prava neposrednog posjednika, ujedno i svi posredni posjednici te nekretnine stekli posredne posjede tog prava stvarne služnosti u korist te nekretnine.

Čin trpljenja i čin propuštanja ne može zamijeniti nikakav čin sudskog ovršitelja, nego OZ određuje sredstva prisile (novčane kazne, kazne zatvora), koja će se primijeniti da bi se posjednika nekretnine – ovršenika privolilo da ipak izvrši svoju dužnost trpljenja tj. propuštanja.

b) stjecanje posjeda prava dvostranim činom predaje posjeda povlasne nekretninePosjed prava koji je već osnovan u korist neke nekretnine kao povlasne, prijeći će zajedno s posjedom te nekretnine na stjecatelja, ako posjed povlasne nekretnine prijeđe na drugu osobu. Prijeći će na nju dvostranim činom kojim će posjed te nekretnine biti predan stjecatelju. Ako bi netko jednostranim činom stekao posjed povlasne nekretnine, na njega neće samim time prijeći i posjed prava stvarne služnosti u njezinu korist. Stjecanje posjeda jednostranim činom je izvorno stjecanje, pa takvim stjecanjem posjeda povlasne nekretnine prestaju svi dotadašnji posjedi te nekretnine, a s njima i svi dotadašnji posjedi prava stvarnih služnosti u korist te nekretnine.

C. Stjecanje posjeda prava nasljeđivanjemOstaviteljev posjed prava stvarne služnosti na nasljednika prelazi zajedno s posjedom nekretnine u čiju korist postoji taj posjed prava.

IV. TRAJANJE POSJEDA I NJEGOVA KAKVOĆA

A NAČELO TRAJNOSTI

Posjed je manje-više trajno stanje u kojem postoji posjednikova faktična vlast na/glede predmeta posjedovanja. Načelo je da posjed nastaje činom stjecanja, a traje sve dok ne nastupi okolnost koja ga okončava. Postoji zakonska predmnijeva trajnosti posjeda «olim possessor, hodie possessor presumitur» - jednom posjednik, i sada posjednik, presumira se (oboriva presumpcija). Načelo trajnosti posjeda čini da posjedniku ne prestaje posjed, niti mu se prekida posjedovanje, samim time što je on tijekom dužeg ili kraćeg vremena propuštao, ili bio spriječen izvršavati posjedovne čine, ako je to pripuštanje ili spriječenost

41

bila privremene naravi. Pritom nije odlučno koliko je vremena proteklo od kada je posjednik zadnji put izvršio neki posjedovni čin, nego je odlučno je li njegovo neizvršavanje vlasti bilo trajne naravi, ili nije.

Posjed neke osobe ne prestaje samom činjenicom da joj ga je neka druga osoba oduzela. Ako oduzeti posjed bude ponovno uspostavljen uz pomoć sredstava posjedovane zaštite, uzima se kao da je cijelo vrijeme on trajao, bez prekida. Od trenutka oduzimanja posjeda postoje dva međusobno konkurentna posjeda, oba uvjetno. Posjed traje i nakon što je faktična vlast prenesena s dotadašnjeg posjednika na drugu osobu, koja je posjed izvedeno stekla. Univerzalni sukcesor posjednika nastavlja njegov posjed, kao i singularni sukcesor. Isti posjed nastavlja egzistirati kao posjed stjecatelja-sljednika u posjedovanju.

B KAKVOĆA POSJEDA

Objektivne značajke posjeda: 1. zakonitost (possessio iusta), kada posjednik ima pravo na posjed 2. istinitost (possessio non vitiosa), ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili

prijevarom, ni zloupotrebom povjerenjaSubjektivna značajka posjeda: 3. poštenje (possessio bone fidei), se predmnijeva

Posjed koji ima sve pozitivne značajke, i objektivne i subjektivne, naziva se publicijanski posjed (po nazivu tužbe kojom se takav posjednik može poslužiti kao da je vlasnik), ili uzukapioni posjed (po tome što se takav posjed može redovitom dosjelošću pretvoriti u pravo), ili pak kvalificirani posjed (po činjenici da je takav posjed kvalificiran za spomenutu tužbu i za redovitu dosjelost). Sva tri naziva su ravnopravno u uporabi.

1/ zakonitost/nezakonitostZakonit je onaj posjed koji ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, a nezakonit je onaj koji uopće nema nikakav pravni temelj za to, ili mu temelj nije valjan. Na posjedovanje stvari ovlašćuje pravo vlasništva te stvari, ali i npr. pravo plodouživanja, dobrovoljno založno pravo na pokretnini, pravo zakupa, pravo najma, pravo posudbe i dr. Na posjedovanje prava stvarne služnosti ovlašćuje jedino pravo te stvarne služnosti. Posjed bez pravnog temelja je nezakonit, kao i onaj koji ima pravni temelj, ali je taj ništav. Ako je pravni temelj posjeda pobojan, bit će zakonit, dok mu ne bude taj temelj poništen (s učinkom ex tunc).

2/ istinitost/neistinitostIstinit posjed je onaj koji nije stečen na protupravan način tj. nije nastao ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zloupotrebom povjerenja (praecario modo). Neistinit (viciozan) posjed je onaj koji je nastao nekim od tih protupravnih, samovlasnih čina.

→ silom (vis), kada je posjed stečen činom stjecanja kojim je primijenjena nedopuštena: 1. fizička sila (vis apsoluta), 2. prijetnja – zastrašivanje (metus), vis compulsiva. Prijetnja je izjednačena s fizičkom silom samo ako je bila toliko ozbiljna da je dala jednak rezultat kao da je bila primijenjena fizička prisila. Prijetnja se prosuđuje analogno prijetnji kod zaključivanja ugovora.

→ potajno (clam), ako je stečen činom koji je poduzet tako da dotadašnji posjednik stvari ne sazna za njega (krađom i sl.). S njime je izjednačen posjed koji je stečen prijevarom (dolus), tj. zlonamjernim dovođenjem u zabludu ili održavanjem u zabludi.

→ zlouporabom povjerenja (na izmoljen način, praecario modo), su svi oni načini stjecanja posjeda u kojima je stjecatelj već imao neku poziciju glede tuđe stvari, ali ju je onda samovlasno pretvorio iz neposjeda u posjed, ili iz posjeda nižeg stupnja u posjed višeg stupnja.

Istinitost/neistinitost posjeda prosuđuje se prema posjednikovim postupcima, ili postupcima njezina zak. zastupnika. Istinit posjed je miran već od trenutka kada je stečen.

Umirenje neistinitog posjeda – posjed neistinitog posjednika nije miran tako dugo dok posjedniku čiji je posjed oduzeo pripada pravo na zaštitu tog oduzetog posjeda. Nakon što ga se više ne može ukloniti sredstvima posjedovne zaštite, neistinit posjed se umirio te uživa posjedovnu zaštitu, ali je i dalje neistinit.

42

3/ pošten/nepoštenPosjed je pošten (possessio bone fidei, savjestan posjed) ovisno o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom. Pitanje kakav je posjednikov stav postavlja se samo kada je posjed nezakonit, a on ipak posjeduje. Uvijek se predmnijeva da je posjed pošten – praesumptio iuris. Posjed je nepošten:1. kada je posjednik već u času saznanja znao da mu ne pripada pravo na taj posjed, ili 2. kada je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da posumnja u to da mu to pravo pripada3. kada je posjednik naknadno saznao da mu ne pripada pravo na taj posjed. Naknadna zla vjera šteti poštenju posjeda – «mala fides superveniens nocet». Sa tim saznanjem je izjednačen događaj: «bude li posjedniku dostavljena tužba kojom druga osoba osporava njegovo pravo na posjed, a spor bude okončan pravomoćnom presudom da pravo na posjed ne pripada posjedniku – uzima se da je posjednikov posjed bio nepošten još od trenutka kada je primio tužbu».

C SLJEDNIŠTVO U POSJEDOVANJU I KAKVOĆA POSJEDA

To se pitanje postavlja samo kod izvedenog stjecanja posjeda. Objektivne značajke, zakonitost i istinitost posjeda, prate posjed kada taj sveopćim sljedništvom prelazi na sljednika. Objektivne značajke prednikovog posjeda ne žive dalje u posjedu nakon što je taj prešao na pojedinačnog sljednika u posjedovanju, nego je sljednikov posjed zakonit/nezakonit, kao i istinit/neistinit, ovisno o tome na kakvom pravnom temelju i na koji način ga je sljednik stekao. Ali, ako sljednikov posjed ima značajku zakonitosti ili istinitosti, ili oboje, a kod prednika je imao jednake pozitivne kvalitete, nadovezuju se bez prekida te značajke posjeda jedne na druge.

Subjektivna značajka, poštenje, nikada ne prelazi sa prednika na sljednika u posjedovanju. Poštenje se uvijek prosuđuje s obzirom na onoga tko je posjednik. Nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

D PREDMNJEVE O POSJEDU

Postulat je svih građanskopravnih uređenja da se za svaki posjed predmnijeva da je pošten. To je praesumptio iuris, a teret dokaza je na suprotnoj strani. Korijen predmnjevi poštenja i nevinosti je osobno pravo na čast i ugled. Za svakog se posjednika predmnijeva da samostalno posjeduje, a to je praesumptio iuris. Ona služi zaštiti povjerenja u pravnom prometu, a ima obrambeno (defenzivno) djelovanje u korist osobe koja upravo posjeduje stvar. Daje joj pogodniji položaj u postupku pred sudom, kada netko vlasničkom tužbom traži izručenje stvari, jer je oslobađa dužnosti da dokazuje svoje pravo. Za ofenzivno djelovanje tj. da bi netko mogao upraviti svoj vlasnički zahtjev drugome, nije ni potrebna, niti je dovoljna ova opća predmnijeva posjednikova vlasništva pokretnine. Za to mu treba predmnijeva vlasništva s ofenzivnim djelovanjem.Predmnijeva vlasništva s ofenzivnim djelovanjem postoji na temelju zakona za tzv. publicijanskog posjednika stvari, naime za samostalnog posjednika stvari čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, tj. bio je to prije nego što je posjed stvari stekla druga osoba. Zahtjev koji u postupku pred nadležnim tijelom vlasti postavlja pozivom na ovu predmnijevu naziva se publicijanski zahtjev tj. publicijanska tužba. Predmnijevani vlasnik će moći u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, igrati ulogu vlasnika sve dok protivna strana ne dokaže za sebe da je ona vlasnik sporne stvari.

V. PRAVNI UČINCI POSJEDA

Funkcije posjeda su: 1. akvizicijska, funkcija pretpostavke za stjecanje stvarnih prava 2. publicitetna, davanje publiciteta onim odnosima koji postoje glede stvari, a tiču se

trećih osoba, pa im je publicitet neophodan

43

3. kontinuitetna (zaštitna), funkcija zaštite i održavanja kontinuiteta socijalnih odnosa glede stvari

A. Akvizicijska funkcija

Akvizicijska funkcija je povjerena posjedu u prvom redu za slučajeve u kojima se stvarno pravo na pokretnini stječe na temelju pravnog posla dotadašnjeg nositelja stvarnog prava na toj pokretnini. Za takve slučajeve je u brojnim stvarnopravnim uređenjima kontinentalne Europe (austr, njem, švic, RH) stjecanje stvarnih prava uređeno po tzv. tradicijskom načelu. Za stjecanje stvarnog prava na temelju pr. posla potreban valjani modus stjecanja, a taj je predaja posjeda. Stjecanje stvarnih prava se ne zbiva samom predajom posjeda stjecatelju, nego i ispunjenjem daljnjih pretpostavaka tog stjecanja.Kod stjecanja stvarnih prava kojima nije temelj pravni posao (na temelju zakona, odluke vlasti ili nasljeđivanjem) ne primjenjuje se tradicijsko načelo, npr. nasljednik stječe ostaviteljevom smrću sva njegova prava, uključujući i sva njegova stvarna prava, a da mu za to nije potrebno imati posjed. Ipak, i kod stjecanja pokretnina na takvim temeljima posjedu je često povjerena akvizicijska funkcija, npr. za stjecanje prava vlasništva na stvari koja je do tada bila ničija, potrebno je da stjecatelj uzme stvar u svoj posjed.

B Publicitetna funkcija

Posjed obavlja funkciju davanja publiciteta pravima u pogledu stvari – stvarnim pravima, a i drugim pravima koja svoje nositelje ovlašćuju na posjedovanje stvari. Zato vidljiva egzistencija posjeda objavljuje svakome da glede stvari najvjerojatnije zaista postoji, ne samo posjed, nego i pravo na taj posjed. Suvremeni pravni poreci doduše glede nekretnina sve više prenose na zemljišne knjige ili druge javne registre funkciju davanja publiciteta pravima koja postoje glede stvari, ali posjed i dalje obavlja publicitetnu funkciju barem glede većine pokretnina.

Posjed igra ulogu vanjske slike subjektivnog prava. Svojom vanjskom vidljivošću daje publicitet subjektivnim pravima na stvari. No, svojstvo vanjske vidljivosti ima u pravilu samo neposredni posjed. Posredni posjedi redovito nisu vanjski vidljivi, a isto tako ni posjedi prava. Da bi održali povjerenje u posjed kao sliku subjektivnih prava, pravni poreci moraju otkloniti ili barem znatno ublažiti opasnosti koje u pravnom prometu prijete od pogrešne slike koju bi o pravu mogao dati posjed. To je neizbježna posljedica povjeravanja publicitetne funkcije posjedu. Zato suvremeni pravni poreci pružaju na različite načine zaštitu povjerenju u pravnom prometu, uključujući i to da i uz posjed koji je samo privid prava vežu pravne učinke poput onih koji bi proizlazili da odnosno pravo zaista postoji. Pravni poredak postavlja neke zakonske predmnijeve o posjedu, nužne za ostvarivanje publicitetne funkcije posjeda: a) da je svaki posjednik samostalan posjednik, i b) da je samostalni posjednik vlasnik pokretnine. Na publicitetnoj funkciji posjeda se grade važni pravni učinci, jer suvremeni pravni poretci pružaju zaštitu onima koji su u pravnom prometu stjecali pošteno, pouzdajući se u publicitetno djelovanje posjeda. Tako je a) moguće steći pravo i od prividnog vlasnika, i b) postoji zaštita poštenog posjednika koji vraća stvar njezinu vlasniku.

C Kontinuitetna funkcija

Neophodno je da socijalni odnosi u društvu glede stvari budu što stabilniji, da se održava njihov kontinuitet. Teži se što manjim protupravnim potresima nastalim samovlasnim činima. Funkciju održavanja kontinuiteta i stabilnosti socijalnih odnosa glede stvari izvršava posjed kroz svoje pravne učinke kao što su:1. zaštita posjeda od smetanja2. mogućnost da se putem dosjelosti dugotrajan posjed pretvori u subjektivno stvarno pravo

1. Zaštita posjeda od smetanja

44

Posjed se štiti od samovlasnog smetanja, bez obzira je li u skladu s pravom ili nije, i bez obzira kakve je kakvoće. Samovlasnim smetanjem posjeda nastaje za posjednika specifično subjektivno pravo na posjedovnu (posesornu) zaštitu, koje on može ostvarivati putem samopomoći, i putem suda u posebnom sudskom parničnom postupku – postupku zbog smetanja posjeda (posesornom postupku). Posjed uživa zaštitu i posredno – posredstvom zaštite prava na posjed, posredstvom kaznenopravne zaštite, i posredstvom djelovanja tijela upravne vlasti u brojnim postupcima iz njihovog djelokruga, npr. kod zaštite javnog reda i mira.

Djelovanje posjedovne zaštite je ograničeno na zaštitu posjeda od samovlasnog smetanja. Ono ne utječe na pravo na posjed. Pravo na posjed može se utvrđivati i ostvarivati pred sudom, ili drugim nadležnim tijelom vlasti, neovisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda. U postupku o pravu na posjed, ne može se s uspjehom isticati da teče postupak zbog smetanja posjeda (prigovor litispendencije), niti da je postupak zbog smetanja posjeda pravomoćno okončan (prigovor res iudicata).

Štiti se svaki posjed koji je:1. faktičan. Idealni posjed ne uživa posjedovnu zaštitu. Na temelju posebne zakonske odredbe posjedovnu zaštitu uživa nasljednički posjed radi ostvarenja načela kontinuiteta posjeda. Štiti se svaki postojeći stupanj posjedovanja.2. posljednji, a to je onaj koji je postojao u trenutku kad je izvršen čin smetanja, bez obzira na to koliko je dugo do tada trajao. Rimsko pravo je od smetanja posjeda na nekretninama štitilo, ne posljednji posjed, nego posjed koji je dulje trajao u posljednjoj godini (interdictum utrubi).3. miran. Neistinit posjed nije miran jedino u odnosu na određenu osobu, i to samo kroz određeno vrijeme. Neistinit posjed nije miran jedino u odnosu na onu osobu od koje je pribavljen na neki od nedozvoljenih načina, dok joj pripada pravo da štiti svoj posjed koji joj je na nedozvoljeni način bio oduzet.

Zaštitu uživa posljednji, faktični posjed, bez obzira na njegovu kakvoću. Zakonom su određene iznimke, pa tako Zakon o vodama određuje da «osoba koja neovlašteno koristi javno vodno dobro ne može ostvarivati posjedovnu zaštitu».

Svaka je samovlast zabranjena. Niti kada postoji nesklad između posjeda i prava na posjed, nije dozvoljeno postojeće posjedovno stanje mijenjati samovlasno.Posjed je smetan, ako je:1. oduzet, ako je potpuno prestala fatična vlast dotadašnjeg posjednika, tj. kod posjeda prava stvarne služnosti, osjeća se kao oslobođenje od tereta na poslužnoj nekretnini2. uznemiren, ako je posjednikova faktična vlast u nekom pogledu ili u nekom dijelu ograničena tuđom faktičnom vlašću glede istog predmeta posjedovanja, ali nije sasvim isključena.

Pravo na zaštitu posjeda nastaje samo ako je posjed smetan: 1. nečijim činom smetanja koji svjesno (voljno) isključuje ili ograničava postojeću posjednikovu vlast namećući svoju ili/i faktičnu vlast neke druge osobe, i to samo ako je 2. taj čin smetanja samovlastan.

Čin smetanja izaziva dva komplementarna učinka:1. faktična vlast dotadašnjeg posjednika nestaje, ili se smanjuje, a ujedno se 2. uspostavlja nova faktična vlast onoga koji je poduzeo čin smetanja, ili se njegova već od ranije postojeća faktična vlast širi

Čin smetanja posjeda može biti učinjen pozitivnim činjenjem i nečinjenjem, npr. onaj tko tuđi posjed od drugoga pribavi zloupotrebom povjerenja.Čin smetanja će redovito biti poduzet kao neka radnja, ali je moguće i da bude učinjen riječima – prijetnjom. To će se smatrati činom smetanja ako su upotrijebljene riječi koje sadrže prijetnju koja je takva da je izjednačena sa silom, a to će biti ako ta prijetnja izaziva kod posjednika opravdani strah, jer iz okolnosti je vidljivo da postoji ozbiljna opasnost po život, tijelo ili druga znatnija dobra.

45

Čin smetanja može biti poduzet osobno, ali i po zastupniku. Kao zastupnik može se javiti osoba u ulozi pomoćnika u posjedovanju, ili u ulozi osobe koja neposredno posjedujući poduzima taj čin za račun onoga koji smeta. Takve osobe su zastupnici, ako im je poduzimanje čina smetanja netko naredio, a one su po tom nalogu postupile.Samovlasni čin smetanja posjeda je protupravan. Čin smetanja tuđeg posjeda je samovlastan, ako onaj koji ga je poduzeo za poduzimanje tog čina: 1. nije imao posjednikovo dopuštenje (može, ali ne mora biti pravni posao), 2. niti je na taj čin bio ovlašten neposredno zakonom ili odlukom koju je sud tj. drugo tijelo vlasti donijelo na temelju zakona koji dopušta taj zahvat u tuđi posjed, npr. premještanje pogrešno parkiranih vozila.

Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika koje smetanjem njegovog posjeda nastaje za nj na temelju zakona, ovlašćujući ga da štiti svoj posjed od tog smetanja, bilo putem samopomoći, bilo putem suda. Pravo na zaštitu posjeda nastaje za posjednika samovlasnim smetanjem njegova posjeda.Pravo na zaštitu posjeda posjednik može ostvariti putem:1. suda, specifičnost je sudske zaštite da u posebnom postupku za smetanje posjeda, zbog njegove sumarnosti, hitnosti i provizornosti, nije dozvoljeno raspravljanje pravnih pitanja.2. samopomoći

Ostvarivanje prava na zaštitu posjeda neće biti moguće u slučajevima u kojima je posjed smetan, ako bi ostvarivanje toga prava bilo protivnom cilju zbog kojeg pravni poredak daje pravo na zaštitu. Trajanje prava na zaštitu posjeda je ograničeno: 30 dana od kada je posjednik saznao za smetanje i tko je smetao, a najkasnije kada istekne 1 godina od čina smetanja, bez obzira na to je li i kada je posjednik saznao za to smetanje. To je prekluzivni rok.

Tijek roka se prekida:1. kada ranije posjedovno stanje bude uspostavljeno (silom ili milom), ili 2. kada posjednik podnese sudu tužbu zbog smetanja posjeda, pod pretpostavkom da sud utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva

Samopomoć je ostvarivanje prava uporabom vlastite snage i/ili drugih privatnih sredstava, a ne posredstvom javne vlasti.- predbacuje joj se da nije dovoljno efikasna jer zakazuje protiv jačega, a s druge strane da ugrožava javni mir.

Njome se može poslužiti posjednik/suposjednik čiji posjed je smetan, ako i dok ima pravo na zaštitu svojeg posjeda. Umjesto njega, može se samopomoći poslužiti njegov pomoćnik u posjedovanju, a njegovi akti se smatraju aktima posjednikove samopomoći.

Samopomoć je dopuštena uz ispunjenje tri zakonske pretpostavke:1. posjedu prijeti neposredna opasnost (u tjeku je čin smetanja posjeda, ili je on već oduzet)2. u postojećoj situaciji je samopomoć nužna, jer bi sudska pomoć stigla prekasno3. pri uporabi samopomoći nije primijenjena sila veće jakosti nego što je primjerena okolnostima

Čin samopomoći ne bi smio ni po sadržaju, intenzitetu, ni posljedicama prelaziti granicu onog što je u postojećoj situaciji baš nužno da bi se zaštitilo posjed. Ako je posjednik ostvario svoje pravo na zaštitu posjeda putem samopomoći kada nisu bile ispunjene sve pretpostavke za njezinu dopuštenost, on će odgovarati za počinjenu štetu, ali osoba protiv čijeg je smetanja primijenio samopomoć nema pravo na posjedovnu zaštitu od akata njegove samopomoći, sve dok joj posjed ne postane miran. Poduzme li dotadašnji posjednik koji zakašnjeli čin samopomoći, to će biti čin smetanja posjeda novog posjednika.

Samopomoć može biti:

46

1. defenzivna, obrana postojećeg stanja2. ofenzivna, ponovno uspostavljanje već oduzetog posjeda

Putem suda posjednik može ostvariti svoje pravo na zaštitu svojeg posjeda bez ulaženja u pitanje pripada li mu pravo na posjed. Za raspravljanje i odlučivanje o tome nadležan je redovni sud (općinski). To je sumaran i hitan sudski postupak u kojem sud odlučuje isključivo prema posljednjem stanju posjeda u nastalom smetanju. Predmet raspravljanja i odlučivanja u postupku zbog smetanja posjeda jest je li tuženik smetao tužiteljev posjed te pripada li tužitelju pravo na zaštitu tog posjeda od tuženikovog čin smetanja, i kako uspostaviti posjed kakav je bio prije smetanja te ga zaštititi za ubuduće. Ako uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja nije moguća, tada posjedniku ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu. Oštećenik može od počinitelja potraživati naknadu pretrpljene štete, po pravilima obveznog prava.

Dozvoljeno je da se u tom postupku raspravljaju i dokazuju jedino činjenice koje se odnose na:1. posljednje stanje posjeda2. nastalo smetanje

Isljučeno je raspravljenje i odlučivanje o: 1. pravu na posjed (i o pravu na poduzimanje posjedovnih čina)2. pravnom temelju posjeda3. poštenju posjednika4. korisnost čina smetanja sa stajališta kakvog društvenog, javnog ili sličnog interesa5. zahtjevima za naknadu štete

Iznimno, smije se isticati i raspravljati o pravu na poduzimanje posjedovnih čina u vezi s tuženikovim prigovorom da nije bio samovlastan njegov čin kojim je tužitelju oduzeo ili uznemirio posjed.

Beziznimno vrijedni načelo da se «pravo na posjed može...utvrđivati i ostvarivati u postupku pred sudom, ili drugim nadležnim tijelom vlasti, neovisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda».VSRH – «kada je prije završetka posjedovne parnice u postupku gdje se odlučivalo o pravu na posjed onoga koji je u posjedovnoj parnici tuženi, odlučeno da njemu pripada pravo na posjed, onda sukladno načelu petitorium absorbet possessorium, u tom slučaju tužiteljska strana ne može imati posjedovnu zaštitu. Jednako kao pravomoćna sudska odluka kojom je okončan petitorni spor, djeluje i konačno rješenje upravnih vlasti o pravu na posjed.

Aktivna legitimacija:1. posljednji, faktični i mirni posjednik stvari/prava čiji je posjed samovlasno smetan kako:

- neposredni, tako u načelu i - posredni, te - svaki suposjednik, a i

2. nasljednik takvog posjednika

Neposredni posjednik ima pravo na sudsku zaštitu od samovlasnog smetanja koje bi počinila bilo koja osoba, uključujući i one koje u nekoj ulozi sudjeluju u posjedovanju (njegov pomoćnik u posjedovanju, posredni posjednik).

Posredni posjednik, ima pravo na zaštitu svojeg posjeda:1. uvijek od samovlasnog smetanja koje bi učinila koja treća osoba – posredni posjednik može od trećih osoba štititi svoj posjed jedino ako zaštiti posjed neposrednog posjednika (a ovlašten je zahtijevati da se stvar preda njemu u neposredan posjed jedino ako neposredan posjednik ne bi mogao, ili ne bi htio, ponovno preuzeti oduzeti posjed).2. u načelu, i od samovlasnog čina smetanja koji bi poduzeo neposredan posjednik, ali ne ako bi bilo nužno raspravljati o njihovom međusobnom pravnom odnosu. Čin smetanja postoji čak i npr. kada je

47

nekome trećemu dozvolio poduzimanje nečega na/glede predmeta posjedovanja, što mu s obzirom na svoj odnos s posrednim posjednikom nije bio ovlašten dozvoliti.

Suposjednik ima pravo na zaštitu:1. uvijek od samovlasnog smetanja koje bi učinila koja treća osoba; Ako je on jedan od više suposjednika posrednog posjeda može zahtijevati da treći vrati stvar u posjed neposrednog posjednika.2. u načelu, od samovlasnog smetanja koje bi učinio njegov suposjednik, ali samo ako je posrijedi takvo smetanje da je on potpuno isključen iz dotadašnjeg suposjeda ili mu je bitno ograničen dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, a i tada samo ako za to nije nužno raspravljati o pravom odnosu među suposjednicima

Nasljednik ima pravo na zaštitu:1. od samovlasnih zahvata trećih osoba, i to:

a) svaki nasljednik tj. sunasljednik (ima jednako pravo kakvo je imao ostavitelj)b) kada je upravljanje objektom posjeda povjereno izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine. Taj je umjesto nasljednika ovlašten tražiti zaštitu posjeda, a sam nasljednik bi jedino mogao potom zahtijevati da se ono što je oduzeto preda izvršitelju oporuke tj. skrbniku ostavine

2. nasljednik ne može svoj nasljednički posjed štititi od samovlasnih zahvata svojih sunasljednika, tj. osoba koje uzimaju u posjed ono što je posjedovao ostavitelj, svojatajući si nasljedno pravo (bilo bi potrebno raspravljati o nasljednom pravu kao pravu na posjed, a to nije dopušteno). Nakon što je on nasljednički posjed pretvorio u faktičan, on može taj posjed štititi i od svih osoba koje bi u nj zadirale, pa makar si one svojatale nasljedno pravo, jer je nasljednik pretvorio nasljednički posjed u faktičan posjed.

Posjednikov pomoćnik u posjedovanju nije aktivno legitimiran za pokretanje sudskog postupka zbog smetanja!!

Pasivna legitimacijaPasivno legitimirana u postupku zbog smetanja posjeda je osoba koja je poduzela čin smetanja, uznemirivši ili oduzevši tuđi posjed. Onaj u čiju korist je druga osoba poduzela čin smetanja pasivno je legitimiran već samim time što je čin smetanja išao u njegovu korist, a on se nije od toga ogradio. Osoba koja je za drugoga izvršila čin smetanja, bude li tužena, može imenovati onoga za koga je poduzela čin smetanja (nominatio auctoris, laudatio auctoris), pa bi taj mogao umjesto nje stupiti u parnicu (ZPP).

Čin smetanja može poduzeti:1. tzv. treća osoba, koja se nalazila izvan strukture posjedovanja objekta2. osoba koja se nalazi unutar strukture posjedovanja

Načelno je pasivno legitimiran onaj koji je:1. imao ulogu posjednikova pomoćnika u posjedovanju te ju je samovlasno pretvorio u svoj posjed2. suposjednik koji je smetao kojeg drugog suposjednika istog predmeta posjedovanja3. neposredni posjednik koji je smetao posrednoga4. posredni posjednik koji je smetao neposrednoga5. nasljednik na kojeg je s ostavitelja prešao posjed samovlasno oduzet dotadašnjem posjedniku, ako bi ostavitelj bio pasivno legitimiran, tj. umjesto nasljednika pasivno je legitimiran izvršitelj oporuke ili skrbnik ostavine.

Tužbeni zahtjev – se sastoji od 3 elementa:1. od zahtjeva da se utvrdi čin smetanja tužiteljeva posjeda2. da se tuženom naredi uspostava ranijeg posjedovnog stanja3. da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, sve to pod prijetnjom ovrhe, ne bude li tuženik to sam u određenom roku dobrovoljno izvršio

48

Sporedni zahtjevi: naknada parničnih troškova, određivanje privremenih mjera, određivanje kratkog paricijskog roka, da odredi da žalba neće odlagati ovršnost rješenja.

Pravo na zaštitu posjeda nastaje činom smetanja posjeda, a traje 30 dana od kada je posjednik saznao da mu je i tko mu je smetao posjed, ali najdulje 1 godinu od čina smetanja. Rok je prekluzivan (a ne zastaran). Istekom tog roka prestaje pravo posjednika na zaštitu njegova posjeda od tog smetanja.

Prigovori tuženika

Tuženik nipošto ne može stavljati prigovore koji se odnose na:1/ pravo na posjed, uključujući i pravo na poduzimanje posjedovnih čina2/ pravni temelj posjeda3/ poštenje posjednika4/ korisnost čina smetanja sa stajališta kakvog društvenog, javnog ili sličnog interesa

Tuženik može stavljeti tužitelju samo prigovore koji se odnose na to:1/ ima li tužitelj posjed kakav se štiti2/ je li tuženik taj tužiteljev posjed samovlasnim činom smetanja uznemirio tj. oduzeo3/ nije li istekom prekluzivnih rokova tužitelju prestalo pravo na sudsku zaštitu4/ nije li uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja faktično nemoguće ili nedopušteno = materijalnopravni prigovori

Sud donosi konačnu odluku o meritumu u obliku rješenja o smetanju posjeda koje ima karakter tzv. konačnog rješenja. Izreka rješenja o smetanju posjeda kojim sud usvaja tužbeni zahtjev, ima tri glavna dijela:

1. utvrđivanje posjeda i čina smetanja2. naredba tuženiku da uspostavi prijašnje posjedovno stanje3. zabrana takvog ili sličnog čina smetanja ubuduće, sve pod prijetnjoom ovrhe

Sud neće odbiti tužbeni zahtjev za posjedovnu zaštitu, ako je tužitelj naknadno povukao tužbu u dijelu zahtjeva za uspostavu posjedovnog stanja budući da je tuženik sam uspostavio povrijeđeno posjedovno stanje tijekom parnice, već će se u tom slučaju posjedovna zaštita sastojati od utvrđenja čina smetanja posjeda, te zabrane takvog ili sličnog smetanja. Izreka rješenja o smetanju posjeda može sadržavati još i odluku suda o snošenju troškova, pod prijetnjom prisilnog izvršenja.

U rješenju o smetanju posjeda sud određuje rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je naredio – paricijski rok. Prema okolnostima pojedinog slučaja, pa ga može odrediti u kraćem trajanju od inače propisanih 15 dana. Štoviše, može odrediti da rješenje treba izvršiti odmah.

Od redovitih pravnih lijekova protiv konačnog rješenja dopuštena je samo žalba u roku 8 dana. Tu je ona uvijek devolutivan pravni lijek – nju će uvijek rješavati viši sud. U pravilu je žalba suspenzivan pravni lijek, pa odlaže izvršenje rješenja – no, sud je ovlašten oduzeti žalbi to svojstvo, kada postoje važni razlozi.Od izvanrednih pravnih lijekova, ovdje strankama stoji na raspolaganju mogućnost da zahtijevaju ponavljanje pravomoćno završenog postupka, u roku od 30 dana po pravomoćnosti rješenja → Ako im je nezakonitim postupanjem uskraćena mogućnost da raspravljaju pred sudom, ili su povrijeđena pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti ili o zastupanju stranaka. Nije dopuštena revizija.

Kroz cijelo vrijeme dok teče postupak zbog smetanja posjeda, sud može odrediti po službenoj dužnosti, pa i bez saslušanja protivne strane, privremene mjere, koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi otklanjanja hitne opasnosti protupravnog oštećenja ili sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenadoknadive štete. Može odrediti mjeru takvog sadržaja koji je primjeren svrsi zbog koje određuje tu mjeru. Odredit će

49

je rješenjem procesne naravi, protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, pa ga je moguće pobijati tek u eventualnoj žalbi na konačno rješenje – zato je ono odmah ovršno. Privremena mjera može biti donesena na određeno vrijeme, pa će biti ukinuta kad ono protekne + biti će ukinuta i na zahtjev tuženika, ako su se okolnosti tako promijenile da ona više nije postreba. Svakako će sud ukinuti privremenu mjeru, ako tužbeni zahtjev bude pravomoćno odbijen.

Paricijski rok – u pravilu počinje teći od pravomoćnosti rješenja, sud može odrediti da žalba protiv rješenja nema suspenzivan značaj. Tada paricijski rok počinje teći od dostave rješenja tuženiku.

Rok za traženje ovrhe je 30 dana, a počinje teći prvi dan nakon isteka paricijskog roka. Istekom tog roka gubi pravo da traži ovršnu provedbu rješenja, pa mu na raspolaganju ostaje samo put redovne parnice o petitornom zahtjevu. Tim rokom nije ograničena mogućnost ovršnog provođenja sudske naredbe tuženiku da trpi ili da propušta. Nije u granice tog roka svedena ni mogućnost zahtijevanja ovršnog provođenja sudske odluke o troškovima postupka.Ako tužitelj na vrijeme zatraži ovrhu, pa bude doneseno rješenje o ovrsi, provest će ju se po pravilima OZ o ovrsi radi ostvarenja tzv. nenovčanih tražbina.

Ako tuženik ponovno smeta posjed, nakon što je već jednom bilo uspostavljeno ranije posjedovno stanje po rješenju donesenom u postupku zbog smetanja posjeda, posjednik neće ponovo voditi parnicu zbog smetanja posjeda. Posjednik će, na temelju zabrane takvog ili sličnog smetanja posjeda izrečene u već ranije donesenom pravomoćnom rješenju o smetanju posjeda kao ovršnoj ispravi, ishoditi novo rješenje o ovrsi kojim će biti određena uspostava ranijeg posjedovnog stanja, a i zapriječeno novčanom kaznom za slučaj ponovnog smetanja. Posjednik može «staviti prijedlog» za donošenje novog rješenja o ovrsi zbog ponovnog smetanja samo u roku 30 dana od svog saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od godine dana nakon ponovljenog smetanja. To sve vrijedi samo za slučaj da se ponovno smetanje u biti ne razlikuje od onoga o kome je sud već pravomoćno odlučio i zabranio jednaka i slična smetanja.

2. Pretvaranje dugotrajnog posjeda u stvarno pravo putem dosjelosti

Funkciju održavanja kontinuiteta i stabilnosti socijalnih odnosa glede stvari obavlja posjed i time što se on, pošto je dugo trajao, može pretvoriti u stvarno pravo. Dosjelost je stjecanje stvarnih prava neprekidnim izvršavanjem njihova sadržaja tijekom zakonom određenog vremena. Posjednik koji stječe dosjelošću naziva se dosjedatelj, uzukapijent.

U suvremenom hrvatskom pravnom poretku može se putem dosjelosti steći:1. pravo vlasništva2. prava stvarnih služnosti

Dosjelost:- otvara drugi put stjecanja stvarnih prava, omogućujući da se oni posjedi stvari i prava koji u suštini

nisu protupravni, nakon određeniog vremena pretvore u subjektivna stvarna prava- otvara i drugi put dokazivanja

VI. PRESTANAK POSJEDA

Posjed je prestao kada je dotadašnjem posjedniku trajno prestala faktična vlast koja je bila sadržaj njegova posjeda tj. kada se zbio događaj kojim je ta faktična vlast prestala. Predmnijeva se da jednom stečeni posjed neprekidno dalje traje, a tko tvrdi da je prestao treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.

Posjed je: 1. apsolutno prestao, ako je time što prestao dotadašnjem posjedniku, uopće prestao postojati

50

2. relativno prestao, ako je prestao dotadašnjem posjedniku, ali nije prestao postojati, nego je prešao na neku drugu osobu. Ovo zapravo i nije prestanak posjeda, nego samo jedan aspekt prelaženja tog posjeda s jedne osobe na drugu (postoji kontinuitet).

1. Prestanak posjeda stvari

Apsolutni prestanak → ako stvar trajno prestane biti tj. kada stvar propadne, bude napuštena ili oduzeta dotadašnjem posjedniku

a propast i gubitak stvariS propašću stvari prestaje svaka vlast na/glede nje tj. apsolutno prestaje posjed. Razlog zbog kojeg je stvar propala nije odlučan. Stvar je mogla propasti zbog nekog prirodnog događaja, a i zbog ljudske radnje, skrivljene ili neskrivljene. S propašću stvari izjednačen je i definitivni gubitak stvari, kao i stavljanje stvari izvan prometa kada pravni poredak isključuje mogućnost posjedovanja stvari koje nisu u prometu.

b napuštanje stvari Posjed prestaje apsolutno, ako posjednik svojom voljom napusti stvar. Napuštanje stvari (derelikcija) je voljni čin, suprotan činu uzimanja stvari u posjed (aktu aprehenzije). Samo je ono napuštanje stvari koje je učinjeno s voljom da se definitivno prestane tu stvar posjedovati – čin kojim apsolutno prestaje posjed stvari (dovoljna je tzv. prirodna volja). Ta volja može, ali ne mora biti očitovana izričito. Često će biti očitovana znacima i konkludentnim radnjama, npr. odlaganje stvari na otpad.

c oduzeće stvari → kada je neka osoba posjedniku «oduzela stvar, ako on nije ostvario zaštitu svog posjeda»

Relativni prestanak → ako je prestao biti posjed svojeg dotadašnjeg posjednika no traje i dalje kao posjed druge osobe, ali jedino ako ta druga osoba pritom ne izvršava nikakvu vlast dotadašnjeg posjednika u pogledu te stvari.- prijenosom posjeda s dotadašnjeg posjednika na stjecatelja koji se zbiva dvostranim činom predaje- posjednikovom smrću, nastavljaju svoje postojanje kao posjedi njegovog nasljednikaRelativni prestanak posjeda ne utječe na posjede koji na drugim stupnmjevima posjedovanja postoje glede te stvari – oni ostaju nepromijenjeni.

2. Prestanak posjeda prava

1/ apsolutni prestanak

Posjed prava stvarne služnosti će apsolutno prestati ako i kada propadne poslužna nekretnina, tj. ona na teret koje je postojao posjed prava stvarne služnosti. To je svaki događaj kojim je ona trajno prestala biti sposobna za izvršavanje tog posjeda prava, npr. trajno bude potopljeno polje na kojem se izvršavalo posjed nekog prava stvarne služnosti.

a gubitak posjeda povlasne nekretnine → prestane li posjed povlasne nekretnine apsolutno, zajedno će s tim posjedom apsolutno prestati i svi posjedi prava u korist te nekretnine. Izvorno stjecanje posjeda poslužne nekretnine neminovno izaziva apsolutni prestanak svih posjeda prava koja su do tada postojala u korist tog dobra.

b odreknuće od posjeda prava → tj. očitovanjem volje dotadašnjeg posjednika prava stvarne služnosti da neće više izvršavati sadržaj odnosne stvarne služnosti na poslužnoj nekretnini. Samim neizvršavanjem, sadržaja prava stvarne služnosti, ne prestaje posjed tog prava dok god ga njegov posjednik može izvršavati, ako to želi.

51

c oduzeće posjeda prava → ako osoba koja posjeduje poslužnu nekretninu «prestane činiti što je do tada činio» tj. prestane trpjeti što je do tada trpio, odnosno prestane propuštati što je do tada propuštao, a dotadašnji posjednik prava «ne ostvari zaštitu svojega posjeda» prava od tog smetanja

2/ relativni prestanakPosjed prava stvarne služnosti prestaje dotadašnjem posjedniku relativno, ako mu relativno prestane posjed povlasne nekretnine: ako posjed prijeđe na drugu osobu i posjednikovom smrću.

IV. ZEMLJIŠNE KNJIGE

I. PUBLICIRANJE PRAVA NA NEKRETNINAMA

Stvarna prava na nekretninama da bi djelovala erga omnes, da bi se mogla štititi i suprotstavljati prema svim osobama moraju biti publicirana na način koji svima omogućuje da za njih saznaju. Publiciranje stvarnih prava na nekretninama je nužno da bi pravni promet nekretnina bio pravno siguran.

Radi ostvarivanja većeg publiciteta stvarnih prava na nekretninama stjecanje stvarnih prava na nekretninama se počinje uvjetovati upravo upisom u posebnu javnu knjigu. U pojedinim pravnim poretcima tijekom 19.st. se postojeće javne knjige u koje su se upisivala prava na nekretninama počinju transformirati u posebne sustave publiciranja prava na nekretninama, što je zadržano i u modernim pravnim poretcima.

U srednjoeuropskim kontinentalnim pravnim poretcima koji spadaju u tzv. germanski pravni krug i koji su usvojili tradicijsko načelo stjecanja stvarnih prava razvio se zemljišnoknjižni publicitetni sustav. Zemljišnoknjižnim sustavom se stvarna prava na nekretninama publiciraju neposrednim upisivanjem nekretnina i prava na njima u zemljišne, gruntovne knjige u koje je upis ujedno i pretpostavka za stjecanje stvarnih prava na temelju pravnog posla, npr. RH.U zapadnoeuropskim kontinentalnim pravnim porecima koji su usvojili konsenzualno načelo stjecanja prava razvio se po uzoru na francuski pravni poredak sustav transkripcija i inkripcija. Njime se publicitet stvarnih prava na nekretninama ostvaruje publiciranjem, polaganjem isprava o raspolaganju pravima na nekretninama u javne knjige, s time da je upis u javni registar u pojedinim pravnim porecima i pretpostavka stjecanja određenih stvarnih prava (npr. hipoteka), npr. franc, španj, port.

U pravnim porecima angloameričkog pravnog kruga razvilo se nekoliko sustava publiciranja prava na nekretninama od kojih su najznačajnija dva publicitetna sustava:

52

1. deeds registration sustav, koji se osniva na polaganju u javnu knjigu javno ovjerenih isprava kojima se na temelju pravnog posla prenose ili osnivaju prava na nekretninama, npr. u velikom broju federalnih država SAD-a2. title registration sustav, kojim se osniva na neposrednom upisivanju u javne knjige prava na nekretninama s time da je glede određenih prava na nekretninama upis konstitutivan za njihovo stjecanje, npr. neke federalne države SAD-a, jednim dijelom VB.

Pružanje zaštite povjerenja sudionicima u pravnom prometu nekretnina koji su se pouzdali u publiciranu vanjsku sliku pravnog stanja nekretnina najvažnija je uloga sustava publiciranja prava na nekretninama, koja proizlazi iz njihove publicitetna funkcije. Publiciranje stvarnih prava na nekretninama ostvaruje se u hrvatskom pravnom poretku upisivanjem prava na nekretninama i činjenica važnih za pravni promet nekretnina u zemljišne knjige (gruntovne knjige, gruntovnica).

Zemljišne knjige su jedini, osnovni i isključivi instrument za publiciranje stvarnih prava na nekretninama koje mogu biti u pravnom prometu. Zato su ujedno i temelj zaštite povjerenja u pravnom prometu nekretnina.

B. Razne vrste evidencije nekretnina

Podaci o nekretninama vode se u različitim evidencijama nekretnina (popisima, pregledima, sustavno vođenim podacima o nekretninama). S obzirom na značenje koje različite evidencije nekretnina imaju u pravnom prometu nekretnina, razlikuju se evidencije u kojima se vode podatci koji su mjerodavni za pravno stanje nekretnina u pravnom prometu od ostalih evidencija nekretnina u kojima se vode drugi podatci o nekretninama koji su namijenjeni poreznim, gospodarskim, urbanističkim, ekološkim i drugim potrebama.

Kod nas je jedina evidencija nekretnina mjerodavna za pravni promet ona zemljišnoknjižna evidencija. Kad je zakonom propisano da se stvarna prava na nekretninama stječu, prenose, mijenjaju ili prestaju upisom u javnu knjigu, takvu je stvarnopravnu promjenu moguće ostvariti jedino upisom u zemljišnu knjigu. Za pravno stanje nekretnine mjerodavno je isključivo ono što piše u zemljišnoj knjizi, a ne i nekoj drugoj evidenciji nekretnina. Ako se ti podaci razlikuju za pravni promet nekretnina mjerodavno je isključivo ono što piše u zemljišnoj knjizi.

Ostale evidencije nekretnina namijenjene su različitim gospodarskim, vojnim, urbanističkim, poreznim i drugim potrebama, a vode ih različiti državni organi. Sve te evidencije imaju važnost za zemljišnoknjižnu evidenciju ako sadrže podatke o faktičnom stanju nekretnina, površini, obliku, granicama po kojima se u zemljišnoknjižnoj evidenciji određuju pojedinačne nekretnine. Od svih javnih evidencija koje se vode o nekretninama u tom je smislu za zemljišnoknjižnu evidenciju od najveće važnosti katastar zemljišta.

Katastar zemljišta je javna evidencija o zemljištima koja sadrži podatke o zemljištima glede njihova položaja, oblika, površine, izgrađenosti, načina iskorištavanja, proizvodne sposobnosti, katastarskog prihoda i korisnika. Podaci iz njega namijenjeni su gospodarskim, pravnim, upravnim, poreznim, statističkim i drugim potrebama, utvrđivanju katastarskog prihoda, osnivanju zemljišnih knjiga, izradi prostornih planova i sl. Katastar je izrađen temeljem podataka o zemljištima dobivenim geodetskom izmjerom zemljišta. Temeljem geodetske izmjere provodi se katastarska izmjera kojom se utvrđuju katastarske čestice, način njihova iskorištavanja i njihovi korisnici (posjednici) pa se temeljem te izmjere izrađuje katastarski operat (katastarski planovi, popisi, pregledi).

Katastarska čestica (parcelu) zemljišta je osnovna jedinica katastra zemljišta koja se u Zakonu o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta definira kao dio zemljišta (zemljine površine) koji se iskorištava na isti način i pripada istom korisniku.

53

Oblik i površina čestice dobiveni su geometrijskim dijeljenjem zemljišne površine po jedinstvenoj metodi utvrđenoj zakonom. Svaka čestica je označena, individualizirana posebnim brojem katastarske čestice i nazivom katastarske općine u kojoj leži.

Katastarska općina je osnovna teritorijalna jedinica za koju se izrađuje katastar zemljišta. Ona u pravilu obuhvaća područje jednog naseljenog mjesta s pripadajućim zemljištem.

Položaj i oblik svake čestice i objekta koji se na njoj nalazi grafički su prikazani na katastarskim planovima, a ostali podaci se upisuju u posebne popise i preglede. Osnivanje i održavanje svih službenih evidencija o nekretninama mora se temeljiti na podacima izmjere i katastra zemljišta. Zemljišnoknjižna evidencija također se temelji na katastarskoj evidenciji odnosno na podacima katastarske izmjere o zemljištima. Pojedinačna nekretnina koja je predmet stvarnopravnih odnosa individualizira se upravo po katastarskim oznakama. Zbog toga se podaci o katastarskim česticama u katastru zemljišta i zemljišnoj knjizi moraju održavati u stalnoj suglasnosti, a svaka se promjena tih podataka provedena u katastru mora provesti i u zemljišnoj knjizi.

C. Zemljišnoknjižno pravo

U objektivnom smislu predstavlja skup pravnih pravila koja uređuju upisivanje nekretnina i prava na njima u zemljišne knjige te pravne odnose među ljudima koji nastaju upisivanjem nekretnina i prava na njima u zemljišne knjige. Zemljišnoknjižno pravo u subjektivnom smislu skup je ovlaštenja koja pripadaju subjektima u pravnim odnosima glede nekretnina upisanih u zemljišne knjige, koji nastaju upisivanjem nekretnina i prava na njima u zemljišne knjige po pravilima zemljišnoknjižnog prava u objektivnom smislu.

Pravila zemljišnoknjižnog prava u objektivnom smislu dijele se na:- materijalno zemljišnoknjižno pravo, je skup pravnih pravila o materijalnopravnim pretpostavkama i

učincima publiciranja, upisivanja nekretnina i prava na njima u zemljišne knjige - postupovno (procesno, formalno), čine pravila o postupku u zemljišnoknjižnim stvarima, pravila o tome

kako se zahtijevaju, naređuju i provode razni upisi u zemljišne knjige, kao i pravila koja uređuju organizaciju, sastav, osnivanje, vođenje i obnavljanje zemljišnih knjiga te postupovne pretpostavke za provedbu upisa. Materijalno i procesno zemljišnoknjižno pravo čine cjelinu i kod nas su uređeni istim propisima.

D Glavni pravni izvori i književnost kod nas

Glavni pravni izvori zemljišnoknjižnog prava u RH su:1. Zakon o zemljišnim knjigama, (temelji se i proizlazi iz ZV)2. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te 3. Pravilnik o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga i obavljanju drugih poslova u

zemljišnoknjižnim odjelima sudova (Zemljišnoknjižni poslovnik)

ZZK je podijeljen u 6 dijelova:1. opće odredbe2. zemljišne knjige3. postupak u zemljišnoknjižnim stvarima4. posebne odredbe o zemljišnoj knjizi vođenoj elekrtoničkom obradom podataka i zemljišnoknjižnom postupku5. osnivanje, obnavljanje, dopunjavanje i preoblikovanje zemljišne knjige6. prijelazne i završne odredbe

U dopunske izvore pripadaju propisi koji uređuju katastar, prostorno planiranje i izgradnju objekata te brojni propisi koji uređuju posebne pravne režime pojedinih vrsta nekretnina ili neke posebne pravne

54

odnose na nekretninama (npr. Zakon o šumama, Zakon o vodama i dr.) + kao i brojni propisi koji uređuju parnični i ovršni postupak, pravna pravila o izvanparničnom postupku, propisi o javnim bilježnicima i dr.

II. UREĐENJE ZEMLJIŠNIH KNJIGA

Zemljišne knjige → su javne knjige koje se vode o pravnom stanju nekretnina mjerodavnom za pravni poredak.

U njih se upisuju sve nekretnine koje mogu biti u pravnom prometu, osim ako za neke vrste nekretnina nije što posebno određeno, stvarna prava na nekretninama, druga prava za koja je to zakonom određeno, te druge činjenice važne za pravni promet nekretnina. One imaju u RH nekoliko važnih funkcija: osnovne su publicitetna funkcija i zaštita povjerenja u pravnom prometu nekretnina. Zemljišnim knjigama se osigurava apsolutno djelovanje stvarnih prava na nekretninama i ostvaruje načelo publiciteta stvarnog prava. Iz ove funkcije proizlazi i njihova najvažnija funkcija – zaštita povjerenja u pravnom prometu nekretnina. Prava koja su pošteni stjecatelji stekli pouzdajući se u točnost zemljišnih knjiga neće se moći osporavati – u odnosu na njega se podatci u zemljišnoj knjizi smatraju točnim, istinitim i potpunim.

Upisom u zemljišne knjige ostvaruje se zakonom predviđeni način derivativnog stjecanja stvarnih prava na nekretninama. Upis u zemljišne knjige je modus za stjecanje stvarnih prava na nekretnini kada se ona stječu na temelju pravnog posla.

Zemljišne knjige otklanjaju kolizije u ostvarivanju stvarnih prava na istoj nekretnini jer redoslijed upisa prava u zemljišne knjige određuje i redoslijed njihova ostvarivanja.

Zemljišne knjige se temelje na podacima katastarske izmjere, a pojedinačne nekretnine se u zemljišnim knjigama individualiziraju po katastarskim oznakama zemljišta (katastarske čestice). Na katastarskoj izmjeri zemljišta se temelji i osnivanje, obnavljanje i dopunjavanje zemljišnih knjiga.

Vođenje zemljišnih knjiga i rješavanje zemljišnoknjižnih predmeta pripada u sudsku nadležnost (zemljišnoknjižni odjel koji se osniva pri općinskom sudu i to za nekretnine koje se nalaze na području za koje je taj sud mjesno nadležan) Za rješavanje žalbi nadležan je županijski sud.

Zemljišne knjige se vode po sustavu tzv. realnih folija. Upisi se provode i određeni su s obzirom na objekt prava, tj. zemljišnoknjižno tijelo, odnosno pojedinačna nekretnina. Zemljišne knjige mogu se voditi na dva načina: 1) ručno vođena zemljišna knjiga → ručno upisivanje zemljišnoknjižnih podataka u uvezene sveske zemljišnih knjiga ili 2) EOP zemljišna knjiga → pohranjivanjem zemljišnoknjižnih podataka u bazu podataka pomoću elektroničke obrade podataka. Razlike između ove dvije evidencije postoje samo glede tehnike njihova vođenja.

Osnivanje zemljišnih knjiga provodi se u posebno uređenom postupku koji je podijeljen na dva dijela: a) postupak osnivanja i b) ispravni postupak. Zemljišna knjiga se osniva za svaku katastarsku općinu za koju se još ne vodi temeljem odluke ministra pravosuđa. Osniva ju sud 1° na čijem je području katastarska općina za koju se zemljišna knjiga osniva. Postupak osnivanja sastoji se od sastavljanja zemljišnoknjižnih uložaka. Nakon što se sastave svi ulošci za jednu katastarsku općinu i nakon što ministar pravosuđa odredi da će se s njima postupati kao sa zemljišnim knjigama otvara se novoosnovana zemljišna knjiga. Istodobno počinje i ispravni postupak i objavljuje se javni oglas kojim se svi oni koji smatraju da bi u osnovanu zemljišnu knjigu trebalo nešto upisati, promijeniti ili ispraviti pozivaju da u određenom roku stave svoje prigovore ili prijave. Ispravni postupak završava raspravom za ispravak na kojoj se raspravlja o podnesenim

55

prigovorima i prijavama, te odlučuje o provedbi upisa zatraženih prijavama ili prigovorima. Ova pravila se na odgovarajući način primjenjuju i u postupku obnavljanja (kada je zemljišna knjiga ili neki njezin dio uništena, izgubljena ili je postala neupotrebljiva, kao i kad je za odnosnu katastarsku općinu proveden novi premjer ili reambulacija katastarskih podataka – zemljišna knjiga se obnavlja) i dopunjavanja zemljišne knjige (kad u nju nisu upisana sva zemljišta katastarske općine za koju se vodi), kao i u pojedinačnom ispravnom postupku.

Osobe čijim prigovorima ili prijavama sud nije u cijelosti ili djelomično udovoljio, kao i osobe čiji su upisi u ispravnom postupku ispravljeni, izbrisani, nadopunjeni, mogu tužbom zahtijevati ispravak upisa (tužba za ispravak) i zahtijevati zabilježbu te tužbe u zemljišne knjige.

B. Načela zemljišnoknjižnog uređenja

1. Načelo stvarnosti (načelo gruntovnice) → određuje što je predmet upisa u zemljišne knjige (nekretnine, stvarna prava i druga prava za koja je to zakonom određeno – knjižna prava, kao i druge činjenice važne za pravni promet za koje je to zakonom određeno).

Nekretnine koje nisu sposobne biti objektom stvarnih prava, u pravilu se, ne upisuju u zemljišne knjige osim ako to zakonom nije propisano. Takve nekretnine se upisuju u zemljišnu knjigu samo ako to zatraži osoba koja na tome ima pravni interes, npr. koncesija na općem dobru.Prava koja mogu biti predmet samostalnog upisa nazivaju se knjižnim pravima, a radi se o pravima koja za svoj objekt imaju nekretnine upisane u zemljišnim knjigama. Knjižnim pravima smatraju se sva stvarna prava na nekretninama (vlasništvo, služnosti itd.) kao i određena obvezna prava (prvokupa, nazadkupa, najma, zakupa i koncesije). Posebni zakon može odrediti da se i neka druga prava na nekretninama upisuju u zemljišnu knjigu. Pored knjižnih prava u zemljišne knjige se upisuju i osobni odnosi nositelja knjižnih prava te pravne činjenice važne za pravni promet nekretnina. Osobni odnosi i pravne činjenice koji se upisuju u zemljišne knjige određeni su Zakonom o zemljišnim knjigama ili drugim zakonom.

2. Načelom upisa → određeno je kako upis u zemljišne knjige djeluje na stjecanje, promjenu, prijenos i prestanak knjižnih prava.

Kad se stvarna prava na nekretninama stječu, prenose, ograničavaju ili ukidaju na temelju pravnog posla, upis u zemljišnu knnjigu jedna je od materijalnopravnih pretpostavaka derivativnog stjecanja, prijenosa, ograničavanja ili ukidanja stvarnih prava na nekretnini → načelo konstitutivnosti upisa, načelo upisa u materijalnom smislu, načelo upisa u apsolutnom smislu Upis u zemljišne knjige predstavlja modus, zakonski način stjecanja stvarnih prava na nekretnini kad se ta prava stječu na temelju pravnog posla. Na temelju pravnog posla, knjižna prava se stječu, prenose, ograničavaju ili ukidaju isključivo upisom u glavnu knjigu → tzv. sustav glavne knjige

Kad je do stjecanja, ograničavanja ili prestanka stvarnog prava došlo temeljem odluke suda, odluke drugog tijela, na temelju zakona ili nasljeđivanjem, upis nije materijalnopravna pretpostavka stjecanja stvarnih prava. Taj upis je samo deklaratornog, publicitetnog značenja → načelo deklaratornosti upisa, načelo upisa u formalnom smislu, načelo upisa u relativnom smislu. Tada je stjecatelj stvarnog prava ovlašten ishoditi upis u glavnu knjigu koji ima samo deklaratorno značenje i kad se u zemljišnu knjigu upisuju obvezna prava koja mogu biti predmetom upisa. Budući da su obvezna prava relativna i djeluju samo inter partes, njihovim upisivanjem u zemljišnu knjigu ona postaju apsolutna i počinju djelovati erga omnes.

Pravni učinci načela upisa nastupaju jedino ako je proveden valjani, istiniti upis koji će biti valjan, istinit kada je u skladu sa stvarnim, zbiljskim, izvanknjižnim stanjem nekretnine glede nositelja stvarnog prava, sadržaja i opsega stvarnog prava te prvenstvenim redom koje zaista ima. Upis će biti istinit kad su u času kada je bio zahtijevan bile ispunjene sve pretpostavke koje se po pravilima koja uređuju knjižno pravo moraju ispuniti da bi se to pravo upisom steklo, promijenilo ili prestalo, te kad su ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim

56

pravom. Jedino istiniti upis predstavlja valjani modus stjecanja stjecanja, promjene ili prestanka knjižnog prava na temelju pravnog posla.

Provedbom neistinitog upisa ne dolazi do stjecanja knjižnog prava u korist osobe u čiju je korist takav upis proveden. Provedbom neistinitog upisa dolazi samo do povrede upisanog knjižnog prava. Oštećenom nositelju knjižnog prava priznaje se tada pravo na sudsku zaštitu knjižnog prava povrijeđenog neistinitim upisom i to podnošenjem tužbe za brisanje po pravilima zemljišnoknjižnog prava. U odnosu na poštenog trećeg stjecatelja smatrat će se da je nositelj knjižnog prava osoba u čiju korist je pravo upisano premda ona to nije, jer je upis proveden u njezinu korist neistinit.

3. Načelo knjižnog prednika → određuje da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis već upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se upis zahtijeva ili koja barem istodobno bude uknjižena ili predbilježena kao nositelj knjižnog prava (knjižni prednik).

ZZK određuje iznimke:→ kada je knjižno pravo preneseno izvanknjižno na više osoba uzastopno pa posljednji stjecatelj može

zahtijevati da se upis provede neposredno na njega bez upisivanja međustjecatelja, ali tada stjecatelj mora ispravama podobnim za upis dokazati neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od knjižnog prednika do sebe

→ Ako nasljednik otuđi pravo koje je s ostavitelja nasljeđivanjem prešlo na njega, stjecatelju će se doputiti upis prava neposredno iza ostavitelja, ali opet samo ako dokaže ispravama podobnim za upis neprekinuti slijed prijenosa prava od ostavitelja kao knjižnog prednika do sebe

→ iznimka je predviđena i za slučaj brisanja hipoteke glede koje je došlo do izvanknjižnih prijenosa hipotekarne tražbine. Hipotekarni dužnik može zahtijevati brisanje hipoteke protiv upisanog hipotekarnog vjerovnika i bez prethodnog upisa izvanknjižnih prijenosa hipotekarne tražbine u korist prijašnjih hipotekarnih vjerovnika.

→ kada zbog smrti knjižnog prednika knjižno pravo prijeđe na nasljednike jer tada vjerovnici nasljednika mogu ishoditi osiguranje svoje tražbine prema utvrđenom nasljedniku i bez prethodnog upisa nasljednika.

→ iznimke sadrži i OZ u odredbama o uknjižbi ovrhovoditeljeva (vjerovnikova) prava vlasništva, založnog i ostalih stvarnih prava na dužnikovim nekretninama u ovršnom postupku u slučajevima kada ovršenik nije upisan kao vlasnik nekretnine tj. nositelj prava glede kojeg se provodi ovrha

→ iznimke sadrži i SZ u odredbama koje uređuju upis u zemljišne knjige knjižnih prava koja su stečena prije nego što je nad pravnom osobom otvoren stečajni postupak

4. Načelo javnosti → znači da su zemljišne knjige javne, jer je njihov sadržaj svim dostupan, a uvid u njih svima slobodan - načelo javnosti u formalnom smislu. Načelo javnosti znači i da zemljišne knjige, izvatci, ispisi, prijepisi iz nje uživaju javnu vjeru glede potpunosti i istinitosti, valjanosti svog sadržaja i imaju dokaznu snagu javnih isprava - načelo javnosti u materijalnom smislu.

Pravo uvida u zemljišne knjige potpuno je neograničeno, jer za ostvarivanje uvida nije potrebno dokazivati niti učiniti vjerojatnim postojanje za to nekog interesa pravne ili koje druge naravi. Kod ručno vođene knjige, uvid se može ostvariti osobno ili putem zastupnika neposrednim uvidom u zemljišnu knjigu ili posredno putem izvatka (ovjerenog prijepisa sadržaja određenog zk uloška koji na zahtjev izdaje voditelj zemljišnih knjiga). Kod EOP zemljišne knjige uvid se ostvaruje izdavanjem ispisa iz baze podataka zemljišnih knjiga. Izvadak iz zemljišne knjige sadrži sve sastavne dijelove zk uloška, a može biti potpun ili nepotpun. Izvadak je potpun kad sadrži pored sadašnjeg stanja nekretnine i sve promjene koje su tom stanju prethodile (tzv. povijesni izvadak). Izvadak će biti nepotpun kad su iz njega izostavljani upisi koji nisu potrebni u svrhu kojoj izvadak treba služiti. Taj ispis zamjenjuje izvadak iz zemljišne knjige. Ispise iz baze zemljišnih podataka izdaju zemljišnoknjižni sudovi, tijela nadležna za katastar zemljišta, javni bilježnici, odvjetnici i to za sve nekretnine u Republici Hrvatskoj.

57

Iz načela javnosti u formalnom smislu proizlazi da glede poznavanja zemljišnoknjižnog stanja vrijedi neoboriva predmnjeva o poznavanju zemljišnoknjižnog stanja. Nitko se ne može pozvati niti može dokazivati da mu zemljišnoknjižno stanje nije bilo ili nije moglo biti poznato. Na neoborivoj predmnjevi o poznavanju zemljišnoknjižnog stanja osniva se i pravilo o poštenju, dobroj vjeri stjecatelja prilikom stjecanja knjižnih prava. Poštenje pri stjecanju knjižnih prava može se odnositi jedino na ispričivo nepoznavanje izvanknjižnog stanja.

U skladu s načelom javnosti u materijalnom smislu, zemljišne knjige uživaju javnu vjeru da je njihov sadržaj potpun i istinit, valjan – pravna predmnijeva o istinitosti i potpunosti zemljišnih knjiga (oboriva). U slučajevima kad zemljišnoknjižnoo stanje nije potpuno ili nije valjano, u odnosu na poštene stjecatelje vrijedi neoboriva predmnjeva istinitosti, potpunosti i valjanosti zemljišnoknjižnog stanja.

5. Načelom povjerenja → štite se poštene treće osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja u slučajevima kad se to stanje razlikuje od zbiljskog pravnog stanja nekretnine.

Ovo načelo djeluje u dva smjera: a) pozitivnom (kao načelo povjerenja u istinitost) i b) negativnom (kao načelo povjerenja u potpunost).

Pravni učinci načela povjerenja u istinitost nastupaju kad se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog zbog toga što je u zemljišnoj knjizi nevaljanim, neistinitim upisom kao nositelj knjižnog prava upisana osoba koja nije stvarni, izvanknjižni nositelj tog prava ili kojim je knjižno pravo upisano sa sadržajem, opsegom ili prvenstvenim redom koji se razlikuju od njegova stvarnog, izvanknjižnog sadržaja, opsega ili prvenstvenog reda. Tada u odnosu na poštenog stjecatelja djeluje neoboriva predmnjeva da je glede tog upisa zemljišnoknjižno stanje valjano, istinito tj. da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi postoji.

Pravni učinci načela povjerenja u potpunost nastupaju kad je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno jer u knjizi nisu upisana sva prava i pravne činjenice glede određene nekretnine koje inače mogu biti predmet upisa u zemljišnu knjigu. Pravni učinci neoborive predmnjeve o potpunosti sastoje se u tome da će pošteni stjecatelj koji je postupao s povjerenjem u potpunost zemljišnoknjižnog stanja steći knjižno pravo neopterećeno neupisanim pravima i pravnim činjenicama.

6. Načelo privole (načelo konsenza) → određuje da se upisi u zemljišne knjige mogu provoditi samo uz obostranu privolu osobe koja upisom stječe pravo i osobe čije se pravo upisom ograničava, prenosi na drugoga ili ukida.

Ako se zatraženim upisom mijenja prvenstveni red, sadržaj, opseg i dr. već uknjiženih knjižnih prava za provedbu upisa, potreban je i pristanak osoba u čiju su korist upisana ta prava. Ispravak već provedenih upisa je moguć jedino ako na to pristanu sve zainteresirane osobe. Osoba koja upisom stječe neko pravo, svoju privolu za provedbu upisa daje već samim podnošenjem prijedloga da se u njezinu korist upiše knjižno pravo. Osoba čije se pravo upisom ograničava ili prestaje, svoj pristanak za upis daje u klauzuli intabulandi (clausula intabulandi) - izričitoj i strogo formalnoj izjavi da pristaje na uknjižbu kojom se njezino pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu. Pristanak na upis se može dati bezuvjetno, pod određenim uvjetom ili se može oročiti.

7. Načelo zakonitosti (načelo legaliteta) → određuje da je zemljišnoknjižni sud po službenoj dužnosti obvezan ispitati postoje li sve zakonske pretpostavke za upis u zemljišne knjige.

Ovaj sud mora utvrditi: 1. može li se upis provesti s obzirom na stanje u zemljišnoj knjizi glede predmeta upisa i eventualne

zapreke,

58

2. postoje li osnove za sumnju jesu li osobe protiv kojih se zahtijeva upis sposobne raspolagati predmetom upisa, odnosno jesu li osobe koje zahtijevaju upis na to ovlaštene,

3. proizlazi li utemeljenost prijedloga iz sadržaja podnesenih isprava, 4. imaju li isprave oblik koji se zahtijeva za provedbu zatraženog upisa. Ako je sud ili neko drugo tijelo

odredilo upis, sud će se ograničiti samo na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv s obzirom na stanje u zemljišnoj knjizi.

8. Načelo prvenstva (načelo prioriteta) → uređuje pravne učinke upisa prema drugim upisima ovisno o vremenskom redoslijedu kojim su upisi provedeni.

Prvenstveni red upisa u zemljišnu knjigu utvrđuje se prema času u kojem je sudu stigao prijedlog za upis, odnosno odluka suda ili tijela kojom se određuje upis, jer se upis smatra provedenim kada je zemljišnoknjižnom sudu stigao prijedlog za upis. Knjižno pravo za koje je ranije podnesen prijedlog za upis imat će ranije, bolje mjesto u prvenstvenom redu od onih prava za koja je kasnije podnesen prijedlog za upis. Ako je sudu istovremeno stiglo više prijedloga za upis, upisana prava imat će isti prvenstveni red, odnosno sva prava će se ostvarivati istodobno i to razmjerno svojoj vrijednosti i vrijednosti ostalih prava s istim redom prvenstva prema vrijednosti nekretnine koja je objekt tih prava.

Do promjene prvenstvenog reda može doći na nekoliko načina. Jedan od načina je brisanje prava koje je bilo na ranijem, boljem mjestu u redu prvenstva. Tada se pravo koje je bilo iza njega odmah pomiče unaprijed u svom prvenstvenom redu (tzv. načelo vremenskog prvenstva reda, načelo klizećeg ranga). Druga mogućnost je da nositelji knjižnih prava sporazumno, temeljem pravnog posla, promijene prvenstveni red svojih prava (ustup prvenstvenog reda, prioritetna cesija). Do ustupa prvenstvenog reda dolazi uknjižbom ili predbilježbom ustupa prvenstva koja se provodi temeljem sporazuma nositelja knjižnih prava koji mijenjaju prvenstveni red. Ta promjena ne smije štetiti pravima koja su upisana između prava koja mijenjaju prvenstveni red, kao ni pravima koja se odnose na prava koja mijenjaju prvenstveni red, ponekad je za ustup potreban i pristanak drugih nositelja knjižnih prava na odnosnoj nekretnini.

Ako je pravo koje stupa naprijed po svojem opsegu veće od prava koje stupa unatrag, a nositelji tih prava žele da pravo stupi naprijed u svom punom opsegu, potreban je pristanak nositelja knjižnih prava koja su upisana između njih. Ako je pravo koje stupa natrag hipoteka, potreban je i pristanak vlasnika nekretnine, a ako je pravo koje stupa natrag opterećeno pravom trećega, potreban je i njegov pristanak. Ustup prvenstvenog reda može biti neograničen ili ograničen. Ustup će biti neograničen kad pravo koje stupa naprijed za cijeli svoj sadržaj i opseg, tj. neograničeno stječe novi prvenstveni red.

9. Načelo potpunosti → znači da zemljišne knjige pružaju prikaz cjelokupnog pravnog stanja glede određene nekretnine. U zemljišne knjige treba upisivati sve podatke o nekretnini i pravima na njima koji su važni za pravno stanje nekretnina mjerodavno za pravni promet nekretnina.

10. Načelo određenosti (načelo specijaliteta) → zahtijeva da svaki upis u zemljišne knjige bude samostalna i potpuno određena pravna cjelina, odnosno da sadržaj upisa bude potpuno određen.

Upisi moraju biti točno i nedvosmisleno određeni u pogledu nekretnina koje u zemljišnim knjigama moraju biti opisane u skladu s podacima u katastru. Upisi moraju biti jasno određeni i s obzirom na vrstu upisa, prava koja se upisuju i njihov bitni sadržaj, isprave na temelju kojih su provedeni te na subjekte knjižnih prava. Posebno je važno da upisi budu točno vremenski određeni.

11. Načelo preglednosti → određuje da zemljišne knjige moraju biti uređene tako da se iz njih može lako i brzo saznati cjelokupno pravno stanje upisanih nekretnina.

Ovo načelo se ostvaruje podjelom zemljišne knjige na glavnu knjigu i zbirku isprava te podjelom glavne knjige na zemljišnoknjižne uloške koji su razdijeljeni na tri lista i vode se po sustavu realnih folija. Preglednost upisa postiže se tzv. sustavom dvoknjiženja jer se svaki upis provodi u glavnoj knjizi upisom

59

bitnog sadržaja prava, dok se u zbirci isprava pohranjuju isprave na osnovi kojih je upis proveden i koje sadrže sve elemente za određivanje sadržaja upisanog prava.

C. Sastav zemljišnih knjiga

Zemljišna knjiga sastoji se od glavne knjige i zbirke isprava, a uz svaku se zemljišnu knjigu vode potrebni pomoćni popisi i katastarski planovi (zemljišna knjiga u širem smislu) Glavna knjiga i zbirka isprava smatraju se zemljišnom knjigom u užem smislu jer se u njih upisuju nekretnine i prava na nekretninama i ono što je u njima upisano mjerodavno je za pravni promet nekretnina.

I. Glavna knjiga

Glavna knjiga je dio zemljišne knjige u koji se upisuju nekretnine i promjene na nekretninama te stvarna prava na nekretninama i promjene tih prava.

U nju se upisuju sva zemljišta jedne katastarske općine. U glavnu knjigu se može upisati i opće dobro, ali samo na prijedlog osobe koja na tome ima pravni interes, npr. ima koncesiju na općem dobru. Za svaku se katastarsku općinu vodi posebna glavna knjiga. Glavna knjiga je najvažniji dio zemljišne knjige. Zemljišnoknjižni upisi se provode samo u glavnoj knjizi. Upisi u druge dijelove zemljišne knjige u širem smislu (npr. u pomoćne popise) imaju samo deklaratorni, pomoćni karakter i služe objašnjavanju upisa provedenih u glavnoj knjizi (npr. isprave položene u zbirci isprava) te olakšavaju pronalaženje podataka u glavnoj knjizi (npr. pomoćni popisi). Kod ručno vođene zemljišne knjige glavna knjiga se vodi tako da se u uvezane tomove knjiga ručno upisuju zemljišnoknjižni podaci. Kod EOP zemljišne knjige glavna se knjiga vodi isključivo elektroničkom obradom podataka tako se upisi pohranjuju u bazu zemljišnih podataka što ima značenje provedbe upisa. Glavna knjiga kao dio EOP zemljišne knjige se sastoji od dva dijela – popisa upisa i popis izbrisanih upisa koji zajedno čine glavnu knjigu i dio su baze zemljišnih podataka. Oba popisa su pravno izjednačena i zajedno ostvaruju istu funkciju koju ima glavna knjiga kod ručno vođene zemljišne knjige.

a) Zemljišnoknjižni uložak

Zemljižnoknjižni uložak je dio glavne knjige u koji se upisuje jedno zemljišnoknjižno tijelo i sve promjene na njemu, knjižna prava koja se odnose na to zemljišnoknjižno tijelo i promjene tih prava te druga prava i činjenice čije je upisivanje u glavnu knjigu predviđeno ili dopušteno različitim zakonskim propisima

Glavna knjiga se sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka. Ona je u biti skup tih uložaka povezanih u jednu cjelinu u koje su upisane sve nekretnine jedne katastarske općine. U zk uložak se upisuje samo jedna pojedinačna nekretnina, odnosno jedno zemljišnoknjižno tijelo. Zemljišnoknjižno tijelo je jedna ili više katastarskih čestica koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i koje u pravnom prometu imaju isti pravni položaj jer pripadaju istom vlasniku, nisu različito opterećene te glede njih ne postoje razlike u ograničenjima vlasništva. Sastav zemljišnoknjižnog tijela mijenja se otpisom pojedinih čestica iz tijela i pripisom tijelu upisanom u nekom drugom ulošku. Promjena sastava tijela provodi se u posebnom zemljišnoknjižnom postupku otpisivanja i pripisivanja. Sve katastarske čestice jednog zemljišnoknjižnog tijela u pravnom prometu predstavljaju jedan objekt stvarnopravnih odnosa. Katastarske čestice koje čine jedno tijelo smatraju se sve zajedno jednom pojedinačnom nekretninom i dijele istu pravnu sudbinu. Predmetom raspolaganja mogu biti sve katastarske čestice zajedno ili idealni dio svih čestica. Na pojedinim česticama koje čine jedno tijelo ne mogu različite osobe imati vlasništvo i na njima ne mogu biti različita opterećenja. Čestica za koju se želi uspostaviti poseban pravni status mora se izdvojiti u zasebno zemljišnoknjižno tijelo i upisati u drugi uložak u kojem će opet svi njegovi sastavni dijelovi imati jednaki pravni status.

Sastav zemljišnoknjižnog uloška

60

Zk uložak se sastoji od tri dijela: a) posjedovnice (popisini list, list A), b) vlastovnice (vlasnički list, list B), c) teretovnice (teretni list, list C)

U posjedovnicu se upisuju svi sastavni dijelovi zk tijela, odnosno sva zemljišta koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo, te katastarski podatci o njima kao što su oznaka i naziv zemljišta, kultura, površina, pobliže identifikacijske oznake za zgrade, eventualne primjedbe o karakteristikama zemljišta. Upisuju se i sve katastarske promjene koje se odnose na njih, pokretanje postupka za promjenu tih podataka, kao i sva javnopravna ograničenja u pravnom prometu zemljišnoknjižnog tijela koja nisu opće naravi. Od stvarnih prava se u posjedovnicu upisuju ona stvarna prava koja postoje u korist tijela ili nekog suvlasničkog (idealnog) dijela zemljišnoknjižnog tijela (npr. pravo stvarne služnosti, pravo stvarnog tereta).

U vlastovnicu se upisuje vlasništvo, odnosno podaci o vlasniku nekretnine (ime vlasnika, suvlasnika, zajedničkih vlasnika cijelog tijela opisanog u posjedovnici), kao i sve promjene glede vlasništva. Upisuju se i ograničenja kojima je vlasnik osobno podvrgnut glede upravljanja ili raspolaganja tijelom, kao što su npr. maloljetnost, skrbništvo, stečaj i sl. U njoj se čine vidljivim i ograničenja raspolaganja zemljišnoknjižnim tijelom koja su inače predmetom upisa u teretovnicu, a tiču se svakog vlasnika.

U teretovnicu se upisuju stvarna i druga prava kojima je opterećeno tijelo ili idealni dio nekog suvlasnika, prava stečena na tim pravima kao i ograničenja u raspolaganju tijelom kojima je podvrgnut svagdašnji vlasnik (založno pr., osobne i stvarne služnosti, realni tereti, pr. građenja, obvezna pr. koja mogu biti predmetom upisa u zemljišnu knj.). Upisuju se i koncesije osnovane na nekretninama koje su opće dobro ili javno dobro u vlasništvu RH ili jedinice lokalne uprave i samouprave. Uvijek se upisuje i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine. b) Poduložak

Poduložak je sastavni dio uloška koji se otvara za idealni dio određenog suvlasnika i u koji se provode upisi koji se odnose na taj idealni dio.

Poduložak će se otvoriti na prijedlog svakog suvlasnika tijela za njegov suvlasnički dio, a i za suvlasnički dio koji je povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine. Poduložak po svom sastavu u potpunosti odgovara sastavu uloška i na njega se u potpunosti primjenjuju ista pravila kao i za uložak. Nakon što se otvori poduložak svi upisi glede suvlasničkog dijela za koji je otvoren provode se samo u podulošku.

II. Zbirka isprava → zajedno s glavnom knjigom čini zemljišnu knjigu u užem smislu i sastoji se od isprava na temelju kojih su provedeni upisi u glavnu knjigu.

U zbirku isprava se po brojevima pod kojima su provedeni upisi u glavnu knjigu polažu izvornici ili ovjerovljeni prijepisi isprava na temelju kojih su zahtijevani i dopušteni upisi. Prijepisi se uvezuju u sveske. Zbirka isprava vodi se zajednički za sve glavne knjige koje se vode kod jednog suda i to uvijek ručno, neovisno o tome vodi li se ručno zemljišna knjiga ili preko EOP-a. Zbirka isprava služi objašnjavanju upisa provedenih u glavnoj knjizi.

III. Zbirka zemljišnoknjižnih rješenja → vodi se za EOP zemljišnu knjigu i to uz odgovarajuću primjenu pravila za vođenje zbirke isprava. Ona se vodi ručno, ulaganjem zemljišnoknjižnih rješenja u posebnu knjigu i to po njihovim rednim brojevima, a rješenja se uvezuju u sveske čime se ostvaruje veća sigurnost podataka u EOP zemljišnoj knjizi.

IV. Zbirka katastarskih planova → Katastarski planovi su geodetski prikaz i nacrt zemljišta u jednoj katastarskoj općini u određenom razmjeru koji prikazuje položaj i oblik zemljišta i objekata koji se trajno

61

nalaze na njima ili ispod njihove površine, a služe za lakše snalaženje u podacima o položaju, obliku i površini zemljišta.

Oni služe za lakše snalaženje u podatcima o položaju, obliku i površini zemljišta. Katastarske planove izrađuje nadležno državno tijelo i dostavlja ih zemljišnoknjižnom sudu.

V. Pomoćni popisi → omogućavaju lakše i brže pronalaženje podataka upisanih u glavnoj knjizi.

Uz svaku glavnu knjigu vodi se popis zemljišta (pomoćni popis, stvarni registar), a uz njega vodi se i tzv. osobni pomoćni popis, imenici – abecedni popis vlasnika i nositelja prava građenja te abecedni popis predbilježenih vlasnika uz čija imena je upisan broj uloška u kojem je upisano zemljišnoknjižno tijelo na kojem postoje ta prava.

Pokraj navedenih pomoćnih propisa, ZZK-om ili drugim propisom (npr. Poslovnikom) može se odrediti i vođenje drugih pomoćnih isprava pa tako sudovi kod nas vode i npr. urudžbeni brojevnik, poslovni kalendar i sl.

III. UPIS U ZEMLJIŠNE KNJIGE

A. Predmet upisa

Predmet upisa su stvarna i neka obvezna prava na nekretninama, osobni odnosi nositelja tih prava i pravne činjenice čiji je upis u zemljišne knjige izričito i taksativno određen Zakonom o zemljišnim knjigama ili nekim drugim zakonom. Prava za koja je određeno da mogu biti predmetom zemljišnoknjižnog upisa nazivaju se knjižnim pravima.

Stvarna prava koja se upisuju u zemljišne knjige su: 1. pravo vlasništva, 2. služnosti i stvarni tereti, (u teretovnicu poslužnog dobra, a stvarne služnosti ili stvarni tereti u posjedovnicu gospodujuće nekretnine)3. pravo građenja i založno pravo na nekretnini i hipoteka. Pravo građenja se provodi dvostrukim upisom: u teretovnicu zk uloška u kojem je upisano zemljište na kojem je osnovano pravo građenja, te se otvara novi zk uložak u koji se pravo građenja upisuje kao da je posebno zk tijelo u posjedovnicu. Hipoteka se upisuje u teretovnicu zk uloška u kojem je upisana nekretnina opterećena založnim pravom.Od stvarnih prava se ne upisuju samo ona za koja je zakonom određeno da se ne upisuju (npr. javnopravni stvarni tereti).

