GLAVA 1. STVARNOPRAVNO UREĐENJE

STVARNO PRAVO je skup pravnih normi (pravila) građanskog prava koje uređuju neposredno, za svakog mjerodavno pripadanje stvari osobama. U objektivnom smislu dio je sustava građanskog prava te uređuje pretpostavke pod kojima će pravni subjekt imati subjektivno stvarno pravo na nekoj određenoj stvari.SUBJEKTIVNA STVARNA PRAVA su ona građanska imovinska prava koja svoje nositelje ovlašćuju da određene stvari imaju u svojoj neposrednoj privatnoj vlasti – potpunoj ili ograničenoj, a svim drugim građanskopravnim subjektima zabranjuju da ih u izvršavanju te vlasti samovlasno smetaju ona su apsolutna prava

NAČELA STVARNOPRAVNOG UREĐENJA1.Načelo privatnopravne vlasti na stvari daje privatnopravnu vlast na/glede stvari, koja je neposredna, za svakog mjerodavna (ima apsolutno djelovanje) I razmjerno je trajnaPrivatna pravna vlast je ona koju pravno izjednačeni pravni subjekti (privatnopravni, građanski subjekti) imaju u međusobnim odnosima, na temelju svojih subjektivnih građanskih prava. Priznaje ju pravni poredak osobama tako što im omogućuje da pod određenim prepostavkama steknu na stvarima subjektivna stvarna prava. Od pravne treba razlikovati faktičnu vlast, koja se naziva posjedom I redovito postoji kao stanje ostvarene pravne vlasti.Neposredna vlast znači da vlasnik ima ovlasti koje može izvršavati neposredno na/glede stvari koja je predmet njegova prava. Njemu neposredno pripada njegova stvar I ovlašten je na njoj neposredno izvršavati akte svoje vlasti (ako I ukoliko time ne vrijeđa nečije tuđe pravo, ili zakonsko ograničenje).Stvarna su prava – u pravilu – trajna prava, namijenjena tome da traju dulje vremena pa da interese svojih ovlaštenika zadovoljavaju kroz svoje trajanje.2. Načelo zatvorenog broja vrsta stvarnih prava (NUMERUS CLAUSUS) implicira ograničenje vrsta stvarnih prava, ograničenje sadržaja svake vrste stvarnih prava te nedjeljivost sadržaja svakog pojedinog stvarnog prava.Sve vrste stvarnih prava svrstane su u sustav prema sadržaju privatne pravne vlasti koju ona daju svojim nositeljima. Prema tom kriteriju dijele se na dvije velike skupine: 1. pravo vlasništva – kao pravo koje svojem nositelju daje načelno potpunu privatnu pravnu vlast na stvari I 2. ograničena stvarna prava – koja daju samo neku ograničenu privatnu pravnu vlast. Ograničena stvarna prava dijele se na stvarna prava koja ovlašćuju na uporabu odnosno korištenje stvari I na stvarna prava koja ovlašćuju na osiguranje I namirenje Iz neke određene stvari. U našem pravnom sustavu postoje slijedeće vrste stvarnih prava:

1. VLASNIŠTVO kao pravo koje svojem nositelju daje potpunu (integralnu ) privatnu pravnu vlast na stvari; pojmovno je bezgranično te ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari I koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima

2. OGRANIČENA (sadržajno) STVARNA PRAVAa) Ona kojima je bitni sadržaj ovlast upotrebljavati ili koristiti stvar služnost – ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na

određeni način služi tom stvari ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik dužan je to trpjeti ili zbog toga nešto propuštati

pravo građenja – ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje ovlašćuje svog nositelja da na površini toga zemljišta ili ispod nje, ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti

1

pravo iz stvarnog tereta – ograničeno stvarno pravo koje korisnika stvarnog tereta na nekoj nekretnini ovlašćuje da mu se na teret vrijednosti te nekretnine ponavljano daju stvari ili čine radnje koje su sadržaj stvarnog tereta

b) Ona vrsta takvih prava koja ovlašćuje na osiguranje tražbina I namirenje iz vrijednosti određene stvari

založno pravo – ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin vlasnik dužan je to trpjeti

- to što je bitni sadržaj svake pojedine vrste stvarnih prava određen zakonom predstavlja ograničenje dispozitivnosti stvarnih prava no striktnima se uvijek propisuje bitni sadržaj stvarnih prava, ali glede nebitnog se ostavlja I neka mogućnost da se podrobnije odredi sadržaj svakog pojedinog stvarnog prava3. Načelo određenosti - svako pojedinačno subjektivno pravo može postojati jedino glede točno određenog pojedinačnog objekta (uvijek neka individualno određena pojedinačna, samostalna stvar - species) I s točno određenim sadržajem (svako pojedino stvarno pravo koje postoji u pogledu neke stvari pripada nekoj od zakonom predviđenih vrsta stvarnih prava pa ima onaj sadržaj koji je zakonom određen za stvarna prava te vrste). 4. Načelo publiciteta - da na stvari postoje nečija subjektivna stvarna prava treba biti vanjski vidljivo (na pokretninama to je vidljivo iz posjeda, na nekretninama putem upisa u zemljišne knjige a za pojedine vrste pokretnina vode se javni upisnici – brodovi, zrakoplovi). Podaci u javnim upisnicima mogu biti netočni (osoba upisana kao nositelj određenog prava u stvarnosti to nije). Ako netko stekne stvar ili pravo temeljem neispravnih podataka dolazi do sukoba između dvaju suprotstavljenih načela. Po vindikacijskom načelu onaj tko je pravni ovlaštenik trebao bi moći zaštititi svoje pravo, tj. Ishoditi da se tu stvar preda njemu. Striktna primjena ovog načela traži da to pravni ovlaštenik može ishoditi od svakoga ma tko da stvar ima u posjedu, pa makar je pošteno kupio. S druge strane, prema načelu zaštite povjerenja u pravnom prometu (tj. načelo zaštite stjecanja u dobroj vjeri) onaj tko je u pravnom prometu postupao s povjerenjem u ono što je bilo publicirano, trebao bi uživati zaštitu – ne bi trebao izručiti stvar, ako mu se ne bi moglo predbaciti da nije bio dovoljno pažljiv. Suvremeni pravni poretci pružaju zaštitu samo onoj stranci koja je postupala u dobroj vjeri, tj. pošteno (savjesno). Pošteno je postupala osoba koja nije znala da je pravno stanje drukčije nego što je izgledalo prema posjedu ili prema upisima u zemljišne knjige, a I to jedino ako se njezino neznanje ne može pripisati njezinoj nedovoljnoj pažljivosti. Presumira se da je svaka osoba poštena a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

PRAVNI IZVORI STVARNOG PRAVA1. USTAV RH – sadrži važne odredbe o vlasništvu. Nepovredivost vlasništva proglasio je za jednu od

najviših vrednota ustavnog poretka RH, zajamčio je vlasništvo (privatno vlasništvo) kao jedno od temeljnih prava čovjeka I građanina ali s time da je socijalno vezano te stoga podvrgnuto ograničenjima pa I mogućnosti oduzimanja u općem tj. javnom interesu

2. MEĐUNARODNI UGOVORI – čija ugovorna strana je RH nakon što su sklopljeni, potvrđeni I objavljeni na način na koji se objavljuju zakoni, postaju dijelom pravnog poretka RH I njegove su norme tada jače od zakonskih. Npr. Prvi protokol uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima daje u čl.1. tzv. Jamstvo vlasništva, zapravo jamstvo svih imovinskih građanskih prava.

3. ZAKONI – glavni izvor normi našeg općeg stvarnopravnog uređenja su odredbe Zakona o vlasništvu I drugim stvarnim pravima, zatim Zakon o zemljišnim knjigama I Ovršni zakon

4. PODZAKONSKI PROPISI – neki imaju snagu zakona (uredbe sa zakonskom snagom Predsjednika I Vlade RH) I mogu biti izvorom stvarnog prava. Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom temeljem svojih ustavnih ovlasti. Vlada RH može donositi takve uredbe jedino ako joj Sabor delegira zakonodavno ovlaštenje za uređenje nekog pitanja.