Obvezna prava koja mogu biti predmetom upisa određuje ZZk, a može biti određen i posebnim zakonom. ZZk: pravo nazadkupa, prvokupa, zakupa, najma i koncesije. Obvezna prava se upisuju u teretovnicu zk uloška u kojem je upisano zk tijelo na koje se odnose. Koncesije se upisuju u teretovnicu prema pravilima o upisu zakupa. Obvezna prava koja već na temelju zakona djeluju apsolutno ne moraju se upisati u zemljišnu knjigu da bi djelovala erga omnes, jer ona tako djeluju na temelju samog zakona, npr. zakonsko pravo prvokupa. Sva se knjižna prava upisuju u zemljišnu knjigu i kada su ograničena, uvjetovana ili oročena, i to zabilježbom, ali ZZK može drukčije odrediti, npr. upis vlasništva ograničen uvjetom ili rokom.

Osobne odnose i pravne činjenice koje se upisuje u zemljišne knjige određuje ZZK, ali i drugi propisi (Obz, ZN, OZ, Zakon o izvlaštenju), a upisuju se zabilježbom. Od osobnih odnosa u zemljišne knjige se upisuje maloljetnost, skrbništvo, produženje roditeljskog prava i sl., a od pravnih činjenica se upisuje npr. vodi li se glede knjižnog prava spor, je li podignuta hipotekarna tužba, je li hipotekarni vjerovnik otkazao hipotekarnu tražbinu, određivanje ovrhe, je li glede nekretnine sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju i sl. Knjižna prava se u zemljišne knjige upisuju uknjižbom i predbilježbom dok se osobni odnosi i pravne činjenice upisuju zabilježbom.

62

B. Pretpostavke upisa

1. Materijalne pretpostavke upisa

Zemljišnoknjižni upis se može dozvoliti samo protiv knjižnog prednika, a to je osoba koja je u času podnošenja prijedloga za upis već upisana ili će istodobno biti upisana kao nositelj knjižnog prava koje se upisom prenosi, mijenja, ograničava ili prestaje, odnosno glede kojega se zahtijeva upis.

Tabularna isprava

Uz prijedlog za upis sudu se mora priložiti ili predočiti isprava odgovarajućeg oblika i sadržaja koja je podobna da se na temelju nje provede upis u zemljišnu knjigu – tabularna isprava (zemljišnoknjižna isprava). Ona može biti javna ili privatna isprava, a mora ispunjavati opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave:

1. mora biti sastavljena u propisanom obliku za njezinu valjanost, 2. u ispravi na osnovi koje se provodi upis (uknjižba ili predbilježba) knjižnog prava, njegove

promjene, ograničenja ili prestanka mora biti vidljiv pravni temelj - uknjižba i predbilježba mogu se provesti samo temeljem isprave o kauzalnom pravnom poslu iz koje je vidljiva pravna osnova stjecanja, ograničenja ili promjene knjižnog prava,

3. isprava ne smije imati očitih pravnih nedostataka koje dovode u sumnju njezinu vjerodostojnost i ne smije biti nejasnih mjesta, precrtavanja ili brisanja. Ako se isprava sastoji od više listova, oni moraju biti tako spojeni da se ne može umetnuti ni jedan list,

4. u ispravi moraju biti navedene osobe protiv kojih i u čiju korist se upis zahtijeva i to na način da ne postoji opasnost da ih se zamijeni s drugima,

5. u ispravi moraju biti navedeni mjesto, dan, mjesec i godina gdje i kad je sastavljena.

Uknjižba i predbilježba mogu se zahtijevati samo temeljem javnih isprava koje ispunjavaju sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave pri čemu ZZK izričito propisuje na osnovi kojih se javnih isprava može provesti uknjižba, a na osnovi kojih predbilježba. Privatna isprava na temelju koje se zahtijeva uknjižba mora, pored toga, ispunjavati i još neke posebne pretpostavke za uknjižbu.

2. Postupovne pretpostavke upisa, određene su ZZK:

1. stavljanje zahtjeva za upis, 2. podnošenje isprava, 3. dozvola suda, 4. provedba upisa, 5. pravomoćnost rješenja o upisu.

C. Vrste zemljišnoknjižnog upisa

1. UKNJIŽBA → je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju bez posebnog naknadnog opravdanja.

Uknjižba se naziva intabulacijom kad se knjižno pravo stječe, mijenja ili ograničava (pozitivna uknjižba), odnosno ekstabulacijom kad uknjižbom knjižna prava prestaju, odnosno kada se brišu iz zemljišne knjige (negativna uknjižba).

Predmet uknjižbe su sva knjižna prava koja mogu biti predmet upisa u zemljišnu knjigu. Pravni učinci uknjižbe sastoje se u konačnom i bezuvjetnom stjecanju, prijenosu, ograničavanju ili prestanku knjižnih prava i nisu uvjetovani ili vremenski ograničeni. Oni nastupaju odmah po provedbi upisa, odnosno od

63

trenutka kad je sudu stigao prijedlog za uknjižbu i to u opsegu kako je određeno uknjižbom i zato se ona ne mora naknadno opravdati. Kada se stvarna prava na nekretnini stječu, mijenjaju ili prestaju na temelju pravnog posla, uknjižba je jedna od materijalnopravnih pretpostavaka takvog stjecanja, promjene ili prestanka stvarnih prava na nekretnini. Tada je ona modus stjecanja.

Za provedbu uknjižbe moraju se ispuniti: a) materijalne pretpostavake glede knjižnog prednika, b) opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave, c) sve postupovne pretpostavke koje se zahtijevaju za provedbu takvog upisa.

I glede tabularne isprave temeljem koje se provodi uknjižba moraju biti ispunjene i posebne pretpostavke. Isprave temeljem kojih se može provesti uknjižba mogu se podijeliti u dvije skupine:

1. privatne isprave o pravnim poslovima glede prava na nekretninama i javne isprave o pravnim poslovima koje su sastavili nadležno tijelo ili javni bilježnik (sudski zapisnik i javnobilj. akt) u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku ako sadrže sve što se zahtijeva i za uknjižbu temeljem privatnih isprava. Te isprave moraju ispunjavati i posebne pretpostavke za uknjižbu:

1/ isprava mora sadržavati točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojeg se zahtijeva uknjižba, 2/ isprava mora sadržavati izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničeva, opterećuje, ukida ili

prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu - clausula intabulandi, 3/ na privatnoj ispravi mora biti ovjerena istinitost potpisa, 4/ kad je privatnu ispravu potpisao opunomoćenik osobe protiv koje se zahtijeva uknjižba, istinitost

opunomoćenikovog potpisa na toj ispravi i opunomoćiteljevog potpisa na punomoći moraju biti ovjereni na način na koji se ovjerava istinitost potpisa na privatnim ispravama. Opunomoćenik mora imati specijalnu punomoć samo za taj posao, no ako je ovlašten općom ili generalnom punomoći, odnosno za određenu vrstu poslova, ona u času podnošenja prijedloga za upis ne smije biti starija od jedne godine.

2. javne isprave za koje je ZZK izričito odredio da se na temelju njih može dopustiti uknjižba. To su odluke suda ili drugog nadležnog tijela i pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama prikladnima za upis prava u zemljišnu knjigu ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se odnosi upis. Ovršne isprave: ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba, ovršna odluka donesena u upravnom postupku, ovršna javnobilježnička isprava kao i druge isprave za koje je zakonom određeno da su ovršne isprave, sudske odluke o dosudi nekretnina prodanih na prisilnoj prodaji, pravomoćna ostavinska rješenja, rješenja donesena u upravnim postupcima kao npr. rješenje o izvlaštenju nekretnine i sl.

2. PREDBILJEŽBA → je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojem budu naknadno opravdana.

Predmet predbilježbe je isti kao i predmet uknjižbe. Predbilježba može također biti pozitivna i negativna ovisno o tome da li se pod uvjetom naknadnog opravdanja njome stječu, mijenjaju ili ograničavaju knjižna prava (pozitivna predbilj.) ili ona prestaju (negativna predbilj.). Ona se provodi kada nije moguće provesti uknjižbu jer u trenutku podnošenja prijedloga za upis nisu bile ispunjene sve pretpostavke za uknjižbu. Kada se naknadno sve pretpostavke za uknjižbu ostvare, predbilježba se pretvara u uknjižbu i to ex tunc, od trenutka provođenja predbilježbe. Ona je također modus stjecanja stvarnih prava na nekretninama na temelju pravnog posla. Proizlazi da je njezin osnovni smisao stjecanje prvenstvenog reda. Kad se predbilježba opravda smatrat će se da predbilježeno knjižno pravo ima ono mjesto u prvenstvenom redu koje je steklo u času podnošenja prijedloga za upis.

Za predbilježbu se moraju ispuniti materijalne i procesne pretpostavke kao i za provedbu svakog zk upisa. Predbilježba se može provesti jedino ako se upis zahtijeva protiv knjižnog prednika. Isprava mora

64

ispunjavati sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave, ali ne mora udovoljavati nekoj od posebnih pretpostavaka valjanosti tabularne isprave za uknjižbu. Isprave za upis predbilježbe mogu se podijeliti u dvije skupine:

a) privatne isprave o pravnim poslovima i javne isprave koje su o pravnim poslovima u granicama svojih ovlasti i u propisanom obliku sastavili nadležno tijelo ili javni bilježnik koje ne udovoljavaju nekoj od posebnih pretpostavaka predviđenih za uknjižbu, ali ispunjavaju opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave za upis. Tada će se predbilježba dozvoliti kad:

1) u ispravi nije navedena točna oznaka zemljišta ili prava glede kojega se zahtijeva upis, 2) u ispravi, a i u posebnoj ispravi, i u prijedlogu za upis nema clasusule intabulandi, 3) pristanak za upis dana je uvjetno ili oročeno, 4) istinitost potpisa osobe čije se pravo upisom ograničuje, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu

nije ovjerena na način propisan posebnim zakonom, 5) istinitost potpisa opunomoćenika na ispravi na temelju koje se protiv opunomoćenika zahtijeva upis

nije ovjerena na način propisan posebnim zakonom, 6) opća ili generična punomoć temeljem koje je opunomoćitelj potpisao ispravu temeljem koje se protiv

opunomoćitelja zahtijeva uknjižba izdana je prije više od godinu dana od časa podnošenja prijedloga za upis,

7) istinitost potpisa opunomoćitelja na punomoći temeljem koje je opunomoćenik potpisao ispravu na temelju koje se protiv opunomoćitelja zahtijeva uknjižba nije ovjerena na način propisan posebnim zakonom.

b) javne isprave za koje je ZZK izričito odredio da će se temeljem njih dopustiti predbilježba: 1/ pravomoćne domaće sudske odluke kojima se stvarno pravo bezuvjetno utvrđuje ili dosuđuje ili se

bezuvjetno odbija, koje još nisu postale ovršne, 2/ odluke domaćeg suda, odnosno s njom izjednačene odluke drugog tijela vlasti kojom se

predbilježba određuje kao mjera osiguranja, 3/ ostale javne isprave određene posebnim zakonom.

Opravdanje predbilježbe → je pravni akt kojim se naknadno uklanjaju nedostaci tabularne isprave zbog kojih ona nije valjana za uknjižbu već samo za predbilježbu.

Isprave pod a → opravdava se temeljem potvrde o ovršnosti odluke suda ili drugog tijela vlasti na temelju koje je predbilježba bila dopuštena.

Isprave pod b → opravdava se ispravom prikladnom za uknjižbu kojom se otklanja nedostatak u ispravi radi koje nije bila dopuštena uknjižba.

Kad prednik nije voljan izdati takvu ispravu, ona se opravdava pravomoćnom presudom donesenom u sudskom parničnom postupku pokrenutom tužbom radi opravdanja predbilježbe. Ako je klauzula intabulandi dana pod uvjetom ili rokom, predbilježba se opravdava javnom ili javno ovjerenom ispravom kojom se dokazuje da je ispunjen uvjet, odnosno da je istekao rok. Kad se predbilježba opravda odmah se pretvara u uknjižbu sa svim učincima uknjižbe ex tunc, odnosno od trenutka kada je sudu stigao prijedlog za upis. Ako opravdanje izostane, predbilježba će se izbrisati na zahtjev nositelja knjižnog prava protiv kojeg je predbilježba bila dopuštena.

3. ZABILJEŽBA → je upis kojim se u zemljišnim knjigama čine vidljivima mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da se upisuju u zemljišne knjige ili kojim se osnivaju određeni pravni učinci kada je to predviđeno zakonom.

Ovom vrstom upisa se ne upisuju knjižna prava niti se mogu stjecati, mijenjati ili prestajati knjižna prava, već se čine vidljivim osobni odnosi nositelja knjižnih prava i pravne činjenice mjerodavne za pravni promet nekretnina. Zabilježba će se dopustiti samo protiv nositelja knjižnog prava glede koga se provodi

65

zabilježba. Ovdje se također zahtijeva tabularna isprava kao pretpostavka upisa koja mora ispunjavati opće pretpostavke, ali za pojedine vrste zabilježbi posebno se uređuju i eventualne dodatne pretpostavke.

a) Zabilježba osobnih odnosa

ZZK samo primjerice navodi koji se osobni odnosi zabilježuju (maloljetnost, skrbništvo, produljenje roditeljskog prava, otvorenje stečajnog postupka nad pravnom osobom, i dr.). Ovom zabilježbom se upisuje i promjena imena nositelja knjižnog prava, promjena boravišta i druge činjenice važne za utvrđivanje identiteta ili položaja nositelja knjižnog prava glede njegovih subjektivnih mogućnosti da raspolaže svojim knjižnim pravom. Zabilježba osobnih odnosa ima isključivo publicitetni, deklaratorni karakter. Osnovna pretpostavka da bi se neki osobni odnos mogao zabilježiti jest njegov nastanak i utvrđenje od strane nadležnog tijela u za to propisanom postupku, odnosno konstituiranje nekog osobnog odnosa odlukom nadležnog tijela.

b) Zabilježba pravnih činjenica

Ovom zabilježbom konstituiraju se pravni učinci mjerodavni za pravno stanje nekretnine i za raspolaganje knjižnim pravom. One nisu taksativno navedene u ZZK jer se mogu odrediti i drugim zakonom. Po ZZK posebno su uređene slijedeće:

1. zabilježba prvenstvenog reda kojom se osniva prvenstveni red za buduće otuđenje ili opterećenje nekretnine,

2. zabilježba otkaza i hipotekarne tužbe,3. zabilježba spora, 4. zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika, 5. zabilježba imenovanja ili opoziva upravitelja kojom se upisuje da su suvlasnici ili zajednički

vlasnici odredili upravitelja,6. zabilježba odbijanja ovrhe,7. zabilježba dosude kojom se upisuje da je ovršni sud u postupku ovrhe donio rješenje o dosudi

nekretnine najboljem ponuđaču.

Drugi zakoni: ZV, npr. zabilježba da se strojevi i slični uređaji koji služe nekretnini smatraju samostalnim stvarima i da su vlasništvo druge osobe; OZ, npr. da se u zemljišnu knjigu upisuje zabilježba ovrhe; ZOO, npr. da davatelj uzdržavanja može zahtijevati zabilježbu ugovora o doživotnom uzdržavanju i sl.

4. UPIS „učiniti vidljivim“

ZZK određuje da se neke činjenice i okolnosti koje se odnose na knjižna prava, njihove nositelje, postupak i sl. moraju učiniti vidljivim u zemljišnoj knjizi i one se čine vidljivim posebnim upisom „učiniti vidljivim“ koga zk sud provodi po službenoj dužnosti kada je to zakonom izričito određeno, npr. radi preglednosti knjiga, bolje potpunosti, i sl.

IV. PRAVNI UČINCI UPISA U ZEMLJIŠNU KNJIGU

A. Akvizicijska funkcija upisa

U skladu s tradicijskim načelom, modus stjecanja stvarnih prava na nekretnini na temelju pravnog posla jest upis stvarnog prava u korist stjecatelja u zemljišnu knjigu. Tada je upis u zemljišnu knjigu jedna od materijalnih pretpostavki za stjecanje stvarnog prava na nekretnini. Zemljišnoknjižni upis stvarnog prava u korist stjecatelja konstitutivan je za stjecanje tog prava na temelju pravnog posla. Takav upis ima istu akvizicijsku funkciju što ga ima predaja pokretne stvari u posjed kad se na temelju pravnog posla stječu stvarna prava na pokretnini.

Upis u zemljišnu knjigu kao način (pretpostavka) stjecanja stvarnih prava

66

Akvizicijska funkcija dolazi do izražaja u svim slučajevima kada je upis u zemljišnu knjigu pretpostavka za stjecanje, prenošenje, ograničenje i ukidanje stvarnih prava na nekretninama. Upis brisanja može biti konstitutivan za prestanak prava i kad je ono prestalo po nekoj drugoj osnovi različitoj od pravnog posla (uvijek kada je izričito određeno zakonom da stvarno pravo koje je prestalo odreknućem, istekom roka, ispunjenjem uvjeta, ukinućem, neizvršavanjem i sl. prestaje tek kad se izbriše iz zemljišne knjige). Ako u zemljišnoj knjizi nije upisano zemljište, katastarska čestica, tada upis u zemljišnu knjigu, kao modus stjecanja, zamjenjuje polaganje isprave u sud, što ima značenje uknjižbe, odnosno predbilježbe (ZV).

Upis u zemljišne knjige mora biti istinit i valjan da bi ispunio svoju akvizicijsku funkciju. U suprotnom slučaju upis je nevaljan pa se povrijeđeno pravo može štititi tužbom za brisanje. Unatoč tome što je stvarno pravo upisano u korist stjecatelja, on nije postao nositelj tog prava. U odnosu na osobu u čiju je korist proveden neistinit upis djelovat će samo pravni učinci koje upis proizvodi s obzirom na svoju publicitetnu funkciju. Dok se ne dokaže suprotno predmnijevat će se da je upisana osoba nositelj stvarnog prava na nekretnini i da je ovlaštena njime raspolagati.

Upis kao pretpostavka raspolaganja knjižnom pravom

Upisom izvanknjižno stečenih stvarnih prava u zemljišnu knjigu samo se daje vanjska vidljivost izvanknjižno stečenim stvarnim pravima na nekretnini, a upis se u glavnoj zemljišnoj knjizi provodi na zahtjev osobe koja je izvanknjižno stekla stvarno pravo na nekretnini. No, unatoč tome, takav upis ima posebnu važnost za daljnja raspolaganja tim pravom, kao i za njegovu zaštitu. Tek upisom izvanknjižno stečenog prava u zemljišnu knjigu, njegov izvanknjižni nositelj stječe mogućnost daljnjeg raspolaganja tim pravom na temelju pravnog posla. Od trenutka kada je izvanknjižno stečeno pravo upisano, činjenica njegova postojanja dokazuje se samim time što je ono upisano u zemljišne knjige. Njegovim upisom nositelj se štiti od mogućnosti svog gubitka izvanknjižno stečenog prava zbog djelovanja pravnih učinaka zaštite povjerenja u potpunost.

B. Publicitetna funkcija upisa

1. Zemljišnoknjižno stanje kao vanjska slika pravnog stanja nekretnine

Upisom u zemljišne knjige ostvaruje se u odnosu na stvarna prava na nekretninama načelo publiciteta. Zemljišnoknjižnim upisima publiciraju se sva stvarna prava na nekretnini, daje im se vanjska vidljivost nužna da bi djelovala apsolutno i da bi se mogla štititi i ostvarivati contra omnes. Zemljišnoknjižnim upisima se daje i vanjska slika pravnog stanja nekretnine. Stvarnim pravima na nakretninama i općepravnom stanju nekretnina vanjsku sliku, publicitet daje zemljišnoknjižni upis.

Iz publicitetne funkcije upisa proizlaze posebni pravni učinci važni za pravni promet nekretnina. Upisom knjižnog prava u zemljišnu knjigu nastaje oboriva predmnjeva da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj knjižnog prava zaista njegov zbiljski nositelj tj. da u korist upisane osobe zaista postoji upisano knjižno pravo i to upravo s onim sadržajem, opsegom i redom prvenstva kako je to u zemljišnoj knjizi upisano. Pravni učinci te predmnjeve važni su za dokazivanje stvarnih prava na nekretnini, kao i za njihovo daljnje raspolaganje. Nositelj stvarnog prava upisanog u zemljišnu knjigu će dokazivanjem činjenice upisa, dokazati svoje pravo.

Na publicitetnoj funkciji upisa se temelji i zaštita povjerenja poštenih stjecatelja u pravnom prometu nekretnina. Smatra se da zemljišna knjiga potpuno i istinito odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Ova predmnjeva djeluje u dva smjera:a) pozitivnom – predmnijeva se da postoje upisana knjižna prava, pravne činjenice i osobni odnosi i to upravo u korist osoba koje su upisane, te da upisana knjižna prava postoje upravo s upisanim sadržajem, opsegom i redom prvenstva → predmnijeva o istinitosti, valjanosti zemljišnoknjižnog stanja,

67

b) negativnom – predmnijeva se da su u zemljišnoj knjizi upisana sva prava, tereti i ograničenja, pravne činjenice i osobni odnosi, odnosno da ne postoji ništa što nije upisano iako bi trebali biti upisani da bi djelovali prema svima → predmnjeva o potpunosti zemljišnoknjižnog stanja . Ona se ne odnosi samo na ona prava koja već temeljem zakona djeluju apsolutno bez upisa u zemljišne knjige. Predmnjeve o istinitosti i potpunosti su oborive i moguće je dokazivati suprotno, ali samo ako u odnosu na poštenog stjecatelja nisu već nastupili najvažniji pravni učinci publicitetne funkcije upisa – pravni učinci zaštite povjerenja.

2. Zaštita povjerenja u pravnom prometu nekretnina

a/ sukob zemljišnoknjižnog i izvanknjižnog pravnog stanja nekretnine

Kad je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno ili neistinito, dolazi do sukoba između zemljišnoknjižnog i izvanknjižnog pravnog stanja nekretnina. Pošteni stjecatelji koji su knjižna prava stekli izvodeći ih iz nevaljanih i nepotpunih zemljišnoknjižnih upisa uživaju, ako su ispunjene sve pretpostavke za zaštitu njihova povjerenja, zaštitu svog stjecanja.

b/ Stjecanje temeljem povjerenja

1/ Zaštita povjerenja u istinitost

Kada je pošteni stjecatelj stekao knjižno pravo izvodeći ga iz neistinitog upisa, u njegovu korist nastupaju učinci zaštite povjerenja u istinitost. Oni se osnivaju na neoborivoj predmnjevi koja djeluje u odnosu na poštenog stjecatelja da je upis njegova prednika valjan, istinit. U odnosu na poštenog stjecatelja smatra se da je njegov pravni prednik koji je uknjižen kao nositelj knjižnog prava zaista i njegov zbiljski nositelj premda on to nije, jer je upis proveden u njegovu korist neistinit. Istodobno, zbiljski nositelj prestaje biti nositeljem tog prava – ne može više ni tužbom za brisanje zahtijevati stvarnopravnu zaštitu svog knjižnog prava.

Nastupanje pravnih učinaka zaštite povjerenja u istinitost tj. stjecanje stvarnih prava na nekretnini na temelju zaštite povjerenja uvjetovano je istekom roka u kojem se u odnosu na poštenog stjecatelja tužbom za brisanje može zahtijevati brisanje prednikovog neistinitog upisa i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Tek kad isteknu rokovi u kojima se i protiv poštenog stjecatelja može osporavati valjanost uknjižbe njegova prednika stjecanje u korist poštenog stjecatelja postat će bezuvjetno i konačno i to već od časa kad je zahtijevan upis u korist poštenog stjecatelja.

→ Ako je nositelju knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno nevaljanom uknjižbom bilo dostavljeno rješenje o toj uknjižbi provedenoj u korist prednika, on mora u roku za žalbu zahtijevati zabilježbu da je uknjižba sporna, te u roku 60 dana od tog roka podnijeti protiv poštenog stjecatelja tužbu za brisanje.

→ Ako mu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika, protiv poštenog stjecatelja tužba za brisanje može se s uspjehom podnijesti ako nisu protekle tri godine od dana kada je zatražena uknjižba u korist prednika.

2/ Zaštita povjerenja u potpunost

Kad je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, u korist poštenog stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u potpunost zk stanja nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost. Oni se osnivaju na neoborivoj predmnijevi koja djeluje u odnosu na poštenog stjecatelja da je zemljišnoknjižno stanje potpuno.

Poštenom stjecatelju se neće moći s uspjehom suprotstaviti neupisana prava na nekretninama, izvanknjižno stečena prava ako nisu bila vidljiva iz zemljišne knjige u času podnošenja prijedloga za upis ili nije bilo vidljivo da je njihov upis zatražen. Pošteni stjecatelj stječe nekretninu s onim pravnim stanjem koje je bilo vidljivo iz zemljišne knjige u času kad je zahtijevao upis svog prava. U odnosu na poštenog

68

stjecatelja moći će se suprotstaviti sva ona neupisana prava, tereti i ograničenja koja postoje temeljem zakona za koja je određeno da djeluju apsolutno i bez upisa u zemljišne knjige. Pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost nastupaju odmah kad se u korist špoštenog stjecatelja provede upis (nisu odgođeni!!).

3. Pretpostavke za zaštitu povjerenja:

a) zemljišnoknjižno stanje mora biti nepotpuno ili neistinito, b) stjecatelj mora biti u dobroj vjeri. Poštenje se predmnijeva, a stjecatelj mora biti pošten (u dobroj

vjeri) u času sklapanja pravnog posla i u času zahtijevanja upisa u svoju korist. Za to mora upotrijebiti dužnu pažnju potrebnu za takav način stjecanja u pravnom prometu. Dobra vjera se može odnositi samo na nepoznavanje izvanknjižnog stanja,

c) pošteni stjecatelj kao singularni sukcesor knjižnog prednika mora stvarno pravo na nekretnini steći temeljem valjanog naplatnog ili bespolatnog pravnog posla koji može biti pravna osnova za derivativno stjecanje stvarnog prava,

d) u korist poštenog stjecatelja mora se provesti upis knjižnog prava.

V. OSNOVNO O ZEMLJIŠNOKNJIŽNOM POSTUPKU

A. Nadležnost i stranke

Upis se provodi u posebnom zemljišnoknjižnom postupku gdje se primjenjuju pravila ZZK i pravila izvanparničnog postupka, a posredno i parničnog postupka, ako zakonom nije što drugo određeno. Rokovi određeni ZZK se ne mogu produživati (2 iznimke: zk sud može produžiti rok za podnošenje tužbe radi opravdanja predbilježbe, te rok u kojem se sudu mora predočiti izvornik ili prijevod isprave na osnovi koje se zahtjeva upis), osim ako to nije zakonom određeno. Sud 1° (općinki sud) nadležan za vođenje zemljišne knjige naziva se zemljišnoknjižnim sudom. Mjesno je nadležan sud koji vodi zemljišnu knjigu u kojoj se treba provesti upis ako zakon nije nešto drugo odredio. O žalbama odlučuje mjesno nadležni županijski sud. Stranke u postupku su osoba u čiju se korist provodi upis i osoba protiv koje se taj upis treba provesti (nositelj knjižnog prava), a kad je prijedlog za upis podnijelo ovlašteno državno tijelo, ono u postupku ima položaj stranke. Upis uknjižbe ili predbilježbe ovlaštena je zahtijevati svaka fizička ili pravna osoba koja bi upisom stekla, promijenila ili izgubila knjižno pravo. Prijedlog za upis zabilježbe ovlaštena je podnijeti osoba koja ima pravni interes za provedbu takvog upisa ili je posebnim propisom na to ovlaštena.

B. Prijedlog za upis i prilozi

Postupak se pokreće na prijedlog stranaka ili nadležnog tijela, a sud sam po službenoj dužnosti ne može pokrenuti postupak niti provoditi upise, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Prijedlog mora imati određeni oblik, sadržaj i priloge. Prijedlog se može podnijeti pismeno ili usmeno na zapisnik kod zk suda. Podnošenje prijedloga za upis se mora odmah učiniti vidljivim (plomba) u onom mjestu u ulošku gdje bi se upis trebao provesti.

U prijedlogu se točno mora navesti zk sud kojem se prijedlog podnosi, ime i adresa podnositelja prijedloga i svih osoba kojima sud mora poslati rješenje doneseno u povodu prijedloga. U njemu moraju biti točno i u skladu s podatcima u zemljišnoj knjizi označeni zk uložak u koji se mora provesti upis i oznake zemljišta upisanih u tom ulošku. U prijedlogu mora biti vidljivo koje bi se knjižno pravo upisom steklo, ograničilo, opteretilo ili ukinulo, odnosno osobni odnos ili pr. činjenica čiji se upis zahtijeva, te koja se vrsta upisa zahtijeva. Prijedlog za uknjižbu prešutno u sebi sadrži i prijedlog za predbilježbu, ako ju podnositelj nije izričito isključio. Jednim prijedlogom se može zahtijevati i više upisa, ako se svi upisi temelje na istoj ispravi. Prijedlogu moraju biti priložene isprave temeljem kojih se zahtijeva upis i to u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu. Ako su sastavljene na stranom jeziku, potreban je i prijevod od ovlaštenog sudskog tumača.

69

C. Odlučivanje o prijedlogu za upis

ZK sud odlučuje o prijedlogu bez rasprave i bez saslušanja stranaka i to isključivo temeljem navoda u prijedlogu i prilozima te stanja u zemljišnim knjigama u času podnošenja prijedloga.

Za odlučivanje o prijedlogu mjerodavno je stanje u knjizi u trenutku podnošenja prijedloga sudu pa sud ne može zasnivati svoju odluku na stanju koje je nastalo nakon podnošenja prijedloga niti na isprava koje su nastale nakon podnošenja prijedloga za upis ili kojima su nakon podnošenja prijedloga za upis uređeni neki pravni odnosi glede nekretnine i knjižnih prava. Odluku o prijedlogu za upis sud donosi u obliku rješenja nakon što je u skladu s načelom zakonitosti pregledao prijedlog za upis, priloge i zemljišnoknjižno stanje. Rješenjem će sud udovoljiti prijedlogu, odrediti i naložiti provedbu upisa ili će u potpunosti ili djelomično odbiti prijedlog za upis. Rješenje kojim se prijedlog odbija mora biti obrazloženo, a odbijanje se mora zabilježiti kako bi se sačuvao prvenstveni red u slučaju da županijski sud povodom žalbe dopusti upis.

D. Provedba upisa

Upis se provodi po nalogu zk suda koji je sud izdao u rješenju o upisu i prema sadržaju tog naloga. U ručno vođenu zemljišnu knjigu upisi se provode ručnim upisivanjem sadržaja upisa na onom mjestu u zk ulošku gdje je provedena plomba koja se po službenoj dužnosti briše prilikom provedbe upisa, odnosno zabilježbe da je prijedlog za upis proveden. U EOP zemljišnu knjigu upis se provodi pohranjivanjem, unošenjem u bazu zemljišnih podataka sadržaja upisa što ima značenje provedbe upisa. Redoslijed provedbe upisa određen je vremenskim redoslijedom podnošenja prijedloga za upis. Ako je više prijedloga za upis istodobno pristiglo, upisi će se istodobno provesti, a kod svakog će se upisa zabilježiti brojevi istodobno zaprimljenih prijedloga za upis. Ako se istodobni prijedlozi međusobno isključuju, svi će se upisi provesti uz upozorenje podnositelja da u parnici riješe kome pripada pravo. Upisi se provode prije pravomoćnosti rješenja o upisu i prije dostave strankama pa žalba ne odgađa upis. Pravni učinci djeluju od trenutka kada je prijedlog stigao sudu jer se smatra da je i upis proveden u tom času. Pravni učinci provedenog upisa, međutim, nastupaju tek kada upis postane pravomoćan pa i pravni učinci načela povjerenja u odnosu na poštene treće osobe nastupaju tek od časa pravomoćnosti rješenja. Sadržaj provedenog upisa ne smije se naknadno mijenjati niti učiniti nečitljivim, a pogreške se mogu ispravljati samo nakon što je proveden postupak za ispravak pogrešnog upisa temeljem rješenja suda o ispravku pogrešnog upisa donesenog temeljem sporazuma svih zainteresiranih osoba. Ako sporazuma nema, sud ne može sam ispraviti pogrešan upis već će one koji zahtijevaju ispravak uputiti na parnicu. Po službenoj dužnosti i bez provedbe postupka za ispravak, pogreška se može ispraviti samo ako ispravak ne bi dovodio u pitanje već stečena prava niti bi doveo u opasnost osobe koje postupaju s povjerenjem u zemljišne knjige.

E. Pravni lijekovi u zemljišnoknjižnom postupku

Protiv rješenja donesenih u prvom stupnju dopuštena je žalba, a od izvanrednih pravnih lijekova može se podnijeti samo zahtjev za zaštitu zakonitosti prema odredbama ZPP-a. Žalbu su ovlaštene uložiti stranke i osobe na čija se knjižna prava upis odnosi i koje su provedenim upisom na neki način neposredno povrijeđene u svojem pravu. Rok za podnošenje je 15 dana, a podnosi se sudu 1° kako bi se ulaganje žalbe zabilježilo u zemljišnoj knjizi. Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja donesena u zk postupku. Žalba će biti osnovana ako je sud prvog stupnja dopustio i proveo upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene pravilima zemljišnoknjižnog prava, odnosno ako je odbijen prijedlog koji udovoljava tim pretpostavkama.

70

Sud drugog stupnja odlučuje prema stanju u zemljišnim knjigama kakvo je bilo u času kada je sudu 1° stigao prijedlog za upis, a svoju odluku mora temeljiti na istom činjeničnom i pravnom stanju temeljem kojega je i 1° sud donio svoju odluku. Stoga se u žalbu ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi niti se mogu prilagati nove isprave. Drugostupanjski sud može odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku (tada će se po službenoj dužnosti izbrisati zabilježba žalbe, tj. zabilježba o odbijanju upisa ) ili može usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsko rješenje. Kad usvoji žalbu protiv rješenja o upisu, 2° sud će naložiti brisanje upisa, uspostavu prijašnjeg zk stanja i brisanje zabilježbe žalbe protiv rješenja. Kad usvoji žalbu i preinači 1° rješenje o odbijanju upisa, tako da dopusti upis, 2° sud će naložiti da se provede upis i da se izbriše zabilježba o odbijanju upisa. Upis proveden na temelju odluke 2° sud smatrat će se kao da je proveden u času kad je podnesen prijedlog za upis.

VI. TUŽBA ZA BRISANJE

Ako se provede nevaljani, neistiniti upis dolazi do povrede upisanog knjižnog prava. Tužbom za brisanje (brisovnom tužbom) nositelj knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno nevaljanim upisom štiti svoje knjižno pravo zahtijevajući brisanje nevaljane, neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane uknjižbe. Brisovnu tužbu je ovlašten podnijeti oštećeni nositelj knjižnog prava, kao i njegovi univerzalni sljednici. Brisovna tužba se podnosi protiv osobe u čiju korist je provedena neistinita uknjižba tj. protiv osobe koja je glede nevaljane uknjižbe u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno (tzv. neposredni stjecatelj) i njegovih univerzalnih sljednika + singularnog sljednika koji je uknjižio svoje pravo. Brisovna tužba se može s uspjehom podići sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati ako zakonom nije drukčije određeno, npr. vlasnik nekretnine čije je vlasništvo povrijeđeno nevaljanom uknjižbom kojom je vlasništvo preneseno na neku drugu osobu, ne bi s uspjehom mogao podići tužbu za brisanje ako je ta ili neka druga osoba u međuvremenu dosjelošću stekla vlasništvo te nekretnine.

Pravo na podnošenje brisovne tužbe ne zastarijeva! Iznimka: Ako stjecatelj u času sklapanja pravnog posla, a ni u času podnošenja prijedloga za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da je prednikova uknjižba nevaljana (poštena treća osoba), zaštita knjižnog prava povrijeđenog nevaljanom prednikovom uknjižbom moći će se osporavati tužbom za brisanje samo u zakonom određenim rokovima. Nakon proteka rokova u odnosu na poštenog stjecatelja nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost.Ako je nositelju povrijeđenog knjižnog prava bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, oštećeni nositelj knjižnog prava mora u roku za žalbu zatražiti zabilježbu da je upis sporan, nevaljan (zabilježba brisovne tužbe) te u roku 60 dana od isteka roka za žalbu podnijeti tužbu za brisanje. Ako mu nije bilo dostavljano rješenje o uknjižbi, tužba za brisanje mora se podići u roku 3 godine od kada je zatražen tj. proveden nevaljani, neistinit upis.

VLASNIŠTVO

V. PRAVNA USTANOVA VLASNIŠTVA

1. POJAM I NAZIV

Naziv vlasništvo potječe od latinskog naziva dominium. - naziv za pravnu ustanovu vlasništva- naziv za predmet vlasništva- naziv i za subjektivno pravo vlasništva (u užem i širem smislu)

Užim pojmom vlasništva suvremena građanskopravna znanost naziva pravom vlasništva samo jednu određenu vrstu stvarnih prava i to onu s maksimalnim ovlaštenjima u pogledu stvari.

71

Širim pojmom vlasništva služi se javno, osobito ustavno pravo. On obuhvaća pored vlasništva u užem smislu, još i sva druga stvarna prava, nadalje sva ostala privatna imovinska prava, kao i sva ona prava koja možda nisu imovinska, ali imaju imovinsku komponentu ((npr. intelektualno vl.: a) autorsko pravo i njemu srodna prava, b) industrijsko vlasn.)).

2. ULOGA I GLAVNE CRTE RAZVOJA PR. USTANOVE VLASNIŠTVA

Pravna ustanova vlasništva je jedna od stožernih ustanova cijelog pravnog i uopće društvenog poretka. To osobito vrijedi za pravne poretke kontinentalnoeuropskog pravnog kruga (tzv. rimsko-germanske pravne obitelji). Njima je pravna ustanova vlasništva, uz slobodu ugovaranja i nasljeđivanja, jedan od tri temeljna stupa građanskopravnog uređenja.

Dva su suprotna koncepta vlasništva: kolektivistički i individualistički1. kolektivističko uređenje vlasništva vuče korijenje od plemenskog vlasništva, a tipično je za srednji vijek u Europi (pravne zasade Germana, Slavena i dr.)2. individualističko shvaćanje vlasništva potječe iz rimskog prava. Ono je privatno vlasništvo pojedinca.Bartolus: «ius in re corporali perfecte disponendi nisi lege prohibetur»

Po kolektivističkom shvaćanju vlasništva, pojedinac ima glede stvari jedino onolike ovlasti koje mu prepušta kolektivitet. Stvar zapravo pripada kolektivitetu. U feudalniim pravnim uređenjima pojedinci su imali samo ona prava na stvarima kakve im je dala «viša vlast», a ta je za sebe zadržala sve one ovlasti koje im nije prenijela. U takvom uređenju može sadržaj svakog pojedinog prava vlasništva biti drukčiji.Individualističko shvaćanje vlasništva je izraz težnji ka ravnopravnosti, pravnoj jednakosti svih subjekata. Pojedinac je potpuni i isključivi vlasnik svojih stvari. Riječ je o privatnom vlasništvu. Učenje o pravu vlasništva kao pojmovno neograničenom, jedinstvenom i jednovrsnom pravu pojedinca glede stvari bilo je suprotstavljeno u prvom redu feudalnom, ali i ostatcima rodovskog i obiteljskog vlasništva. Privatno vlasništvo i na tome izgrađen pravni, gospodarski i socijalni sustav dao je sjajne rezultate, ali je imao i tamno naličje – omogućavao je i ekstremno egoistična ponašanja. Sukobi o problemu vlasnikovih ovlasti traju kroz gotovo cijelo 20. st.

Socijalističke države (tako i SFRJ) usvojivši kolektivističko gledanje na pravo vlasništva i pokušavajući na njemu izgraditi nove društvene i ekonomske odnose prvo su poduzeli znatan broj mjera kojima su velik broj dotadašnjih privatnih vlasništva pretvorili u društveno, a potom su izgradili sustave ovlaštenja koja su davali pravnim subjektima glede stvari. Ti su pravni sustavi napustili individualistički pojam vlasništva, koji implicira jednovrsnost prava vlasništva i zamijenili ga kolektivističkim, u kojem postoje različiti «oblici vlasništva», s različitim ovlaštenjima (društveno, građansko, zadružno – prijelazni oblik iz privatnog u društveno).

Individualističko uređenje vlasništva održalo se u pravnim poretcima zapadnoeuropskih država i mnogih izvaneuropskih, a i ponovno se ustoličilo u poretcima onih koje su izašle iz socijalističkog pravnog kruga – ali bitno reformirano osobito usvajanjem doktrine o socijalnoj vezanosti vlasništva. Svaki pojedinac je kao vlasnik dužan prigodom izvršavanja svojeg prava vlasništva postupati obzirno prema drugima, a i prema općim interesima.

Prihvativši doktrinu o socijalnoj vezanosti privatnog vlasništva, suvremeni pravni poreci se efikasno služe mehanizmom javnopravnog utjecaja na izvršavanje prava vlasništva. Usvojio ga je i hrvatski pravni poredak, u prvom redu svojim ustavnim normama koje nepovredivost vlasništva proglašuju za jednu od najviših vrednosta ustavnog poretka RH, a potom jamče vlasništvo kao privatno ali socijalno vezano.URH, čl. 48.: «Jamči se pravo vlasništva.Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.»

72

3. DOKTRINARNA PITANJA

Neke negativne posljedice proizašle iz ustanove vlasništva postavile su pitanje poželjnosti i mogućnosti da se u suvremenom društvu ukine pravna ustanova vlasništva, što je bila glavna preokupacija raznih društvenih znanosti u 20.st.

Doktrina koja je slijedila različita socijalistička stremljenja tragala je za mogućnošću da vlasništvo bude ukinuto,a da ti odnosi postoje kao «čisto ekonomski odnosi». Polazeći od marksističkog učenja da je ekonomija temelj prava krenula je u potragu za vlasništvom u ekonomskom smislu. Vjerovala je da ga je našla u tzv. ekonomskom vlasništvu – u ekonomskim proizvodnim odnosima u kojima se prisvajaju gospodarska dobra. To ekonomsko vlasništvo biva djelovanjem pravnog poretka podvrgnuto pravnoj ustanovi vlasništva. Vjerovalo se da ekonomsko vlasništvo u društvu djeluje tako što pravni poredak daje nekim osobama pravo vlasništva na sredstvima za proizvodnju, ali da bi ono moglo djelovati i bez vlasničkopravne regulative, kao «čisti» ekonomski odnos. Željelo se ekonomsko vlasništvo sredstava za proizvodnju osloboditi prava vlasništva, učinivši ga društvenim vlasništvom. Društveno vlasništvo bi bilo «čisto ekonomsko vlasništvo» u kojem stvari ne bi nitko imao u svojem vlasništvu.

Odrede li pravne norme da u pogledu nekih stvari nema privatne pravne vlasti – te stvari dolaze pod djelovanje javne vlasti. Javnopravna vlast bi ispunila područje «oslobođeno» od privatnopravne. Subjekti javne vlasti našli su se time u ulozi vlasnika. Ti su subjekti onda davali drugim subjektima neka točno određena ovlaštenja glede stvari (pr. korištenja itd.). Pokazalo se da ukidanje individualistički uređene pravne ustanove vlasništva ne ukida vlasništvo kao pravnu ustanovu, nego samo mijenja njezinu strukturu – umjesto da bude izgrađena prema individualističkom modelu, ona se transformira u vlasništvo po kolektivističkom modelu.

Argumenti zagovornika privatnog vlasništva:- pozivanje na ugovor na temelju kojeg je neka stvar iz nekadašnjeg kolektivnog vlasništva bila

prepuštena pojedincu na isključivu uporabu i raspolaganje (Hugo Grotius)- pozivanje na rad kao izvor privatnog vlasništva (John Locke)- privatno vlasništvo pojedinca je element i pretpostavka njegove slobode (Kant, Hegel)

Kroz slobodno tržište i cijene koje se na njemu formiraju teku dobra prema vlasniku s najboljiim mogućnostima njegova iskorištavanja. Nezamislivo je tržišno poslovanje s dobrima, ako bi svatko u njih mogao slobodno zahvaćati. Upravo privatno vlasništvo ima to svojstvo da stvari isključivo pripadaju nositelju prava vlasništva. Zato je privatno vlasništvo pretpostavka tržišnog gospodarstva. To je srž rezultata do kojih se došlo ekonomskom analizom vlasništva.Neuspjeh pokušaja da se na temelju kolektivistički shvaćenog vlasništva organiziraju društveni sustavi, dao je najbolji argument u prilog individualistički koncipiranog vlasništva.

4. JAMSTVO VLASNIŠTVA KAO TEMELJ LJUDSKOG PRAVA

Jamstvo vlasništva redovito ima dva aspekta:1. jamstvo postojanja pravne ustanove vlasništva u pravnom poretku, i2. jamstvo pojedinačmih prava vlasništva u širem smislu

Jamstvom vlasništva se štiti veoma širok krug privatnih prava. Najuža je veza jamstva vlasništva i garancija osobne slobode, tako da ono osigurava prostor za slobodno djelovanje pravnih subjekata na imovinskopravnom području i time jamstvo vlasništva nadopunjava slobodu poduzetništva. U suvremenim pravnim porecima, koji su usvojili načelo socijalne vezanosti vlasništva, jamstvo vlasništva se nužno nalazi u korelaciji s tim načelom te se tako jamči da javnopravni zahvati u vlasništvo neće ići preko određene granice. Ustavno jamstvo prava vlasništva u prvom redu daje odredba URH, čl. 48. «Jamči se pravo vlasništva.» Ona je zajedno s još nekima ustavni temelj cijelom imovinskopravnom uređenju u nas, a u prvom redu

73

pravnoj ustanovi vlasništva. Ustavno jamstvo prava vlasništva je u najtješnjijoj vezi s temeljnom ustavnom odredbom da su «sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše...vrednote ustavnog poretka RH». Čl. 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a iz 1948. sadrži pravo jamstva. Čl. 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. igra osobito važnu ulogu jamstva prava vlasništva.

Jamstvo prava vlasništva daju javnopravne norme, i to one najvišeg ranga jer privatno pravo nije u stanju samo spriječiti javnopravne utjecaje na vlasništvo. Pojmovno je pravo vlasništva i dalje ostalo isto, ono i dalje daje vlasniku potpunu privatnu pravnu vlast glede stvari, no zbiljski sadržaj te njegove pravne vlasti bivao je sve više i više sputavan ograničenjima i zato mu javno pravo priskače u pomoć određujući svojim najjačim normama krajnju granicu javnopravnim zahvatima u vlasništvo.a) Jamstvo pravne ustanove vlasništva

Jedan od dvaju aspekata jamstva vlasništva jest jamstvo koje pravni poredak daje svakome da će u pravnom poretku opstati i igrati svoju socijalnu ulogu pravna ustanova individualistički koncipiranog vlasništva, dakle socijalno vezanog privatnog vlasništva.Vlasništvo je zajamčeno kao jedno od temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina ali ne kao nepovredivo, već kao socijalno vezano. Čl. 48.st.2.: »Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkih prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru». Privatno vlasništvo će služiti zadovoljavanju interesa svojeg vlasnika, ali će ono služiti i «općem dobru». Jamstvo ustanove vlasništva (u smislu socijalno vezanog privatnog vlasništva) ima dvoje komponente : 1) kvantitativnu i 2) kvalitativnu

Kvantitativna komponenta jamstva pravne ustanove vlasništva jest zaštita od nepotrebnog sužavanja područja djelovanja privatnog vlasništva. Pravni poredak svima daje jamstvo da neće bez dovoljnog razloga izuzimati iz sfere privatne pravne vlasti stvari koje se redovito u njoj nalaze. Jamstvo pravne ustanove vlasništva djeluje samo protivno nacionalizaciji i stavljanju extra commercium onih stvari koje već jesu u nečijem vlasništvu, ali i to samo u pravilu. Mogle bi biti napravljene iznimke, ali jedino ukoliko bi one bile nužne za ostvarivanje nekih drugih najviših vrednota ustavnog poretka.

Kvalitativna komponenta jamstva pravne ustanove vlasništva jest u tome što pravni poredak daje svima jamstvo da neće stegnuti vlasništvo suviše, tj. da će prigodom uređivanja te pravne ustanove a) očuvati barem ono što je bitno za privatno vlasništvo, kao i b) da postavljena ograničenja vlasništva neće biti nerazmjerna. Zakonodavac nikada nije ovlašten ukinuti ono što je bitno za postojanje vlasnikove privatne pravne vlasti na stvari, ostavivši vlasniku samo golo pravo (nudum ius) vlasništva.Prema ustavnopravnoj praksi u Njemačkoj, dvoje je bitno za kvalitetu privatnog vlasništva: da su vlasnikove stvari podvrgnute vlasnikovoj privatnoj poduzetnosti (pa da mogu služiti da zadovoljava svoje privatne interese) i da vlasnik bude ovlašten raspolagati sa svojim stvarima.Ustavni sud RH će u postupku za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom «ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da su nesuglasni s Ustavom», tj. «ukinuti i poništiti drugi propis, ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom odnosno sa zakonom».

b) Jamstvo pojedinačnih prava vlasništva u širem smislu

Drugi aspekt jamstva vlasništva jest jamstvo da javna vlast neće zadirati u njihova prava vlasništva u širem smislu, osim pod pretpostavkom određenima Ustavom. Zbog socijalne vezanosti vlasništva javna vlast će smjeti, a u mnogim slučajevima i morati, oduzimati, opterećivati i ograničavati nečija prava vlasništva, odnosno pravnu vlast koju ta prava daju. Jamstvo vlasništva samo postavlja granice takvom djelovanju javne vlasti.

74

Norme Ustava RH su te koje određuju pretpostavke pod kojima su dopušteni određeni zahvati javne vlasti u prava vlasništva, odnosno u pravne vlasti koje ta prava daju svojim nositeljima. Zahvati koji bi bili učinjeni pod tim pretpostavkama u pravilu bi bili dopušteni, no, ni pod tim pretpostavkama ne bi bili dopušteni, a) ako bi bili takvi da bi ugrožavali samu ustanovu vlasništva, ili b) ako bi bili nerazmjerni.

Kada jamstvo vlasništva daju norme međunarodnog prava koje obvezuju državu, tada bi to jamstvo trebalo djelovati i protiv ustavne vlasti.

Od nedopuštenih zahvata pojedinačnim aktima izvršne (upravne) vlasti u stečena prava vlasništva u širem smislu štiti jamstvo vlasništva već u upravnom postupku i potom u upravnom sporu, ali i nakon njihova okončanja – putem postupka za zaštitu ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina pred Ustavnim sudom Hrvatske (koji pokreće ustavnom tužbom svatko tko smatra da mu je odlukom tijela vlasti povrijeđeno njegovo pr. vlasn.).

Od nedopuštenih zahvata propisima zakonodavne vlasti u stečena prava vlasništva u širem smislu štiti jamstvo vlasništva putem ocjenjivanja suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, koju provodi Ustavni sud RH u posebnom postupku.

Jamstvo vlasništva tradicionalno ne bi izvan sudskih postupaka štitilo od sudbene vlasti, ali naš suvremeni pravni poredak daje mogućnost zaštite ljudskih porava i temeljnih sloboda i u postupku pred Ustavnim sudom RH od odluka koje su u sudskim postupcima donijeli sudovi (pokreće se ustavnom tužbom).

Jamstvo stečenih prava vlasništva u širem smislu daje i čl.1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih slodoba. Kada su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva u pravnom sustavu neke države koja je prihvatila obveze iz te konvencije, tada pravni subjekti mogu putem tužbe ostvarivati zajamčenu im zaštitu vlasništva putem Europskog suda za ljudska prava.Zajamčena zaštita od izvlaštenja i njezine granice

Jamstvom vlasništva zaštićeno je pravo vlasništva u š. s. od nedozvoljenih:1) izvlaštenja (eksproprijacija) u užem smislu, tj. od toga da javna vlast oduzme u općem ili u

javnom interesu neko od subjektivnih prava vl. u š. s. njegovom nositelju – potpuno izvlaštenje2) stavljanja extra commercium stvari koje su predmet već stečenih prava vlasništva u š. s. (takav

je akt vlasti zakonom izjednačen s izvlaštenjem)3) izvlaštenja koja se provode kao nacionalizacija

Nacionalizacija je svojevrsno izvlaštenje u općem, tj. javnom interesu, a od izvlaštenja u užem smislu se razlikuje po tome što se ne provodi pojedinačnim aktima vlasti, nego zakonom, a i što se njome oduzimaju sva prava vlasništva na stvarima koje služe privređivanju u nekim granama gospodarstva i sl., ili se oduzimaju cijele imovine neke vrste pravnih subjekata.

Ustavom određene pretpostavke pod kojima javna vlast smije zadirati u prava vlasništva su :1. zakonitost2. interes RH, i 3. naknada izvlašteniku, u visini tržišne vrijednosti onoga što mu se oduzima. Nema izvlaštenja

bez naknade.Ako se provelo izvlaštenje, a razlog njegova provođenja koji je «interes RH» ne bude ostvaren u propisanom, odnosno u razumnom roku, tada «izvlaštenik ima pravo zahtijevati da se uspostavi prijašnje pravno i faktično stanje koliko je to najviše moguće».

Zajamčena zaštita od nedobrovoljnog opterećenja (nepotpunog izvlaštenja) i njezine granice

Jedan od mogućih načina ograničavanja pravne vlasti vlasnika u širem smislu je i prisilno opterećivanje (privremeno ili trajno) njegove stvari ili njegova prava osnivanjem na/glede toga nekog subjektivnog

75

prava u korist određene treće osobe, pozivom na javni/opći interes. Ona se nazivaju nepotpunim izvlaštenjem (uređeno Zakonom o izvlaštenju).Javna vlast smije odrediti nedobrovoljno opterećivanje vlasnikove stavri ili prava nekim subjektivnim pravom u korist određene treće osobe jedino ako su ispunjene Ustavom određene pretpostavke za dopuštenost izvlaštenja, dakle – jedino: a) na temelju i u granicama zakona, b) u interesu RH, i c) uz naknadu tržišne vrijednosti tj. naknadu za umanjenje tržišne vrijednosti

Zajamčena zaštita od zakonskog ograničavanja

Zakonska ograničenja vlasništva u širem smislu su ona kojima zakonodavac općim normama javnopravne naravi (propisima), ograničava izvršavanje pravne vlasti svih vlasnika u širem smislu u pogledu stvari određenih vrsta, u određenim situacijama i sl. time što vlasnicima u širem smislu nameće dužnost činjenja ili nečinjenja.

Ograničenja vlasništva treba razlikovati od izvlaštenja. Dok su ograničenja vlasništva određena općim pravilima (propisi), naprotiv, izvlaštenja su zahvati u pojedina, već stečena prava vlasništva, koje javna vlast poduzima u pravilu pojedinačnim odlukama (ipak nacionalizaciju redovito određuje općim pravilom - zakonom). Također za razliku od izvlaštenja, za ograničenja vlasništva Ustav RH ne propisuje pravo na naknadu.

Zakonodavac ne smije ograničenjima povrijediti jamstvo vlasništva, što ga daje Ustav RH, odnosno međunarodni ugovori. Zakonska ograničenja ne vrijeđaju jamstvo vlasništva jedino ako su:

1. određena pod pretpostavkama pod kojima Ustav RH, odnosno međunarodni ugovor, dozvoljava određivanje takvih ograničavanja vlasništva u širem smislu, te ako su

2. u skladu s ustavnim načelom razmjernostiNastalu povredu će se ukloniti u postupku pred Ustavnim sudom RH. Ako je povrijeđena Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povreda će se utvrđivati pred Europskim sudom za ljudska prava.

Ustav RH određuje «Jamči se pravo vlasništva» i određuje pretpostavke pod kojima je moguće vlasništvo ograničiti, naime: «poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu se iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti RH, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi».

Dopušteno će biti ograničenje koje je određeno uz ispunjenje Ustavom RH određenih pretpostavaka za određivanje zakonskog ograničenja vlasništva, a te su da je onoa) potrebno «radi zaštite interesa i sigurnosti RH, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi» i b) osnovano je na zakonu, tec) da je ono «razmjerno naravi potrebe za ograničenjem»

Je li neko ograničenje vlasništva u širem smislu dopušteno i sa stajališta međunarodnog ugovora ili nije, prosuđivat će se prema tom ugovoru. Sa stajališta jamstva vlasništva iz čl.1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prosuđivat će se dopuštenost ovih ograničenja po pravilu iz čl.1., st.2., po kojem država ima pravo primijeniti «zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni».

Pravilo je da javna vlast nije dužna dati ikakvu naknadu za ograničenja kojima je dopušteno podvrgnula pravo vlasništva u širem smislu «radi zaštite interesa i sigutrnosti RH, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi», ako je to uradila ograničavajući sve vlasnike u širem smislu koji su u istim situacijama. Zbog diskriminirajućeg ograničenja vlasnik ima pravo na naknadu kao i za odgovarajuće izvlaštenje.

76

Zakonska ograničenja vlasništva trebaju (osim ispunjenja zakonskih odredaba i odredaba međunarodnih ugovora) biti u skladu s ustavnim načelom razmjernosti, po kojem «svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju».

Zakonodavac je ovlašten da pod određenim pretpostavkama, uspostavi posebno pravno uređenje za «dobra od interesa za RH». Učini li to u pogledu nekih stvari, uspostavio je za njih posebno pravno uređenje (režim) uporabe i iskorištavanja stvari. Njime su uspostavljena specifična zakonska ograničenja, koja djeluju ograničavajuće i na vlasništva u širem smislu koja već postoje na tim stvarima.

Da bi ograničenje vlasništva u širem smislu, u pogledu uspostavljanja posebnih pravnih režima, bilo dopušteno sa stajališta Ustava RH potrebno je:

1. da su ispunjene sve Ustavom RH određene pretpostavke za uspostavljanje takvog posebnog pravnog uređenja, a to su da:a) to posebno uređenje je uspostavljeno glede: 1. stvari za koje je neposredno Ustavom određeno

da su od interesa za RH, pa da imaju njezinu osobitu zaštitu, ili je 2. glede nekih stvari iz Ustavom određenog kruga, zakonom određeno da su one od interesa za RH, pa da imaju njezinu osobitu zaštitu, te je

b) način uporabe i iskorištavanja tih stvari određen zakonom, ic) zakonom je određena naknada vlasnicima

2. i da je ono «razmjerno naravi potrebe za ograničenjem»

VI. PRAVO VLASNIŠTVA

I. POJAM I OBILJEŽJA PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva je stvarno pravo koje svojem nositelju (vlasniku) daje najpotpuniju, za svakoga mjerodavnu privatnu pravnu vlast na/glede stvari što je pravni poredak dozvoljava i jamči.

77

ZV: «Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima». Pravo vlasništva, uz ona obilježja koja su zajednička svim stvarnim pravima (1/ neposredni predmet pr. vl. je stvar, 2/ privatna pravna vlast koju pr. vl. daje svojem nositelju na/glede te stvari je neposredna i 3/ djeluje apsolutno), ima još i specifična:

1. daje potpunu privatnu pravnu vlast na i glede stvari2. jedinstveno je 3. jednovrsno je

1/ Potpunost privatne pravne vlasti

Pravo vlasništva vlasniku daje privatnu pravnu vlast koja je:1/ pojmovno bezgranična i isključiva, ali je i 2/ socijalno vezana

Sadržaj prava vlasništva jest pojmovno bezgranična i isključiva vlasnikova pravna vlast, koja ima dvije nerazdružive strane – pozitivnu i negativnu.

a/ pozitivna strana – pojmovno bezgranična vlast

Pojmovno bezgranična vlasnikova privatna pravna vlast na/glede njegove stvari je pozitivna strana vlasništva, okrenuta prema predmetu prava vlasništva. Vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno. Pravo vlasništva nije subjektivno pravo s točno unaprijed određenim sadržajem, nego je vlasnik ovlašten «činiti što ga je volja» sa svojom stvari i s koristima od nje. Takvo definiranje pr. vl. ima svoj korijen u liberalističko-individualističkom shvaćanju vlasništva kao jednog od ljudskih prava.

Suprotna metoda definiranja prava vl. je ona po kojoj se sadržaj vlasnikova prava određuje kao skup vlasnikovih maksimalnih ovlasti (tzv. vlasnikovih prava), koje se nabraja. Iz srednjovjekovne i pandektne doktrine se kasnije došlo do tvrdnje da su ovlasti koje vlasnik ima glede svoje stvari: a/ ius possidendi, b/ ius utendi, c/ ius fruendi, d/ ius disponendi i e/ ius excludendi tertii. Tako se bilo odustalo od pokušaja da se taksativno nabroje sve vlasnikove ovlasti, nego ih se navodilo samo kao tipične. To nisu nikakva prava, nego su samo emanacije jedinstvenog vlasnikova prava vlasništva.

Suvremeno hrvatsko stvarnopravno uređenje je usvojilo liberalističko-individualističku koncepciju vlasništva, ali korigiranu pravilom o njegovoj socijalnoj vezanosti. Pravo vlasništva je pravo koje vlasniku daje pojmovno bezgraničnu slobodu postupanja, uz ograničenje tuđim pravima i zakonskim ograničenjima.

b/ negativna strana – isključivost

Vlasnik je jedini ovlašten činiti sa svojom stvari i koristima od nje što ga je volja, pa je ovlašten svakoga drugoga isključiti od toga ako to «nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima». Isključivost vlasništva je njegova negativna strana, okrenuta prema svakoj trećoj osobi. Ona omogućuje djelovanje pozitivne strane tog prava. Isključivost prava vlasništva djeluje kroz mogućnost zaštite vlasnikovog prava od samovlasnih zahvata trećih osoba. Pravna vlast koju ima na stvari nositelj prava vlasništva apsolutna je, dakle djeluje prema trećima. Zadre li netko u stvar koja pripada vlasniku, za vlasnika time nastaje na temelju njegova prava vlasništva neki stvarnopravni zahtjev protiv osobe koja je zadrla. Koji će biti sadržaj zahtjeva ovisit će o vrsti zadiranja, a moći će ga ostvariti putem za to nadležnog tijela javne, u pravilu sudske vlasti.

78

Ne iskoristi li vlasnik mogućnost zaštite svojeg prava od tuđih samovlasnih zahvata, pa nametnuta tuđa faktična vlast (posjed) potraje kroz duže razdoblje, ta se može – budu li ispunjene zakonom određene pretpostavke za stjecanje putem dosjelosti – iz puke faktične vlasti pretvoriti u pravnu vlast.Condominium plurium in solidum existere nequit. Ne mogu na istoj stvari postojati dvije privatne pravne vlasti koje bi bile potpune.

Socijalna vezanost vlasnikove stvari

Pravo vlasništva postoji u pravnom poretku, a izvršava se u socijalnim odnosima determiniranim tim poretkom, koji vlasnikovu pravnu vlast doduše jamči, ali je i ograničava. Pod socijalnom vezanošću vlasništva treba razumijeti vezanost vlasnikove načelne slobode dužnostima prema drugim subjektima u društvu i društvu kao cjelini (dužnostima da trpi, propušta, čini i daje), a čija količina i obuhvatnost ovise o ulozi i socijalnoj funkciji vlasnikove stvari.Socijalna vezanost vlasništva ne utječe na sadržaj prava vlasništva, ali utječe na izvršavanje prava vlasništva, i to - ograničavajući ga. Zbog socijalne vezanosti vlasništva nije privatna pravna vlast koju daje pravo vlasništva, i u zbilji potpuna vlast. Ona je samo najpotpunija privatna vlast koju se na/glede predmeta tog prava vlasništva može imati u pravnom poretku dotičnog društva.

2/ Jednovrsnost prava vlasništva

Postoji samo jedna vrsta prava vlasništva. Postojanje druge vrste prava vlasništva značilo bi da vlasništvo jedne vrste ovlašćuje svojeg nositelja drukčije od vlasništva druge vrste, a to je logički nemoguće.Više vrsta prava vlasništva poznavali su feudalni pravni poretci, koji su omogućavali da na istoj stvari postoji za jednu osobu više (vrhovno vlasništvo), a za drugu niže vlasništvo (koristovno vlasništvo), svako drukčijeg sadržaja.

Nakon stupanja na snagu Ustava RH iz 1990. postalo je potrebno iz našeg pravnog poretka ukloniti dotadašnji dualizam uređenja prava na stvarima i uspostaviti jedno jedino opće stvarnopravno uređenje, s jednom jedinom vrstom prava vlasništva. Tome se počelo udovoljavati kroz tzv. pretvorbu društvenog vlasništva. Za to je bilo potrebno uraditi dvoje: 1/ promijeniti status dotadašnjim društvenovlasničkim pravnim osobama, da bi bile sposobne biti

subjekti pr. vlasništva, i 2/ prava tih osoba na društvenim stvarima pretvoriti u pr. vlasništva na tim stvarima.

Radi potpune uspostave jednovrsnosti vlasništva prijelazne odredbe ZV uredile su pretvorbu društvenog vlasništva, tj. uspostavu jednovrsnosti vlasništva putem pretvaranja postojećih prava na društvenim stvarima u pr. vlasništva.Nekadašnja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu pretvorena su u pravo vlasništva tako što je dotodašnji zakoniti nositelj prava koje se pretvara na temelju samog zakona postajao vlasnikom tih stvari. Po istom su principu zakonskom normom pretvorena i nekadašnja prava korištenja neizgrađenoga građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno prevenstvenog prava korištenja – u pravo vlasništva svojeg dotadašnjeg zakonitog nositelja.

Od dana stupanja na snagu ZV mogu se odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju društveno od ostaloga vlasništva, tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jednovrsnosti vlasništva.

3/ Jedinstvenost prava vlasništva

Pravo vlasništva je jedinstveno pravo, kojemu se sadržaj ne može dijeliti. Ovlasti se ne može izdvajati iz prava vlasništva u samostalna subjektivna prava. Vlasnik bi mogao u pogledu predmeta svojeg prava vlasništva osnovati za drugoga neka subjektivna prava, čiji bi se sadržaj u većoj ili manjoj mjeri podudarao s nekim od tradicionalnih vlasnikovih ovlasti. Učini li to, vlasnik time ne prenosi na treću

79

osobu neku od svojih vlasničkih ovlasti, nego stvara za tu osobu novo pravo, koje do tada nije postojalo. Time nije narušio načelo jedinstvenosti prava vlasništva. Njegovo je pravo vlasništva ostalo kakvo je i do tada bilo, vlasnik nije prestao biti ovlašten posjedovati i rabiti svoju stvar. Ali, vlasnik je sada, dok traje pravo trećega, spriječen da izvršava svoje pravo vlasništva na bilo koji način kojim bi vrijeđao pravo koje su treće osobe stekle glede njegove stvari. Riječ je o sukobu vlasnikova prava i prava treće osobe glede iste stvari. Kada ona prestanu, otpala je smetnja za izvršavanje prava vlasništva.

U doba dok se vlasništvo smatralo skupom vlasničkih ovlasti, pa se vjerovalo da vlasnik iz svojeg vlasništva izdvaja i prenosi drugome pojedinu ovlast (pravo), vraćanje te ovlasti vlasniku se objašnjavalo nekakvom navodnom posebnom ovlašću vlasnika da mu se u sadržaj njegovog vlasništva samo po sebi vrati ono što je iz njega bilo izdvojeno – ius recedentie, pravo rekadentnosti.

Drukčije je bilo po hrvatsko-ugarskom feudalnom pravu, koje je omogućavalo izdvajanje pojedinih ovlasti iz prava vlasništva te njihovo pretvaranje u samostalna prava. Drukčije je bilo i s društvenim vlasništvom. Tadašnji socijalistički pravni poredak je isključivao mogućnost da tzv. sredstva u društvenom vlasništvu budu u ičijem vlasništvu, ali su neki subjekti mogli imati na njima subjektivna prava (čiji su sadržaj tvorile neke osamostaljene vlasničke ovlasti). Ta su prava postojala kao kakva krnja prava vlasništva, tj. neke vlasničke ovlasti kojima je bio dan značaj samostalnih prava.

II. POLOŽAJ I ULOGA PRAVA VLASNIŠTVA U SUSTAVU STVARNIH PRAVA

Pravo vlasništva zauzima središnje mjesto u sustavu stvarnih prava, ono je «glavno» stvarno pravo. Zato je postavljeno načelo da «što god je zakonom određeno za pravo vlasništva i vlasnike, vrijedi na odgovarajući način i za sva ograničena stvarna prava, ako za njih nije što posebno određeno zakonom niti proizlazi iz njihove pravne naravi».

III. GLAVNI PRAVNI IZVORI I KNJ. O PRAVU VLASNIŠTVA U NAS

Glavni pravni izvor pravila koja uređuju pr. vl. u hrv. pr. poretku su odredbe čl. 30-173 ZV. Uz to velik broj raznih zakona i međunarodnih ugovora sadrži odredbe koje neposredno ili posredno uređuju neka pitanja u vezi s pravom vlasništva.

IV. PREDMET I OVLAŠTENICI PRAVA VLASNIŠTVA

A. Predmet

Načelo je suvremenih prava da u obzir da bude predmetom nečijeg prava vlasništva dolazi tjelesna stvar, tj. pokretnina ili nekretnina – ako je po naravnom i pravnom kriteriju uopće sposobna biti predmetom stvarnih prava (pr. vl. nipošto ne može postojati na subjektivnim pravima). Predmet prava vlasništva može biti jedino stvar koja je pojedinačno određena. Kada na nekoj stvari postoji pravo vlasništva, ono se tada u pravilu proteže na sve njezine pripadnosti: a/ dijelove, b/ plodove, c/ prirast i d/ pripatke.Pravo vlasništva cijele stvari se beziznimno proteže na sve njezine bitne dijelove. Glede nebitnih (odvojivih) dijelova stvari, samo se predmnijeva da se pravo vlasništva te stvari proteže i na njih. Nebitni dijelovi mogu biti samostalni objekti prava vlasništva. Neprotezanje pr. vl. cijele stvari na sve njezine dijelove je iznimka, pa je treba i dokazati. Što je pripadak neke stvari, prosuđuje se prema kriterijima koje za to postavlja zakon.

Zakonom su postavljene neke predmnjeve o trajnosti namjene:1/ kada je predmet pr. vl. nekretnina s poslovnom zgradom, smatra se da su trajno namijenjeni da

služe svrsi te nekretnine oni strojevi i slični uređaji koji su namijenjeni odnosnoj djelatnosti2/ kada je predmet pr. vl. nekretnina koja je namijenjena poljoprivrednoj proizvodnji, smatra se da

su trajno namijenjene da služe svrsi te nekretnine «strojevi i stoka namijenjeni daljnjoj

80

poljoprivrednoj proizvodnji, poljoprivredni proizvodi i sjeme potrebni za daljnju poljoprivrednu proizvodnju kroz ono vrijeme za koje se može očekivati da će takvi ili slični biti dobiveni tom proizvodnjom, kao i postojeće gnojivo i gorivo»

3/ kada postoje prava u korist neke nekretnine (stvarne služnosti, stvarni tereti u korist te nekretnine), smatra ih se njezinom pripadnošću

Pravo vlasništva nekretnine proteže se u načelu na sve što je s njom trajno spojeno, bilo na, ispod ili iznad površine zemljišta. Iznimno, vl. nekr. se neće protezati na:

1/ zgrade i druge građevine koje su od zemljišta s kojim su trajno fizički povezane, pravno odvojene stvarnim pravom (pr. građenja, stvarnom služnošću) koje svojeg nositelja ovlašćuje da ih ima u svojem vlasništvu na tuđem zemljištu

2/ pravo vlasn. nekr. se neće protezati niti na zgrade i drugo što je sa zemljištem trajno fizički povezano i nije od njega odvojeno nikakvim stvarnim pravom, ali je sa zemljištem spojeno samo radi neke prolazne namjene

3/ neće se pr. vlasn. nekr. protezati ni na strojeve i uređaje koji bi inače bili dijelovi nekretnine, ako je u zemljišnim knjigama zabilježeno da su oni vlasništvo neke druge osobe. Učinak te zabilježbe traje dok ona ne bude izbrisana, s time da taj učinak i bez brisanja prestaje protekom 5 god. od upisa, ali tijek toga roka zastaje za vrijeme stečajnog i ovršnog postupka.

Zakon može neke netjelesne entitete izjednačiti sa stvarima u tom smislu da oni, unatoč svojoj netjelesnosti, mogu biti predmetom prava vlasništva.

1/ ZV je odredio da je idealni dio stvari predmet suvlasnikova prava vlasništva2/ ZV je izjednačio sa stvarima i prirodne sile koje su podložne ljudskoj vlasti3/ Zakon o tržištu vrijednosnih papira je odredio da je i nematrijalizirani vrijednosni papir predmet

prava vlasništva, iako to uopće nije stvar (papir), nego postoji samo u obliku elektroničkog zapisa na odgovarajućem mediju kod Središnje depozitarne agencije

B. Osobe

Načelo je da svaka fizička i pravna osoba može biti nositelj prava vlasništva – vlasnik. Zakonom bi mogle biti od toga određene iznimke.

1. O RH i ostalim osobama javnog prava kao nositeljima prava vlasništva

Načelo je da su RH i sve ostale osobe javnog prava u svojoj ulozi vlasnika izjednačene sa ostalim vlasnicima, ali zakonom može biti što drugo određeno, npr. javno vodno dobro je na temelju Zakona o vodama neotuđivo, a ne može ga se steći dosjelošću, na njemu se mogu steći druga stvarna prava (no ne i dosjelošću) ali «samo na temelju prethodnog akta Hrvatskih voda» itd.

Pravo vlasništva RH izvršava Vlada RH (uređeno Zakonom o Vladi RH), odnosno tijelo koje je ona na to ovlastila, ako posebnim zakonom nije što drugo određeno (npr. Zakon o vodama određuje da javnim vodnim dobrom upravljaju «Hrvatske vode»). Onaj tko odlučuje o stvarima u vlasništvu RH dužan je postupati kao dobar domaćin i odgovara za to, a način izvršavanja ovisit će o namjeni stvari koju određuje:

1/ posebni zakon, ili 2/ državno tijelo koje je za to nadležno na temelju zakona, 3/ tijelo koje je nadležno da na toj stvari izvršava pravo vlasništva RH.

Mogu se razlikovati tri temeljna tipa namjene javnih stvari, pa razlikujemo javna dobra na: 1/ javna dobra u općoj uporabi, 2/ javna dobra u javnoj uporabi i 3/ javna dobra u financijskoj imovini Države (čisti prihod od tih stvari dio je državnog proračuna)

81

Zakonom je postavljena oboriva predmnjeva u korist vlasništva RH – predmnijeva se da je RH vlasnik svih onih stvari na području RH koje su bile u društvenom vlasništvu, a nije utvrđeno u čijem su vlasništvu, niti glede njih djeluje predmnjeva da su u vlasništvu one osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, ili nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta.

Nositelji prava vlasništva na javnim dobrima mogu biti i druge osobe javnog prava, kao što su jedinice lokalne i područne samouprave, ustanove te s njima izjednačene pravne osobe. Pravo vlasništva jedinice lokalne i područne samouprave, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, izvršava njezino poglavarstvo. Njima je zakonom ograničena mogućnost pravnog raspolaganja njihovim nekretninama. One smiju svoje nekretnine otuđiti ili njima na drugi način pravno raspolagati jedino «na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno», a pravni posao koji bi tome bio suprotan – bio bi ništetan.

2. O strancima kao nositeljima prava vlasništva

Suvremeni pravni poredak RH u načelu priznaje strancima jednaku sposobnost da stječu i budu nositelji stvarnih prava na stvarima koje se nalaze na području RH kakvu imaju i domaći pravni subjekti, ali i ostavlja mogućnost za uspostavu iznimaka od toga. Ustav RH određuje da «strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom». To je iskoristio naš zakonodavac postavivši o tome neka ograničavajuća pravila u ZV, a i neka posebna pravila u nekoliko drugih zakona. Stranci su fizičke osobe koje nemaju državljanstvo RH, kao i pravne osobe koje imaju registrirano sjedište izvan područja RH.

Pravila ZV ograničavaju sposobnosti stranaca da stječu pravo vlasništva, jedino glede stjecanja prava vlasništva nekretnina na području RH. Tim odredbama se ne dira u sposobnost stranaca da budu vlasnici pokretnina, niti da budu nositelji drugih stvarnih prava, bilo na pokretninama bilo na nekretninama.Pravilo je da na nekretninama u RH mogu stranci stjecati pravo vlasništva pod jednakim pretpostavkama kao i domaći pravni subjekti, ali s tom razlikom da će pravo vlasništva moći steći:1/ na temelju nasljeđivanja, kao i 2/ na temelju pravnih poslova, ako budu ispunjene neke posebne pretpostavke za to.

Na temelju nasljeđivanja stranac može steći pravo vlasništva nekretnina na području RH, ako je uz opće i posebne pretpostavke pod kojima se stječe nasljeđivanjem ispunjena i dodatna pretpostavka da postoji uzajamnost (reciprocitet). Pravni poredak RH ne priznaje strancima sposobnost stjecanja prava koju njihova država uskraćuje našim pravnim subjektima. Postojanje uzajamnosti se predmnijeva dok se ne dokaže suprotno (prigovor nepostojanja uzajamnosti).

Na temelju pravnog posla stranac može steći pravo vlasništva nekretnine ako su ispunjene i dvije dodatne pretpostavke: 1/ uzajamnost i

2/ odobrenje javne vlasti za to stjecanje – to je «suglasnost» koju daje ministar nadležan za pravosuđe (upravni akt).

Pravni posao upravljen na to da stranac stekne pravo vlasništva nekretnine na području RH nije valjan dok god se za nj ne ishodi suglasnost nadležnog ministra. Ministar odlučuje na zahtjev. Uskrati li ministar suglasnost za to da neka strana osoba stekne na osnovi pravnog posla pravo vlasništva određene nekretnine, ta osoba neće moći ponovno zahtijevati odobrenje za stjecanje iste nekretnine dok ne protekne pet godina od dana podnošenja zahtjeva koji je odbijen.

Stranci mogu na temelju odluke vlasti stjecati nekretnine na području RH pod jednakim pretpostavkama kao i domaći državljani, ako posebnim zakonom, ili međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno.

82

Stranci ne mogu biti vlasnici nekretnina koje se nalaze na tzv. isključenom području – području za koje bi, radi zaštite interesa i sigurnosti RH, bilo određeno da na njemu stranci ne mogu imati pravo vlasništva. Proglašenjem nekog područja isključenim za strance, prestaje ex lege strancima pravo vlasništva nekretnina koje su do tada imali na tom području, a umjesto toga im pripada pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju.

Stranci ne mogu ni biti vlasnici poljoprivrednog zemljišta na području RH, osim ako je međunarodnim ugovorom što drugo određeno.Strancima je uskraćena sposobnost da stječu šume i šumska zemljišta u svoje vlasništvo, osim ako je međunarodnim ugovorom što drugo određeno.Stranci ne mogu steći pravo vlasništva nekretnina u strogom rezervatu, nacionalnom parku, posebnom rezervatu, parku prirode, regionalnom parku, spomeniku prirode, značajnom krajobrazu, park-šumi i spomeniku parkovne arhitekture, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

3. Više nositelja prava vlasništva na istoj stvari

Činjenica da na jednoj stvari može postojati samo jedno pravo vlasništva, ne isključuje mogućnost da bude više osoba nositeljem istog prava vlasništva na jednoj stvari. Moguće je da na stvari postoji jedno pravo vlasništva koje istodobno pripada dvjema ili više osoba tako da one sudjeluju u tom pravu vlasništva kao: 1/ suvlasnici, 2/ zajednički vlasnici, ili 3/ jedna kao prethodni vlasnik te stvari, a druga kao njezin potonji vlasnik.

Pravilo je, da će se pravo vlasništva neke stvari, stekne li ga nekoliko osoba, samim time podijeliti na alikvotne dijelove, po dio za svaku od tih osoba, koje će postati suvlasnici te stvari. Alikvotni dio prava vlasništva pojedinog suvlasnika, njegov je suvlasnički dio.

Nemoguće je da jedna osoba bude vlasnikom nekog fizički neodvojivog (bitnog) dijela stvari, a da druga bude vlasnik ostatka te stvari. No, moguće je da na cijeloj stvari – nekretnini, postoji pravo vlasništva koje pripada većem ili manjem broju suvlasnika, a da ujedno za pojedinog suvlasnika bude iz njegova suvlasničkog dijela izvedeno i za nj uspostavljeno etažno vlasništvo određenog posebnog dijela zgrade.Etažno vlasništvo je inačica suvlasništva cijele nekretnine. Svaki etažni vlasnik je samo jedan od više suvlasnika cijele nekretnine, ali s time da je on ujedno i etažni vlasnik nekog određenog posebnog dijela zgrade.

Pravo vlasništva neke stvari se neće podijeliti na alikvotne dijelove time što ga stekne nekoliko osoba ako ga one steknu na pravnom temelju koji zakon daje za stjecanje zajedničkog vlasništva. Te osobe će zajedno biti nositelji cijelog, nepodijeljenog prava vlasništva.

Pravo vlasništva neke stvari se neće podijeliti na alikvotne dijelove, niti ako ga stekne nekoliko osoba uz ograničenje rokom ili uvjetom, tako da one sudjeluju u tom pravu vlasništva, imajući punu pravnu vlast: 1/ jedna do isteka roka tj. do ispunjenja uvjeta – prethodni vlasnik, a 2/ druga od toga dalje – potonji vlasnik stvari.

V. GRANICE VLASNIKOVE PRAVNE VLASTI

A. O granicama djelovanja prava vlasništva

Čimbenici koji određuju vlasnikovu pravnu vlast su slijedeći: 1/ s jedne strane djeluje vlasnikovo pravo vlasništva, 2/ s druge strane djeluju:

83

a/ ograničenja koja postoje na temelju zakona, b/ tuđa prava glede stvari koja je predmet prava vlasništva te c/ ograničenja koja je vlasnik uspostavio svojim pravnim poslom, s djelovanjem erga omnes

Pravni poretci uspostavljaju utjecaj na pravnu vlast koju vlasnik ima glede stvari na jedan od dva različita modela:

a/ jedan se model služi uskim određivanjem sadržaja prava vlasništva. Sužavanjem prava vlasništva postiže se to da ono daje vlasniku samo usko određene ovlasti glede stvari, a svu ostalu moguću vlast glede stvari zadržava se time za kolektivitet. Ovim su se modelom osobito služili pravni poretci tzv. socijalističkih država

b/ drugi se model utjecaja na vlasnikovu pravnu vlast ne služi sužavanjem sadržaja prava vlasništva, nego djeluje na vlasnikovu pravnu vlast putem čimbenika koji joj se suprotstavljaju. Javna vlast se služi svojim ustavnim ovlastima da u općem ili javnom interesu postavlja, mijenja i ukida zakonska ograničenja vlasništva, a eventualno i da drugim subjektima dade neka subjektivna prava u pogledu vlasnikove stvari. Vraćanje vlasnikove pravne vlasti na područje s kojeg je bila potisnuta djelovanjem nekog tuđeg prava zbiva se samim prestankom tog prava. O toj se pojavi običava govoriti kao o elastičnosti ili rekadentnosti prava vlasništva, ali to nije ispravno – zapravo je posrijedi elastičnost vlasnikove pravne vlasti, a ne prava vlasništva.Zahvaljujući elastičnosti vlasnikove pravne vlasti, moć javnopravnog zahvaćanja u vlasništvo osobito je pogodno oruđe kojim javna vlast može ostvarivati socijalnu vezanost vlasništva.

B. Zakonska ograničenja vlasništva

Iako je pravo vlasništva pojmovno bezgranično, vlasnikova je pravna vlast uvijek u većoj ili manjoj mjeri sputana općim, a često i veoma brojnim posebnim zakonskim ograničenjima. Ograničenja nameću vlasniku dužnost da glede svoje stvari nešto trpi ili propušta (negativna ogr.), ili da nešto daje ili čini (pozitivna ogr.), što inače ne bi bio dužan nikome davati ili činiti. Ono može pogodovati interesima nekih osoba, ali ograničenjem nečijeg prava vlasništva ne nastaje ni za koga ikakvo subjektivno pravo građanskopravne prirode – ne postoji pravo iz tuđeg ograničenja.

Zakonska ograničenja vlasn. su sva ona koja su neposredno ili posredno utemeljena na zakonu, a to su:1/ ograničenja vlasništva uspostavljena zakonom, tj. ona čiji je

a/ neposredni temelj zakonska norma, i b/ neposredni temelj podzakonska norma, ako je utemeljena na zakonu

2/ ograničenja određenog prava vlasništva čiji je neposredni temelj odluka nekog tijela javne vlasti, ako je ta odluka utemeljena na zakonu

3/ ograničenja određenog prava vlasništva koja je uspostavio vlasnik svojim raspolaganjima (na temelju pravnog posla), ako je ograničavajuće djelovanje prema svakome utemeljeno na zakonu

Zakonska ograničenja vlasništva ne smiju biti suprotna ustavnom jamstvu vlasništva, niti ustavnom načelu razmjernosti ograničenja. Zakonska ograničenja vlasništva ne smiju biti suprotna ni jamstvu vlasništva koje daju međunarodni ugovori.

1. Opća zakonska ograničenja

Opća (generalna) ograničenja vlasništva su ona koja ograničavaju izvršavanje svakog prava vlasništva. Doktrina o općim ograničenjima vlasništva postavljena je kao odgovor na probleme koji su se javili u društvenim odnosima nakon što su pravni poretci izgradili ustanovu vlasništva po individualističkom modelu. Javna vlast je doduše postavljala neka posebna (specijalna) ograničenja izvršavanju prava vl., ali ta su bila samo pojedinačne iznimke od načela da je vlasnik ovlašten činiti sa svojom stvari sve što mu nije zabranjeno, a da nije dužan činiti išta što mu nije baš naređeno, pa nisu bila u stanju sprječavati sve ekscese.

84

Prema tradicionalnom učenju o načelno neograničenom pravu vlasništva, vlasnik je za sve bio ovlašten, ako nisu izričito postavljena posebna ograničenja koja bi ga u tome sprječavala. Zbog toga se tragalo za općim ograničenjem prava vlasništva. Postupno se došlo do zaključka da iz odnosa vlasništva i ostalih društvenih ustanova svakog društva, proizlaze opća ograničenja prava vlasništva. Ona su implicite sadržana u svakom pravnom poretku, te ih se može utvrditi tumačenjem njegovih postulata.

Doktrina o unutrašnjim granicama prava vlasništva (koja je tvrdila da je svako pr. vl. već pojmovno ograničeno), zamijenjena je doktrinom o općim ograničenjiima izvršavanja prava vlasništva – ograničenja djeluju «izvana», iz pravnog poretka, makar i ne bila izričito propisana.

Široko usvajanje civilističke doktrine o općim ograničenjima izvršavanja pr. vl. podudaralo se s ustavnopravnim usvajanjem ideje socijalne države. Ono je zahtijevalo da u državi interesi vlasnika stvari nemaju bezuvjetnu prednost pred općim i ostalim interesima, ali ne i da vlasništvo bude stavljeno isključivo u službu javnih ili tuđih interesa i ciljeva. Ta je ideja urodila postavljanjem načela socijalne vezanosti vlasništva kao ustavnog načela. Načelo socijalne vezanosti vlasništva prilikom izvršavanja tog prava prvi je bio postavio njemački Weimarski Ustav iz 1919.

Tako je učenje građanskopravne doktrine o općim ograničenjima izvršavanja prava vlasništva, impliciranim u pravnom poretku, dobilo svoj izričit izraz u ustavnoj normi o socijalnoj vezanosti prava vlasništva. Premda bi opća ograničenja vlasništva mogla djelovati već i na temelju same doktrine, a pogotovo na temelju ustavnog načela socijalne vezanosti, suvremeni zakonodavac na tom temelju gradi i odgovarajuća zakonska pravila o općim ograničenjima izvršavanja prava vlasništva.

Polazeći od toga da vlasništvo obvezuje i da je vlasnik dužan doprinositi općem dobru, zakon određuje da je vlasnik prigodom izvršavanja svojeg prava «općenito...dužan postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njegovom pravu...».Ako bi u situaciji u kojoj se našao mogao izvršavati svoje pravo vlasništva na nekoliko različitih načina, od kojih bi svaki omogućavao da u cijelosti zadovolji vlastite interese – vlasnik je dužan postupati obzirno prigodom biranja načina na koji će izvršavati to svoje pravo, a dakako i prigodom izvršavanja prava vlasništva, pa se svojim pravom služiti na onaj način koji manje pogađa tuđe interese.Pravilo da je vlasnik dužan obzirno postupati jest općenite naravi, a za neke je situacije ono konkretizirano pravilima o 1/ zabrani šikane, 2/ krajnjoj nuždi i 3/ trpljenju tuđih zahvata izvan dosega vlasnikovih interesa. Ona su samo slučajevi koji su navedeni posebno, ali nipošto limitativno.

Zbrana šikaneNitko, pa tako niti vlasnik, nije ovlašten služiti se svojim pravom s jedinim ciljem da drugoga kinji (šikanira), naime da mu šteti ili da ga smeta.Ako bi iz vlasnikova postupka kojem bi jedini cilj bio da drugome šteti ili da ga smeta, proizašla za drugoga šteta, vlasnik će mu biti za tu štetu odgovoran prema pravilima obveznog prava.

Krajnja nuždaAko se netko nađe u krajnjoj nuždi, pa zahvati u vlasnikovu stvar da bi time otklonio štetu koja njemu ili drugome neposredno prijeti, a ta šteta je nerazmjerno veća od one koja iz tog zahvata proizlazi za vlasnika stvari – vlasnik u takvom slučaju nije ovlašten zabraniti/spriječiti tuđi zahvat. Vlasnik ima pravo da mu se naknadi šteta koju je pretrpio tuđim zahvatom u njegovu stvar, poduzetiim u krajnjoj nuždi. Od koga vlasnik ima pravo na naknadu štete, određuju pravila obveznog prava – ZOO – oštećenik može tražiti naknadu a/ od osobe koja je kriva za nastanak opasnosti štete, ili b/ od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali od ovih posljednjih – ne više od koristi što su je imale od toga

Trpljenje zahvata izvan dosega vlasnikovih interesaVlasnik nekretnine nije ovlašten nikome braniti zahvat koji bi bio poduzet na tolikoj visini ili dubini da on nema nikakav opravdani interes da taj zahvat isključi. Takav zahtjev mora trpjeti i nema pravo ni na

85

kakvu naknadu za nj. Npr. vjerojatno će postojati opravdani interes vl. zemljišta da zabrani postavljanje žičare iznad površine svojeg zemljišta, ali to će se ocjenjivati od slučaja do slučaja.

2. Posebna zakonska ograničenja

Posebna zakonska ograničenja vlasništva su ona kojima zakonodavac, radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi propisom ograničava izvršavanje prava vlasništva određenih vrsta stvari, za određene situacije i sl. Posebna zakonska ograničenja treba razlikovati i od ograničenja koja izviru iz posebnih uređenja postavljenih za dobra od interesa RH. Dok za ograničenja vlasništva Ustav RH ne propisuje pravo na naknadu, propisuje je za ona ograničenja koja izviru iz posebnih uređenja postavljenih za dobra od interesa RH.

Sadržaj posebnih ograničenja vlasništva može biti takav da ona nameću vlasniku dužnost da u pogledu svoje stvari nešto trpi ili propušta – negativna ograničenja (npr. vl. šume je dužan trpjeti da se šumom i šumskim zemljištem kreću posjetitelji šuma), ili mu stavljaju u dužnost da nešto čini u pogledu svoje stvari – pozitivna ograničenja (npr. vlasnici i ovlaštenici poljoprivrednog zemljišta dužni su obradivo poljop. zem. obrađivati ne umanjujući njegovu vrijednost sukladno agrotehničkim mjerama).Budući da se javna vlast suočuje s noovim situacijama i novim problemima koje mora riješiti, ona postavlja i nova ograničenja vlasništva.Neki zakoni ovlašćuju neka tijela javne vlasti da u nekim slučajevima uspostave ograničenja prava vlasništva određene stvari. Npr. vl. nekr. glede koje se provodi ovrha radi naplate nečije novčane tražbine, bit će ograničen u svojoj slobodi pravnog raspolaganja nekretninom nakon što se na zahtjev suda u zem. knjizi upiše zabilježba ovrhe, jer «nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je ta raspoložba poduzeta».

Ono što se pod djelovanjem ograničenja mijenja, to je mogućnost izvršavanja prava vlasništva. Npr. ako se želi voziti svoje vozilo, smije to samo u granicama prometnih propisaNastaju sadržajne razlike između vlasnikove pravne vlasti na stvarima različitih vrsta, u različitim situacijama itd., premda je vlasnikovo pravo vlasništva uvijek jednakog sadržaja.

U načelu vlasnik nema pravo na naknadu za zakonska ograničenja kojima je podvrgnut glede svoje stvari. Ako je glede neke svoje stvari vlasnik podvrgnut ograničenjima «koja od njega, ali ne i od ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje – on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje».

Pravni poredak očekuje od vlasnika da poštuje zakonska ograničenja, te ga, po potrebi, na to sili. U pravilu to čini upravnopravnim i kaznenopravnim sredstvima, a ne građanskopravnim. Javna vlast je ta koja sili vlasnika na poštovanje ograničenja prava vlasništva.Prema našem pravu, kada netko pozitivno zakonsko ograničenje zahtijeva od vlasnika da nešto poduzme glede vlastite stvari, a on to ne uradi i ne uspijeva ga se na to prisiliti, tada je poglavarstvo jedinice lokalne i područne samouprave ovlašteno uspostaviti privremeno upravljanje tom stvarju (sekvestraciju), primjenjujući «na odgovarajući način pravila o privremenom skrbništvu nad ostavinom za slučaj da su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravištva, ako posebni zakon ne određuje što drugo». U izvršavanju privremenog upravljanja može poglavarstvo dati vlasnikovu stvar u zakup na određeno vrijeme, a zakupnina se može upotrijebiti jedino za održavanje stvari ili za ispunjenje druge obveze zbog koje je uspostavljeno privremeno upravljanje stvarju.

Glede stvari za koje je Ustavom ili zakonom proglašeno da su od interesa za RH, pa da uživaju njezinu osobitu zaštitu, propisuje se poseban način njihove uporabe i iskorištavanja. Takva ograničenja mogućnosti izvršavanja prava vlasništva traže od vlasnika žrtvu u općem interesu. Zato mu pripada pravo na naknadu na temelju općeg propisa ZV (ta naknada ne mora biti jednaka onoj kod izvlaštenja).

86

C. Ograničavajuće djelovanje tuđih prava

Svako apsolutno pravo koje netko drugi ima na vlasnikovoj stvari, djeluje ograničavajuće na vlasnikovu pravnu vlast na/glede te stvari.Tako biva djelovanje vlasnikove pravne vlasti glede te stvari suspendirano onoliko koliko to traži poštovanje tuđeg prava. Svako apsolutno pravo koje netko drugi ima na vlasnikovoj stvari, djeluje neposredno na vlasnikovu pravnu vlast na/glede te stvari, i to onako kako bi djelovalo i zakonsko ograničenje vlasništva ako bi imalo sadržaj kakav ima to subjektivno pravo.

Tuđa relativna prava (obvezna prava) ne mogu neposredno utjecati na vlasnikovu pravnu vlast glede stvari. Njihovi neposredni objekti nisu stvari, nego osobe – dužnici, ili točnije – činidbe njihovih dužnika. Vjerovnik ima pravo da mu dužnik izvrši tu činidbu, ali nema neposredno nikakvu pravnu vlast na toj stvari koja bi kolidirala s vlasnikovom pravnom vlašću. Tuđa relativna prava u načelu ne utječu neposredno na sadržaj vlasnikove pravne vlasti u pogledu stvari, nego tek posredstvom toga što osoba koja je vlasnik stvari iima obvezu izvršiti neku činidbu određenoj osobi. Od toga načela postoje i važne iznimke u pogledu prava zakupa i najma.

Pod zakonom određenim pretpostavkama nastajat će na vlasnikovoj stvari nečija tuđa prava na temelju odluke vlasti (npr. na temelju odluke suda donesene u postupku ovrhe redi osiguranja namirenja neke dužnikove novčane obveze, osniva se za vjerovnika prisilno založno pravo na stvari koja je u dužnikovom vlasništvu; npr. na temelju odluke nadležnog tijela upravne vlasti, donesenoj u postupku izvlaštenja, osniva se za korisnika izvlaštenja a/ pravo stvarne služnosti, ili b/ pravo zakupa na vlasnikovoj stvari) ili na temelju zakona, a bez, pa čak i protiv, vlasnikove volje.To određuju propisi koji općenito uređuju izvlaštenje, komasaciju, ovrhu i prisilno osiguranje i dr., ali i neki posebni propisi (npr. ZPZ).

D. Ograničenja uspostavljena vlasnikovim pravnim poslom

Naš je zakonodavac izričito odredio da «ako nije što drugo određeno, vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo ograničiti, uvjetovati ili oročiti, a može ga i opteretiti».Pravilo je da ograničenja i opterećenja prava vlasništva koja je uspostavio vlasnik imaju samo relativno djelovanje – ona ne djeluju prema trećima, tj. ta ograničenja su obveznopravne naravi.

Da bi ona ipak djelovala apsolutno trebaju biti ispunjene i zakonske pretpostavke za apsolutno djelovanje takvih ograničenja i opterećenja vlasništva. Tek ako su ispunjene posebne zakonske pretpostavke za to – djelovat će i prema trećima ograničenja i opterećenja vlasništva koja je vlasnik uspostavio. To ima slijedeće posljedice:

1/ Prijenos tako ograničenog prava vlasništva je u pravilu moguć jedino ukoliko to nije suprotno tim ograničenjima, a tada će pravo vlasništva prijeći na novog vlasnika zajedno s ograničenjima kojima je podvrgnuto i teretima kojima je opterećeno

2/ stjecanje ograničenih stvarnijm prava na odnosnoj stvari je isto tako moguće u pravilu jedino ukoliko to nije suprotno postavljenim ograničenjima i opterećenjima, a kada netko stekne takvo pravo, stekao ga je kao teret stvari na kojoj već postoje ograničenja tj. opterećenja

3/ ako bi u ovršnom ili u stečajnom postupku vlasnikovi vjerovnici namirivali svoje tražbine iz vrijednosti stvari glede koje postoje takva ograničenja ili opterećenja, mogućnost njihova namirenja je svedena samo na prostor koji za nju ostavljaju ta ograničenja ili opterećenja

Vlasnikova ograničenja i opterećenja, makar i imaju apsolutno djelovanje, ipak neće utjecati na tuđa prava koja već postoje na stvari u trenutku uspostave ograničenja odnosno opterećenja. Ona neće utjecati ni na prava koja bi u pravnom prometu stekli treći koj nisu znali niti su mogli znati za tu ograničenost ili opterećenost prava vlasništva.

87

Vlasnik može očitovanjem svoje volje, tj. svojim pravnim poslom postaviti zabranu otuđenja i/ili opterećenja neke svoje stvari. Može je postaviti kao: 1/ potpunu zabranu, ili kao 2/ djelomičnu zabranu

Postavljena zabrana otuđenja i/ili opterećenja obvezuje jedino vlasnika koji ju je postavio i jedino u odnosu prema određenoj osobi kojoj se tako obvezao. Djelovanje je obveznopravno.Da bi zabrana djelovala apsolutno, potrebno je da budu kumulativno ispunjene dvije posebne pretpostavke:1/ da je zabrana osnovana u korist bračnog druga, djeteta, roditelja, posvojenika ili posvojitelja te2/ da je upisana u zemljišnu knjigu (zabilježbom u teretovnici, a učiniti vidljivom u vlastovnici), tj. u javni upisnikTakvu je zabranu moguće uspostaviti samo glede nekretnina i onih stvari koje se stječu u vlasništvo upisom u javni upisnik.

Vlasnik može svojim očitovanjem volje ograničiti svoje pravo vlasništva kakvim uvjetom ili rokom. Uvjetovanje prava vlasništva prigodom njegova prijenosa na drugu osobu redovito služi kao sredstvo za osiguranje ispunjenja neke tražbine.

Moguće je ugovoriti pridržaj prava vlasništva (pactum reservati dominii), u kojem će se slučaju pravo vlasništva prigodom prijenosa na drugu osobu ograničiti kakvim odgodnim uvjetom, pa će učinak tog prijenosa vlasništva nastupiti tek kada stjecatelj otuđivatelju ispuni određenu činidbu. Moguć je i prijenos prava vl. radi osiguranja, naime prijenos prava vlasništva na vjerovnika uz ograničenje raskidnim uvjetom, a taj je da vjerovniku bude ispunjena određena tražbina.

U pravilu će i takvo ograničavanje prava vlasništva uvjetom ili rokom djelovati samo relativno, a apsolutno ako je upisano 1/ u zemljišnu knjigu, tj. 2/ u javni upisnik bez upisa u koji nije moguće steći stvar za koju je ograničenje određeno. Uvjetovanjem odnosno oročenjem koje djeluje i apsolutno, nastaje situacija u kojoj sudjeluju u pravu vlasništva dvije osobe – jedna kao prethodni, a druga kao potonji vlasnik iste stvari.

VII. STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA

88

I. UOPĆE

Da bi neka osoba bila vlasnik određene stvari, ona treba steći pravo vlasništva te stvari (aproprijacija), bilo da za nju bude osnovano pravo vlasništva kojeg do tada nije bilo (originarno stjecanje prava vlasništva), bilo da na nju prijeđe već postojeće pravo vlasništva (derivativno stjecanje prava vlasništva koje može biti translativno ili konstitutivno)

A. Osnivanje i prelaženje prava vlasništva

Osnovati pravo vlasništva se može samo tako što će određena osoba izvorno (originarno) steći to pravo glede određene stvari. Pravo vlasništva daje svojem nositelju najpotpuniju privatnu pravnu vlast glede stvari koju pravni poredak dozvoljava i jamči, što isključuje svaku mogućnost postojanja privatnog prava glede stvari koje bi imalo još širi sadržaj (zato ga se ne može osnovati izvođenjem iz nekog drugog stvarnog prava). Osnovati se pravo vlasništva može glede stvari koja u tom trenutku nije ničija, ali i glede takve na kojoj već netko ima pravo vlasništva. Ako je stvar već nečija, tada pravo vlasništva može prijeći (uz ispunjenje svih ostalih pretpostavaka) s jednog na drugog pravnog subjekta i to bilo cijelo bilo samo neki suvlasnički dio prava vlasništva. To može biti otuđivanje ili nasljeđivanje u širem smislu, ali u oba slučaja posrijedi je translacija postojećeg prava s jednog pravnog subjekta na drugog. U onom obujmu u kojem je prešlo na novog vlasnika, prestalo je pravo vlasništva dotadašnjem vlasniku (relativno je prestalo). Budući da je posrijedi izvedeno stjecanje u načelu pravo vlasništva prelazi s prednika na sljednika bez promjene pravnog statusa stvari koja je predmet tog prava vlasništva. Time je stjecatelj stekao stvar: a) sa svim stvarnim pravima koja postoje u korist te stvari (pravima stvarnih služnosti), b) sa svim ograničenjima tog prava vlasništva (zakonskim i ugovornim) te c) svim teretima te stvari (tuđim pravima na toj stvari) Ako je stvar već nečija, može se na njoj osnovati novo pravo vlasništva za drugu osobu pod zakonom određenim pretpostavkama. Ako ga se osnuje, novoosnovano pravo vlasništva „istiskuje“ dotadašnje jer ne mogu u isto vrijeme postojati dva prava koja bi davala najpotpuniju privatnu pravnu vlast glede stvari pa osnivanjem novog prava vlasništva dotadašnje neizbježno apsolutno prestaje jer između njih nema kontinuiteta. Stjecatelj postaje vlasnikom stvari, ali pritom na njega ne prelaze stvarna prava koja su postojala u korist te stvari, no s druge strane na njegovo pravo vlasništva ne djeluju ograničenja koja je prednik bio uspostavio pravnim poslom niti je opterećen dotadašnjim teretima (tuđim pravima)

B. O općim i posebnim pretpostavkama stjecanja prava vlasništva

Opće pretpostavke svakog stjecanja prava vlasništva su: a) sposobnost predmeta da se na njemu stekne pravo vlasništva, b) sposobnost stjecatelja da stekne pravo vlasništva na tom predmetu, c) pravni temelj za to da taj stjecatelj na tom predmetu stekne pravo vlasništva. Zakon često određuje i neke posebne pretpostavke za stjecanje koje djeluju ograničavajuće (npr. stjecanje prava vlasništva za strance), a ponekad zakon i potpuno zabranjuje pravni promet nekih stvari ili mogućnost tog prometa ograničava (npr. stjecanje nekretnina unutar nacionalnog parka i sl.). Svako subjektivno pravo pa tako i pravo vlasništva može pripadati nekome samo ako on za to ima pravni temelj predviđen normama objektivnog prava (pravna osnova, iustus titulus acquirendi). Kao pravni temelj stjecanja mogu u našem pravnom poretku poslužiti: a) pravni poslovi kojima je cilj (causa) stjecanje prava vlasništva, b) odluke vlasti (sudske ili upravne) usmjerene na stjecanje prava vlasništva, c) nasljeđivanje, d) neposredno zakon. Uz opće pravni poredak redovito traži i ispunjenje nekih posebnih pretpostavaka stjecanja prava vlasništva koje ovise o vrsti pravnog temelja stjecanja. Stjecatelj će steći pravo vlasništva na nekom od zakonom predviđenih pravnih temelja ako i kada budu ispunjene sve pretpostavke (opće i posebne) određene za to zakonom.

89

C. Publicitet

U pravilu nije potrebno davati nikakav posebni publicitet činjenici da je netko stekao pravo vlasništva pokretnine jer je to vidljivo kroz posjed pokretnine, osim ako je posrijedi pravo vlasništva na nekoj od pokretnina koje se upisuju u javni upisnik (npr. motorna vozila u upisniku vozila koji vodi policijska uprava). Tada će biti potrebno u tom upisniku evidentirati stjecanje i promjenu prava vlasništva. To nije pretpostavka stjecanja prava vlasništva, a u pravilu niti ne izaziva ikakve neposredne građanskopravne učinke. Kod nekretnina su stjecanje i promjena prava vlasništva nad njima kao i drugih prava na nekretninama vidljivi iz upisa prava u zemljišnim knjigama.

II. STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO TEMELJEM PRAVNOG POSLA

Kada se vlasništvo stječe temeljem pravnog posla, pravo vlasništva se stječe izvedeno (derivativno) jer prelazi s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja. Da bi se vlasništvo steklo temeljem pravnog posla, pored općih pretpostavaka stjecanja, moraju biti ispunjene i posebne pretpostavke stjecanja temeljem pravnog posla: a) da pravni temelj za stjecanje vlasništva postoji kao valjani pravni posao usmjeren na prijenos prava vlasništva određene pokretnine s otuđivatelja na stjecatelja (bilo u cijelosti, bilo u nekom dijelu i sl.) te da je to pravni posao vlasnika pokretnine, koji je ovlašten s njome tako raspolagatib) da je to vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja preneseno na zakonom određen način za stjecanje vlasništva temeljem pravnog posla (modus adquirendi), tj. mora biti izvršen zakonom određeni čin (akt) kojim otuđivatelj (dotadašnji vlasnik) prenosi stjecatelju svoju vlast na stvari i ovaj je prima. Dok se ne ispune sve zakonom određene pretpostavke stjecanja, kako opće tako i posebne, vlasništvo još nije prešlo na stjecatelja. Ipak, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, zakonodavac otvara alternativni put stjecanja prava vlasništva onima kojima se stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla izjalovilo, ali samo onima koji su postupali u dobroj vjeri (pošteno). Taj alternativni pravni put omogućen je putem dva pravna instituta: a) stjecanje putem zaštite povjerenja, b) dosjelost. Oba instituta omogućuju da se stekne vlasništvo ako su umjesto nekih posebnih pretpostavaka za stjecanje na temelju pravnog posla ispunjene neke druge zakonom određene posebne pretpostavke stjecanja. Ispunjenjem tih pretpostavaka nastupit će stjecanje prava vlasništva i ono neće biti stjecanje temeljem pravnog posla jer se ono izjalovilo, nego stjecanje na temelju zakona.

A. Prelaženje prava vlasništva pokretnina

1. Pretpostavke prelaženja vlasnikovog prava na stjecatelja

Kada su ispunjene i ostale opće pretpostavke stjecanja prava vlasništva, vlasništvo pokretne stvari prijeći će na stjecatelja predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed. Posebne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na pokretninama temeljem pravnog posla su (osim ako zakonom nije što drugo određeno): 1. da kao pravni temelj tog stjecanja a) postoji valjani pravni posao usmjeren na prijenos prava vlasništva određene pokretnine s otuđivatelja na stjecatelja i b) da je to pravni posao vlasnika pokretnine kojim on stjecatelju prenosi svoje pravo vlasništva te pokretnine u granicama svoje ovlasti da raspolaže tom stvarju. 2. da je to vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja bilo preneseno na zakonom određen način za stjecanje vlasništva temeljem pravnog posla (tradicija, predaja pokretnine u samostalan posjed stjecatelju). Pravni posao otuđivatelja može biti jednostrani pravni posao otuđivatelja (npr. oporučna odredba) ili pak dvostrani pravni posao koji pak može biti jednostranoobvezujući (npr. ugovor o darovanju ili dvostranoobvezujući (npr. ugovor o kupoprodaji i sl.). Da bi pravni posao mogao biti pravni

90

temelj stjecanja on mora biti kauzalan, odnosno iz njega mora biti vidljivo ne samo da je volja upravljena na prijenos prava vlasništva određene stvari, nego i koji je pravni razlog ( causa ) tog prijenosa (npr. želi li otuđivatelj prenijeti vlasništvo kao dar ili ne, prodaje li on tu stvari ili je zamjenjuje za tuđu i sl.). Da bi se na temelju pravnog posla moglo prenijeti pravo vlasništva, taj pravni posao mora objektivno postojati i biti valjan. Ako je pravni posao ništetan, on ne postoji i ne proizvodi pravne učinke. Ako je pak samo pobojan, on proizvodi pravne učinke sve dok ga sud ne poništi (tada će učinak pr. posla naknadno otpasti s učinkom ex tunc).

Onaj koji otuđuje stvar mora biti vlasnik stvari koju otuđuje, a i tada će se od njega moći steći vlasništvo samo u granicama njegove ovlasti da raspolaže stvarju (nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). Ako otuđivatelj ima samo idealni suvlasnički dio neke stvari, može otuđiti samo taj idealni dio. Ako je pravo vlasništva ograničeno s djelovanjem prema trećima, najviše što se može prenijeti je tako ograničeno pravo vlasništva. Temeljem pravnog posla vlasništvo se može steći samo u okviru otuđivateljevog ovlaštenja da raspolaže sa stvari. No njegovo ovlaštenje može biti ograničeno zakonom, odlukom suda (npr. rješenjem o određivanju privremene mjere) ili pravnim poslom samog vlasnika.

Stjecanje vlasništva pokretnih stvari uređeno je prema tradicijskom načelu, odnosno stjecatelj će vlasništvo pokretne stvari steći temeljem valjanog pravnog posla dotadašnjeg vlasnika te stvari na taj način što će mu ona biti predana u samostalan posjed. Da bi predajom stvari u stjecateljev samostalan posjed moglo prijeći pravo vlasništva, potrebno je da ta predaja bude izvršena na temelju valjanog pravnog posla dotadašnjeg vlasnika stvari, usmjerenog prema prenošenju prava vlasništva te stvari na stjecatelja. Kod nas je primijenjeno načelo kauzalne tradicije po kojem se uzima u obzir da je onaj vlasnikov pravni posao koji je pravni temelj stjecanja (npr. ugovor o kupoprodaji) uzrok (causa) predaje stvari stjecatelju pa odatle proizlazi da učinak predaje treba biti ovisan o egzistenciji i o valjanosti tog posla. Predajom stvari u samostalan posjed stjecatelja neće se prenijeti pravo vlasništva ako ta predaja nije posljedica vlasnikovog pravnog posla usmjerenog na stjecanje prava vlasništva. Sa stajališta stjecanja prava vlasništva na pokretnoj stvari nije odlučno hoće li otuđivatelj predati stjecatelju stvar u neposredan ili posredan posjed, važno je samo da je samostalan. Da bi pravo vlasništva neke stvari prešlo na stjecatelja, potrebno je da bude izvršena predaja u stjecateljev samostalan posjed i da ona bude valjana. 1/ Predaja je izvršena tek kada je stvar prešla iz samostalnog posjeda dotadašnjeg vlasnika u samostalni posjed stjecatelja dvostranim činom predaje tog posjeda stvari. 2/ Što se valjanosti izvršene predaje posjeda tiče, treba razlikovati je li samostalan posjed prenesen tjelesnom predajom stvari ili očitovanjem volje. Ako se radi o tjelesnoj predaji to je faktični čin, a ne pravni posao pa se za njegovu valjanost ne traži da je izvršen s voljom predavatelja i stjecatelja koja je pravno kvalificirana, niti bi ga se moglo pobijati zbog mana volje, nego je dovoljno da je izvršen s prirodnom voljom onoga koji je predao i onoga koji je primio posjed. Ako je samostalan posjed prenesen temeljem očitovanja volje tada je on prenesen pravnim poslom pa za valjanost ove predaje treba ispuniti sve pretpostavke koje se traže za valjanost pravnih poslova (time se prenosi posredan samostalan posjed stvari).

Ako se vlasnik obveže da će neku pokretnu stvar prenijeti u vlasništvo određene osobe, treba joj tu stvar dobrovoljno prenijeti inače ga se na to može siliti putem suda. Sud tada donosi u ovršnom postupku, rješenje o ovrsi temeljem ovršne isprave. Tada će sudski ovršitelj tu stvar oduzeti od ovršenika i prenijeti je stjecatelju (ovrhovoditelju) u samostalan posjed. Isto će biti ako stvari nije u neposrednom posjedu ovršenika nego neke treće osobe, ali ako je ta treća osoba dobrovoljno izruči. U suprotnom, ovrhovoditelj mora tražiti od suda da na njega prenese pravo zahtijevati predaju stvari koje ovršenik ima prema osobi koja stvar neposredno posjeduje (cessio vindicationis). Pravomoćnošću sudske odluke biti će izvršena predaja stvari stjecatelju u njegov samostalan, ali posredan posjed.

2. Nastup pravnog učinka

91

a) Prelaženje prava vlasništva na stjecatelja

Stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla je derivativno, pa ono pravo vlasništva koje je bilo kod otuđivatelja nastavlja kod stjecatelja svoju dotadašnju egzistenciju, a s njim i sva ona prava koja ga terete jer stjecanje vlasništva temeljem pravnog posla ne utječe na prava trećih osoba koja postoje na stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka. Ako se stjecanje prava vlasništva izjalovilo, predajom stvari u samostalan posjed nije preneseno i vlasništvo. Iz toga mogu proizaći i problemi jer se za onoga koji ima stvar u samostalnom posjedu predmnijeva i da je njezin vlasnik pa ta osoba prema trećima može nastupati kao njezin vlasnik.

b) Trenutak prijelaza vlasništva

Prijenos prava vlasništva pokretnine temeljem pravnog posla, zbiti će se u pravilu u trenutku kada je stjecatelju prenesen samostalan posjed stvari temeljem vlasnikovog pravnog posla, ako su ispunjene sve pretpostavke (opće i posebne) određene zakonom. Prijenos vlasništva može biti odgođen ako je dotadašnji vlasnik pridržao pravo vlasništva do ispunjenja nekog uvjeta ili isteka nekog roka (pactum reservati dominii). Tada u pravu vlasništva sudjeluju i otuđivatelj i stjecatelj kao prethodni i potonji vlasnik.

c) Stjecanje u slučaju višestrukog ugovaranja

Može se dogoditi da je s dotadašnjim vlasnikom neke pokretnine više osoba, neovisno jedna od druge, sklopilo valjane pravne poslove usmjerene na to da njegovo pravo vlasništva prijeđe na njih s time da je svakoj od njih predao samostalan posjed stvari (npr. jednoj ga je predao očitovanjem volje pridržavši za sebe neposredan posjed te stvari, a potom je drugoj osobi predao tu stvar u neposredan posjed tjelesnom predajom i sl.). Tada vrijedi pravilo prior tempore potior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Stoga pravo vlasništva stječe ona osoba kojoj je pokretnina prvoj bila predana u samostalan posjed, ako su glede nje ispunjene i ostale posebne pretpostavke stjecanja. Ostalima stoje na raspolaganju obveznopravni zahtjevi otuđivatelju i na njih više ne može prijeći pravo vlasništva.

3. Zaštita povjerenja u pravnom prometu pri stjecanju pokretnine

a) Stjecanje od posjednika - nevlasnika

Ako se vlasništvo stječe temeljem zaštite povjerenja u pravnom prometu, tada se radi o stjecanju temeljem zakona, a ne temeljem pravnog posla. Pravo vlasništva pokretnine steći će na temelju zakona od nevlasnika osoba kojoj se bez njezine krivnje izjalovilo stjecanje pokretnine na temelju pravnog posla, ako su ispunjene zakonom određene pretpostavke: 1) predmet stjecanja je pokretnina, 2) s posjednikom-nevlasnikom te pokretnine, odnosno s posjednikom-vlasnikom (ali suvlasnikom, zajedničkim vlasnikom) koji nije bio ovlašten tako pravno raspolagati njome 3) stjecatelj je sklopio pravni posao usmjeren na prijenos vlasništva te pokretnine koji je naplatan. 4) stjecatelju je temeljem tog pravnog posla stvar predana u samostalan i to neposredan posjed, 5) stjecatelj je postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja posla i primanja samostalnog, neposrednog posjeda. 6) pokretnina koja mu je predana u posjed nije iz posjeda svojeg pravog vlasnika, odnosno osobe putem koje je on tu pokretninu posredno posjedovao izašla bez ili protiv njegove volje (nije mu bila ukradena, niti je izgubio ili zametnuo). Jedino kada je objekt stjecanja gotov novac, vrijednosni papiri na donositelja, ili bilo koja druga pokretna stvar stečena na javnoj dražbi, može se na tom objektu steći pravo vlasništva od nevlasnika makar je on bio izašao iz posjeda svojeg pravog vlasnika bez ili protiv njegove volje.

92

Učinak stjecanja prava vlasništva pokretnine od posjednika-nevlasnika, nalikuje učinku koji nastupa prilikom stjecanja pokretnine na temelju pravnog posla s vlasnikom stvari. Stjecatelj je stekao pravo vlasništva stvari, a dotadašnje pravo vlasništva je neminovno prestalo. Takvim stjecanjem prestaju i sva prava trećih osoba koja su teretila tako stečenu stvar, osim onih za koja je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati u času kada je stjecao vlasništvo. Za ta prava koja prestaju, stjecatelj ne duguje nikakvu naknadu, a oštećene osobe imaju na raspolaganju obveznopravne zahtjeve prema osobi koja je neovlašteno stvar otuđila.

b) Stjecanje od tobožnjeg nasljednika

Pravni poreci štite i povjerenje onih koji u pravnom prometu postupaju s povjerenjem u istinitost onoga što je utvrđeno u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju (moguće je da je pogrešno utvrđeno tko je nasljednik) Pravo vlasništva pokretnine steći će na temelju zakona od tobožnjeg nasljednika osoba kojoj se bez njezine krivnje izjalovilo stjecanje temeljem pravnog posla, ako su ispunjenje posebne pretpostavke određene zakonom: a) predmet stjecanja je pokretnina koja je nasljednikova, a stekao ju je u vlasništvo temeljem nasljeđivanja ostavitelja, b) s tobožnjim nasljednikom koji je utvrđen pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju c) stjecatelj je sklopio pravni posao usmjeren na prijenos vlasništva te stvari koji je naplatan, a d) stjecatelju je temeljem tog pravnog posla ta pokretnina predana u samostalan posjed, ae) stjecatelj je postupao u dobroj vjeri jer nije znao da utvrđenje u pravomoćnom rješenju nije istinito glede osobe od koje je stjecao. Pravila o stjecanju od tobožnjeg nasljednika djeluju supsidijarno u odnosu na pravila o stjecanju od posjednika-nevlasnika, odnosno tek ako nisu ispunjene pretpostavke za to da stjecatelj stekne tu stvar po pravilima o stjecanju od posjednika-nevlasnika. Učinak stjecanja od tobožnjeg nasljednika jednak je učinku kakav nastupa prilikom stjecanja od zbiljskog ostaviteljevog nasljednika. Stjecatelj stječe pokretninu kao da je na nj prešlo pravo vlasništva te stvari, a ujedno je prestalo dotadašnje pravo vlasništva zbiljskog nasljednika. ZN ne sadrži analognu odredbu ZV po kojoj stjecanjem od nevlasnika prestaju sva prava trećih osoba koja su teretila tako stečenu stvar, osim onih za koja je stjecatelj znao da postoje ili je to mora znati u času kada je stjecao vlasništvo.

B. Prelaženje prava vlasništva nekretnina

1. Pretpostavke prelaženja vlasnikovog prava na stjecatelja

Posebne pretpostavke stjecanja prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla, ako zakonom nije što drugo određeno, su: 1) da kao pravni temelj postoji valjani pravni posao usmjeren na prijenos otuđivateljevog prava vlasništva određene nekretnine na stjecatelja (bilo u cijelosti bilo djelomično i sl.) i 2) da je to pravni posao vlasnika nekretnine kojim on stjecatelju prenosi svoje pravo vlasništva te nekretnine u granicama svoje ovlasti da raspolaže tom stvarju, 3) da je izvršen čin koji je zakonom određeni način stjecanja nekretnine na tom pravnom temelju (upis u zemljišnu knjigu, tj. ako nekretnina nije upisana onda polaganje odgovarajuće tabularne isprave u sud).

Pravni posaoPravni posao usmjeren na prijenos vlasništva nekretnine mora biti učinjen u pisanom obliku (za razliku kod pokretnina), odnosno mora biti oblikovan u ispravu. Taj oblik je propisan za valjanost pravnog posla pa je pravni posao kojemu je cilj prijenos prava vlasništva nekretnine, ako nije u pisanom obliku ništetan.

Tabularna isprava

93

Da bi se temeljem pravnog posla moglo prenijeti pravo vl. na stjecatelja potreban je upis u zemljišnu knjigu, a za to je potrebno da isprava u koju je oblikovan pravni posao ima onakav sadržaj i oblik kakav se po pravilima zemljišnoknjižnog prava traži da bi sud na temelju nje mogao dopustiti provođenje upisa. Takva isprava se naziva tabularna ili zemljišnoknjižna isprava. Da bi ona bila tabularna, mora zadovoljavati opće pretpostavke upisa: 1) iz nje mora biti vidljiv pravni temelj stjecanja (darovanje, kupoprodaja i sl.), 2) da su u njoj navedene osobe protiv kojih se i u čiju korist bi se proveo upis i to tako da ne postoji opasnost da ih se zamijeni s drugima, mjesto gdje je isprava sastavljena i datum kada je sastavljena 3) da nema očitih nedostataka koji bi dovodili u sumnju njezinu vjerodostojnost. Pored ovih općih bilo bi korisno da tabularna isprava zadovoljava i posebne pretpostavke za uknjižbu: 1) ovjerena je istinitost potpisa osobe čije se pravo prenosi (odnosno njezina punomoćnika), 2) točna oznaka zemljišta i 3) bezuvjetna clausula intabulandi.

Ako pravni posao kojemu je cilj prijenos prava vlasništva nekretnine nije napravljen u pisanom obliku, on je ništav, ali ako je napravljen u pisanom obliku, no nema osobine tabularne isprave nije zbog toga nevaljan, nego sud neće moći dopustiti upis u zemljišnu knjigu. Ako isprava ima osobine potrebne za tabularnu ispravu, no ne zadovoljava i sve posebne pretpostavke za uknjižbu, temeljem takve tabularne isprave sud će dopustiti samo predbilježbu. Tko se valjanim, pisanim pravnim poslom obvezao prenijeti svoje pravo vlasništva nekretnine na stjecatelja, nije ispunio tu svoju obvezu dok vjerovniku ne preda tabularnu ispravu.

Ako je potrebno dokazivati pravni slijed neprekinutog niza izvanknjižno stečenih prava vlasništva, dužnik mora vjerovniku predati sve isprave koje dokazuju taj slijed. Stjecatelj može steći pravo vlasništva samo upisom protiv knjižnog prednika. Stoga otuđivatelj mora biti upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine koja je predmet pravnog posla ili ako je izvanknjižni vlasnik mora biti u poziciji omogućiti upis stjecateljevog vlasništva protiv one osobe koja je nevaljano upisana u zemljišnu knjigu. Onaj tko jest vlasnik nekretnine, ali je njezin izvanknjižni vlasnik nema svojstvo knjižnog prednika. Zakonom predviđeni upisi prava vlasništva u zemljišnoj knjizi su: uknjižba i predbilježba. Ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu, mogu se u sudu položiti ovjerovljene isprave sposobne da se na temelju njih dozvoli upis u zemljišnu knjgu. Isprava koja se polaže u sud radi stjecanja prava vlasništva na nekretnini koja nije upisana u zemljišnu knjigu treba zadovoljavati barem opće pretpostavke za upis, a ako osim toga zadovoljava i sve posebne pretpostavke za uknjižbu, polaganje takve tabularne isprave u sud imati će učinak uknjižbe. Zadovoljava li položena isprava posebne pretpostavke za upis, ali ne i sve posebne pretpostavke za uknjižbu, njezino će polaganje imati učinak predbilježbe. Posebna pravila o stjecanju prava vlasništva polaganjem isprave u sud postavio je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u pogledu nekadašnjih društvenih stanova koji su na temelju toga zakona privatizirani putem njihove prodaje stanarima.

Ako vlasnik ne da stjecatelju tabularnu ispravu pogodnu za upis knjižnog prava, stjecatelj ga može na to siliti putem suda i tada će ovršna isprava zamijeniti njegovu privatnu ispravu. Na temelju te ovršne isprave vjerovnik-stjecatelj će predložiti upis zemljišnoknjižnom sudu. Nakon donošenja rješenja o ovrsi, ta činjenica će se u zemljišnoj knjizi zabilježiti. OZ je odredio: da «nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspolažbi ovršenika, bez obzira kada je raspoložba poduzeta».

2. Nastup pravnog učinka

Pravni učinak upisa nastupa provedbom upisa (uknjižbe, predbilježbe) stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi, ako je upis valjan. Pravni učinak valjanog upisa je taj da je to valjani način stjecanja prava vlasništva nekretnine i time je vlasništvo prednika prešlo na stjecatelja.

94

Stjecanje vlasništva nekretnine temeljem pravnog posla je izvedeno stjecanje kojim pravo vlasništva koje je bilo kod otuđivatelja, prelazi (cijelo ili dio, eventualno dodatno ograničeno) na stjecatelja. Stjecatelj je glede prava vlasništva nekretnine koju je tako stekao pravni sljednik otuđivatelja. Zbog toga prelaženje prava vlasništva nekretnine na stjecatelja ne utječe na prava trećih koja postoje na nekretnini u trenutku stjecanja osim «ako je drukčije uređeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige...». Isto tako i sva prava koja su postojala u korist nekretnine ostaju i dalje. Ako se u zemljišnu knjigu upisalo nečije pravo vlasništva, ali taj upis nije valjan – njime se nije steklo pravo vlasništva, makar su bile i ispunjene sve ostale pravne pretpostavke stjecanja, ali tada djeluje predmnjeva istitnosti i potpunosti zemljišnij knjiga pa se predmnijeva da je vlasnik nekretnine onaj tko je kao njezin vlasnik upisan (uknjižen, predbilježen) u zemljišnoj knjizi. Ta predmnjeva djeluje u korist onoga čiji upis vlasništva je neistinit, budući da je njegovo vlasništvo upisano nevaljanim upisom. Ona djeluje i u korist onoga čiji upis je bio istinit, ali je naknadno postao neistinit jer je netko drugi naknadno stekao tu nekretninu izvanknjižno (dosjelošću, odlukom vlasti).

Trenutak prijelaza vlasništvaPrijenos prava vlasništva zbiva se provedbom uknjižbe (predbilježbe) stjecateljevog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Pošto upis bude proveden, on djeluje ex tunc, tako da je stjecatelj stekao pravo vlasništva još u trenutku kada je sudu bio podnio prijedlog za tu uknjižbu tj. predbilježbu. Ako je vlasnik prigodom prijenosa svog prava vlasništva nekretnine, ograničio to pravo odgodnim uvjetom ili početnim rokom to će pravo sasvim prijeći na stjecatelja samo ako se taj uvjet ispuni, odnosno kad rok istekne, s djelovanjem ex tunc. Do tada će u pravu vlasništva sudjelovati i otuđivatelj i stjecatelj kao prethodni i potonji vlasnik.Stjecanje u slučaju višestrukog ugovaranjaAko vlasnik nekretnine prema više osoba neovisno od jedne do druge, preuzme obvezu da im prenese vlasništvo iste nekretnine, pravo vlasništva će steći osoba glede koje se prvo ispune sve opće i posebne pretpostavke stjecanja tog prava, odnosno ona koja je temeljem vlasnikovog pravnog posla prva zatražila upis (uknjižbu, predbilježbu), čemu je udovoljeno. Ostale osobe mogu samo stavljati obveznopravne zahtjeve otuđivatelju. Ovakvo će stjecanje u nekim slučajevima moći biti podvrgnuto naknadnoj korekciji primjenom specifičnog prava pobijati upis vlasništva nepoštenog stjecatelja kvazibrisovnom tužbom. Događa se, da vlasnik s jednom osobom valjano ugovori prijenos vlasništva te nekretnine i preda joj tu nekretninu u samostalan posjed, a potom s nekim drugim također sklopi posao usmjeren na prijenos prava vlasništva iste te nekretnine i potom se taj drugi upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnik. Osoba koja je stekla nekretninu u samostalan posjed nije postala i njezinim vlasnikom, ali je stekla nekretninu tako da je ona publicijanski (uzukapioni, kvalificirani) posjednik nekretnine. Ona je takav posjednik ako je samostalan posjed te nekretnine stekla zakonito (temeljem pravnog posla s tadašnjim vlasnikom), na istinit način (posjed joj je tadašnji vlasnik predao), a za svakoga se predmnijeva poštenje prigodom stjecanja posjeda pa tako i za nju. Kroz publicijanski posjed, ona se može osloniti na predmnjevu svojeg vlasništva s ofenzivnim djelovanjem. Ako joj netko treći oduzme posjed nekretnine ili je smeta, ona se može poslužiti publicijanskom tužbom, odnosno publicijanskom negatorijom. Tada se publicijanski posjednik može iako se druga osoba upisala u zemljišnu knjigu poslužiti kvazibrisovnom tužbom zahtijevajući brisanje njegovog prava vlasništva i uknjižbu prava vlasništva te nekretnine u svoju korist u roku od tri godine (prekluzivan rok) od kada je izvršen upis čije se brisanje zahtijeva, ali samo ako upisani vlasnik u trenutku kada je sklapao posao s otuđivateljem znao da je on već ranijim valjanim pravnim poslom usmjerenim na prijenos vlasništva te nekretnine raspolagao njome u korist druge osobe te joj predao nekretninu u samostalan posjed.

3. Zaštita povjerenja u pravnom prometu pri stjecanju nekretnine

Zakonska je predmnijeva da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Na tim predmnijevama se temelji povjerenje u zemljišne knjige.

95

Zaštita povjerenja u istinitost zemljišne knjigeAko je neistinitim upisom povrijeđeno knjižno pravo vlasništva, poslužit će se pravi vlasnik nekretnine brisovnom tužbom protiv neistinito upisanoga, da bi putem suda ishodio brisanje neistinitog upisa i ponovan upis vlastitog prava vlasništva. Budući da se na temelju zakona «smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje», to omogućuje neistinito upisanome da prema trećima istupa kao da je on vlasnik nekretnine. Zaštitu povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga pravni poredak jedino pruža trećim stjecateljima, tj. onima koji su vlasništvo nekretnine stjecali od neistinitog vlasnika, ali i njima je pruža jedino ako su postupale u dobroj vjeri. Tako im pravni poredak otvara alternativni put stjecanja prava vlasništva putem instituta stjecanja vlasništva nekretnine na temelju povjerenja u istinitost zemljišne knjige.

Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnine temeljem povjerenja u istinitost zemljišne knjige su: a) da je objekt stjecanja nekretnina, b) da je stjecatelj s osobom koja je neistinito upisana kao vlasnik nekretnine (neposrednim neistinitim stjecateljem ili njegovim pravnim sljednikom) sklopio pravni posao (bilo naplatan, bilo besplatan) usmjeren na stjecanje prava vlasništva nekretnine (cijele ili dijela), c) da je stjecatelj u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige prigodom sklapanja pravnog posla i prigodom stavljanja zahtjeva za upisom svojeg prava, d) da je u zemljišnu knjigu upisano stjecateljevo pravo vlasništva nekretnine i e) da upis stjecateljevog prava vlasništva nije izbrisan zbog nevaljanosti (zbiljski vlasnik se nije poslužio brisovnom tužbom). Radi zaštite trećih osoba koje su u dobroj vjeri postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, pravni poredak vremenski ograničava pravo na brisovnu tužbu protiv njih i to prekluzivnim završnim rokom s čijim istekom prestaje pravo na brisovnu tužbu protiv takvih trećih stjecatelja. Nepošteni stjecatelji ne uživaju tu zaštitu i protiv njih brisovna tužba nije ograničena nikakvim rokom . Stjecanje prava vlasništva na temelju povjerenja u istinitost zemljišne knjige je stjecanje temeljem zakona, ali po izričitoj zakonskoj odredbi stjecatelj stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, odnosno s istim pravnim posljedicama kao da je stječe temeljem pravnog posla, što znači da ovo stjecanje ne utječe na prava trećih osoba koja postoje na stvari.

Djelovanje povjerenja u potpunost zemljišne knjigeZaštita koju zakon daje onima koji stječu nekretninu pouzdajući se u potpunost stanja u zemljišnoj knjizi, sastoji se u tome da će stjecatelj ispune li se zakonom određene pretpostavke za to steći vlasništvo nekretnine, slobodne od svih onih tuđih prava, tereta i ograničenja koja nisu upisana u zemljišnoj knjizi iako bi to mogla biti, a stjecatelj za njih nije znao niti je morao znati. Pretpostavke za to su: 1) stjecatelj je stekao pravo vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu, 2) stekao ga je time što je ono na njega prešlo temeljem pravnog posla, odnosno temeljem povjerenja u zemljišnu knjigu, 3) tuđa prava, tereti, ograničenja, iako su mogla biti upisana, nisu bila upisana, niti je iz zemljišne knjige vidljivo da je sudu podnesen prijedlog za njihov upis, 4) stjecatelj se prilikom stjecanja u dobroj vjeri oslanjao na potpunost zemljišne knjige, odnosno nije znao, niti je s obzirom na okolnosti morao znati za izvanknjižno postojanje na nekretnini tuđih prava, tereta ili ograničenja. Ako su te pretpostavke ispunjene, stjecatelj je upisom svojeg prava vlasništva kojim je stekao nekretninu, nju stekao opterećenu samo onim tuđim pravima, teretima i ograničenjima koja su u trenutku njegova stjecanja 1/ bila upisana u zemljišnoj knjizi, 2/ onima neupisanima za koja je znao ili morao znati, 3/ ali i onima koja postoje temeljem zakona, a ne upisuju se u zemljišnu knjigu, dok sva ostala prestaju. Djelovanje povjerenja u potpunost zemljišne knjige nastupa u trenutku stjecanja vlasništva nekretnine.

96

4. Stjecanje od tobožnjeg nasljednika

Oni koji se pouzdaju u istinitost pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (osobu nasljednika), stječu pravo vlasništva nekretnine pod istim pretpostavkama kao što bi stekli i vlasništvo pokretnine s jednom razlikom. Nije pretpostavka tog stjecanja da je na temelju pravnog posla s tobožnjim nasljednikom izvršena predaja u samostalan posjed, nego da je izvršen upis stjecateljevog vlasništva u zemljišnu knjigu protiv tobožnjeg nasljednika (odnosno njegovih sljednika) kao knjižnog prednika. Do stjecanja nekretnine od tobožnjeg nasljednika može doći jedino u slučajevima u kojima nije nastupilo stjecanje po pravilima o zaštiti povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

III. STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU ODLUKE SUDA ILI DRUGE VLASTI

Pravo vlasništva se može steći temeljem odluke suda ili odluke druge javne vlasti (upravne i sl.), ali jedino u slučajevima predviđenim zakonom i tada samo na način i pod pretpostavkama koje zakon za to određuje. Pravila o stjecanju vlasništva odlukom suda ili druge vlasti sadržana u Zakonu o vlasništvu opća su pravila koja će se primjenjivati tek supsidijarno pravilima iz posebnih zakona koji uređuju pojedine mogućnosti stjecanja na temelju odluke. Stjecanje vlasništva odlukom suda ili druge vlasti moguće je samo ako sadržaj te odluke (njezine izreke) bude takav da određenom subjektu daje pravo vlasništva određene stvari. Pravni temelj stjecanja prava vlasništva može biti samo kondemnatorna odluka koja je usmjerena na promjenu dotadašnjeg prava vlasništva određene stvari. Osim toga odluka suda mora biti i pravomoćna , a odluka upravne vlasti i konačna . Za stjecanje prava vlasništva temeljem odluke nije potrebna predaja pokretnine, niti upis stjecateljevog vlasništva u zemljišne knjige, osim ako je to zakonom propisano. Pravo vlasništva stječe se trenutkom pravomoćnosti odluke suda, odnosno konačnosti odluke druge vlasti. Stjecatelj je ovlašten ishoditi upis u zemljišnu knjigu svojeg sudskom odlukom utvrđenog vlasništva nekretnine. Bilo bi pametno da to stjecatelj učini jer prema izričitoj zakonskoj odredbi vlasništvo nekretnine stečeno odlukom suda ili drugog tijela ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugog tijela nije bilo upisano. Načelo je da se pravo vlasništva ovim putem stječe izvedeno. No, posebnim zakonom može biti tako uređeno stjecanje na temelju određene vrste odluka da se vlasništvo stječe izvorno. Bez obzira na sve, to u načelu neće utjecati na prava trećih osoba koja su do tada teretila stvar. Prava trećih koja su teretila tu stvar terete je i nadalje, osim onih za koje je to određeno onom odlukom koja je temelj stjecanja prava vlasništva, posebnim zakonom ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Razni zakoni uređuju za određene situacije mogućnost stjecanja prava vlasništva odlukom suda ili odlukom tijela upravne vlasti.

A. Stjecanje na temelju odluke o konfiskaciji

Javna vlast je pod određenim pretpostavkama ovlaštena odrediti konfiskaciju, odnosno prisilno i bez naknade oduzimanje u korist Republike Hrvatske prava vlasništva što ga neki pravni subjekt ima u pogledu neke stvari ili više njih. Temeljem odluke vlasti o konfiskaciji osobi protiv koje je konfiskacija određena prestaje pravo vlasništva određene stvari, a RH stječe pravo vlasništva te stvari temeljem odluke suda ili upravne vlasti o konfiskaciji. U kaznenom postupku konfiskacija se može odrediti kao sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. Kaznenog zakona, odnosno kao zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iz čl. 82. KZ. Na temelju pravomoćne odluke o oduzimanju neke stvari kao sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta (sadržanoj u sudskoj presudi kojom se okrivljenik proglašava krivim ili posebnom rješenju suda, odnosno u rješenju drugog tijela pred kojim se vodio postupak), kao i na temelju pravomoćne odluke o oduzimanju neke stvari kojom je određeno oduzimanje te stvari kao zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (sadržane u sudskoj presudi, odnosno u kaznenom nalogu) pravo vlasništva te stvari stječe RH. Za to stjecanje nije potreban nikakav drugi čin u funkciji

97

posebnog načina stjecanja vlasništva jer učinak nastupa pravomoćnošću presude, odnosno konačnošću odluke. Zakon o kaznenom postupku određuje pretpostavke pod kojima će se odlučiti da postaju vlasništvo države tzv. sumnjive stvari (tuđe stvari nađene kod okrivljenika, za koje se ne zna čije su). U prekršajnom postupku, odnosno u vezi s tim postupkom, može se odrediti konfiskacija kao zaštitna mjera oduzimanja predmeta, odnosno kao mjera oduzimanja imovinske koristi ostvarene prekršajem (sve ostalo je isto kao i u slučaju kaznenog postupka). Konfiskacija može biti određena odlukama (rješenjima) koje donosi upravna vlast u nekim posebnim upravnim postupcima pa su onda te odluke (rješenja) pravni temelj na kojem država stječe vlasništvo konfiskacijom.

B. Stjecanje na temelju odluke o izvlaštenju

Na temelju odluke vlasti kojom je određeno potpuno izvlaštenje, desit će se prestanak dotadašnjeg prava vlasništva predmeta izvlaštenja, i nastanak novog – korisnik izvlaštenja stječe pravo vlasništva na onoj stvari koja je predmet izvlaštenja. Uz to će izvlaštenik steći i pravo na naknadu. Predmet izvlaštenja kod nas može biti: 1) nekretnina (radi izgradnje objekta ili izvođenja radova na njoj), 2) nekretnina u zaštićenom području, 3) nekretnina ili pokretnina koja je kulturno dobro. Zakonom bi moglo biti određeno da se izvlaštenje može provesti i u pogledu nekih drugih stvari jer Zakon o izvlaštenju samo općenito uređuje izvlaštenje nekretnina i postupak izvlaštenja, a ostali zakoni koji uređuju izvlaštenje, sadrže posebna pravila za njima određene slučajeve izvlaštenja.

Stjecanje prava vlasništva izvlaštenjem nekretninePravni temelj na kojem korisnik izvlaštenja (fizička ili pravna osoba) stječe pravo vlasništva nekretnine koja je predmetom izvlaštenja je odluka nadležne upravne vlasti donesena u postupku izvlaštenja - rješenje o izvlaštenju kojim je prihvaćen prijedlog za potpuno izvlaštenje određene nekretnine. Kada to rješenje postane konačno, korisnik izvlaštenja postao je vlasnikom nekretnine koja je predmetom izvlaštenja. Za stjecanje vlasništva na tom temelju nije potreban upis stjecateljevog vlasništva u zemljišnu knjigu. Vlasništvo se stječe danom pravomoćnosti rješenja i ono se stječe izvorno jer potpunim izvlaštenjem prestaju pored prava vlasništva prijašnjeg vlasnika i druga prava na toj nekretnini. Korisnik izvlaštenja «stječe pravo na posjed izvlaštene nekretnine danom pravomoćnosti rješenje o izvlaštenju», pod pretpostavkom da je već do tada dao/isplatio naknadu izvlašteniku; a nije li do tada to učinio – tek danom kada izvrši tu svoju obvezu prema izvlašteniku. Ako izvlaštenik ni nakon ispunjenja obveze isplate naknade ne preda posjed korisniku izvlaštenja, u upravnom postupku će se provesti prisilno oduzimanje posjeda i davanje nekretnine u posjed korisniku izvlaštenja (tzv. deposedacija). Izvlaštenik ima pravo na naknadu koju bi u prvom redu trebao dobiti u nekoj drugoj nekretnini koja bi približno odgovarala dotadašnjoj ili podredno u novcu. Naknada se određuje rješenjem o izvlaštenju, kao obveza korisnika izvlaštenja da na ime naknade dade određenu stvar ili isplati novac. Da se sa isplatom naknade izvlašteniku ne bi odugovlačilo, predviđen je da korisnik izvlaštenja u pravilu ne stječe pravo na posjed izvlaštene nekretnine iako ju je već stekao u vlasništvo sve dok ne izvrši svoju obvezu davanja/plaćanja naknade izvlašteniku.

Stjecanje prava vlasništva izvlaštenjem kulturnog dobraDa bi se odlukom vlasti moglo odrediti izvlaštenje nekog kulturnog dobra, potrebno je da za to postoji interes RH a) jer prijeti opasnost od oštećenja ili uništenja kulturnog dobra, a vlasnik kulturnog dobra nema mogućnosti ili interesa osigurati provedbu određenih mjera zaštite i očuvanja, ili b) ne može se na drugi način osigurati obavljanje arheoloških istraživanja i iskopavanja ili provedbu mjera tehničke zaštite na kulturnom dobru, ili c) nije moguće na drugi način osigurati dostupnost kulturnog dobra za javnost, ili d) postoji neki drugi interes RH, koji je vlada RH utvrdila svojom odlukom.U pogledu stjecanja kulturnog dobra koje je predmet izvlaštenja, vrijedi sve isto kao i u slučaju stjecanja nekretnine koja je predmet izvlaštenja i stjecanje naknade za nju.

98

Stjecanje prava vlasništva izvlaštenjem stvari koja je proglašena za prirodnu vrijednostIzvlaštenje se može provesti na stvarima koje su zaštićene prirodne vrijednosti (zaštićena područja, zaštićene svojte i zaštićeni minerali, sigovine i fosili) ako je to nužno radi njihove zaštite. Potrebno je postojanje interesa države, ali ga nije potrebno posebno utvrđivati za nekretnine u zaštićenom području, budući da se po zakonu (Zakon o zaštiti prirode) smatra da taj interes postoji. Izvlaštenje se provodi u upravnom postupku prema općim odredbama Zakona o izvlaštenju. Korisnik izvlaštenja je RH, županija ili Grad Zagreb.

Stjecanje na temelju odluke o komasacijiKomasacija je oduzimanje zemljišta na nekom području, koja se provodi aktom javne, upravne vlasti u općem interesu da se vlasništvo zemljišnih čestica na nekom području preraspodjeli tako da se zemljište na tom području može što bolje iskorištavati za poljoprivrednu proizvodnju. Rascjepkane zemljišne čestice svih vlasnika s cijelog područja oduzimaju se u posebnom upravnom postupku njihovim vlasnicima te se unose u tzv. komasacijsku gromadu da bi ih se potom među njih preraspodjelilo. Iz te gromade se odlukom tijela upravne vlasti dodjeljuju ranijim vlasnicima odgovarajući kompleksi zemljišta i to novooblikovane zemljišne čestice, što pogodnije za poljoprivrednu proizvodnju (veće, pravilnije i dr.). Temeljem rješenja o komasaciji, sudionici komasacijskog postupka stječu pravo vlasništva i druga prava na nekretninama koje su im iz gromade dodijeljene kao naknada za ono što su unijeli u tu gromadu. Upis u zemljišne knjige nije pretpostavka stjecanja jer će uslijediti tek naknadno, a stjecanje temeljem tog rješenja je izvorno.

C. Stjecanje temeljem odluke o naknadi za oduzetu imovinu

Radi ublažavanja učinaka nacionalizacije u razdoblju 1945.-1991., uveden je institut denacionalizacije. Ovaj pravni institut je uspostavljen i uređen Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Pravni institut denacionalizacije je tako uređen da se na temelju odluke za to nadležne upravne vlasti daje prijašnjim vlasnicima, odnosno njihovim pravnim sljednicima naknada za oduzeti imetak. Naknada im se u pravilu daje u novcu, odnosno vrijednosnim papirima, ali za neke vrste oduzetih stvari naknada se daje i u naravi, odnosno u stvarima koje su nekada bile njihove. Stjecanje prava na naknadu u novcu, odnosno vrijednosnim papirima je obveznopravne naravi i njime prijašnji vlasnik stječe tražbinu protiv obveznika naknade. Stvarnopravnog je karaktera stjecanje naknade u naravi jer je to stjecanje vlasništva onih stvari koje se na ime naknade za oduzeto daju prijašnjem vlasniku i to je u biti stjecanje prava vlasništva temeljem odluke upravne vlasti. Pravni temelj stjecanja je konačna odluka nadležne upravne vlasti donesena u postupku za naknadu oduzete imovine, odnosno rješenje o naknadi za oduzetu imovinu (tzv. rješenje o denacionalizaciji) kojim je udovoljeno zahtjevu za naknadu. Kada to rješenje postane konačno, njime ovlaštenik prava na naknadu (prijašnji vlasnik) postaje vlasnikom stvari za koje je tim rješenjem određeno da mu se daje u vlasništvo. Za stjecanje na ovom temelju nije potreban upis u zemljišne knjige, ali je dopušten i koristan, štoviše trebao bi biti izvršen po službenoj dužnosti. Temeljem konačnog rješenja, vlasnik stječe stvar u stanju u kojem se nalazi u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja, a ne uspostavlja se ono pravo vlasništva koje je svojedobno bilo oduzeto. Prijašnji vlasnik nema pravo na vraćanje plodova, troškova kao ni pravo na naknadu štete, no ako je stvar u međuvremenu poboljšana, prijašnji vlasnik je dužan dati naknadu za te poboljšice, odnosno umjesto toga priznati suvlasništvo, a do tada onaj tko stvar posjeduje nije dužan predati stvar vlasniku u neposredan posjed. Na onome što po tom Zakonu dolazi u obzir da bude predmetom denacionalizacije, ali glede toga zahtjev nije podnesen ili je pravomoćno odbijen ili odbačen, pravo vlasništva stječe RH, ako zakonom nije što drugo propisano.

D. Stjecanje na temelju odluke o razvrgnuću suvlasništva

Kada se razvrgnuće suvlasništva provodi odlukom suda, odluka kojom je sud odlučio o razvrgnuću je pravni temelj stjecanja prava vlasništva pa će pravomoćnošću te odluke svaki

99

suvlasnik steći u vlasništvo ono što je tom odlukom određeno i to time što će mu se nekretnine (izgleda da je greška, vjerojatno treba pisati pokretnine) predati u samostalan posjed, a glede nekretnina će se njegovo pravo vlasništva upisati u zemljišnu knjigu. Svaki od njih stječe pravo vlasništva izvođenjem tog prava iz dotadašnjeg suvlasništva, a ostaju i dalje sva stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na stvari glede koje je suvlasništvo razvrgnuto, osim onih za koje je to određeno rješenjem o razvrgnuću suvlasništva ili posebnim zakonom ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Odluka suda o razvrgnuću suvlasništva je tzv. iudicium duplex jer izvršenje pravomoćne odluke može zahtijevati svaki od suvlasnika koji je sudjelovao u sudskom razvrgnuću, bez obzira na to na čiji je zahtjev sud odlučivao. Nakon razvrgnuća, svi suvlasnici koji su u njemu sudjelovali odgovaraju solidarno jedni drugima za materijalne i pravne nedostatke onoga što je svaki pojedini od njih stekao, odnosno trebao steći temeljem odluke o razvrgnuću.

IV. STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU NASLJEĐIVANJA

Da bi se vlasništvo steklo na temelju nasljeđivanja (sveopćeg sljedništva), treba, pored općih pretpostavaka stjecanja prava vlasništva, još i posebna – da je taj pravni temelj stjecanja nasljeđivanje dotadašnjeg vlasnika, dakle da su ispunjene sve one zakonske pretpostavke pod kojima određena osoba postaje sveopćim pravnim sljednikom dotadašnjeg vlasnika stvari. Za stjecanje prava vlasništva na temelju nasljeđivanja nije potrebna predaja pokretnine, niti upis u zemljišne knjige – pravo vlasništva se stječe na temelju samog zakona – ipso iure, u trenutku kada se zbilo nasljeđivanje.

Pretpostavke stjecanja prava vlasništva nasljeđivanjem su, opred općih pretpostavki stjecanja, još i 1/ da je dotadašnji vlasnik stvari umro, 2/ da je stvar nakon njegove smrti u sastavu njegove ostavine te 3/ da je stjecatelj smrću dotadašnjeg vlasnika stekao nasljedno pravo pa je njegov nasljednik. Nasljednik je ovlašten svoje pravo vlasništva nasljeđivanjem stečenih nekretnina upisati u zemljišnu knjigu, ali će to moći tek nakon što bude utvrđeno da je on ostaviteljev nasljednik. Stjecanje prava vlasništva nasljeđivanjem je izvedeno stjecanje.

Umre li neka osoba, a nitko ne bude njezinim nasljednikom, ona ima sveopćeg sljednika. Na temelju zakona postaje zbog njezine smrti njezinim sveopćim sljednikom općina tj. grad određen zakonom, ili više općina odnosno gradova. Oni imaju pritom «jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici», osim što se oni, za razliku od nasljednika, ne mogu toga odreći. U tom svojstvu stječu i sva prava vlasništva koja su se nakon ostaviteljeve smrti zatekla u sastavu ostavine koja je ostala ošasna. Stjecanje je izvedeno.

V. STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU ZAKONA

Zakon kao pravni temelj stjecanja u pravilu igra ulogu dopunskog pravnog temelja stjecanja vlasništva. Pravo vlasništva će se stjecati na temelju zakona u slučajevima kada stjecanje ne nastupa na nekom drugom pravnom temelju. Da bi se pravo vlasništva steklo temeljem zakona, potrebno je uz opće pretpostavke i: 1) da je taj pravni temelj stjecanja zakon, odnosno zakonom određene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u slučajevima kada ga se ne stječe ni na temelju pravnog posla, ni odluke suda ili tijela druge javne vlasti, niti nasljeđivanjem i 2) da su te pretpostavke ispunjene. Pravo vlasništva se na temelju zakona stječe izvorno, ako nije što posebno zakonom određeno. Prestaje dotadašnje pravo vlasništva kao i druga možebitna stvarna prava (ne prestaju samo ona za koja je stjecatelj u trenutklu stjecanja znao ili morao znati), a stjecatelj ne duguje naknadu nikome. Pravni odnosi između prijašnjeg vlasnika i osoba čija su stvarna prava prestala zbog stjecanja prava vlasništva temeljem zakona, prosuđuju se ako nije što posebnim zakonom određeno po obveznopravnim pravilima.

100

Pravila o stjecanju vlasništva temeljem zakona mogu se po njihovoj srodnosti razvrstati u skupine što čini i naš Zakon o vlasništvu razlikujući 4 temeljne skupine: 1) stjecanje prisvojenjem i nalazom stvari, 2) stjecanje priraštaja stvari, 3) stjecanje dosjelošću, 4) stjecanje pretvorbom prava na stvarima u društvenom vlasništvu u pravo vlasništva, a ZN dodaje i 5) stjecanje vlasništva izdvajanjem iz ostavine.

A. Stjecanje u vlasništvo prisvojenjem i nalazom stvari

1. Prisvojenje (okupacija)

a/ Uopće

Prisvojenje (okupacija, occupatio) je stjecanje prava vlasništva na temelju zakona, uzimanjem u samostalan posjed određene stvari s namjerom da ju se prisvoji. Da bi se vlasništvo steklo prisvojenjem, uz opće potrebno je ispunjenje i posebnih pretpostavaka stjecanja prava vlasništva upravo prisvojenjem: a) stjecatelj je u pogledu te stvari izvršio čin prisvojenja, b) stvar je sposobna da bude stečena u vlasništvo prisvojenjem i c) stjecatelj je sposoban da prisvojenjem stekne tu stvar u vlasništvo.

Čin prisvojenja je čin uzeća stvari u neposredan posjed (čin aprehenzije) i to ne u bilo kakav posjed, nego u samostalan posjed i to s namjerom da se time stekne vlasništvo te stvari. Da bi se moglo prisvojenjem steći neku stvar u vlasništvo potrebno je uz ispunjenje naravnog i pravnog kriterija još i sposobnost da se pravo stekne upravo prisvojenjem. Tu sposobnost imaju: a) ničije stvari i b) stvari koje su u javnom vlasništvu, ali su namijenjene tome da se iz njih izdvaja i izdvojeno prisvaja.

Osoba treba biti sposobna za stjecanje prisvajanjem. Valja razlikovati opću i posebnu sposobnost za stjecanje vlasništva prisvojenjem. Opća sposobnost za stjecanje prisvojenjem podudara se u suvremenim pravnim porecima s općom sposobnošću stjecanja prava vlasništva. Za stjecanje prisvojenjem onih stvari koje su samo ograničeno sposobne da ih se stekne prisvojenjem, potrebno je još i da stjecatelj ima posebnu sposobnost stjecanja tih stvari prisvojenjem. Za stjecanje prisvojenjem vlasništva onih stvari koje se i inače mogu pribavljati ili rabiti jedino uz posebnu dozvolu (npr. neke vrste oružja) potrebno je da stjecatelj u opću sposobnost ima i posebnu sposobnost za stjecanje prisvojenjem. Posebnu sposobnost za stjecanje takvih stvari prisvojenjem imaju osobe koje imaju odgovarajuću dozvolu za pribavljanje odnosno uporabu tih stvari (npr. kolekcionar oružja može steći prisvojenjem u vlasništvo napušteno oružje, ali ne i studenti Pravnog fakulteta u Zagrebu, osim ako imaju dozvolu za držanje oružja). Za stjecanje vlasništva prisvojenjem onih stvari koje su u vlasništvu države ili jedinica lokalne samouprave, a namijenjene su tome da ih se prisvaja, nije dovoljna ona sposobnost za stjecanje prisvojenjem koja je dostatna za stjecanje ničijih stvari. Ona je potrebna, ali stjecatelj mora imati i posebno pravo na prisvojenje koje može dati neposredno zakon ili dopuštenje izdano temeljem zakona. Pravo na prisvojenje je preobražajno pravo nastanka, koje ovlašćuje svojeg nositelja na to da određene stvari stekne prisvojenjem. Pravo na prisvojenje nije stvarno pravo jer samo ovlašćuje na stjecanje prava vlasništva činom prisvojenja. Pravo na prisvojenje stvari u javnom vlasništvu ograničeno je granicama ovlasti koje daje to pravo.

a) Ničije stvari (res nullius)

Ničije stvari su one stvari koje nisu u vlasništvu ni jedne osobe, iako su sposobne za to. Stvari koje su već u nečijem vlasništvu ne mogu se (naravno) steći prisvojenjem. U sumnji smatra se da stvar nije ničija (odnosno da je nečija). Iznimno od toga, «uzima se da je pripitomljena životinja

101

ničija ako sama od sebe izostane 42 dana, a i da je ničiji roj pčela koji vlasnik nije vijao 2 dana». Kategorija ničijih stvari obuhvaća: a) izvorno ničije stvari, b) stvari nastale izdvajanjem iz općeg dobra i c) napuštene stvari.

Izvorno ničije stvari su one koje nikada nisu bile ni u čijem vlasništvu. Iako ih je sve manje, razvojem tehnologije šire se i mogućnosti da se takve stvare uzmu u posjed. Iz općeg dobra (npr. zrak u zemljinoj atmosferi) mogu izdvajanjem (odvajanjem) nastati zasebne stvari, sposobne da budu predmetom prava vlasništva. Voda iz rijeke stavljena u bocu zasebna je stvar, a izdvajanjem iz rijeke i flaširanjem nastala je ničija stvar sposobna da ju se u vlasništvo stekne prisvojenjem. O općim dobrima brigu vodi i njima upravlja država ako posebnim zakonom nije što drugo određeno. U toj ulozi država zakonom ili drugim propisom uređuje način na koji se ta opća dobra rabe, pa u okviru toga i određuje pretpostavke pod kojima dopušta izdvajanje i prisvajanje dijelova materije općeg dobra. To nisu pretpostavke stjecanja prava vlasništva, nego pretpostavke dopuštenosti zahvata u opće dobro. U slučaju kršenja tih propisa moguće su sankcije i konfiskacija (ali je ipak bilo stečeno pravo vlasništvo te stvari). Posebna vrsta ničijih stvari su napuštene stvari (res derelictae) koje nisu izvorno ničije već su postale ničije time što ih je dotadašnji vlasnik napustio, odrekavši se time svojeg prava vlasništva. Nisu ničije stvari one koje je vlasnik napustio ili bacio u nuždi (u bijegu, vatri ili poplavi) ili je posjed izgubio u događaju kakav je npr. pad aviona, a u dvojbi se uvijek smatra da stvar nije ničija. Stoga i kada je vidljivo da je vlasnik stvar napustio, potrebno je još odgovoriti i na pitanje je li to učinio s voljom da se odrekne vlasništva te stvari ili nije. O ovome odgovoru ovisi i prosudba je li stvar napuštanjem postala ničija ili nije. Samo ako se iz okolnosti slučaja može s dovoljno razloga zaključiti da je vlasnik napustio stvar s voljom da se time odrekne vlasništva te stvari - stvar je postala ničija pa kao takva dolazi u obzir da bude prisvojenjem stečena u vlasništvo. U suprotnom stvar je stečena samo u posjed. Pravilo je da u obzir za stjecanje prisvojenjem dolaze ničije stvari i da je njihovo prisvojenje svakome slobodno, no ovdje dolaze u obzir samo ničije pokretnine jer se na nekretnini koju nitko nema u vlasništvu ne može steći vlasništvo prisvojenjem što vrijedi i za suvlasničke dijelove nekretnine. Zakonom je određeno i da ničiji (napušteni) suvlasnički dijelovi pokretnina nisu sposobni za stjecanje prisvojenjem.

b) Stvari u javnom vlasništvu namijenjene da se iz njih prisvaja

Neke stvari (npr. rude) po svojim bi osobinama mogle biti opća dobra, da nisu na temelju posebnog zakona u javnom vlasništvu (vlasništvu države ili drugih osoba javnog prava). Stvari u javnom vlasništvu čija namjena je da ih se prisvaja, sposobne su da ih se pošto budu izdvojene u zasebne stvari, stekne u vlasništvo prisvojenjem, ali ta njihova sposobnost je ograničena. Stvari u javnom vlasništvu sposobne su za stjecanje prisvojenjem jedino na temelju i u granicama ovlasti koje za to daje zakon ili dopuštenje izdano temeljem zakona (koncesija, odobrenje i sl.) ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Radi se tu o stvarima koje nisu ničije, nego su tuđe (vlasništvo države ili jedinica lokalne uprave i samouprave), a da bi se nešto tuđega moglo izdvojiti u zasebnu stvar i potom je steći prisvojenjem u vlasništvo, potrebno je da stjecatelj ima pravo na odvajanje i ujedno prisvojenje – pravo na prisvojenje. To pravo može dati zakon ili na zakonu utemeljeni akt nositelja prava vlasništva stvari u javnom vlasništvu.

b/ O prisvojenju vode i ruda

Vode su kao cjelina opće dobro pa kao takva ne mogu biti predmetom stvarnih prava, ali se iz tog općeg dobra može izdvojiti neka količina vode u zasebnu stvar. Ta stvar je ničija i sposobna da bude stečena prisvojenjem pa će je činom prisvojenja koji se redovito zbiva ujedno s odvajanjem steći u vlasništvo stjecatelj koji je za to stjecanje sposoban. Iskorištavanje vode kao općeg dobra uređeno je zakonom (Zakon o vodama) koji dozvoljava uzimanje vode u okviru tzv. opće upotrebe vode, odnosno zahvaćanje iz vodotoka i drugih prirodnih ležišta, vode za piće, sanitarne i druge

102

osobne potrebe domaćinstva, koje se čini običnim načinom koji ne zahtijeva posebne naprave i ne isključuje druge od jednakog korištenja. Izvan okvira ze opće uporabe voda, dozvoljeno je uzimanje vode jedino na temelju i u granicama ovlasti koju daje, bilo neposredno zakon (npr. vlasnik nekretnine može prisvajati oborinske vode koje se skupljaju na njegovoj nekretnini i sl.), bilo vodopravna dozvola koju je određenoj osobi izdala nadležna upravna vlast. U suprotnom se čini prekršaj, ali to ne utječe na stečeno pravo vlasništva (ali je valjda dozvoljena konfiskacija).

Rudno blago (mineralne sirovine) proglašeno je vlasništvom države Zakonom o rudarstvu i namijenjeno je tome da ga se iskorištava (eksploatira), odnosno da se iz njega izdvaja i izdvojeno prisvaja. Ono što bi od toga bilo izdvojeno u zasebnu stvar, neće samim time postati ničije pa će nadalje biti u vlasništvu države. No, činom prisvojenja u vlasništvo to može steći onaj koji je sposoban i koji ima pravo prisvojenja takve stvari. Pravo na prisvojenje ima onaj kome ga je: 1) nadležna upravna vlast dala kao odobrenje za istraživanje ili kao rudarsku koncesiju za iskorištavanje mineralnih sirovina na određenom području ili mu je odobrenje za prisvajanje dao 2) poseban zakon. Onaj tko ima pravo na prisvojenje steći će činom prisvojenja u svoje vlasništvo one minerale i sl. koje za sebe izdvoji u zasebnu stvar i prisvoji je na temelju i u granicama svojeg prava na prisvajanje.

c/ O prisvojenju životinja i riba

Životinje imaju različiti pravni status, ovisno o tome jesu li pitome, divlje ili pripitomljene. Pitome su one koje po svojoj vrsti pripadaju domaćim životinjama, divlje su one čije vrste slobodno žive u prirodi, a pripitomljene su one divlje životinje koje su faktično u takvom odnosu sa čovjekom kao da su domaće. Divlje životinje nisu vlasništvo onoga na čijem zemljištu žive, nego su ničije stvari, što otvara mogućnost da ih se stekne prisvojenjem u vlasništvo. No ovdje treba razlikovati divljač od ostalih divljih životinja, dok za ribe vrijede posebna pravila. One divlje životinje koje nisu divljač, ničije su stvari koje svatko može prisvojenjem steći u svoje vlasništvo. Prisvajanje divljači specifično je uređeno jer nije slobodno, odnosno divljač je ograničeno sposobna da je se stekne prisvojenjem. Divljač može prisvojenjem u vlasništvo steći samo onaj koji ima pravo lova prema Zakonu o lovstvu. Pravo lova daje svojem nositelju posebnu sposobnost da prisvojenjem stekne u vlasništvo divljač u onom lovištu na koje se odnosi to pravo lova, ali jedino u okviru lovnogospodarske osnove. Tko god unutar lovišta izvrši akt prisvajanja divljači, prisvojenu divljač time stječe u vlasništvo onaj tko je ovlaštenik prava lova. Prisvojitelj je stekao samo posjed, ali ne i vlasništvo prisvojene divljači. Ako bi netko izvršio akt prisvajanja divljači izvan ikojeg lovišta, divljač koju je prisvojio, stekao je time u vlasništvo onaj tko je po zakonu dužan tamo zaštićivati divljač (vlasnik zemljišta, odnosno osoba koja koristi to zemljište). Pitome i pripitomljene životinje tretiraju se manje-više jednako kao i nežive stvari. Redovito su u nečijem vlasništvu, što tada isključuje mogućnost stjecanja prisvojenjem. Samo ako bi bile napuštene tako da bi postale ničije stvari, moglo bi ih se steći prisvojenjem. Pripitomljene životinje mogu pobjeći gospodaru i vratiti se u prirodnu slobodu čime bi postale divlje pa bi ih se i glede mogućnosti prisvojenja tako tretiralo. Uzima se da je pripitomljena životinja opet postala divlja ako sama od sebe izostane 40 dana ispod vlasti svojeg dotadašnjeg gospodara, a isto i za roj pčela koji vlasnik nije vratio u svoj posjed u roku od 2 dana.