2

5. DOPUNSKI IZVORI a) Pravna pravila bivšeg prava – pretpostavke njihove primjene su da postoji pravna praznina

koju bi trebalo popuniti te da pravno pravilo nije u koliziji s propisom novog pravnog poretka. U RH moguće ih je primjenjivati ukoliko su, sukladno posebnim propisima, do dana stupanja na snagu Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.(stupio na snagu 1991.), primjenjivana u RH; postoji pravna praznina I u skladu su s Ustavom I zakonima RH

b) Običajno pravo – one pravne norme koije nisu nastale zakonodavnom djelatnošću, nego općom voljom da one važe a ta se opća volja redovito očituje kroz njihovu primjenu

c) Sudska praksa – ima važnu ulogu je sud, rješavajući konkretne slučajeve, zauzima određene stavove I prema njima donosi odluke. U našem pravnom sustavu zadatak sudova je da tumače zakone I primjenjuju ih na pojedinačne slučajeve. Ujednačavanju sudske prakse služe: pravna shvaćanja prihvaćena na sjednicama sudskih odjela sudova drugog stupnja; pravna shvaćanja odjela Vrhovnog suda RH o jedinstvenoj primjeni zakona; stajališta utvrđena na Općoj sjednici Vrhovnog suda RH uz sudjelovanje predstavnika drugih sudova te djelovanje ostalih sredstava za ujednačavanje sudske prakse,a osobito sudskih odjela za praćenje I proučavanje sudske prakse

d) Pravna znanost – više nije neposredni, čak ni dopunski izvor prava – djeluje samo posredstvom drugih pravnih izvora

Glavni izvor općih kolizijskih pravila je u našem pravnom poretku Zakon o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Stvarnopravne odnose uređuje pravo one države gdje se nalazi predmet tog odnosa (lex rei sitae). Ali, makar kolizijska pravila I upućivala na neko strano stvarno pravo ono se ipak neće primjeniti u ako bi primjena tog stranog prava bila suprotna našem pravnom poretku ili ako je nastupio uzvrat (kolizijske norme onog pravnog poretka čije bi se pravo trebalo primjeniti kao mjerodavno, upućuju nazad na hrvatsko pravo).

GLAVA 2. STVARNOPRAVNI ODNOS

Elementi svakog stvarnopravnog odnosa su:1. Osobe 2. Predmet (objekt) tog odnosa 3. Subjektivno stvarno pravo

Stvarnopravni odnos nastaje kada osoba (jedna ili više njih) stekne subjektivno stvarno pravo na/glede neke stvari. Ona time dobiva neposrednu pravnu vlast u pogledu te stvari, a ujedno se uspostavlja njezin stvarnopravni odnos sa svim pravnim subjektima, jer su svi dužni poštovati tu njezinu vlast. NOSITELJ STVARNOG PRAVA - u obzir dolaze I fizičke I pravne osobe (načelo jednake pravne sposobnosti)PREDMET STVARNIH PRAVA - za to su sposobne biti sve stvari (tjelesni dijelovi prirode), osim onih kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu. Nesposobnost (neprometnost) stvari postoji jedino ako stvar ne zadovoljava naravni ili pravni kriterij postavljen za tu sposobnost. Stvar koja nema sposobnost biti objektom stvarnih prava naziva se stvar izvan prometa (res extra commercium) a ona koja bi mogla biti objektom stvarnih prava stvar u prometu (res in commercium).Naravni kriterij sposobnosti – stvar nije prikladna za predmet stvarnih prava ako ne zadovoljava slijedeće zahtjeve:

1. Da je pojedinačno određena – mora biti tjelesni dio prirode, koji ima zasebnu egzistenciju I koji je određen pojedinačno. Prema načelu specijalnosti pojedinačnost ima ona stvar koja je jednaka jedino sebi samoj, dakle po svojim svojstvima (izgledu,imenu I dr.) ili nekim okolnostima koje su izvan nje (npr. mjestu gdje se nalazi) razlikuje od svih ostalih stvari barem onoliko koliko je najnužnije da ju se u običnom životu (I pravnom prometu) smatralo zasebnim entitetom.

3

Prestane li pojedinačno postojati stvar koja je predmet nečijeg stvarnog prava, neizbježno prestaje postojati I to stvarno pravo.

2. Da je prikladana za služenje ljudima – stvari koje su za ljude beskorisne nisu sposobne biti objektom stvarnih prava

3. Da je različita od ljudi Pravni kriterij sposobnosti – stvar koja na temelju zakona nije sposobna pripadati pojedincima, nesposobna je biti objektom prava vlasništva I ograničenih stvarnih prava.Predmet pojedinog stvarnog prava je pojedinačna stvar koja može biti nekretnina ili pokretnina što ovisi o mogućnosti premještanja u prostoru (u sumnji, stvar se smatra pokretninom). Predmet stvarnog prava može biti I entitet koji nije stvar, ali ga je zakon pravno izjednačio sa stvarima. Stvar je propala kad je fizički ili pravno prestala postojati. S propašću stvari je izjednačena situacija u kojoj je stvar trajno prestala samostalno postojati, bilo da je trajno prirasla nekoj drugoj stvari ili se nepovratno pretvorila u neku novu stvar. Tko ima stvarno pravo na nekoj stvari, ima ga time I na svim njezinim dijelovima. Pripadnosti stvari su njezini:

1. Dijelovi – svaka je stvar sastavljena od dijelova. Razlika je u tome što su neki odvojivi (nebitni) dok su drugi neodvojivi (bitni); kriterij za prosudbu je može li se taj dio odvojiti od stvari a da se time ne uništi ni njega niti stvar čiji je on sastavni dio. Bitni dio stvari ne može biti samostalnim predmetom stvarnih prava, pa na takvom dijelu ne može postojati nikakvo stvarno pravo različito od prava na cijeloj stvari. Na odvojivom dijelu u pravilu također postoje ista prava kao I na cijeloj stvari, ali na takvom dijelu može postojati neko pravo treće osobe, različito od prava na cijeloj stvari (utemeljeno na posebnom pravnom temelju). Tko tvrdi da glede nekog neodvojivog dijela postoji neko drukčije pravo nego za cijelu stvar, taj je dužan to dokazati. Ako pravo vlasništva stvari ili neko drugo stvarno pravo na njoj stekne netko tko u trenutku svojeg stjecanja nije znao da na odvojivom dijelu te stvari postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari (pošteni stjecatelj), pravo na odvojivom dijelu prestaje samim time što je pošteni stjecatelj stekao stvar u svoje vlasništvo (ili neko drugo stvarno pravo).

2. Neodvojeni plodovi dijelovi su matične stvari. Onaj tko ima pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo na plodonosnoj stvari, ima ga ujedno I na svakom njezinom još neodvojenom plodu.

3. Prirast (accesio, priraštaj) neke stvari je ono što joj izvana pridošlo I razmjerno se trajno s njom tako sjedinilo da je postalo dijelom te stvari (vanjski prirast). Tko ima pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo na nekoj stvari, ima ga time I na onome što je prirast te stvari. Spajanje je razmjerno trajno samo ako rastavljanje nije moguće:a) faktično – ono što je priraslo postalo je bitnim dijelom glavne stvarib) gospodarski – rastavljanje bi iziskivalo nerazmjerno velike troškovec) pravno – nedopušteno jeSjedinjenje prirasta sa drugom stvari može biti takvo da je od njih nastala jedna nova stvar ili da je jedna stvar postala prirast druge, glavne stvari. Ono što se povezalo samo privremeno (može se odvojiti) nije prirast, ali izaziva neke pravne učinke; ovlaštenici stvarnih prava na onome što se privremeno povezalo s drugom stvari mogu zahtijevati odvajanje jedne stvari od druge, a ako su ispunjene pretpostavke koje za to postavljaju obveznopravne norme, ovlašteni su I zahtijevati naknadu.

4. Pripadak (pertinencija) – neke stvari je neka druga stvar, fizički samostalna, koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi neke druge stvari kao glavne, ako (I dok) stoji u takvom prostornom odnosu s glavnom stvari koji odgovara toj namjeni. Pripadak nije fizički dio glavne stvari, nego je s njome povezan trajnom namjenom koju mu je vlasnik dao te ima pravni

4

status kao da je odvojivi dio glavne stvari te dijeli njenu pravnu sudbinu (accessorium sequitur principale). Da bi vlasnikova stvar postala pripadak neke druge stvari, ona:

treba biti prikladna da služi svrsi te druge stvari treba biti (ili biti dovedena) u takav prostorni odnos s glavnom stvari koji odgovara toj

namjeni treba prema shvaćanju u životu (I u pravnom prometu) moći biti pripatkom te stvari

kao glavne potrebno je da je vlasnik svojom voljom namijenio svoju stvar tome da razmjerno

trajno služi svrsi određene druge stvari kao glavne (da trajno omogućuje ili barem pomaže postizanju svrhe glavne stvari); volja se može očitovati u bilo kojem obliku

Stvar prestaje biti pripatkom glavne stvari ako trajno prestane služiti svrsi glavne stvari, a I ako trajno prestane biti u takvom prostornom odnosu s glavnom stvari koji odgovara njegovoj namjeni kao pripatka (ako je privremeno to ne utječe na njezino svojstvo pripatka).

POKRETNINA (res mobilis) je pojedinačno određena stvar koju se može premještati s jednog mjesta na drugo a da joj se ne povrijedi bit.

NEKRETNINA (res immobilis) je stvar koju se ne može premještati s jednog mjesta na drugo bez povrede njene biti. Pojedina nekretnina se sastoji od:

a) pojedinačno određene zemljišne čestice, tj. određene čestice zemljina tla, terenaZemljišna čestica je bitni dio svake nekretnine kao predmeta stvarnih prava, ali za to mora biti pojedinačno određena tako da se razlikuje od svog ostalog zemljišta.Katastarska čestica je najsitnija jedinica za pojedinačno određenje svake nekretnine. Svaka pojedina nekretnina je pojedinačno određena katastarskom česticom (ili više njih), a sastoji se od zemljišne čestice (zemljišta koje prema geometrijskoj izmjeri odgovara jednoj ili nekoliko katastarskih čestica) te svih pripadnosti te zemljišne čestice

b) svih pripadnosti te zemljišne čestice, tj. svega što je s tom česticom zemljišta trajno spojeno na I ispod njegove površine (zgrade, biljke), ako zakonom nije što drugo određenoKada su zemljišne čestice upisane u zemljišnu knjigu one su predmet stvarnih prava kao zemljišnoknjižna tijela. Zemljišnoknjižno tijelo je zemljišna čestica (katastarska čestica) upisana u zemljišnu knjigu, odnosno više zemljišnih čestica upisanih u isti zemljišnoknjižni uložak (čime su pravno sjedinjene u jedno tijelo). Svako zemljišnoknjižno tijelo je jedan jedini objekt prava – jedna nekretnina.