Morske ribe i drugi organizmi u moru i pomorskom podzemlju dio su pomorskog dobra, dakle općeg dobra. Bude li neka riba ili drugi organizam izdvojen iz općeg dobra, nastat će time zasebna stvar koja će biti sposobna da je se stekne u vlasništvo činom prisvojenja, a čin izdvajanja će redovito biti i čin prisvojenja. Za ulov riba i drugih organizama moraju biti ispunjene pretpostavke određene zakonom. U suprotnom čini se prekršaj, ali to ne utječe na nastupanje stvarnopravnog učinka jer se vlasništvo temeljem zakona steklo prisvojenjem. No otvara se mogućnost sankcije i konfiskacije ulova u korist RH. Slatkovodne ribe i druge vodene životinje imaju pravnu sudbinu morskih riba.

103

d) O stjecanju vlasništva napuštenih stvari, nesposobnih za stjecanje prisvojenjem

Ako se vlasnik odrekao prava vlasništva nad svojom stvari ona postaje ničija koja se može steći u vlasništvo prisvojenjem. No pravni poredak iz pravnopolitičkih razloga isključuje mogućnost stjecanja nekih stvari prisvajanjem. Kod nas je to slučaj: a) napuštenih nekretnina i suvlasničkih dijelova nekretnina, b) napuštenih suvlasničkih dijelova pokretnina, c) napuštenih kulturnih dobara.

Ako se vlasnik odrekao svojeg prava vlasništva nad nekretninom, ona neće postati ničija već će na temelju zakona prijeći u vlasništvo Republike Hrvatske ako nije zakonom što drugo određeno. Pravo vlasništva takve nekretnine prelazi s dotadašnjeg vlasnika na državu što znači da država stječe vlasništvo napuštene nekretnine izvedeno, što je iznimka od načela da se na temelju zakona vlasništvo stječe izvorno. Ova pravila na odgovarajući način vrijede i za idealne dijelove nekretnina. Ako suvlasnik pokretnine napusti svoj idealni dio pokretnine, odričući se suvlasništva te pokretnine, ne nastaje mogućnost stjecanja tog idealnog dijela prisvojenjem jer on nema tjelesnu egzistenciju pa ga se ni ne može uzeti u samostalan posjed. Stoga napušteni suvlasnički dio pokretnine prirasta dijelovima ostalih suvlasnika razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Ako kulturno dobro nema vlasnika ili se on ne može utvrditi ili je nepoznat ili kulturno dobro ostane bez vlasnika, vlasnikom postaje Republika Hrvatska. Za sva kulturna dobra pa i za ona za koja se samo predmnjeva da su kulturna dobra, a nalaze se ili se nađu u zemlji, moru ili vodi, postoji zakonska predmnjeva da su u vlasništvu Republike Hrvatske. Ova predmnjeva je oboriva, vlasnik stvari u pogledu koje postoji ta predmnjeva, oborit će je ako putem suda ishodi utvrđenje svojeg vlasništva.

2. Nalaz

Izgubljene stvari nisu ni u jednom trenutku ničije stvari i njih se ne može prisvojenjem steći u vlasništvo. Stjecanje vlasništva na izgubljenim stvarima uređeno je po pravilima koja nalazniku omogućuje da izvorno stekne vlasništvo stvari koju je našao, ali tek u slučaju kada više nije moguće očuvati dotadašnje vlasništvo izgubljene i nađene stvari. Prednost ima vraćanje stvari vlasniku, odnosno onome tko je stvar izgubio. Nalaznikovo poštenje se nagrađuje i obeštećuje ako je imao nužne troškove, a tek ako vlasnik (posjednik) izgubljene stvari nije iskoristio priliku nije iskoristio priliku da ponovno uspostavi vlast na izgubljenoj stvari, nalaznik će na temelju zakona steći pravo vlasništva na stvari koju je našao. Ako nađena stvar predstavlja blago primijenit će se posebna pravila o nalazu blaga pa i kad je nađena stvar kulturno dobro. Ako je nađena stvar životinja, primijenit će se pravila o zaštiti napuštenih i izgubljenih životinja, a tek supsidijarno opća pravila o stjecanju vlasništva izgubljenih stvari. Kada tijelo koje vodi kazneni postupak nađe kod okrivljenika stvar za koju se ne zna čija je, primjenjuju se posebna pravila o postupanju sa sumnjivim stvarima. Izgubljena stvar je pokretnina u nečijem vlasništvu koju nitko nema u svojem posjedu, a izašla je iz posjeda dotadašnjeg posjednika bez njegove volje (stvar je izgubljena, zametnuta, sakrivena i sl.). Ako posjednik stvar ne može naći kroz neko kraće vrijeme ili na kojoj privremeno ne izvršava čine svoje vlasti, stvar nije izašla iz njegovog posjeda pa nije izgubljena stvar. Nije izgubljena ni ona stvar koju je njezin vlasnik napustio jer je ona iz njegova posjeda izašla njegovom voljom da se odrekne prava vlasništva. Napuštena stvar nije izgubljena, već ničija. Nalaz izgubljene stvari je jednostrani čin uzeća (aprehenzije) neposrednog posjeda tuđe izgubljene stvari, a samo opažanje izgubljene stvari bez uzeća u posjed nije nalaz. Nalaznik je onaj tko je izvršio čin uzimanja tuđe izgubljene stvari u posjed. Ako je netko prvi opazio izgubljenu stvar i za nju se mašio, odnosno napravio radnju usmjerenu na uzeće stvari u posjed, no tu stvar je drugi prije njega dohvatio i izvršio čin uzeća, obojica su tada sunalaznici, no samo u pogledu prava na nalazninu. Nalaznikova prava i dužnosti pripadaju onome koji je izgubljenu stvar uzeo u posjed, a na nalazninu imaju pravo sve osobe koje su zajedno našle izgubljenu stvar i to na jednake dijelove.

104

a) Dužnosti i prava nalaznika

Nalaznik je dužan nađenu stvar bez odgađanja predati onome tko ju je izgubio ili njezinom vlasniku ako može saznati tko je to, a nije mu teško dostupan. U suprotnom, dužan je nađenu stvar bez odgađanja predati najbližem nalaznom uredu osobno ili putem osobe u čijim ju je prostorijama, prijevoznom ili sličnom sredstvu našao. Tada će ta osoba predati stvar u ime i za račun nalaznika. Nalazni ured je dužan primiti u polog nađenu stvar i čuvati je za onoga tko ju je izgubio iz posjeda i poduzeti sve mjere očuvanja stvari što uključuje i objavu oglasa o nalazu stvari. Ako je stvar pokvarljiva ili su za njezino čuvanje/održavanje potrebni troškovi nerazmjerni njezinoj vrijednosti, prodati će je na javnoj dražbi, a novac će se položiti u sud. Ako se vlasnik javi i dokaže svoje svojstvo, nalazni ured će mu predati stvar zajedno s koristima ili iznos dobiven njezinom prodajom i to zajedno s kamatama. Ako se javi nekoliko osoba te se javi sumnja u osobu vlasnika, prednost ima ona koja je stvar izgubila iz neposrednog posjeda ako okolnosti ne upućuju na drugu osobu. O činjenici predaje stvari osobi koja je dokazala da joj stvar pripada, nalazni ured je dužan pisano obavijestiti nalaznika i izručiti mu naplaćenu nalazninu.

Nalaznik temeljem zakona ima pravo na: a) naknadu nužnih troškova koje je imao u vezi s nađenom stvari i b) nalazninu. Oboje su njegova potraživanja od osobe kojoj je vratio stvar. Pravo na nalazninu je specifično pravo nalaznika koje mu pripada ako je ispunio sve dužnosti nalaznika, a pravo na nalazninu ga ovlašćuje da potražuje nalazninu u iznosu od 10 posto od prometne vrijednosti procjenjive stvari, odnosno u manjem iznosu ako ga je sud na zahtjev dužnika odredio kao pravični iznos nalaznine. Ako se vrijednost stvari ne može procijeniti ili ta postoji samo za obveznika plaćanja nalaznine, nalaznik može zahtijevati od suda da odredi pravičan iznos nalaznine. Osoba kojoj je stvar vraćena može se osloboditi plaćanja nužnih troškova i nalaznine nalazniku abandonom, pa će se fingirati da se ta osoba uopće nije javila. Bezuspješni protek jednogodišnjeg roka od objave oglasa stvara za nalaznika priliku da stekne nađenu stvar isprva u posjed, a kasnije i u vlasništvo. Nakon proteka roka nađena stvar, odnosno novac dobiven prodajom, predaje se u neposredni posjed nalazniku. Predajom u neposredni posjed nalazniku nastaje situacija u kojoj se mogu ispuniti pretpostavke za to da nalaznik stekne nađenu stvar u svoje vlasništvo. Nalaznik nakon stjecanja neposrednog posjeda može stvar (novac) rabiti za sebe, a svoj posjed može štititi od svih samovlasnih zahvata. On je zakonit i istinit samostalni posjednik predane stvari (novca). Ako se ipak javi vlasnik ili osoba koja je stvar izgubila, nalaznik mora vratiti stvar zajedno sa svim dobivenim koristima, odnosno mora isplatiti dobiveni novac zajedno s kamatama nakon odbitka nužnih troškova. Nalaznik može steći vlasništvo nad nađenom stvari ako su pored općih ispunjene i dvije dodatne pretpostavke: a) ispunjene su sve zakonske dužnosti nalaznika, b) ispunjene su sve pretpostavke za stjecanje stvari u vlasništvo putem dosjelosti (posjed određene kvalitete, trajanje posjeda u zakonom određenom vremenu, sposobnost objekta i subjekta za stjecanje dosjelošću). Poštenje posjeda prosuđuje se prema posebnom kriteriju i uzima se da je nalaznik pošten posjednik stvari koju je našao i koja mu je potom predana u posjed (ona ili za nju dobiveni novac) ako ne zna niti bi morao znati čija je nađena stvar.

b) Stjecanje vlasništva nađenog blaga

Pravo vlasništva blaga stječe se temeljem zakona, ali blago nema status ničije stvari pa se ne može prisvojenjem steći u vlasništvo. Blagom se smatraju novac, dragocjenosti i druge pokretne stvari od vrijednosti koje su tako dugo bile skrivene u nekoj nekretnini da se njihov vlasnik više ne može utvrditi. Blago mogu biti samo pokretnine koje su zadržale svoju samostalnost ne postavši neodvojivim dijelom nekretnine u kojoj su bile skrivene. Blago mogu biti samo pokretnine za koje se s velikom vjerojatnošću može smatrati da su bile u nečijem vlasništvu pa blago nisu stvari poput palih meteorita, mamutovih kosti i sl. Pokretnine koje su skrivene u drugoj pokretnini nisu blago već samostalni dijelovi te pokretnine pa se predmnijeva da su u vlasništvu one osobe koja je vlasnik cijele pokretnine u kojoj su skriveni. Nalaz blaga je čin uzeća stvari u posjed gdje vrijede na odgovarajući način pravila o nalazu izgubljene stvari i o tome tko je nalaznik. Za

105

nalaznika blaga nastaje dužnost da blago koje je našao uzme u posjed za Republiku Hrvatsku. Onaj koji je blago opazio treba to blago uzeti u svoj neposredan i nesamostalan posjed čime će blago doći u posredan i samostalan posjed Republike Hrvatske. Nalaznik je dužan odmah obavijestiti najbliži dostupni nalazni ured i po naređenju nalaznog ureda predati u posjed nalaznom uredu, a do tada poduzeti nužne mjere da blago ne bi propalo, bilo oštećeno ili otuđeno. Nalazni ured mora blago uzeti u polog i objaviti oglas da se utvrdi nema li stvar možda vlasnika. Ako je blago od općeg kulturnog interesa, nalazni ured mora odmah o nalazu obavijestiti nadležno državno tijelo za zaštitu spomenika kulture, odnosno ako se radi o arhivskoj građi nadležni državni arhiv koji su ovlašteni te predmete uzeti u posjed i čuvanje. Nalaznik, a i vlasnik nekretnine u kojoj je nađeno blago imaju: a) pravo na naknadu nužnih troškova i b) pravo na primjerenu nagradu koja bi trebala biti barem jednaka nalaznini za nađenu tuđu stvar, no nikada veća od vrijednosti nađenog blaga. Svakome od sunalaznika pripada nagrada, ali ako je neki od njih pokušao zatajiti nalaz blaga, on nema pravo na naknadu svojih nužnih troškova niti na svoj dio nagrade. Naknadu nužnih troškova i nagradu dužna je isplatiti Republika Hrvatska. Republika Hrvatska stječe vlasništvo nađenog blaga na temelju zakona i to nalaznikovim činom uzimanja blaga u posjed. Ukoliko se odluči na abandon, država nije dužna isplatiti nužne troškove ni nagradu nalazniku. Nalazniku i vlasniku nekretnine na kojoj je nađeno blago (odnosno nositelju prava građenja na njoj) odmah se mora predati nađeno blago u samostalan (su)posjed kao što bi nalazni ured predao nađenu stvar u posjed. Time prestaje pravo vlasništva države i njezina obveza plaćanja troškova i nagrade, a za nalaznika i vlasnika nekretnine nastaje prilika za stjecanje blaga u suvlasništvo.

B. Stjecanje priraštaja stvari u vlasništvo

1. Priraštaj stvari i stjecanje vlasništva

U pogledu stvari koja je u nečijem vlasništvu mogu nastupiti faktične promjene izazvane prirodnim događajem ili ljudskom radnjom (nešto se može odvojiti od vlasnikove stvari, nešto se može sjediniti s tuđom stvari, propast stvari). Takve promjene izazivaju i određene stvarnopravne učinke. Ako se od vlasnikove stvari nešto odvojilo u novu stvar ili se s njom nešto tuđega sjedinilo, nastao je priraštaj vlasnikove stvari i to bilo: a) unutrašnji ili b) vanjski. Unutrašnji priraštaj vlasnikove stvari je ona stvar koja proizlazi iz te stvari pa se činom odvajanja od nje osamostaljuje u novu stvar bilo da je to odvajanje namjerno ili nenamjerno, odnosno uzrokovano prirodnim događajem ili ljudskom radnjom. Unutrašnji priraštaj vlasnikove stvari je od nje: a) odvojeni plod i b) odvojeni sastavni dio koji se ostamostalio u novu stvar. Ako je odvajanjem od matične stvari samo nešto od njezine supstancije (materije) uništeno, propalo, potrošeno time nije nastao priraštaj vlasnikove stvari. Vanjski priraštaj vlasnikove stvari je ono što je tuđega došlo izvana i sjedinilo se s vlasnikovom stvari, izgubivši time svoju dotadašnju samostalnost. To sjedinjenje može biti: a) tako da je tuđa stvar njoj prirasla tako da je postala njezinim sastavnim dijelom, b) tako da se tuđa stvar s vlasnikovom sjedinila u novu stvar ili c) takvo da je sjedinjenje tuđeg rada s vlasnikovom stvari ona prerađena u novu stvar. U prvom slučaju vlasnikova stvar zadržava svoj dotadašnji identitet dok ga gubi tuđa stvar koja joj je prirasla, a u druga dva slučaja vlasnikova stvar gubi svoj identitet zajedno s onim što joj je priraslo pa prestaje postojati jer se pretvara u novu stvar. Je li sjedinjenje bilo takovo da je tuđa stvar prirasla vlasnikovoj, postavši njeznim sastavnim dijelom ili su se stvari različitih vlasnika sjedinile u novu stvar, ovisi o okolnostima slučaja i prosuđuje se po općem shvaćanju. Ako su se stvari različitih vlasnika tako sjedinile da je jedna od njih i nakon toga nastavila svoje dotadašnje samostalno postojanje, a druga je postala njezinim dijelom, posrijedi je prirastanje sporedne stvari glavnoj (accessio) s odgovarajućim pravnim posljedicama. Inače je sjedinjenjem nastala nova stvar, s time odgovarajućim posljedicama. Uz bok sjedinjenja stvari u novu stvar, stavljen je slučaj prerade vlasnikove stvari u novu stvar (proizvod) koja nastaje djelovanjem tuđeg rada na vlasnikovu stvar-materijal.

106

a) Trajnost sjedinjenja

Sjedinjenje s tuđom stvari može biti privremeno ili trajno (definitivno) prema tome može li se, a i smije li se, razdvojiti ono što se sjedinilo, odnosno može li se uspostaviti ono stanje koje je postojalo prije njezine prerade. To je važno što zakon daje pravni temelj za stjecanje vanjskog priraštaja jedino u pogledu onog vanjskog priraštaja koji je trajan. Ako nema pravnog temelja za stjecanje onoga što se sjedinilo jer se sjedinjeno može rastaviti svakomu će se vratiti ono što je njegovo (načelo supstancije), na njegov zahtjev (actio ad exhibendum). Ako se sjedinjeno može i smije razdvojiti, odnosno prerađeno vratiti u stanje prije prerade vanjski priraštaj nije trajan. U suprotnom priraštaj je trajan (definitivan). Mogućnost razdvajanja, odnosno uspostave prijašnjeg stanja prosuđuje se prema mješovitom faktično-gospodarskom kriteriju, uz dodatni pravni kriterij dopustivosti. Za prvi kriterij potrebno je: a) da je faktično moguće sjedinjeno rastaviti tako da opet budu samostalne stvari sve one koje su se drugima sjedinile, odnosno kod prerade je potrebno da faktično bude moguće vraćanje prerađene stvari u stanje u kakvom je bila prije prerade 8, b) ne smiju biti nerazmjerno veliki troškovi tog rastavljanja, odnosno uspostave ranijeg stanja. Pravni kriterij dopustivosti kaže da priraštaj nije trajan iako bi se sjedinjeno moglo razdvojiti, odnosno prerađeno vratiti u stanje prije prerade ako to nije dopušteno (zakonom ili odlukom suda, odnosno druge vlasti utemeljene na zakonu).

b) O stjecanju vlasništva priraštajem

Nastanak priraštaja izaziva stvarnopravne učinke (u prvom redu izazivanje vlasništva). Priraštaj ne nastaje kao ničija stvar, nego ga već u trenutku nastanka stječe temeljem zakona u svoje vlasništvo ona osoba kojoj se glede tog priraštaja ispune zakonom određene pretpostavke ako ga nitko ne stekne na nekom drugom pravnom temelju. Stjecanje vlasništva priraštaja uređeno je pravilima temeljem dvaju načela. U prvom redu je to načelo supstancije jer se sva stvarna prava vežu uz svoje predmet i slijede ga dok ono postoji. Stvar postoji dok postoji njezina materija (supstancija) pa i kada se promijeni ili uništi njezin dotadašnji oblik, ali preostane supstancija sposobna da bude samostalnim predmetom prava vlasništva, pravo vlasništva ostaje i dalje vezano uz tu supstanciju. Tek ako od stvari nije preostalo ništa na čemu bi moglo preostati pravo vlasništva to je pravo vlasništva prestalo propašću stvari. Na ovom načelu temelji se pravilo da onaj tko ima pravo vlasništva na nekoj stvari ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, a pripadnost stvari je svaki njezin dio, sve što se s njom razmjerno trajno spoji (prirast) i svaki njezin plod sve dok se od nje ne odvoji. Unutrašnji priraštaj pripada onome od čije se stvari odvojio u novu stvar, a vanjski onome s čijom se stvari sjedinio izgubivši svoj dotadašnji identitet (načelo atrakcije, privlačenja), odnosno pripada onome čiji je materijal prerađen u novu stvar.

U pogledu priraštaja koji je proizvod nečijeg rada pravila izvedena iz načela supstancije, korigirana su tzv. proizvodnim načelom koje traži da priraštaj koji je proizvod (plod, prerađevina) nečijeg rada pripadne u vlasništvo onome tko ga je proizveo, ako nije što drugo ugovoreno. Stvarnopravni učinak priraštaja koji je proizvod nečijeg rada ide u prvom redu u korist proizvođača, iako ne uvijek i ne uvijek samo u njegovu korist.

Pravo vlasništva priraštaja stječe neka osoba na temelju zakona ako su uz opće pretpostavke stjecanja ispunjene i posebne pretpostavke stjecanja priraštaja upravo na temelju zakona: a) nastao je neki određeni priraštaj vlasnikove stvari (unutrašnji ili vanjski), b) priraštaj je trajne naravi, c) nitko ga u trenutku njegova nastanka nije stekao u vlasništvo na nekom drugom pravnom temelju i d) ispunjene su posebne pretpostavke koje zakon traži za stjecanje one vrste priraštaja kojoj pripada taj koji je nastao. Pretpostavka za stjecanje vlasništva priraštaja nije i izvršenje nekog čina stjecanja

8 Ipak, ako je sjedinjenjem odnosno preradom nastala nova stvar, a ta je osobite umjetničke ili druge kulturne vrijednosti, koja bi propala rastavljanjem odnosno uspostavom prijašnjeg stanja, zakon daje svakom od vlasnika/suvlasnika te novonastale stvari «pravo zahtijevati da sud odluči da se ne dopusti uspostava prijašnjeg stanja, odnosno rastavljanje stvari».

107

kao modusa jer ispunjenjem pretpostavaka, (su)vlasništvo priraštaja se stječe ex lege samom činjenicom da je priraštaj nastao, a stjecanje se događa u trenutku nastanka priraštaja.

2. Stjecanje odvajanjem od vlasnikove stvari

a) Stjecanje odvajanjem

Od neke stvari se mogu odvojiti u nove stvari: a) njezini plodovi i b) njezini dijelovi, pa tako mogu postati samostalni predmeti prava vlasništva. Riječ je o fizičkom odvajanju do kojeg dolazi djelovanjem prirodnih sila ili ljudskim djelovanjem ili kombinacijom. Stvar od koje se odvajaju plodovi i dijelovi naziva se matična stvar, a stvari nastale odvajanjem od matične stvari njezin su priraštaj (unutrašnji). Plodovi i sve što se odvoji od neke stvari pripada i nakon odvajanja njezinom vlasniku ako nije što drugo određeno. Zakonom je uspostavljen sustav pravnih temelja za stjecanje prava vlasništva na unutrašnjem priraštaju stvari u kojem su neki pravni temelji stjecanja jači od drugih. Odvajanjem pravo vlasništva odvojenog ploda ili dijela stvari stječe vlasnik one stvari od koje se to odvojilo (supstancijalno načelo koje je korigirano proizvodnim ako netko drugi posjeduje samostalno vlasnikovu stvar pa je vjerojatno doprinio nastanku priraštaja te tada vlasništvo unutrašnjeg priraštaja stječe samostalni posjednik stvari, ali samo ako je u trenutku odvajanja bio u poštenom posjedu vlasnikove stvari). Zbog daljnje korekcije proizvodnim načelom ni vlasnik ni samostalni posjednik neće steći vlasništvo priraštaja ako ga stekne osoba koja pred njima ima u tome prednost (npr. plodouživatelj koji ex lege stječe vlasništvo unutrašnjeg priraštaja samim odvajanjem priraštaja od stvari). No, ako stvar posjeduje netko drugi kao da je on nositelj ograničenog stvarnog prava, pravo vlasništva priraštaja stječe takav nesamostalni posjednik stvari (umjesto nositelja prava) ako je u trenutku odvajanja priraštaja bio pošteni posjednik stvari od koje se priraštaj odvojio. Prednost prigodom stjecanja plodova i drugoga što bi se odvojilo od vlasnikove stvari ispred svih navedenih ima obveznopravni ovlaštenik kojega njegovo obvezno pravo (npr. pravo zakupa) ovlašćuje na stjecanje unutrašnjeg priraštaja stvari koja mu je na temelju tog prava dana u nesamostalan posjed na temelju i u granicama ovlaštenja zakupa u vremenu dok stvar ima u posjedu. Posjeduje li netko, nesamostalno stvar kao da ima obvezno pravo koje bi ga ovlašćivalo na stjecanje u vlasništvo priraštaja te stvari koju posjeduje, tada taj posjednik stvari postaje vlasnik priraštaja odvajanjem kao da je nositelj odnosnog prava, ali samo ako je u trenutku odvajanja priraštaja bio pošten.

b) Stjecanje ubiranjem

Neke osobe su ovlaštene za sebe ubrati, odnosno uzeti u svoj samostalan posjed plodove ili druge pripadnosti stvari koja nije njihovo vlasništvo pa ako se tim svojim pravom posluže, one temeljem svog prava stječu činom ubiranja (uzimanja u posjed, aprehenzije, percepcije) pravo vlasništva na onome što su ubrale. One ne postaju vlasnicima pukim odvajanjem, nego baš ubiranjem odnosno uzimanjem u samostalan posjed. Stjecanje vlasništva ubiranjem zbiva se na temelju zakona, ali ne po općim pravilima jer ima posebni pravni temelj u nekom pravu koje na temelju zakona ovlašćuje na ubiranje i stjecanje ubranoga. Pravo vlasništva ploda stječu njegovim ubiranjem, izvršenim na temelju i u granicama ovlasti koje im zakon daje s obzirom na njihovo stvarno pravo: ovlaštenik prava služnosti uporabe, nositelj založnog prava na pokretnoj stvari koju neposredno posjeduje kao i prava izjednačenog s pokretninom te vlasnik glede granja i korijenja tuđeg drveća i ostalog raslinja koje je istrgnuo iz svojeg zemljišta. A i posjednici tuđe stvari imaju temeljem zakona u nekim situacijama pravo odnošenja (ius tollendi) koje ih tada ovlašćuje na to da odvoje i za sebe uzmu neke pripadnosti tuđe stvari koju posjeduju. Na temelju i u granicama njegovog prava na odnošenje, činom uzimanja u svoj posjed s voljom da uzeto stekne za sebe, posjednik izvorno stječe pravo vlasništva na onome što je odvojio i uzeo za sebe. Ubiranje (percepcija) je čin koji u sebi sadrži ponekad i odvajanje (separatio) i tada je ubiranje ujedno i odvajanje, ali to ne mora biti uvijek tako. Jedino ono odvajanje koje se zbiva ljudskim činom uzimanja stvari u posjed je ubiranje. Osobe koje su ovlaštene na stjecanje vlasništva ubiranjem imaju

108

u tom svojem pravu poseban pravni temelj za stjecanje vlasništva ubiranjem, dok osobe koje bi priraštaj stekle na temelju zakona odvajanjem (pa i vlasnik matične stvari) stječu ga jedino ako nitko nije na kojem drugom pravnom temelju stekao priraštaj u trenutku njegova nastanka. Ako je netko izvršio čin ubiranja priraštaja, ali nije time stekao vlasništvo onoga što je ubrao jer nema pravo koje ga ovlašćuje da ubiranjem stekne vlasništvo ubranoga tada je odvajanjem priraštaja izvršeno činom ubiranja stekao vlasništvo onaj u pogledu kojega su se ispunile zakonske pretpostavke stjecanja priraštaja odvajanjem.

3. Stjecanje prirastanjem tuđe stvari vlasnikovoj

Često se događa da se dvije (ili više) stvari tako sjedine da jedna od njih nastavi svoju dotadašnju egzistenciju, a druga trajno prestane postojati kao samostalna stvar, pretvorivši se u sastavni dio prve stvari i tada se govori kao o prirastanju sporedne stvari glavnoj, odnosno o prirastanju (akcesiji). Stvar koja je prirasla (prirast) naziva se sporedna stvar, a stvar kojoj je prirasla – glavnom. Ipak nakon trajnog prirastanja nema više nikakve sporedne stvari jer postoji samo jedna stvar, ona glavna koja nastavlja svoju egzistenciju i nakon prirastanja sporedne stvari. Ako je sjedinjenje trajno, pravo vlasništva glavne stvari širi se i na ono što joj je priraslo (na njezin vanjski priraštaj), a ujedno prestaje dotadašnje pravo vlasništva na stvari koja je prirastanjem izgubila svoju samostalnost. Zbiva se to djelovanjem načela atrakcije koje je inačica načela supstancije. No i sva stvarna prava koja su teretila glavnu stvar sada su se također protegnula na sporednu stvar (accessio cedit principali). S druge strane s prestankom prava vlasništva na sporednoj stvari, prestala su i sva stvarna prava koja su teretila sporednu stvar9, a vlasnik glavne stvari stječe izvorno i vlasništo prirasle sporedne stvari. Stvarnopravne učinke prirastanja prate i oni obveznopravni pa vlasnik glavne stvari ne stječe priraštaj besplatno jer temeljem zakona nastaje za njega obveza da bivšem vlasniku sporedne stvari naknadi korist koju ima od tog prirastanja (versio in rem, obveza iz stjecanja bez osnove), a eventualno mu duguje i naknadu štete. Prirastanje sporedne stvari glavnoj može se dogoditi kao: a) prirastanje poretnine pokretnini, b) prirastanje pokretnine nekretnini i c) prirastanje nekretnine nekretnini. + d) I nečiji rad i novac mogu biti uloženi u tuđu nekretninu ili pokretninu (ne i obrnuto) pa će tada biti prirast te stvari u koju su uloženi. Ono što vrijedi za prirastanje pokretnine drugoj stvari (pokretnini ili nekretnini), vrijedi na odgovarajući način i za ulaganje rada, odnosno novca u stvar. Ulaganje u neku stvar (pokretnu ili nepokretnu) izjednačeno je s prirastanjem toj stvari – glavna stvar je uvijek ona u koju se ulaže, a uloženi rad, odnosno novac tretiraju se kao sporedna stvar. Samim ulaganjem ne nastaje nikakvo stvarno pravo na stvari u koju je ulagano, a pravo na naknadu za to što je uloženo u tuđu stvar određuju obveznopravna pravila. No ona se nikako ne mogu vratiti u naturi, stoga su u stvarnopravnom smislu izgubljeni za onoga koji je uložio rad ili novac u tuđu stvar pa mu pripada pravo na naknadu, odnosno vraćanje vrijednosti.

a) Prirastanje pokretnine pokretnini

Klasičan primjer ovog slučaja je bojanje tuđe stvari svojom bojom (tinctura), ali prirastanje pokretne stvari pokretnini može se zbiti u svim slučajevima u kojima se dogodi: a) sjedinjenje takvih stvari u užem smislu riječi (fizičko sjedinjenje), b) miješanje krutih stvari (commixtio) i c) miješanje tekućina (confusio).d) ulaganje rada, i novca u pokretninu. Ovdje vrijede sva opća pravila o priraštaju sporedne stvari glavnoj, ali se može postaviti pitanje koja je glavna, a koja sporedna stvar. Ako su se sjedinile pokretnine, a po općem shvaćanju nije od njih nastala nova stvar tada je barem jedna od sjedinjenih

9 osim onih koja po svojoj naravi mogu za predmet imati naknadu na koju bivši vlasnik ima pravo – tj. s prestankom samostalne egzistencije pokretne stvari neće sasvim prestati založno pravo koje ju je teretilo – svoje će postojanje nastaviti kao založno pravo koje tereti potraživanje naknade, jer je ono surogat propalog zaloga

109

stvari zadržala svoju egzistenciju kao glavna, a druge su joj prirasle postavši njezine pripadnosti. Glavna stvar će biti ona koja prema shvaćanjima koja o tome vladaju u prometu, odnosno životu određuje bit cjeline. I suvlasnički dio pokretnine napuštanjem prirasta ostalim suvlasničkim dijelovima ex lege, u trenutku napuštanja.

b) Prirastanje pokretnine nekretnini

Pravnu sudbinu prirasta nekretnini određuje načelo jedinstvenosti nekretnine po kojem nekretninu čini geometrijski određena zemljišna čestica sa svime što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini i ispod nje, uključujući i sve što joj razmjerno trajno priraste (superficies solo cedit). Ono što se tuđega trajno spojilo s vlasnikovom nekretninom, sporedna je stvar koja je prirasla glavnoj (nekretnini) pa vlasnik nekretnine stječe pravo vlasništva na tom priraštaju. Priraštaj vlasnikove nekretnine može biti tuđa pokretnina i tuđi rad i tuđi novac (novčana sredstva) uložena u vlasnikovu nekretninu.

Moguće je da u pogledu pojedinih nekretnina budu uspostavljene neke iznimke od njihove načelne jedinstvenosti, ako građevine i strojevi budu pravno odvojeni od zemljišta s kojim su fizički spojeni pa da ne pripadnu istom vlasniku kojem pripada zemljište (npr. pravo građenja). Ulaganje svoga rada ili novca u tuđu stvar može samo na posebnom pravnom temelju dovesti do stjecanja prava vlasništva, odnosno suvlasništva te nekretnine. Slučajevi prirasta pokretnine tuđoj nekretnini su sijanje i sađenje na tuđem zemljištu, izgradnja zgrade na tuđem zemljištu i ugradnja tuđeg materijala.

a) Biljke koje puste korijenje u nekom zemljištu ili ih se od toga zemljišta ne može odvojiti bez nerazmjerno velikih troškova, vlasništvo su onoga čije je zemljište bez obzira na to čije je bilo sjeme ili sadnice. Pravo na naknadu regulirano je obveznim pravom.

b) Izgradnja zgrade (inaedificatio) na tuđem zemljištu poseban je slučaj prirastanja pokretnih stvari nekretnini – zgrada je prirast zemljišta na kojem je izgrađena pa vlasnik zemljišta je ujedno i vlasnik izgrađene zgrade. Ipak posebno su regulirane pravne posljedice izgradnje zgrade na tuđem zemljištu. Ova posebna regulativa postavljena je ako je zgrada izgrađena na tuđem zemljištu, ali pravna sudbina tog zemljišta sa zgradom nije određena na nekom drugom pravnom temelju (npr. temeljem ugovora o ortakluku i sl.). Zemljište je tuđe ako graditelj zgrade nije vlasnik tog zemljišta ili ako nije isključivi vlasnik (npr. postoji suvlasništvo ili zajedničko vlasništvo). Kao tuđe zemljište se tretira i slučaj kada je zemljište u vlasništvu graditelja, ali neka druga osoba ima pravo građenja. Pod zgradom se misli kako na zgrade u užem smislu tako i na svaki građevinski objekt koji se razmjerno trajno povezao sa zemljišnoj čestici ili ispod nje. Zgrada je izgrađena kada je dovedena u takvo stanje da ju je moguće rabiti za svrhu kojoj takve zgrade redovito služe (stambena za stanovanje i sl.). Dok je gradnja još u tijeku posrijedi je ugrađivanje materijala u vlasnikovo zemljište s odgovarajućim učincima, a vlasnik zemljišta ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava vlasništva. Vlasnik može zahtijevati da graditelj prestane sa uznemiravanjem njegova prava vlasništva, a i da mu preda u posjed zemljište sa svime što se sa zemljištem trajno spojilo, a i naknadu štete ako su ispunjene pretpostavke obveznog prava. No, ako je zgrada izgrađena dolazi ex lege do stjecanja vlasništva ako su sposobni predmet, stjecatelj, a pitanje tko će biti vlasnik zemljišta sa zgradom nije riješeno na nekom drugom pravnom temelju (npr. ugovorom o ortakluku) te ako su ispunjene sve posebne pretpostavke koje za to stjecanje predviđa zakon.

Također, zakon određuje da je pravni učinak drugačiji, ovisno o tome koliko su prigodom izgradnje zgrade vlasnik zemljišta i graditelj postupali pošteno ili nepošteno:

I. Redovit je slučaj da vlasnik zemljišta ne zna da netko samovlasno gradi zgradu na njegovom zemljištu i tada ne igra nikakvu ulogu je li graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili nije. Tada je zgrada koja je izgrađena na tuđem zemljištu prirasla zemljištu postavši time vlasništvo onoga tko

110

je vlasnik toga zemljišta. Vlasnik zemljišta je ovlašten tražiti da mu se preda u posjed njegova stvar pa će graditelj posjednik nekretnine morati predati zemljište sa zgradom u posjed vlasniku, a potraživanja graditelja prema vlasniku prosuđivati će se prema pravilima obveznog prava. Ako vlasnik ima interes koji se sa stajališta pravnog poretka uvažava, može od graditelja zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja zemljišta, pa je graditelj dužan postupiti po takvom zahtjevu i o svom trošku srušiti što je izgradio i zemljište u svakom pogledu dovesti u onakvo stanje u kakvom je bilo. Graditelj nema pravo ni na kakvu naknadu za uspostavu prijašnjeg stanja zemljišta, a čak niti na onu naknadu na koju bi inače imao pravo da je zgrada ostala na vlasnikovom zemljištu. Graditelj je ovlašten samo uzeti za sebe materijal koji je bio njegov, a odvojio ga je prilikom uspostave ranijeg stanja zemljišta. Bez obzira na moguće rješenje, vlasnik ima pravo na naknadu štete od graditelja ako su ispunjene pretpostavke obveznog prava.

II. Izgradi li na tuđem zemljištu zgradu pošteni graditelj, odnosno onaj koji nije znao niti morao znati da gradi na tuđem, a vlasnik zemljišta nije pritom postupao pošteno jer je znao za gradnju, a nije je bez odgode zabranio tada se primjenjuje proizvodno načelo, a ne načelo supstancije. Tada će pošteni graditelj steći pravo vlasništva cijele nekretnine, odnosno i zemljišta čiji je vlasnik bio nepošten (obrnuta primjena načela superficies cedit solo). Cijela zemljišna čestica sa zgradom će biti u vlasništvu graditelja od trenutka kada je izgrađena zgrada na njoj, a prijašnji vlasnik zemljišta će imati pravo naknade tržišne vrijednosti tog zemljišta.

III. U slučaju da graditelj nije bio pošten (znao je ili je morao znati da gradi na tuđem), ali niti vlasnik zemljišta nije bio pošten (znao je za građenje, a nije ga bez odgađanja zabranio), zemljište sa zgradom ipak pripada vlasniku zemljišta. Ovdje se predbacuje vlasniku njegovo dvosmisleno držanje koje je nepoštenog graditelja poticalo da i dalje gradi iako bi možda građenje prekinuo i time smanjio štetu koju si sam nanosi da ga je vlasnik zemljišta na vrijeme upozorio. Vlasnik zemljišta će tada moći zahtijevati da mu graditelj preda u posjed zemljište sa zgradom, ali tu vlasnik neće moći od graditelja zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja zemljišta jer bi takav zahtjev bio šikanozne naravi. Graditelj će morati predati posjed zgrade i zemljišta kada to zatraži vlasnik, a od vlasnika će moći potraživati naknadu ako je to predviđeno obveznim pravom. No tada u slučaju obostranog nepoštenja graditelj ima facultas alternativu – ovlašten je umjesto predaje zemljišta sa zgradom uspostaviti prijašnje stanje zemljišta o svojem trošku i uzeti za sebe svoj materijal i zemljište predati vlasniku. Ovo ovlaštenje za graditelja proizlazi iz zakona s time da se graditelj smije služiti njime samo dok ne istekne rok u kojem bi po pravomoćnosti odluke suda trebao predati posjed zemljišta sa zgradom njezinom vlasniku (paricijski rok djeluje prekluzivno na graditeljevu facultas alternativu).

Prekoračenje međe građenjem

Ovaj slučaj je specifičan jer je vlasnik izgradio zgradu na svojem zemljištu, ali je prekoračenjem međe zahvaćena neka površina susjednog zemljišta uz među. Dio zgrade koji je zahvatio susjedovo zemljište nije samostalna stvar koja bi prirasla susjednom zemljištu već je bitni dio cijele zgrade koja je opet bitni dio onog zemljišta na kojem je izgrađena. Prekoračenjem međe dio zgrade koji zadire na tuđe zemljište nije prirastao tuđem zemljištu, nego pravo vlasništva tog dijela zgrade ime onaj tko je vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena glavnina zgrade čiji je to dio . Vlasnik povrijeđenog zemljišta ima pravo na uspostavu prijašnjeg stanja i naknadu štete ako to priznaju pravila obveznog prava. Ako se zahtijeva uspostava prijašnjeg stanja, graditelj će to morati učiniti u svojem trošku, no pošteni graditelj ima ako je vlasnik susjednog zemljišta zatražio uspostavu prijašnjeg stanja, ali ona nije moguća bez znatnije štete za ostali dio zgrade ili nerazmjerno velikih troškova također facultas alternativu, odnosno pravo da umjesto uspostave prijašnjeg stanja otkupi po tržišnoj cijeni cijelu zemljišnu česticu koja je zahvaćena dijelom njegove zgrade. Vlasnik povrijeđenog zemljišta ima i pravo zahtijevati da onaj čija zgrada svojim dijelom prelazi među njegove zemljišne čestice, otkupi cijelu tu zemljišnu česticu po tržišnoj cijeni. Dok se na tuđem zemljištu nalazi dio tuđe zgrade uzima se da je vlasniku susjedne nekretnine dana do opoziva

111

neprava stvarna služnost imati dio svoje zgrade na tuđem zemljištu što nije besplatno, odnosno to podrazumijeva novčanu rentu u visini zakupnine za zahvaćeno zemljište što mora činiti svagdašnji vlasnik nekretnine čiji je dio na tuđem zemljištu.

Građenje tuđim materijalom

Činjenica da je zgrada izgrađena od tuđeg materijala (pokretnina) ili da je nešto tuđega u nju ugrađeno ne utječe na vlasništvo nekretnine. Materijal od kojeg je izgrađena zgrada prirastao je zemljištu kao glavnoj stvari, odnosno postao je dio zemljišta. Jednako je i kada se nešto ugradi u nekretninu, a ono što se od prirasloga može odvojiti bez nerazmjerno velikih troškova, odvojivi je dio nekretnine pa i dalje pripada onome čiji je bio i prije nego što je uporabljen za izgradnju zgrade pa on može zahtijevati odvajanje. U suprotnom, prirastanjem stječe vlasništvo onaj čija je nekretnina, a bivši vlasnik materijala ima obveznopravni zahtjev na naknadu tog materijala ako to dozvoljava obvezno pravo. Osoba čiji je bio materijal nije ni u kojem slučaju postala vlasnikom (suvlasnikom, zajedničkim vlasnikom) te nekretnine ili nekog njezinog dijela samim time što je od njezinoga materijala izgrađena zgrada. Poštenje ili nepoštenje ovdje ne igraju ulogu kao ni odnos vrijednosti zemljišta i tuđeg materijala. Što vrijedi za ulaganje materijala (pokretnina) u tuđu nekretninu, vrijedi jednako i za ulaganje u nju tuđeg rada i novca. Iz toga mogu proizaći samo i jedino obveznopravni zahtjevi. Prilikom dogradnje, nadogradnje, adaptacije ili sanacije zgrade i sl. vrijede ranije izložena pravila pa nitko ne može steći vlasništvo nekretnine ugradnjom svojih ili tuđih stvari, odnosno ulaganjem svojeg ili tuđeg rada ili novca u zgradu u vidu adaptacije i sl.

c) Prirastanje nekretnine nekretnini

Ovdje je riječ o slučajevima naplave, otrgnute zemlje, otoka i napuštenog korita.

Naplav (alluvio) je zemljište i druge tvari koje voda postupno, neprimjetno odnosi s jednog zemljišta i taloži ga na drugom. Samim time što se neka naplava spojila s nečijim zemljištem što se događa odmah čim je na njega nanesena, ona je prirasla tom zemljištu pa se i na nju proširilo pravo vlasništva vlasnika obalnog zemljišta. Ovo pravilo namijenjeno je da dade pravnu kvalifikaciju posljedica prirodnog procesa naplavljivanja. Analogna pravila mogu se odnositi i kada vjetar neprimjetno nanosi zemlju, pijesak i sl. s jednog na drugo zemljište.

Otrgnuta zemlja (avulsum) je komad zemlje koji je voda, osobito kod poplava i bujica otkinula od nekog zemljišta pa ga je pritom pripojila drugom zemljištu. Vlasnik otrgnute zemlje ovlašten je u roku od godine dana odvojiti ga od zemljišta na koje ga je bujica nanijela. U suprotnom, vlasništvo nanesene zemlje prirasta vlasniku zemljišta na koje je bujica nanijela zemlju, ali ne samom činjenicom prirastanja već tek nakon propuštanja navedenog roka.

U vodotoku može prirodnim ili umjetnim putem nastati otok (insula in flumine nata, otok rođen u rijeci) pa ako taj vodotok nije opće dobro (jer su opće dobro samo vode), tada otok koji je trajno nastao u vodotoku pravno prirasta zemljištima koja leže duž toga otoka na obje obale po dužini zemljišta, a u širinu do polovine vodotoka. To znači da se na zamišljenu crtu koja ide sredinom vodotoka povlače okomice od međa obalnih zemljišta pa svakom vlasniku obalnog zemljišta pripada ona površina otoka koja leži unutar tako produženih međa njegovo zemljišta do sredine vodotoka. Ako je otok nastao samo na jednoj polovini vodotoka, onda po istom principu prirasta obalnim zemljištima na bližoj mu obali. Vlasnici stječu vlasništvo samom činjenicom trajnog nastanka otoka i u času kada se to dogodilo.

Napušteno korito (alveus derelictus) je korito koje je ostalo napušteno time što je vodotok prirodno ili umjetno skrenut. Tada s jedne strane postoji napušteno korito, a s druge strane nečije su se zemljišne čestice našle pod vodom. Zainteresirani priobalni vlasnici imaju pravo da u roku od tri godine navedu tok vode u ranije korito u svojem trošku ako se to ne protivi planu regulacije tog

112

vodotoka. Ne bude li uspostavljeno ranije stanje vlasnici zemljišta koji trpe štetu zbog novog toka vode imaju pravo na naknadu iz ostavljenog korita ili iz njegove vrijednosti ako posebnim propisom nije drugačije određeno. Što od ostavljenog korita ne pripadne kao naknada vlasnicima koji su pretrpjeli štetu promjenom toka vode, to prirasta vlasnicima obalnih zemljišta prema pravilima o stjecanju vlasništva otoka ako posebnim propisom nije drugačije određeno.

4. Stjecanje sjedinjenjem tuđe stvari s vlasnikovom u novu stvar

Pokretne stvari različitih vlasnika mogu se djelovanjem prirodnih sila i/ili ljudskog rada sjediniti (pomiješati) tako da niti jedna od njih ne nastavi svoju dotadašnju egzistenciju, nego da od njih nastane nova stvar. Je li sjedinjenjem pokretnih stvari različitih vlasnika nastala nova stvar ili su jednoj od postojećih stvari samo prirasle druge, postavši time njezine pripadnosti prosuđuje se prema općem shvaćanju, odnosno shvaćanju u svakodnevnom životu. Samo se pokretnine mogu zajedno povezati u novu stvar. Pravne posljedice sjedinjenja uređene su u prvom redu po načelu supstancije. Ako se novonastalu stvar može rastaviti na sve one stvari od kojih je nastala – svaki od vlasnika sjedinjenih stvari može ishoditi rastavljanje te će se svakome vratiti što je njegovo. Ako po faktično-gospodarskom ili pravnom kriteriju nije moguće rastaviti sjedinjeno nastala je trajno (definitivno) nova stvar od onih koje su se u nju neodvojivo sjedinile. Umjesto prava vlasništva koje je izgubio sjedinjenjem, svaki od vlasnika stvari koje su se sjedinile stječe pravo vlasništva na novoj stvari u koju su se one sjedinile. Stječu ga temeljem zakona, samim sjedinjenjem njegove stvari s tuđima u novu stvar. Svakome od novih vlasnika pripada suvlasnički dio prava vlasništva novonastale stvari, a veličina ovisi od odnosa vrijednosti tih stvari u trenutku njihova sjedinjenja u novu stvar. Kako to suvlasništvo nastaje bez, a možda i protiv volje svih stjecatelja, radi se o nenamjernom suvlasništvu ( communio incidens ) . Bivši vlasnik stvari koji se bez svoje krivnje našao u nenamjernom suvlasništvu ima po samom zakonu specifično pravo na razvrgnuće tog suvlasništva isplatom. O njegovoj volji ovisi hoće li zadržati novonastalu stvar i isplatiti krive suvlasnike ili će krivi suvlasnici morati isplatiti njega. Ako nema krivnje nenamjernih suvlasnika tada pravo isplatiti drugoga ima onaj čija je stvar više vrijedila u trenutku sjedinjenja, ali nije ovlašten zahtijevati od drugoga da isplati njega. Za bivšeg vlasnika koji je kriv za nastanak nenamjernog suvlasništva u kojem se našao ne nastaje pravo na razvrgnuće tog suvlasništva isplatom. Prestankom samostalne egzistencije stvari koje su se sjedinile u novu u pravilu prestaju i sva ograničena stvarna prava koja su teretila te stvari, ali ne prestaju ona koja po svojoj naravi mogu za predmet imati naknadu na koju bivši vlasnik ima pravo, a od obveznih prava prestaju najam i zakup. Pitanje naknade osobama čija su prava prestala, prosuđuje se prema pravilima obveznog prava.

5. Stjecanje nove stvari nastale tuđom preradom vlasnikove stvari

Prerada je pretvaranje pokretne stvari (jedne ili više njih) u novu stvar preraditeljevim korisnim radom. Da bi se radilo o preradi, mora se raditi o ljudskom radu koji je rezultirao time da je od dotadašnje pokretne stvari (materijala) nastala nova stvar (proizvod). Je li se to dogodilo ili nije ovisi o tome je li djelovanjem njegova rada na nečiju stvar od nje po općem shvaćanju nastala nova stvar jer ako nije nema prerade ni njezinih pravnih posljedica (npr. grožđe-vino). Za slučaj da je nečija pokretnina prerađena u novu stvar, a nitko nije postao vlasnikom te nove stvari na kojem drugom pravnom temelju, primjenjuje se načelo supstancije pa kadgod se vlasnikovu stvar koju je netko preradio može vratiti u prijašnje stanje, vlasniku će se vratiti ono što je njegovo, a je li vraćanje moguće prosuđuje se prema faktično-gospodarskom i pravnom kriteriju. Vraćanjem u prijašnje stanje propada rezultat rada i preraditelju se ne može vratiti ono što je njegovo (jer se radi o radu). Ipak načelo supstancije se ograničava pa kada je preradom nastala nova stvar osobite umjetničke ili druge kulturne vrijednosti koja bi propala povratom prerađenih stvari u prijašnje stanje zakon daje preraditelju pravo zahtijevati od suda odluku da uspostava prijašnjeg stanja nije dopuštena.

113

Ako je proizvod trajno nastao sjedinjenjem vlasnikovog materijala i tuđeg korisnog rada (nije moguće vratiti vlasnikovu stvar u prijašnje stanje ili to nije dopušteno) nastaju dvije pravne posljedice: a) prestaju dotadašnja prava na prerađenoj stvari (pravo vlasništva, ali i druga prava), b) stječe se pravo vlasništva na novonastaloj stvari. Do toga dolazi samom činjenicom prerade i u trenutku kada je preradom nastala nova stvar bez obzira na poštenje ili nepoštenje jednog ili drugog stjecatelja. Stjecanje vlasništva nove stvari uređeno je kombiniranom primjenom načela supstancije i proizvodnog načela. Novu stvar stječu vlasnik prerađene stvari (načelo supstancije) i preraditelj (proizvodno načelo) čime se među njima stvara nenamjerno suvlasništvo, pa oni postaju suvlasnici u razmjeru vrijednosti stvari i korisnog rada u trenutku kada je od te stvari preradom nastala nova stvar.Vrijednost korisnog preraditeljevog rada je ona koja je nastala preradom, odnosno ona za koliko je proizvod vrijedniji od stvari koja je u nj prerađena. Bivši vlasnik stvari koji se bez svoje krivnje našao u takvom suvlasništvu ima pravo na razvrgnuće tog suvlasništva isplatom, a ako je preraditelj kriv ima i pravo odlučivanja hoće li zadržati novonastalu stvar za sebe i isplatiti preraditelja ili će krivi preraditelj morati isplatiti njega. Preraditelju ne pripada ovakvo pravo jer je njegov rad uzrokovao sjedinjenje tuđih stvari bez volje svih njihovih vlasnika pa je u nekom širem smislu kriv za to da je nastalo nenamjerno suvlasništvo čak i kada se preradu stvari ne može pripisati baš njegovoj krivnji.

Prerada više stvari različitih vlasnika u novu stvar

Preradi li netko više stvari različitih vlasnika u novu stvar došlo je do sjedinjenja stvari različitih vlasnika u novu stvar s elementom prerade. Ako između svih njih nije postojao pravni odnos, proizvod će se stjecati temeljem zakona po pravilima za sjedinjenje u novu stvar, ali s time da će i preraditelj eventualno steći dio prava vlasništva po pravilima o preradi. Razlika u odnosu na raniji institut javlja se kod vraćanja u prijašnje stanje jer je ovdje preraditelju, ali ne i vlasnicima prerađenih stvari dano pravo zahtijevati od suda odluku da uspostava prijašnjeg stanja nije dopuštena. Ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, tada između preraditelja i svih vlasnika sjedinjenih stvari glede proizvoda nastaje nenamjerno suvlasništvo. Suvlasnički dijelovi im pripadaju prema razmjeru vrijednosti njihovih stvari i korisnog rada u času kada je od toga nastala nova stvar. Preraditelju pripada suvlasnički dio jedino ako je njegov rad na sjedinjavanju stvari bio objektivno koristan (odnosno samo ako je vrijednost nove stvari veća od zbroja vrijednosti svih stvari koje su u nju sjedinjene. Razlika vrijednosti je rezultat njegovog korisnog rada). Za slučaj razvrgnuća, pravo na diobu isplatom pripada nekrivim bivšim vlasnicima stvari, ali ne pripada preraditelju kao takvom osim ako je on ujedno i jedan od bivših suvlasnika, a nije kriv što je tuđe stvari preradio.

6. O pravnom statusu privremeno sjedinjenih i prerađenih stvari do njihovog rastavljanja odnosno uspostave prijašnjeg stanja

Ako se sjedinjeno (prerađeno) može vratiti u prijašnje stanje svakome će se vratiti ono što je njegovo. Dotadašnje pravo vlasništva nije prestalo, ni ostala stvarna prava koja su teretila stvar. Ako je došlo do samo privremenog sjedinjenja stvari različitih vlasnika jer se može i smije odvojiti ono što je priraslo glavnoj stvari, odnosno ono što se sjedinilo u novu stvar, tada je stvar koja se privremeno sjedinila s tuđom postala odvojivim (nebitnim) dijelom glavne stvari, odnosno odvojivim (nebitnim) dijelom nove stvari nastale sjedinjenjem, pa na takvim dijelovima mogu postojati drukčija stvarna prava nego na cijeloj stvari. Stoga svaki od bivših vlasnika sjedinjenih stvari zadržava i nakon toga sjedinjenja svoje dotadašnje pravo vlasništva na onome na čemu ga je imao i do tada, samo što je to sada odvojivi dio neke druge stvari (glavne ili nove). Dok vlasnici nebitnih dijelova ne zatraže odvajanje, prema poštenom trećem stjecatelju će djelovati zakonska predmnjeva da je sve od čega se stvar sastoji u istom vlasništvu pa tada prestaje to pravo vlasništva koje je postojalo na odvojivom dijelu, a hoće li osoba kojoj je do tada pripadalo moći za to tražiti naknadu od otuđivatelja, ovisi o pravilima obveznog prava. Kod privremene prerade situacija je malo drugačija jer njome prerađena stvar nije postala odvojivim dijelom proizvoda, nego je prestala postojati pretvorivši se u novu stvar. Tada u pravu vlasništva

114

proizvoda sudjeluje nekoliko osoba u ulogama prethodnog i potonjeg vlasnika. Ulogu prethodnog vlasnika proizvoda imaju oni koji su na proizvodu stekli suvlasništvo preradom jer su ga stekli pod negativnim raskidnim uvjetom da se ranije stanje ne uspostavi. Ulogu potonjeg vlasnika ima bivši vlasnik prerađene stvari i on će postati vlasnikom ako se stvar vrati u prijašnje stanje (pozitivan, odgodan, potestativan uvjet jer ispunjenje ovisi o njegovoj volji, budući da je on taj koji ima pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja). Odnos prethodnog i potonjeg vlasništva imati će samo relativno djelovanje jer nisu ispunjene pretpostavke pod kojima bi djelovao prema trećima. S uspostavom prijašnjeg stanja uvjet se ispunio i oni su bezuvjetni vlasnici stvari koja opet sada postoji, a prestalo je suvlasništvo proizvoda.

C. Stjecanje u vlasništvo dosjelošću

Dosjelost (uzukapija) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekinutim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom predviđeno vrijeme.

Dosjelošću se može u pravo vlasništva pretvoriti samo posjed stvari koji ima zakonom određeni sadržaj i kakvoću te takav neprekidno traje zakonom određeno vrijeme. Ako je posjed neke stvari trajao dovoljno dugo u situaciji u kojoj je postojalo dovoljno mogućnosti da ga se pravnim putem suzbije ako vrijeđa nečije pravo to pokazuje da taj posjed u biti nije u suprotnosti s pravnim odnosima koji postoje u pogledu te stvari pa da vlast na njoj koja je samo faktična treba naknadno biti „ozakonjena“ putem dosjelosti ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

Posredan učinak stjecanja putem dosjelosti jest da ona osoba koja je do tada bila vlasnik, gubi to svoje dotadašnje pravo vlasništva stvari koju je stekao dosjedatelj, a ujedno (u pravilu) prestaju i druga prava koja su teretila tu stvar. Stjecanje putem dosjelosti je izvorno stjecanje, pa tko stječe putem dosjelosti ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava, nego neovisno o njegovom pravu stječe ono i onoliko koliko posjeduje (quantum possessum, tantum praescriptum). Oni tereti koji su mu bili poznati, ne prestaju unatoč njegovu stjecanju jer je objekt posjedovao zajedno s teretima. Raspolaganja dosjedatelja kojima je on opterećivao objekt posjedovanja dok još nije bio njegov, konvalidiraju u trenutku kada se ispune pretpostavke njegovog stjecanja putem dosjelosti.

Pravni učinci dosjelosti nastupaju ipso iure čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti (nije potreban modus). Ipak na pravne učinke dosjelosti sud ne pazi po službenoj dužnosti već samo na zahtjev ovlaštene osobe (dosjedatelj ili njegov univerzalni sukcesor, a singularni glede stvari stečene putem dosjelosti). Zahtjev može biti postavljen u obliku tužbe na utvrđenje pravnih učinaka dosjelosti ili u obliku prigovora. Nakon utvrđenja, tako stečeno pravo vlasništva moći će se upisati u zemljišnoj knjizi.

Uz opće pretpostavke stjecanja, potrebno je i ispunjenje posebnih pretpostavaka stjecanja upravo dosjelošću: 1. stjecatelj (dosjedatelj, uzukapijent) ima samostalan posjed te stvari i to posjed onakve kakvoće koju zakon traži za redovitu, odnosno barem za izvanrednu dosjelost, 2. taj posjed traje neprekidno kroz zakonom predviđeno vrijeme, 3. stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti i 4. stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću.

Dosjelost se pojavljuje u dvije inačice, redovita i izvanredna dosjelost, a način stjecanja, odnosno nemogućnost stjecanja ovisit će o kakvoći posjeda.1. Sposobnost stjecatelja

Da bi netko mogao steći pravo vlasništva neke stvari putem dosjelosti, on mora biti sposoban steći tu stvar u vlasništvo. Danas se sposobnost stjecanja dosjelošću nalazi u granicama opće pravne

115

sposobnosti pravnih subjekata, dok npr. u rimskom pravu nije bilo tako jer peregrini nisu mogli stjecati stvari tim putem.

2. Sposobnost stvari

Ovdje se misli na dvoje: a) opća sposobnost odnosne stvari da bude predmetom prava vlasništva i b) posebna sposobnost te stvari da bude stečena upravo putem dosjelosti. Obje trebaju postojati. Stvar koju nitko ne bi mogao steći u svoje vlasništvo, ne može je nitko ni steći putem dosjelosti jer predmetom prava vlasništva ne može uvijek biti sve što može biti predmetom posjeda. U pravilu je svaka stvar koja bi mogla biti stečena u vlasništvo sposobna i da to bude putem dosjelosti, ali moguće su iznimke jer ponekad pravni poredak određuje da pojedine vrste stvari nisu sposobne biti objekti stjecanja putem dosjelosti iako bi ih se moglo steći u vlasništvo na koji drugi način. Kod nas su sve stvari na kojima je moguće steći vlasništvo ujedno sposobne i na stjecanje vlasništva dosjelošću (pokretnine i nekretnine), ali je ipak temeljem posebnih zakona ta sposobnost uskraćena nekim vrstama nekretnina (npr. na javnom vodnom dobru ne može se dosjelošću steći vlasništvo niti drugo stvarno pravo).

3. Posjedovanje stvari

Dosjelošću se u pravo vlasništva može pretvoriti jedino samostalan posjed stvari (neposredan kao i posredan, važno je samo da je samostalan). Da bi se samostalan posjed stvari („vlasnički“ posjed) mogao redovitom dosjelošću pretvoriti u pravo vlasništva, potrebno je da on ima onakvu kakvoću kakva se traži za redovitu dosjelost - posjed mora biti zakonit, istinit i pošten.

4. Vrijeme posjedovanja

Jedna od pretpostavaka stjecanja vlasništva putem dosjelosti jest i da dosjedateljev samostalan, zakonit, istinit i pošten posjed stvari traje neprekidno kroz zakonom određeno vrijeme (rok dosjelosti). Vrijeme dosjelosti može biti redovito i izvanredno ovisno o tom čiju se stvar dosjeda. Redovito vrijeme (ono koje je u pravilu potrebno da bi se steklo pravo vlasništva putem redovite dosjelosti) jest tri godine za stjecanje vlasništva pokretnine, a deset godina za nekretnine. Međutim, ako bi se dosjelošću stjecalo stvar koja je u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinica lokalne i regionalne samouprave, odnosno s njima izjednačenih pravnih osoba, odnosno stvari u (su)vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe tada je za stjecanje potrebno da protekne izvanredno vrijeme koje je dvostruko duže od redovitoga - šest godina za pokretnine i 20 godina za nekretnine.

Rok za redovitu dosjelost počinje teći onog dana kada posjednik stekne samostalan posjed stvari koji je onakve kakvoće kakva se traži za takvu dosjelost, a završit će istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za tu dosjelost i to ne bude li u međuvremenu prekinut, niti traje zastoj tijeka tog roka. Bude li dosijedanje prekinuto, ono se ne može nastaviti, pa ako nakon prekida ista osoba stekne samostalan posjed stvari, morati će ponovno početi dosjedati. Prekid dosjedanja može nastupiti iz faktičnih i pravnih razloga. Prekid dosijedanja nastupa iz faktičnih razloga (tzv. faktični prekid) ako: 1. dosjedatelj izgubi samostalni posjed stvari i ne sačuva njegov kontinuitet služeći se pravom na posjedovnu zaštitu, 2. ako prestane biti pošten posjednik, odnosno ako sazna da nije vlasnik stvari koju samostalno posjeduje – mala fides superveniens nocet. Prekid će nastupiti iz pravnih razloga (tzv. civilni prekid) ako: 1. posjednik stvari (dosjedatelj) prizna tuđe pravo vlasništva, ili2. vlasnik podigne tužbu protiv dosjedatelja, odnosno poduzme neku drugu radnju pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarenja njegovog prava vlasništva i to

116

bude uspješno. Na civilni prekid se analogno primjenjuju pravila o prekidu tijeka roka zastare tražbina.

Zastojem roka dosjelosti ne prestaje dosijedanje, nego se samo tijek roka dosjelosti produžuje za onoliko koliko je trajao zastoj. Dok zastoj traje vrijeme dosjelosti ne može isteći. Prenošenje posjeda izvedenim načinom na novog posjednika ne prekida posjedovanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod pravnog sljednika dotadašnjeg posjednika, odnosno kod njegovog univerzalnog ili singularnog sukcesora. Sljednik može nastaviti dosijedanje ako njegov posjed ima za to potrebnu kakvoću. Tada se sljedniku uračunava rok dosjelosti i ono vrijeme tijekom kojeg su u neprekidnom nizu posjedovali svi njegovi prednici, ali samo pod pretpostavkom da su im posjedi imali kakvoću koja se nastavlja u njegovom posjedu.

5. Posebno o stjecanju izvanrednom dosjelošću

Izvanredna dosjelost (longissimi temporis praescriptio) je inačica dosjelosti za koju vrijedi u načelu ono što i za svaku redovitu dosjelost, ali s važnim specifičnostima. Izvanrednom dosjelošću pravo vlasništva može steći samostalan posjednik stvari čiji posjed nema sve pozitivne kvalitete koje su inače potrebne za redovitu dosjelost ako mu je posjed barem pošten, a traje znatno duže nego što se to traži za redovitu dosjelost.Izvanrednom dosjelošću se može u pravo vlasništva pretvoriti samostalan posjed stvari ako je barem pošten. Poštenje se uvijek predmnjeva, a poštenim se smatra i nasljednik nepoštenog posjednika ako za nepoštenje svog prednika nije znao niti morao znati. Koliko god dugo trajao, nepošteni posjed se ne može pretvoriti u pravo vlasništva ni putem redovite ni putem izvanredne dosjelosti (quod initio vitiousum est, non potest tractu temporis convalescere). Za stjecanje putem izvanredne dosjelosti zahtijeva se daleko dulje vrijeme trajanja samostalnog posjeda stvari. Posjed koji ima kvalitete samo za izvanrednu dosjelost tek će svojim znatno dužim trajanjem pokazati da nije protivan pravnim odnosima koji postoje u pogledu predmeta posjedovanja. Za izvanrednu dosjelost vrijede dva roka: za samostalan posjed pokretnine potrebno je 10 godina dosijedanja, a za nekretnine 20 godina. No to je redovito vrijeme potrebno za izvanrednu dosjelost. Ako bi se izvanrednom dosjelošću stjecalo vlasništvo stvari koje pripadaju takvim subjektima da je za stjecanje potrebno izvanredno vrijeme tada bi za pokretnine rok dosjelosti iznosio 20 godina za pokretnine i 40 godina za nekretnine.

Sve što se tiče početka, prekida i zastoja tijeka tih rokova, kao i za uračunavanje prednikovog vremena, vrijedi u načelu isto što i za svaku dosjelost. Mogućnost uračunavanja prednikovog posjeda vrijedi i za izvanrednu dosjelost, ako postoji neprekidna sukcesija u poštenom posjedovanju. Ako je samostalni posjed njegovog prednika bio pošten, zakonit i istinit, ništa se time ne mijenja na dužini trajanja roka dosjelosti, jer je on u dosijedanju prednikov sljednik samo u poštenom posjedovanju. U obrnutom slučaju, odnosno ako je prednik samostalno posjedovao stvar tako da je teklo vrijeme potrebno za izvanrednu dosjelost koje nije isteklo, a sljednik posjeduje stvar zakonito, pošteno i istinito kod njega teku dva roka za dosjelost. Tada se kod sljednika nastavlja tijek vremena za već ranije započetu izvanrednu dosjelost, a od trenutka kada je on stekao zakonit, pošten i istinit posjed te stvari teče i vrijeme za redovitu dosjelost. Koja će dosjelost nastupiti (redovita ili izvanredna) ovisi o tome koji će rok prvi isteći.

D. Stjecanje pretvorbom prava na društvenim stvarima u pravo vlasništva

Specifični društvenovlasnički subjekti, sposobni da budu nositelji prava na društvenim stvarima, ali nesposobni da budu nositelji prava vlasništva, prestali su postojati, a na njihovo mjesto su stupili njihovi sveopći pravni sljednici, sposobni da budu nositelji prava vlasništva. Oni su kao njihovi pravni sljednici stekli na stvarima prava vlasništva na temelju zakona, nastala pretvorbom onih prava na bivšim društvenim stvarima koja su pripadala njihovim pravnim prednicima.

117

E. Stjecanje vlasništva radom i/ili životom u obiteljskoj zajednici

1. Stjecanje vlasništva stečenog radom u bračnoj zajednici i drugim zajednicama života

Pravo vlasništva koje jedan od sudionika zajednice stekne po pravilima stvarnoga prava o stjecanju vlasništva, time ujedno stječe i drugi sudionik takve zajednice po pravilima obiteljskog prava o imovinskim odnosima u toj zajednici. Da bi pravo vlasništva neke stvari koju je za trajanja bračne zajednice stekao jedan od bračnih drugova, ujedno stekao i drugi bračni drug, potrebno je da pored općih pretpostavaka stjecanja bude ispunjena i posebna – da je pravo vlasništva te stvari postalo bračnom stečevinom oba ta bračna druga temeljem normi obiteljskog prava. Pravo vlasništva koje stekne jedan bračni drug postaje bračna stečevina oba bračna druga na temelju OBZ-a. Tako bračnom stečevinom oba bračna druga postaje:1. sve što bilo koji od bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice stekne radom (stvari i prava stečena na ime zarade kao npr. plaća, sve ono što bilo koji od bračnih drugova za trajanja bračne zajednice stekne radom po općim pravilima stvarnog prava kao npr. preradom i sl.), 2. sve što za trajanja bračne zajednice potekne iz te imovine (kamate, drugi plodovi te ostale koristi i sl.), 3. dobitak od igara na sreću, 4. imovinska korist od autorskog ili srodnog prava, dok je samo autorsko djelo isključivo autorovo.

Bračna stečevina pripada bračnim drugovima kao suvlasnicima u jednakim dijelovima osim ako bračnim ugovorom nije drugačije određeno. Pravni učinci stjecanja vlasništva stvari koja predstavlja predmet bračne stečevine se sastoje u tome da bračni drug neposredno postaje stjecatelj prava vlasništva na nekoj stvari, nadalje ta stvar postaje predmetom bračne stečevine, a drugi bračni drug ipso iure stječe suvlasnički dio i to u pravilu polovicu ako nije drugačije uređeno bračnim ugovorom. Bračni drug temeljem zakona postaje posredni stjecatelj stvari koja je postala bračna stečevina. Na kraju, onom bračnom drugu koji je neposredni stjecatelj stvari u vlasništvo prestaje onoliki dio tog prava vlasništva koliko prelazi na njegovo bračnog druga kao posrednog stjecatelja. Na stjecanje idealnih dijelova u bračnoj stečevini nije potreban nikakav modus stjecanja. Iako bračni drug ovdje stječe temeljem zakona, to stjecanje se ne odvija originarno već izvedeno jer njime prelazi dio istog prava vlasništva na drugog bračnog druga pa tim stjecanjem ne prestaju stvarna prava koja su do tada postojala na predmetu stjecanja. Sve izloženo vrijedi i za izvanbračnu i istospolnu zajednicu ako su temeljem zakona nastupili učinci izvanbračne, odnosno istospolne zajednice.

2. Stjecanje vlasništva na temelju prava na izdvajanje iz ostavine

Prava na izdvajanje iz ostavine su po svojoj pravnoj naravi zakonski zapisi (zakonski legati), na temelju kojih u povodu ostaviteljeve smrti nastupa pojedinačno sljedništvo u pogledu njegovih imovinskih prava. Tim zakonskim zapisima uređuju se nakon ostaviteljeve smrti neka imovinska pitanja koja su za ostaviteljeva života u izvjesnom smislu ostala otvorena zbog toga što se u obiteljskoj zajednici s ostaviteljem faktično živjelo po kolektivističkom obrascu. Ono što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, a u pogledu toga postoji pravo neke osobe na izdvajanje iz ostavine, izdvaja se iz ostavine u tom smislu da prestaje biti predmetom nasljeđivanja, te na temelju prava na izdvajanje prelazi u imovinu ovlaštenika tog prava, neovisno o tome pripada li mu nasljedno pravo ili ne. Ta osoba time postaje ostaviteljev pojedinačni sljednik u pogledu prava vlasništva onih stvari koje su za nj izdvojene iz ostavine te postale njegovo vlasništvo.

a) Stjecanje predmeta zajedničkog kućanstva

Na temelju zakona pripada nekim osobama pravo na izdvajanje nekih pokretnina - predmeta zajedničkog kućanstva. To pravo pripada:1. nadživjelom ostaviteljevom bračnom drugu, i

118

2. ostaviteljevim potomcima, pod pretpostavkom da su u doba ostaviteljeve smrti živjeli s njim u istom kućanstvu.To ih pravo ovlašćuje:

1. na izdvajanje iz ostavine pokretnina koje su bile ostaviteljeve, a predmeti su zajedničkog kućanstva, te nisu «znatnije vrijednosti»

2. na stjecanje tih pokretnina u vlasništvo

b) Stjecanje vlastitog doprinosa ostaviteljevoj imovini

Na temelju zakona pripada nekim osobama pravo na izdvajanje svojeg doprinosa ostaviteljevoj imovini. Trebaju biti kumulativno biti ispunjene slijedeće pretpostavke:

1. ostaviteljev je potomak2. živio je s ostaviteljem u zajednici3. svojim radom ili davanjima je pridonio da se poveća ostaviteljeva imovina.

Izdvaja se onoliki dio imovinskih prava, koliko odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom ostaviteljeva imovina povećala dok su on i ostavitelj živjeli u zajednici. Nositelj prava na izdvajanje stječe u trenutku ostaviteljeve smrti na temelju zakona pravo da se iz ostavine izdvoji dio ostaviteljevih imovinskih prava na ime njegovog doprinosa povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine u vrijeme dok je živio u zajednici s ostaviteljem. Ne zahtijeva li izdvajanje iz ostavine u roku od 5 godina od ostaviteljeve smrti, nastupit će prekluzija njegovog prava. Taj izdvojeni dio se ne uračunava u nužni dio, niti u njegov nasljednički dio.

VIII. ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

I. UOPĆE

A. Povreda vlasništva i vlasnički zahtjev

Vlasništvo uživa široku pravnu zaštitu na ustavnoj, međunarodnoj, zakonskoj i podzakonskoj razini. Vlasnički zahtjev je vlasnikovo subjektivno pravo koje ga ovlašćuje da od osobe koja vrijeđa njegovo pravo vlasništva zahtijeva onu činidbu kojom će se ukloniti ta povreda. Vlasnički zahtjev nastaje povredom vlasništva pa vlasniku od trenutka povrede sve do njezinog otklanjanja pripada vlasnički zahtjev kao još jedno subjektivno pravo pored prava vlasništva, no oni nisu identični. Pravo vlasništva je apsolutno pravo i djeluje prema trećima, dok vlasnički zahtjev djeluje samo protiv osobe koja vrijeđa pravo vlasništva. Pravo vlasništva ne nalaže nikome nikakvo aktivno činjenje već samo uzdržavanje od povreda (propuštanje), vlasnički zahtjev nalaže određenoj osobi neko određeno činjenje (aktivno ili pasivno). Ipak vlasnički zahtjev nije samostalno pravo jer ovisi o pravu vlasništva temeljem kojeg je nastalo i pripada svagdašnjem nositelju povrijeđenog prava vlasništva i postoji samo ako i dok postoji

119

pravo vlasništva koje je povrijeđeno. Vlasnički zahtjev nastaje povredom prava vlasništva koja se sastoji ili u tuđem bespravnom posjedovanju vlasnikove stvari ili u kakvom drugom bespravnom uznemiravanju vlasnika u izvršavanju njegove pravne vlasti. O tome kakva je povreda vlasništva, ovisi sadržaj vlasničkog zahtjeva: 1. Tuđim bespravnim posjedovanjem (oduzimanje stvari) nastaje za vlasnika vlasnički zahtjev za povrat stvari - vindikacijski zahtjev, jer vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. 2. Tuđim bespravnim uznemiravanjem vlasnika u izvršavanju njegove pravne vlasti koja se zbiva na drugi način, a ne bespravnim posjedovanjem stvari nastaje za vlasnika vlasnički zahtjev za prestanak uznemiravanja - negatorijski zahtjev, negatorijska tužba, zahtjev za nepačenje. Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Vlasničke zahtjeve se tradicionalno naziva i vlasničkim tužbama što u suvremenim pravnim porecima više nije sasvim adekvatno. Još je Windscheid zahtjev poimao kao subjektivno građansko pravo materijalnopravne prirode različito od procesnopravne tužbe. I kod nas je usvojen materijalnopravni pojam zahtjeva, ali se načinio i ustupak tradiciji pa Zakon o vlasništvu rabi i ukorijenjeni naziv „vlasnička tužba“, ali gdje se pritom misli na vlasnički zahtjev u materijalnopravnom obliku (subjektivno pravo zahtijevati od određene osobe određenu činidbu)

Put ostvarivanja vlasničkog zahtjeva

U pravilu je za odlučivanje o vlasničkim zahtjevima nadležna sudska vlast jer je pravo vlasništva jedno od temeljnih prava čovjeka i građanina, a za odlučivanje o takvim stvarima su prema Zakonu o sudovima nadležni sudovi. Putem neke druge javne vlasti (upravne) vlasnik će svoj vlasnički zahtjev ostvarivati jedino ako odredbe posebnog zakona zahtijevaju da se odlučuje pred tom upravnom vlašću. Ovisno o tome kojim će putem ostvarivati svoj vlasnički zahtjev, vlasnik će mu dati primjeren oblik. Putem suda će svoj materijalnopravni zahtjev upraviti drugoj strani u parnici putem tužbe u procesnopravnom smislu. Vlasnički zahtjev u materijalnopravnom smislu će uvijek biti jednak bez obzira postavljao se on putem suda ili izvansudski ili putem upravnog tijela.

Ukoliko se vlasnički zahtjev ostvaruje tužbom pred sudom po svojem sadržaju to može biti: 1. vindikacijska tužba kojom vlasnik zahtijeva da mu posjednik preda posjed stvari, 2. negatorijska tužba kojom vlasnik zahtijeva da prestane uznemiravanje njegovog prava vlasništva.

Svaka ima po dvije inačice, odnosno može se pojaviti 1. prava vlasnička tužba ili 2. vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika (publicijanska tužba actio Publiciana), odnosno kao 3. prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja ili kao 4. tužba predmnijevanog vlasnika za prestanak uznemiravanja (publicijanska actio negatoria). Svi ovi zahtjevi-tužbe specifični su vlasnički zahtjevi-tužbe i njima se ne može štititi niti jedno drugo pravo.

Za zaštitu svojeg prava vlasništva od nekih posebnih vrsta povreda, moguće su i drugi modaliteti (npr. brisovna tužba, opozicioni i izlučni zahtjevi u ovršnom postupku, tužba na utvrđenje prava vlasništva, adhezioni zahtjevi u kaznenom postupku, zahtjev zbog smetanja posjeda, itd.). Za sve te zahtjeve vrijede u prvom redu posebna pravila, dok će se opća pravila o ostvarivanju vlasničkih zahtjeva primjenjivati podredno.

Vlasnik svoj vlasnički zahtjev nije ovlašten ostvarivati putem ofenzivne samopomoći (ima na raspolaganju sud*), dok se defenzivnom samopomoći može poslužiti da bi suzbio povredu svojeg prava vlasništva kada neposredno prijeti opasnost ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama. * Vlasnik-posjednik će moći svoju stvar zaštititi putem ofenzivne samopomoći, ali on to tada čini u svojstvu posjednika stvari kojemu je stvar oduzeta iz posjeda i u zakonom određenim granicama.B. Razlikovanje vlasničkih od nekih sličnih zahtjeva

120

Vlasnički zahtjevi (vlasničke tužbe) razlikuju se od svih ostalih po svojem pravnom temelju . Pravni temelj vlasničkih zahtjeva je pravo vlasništva (dokazano ili barem predmnijevano) one osobe koja taj zahtjev postavlja. Postavlja se pitanje što određuje pravni temelj pojedinog zahtjeva. Prema našem procesnom pravu i sudskoj praksi sud nije vezan tužiteljevom pravnom kvalifikacijom zahtjeva. Mjerodavno je jedino što sud nakon parničnog utvrđivanja činjenica zaključi koji je pravni temelj tužiteljevog zahtjeva. Dođe li sud do zaključka da tužbeni zahtjev nije utemeljen na pravu vlasništva, nego na nekom drugom pravnom temelju, udovoljit će mu na tom drugom pravnom temelju bez obzira na to koje je od svojih prava tužitelj želio zaštititi kada je podigao tužbu.

1. Razlikovanje vlasničke (petitorne) od posjedovne (posesorne) tužbe

Ovi zahtjevi su slični jer je vindikaciona vlasnička tužba slična zahtjevu tužbe zbog smetanja posjeda stvari oduzećem, a zahtjev negatorijske vlasničke tužbe sličan je zahtjevu zbog smetanja posjeda stvari uznemiravanjem. Bitna razlika nalazi se u pravnom temelju i cilju zahtjeva, jer je vlasnički zahtjev utemeljen na pravu vlasništva, a zahtjev zbog smetanja posjeda (posjedovna tužba) proizlazi iz činjenice posjedovanja i samovlasne povrede činjenice posjedovanja. Posjedovnim tužbama se ne traži zaštita prava, nego zaštita faktične vlasti glede stvari od samovlasnog mijenjanja i usmjerene su na otklanjanje ovih povreda. Naglašavanjem petitornog elementa u vlasničkim zahtjevima ističe se da su to petitorni sporovi te se time pokazuje razlika prema posjedovnim parnicama, pokrenutim posjedovnim tužbama. Iz bitne materijalnopravne razlike, proizlaze i procesnopravne. O petitornom sporu odlučuje se u parnici koja se vodi po općim pravilima parničnog postupka, dok se u posjedovnom sporu odlučuje u parnici koja se vodi po posebnim pojednostavljenim pravilima. Nema identiteta spora u ta dva postupka pa činjenica da se vodi posjedovni spor ne smeta pokretanju petitornoga o istoj stvari, a čak ne smeta i da posjedovni spor bude pravomoćno riješen. Budući da posjedovna tužba proizlazi iz samovlasne povrede posjeda, a ne iz povrede prava, u posjedovnom sporu ne treba, niti se smije raspravljati o pravu na posjed, dok je kod vlasničkog zahtjeva upravo obrnuto (pravo na posjed sporne stvari predmet je spora između tužitelja i tuženika pa je ono i predmet rasprave).

2. Razlikovanje vlasničke od nasljedničke tužbe

Ovo se razlikovanje provodi prema pravnom temelju zahtjeva: vlasnički zahtjevi proizlaze iz povrede prava vlasništva, a nasljednički iz povrede nasljednog prava. Razlikovanje je iznimno važno zbog toga što nasljednički zahtjevi zastarijevaju, a vlasnički ne. Razlikovanje često nije potpuno jasno jer nasljednik neke sporne stvari ima i nasljedno pravo i pravo vlasništva sporne stvari stečeno nasljeđivanjem (ipso iure). Stoga on može zahtijevati vraćanje stvari u posjed bilo nasljedničkim zahtjevom bilo vlasničkim zahtjevom. No, ako se o stvari stranke spore stoga što je među njima sporno tko je od njih naslijedio ostavitelja, tada je to nasljednički zahtjev, inače je vlasnički. Ako tužitelj podigne tužbu kojom zahtijeva da mu tuženik vrati stvar u posjed, pozivajući se na svoje pravo vlasništva stečeno nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika, a tuženik tome suprotstavi svoj tzv. univerzalni prigovor, spor više nije vlasnički, nego je to spor o nasljednom pravu pa će se tužiteljev zahtjev tretirati kao nasljednički. Univerzalnim prigovorom naziva se onaj kojim tuženik za sebe tvrdi da je on nasljednik umrlog vlasnika pa da stoga njemu pripada pravo na posjed sporne stvari jer ju je stekao nasljeđivanjem. Ako mu tuženik ne suprotstavlja nikakav materijalnopravni prigovor, ili mu suprotstavi samo tzv. singularni prigovor, radi se o vlasničkom sporu. Singularnim prigovorom naziva se onaj kojim tuženik za sebe tvrdi da je on vlasnik sporne stvari, jer je tu stvar stekao u svoje vlasništvo na nekom pravnom temelju na kojem je postao pojedinačnim sljednikom dotadašnjeg vlasnika te stvari.