Prema načelu jedinstvenosti nekretnine, nekretninu čini zemljište (zemljišna čestica) sa svime što je s njom trajno spojeno (supeficies solo cedit). Od dana stupanja na snagu ZV pravni poslovi koji su suprotni načelu jedinstva nekretnine ne proizvode pravne učinke, ali je svakoj ugovornoj strani u čiju je korist bio takav ugovor sklopljen dano pravo da zahtijeva pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio. Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojene zgrade I druge građevine koje su trajno izgrađene na zemljištu na temelju stvarnog prava koje svog nositelja ovlašćuje da na tuđem zemljištu ima u svojem vlasništvu zgradu ili drugu građevinu (prava građenja ili prava stvarne služnosti) a I na temelju koncesije osnovane na zakonu, ako I dok ta ovlašćuje da se na tom tuđem zemljištu ima u svojem vlasništvu zgradu ili drugu građevinu.Tko ima stvarno pravo na nekretnini, ima ga time I na svim njezinim pripadnostima.U našem su pravu pripadnosti nekretnine :

a) dijelovi zemljišta (materija zemljišta sa svime što je sa zemljištem trajno povezano na ili ispod njegove površine)

b) prirast nekretnine – dijeli njezinu pravnu sudbinu

5

c) plodovi nekretnine dok nisu odvojeni – odvajanjem (separacijom) postaju plodovi (samostalne stvari) koje su tzv. unutrašnji prirast nekretnine

d) pripatci zemljišta – zakon postavlja presumpcije o tome da su određene pokretnine namijenjene da trajno služe svrsi neke nekretnine. To su strojevi I slični uređaji kod nekretnine sa poslovnom zgradom, strojevi, stoka, poljoprivredni proizvodi I sl. na nekretnini namijenjenoj poljoprivrednoj proizvodnji. Predmnijeva je oboriva te je dopušteno dokazivati suprotno.

Stvarna prava se ne protežu na slijedeće stvari koje se ne smatraju dijelovima nekretnine: zgrade niti išta drugo što je sa nekretninom fizički spojeno, ali ne trajno, nego samo radi

neke prolazne namjene zgrade I druge građevine koje jesu trajno spojene sa zemljištem ali ih od njega pravno odvaja

stvarno pravo koje svog nositelja ovlašćuje da na tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svojem vlasništvu

strojeve I slične uređaje koji su s nekretninom trajno spojeni, ali se pravno ne smatraju dijelovima nekretnine ako je pristankom vlasnika te nekretnine u zemljišnoj knjizi zabilježeno da su oni vlasništvo neke druge osobe

ono što je posebnim zakonom od toga izuzeto

Odredbama ZV izjednačene su sa stvarima prirodne snage koje su podložne ljudskoj vlasti, idealni dijelovi stvari te neka subjektivna prava. Entitet pravno izjednačen sa stvari u pravilu se smatra pokretninom. Kao da su nekretnine tretiraju se oni entiteti zakonom pravo izjednačeni sa stvarima koji su ili zakonom proglašeni za nekretninu ili su spojeni s vlasništvom nekretnine ili su njezin teret. Kao samostalne nekretnine tretiraju se idealni dijelovi nekretnine I pravo građenja. Kao nekretnine koje su pripadnost drugih nekretnina tretiraju se služnosti I stvarni tereti koji postoje u korist povlasne nekretnine kao I služnosti, stvarni tereti I pravo građenja koji su teret neke nekretnine.

Od stvari proizlaze koristi za ljude, koje mogu biti:1. plodovi stvari2. pogodnosti koje donosi uporaba stvari

Sve koristi od stvari pripadaju onome čija je stvar koja ih donosi, osim onih koristi koje na posebnom pravnom temelju pripadaju nekoj drugoj osobi.PLOD (fructus) je u pravnom smislu ona korist koju se u obliku prinosa (ili prihoda) dobiva od stvari (matične stvari) a da ona I dalje ostane potpuna. Neposredni plodovi neke stvari su :

a) prinosi koje ta stvar daje naravnim putemb) prinosi koje stvar daje posredstvom nečijeg rada (industrijski plodovi)c) sve drugo, što nisu prinosi stvari, nego od nje odvojeni dijelovi koje stvar daje s obzirom na svoju

namjenuPosredni plodovi (civilni plodovi) stvari su prinosi koje stvar daje posredovanjem nekog pravnog odnosa glede nje, poput najamnine, zakupnine I sl. na koje se ima pravo iz najamnog, zakupnog ili kakvog drugog pravnog odnosa glede te stvari.Plod postaje zasebna stvar odvajanjem (separacijom) od matične stvari. Separacija neposrednog ploda zbiva se činom fizičkog odvajanja od matične stvari, bio taj naravni događaj, ljudska radnja ili kombinacija toga. Ubiranje je čin uzimanja ploda za sebe ili koga drugoga, dakle prisvajanje ploda. Pravilo je da plod, nakon što se odvojio, pripada onome čija je plodonosna stvar, pa će odvajanjem ploda redovito nastati na njemu pravo vlasništva u korist onoga tko je vlasnik plodonosne stvari. Plodovi subjektivnih prava pravno su izjednačeni s plodovima stvari te se na njih na odgovarajući način primjenjuju ona pravila koja su postavljena za plodove stvari. Neposredni plodovi subjektivnog prava su prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju namjenu, što kod prava koje ovlašćuje na stjecanje plodova

6

ili drugih dijelova stvari znači – ono što se stječe na temelju tog prava. Posredni (civilni) plodovi prava su prinosi koje to pravo daje posredstvom pravnog odnosa (npr. kamate).Prednosti od uporabe stvari su koristi koju stvar daje, ne time što se od nje odvajaju plodovi, nego time što se tu stvar rabi (upotrebljava). Koristi od uporabe nekog prava pripadaju u načelu onome čije je to pravo (drugoj jedino ako je posebnim pravnim temeljem ovlaštena na neku uporabu tog prava).

SUBJEKTIVNA STVARNA PRAVAOd ostalih vrsta stvarnih prava razlikuju zbog svojih triju karakteristika:

1. neposredni predmet im je stvar (ili neki entitet pravno izjednačen sa stvarju)2. daje svojem nositelju neposrednu privatnu pravnu vlast na/glede svojeg predmeta3. djeluju apsolutno

Subjektivno stvarno pravo je građansko, imovinsko pravo koje svojem nositelju daje potpunu ili djelomičnu neposrednu privatnu pravnu vlast na nekoj stvari sposobnoj da bude objektom takvog prava, uključujući I ovlast da svakog trećeg isključi od tome suprotnih, neovlaštenih zadiranja u tu stvar. Svako pojedino stvarno prava pripada nekoj od zakonom određenih vrsta te ima onakav bitni sadržaj koji je zakonom propisan za tu vrstu stvarnih prava.Izvedenim (derivativnim) stjecanjem se iz već postojeće pravne vlasti na stvari izvodi pravna vlast stjecatelja, pa tako stečena stjecateljeva pravna vlast proizlazi iz tuđe pravne vlasti (time I održava pravni kontinuitet). Osoba od koje je stjecatelj izvedeno stekao pravo njegov je prednik, a stjecatelj je njegov sljednik (sukcesor) u pogledu tog prava. Stjecatelj je prednikov pojedinačni sljednik (singularni sukcesor) ako je od prednika izvedeno stjecao pojedinačno pravo ili dio prava. Ako je izvedeno stjecao skupno sva prednikova prava tada je on prednikov sveopći sljednik (univerzalni sukcesor). Izvedeno stjecanje može biti translativno (na sljednika prelazi prednikovo pravo, cijelo ili neki dio tog prava) I konstitutivno (iz prednikova prava izvodi se za stjecatelja novo pravo, sadržajno uže od prednikova). U pravilu, to se zbiva na temelju očitovanja volje prednika (moguće I odlukom vlasti ili zakonskom odredbom). Izvornim(originarnim) stjecanjem osniva se novo stvarno pravo koje nije izvedeno ni iz čijeg prijašnjeg prava.Opće pretpostavke svakog stjecanja stvarnih prava su:

1. sposobnost predmeta – objekt stjecanja sposoban je biti predmetom prava koje se na njemu stječe