3. Razlikovanje vlasničke od tužbi zbog stjecanja bez pravnog temelja

Potrebno je razlikovati vindikacijski zahtjev od kondikcijskih (obveznopravni zahtjev zbog stjecanja bez pravnog temelja). Pretpostavke za podizanje tih zahtjeva su takve da oni nikada ne konkuriraju – kada je moguće podići vindikaciju nije moguće kondikciju i obrnuto. Vlasnički zahtjev može podići

121

onaj koji je vlasnik, a ne i onaj tko je to bio, ali više nije. Kondikciju može podići onaj tko je bio vlasnik, ali je to prestao biti jer je njegova stvar bez pravnog temelja ušla u imovinu druge osobe time što ju je ona stekla u vlasništvo. Ako je stvar predana drugoj osobi bez pravne osnove ta osoba je stekla posjed stvari, ali ne i pravo vlasništva pa ta stvar i nije prešla u njezinu imovinu pa tada nema mjesta kondikciji, ali ima vindikaciji. Naprotiv, ako je druga osoba stekla pravo vlasništva zbog događaja kao što je trajno prirastanje tuđe stvari njezinoj i sl., tada je time na temelju zakona prestalo dotadašnje pravo vlasništva one stvari koja je njezinoj prirasla pa bivši vlasnik stvari koja je propala, više nema pravo na vindikaciju (stvar više ne postoji pa onda ni pravo vlasništva te stvari), ali može podići zahtjev za naknadu vrijednosti onoga što je priraštajem drugi stekao bez pravnog temelja (kondikciju). Stoga kod nas vrijedi pravilo gdje ima mjesta vindikaciji nema mjesta kondikciji i obrnuto.

4. Vlasnički zahtjev i tužba na utvrđenje vlasništva

Ovo razlikovanje se provodi prema sadržaju zahtjeva. Vlasničkim tužbama zahtijeva se od tuženika neko činjenje (povrat stvari, prestanak uznemiravanja). Tužbama na utvrđenje (deklaratornim tužbama) se traži od suda da utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, te istinitost/neistinitost neke isprave. Vlasnik će se poslužiti ovom tužbom ako bi mu neka osoba povrijedilo pravo vlasništva, ali ne kakvim činjenjem već riječima kojima bi za sebe svojatala pravo vlasništva njegove stvari ili bi tvrdila da je njezin vlasnik. Ipak prema pravilima procesnog prava tužbe za utvrđenje prava vlasništva dopuštene su jedino ako je to posebnim propisom predviđeno ili ako tužitelj ima pravni interes na tom sudskom utvrđenju što mora učiniti vjerojatnim. Takve tužbe nisu dopuštene ako bi tužitelj mogao svoj cilj postići kondemnatornom tužbom.

II. POSEBNO O VINDIKACIJSKOM ZAHTJEVU (ZAHTJEVU ZA POVRAT STVARI, VINDIKACIJSKOJ TUŽBI)

Vlasnik ima pravo na svoju stvar i sve koristi od nje pa je ovlašten zahtijevati da mu onaj tko njegovu stvar bespravno posjeduje preda svoj posjed stvari kao i koristi koje je od nje imao. Zahtijeva li to, to je njegov vlasnički zahtjev za povrat stvari. Vlasnik ima pravo od nepoštenog posjednika ishoditi predaju stvari u optimalnom stanju te predaju svih koristi od nje, dok u korist poštenoga Zakon postavlja određene granice vlasnikovom pravu. Zakon priznaje vlasniku pravo na naknadu onoga što mu posjednik ne može predati, a trebao bi, no priznaje i posjedniku pravo da mu vlasnik naknadi neke troškove što ih je imao za njegovu stvar. Pravo na naknadu vlasniku i posjedniku priznaje se da se ne bi jedan obogaćivao na račun drugoga, ali zakon pogoduje poštenog posjednika, budući da taj nije znao niti je trebao znati da posjeduje stvar koju nema pravo posjedovati. Svoj vlasnički zahtjev za povrat stvari, vlasnik može staviti i njegovo ostvarenje ishoditi kako izvansudski tako i putem suda. Ako se odluči na parnicu, vlasnik će morati postaviti tužbu i zahtijevati od tuženika da mu preda stvar u posjed. Glavni predmet spora će biti pravo na posjed sporne stvari. Ukoliko sud utvrdi opravdanost tužiteljevog zahtjeva odredit će tuženiku da tužitelju preda posjed sporne stvari, a odlučit će i o tuženikovim protuzahtjevima da mu se naknade troškovi, budući da ima, pod pretpostavkama određenima zakonom, pravo tražiti naknadu nekih troškova što ih je imao za stvar koju mora predati njezinom vlasniku. Vlasnički zahtjev može putem suda tuženiku biti postavljen kao prava vlasnička tužba (reivindikacija) ili kao vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika. Obje ove tužbe nazivaju se vindikacijskim tužbama ili vindikacijama (lat. vindicatio – sudsko zahtijevanje svojega nazad).

A. Prava vlasnička tužba za povrat stvari – reivindikacija

Prava vlasnička tužba (rei vindicatio) je tužba vlasnika protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda svoj posjed te stvari. Svrha ovog zahtjeva je isključenje drugih osoba od nedozvoljenog

122

(bespravnog) posjedovanja vlasnikove stvari te vraćanja posjeda stvari koji mu pripada s obzirom na njegovo pravo vlasništva.

1. Aktivna legitimacija

Aktivno legitimiran (materijalnopravno ovlašten) za pravu vlasničku tužbu je vlasnik stvari čiju predaju zahtijeva ako je u stanju dokazati to svoje pravo vlasništva. Vlasnik stvari može biti vlasnik-neposjednik ili vlasnik-posredni posjednik. Ako pravo vlasništva ima nekoliko osoba (suvlasnici, zajednički vl., etažni vl., prethodni i potonji vl.), pravo vlasništva aktivno ih legitimira na vlasničku tužbu, ali se razlike u njihovom sudjelovanju u pravu vlasništva neizbježno odražavaju i na toj njihovoj legitimaciji. Kao i samovlasnik, legitimirani su svi suvlasnici zajedno, a i svi zajednički vlasnici zajedno. Svaki pojedini suvlasnik aktivno je legitimiran da od svojih suvlasnika zahtijeva da mu predaju stvar u suposjed ako nisu valjano drugačije odlučili glede stvari, a od trećih osoba ovlašten je zahtijevati da posjed suvlasničke stvari predaju svim suvlasnicima zajedno, odnosno njemu samome ako je ostalih ovlašten da i za njih primi taj posjed. Isto vrijedi i za pojedinog zajedničkog vlasnika. Etažni vlasnik drugačije je legitimiran glede svog posebnog dijela, nego glede cijele stvari. Glede posebnog dijela aktivno je legitimiran kao da je on jedini vlasnik tog dijela, a glede cijele nekretnine legitimiran je kao suvlasnik. U slučaju da suvlasnički dio nekretnine, zajedno s etažnim vlasništvom pripada dvjema ili više osoba kao suvlasnicima ili kao zajedničkim vlasnicima, sve su te osobe legitimirane za stavljanje zahtjeva, ali solidarno (kao da su sve one jedan suvlasnik). Vlasnički zahtjev koji bi stavila bilo koja od tih osoba, smatrao bi se vlasničkim zahtjevom svih njih, a predaja stvari jednoj od njih smatrala bi se predajom svima njima. Za vrijeme čekanja da se uvjet ispuni, odnosno da rok istekne, aktivno je legitimiran prethodni vlasnik, a potonji tek od trenutka kada je postao vlasnikom. To znači da će potonji vlasnik, u slučaju da ograničenje vlasništva djeluje prema trećima biti aktivno legitimiran od trenutka kada se uvjet ispuni odnosno rok istekne. Ako je ograničenje samo interno, od trenutka kada mu prethodni prenese pravo vlasništva. Ukoliko bude osporeno, tužitelj će u postupku morati dokazati svoje pravo vlasništva na stvari čiji povrat zahtijeva, što nije uvijek jednostavno. Tužitelj će u pravilu dokazati da je vlasnik stvari koju zahtijeva dokazavši da je stekao pravo vlasništva te stvari. Dovoljno je da dokaže da je stekao vlasništvo, a ne mora dokazivati i da je nadalje bio vlasnik. Kod derivativnog dokazivanja prava vlasništva postoji velika poteškoća jer se treba dokazivati pravni slijed prelaska prava vlasništva svih prednika sve dok se ne dođe do onog prednika koji je pravo vlasništva stekao izvorno (dosjelošću ili prisvojenjem). Zbog teškoće dokazivanja, kaže se da je to đavolsko dokazivanje (đavolji dokaz, probatio diabolica). Ipak praksa pokazuje da dokaz vlasništva i nije tako težak jer upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama oslobađa vlasnika svakog daljnjeg dokazivanja jer zemljišne knjige uživaju javnu vjeru (ali će se vlasnik itekako najeb.. u postupku upisa izvanknjižnog vlasništva kada nema knjižnog prednika jer će gruntovnica tražiti da tada dokazuje pravni slijed pa daj Bože da uspije istaknuti originarno stjecanje jer mu đavolje dokazivanje ne gine!) Isto tako, vlasnik će biti oslobođen dokazivanja pravnog slijeda ako će moći istaknuti svoje originarno stjecanje vlasništva ili svojeg prednika.

2. Pasivna legitimacija

Pasivno legitimiran za vlasničku tužbu za povrat stvari je posjednik vlasnikove stvari ako je posjeduje bespravno. Tko bespravno samostalno posjeduje tuđu stvar, vrijeđa vlasnikovo pravo vlasništva. Isto tako nesamostalni posjednici vrijeđaju vlasnikovo pravo vlasništva ako priznaju tuđu višu vlast na stvari koja nije vlasnikova niti je izvedena iz vlasnikove (tuđi pomoćnik u posjedovanju nije posjednik stvari, pa nije pasivno legitimiran, ali će ga redovito vlasnik tužiti, pa on mora putem suda pozvati osobu čiju on vlast navodno izvršava, neka umjesto njega stupi u parnicu – ako se ovaj ne odazove, tuženik će biti pomoćnik u posjedovanju jer nije dokazao svoju tvrdnju da nije posjednik stvari).

123

Vlasnik će redovito zahtijevati stvar od onoga koji je neposredno posjeduje (odnosno od njegovog pomoćnika u posjedovanju) vodeći se predmnjevom da je posjed koji taj ima – samostalan posjed. Ako je svoj zahtjev upravio prema nesamostalnom posjedniku, taj će se moći obraniti tzv. imenovanjem prednika, osobe čiju on višu vlast na stvari priznaje i iz čijeg posjeda izvodi svoj (laudatio auctoris, nominatio auctoris) i tako sve dok se ne dođe do samostalnog posjednika. Imenovanu osobu će se pozvati da stupi u parnicu, ali ako se ona ne odazove ili odbije stupiti, tuženik se nije obranio od tužbe i za njega će se i dalje predmnijevati da je samostalni posjednik stvari. Tuženikova pasivna legitimacija neće prestati ako on napusti posjed sporne stvari nakon dostave tužbe (nakon litispendencije). Vlasnik se međutim nije dužan držati bivšeg posjednika stvari i može svoj zahtjev za povrat postaviti onome tko upravo ima njegovu stvar u svojem posjedu.

Ako bude osporeno, tužitelj će morati dokazati da se njegova stvar nalazi u tuženikovom posjedu. Na njemu leži teret dokaza svojeg prava vlasništva i identiteta stvari čiju predaju traži tvrdeći da je njegova i da je stvar u posjedu tuženika. Ako bi tuženik tajio pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da je ona ipak u njegovu posjedu sud će tada ne upuštajući se u daljnje izvođenje dokaza o tužiteljevom pravu vlasništva, odlučiti da je tuženik dužan predati stvar tužitelju u posjed. Time petitorni spor nije riješen stoga tuženik može vindikacijom tražiti tu stvar natrag, no tada teret dokaza prelazi na njega. Ako bi tuženik u postupku lažno priznavao da posjeduje stvar koju nema u posjedu pa bi time zavarao tužitelja nanijevši mu štetu, odgovarao bi mu za svu štetu koja bi odatle proizašla.

3. Zahtjev, protuzahtjevi i prigovori

Glavni i nužni sadržaj vlasničke tužbe je tužiteljev zahtjev tuženiku neka mu taj preda svoj posjed određene stvari. Rezultat treba biti taj da vlasnik postane posjednikom (suposjednikom) svoje stvari. Ako vlasnik stavi svoj zahtjev u obliku tužbe, vlasnik-tužitelj od suda tada zahtijeva kondemnaciju , odluku suda (presudu) da je posjednik-tuženik dužan prenijeti svoj posjed tužitelju (odnosno osobi koju je tužitelj odredio) i to pod prijetnjom ovrhe. Ako vlasnik zahtijeva od tuženika da mu preda svoj neposredan posjed stvari, zahtijevati će od njega činidbu tjelesne predaje te stvari, a kada zahtijeva predaju posrednog posjeda, zahtijevat će od njega takvo očitovanje volje kakvim se prenosi posredan posjed. Vlasničkom tužbom može se zahtijevati predaju posjeda individualno određene stvari ( speciesa ) , a može se zahtijevati i predaju posjeda generične stvari, ali samo ako je dovoljno individualizirana. Tužitelj mora svoj zahtjev staviti dovoljno određeno glede stvari čiju predaju traži – stvar mora opisati po onim njezinim osobinama po kojima se ona razlikuje od istovrsnih stvari. Glede neke količine iz nekog roda (genusa) može se samo staviti obveznopravni zahtjev – tražbinu, ali ne i stvarnopravni – vlasnički zahtjev. Jedino ako je određena količina generičnih stvari nečim posebno obilježena tako da je time individualizirana, ona može biti predmetom vlasničkog zahtjeva. Vlasnik zato u pravilu neće moći zahtijevati predaju posjeda gotovog novca koji je pomiješan s tuđim gotovim novcem, osim ako bi se njegov novac mogao raspoznati tako da bi bilo moguće dokazati pravo vlasništva upravo određenih komada, a i njihov posjednik je mogao znati da mu ti komadi ne pripadaju. Tada će vlasnik ipak moći staviti vlasnički zahtjev da mu se upravo ti komadi predaju u posjed.

Vlasnik može jedino prema nepoštenom posjedniku s uspjehom staviti maksimalan zahtjev glede stanja one stvari čiju predaju traži, dok je njegov zahtjev protiv poštenog posjednika znatno stegnut. Predmnijeva se da je posjednikov posjed stvari bio pošten sve do onog trenutka kada je primio vlasničku tužbu ili saznao za drugi tome odgovarajući zahtjev za povrat stvari koja je rezultirala pravomoćnom odlukom da mu ne pripada pravo na posjed te stvari. Ako vlasnik tvrdi da je posjed bio nepošten i ranije, trebati će to dokazati, odnosno da je posjed bio nepošten u trenutku stjecanja ili da je naknadno prestao biti pošten time što je posjednik saznao da mu ne pripada pravo na posjed. Ako je tuženik isprva bio pošten, a potom je postao nepošten za svako od tih razdoblja će se drugačije prosuđivati osnovanost zahtjeva glede stanja stvari koju tužitelj traži. Za vrijeme poštenja posjeda primijenjivat će se pravila o sadržaju zahtjeva protiv poštenog posjednika, o protuzahtjevima poštenog posjednika i o prigovorima koje pošteni posjednik ima pravo staviti vlasniku, a u pogledu ostaloga – pravila o sadržaju vlasničkog zahtjeva protiv nepoštenog posjednika. Ipak,

124

pravila postavljena za nepoštenog posjednika primjenjivat će se i glede svega što je posjednik, makar je općenito bio pošten, činio sa stvari i imao koristi od nje, ako je to bilo neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

Kod nas je postavljeno izričito zakonsko pravilo da ne zastarijeva vlasnikovo pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, osim ako zakonom nije što drugo određeno (načelo nezastarivosti). Temeljem te odredbe nikada ne zastarijeva glavni zahtjev, odnosno zahtjev vlasnika posjedniku da mu on preda svoj posjed stvari. Sporedni zahtjevi koje bi vlasnik mogao tuženiku staviti su: 1) predaja koristi od stvari (plodova, koristi od uporabe), 2) naknada štete koja je nastala pogoršanjem ili propašću onoga što treba predati u posjed vlasniku. Koje sporedne zahtjeve može vlasnik staviti, ovisi o poštenju posjednika. Sporedni zahtjevi mogu biti stavljeni zajedno s glavnim zahtjevom u vlasničkoj tužbi ili u posebnoj tužbi radi koje će se voditi posebna parnica. Ipak sporedni zahtjevi zastarijevaju i to za tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Jednaki slučaj je i sa tuženikovim protuzahtjevima za naknadu troškova koje je imao za vlasnikovu stvar (verzijski zahtjev koji se prosuđuje po posebnim pravilima ZV-a). Tuženikovi materijalnopravni prigovori koji se mogu staviti bilo u samoj vlasničkoj parnici ili u posebnoj tužbi (parnici) mogu biti peremptorni prigovori (exceptiones peremptoriae) odnosno takvi koji negiraju ili koji ako su osnovani ukidaju vlasnički zahtjev, tako i dilatorni prigovori (exceptiones dilatoriae), koji vlasnički zahtjev zaustavljaju.

Posebno o zahtjevu poštenom posjedniku, njegovim protuzahtjevima i prigovorima

Vlasnik je ovlašten zahtijevati od posjednika da se njemu ili osobi koju je on odredio preda stvar u posjed cum omni causa (sa svim plodovima koji se još nisu odvojili i sa svim vanjskim prirastom toj stvari, odnosno poboljšicama). No od poštenog posjednika vlasnik ne može zahtijevati koristi koje je taj imao od vlasnikove stvari kod ju je pošteno posjedovao. Stoga vlasnik ima pravo od njega zahtijevati svoju stvar samo ako i ukoliko je taj još ima jer je pošten posjednik dužan predati stvar vlasniku u stanju u kojem se ona zatekla u času kada je primio vlasničku tužbu, a ako je stvar za vrijeme poštenog posjeda propala pa je nije u stanju predati nije dužan dati vlasniku dati ikakvu naknadu za to. Isto tako ako se stvar za vrijeme trajanja poštenog posjeda pogoršala (oštećena, smanjila joj se vrijednost) predat će je tako pogoršanu i nije dužan popraviti oštećenje, niti naknaditi štetu koju vlasnik uslijed toga trpi. Jedino ako je posjednik posjedovao stvar smatrajući da mu pripada neko ograničeno stvarno ili obvezno pravo (npr. pravo najma), ali je stvar uništio ili oštetio ili je inače došlo do uništenja ili oštećenja za koja bi odgovarao i da je zaista imao to pravo, vlasnik ima pravo od poštenog posjednika zahtijevati naknadu te štete.

Posjednikova pravna raspolaganja su bez učiunka, stoga ako posjednik zaključi ugovor s trećom osobom koji je usmjeren na otuđenje ili opterećenje stvari pa čak i nakon predaje, treća osoba postaje samo posjednik te stvari, ali ne i vlasnik. Vlasnik će protiv te osobe imati pravo upraviti vlasnički zahtjev pri čemu će se (ne)poštenje ravnati prema (ne)poštenju tog posjednika koji je posjed stekao od prijašnjeg poštenog posjednika. Jedino ako posjed pokretne stvari stekne osoba od bivšeg posjednika i stekne pravo vlasništva izvorno temeljem zakona (stjecanjem od nevlasnika ili putem dosjelosti) tada vlasnički zahtjev više nema smisla jer je vlasništvo tužitelja apsolutno prestalo. Ako je posjednik koji je otuđio vlasnikovu stvar još i pritom bio pošten, dotadašnji vlasnik neće moći od njega ishoditi naknadu štete, jer pošteni posjednik ne odgovara vlasniku stvari za njezinu propast.

Ako su odvojeni plodovi i dijelovi stvari prešli temeljem zakona u vlasništvo poštenog posjednika matične stvari vlasnik nije ovlašten zahtijevati te plodove i dijelove stvari od poštenog posjednika koji je bio pošten u trenutku odvajanja. Vlasnik nije ovlašten od posjednika zahtijevati ni naknadu za uporabu stvari u doba dok ju je on pošteno posjedovao kao ni naknadu za ostale koristi koje je pošteni posjednik imao od stvari za vrijeme dok ju je posjedovao, ali samo ako su te koristi bile primjerene onom pravu na posjed stvari za koje je pošteni posjednik vjerovao da mu pripada. Ipak, ne stječe svaki pošteni posjednik matične stvari vlasništvo plodova i dijelova koji su se od nje odvojili. Ne stječe ih

125

makar je stvar pošteno posjedovao, ali u trenutku odvajanja nije bio njezin samostalni posjednik, niti ju je posjedovao kao da je nositelj ograničenog stvarnog prava na temelju kojeg bi mu (da ga je imao) pripadalo vlasništvo plodova ili odvojenih dijelova stvar, a niti kao da je nositelj takvog obveznog prava na temelju kojeg bi mu pripadalo vlasništvo odvojenih plodova ili drugih dijelova. Te koristi je ovlašten od njega zahtijevati vlasnik, a ovlašten je zahtijevati i naknadu za onu uporabu i koristi koje je od njegove stvari imao njezin pošteni posjednik, koje su bile neprimjerene pravu za koje je vjerovao da ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (ograničenom stvarnom ili obveznom pravu).

Ako vlasnik zahtijeva predaju stvari od posjednika, on ima pravo temeljem zakona od vlasnika zahtijevati naknadu troškova koje je napravio za stvar u vrijeme dok ju je pošteno posjedovao ako su ti troškovi bili nužni (stvar bi bez njih propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila) ili korisni (troškovi su pridonijeli povećanju vrijednosti stvari. Je li se vrijednost povećala ili nije prosuđuje se prema objektivnom kriteriju, tržišnoj cijeni). Ali, ako je pošteni posjednik promijenio namjenu vlasnikove stvari, trošak učinjen za to nema narav korisnog troška bez obzira koliko je stvari objektivno porasla tržišna vrijednost, ako ta promjena namjene nije korisna za vlasnika. Pošteni posjednik nema pravo na naknadu luksuznih troškova (troškovi učinjeni na stvari radi svojeg zadovoljstva, uljepšavanja stvari, veće udobnosti i sl.). Ako ih vlasnik smatra korisnima za sebe može ponuditi naknadu za njih, a ako se o tome ne sporazume, posjednik ima pravo odnošenja (ius tollendi), odnosno odvojiti od vlasnikove stvari i za sebe uzeti sve ono što joj je svojega dodao i vratiti stvar vlasniku bez toga, ali samo ako se to može odvojiti bez oštećenja same stvari. Ono što ne bude odvojeno dio je vlasnikove stvari i mora se vratiti vlasniku, a pošteni posjednik nema pravo na naknadu, osim ako vlasnik ne odluči drugačije. Od iznosa naknade na koju pošteni posjednik ima pravo odbit će se vrijednost plodova i drugih koristi koje je posjednik imao od vlasnikove stvari. Pošteni posjednik ima i pravo zadržanja (ius retentionis) vlasnikove stvari koju neposredno posjeduje dok mu ne budu naknađeni svi troškovi na koje ima pravo. Potraživanje troškova će zastarjeti za tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

Prigovori poštenog posjednika

Prigovori kojima posjednik negira vlasnički zahtjev su oni kojima on poriče istinitost činjeničnih navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev, odnosno poriče da osoba koja je stavila vlasnički zahtjev ima pravo vlasništva sporne stvari ili poriče da posjeduje stvar koju ta osoba zahtijeva. Poricati pravo vlasništva znači osporavati aktivnu legitimaciju tužitelja (tužitelj nije vlasnik, tuženik je vlasnik, negiranje pretpostavaka za izvorno stjecanje vlasništva i sl.). Poricati vlastiti posjed znači poricati vlastitu pasivnu legitimaciju, tvrdeći da niti jedna stvar koju tuženik ima u posjedu nije identična stvari čiju predaju tužitelj zahtijeva. Prigovori koji ukidaju vlasnički zahtjev su oni kojima tuženik ne poriče da je tužitelj imao pravo vlasništva stvari koju zahtijeva, niti poriče svoj posjed te stvari, nego tome suprotstavlja tvrdnju da su se prilike izmijenile pa da tužitelj nije više vlasnik stvari ili da on kao tuženik više nije u posjedu te stvari. Prigovori koji zaustavljaju vlasnički zahtjev su oni koji ne poriču da je tužitelj zaista vlasnik stvari koju zahtijeva, niti poriču da je tužitelj posjednik te stvari, nego tvrde da tuženik ima pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje tu tužiteljevu stvar. Tuženikovo posjedovanje vlasnikove stvari redovito će se temeljiti na: a) pravu koje je on stekao prema tužitelju (npr. temeljem ugovora s njim o najmu, zakupu ili zalogu), b) pravu koje je dobio od treće osobe koja ima pravo posjedovati vlasnikovu stvar (npr. temeljem ugovora o najmu, najmoprimac je sa tuženikom sklopio ugovor o podnajmu i predala mu vlasnikovu stvar u posjed), c) pravu na posjedovanje stvari koje je tuženik stekao od bivšeg vlasnika koji je svoje pravo vlasništva prenio na tužitelja-sadašnjeg vlasnika. Posjednik može svoje pravo na posjed suprotstaviti vlasničkom zahtjevu novog vlasnika stvari, ako ga je mogao suprotstaviti zahtjevu bivšeg vlasnika na predaju stvari, a novi je vlasnik stekao stvar u vlasništvo od bivšeg vlasnika time što mu je ovaj prenio svoj zahtjev koji je imao na predaju te stvari (cessio vindicationis),

126

d) pravu posjedovanja vlasnikove stvari koje je tuženiku dao zakon ili odluka javne vlasti u okviru svojih zakonskih ovlasti. Pošteni posjednik ovlašten je vlasničkom zahtjevu suprotstaviti zaustavljajući prigovor zadržanja (exceptio retentionis), no ovom prigovoru nema mjesta kada je isključeno svako vjerovnikovo pravo da zadrži stvar, odnosno kada posjednik ima u svojem posjedu stvar koja je izašla iz vlasnikovog posjeda protiv njegove volje ili ju je on predao posjedniku u posudbu ili čuvanje ili je posrijedi takva stvar za kakvu zakon određuje da je vjerovnik ne smije zadržati (npr. punomoć dobivenu od dužnika, isprave dužnika, legitimacije i druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji). U slučajevima kada je prigovoru zadržanja bilo mjesta, pošteni posjednik više ne može postavljati taj prigovor kada vlasnik ispuni ono što je posjednik dugovao posjedniku, odnosno kada dade odgovarajuće osiguranje za njegovu tražbinu (npr. stvar u zalog).

Posebno o zahtjevu nepoštenom posjedniku, njegovim protuzahtjevima i prigovorima

Vlasnik ima pravo od nepoštenog posjednika svoje stvari zahtijevati: a) predaju posjeda stvari u njezinom prvobitnom stanju, ali i sve ono što je u međuvremenu stvari priraslo, b) naknadu sve štete koje su nastale na stvari za vrijeme nepoštenog posjeda, odnosno štete koja je nastala zbog propasti stvari koja je u to doba nastupila, c) predaju svih koristi (odvojenih plodova, odvojenih dijelova, koristi od uporabe), odnosno naknadu svega onoga što se od toga ne može predati, d) naknadu zanemarene koristi, odnosno sve one koristi koje je stvar mogla dati, ali ih je posjednik propustio.

Zahtjev naknade zastarijeva za tri godine, ali rok počinje teći tek nakon predaje stvari vlasniku. Posjednikova pravna raspolaganja ne proizvode učinke, no ponekada će treći steći vlasništvo ili neko drugo pravo na stvari i od nepoštenog posjednika, ali tada nepošteni posjednik duguje naknadu štete vlasniku. Jednaki su slučajevi kada je nepošteni posjednik pravnim raspolaganjima onemogućio vlasniku da dođe do svoje stvari (npr. prodao ju je trećoj osobi koja je nepoznata ili nedostupna). Tada vlasnik ima pravo na naknadu od nepoštenog posjednika. Ako se naknadno ustanovi tko posjeduje njegovu stvar i gdje mu je prebivalište, odnosno boravište, vlasnik će moći od njega zatražiti svoju stvar, ali će i morati vratiti naknadu.

Nepošteni posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova, ali samo onih nužnih troškova koji bi bili nužni i vlasniku, a ne i onih nužnih troškova koji ne bi bili nužni da se stvar nalazila u vlasnikovom posjedu. Kod korisnih troškova treba razlikovati: a) troškove koji su bili korisni da bi stvar dala plodove i b) troškove korisne za samu stvar. Nepošteni posjednik stvari dužan je predati vlasniku plodove te stvari gdje dolazi do primjene zakonsko pravilo po kojem onaj tko je dužan drugome predati plodove neke stvari ili prava ima pravo od njega zahtijevati naknadu onih troškova koje je imao radi dobivanja tih plodova, ako bi ih imao dobar gospodar, no nikada više od vrijednosti plodova koje je dužan predati i ne više nego što je zaista potrošio. Što se tiče onih troškova koji su bili korisni za vlasnikovu stvar, nepošteni posjednik će imati pravo zahtijevati da mu ih vlasnik naknadi po pravilu da svatko čije su pokretne stvari, rad ili sredstva bez pravnog temelja prirasle tuđoj stvari, a ne daju se od nje odvojiti, ima pravo na naknadu za to što je priraslo, ako i ukoliko na nju ima pravo po obveznopravnim pravilima (nepravo poslovodstvo bez naloga). Nepošteni posjednik nema pravo na naknadu luksuznih troškova. Ovlašten je za sebe odvojiti i uzeti ono što je dodao tuđoj stvari, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, pod pretpostavkom da se to može odvojiti bez oštećenja vlasnikove stvari (ius tollendi). Ne može li se odvojiti, dodani dio postaje prirast vlasnikovoj stvari i mora se zajedno sa stvari predati vlasniku, a nepošteni posjednik nema pravo na nikakvu naknadu. Nepošteni posjednik nema pravo zadržanja dok mu ne budu naknađeni troškovi koje zahtijeva, nego mora predati stvar bez odgode.

127

Pravo nepoštenog posjednika za protuzahtjeve zastarijeva tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Mogućnost stavljanja prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev je za nepoštenog posjednika jednaka kao i za poštenoga. I nepošteni posjednik može s uspjehom stavljati prigovore koji ukidaju vlasnički zahtjev, ali on ne može osnovano tvrditi da je tužitelju prestalo pravo vlasništva time što je on (tuženik) stekao spornu stvar od nevlasnika ili dosjelošću (traži se poštenje koje on nema). Nepošteni posjednik ima samo ograničenu mogućnost uspješnog prigovaranja da više ne posjeduje vlasnikovu stvar jer on odgovara za vlasnikovu stvar koja je propala, uništena je, potrošena, otuđena i sl. dok ju je nepošteno posjedovao. Ako je nepošteni posjednik napustio posjed vlasnikove stvari nakon litispendencije, on će trebati tužitelju koji traži stvar od njega (a ne onoga koji sada posjeduje stvar) predati tu stvar o svojem trošku, odnosno trebat će mu naknaditi njezinu punu vrijednost. Nepošteni posjednik u pravilu ne može osnovano uputiti vlasniku prigovor koji zaustavlja vlasnički zahtjev jer takvim prigovorom posjednik tvrdi da ima pravo posjedovati vlasnikovu stvar, a nepošteni posjednik nema takvo pravo.

4. Odluka suda i njezino provođenje

Sud će usvojiti tužbeni zahtjev, dođe li do zaključka da je osnovan, odnosno donijeti kondemnatornu presudu kojom će narediti tuženiku da preda (prenese) posjed stvari tužitelju, odnosno onoj osobi koju je tužitelj odredio. Ako je tužitelj postavio i sporedne zahtjeve, a tuženik protuzahtjeve, sud će u pravilu i o njima odlučiti tom presudom. U presudi će sud navesti i rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je presudom naredio (paricijski rok). Pored kondemnacije, sud može donijeti i deklaraciju da je tužitelj vlasnik stvari ako vlasnik to istakne u zahtjevu. Iako po našem procesnom pravu nema mjesta deklaraciji kada je moguća kondemnacija, kada postoji pravni interes za to, povezivanje deklaracije s kondemnacijom je ipak dozvoljeno. Posebne odluke su kada tuženik taji posjed ili kada tuženik napustio posjed stvari nakon litispendencije. Ako tuženik napustio posjed stvari tužitelj ima dvije mogućnosti: a) usmjeravanje vlasničkog zahtjeva protiv novog posjednika stvari kada će povući tužbeni zahtjev protiv dotadašnjeg tuženika i b) nastavljanje parnice s dotadašnjim posjednikom. U tom slučaju će sud ako utvrdi da je tužba osnovana donijeti osuđujuću presudu protiv tuženika-bivšeg posjednika i odrediti alternativu tuženiku odnosno mogućnost da tužitelju ili osobi koju je on odredio preda stvar o svojem trošku ili naknaditi punu vrijednost te stvari. Ako je tuženik lažno tvrdio da posjeduje stvar koju vlasnik zahtijeva da bi ga zavarao, odgovara mu za svu štetu koja iz toga proizađe.

Provođenje osuđujuće presude

Nakon paricijskog roka pravomoćna presuda postaje ovršna pa tužitelj kao ovrhovoditelj može ishoditi (fizičku, tjelesnu) predaju posjeda stvari (po pravilima OZ o ovrsi radi ostvarenja tzv. nenovčanih tražbina). Ako se radi pak o predaji posrednog posjeda očitovanjem volje tada pravomoćna i ovršna sudska odluka zamijenjuje tuženikovo (ovršenikovo) očitovanje volje. Kako će se provesti ovrha ovisi je li riječ o pokretninama ili nekretninama. Ako se radi o pokretnini način ovrhe ovisi o tome nalazi li se predmet ovrhe u neposrednom posjedu ovršenika, odnosno neposrednom posjedu treće osobe koju je ona spremna izručiti ili se stvar nalazi u neposrednom posjedu treće osobe koja je nije spremna izručiti ili stvar nije nađena. Ako se stvar nalazi u neposrednom posjedu ovršenika, sudski će je ovršitelj od njega oduzeti i predati ovrhovoditelju kao i kada se stvar nađe kod treće osobe koja ju je voljna predati sudskom ovršitelju. Ako se stvar nalazi u neposrednom posjedu treće osobe koja je nije voljna predati, potrebna je cessio vindicationis tj. da se na ovrhovoditelja prenese onaj zahtjev na predaju te stvari koji ovršenik ima prema toj osobi. Ako stvar nije nađena ni kod ovršenika ni kod treće osobe na zahtjev ovrhovoditelja ovršni sud će procijeniti vrijednost stvari i rješenjem narediti ovršeniku da taj iznos isplati ovrhovoditelju u određenom roku, a ne plati li ga, u istom će se ovršnom postupku provesti ovrha radi naplate tog iznosa. Ovrhu radi predaje nekretnina provest će se tako što će sudski ovršitelj predati nekretninu u posjed ovrhovoditelju, nakon što prethodno s nje udalji osobe i ukloni tuđe pokretnine. Iznimno, ako je presuda donesena ali još nije ovršna, ovršni sud može odrediti i provesti prethodnu ovrhu radi predaje stvari, ako su ispunjene posebne pretpostavke za to. To će sud odrediti i provesti na prijedlog ovrhovoditelja

128

ako on učini vjerojatnim da prijeti opasnost da će se ovrha onemogućiti ili znatno otežati, bude li se čekao da presuda postane ovršna i ako je dao osiguranje za štetu koju bi ovršenik mogao pretrpjeti zbog prethodne ovrhe. Bude li naknadno ukinuta presuda na temelju koje je prethodna ovrha bila određena, bit će potrabno provesti protuovrhu. Za ovršenikovu štetu odgovara cijelom svojom imovinom ovrhovoditelj kao i stvarno, odnosno onim što je kao osiguranje dao za takav slučaj.

Privremene mjere osiguranja

Sud može, čak i prije pokretanja postupka o vlasničkom zahtjevu, a i kroz cijelo vrijeme trajanja postupka, odrediti privremene mjere po pravilima OZ o privremenim mjerama radi osiguranja nenovčane tražbine, ako je:1. vjerojatno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za predaju posjeda stvari, i2. vjerojatna je opasnost da bi se ostvarenje tužbenog zahtjeva moglo spriječiti ili znatno otežati, ili je3. vjerojatno da postoji potreba za odnosnom mjerom da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. Sud ih može odrediti po službenoj dužnosti, ali i na zahtjev tužitelja. Mjere koje osobito dolaze u obzir:a) zabrana otuđenja i opterećenja stvari, b) zabrana poduzimanja radnji koje bi mogle nanijeti štetuc) nalog da se poduzmu radnje koje su potrebne da bi se održalo postojeće stanje stvari i sl.d) privremeno urediti sporni odnos među strankama ako je to nužno radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili iz drugih važnih razlogaOštećenom protivniku osiguranja predlagatelj osiguranja odgovara za štetu cijelom svojom imovinom kao i stvarno, odnosno onim što je kao osiguranje dao za takav slučaj.

B. Vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika za povrat stvari – publicijanska tužba

Publicijanska tužba je tužba kojom onaj za kojega se u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom smatra (predmnijeva) da je vlasnik stvari traži od osobe koja tu stvar posjeduje, da mu ona preda svoj posjed te stvari. To je vindikaciona, petitorna tužba, ali nije prava vlasnička jer tužitelj ne može dokazati svoje pravo vlasništva (da može dignuo bi pravu vlasničku tužbu), ali u odnosu prema osobi koja stvar posjeduje za njega može dokazati da postoji predmnijeva da je on vlasnik te stvari (predmnjeva vlasništva s ofenzivnim djelovanjem). Predmnjeva vlasništva na koju se oslanja ova tužba djeluje u korist osobe koja je bila samostalan posjednik sporne stvari, a taj njezin posjed je bio zakonit, istinit i pošten (tzv. publicijanski, kvalificirani posjed). Ona djeluje protiv tuženika (aktualnog posjednika sporne stvari), ali samo ako on: a) nema pravni temelj za to posjedovanje ili b) ima pravni temelj za posjedovanje, ali slabiji od tužiteljevog.

Da bi se postigao povrat stvari ovom tužbom, tužitelj mora dokazati činjenice iz kojih proizlazi da se u odnosu prema tuženiku za nju predmnijeva da je vlasnik sporne stvari. Stoga, budući da uspješna publicijanska tužba djeluje jednako kao i vindikacija i onaj tko je vlasnik stvari redovito će se njome služiti jer mu to pojednostavljuje dokazivanje vlasništva. Postoje samo neke razlike prema vindikaciji, dok za sve ostalo vrijede pravila vindikacijske tužbe. Prvenstveno, aktivno legitimirana osoba je ona koja može dokazati činjenice na temelju kojih se po zakonu predmnijeva vlasništvo stvari čiju predaju zahtijeva. Trebat će dokazati da je spornu stvar stekao u svoj samostalan posjed na valjanom pravnom temelju, a i da je taj posjed stekao na istinit način. Poštenje se predmnijeva dok se ne dokaže suprotno. Pasivno legitimiran je osoba koja spornu stvar posjeduje bez ikakvog pravnog temelja ili na pravnom temelju koji je slabiji od tužiteljevog. Kriteriji za prosudbu jačine pravnog temelja su: 1. slabiji pravni temelj ima posjednik-tuženik ako posjeduje tu stvar nezakonito, neistinito ili nepošteno, 2. ako je i tuženikov posjed zakonit, istinit i pošten tada je njegov posjed slabiji ako on za razliku od tužitelja ne može označiti svojeg prednika ili može označiti samo sumnjivoga, 3. ako su i u tome jednaki tuženikov posjed je slabiji ako je on svoj posjed stekao besplatno, a tužitelj naplatno.

129

Zakonom je određeno da se na publicijansku tužbu, na prigovore posjednika kao i na pravni položaj koji ima pošteni, odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom, niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnijevanog vlasnika. Zbog pravne naravi moguće su i neke specifičnosti: a) tuženikov prigovor koji negira da je tužitelj ikada imao spornu stvar u samostalnom posjedu takve kakvoće kakva je potrebna da bi se predmnijevalo njegovo vlasništvo, b) ukidajući prigovor da je tužiteljev posjed u međuvremenu izgubio potrebnu kakvoću (npr. pravni temelj tužiteljevog stjecanja je poništen i sl.), c) prigovor svojeg prava vlasništva sporne stvari (exceptio dominii), d) prigovor svojeg jednako jakog ili jačeg prava na posjed sporne stvari. Ostali mogući prigovori jednaki su kao i u vindikaciji. Sve što vrijedi za donošenje i provođenje sudske odluke u vindikaciji, primjenjuje se i u publicijani.

Prerastanje publicijanskog u reivindikacijski spor

Kod nas procesni propisi ne vežu sud na tužiteljevu pravnu kvalifikaciju tužbenog zahtjeva, nego je mjerodavno samo ono na što se tužitelj u svojim činjeničnim navodima zaista poziva. Zbog toga kada netko preda sudu zahtjev protiv druge osobe za predaju stvari tvrdeći da taj zahtjev stavlja kao vlasnik stvari, sud će iz razloga procesne ekonomije voditi taj postupak kao da je riječ o nepravom vlasničkom (publicijanskom) zahtjevu. Sadržajno isti zahtjev će, ovisno o tome je li utemeljen na dokazanom ili na predmnijevanom vlasništvu, biti pravi ili nepravi vlasnički zahtjev. Nepravi vlasnički zahtjev može postaviti onaj koji je aktivno legitimiran samo za stavljanje publicijanskog zahtjeva, ali i onaj koji je legitimiran za stavljanje vindikacije. Zato će sud redovito voditi postupak kao da je riječ o publicijanskom zahtjevu, a tek ako se spor ne bi mogao riješiti na temelju predmnjeve o vlasništvu (tuženik ima pravni temelj za samostalno posjedovanje stvari koji nije slabiji od tužiteljevog) sud će taj isti postupak nastaviti dalje voditi kao da je posrijedi pravi vlasnički zahtjev pa će tužitelj, ako dokaže da je vlasnik, uspjeti sa tim svojim zahtjevom iako bi podlegao u parnici da se i dalje pozivao samo na predmnijevano vlasništvo.

III. POSEBNO O NEGATORIJSKOM ZAHTJEVU (ZAHTJEVU ZA PRESTANAK UZNEMIRAVANJA, NEGATORIJSKOJ TUŽBI)

Vlasnik bi se mogao protiv bespravnog uznemiravanja poslužiti i defenzivnom samopomoći, ali zaštita vlasništva omogućava i sudsku zaštitu. Činom bespravnog uznemiravanja nastaje za vlasnika vlasnički zahtjev pa vlasnik ima pravo putem javne vlasti (prvenstveno putem suda) ishoditi otklanjanje te povrede svojeg vlasništva (tzv. vindicatio libertatis, zahtijevanje slobode vlasništva). Da bi putem suda ishodio prestanak bespravnog uznemiravanja, vlasnik će staviti svoj negatorijski zahtjev kao pravi vlasnički zahtjev (tužbu) za prestanak uznemiravanja ( actio negatoria ) ili kao zahtjev predmnijevanog vlasnika za prestanak uznemiravanja (publicijansku actio negatoriju)

A. Prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja – negatorijska tužba

Negatorijska tužba je zahtjev vlasnika koji na temelju svojeg vlasništva što ga je u stanju dokazati traži od osobe koja mu nije oduzela posjed stvari, niti mu osporava pravo vlasništva, nego ga na neki drugi način bespravno (samovlasno) uznemiruje (smeta) u izvršavanju pravne vlasti koja mu kao vlasniku pripada da to uznemiravanje prestane.

Vlasnika se smeta ako neka osoba bez pravnog temelja poduzima čine kojima faktično izvršava sadržaj nekog prava na stvari koje joj ne pripada (pri čemu je nevažno svojata li si ona to pravo ili ne) ili proširuje, odnosno mijenja sadržaj prava koje joj pripada. Vlasnikova vlast na stvari je okrnjena i ako neka osoba ne izvršava sadržaj nekog prava na vlasnikovoj stvari već na nekoj drugoj stvari (svojoj, tuđoj, ničijoj) poduzima čine kojima ograničava ili smeta vlasnika u tome da on svoju vlast na stvari izvršava u punom obujmu. Puke riječi nisu uznemiravanje, ali uznemiravanje može biti i neki čin koji

130

nije aktivna radnja (propuštanje). Kada se pojedinačni čini uznemiravanja ponavljaju, a i kada se s obzirom na okolnosti može opravdano očekivati da će se ponoviti, vlasnikova pravna vlast je okrnjena.

Rezultat udovoljenja negatorijskom zahtjevu treba biti prestanak nedozvoljenih uznemiravanja. Negatorijskoj tužbi ima mjesta samo protiv bespravnih uznemiravanja, odnosno onih na koje počinitelj nije bio ovlašten svojim subjektivnim pravom niti zakonskim ograničenjem vlasnikovog prava. Vlasnik stavljajući svoj zahtjev putem tužbe traži kondemnaciju, odnosno odluku suda (presudu) da je tuženik dužan neko negativno ili/i pozitivno činjenje kojim će prestati bespravno uznemiravanje tužiteljevog vlasništva i to pod prijetnjom ovrhe. Tužitelj mora dokazati da mu je pravo vlasništva uznemireno i da je uznemireno od strane tuženika, ali ne mora dokazivati bespravnost čina jer tuženik mora dokazati subjektivno pravo koje ga na uznemiravanje ovlašćuje ili da je tužitelj zbog ograničenja vlasništva dužan trpjeti čine koji ga uznemiravaju ako tuženik tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemiruje vlasnika stvari. Aktivno legitimirana osoba za ovu vlasničku tužbu je vlasnik (i suvlasnik, zajednički vlasnik, prethodni i potonji vlasnik u granicama njihovih ovlasti na zaštitu) koji je u stanju dokazati da je vlasnik stvari. Kao pasivno legitimirana u obzir dolazi osoba koja neposredno uznemirava vlasnika, bilo postupajući za sebe, po nalogu ili u korist treće osobe, ali i osoba po čijem se nalogu čini ono što uznemirava vlasnika kao i osoba u čiju se korist uznemirava vlasnika ako je ona znajući za to što se čini to odobrila ili se time okoristila.

Zahtjev i prigovori

Vlasnik je ovlašten zahtijevati od pasivno legitimirane osobe njezino negativno i/ili pozitivno činjenje kojim će prestati bespravno uznemiravanje - uspostava stanja koje je bilo prije uznemiravanja , pa će vlasnik zahtijevati: propuštanje ponašanja kojim se uznemiruje vlasnika, činjenje kojim će se otkloniti izvor uznemiravanja i/ili činjenje kojim će se uspostaviti prijašnje stanje stvari te propuštanje daljnjeg uznemiravanja. Zahtijevanjem kondemnacije od suda, tužitelj zahtijeva presudu suda da je tuženik: 1. dužan na činjenje ranije navedenog te 2. zabranu suda tuženiku ponavljanja iste ili slične radnje kojom smeta tužiteljevo vlasništvo i to pod prijetnjom ovrhe. Ako se uznemiravanje događa zato što si tuženik svojata neko pravo na vlasnikovoj stvari, odnosno samovoljno mijenjajući ili proširujući pravo koje je imao, tada će tužitelj sa svojim zahtjevom za činjenje (uspostavu prijašnjeg stanja i prestanak uznemiravanja) zahtijevati i 3. utvrđenje da tuženiku ne pripada pravo koje si svojata, odnosno da mu ne pripada pravo onog sadržaja kakav si svojata. Ovi vlasnički zahtjevi ne mogu zastarjeti jer se iznova obnavljaju trajanjem protupravnog stanja u kojem netko vrijeđa tuđe pravo vlasništva, odnosno svakim činom uznemiravanja nastaje novi negatorijski zahtjev. Ako je činom uznemiravanja prouzročena šteta vlasniku, vlasnik može zahtijevati naknadu po općim pravilima o naknadi štete i to kao sporedan zahtjev uz glavni (negatorijski), ali i samostalno. Kao i kod vindikacijskih zahtjeva i ovdje dolaze u obzir peremptorni prigovori koji negiraju ili ukidaju vlasnički zahtjev, odnosno dilatorni prigovori koji zahtjev zaustavljaju. Sud može obvezati tuženika na pozitivne ili negativne činidbe (uspostava prijašnjeg stanja i otklanjanje izvora uznemiravanja ili tuženikovo propuštanje ponašanja kojima uznemirava vlasnika). Osim toga, sud će zabraniti ponavljanje istog ili sličnog uznemiravanja. Nakon isteka paricijskog roka, presuda postaje ovršna pa tužitelj tada može kao ovrhovoditelj od suda ishoditi određivanje i provođenje ovrhe, a način će ovisiti o tome što je ovršenik bio dužan učiniti u paricijskom roku, a nije to dobrovoljno uradio. 1/ Ako je trebao učiniti neko pozitivno činjenje (uspostava prijašnjeg stanja i/ili otklanjenj izvora uznemiravanja) sud će ovlastiti ovrhovoditelja da sam ili putem druge osobe učini na račun ovršenika ono što je taj trebao učiniti, ali ako je to radnja koju može učiniti samo ovršenik, na nju će ga sud siliti novčanim kaznama. 2/ Ako je ovršenik trebao nešto trpjeti ili propuštati (ne činiti) sud će mu rješenjem zaprijetiti novčanom kaznom ili kaznom zatvora. Za određivanje i provođenje prethodne ovrhe vrijede pravila u vezi s reivindikacijskim zahtjevom.

131

B. Vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika za prestanak uznemiravanja – publicijanska negatorijska tužba

Pravo na zaštitu od uznemiravanja ima onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže da je samostalni posjednik stvari te pravni temelj i istinit način stjecanja tog posjeda, ali jedino ako je pošteni posjednik stvari. Stoga ima na raspolaganju i publicijansku negatoriju gdje se na odgovarajući način primjenjuju pravila o negatorijskoj tužbi i publicijanskoj tužbi.

IV O DALJNJIM ZAHTJEVIMA KOJI SLUŽE ZAŠTITI PRAVA VLASNIŠTVA OD NEKIH OSOBITIH POVREDA

Vlasnikovo pravo vlasništva može ponekad biti izvrgnuto osobitim vrstama povreda pa kada je njegovo pravo vlasništva povrijeđeno takvom osobitom vrstom povreda gdje su postavljena posebna pravila, vlasnički zahtjev se može izraziti jedino kao zahtjev predviđen tim posebnim pravilima za zaštitu od takve povrede (iako vlasnički zahtjev nesumnjivo postoji). To utječe na vlasnički zahtjev jer ovdje vrijede posebna pravila koja se prvenstveno primjenjuju, a tek supsidijarno dolazi u obzir primjena općih pravila o vlasničkim zahtjevima. Bude li pravo vlasništva izvrgnuto nekim osobitim vrstama povreda, vlasnički zahtjev će temeljem posebnih propisa biti izražen kao: 1. vlasnikova brisovna tužba, 2. izlučni zahtjev, 3. opozicioni zahtjev, 4. adhezioni zahtjev u kaznenom postupku ili kao 5. zahtjev za uređenje međe.

A. Vlasnikova brisovna tužba

Svaki neistiniti upis protiv vlasnika nekretnine, vrijeđa njegovo upisano pravo, pa time za njega nastaje negatorijski zahtjev, koji se može izraziti i ostvarivati jedino sredstvima propisanim posebnim pravilima za zaštitu knjižnih prava.

1. Zaštita od neistinitih tuđih upisaSredstva te zaštite su: 1. pravni lijekovi protiv rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku (žalba i zahtjev za zaštitu zakonitosti), 2. brisovna tužba. Brisovnom tužbom zahtijeva nositelj knjižnog prava, povrijeđenog tuđim neistinitim upisom da se izbriše taj neistiniti upis i time uspostavi prijašnje zemljišnoknjižnostanje.

2. Zaštita od promjena oznaka zemljišne česticePravo vlasništva može vrijeđati i promjena oznaka zemljišne čestice u posjedovnici zemljišnoknjižnog uloška (promjena upisanog katastarskog broja, oblika i površine katastarske čestice i sl.). Ako su posljedica promjena u katastru, o njima se odlučuje u upravnom postupku pred upravnim tijelom nadležnim za katastar pa se tim putem i ostvaruje zaštita od povreda, a nakon toga moguća je i sudska zaštita pred Upravnim sudom.

B. Vlasnikov izlučni zahtjev

Ako je dužnikov vjerovnik ishodio od suda provođenje ovrhe radi namirenja njegove novčane tražbine, ali se ta ovrha provodi na stvari koja nije dužnikova nego je u vlasništvu treće osobe, onda će ta treća osoba moći staviti izlučni zahtjev. Treća osoba će zahtijevati da se ovrhu glede te stvari proglasi nedopuštenom jer njoj pripada pravo vlasništva na toj stvari, a to je pravo koje sprječava ovrhu. Jednak slučaj je moguć i u stečajnom postupku kada bi se dijelom stečajne mase proglasila imovina treće osobe.

132

C. Vlasnikov opozicioni zahtjev

Opozicioni zahtjev je zahtjev ovršenika kojim on zahtijeva da se utvrdi da postoje činjenice koje ukidaju ovrhovoditeljevo pravo koje bi se ostvarivalo ovrhom ili zaustavljaju njegovo djelovanje čineći ovrhu nedopuštenom.

Npr. ako je u vlasničkoj parnici za povrat stvari sud odlučio da je posjednik dužan predati posjed stvari tužitelju pa je i određena ovrha, ali je u međuvremenu posjednik stekao pravo vlasništva te stvari (npr. kupio ju je), ovršenik će u ovršnom postupku staviti svoj opozicioni zahtjev pa dokazati da je on sada vlasnik stvari tako da ovrhovoditelj sada više nema pravo na tu stvar.

Može ga isticati ovršenik, kao i vlasnik te stvari čiji je to onda negatorijski zahtjev. Potrebno je da svoj opozicioni zahtjev uloži kao žalbu na rješenje o ovrsi, pa ako sud ne udovolji toj žalbi, uputit će vlasnika-ovršenika da podigne tužbu protiv ovrhovoditelja – opozicionu tužbu, kojom će tražiti da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Tako će ovršni sud ukinuti radnje koje je proveo u ovršnom postupku i obustaviti tu ovrhu.

D. Vlasnikov adhezioni zahtjev u kaznenom postupku

U kaznenom postupku raspravit će se imovinskopravni zahtjev nastao zbog počinjenja onog kaznenog djela zbog kojega se postupak vodi, ako je to predložio oštećenik, ali jedino ako se time ne bi znatno odugovlačio kazneni postupak. Oštećenik bi mogao staviti adhezioni zahtjev zahtijevajući «naknadu štete, povrat stvari (raivindikacijski zahtjev) ili poništaj određenog pravnog posla». Pasivno je legitimiran posjednik stvari koji je okrivljenik, sudionik u kaznenom djelu ili osoba kojoj su okrivljenik/sudionik predali stvar na čuvanje, kao i od RH (ako ta stvar ne služi za utvrđenje činjenica u kaznenom postupku). Ako sud okrivljenika proglasi krivim, može usvojiti oštećenikov zahtjev u cijelosti, djelomično ili ne odlučiti o njemu nego ga uputiti na parnicu. Ako ga oslobodi, sud će vlasnika stvari uputiti na parnicu.

E. Vlasnikov zahtjev za uređenje međe

Vlasnik zemljišta može putem suda staviti zahtjev za uređenje međa u izvanparničnom postupku u slučaju: a) da međa nije sporna među susjedima, ali prijeti opasnost da je se neće moći raspoznati, b) kada se među više ne raspoznaje ili je sporna među susjedima. Na vlasnikov zahtjev sud u izvanparničnom postupku za uređenje međa: a) obnavlja nespornu među kojoj prijeti opasnost da ju se neće moći raspoznati, odnosno b) po zakonom određenim kriterijima ispravlja među koju se ne raspoznaje ili je sporna. S usmenim proglašenjem svoje odluke sud označava među međašnjim znakovima. Ipak, time sud ne rješava meritorno o pravu vlasništva zemljišta, nego samo nastaje predmnjeva da se zemljišta svakog od susjeda, a i time pravo vlasništva proteže do međe koju je sud tako odredio. Ova predmnjeva je oboriva putem parnice. Može se putem vlasničke tužbe zahtijevati da se preda u posjed ono što drugi posjeduje i da se međa označi u skladu s pravom vlasništva. Pravomoćna presuda u vlasničkom sporu oboriti će predmnjevu o vlasništvu stvorenu u postupku uređenja međa. Ovu predmnjevu može obarati svatko, ali onaj tko je sudjelovao u postupku uređenja međa, vlasničku tužbu može podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana pravomoćnosti odluke donesene u izvanparničnom postupku uređenja međa. IX. SUSJEDSKI ODNOSI I PRAVO VLASNIŠTVA

Zemljišta koja su faktično povezana, a pravno podijeljena na čestice, čine «zajednicu vlasnika na dijelove» communio pro diviso. Na odnose nastale u faktičnoj zajednici kakva je communio pro diviso primjenjuje se pravilo iz čl.31. ZV koji izvršavanje pravne vlasti ograničava dužnošću obzirnog postupanja.

133

I. SUSJEDSKA PRAVA

Pojam susjedskih prava odnosi se na pravila kojima se uređuju odnosi između susjeda – vlasnika susjednih nekretnina. Susjedsko pravo nije neko samostalno posebno pravo. Ponekad se za susjedska prava rabi termin legalni servituti (zakonske služnosti). No, ta dva termina nisu sinonimi. U hrvatskom pozitivnom pravu pod nazivom zakonskih služnosti čl.185. određuje da su to zakonska ograničenja prava vl. kojima se pravo vl. opterećuje na način da ispunjenjem pretpostavaka propisanih zakonom nastaje služnost koja opterećuje sve stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene, uz posebnu odredbu da se na takve slučajeve ne primjenjuju pravila o služnostima.

Pravila o susjedskim odnosima, za razliku od drugih ograničenja prava vl. nastalih na osnovi zakona (ex lege), ne smanjuju sadržaj prava vl. – sadržaj vlasništva mijenja se samo sa gledišta susjedskopravne zajednice i to tako da se istodobno za jednog vlasnika ograničava, a za drugog u istom opsegu povećava. Time se samo ograničava mogućnost izvršavanja prava vl., a sadržaj prava vl. ostaje isti. Tako se omogućava da se na ograničenom prostoru može izvršavati više prava vlasništva.

Faktična povezanost ne podrazumijeva da nekretnine moraju neposredno graničiti pa će pravila o susjedskim pravima uređivati odnose i između «susjeda» koji su međusobno udaljeni i nekoliko kilometara.Odredbe o susjedskim pravima nisu kogentne naravi i susjedi mogu na drugi način urediti svoje odnose.

Čl.100/1: «Susjedska su prava ovlasti koje radi uzajamno obzirnoga izvršavanja pr. vl. daju odredbe ovoga ili drugoga zakona vlasniku nekr., ovlašćujući ga da u svezi s izvršavanjem svojega prava vlsništva zahtijeva od osobe koja je vlasnik druge nekretnine da ona u njegovu interesu trpi, propušta ili čini glede svoje nekretnine ono što je određeno zakonom.»

Za onoga koji je zakonom dužan nešto trpjeti, propustiti ili činiti određeno je da bude što manje ograničen, opterećen ili na drugi način uznemiren u izvršavanju svojeg prava vlasništva. Kad vlasnik nekretnine osnuje na temelju svojega prava vlasništva neko pravo kojim prepušta drugome služenje nekretninom, on također treba poštivati susjedska prava.

Susjedska prava bi se mogla klasificirati po raznim osnovama, npr. po razlozima njihovog postojanja, po načinu ostvarivanja uspostave ravnoteže u susjedskopravnoj zajednici ili pak vrsti zahtjeva (posebni i opći zahtjevi); oni koji zahtijevaju činjenje, trpljenje, propuštanje.

1/ MeđaGranice zemljišne čestice su određene geometrijski kao kat. čestica i označuju se međom. Međom se označava do kuda u prostoru doseže vlasnikova pravna vlast glede nekretnine. Međa se označava međnim znacima (međaši) koji mogu biti bilo dijelovi nekretnine (npr. stijena, stablo), ili pak posebno postavljeni međašni znakovi (međni kolčići i sl.). Svaki je vl. nekr. ovlašten označiti među svoje nekretnine i na taj način pokazati dokle dopire njegova pravna vlast, ali s druge strane postoji i obveza vlasnika obilježiti granicu svoje nekr. prema pravilima Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina.

Pretpostavke uređivanja tj. obnavljanja ili ispravljanja međe određene su čl.103.Međa će se obnoviti ako nije sporna ali prijeti opasnost da se neće moći raspoznati. Međa će se ispravljati ako se više ne raspoznaje ili ako se raspoznaje ali je sporna ili ako je došlo do promjene u obliku ili veličini zemljišta. Obveza je vl. nekr. promjene na nekretnini prijaviti nadležnom uredu za katastar pod prijetnjom prekršajne odgovornosti.Obnavljanje ili ispravljanje međe ima pravo zahtijevati svaki vl. nekr. u sudskom postupku – postupku uređenja međe, koji je izvanparnični postupak.Sud se neće držati redoslijeda načina uređenja međe iz čl.103., ako se radi samo o obnavljanju međe jer će zapravo samo postaviti nove međašne znakove.

134

U postupku ispravljanja međe sud će morati utvrditi gdje je međa i pri tom će morati poštovati redoslijed načina uređenja međe određen čl.103. Prema tom redoslijedu među će prvenstveno uskladiti s granicama katastarske čestice prema katastarskom nacrtu ali samo ako 1/ je to moguće i 2/ stranke na to pristanu. Sud nije vezan katastarskim planom ni ovlašten među uskladiti s njim ako stranke ne pristanu da međa bude uređena u skladu s katastarskim planom.

Akt pristanka se sastoji u tome da nakon što im se na licu mjesta pokaže gdje međa prolazi vlasnici pristanu da međa prolazi upravo na mjestu pokazanom na terenu (tj. ne smatra se aktom pristanka ako stranke pristanu na ono što je pokazano samo na «papiru» tj. katastarskom planu). Ne pristanu li stranke u postupku da se međa uredi u skladu s katastarskim planom ili to nije moguće, sud će odlučiti po sporazumu stranaka – vlasnika susjednih nekretnina.

Ne uspiju li se vlasnici, tj. pojedinci dogovoriti gdje prolazi međa sud će o tome odlučiti na temelju posljednjeg mirnog posjeda a u skladu s publicitetnom funkcijom posjeda i predmnijevom da je posjednik ujedno i pravni ovlaštenik (ima pravo na posjed). Ako izvanparnični sud ne može utvrditi ni posljednji mirni posjed sud donosi odluku po pravičnoj odluci. Ne nađe li sud razloge za drukčiju odluku (npr. zbog postojanja vodotoka i sl.) sud bi među po pravičnoj ocjeni mogao utvrditi podjelom sporne površine na jednake dijelove. Sud će morati obrazložiti zašto je međa utvrđena upravo na taj način i zašto je pravično da se međa nalazi upravo na mjestu na kojem je postavljena u postupku uređenja (ispravljanja) međe.

U postupku obnavljanja i ispravljanja međa sud ne odlučuje o pr. vlasništva. Ali, kad sud donese odluku kojom se uređuje međa istodobno na licu mjesta označuje među međašnim znakovima i od tog trenutka djeluje oboriva presumpcija da postoji vlasništvo do obnovljene tj. ispravljene međe. Nakon što je međa označena, vlasništvo sporne površine protivno presumpciji o pravu vlasništva na omeđenom području može se dokazivati u parnici svojim jačim pravom, te se može tražiti da se označi međa u skladu s odlukom parničnog suda. Onaj tko je sudjelovao u postupku uređenja međe može svoje vlasništvo dokazivati samo u roku 6 mj. od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku uređenja međe.Vlasništvo na spornoj površini, nakon što protekne navedeni rok, mogao bi dokazivati samo onaj koji je bio njegovim vlasnikom prije no što je međa bila označena a nije sudjelovao u postupku uređenja međe, odnosno onaj koji je stekao vlasništvo neovisno od osobe koja je sudjelovala u postupku uređenja međe.

2/ Ograda na međi (zajednička ograda)Sve ono što razgraničuje dva zemljišta (ograde, plotovi, živice i sl.) kao i stvari koje služe kao međni znakovi smatraju se suvlasništvom osoba čija zemljišta razgraničavaju. To je oboriva predmnjeva i vlasnik može dokazivati svoje vl. na ogradi, te ako u tome uspije primjenjivat će se pravila o vlastitoj ogradi. Sve dok neka stvar ima funkciju zajedničke ograde ili međašnog znaka suvlasništvo se ne može dijeliti. Svaki je vlasnik nekretnine ovlašten služiti se zajedničkom ogradom do polovine ukupne debljine, pa i izdubljivati ju do te dubine.Služenje zajedničkom ogradom ne smije dovoditi ogradu u opasnost ili u stanje koje bi moglo prouzročiti njeno rušenja. Troškove održavanja snose suvlasnici na jednake dijelove. Nastane li trećima šteta suvlasnici će solidarno odgovarati za tako nastalu štetu.

3/ Stablo na međiStablo, a i drugo raslinje koje je u tom smislu na odgovarajući način izjednačeno sa stablom, nalazi se u vlasništvu onog (u skladu s načelom superficies solo cedit) iz čijeg je zemljišta izraslo deblo, bez obzira na to gdje se protežu žile ili grane. Nalazi li se stablo na samoj međi, bit će u suvlasništvu susjeda s obje strane međe.

4/ Granje i korijenjeProblem granja i korijenja na tuđem zemljištu riješen je sukladno načelu superficies solo cedit. Vlasnik zemljišta smije odsjeći grane tuđeg stabla koje vise iznad njegovog zemljišta i zadržati ih, ili služiti se njima, odnosno istrgnuti iz zemlje korijenje i žile prodrle ispod površine njegovog zemljišta, a vlasnik

135

drva dužan je tu svojevrsnu samopomoć trpjeti – izuzetak→ ako se radi o granama drveća koje pripada šumi u smislu Zakona o šumama – zabranjuje svako odsijecanje grana, dijelova grana ili kresanje lisnika ako to nije predviđeno šumskogospodarskim planovima, a odredbe Zakona o šumama su lex specialis na čl.105. ZV.

Odsijecanjem, vlasnik zemljišta postaje vlasnikom grana (istrgnutih žila) koje su se nalazile na njegovom zemljištu. Vlasnik zemljišta na/pod čije su zemljište prodrle grane ili korijenje ne može prisiliti susjeda da on sam odsiječe grane svojeg drveta koje su se našle u tuđem zračnom prostoru. Vlasnik zemljišta na kojem to drvo raste morat će trpjeti da onaj u čijoj su sferi grane ubire otpale i viseće plodove. Ako vlasnik drveta ne privuće natrag na svoje zemljište grane koje su prešle granice njegova zemljišta, a sprječava susjeda u ostvarivanju njegovih ovlaštenja taj uznemireni susjed ima pravo na zaštitu, ali ne zbog uznemiravanja posjeda nego petitornom tužbom. Zbog toga vlasnik zemljišta s kojeg dolaze grane tj. korijenje ili žile nije odgovoran za štetu koja bi mogla nastati od granja i korijenja ili žila. No, kada se ta šteta ne bi dogodila da je vlasnik drveta tj. raslinja postupao obzirno, ipak će za nju odgovarati. On tada odgovara po općim pravilima o subjektivnoj odgovornosti za štetu. ZOO određuje da se za subjektivnu odgovornost presumira najblaži oblik krivnje (obična nepažnja).

Vlasnik zemljišta na koje je prodrlo granje tj. korijenje također treba izvršavajući samopomoć postupati obzirno i voditi računa o interesima vlasnika susjedne nekretnine – on bi trebao upozoriti vlasnika stabla tj. raslinja da namjerava iščupati korijenje te ga time i upozoriti na moguće posljedice za njegovo drvo tj. raslinje (u suprotnom odgovara za štetu do koje dolazi uslijed toga što potonji ne zna da je poremećena stabilnost njegova stabla). Ta obavijest je samo akt uzajamno obzirnog izvršavanja prava vlasništva u «susjedskoj zajednici».Kada je vlasniku zemljišta posebnim propisima zabranjeno istrgnuti korijenje i žile tj. odsjeći grane ostaje mu pravo na naknadu štete koje trpi.

5/Obveza ograđivanjaU hrvatskom pravnom poretku postoji obveza ograđivanja svoje nekretnine tako da bude razdvojena od susjedne nekretnine. Funkcija joj je sprečavanje nenamjeravanog prelaženja stvari na susjednu nekretninu. Svaki susjed osim ako je što drugo posebno propisano, ili je drukčiji mjesni običaj, ili su susjedi drukčije dogovorili, mora s desne strane od svojeg glavnog ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od susjednog zemljišta.Vlastitu ogradu vlasnik održava sam o svom trošku, na način na koji mu odgovara. Oštećena će se ograda morati popraviti tj. ponovno izgraditi tek ako postoji obveza ograđivanja svoje nekretnine ili postoji opasnost da bi ograda u takvom stanju mogla susjedu nanijeti štetu.

6/ Pristup na tuđea) pristup radi uzimanja svojih stvariU našem pravu postoji opće pravilo za pristup na tuđu nekretninu radi uzimanja stvari koje su na nju slučajno dospjele. To mogu biti životinje, rojevi pčela i druge pokretne stvari koje se nisu povezale s nekretninom tako da bi prestale samostalno postojati. Njihov vlasnik će ih moći uzeti natrag pristupom na tuđu nekretninu. Vlasnik nekretnine dužan je u primjerenom roku trpjeti pristup na svoju nekretninu u tu svrhu i ne mora se od njega tražiti posebno dopuštenje, osim ako vlasnik nekretnine sam bez odgađanja preda stvar slučajem dospjelu na njegovu nekretninu njezinom vlasniku. Pristup se mora obaviti na način i u vrijeme kada će najmanje smetati vlasnika, a sva šteta mora se nadoknaditi. Po proteku vremena koje se smatra primjerenim, vl. zem. više neće morati trpjeti pristup na svoje zemljište, nego će za to trebati njegova dozvola. Vlasnik nekretnine ima pravo retencije na stvarima koje su dospjele na njegovu nekretninu ako mu je od njih nastala šteta ili su mu s njima u vezi nastali nužni troškovi, sve dok mu šteta i troškovi ne budu u cijelosti nadoknađeni, sukladno općim pravilima o pravu retencije.

b) uporaba tuđe nekretnine radi izvođenja radova

136

Pristup na susjedovo zemljište biti će ponekad neophodan radi građenja, održavanja i obavljanja popravaka na nekretninama ili drugih radova potrebnih za uporabu ili korištenje nekretnine jer se to neće moći obaviti iz vlastitog zemljišta. Tada će susjed morati trpjeti privremenu uporabu svoje nekretnine radi smještaja radnika, materijala, postavljanja skela i sl. Čim prestane uporaba, susjed mora vlasniku nekretnine na kojoj je postojala uporaba vratiti sve u prvobitno stanje i naknaditi štetu koja je nastala takvom uporabom. Također, zatraži li to vlasnik uporabljene nekretnine, dužan je za to platiti primjerenu naknadu, a vlasnik uporabljene nekretnine ovlašten je zahtijevati primjernu naknadu u visini koja je odgovarajuća naknadu za nepotpuno izvlaštenje, odnosno veću ako je primjerena slučaju. Zakon o izvlaštenju ima posebna pravila ako do potrebe uporabe tuđe nekretnine dođe radi građenja ili izvođenja drugih radova od općeg interesa. Tada se zemljište može «privremeno uzeti u posjed» i to ako su ispunjene pretpostavke za izvlaštenje. Za privremeno uzimanje u posjed uvijek se treba plaćati naknada kao da je nekretnina nepotpuno izvlaštena osnivanjem zakupa i visini zakupnine koja se postiže na tržištu. Također nakon prestanka uporabe, nekretninu je potrebno vratiti u prvobitno stanje i naknaditi nastalu štetu, a ako to nije moguće vlasnik može u roku od mjesec dana nakon prestanka uporabe zahtijevati potpuno izvlaštenje.

7/ Postavljanje vodova i drugih uređajaPostavljati vodove i takve druge uređaje na tuđe zemljište moguće je, radi li se o postavljanju koje je u interesu RH na temelju odredaba o nepotpunom izvlaštenju. Ako se radi o njihovom postavljanju u privatnom interesu, prema pravilima o osnivanju služnosti odlukom suda kojom se osniva služnost vodova i dr. uređaja. Uz ova pravila mogu postojati i posebna pravila za neke određene slučajeve.Postavljanje vodova i dr. Uređaja po ZV ne smatra se dakle ovlaštenjem potrebnim za uzajamno obzirno izvršavanje pr. vlasništva, nego je za razliku od susjedskih prava, potrebna posebna pravna osnova – postupak za nepotpuno izvlaštenje ili prema pravilima o stjecanju služnosti. Po ZV mora postojati bilo pristanak vlasnika susjedne nekretnine ili posebna pravna osnova u obliku odluke o nepotpunom izvlaštenju ili sudske odluke o osnivanju odgovarajuće služnosti, a vl. opterećene nekr. se mora osigurati pravo na naknadu.

8/ Potkopavanje tuđe nekretnineVlasnik zemljišta će biti dužan propuštati takva kopanja kakvim susjedna zemljišta ili građevine neće izgubiti potrebna uporišta. Vlasnik susjedne nekretnine morati će trpjeti potkopavanje budu li poduzete sve radnje koje će spriječiti gubitak stabilnosti njegove nekretnine. U te radnje je uključeno i postavljanje posebnih konstrukcija koje će spriječiti gubitak prirodne stabilnosti susjednih nekretnina. Vlasnik zemljišta čija je stabilnost ugrožena neće morati trpjeti takve konstrukcije na svojoj nekretnini jer one moraju biti postavljene na onom zemljištu koje se kopa. Ograničenje pravne vlasti u ovom slučaju sastoji se u trpljenju osiguranja odnosno zamjene prirodne stabilnosti nekretnine posebnim konstrukcijama. Skrb o takvim konstrukcijama mora trajno voditi onaj koji je izvršio potkopavanje. Ako nije moguće provesti takve posebne mjere, vlasnik nekretnine čija je stabilnost u opasnosti može zahtijevati zabranu radnji od kojih njegovoj nekretnini prijeti opasnost za stabilnost. Zabrana kopanja nekretnine koje bi moglo dovesti u opasnost stabilnost druge nekretnine može se postići i zahtjevom na obveznopravnoj razini na temelju odredaba ZOO - popularnom tužbom. Kad se kopanje nekr. obavlja u javnom interesu, moći će se zahtijevati poduzimanje mjera koje će rezultirati nenarušavanjem stabilnosti njegove nekretnine. U slučaju neučinkovitosti tj. neopravdanosti mjera, osoba čija je nekr. ugrožena neće moći zahtijevati prestanak izvođenja izdubljivanja nego će jedino imati pravo na naknadu štete koja prelazi uobičajenu granicu.

9/ ImisijeImisije su fizičke smetnje koje dolaze s jedne nekretnine i ometaju služenje ili korištenje drugom nekretninom (dim, neugodni mirisi, buka, otpadne vode i sl.). Ograničenja vlasnika glede imisija služi i zaštiti okoliša od štetnih utjecaja.

137

Vlasnik ili posjednik nekretnine mora se suzdržavati od radnji kojih su posljedica imisije, kao i otklanjati određene uzroke što potječu od njegove nekretnine, a izazivaju imisije. Ipak, trpjeti se moraju sve imisije koje su dopuštene, a pravni poredak mora sadržavati kriterije za određivanje razine štetnih utjecaja koji se moraju trpjeti. Granica preko koje se imisije ne moraju trpjeti određena je prema nekoliko kriterija. Osnovni je način odašiljanja prema kojem se imisije dijele na neposredne (direktne) i posredne (indirektne).

Nitko ne mora trpjeti da se na njegovu nekretninu odašilju imisije bilo posebnim uređajima ili neposredno na drugi način – neposredne imisije. One su u pravilu zabranjene, a dopuštene su jedino ako postoji poseban pravni temelj. Posredne imisije su one koje na tuđu nekretninu dospiju bez izravnog utjecaja onog s čije nekretnine dolaze (prirodnim silama ili slučajem). Dopuštenost posrednih imisija procjenjuje se prema kriteriju prekomjernosti, štete koju prouzroče i posebnih ciljeva. Imisije će biti nedopuštene ako prijeđu bilo koji od navedenih kriterija, no fiksna granica ne postoji. Prekomjernost se procjenjuje prema vremenu odašiljanja imisija, mjestu, vrsti i namjeni nekretnine na koju dolaze imisije. Mjerodavni su kriteriji za nekretninu koja im je izložena. Drugi kriterij je šteta koju nanose pa će imisije koje nanose znatniju štetu biti nedopuštene i to bez obzira što možda nije ispunjen kriterij prekomjernosti. Što se smatra znatnijom štetom, sud određuje u svakom pojedinom slučaju. Dopuštenost imisija ovisit će i o posebnim odredbama, npr. onima kojima se određuje koja se količina štetnih tvari može ispuštati u zrak, vodu i sl.

Pravo na zaštitu od imisija ima i vlasnik nekretnine i sve osobe koje posjeduju nekretninu temeljem prava izvedenog iz njegovog, što vrijedi glede svih susjedskih prava (zakupnici, najmoprimci i sl.). Zaštita od imisija ostvaruje se negatornim zahtjevom koji se ponešto razlikuje od klasičnog negatornog zahtjeva i to po sadržaju i aktivnim legitimiranim osobama za njezino podizanje. Prvenstveno je ovu vrstu negatornog zahtjeva ovlašten podići vlasnik, ali i svatko tko posjeduje nekretninu temeljem prava izvedenog iz vlasnikovog, a ne samo (predmnijevani) vlasnik. Zaštita od imisija može se zahtijevati i od osoba koje neposredno posjeduju nekretninu s koje imisije dolaze. Kad se negatornom tužbom zahtijeva zaštita od imisija, zahtjev može biti proširen i zahtjevom za uklanjanje izvora nedopuštenih imisija, što znači i promjenu stanja tuđe nekr., te zahtjevom za poduzimannjem svrhovitih mjera kad prijeti predvidiva opasnost od neposrednih ili od posrednih prekomjernih imisija. Pravo na podnošenje negatorne tužbe ne zastarijeva.

Glede prekomjernih posrednih imisija može se zahtijevati otklanjanje uzroka imisija, naknada štete, propuštanje uzroka budućih imisija kao i provedba svrhovitih mjera radi sprečavanja imisija. Glede prekomjernih neposrednih imisija može se zahtijevati da uznemiravanje prouzročeno neposrednim imisijama prestane, da se nadoknadi pretrpljena šteta i provedba svrhovitih mjera radi sprečavanja imisija. Poseban je slučaj kada je nekretnina smetana imisijama koje dolaze s druge nekretnine, a posljedica su djelatnosti za koju postoji dopuštenje nadležne vlasti. Tada se smatra da postoji posebna prava osnova zbog koje će se te imisije morati trpjeti, bilo prekomjerno posredne ili neposredne pa se neće moći zahtijevati propuštanje obavljanja takve djelatnosti, a zaštita je osigurana naknadom štete nanesene imisijama i zahtjevom za poduzimanjem prikladnih mjera da se ubuduće spriječe prekomjerne imisije, odnosno da se spriječi nastupanje štete ili da se smanje. Zaštita od imisija može se zahtijevati i prije no što su one upućene na nekretninu, ali samo ako prijeti predvidiva opasnost od neposrednih ili posrednih prekomjernih imisija i onda vrijede odredbe Ovršnog zakona o privremenim mjerama koja može biti bilo koja mjera kojom se postiže svrha. Ako se privremena mjera zatraži prije podnošenja tužbe za zaštitu od imisija, sud će odrediti i rok u kojem se mora podnijeti ta tužba, a propuštanjem rok ukinut će se privremena mjera na prijedlog onoga protiv kojega je donesena.

Zaštita od imisija može se ostvariti i na obveznopravnoj razini temeljem čl. 1047. ZOO jer te odredbe omogućuju preventivno postupanje protiv štetnih djelovanja na okoliš (popularna tužba). Ako je riječ o

138

općekorisnoj djelatnosti, zahtjev je sužen na mogućnost traženja da se poduzmu mjere za njeno sprečavanje ili smanjivanje pod uvjetom da je to društveno opravdano, a naknadu štete može se ostvariti samo u iznosu koji se smatra prekomjernom štetom.

10/ Opasnost od rušenja zgradeBude li uslijed neodržavanja nekretnina dovedena u takvo stanje da se može djelomično ili potpuno srušiti, a pritom je ugrožena tuđa nekretnina, od vlasnika nekretnine može se zahtijevati da održava zgradu u toj mjeri da ne ugrožava susjedne nekretnine. Zahtjev se može sastojati od poduzimanja mjera potrebnih za sprječavanje nastanka štete kao i dovoljnog osiguranja za naknadu buduće štete. Taj zahtjev može postaviti i posjednik nekretnine kojem prijeti šteta kao i svatko kome prijeti šteta prema čl. 1047. ZOO. Ako bi neodržavanje nekretnine dovelo do ugrožavanja prirode, ljudskog okoliša, zdravlja ljudi kao i ugrozilo spomenik kulture ili sigurnost države, vlasnik može biti ograničen u izvršavanju svoje vlasti putem sekvestracije. Neodržavanje nekretnine moglo bi dovesti i do presumpcije gubitka vlasništva i to ako bi bile ispunjene posebne pretpostavke određene posebnim propisom koji određuje koje je zemljište zapuštene obrade, odnosno koja je zgrada ruševna.

11/ Zabrana mijenjanja naravnog toka vodeVlasnik zemljišta nema bez posebne pravne osnove ovlaštenje mijenjati tok voda (površinskih ili

podzemnih) koje prirodno protječu preko njegovog zemljišta utječe li to na ovlaštenja koja imaju susjedi na zemljištima koja se nalaze nizvodno ili uzvodno. On ne može na svojem zemljištu postavljati prepreke ili naprave kojima bi sprječavao prirodan dotok vode na svoje zemljište sa zemljišta koje se nalazi uzvodno i obrnuto, vlasnik uzvodnog zemljišta ne smije ništa poduzimati što bi inače na svom zemljišti mogao što bi u većoj mjeri teretilo nizvodno zemljište (npr. mijenjao jačinu toka vode). Posebna pravila o podzemnim vodama postavljena su Zakonom o vodama, u kojem brane mijenjanje toka podzemnih voda vlasnicima zemljišta, a o povredi ograničenja neće odlučivati sud već vodopravni inspektor. Kao posebno susjedsko pravo je određena dužnost vlasnika nekretnine da mora poduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva s njegove zgrade ne pada na tuđu nekretninu. Zapravo se radi o nekoj vrsti imisija, no tu se ne traži prekomjernost jer se svako slijevanje vode sa zgrade koje ima za posljedicu padanje vode na tuđu nekr. mora spriječiti.

II. USPOSTAVA RAVNOTEŽE PRI IZVRŠAVANJU PRAVA VLASNIŠTVA

Zahtjevi kojima se ostvaruju susjedska prava su vlasnički zahtjevi pa se njihovim ostvarivanjem štiti pravo vlasništva. Ti zahtjevi se u pravilu ostvaruju u postupku pred sudom, ali ih je moguće ostvarivati u upravnom postupku pa i putem samopomoći. Uspostavu ravnoteže u susjedskoj zajednici ima pravo zahtijevati vlasnik nekretnine koji za to ima opravdani interes kao i posjednici kojima je vlasnik prepustio izvršavanje svog prava vlasništva, a koji za to imaju opravdani interes i čije je pravo na posjed izvedeno iz vlasnikova prava ako to ne bi bilo u suprotnosti s interesima vlasnika. Osobe kojima je vlasnik prepustio izvršavanje prava vlasništva ne bi imale pravo to zahtijevati ako je zahtjev podnio sam vlasnik. Zahtjev se upućuje protiv vlasnika nekretnine kao i ranije navedenim osobama.

Ravnoteža se može ostvarivati na stvarnopravnoj razini putem negatorijske tužbe (negatorne publicijanske tužbe) ili specifične negatorijske tužbe (kod imisija). Ako postoji posebna pravna osnova za uznemiravanje vlasnika, negatorni zahtjev neće biti dopušten. U vezi s međom, susjedska prava se ostvaruju u posebnom postupku uređenja međa.