2. sposobnost stjecatelja – da bude subjektom tog prava na odnosnom predmetu3. da postoji odgovarajući pravni temelj (iustus titulus) stjecanja odnosnog prava – po kojem je to

stjecanje u skladu s pravnim poretkom:a) pravni poslovi usmjereni na stjecanje tog prava – potrebno je da je prednikov jednostrani ili

dvostrani posao sa stjecateljem zaključen u korist treće osobe kao stjecatelja. Taj posao mora postojati (ne smije biti ništav niti poništen) jer je, prema načelu kauzalne tradicije, pravni temelj stjecanja kauza stjecanja, pa nema li pravnog temelja (ili on nije valjan) nema niti stjecanja

b) odluke sudova (ili tijela druge nadležne vlasti)c) nasljeđivanjed) zakon neposredno – činjenice za koje je zakon odredio da će se njihovim nastupom steći

stvarno pravoPravni način stjecanja stvarnih prava na temelju pravnog posla je:

1. za pokretnine – predaja (tradicija) posjeda2. za nekretnine – upis prava u zemljišnu knjigu3. neki drugi čin (upis u odgovarajući upisnik) ako je to posebno zakonom predviđeno

Osnivanjem nazivamo nastanak subjektivnog prava koje do tada nije postojalo. Izvornim se osnivanjem mogu osnovati pravo vlasništva I ograničena stvarna prava. Izvedenim osnivanjem mogu se osnovati

7

samo ograničena stvarna prava (služnosti, prava iz stvarnih tereta, pravo građenja I založno pravo). Posebne pretpostavke konstitutivnog stjecanja su:

1. Pogodno pravo prednika 2. Ispravan način stjecanja (ako je temelj stjecanja pravni posao)

Prelaženje prava je naziv za stjecanje kod kojeg se nikakvo pravo ne osniva, nego već postojeće pravo (ili njegov alikvotni dio) prestaje pripadati svojem dotadašnjem nositelju I počinje pripadati novome – stjecatelju.

a) Otuđenje je prelaženje (translacija) postojećih prava, bilo kao pojedinačno prelaženje prava na singularnog sukcesora, bilo kao prelaženje imovinske cjeline na univerzalnog sukcesora. Ne osniva se pravo već se mijenja nositelj postojećeg prava. Posebne pretpostavke takvog stjecanja su pogodno pravo prednika I ispravan način stjecanja kada je temelj stjecanja pravi posao. Otuđiti se može samo takvo prednikovo pravo koje je otuđivo a I ono samo u granicama svoje otuđivosti. Neotuđiva su sva ona prava koja su tako vezana uz određenu osobu da mogu egzistirati samo kao prava te osobe (strogo osobna prava) kao što su osobne služnosti I prava iz stvarnih tereta osnovanih u korist osobe. Otuđivanje prava temeljem pravnih poslova naziva se pravnim prometom.

b) Nasljeđivanje u širem smislu je svaka univerzalna sukcesija – na sveopćeg sljednika prelaze sva prava I obveze te osobe. Nasljeđivanje u užem smislu je specifična univerzalna sukcesija do koje dolazi zbog smrti dotadašnjeg nositelja, a na temelju stjecateljevog nasljednog prava.

Izvršavanje nekog subjektivnog stvarnog prava je izvršavanje one privatne vlasti na predmetu tog stvarnog prava, odnosno glede tog predmeta, na koju nositelja prava ovlašćuje njegovo pravo. Nositelji tih prava su u izvršavanju svojih ovlasti sputani tuđim pravima I zakonskim ograničenjima. Opća ograničenja implicirana su u samom pravnom poretku I djeluju općenito na izvršavanje prava dok posebna ograničenja postavlja zakon izričito. I opća I posebna ograničenja svojim postojanjem ne smanjuju sadržaj subjektivnog stvarnog prava (ne ukidaju ovlasti koje ono daje svojem nositelju) ali ograničavaju mogućnost punog izvršavanja tog prava.Raspolagati nekim stvarnim pravom znači:

1. Prenijeti ga na drugu osobu (otuđiti) u cijelosti ili djelomično2. Opteretiti ga nekim ograničenim stvarnim pravom3. Ograničiti ga u nekom pogledu (uvjetom, rokom..)4. Očitovanjem svoje volje učiniti da to pravo prestane (odreći se prava)

Mogućnost raspolaganja vlastitim subjektivnim pravom ovisi o poslovnoj sposobnosti nositelja tog prava, otuđivosti tog prava te o ispunjenju onih pretpostavaka koje pravni poredak eventualno zahtijeva za valjanost odnosnog raspolaganja.Onaj koji bi tvrdio da glede određene stvari ima neko stvarno pravo, trebat će dokazati da su se u njegovu korist ispunile sve zakonom određene pretpostavke stjecanja tog prava. Pravo na zaštitu odnosno pravo da se zahtijeva da se faktično stanje vlasti uskladi s njegovim stvarnim pravom je relativno pravo; ono ne postoji prema svakome, nego samo prema određenoj osobi - onoj čija faktična vlast konkurira vlasti na koju je ovlašten nositelj stvarnog prava. Pravni poredak priznaje svakome pravo da od nadležne javne vlasti traži pravnu zaštitu (pravnozaštitni zahtjev) pa je nadležna javna vlast dužna uzeti svaki takav zahtjev u postupak te o njemu odlučiti. Postoji I nepravni put – samopomoć – nositelj stvarnog prava ponekad će smjeti sam, bez pomoći suda odnosno drugog nadležnog tijela vlasti, štititi svoje pravo. Stvarna prava prestaju ako I kada nastanu one pravne činjenice koje su pravnim poretkom određene za pretpostavke njihova prestanka. Stvarno pravo prestaje apsolutno ako je prestalo postojati (npr. stvar je propala) a relativno ako je prestalo postojati svojem dotadašnjem nositelju ali nije prestalo apsolutno nego je samo prešlo na drugu osobu.

8

Na jednoj stvari može postojati I više stvarnih prava, pri čemu svako od njih može pripadati jednoj ili više osoba; njihov međusobni odnos određuje se po načelu prvenstva prvi u vremenu, jači u pravu (prior tempore potior iure).

OPĆA DOBRA (res communes omnium) nisu sposobna biti predmetom ičijih stvarnih prava, a time niti stvarnopravnih odnosa. Stvar je opće dobro kad zbog svojih naravnih osobina nije prikladna da bude predmetom stvarnih prava, jer kao cjelina ne može biti podvrgnuta privatnoj vlasti I jednog privatnopravnog subjekta, ali može svakome služiti za njegove potrebe, a I svima za opće potrebe (zrak, rijeke, jezera, more..). Stvar je opće dobro I kada su joj zakonske norme uskratile sposobnost da bude predmetom stvarnih prava kako bi služila svakome za njegove potrebe. Izdvajanjem iz općeg dobra nastaje zasebna pokretna stvar, različita od općeg dobra kao cjeline; na njima je privatna vlast moguća, no ne I uvijek dozvoljena. Budući da opće dobro nije ni u čijem vlasništvu, to ni stvar koja je nastala izdvajanjem iz njega nije ničija, ona je res nullius. Onaj tko je za sebe uzme, postat će njezinim vlasnikom prisvojenjem (okupacijom) ako su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke. Subjekt koji neposredno vodi brigu I upravlja nekim općim dobrom (kod nas u pravilu RH), ovlašten je da na određeno vrijeme, I to jedino naplatno, dade pojedinoj osobi (fizičkoj ili pravnoj) koncesiju za neku posebnu uporabu I korištenje općeg dobra, pod pretpostavkama I na način propisan posebnim zakonom. Zgrade I druge građevine koje su na općem dobru izgrađene u granicama ovlasti dobivenih koncesijom, ne postaju dijelom općeg dobra odmah; koncesija ih pravno odvaja od općeg dobra (kao pravo građenja) – dok koncesija traje one su zasebne nekretnine.JAVNA DOBRA (res publicae) su sve stvari u imovini države ili drugih javnopravnih subjekata, dakle RH, jedinica lokalne samouprave, jedinica regionalne samouprave I uprave I ustanova. Ona su načelno izjednačena s drugim stvarima, no ako I ukoliko je zakonom uspostavljeno posebno pravno uređenje glede njih prvenstveno će se ona primjenjivati. Prema tome kakva im je namjena određena, razlikuju se javna dobra u općoj uporabi, javna dobra u javnoj uporabi I javna dobra koja nisu namijenjena ni za opću ni za javnu uporabu.DOBRA OD OSOBITOG INTERESA ZA RH su opća dobra (nesposobna du budu predmetom stvarnih prava) I stvari koje su predmet prava vlasništva. Neposredno su ustavnom normom proglašeni za dobra od interesa za RH: more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago I druga prirodna bogatstva. Ona se stavljaju pod poseban pravni režim sa posebnim pravilima uporabe I iskorištavanja tih stvari. Želi li zakonodavac da stvar koja je po svojim naravnim osobinama prikladna da bude objektom stvarnih prava, bude izvan dosega stvarnopravnog uređenja, trebat će joj zakon oduzeti tu sposobnost (staviti je extra commercium). Ne učini li to, njezinim proglašenjem za dobro od interesa za RH neće prestati pravo vlasništva, kao ni ograničena stvarna prava na njoj; radi postizanja pravednosti zakonom treba odrediti pravičnu novčanu naknadu.