Ravnoteža se može ostvariti i posjedovnom zaštitom zbog uznemiravanja u posjedovanju koja je pogodna zbog brzine postupanja, no njome se ne mogu ostvarivati sva susjedska prava već samo ona kad je susjed samovlasnim činom uznemiravan u posjedovanju stvari ili prava. Stoga susjed koji je ometan u ubiranju plodova ili rezanju grana koje su prodrle sa tuđeg zemljišta na njegovo ne bi se mogao poslužiti posjedovnom zaštitom jer nije u posjedu ni grane kao stvari, niti prava na ubiranje plodova ili rezanje grana.

139

Ovršnim zakonom moguće je da sud radi osiguranja pravnog reda odredi privremenu mjeru kojom će se privremeno urediti sporni odnos među strankama. Pretpostavka za zahtijevanje te privremene mjere jest da je ona nužna radi sprječavanja nastankna nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili je potrebna iz drugih važnih razloga radi osiguranja pravnog reda.

Samopomoću se ravnoteža može dopustiti samo ako je dopuštena.

Obveznopravnim zahtjevima može se također uspostaviti poljuljana ravnoteža u susjedskim odnosima (zahtjevom za uklanjanje opasnosti od štete – od imisija, potkopavanja nekr., opasnost od rušenja tuđe zgrade; zahtjevom za popravljanje štete – zajedn. ograda, ograđivanje nekr., granje i korijenje, pristup na tuđe, uporaba nekr. radi izvođenja radova, potkopavanje tuđe nekr., imisije, opasnost od rušenja zgrade).

Ponekad će i upravnopravne mjere biti vrlo djelotvorne (npr. ako dolazi buka susjed će pozvati policiju i sl.) Zaštita vlasništva unutar susjedske zajednice može imati ulogu i u zaštiti čovjekova okoliša (npr. zahtijevanjem prestanka imisija i sl.)

X. PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

Svako pojedino pravo vlasništva postoji i pripada svojem nositelju tako dugo glede stvari koja je njegov predmet dok ne nastupe one pravne činjenice koje su pravnim poretkom predviđene kao pretpostavke prestanka prava vlasništva. Onaj tko tvrdi da je na nekoj stvari prestalo nečije pravo vlasništva, treba tu tvrdnju dokazati.Prestanak prava vlasništva može biti apsolutan ili relativan.

I. RELATIVAN PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

Do relativnog prestanka prava vlasništva dolazi ujedno s prelaženjem (translacijom) tog prava s dotadašnjeg na novog vlasnika (pojedinačnog ili sveopćeg sljednika dotadašnjeg vlasnika). Svako prelaženje prava vlasništva s dotadašnjeg vlasnika na novoga, ima za novoga značaj stjecanja, a za dotadašnjeg vlasnika – značaj relativnog prestanka njegovog prava vlasništva.Pravo vlasništva je kod stjecatelja ono isto koje je bilo kod dotadašnjeg vlasnika. Stjecatelj je pravni sljednik dotadašnjeg vlasnika. Ništa se nije izmijenilo u pogledu prava koje treće osobe imaju na istoj stvari.

Relativni prestanak prava vlasništva dotadašnjeg nositelja se zbiva uvijek kada stjecatelj stječe to pravo vlasništva na temelju pravnog posla s dotadašnjim vlasnikom, ili nasljeđivanju u širem smislu. Isto se u pravilu zbiva i u slučajevima kada stjecatelj stječe pravo vlasništva na temelju odluke suda ili druge vlasti (osim u slučajevima u kojima stjecatelj na temelju odluke stječe izvorno, kao npr. na temelju odluke o izvlaštenju). Naprotiv, kada pravo vlasništva stjecatelj stječe na temelju zakona, tada je samo iznimno prestanak dotadašnjeg vlasništva relativan (npr. kada se pravo vlasništva nekretnine stječe na temelju povjerenja u istinitost zemljišne knjige), jer u pravilu stjecatelj na tom temelju stječe pravo vlasništva izvorno.

II. APSOLUTAN PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

1/ Prestanak propašću stvariPropadne li stvar koja je predmet nečijeg prava vlasništva, to pravo vlasništva neizbježno prestaje postojati; no – preostanu li nakon propasti stvari neki njezini ostatci, pravo vlasništva koje je postojalo na stvari, postoji i dalje na njima.

140

Stvar je propala i kada je od nje trajno nastala nova stvar (sjedinjenjem s tuđom stvari ili tuđom preradom).

2/ Trajni gubitak samostalnosti stvariS propašću stvari izjednačeni su i svi slučajevi u kojima je stvar izgubila svoju dotadašnju pravnu samostalnost, prirastavši tuđoj stvari kao sporedna glavnoj, pa je postala njezinim dijelom koji nije na posebnom pravnom temelju pravno odvojen od te tuđe stvari

3/ Stavljanje stvari izvan prometaOdredi li zakon da se neke stvari stavljaju izvan prometa (extra commercium), samim time prestaju prava vlasništva koja su tada postojala na tim stvarima. On ima pravo na naknadu kao i u slučaju potpunog izvlaštenja.

4/ Tuđe izvorno stjecanje prava vlasništvaSvako izvorno stjecanje stvari koja je već nečija, nužno uzrokuje prestanak prava vlasništva dotadašnjeg vlasnika, i to apsolutno.Stjecanje vlasništva na temelju zakona je izvorno stjecanje. Iznimno od pravila, kada se na temelju zakona stječe pravo vlasništva povjerenjem u istinitost zemljišne knjige, stjecanje je izvedeno (kao da se steklo na temelju pravnog posla s vlasnikom stvari), pa je slijedom toga prestanak dotadašnjeg vlasništva relativan.Apsolutni prestanak dotadašnjeg prava vlasništva se zbiva i u slučajevima kada je izvorni stjecatelj prava vlasništva ona ista osoba koja je do tog stjecanja bila vlasnikom objekta stjecanja, jer je i tada dotadašnje pravo vlasništva apsolutno prestalo, a nastalo novo, koje je na temelju zakona pripalo bivšem vlasniku.Pravo vlasništva na nekoj stvari će samo iznimno prestati apsolutno zbog toga što je druga osoba stekla vlasništvo na temelju odluke suda ili druge vlasti jedino ako drugi pravni subjekt na temelju takve odluke stječe pravo vlasništva tuđe stvari – izvorno, npr. na temelju odluka o potpunom izvlaštenju, komasaciji ili konfiskaciji.

5/ Prestanak odreknućem

a/ odreknuće od prava vlasništva pokretninePravo vlasništva pokrenine prestaje odreknućem – derelikcijom. Derelikcija (derelictio) je vlasnikov čin napuštanja posjeda svoje stvari, poduzet s namjerom odreknuća od prava vlasništva te stvari.Derelikcija je po svojoj naravi pravni posao vlasnika stvari, koji se sastoji od faktičnog čina napuštanja posjeda stvari i očitovanja volje da se odriče svojeg vlasništva na njoj.Da bi to očitovanje volje bilo valjano, potrebno je da ispunjava sve opće pretpostavke za valjanost pravnih poslova (ono može biti učinjeno i znacima, a i konkludentnim radnjama). Zakonom je određeno da se u sumnji smatra da stvar nije ničija.Suvlasnik se također može odreći svojeg dijela prava vlasništva pokretnine, ali on to ne može učiniti faktičnim činom napuštanja posjeda idealnog dijela te pokretnine, jer idealni dio nema materijalnu egzistenciju. On to može učiniti samo očitovanjem volje da se odriče svojeg suvlasničkog dijela prava vlasništvana njoj, dakle svojeg vlasništva idealnog dijela stvari. Time napušteni suvlasnički dio prirasta po samom zakonu ostalim suvlasnicima, razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

b/ odreknuće od prava vlasništva na nekretniniPravo vlasništva nekretnine redovito će prestati na temelju vlasnikovog očitovanja volje da se odriče svojeg prava vlasništva na njoj, a na način da će se brisati upis tog njegova vlasništva u zemljišnoj knjizi. Pravo vlasništva nekretnine prestaje tek upisom brisanja vlasnikova vlasništva, a na materijalnopravnom temelju njegovog očitovanja da ga se odriče, danog u obliku isprave prikladne za zemljišnoknjižni prijenos (tabularne isprave). Nekretnina je u prvi mah ničija (res nullius), ali «napuštena nekretnina prelazi na temelju zakona u vlasništvo RH, ako nije zakonom što drugo

141

određeno». Ovo vrijedi na odgovarajući način i za slučaj da se suvlasnik odriče svojeg suvlasničkog dijela prava vlasništva nekretnine.

6/ Prestanak vlasništva na temelju odredbi posebnog zakonaNa temelju odredbi posebnog zakona prestat će pravo vlasništva apsolutno, kada se ispune zakonom predviđene pretpostavke za to. Učini li zakon da prestane neko pravo vlasništva na stvari koja je sposobna biti predmetom vlasništva, otvara se time prostor za stjecanje novog prava vlasništva na toj stvari. Posebni bi zakon mogao odrediti da prestanak prava vlasništva nekretnina nastupi i bez brisanja vlasnikovog prava u zemljišnoj knjizi. To, međutim, ne smije štetiti onima koji bi se u pravnom prometu pouzdali u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

XI. SUVLASNIŠTVO

Suvlasništvo je takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari kod kojeg svakom pojedinom suvlasniku pripada po neki dio prava vlasništva te stvari, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva.

Pravni institut suvlasništva potječe iz tradicije rimskog prava i individualistički je koncipiran – svaka osoba koja sudjeluje u vlasništvu neke stvari zaseban je pravni subjekt, kojem pripada neki određeni dio prava vlasništva te stvari.Kad god više osoba istodobno sudjeluje u pravu vlasništva iste stvari, predmnijeva se suvlasništvo.

142

Pravo vlasništva je jedinstveno pravo, kojemu se ne može dijeliti sadržaj izdvajanjem pojedinih ovlasti, ali mu se obujam može računski podijeliti na dijelove određene svojim razmjerom prema cijelom pravu vlasništva. Takve dijelove se označava razlomkom. Na svakoga suvlasnika otpada po neki računski određeni dio prava vlasništva – alikvotni dio tog prava (lat. aliquoties – nekoliko puta) – to je njegov suvlasnički dio. Suvlasnički dio prava vlasništva nekretnine se upisuje u zemljišnoj knjizi u vlastovnicu zemljišnoknjižnog uloška.

Zbroj suvlasničkih dijelova svih suvlasnika određene stvari ne može biti ni veći ni manji od jednog cijelog prava vlasništva te stvari. U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi, smatra se da su jednaki.Svaki od suvlasnika, ma koliko da je velik ili malen njegov suvlasnički dio – nositelj je prava vlasništva, ili točnije – svojeg suvlasničkog dijela prava vlasništva, ali neizbježno s cijelim sadržajem, dakle sa svim vlasničkim ovlastima. No, mogućnost izvršavanja prava vlasništva glede cijele stvari ograničena je za svakog pojedinog suvlasnika time što postoje i drugi suvlasnici, od kojih svaki ima svoj dio prava vlasništva iste stvari.

Nema suvlasništva bez diobe stvari na idealne dijelove, niti idealnih dijelova bez suvlasničkih dijelova – tko ima idealni dio, ima i suvlasnički; i obrnuto.Svaki idealni dio stvari njezin je odvojeni dio. Stvar (tjelesna) je predmet prava vlasništva svih suvlasnika. Uz to je svaki pojedini idealni dio te stvari (netjelesni) predmet suvlasničkog dijela (alikvotnog dijela prava vlasništva) pojedinog suvlasnika, pri čemu je taj suvlasnik potpuni vlasnik svojeg idealnog dijela, pa po svojoj volji izvršava pravo vlasništva glede tog dijela. Idealni dio nekr.upisat će se u zem. knjige kao samostalan objekt na zahtjev suvlasnika da se otvori poduložak za taj dio. Idealni dio će biti upisan u posjedovnicu poduloška.Suvlasnički dio i idealni dio stvari su nerazdruživo povezani.Veličina idealnog dijela stvari ovisi o veličini suvlasničkog dijela. Niti jedan vlasnik ne može svojim samovoljnim činima povećavati veličinu svojeg dijela ni na koji način, pa niti promjenama stvari. Suvlasnici se mogu sporazumjeti da će neki od njih obaviti nekakvo poboljšanje stvari, pa da će u naknadu za to njegov dio biti povećan – to će se zbiti na temelju njihovog ugovora.Idealni dio stvari ponaša se u prometu kao da je samostalna tjelesna stvar. Pravni promet idealnih dijelova odija se po pravilima koje vrijede za pravni promet stvarima čiji su to idealni dijelovi. Pravni promet idealnih dijelova se odvija zajedno s prometom suvlasničkih dijelova.

I. USPOSTAVA SUVLASNIŠTVA

Suvlasništvo se uspostavlja:1/ konkurencijom među vlasnicima, i 2/ diobom stvari na idealne dijelove

Imaju li istodobno pravo vlasništva na istoj stvari dvije ili više osoba, tada je posljedica konkurencije tih njihovih prava vlasništva – nastanak suvlasništva. Kadgod je rezultat stjecanja prava vlasništva neke stvari takav da to pravo istodobno imaju dvije ili više osoba (a ne postoji neki od slučajeva zajedničkog vlasništva) – zbog konkurencije njihovih prava vlasništva nastalo je suvlasništvo (partes fiunt concursu). Uspostava suvlasništva konkurencijom među vlasnicima, zbiva se kada se ispune sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva. Tako će do uspostave suvlasništva doći:1/ prigodom stjecanja prava vlasništva, ako nekoliko osoba zajedno steknu pravo vlasništva iste stvari na nekom od pravnih temelja za stjecanje prava vlasništva2/ ako se ispune one posebne pretpostavke pod kojima se na temelju zakona stječe upravo suvlasništvo, npr. kada deblo izraste na samoj međi3/ stjecanjem stvari u zajedničku (bračnu i sl.) stečevinu

Diobom stvari na idealne dijelove, ujedno se uspostavlja suvlasništvo. Vlasnik stvari je ovlašten svoju stvar pravno razdijeliti na idealne dijelove. Pritom može sam ostati vlasnikom svakog pojedinog od tih dijelova, a može i te dijelove prenijeti u vlasništvo drugih osoba, koji će time postati suvlasnici te stvari.

143

II. IZVRŠAVANJE PRAVA VLASNIŠTVA KOJE PRIPADA SUVLASNICIMA

Kod izvršavanja prava vlasništva kod suvlasnika potrebno je razlikovati: 1/ izvršavanje prava vlasništva glede idealnog dijela stvari, od2/ izvršavanja prava vlasništva na/glede cijele stvari

A. Izvršavanje pr. vl. glede idealnog dijela stvari

Svaki suvlasnik je potpuni vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu. Suvlasnik ima glede svojeg idealnog dijela u načelu sve ovlasti vlasnika, ali uz ogradu «ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnog dijela».Suvlasnik je ovlašten pravno raspolagati svojim idealnim dijelom sasvim samostalno, ne dirajući u tuđa prava. Za to mu ne treba pristanak ostalih suvlasnika. Ostali suvlasnici u načelu nemaju pravo prvokupa (osim ako im pripada na nekom posebnom pravom temelju). Kada raspolaže svojim idealnim dijelom, suvlasnik ujedno raspolaže i svojim suvlasničkim dijelom.Suvlasnik raspolaže sa svojim idealnim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikovo raspolaganje stvarima. Njime se pravno raspolaže kao sa tjelesnim stvarima.

Da bi napustio idealni dio pokretnine, dovoljno je da suvlasnik valjano očituje svoju volju o tome da u namjeri odreknuća od suvlasničkog dijela napušta posjed idealnog dijela. Taj dio prirasta dijelovima ostalih suvlasnika, čime se njihovi dijelovi razmjerno povećavaju dok njihov zbroj ne dosegne jedno cijelo. Da bi suvlasnik napustio svoj idealni suvlasnički dio nekretnine nije dovoljno da on valjano očituje svoju volju da se odrekne tog dijela, nego treba još i da se upis njegovog prava izbriše iz zemljišne knjige – taj će dio po sili zakona pripasti RH.

Suvlasnik je ovlašten glede svojeg idealnog dijela stavljati svakome zahtjeve koji proizlaze iz njegovog prava vlasništva tog dijela; stavljati ih može trećima, a i svojim suvlasnicima. Iznimno od toga, kada je ovrhom koja se vodi protiv jedne osobe, obuhvaćena i pokretna stvar koja je u suvlasništvu ovršenika i nekih drugih osoba, ovršenikovim suvlasnicima je zakonom uskraćeno pravo da svoj idealni dio prava vlasništva štite izlučnim zahtjevima, naime uskraćeno im je pravo da zahtijevaju neka se proglasi nedopuštenom ovrhu na stvari u pogledu koje imaju idealni dio prava vlasništva. Svakom suvlasniku je zakonom dano 1/ pravo da zahtijeva neka se iz iznosa dobivenoga ovršnom prodajom te stvari, njega namiri za vrijednost njegovog idealnog dijela «prije namirenja ovrhovoditelja i drugih osoba koje se namiruju u ovršnom postupku te prije naknade troškova ovršnog postupka». Alternativa tome je 2/ pravo suvlasnika da u slučaju kada se vodi ovrha na stvari koja je predmet i njegovog idealnog dijela prava vlasništva, zahtijeva neka mu se cijela ta «stvar koja je predmet ovrhe ustupi», ako «položi iznos koji odgovara vrijednosti ovršenikovog udjela u toj stvari». (OZ)

B. Izvršavanje prava vlasništva glede cijele stvari

Niti jedan od suvlasnika nema cijelo pravo vlasništva stvari, nego samo svoj dio tog prava, svoj suvlasnički dio. Svaki suvlasnik smije glede suvlasničke stvari izvršavati sve vlasničke ovlasti, ali – to smije činiti bez suglasnosti ostalih jedino ako time ne vrijeđa prava ostalih. Zbog problema koji se javljaju kod izvršavanja vlasničkih ovlasti kaže se da je suvlasništvo majka svađa (communio est mater rixarium).Suvlasnička zajednica nije pravna osoba, nego samo zajednica odlučivanja o izvršavanju vlasničkih ovlasti na/glede suvlasničke stvari.Svaki pojedini suvlasnik ima i neka prava koja ga ovlašćuju da istupa i odlučuje samostalno, po svojoj volji: 1/ Svaki pojedini suvlasnik ima pravo sudjelovati u upravljanju suvlasničkom stvarju, te u svako doba zahtijevati da se polože računi i podijele sve koristi

144

2/ Svaki pojedini suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati a/ svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva, a b/ trećima postavljati one zahtjeve koje bi im i inače mogao stavljati vlasnik stvari3/ Svaki pojedini suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva4/ Pojedini suvlasnik koji ima za to odgovarajući suvlasnički dio, ima pravo u svako doba zahtijevati da se u korist njegovog suvlasničkog dijela nekretnine osnuje etažno vlasništvo, ako su ispunjene i sve daljnje pretpostavke za to.Poduzme li u pogledu suvlasničke stvari neki od suvlasnika bilo što bez ovlasti za to postupa o je kao poslovošđa bez naloga.

► Upravljanje suvlasničkom stvarju

Pravo na upravljanje pripada svakom suvlasniku bez obzira na veličinu njegovog suvlasničkog dijela. Iako je svaki suvlasnik ovlašten sudjelovati u upravljanju suvlasničkom stvari, to ne znači da je baš za svaki posao potrebna suglasnost svih suvlasnika. Načelo jednoglasnosti je provedeno striktno samo glede poslova koji su izvanredne uprave. Suvlasnici odlučuju valjanim očitovanjima svoje volje. Ta mogu biti u bilo kojem obliku, osim ako se na temelju njihovog sporazuma ili zakona za valjanost odluke traži da njihova volja bude očitovana baš u nekom određenom obliku.

Poslovi redovite uprave stvarju su oni koji se poduzimaju radi redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja stvari za njezinu redovitu svrhu, ali – jedino ako ne izazivaju naročito velike troškove. Zakon je odredio da će se u sumnji za svaki posao smatrati da premašuje okvir redovitoga upravljanja.O poslovima redovite uprave suvlasnici odlučuju većinom glasova – pritom se većina ne računa po broju osoba, nego po veličini njihovih suvlasničkih dijelova. Međutim, potrebno je da su i svi ostali suvlasnici imali priliku izraziti svoje mišljenje.

Ako bi se glasovi podijelili pola za, a pola protiv poduzimanja nekog posla redovite uprave – u tom slučaju, ako je poduzimanje posla nužno za održanje stvari, svaki od suvlasnika je ovlašten zahtijevati od suda da odluči o poduzimanju tog posla, pa će odluka suda zamijeniti odluku većine. Sud u pravilu o tome odlučuje u izvanparničnom postupku, a u parničnom jedino ako postoji spor o tome tko su suvlasnici, odnosno koliko su im veliki suvlasnički dijelovi. Manjina koja je nadglasana ima pravo zahtijevati primjereno osiguranje od eventualne štete. Svaki suvlasnik protiv čije je volje većina odlučila da se poduzme posao redovite uprave, ili je to umjesto većine odlučio sud, ima pravo zahtijevati osiguranje za štetu koja bi za njega mogla nastupiti bude li poduzet posao protiv njegove volje. Osiguranje će mu na njegov zahtjev biti dužni dati oni suvlasnici koji čine većinu koja je o poslu odlučila, odnosno oni u čiju korist odlučio sud. To će mu osiguranje u pravilu dati osnivanjem za njega založnog prava na nekom objektu – to je tzv. kaucioni zalog. Ako bi davanje zaloga bilo prevelik teret za onoga tko bi bio dužan dati osiguranje, sud može odlučiti da se suvlasnik koji traži osiguranje treba zadovoljiti osobnim osiguranjem – jamstvom određene osobe da će ona ispuniti obvezu naknade štete.

Poslovi izvanredne uprave stvarju su svi oni koji se poduzimaju na ili glede stvari ako 1/ premašuju okvir redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja te stvari za njezinu redovitu svrhu, ili 2/ ako se prema uobičajenom tijeku stvari ne može očekivati da bi bili u interesu svih suvlasnika, ili 3/ ako bi izazvali naročito velike troškove.

Zakon primjerično nabraja kao izvanredne poslove: 1/ promjenu namjene stvari, 2/ veće popravke, 3/ dogradnju, nadogradnju, preuređenje stvari, 4/ otuđenje cijele stvari, 5/ davanje stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, 6/ davanje cijele stvari u zalog, odnosno osnivanje hipoteke na njoj, 7/ osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnog tereta ili prava građenja na cijeloj stvariU sumnji je li posrijedi posao redovite ili izvanredne uprave, smatra se da je to posao izvanredne uprave.

145

Odluku da će se obaviti neki posao izvanredne uprave mogu suvlasnici donijeti samo suglasno, dakle jednoglasno. Iznimke može odrediti: a/ zakon i b/ sami suvlasnici.

Ako o nekom poslu izvanredne uprave nije moguće postići suglasnost, suvlasnici mogu pribjeći nekom pomoćnom rješenju, kao npr. da donošenje odluke prepuste arbitru, ili slučaju (žrijebu) ili bilo kojem drugom. Odlučivanje o pomoćnom rješenju je također posao izvanredne uprave, pa je za njega potrebna puna suglasnost svih suvlasniika.

Kod odlučivanja o poslovima izvanredne uprave nikad ne postoji mogućnost nadglasavanja, a isto tako ni mogućnost da se odluka suvlasnika zamijeni odlukom suda. Suvlasnik koji je predložio posao, ali ipak nije dobio suglasnost da se taj posao poduzme može razvći suvlasništvo, a pritom mu – ako nije dobio suglasnost za posao koji je predvidivo koristan za sve – pripada pravo da razvrgne suvlasništvo i u slučaju da to inače ne bi bio ovlašten u tom trenutku, jer mu je pravo na razvrgnuće ograničeno zakonom ili pravnim poslom..

► Upravitelj

Suvlasnici mogu upravljanje suvlasničkom stvari povjeriti upravitelju, koji će onda djelovati kao njihov opunomoćenik. Odlučivanje o tome je posao izvanredne uprave, pa odluku donose svi suvlasnici suglasno. No, ako se suvlasnici ne bi mogli o tome suglasiti, svaki od njih može zahtijevati od suda da umjesto njih donese o tome odluku u izvanparničnom postupku. Za upravitelja može biti postavljana bilo koja osoba koja ima punu poslovnu sposobnost. Ako bude postavljeno nekolik upravitelja istom stvari, a ne bude određen način kako će oni donositi odluke, vrijedi pravilo da ih oni donose većinom glasova.Upravitelj može biti postavljen izričito, prešutno, znacima i konkludentnim činima (ako nije što posebno o tome određeno). Povjere li suvlasnici nekome između sebe da taj izvršava posjed suvlasničke stvari za sebe i ujedno za sve ostele – prešutno su mu time povjerili i redovitu upravu nad predmetom tog posjedovanja.

Upravitelj ima položaj nalogoprimca suvlasnika, koji je u granicama svojeg djelokruga ovlašten i obvezan upravljati sa stvari za račun suvlasnika, a ima pravo na naknadu za svoj trud. U ZV su postavljena neka posebna pravila o otkazu suvlasnika upravitelju, smjenjivanju upravitelja, kao i otkazu upravitelja suvlasnicima. Podredno se primjenjuju opća pravila obveznog prava o prestanku naloga10. Posebna pravila su slijedeća:1/ Odlučivanje o otkazu suvlasnika upravitelju je posao redovite uprave, pa o njemu odlučuju suvlasnici

većinom glasova (ako je postavljen na dulje vrem. razdoblje mogu bez navođenja otkaznog razloga otkazati nakon što protekne 5 god.)

2/ Upravitelja se smjenjuje, ako za to postoji važan razlog3/ Upravitelj postavljen na neodređeno vrijeme, može otkazati suvlasnicima bilo kada, ali uz otkazni rok

od 3 mj.

► Odluka o uspostavi etažnog vlasništva

Etažno vlasništvo se uspostavlja izvođenjem iz suvlasničkog dijela što ga pojedini suvlasnik ima na cijeloj nekretnini, te se ujedno neodvojivo povezuje s tim dijelom. Pravni temelj za to je odluka suvlasnika o uspostavi vlasništva posebnog dijela nekretnine, koju suvlasnici donose suglasno i u pisanom obliku, a na zahtjev suvlasnika koji ima pravo zahtijevati donošenje takve odluke. Donošenje takve odluke je posao izvanredne uprave, pa je za nj potrebna suglasnost svih suvlasnika nekretnine.

Suvlasnik koji ima odgovarajući suvlasnički dio nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom, ima pravo zahtijevati od ostalih da se u korist tog njegovog dijela osnuje vlasništvo određenog posebnog

10 Proizvodi učinak poput razvrgnuća suvlasničke zajednice sa isplatom

146

dijela nekretnine – etažno vlasništvo. Suvlasnici nisu ovlašteni uskratiti mu davanje te suglasnosti ako su ispunjene zakonske pretpostavke za uspostavu etažnog vlasništva koje zahtijeva, osim – ako bi se time ukinula ili ograničila prava koja već pripadaju nekom drugom suvlasniku na temelju ranije uspostavljenog vlasništva posebnog dijela. Ako bi koji od suvlasnika neovlašteno uskratio svoju suglasnost, na davanje suglasnosti bi ga mogao putem suda siliti suvlasnik koji zahtijeva osnivanje etažnog vlasništva.

Odluka o uspostavi etažnog vlasništva je pravni temelj. Na njemu će se odgovarajućim upisom u zemljišnoj knjizi uspostaviti vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine i povezati s određenim suvlasničkim dijelom nekretnine.

Uspostavom etažnog vl. nekog posebnog dijela nekretnine u korist određenog suvlasničkog dijela, mijenja se izvršavanje ovlasti suvlasnika. 1/ U pogledu posebnog dijela nekretnine glede kojeg je uspostavljeno etažno vlasništvo mijenja se

izvršavanje suvlasničkih ovlasti utoliko što se na taj uporabno samostalni, posebni dio nekretnine usredotočuje izvršavanje ovlasti onog suvlasnika sa čijim je suvlasničkim dijelom povezano to etažno vl. Ostalim suvlasnicima je ograničena mogućnost da i oni izvršavaju svoje (su)vlasničke ovlasti glede tog dijela.

2/ Izvršavanje suvlasničkih ovlasti glede cijele nekretnine se mijenja čim se osnuje i s njim poveže etažno vlasništvo nekog uporabno samostalnog posebnog dijela nekretnine. Od tada se način izvršavanja suvlasničkih ovlasti na cijeloj nekretnini ravna u prvom redu prema posebnim pravilima o vlasništvu posebnih dijelova nekretnine, a tek podredno po općim pravilima o suvlasništvu.

Do upisa etažnog vlasništva odluku o uspostavi etažnog vlasništva se po sili zakona smatra odlukom suvlasnika o podjeli posjeda nekretnine i izvršavanju suvlasničkih ovlasti. Za nju se po sili zakona uzima da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća suvlasničke zajednice.

► Suvlasnik kao poslovođa bez naloga

Suvlasnik koji bez potrebne suglasnosti ostalih suvlasnika poduzme neki posao koji je posao i drugih suvlasnika – smatra se poslovođom bez naloga. Ako je on posao obavljao u interesu svih suvlasnika, postupao je kao a/ poslovođa u nuždi, ili b/ poslovođa u tuđu korist, ili kao c/ poslovođa protiv zabrane. Ako je obavljao posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako je znao da je posao tuđ, postupao je kao d/ nepravi poslovođa bez naloga.Suvlasnik može za taj posao dobiti od svojih suvlasnika naknadno odobrenje – ratihabitio.

► O plodovima, koristima, troškovima i teretima

Daje li stvar plodove ili druge koristi, oni se dijele među suvlasnike te stvari u prvom redu prema njihovom sporazumu. Isto tako će se dijeliti i troškovi i tereti te stvari. Odlučivanje o toj podjeli je posao izvanredne uprave. Ako to nisu sporazumno odredili – dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova.

► O polaganju računa

Svaki je suvlasnik ovlašten da u svako doba zahtijeva polaganje računa i podjelu svih koristi, naime plodova i drugih koristi. Suvlasnik se ovog svojeg prava ne može valjano unaprijed odreći.

► O zaštiti prava glede cijele stvari

147

Svaki suvlasnik je ovlašten da glede cijele stvari postavlja svojim suvlasnicima sve one specifične zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva, npr. da zahtijeva uspostavu etažnog vlasništva. Ako on od ostalih suvlasnika zahtijeva nešto što je njegovo pravo kao pojedinačnog suvlasnika, tada – ne udovolje li njegovom zahtjevu – on taj svoj zahtjev može ostvariti putem suda. Ali, zahtijeva li nešto što ovisi isključivo o odluci svih suvlasnika, tada ne bi imao pravo taj svoj zahtjev ostvarivati putem suda, ako ostali suvlasnici ne donesu odluku koju on zahtijeva (ako nije posebno drugačije određeno).

Svaki suvlasnik je ovlašten postavljati protiv svakoga, dakle i protiv trećih osoba, one zahtjeve koje bi im imao pravo postaviti vlasnik stvari, pri čemu se u prvom redu misli na zahtjeve za zaštitu prava vlasništva. On je te zahtjeve ovlašten postavljati i samostalno, tj. samo u vlastito ime. No, ako bi zahtijevao da mu treća osoba preda suvlasničku stvar u posjed, on je to ovlašten od nje zahtijevati samo «prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama». To znači da je ovlašten zahtijevati a/ da se stvar preda samo njemu u posjed, jedino ako je na to ovlašten od svih ostalih suvlasnika zahtijevati, ili b/ da se stvar preda u suposjed njemu i svim ostalim suvlasnicima, ili c/ da se stvar preda njemu i ostalim suvlasnicima tako da se za sve njih položi na sud.

► Namirenje dugova iz vrijednosti suvlasničke stvari

Vjerovnici mogu namirivati svoje novčane tražbine iz vrijednosti idealnog dijela stvari koji pripada njihovom dužniku, a ako je s dužnikovim suvlasničkim dijelom povezano i vlasništvo nekog posebnog dijela suvlasničke stvari – bit će to namirivanje iz toga dvoga, zajedno povezanoga.

Dužnik ne odgovara za svoje obveze cijelom stvari čiji je suvlasnik. Ako bi radi namirenja novčane tražbine koju vjerovnik ima protiv pojedinog suvlasnika bile određene ili poduzete ovršne radnje na cijeloj stvari – svaki od ostalih suvlasnika mogao bi ishoditi od suda da proglasi ovrhu na toj stvari nedopuštenom, čime bi se suvlasničku stvar izlučilo iz ovrhe. Isto tako, ako bi se u stečaju pojedinog suvlasnika našla u stečajnoj masi cijela suvlasnička stvar, svaki od ostalih suvlasnika mogao bi ishoditi izlučenje te stvari iz stečajne mase.

Iznimka je slučaj kada je određena ovrha na pokretnoj stvari radi namirenja vjerovnikove novčane tražbine nekog od suvlasnika. Tada ostali suvlasnici ne mogu ishoditi od suda da se tu ovrhu proglasi nedopuštenom u pogledu njihovih suvlasničkih dijelova, ali kada ovrha bude provedena, tj. stvar prodana u ovršnom postupku – oni imaju pravo da se iz iznosa dobivenog prodajom namiri vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova, pri čemu imaju prvenstvo ispred ovrhovoditelja i drugih osoba koje se namiruju u ovršnom postupku, pa i ispred namirenja troškova ovršnog postupka. Zakon im kao alternativu daje pravo položiti kod suda novac u vrijednosti ovlaštenikovog idealnog dijela, pa «zahtijevati da im se ustupi» suvlasnička stvar. Služenje tim pravom, proizvodi učinak poput razvrgnuća suvlasničke zajednice sa isplatom.

III. RAZVRGNUĆE SUVLASNIŠTVA

A. Pravo na razvrgnuće

Svaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, bez obzira na to koliko mu je velik suvlasnički dio, te bez obzira na to jesu li ostali suvlasnici s time sporazumni ili se protive razvrgnuću zajednice. Pravo na razvrgnuće je preobražajno pravo koje proizlazi iz suvlasnikovog prava vlasništva. Pravo na razvrgnuće suvlasništva nikad ne zastarijeva.Suvlasnik je ovlašten da u bilo koje doba ostvaruje svoje pravo na razvrgnuće suvlasničke zajednice. Nema pravo zahtijevati razvrgnuće u tzv. nevrijeme tj. kada objektivno postoje neke okolnosti u kojima bi to razvrgnuće bilo na štetu ostalih suvlasnika, a privremenog su karaktera. O opravdanosti prigovora da je razvrgnuće zatraženo u nevrijeme odlučuje sud koji je nadležan za vođenje postupka razvrgnuća.

148

Suvlasnik se ne može valjano unaprijed odreći svojeg prava na razvrgnuće suvlasništva. Ali, pravo na razvrgnuće suvlasništva može biti ograničeno. Ograničiti ga može 1/ zakon11, a i 2/ sam suvlasnik može očitovanjem svoje volje ograničiti svoje pravo na razvrgnuće suvlasništva.Pravilo je da očitovanje volje kojim je suvlasnik ograničio svoje pravo na razvrgnuće suvlasništva djeluje samo relativno, tj. obvezuje samo tog suvlasnika u odnosu prema osobi kojoj se obvezao. Ta obveza ne prelazi na suvlasnikove nasljednike, ni na druge pravne sljednike. Jedino ako bi se ograničenje prava na razvrgnuće suvlasništva neke nekretnine upisalo u zemljišnu knjigu, ono bi djelovalo apsolutno (tj. u javni upisnik). Troškove razvrgnuća snose svi suvlasnici razmjerno svojima suvlasničkim dijelovima.

B. Ostvarivanje prava na razvrgnuće

Razvrgnuće bi moglo biti djelomično, što se tiče: a/ suvlasnika s kojima se razvrgava suvlasništvo, i b/ suvlasničkih stvari glede kojih se razvrgava suvlasništvo.

Suvlasnik može svoje pravo na razvrgnuće ostvarivati u sporazumu sa svim suvlasnicima, ili putem suda (jednostrano). Kada suvlasnici sporazumno razvrgavaju suvlasništvo, to je dobrovoljno razvrgnuće, a kada se ono provodi na zahtjev pojedinog suvlasnika, provodi ga se putem suda, pa je to sudsko razvrgnuće.

1. Dobrovoljno razvrgnuće

Pravni temelj dobrovoljnog razvrgnuća je sporazum suvlasnika o razvrgnuću (ugovor). To je tek pravni temelj razvrgnuća, pa je uz to potreban i način razvrgnuća koji su suvlasnici sporazumno odredili. Ako koji od suvlasnika ne bi ispunio svoju obvezu preuzetu sporazumom o razvrgnuću, svaki od ostalih suvlasnika može putem suda ishoditi da je izvrši. Za to će u pravilu biti potrebno da u parnici ishodi pravomoćnu presudu kojom će biti određeno da mu suvlasnik učini što je dužan učiniti, a ako taj to ipak ne bi učinio ni nakon što presuda postane ovršna – moći će putem ovrhe prisilno ostvariti ono što je određeno pravomoćnom presudom. Suvlasnici mogu svoj sporazum o razvrgnuću suvlasništva oblikovati u neku ispravu koja, kao i ovršna sudska presuda, ima narav ovršne isprave. U obzir dolazi ovršna sudska nagodba, ovršna javnobilježnička isprava.

Određivanje načina razvrgnuća je bitni dio sadržaja njihovog sporazuma o razvrgnuću suvlasništva, te ne uspiju li to odrediti, dobrovoljno razvrgnuće nije moguće. Suvlasnici mogu sporazumno odrediti svaki način razvrgnuća, osim takvog koji je a/ faktično nemoguće ostvariti, ili b/ nije dopušten. Prigodom sporazumnog određivanja razvrgnuća suvlasništva oni nisu vezani veličinama svojih suvlasničkih dijelova.

Određuje li zakon zabranu diobe neke suvlasničke stvari, njome u pravilu nije zabranjeno razvrgnuće suvl. na način kojim se suvlasnička stvar ne dijeli ni fizički ni geometrijski. Zabrana diobe stvari ne smeta razvrgnuću suvlasništva koje bi se provelo isplatom ili civilno, a isto vrijedi i za isplatu po ekvivalentu – na njih se zabrana odnosi jedino ako je izričito protegnuta i na te načine razvrgnuća.

Tipizirani načini razvrgnuća suvlasničke zajednice su:

1/ fizička dioba stvari je takav način razvrgnuća suvlasništva kod kojeg se suvlasničku stvar dijeli na potreban broj samostalnih tjelesnih stvari, od kojih će svaka pripasti ponekom od suvlasnika koji razvrgavaju svoju suvlasničku zajednicu. Suvlasnici se mogu sporazumijeti da će stvar fizički podijeliti, bez obzira na to je li ona djeljiva ili je nedjeljiva. Fizička dioba nedjeljive stvari zapravo će biti njezino uništenje.

11 Npr. suvlasništvo stvari koje služe kao zajedničke ograde ili kao međni znakovi nije djeljivo dok god te stvari ne izgube tu namjenu

149

2/ geometrijska dioba stvari je takav način razvrgnuća suvlasništva kod kojeg se stvar ne dijeli fizički, nego na čestice koje se određuju mjerenjem, da bi svaka od tako geometrijski određenih čestica pripala ponekom od suvlasnika koji se dijele. Pokretnine se ne mogu dijeliti geometrijski (tek bi je fizička dioba mogla razdijeliti u nekoliko objekata).

3/ razdioba po ekvivalentu dolazi u obzir kao način razdiobe suvlasništva kada se istodobno razvrgava suvlasništvo na nekoliko stvari tako da svakom od suvlasnika svih tih stvari pripadnu na račun njegovog suvlasničkog dijela poneke od tih stvari. Ona se može izvršiti uz nadoplatu – razdioba po ekvivalentu uz nadoplatu.

4/ civilno razvrgnuće je ono koje se provodi unovčenjem stvari – suvlasničku stvar se prodaje, a novac stečen tom prodajom se dijeli među suvlasnike. Provodi se posredstvom građanskopravnog posla – prodaje stvari.

5/ razvrgnuće isplatom – je takav način razvrgnuća suvlasništva kod kojeg se suvlasničku stvar ne dijeli, nego će ona pripasti u vlasništvo jednom suvlasniku, a on će ostalima biti obvezan isplatiti vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova. Oni će trebati suglasno odrediti koliko će on kome biti dužan platiti i kada, a mogu suglasno odrediti i koje će im on osiguranje trebati dati za isplatu onoga što će im ostati dužan, kao i koje će biti posljedice zakasni li s ispunjenjem te svoje obveze.

6/ uspostava etažnog vlasništva – njime se samo modificira pravni režim sudjelovanja suvlasnika u pravu vlasništva nekr., ali će se na tu njihovu odluku na odgovarajući način primjenjivati pravila o razvrgnuću suvlasničke zajednice.2. Sudsko razvrgnuće

Sud o razvrgnuću odlučuje na zahtjev jednog ili više suvlasnika, koji tim putem ostvaruju svoje pravo na razvrgnuće. Putem suda će se suvlasništvo razvrgavati, ako među suvlasnicima ne postoji puna suglasnost o svemu o čemu bi morala postojati da bi ga se moglo razvrgnuti dobrovoljno. Nema zapreke da se i u slučaju potpune suglasnosti suvlasnici posluže sudskim putem za razvrgnuće svoje zajednice.

U pravilu sud o razvrgnuću suvlasništva odlučuje u izvanparničnom postupku. No, sud će morati uputiti predlagatelja da svoje navodno pravo ostvaruje u parnici – ako među njima postoji spor:1/ o predmetu suvlasništva, ili 2/ o suvlasništvu (je li određena osoba suvlasnik, koliko su veliki suvlasnički dijelovi)

Pravomoćnom sudskom odlukom kojom je određeno razvrgnuće, suvlasništvo još nije razvrgnuto. Ono će to biti tek kada ga se u izvršenju te odluke na odgovarajući način razvrgne, dakle kada svaki od suvlasnika koji svoje suvlasništvo razvrgavaju, prestane imati suvlasnički dio prava vlasništva suvlasničke stvari, a u zamjenu za to stekne određene stvari, odnosno novac. Izvršenje sudske odluke o razvrgnuću suvlasništva može zahtijevati svaki od suvlasnika koji je sudjelovao u postupku razvrgnuća, bez obzira na to čiji je zahtjev sud odlučivao.

Kada odluka suda (tj. nagodba) postane ovršna, a ne bude dobrovoljno izvršena, razvrgnuće će se na zahtjev bilo kojeg od suvlasnika koji razvrgavaju suvlasništvo, provesti na način kako je njome određeno, a prema pravilima ovršnog postupka.

Sud nije slobodan u izboru načina na koji će se razvrgnuće provesti:1/ Sud je u prvom redu vezan strogim zakonskim odredbama, ako postoje takve koje utječu na način razvrgnuća2/ Sud je vezan i sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća3/ Sud je vezan i pravom na razvrgnuće isplatom, ako ono pripada pojedinom suvlasniku na temelju a/ pravnog posla, b/ zakona, a on ga se nije odrekao.

150

Ako, i ukoliko način razvrgnuća nije u svemu određen striktnim normama, sporazumom stranaka, niti pravom na razvrgnuće isplatom, sud će odlučiti o načinu razvrgnuća po pravilima:4/ Suvlasništvo djeljivih stvari razvrgava se :

a/ fizičkom diobom pokretnih stvari, ib/ geometrijskom diobom nekretnina, a

5/ Suvlasništvo nedjeljivih stvari – civilnom diobom6/ Ako se razvrgava suvlasništvo nekoliko stvari istodobno, tada – ako to zahtijeva neki od suvlasnika – sud može odlučiti da se razvrgnuće provede razdiobom po ekvivalentu.

● Pravo na razvrgnuće isplatomSud je vezan pravom na razvrgnuće isplatom, ako ono postoji i ako se njegov nositelj njime posluži. Pravo na razvrgnuće isplatom je subjektivno preobražajno pravo. ZV određuje kome pripada pravo na diobu isplatom kada sjedinjenjem, miješanjem ili smiješanjem stvari nenamjerno nastane suvlasništvo na novonastaloj stvari. ZN određuje za slučaj kada je suvlasništvo nastalo kao posljedica ostaviteljeve smrti i prijelaza njegovih pr. vlasn. na nasljednike tj. zapisovnike, da «na zahtjev nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici s ostaviteljem, a i zapisovnika, sud može, kad to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari, pokretne ili nepokretne ili skupine stvari, koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi».

Pravo na razvrgnuće isplatom može suvlasniku pripadati na različitim pravnim temeljima: 1/ Suvlasnik može imati pravo na diobu isplatom, ako ga je stekao neovisno o postupku sudskog

razvrgnuća suvlasništva, bilo na temelju zakona, bilo na temelju pravnog posla2/ U samom postupku sudskog razvrgnuća suvlasništva svaki sudionik ima, pod pretpostavkama iz

čl.51.ZV, pravo zahtijevati da sud odredi takav način razvrgnuća suvlasništva u kojem će suvlasnička stvar pripasti u vlasništvo tom suvlasniku, s time da isplati ostale.

Zakonske pretpostavke su:1/ da postoji osobito ozbiljan razlog da ta stvar pripadne u cijelosti upravo tom suvlasniku u vlasništvo,2/ sud nije prigodom odlučivanja već vezan takvim zakonskim odredbama ili tuđim pravom na diobu

isplatom, koje bi isključivale mogućnost udovoljenja ovom zahtjevu.

Osobito ozbiljan razlog da stvar pripadne upravo određenom suvlasniku postojat će npr. kada se dijeli suvlasnička stvar s kojom je on jedini do tada radio i privređivao, ako on nema nikakvog znanja, iskustva ni sposobnosti za obavljanje bilo kakvog drugog posla, kojim bi mogao privređivati za svoj život. Ako za sebe traži cijelu stvar suvlasnik, ili više njih, čiji su suvlasnički dijelovi zajedno barem 9/10, tada već u samoj činjenici da im je suvlasnički dio toliko velik leži osobito ozbiljan razlog da cijela stvar postane upravo njihovo vlasništvo, pa oni ne trebaju učiniti vjerojatnim nikakav posebanm razlog za to. ZN: «..sunasljednik koji je poljodjelac ne mora učiniti vjerojatnom opravdanu potrebu...kad se radi o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta i stvari koje služe obavljanju poljoiprivredne djelatnosti.»

Sud će odlučiti koji od suvlasnika će na temelju odluke o diobi postati vlasnikom stvari, a ujedno će i odrediti koliko i u kojem roku je taj dužan platiti ostalima na ime isplate njihovih suvlasničkih dijelova. Za osiguranje tih njihovih tražbina oni imaju na temelju zakona založno pravo na stvari koja je pripala određenom suvlasniku u vlasništvo na temelju odluke kojom se određuje razvrgnuće suvlasništva isplatom.Ako on ne ispuni tu svoju obvezu, drugi suvlasnik ga može 1/ putem suda siliti na ispunjenje te obveze, ili 2/ zahtijevati poništenje odluke o razvrgnuću isplatom.

151

→ Kada sud provodi razvrgnuće suvlasništva, a nema sporazuma suvlasnika o načinu tog razvrgnuća, niti itko od njih ima pravo na razvrgnuće isplatom kojim se poslužio, način razvrgnuća tog suvlasništva ovisit će o djeljivosti suvlasničke stvari. Ako je stvar djeljiva – sud treba razvrgnuti suvlasništvo djeljivih pokretnih stvari fizičkom diobom, a nekretnina geometrijskom diobom.Djeljivost suvlasničke stvari se prosuđuje po tome može li je se podijeliti na onoliko samostalnih stvari iste vrste, koliko je potrebno da bi svaki suvlasnik dobio po stvar koja odgovara njegovom suvlasničkom dijelu. Ako to nije moguće, a da se diobom znatno ne umanji vrijednost – stvar je nedjeljiva.

Kada provodi razvrgnuće geometrijskom diobom nekretnine, a o načinu diobe nema sporazuma među suvlasnicima – sud je ovlašten svojom odlukom osnivati služnosti i stvarne terete na dijelovima te nekretnine, ako je to nužno za uporabu ili iskorištavanje dijela koji se tom diobom odvaja.

→ U slučaju da je stvar nedjeljiva, sud je dužan odrediti civilno razvrgnuće suvlasništva. To znači da je dužan odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeli razmjerno suvlasničkim dijelovima.

→ Svaki od suvlasnika koji razvrgavaju suvlasništvo može zahtijevati od suda da, umjesto na taj način, razvrgnuće suvlasništva provede razdiobom stvari po ekvivalentu. Makar se s time i ne složili svi sudionici postupka, sud će udovoljiti zahtjevu za razdiobom po ekvivalentu, ako je taj s obzirom na okolnosti opravdan (uzima u obzir njihove potrebe). Suvlasnici koji takvim načinom razvrgnuća dobivaju stvari veće vrijednosti od one koja je ekvivalentna njihovim suvlasničkim dijelovima, biti će obvezani ostalima nadoplatiti razliku do punog ekvivalenta suvlasničkih dijelova tih suvlasnika.

C. Pravni učinci razvrgnuća

Prestanak suvlasništva i stjecanje vlasništvaRazvrgnuće suvlasništva proizvodi za svakog suvlasnika koji u tome sudjeluje, dvostruki pravni učinak: s jedne strane, on prestaje biti suvlasnikom određene stvari ili više njih; s druge strane, on umjesto toga stječe u svoje vlasništvo određenu stvar ili novac.Pravni učinci provedenog razvrgnuća su uvijek stvarnopravne prirode – prestanak suvlasništva i nastanak prava vlasništva. Kada se razvrgnuće provodi isplatom, razvrgnuće ima neposredni stvarnopravni učinak jedino utoliko što prestaje njegovo suvlasništvo, a također stječe i tražbinu da mu se isplati određeni iznos novca. Tek primanjem novca na ime ispunjenja te tražbine, steći će pravo vlasništva na tom novcu.

Stvarnopravni učinci prestanka suvlasništva i stjecanja prava vlasništva nastupaju tek ispunjenjem tog ugovora tj. odluke – predajom pokretne stvari koju se stječe u neposredan posjed stjecatelja, odnosno upisom stjecateljevog vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.Stjecanje do kojeg dolazi na temelju sporazuma ili sudske odluke o razvrgnuću suvlasništva je izvedeno – na temelju ugovora o razvrgnuću ili na temelju sudske odluke o razvrgnuću, iz suvlasničkog dijela koji se gubi razvrgnućem.

Odgovornost za nedostatkeNakon razvrgnuća suvlasništva svi koji su kao suvlasnici sudjelovali u tom razvrgnuću odgovaraju solidarno za stvarne i pravne nedostatke onoga što je svaki pojedini od njih stekao, odnosno trebao steći u tom razvrgnuću suvlasništva.

Razvrgnuće suvlasništva i tuđa pravaUčinci razvrgnuća nastupaju samo između suvlasnika koji su sudjelovali u tom razvrgnuću i samo glede onih stvari glede kojih je razvrgnuće među njima ugovoreno, odnosno određeno sudskom odlukom. Razvrgnućem suvlasništva ne dira se u prava trećih osoba, a ni u prava onih suvlasnika koji nisu

152

sudjelovali u razvrgnuću. Isto tako se ne dira niti u one suvlasničke stvari ili prava s kojima suvlasnici nisu sudjelovali u razvrgnuću suvlasništva.Razvrgnuće suvlasništva, pošto je to izvedeno stjecanje, u načelu ne utječe ni na:a/ prava koja terete, niti nab/ prava u korist stvari glede koje je provedeno razvrgnuće fizičkom ili geometrijskom diobom stvari

Odstupanja od tog načela:1/ Ako neka služnost ili stvarni teret ovlašćuju na neke koristi, može pri diobi povlasne nekretnine svaki

ovlaštenik takve služnosti ili stvarnog tereta zahtijevati da sud uredi izvršavanje tog prava na pravedan način, a isto može zahtijevati i svaki opterećenik kada se dijeli poslužna nekretnina.

2/ Ako se podijelilo nekretninu opterećenu stvarnom služnošću takvog sadržaja da ga se smjelo izvršavati samo na onom dijelu te nekretnine koji je diobom postao samostalna nekretnina – s nastupom stvarnopravnih učinaka razvrgnuća suvlasništva, ta služnost ostaje i dalje kao teret na tom dijelu, no po sili zakona prestaje teretiti ostale dijelove podijeljene poslužne nekretnine.

XII. ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

Zajedničko vlasništvo je takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari da im ta stvar pripada svima zajedno, jer sve imaju udjela u tom pravu vlasništva, ali veličina udjela niti jedne od njih nije određena, bez obzira na to što je odrediva.

Sve te osobe imaju zajedno to pravo vlasništva – među njima nije podijeljena stvar, a ni pravo vlasništva, već sve one sudjeluju u nepodijeljenom subjektu prava vlasništva nepodijeljene stvari kao da su sve zajedno jedan vlasnik. Zajedničko vlasništvo ne dijeli stvar na idealne dijelove, a oni nisu ni solidarni vlasnici.

U zajedničkom vlasništvu ne sudjeluju vlasnici kao samostalni pojedinci, nego kao članovi nekog kolektiva koji nije pravni subjekt. Pravni subjekti su pojedinci – članovi kolektiva koji imaju pravo vlasništva, ali tako da ono nije vlasništvo samo pojedinog člana, nego i ostalih članova tog kolektiva – zajedničko vlasništvo. Imovina kolektiva je svim njegovim članovima zajednička te je odvojena od zasebnih imovina svakog pojedinog od njih.

Suvlasništvo je pravilo, a zajedničko vlasništvo iznimka – «u sumnji sudjeluju li osobe u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu neke stvari, smatra se da je to suvlasništvo». Kada je nesumnjivo posrijedi zajedničko vlasništvo – na nj će se u prvom redu primjenjivati posebna pravila o toj vrsti zajedničkog vlasništva (npr. o ortaštvu), podredno tome – opća pravila o zajedničkom vlasništvu, a onda podredno i tome pravila postavljena za suvlasnike.

Udio pojedinog od zajedničkih vlasnika u zajedničkom vlasništvu je njegov udio u kolektivu koji igra ulogu subjekta tog prava vlasništva, a ne neki dio prava vlasništva. Udio u zajedničkom vlasništvu određene stvari pripada zajedničkom vlasniku a/ jer je zajedničar, a b/ stvar je na temelju zakona dio zajedničke imovine (imovinske mase) svih koji čine taj kolektiv.Veličina udjela kojeg pojedini zajedničar ima u zajednici vlasnika neke stvari, nije određena. To ne znači da nije odredivo koliko je velik udio tog zajedničara u zajedničkoj imovini. Sve ono što je bilo zajedničko podijelit će se tako što će se prema određenom kriteriju utvrditi dijelovi prava vlasništva na stvari (tj. pretvorit će se zajedničko vlasništvo te stvari u suvlasništvo), pa će svaki dotadašnji zajedničar postati vlasnikom određenog idealnog dijela stvari koja je do tada bila zajednička.Sudjelovanje u zajednici prestaje diobom zajedničke imovine, naime određivanjem suvlasničkih dijelova, dakle primjenom kriterija za određivanje suvlasničkih dijelova.Udio što ga zajednički vlasnik ima u zajedničkom vlasništvu određene stvari, dio je njegove imovine.

153

U našem pravnom poretku postoje slijedeći tzv. oblici zajedničkog vlasništva: 12

1/ nasljednička zajednica2/ zajednička pričuva etažnih vlasnika3/ zajednička imovina ortaka4/ zajednička imovina osnivača preddruštva

Preddruštvo je zajednica koja nastaje u procesu stvaranja društva – pravne osobe. Nastaje na temelju pravnog posla usmjerenog na osnivanje društva – pravne osobe, te postoji dok upisom u upisnik to društvo ne postane pravnom osobom.

Zajedničko vlasništvo se uspostavlja isključivo na temelju zakona tj. ispunjenjem pretpostavki koje za to odredi zakon, ulazit će pravo vlasništva u zajedničku imovinu određenih subjekata.Da bi stvar, time što je stečena postala zajedničko vlasništvo stjecatelja i još nekih osoba (da bi ušla u njihovu zajedničku imovinu) trebaju biti ispunjene zakonom određene pretpostavke njihovog ulaženja u zajedničku imovinu.Da bi u pogledu neke stvari nastala nasljednička zajednica, potrebno je: 1/ da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva te stvari na temelju nasljeđivanja, a uz to i da je 2/ ispunjena ona pretpostavka pod kojima stvar koja je tako stečena postaje zajedničko vlasništvo, naime – smrću dotadašnjeg vlasnika je nekoliko osoba steklo nasljedno pravo, pa su one sunasljednici.

Da bi neka stvar postala zajedničko vlasništvo ortaka, potrebno je: 1/ da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva te stvari i 2/ da su ispunjene pretpostavke za to da to bude stjecanje u zajedničko vlasništvo ortaka:

1/ ortaštvo (na temelju ugovora o ortaštvu) i 2/ ta stvar je a/ ulog ortaka, ili je b/ stečena poslovanjem ortaštva, ili je c/ naknada za uništene, oštećene ili oduzete stvari iz sastava imovine ortaštva

Zajednički vlasnik može svoj udio u zajedničkom vlasništvu prenijeti pravnim poslom inter vivos jedino na drugog zajedničara, jer je udio u zajedničkom vlasništvu posljedica članstva u onom kolektivitetu čiji članovi imaju zajedničku imovinu. To članstvo je nešto što nije prenosivo na osobe izvan kruga tog kolektiviteta.Prenijet će mu svoj udio ili dio tog udjela ustupom (cesijom).

Ustup udjela neće utjecati na pravni položaj zajedničkog vlasnika kojem je udio ustupljen dok zajednica postoji, već tek kada dođe do diobe te zajednice. Prijenos (ustup) udjela bi utjecao jedino, ako bi svi udjeli bili preneseni na jednog od zajedničkih vlasnika, jer bi time on postao jedinim vlasnikom stvari.

Umre li neki od zajedničkih vlasnika, njegov dio u zajednici prelazi na njegove nasljednike bez posebnog čina stjecanja – samim time što su postali ostaviteljevi nasljednici.

Svaki zajedničar je ovlašten zahtijevati da se pravo vlasništva nekretnine upiše u zemljišne knjige tj. pokretnine u javni upisnik – ali jedino kao zajedničko vlasništvo svih zajedničara.Samo su svi zajedničari zajedno ovlašteni izvršavati vlasničke ovlasti glede te stvari. Drukčije može odrediti samo zakon, a mogli bi to odrediti i svi zajedničari zajedno tj. sporazumno. Troškove za tu stvar i njezine terete snose svi zajedničari solidarno. Svaki od zajedničara ima pravo na suposjed zajedničke stvari.

Zajedničkom stvari upravljaju svi zajedničari zajedno. Oni mogu sporazumno povjeriti upravljanje nekome između sebe, ili nekome trećem, kao upravitelju. Raspolagati zajedničkom stvari ovlašteni su samo svi zajedničari zajedno, odnosno osoba koju su na to sporazumno ovlastili. Ako bi pojedini

12 Prije su postojale: a/ kućne zadruge, b/ zadruge i c/ zajednička imovina bračnih drugova

154

zajedničar, ili nekoliko njih, raspolagao zajedničkom stvari bez ovlaštenja za to raspolaganje – taj njegov pravni posao bio bi ništav. Ipak treća osoba može steći pravo vlasništva zajedničke pokretnine na temelju pravnog posla koji je sklopila samo s jednim ili s nekoliko zajedničara, bez suglasnosti ostalih – ako je: 1/ taj posao naplatan, i 2/ ta je osoba postupala u dobroj vjeri.Isto će tako moći steći pravo vlasništva zajedničke nekretnine na temelju pravnog posla koji nije sklopila sa svim zajedničkim vlasnicima te nekretnine, nego samo s onim koji je upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi – ako: 1/ nekretnina nije u zemljišnoj knjizi upisana kao zajednička, a 2/ ispunjene su sve pretpostavke pod kojima se i inače štiti povjerenje u zemljišne knjige.

Zajednički vlasnik je ovlašten da radi ostvarivanja i zaštite svojeg prava postavlja odgovarajuće zahtjeve 1/ ostalim zajedničkim vlasnicima i 2/ trećim osobama

Svaki zajednički vlasnik je ovlašten glede cijele zajedničke stvari postavljati ostalim zajedničarima one zahtjeve koji proizlaze odatle što je i on zajednički vlasnik te stvari, pa je npr. ovlašten zahtijevati od ostalih da podijele plodove. Svaki pojedini zajednički vlasnik je ovlašten trećim osobama postavljati glede zajedničke stvari one zahtjeve koje može postaviti vlasnik stvari (ne treba mu za to pristanak ostalih zajedničara), ali predaju u posjed «može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama». To znači da ima pravo zahtijevati da se stvar preda

a/ njemu u posjed, ako je na to ovlašten i od svih ostalih zajedničkih vlasnika te stvari, a ako na to nije ovlašten – tada ili b/ da se stvar preda svima njima u suposjed, ili c/ da je se za njih položi na sud.

DIOBA ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA

Zajedničko vlasništvo neke stvari se dijeli tako da se podijeli pravo vlasništva te stvari na suvlasničke dijelove (alikvotne dijelove). Određuje se koliki suvlasnički dio pripada pojedinom dotadašnjem zajedničkom vlasniku na ime njegovog udjela u zajedničkom vlasništvu te stvari. Tako se pretvara dotadašnje zajedničko vlasništvo u suvlasništvo. Pretvori li se udio samo nekog zajedničkog vlasnika u suvlasnički dio, on time prestaje biti zajednički vlasnik s ostalima, a umjesto toga postaje suvlasnik s njima.

Veličina suvlasničkog dijela ovisi u prvom redu o kriteriju što ga za to postavlja posebni zakon kojima je uređeno zajedničko vlasništvo koje se dijeli.13 U slučaju kada takvog mjerila nema, ili njegova primjena ostavlja nedoumice o veličini suvlasničkog dijela, vrijedi pravio: «u sumnji će se uzeti da niti jedan zajedničar nema više prava nego drugi».

Svaki pojedini zajednički vlasnik ima pravo na diobu zajedničkog vlasništva. Ono mu pripada u svako doba i nikada ne zastarijeva. Svoje pravo na diobu može ostvarivati zajednički vlasnik

a/ dobrovoljnom diobom – u sporazumu sa svim ostalim zajedničkim vlasnicima, ili b/ sudskom diobom.

13 Nasljednička zajednica se dijeli prema veličini nasljedničkih dijelova pojedinih sunasljednika-zajedničara. Dioba zajedničke imovine ortaka dijeli se na ortake prema istom ključu po kojem im pripadaju udjeli u dobiti, naime na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno ugovorom o ortaštvu.

155

Kada sud odlučuje o veličini suvlasničkog dijela, on to čini ocjenjujući koliko je taj dio velik prema zakonom postavljenim mjerilima i uzimajući u obzir eventualne ustupe udjela.

Vjerovnici svakog pojedinog zajedničkog vlasnika također imaju pravo zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli određivanjem koliki suvlasnički dio pripada njihovom dužniku na ime njegovog udjela u zajedničkom vlasništvu određene stvari. To može zahtijevati i svaka treća osoba koja za to ima pravni interes – to je znači osoba čija bi pravna situacija bila povoljnija, ako bi se udio u zajedničkom vlasništvu određene osobe pretvorio u suvlasnički dio.14

Sunasljednici–zajedničari nemaju pravo na diobu, jer se ta zajednica dijeli po sili zakona samom činjenicom da je utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinom (su)nasljedniku. Tim utvrđenjem to postaje suvlasnička zajednica te od tada svaki od sunasljednika-suvlasnika (bivših zajedničara) ima pravo na razvrgnuće tog suvlasništva. U ostvarivanju tog prava, provodi se razvrgnuće po općim pravilima o razvrgnuću suvlasništva, ako oporukom ili odredbama Zakona o nasljeđivanju nije što posebno o tome određeno.

XIII. VLASNIŠTVO POSEBNOG DIJELA NEKRETNINE (ETAŽNO VL.)

Vlasništvo posebnog dijela nekretnine ili etažno vlasništvo je iz suvlasničkog dijela proizašlo i s njim trajno povezano preinačenje načina izvršavanja suvlasničkih ovlasti glede neke nekretnine tako da su s učinkom i prema trećima ovlasti i obveze osobe kojoj pripada određeni suvlasnički dio nekretnine (odgovarajući dio) usredotočene u prvom redu na neki uporabno samostalni fizički dio te nekretnine (stan ili drugu samostalnu prostoriju) kao da je taj dio u isključivom vlasništvu tog suvlasnika. Razloge nastanka etažnog vlasništva može se podijeliti u nekoliko skupina: a) socijalni razlozi (umanjuje se stambena kriza i socijalne napetosti), b) gospodarski razlozi (stvaranje novih materijala i sustava gradnje omogućilo je jeftinije podizanje velikih stambenih četvrti, a štedi se zemljište), c) prostorno-komunalni razlozi (zbog mnogobrojnih komunalnih problema koji se iskazuju na području gradskog prometa, komunalne infrastrukture i sl.). U središtu etažnog vlasništva nekretnine nalazi se odnos između tri temeljna sastojka, a to su zemljište, zajednički dijelovi zgrade i posebni dijelovi zgrade. Oni su neraskidivo povezani, i u 14 Ako je otvoren stečajni postupak, tada je udio koji stečajni dužnik ima u zajedničkoj imovini sa svojim bračnim drugom, dio stečajne mase, pa stečajni upravitelj ima pravo zahtijevati da se provede dioba zajedničkog vlasništva stečajnog dužnika.

156

fizičkom smislu čine određenu simbiozu. Kod etažnog vlasništva može se kazati da cijela nekretnina predstavlja sastavljenu stvar s nesamostalnim dijelovima jer etažno vlasništvo ne može postojati bez sva tri sastavna dijela. Etažno vlasništvo se može smatrati posebnim pojavnim oblikom prava vlasništva, ali nikako ne i posebnom vrstom prava vlasništva. Etažno vlasništvo ne može se gledati niti kroz prizmu odnosa između glavne stvari i pripatka jer se prvenstveno ne zna što bi bila glavna stvar, a pripadak je uvijek pokretna stvar kao i samostalna stvar bez koje može postojati glavna stvar.

II USPOSTAVA VLASNIŠTVA POSEBNOG DIJELA NEKRETNINE

Temeljna odrednica cijelog etažnog vlasništva je suvlasništvo nekretnine kao cjeline, odnosno načelo jedinstva nekretnine iz kojeg se izvodi vlasništvo posebnog dijela. Stoga, određena vlasnička prava šire se od zemljišta preko zgrade kao cjeline na posebne dijelove zgrade. Etažno vlasništvo nedjeljivo je povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine pa ga se može samo s njime ograničiti, opteretiti, otuđiti, prenijeti za slučaj smrti i podvrgnuti ovrsi. Upisi u zemljišnim knjigama na odgovarajućem suvlasničkom dijelu protežu se na vlasništvo posebnog dijela nekretnine i onda kad mu prethode u prvenstvenom redu. U slučaju prisilne dražbe suvlasničkog dijela nekretnine na kojem je osnovano vlasništvo posebnog dijela, na kupca prelaze sva ograničenja koja proizlaze iz vlasništva posebnog dijela nekretnine bez obzira na mjesto u zemljišnoj knjizi i bez uračunavanja u najvišu ponudu. Bez obzira na neodvojivost suvlasništva, jednom uspostavljeno etažno vlasništvo stvara određena isključiva prava etažnom vlasništvu na dijelu na kojem je osnovano. Etažno vlasnika ovlašćuje etažnog vlasnika da upravljajući tim posebnim dijelom nekretnine umjesto svih suvlasnika izvršava vlasničke ovlasti i dužnosti kao da je posebni dio samo njegovo vlasništvo pa da s tim dijelom i koristima od njega čini što ga je volja te svakog drugog iz toga isključi, ako nije što drugo određeno. Ovlasti i dužnosti etažnog vlasnika glede tog posebnog dijela nekretnine jednake su bilo kojem drugom vlasništvu. No, može se općenito kazati kako kod etažnog vlasništva u pravilu postoje naglašenija ograničenja u odnosu na druge predmete na kojima može biti uspostavljeno vlasništvo što proizlazi iz činjenice suvlasništva na nekretnini kao cjelini. To podrazumijeva razmjerno veliki broj etažnih vlasnika ili korisnika stanova za razliku od npr. obiteljskih kuća, što traži i obazrivo ponašanje odnosno poštivanje pravila stanovanja u objektima kolektivnog stanovanja.

Neodvojiva povezanost etažnog vlasništva s odgovarajućim suvlasničkim dijelom znači da etažno vlasništvo može biti uspostavljeno na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili prava građenja sa zgradom (pravo građenja je u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom). Etažno vlasništvo može biti uspostavljeno na dijelu suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti (stan ili druga prostorija). Stanom se u smislu Zakona o najmu stanova smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz. Stan ili druga samostalna prostorija je u pravnom smislu najmanja samostalna čestica zgrade koja se u pravilu ne može više fizički dijeliti, odnosno ako bi ipak došlo do diobe tako nastale cjeline morale bi imati sve potrebne sastojke koje podrazumijeva pojam stana da bi se mogle smatrati stanom. Stan mora imati poseban ulaz što znači da se ne radi o tzv. prolaznom stanu. Među druge samostalne prostorije na kojima se može uspostaviti etažno vlasništvo spadaju osobito samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila. Temeljna razlika između stana i poslovne prostorije je u namjeni, a osim toga na stanu postoji uporaba, a na poslovnoj prostoriji korištenje što je širi pojam jer osim uporabe obuhvaća i ovlast ubiranja plodova. Poslovnom prostorijom se prema Zakonu o zakupu i prodaji poslovnog prostora smatraju jedna ili više prostorija u poslovnoj ili stambenoj zgradi namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti koje u pravilu čine građevinsku cjelinu i imaju zaseban glavni ulaz. Uz stan ili drugu samostalnu prostoriju, etažno vlasništvo se može protezati i na sporedne dijelove (otvoreni balkoni, terase, tavan, podrum, vrt), ali on mora biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine i dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana, odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio. Glede sporednih dijelova na odgovarajući se način

157

primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke stvari, ali se njih ne može smatrati pripatcima jer se radi o nekretninama niti se na tim dijelovima može uspostaviti etažno vlasništvo neovisno o etažnom vlasništvu stana ili poslovne prostorije. Kao sporedne dijelove ZV spominje i mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji, što treba razlikovati od jasno omeđenih mjesta u zgradi namijenjenih ostavljanju motornih vozila koja mogu biti samostalne prostorije i kao takve samostalan predmet etažnog vlasništva neovisnog od etažnog vlasništva stana ili poslovne prostorije. Zajednički dijelovi nekretnine mogu služiti nekretnini kao cjelini ili samo nekim njezinim dijelovima pa stoga se etažno vlasništvo ne može uspostaviti na tim dijelovima nekretnine kao ni na dijelovima čija se namjena protivi isključivoj uporabi jednog etažnog vlasnika. U sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenog posebnog dijela. U zajedničke dijelove koji služe nekretnini kao cjelini ubrajaju se zemljište na kojem je zgrada izgrađena kao i zemljište koje služi redovitoj uporabi zgrade, temelji, glavni zidovi, pročelje, stubište, tavan, hodnici, liftovi, bunari i sl. Neki od ovih zajedničkih dijelova nekretnine mogu se pojaviti i kao sporedni dijelovi uz stan ili samostalnu prostoriju pa se tada neće smatrati dijelovima koji služe kao zajednički (npr. šupa stana) Pored toga, mogu postojati i dijelovi koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima (npr. posebna ulazna vrata, pregradni zidovi između dva stana, terase i sl.)

B Uspostava etažnog vlasništva

O uspostavi, odnosno odluci o uspostavi etažnog vlasništva Zakon o vlasništvu postavlja pravila u okviru poglavlja o suvlasništvu pa tako kaže da ako se nekretnina sastoji od zemljišta sa zgradom, suvlasnik čiji je suvlasnički dio te nekretnine dovoljno velik za to ovlašten je uz suglasnost ostalih suvlasnika i pod daljnjim pretpostavkama uspostaviti i sa svojim suvlasničkim dijelom povezati etažno vlasništvo čime se ne dira u suvlasništvo, ali se izvršavanje ovlasti i dužnosti suvlasnika s čijim se dijelom povezalo etažno vlasništvo usredotočuje u prvom redu na taj posebni dio nekretnine, a to isto vrijedi i za pravo građenja sa zgradom.

Uspostava etažnog vlasništva može se obaviti na tri načina: a) temeljem odgovarajućeg suvlasničkog dijela – etažno vlasništvo može proizići i biti uspostavljeno samo na suvlasničkom dijelu koji je barem toliko velik da odgovara odnosu korisne vrijednosti toga samostalnog dijela prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine (odgovarajući suvlasnički dio), b) temeljem suglasne odluke svih suvlasnika nekretnine – ako svi suvlasnici nekretnine odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati etažno vlasništvo pa o tome sastave ispravu, tada će se uzeti da je to odgovarajući suvlasnički dio iz kojeg može biti uspostavljeno etažno vlasništvo bez obzira na to koliki bi bio taj suvlasnički dio, c) na temelju očitovanje volje vlasnika zemljište sa zgradom, odnosno nositelja prava građenja sa zgradom – ta osoba može svojim očitovanjem volje zemljišnoknjižnom sudu podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove i pritom sa svakim od tih dijelova uspostaviti pravo vlasništva na određenom stanu ili drugom posebnom dijelu u zgradi. U prvom slučaju je potrebna odluka suda, u drugom suglasna odluka svih suvlasnika u pisanom obliku, a u trećem pisano očitovanje volje vlasnika zemljišta, odnosno nositelja prava građenja.

Zahtjev za uspostavu etažnog vlasništva mogu postaviti: a) suvlasnik nekretnine koji ima odgovarajući suvlasnički dio, b) zajednički vlasnici koji imaju u svoje zajedničkom vlasništvu odgovarajući suvlasnički dio, ali će sva prava i dužnosti u vezi s tim etažnim vlasništvom izvršavati solidarno, a prema trećima će se smatrati da su jedna osoba, c) više suvlasnika te nekretnine temeljem suglasnog zahtjeva, ako njihovi suvlasnički dijelovi ukupno iznose barem koliko je odgovarajući suvlasnički dio, ali i tada vrijede pravila kao i za zajedničke vlasnike, d) vlasnik zemljišta ili nositelj prava građenjka kada dijele nekretninu na suvlasničke dijelove koji su odgovarajući za uspostavu etažnog vlasništva. Kada postoji više ovlaštenika glede istog posebnog dijela svi oni se smatraju kao jedna osoba . Ako bi na bilo kojem temelju odgovarajući suvlasnički dio zajedno s etažnim vlasništvom stekle dvije

158

ili više osoba kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, sva prava i dužnosti u svezi s vlasništvom tog posebnog dijela nekretnine će moći izvršavati samo solidarno, a u odnosu prema trećima i drugim suvlasnicima iste nekretnine uzimati će se da su jedna osoba kako glede upravljanja cijelom nekretninom tako i svih ostalih prava i obveza vezanih uz odnose etažnog vlasništva. Njihovi međusobni odnosi ovise o tome jesu li suvlasnici ili zajednički vlasnici, ali oni moraju solidarno izvršavati prava i obveze, a prema trećima se smatraju kao da su jedna osoba (važno kod namirenja tražbina jer se suvlasnici, odnosno zajednički vlasnici pojavljuju kao solidarni dužnici).

Etažno vlasništvo uspostavlja se upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine. Ono se upisuje u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onog suvlasnika za kojeg je osnovano etažno vlasništvo uz navođenje posebnog dijela nekretnine i sporednih dijelova na koje se proteže, a na posjedovni list stavlja se natpis „Etažno vlasništvo“. Budući da se upisi u gruntovnicu nisu baš provodili, posljedica je bila da cijela novoizgrađena naselja nisu bila evidentirana u zemljišnim knjigama. Radi poboljšanja stanja donijet je Pravilnik o ustrojavanju i vođenju knjige položenih ugovora koji je u izravnoj vezi sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Svi ugovori o kupoprodaji koji su sklopljeni prema tom Zakonu morali su se položiti u knjigu položenih ugovora. U tu knjigu se upisuje pojedini stan bez obzira je li zgrada u kojoj se stan nalazi upisana u zemljišnu knjigu. Etažno vlasništvo upisuje se u vlastovnici na suvlasničkom dijelu onog suvlasnika za kojega je osnovano etažno vlasništva uz navođenje na koji se određeni posebni dio nekretnine i sporedne dijelove odnosi, a na ulošku će se staviti naznaka „Etažno vlasništvo“. Za suvlasnički dio koji je povezan s etažnim vlasništvom otvorit će se poduložak. Suvlasnički dio za koji je otvoren poduložak označit će se u posjedovnici poduloška rednim brojem upisa pod kojim je upisan u vlastovnici uloška, a ako je taj suvlasnički dio povezan s etažnim vlasništvom, označit će se i time. Sastav zemljišnoknjižnog tijela ne mijenja se ni povezivanjem suvlasništva s etažnim vlasništvom, ali će se na zahtjev suvlasnika sa čijim se suvlasničkim dijelom povezalo etažno vlasništvo otvoriti poduložak za taj dio. Da bi bilo moguće uspostaviti etažno vlasništvo, a radi se o derivativnom stjecanju, potreban je osim modusa (upisa u zemljišnu knjigu) i pravni temelj.

Kao pravni temelj javlja se pisana suglasnost svih suvlasnika, no niti jedan suvlasnik ne može uskratiti svoj pristanak na uspostavu etažnog vlasništva drugom suvlasniku koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se tom uspostavom etažnog vlasništva njemu ukinula ili ograničila prava koja mu već pripadaju na temelju njegova ranije uspostavljenog etažnog vlasništva. Stoga uspostava etažnog vlasništva ne smije ograničavati ili ukidati prava suvlasnika čije je etažno vlasništvo već uspostavljeno, a ostali suvlasnici ne mogu uskratiti svoj pristanak na uspostavu etažnog vlasništva onom suvlasniku koji je ispunio sve pretpostavke. No ako bi neki od suvlasnika ipak uskratio suglasnost, sud bi trebao smatrati kao da je suglasnost dana i omogućiti upis u zemljišnu knjigu osim ako nije pokrenut sudski postupak kojim se želi dokazati da bi uspostavom etažnog vlasništva bila ukinuta ili ograničena prava koja već pripadaju pojedinom suvlasniku temeljem njegovog ranije uspostavljenog etažnog vlasništva. Posebno je pitanje što ako neki suvlasnici ne mogu dati svoju suglasnost (duže su odsutni, a nepoznato je njegovo prebivalište/boravište, umrli su, a pitanje nasljeđivanja još nije riješeno i sl.). Prema tome se čini da je u tim i sličnim slučajevima važnije da sud utvrdi vrijeđaju li se uspostavom etažnog vlasništva prava ostalih suvlasnika, odnosno postoji li među samim suvlasnicima neki spor glede međusobnih prava i obveza koji je povezan s uspostavom etažnog vlasništva. Kruto ustrajavanje na postojanju pisane suglasnosti, čini se nepotrebnim. Etažno vlasništvo ne može se uspostaviti dok nadležno tijelo ne potvrdi da je određeni stan ili druga prostorija u određenog zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna uporabna cjelina. Potvrda mora sadržavati popis i opis posebnih dijelova nekretnine i da su izgrađena u skladu s dozvolom nadležnog tijela. Time se osigurava da se etažno vlasništvo neće uspostaviti na zajedničkom dijelu zgrade. Ovu potvrdu koju izdaje ured državne uprave u županijama, odnosno Gradu Zagrebu nadležan za poslove graditeljstva može zamijeniti uporabna dozvola iz koje je vidljivo da je zgrada izgrađena sukladno planu posebnih

159

dijelova nekretnine, potvrđenim građevinskom dozvolom da ti posebni dijelovi predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu. Isto tako etažno vlasništvo ne može se uspostaviti dok ne postane pravomoćnom odluka suda o utvrđivanju korisnih vrijednosti toga stana, odnosno druge prostorije te korisnih vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, osim kada Zakon o vlasništvu određuje da pravomoćnu sudsku odluku zamjenjuje isprava suvlasnika. Ova isprava je presudna za uspostavu etažnog vlasništva jer se temeljem te sudske odluke određuje i udio svakog pojedinog suvlasnika u pravu samostalne uporabe određenog posebnog dijela nekretnine, a i u odnosu na ostala prava i dužnosti u vezi s nekretninom kao cjelinom. Sud će dostaviti odluku svakom suvlasniku i to ne samo kada se korisne vrijednosti određuju prvi puta (kada se radi o novogradnji ili uspostavljanju etažnog vlasništva prvi put), već i kada se radi o pojedinačnom zahtjevu određenog suvlasnika za promjenom korisne vrijednosti njegovog posebnog dijela nekretnine. To je neophodno kako bi svi suvlasnici bili upoznati s određivanjem korisnih vrijednosti ili o njihovoj eventualnoj promjeni. Ako njome nisu zadovoljni, suvlasnici mogu ulagati pravne lijekove u izvanparničnom postupku.

B Uspostava vlasništva posebnog dijela nekretnine na temelju odgovarajućeg suvlasničkog dijela i korisne vrijednosti

Zakon o vlasništvu je odredio pravila za utvrđivanje korisne vrijednosti stana ili druge prostorije: a) korisne vrijednosti utvrđuje isključivo sud odlukom u izvanparničnom postupku, b) temeljno je pravilo da se korisna vrijednost stana ili druge samostalne prostorije izračunava iz korisne površine stana ili druge samostalne prostorije (korisna površina je ukupna podna površina, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju), c) osim korisne površine uzimaju se u obzir i dodaci i odbici za razlike koje povećavaju ili smanjuju vrijednost prema drugim stanovima, odnosno prostorijama, a koje po shvaćanju u prometu i iskustvu proizlaze iz namjene, položaja i slično, a nisu nastale na trošak samo jednog suvlasnika, d) zanemaruju se razlike koje povećavaju ili smanjuju vrijednost ako bi sve zajedno opravdale dodatak ili odbitak od manje od 2 posto korisne površine stana ili druge prostorije, e) prigodom izračunavanje korisne površine neće se uzimati u obzir tavanske i podrumske prostorije koje po svojoj opremi nisu prilagođene za stambene i poslovne svrhe kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase, odnosno drugi dijelove nekretnine koji su pripadak nekog stana ili samostalne prostorije, f) korisna površina se u pravilu izračunava prema glavnom projektu koji je sastavni dio građevinske dozvole ili koji je potvrđen po nadležnom tijelu, ali ako netko učini vjerojatnim da postoje znatnija odstupanja od tog projekta, korisna će se površina izračunati prema stvarnom stanju, g) korisna vrijednost može se utvrđivati nakon što je gradnja završila, ali i prije završetka. Korisne vrijednosti utvrđuje sud, a ako bi se međe suvlasnicima pojavilo sporno pitanje (npr. veličina suvlasničkih dijelova), onaj suvlasnik koji ističe sporno pitanje bio bi upućen na parnicu što ne bi trebalo utjecati na usporavanje odluke o korisnim vrijednostima jer se ona može donijeti i prije konačnog završetka parnice.

Pri izračunavanju korisnih vrijednosti sud koristi pomoć ovlaštenih sudskih vještaka. Korisna površina stana izražava se u mjernim jedinicama za površinu te nakon što je utvrđena ukupna površina npr. pojedinog stana, izračunava se prema postojećem stanju vrijednost po četvornom metru. Postojeće razlike pokazuju stanje koje povećavaju ili smanjuju vrijednost i ovdje nema čvrstih mjerila osim što Zakon spominje shvaćanja u prometu, namjenu, iskustvo, položaj i sl. Uzimanjem svih tih elemenata u obzir dobiva se cijena četvornog metra pojedinog posebnog dijela nekretnine koja predstavlja polazište pri konačnom izračunavanju korisne vrijednosti. Množenjem površine i cijene po četvornom metru stana ili drugog posebnog dijela zgrade dobije se korisna vrijednost određene etažne cjeline. Ukupan zbroj svih korisnih vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine predstavlja polazište za izračunavanje i veličine suvlasničkih dijelova. Korisna vrijednost pojedinog posebnog dijela nekretnine množi se sa 100 i nakon toga podijeli s ukupnom korisnom vrijednošću svih posebnih dijelova nekretnine pa se tako dobije veličina suvlasničkog dijela pojedinog posebnog dijela nekretnine (npr. 28/100, 4/100 i sl.). Ukupni zbroj (100%) korisnih vrijednosti biti će ostvaren samo u slučaju da se na svim posebnim dijelovima

160

nekretnine uspostavi etažno vlasništvo i da postoji jednak odnos između svih odgovarajućih suvlasničkih dijelova i svih korisnih vrijednosti. U protivnom ako se na svim dijelovima nekretnine koji ne predstavljaju zajedničke dijelove, ne uspostavi etažno vlasništvo ili pojedini odgovarajući suvlasnički dijelovi budu veći od pojedinih korisnih vrijednosti, nakon određenih promjena koje se u međuvremenu dogode, korisne vrijednosti bi se mogle ponovno utvrđivati.

U pretežnom broju slučajeva suvlasnički dio nekretnine biti će jednak korisnoj vrijednosti stana, odnosno druge samostalne prostorije prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine. No ponekad može biti i veća jer je npr. naknadno izvršena dogradnja na trošak svih suvlasnika ili zbog toga što određeni stan ima poseban ulaz na prometnu ulicu pa se može koristiti i kao atraktivan poslovni prostor, a nije nastao isključivo ulaganjem toga suvlasnika. Ako je suvlasnički dio manji od odnosa korisne vrijednosti stana za kojeg se traži uspostava etažnog vlasništva (odnosno druge samostalne prostorije) i korisne vrijednosti svih ostalih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, tada se etažno vlasništvo neće moći uspostaviti. No tada su moguće modifikacije putem povećanja suvlasničkog dijela ili smanjivanja korisne vrijednosti stana što bi podrazumijevalo i plaćanje određene naknade ili prijenos određenih sporednih dijelova i slično.

Sud će ponovno utvrđivati korisnu vrijednost: a) zbog određenih promjena nastalih građevinskim zahvatima, b) zbog promjene stanja stanova, odnosno drugih prostorija koje neposredno graniče ili zbog prijenosa sporednih dijelova jednog posebnog dijela zgrade na drugi. U prvom slučaju zahtjev je ovlašten postaviti bilo koji od suvlasnika, a nakon završetka gradnje i svatko tko želi steći etažno vlasništvo, a u drugom slučaju vlasnici posebnih dijelova koji izvode promjene ili prijenos. Sud koji ponovno odredi neku korisnu vrijednost, ujedno će utvrditi mijenja li se i za koliko zbroj svih korisnih vrijednosti stanova i ostalih posebnih dijelova iste nekretnine. Prvi slučaj naknade promjene korisnih vrijednosti detaljno je uređen: a) utvrđena korisna vrijednost stana, odnosno druge prostorije utvrđena prije završetka gradnje promijenila se za najmanje 2% radnjama za koje je potrebna građevinska dozvola, s time da zahtjev za ponovnim utvrđivanjem može biti postavljen u roku godine dana od pravomoćnosti uporabne dozvole, b) nakon završene gradnje bitno se promijenila utvrđena korisna vrijednost stana, odnosno druge prostorije takvim građevinskim zahvatima obavljenim na nekretnini za koje je potrebna građevinska dozvola, s time da u tom slučaju zahtjev za ponovno utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godine dana od pravomoćnosti uporabne dozvole. Iz ove odredbe vidi se kako zakon razlikuje i prihvaća mogućnost da svi suvlasnici nekretnine ne moraju biti i etažni vlasnici (nemaju odgovarajući suvlasnički dio ili jednostavno nisu pokrenuli postupak za uspostavu etažnog vlasništva) Tada se kao pretendenti za uspostavu etažnog vlasništva mogu pojaviti i osobe koje nisu bili suvlasnici u trenutku kada je započela gradnja već su tijekom gradnje uložili određena sredstva ili kupili određeni suvlasnički dio i sl. Veća zaštita se pruža suvlasnicima jer mogu zahtijevati i promjenu korisnih vrijednosti prije završetka gradnje, što je i logično jer su jedino suvlasnici mogli zahtijevati utvrđivanje korisnih vrijednosti prije završetka gradnje, a nakon završetka gradnje situacija se mogla izmijeniti pa to mogu onda zahtijevati i druge osobe.

Dok gradnja nije završena uzimaju se u obzir i relativno manje promjene korisnih vrijednosti (najmanje 2 posto) jer svaka promjena tijekom gradnje može imati značajnije posljedice za konačan izgled i suvlasničke odnose od promjena nakon završetka gradnje koje je lakše uočiti. Utvrdi li se ponovno korisna vrijednost zbog ovih promjena, suvlasnici su dužni međusobno preuzeti ili prenijeti one suvlasničke dijelove koji su potrebni da bi svakom etažnom vlasniku pripao barem onoliki dio koji je nakon utvrđenja korisnih vrijednosti nužan za uspostavu njegova etažnog vlasništva (odgovarajući suvlasnički dio). Preuzimanje i prenošenje suvlasničkih dijelova obaviti će se putem besplatnih, odnosno naplatnih pravnih poslova ovisno o tome jesu li i koliko sudjelovali ostali suvlasnici u obavljanju promjena. U drugom slučaju promjena stanja stanova može značiti promjenu u korisnoj površini koja je nastala takvim građevinskim zahvatima za koje nije potrebna građevinska dozvola, zatim promjena u namjeni ili položaju što ima utjecaja ponajprije na one stanove koji neposredno prostorno graniče. No jedan etažni vlasnik može izvršiti i takvu promjenu da stan pretvori u poslovnu

161

prostoriju čime će se povećati korisna vrijednost tog posebnog dijela, a smanjiti korisna vrijednost stanova koji se nalaze u neposrednom susjedstvu s tim stanom ili eventualno i ostalih stanova te nekretnine. Druga situacija u okviru ovog slučaja nastaje zbog prijenosa sporednih dijelova jednog posebnog dijela zgrade na drugi (balkoni, šupe i sl.) Sporedan dio mora biti takav da je dostupan za prijenos na drugi posebni dio zgrade, odnosno ti posebni dijelovi zgrade moraju neposredno graničiti. Utvrdi li se ponovno korisna vrijednost zbog promjene stanja stanova ili prijenosa sporednih dijelova, suvlasnici čija je korisna vrijednost povećana dužni su punu naknadu onim suvlasnicima kojima se korisna vrijednost njihovih dijelova smanjila (korisna vrijednost može utjecati i na promjenu veličine suvlasničkih dijelova)

C Uspostava vlasništva posebnog dijela nekretnine na temelju suglasne odluke svih suvlasnika

Suvlasnici nekretnine mogu suglasno odlučiti ograničiti svoj suvlasnička prava tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati etažno vlasništvo pa makar taj suvlasnički dio i nije toliko velik koliko je inače propisano za odgovarajući suvlasnički dio. Njihovo suglasno očitovanje volje smatra se do uspostave etažnog vlasništva njihovim sporazumom o podjeli posjeda stvari i izvršavanju suvlasničkih ovlasti. Ta isprava je ugovor i ona zamjenjuje pravomoćnu odluku suda pa se ne može više tražiti sudsko utvrđivanje korisne vrijednosti, osim u slučajevima naknadne promjene korisnih vrijednosti. Poništaj bi se mogao zahtijevati ako postoje razlozi ništetnosti ili pobojnosti. Suvlasnici mogu i drugačije odrediti veličinu posebnog dijela nekretnine koja ne mora odgovarati veličini suvlasničkog dijela, ali u svakom slučaju se smatra da svaki suvlasnik ima odgovarajući suvlasnički dio i bez obzira na to što to ne mora uvijek biti tako jer postoji potpuna suglasnost i namjera suvlasnika da uspostave etažno vlasništvo tako da sve eventualni rizici padaju na teret suvlasnika. Isprava suvlasnika trebala bi sadržavati određene sastojke temeljem kojih bi se mogao obaviti upis etažnog vlasništva u zemljišnu knjigu (podaci o posebnim dijelovima zgrade i sporedni dijelovi na koje se proteže i određivanje etažnog vlasništva tog dijela kao i veličina suvlasničkog dijela pojedinog suvlasnika). Uz ispravu će biti podnesen i građevinski plan odobren od vlasti ili drugi plan ako postoje znatnija odstupanja od toga plana, a nužna je i ovjera potpisa na ispravi. Posebna clausula intabulandi nije potrebna jer je ona pretpostavka uspostavi etažnog vlasništva temeljem suglasne odluke svih suvlasnika i obvezatno se navodi u ispravi koja sadrži odluku.

D Uspostava vlasništva posebnog dijela nekretnine na temelju očitovanja volje vlasnika zemljišta sa zgradom, odnosno nositelja prava građenja sa zgradom

Vlasnik zemljišta sa zgradom, odnosno nositelj prava građenja sa zgradom može svojim pisanim očitovanjem volje zemljišnoknjižnom sudu podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove i pritom sa svakim od tih dijelova uspostaviti pravo vlasništva na određenom stanu ili drugom posebnom dijelu u zgradi i tada pravomoćnu odluku suda zamjenjuje ta odredba. Moguće je da nositelj prava građenja odluči uspostaviti etažno vlasništvo, ali da eventualno mora pribaviti suglasnost vlasnika zemljišta na kojem postoji pravo građenja, ako je to predviđeno ugovorom o pravu građenja ili bi se to protivilo njegovom sadržaju. Jesu li ispunjene sve pretpostavke za upis etažnog vlasništva, procjenjuje zemljišnoknjižni sud. Ako zgrada tek treba biti izgrađena, etažno vlasništvo će se uspostaviti tek ako zgrada bude izgrađena pa se etažno vlasništvo uspostavlja pod odgodnim uvjetom. Ako je prodavatelj odredio kako će se upravljati nekretninom to će djelovati prema trećima ako je zabilježeno u zemljišnoj knjizi (npr. ako je netko izgradio zgradu, podijelio je na suvlasničke dijelove i uspostavio etažno vlasništvo nad stanovima, odnosno prostorijama pa namijenio te dijelove tržištu, odnosno kupoprodaji). Prema svim korisnicima tih prostorija (kupci ili eventualno najmoprimci) vrijedit će odredba o upravljanju nekretninom jedino ako je zabilježena u zemljišnoj knjizi. Ova odredba je pogodnost za prodavatelja i ona je učinjena radi toga što je on ovdje jedini i izvorni vlasnik cijele nekretnine pa mu se i dozvoljava pridržaj određenih prava koja idu u njegovu korist.

E Pretvaranje etažnog vlasništva stečenog po prijašnjim propisima u vlasništvo posebnog dijela nekretnine

162

Zakon o vlasništvu prema Prijelaznim i završnim odredbama određuje da etažno vlasništvo i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu stečeno temeljem prijašnjih propisa, od stupanja na snagu Zakona o vlasništvu postaju etažnim vlasništvom prema odredbama novog Zakona i prosuđuju se po njima ako u prijelaznim odredbama nije što drugo određeno. Vlasnik posebnog dijela zgrade nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu ostaje vlasnikom svog posebnog dijela nekretnine, a nositelj prava raspolaganja postaje vlasnikom tog posebnog dijela s time da se vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine. Veličina odgovarajućeg suvlasničkog dijela utvrdit će se odgovarajućom primjenom pravila Zakona o vlasništvu o veličini odgovarajućeg suvlasničkog dijela, no polazište će biti veličina odnosno vrijednost posebnog dijela u etažnom vlasništvu u odnosu prema vrijednosti cijele nekretnine (suprotna situacija od ranije opisane) Osobe koje su po prijašnjim propisima imale valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva stana, ovlaštene su na tom temelju steći stan, odnosno drugi posebni dio zgrade zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine. Upis se provodi u zemljišnoj knjizi, a raniji upisi se smatraju upisima etažnog vlasništva povezanog sa suvlasničkim dijelom te nekretnine. Ako je netko do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu temeljem odobrenja nadležne vlasti o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time i pravo vlasništva kao etažnog vlasništva zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine. Ove odredbe primjenjuju se na odgovarajući način i na nadogradnje, dogradnje i pregradnje nekretnine koje su izvršene do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu temeljem valjanog odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku. Nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu takvo što nije moguće, osim iznimno, odnosno ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Praktički uspostava etažnog vlasništva ima jednak učinak na suvlasništvo nekretnine kao da se radi o razvrgnuću suvlasništva. Dakle, suvlasnici su odlučili da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnog dijela pa se tada uzima da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća suvlasništva. Ipak ovo razvrgnuće se tiče samo odnosa na posebnom dijelu nekretnine na kojem je uspostavljeno etažno vlasništvo dok i dalje ostaje suvlasništvo na svim dijelovima nekretnine na kojima nije uspostavljeno etažno vlasništvo.

III IZVRŠAVANJE VLASNIČKIH OVLASTI I DUŽNOSTI

Etažni vlasnik ima određena prava: a) pravo na stjecanje vlasništva svih plodova i koristi od posebnog dijela nekretnine osim ako oni na nekom posebnom pravnom temelju ne pripadaju kome drugomu (npr. podnajam), b) pravo davanja u najam ili zakup posebnog dijela nekretnine (cijeli ili dio) ne tražeći za to odobrenje ostalih suvlasnika, ako nije što drugo ugovoreno ili upisano u zemljišnoj knjizi, c) ovlast izvršiti prepravke u stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji, uključujući i promjene namjene ne tražeći za to odobrenje od ostalih suvlasnika, ali u skladu s građevinskim propisima i o svome trošku, d) ovlast traženja naknade imovinske štete koju pretrpi na svome posebnom dijelu u svezi s održavanjem zajedničkih dijelova nekretnine, e) ovlast tražiti popravljanje štete u vezi s promjenama koje je izvršio drugi suvlasnik ili suvlasnici, f) ovlast tražiti primjereno osiguranje ako s obzirom na okolnosti prijeti ozbiljna opasnost da će nastati šteta zbog onoga što u izvršavanju ili prekoračenju ovlasti glede nekretnine poduzima ili je već poduzeo pojedini suvlasnik bez suglasnosti ostalih.

Dužnosti etažnog vlasnika su: a) dužnost održavanja, b) dužnost da odgovara za štetu koja je nastala zbog nebrige ili neodržavanja posebnog dijela nekretnine koja može biti pojedinačna ili solidarna, c) dužnost da omogući pristup i uporabu svog posebnog dijela nekretnine ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine, d) dužnost da odgovara za štetu koju je učinio ostalim suvlasnicima prigodom izvršavanja promjena na svome posebnom dijelu nekretnine, e) dužnost naknade imovinske štete onom etažnom vlasniku koji je tu štetu pretrpio zbog toga što je omogućio pristup i uporabu svog posebnog dijela radi održavanja zajedničkih dijelova nekretnine, f) dužnost

163

davanja primjerenog osiguranja kada se za to ispune uvjeti, g) dužnost snošenja svih javnih obveza i tereta u vezi sa svojim etažnim vlasništvom.

2. Izvršavanje suvlasnikovih ovlasti

Osim plodova koji pripadaju etažnom vlasniku, Zakon o vlasništvu spominje i druge koristi koje bi mogle pripasti suvlasniku (etažnom vlasniku) u vidu različitih nagrada, odšteta, povlaštenih zajmova i sl. Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno etažno vlasništvo ovlašten je taj dio (cijeli i pojedine njegove dijelove) iznajmiti ili dati u zakup ne tražeći za to odobrenje ostalih suvlasnika, osim ako nije što drugo ugovoreno ili upisano u zemljišnoj knjizi (npr. kao u slučaju upisa određivanja načina upravljanja zgradom ili ako sami suvlasnici ugovore da se posebni dijelovi nekretnine neće moći davati u zakup za obavljanje određenih vrsta poslovne djelatnosti jer bi to moglo remetiti mir ili im na drugi način smetati). Suvlasnik može na svom posebnom dijelu izvesti promjene pa i promjenu namjene, ali: a) promjena ne smije prouzročiti oštećenje zgrade i drugih dijelova nekretnine, a ni povredu onih interesa ostalih suvlasnika koji zaslužuju zaštitu (vanjski izgled zgrade, sigurnost osoba, zgrade ili drugih stvari), b) ako bi za promjenu bilo potrebno zadrijeti u zajedničke dijelove nekretnine, to je dopušteno samo ako je takva promjena uobičajena ili služni važnom vlasnika posebnog dijela inače je svaki suvlasnik može zabraniti, osim ako se radi o vodovima za svjetlo, plin, energiju, vodi i telefon i sličnih uređaja, antena ako nije moguć ili nije odobren priključak na postojeću antenu, c) ne smije se zadrijeti u tuđe etažno vlasništvo bez odobrenja, ali će se morati otrpjeti svi tuđi prepravci koji bitno i trajno ne vrijeđaju etažno vlasništvo i ono što je umjesno kad se pravedno odvagnu svi interesi, d) etažni vlasnik koji provodi promjene dužan je dati primjerenu naknadu drugome čija je prava povrijedio i kad je taj bio dužan trpjeti tu povredu. Sve određeno za stanove i druge samostalne prostorije vrijedi jednako i za sve sporedne dijelove koji su njihovi pripatci. Ako je za promjenu namjene potrebna dozvola vlasti, suvlasnici ne mogu uskratiti svoj pristanak kad je on potreban i odgovaraju za štetu koju bi prouzročili svojom uskratom. Etažni vlasnik koji je dužan dopustiti pristup u stan, odnosno prostoriju i njihovu uporabu ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine ima pravo na naknadu imovinske štete koju pretrpi, a primjerenu naknadu su mu dužni svi suvlasnici solidarno. Nije određeno jesu li iznosi koji trebaju namiriti suvlasnici jednaki ili razmjerni veličini suvlasničkog dijela, no to ipak treba tumačiti u prilog razmjernosti. Postavlja se i pitanje trebaju li svi suvlasnici sudjelovati u podmirivanju štete pa i u slučaju kada jedan dio suvlasnika uopće ne koristi određene zajedničke dijelove na kojima je trebalo obaviti određeni zahvat koristeći se pri tome nečijim posebnim dijelom (npr. da u zgradi sa više posebnih ulaza neke ulaze ne koriste svi suvlasnici) Ipak ovdje Zakon o vlasništvu ne radi razliku pa su svi suvlasnici dužni sudjelovati u primjerenoj naknadi, bez obzira služe li se zajedničkim dijelovima nekretnine ili ne jer su ipak suvlasnici tih dijelova. Etažni vlasnik ima i ovlast da traži popravljanje štete u vezi s promjenama koje je izvršio drugi suvlasnik ili suvlasnici (tada solidarno odgovaraju) Konačnu odluku donosi sud vodeći računa jesu li suvlasnici bili dužni trpjeti određene promjene ili ne. Posljednja ovlast je mogućnost traženja primjerenog osiguranja (npr. polog novca ili vrijednosnica) kada prijeti ozbiljna opasnost da će nastati šteta, a radi se o radnjama koje se obavljaju bez suglasnosti svih suvlasnika. O zahtjevu za davanjem osiguranja odlučuje sud u izvanparničnom postupku ako nije što drugo propisano ili ako se već vodi drugi postupak u vezi s onim što je suvlasnik poduzeo ili poduzima gdje je moguće odrediti davanje primjerenog osiguranja. Sud prilikom odlučivanja o davanju osiguranja trebao bi voditi računa postoji li sporazum suvlasnika o obliku primjerenog osiguranja i o svim drugim relevantnim okolnostima (npr. konkretne mogućnosti suvlasnika koji poduzima radnju, interesi svih suvlasnika i sl.)

3. Izvršavanje suvlasnikovih dužnosti

Etažni vlasnici moraju održavati svoj posebni dio nekretnine kao i njima namijenjene uređaje (struja, plin, voda kao i sve druge pripatke toga posebnog dijela) da drugim suvlasnicima ne nastane nikakva šteta. Etažni vlasnik odgovara za štetu koja je nastala zbog nebrige, odnosno neodržavanja posebnog dijela nekretnine koja može biti pojedinačna ili solidarna. Za svu štetu koju

164

drugi suvlasnici pretrpe u vezi s izvršavanjem dužnosti održavanja ili zbog njezina neizvršavanja, odgovara im onaj suvlasnik čija je to bila dužnost uzdržavanja, a ako je to bila dužnost više suvlasnika oni odgovaraju za štetu solidarno. Etažni vlasnik mora i snositi sve javne obveze i terete u vezi s vlasništvom toga dijela, ako nije što drugo zakonom određeno (komunalije, struja, voda i sl.) Javne obveze mogu se ticati poreza na vlasništvo, a tereti namirenje hipoteke. Ako je dužnik obveze za komunalije osoba koja ima pravo najma, odnosno zakupa, suvlasnik (etažni vlasnik) jamči dobavljaču za ispunjenje te obveze. Ostale dužnosti navedene su i ranije (davanje osiguranja, odgovornost za štetu i sl.) Na kraju se postavlja pitanje treba li sve ili samo neke slučajeve odgovornosti za štetu prosuđivati prema kriteriju subjektivne ili objektivne odgovornosti, a pitanje na to će dati sudska praksa. Vrhovni sud je 1967. godine rekao da se odgovornost etažnog vlasnika za štetu koju je vršeći popravke na svoje posebnom dijelu nanio zajedničkim dijelovima zgrade ili drugom etažnom vlasniku temelji na objektivnom načelu. Ipak se čini kako je ovo stajalište prestrogo ako se uzme da stan nije opasna stvar, ali u svakom konkretnom slučaju se treba ispitati nije li sama radnja temeljem koje je došlo do nastanka štete opasna, odnosno ne potpada li možda pod pojam opasne djelatnosti u kojem slučaju izaziva objektivnu odgovornost za štetu.

B Izvršavanje ovlasti i dužnosti glede cijele nekretnine

Etažni vlasnik kao suvlasnik cijele nekretnine ima određene ovlasti glede cijele nekretnine: a) uprava svih suvlasnika nad nekretninom kao cjelinom, b) prava koja ima svaki suvlasnik neovisno o ostalima (stvaranje primjerene zajedničke pričuve, postavljanje zajedničkog upravitelja), c) pravo na plodove i druge koristi od stanova i drugih samostalnih prostorija nekretnine glede kojih nije uspostavljeno etažno vlasništvo. Temeljna ovlast, ali i dužnost je sudjelovanje u upravljanju i ovdje svi suvlasnici upravljaju po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, osim ako nije zakonom drugačije određeno (npr. prodavatelj je odredio kako će se upravljati nekretninom i to je zabilježio u zemljišnoj knjizi). No, ako međuvlasnički ugovor ili drugi pravni posao između suvlasnika međusobno uređuje pitanje poslova koji su eventualno poduzeli od strane nekih suvlasnika bez suglasnosti ostalih, a suglasnost je bila potrebna i to na način da se ne može ostvariti naknada od ostalih suvlasnika ako oni nisu dali suglasnost, odredbe ugovora će imati jaču pravnu snagu od zakona jer su zakonske odredbe ionako dispozitivnog karaktera. Ako etažno vlasništvo stekne dvije ili više osoba kao suvlasnici ili kao zajednički vlasnici, sve te osobe sudjeluju u upravljanju kao da su sve one zajedno jedan suvlasnik cijele stvari gdje se na odgovarajući način primjenjuju pravila obveznog prava o solidarnosti vjerovnika, odnosno dužnika. ZV razlikuje poslove redovitog upravljanja i izvanredne poslove, a sve odluke glede tih poslova suvlasnici donose u pisanom obliku.

Poslovi redovite uprave cijelom nekretninom osobito su: a) redovito održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine (npr. vatrogasni aparati), uključujući i građevne promjene nužne radi održavanja, b) stvaranje primjerene zajedničke pričuve za predvidive buduće troškove, c) uzimanje zajmova radi pokrića troškova održavanja koji nisu pokriveni pričuvom, a potrebni su za obavljanje poslova urednog održavanja koji se ponavljaju u razmacija duljim od jedne godine (valjda malerija), d) primjereno osiguranje nekretnine, e) imenovanje i opoziv zajedničkog upravitelja, f) određivanje i promjene kućnog reda, g) iznajmljivanje i davanje u zakup kao i otkazivanje stanova i drugih samostalnih prostorija gdje nije uspostavljeno etažno vlasništvo, s tim da je dopušteno otkazati najam mjesta u zajedničkoj garaži ili zajedničkom parkiralištu čim nastane potreba bilo kojeg suvlasnika za tim mjestom, a uz rok od tri mjeseca makar bilo što drugo ugovoreno ili zakonom određeno. I neki drugi poslovi koji nisu nabrojani mogu biti poslovi redovite uprave, a ravnaju se prema pravilima postavljenima u suvlasništvu (poslove redovite uprave mogu poduzeti suvlasnici svojom odlukom koji imaju više od polovice ukupne vrijednosti suvlasničke stvari, makar to bio i samo jedan

165

suvlasnik). Ako se većina ne može postići, a poduzimanje nekog posla redovite uprave nužno je za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika odluku će donijeti sud. Svaki suvlasnik protiv čije je volje većina odlučila da se neki posao poduzme ili je to učinio sud ima pravo zahtijevati osiguranje za buduću štetu (davanjem zaloga, a jamstvom samo ako sud ocijeni da bi davanje zaloga za njega bio preveliki teret. Odluka se donosi u izvanparničnom postupku ako nema spora tko su suvlasnici niti kolika je veličina suvlasničkih dijelova) Izvanrednim poslovima se prelazi okvir redovitog upravljanja pa je za njihovo poduzimanje potrebna suglasnost svih suvlasnika.

Izvanrednim poslovima smatraju se osobito: a) promjena namjene stvari, b) veći popravci, c) dogradnja, nadogradnja, d) davanje cijele stvari u zakup ili najam dulji od jedne godine, e) osnivanje hipoteke, stvarnih i osobnih služnosti, stvarnog tereta ili prava građenja na cijeloj stvari. Nabrajanje ne treba smatrati ograničavajućim, a osim za one poslove koji se i inače smatraju izvanrednim poslovima, za donošenje odluke o poduzimanju poboljšice zajedničkih dijelova i uređaja nekretnina potreban je pristanak svih suvlasnika, osim ako suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova odluče da se poboljšica učini, a da će oni sami snositi troškove ili se ti troškovi mogu pokriti iz pričuve ne ugrožavajući time mogućnost da se iz pričuve podmire potrebe redovitog održavanja, ali i ako poboljšice neće suviše ići na štetu nadglasanih suvlasnika. Pristanak svih nije potreban ni za poboljšice kojima se na zajedničkim dijelovima i uređajima nekretnine osigurava nesmetan pristup, kretanje i rad osobama smanjene pokretljivosti. Ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, onaj suvlasnik koji je predložio posao predvidivo koristan za sve, može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva makar to inače u tom času ne bi mogao. U sumnji smatra se da se radi o poslu izvanredne uprave. U smislu ZV, izvanrednim poslovima bi se u interesu zaštite suvlasnika trebali smatrati svi poslovi koji nisu taksativno nabrojeni u poslovima redovite uprave.

3. Međuvlasnički ugovor

Suvlasnici donose u pisanom obliku odluke o poduzimanju poslova redovite uprave i izvanrednih poslova, s tim da međusobne odnose mogu (ali ne moraju) odrediti pisanim sporazumom – međuvlasničkim ugovorom. Međuvlasnički ugovor sadrži osobito: a) veličinu suvlasničkih dijelova nekretnine, b) uvjete i način upravljanja nekretninom, c) pobliže podatke o osobi koja će upravljati nekretninom, d) opseg poslova koje će obavljati ta osoba, odgovornost za obavljene poslove i sl., e) uvjete i način prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke pričuve, f) ime suvlasnika ovlaštenog za predstavljanje i zastupanje suvlasnika prema upravitelju, odnosno trećima osobama i granice njegovih ovlasti, g) uvjete i način korištenja zajedničkih prostorija. Iako međuvlasnički ugovor ne može unaprijed odrediti sve moguće buduće odnose suvlasnika, javljat će se i dalje potreba iako u manjem obujmu za sklapanjem i posebnih ugovora kojima će se neka pitanja uređivati.

4. Ostale ovlasti suvlasnika glede cijele nekretnine

Ove ovlasti suvlasnik ima neovisno o ostalim suvlasnicima pa tako može zahtijevati od suda da odredi: a) rok u kojem se treba obaviti neki posao redovite uprave o kojem je većinom glasova donesena odluka, b) stvaranje primjerene zajedničke pričuve ili primjereno povećanje odnosno smanjivanje te pričuve koju je odredila većina, budući da treba prilikom stvaranja pričuve voditi računa o imovinskom stanju svih suvlasnika, c) da se tom suvlasniku ako bi mu bilo nemoguće platiti odmah dio troškova nekog posla održavanja cijele nekretnine koji se javlja u razmacima duljim od jedne godine, a nije pokriven pričuvom, dopušta da plati u mjesečnim obrocima u razdoblju ne dužem od deset godina uz osiguranje osnivanja hipoteke na njegovom suvlasničkom dijelu s uobičajenim kamatama na dug osiguranog hipotekom, d) zaključenje primjerenog osiguranja od požara ili od odgovornosti trećim osobama, e) postavljanje zajedničkog upravitelja ili smjenjivanje onoga koji grubo zanemaruje svoje dužnosti, f) ukidanje ili izmjenu odredaba kućnog reda koje je donijela većina ako

166

one vrijeđaju takve interese suvlasnika koji zaslužuju zaštitu ili bi njihovo izvršavanje bili nepravedno zahtijevati od njega, g) otkazivanje ugovora o najmu jednog mjesta u zajedničkoj garaži ili parkiralištu zbog potreba tog suvlasnika, ali samo ako je on ujedno i etažni vlasnik. Svaki suvlasnik ima pravo na plodove i druge koristi od stanova i drugih samostalnih prostorija nekretnine glede kojih nije uspostavljeno etažno vlasništvo razmjerno njegovom suvlasničkom udjelu, ali svakom suvlasniku-etažnom vlasniku pripadaju ti plodovi i druge koristi samo za onoliko za koliko mu je suvlasnički dio veći od odgovarajućeg suvlasničkog dijela. To mogu biti svi ili samo neki, ali po vokaciji ove odredbe najviše plodova i drugih koristi trebalo bi pripasti onom suvlasniku (suvlasnicima) koji nisu etažni vlasnici jer njima se ništa ne umanjuje već stječu vlasništvo nad plodovima i drugim koristima razmjerno veličini suvlasničkog dijela. Sve odredbe pravnih poslova koje bi bile suprotne ovima o podjeli plodova i koristi su ništetne. Ništetni će biti pravni poslovi koje bi pojedini suvlasnici mogli sklopiti s trećim osobama ili između sebe, ali bez suglasnosti ili protiv volje ostalih suvlasnika ili čak samo jednog suvlasnika. Svrha ove odredbe je zaštita interesa suvlasnika, ali pitanje raspodjele plodova i koristi moguće je drugačije urediti međuvlasničkim ugovorom ili drugim pravnim poslom, ali je onda potreban jednoglasnost.

5. Uopće o dužnostima suvlasnika glede cijele nekretnine

Osim ovlasti, suvlasnicima pripadaju i određene dužnosti (određivanje upravitelja, osnivanje pričuve i sl.) Dužnost sudjelovanja u upravljanju nekretninom je temeljna dužnost, ali i temeljna ovlast svih suvlasnika koja u sebi obuhvaća i sve ostale dužnosti glede cijele nekretnine. Dužnost suvlasnika je snošenje troškova cijele nekretnine, a ona se ispunjava kroz dužnost stvaranja, odnosno doprinošenja zajedničkoj pričuvi. Svi suvlasnici troškove za održavanje i poboljšavanje nekretnine snose razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima ako nije drukčije određeno kao i doprinose za pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Veličina suvlasničkog dijela je temelj, a drugačije može biti određeno samo voljom suvlasnika ili odlukom suda, ali tada samo kada se radi o troškovima održavanja onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima. Suvlasnici mogu drugačije odrediti ključ raspodjele troškova i doprinosa pričuvi od onog određenog Zakonom o vlasništvu koji vodi računa o veličini suvlasničkih dijelova i to: a) odlukom većune suvlasničkih dijelova kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima (troškovi za lift, centralno grijanje i dr.) ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje rabe i nemogućnost utvrđivanja stvarnog potroška svakog pojedinog suvlasnika, b) suglasnom odlukom svih suvlasnika u pisanom obliku glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine te doprinosa zajedničkog pričuvi. Ipak, svaki suvlasnik kao pojedinac može zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način troškova pravilima Zakona o vlasništvu i je li valjana odluka kojom suvlasnici određuju drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi, a i da po pravednoj ocjeni utvrdi ključ za raspodjelu troškova s obzirom na različitu mogućnost uporabe uređaja koji nisu podjednako korisni svim suvlasnicima. Odredbe suvlasnika o ključu raspodjele troškova, ako su potpisi suvlasnika javno ovjerovljeni kao i pravomoćne odluke suda koji je utvrdio ključ raspodjele troškova po pravednoj ocjeni, zabilježit će se na zahtjev u zemljišnoj knjizi.

6. Zajednička pričuva

Suvlasnici imaju dužnost osnivanja zajedničke pričuve koja predstavlja namjenski vezanu zajedničku imovinu svih koji su suvlasnici nekretnine namijenjenu za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Sama svrha je strogo određena, a ima karakter zajedničke imovine. Nju tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili temeljem odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, uloženom na način da ona donosi plodove, a

167

dopuštena su samo ona plaćanja iz pričuve koja su učinjena radi plaćanja troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, odnosno radi otplate zajma za te djelatnosti. Ovrhu je dopušteno na pričuvi provoditi samo radi podmirenja tih tražbina. Upravitelj kojem je završila uprava dužan je bez odgađanja položiti račun o pričuvi i ostatak predati novom upravitelju, a ako sud razriješi upravitelja pod prijetnjom ovrhe će mu naložiti da u roku od 14 dana preda utvrđeni ostatak novom upravitelju. Suvlasnik koji je otuđio svoj suvlasnički dio nekretnine nema pravo na povrat svojeg doprinosa u pričuvi jer je doprinos vezan uz suvlasnički dio. Sredstva zajedničke pričuve dužni su plaćati samo suvlasnici zgrade, a ne najmoprimci, zakupnici i druge osobe koje po nekoj nevlasničkoj osnovi rabe ili koriste posebni dio nekretnine. Tražbine zajedničke pričuve zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako troškovi za nekretninu budu podmireni iz zajedničke pričuve u skladu s njezinom namjenom, oni se neće dijeliti na suvlasnike koji su uplatili svoje doprinose u pričuvu. Samo oni suvlasnici koji nisu uplatili svoj doprinos u pričuvu na način i u obujmu kako je bilo predviđeno, dužni su sudjelovati u razmjernom dijeljenju troškova nekretnine koji su podmireni iz zajedničke pričuve u skladu s njezinom namjenom.

7. Upravitelj

Upravitelj je osoba koja upravlja nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika i to umjesto njih pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom. Upravitelj može biti fizička ili pravna osoba upisana za obavljanje tih poslova. Netko od suvlasnika može obavljati dužnosti upravitelja ako je postignuta suglasnost suvlasnika, no to rješenje bi trebalo izbjegavati zbog posebnosti upraviteljevih ovlasti i dužnosti. Upravitelj može biti postavljen od suvlasnika ili suda jer svaki suvlasnik to može zahtijevati od suda ako suvlasnici ne bi postavili upravitelja (ne mogu se suglasiti ili ih boli k... za to). Suvlasnici i zajednički vlasnici imaju pravo zahtijevati da se dopusti zabilježba imenovanja ili opoziva upravitelja na temelju isprave iz koje proizlazi da je to suglasna volja svih suvlasnika, odnosno zajedničkih vlasnika. Zabilježba imenovanja dopustit će se na zahtjev bilo kojeg suvlasnika, odnosno zajedničkog vlasnika temeljem ovršne sudske odluke o postavljanju zajedničkog upravitelja (jednako vrijedi u slučaju opoziva ili promjene te prestanka prisilne uprave). U upravljanju nekretninom upravitelj je ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti, što uključuje i opunomoćivanje stručnih zastupnika za vođenje tih poslova. Upraviteljev odnos sa suvlasnicima ravna se po općim pravilima o zastupanju i posebnim pravilima o upravitelju kojeg postavljaju suvlasnici ako što drugo ne proizlazi iz položaja koji upravitelju daju odredbe Zakona o vlasništvu kojima se uređuje etažno vlasništvo. Upravitelj ima pravo na nagradu za svoj rad, a u tome sudjeluju svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima osim ako je drugačije određeno. Upravitelj je obvezan koliko je najviše moguće čuvati interese svih suvlasnika nekretnine i u obavljanju poslova redovite uprave slijediti upute većine, a izvanredne poslove poduzimati samo temeljem suglasnosti svih suvlasnika ili odluke suda koja je zamjenjuje.

Upravitelj je osobito dužan: a) položiti svakom suvlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini i staviti mu na prikladan način na uvid isprave na kojima se temelji i to najkasnije do 30. lipnja svake godine, b) izraditi pregled predviđenih poslova za održavanje i poboljšice kao i predvidivih troškova i opterećenja u narednoj kalendarskoj godini i to na prikladan način objaviti u kući najkasnije do isteka kalendarske godine, c) prikupiti više ponuda za poslove održavanja koji se ponavljaju u razmacima duljim od jedne godine kao i za veće radove radi poboljšice. Upravitelj ne smije pogodovati nekim suvlasnicima i mora se strogo držati odluka koje suvlasnici donesu glede redovite uprave i izvanrednih poslova te paziti da te odluke budu donesene na valjan način (pisani oblik + potreban broj glasova) inače sam snosi odgovornost za provođenje odluka odnosno izvršenje poslova za koje nije postojala suglasnost. Suvlasnici nisu organizirani u neko formalizirano tijelo (npr. stambeno vijeće). Suvlasnici su dužni o promjeni osobe upravitelja ili o promjenama njegovih ovlasti koja se tiču njih obavijestiti na prikladan način najmoprimce i zakupnike. Ako bi oni ispunili obveze osobi koja više nije upravitelj ili više nije ovlaštena primiti ispunjenje neke obveze, valjano je ispunjeno i oslobađa dužnike obveze, ali samo ako nisu znali za tu promjenu.

168

Upravitelj koji postupa suprotno propisanim obvezama, suvlasnici mogu razriješiti dužnosti i dužan im je naknaditi štetu koja nastane radi njegove nemarnosti ili propusta. No suvlasnici mogu opozvati upravitelja i bez navođenja razloga ako to žele, ali tada trebaju postupati u skladu s uvjetima koji se glede raskida ugovora, odnosno općenito njegova prestanka propisani ZV i u samom ugovoru s upraviteljem. Ako toga nema, onda se primjenjuju opća pravila obveznog prava o ugovoru o nalogu. Upravitelju postavljenom na neodređeno vrijeme mogu suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova otkazati uz otkazni rok od tri mjeseca koji će početi teći prvog dana mjeseca koji slijedi otkazu, a ako je upravitelj postavljen na rok dulje od 5 godina, nakon tog proteka suvlasnici koji imaju zajedno većinu suvlasničkih dijelova mogu otkazati upravitelju ne navodeći otkazni razlog.

8. Dužnost prijave štete

Svaki suvlasnik je ovlašten i dužan bez odgađanja prijaviti upravitelju štete za koje je spoznao da su nastale na njegovim dijelovima ili uređajima nekretnine kojima taj upravlja, a i štete na etažnom vlasništvu ako od tamo prijeti opasnost ostalim dijelovima nekretnine. Kada prijeti opasnost od štete svaki suvlasnik je ovlašten poduzeti nužne mjere bez pristanka ostalih suvlasnika. Prijava se može dostaviti i etažnom vlasniku na čijem je posebnom dijelu nekretnine šteta nastala, a on eventualno s time nije upoznat. Ako suvlasnik poduzima nužne mjere radi otklanjanja opasnosti od štete tada je moguće da je došlo do nužnog poslovodstva bez naloga. On je dužan što prije o tome obavijestiti etažnog vlasnika na čijem su posebnom dijelu radnje poduzete ili pak sve suvlasnike ako je radnja poduzeta na zajedničkom dijelu nekretnine. Suvlasniku pripadaju sva prava koja i inače pripadaju poslovođi bez naloga (naknada nužnih i korisnih troškova, naknada za trud, naknada štete koju je eventualno pretrpio). No, moguće je i da sam suvlasnik odgovara za štetu koju je prouzročio poduzimajući nužne mjere.

9. Hitni popravci

Hitni popravci su radovi kojima se sprječavaju posljedice za život i zdravlje ljudi kao i veća oštećenja nekretnine, a potreba za njihovim izvođenjem se javlja nenadano. Ako suvlasnici ne osiguraju upravljanje nekretninom, županija, grad, odnosno općina odrediti će fizičku ili pravnu osobu za obavljanje hitnih popravaka na toj nekretnini. Ta osoba nije upravitelj, ali se ona može odrediti i kada upravitelj postoji. Tada će suvlasnici biti dužni osobi koja obavi hitne popravke platiti troškove u roku od osam dana od kada ih ta osoba pisano obavijesti o iznosu dugovanja. Račun o obavljenom hitnom poslu smatra se ovršnom ispravom u ovršnom postupku. Radi osiguranja naplate, pravna osoba koja je obavila hitne popravke ima pravo upisa hipoteke na stan, odnosno drugi posebni dio zgrade onih suvlasnika koji nisu podmirili troškove popravka (fizičke osobe nemaju ovo pravo jer će vjerojatno obavljati manje složene i jeftinije radove).

10. Nužni popravci

Kada zbog oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, građevinski inspektor naredit će upravitelju nekretnine, odnosno suvlasnicima ako nemaju upravitelja, izvršenje nužnih popravaka (sanacija krova, nosivih zidova, stupova, dimnjaka i sl.). Žalba izjavljena protiv rješenja inspektora ne zadržava ovrhu rješenja, a radi osiguranja naplate troškova nužnih popravaka tražitelj ovrhe ima pravo upisa hipoteke na stan, odnosno drugi posebni dio nekretnine onih suvlasnika koji nisu podmirili troškove popravka. Razlika između hitnih i nužnih popravaka je u tome što se potreba za hitnim popravcima javlja nenadano i potrebno je brzo obaviti radove dok kod nužnih popravaka ne postoji tolika iznenadnost pojave oštećenja niti je potrebna tolika brzina pri izvršenju popravaka.

11. Ugovor o upravljanju i korištenju zajedničkih dijelova i uređaja koji koriste i drugim nekretninama

169

Ako se u jednoj nekretnini nalaze zajednički dijelovi i uređaji koji koriste i drugim nekretninama (krov, kotlovnica) odnosno nadstojnički stan koji pripada i drugim nekretninama, suvlasnici tih nekretnina dužni su sklopiti takav ugovor. Ako postoji spor glede tih dijelova, moraju ga riješiti u parnici. Ako pojedini suvlasnici ne bi željeli potpisati takav ugovor moglo bi se temeljem sudske odluke utvrditi uzajamna prava i dužnosti suvlasnika više nekretnina glede toga pitanja.

IV PRESTANAK VLASNIŠTVA NA POSEBNOM DIJELU NEKRETNINE

Temeljni način je propast predmeta toga vlasništva, odnosno ako stan ili druga samostalna prostorija koja je bila predmetom etažnog vlasništva trajno prestane biti prikladna za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, a s time ujedno prestaje i etažno vlasništvo. Ako je došlo do djelomične propasti stana, to nije razlog prestanka jer je moguć popravak. Stoga mora postojati trajna nemogućnost uporabe, odnosno trajni prestanak mogućnosti samostalnog izvršavanja suvlasnikovih ovlasti (popravak nije moguć ili ga etažni vlasnik ne želi poduzeti zbog visokih troškova, npr. požar, poplava i sl.) Ipak, prestanak etažnog vlasništva ne povlači za sobom i prestanak suvlasništva na nekretnini, što znači da je kasnije nakon obnove stana ili druge prostorije, suvlasnik opet može uspostaviti etažno vlasništvo ako budu ispunjene sve pretpostavke. Prestanak etažnog vlasništva zbog propasti odnosi se i na sporedne dijelove (otvoreni balkoni, terase, šupe i sl.) jer ti dijelovi slijede pravnu sudbinu stana ili druge samostalne prostorije (vrijede pravila o pripatcima stvari) Etažno vlasništvo prestaje i uknjižbom brisanja (ako je npr. odgovarajući suvlasnički dio postao manji od korisne vrijednosti) Za uknjižbu brisanja temeljem odreknuća nužan je pristanak svih suvlasnika i knjižnih ovlaštenika čija prava opterećuju odgovarajući suvlasnički dio. Prestanak etažnog vlasništva uknjižbom brisanja temeljem odreknuća pokazuje da postoji određeni pravni interes pojedinog suvlasnika za ovakvim postupkom s obzirom da se radi o besplatnom ustupanju vlasništva posebnog dijela nekretnine, stoga ostali moraju imati mogućnost izraziti se da to nije u suprotnosti s njihovim interesima. Prestanak etažnog vlasništva ne povlači za sobom i prestanak suvlasništva na nekretnini jer suvlasnički dio može biti veći od korisne vrijednosti stana ili druge samostalne prostorije pa će suvlasništvo ostati glede te razlike. Isto tako prestanak etažnog vlasništva ne mora utjecati na smanjivanje suvlasničkog dijela jer ako npr. dođe do propasti zgrade i na taj način prestane etažno vlasništvo, suvlasništvo će ostati na zemljištu i materijalu koji je ostao nakon propasti zgrade. Nemoguće je s druge strane da neko ostane etažnim vlasnikom ako mu je prestalo suvlasništvo. Između suvlasnika i svih drugih osoba koje stanuju u zgradi nužno je razvijati takve odnose koji će rezultirati kvalitetnim suživotom. Svaki od suvlasnika dužan je izvršavati svoja prava obzirno prema ostalima jer u protivnom ostali suvlasnici mogu ishoditi njegovo isključenje iz suvlasničke zajednice pod pretpostavkama Zakona o vlasništvu.

Razlikuje se: a) isključenje na zahtjev većine – kojeg mogu tražiti suvlasnici koji imaju većinu suvlasničkih dijelova u odnosu na pojedinog etažnog vlasnika ako za to postoje razlozi taksativno navedeni u ZV i suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova te nekretnine u odnosu na bilo kojeg suvlasnika (odnosno i onoga koji nije etažni vlasnik) ako za to postoje razlozi navedeni u Zakonu. Razlozi su:

a) suvlasnik ne udovoljava dužnostima koje proizlaze iz zajednice, osobito ako ne plati dužne iznose ni do završetka rasprave koja prethodi presudi prvostupanjskog suda, ako je bilo sporno koliko je dužan platiti pa je sud donio međupresudu, tada do završetka prvostupanjske rasprave koja slijedi nakon međupresude,

b) ako dijelove nekretnine koji su u njegovu etažnom vlasništvu ili zajedničke dijelove rabi na način koji znatno ide na štetu interesa drugih suvlasnika,

c) ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima ili počini kazneno djelo protiv imovine, morala ili tjelesne cjelovitosti kojeg od suvlasnika ili druge osobe koja stanuje u kući, a nije riječ o djelima tako malog značenja da bi ih trebalo zanemariti.

170

Isključenje nema karakter izvlaštenja nego se javlja kao oblik razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnom diobom, a provodi se putem kupoprodaje na javnoj dražbi. Postignuta cijena pripada isključenom suvlasniku i nakon toga dolazi do njegovog iseljavanja iz zgrade zajedno s članovima njegovog domaćinstva. Eventualni dugovi koje je isključeni suvlasnik imao prema ostalim suvlasnicima mogu se podmirivati iz iznosa cijene ostvarene na javnoj dražbi. Radnje i ponašanja suvlasnikova bračnog druga i drugih članova obitelji koji s njim stanuju kao i osoba koji s njegovim pristankom rabe dijelove nekretnine (posudovnik (besplatan pravni posao), najmoprimac, zakupnik), a koje je on propustio spriječiti koliko je bilo moguće, uzimaju se za radnje tog suvlasnika. Suvlasnici koji se odluče na isključenje drugog suvlasnika tužbom će od suda zahtijevati da utvrdi postojanje razloga za isključenje i da odluči da je tuženik dužan otuđiti svoj suvlasnički dio i napustiti posjed jer će se u protivnom na zahtjev tužitelja koji ne može biti stavljen u roku kraćem od tri mjeseca od pravomoćnosti presude, tuženikov suvlasnički dio prodati na javnoj dražbi. Nakon što druga osoba stekne suvlasnički dio, zajednica s isključenim suvlasnikom prestaje.

b) isključenje na zahtjev manjine –postupak se sastoji od dviju parničnih tužbi koje se podnose u dva odvojena postupka. Prvo suvlasnik koji traži isključenje mora podnijeti tužbu sudu kojom će tražiti prestanak postupaka koji ga povrjeđuju. Ako se uznemiravanje nastavi i nakon pravomoćnosti presude kojom je tuženik dužan suzdržavati se od takvih postupaka, može se podnijeti tužba za isključenje koja ima značenje kao da je podnesena od većine suvlasnika. Razlozi traženja isključenja su jednaki kao i u slučaju kada isključenje traži većina suvlasnika, ali su ostvareni samo prema jednom suvlasniku.

XIV. PRETHODNO I POTONJE VLASNIŠTVO

Vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena, pr. vlasništva svoje stvari ograničiti nekim rokom ili uvjetom, pa ga tako ograničenog prenijeti na drugu osobu. Učini li to, u pr. vlasništva te stvari sudjelovat će dvije osobe, svaka u drukčijoj ulozi – jedna u ulozi prethodnog, a druga u ulozi potonjeg vlasnika. Prethodni i potonji vlasnik će sudjelovati u sadržajno nepodijeljenom pr. vlasništva iste stvari tako što će pr. vlasništva te stvari isprva imati onaj koji je prethodni vlasnik, a pošto istekne ograničavajući rok ili se ispuni takav uvjet, vlasništvo stvari će pripasti drugoj osobi – potonjem vlasniku.Svaki od njih ima neke dužnosti i ovlasti različite u razdoblju do isteka ograničavajućeg roka ili ispunjenja uvjeta, od onih nakon što taj rok istekne ili se uvjet ispuni.

Vlasnik stvari može pr. vlasništva svoje stvari ograničiti i prenijeti na drugu osobu tako da ta osoba time postane prethodnim vlasnikom stvari, dakle vlasnikom uz ograničenje završnim rokom ili raskidnim uvjetom, a da prenositelj ima ulogu potonjeg vlasnika te iste stvari, kojemu će se puno vlasništvo vratiti, pošto istekne taj rok ili se ispuni uvjet (npr. zajmodavac kao prethodni, zajmoprimac kao potonji vlasnik)Vlasnik stvari može pr. vlasništva svoje stvari ograničiti i prenijeti na drugu osobu i tako da za sebe zadrži ulogu prethodnog vlasnika, a da na tu osobu prenese vlasništvo ograničeno početnim rokom tj. suspenzivnim uvjetom, čime će ta osoba dobiti ulogu potonjeg vlasnika stvari, npr. prodavatelj kao prethodni, a kupac kao potonji vlasnik.

Ograničenje pr. vlasništva neke stvari rokom ili uvjetom djeluje u pravilu samo u međusobnom odnosu prethodnog i potonjeg vlasnika – ograničenje s relativnim djelovanjem. Ako ono ima apsolutno djelovanje, tada bi to ograničenje vlasništva djelovalo erga omnes.Ako ograničenje prethodnog vlasnika djeluje samo relativno, tj. ako je ono samo obveza prethodnog vlasnika prema drugoj osobi kao potencijalnom potonjem vlasniku, tada ta druga osoba ne sudjeluje u pravu vlasništva neposredno, nego tek posredstvom svojeg obveznog odnosa sa prethodnim vlasnikom. Zato bi se u pravom smislu riječi moglo govoriti o sudjelovanju prethodnog i potonjeg vlasnika u pravu vlasništva samo kada ograničenje o kojem je riječ djeluje apsolutno.

171

Razlozi:- radi stvarnog (realnog) osiguranja neke tražbine → takva osoba iako je vlasnik, tretira se kao da je

založni vjerovnik, ako nije što drugo određeno zakonom.- iz drugih razloga, npr. da bi fiducijar u ulozi vlasnika stvari zastupao fiducijanta i sl.

1. Ograničenje vlasništva s relativnim djelovanjem

Kada je pr. vlasništva ograničeno rokom ili uvjetom te je takvo preneseno drugoj osobi, stvar je u vlasništvu te osobe kao prethodnog vlasnika koji će po isteku tog roka tj. po ispunjenju tog uvjeta, prenijeti pr. vlasništva na potonjeg vlasnika.Prethodni vlasnik ima neke obveze prema potonjem vlasniku, uređene striktnim zakonskim normama (zakonske obveze):

1/ Opće obveze:a/ da svoje pr. vlasništva izvršava postupajući obzirno prema virtualnom vlasništvu onoga koji u ulozi

tzv. potonjeg vlasnika čeka da postane vlasnikomb/ da pošto rok istekne ili se uvjet ispuni – prenese vlasništvo potonjemu, nakon čega će se njihov

međusobni odnos prosuđivati kao da je kroz cijelo to vrijeme potonji bio vlasnik stvari, a prethodni samo plodouživatelj te stvari

2/ prethodni vlasnik koji je svoje vlasništvo zadržao ili dobio u cilju osiguranja neke tražbine, ima još i posebne obveze:c/ dužan je propuštati da se služi sa stvarid/ dužan je propuštati da raspolaže sa stvari i faktično i pravno. Jedino je ovlašten da ako – ne bude li mu osigurana tražbina nammirena o dospijeću – tu tražbinu namiri iz vrijednosti stvari koju ima u svojem vlasništvu radi osiguranja njezinog ispunjenja, i to – da je namiri «u skladu s pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem»

Pravo vlasništva ima jedino prethodni vlasnik, dok ga po isteku roka ili ispunjenju uvjeta ne prenese na potonjega. Prethodni vlasnik može više nego što bi smio s obzirom na svoje obveze prema potonjem vlasniku jer je on pravno za svakoga jedini vlasnik stvari, pa može valjano njome pravno raspolagati. Nadalje vjerovnici prethodnog vlasnika bi mogli iz vrijednosti te stvari namirivati svoje tražbine protiv njega u ovršnom i stečajnom postupku, bez obzira na potencijalnog potonjeg vlasnika. Potonji vlasnik nema pravo zahtijevati da se stvar izluči iz ovrhe tj. iz stečajne mase prethodnog vlasnika (ako mu to ne daju kakve posebne zakonske norme).Potencijalni potonji vlasnik ima subjektivno pravo obveznopravne naravi (ne stvarnopravne!) da mu prethodni vlasnik – pošto istekne rok, tj. pošto se ispuni uvjet – prenese u vlasništvo stvar. To je njegova tražbina.

Kada rok istekne ili se uvjet ispuni, prethodni vlasnik treba prenijeti vlasništvo na potonjega, na što ga taj može siliti putem suda. Pošto mu prethodni vlasnik prenese pr. vlasništva, potonji postaje vlasnikom stvari s djelovanjem ex tunc. Tada se međusobni odnos prethodnog i potonjeg vlasnika prosuđuje kao da je kroz cijelo vrijeme stvar bila u vlasništvu potonjeg vlasnika, a da je prethodni samo imao pravo plodouživanja te stvari.

Ako je prethodni vlasnik ima pravo da svoju tražbinu namiri iz vrijednosti stvari koju je imao u vlasništvu, ali je to svoje pravo ostvarivao na način na koji nije bio ovlašten, on će poput založnog vjerovnika odgovarati za svaku štetu koja je odatle proizašla.Potonji vlasnik ne može ništa protiv učinaka koji su u korist trećih nastupili na temelju raspolaganja što ih je prethodni vlasnik poduzeo protivno svojoj obvezi prema potonjemu. Potonjem vlasniku ostaje samo mogućnost da od prethodnoga zahtijeva naknadu štete uzrokovanu povredom te obveze.

2. Ograničenje vlasništva s apsolutnim djelovanjem

172

Ograničenje pr. vlasništva uvjetom tj. rokom koji je odredio vlasnik svojim pr. poslom djeluje apsolutno ako je:1. upisano u zem. knjigu (ZZK, čl.32.st.4 i 5.)2. u takav javni upisnik bez upisa u koji se ne može steći stvar za koju je ograničenje određeno, ili je3. takvo djelovanje određeno posebnom zakonskom normom

Kada ograničenje pr. vlasništva rokom tj. uvjetom djeluje apsoltuno, tada istek roka i ispunjenje uvjeta proizvode pravne učinke u pogledu pr. vlasništva, koji su mjerodavni za svakoga.

Samim istekom roka odnosno ispunjenjem uvjeta promijeniti će se njezin vlasnik. Prethodnome će pr. vlasništva prestati, a ujedno će potonji postati vlasnikom te stvari, i to s učinkom ex tunc15. Ali, dok se čeka na istek roka odnosno ispunjenje uvjeta, ovdje imaju i prethodni i potonji vlasnik stvari stvarnopravni status u pogledu te stvari. Pr. vlasništva doduše pripada samo onome tko je prethodni vlasnik, ali je ono za svakoga mjerodavno ograničeno završnim rokom, odnosno raskidnim uvjetom. Istodobno ima glede iste stvari potonji vlasnik tzv. pravo čekanja, koje je stvarnopravne naravi, pa djeluje erga omnes. To njegovo pr. čekanja nije nikakvo posebno stvarno pravo, nego je pr. vlasništva koje doduše još nije stečeno.Budući da je i njegov status stvarnopravne naravi, to u vlasništvu iste stvari istodobno sudjeluju dvije osobe, svaka na svoj način – jedna u ulozi prethodnog, a druga potonjeg vlasnika.

Dok ne istekne rok, ili se ne ispuni uvjet koji s apsolutnim djelovanjem ograničava pr. vlasništva, samo prethodni vlasnik ima pravo vlasništva stvari ali je glede izvršavanje svojeg prethodnog vlasništva ograničen u korist potonjega. Učinak svakog pravnog raspolaganja koje bi prethodni vlasnik poduzeo na temelju svojeg uvjetnog odnosno oročenog pr. vlasništva, bio bi ograničen istim onim uvjetom odnosno rokom kojim je ograničeno vlasništvo prethodnog vlasnika. Naime, istekom roka tj. ispunjenjem uvjeta, izgubit će pravni učinak sva pravna raspolaganja stvarju koja je poduzeo prethodni vlasnik. Prava trećih osoba bi dijelila sudbinu prava prethodnog vl. iz kojeg bi bila izvedena.

Ako bi prethodni vlasnik izvršavao svoje pravo prethodnog vlasništva preko granice kojom je sputan u korist potonjega, potonji vlasnik ne bi mogao pozivom na svoje pravo čekanja ishoditi ikakvo trpljenje ili propuštanje od prethodnog vlasnika, a niti ikakvu naknadu. Jedino što bi u ovoj fazi mogao potonji vl. poduzeti, jest da pokuša od suda ishoditi određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane «tražbine» potonjeg vlasnika.Pravo čekanja potonjeg vlasnika je njegovo imovinsko pravo stvarnopravnog karaktera, pa može s njim pravno raspolagati. Sudbina tih njegovih raspolaganja ovisna je o roku, odnosno o uvjetu čije se ispiunjenje čeka. Pravo čekanja je u sastavu imovine potonjeg vlasnika, pa načelno nema zapreke da vjerovnici potonjeg vlasnika namiruju svoje novčane tražbine od njega u ovršnom i stečajnom postupku iz vrijednosti njegovog prava čekanja.

Istekne li rok, ili se ispuni uvjet koji je s apsolutnim djelovanjem ograničavao pr. vlasništva prethodnog vlasnika – njegovo pr. vlasništva samim time prestaje ex tunc, a ujedno se pr. čekanja potonjeg vlasnika pretvara u njegovo pr. vlasništva. Njegov međusobni odnos se prosuđuje kao da je potonji vlasnik bio potpuni vlasnik za svo vrijeme čekanja, a da je prethodni vlasnik za to vrijeme bio samo plodouživatelj. Učinak isteka roka, odnosno ispunjenja uvjeta je apsolutan. Djeluje tako što svoj učinak gube ona pravna raspolaganja koja je prethodni vlasnik bio poduzeo u pogledu stvari, i to ga gube ex tunc. Neće izgubiti jedino ona prava koja su stekli, a da nisu znali, niti su morali znati za oročenost odnosno uvjetovanost prednikovog pr. vlasništva. Jedino kada je na temelju posebnog zakona omogućeno djelovanje uvjetnosti tj. oročenosti pr. vlasništva prema trećima i bez upisa tada postoji mogućnost da treći u dobroj vjeri steknu prava od prethodnog vlasnika ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava od nevlasnika – stekli bi ih izvorno.

15 Ipak, kada je potrebno izbrisati upis izvršen u zem. knjizi, tada do brisanja ti učinci neće nastupiti prema onima koji su se u dobroj vjeri pouzdali u istinitost i potpunost zem. knjiga

173

Ako se pravo čekanja potonjeg vlasnika pretvorilo u pr. vlasništva, sva su se pravna raspolaganja s pravom čekanja pretvorila u raspolaganja pravom vlasništva, i to s učinkom ex tunc. Trećima koji su bili stekli neka prava na pr. čekanja, ona su se istekom roka odnosno ispunjenjem uvjeta pretvorila u prava na stvari, s učinkom od kada je bio stekao pr. čekanja. To se zbilo s djelovanjem ex tunc.

XV. DALJI OBLICI VLASNIŠTVA

1/ Communio pro diviso (zajednica vlasnika na dijelove)

Communio pro diviso je naziv za činjenicu da su različite osobe vlasnici pravno odvojenih dijelova jedne te iste stvari, ili da je svaka od njih vlasnik poneke od više stvari koje su u nekom faktičnom ili pravnom pogledu povezane u neku cjelinu. Communio pro diviso postoji kao specifična «zajednica» glede više predmeta prava vlasništva.

Communio pro diviso postoji uvijek kada je vlasnik nekog odvojivog dijela stvari osoba različita od vlasnika cijele stvari. Isto je, ako više stvari različitih vlasnika tvore neku cjelinu, npr. roba više vlasnika u istom skladištu.Ovdje se ne radi o nikakvoj stvarnopravnoj zajednici vlasnika nego o činjenici da su predmeti njihovih pr. vlasništva faktično povezani. Svaki vlasnik je potpuni vlasnik svojeg predmeta, ali im činjenica da su predmeti njihovih pr. vlasništva povezani nameće ograničenja u izvršavanju njihovih pr. vlasništva. Ona proizlaze iz općeg ograničenja dužnošću obzirnog postupanja prigodom izvršavanja pr. vlasništva, ali njihov odnos može pr. poredak i posebno urediti, npr. specifična susjedska prava.

2/ Posredno sudjelovanje u vlasništvu pravnih osoba

Pravo vlasništva koje pripada nekoj pravnoj osobi, u pravnom smislu je samo njezino pravo vlasništva. Ipak, ono posredno pripada fizičkim osobama koje su u odgovarajućem odnosu s pravnom osobom koja je vlasnik (članovima korporacije, destinatarima zaklade).

Pravna osoba javnog prava je ujedno i građanskopravni i javnopravni subjekt. S građanskopravnog stajališta, pravna osoba javnog prava je po svojoj naravi redovito korporacija, dakle ima svoju imovinu i svoje članove – fizičke osobe, kojima je broj promjenjiv. Imovina pripada pravnoj osobi – ona je nositelj tih prava vlasništva. Njezini članovi nisu nositelji njezinih prava vlasništva. Oni samo posredno sudjeluju u tom pravu vlasništva. Takva pravna osoba ima svoje zadatke, usmjerene na promicanje određenih javnih, općih interesa, tj. interesa njezinih članova. U izvršavanju tih zadataka takve pravna osoba namjenjuje stvari u svojem vlasništvu bilo za opću, bilo za javnu uporabu, ili ih ostavlja bez osobite namjene da bi prihod od njih služio postizanju zadataka te pravne osobe. Članovi te pravne osobe mogu neposredno rabiti stvari u općoj uporabi.

Pravne osobe koje nisu javnopravni subjekti imaju isključivo građanskopravni subjektivitet. One su samo nositelji prava vlasništva i drugih imovinskih prava. Ako je takva pravna osoba organizirana kao korporacija, tada ima određeno članstvo i imovinu koja pripada njezinim članovima posredstvom njihovog članstva u toj pravnoj osobi. Takvim se pravnim osobama redovito upravlja po donekle modificiranom suvlasničkom modelu, što omogućuje neposredno ili posredno sudjelovanje članova u upravi, a posredstvom toga – u izvršavanju svih ostalih vlasničkih ovlaštenja. Na ovakav su način organizirane pravne osobe koje su gospodarski subjekti – trgovačka društva, ali i ostale, koje nisu zaklade.Trgovačko društvo kao cjelina ne može biti predmet prava vlasništva. Trgovačko društvo (poduzeće) je u nekom smislu nečije, jer nekome pripada kapital tog društva, ali to nije stvarnopravno pripadanje. Trgovačko društvo nekome pripada posredstvom njegova prava na članstvo. Time što je netko vlasnik dionica, on je dioničar, po ima pravo sudjelovati u upravljanju trgovačkim društvom i pravo na dividendu.

174

Pravna osoba koja je po svojoj pravnoj naravi zaklada, sastoji se od imovine namijenjene nekoj svrsi. Zaklada je nositelj prava vlasništva i drugih imovinskih prava, ali ona nema članova. Postoje samo neke osobe koje izvana upravljaju zakladom radi ostvarenja njezinih svrha (administratori, upravljači) i osobe u čiju korist se ta svrha ostvaruje – korisnici, destinatari. Iako je imovina zaklade namijenjena destinatarima, oni nisu vlasnici ničega što je zakladino, sve dok im zaklada ne prenese vlasništvo nečega iz svoje imovine. Oni u pravu vlasništva zaklade sudjeluju samo posredno.

3/ Nekadašnje razdijeljeno vlasništvo

Razdijeljeno vlasništvo (dominium diversum) je bila tipična feudalna pravna ustanova. Skup ovlasti feudalnog gospodara bilo je njegovo vrhovno vlasništvo, a skup ovlasti vazala – njegovo koristovno vlasništvo.

OGZ je preuzeo učenje o mogućim različitim vrstama prava vlasništva, po kojem je pravo vlasništva moglo biti ili potpuno ili nepotpuno, a ako je bilo nepotpuno tada se dijelilo na vrhovno i koristovno. Potpuno vlasništvo odgovara suvremenom pojmu vlasništva, dok nepotpuno je bilo ono vlasništvo koje je nastalo razdiobom sadržaja prava vlasništva na dvoje – na vrhovno i na koristovno vlasništvo. OGZ je prihvaćao mogućnost da pravo vlasništva neke stvari bude razdijeljeno po volji vlasnika ili po odredbi zakona, ali samo ako bi glede stvari postojalo, pored vrhovnog vlasništva, još i pravo vazala, pravo nasljednog zakupa, pravo supeficijara i pravo fideikomisara.

Vrhovno vlasništvo (dominium directum) bi davalo svojem ovlašteniku pravnu vlast glede same stvari – njezine supstancije (sućanstva), ali ne i na koristi od nje. Vrhovni vlasnik je imao legitimaciju za vlasničke tužbe, pravo na posjed stvari (samostalan ali posredan), pravo protiviti se uništenju stvari, i davati odobrenje za njezino otuđenje.Koristovno vlasništvo (dominium utile) je svojem ovlašteniku davalo pravo na koristi od određene stvari, dakle pravo rabiti stvar, ubirati plodove i dr., a u nekoj mjeri i na supstanciju – koristovni vlasnik doduše nije imao pravo na samostalan posjed stvari, ali je imao pravo na njezin neposredan posjed. Zato je imao pravo štititi stvar posjedovnim tužbama. Koristovno vlasništvo bi davalo neke ovlasti glede tuđe stvari, pa bi ga se prema suvremenoj klasifikaciji moralo svrstati pod pojam ograničenih stvarnih prava.

Doktrina o potpunom i nepotpunom vlasništvu je potpuno napuštena. Suvremeniji pravni poreci ne poznaju mogućnost da pravo vlasništva bude razdijeljeno po sadržaju.

4/ O nekadašnjem društvenom vlasništvu

Društveno vlasništvo je bila ustanova socijalističkog pravnog poretka. Na stvarima koje su bile u društvenom vlasništvu nitko nije imao pravo vlasništva. Posebno za to kreiranim, tzv. društvenovlasničkim pravnim subjektima, davana su određena subjektivna prava na pojedinim stvarima u društvenom vlasništvu. Sadržaj tih prava bio je različit, ovisno o vrsti objekta i o vrsti subjekta, a sastojao se on nekih pojedinačnih vlasničkih ovlasti, koje su bile osamostaljene u prava na stvarima u društvenom vlasništvu – pravo upravljanja, pravo korištenja i raspolaganja.

Društveno vlasništvo je bilo neprikladno za tržišno gospodarstvo, te je zato transformirano u individualistički koncipirano pravo vlasništva. To je urađeno kroz pretvorbu dotadašnjih društvenovlasničkih subjekata u pravne subjekte koji mogu biti nositelji prava vlasništva. Nju je trebala slijediti pretvorba onih specifičnih prava na društvenim stvarima, sposobnima da budu predmetom stvarnih prava – u pravo vlasništva.

Mnoge su pravne osobe, koje su bile subjekti društvenog vlasništva prestale postojati, pa da neke stvari koje su bile u društvenom vlasništvu ne bi zbog toga bile tretirane kao da su ničije, postavljena je predmnjeva u korist vlasništva RH.

175

XVI. SLUŽNOSTI

I. PRAVNA USTANOVA SLUŽNOSTI NA TUĐIM STVARIMA

Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari, na temelju kojega se ovlaštenik može tom stvari koristiti na određeni način. Naziv dolazi od lat. servitus – vlasništvo opterećeno služnošću, služi. Vlasnik stvari opterećene služnošću mora trpjeti ili propuštati da se ovlaštenik služnosti njome na neki način koristi.

Tek je Justinijanovo pravo počelo tretirati služnosti kao jedinstveni pojam, dok je ranije rimsko pravo izgrađivalo samo pojedine služnosti, i to najprije zemljišne, a u kasnijem razvoju i kućne. Služnosti se smatralo dobrovoljnim ograničenjima vlasništva. Uz one tri osobne služnosti koje i danas postoje, tu je spadalo i iskorištavanje rada tuđeg roba ili životinje (operae servorum vel animalium). Uloga služnosti danas nije ni izdaleka onakva, kakva je bila u klasičnom rimskom pravu, a niti u doba kad je donesen OGZ. Vlasnik na temelju svog prava za drugoga osniva novo, dotad nepostojeće pravo. Služnosti su cjelovito regulirane u 4-om dijelu ZV (174-245).

II. PRAVO SLUŽNOSTI

A. Pojam

Opća obilježja služnosti:1/ Služnost je stvarno pravo. Iz toga slijedi da ovlaštenik ima pravo neposredno iskorištavati poslužnu

stvar, a da je svagdašnji vlasnik te stvari dužan to trpjeti.2/ Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari. Ne može se osnovati služnost na vlastitoj stvari. Ipak,

posredno bi mogla nastati i služnost na vlastitoj stvari – vlasnička služnost. Ako je upisana služnost u zemljišnoj knjizi, dok ne bude izbrisana, ona postoji i nakon sjedinjenja kao vlasnička služnost i miruje, pa otuđenjem jedne nekretnine može oživjeti. Osim toga, možda bi bilo moguće na neki način i prešutno osnovati vlasničku služnost. To će biti kad na jednoj čestici postoji uređaj za potrebe druge, a obje su u vlasništvu iste osobe. Otuđi li se jedna od tih nekretnina drugoj osobi, u sumnji se uzima da takvo stanje ostaje, pa se vlasnikova ovlast pojavljuje kao služnost.

3/ Služnost služnosti ne može postojati.4/ Služnost na činidbe ne može postojati. Sadržaj služnosti je ili trpljenje ili propuštanje. Opterećena

strana iznimno može biti dužna izvršiti određene činidbe, ali redovito supsidijarno. Te činidbe ne ulaze u sadržaj služnosti, nego su spojene s izvršavanjem služnosti i obveznopravnog su karaktera. Takva je npr. dužnost vlasnika poslužne stvari da pridonosi za održavanje te stvari ako se i sam njome služi.

5/ Služnost mora biti korisna, tj. mora imati razumnu svrhu. Ta se svrha sastoji u zadovoljavanju nekih ovlaštenikovih potreba, ali – kod stvarnih služnosti – samo u svezi s iskorištavanjem povlasnog dobra.

6/ Služnost se mora izvršavati obzirno. Ovlaštenik može sadržaj služnosti doduše izvršavati po svojoj volji, ali mu zakon nalaže da pazi da što manje opterećuje poslužnu stvar. Modifikacija služnosti tj. preinaka načina izvršavanja služnosti bilo po sadržaju ili po užem lokalitetu na kojemu se izvršava je dopuštena, ali ne uvijek na jednaki način. Modifikacije koje bitno mijenjaju dotadašnji način izvršavanja služnosti su dopuštene samo u sporazumu s vlasnikom opterećene stvari. One modifikacije koje bitno ne utječu na dotadašnji način izvršavanja služnosti mogu se učiniti

176

jednostrano: jedna strana može po svojoj volji preinačiti način izvršavanja ovlaštenikovih ovlasti glede sadržaja i mjesta, ako bitno ne mijenja dotadašnji način izvršavanja.Troškove prelaganja npr. puta snosi sam vlasnik poslužne stvari. Vlasnik ovo pravo ima na temelju zakona te ga se ne može pravnim poslom isključiti ili ograničiti. Novija služnost ne može ograničiti izvršavanje onih koje su prije nje u prvenstvenom redu. Ako pak sve služnosti imaju isti prvenstveni red, a izvršavanje jedne ometa izvršavanje druge, svaki ovlaštenik može zahtijevati da sud na pravedan način uredi izvršavanje u interesu svih ovlaštenika.

7/ Služnosti su neodvojive tj. neprenosive. Služnost se ne može odvojiti od poslužne stvari pa prenijeti na drugu stvar, a isto tako se služnost ne može odvojiti od ovlaštenika (osobna služnost) ili povlasne stvari (stvarna služnost) pa prenijeti na drugu osobu ili povlasnu stvar. Neodvojive su i same za sebe neprenosive i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Na aktivnoj od ovlaštenika osobne služnosti tj. od povlasne stvari, a na pasivnoj od poslužne stvari. To međutim ne znači da su uopće neprenosive. Kad se prenese vlasništvo poslužne stvari na drugu osobu, prenosi se skupa s njime kao teret i služnost koja na njoj postoji. Isto tako, kad se prenese vlasništvo povlasne nekretnine na drugu osobu, prenosi se skupa s njime i služnost kao pripadak. Osobne služnosti ne mogu se uopće prenijeti na drugog ovlaštenika, jer su to strogo osobna prava. Na aktivnoj strani su potpuno neprenosive, iako se kod plodouživanja samo izvršavanje tog prava može prenijeti na drugu osobu.

8/ Služnosti su nedjeljive. To u potpunosti vrijedi za stvarne služnosti, dok je plodouživanje ipak djeljivo a iznimno čak i pr. uporabe kad se sastoji samo od korištenja. Po prirodi stvari, stvarna služnost može postojati samo na cijeloj stvari, a nikako ne na alikvotnom dijelu. Tako je npr. služnošću puta opterećena cijela čestica, iako put ide njezinim rubom. Međutim, ako dođe do diobe čestice na nove, manje čestice, a služnost se prije izvršavala samo na jednom dijelu, koji je sad postao nova čestica, može se zahtijevati da se glede ostalih dijelova ukine, inače će ubuduće teretiti sve novonastale čestice. U slučaju diobe povlasne nekretnine, služnost ostaje i dalje u korist svih dijelova, ali se može samo tako izvršavati, da se time ne poveća ukupno opterećenje vlasnika poslužne nekretnine. Zemljišnoknjižno tijelo čini jedna ili više čestica koje imaju isti pravni status, pa ne može samo jedna biti opterećena a druge ne.

Za osobne služnosti ovo načelo ne vrijedi. Plodouživanje je djeljivo, jer je i korištenje (ubiranje plodova) djeljivo. Iz toga slijedi da ono može postojati i na alikvotnom dijelu vlasništva poslužnog dobra. Isto tako, ono može postojati u korist više osoba po kvotama. Nakon smrti pojedinog ovlaštenika njegovo se pravo plodouživanja, kao strogo osobno, gasi i ne prirasta ostalima. Pravo uporabe ne može postojati u korist više osoba po alikvotnim dijelovima, nego samo zajednički. U tom je smislu nedjeljivo. No kako je sadržaj tog prava i korištenje tj. ubiranje plodova, u teoriji se smatra da bi ono moglo postojati i na alikvotnom dijelu poslužnog dobra, i to samo kad mu je sadržaj ograničen na korištenje. Pravo stanovanja može biti osnovano i kao plodouživanje. U tom slučaju je djeljivo, jer ovlašćuje na potpuno korištenje stana, pa i na iznajmljivanje. Inače je kao uporaba nedjeljivo.

Vrste služnosti

Osnovna dioba služnosti je na stvarne, osobne i nepravilne, po kriteriju načina kako je određena osoba ovlaštenika. Ako je ovlaštenik određen s obzirom na svoje vlasništvo određene nekretnine (realiter), onda je služnost stvarna ili realna. Ako je pak ovlaštenik određen s obzirom na svoju osobu (personaliter), služnost je osobna ili personalna. A ako je služnost, koja je po svojoj naravi stvarna, osnovana ne u korist svagdašnjeg vlasnika te nekretnine, nego u korist određene osobe (koja je ujedno i vlasnik te nekretnine), onda je to nepravilna (iregularna) služnost. Na nepravilnu će se služnost primjenjivati pravila o osobnim služnostima. Nikad se ne predmnijeva da je neka služnost nepravilna, ako je po svojoj naravi stvarna – tko to tvrdi mora to i dokazati.

Po sadržaju se služnosti dijele na afirmativne i negativne. Afirmativnim je služnostima sadržaj trpljenje, a negativnima propuštanje.

177

Po trajanju se služnosti dijele na trajne (continuae) i povremene (discontinuae). Kod trajnih postoji određeno stanje koje traje te nije potrebna neka ljudska radnja da bi se izvršavala služnost (npr. pravo kapnice). Povremene se izvršavaju ponavljanjem ljudskih radnja, koje može biti i često i sasvim rijetko (npr. služnost puta), a može biti i na određeno vrijeme ili u određeno doba godine (sezonska služnost).

Po tome može li svatko treći uočiti da se na poslužnoj nekretnini izvršava određena služnost ili ne, služnosti se dijele na vidljive (apparentes) i nevidljive (non apparentes). Ova je dioba važna kad se prosuđuje je li stjecatelj poslužne nekretnine bio u dobroj vjeri.

Služnost može biti naplatna, što ne znači da je stečena naplatno, nego da je ovlaštenik dužan vlasniku poslužne stvari plaćati naknadu za izvršavanje služnosti.

Prividne služnosti su ovlasti kakve daje neka služnost, ali dane samo do opoziva. Sadržaj im je jednak kao i kod služnosti, pa se sve do opoziva prosuđuju kao služnosti.

Zakonske služnosti nisu uopće služnosti, nego ograničenja prava vlasništva u užem smislu. Ona ne postoje u okviru posebnog pravnog odnosa, nego postoje unutar samog sadržaja prava vlasništva, pa ili vlasnika ograničavaju u izvršavanju sadržaja njegova prava (dužnost trpjeti neke imisije, zabrana sječe šume), ili mu nameću dužnost činidbe u svezi s vlasništvom stvari (ubiti zaraženu životinju). Na njih se ne primjenjuju pravila o služnostima. U praksi se pod zakonskim služnostima najčešće misli na susjedska prava.

B. Objekti i subjekti

Stvar je objekt služnosti; može biti pokretna i nepokretna, ali redovito se ipak radi o nekretnini. Stvarne služnosti mogu postojati samo na nekretninama. Predmet prava stanovanja je ili cijela stambena zgrada ili njezin dio namijenjen stanovanju, tj. stan.

Pokretna stvar se može pojaviti kao poslužna kod prava plodouživanja i uporabe. To mora biti nepotrošna stvar, a potrošna stvar može samo biti objekt nepravog plodouživanja.

Objekt osobne služnosti može biti i idealni dio poslužne stvari, ako je to moguće s obzirom na sadržaj služnosti i narav predmeta. Stvarne služnosti po prirodi stvari ne mogu postojati na idealnom dijelu nekretnine, nego samo na cijeloj nekr. U slučaju da postoji etažno vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine, taj posebni dio (stan), može biti objekt osobne služnosti samo zajedno s idealnim dijelom, na kojemu je uspostavljeno vlasništvo tog posebnog dijela.

Pravo se samo iznimno može pojaviti kao objekt stvarnih prava – u slučaju pr. plodouživanja i uporabe, koje mogu postojati i na pravu koje daje plodove ili druge koristi. Za to se pravo onda po zakonu uzima da je stvar. Iznimno, pravo koje ne daje plodove može biti objekt samo nepravog plodouživanja. Kao pravo na kojemu postoji pr. plodouživanja može se pojaviti i pravo koje nadomješta propalu poslužnu stvar, kao npr. pravo na osigurninu ili pravo na naknadu.

Prema načinu na koji je određena osoba ovlaštenika dijele se služnosti na stvarne i osobne.Ovlaštenik stvarne služnosti je svagdašnji vlasnik povlasne nekretnine. Ako na povlasnoj nekretnini netko ima pr. građenja, onda se ovlaštenik pr. građenja pojavljuje i kao ovlaštenik služnosti.Ovlaštenik osobne služnosti je poimenično određena osoba. Više osoba može imati pr. plodouživanja ili tako da svaka ima samostalno svoj alikvotni dio prava plodouživanja ili tako da ga imaju zajednički. Pravo uporabe više osoba može imati samo zajednički.

Ovlaštenikova smrt nema utjecaja na trajanje stvarne služnosti – stječe je novi vlasnik povlasne nekr. Na pasivnoj se strani kao subjekt nalazi svagdašnji vlasnik poslužne stvari.

178

C. Odnos prema pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na istoj stvari

Kod služnosti se radi o ograničenju prava vlasništva u širem smislu. Služnost, kao pravni odnos ima stvarnopravni karakter na pasivnoj strani, tj. s obzirom na poslužnu stvar. To znači da svatko tko postane vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje te služnosti, a isto tako je i svatko treći dužan to poštovati, i ne ometati izvršavanje služnosti na poslužnoj stvari. Na aktivnoj strani samo stvarne služnosti imaju isto tako stvarnopravni karakter, jer pripadaju svagdašnjem vlasniku povlasne stvari (realiter).

Ako na povlasnoj nekretnini netko ima pr. građenja, za njega se glede izvršavanja stvarne služnosti na odgovarajući način primjenjuje ono što vrijedi za vlasnika povlasne nekretnine. Dok se na poslužnoj nekretnini izvršava stvarna služnost, ovlaštenik je posjednik prava služnosti, dok je posjednik same stvari njezin vlasnik.