GLAVA 3. POSJED

POSJED je pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima glede određene stvari. Pravo na posjed (ius possidendi) je ovlast koju sadrže neka subjektivna prava, ovlašćujući nositelja tog prava na to da posjeduje predmet tog prava.Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, odnosno drugog, s njom izjednačenog predmeta posjedovanja (pravni subjekti – fizičke I pravne osobe). Kao predmet posjedovanja u načelu u obzir dolazi sve što je po svojim naravnim osobinama prikladno za takvu vlast, a ne dolazi u obzir ono glede čega norme pravnog poretka ne priznaju ičiju privatnu vlast kao pravno relevantnu. Posjed nije pravo već faktična vlast te može postojati I na stvarima koje ne mogu biti u vlasništvu. U obzir du budu predmet posjedovanja dolaze:

9

1. Stvari – samo individualne stvari, ne I kvantiteti niti ukupnosti stvari. Stvar je predmet posjedovanja zajedno sa svojim pripadnostima, no I pojedini dio neke stvari može sam za sebe biti predmet posjeda (ne bitni (nesamostalni) dijelovi!!)

2. Prava stvarnih služnosti – stanje u kojem neka osoba faktično izvršava sadržaj prava stvarne služnosti glede neke nekretnine (bez obzira na to je li ona ovlaštenik tog prava, ili nije). Izvršavanje sadržaja prava stvarne služnosti smatra se posjedom prava I izjednačeno je s posjedom stvari

Faktična vlast treba objektivno postojati kao socijalna činjenica a za to je potrebno vanjska vidljivost, razmjerna stalnost, mogućnost isključenja tuđih samovlasnih zahvaćanja u stvar I dostupnost stvari posjedniku.NEPOSREDAN POSJED je onaj što ga posjednik ima glede određene stvari kroz to što na njoj neposredno I vanjski vidljivo izvršava svoju faktičnu vlast osobno ili posredstvom pomoćnika u posjedovanju. Neposredan posjed stvari je I temelj svakog posjedovanja prava. Svaki čin (akt) koji neka osoba izvrši neposredno na stvari, ako je vanjski vidljiv I takvog sadržaja da ga se u društvu može prepoznati kao ostvarenje faktične vlasti te osobe na toj stvari, njezin je posjedovni čin. Pomoćnik u posjedovanju je osoba koja neposredno poduzima one čine kojima se izvršava faktična vlast na stvari, ali koja time ne izvršava nikakvu svoju, nego isključivo tuđu faktičnu vlast (ona nije posjednik stvari). Odnos podređenosti mora biti vanjski prepoznatljiv. Pomoćnik u posjedovanju može biti svaka osoba koja se s posjednikom stvari nalazi u radnom ili sličnom odnosu, ili je član njegova domaćinstva, ali I svi ostali koji izvršavaju određene posjedovne čine na stvari a da time ne izvršavaju nikakvu svoju vlast glede te stvari, nego isključivo tuđu vlast (npr. prekarist).POSREDNI POSJED stvari postoji ako neposredni posjednik, izvršavajući svoju faktičnu vlast na stvari, ujedno time izvršava I vlast za drugoga. Dakle, ima ga osoba koja faktičnu vlast na stvari izvršava preko druge osobe, kojoj je po osnovi plodouživanja, zakupa, čuvanja, posudbe ili drugog pravnog posla dala stvar u neposredan posjed. Njihov odnos ima dvije nerazdvojne komponente:

1. Ovlast ili obveza neposrednog posjednika da stvar posjeduje privremeno I u okviru više vlasti posrednog posjednika iz koje je izvedena

2. Zahtjev posrednog posjednika neposrednome da mu taj preda stvar u neposredan posjed nakon što prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovati je

SAMOSTALAN (VLASNIČKI) POSJED postoji ako posjednik posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik, tj. ne priznajući ničiju “višu” privatnu, posrednu vlast na toj stvari.NESAMOSTALNI (UPORABNI) POSJED postoji ako stvar posjeduje priznajući tuđu “višu” privatnu vlast na njoj. Za svaki se posjed predmnijeva da je samostalan, dok se ne dokaže suprotno. Svatko može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je samostalni posjednik pokretne stvari njezin vlasnik, osim ako zna da ovaj to nije, ili ako s obzirom na okolnosti ima dovoljno razloga za posumnjati u njegovo vlasništvo.SUPOSJED postoji kada isti posjed stvari ima više osoba, tj. kada na istom stupnju posjedovanja stvar posjeduje više osoba. Svi suposjednici imaju istodobno isti posjed stvari na istom stupnju posjedovanja, pri čemu je faktična vlast svakog suposjednika ograničena faktičnom vlašću ostalih suposjednika. Običan suposjed je onaj kod kojeg svaki od suposjednika može posjed izvršavati nezavisno od ostalih suposjednika (faktična vlast ostalih konkurira s njegovom). Zajednički suposjed je onaj kod kojeg ni jedan od suposjednika ne izvršava suposjed samostalno, nego svaki samo u zajednici s ostalima, dakle kao da su svi ono zajedno jedan posjednik.POSJED PRAVA je u nas razmjerno trajna faktična vlast posjednika jedne nekretnine kao povlasne, koja se sastoji u faktičnom izvršavanju sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke tuđe nekretnine kao poslužne. Afirmativne stvarne služnosti su one koje se u korist jedne nekretnine kao povlasne izvršavaju na drugoj nekretnini kao poslužnoj, a što onaj čija je poslužna nekretnina trpi. Negativne su one stvarne

10

služnosti koje se ne izvršavaju na poslužnoj nekretnini, nego ih se izvršava time što onaj čija je poslužna nekretnina, u korist povlasne nekretnine propušta činiti na svojoj nekretnini nešto što bih inače činio.IDEALNI POSJED je naziv za od pravnog poretka priznatu privatnu I za svakog relevantnu vlast koju osoba ima u pogledu nekog predmeta (stvari, prava) kao da je taj predmet njezin (makar on to možda I nije), a da se pritom ta njezina vlast ne sastoji u kakvoj neposrednoj fizičkoj, efektivnoj vlasti na stvari niti se na nju oslanja. On uopće nije posjed, budući da nema neposrednog, fizičkog držanja stvari u vlasti osobe. Za osobu nastaje time što joj javna vlast svojom odlukom ili neposredno zakonom “preda stvar u posjed”, uspostavivši nekakvu pravno relevantnu vlast u pogledu stvari, ali takvu koja nije faktična. Može se prekinuti odlukom koju bi odgovarajućem postupku donio sud, odnosno drugo nadležno tijelo.NASLJEDNIČKI POSJED je od pravnog poretka priznata privatna I za svakoga relevantna vlast koju ostaviteljev nasljednik ima glede svih ostaviteljevih posjeda (on je idealni posjed); nastaje ostaviteljevom smrću. Svaki se ostaviteljev posjed nastavlja kod nasljednika na istom predmetu posjedovanja, na istom stupnju te s istim objektivnim kvalitetama posjeda (zakonitost, istinitost..). Ostaviteljev nasljednik je ovlašten da odmah započne I efektivno posjedovati ono što je posjedovao ostavitelj, ali pritom nije ovlašten dirati u ostale posjede iste stvari ili prava. Nasljednik neće postupati samovlasno ako poduzme posjedovne čine pod pretpostavkom da je zaista ostaviteljev nasljednik, da poduzimanje posjedovnih čina nije povjereno izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine te da poduzimanjem posjedovnih čina ne zadire ni u čiji tuđi posjed (ili suposjed). Nasljednički posjed uživa zaštitu kao da je ostavitelj još posjednik. Ako je ostavitelja naslijedilo više sunasljednika tada svaki od njih ima pravo na zaštitu nasljedničkog posjeda, no samo protiv trećih osoba. Ako bi posjedovne čine netko počeo izvršavati kao da je jedini nasljednik tada bi oni koji sebe smatraju nasljednicima mogli protiv takve osobe staviti nasljednički zahtjev (hereditatis petitio), pa u petitornom postupku ishoditi da im posjed izruči tko si ga je bio prisvojio. Nasljednički posjed svojim trajanjem doprinosi vremenu posjedovanja potrebnom za stjecanje predmeta posjedovanja putem dosjelosti.TABULARNI POSJED je činjenica da je u zemljišnu knjigu upisano pravo vlasništva neke nekretnine ili neko drugo knjižno pravo, kao pravo određene osobe; ZV ga ne predviđa.

Posjed (faktični, efektivni posjed) se stječe činom stjecanja, tj. činom koji stjecatelj uspostavlja svoju faktičnu vlast na/glede stvari. Posjed je stečen ako I kada je činom stjecanja zaista na/glede stvari nastalo stanje koje ima sve osobine posjeda stvari (ili prava), bilo neposrednog bilo posrednog. Čin stjecanja redovito je neki tjelesni čin, poduzet glede stvari radi stjecanja posjeda, ali u obzir kao čin stjecanja dolazi I očitovanje volje – pravni posao kojim se prenosi posjed. Da bi se nekim činom mogao steći posjed, taj čin treba biti posjedovni čin, poduzet s voljom da se uspostavi stjecateljeva faktična vlast glede stvari. Stjecatelj može posjed steći vlastitim činom stjecanja, ali I činom neke druge osobe koja je njegov zastupnik (ugovorni, zakonski, poslovođa bez naloga) u poduzimanju čina stjecanja posjeda.Posjed je stečen izvorno (originarno) ako je stjecatelj jednostranim činom uspostavio svoju faktičnu vlast glede neke stvari koja u tom času nije bila ni u čijem posjedu, ili – ako je bila – uspostavio je svoju vlast neovisno (usprkos tuđem posjedu). Posjed je stečen izvedeno (derivativno) ako je na stjecatelja prešla faktična vlast koju je dotadašnji posjednik imao na predmetu posjedovanja

1. dvostranim činom predaje kojim je u sporazumu s dotadašnjim posjednikom a) prenesen njegov posjed na stjecatelja ili jeb) iz njegova posjeda izveden daljnji stupanj posjeda za stjecatelja

2. nasljeđivanjem dotadašnjeg posjednika Izvedeno stjecanje nije samovlasno stjecanje. Za njega je potrebno da stjecatelj stekne posjed od osobe koja je posjednik odnosnog predmeta posjedovanja te da posjed stekne u skladu s njezinom voljom.Jednostrani čin stjecanja kojim stjecatelj osniva za sebe posjed je čin uzeća ili oduzeća stvari. Tko jednostranim činom uzeća ili oduzeća, uspostavi svoju faktičnu vlast glede neke stvari, izvorno je stekao

11

posjed te stvari. Činom uzeća (aprehenzije) stvari u neposredan posjed izvorno se stječe posjed stvari koje nitko ne posjeduje.I kad netko ima stvar u svojem posjedu, netko drugi može izvorno steći neposredan posjed te stvari jednostranim činom oduzeća stvari koji uspostavlja stjecateljevu faktičnu vlast glede odnosne stvari, a oduzima faktičnu vlast dotadašnjem posjedniku.

a) Samovlasno oduzeće stvari – činom oduzeća stvari oduzima se dotadašnjem posjedniku stvar iz posjeda I uspostavlja vlastiti posjed na neki nedozvoljeni način tj. silom (vi), potajno ili prijevarom (clam) te zlouporabom povjerenja (precario modo); tko ga na taj način stekne, stekao je neistinit posjed. Njegov posjed nije miran jer onaj od kojeg je posjed samovlasno stečen ima pravo štititi svoj oduzeti posjed; posluži li se tim pravom, pa ponovno uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari koja mu je bila oduzeta, prestao je time onaj posjed kojeg si je drugi samovlasno prisvojio, a uzet će se da smetani posjed nije ni bio prestao, nego da je trajao cijelo vrijeme (načelo kontinuiteta posjeda). Od trenutka kad bivši posjednik više nema pravo na posjedovnu zaštitu, posjed novog posjednika je miran pa ga se više ne može suzbijati sredstvima posjedovne zaštite.

b) Oduzeće stvari koje nije samovlasno – ako je čin oduzimanja ili smetnja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta; posjedniku čiji je posjed oduzet ne pripada pravo na zaštitu posjeda

Zastupnik neke osobe činom uzeća stvari za sebe stječe neposredan a za zastupanog posredan posjed te stvari. Potrebno je da među njima postoji odnos zastupanja.PREDAJA (TRADICIJA) je dvostrani čin usmjeren na to da se u sporazumu s dotadašnjim posjednikom posjed stvari prenese stjecatelju; stjecanje je derivativno. Postoje dvije različite mogućnosti:

a) Da posjed bude prenesen, dakle da ga stjecatelj stekne prenošenjem (translacijom) prednikova posjeda na njega kao sljednika u posjedovanju

b) Da posjed bude osnovan (konstituiran) za sljednika izvođenjem iz prednikova posjedaStvar se prenosi u neposredan posjed predajom stvari (tjelesnom predajom), a u posredan očitovanjem volje. Dovoljna je tzv. prirodna volja odgovarajućeg sadržaja (nije potrebna pravno kvalificirana volja).PREDAJA STVARI je dvostrani voljni čin kojim dotadašnji posjednik predaje I stjecatelj prima stvar u neposredan posjed, a izvršena je kada se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju da može izvršavati faktičnu vlast glede stvari. Da bi se prenio neposredan posjed stvari, potrebno je da bude izvršen dvostrani, voljni čin davanja I primanja stvari radi prijenosa posjeda na njoj. PRAVA PREDAJA (traditio vera) ili predaja iz ruke u ruku zbiva se predajom stvari stjecatelju. Kada se radi o pokretnini, tada je to doslovno uručenje stvari stjecatelju; dotadašnji posjednik, želeći prenijeti posjed stvari na drugu osobu, uruči ovoj odnosnu stvar, a ona je primi u svoje ruke, uspostavljajući time svoju faktičnu vlast glede te stvari. Ako je stvar nekretnina tada se prijenos zbiva dovođenjem stjecatelja na nekretninu (odnosno u nju), pokazivanje međa zemljišta. Jednak učinak imat će I uzimanje stvari uz dozvolu, tj. to da je stjecatelj stvar uzeo u svoj posjed uz dozvolu njezina dotadašnjeg posjednika. Dovođenje stvari u krug stjecateljeve faktične vlasti također djeluje jednako; zbit će se ako stjecatelj odredi prenositelju da stvar stavi na određeno mjesto u krugu stjecateljeve faktične vlasti. Posjed stvari biva prenesen čim prenositelj stavi stvar na određeno mjesto a ne tek kada je stjecatelj od tamo uzme.Dvostrani čin prenošenja može biti učinjen I kao predaja u neposredan posjed neke druge stvari, ako je ta druga stvar takva da je sredstvo posjedovanja one stvari koja se zapravo želi predati u posjed (npr. ključ). Potrebno je da je u tom aktu implicirana volja prenijeti posjed one druge stvari I da je stvar koju se predaje stjecatelju takva da je ona sredstvo posjedovanja one druga stvari koja se zapravo želi prenijeti u posjed.Posjed stvari se može predati I posredstvom neke druge osobe – zastupnika kod predaje. Tada se zapravo zbivaju dva čina predaje: prvo predavatelj predaje stvar zastupniku, a potom je zastupnik predaje stjecatelju.

12

Predaja očitovanjem volje je čin prijenosa posjeda koji se zbiva bez tjelesne (fizičke) predaje stvari, suglasnim očitovanjem volje dotadašnjeg posjednika I stjecatelja da se posjed predaje stjecatelju; predaje se posredan posjed stvari. Potrebno je da predavatelj očituje svoju volju da predaje stjecatelju posjed stvari, a da stjecatelj očituje svoju volju da ga prima suglasno očitovanje njihove volje; dvostrani pravni posao. Predaja posjeda koja je izvršena samim očitovanjem volje djelovat će prema trećima jedino ako su o njoj obavješteni, ili inače znaju za nju. Predaja kratkom rukom (traditio brevi manu) je čin predaje neposrednog posjeda osobi koja se već nalazi u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari, a sastoji se od očitovanja volje dotadašnjeg neposrednog posjednika I stjecatelja da prvi prenosi na drugoga svoj posjed. Kratkom rukom se prenosi samostalan posjed na stjecatelja koji je I do tada posjedovao tu stvar, ali kao njezin nesamostalni posjednik, zatim I posjed višeg stupnja na stjecatelja koji je do tada stvar posjedovao na nižem stupnju, izvedeni posjed onome koji je stvar do tada imao u svojem izvorno stečenom posjedu te I neposredan posjed onome koji do tada izvršavao prenositeljevu vlast na stvari, u ulozi njegovog pomoćnika u posjedovanju.Prenošenje prava zahtijevati predaju stvari (cessio vinicationis) je čin prenošenja postojećeg posrednog posjeda na drugu osobu očitovanjem volje dotadašnjeg posrednog posjednika I stjecatelja kojim prvi prenosi na drugoga svoje pravo zahtijevati od posredujućeg posjednika da taj preda stvar nakon što mu prestane ovlaštenje ili dužnost posjedovati je. Posredni posjednik ima pravo zahtijevati od osobe koja ima posredujući posjed, da mu preda stvar nakon što joj prestane ovlaštenje ili dužnost da je posjeduje. Obavlja se pravnim poslom između stjecatelja I dotadašnjeg posrednog posjednika, prisilno se može obaviti rješenjem suda donesenim u ovršnom postupku.Osnivanje prava zahtijevati predaju stvari (consitutum possessorium) – posesorni konstitut je izvođenje iz prednikovog posjeda još jednog posjeda iste stvari za stjecatelja; dotadašnji posjednik (predavatelj) zadržava stvar u svojem posjedu, a za stjecatelja se osniva pravo da mu dotadašnji posjednik preda stvar pošto prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovati je. To se zbiva samim dvostranim voljnim činom očitovanja volje predavatelja I stjecatelja, kojim za stjecatelja sporazumno osnivaju pravo zahtijevati od predavatelja predaju stvari. Time se uspostavlja posredujući odnos u kojem predavatelj privremeno zadržava stvar u svojem posjedu, a stjecatelj ima pravo zahtijevati predaju te stvari pošto predavatelju prestane ovlast ili dužnost da je posjeduje. Constitum possessorium je povezan s činom predaje stvari u neposredan posjed stjecatelja, ako je predavatelj predao stvar u neposredan I nesamostalan posjed stjecatelja, a za sebe je zadržao posredan posjed iste stvari. Može biti povezan I s činom predaje stvari u posredan posjed stjecatelja ako je predavši stvar u posredan posjed, za sebe zadržao viši posredni posjed iste stvari. Anticipirani posesorni konstitut posredan posjed stvari može se steći I posredstvom zastupnika u stjecanju posjeda, točnije posredstvom one osobe koja prima stvar u svoj posjed, a ujedno I u viši, posredan posjed one osobe koju pri tome zastupa. Koincidirat će tada dva stjecanja posjeda iste stvari: u nižem stupnju će zastupnik steći za sebe nesamostalan posjed stvari (jer priznaje “višu” vlast zastupanog), a ujedno će zastupani (gospodar posla), zahvaljujući svojem odnosu sa zastupnikom (u kojem zastupani ima pravo od zastupnika zahtijevati predaju stvari) steći posredan posjed iste stvari višeg stupnja posjedovanja. STJECANJE POSJEDA PRAVA – jednostranim činom, dvostranim činom ili nasljeđivanjem.Čin kojim se stječe posjed prava je jednostran ako je poduzet samovlasno, dakle bez suglasnosti posjednika one nekretnine koja dobiva ulogu poslužne nekretnine. Kao čin osnivanja posjeda prava stvarnih služnosti dolazi u obzir jedino čin faktičnog izvršavanja sadržaja nekog prava stvarne služnosti u korist jedne, a na teret druge nekretnine. To ima dvije sastavnice: da posjednik one nekretnine koja bi stjecanjem posjeda dobila ulogu povlasne nekretnine faktično izvrši sadržaj nekog prava stvarne služnosti te da se toj stjecateljevoj faktičnoj vlasti pokori posjednik te druge nekretnine. Posjed afirmativne stvarne služnosti osniva se jednostranim činom kojim neposredni posjednik neke određene nekretnine u korist te svoje nekretnine samovlasno izvrši na nekretnini u tuđem posjedu kao svoje pravo