Osobne služnosti daju svom ovlašteniku šire ovlasti nego stvarne, tako da za izvršavanje vlasničkih ovlasti ne ostaje puno mjesta. Ovlaštenik pr. plodouživanja ima pravo na potpunu uporabu i korištenje poslužne stvari, pa vlasniku te stvari ostaje golo pr. vlasništva. Od vlasničkih ovlasti ostao mu je posredni posjed stvari i pr. raspolaganja, dok ostale ovlasti ne može izvršavati dokle god postoji plodouživanje. Kod opterećenja njegove stvari pravom uporabe, vlasnik je u nešto boljem položaju, jer ipak ima pravo i na dio koristi od poslužne stvari – na ono što prelazi uporabovnikove potrebe. A, ako je ona opterećena pravom stanovanja, opseg vlasnikova ograničenja ovisi o tome, je li to pravo osnovano kao uporaba ili plodouživanje.

D. Uopće o stjecanju služnosti

Služnost se može steći originarno i derivativno. Ako se stječe bez suglasnosti vlasnika poslužne stvari, stjecanje je originarno, u suprotnom je stjecanje derivativno.Za derivativno stjecanje služnosti potrebni su u načelu titulus i modus. Pravni temelj stjecanja služnosti su: 1/ pr. posao (dvostrani – ugovor, jednostrani - oporuka), 2/ odluka vlasti (sud, upravna vlast), 3/ zakon (tj. pr. činjenice za koje zakon neposredno veže stjecanje služnosti). Za stjecanje stvarnih služnosti dolaze u obzir svi, dok se osobne služnosti mogu steći na temelju pravnog posla.

1/ Osnivanje služnosti

1. osnivanje na temelju pravnog posla

Služnost na temelju pravnog posla nastaje na temelju ugovora ili oporuke. Samo vlasnik može osnovati služnost ugovorom. Ako je poslužna stvar u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, onda je mogu osnovati samo svi suvl. ili zajednički vl. suglasno. Iznimno, djeljivu služnost (plodouživanje) može osnovati i pojedini suvlasnik na svom alikvotnom dijelu.Osim općih pretpostavki za valjanost ugovora, mora se ispuniti posebna zakonska pretpostavka – pisani oblik, ako je poslužna stvar nekretnina. Ugovor može biti naplatan ili besplatan.Ugovor kojim se osniva služnost može biti samostalan ugovor, ali postoji mogućnost da se služnost sporazumno osnuje prilikom sklapanja nekog drugog ugovora. Prodavalac, bivši vlasnik nekretnine, može jednim uglavkom u tom ugovoru sebi na njoj pridržati služnost (pridržaj služnosti).

Način stjecanja služnosti na nekretnini je uknjižba služnosti u zemljišnu knjigu. Moguće su i iznimke od pravila, ako sam zakon za određenu situaciju propiše drukčije ili ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu. U tom slučaju uknjižbu zamjenjuje polaganje isprave sposobne za uknjižbu u sud. Sadržaj i opseg služnosti treba upisati što određenije te navesti eventualne prostorne granice, ako je izvršavanje služnosti ograničeno na jedan fizički dio čestice.Način stjecanja služnosti na pokretnoj stvari (osobna služnost) je predaja te stvari stjecatelju u nesamostalni posjed na temelju valjano očitovane volje vlasnika, usmjerene na to da se stjecatelju

179

izvede pravo služnosti.

Oporučna odredba o osnutku služnosti je po svojoj pravnoj naravi legat (zapis), koja je samo pravni temelj stjecanja. I tu je potreban način stjecanja, kao i još neke pravne činjenice (ostaviteljeva smrt, odluka kojom sud na temelju oporuke osniva služnost).

2. osnivanje odlukom vlasti

Vlast može osnovati služnost samo u zakonom točno predviđenim slučajevima. Po ZV sud može služnost osnovati u diobnom postupku te u postupku osnivanja nužnog prolaza, odnosno nužnog osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja (stvarne služnosti!).

I u ostavinskom postupku će sud u svoju odluku unijeti osnutak služnosti, provodeći tako ostaviteljevu oporučnu odredbu. Sudska odluka je samo jedna od pretpostavaka potrebnih da se stekne pravo, a kod nasljeđivanja je uvijek potrebno više takvih pravnih činjenica.

Nužni prolaz i druge nužne služnostiNužni prolaz je služnost puta osnovana sudskom odlukom, u izvanparničnom postupku na temelju odluke općinskog suda na zahtjev vlasnika nekretnine, koja će, ako sud usvoji zahtjev, postati povlasna nekretnina. Svrha je nužnog prolaza da omogući bolje gospodarsko iskorištavanje te nekretnine. Može se reći da je nužni prolaz vrsta djelomičnog izvlaštenja u korist privatne osobe a u općem interesu. Zakon određuje da će sud istom odlukom odrediti i visinu novčane naknade, koju je ovlašteniik dužan platiti vlasniku poslužne nekretnine za sve što će on trpjeti i biti oštećen, te će osnutak nužnog prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade.

Pretpostavke osnutka nužnog prolaza moraju biti kumulativno ispunjene na što sud mora strogo paziti:1/ da do te nekretnine nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom, i 2/ da je korist od nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini

Nije dovoljno da nužni prolaz bude samo koristan, kao što se inače zahtijeva za služnosti, nego mora biti ekonomičan. Tek ako je korist veća od štete, onda je nužni prolaz i u općem interesu. Nužni prolaz se ne može osnovati kao nepravilna služnost, nego samo u korist određene nekretnine.

Sud ne može osnovati nužni prolaz preko nekih u zakonu navedenih nekretnina: preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi (npr. preko željezničke pruge); kroz zgrade; kroz ograđena kućna dvorišta; kroz ograđena uzgajališta divljači. Kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji osobito jak razlog. Nužni se prolaz ne može osnovati u korist općeg dobra, jer bi to onda postao javni prolaz. U slučaju potrebe za javnim prolazom osnovat će ga upravna vlast u postupku izvlaštenja.

Da bi nastao nužni prolaz nije potreban poseban način stjecanja. Osnovan je u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, bez obzira na uknjižbu (koja ima samo deklaratorni karakter).

Analogno nužnom prolazu, sud može osnovati služnost vodova ili drugih uređaja (npr. električnih, kanalizacijskih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacijskih) na tuđoj nekretnini kao poslužnoj a na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne veze s dobavljačem tvari, energija ili usluga koje se dostavljaju tim vodovima i drugim uređajima. I ova se služnost osniva uz obvezu ovlaštenika da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine.

Diobni postupakU diobnom postupku (razvrgnuće suvl. ili zajedn. vl.) sud može samo na prijedlog svih stranaka osnovati stvarnu služnost. Samo u slučaju da dijeli pojedinu česticu na nove, manje čestice sud može i

180

sam, bez suglasnosti stranaka, osnovati stvarnu služnost u korist jedne čestice a na teret druge ili ostalih. Sud će se tu rukovoditi potrebom da se osigura normalno gospodarenje svakom od nastalih čestica. Također je potreban i određeni način stjecanja tj. uknjižba u zemljišnu knjigu.

Osnivanje u upravnom postupku I upravna vlast može u zakonom određenim slučajevima osnovati stvarnu služnost. ZV primjerično navodi dva slučaja: a/ u postupku izvlaštenja16, i b/ u komasacijskom postupku. Zakon o vodama ovlašćuje županijski ured da osnuje služnost dovođenja vode u melioracijskom sustavu u određenim okolnostima (uz naknadu za nepotpuno izvlaštenje). Zakono o šumama spominje osnivanje služnosti u određenim slučajevima. Služnost će nastati u času konačnosti te odluke, tj. poseban način stjecanja nije potreban.3. osnivanje na temelju zakona

U našem pravu postoji samo jedan slučaj kad služnost i to stvarna, nastaje neposredno na temelju zakona, a to je dosjelost. Dosjelost je stjecanje prava na temelju izvršavanja sadržaja tog prava kroz zakonom određeno vrijeme, dakle na temelju posjedovanja prava (prava stvarne služnosti). Posjed prava služnosti mora biti pošten i istinit, a rok je jedan jedinstveni i iznosi 20 godina. Pošteni posjednik je onaj koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo izvršavati tu služnost.

Poštenje prestaje čim posjednik dozna da mu ne pripada pravo na posjed. Odlučan je i način na koji je izvršavao sadržaj služnosti. Nije to smio činiti silom, potajno ili na zamolbu do opoziva, ili uopće zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine.

Za služnosti koje se po svojoj naravi mogu samo rijetko izvršavati postoji posebno pravilo: stjecatelj mora dokazati da je u tih 20 godina barem tri puta nastupio slučaj kad se tu služnost moglo izvršavati, te da je svaki put i izvršio (on i njegov prednik) sadržaj te služnosti.

Na prekid dosjelosti služnosti primjenjuju se pravila koja vrijede za prekid dosjelosti vlasništva s time što treba dodati da se dosjelost prekida i ako dođe do promjene vlasnika nekretnine, na kojoj se služnost izvršava, a novi vlasnik u času stjecanja nije znao ni morao znati da netko izvršava sadržaj služnosti – povjerenje u potpunost zemljišnih knjiga.

Vlasnik povlasne nekretnine će steći pravo služnosti čim protekne vrijeme dosjelosti, bez obzira na to je li upisao tu služnost u zemljišne knjige ili ne. Zakon ga ovlašćuje da ishodi uknjižbu.Ako ovlaštenik hoće biti siguran da će zadržati služnost stečenu izvanknjižno dosjelošću, razumno mu je ishoditi upis te služnosti u zemljišnu knjigu, jer mu se inače može dogoditi da se ona ugasi zbog zaštite povjerenja u zem. knjige. Pritom za ocjenu poštenja stjecatelja može biti važna i okolnost radi li se o vidljivoj ili nevidljivoj služnosti. Može se dakle reći da je stjecanje služnosti dosjelošću uvjetno sve dok se služnost ne upiše u zemljišnu knjigu.

2/ Prelaženje služnosti

Služnost je teret na poslužnoj stvari, pa promjena vlasnika te stvari nema utjecaja na postojanje služnosti.Stvarna služnost je pripadak povlasne nekretnine, pa tako u slučaju promjene vlasništva na toj nekretnini novi vlasnik s nekretninom stječe ujedno i služnost.

E. Zaštita služnosti

Opća sredstva zaštite su:

16 Nepotpuno izvlaštenje, gdje se pr. vl. ne oduzima nego samo ograničava osnutkom služnosti

181

1/ samopomoć i tužba zbog smetanja posjeda, kojima se zapravo štiti posjed prava služnosti2/ obveznopravni zahtjev radi ispunjenja ugovora o osnivanju služnosti3/ prejudicijelna tužba (radi utvrđenja da služnost postoji)4/ sredstva za zaštitu knjižnih prava po pravilima zemljišnoknjižnog prava

Specifična tužba (zahtjev) kojom ovlaštenik štiti svoje pravo služnosti naziva se actio confessoria. Njome ovlaštenik od vlasnika poslužne stvari zahtijeva da prizna postojanje služnosti i da trpi izvršavanje te služnosti na svojoj stvari odnosno da propušta na njoj činiti ono što je na temelju te služnosti dužan propuštati. Rok za tužbu iznosi 20 god., od onoga dana kad je ovlašteniku služnosti oduzet ili smetan posjed toga prava.

Aktivno legitimiran je ovlaštenik služnosti. Pasivno legitimiran je vlasnik poslužne stvari. Međutim, tužen može biti i svatko treći koji svojim činima niječe tužiteljevo pravo služnosti ili ga samovlasno onemogućuje ili uznemirava u izvršavanju toga prava.

Tužitelj mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin kojim smeta izvršavanje toga prava. Svoje pravo će dokazati tako da dokaže pravni temelj i način stjecanja, a ako je služnost stekao pravnim poslom, mora dokazati i vlasništvo prednika. Ako se radi o stvarnoj služnosti, mora dokazati i svoje vlasništvo povlasne nekretnine.

Moguća je tzv. publicijanska actio confessoria, ili kako je zakon naziva – tužba predmnijevanoga ovlaštenika služnosti. Njome će se poslužiti posjednik prava služnosti koji može dokazati pravni temelj i istiniti način svoga stjecanja posjeda te služnosti – tada se za njega predmnijeva da je ovlaštenik samoga prava služnosti (to se koristi kada ne može dokazati pr. temelj stjecanja toga prava ili vlasništvo prednika ili svoje vlasništvo povlasne nekretnine).

F. Prestanak služnosti

1/ Propast stvariSvaka služnost prestaje kad propadne poslužna stvar, a stvarna služnost i kad propadne povlasna stvar. Ako stvar samo privremeno propadne, tj. bude obnovljena, služnost oživljava. Jednaki učinak kao kod propasti stvari nastaje i kad se stvar stavi izvan prometa, kao i kada nastupi trajna nemogućnost daljnjeg izvršavanja služnosti, npr. iskrčenje šume za šumske služnosti.Iznimka postoji kod plodouživanja, koje postoji i nakon propasti poslužne stvari na nadomjesku za nju (osigurnina, naknada ili pravo za propalu stvar).

2/ OdreknućeOdreknuće je jednostrana izjava ovlaštenika služnosti. Kod stvarnih služnosti je to vlasnik povlasne nekretnine. Svaki se ovlaštenik može odreći služnosti. Pristanak vlasnika poslužne stvari nije potreban ni onda, kad bi on mogao imati interesa da služnost traje, npr. kod naplatne služnosti.Iznimno će ovlašteniku stvarne služnosti koji se želi odreći služnosti, trebati suglasnost plodouživatelja njegove stvari ili založnog vjerovnika, ako je njima nekretnina opterećena.

3/ Istek roka i ispunjenje raskidnog uvjetaPosebno pravilo postoji za slučaj da je služnost osnovana uz rok, koji traje dok treća osoba navrši određenu dob. Po zakonskoj odredbi služnost neće prestati ako treći umre prije nego navrši određene godine, nego će trajati i dalje do dana, kad bi bio navršio te godine.Zbog pravila zemljišnoknjižnog prava, služnost upisana u zemljišnoj knjizi neće prestati auomatski istekom roka ili ispunjenjem uvjeta, nego tek brisanjem.

4/ Sjedinjenje (konfuzija)

182

Sjedinjenje (kod plodouživanja - konsolidacija) je spajanje služnosti i vlasništva poslužne stvari u istoj osobi. U tom slučaju služnost prestaje. Ipak, zbog pravila zemljišnoknjižnog prava, ako se u takvom slučaju ne zahtijeva brisanje služnosti koja je upisana u zemljišnoj knjizi, a vlasništvo tih nekretnina se opet razdvoji, služnost će oživjeti – ona je kao tzv. vlasnička služnost mirovala.

5/ Prestanak ovlaštenikaStvarna prava u načelu ne prestaju smrću ovlaštenika, nego prelaze na njegove nasljednike. Međutim, osobne služnosti su strogo osobna prava i kao takva ne mogu prijeći na nasljednike, nego se ovlaštenikovom smrću gase. Od toga pravila postoje prividne iznimke. Osobna služnost može biti osnovana za ovlaštenika i za njegove nasljednike, a može i u korist jedne obitelji. Kad umru ti nasljednici prvoga ovlaštenika, služnost će se ugasiti. Tu su i nasljednici ovlaštenici, ali uz početni rok – smrt prvog ovlaštenika.U slučaju da je osobna služnost izričito osnovana u korist jedne obitelji, prestat će kad ta obitelj izumre. U sumnji se smatra da je osnovana ne u korist obitelji, nego za nasljednike. Budući članovi obitelji stječu služnost u času rođenja.

6/ Ukinuće na temelju odlukeBudući da je jedno od načela služnosti da one moraju imati razumnu svrhu, prestane li ta svrha trebala bi prestati i služnost. Zbog njihove važnosti i specifičnosti zakon posebno regulira ukidanje služnosti puta te nužnog prolaza. Sud će ih na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine ukinuti ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz ili pak jednako prikladan, ali koji vlasniku poslužne nekr. čini manje štete ili ako postoji jednako prikladan javni prolaz. Posebno za nužni prolaz vrijedi da se može zahtijevati da ga sud ukine i kad otpadne ona druga pretpostavka uz koju je osnovan, tj. kad postane neekonomičan. Ovlaštenik, čija je služnost sudskom odlukom ukinuta, nema pravo na naknadu.Sud može ukinuti i plodouživanje ako plodouživatelj nije vlasniku poslužne stvari dao dužno osiguranje.

Pravilo je, da služnosti ne prestaju time što je u ovršnom postupku prodana stvar koju one terete, ali su ipak određene neke iznimke od toga u pogledu osobnih služnosti na nekr., tako da će neke prestati pravomoćnošću rješenja o dosudi.Posebni zakoni mogu ovlastiti i upravnu vlast da u određenim slučajevima ukine služnost (npr. komasacija, izvlaštenje), ako se ispune zakonom određene pretpostavke. Ako je to ukinuće po svom karakteru izvlaštenje, ovlaštenik ima pravo na punu naknadu.

7/ RasterećenjeRasterećenje zemljišta je ukidanje određenih tereta (stvarne služnosti, stvarni tereti) na određenim zemljištima. Određuje ga zakon u općem interesu, uz odštetu ili bez nje. Ako bi ukinuće služnosti tada imalo karakter izvlaštenja, ovlaštenik ima pravo na punu naknadu.

8/ Zaštita tuđeg povjerenjaSlužnost se može steći i izvanknjižno. To je iznimka od načela upisa po kojemu se stvarna prava na nekretninama stječu upisom u zemljišnu knjigu, pa je kao iznimka moguća samo u zakonom predviđenim slučajevima. Kod služnosti takav je slučaj stjecanje na temelju odluke vlasti te dosjelost.Kad odluka vlasti postane pravomoćna, odnosno konačna, osniva se služnost, a kad se ispune pretpostavke dosjelosti, posjednik prava služnosti, koji je ujedno vlasnik jedne nekretnine, postaje ovlaštenik služnosti, a njegova nekretnina povlasna stvar. Nakon toga može zahtijevati da se tako nastala služnost upiše u zemljišnu knjigu, ali ne mora. Ako, međutim, poslužnu stvar stekne netko tko nije znao niti morao znati za tu služnost, služnost će prestati – štiti se povjerenje u potpunost zemljišnih knjiga. Stjecatelj će se lakše moći pozvati na svoju dobru vjeru ako je neupisana služnost bila nevidljiva. Ako je naprotiv služnost vidljiva, teže će dokazati svoju dobru vjeru.

183

9/ NeizvršavanjeSlužnosti su trajna prava, ali ipak, ako ovlaštenik svoju služnost određeno vrijeme ne izvršava, izgubit će je. Tu treba razlikovati: zastaru i tzv. usucapio libertatis.Služnost je jedino stvarno pravo koje prestaje i zastarom. Pretpostavke zastare su neizvršavanje služnosti kroz 20 god. Neizvršavanje postoji kad se ovlaštenik svojim pravom nije uopće služio. Kod negativne se služnosti to manifestira tako što se pasivna strana ponašala kao da služnosti nema. Zastara neće uopće nastupiti dok na poslužnoj stvari postoji naprava namijenjena upravo izvršavanju te služnosti (npr. cijevi za vodu i sl.), jer se smatra da se tu ne može govoriti o neizvršavanju.

Usucapio libertatis (dosjelost slobode) zapravo je poseban slučaj neizvršavanja služnosti. Kaže se da je to kvalificirano neizvršavanje, jer tu ovlaštenik služnost nije izvršavao zato, jer se vlasnik poslužne stvari protivio izvršavanju. Ako takvo stanje potraje tri godine, služnost će prestati.U oba ova slučaja, da bi služnost koja je upisana u zemljišnoj knjizi zaista prestala, treba je izbrisati. Za uknjižbu brisanja redovito će kao isprava biti potrebna sudska presuda kojom je utvrđeno da je služnost prestala zbog neizvršavanja.

10/ Ovršna prodajaOvršnom prodajom poslužne nekretnine neće prestati one osobne služnosti koje su u zemljišnoj knjizi upisane prije hipoteke radi čijeg se ostvarenja provodi ovršna prodaja. One služnosti koje su upisane nakon te hipoteke, u pravilu prestaju pravomoćnošću sudskog rješenja o dosudi nekretnine kupcu, pa će ovršni sud odrediti njihovo brisanje svojim rješenjem o dosudi nekretnine kupcu.

Ali onaj tko kupuje nekretninu u ovršnom postupku, može se sporazumjeti sa založnim dužnikom (vl. nekr.) da osobna služnost koja tu nekretninu tereti neće prestati pravomoćnošću dosude, a da će se kupovnina umanjiti za onoliko koliko ta služnost vrijedi. Sporazum o tome će djelovati, bude li učinjen prije ročišta za ovršnu prodaju nekretnine, i to u obliku sudske nagodbe, ili javnobilježničke isprave. Sud će u svojem rješenju o dosudi odrediti da se neće brisati osobne služnosti u pogledu kojih su se kupac i založni dužnik valjano sporazumjeli da će ostati i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi.

III. STVARNE SLUŽNOSTI

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi tuđom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

Stvarne ili zemljišne služnosti postoje isključivo na nekretninama, a njezin je ovlaštenik svagdašnji vlasnik određene povlasne nekretnine. Zakon izričito dopušta da povlasna nekretnina bude i javno dobro u općoj ili javnoj uporabi, ako se tome ne protivi njihova prava narav. Nužni prolaz ne može biti osnovan u korist općeg dobra.

Povlasna i poslužna nekretnina ne moraju biti susjedne.

Ako je služnost naplatna, onda je ovlaštenik dužan davati vlasniku poslužne nekretnine naknadu za izvršavanje služnosti.

Prema namjeni povlasne nekretnine dijele se stvarne služnosti na 1/ poljske - ako je povlasna nekretnina namijenjena poljodjelstvu, i na 2/ kućne. Broj i jednih i drugih je neograničen tj. vlasnici povlasne i poslužne nekretnine mogu osnovati stvarnu služnost kakvu žele i kakva im treba, s time da joj sadržaj mora biti moguć i dopušten. Zakon samo primjerice navodi najčešće poljske i kućne služnosti.

184

Pojedine vrste stvarnih služnosti

1. Poljske služnosti

Kao tipične poljske služnosti zakon navodi služnosti puta, služnosti vode, služnosti paše i šumske služnosti, a u praksi se nailazi i na razne druge, kao npr. pravo praviti vapno, kopati pijesak itd.

1/ Služnosti putaZV dijeli vrste služnosti puta na pravo staze - servitus itineris, progona stoke - servitus actus, i kolnika - servitus viae. Njih sud može i prisilno, u izvanparničnom postupku, osnovati i tada ju se naziva nužni prolaz.Ovlaštenik prava staze može tom stazom hodati i tako tuda sebi puštati druge ljude. Ovlaštenik prava progona stoke može se, uz progon stoke, i služiti kolicima, a ovo pravo obuhvaća i pravo staze. Ovlaštenik prava kolnika može se po poslužnoj nekretnini voziti jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom. Ovo pravo obuhvaća i pravo staze i pravo progona vezane stoke.

2/ Služnosti vodeTu se najčešće pojavljuju pravo crpsti vodu ili pojiti stoku te služnosti vodovoda, tj. pravo vodu odvraćati, navraćati ili provoditi. Pravo crpsti vodu na poslužnoj nekretnini uključuje i pravo na slobodan pristup vodi. Pravo pojiti stoku uključuje i pravo progoniti stoku i crpsti vodu. Služnost vodovoda daje pravo vodu s tuđe nekretnine navraćati na svoju ili sa svoje odvraćati na tuđu te u tu svrhu postaviti cijevi, žljebove, brane, spremnike za vodu i druge naprave u mjeri koja se utvrđuje po potrebama povlasnog zemljišta, a o svome trošku.

3/ Služnosti pašeVrsta i broj stoke te vrijeme i mjera izvršavanja prava paše određuju se kod osnivanja te služnosti. Ako u času stjecanja služnosti to nije određeno, mjerodavno je kako se mirno izvršavao posjed prava služnosti paše tijekom 20 god. Ona se mora izvršavati tako da se ne ošteti supstanca paše.

4/ Šumske služnostiTu pripadaju pravo sjeći drva prema potrebama ili samo suhe grane, skupljenje žira, suhog lišća i sl.

2. Kućne služnosti

Ako povlasna nekretnina obuhvaća i zgradu, a nije namijenjena poljodjelstvu, služnost je kućna. Dijele se na afirmativne – vl. nekr. ovlašćuju da nešto poduzima na susjedovoj nekr. kao poslužnoj, a taj je to dužan trpjeti, i negativne – vl. nekr. ovlašćuju da vlasnik poslužne nekr. nešto propušta, što bi inače slobodno činio.

U afirmativne kućne služnosti spadaju npr. pravo 1/ nasloniti teret svoje zgrade na tuđu,2/ gredu ili rožnik umetnuti u tuđi zid,3/ imati dijelove svoje zgrade bilo u susjedovu zračnom prostoru ili na susjedovu zemljištu ili imati prozor u tuđem zidu radi svjetla ili radi vidika,4/ imati svoje naprave na tuđoj nekretnini,5/ provoditi dim ili druge plinove kroz susjedov dimnjak,6/ navoditi kapnicu sa svoga krova na tuđu nekretninu, 7/ odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište, itd.

U negativne pripadaju npr. dužnost 1/ svoju kuću ne povisivati,2/ kuću ne snizivati,3/ ne oduzimati povlaštenoj zgradi svjetlo i zrak ili vidik,

185

4/ ne odvraćati kišnicu s krova svoje kuće od susjedova zemljišta, itd.

1/ Pravo prozoraSlužnost prozora daje vlasniku povlasne nekretnine pravo na svjetlo i zrak kroz prozor u zidu tuđe (poslužne) nekretnine. Smatra se da ona obuhvaća i pravo izgraditi prozor u tuđem zidu ako ga nema. Ne obuhvaća i pravo na vidik, osim ako nije izričito uključeno. Ako nije, ovlaštenik na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine mora staviti rešetku na prozor.Vlasnik u svom zidu može otvoriti prozor, te samo javnopravnim propisima to može biti ograničeno ili zabranjeno, pa se onda radi o ograničenju prava vlasništva a ne o služnosti. Služnost bi trebalo osnovati samo onda, ako je vlasnikov zid na samoj međi, a on bi htio da se prozorska krila otvaraju prema van, u susjedov zračni prostor. Ako se prozor otvara unutra, dozvola nije potrebna. Samim time što u svome zidu može otvoriti prozor, vlasnik nema ujedno pravo i na svjetlo, zrak ili vidik.Vlasnik prozora koji zahtijeva od susjeda da se suzdrži od gradnje na svojoj nekretnini, jer da će mu zakloniti vidik, da bi uspio sa svojim zahtjevom mora dokazati da je stekao služnost vidika na nekom pravnom temelju. Samim time što na tom susjednom zemljištu više od 20 godina vlasnik nije ništa gradio, vlasnik prozora nije dosjelošću stekao služnost vidika. Mogao ju je tako steći samo ako je susjed propuštao gradnju zbog zabrane vlasnika prozora. Time je vlasnik prozora stekao posjed prava služnosti vidika, pa, ako su ispunjene i ostale pretpostavke, nakon 20 god. i samu služnost.

2/ Pravo provođenja tekućinaOna ovlašćuje vlasnika povlasne nekretnine da kroz poslužnu nekretninu provodi tekućine (redovito otpadne vode) iz svoje kuće. Ako su za to potrebni jarci i kanali, mora ih izgraditi ovlaštenik te ih držati dobro pokrivene i čiste.

3/ Pravo kapnicePravo kapnice je pravo odvoditi kišnicu sa svoga krova na poslužnu nekretninu bilo kroz žlijeb bilo tako da otječe slobodno.

4/ Pravo imati dio zgrade i naprave na poslužnoj nekretniniOva se služnost razvila iz rimske servitus proiciendi, tj. prava imati dijelove svoje zgrade (balkon, terasu, dio krova) nad tuđim zemljištem, dakle u tuđem zračnom prostoru. Ona ovlašćuje vlasnika povlasne nekretnine da u tuđem vlasničkom prostoru, tj. na površini susjedne nekretnine, ispod nje ili u njezinu zračnom prostoru ima dio svoje zgrade, neku izgrađenu napravu ili neki uređaj koji služi njegovoj zgradi. Ovlaštenik je dužan taj dio ili uređaj održavati o svom trošku, a vlasniku poslužne nekretnine plaćati naknadu za iskorištavanje njegove nekretnine u visini zakupnine, ako nije zakonom ili ugovorom drukčije određeno. Vlasnik poslužne stvari dužan je pridonositi za održavanje stvari ako se i sam njome služi.

IV. OSOBNE SLUŽNOSTI

Osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari, čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti.

Osobna služnost je strogo osobno pravo koje pripada poimenično određenoj osobi radi zadovoljavanja nekih njezinih potreba. Te potrebe moraju imati razumnu svrhu koja zaslužuje pravnu zaštitu. One traju samo onoliko vremena za koliko su osnovane, a najduže do ovlaštenikove smrti. Iznimno, mogu biti osnovane i za ovlaštenikove prve nasljednike, ali samo izričito.Osobne služnosti su neotuđive. Ipak, ovlaštenik ne mora sam osobno izvršavati osobnu služnost, nego to mogu i njegovi ukućani. Izvršavanje plodouživanja ovlaštenik može prepustiti pravnim poslom drugoj osobi, besplatno ili naplatno. Osobne služnosti nastaju samo na temelju pravnog posla – ugovora ili oporuke.

186

Broj je osobnih služnosti u našem pravu ograničen. ZV kao osobne služnosti navodi 1/ pravo plodouživanja, 2/ pravo uporabe i 3/ pravo stanovanja. Svaku se stvarnu služnost može osnovati i kao nepravilnu, naime u korist određene osobe kao vlasnika povlasne nekretnine, pa je kroz to broj osobnih služnosti i u našem pravnom poretku zapravo neograničen.

Pojedine vrste osobnih služnosti

1/ Pravo plodouživanja

Pravo plodouživanja (uzufrukt, lat. ususfructus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može u svakom pogledu služiti tuđom stvari, ali u skladu s njezinom namjenom i čuvajući joj supstancu.Plodouživatelj (uzufruktuar) može biti i fizička i pravna osoba. Ako ih je više, svaki je samostalni nositelj svoga dijela prava plodouživanja, osim ako im ono ili dio toga prava pripada zajednički.

PredmetPredmet plodouživanja je nepotrošna stvar. Najčešće je to nekretnina, ali može biti i pokretna stvar, a i više pokretnih stvari zajedno. Ona može postojati i na alikvotnom dijelu poslužne stvari. Kod plodouživanja se kao stvar tretira i pravo, pa i ono može biti predmet te služnosti ako daje plodove ili druge koristi (npr. glavnica koja daje kamate).

Ako se osnuje plodouživanje npr. na cijelom imanju, tu će se kao predmet služnosti pojaviti i potrošne stvari. Tada na njima nastaje nepravo plodouživanje (quasiususfructus). Isto će biti ako je predmet pravo koje ne daje plodove kao npr. neukamaćena glavnica. Predmet nepravog plodouživanja prelazi u vlasništvo plodouživatelja, pa se onda poslužnom stvari smatra njegova novčana vrijednost koja se vlasniku vraća kad plodouživanje prestane. Ovaj odnos je vrlo sličan zajmu i zapravo je obveznopravne naravi. Ipak između nepravog plodouživanja i zajma postoje i razlike: različita im je svrha – kod nepravnog plodouživanja namjera je redovito imovinski osigurati neku osobu, a kod zajma svrha je kredit. Kod nepravog plodouživanja vraća se vrijednost, a kod zajma stvari iste vrste, količine i kakvoće. Nepravo plodouživanje traje do isteka roka ili do smrti ovlaštenika, a zajam do isteka roka ili otkaza.

SadržajPlodouživatelj je ovlašten služiti se poslužnom stvari bez obzira na to kolike su mu potrebe, ali u skladu s njezinom temeljnom namjenom. Ima pravo posjedovanja te stvari, dakle da je ima u svojem nesamostalnom posjedu, a ima i pravo na potpunu uporabu i na sve koristi od te stvari. Vlasnik ima pravo na posredni posjed svoje stvari i na pravno raspolaganje njome. Vlasniku pripadaju i koristi od stvari koje nemaju karakter ploda u širem smislu. Tako npr. vlasnik ima pravo na nagradu u slučaju nalaza blaga. Priraštaj poslužne stvari pripada vlasniku, ali se onda i na nj proširuje plodouživanje.

Plodouživatelj ima pravo na čisti prihod od čiste vrijednosti. On snosi sve troškove za uporabu i iskorištavanje kao i za redovito održavanje i obnavljanje poslužne stvari, te terete koji je opterećuju.Prihod od poslužne stvari su prvenstveno svi njezini plodovi. Plodouživatelj ima pravo i na sve civilne plodove, tj. prihode koje stvar daje na temelju nekog pravnog odnosa, koji se odnose na vrijeme u kojemu je postojalo njegovo pravo plodouživanja.

Plodouživateljeve dužnostiPlodouživatelj mora poslužnu stvar čuvati kao dobar domaćin. Ne smije je uništiti, niti joj promijeniti namjenu te joj mora održati supstancu tj. popravljati i obnavljati ono što se s vremenom istrošilo.Troškove za redovite popravke i redovito obnavljanje snosi plodouživatelj u granicama vrijednosti svoga čistog prihoda, dok izvanredne popravke i izvanredno obnavljanje snosi vlasnik stvari.

I terete povezane s objektom plodouživanja snosi plodouživatelj i to do visine svog čistog prihoda. To su javne obveze (porezi i sl.), stvarni tereti na poslužnoj nekretnini te kamate na tražbine, koje su

187

osigurane hipotekom na poslužnoj nekretnini.

Ako su izvanredni popravci ili obnova potrebni jer ih je skrivio sam plodouživatelj ili osoba za koju on odgovara, onda on snosi i troškove za njih. Plodouživatelj je dužan vlasniku poslužne stvari na njegov zahtjev dati primjereno osiguranje (kauciju) ako je supstanca stvari ugrožena, a daje se po pravilima o založnom pravu.

Nakon prestanka prava plodouživanja dužnost je da posjed poslužne stvari preda njezinu vlasniku, u stanju u kakvu ju je bio primio. Plodouživateljeve dužnosti i odgovornosti prelaze i na njegove nasljednike tj. univerzalne sukcesore.

Vlasnikove dužnostiAko su zbog dotrajalosti ili više sile postali nužni izvanredni popravci ili obnova stvari, jer je potpuno ili djelomično onemogućeno izvršavanje plodouživateljevog prava – od vlasnika se ne može tražiti da stvar popravi ili obnovi, ali će ipak pasti na njegov teret, no tek po prestanku plodouživanja. Tada će plodouživatelj koji je sam popravio tj. obnovio stvar, moći zahtijevati naknadu troškova po pravilima koja vrijede za poštenog posjednika tj. primjerenu naknadu za plodouživanje koje je izgubio zbog propuštenog građenja (obnove).

Vlasnik je dužan plodouživatelju naknaditi i troškove za poboljšice na poslužnoj stvari, koje je ovaj učinio bez sporazuma s vlasnikom, ako bi na njih imao pravo po pravilima o poslovodstvu bez naloga. Plodouživatelj ima ius tollendi.

2/ Pravo uporabe

Pravo uporabe (usus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može za svoje potrebe služiti tuđom stvari prema njezinoj namjeni i čuvajući njezinu supstancu.

Po ZV, uporabovnik (uzuar) ima kao i plodouživatelj pravo i na uporabu i na korištenje, pa je razlika samo kvantitativna. Dok se plodouživatelj tuđom stvari može koristiti neograničeno, uporabovnik to smije samo u opsegu svojih potreba.

Uporaba nije djeljiva. Pojedini subjekt ne može imati alikvotni dio ovoga prava. Predmet prava uporabe ne mogu biti potrošne stvari. Najčešći slučaj ove služnosti u praksi je pravo uporabe stana.

Uporabnikove ovlasti su sadržajno jednake plodouživateljevima, ali su opsegom ograničene. On se poslužnom stvari smije služiti samo u okviru svojih potreba, pa sve ostale koristi koje se iz stvari mogu crpsti a da ga se ne smeta, pripadaju vlasniku. Vlasnik je ovdje u boljem položaju nego kad mu je stvar opterećena plodouživanjem. Ovlaštenik mora pravo uporabe sam izvršavati (sa svojim ukućanima), pa ne može izvršavanje prepustiti pravnim poslom drugoj osobi.Ovlaštenikove se potrebe prosuđuju prema objektivnom kriteriju – koliko bi se osoba njegove dobi te zvanja, zanimanja i obiteljskog kućanstva trebao za svoje potrebe služiti takvom poslužnom stvari. Uporabovnik ne stječe plodove poslužne stvari odvajanjem, nego ubiranjem, jer se smatra da tek u tom času pokazuje svoje potrebe.

Ovdje je vlasnik dužan snositi sve redovite i izvanredne troškove i terete poslužne stvari i on je o svom trošku mora održavati u dobru stanju, i to do visine koristi koja mu preostane nakon što uzuar namiri svoje potrebe.

3/ Pravo stanovanja

Pravo stanovanja (habitatio) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može služiti tuđom stambenom zgradom ili njezinim dijelom za stanovanje. Sadržaj ove služnosti može biti, bilo uporaba u

188

svrhu stanovanja, bilo plodouživanje u svrhu stanovanja.

U pravilu će se pravo stanovanja prosuđivati po pravilima o služnosti uporabe. Ako je pravo stanovanja osnovano s takvim sadržajem da je ovlaštenik ovlašten služiti se svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje, tako da ih u svakom pogledu može uživati, tada je pravo stanovanja osnovano kao plodouživanje, pa se primjenjuju pravila o pravu plodouživanja. Osnovna praktična razlika je u tome, što onda ovlaštenik ima pravo zgradu ili njezin dio i iznajmiti, a inače to ne smije.

Predmet služnosti stanovanja je a/ stambena zgrada, ili b/ dio zgrade namijenjen stanovanju (i njezini pripadci kao npr. podrumske prostorije). Vlasnik je slobodan u svakom pogledu raspolagati onim dijelovima zgrade koji nisu namijenjeni stanovanju, a i stambenima koji nisu obuhvaćeni tom služnošću.

XVII. PRAVO IZ STVARNOG TERETA

I. STVARNI TERET

Stvarni teret (realni teret) je za svakoga mjerodavna opterećenost nekretnine nečijim stvarnim pravom na ponavljana davanja i/ili činjenja na teret vrijednosti te nekretnine.

Osnuje li se stvarni teret, osnovala se stvarnopravna odgovornost za ponavljana davanja i/ili činjenja koja su sadržaj toga tereta.Pravna ustanova stvarnih tereta je strana rimskom pravu. Načelo rimskog prava je bilo da nema služnosti na pozitivno činjenje (servitus in faciendo consistere nequit). Institut stvarnog tereta vuče korijen iz feudalnog prava.

A. Vrste stvarnih tereta

Stvarni tereti se dijele prema temelju svojega nastanka na:1. privatnopravne (osnovani na temelju pravnog posla ili odluke javne vlasti koja se donosi u vezi privatnopravnih odnosa glede te nekretnine), i2. javnopravne (osnovani na temelju zakona, npr. plaćanje komunalne naknade)

Prema sadržaju, mogu biti:1. naturalni – na ponavljana davanja stvari, na ponavljana izvršavanja određenih činidbi rada, i2. novčani – na ponavljana davanja novca (novčane rente)

Prema tome u čiju korist je određen teret, razlikuju se:1. stvarni tereti u korist nekretnina, tj. predijalni stvarni tereti2. stvarni tereti u korist osoba, tj. personalni stvarni tereti

Prema trajnosti, dijele se na:1. terete ograničenog trajanja (ograničeni završnim rokom ili raskidnim uvjetom), i2. trajne (ali i oni će prestati, nastupi li neka okolnost koja je zakonom određena za pretpostavku prestanka stvarnog tereta, npr. ukinućem)

B. Predmet, osobe i sadržaj stvarnog tereta

Predmet stvarnog tereta može biti:- nekretnina (sa svim svojim pripadnostima), koja je sposobna biti i predmetom založnog prava- idealni dio nekretnine- pravo građenja (s čijim prestankom prestaje i stvarni teret)

189

Opterećenik stvarnog tereta je vlasnik opterećene nekretnine. Umjesto vlasnika će stvarni teret koji tereti njegovu nekretninu morati snositi i osoba koja tu nekretninu samostalno posjeduje, kao i osoba koja ima pravo plodouživanja na njoj.

Korisnik stvarnog tereta je onaj u čiju je korist nekretnina opterećena, pa je stoga nositelj prava iz tog stvarnog tereta. Korisnik stvarnog tereta treba biti određen/odrediv, bilo: 1. realiter, tj. nekretninom (tada je teret predijalan), bilo 2. personaliter, tj. osobno (teret je osoban, personalan).

Kada je korisnik tereta određen realiter, tj. svojim stvarnopravnim statusom glede neke povlasne nekretnine, on je tada ili vlasnik povlasne nekretnine, ili nositelj prava građenja na povlasnoj nekretnini. Ako je korisnik određen personaliter, on to može biti kao: 1. pojedinac, 2. kao pojedinac i njegovi nasljednici (oni koji nasljeđuju prvoga korisnika, ako nije određeno drukčije), ili 3. kao određena obitelj (u dvojbi se smatra da je osnovan za nasljednike, ali se može dokazivati da je osnovan za obitelj).

Sadržaj stvarnog tereta je činidba koju je opterećenik (svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine, nositelj prava građenja) obvezan ponavljano izvršavati korisniku tereta na teret vrijednosti opterećene nekretnine. To je sa stajališta korisnika stvarnog tereta – činidba koju on ima pravo ponavljano dobivati na teret vrijednosti opterećene nekretnine. Činidba treba biti moguća, dopuštena i određena ili odrediva činidba ponavljanih davanja stvari ili novca, ili drugih činjenja, koja ima novčanu vrijednost. Stvarni teret bi mogao imati i neki daljnji, sporedni sadržaj – neko jednokratno davanje ili činjenje koje ima novčanu vrijednost, za koje bi onda na odgovarajući način vrijedilo isto što i za činidbe koje su glavni sadržaj tereta. I više jednokratnih činidaba bi moglo biti sporedni sadržaj nekog stvarnog tereta, ali jednokratne činidbe nipošto ne mogu biti jedini, niti glavni sadržaj stvarnog tereta.Sadržaj stvarnog tereta može biti naknadno mijenjan, pod zakonom određenim pretpostavkama.

C. Osnivanje stvarnog tereta

Za osnivanje stvarnog tereta, pored općih, trebaju biti ispunjene i posebne pretpostavke tog stjecanja.Privatnopravni tereti se osnivaju na određenoj nekretnini kao poslužnoj na temelju pravnog posla vlasnika nekretnine koju se opterećuje, ili odlukom suda. Javnopravni tereti se osnivaju na temelju zakona.

1. Osnivanje na temelju pravnog poslaOsniva ga se izvođenjem iz vlasništva nekretnine koju se njime opterećuje, na temelju valjanog pisanog pravnog posla vlasnika nekretnine koju se opterećuje, na način određen zakonom. Bitni sadržaj tog pravnog posla su odredbe o osnivanju tereta na određenoj nekretnini, o sadržaju tog tereta i o korisniku tereta. Moguće je pravnim poslom odrediti ograničenje tog stvarnog tereta, npr. uvjetom ili rokom. Stvarni teret se na temelju takvog pravnog posla osniva upisom u zemljišnu knjigu, i to u pravilu uknjižbom. Uknjižit će ga se kao stvarni teret na nekretnini koju se njime opterećuje, a kada se osniva kao predijalni stvarni teret – tada još i kao pravo u korist povlasne nekretnine.Privatnopravni stvarni teret može osnovati na temelju pravnog posla vlasnik opterećene nekretnine, ali i nevlasnik u slučajevima kada se štiti stjecateljevo povjerenje u zemljišne knjige.

2. Osnivanje na temelju odluke sudaSud može osnovati stvarni teret svojom odlukom (ali jedino kada je ovlašten osnovati i služnost) ako ga na to ovlašćuje poseban zakon, u:a/ postupku razvrgnuća suvlasništva/diobe zajedničkog vlasništva, i b/ u ostavinskom postupkuStvarni teret će nastati samom pravomoćnošću sudske odluke, bez upisa u zemljišnu knjigu (iako bi to bilo korisno).

3. Osnivanje na temelju zakona

190

Na temelju zakona se osnivaju javnopravni stvarni tereti, kada se ispune posebnim zakonom određene pretpostavke za to. Zakonska pretpostavka tog osnivanja je i odluka nekog tijela javne vlasti ili odluka nekog drugog subjekta koji ima javna ovlaštenja, ali se takav osniva na temelju zakona, a ne na temelju odluke. Ona je potrebna da bi se točno odredila činidba koja je sadržaj tog tereta. Javnopravni teret se ne upisuje u zemljišnu knjigu ako posebni zakon nije drukčije odredio. Tko stekne nekretninu opterećenu javnopravnim teretima neupisanima u zemljišnu knjigu, stekao ju je opterećenu javnopravnim teretima neupisanima u zemljišnu knjigu, bez obzira na to da li je za njih znao ili ne.

D. Prestanak stvarnog tereta:

- propašću opterećene nekretnine (a predijalni i propašću povlasne) → u ta tri slučaja on prestaje po samom zakonu, - prestankom prava građenja (ako je na njemu bio osnovan) tj. bez njegovog brisanja iz zemljišne knjige- stavljanje nekretnine izvan prometa- valjanim jednostranim odreknućem korisnika od temeljnog prava iz stvarnog tereta (ali tek brisanjem iz zem. knj.)- istekom roka odnosno ispunjenjem uvjeta (ali tek brisanjem iz zem. knjige)- na temelju odluke suda (ali tek brisanjem iz zem. knj.): – javnopravni stvarni teret ne prestaje odlukom suda!!

1. ako izgubi razumnu svrhu, na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine, 2. sud će ukinuti predijalni stvarni teret na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine kojemu se diobom

povlaštene nekretnine bez njegovog pristanka otežalo opterećenje njegove nekretnine3. zemljišnoknjižni sud je ovlašten na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine odrediti amortizaciju

stvarnog tereta, pod pretpostavkama i u postupku određenom zemljišnoknjižnim pravom- zbog zaštite povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga (samo privatnopravni tereti osnovani odlukom suda)- smrću fizičke osobe, odnosno prestankom pravne osobe u čiju je korist bio određen- rasterećenjem nekretnine, na temelju posebnog zakona

II. PRAVO IZ STVARNOG TERETA

Pravo iz stvarnog tereta je ograničeno stvarno pravo na nekretnini koje svojeg nositelja (korisnika tereta) ovlašćuje na to da mu se na teret njezine vrijednosti daju stvari ili čine činjenja koje su sadržaj toga stvarnoga tereta, a da mu za to odgovara svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine njezinom vrijednošću.

To je pravo samostalno ograničeno stvarno pravo (nije akcesorno nekoj tražbini), podvrgnuto načelu određenosti, neodvojivo od nekretnine koju opterećuje, kao i od povlasne nekretnine (kada se radi o predijalnom teretu) i nezastarivo.

A. Predmet i ovlaštenik

Predmet prava iz stvarnog tereta je nekretnina, opterećena stvarnim teretom. Ovlaštenik je: kod predijalnih stvarnih tereta – svagdašnji vlasnik povlasne nekretnine, a kod personalnih stvarnih tereta – osoba u čiju korist je teret određen (a/ pojedina osoba, b/ pojedina fizička osoba i njezini nasljednici*, ili c/ pojedina obitelj). *Ako prvoodređenog korisnika naslijedi nekoliko osoba, sve one postaju njegovom smrću sunositelji prava iz stvarnog tereta. To pravo nije na njih prešlo nasljeđivanjem, nego je ono za njih nastalo nastupom početnog roka – smrću prvoodređenog korisnika.Kada je korisnik stvarnog tereta obitelj, tada su sukorisnici tereta svi živi članovi te obitelji, a njezini budući članovi će postajati sukorisnicima tereta, svaki u trenutku svojeg rođenja.

191

B. Sadržaj

1/ Ovlasti korisnika stvarnog tereta

Ovlaštenik glede opterećene nekretnine ima dvije ovlasti, od kojih je jedna glavna, a druga sporedna:1. stvarni teret ovlašćuje svojeg korisnika na to da mu svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine na teret

njezine vrijednosti izvršava one činidbe koje su sadržaj stvarnog tereta na toj nekretnini (glavna ovlast)

2. pravo iz stvarnog tereta ovlašćuje korisnika tereta na to da dospjele a neispunjene pojedinačne činidbe, namiruje iz vrijednosti opterećene nekretnine, ma čija ona bila

2/ Pravo na činidbe iz vrijednosti opterećene nekretnine

Korisnikovo je temeljno pravo da mu svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine izvršava određene činidbe. Djelovanje prava iz stvarnog tereta se može ograničiti kakvim uvjetima, rokovima i sl., a i sadržaj mu se može kasnije preinačivati, ali samo ako se time ne bi povrijedila postojeća tuđa prava. Temeljno pravo koje za korisnika proizlazi iz stvarnog tereta osnovanog u korist osobe – ne može se prenositi s ovlaštenika na drugu osobu, ako nije drukčije određeno.Temeljno pravo tereta koji je osnovan u korist neke nekretnine kao povlasne je njezin pripadak, koji je prenosiv zajedno s tom nekretninom. Budući da diobom povlasne nekretnine predijalni stvarni teret postoji i dalje u korist svih dijelova, a time se ne smije otežati opterećenje vlasnika opterećene nekretnine, on ima pravo zahtijevati da se ukine taj stvarni teret ili da se smanje davanja i činjenja koja su zbog diobe postala za njega teža.

Korelat korisnikovom temeljnom pravu je temeljna obveza svagdašanjeg vlasnika opterećene nekretnine da na teret vrijednosti opterećene nekretnine korisniku tereta opetovano daje stvari i/ili čini činjenja na koje taj ima pravo iz stvarnog tereta. Iz te će temeljne obveze proizlaziti pojedinačne obveze – kada dospije za ispunjenje neka činidba davanja ili činjenja, bit će je obvezan ispuniti korisniku tereta onaj tko je u vrijeme dospijeća vlasnik opterećene nekretnine. S prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu prelazi ujedno i temeljna obveza na novog vlasnika nekretnine. Temeljna obveza nikada ne zastarijeva.

Pojedinačna prava (tražbine) i pojedinačne obvezeKada dospije za ispunjenje pojedino davanje ili činjenje na koje korisnik stvarnog tereta ima pravo, nastalo je time iz temeljnog prava korisnika stvarnog tereta za nj pojedinačno pravo na to davanje ili činjenje. Ujedno je iz temeljne obveze svagdašnjeg vlasnika opterećene nekretnine nastala njegova pojedinačna obveza ispuniti to davanje ili činjenje korisniku. Tako je iz stvarnopravnog odnosa glede opterećene nekretnine proizašao obveznopravni odnos glede dospjele pojedinačne obveze davanja odnosno činjenja (a da time nije konzumirano stvarno pravo koje iz stvarnog tereta ima korisnik tereta).

Dužnik svake pojedinačne obveze davanja ili činjenja korisnika tereta jest onaj tko je vlasnik opterećene nekretnine u trenutku kada je nastala ta pojedinačna obveza, dakle u trenutku dospijeća. Korisnik stvarnog tereta je ovlašten zahtijevati ispunjenje dospjelih pojedinačnih obveza, a ako je više korisnika istog tereta – svaki pojedini ima pravo zahtijevati ispunjenje (tražbina sa više vjerovnika).

Pojedinačne tražbine su u načelu prenosive od trenutka svojeg nastanka, dakle od trenutka dospijeća. Pojedinačne tražbine su zastarive, i to u roku tri godine od svojeg dospijeća.

Za svaku pojedinačnu obvezu, dok ona ne zastari, osobno odgovara (svojom imovinom) ona osoba koja je vlasnik opterećene nekretnine u doba nastanka, tj. dospijeća te obveze. Umjesto vlasnika koji nije samostalno posjedovao svoju nekretninu u trenutku nastanka neke pojedinačne obveze davanja ili činjenja, odgovara osobno onaj tko je bio samostalni posjednik opterećene nekretnine u doba nastanka

192

te obveze, odnosno plodouživatelj te nekretnine za one pojedinačne obveze koje su nastale u doba dok je on imao pravo plodouživanja.

3/ Pravo na namirenje dospjelih pojedinačnih tražbina iz vrijednosti opterećene nekretnine – stvarnopravna odgovornost

Pravo iz stvarnog tereta ovlašćuje korisnika tereta i na to da pojedinačne tražbine davanja stvari ili drugih činjenja, koje mu o dospjeću nisu ispunjene, namiri iz vrijednosti opterećene nekretnine, ma tko da je njezin vlasnik. Za svaku pojedinačnu obvezu davanja ili činjenja postoji dvostruka odgovornost – i osobna i stvarnopravna odgovornost.Stvarnopravna odgovornost za pojedinačnu obvezu davanja i činjenja je solidarna s osobnom odgovornošću, što omogućuje stavljanje i ostvarivanje zahtjeva osobno odgovornoj osobi, stvarnopravno odgovornoj osobi, a i jednoj i drugoj. Jedna i druga odgovornost za pojedinačnu obvezu iz stvarnog tereta prestaje zastarom.

Korisnik tereta ima pravo od vlasnika opterećene nekretnine zahtijevati da taj trpi namirivanje iz vrijednosti nekretnine svake dospjele a neispunjene obveze davanja ili činjenja koja proizlazi iz stvarnog tereta, odnosno protuvrijednost toga u novcu, bez obzira na to tko je bio vlasnik nekretnine kada je ta obveza nastala.

C. Osnivanje i prenošenje

Temeljno pravo iz tereta osnovanoga u korist svagdašnjeg vlasnika neke nekretnine (predijalnog s.t.) je prenosivo zajedno s vlasništvom te nekretnine.

Temeljno pravo iz stvarnog tereta osnovanoga u korist neke osobe u pravilu se ne može prenositi s ovlaštenika na drugu osobu. Da bi ono ipak moglo biti moguće i djelovalo erga omnes, trebalo bi biti upisano u zemljišnu knjigu.

Pojedinačne tražbine su u načelu prenosive od trenutka svojega dospijeća. Međutim, nisu prenosive one pojedinačne tražbine kojima njihova pravna narav ne dozvoljava da ih se prenosi drugim osobama (najčešće one koje potječu iz personalnog stvarnog tereta), a ni one za koje je određene neprenosivost.

D. Zaštita

Korisniku pripada pravo na zaštitu njegovog prava iz stvarnog tereta, i to na dvije razine:1. zaštitu temeljnog prava korisnika tereta, i2. ostvarivanje dospjelih pojedinačnih tražbina, proizašlih iz temeljnog prava

Ostvaruje se putem suda, a aktivno je legitimiran za tužbu korisnik tereta.

E. Odnos prava iz stvarnog tereta prema pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na istoj nekretnini

Konkurencija među stvarnim pravima se rješava po načelu da pravo koje je prije nastalo ima prednost pred kasnijim pravom, ako nije što drugo određeno zakonom.

XVIII. PRAVO GRAĐENJA

I. PRAVNO RAZDVAJANJE ZGRADE I ZEMLJIŠTA

Da bi pravno razdvajanje zemljišta i zgrade bilo moguće, pravni poretci sadržavaju pravne institute koji to razdvajanje omogućuju, a da ne narušavaju sustav utemeljen na načelu jedinstvenosti nekretnine. U

193

pravnim poretcima germanske pravne tradicije tu moć razdvajanja zgrade od zemljišta ima pravo građenja, a u onima romanske – superficijarno pravo. I superficijarno pravo i pravo građenja pravno razdvajaju zgradu od zemljišta. No, superficijarno pravo samo neutralizira privlačnu snagu zemljišta, čime drži zgradu pravno odvojenom od zemljišta – svako je zaseban objekt prava vlasništva. Pravo građenja također pravno razdvaja zgradu od zemljišta, ali to čini time što ono preuzima funkciju zemljišta, ono biva „umjetno zemljište“, koje kao da pokriva naravno zemljište, pa što god se gradi pravno prirasta pravu građenja kao „umjetnom zemljištu“, kao što bi inače pravno priraslo naravnom zemljištu.

Pravo građenja je najvažnije, ali ne i jedino subjektivno pravo u našem pravnom sustavu na temelju kojeg se može imati svoju zgradu na tuđem zemljištu. I na temelju stvarne služnosti odgovarajućeg sadržaja, može se na susjednoj, tuđoj nekretnini kao poslužnoj, imati dio svoje zgrade ili naprave u korist povlasne nekretnine; a i kao prividna služnost može na zemljištu jednog vlasnika postojati dio tuđe zgrade, ako je građenjem prekoračena međa.. Slično je i sa koncesijama – „nisu dijelovi zemljišta one zgrade i druge građevine koje su trajno povezane s tim zemljištem...koje od zemljišta ili od općega dobra pravno odvaja na zakonu osnovana koncesija koja svojega nositelja ovlašćuje da na tome ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svome vlasništvu“. Također, strojevi i slični uređaji koji su ugrađeni u neku nekretninu, neće biti dio te nekretnine nego samostalne stvari „ako se s pristankom vlasnika nekretnine zabilježi u zemljišnoj knjizi da su oni vlasništvo druge osobe“.

Glavni pravni izvor pravila o pravu građenja su u našem pravnom poretku odredbe čl. 280 – 296. ZV.

II. PRAVO GRAĐENJA – POJAM I OBILJEŽJA

Pravo građenja (njem. Baurecht, engl. building lease) je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu, koje ovlašćuje svojeg nositelja da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima u svojem vlasništvu zgradu trajno fizički spojenu s tim zemljištem, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta je dužan to trpjeti.

Od prava građenja treba razlikovati građevinsku dozvolu. Pravo građenja je stvarno pravo, koje pripada nositelju toga prava. Građevinska dozvola nije stvarno pravo, nego upravni akt, kojeg donosi javna vlast nadležna za građenja, kojim dozvoljava stvarnopravnom ovlašteniku da izvodi određene građevinske radove na nekretnini.

Pravo građenja pravno odvaja vlasništvo zgrade od vlasništva zemljišta. Dok postoji, pravo građenja sprječava da zemljištu koje je tim pravom opterećeno pravno priraste zgrada koja bi bila izgrađena na površini zemljišta ili ispod nje, što bi se inače dogodilo. Isto tako, ako je na zemljištu već izgrađena zgrada, pa je već sastavni dio tog zemljišta, osnivanjem prava građenja kao tereta na tom zemljištu, ta se zgrada pravno odvaja od tog zemljišta.

«Pravo građenja je u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom» (čl.280.); ono igra ulogu „umjetnog zemljišta“.Zgrada koja je trajno izgrađena na zemljištu opterećenom pravom građenja, osnivanjem tog prava građenja postaje pripadnost – sastavni dio prava građenja, a zgrada koju bi se naknadno izgradilo na zemljištu opterećenom pravom građenja – prirast će tom pravu građenja kao glavnoj stvari. Također, sve ono što bi netko ugradio ili uložio radi izgradnje zgrade, kao i u tu zgradu, prirasta pravu građenja17. Tek s prestankom prava građenja, razdvojenosti nestaje, pa zgrada prirasta zemljištu na kojem je izgrađena.

Obilježja prava građenjaPravo građenja je:

17 Ujedno će i stvarne služnosti i stvarni tereti u korist «nekretnine», djelovati u korist nositelja prava građenja.

194

→ ograničeno stvarno pravo (pravo na stvari, koje je neposredno i apsolutno). Ono može postojati i na tuđoj stvari (zemljištu) kao i na vlastitoj.18 Vlasnik opterećenog zemljišta može biti nositelj pr. građenja na tom svojem zemljištu.

Pravo građenja pokazuje neke osobine poput služnosti – pr. građenja stvara za vlasnika opterećenog zemljišta dužnost da na tom zemljištu trpi izgradnju/postojanje tuđe zgrade, i to zgrade koja je s njegovim zemljištem spojena trajno. Uz to, stvarne služnosti mogu ovlašćivati vlasnika povlasne nekretnine da na poslužnoj «nekretnini, na njezinoj površini, ispod nje ili u njezinu zračnom prostoru ima dio svoje zgrade, neku drugu izgrađenu napravu ili kakav uređaj koji služi njegovoj zgradi», a i pravo građenja ovlašćuje na to da se ima svoju zgradu na tuđem zemljištu. No, s druge strane, pravo građenja pokazuje i osobine koje ga razlikuju od služnosti. Dok stvarne služnosti mogu postojati samo kao pravna veza između dvije nekretnine, povlasne i poslužne, od kojih svaka pripada drugom vlasniku, dotle je kod prava građenja situacija upravo obrnuta. Pravo građenja ne povezuje dvije nekretnine, nego naprotiv jednu nekretninu pravno razdvaja na dvoje. Vlasnik zemljišta ima puno pravo vlasništva,a i vlasnik zgrade ima puno pravo vlasništva, samo što je pravna vlast vlasnika zemljišta ograničena postojanjem nečijeg prava građenja na tom zemljištu. Upravo to pokazuje da je posrijedi ograničeno stvarno pravo, koje je sadržajno različito od ostalih stvarnih prava.

→ zakonom u pravnom pogledu izjednačeno sa stvari, i to s nekretninom („umjetno zemljište“)→ neodvojivo, i to:

- neodvojivo od njime opterećenog zemljišta, pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne vlasništvo opterećenoga zemljišta, stekao ga je opterećenog pravom građenja (jedino bi zakon drukčije mogao odrediti)

- pravo građenja i trajno izgrađena zgrada tvore nerazdruživu pravu cjelinu (dok jedno od tog dvoga ne prestane postojati). Nije moguće prenijeti vlasništvo zgrade izgrađene na pravu građenja, a da se ujedno ne prenese pravo građenja, kao i obrnuto; Ako bi se to ipak ugovorilo – bilo bi to ništavo.

→ je otuđivo i nasljedivo, kao i ostale nekretnine, osim ako je što drugo određeno. Pravo građenja je moguće opteretiti služnostima, stvarnim teretima i založnim pravom. Jedino ga nije moguće opteretiti pravom građenja.

→ je trajno pravo, ali s time da ga je moguće ograničiti rokovima i uvjetima19. To može učiniti vlasnik zemljišta prigodom osnivanja prava građenja na svojem zemljištu, a i kasnije svaki nositelj prava građenja.

→ je naplatni teret na zemljištu. Nositelj prava građenja dužan je vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosiu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako nije što drugo određeno (ius dispositivum).20

III. PREDMET OPTEREĆENJA PRAVOM GRAĐENJA

Predmet prava građenja je uvijek cijelo zemljište, tj. cijelo zemljišnoknjižno tijelo 21. Pravom građenja se ne može opteretiti idealni (suvlasnički) dio zemljišta. Ne može se pravom građenja opteretiti niti zemljište s već postojećom zgradom tako da bi to ovlašćivalo glede nekog kata zgrade, tavana ili sl. – pravo građenja može od zemljišta samo odvojiti cijelu zgradu, a ne i neki dio zgrade.

IV. OSNIVAČ I NOSITELJ PRAVA GRAĐENJA

18 Za razliku od prava služnosti, pravo građenja ne prestaje sjedinjenjem 19 U austrijskom pravu je trajanje Baurechta ograničeno na najmanje 30, a najviše 60 godina20 Nekada je za ono što se plaćalo kao naplatu bio u uporabi naziv - podnina 21 Pravo građenja neće nikada prestati na temelju samog prostornog plana koji onemogućuje građenje, nego će i dalje trajati, a ovlaštenik toga prava bi eventualno imao pravo na naknadu za ograničenje kojem ga je prostorni plan podvrgao.

195

Osnivač prava građenja je vlasnik zemljišta koje je svojim stvarnopravnim raspolaganjem opteretio pravom građenja. Osnivač može biti jedino vlasnik nekretnine. Kada su više osoba suvlasnici, odnosno zajednički vlasnici zemljišta, one samo suglasno mogu osnovati pravo građenja kojim će opteretiti to zemljište.

Nositelj (ovlaštenik) prava građenja može biti jedino neka osobno određena osoba – fizička ili pravna. Pravo građenja je pravo ad personam određene osobe (ono ne može biti osnovano u korist svagdašnjeg vlasnika neke nekretnine, ili sl.). Tako je nositelj prava građenja a/ osoba u čiju je korist to pravo osnovano, ili b/ osoba na koju je prešlo.I nekoliko ad personam određenih osoba mogu biti nositelji istog prava građenja. Sve su one suvlasnici tj. zajednički vlasnici zgrade izgrađene na tom njihovom pravu.I vlasnik zemljišta koje je predmet opterećenja pravom građenja može biti osnivač i nositelj tog prava na svojem zemljištu.

V. SADRŽAJ PRAVA GRAĐENJA

Bitni sadržaj prava građenja čini ovlast nositelja tog prava da na površini zemljišta opterećenog tim pravom, ili ispod nje, ima zgradu u svojem vlasništvu, odvojenom od vlasništva zemljišta, a da je svagdašnji vlasnik tog zemljišta to dužan trpjeti. Ta ovlast nositelja prava građenja postoji22: 1/ u pogledu zemljišta – nositelj prava građenja je a/ ovlašten imati na njemu svoju zgradu, što uključuje i ovlast da je izgradi na ili ispod površine tog zemljišta, a b/ inače ima glede zemljišta opterećenog pravom građenja ovlasti i dužnosti plodouživatelja; 2/ u pogledu zgrade izgrađene na tom zemljištu – nositelj prava građenja je vlasnik te zgrade, jer je s pravom građenja koje tereti zemljište povezano pravo vlasništva zgrade izgrađene na tom zemljištu.

U ostalome se sadržaj svakog pojedinog prava građenja može odrediti prigodom njegovog osnivanja23. Ne bude li što drugo određeno glede naplate za pravo građenja – vrijedit će dispozitivno zakonsko pravilo da je «nositelj prava građenja dužan...vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište». Pravo građenja se može ograničiti, vezati ga uz rokove i uvjete.Ono što se posebno odredi o sadržaju prava građenja, dakle ograničenja tog prava – djelovat će prema trećima bude li upisano u zemljišnoj knjizi24.

Na preinaku sadržaja pr. građenja primjenjuje se na odgovarajući način ono što je određeno i za osnivanje pr. građenja na temelju pravnog posla. Ona je dopuštena samo u sporazumu s vlasnikom opterećene stvari. U slučajevima kada bi se preinakom sadržaja prava građenja ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nekretnini (npr. služnosti) – da bi preinaka bila dopuštena, potrebno je još i da nju pristanu svi ovlaštenici tih prava.

A. Ovlasti i dužnosti nositelja pr. građenja dok na zemljištu ne postoji zgrada

I dok još ne postoji zgrada na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja ima nositelj toga prava ovlasti i dužnosti plodouživatelja25. On nije plodouživatelj, nego samo ima ovlasti i dužnosti

22 Ius strictum 23 U načelu je nositelj prava građenja ovlašten, a nije dužan graditi svoju zgradu na opterećenom zemljištu. No, moglo bi biti određeno i da ju je dužan izgraditi u određenom roku, na određeni način i sl., pa ako se on toga ne bi pridržavao, to bi moglo dovesti do prestanka njegovog prava građenja.24 «Ako se osniva pr. građenja uz ograničenje rokom ili uvjetom, to se zabilježuje zajedno s upisom sadržaja toga prava, a naknadno ograničenje već postojećeg prava zabilježit će se». 25 Budući da nositelj pr. građenja ima i dužnosti plodouživatelja, odnosi se i na njega pravilo da korisnik stvarnog tereta ima pravo od plodouživatelja nekretnine koja je opterećena stvarnim teretom zahtijevati da trpi namirenje iz njezine vrijednosti dospjelih a neispunjenih pojedinačnih činidaba.

196

plodouživatelja, pa on može svojim pravom građenja raspolagati, pa ga i otuđiti, što plodouživatelj ne bi mogao.U korist nositelja prava građenja na jednoj nekretnini može biti nečija tuđa nekretnina opterećena nekom stvarnom služnošću, baš kao što to može biti i u korist vlasnika povlasne nekretnine, ako nije što drugo za njega određeno niti proizlazi iz naravi njegovog prava.

Nositelj pr. građenja je ovlašten izgraditi zgradu na zemljištu opterećenom njegovim pravom građenja, s time da će ta zgrada pravno biti dio tog prava građenja, pa će se nalaziti u vlasništvu svagdašnjeg nositelja prava građenja. Zgrada je svaki građevinski objekt, razmjerno trajno povezan sa zemljišnom česticom na njezinoj površini ili ispod nje. Ovlast izgraditi zgradu na opterećenom zemljištu je građanskopravne prirode i ne može biti veća od ovlasti koju bi imao vlasnik zemljišta. Ako nije posebno određeno kakvu je zgradu ovlašten izgraditi – nositelj prava građenja je ovlašten da na ili ispod površine opterećenog zemljišta, izgradi zgradu kakvu bi bio ovlašten izgraditi i vlasnik na svojem zemljištu.

Nositelj prava građenja je u načelu dužan vlasniku zemljišta plaćati naknadu za to svoje pravo. Ako nije nešto drugo određeno glede njezine visine i rokova dospijeća, nositelj prava građenja je dužan vlasniku zemljišta plaćati naknadu mjesečno, a u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište. To je osobna obveza nositelja prava građenja. Ona nije stvarni teret nekretnine.

B. Ovlasti i dužnosti nositelja prava građenja kada na zemljištu postoji zgrada

Ako je zgrada već postojala u trenutku opterećenja zemljišta pravom građenja – samim time što je to zemljište opterećeno ovim pravom, zgrada je postala vlasništvo nositelja prava građenja. Ako je zgrada građena nakon što je zemljište opterećeno pravom građenja – ono što je bilo ugrađivano i ulagano u to zemljište radi izgradnje zgrade, nije se pravno spajalo sa zemljištem, nego s pravom građenja, kao «umjetnim zemljištem».

Ako se zgrada koja je u vlasništvu nositelja prava građenja sruši do te mjere da je se više ne može rabiti za svrhu kojoj je bila namijenjena, nositelj prava građenja je ovlašten ponovno izgraditi tu zgradu. Ne izgradi li je ponovno u roku od 6 god. barem u onoj mjeri koliko je najnužnije da bi služila svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni, vlasnik opterećene nekretnine će moći ishoditi od suda ukidanje prava građenja. Rok počinje teći prvoga dana one godine koja slijedi nakon godine kad je zgrada srušena, ali ne teče dok postoje okolnosti pod kojima bi zastao teći i rok dosjelosti. Na temelju odluke suda o ukinuću prava građenja, to će pravo prestati tek brisanjem u zemljišnoj knjizi. I nakon što je zgrada izgrađena, nositelj prava građenja ima glede zemljišta opterećenog tim njegovim pravom, ovlasti i dužnosti plodouživatelja. I nakon što je zgrada izgrađena, tuđa nekretnina može biti opterećena služnošću u korist nositelja prava građenja.

VI. STJECANJE PRAVA GRAĐENJA

A. Osnivanje prava građenja

Kao pravni temelj za to dolaze u obzir a/ pravni posao vlasnika nekretnine koju se opterećuje i b/ odluka suda. Načelo je da se pr. građenja ne osniva na temelju zakona, ali postoje iznimke.

1. Osnivanje na temelju pravnog poslaPretpostavke osnivanja prava građenja na temelju pravnog posla su: 1/ vlasništvo osnivatelja (i njegova ovlast da tako raspolaže zemljištem), 2/ valjani vlasnikov pravni posao kojemu je cilj osnutak prava građenja i 3/ upis prava građenja u zemljišnu knjigu.

Svaki vlasnik, u granicama svoje ovlasti da raspolaže nekretninom, može je opteretiti pravom građenja. Ovlast raspolaganja nekretninom može biti stegnuta na temelju pravnog posla, odluke vlasti ili zakona.

197

Pravni posao na temelju kojeg se osniva pravo građenja može biti jednostran ili dvostran. Bitni sastojak toga posla – očitovanje vlasnikove volje da osnuje pravo građenja na određenoj nekretnini. Za valjanost posla na temelju kojeg se osniva pravo građenja, potrebno je da ima pisani oblik.

Pravo građenja se osniva upisom u zemljišnu knjigu – uknjižbom, tj. predbilježbom. Taj upis treba biti dvostruk – pravo građenja osnovat će se a/ upisom toga prava kao posebnoga zemljišnoknjižnoga tijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku i b/ upisom prava građenja kao tereta na zemljištu koje se njime opterećuje. Kada i ako zgrada bude izgrađena, upisat će je se kao da je izgrađena na pravu građenja.U ostalome – ako zakonom nije što drugo odrđeno – glede načina osnivanja prava građenja, načina njegove promjene i prestanka, na odgovarajući način se primjenjuju pravila o načinu osnivanja stvarnih tereta.

2. Osnivanje odlukom sudaPravo građenja može svojom odlukom osnivati sud 1/ u postupku diobe (razvrgnuća suvlasništva, diobe zajedničkog vl.), 2/ u ostavinskom postupku, ali jedino ako bi u tim postupcima bio ovlašten osnovati služnost26, i u 3/ drugim slučajevima, određenim zakonom.

3. Osnivanje na temelju zakonaU načelu se pravo građenja ne osniva na temelju zakona27. Iznimka – pravo građenja se može steći pod pretpostavkama pod kojima se štiti stjecateljevo povjerenje u zemljišne knjige.

B. Stjecanje nečijeg prava građenja

Na prijenos prava građenja s dotadašnjeg nositelja na novoga, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o stjecanju pr. vlasništva na nekretninama na temelju pravnoga posla, odluke suda i nasljeđivanja, ako nije što drugo određeno niti proizlazi iz pravne naravi prava građenja.Pošteni graditelj može steći izgradnjom zgrade pr. građenja sa zgradom, ako su ispunjene pretpostavke analogne onima pod kojima bi inače stekao zemljište i zgradu.

VII. ZAŠTITA PRAVA GRAĐENJA

Dok zgrada nije izgrađena uživa pravo građenja zaštitu po pravilima o zaštiti prava služnosti, koja se tu primjenjuju na odgovarajući način. Nakon što je zgrada izgrađena – pravo građenja i nadalje uživa zaštitu po pravilima o zaštiti prava služnosti, a pravo vlasništva zgrade izgrađene na tom pravu građenja uživa zaštitu po pravilima o zaštiti prava vlasništva.

VIII. PRESTANAK PRAVA GRAĐENJA

Pravo građenja će prestati:1/ propašću stvari,2/ ovlaštenikovim odreknućem,3/ istekom roka i ispunjenjem raskidnog uvjeta,4/ zaštitom tuđega povjerenja,5/ prestankom nositelja prava, 6/ rasterećenjem,28

7/ ukinućem na temelju odluke suda

26 «Prigodom geometrijske diobe nekretnine sud može osnovati služnost i stvarni teret na ostalim njezinom dijelovima, ako je to nužno za uporabu ili iskorištavanje dijela koji se diobom odvaja».27 Pravo građenja ne može se u našem pravnom poretku steći putem dosjelosti. 28 Pravo građenja neće prestati ako ga stekne vlasnik opterećenog zemljišta – ne nastupa konsolidacija.

198

Odluku o ukinuću pr. građenja donijet će sud na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine a/ ako ne bude na pr. građenja izgrađena zgrada u roku od 20 god. od osnutka toga prava, kao i b/ kada je postojeća zgrada srušena do te mjere da je nije moguće rabit za svrhu kojoj je bila namijenjena, ako u 6 god. nije ponovno izgrađena barem u mjeri koliko je najnužnije da bi služila svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni.

Prestanak pr. građenja upisanog u zemljišnu knjigu, ne nastupa samim time što je nastao neki od razloga njegovog prestanka, nego jedino ako i kada zbog nekog od tih razloga bude to pravo izbrisano i kao posebno zemljišnoknjižno tijelo i kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom.

Ono što je pravom građenja bilo od zemljišta pravno odvojeno, prestankom toga prava postaje pripadnost zemljišta. Zatvorit će se posebni uložak, koji je bio otvoren za pr. građenja, a u ulošku u kojem je upisano zemljište, upisat će se zgrada na tom zemljištu. Kao tereti će se upisati ona ograničena stvarna prava koja su bila teretila pr. građenja, a nakon prestanka toga prava nastavljaju egzistirati.

Vlasnik je dužan osobi kojoj je prestalo pr. građenja dati onoliku naknadu za zgradu koliko je njegova nekretnina u prometu vrednija s tom zgradom nego bez nje.

Prestanak pr. građenja odražava se na onim ograničenim stvarnim pravima koja su bila tereti prava građenja koje je prestalo. 1/ Založno pravo koje je teretilo pr. građenja, u pravilu će prestati nakon što pr. građenja prestane teretiti pravo na naknadu za zgradu koju je vlasnik dužan dati osobi čije je pravo građenja prestalo; ali, ako je tako određeno, založno pravo će ostati teretiti zemljište sa zgradom, u kojem će slučaju zadržati svoj dotadašnji prvenstveni red.2/ na ostala ograničena stvarna prava koja su teretila pravo građenja (na služnosti i stvarne terete) djelovat će prestanak toga prava različito, već prema tome je li na pr. građenja bila izgrađena zgrada ili nije. Ako nije bila izgrađena – s prestankom pr. građenja prestaju i one služnosti i stvarni tereti koji su ga teretili. No, ako je na pr. građenja bila izgrađena zgrada, tada prestankom toga prava ne prestaju one služnosti i stvarni tereti koji su ga teretili nego nastavljaju kao služnosti i stvarni tereti zemljišta sa zgradom, pri čemu zadržavaju svoj dotadašnji red prvenstva.

Prestanak pr. građenja utječe i na ona stvarna prava koja su postojala u korist prava građenja, dakle na stvarne služnosti i na stvarne terete u korist pr. građenja kao povlasne nekretnine. Ako na povlasnom pr. građenja nije bila izgrađena zgrada – prestankom toga prava građenja prestaju i te stvarne služnosti i stvarni tereti u korist prava građenja, jer ne mogu nastaviti postojati nakon propasti povlasne nekretnine. Ali, ako je na povlasnom pravu građenja bila izgrađena zgrada, tada s prestankom pr. građenja ne prestaju stvarne služnosti i/ili stvarni tereti u korist toga prava, nego nastavljaju svoju egzistenciju kao služnosti, odnosno tereti u korist zemljišta sa zgradom, i to dotadašnjim prvenstveniim redom.

IX. ODNOS PRAVA GRAĐENJA PREMA PRAVU VLASNIŠTVA I OSTALIM STVARNIM PRAVIMA NA ISTOJ STVARI

Time što nečije pravo građenja postoji kao teret zemljišta, vlasnikova je pravna vlast na tom zemljištu ograničena. Vlasnik je ovlašten sa svojom stvari činiti što ga je volja te svakoga drugoga od toga isključiti jedino ako to nije protivno tuđim pravima, dakle i ako to nije protivno tuđem pravu građenja na vlasnikovom zemljištu.

Da ne bi došlo do sukoba između prava građenja i ostalih ograničenih stvarnih prava koja već terete zemljište, pr. građenja se može osnovati jedino ako na osnivanje tog prava pristanu ovlaštenici svih onih ograničenih stvarnih prava koja su već upisana na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, a kojima bi pr. građenja štetilo. Preinaka sadržaja pr. građenja, ako bi se njome ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nekretnini, dopuštena jedino ako se s njom sporazume i svi ovlaštenici tih prava.

199

Osnuje li se neko stvarno pravo kao teret pr. građenja (npr. pravo plodouživanja ili hipoteku na pravu građenja), to će pravo teretiti jedino pravo građenja, a ne i ono zemljište koje je opterećeno pravom građenja.

XIX. STVARNOPRAVNO OSIGURANJE TRAŽBINA

I. POJAČANJE TRAŽBINA NJIHOVIM STVARNOPRAVNIM OSIGURANJEM

Stvarnopravno osiguranje tražbine je pojačanje položaja koji vjerovnik ima u obveznom odnosu, osnivanjem stvarnog prava na predmetu osiguranja (određenoj stvari ili s njom izjednačenom entitetu), koje ovlašćuje vjerovnika osigurane tražbine da je namiruje iz vrijednosti predmeta osiguranja, ne bude li ona o dospijeću podmirena.

Sve dok u potpunosti ne primi ispunjenje, vjerovnik je u neizvjesnosti da li će mu uspjeti namiriti je u potpunosti, pa čak i da li će je uopće uspjeti namiriti. Da bi se vjerovnikov položaj ojačao, može se radi osiguranja njegove tražbine uspostaviti stvarnopravna odgovornost određenim predmetom, tako da će se određenu stvar opteretiti stvarnim pravom koje će vjerovnika te tražbine ovlastiti da osiguranu tražbinu namiruje iz vrijednosti opterećene stvari. Stvarna prava djeluju apsolutno, te će vrijednošću opterećene stvari odgovarati njezin svagdašnji vlasnik.Pomponije – više sigurnosti pruža stvar, nego čovjek («Plus cautionis in re est, quam in persona»)

Bude li uspostavljena stvarna odgovornost, ona će postojati pored osobne, pa će vjerovniku stajati na raspolaganju dvije mogućnosti: jedna je namirenje putem dužnikove osobne odgovornosti, a druga putem stvarne odgovornosti onom stvari glede koje je uspostavljena ta odgovornost za tu tražbinu. To znatno pojačava položaj vjerovnika + u slučaju zastare tražbine, glavna tražbina se može namiriti iz vrijednosti stvari + bolji položaj u slučaju ovrhe + izdvajanje iz stečajne mase + ima ulogu aktivatora vrijednosti imovine (lakše dolaženje do kredita), npr. vlasnik vrijedne nekretnine kojemu treba zajam, razmjerno će lako doći do njega, ako kreditoru založi svoju nekretninu (osnuje hipoteku na njoj), koja će ovoga slijediti.

II. DOKTRINARNA PITANJA I PROBLEMI

Poslovna praksa zahtijeva ukidanje tradicionalnog monopola založnog prava i otvaranje alternativnih mogućnosti, (npr. fiducijarnim prijenosom prava vlasništva radi osiguranja, pridržaj radi osiguranja, pravo zadržanja...itd.) - u RH – založno pravo + i ostala

Stvarnopravno osiguranje tražbina pokretnina bez predaje u posjed: dovoljno je da ju stjecatelj stekne u svoj posredan posjed – neki pravni poretci idu još dalje: omogućuju da se na nekim pokretninama osnivaju stvarna prava i bez ikakve predaje posjeda – upisom u javni upisnik (registar) – to je tzv. regiostarsko založno pravo (hipoteka na pokretninama) – problem zaštite traćih osoba – trebaju u javnom upisniku potražiti podatke o njezinom pravnom statusu (važnu ulogu ima Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima).

O namirivanju osigurane tražbine izvansudskim putem: suvremeni pr. poretci nastoje udovoljiti opravdanim zahtjevima za izvansudsko namirivanje osiguranih tražbina. Hrvatski pravni poredak je bio isto suočen s nedostatcima koji prate primjenu načela oficioznosti pri namirivanju osiguranih tražbina. Zato smo odredili krug slučajeva u kojima je vjerovnik ovlašten na izvansudsko namirivanje osigurane tražbine + javnim bilježnicima je prepustio dio poslova koje je obavljao sud.

III. SUSTAV MOGUĆIH STVARNOPRAVNIH OSIGURANJA TRAŽBINA U SUVREMENOM HRVATSKOM PRAVU

200

Hrvatski pravni poredak ima otvoreni sustav stvarnopravnog osiguranja tražbina, kojemu je založno pravo bitni i temeljni, ali ne i jedini član.1/ osnivanjem založnog prava na pokretninama, nekretninama ili subjektivnim imovinskim pravima (dobrovoljna, nedobrovoljna – sudska i upravna; zakonska založna prava)2/ fiducijarnim prijenosom radi osiguranja – fiducijarnim prijenosom vlasništva na pokretninama ili na nekretninama + fiducijarnim prijenosom nekih drugih prava – uvijek dobrovoljno3/ neke daljnje mogućnosti kao osiguravanje a) pridržajem prava vlasništva, b) izvršavanjem prava zadržanja (retencije), c) neka druga

201