13

nešto što posjednik te druge nekretnine ne bi trebao trpiti, a on to ipak otrpi. Posjed negativne stvarne služnosti bit će osnovan jednostranim činom stjecanja, ako je neposredni posjednik neke određene nekretnine u korist te svoje nekretnine samovlasno zabranio posjedniku druge nekretnine da na svojoj nekretnini čini nešto što bi inače mogao činiti, pa je on to I propustio učiniti. Dvostrani čin stjecanja kojim se osniva posjed prava stvarne služnosti ima dvije sastavnice: jedna je faktično izvršavanje sadržaja prava stvarne služnosti u korist jedne, a na teret druge nekretnine, a druga pokoravanje posjednika te druge nekretnine stjecateljevoj faktičnoj vlasti. Osnivanje prava stvarne služnosti zbiva se uz suglasnost posjednika nekretnine na čiji teret se osniva služnost, pa ona dobiva ulogu poslužne nekretnine; to je dobrovoljno te je takvo stjecanje izvedeno. Neposredni posjednik povlasne nekretnine ima I neposredan posjed prava stvarne služnosti u korist te nekretnine.Posjed prava koji je već osnovan u korist neke nekretnine kao povlasne, prijeći će zajedno s posjedom te nekretnine na stjecatelja, ako posjed povlasne nekretnine prijeđe na drugu osobu; dvostranim činom. Svaki ostaviteljev posjed prava stvarne služnosti na nasljednika prelazi zajedno s posjedom nkeretnine u čiju korist postoji taj posjed prava. Posjed nastaje činom stjecanja a traje sve dok ne nastupi okolnost koja ga prekida, okončava. ZV: “posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast glede stvari, ali on ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno.” Zakonska predmnjeva trajnosti u slučaju kada je poznato da je neka osoba posjedovala neku stvar ili pravo u nekom trenutku, nije na njoj da dokazuje da je taj njezin posjed I dalje trajao, nego će onaj tko tvrdi da joj je prestao (ili se prekinuo) to trebati I dokazati.Objektivne značajke posjeda su: Zakonitost – ima je onaj posjed koji ima valjani pravni temelj tog posjedovanja, a nezakonit je onaj koji uopće nema nikakav pravni temelj za to, ili mu temelj nije valjan. Pravni temelj može biti samo posjednikovo subjektivno pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje, koje mu daje tzv. pravo na posjed. Posjed bez pravnog temelja je nezakonit, kao I posjed čiji pravni temelj je ništav. Ako je pravni temelj samo pobojan to neće štetiti njegovoj zakonitosti (tek ako bude poništen). Istinitost – ima onaj posjed koji nije stečen na protupravan način, dakle koji nije nastao ni silom, ni potajno ili prijevarom niti zlouporabom povjerenja (praecario modo). Pod silom misli se na slučaj kad je posjed stečen činom stjecanja kojim je primjenjena nedopuštena (protupravna) fizička sila (vis apsoluta) odnosno prijetnja ili zastrašivanje (metus), koja je izjednačena s takvom fizičkom silom (vis compulsiva). Posjed je stečen silom ako je nasilnim činom tuđi posjed oduzet ili sužen (sužena je posjednikova faktična vlast). Posjed je stečen potajno (clam) ako je stečen činom koji je poduzet tako da dotadašnji posjednik stvari ne sazna za njega (krađom ili bilo koji drugi potajni način). S njime je izjednačen I posjed stečen prijevarom (dolus) tj. zlonamjernim dovođenjem u zabludu, ili održavanjem u zabludi. Pod zlouporabom povjerenja (na izmoljen način) misli na sve one slučajeve stjecanja posjeda u kojima je stjecatelj već imao neku poziciju glede tuđe stvari, ali ju je onda samovlasno pretvorio iz neposjeda u posjed, ili iz posjeda nižeg stupnja u posjed višeg stupnja. Neistinito stečen posjed isprva nije miran jer posjednik čiji je posjed oduzet ima pravo na zaštitu svog posjeda (bilo putem suda, bilo putem samopomoći). Taj posjednik može poduzimati I čine ofanzivne samopomoći (oduzeti stvar od neistinitog posjednika) što će ovaj morati trpjeti. Nakon što postane miran, I takav posjed uživa pravnu zaštitu, čak I od osobe od koje je stečen viciozno. Subjektivna značajka posjeda je:Poštenje - koje se predmnijeva. Posjed je pošten ovisno o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom. Posjednik je unatoč svom nezakonitom posjedovanju pošten ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, a to je njegovo neznanje ispričivo. Nije pošten posjed za koji je posjednik već u času stjecanja znao da mu ne pripada pravo na taj posjed, ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga u to posumnjati te posjed za koji je posjednik naknadno saznao da mu ne pripada pravo na taj posjed (što ne dira u njegovo poštenje do tog trenutka). Bude li posjedniku dostavljena tužba

14

kojom druga osoba osporava njegovo pravo na posjed, a spor bude okončan pravomoćnom presudom da pravo na posjed ne pripada posjedniku – uzima se da je posjednikov posjed bio nepošten još od trenutka kad je primio tužbu.Posjed koji ima sve pozitivne značajke naziva se publicijanskim, uzukapionim ili kvalificiranim posjedom. Objektivne značajke prate posjed kada taj sveopćim sljedništvom prelazi na sljednika. Univerzalni sukcesor stječe sve onakvo kakvo je bilo kod prednika. Singularni sukcesor je posjed stekao na pravnom temelju I na specifičan način na koji se pojedinačno stječe posjed. Objektivne značajke prednikovog posjeda ne žive dalje u posjedu nakon što je taj prešao na pojedinačnog sljednika u posjedovanju, nego kvalitete sljednikova posjeda ovise o tome na kakvom pravnom temelju I na koji način ga je sljednik stekao. Unatoč sljedništvu (općem ili pojedinačnom) s posjedom ne prelazi I kvaliteta poštenja odnosno nepoštenja koju je posjed imao kod prednika, nego se ona iznova stvara kod stjecatelja, ovisno o njegovom vlastitom poštenju ili nepoštenju.Predmnjeve o posjedu:

1. Predmnjeva poštenja – posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten, treba to dokazati.

2. Predmnjeva samostalnosti – za svakog se posjednika predmnijeva da samostalno posjeduje, dok se ne dokaže suprotno; služi zaštiti povjerenja u pravnom prometu

3. Predmnjeva vlasništvaa) Opća predmnjeva posjednikovog vlasništva pokretnine – djeluje u korist svakog samostalnog

posjednika pokretnine, dakle – ne samo onog za kojeg se pouzdano zna da je samostalan posjednik, nego I u korist onog za koga se to samo predmnijeva; služi zaštiti povjerenja u pravnom prometu

b) Posebna predmnjeva posjednikovog vlasništva s ofenzivnim djelovanjem – postoji na temelju zakona za kvalificiranog posjednika stvari, odnosno onog koji je to bio prije nego što je posjed stekla neka druga osoba. Na ovu se predmnjevu može osloniti kod stavljanja svog vlasničkog zahtjeva bivši posjednik pokretne ali I nepokretne stvari koja je sada u posjedu druge osobe te aktualni posjednik stvari ili nekretnine koji traži od druge osobe da prestane uznemiravati njegovo (predmnijevano) pravo vlasništva.

Tri glavne funkcije posjeda su:1. Akvizicijska – funkcija pretpostavke za stjecanje stvarnih prava, zahvaljujući kojoj se stjecanje

takvih prava podudara s uspostavom stjecateljeve faktične vlasti na stvari2. Publicitetna – davanje publiciteta onim odnosima koji postoje glede stvari, a tiču se trećih

osoba, pa im je zato publicitet neophodan3. Kontinuitetna (zaštitna) – funkcija zaštite I održavanja kontinuiteta socijalnih odnosa glede

stvari, bez čega bi bila ugrožena stabilnost ne samo tih odnosa nego I drugih koji su na ovaj ili onaj način s njima u vezi

Posjed se štiti od samovlasnog smetanja, bez obzira je li u skladu s pravom ili nije, I bez obzira kakve je kakvoće. Samovlasnim smetanjem posjeda nastaje za posjednika specifično subjektivno pravo na posjedovnu (posesornu) zaštitu, koje on može ostvarivati putem samopomoći ali I putem suda u posebnom sudskom parničnom postupku – postupku zbog smetanja posjeda. Djelovanje posjedovne zaštite je ograničeno na zaštitu posjeda od samovlasnog smetanja; ne utječe na pravo na posjed. Štiti se svaki posjed , kako stvari tako I prava, koji je faktičan, posljednji I miran. Idealni posjed nije faktičan pa ne uživa posjedovnu zaštitu, dok je nasljednički posjed uživa radi ostvarenja načela kontinuiteta posjeda.Svaka samovlast je zabranjena, bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako I smatra da ima jače pravo na posjed. Posjed je smetan ako je oduzet (ako je potpuno prestala faktična vlast dotadašnjeg posjednika) ili uznemiren (ako je posjednikova faktična vlast u nekom

15

pogledu ili u nekom dijelu ograničena tuđom faktičnom vlašću glede istog predmeta posjedovanja, ali nije sasvim isključena). Pravo na zaštitu posjeda nastaje samo ako je posjed smetan nečijim činom koji svjesno isključuje ili ograničava postojeću posjednikovu vlast namećući svoju i/ili vlast neke druge osobea I to samo ako je taj čin samovlastan. Čin smetanja posjeda je voljni čin (akt) neke osobe, kojim ona na predmetu tuđeg posjedovanja izvršava neku svoju ili tuđu faktičnu vlast, čime negira njegovu I nameće svoju faktičnu vlast (u cijelosti – oduzimajući posjed, ili zadirući u posjed dotadašnjeg posjednika). Da bi neki čin bio čin smetanja nečijeg posjeda, potrebno je da se njime izvršava faktičnu vlast (svoju i/ili tuđu) na/u pogledu predmeta tuđeg posjedovanja I da se to čini sa sviješću da se time zadire u tuđi posjed. Čin smetanja može biti učinjen I nečinjenjem, zatim riječima (ako sadrži prijetnju koja je izjednačena sa silom) te I preko zastupnika. Čin smetanja tuđeg posjeda je samovlastan ako onaj koji ga je poduzeo za poduzimanje tog čina nije imao posjednikovo dopuštenje niti je na taj čin bio ovlašten neposredno zakonom ili odlukom koju je sud (ili drugo tijelo vlasti) donijelo na temelju zakona koji dopušta taj zahvat u tuđi posjed. Samovlast je zabranjena I kada je čin oduzimanja posjeda ili njegovog uznemiravanja poduzet u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako je poduzet bez odobrenja u zakonu odnosno u odluci suda ili druge nadležne vlasti. Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika koje smetanjem njegovog posjeda nastaje za nj na temelju zakona, ovlašćujući ga da štiti svoj posjed od tog smetanja, bilo putem samopomoći bilo putem suda; ono je subjektivno pravo građanskopravne, materijalnopravne naravi. Ono ovlašćuje posjednika da prisili osobu koja samovlasno njegov posjed uznemirava da prestane s tim uznemiravanjem, a osobu koja mu je posjed samovlasno oduzela da mu ga vrati I tako uspostavi ranije posjedovno stanje. Može se ostvariti putem suda u posebnom postupku za smetanje posjeda ili putem samopomoći. Ostvarenjem prava na posjedovnu zaštitu posjednikov se posjed uspostavlja ponovno onakav kakav je bio prije samovlasnog smetanja; takav posjed nije prestao niti je bio prekinut ako ga je posjednik služeći se svojim pravom na posjedovnu zaštitu ponovno uspostavio ili ishodio njegovu uspostavu. U našem pravnom poretku rok trajanja prava na zaštitu posjeda je 30 dana od kada je posjednik saznao za smetanje I tko je posjed smetao, ali najkasnije kada istekne jedna godina od čina smetanja, bez obzira na to je li ikada posjednik saznao za to smetanje. Tijek roka se prekida kada ranije posjedovno stanje bude ponovno uspostavljeno, silom (samopomoć) ili ne (onaj tko je smetao, podvrgne se dobrovoljno posjednikovoj faktičnoj vlasti) ili kada posjednik podnese sudu tužbu zbog smetanja posjeda (pod pretpostavkom da sud utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva). Samopomoć je ostvarivanje prava uporabom vlastite snage i/ili drugih privatnih sredstava, a ne posredstvom javne vlasti (sudske ili upravne). U našem pravnom poretku ona je jedan od dvaju alternativnih putova za ostvarenje prava na zaštitu posjeda, ali dopušteno je poslužiti se samopomoći za zaštitu posjeda jedino pod zakonom određenim pretpostavkama. Njome se može poslužiti I posjednikov pomoćnik u posjedovanju, izvršavajući time za posjednika njegovo pravo na samopomoć od samovlasnog smetanja posjeda. Pravo na zaštitu posjeda putem samopomoći dopušteno je ostvarivati kada su kumulativno ispunjene slijedeće tri pretpostavke:

1. Posjedu prijeti neposredna opasnost; što znači da je u tijeku čin smetanja (uznemiravanja, oduzimanja) posjeda, ili je posjed već oduzet

2. U postojećoj situaciji je samopomoć nužna, jer bi sudska pomoć stigla prekasno; okolnosti ne omogućuju da posjednik zatraži sudsku zaštitu

3. Pri uporabi samopomoći nije primjenjena sila veće jakosti nego što je primjerena okolnostima; čin samopomoći ne bi smio prelaziti granicu onog što je u postojećoj situaciji baš nužno da bi se zaštitilo posjed, a ako se ima na izbor više mogućih čina samopomoći, treba izabrati onaj koji je najmanje štetan po drugu stranu

Samopomoć koja ispunjava sve ove pretpostavke je dopuštena, pa onaj tko se poslužio dopuštenom samopomoći za zaštitu posjeda, ne odgovara za to kaznenopravno, niti odgovara za štetu koju je pritom pretrpjela osoba koja je smetala posjed. No, ako je posjednik ostvario svoje pravo na samopomoć kada

16

nisu bile ispunjene sve pretpostavke za njezinu dopuštenost on je I time zaštitio svoj posjed, ali odgovara za štetu koju je pritom nanio. Defenzivna je obrana postojećeg posjeda, a ofenzivna samopomoć je ponovno uspostavljanje (vraćanje) već oduzetog posjeda. Naš pravni poredak dopušta pod jednakim pretpostavkama poduzimanje akata defenzivne I ofenzivne samopomoći.Za raspravljanje I odlučivanje nadležan je redovni sud, a za njegovo postupanje je predviđen poseban sudski parnični postupak – postupak u parnicama zbog smetanja posjeda – postupak zbog smetanja posjeda. To je sumaran I hitan sudski postupak u kojem sud odlučuje isključivo prema posljednjem stanju posjeda I nastalom smetanju, a bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao I bez obzira na to je li smetanje posjeda možda bilo u nekakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Predmet raspravljanja jest je li tuženik smetao tužiteljev posjed te pripada li tužitelju pravo na zaštitu tog posjeda od tuženikova čina smetanja I kako uspostaviti posjed kakav je bio prije smetanja te ga zaštititi za ubuduće. Sud će svojom odlukom narediti da se uspostavi onakvo posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja I zabranit će takvo I slično smetanje ubuduće. Posjed će temeljem te sudske odluke ponovno biti uspostavljen (dobrovoljno ili putem ovrhe), a uzet će se da nije prestao, niti bio prekinut. Dozvoljeno je da se u tom postupku raspravljuju I dokazuju jedino činjenice koje se odnose na posljednje stanje posjeda I nastalo smetanje. Isključeno je raspravljanje I odlučivanje:

a) O pravu na posjed, uključujući I pravu na poduzimanje posjedovnih činab) O pravnom temelju posjedac) O poštenju posjednikad) O korisnosti čina smetanja sa stajališta kakvog društvenog, javnog ili sličnog interesae) O zahtjevima za naknadu štete

Smije se isticati I raspravljati o pravu na poduzimanje posjedovnih čina u vezi s tuženikovim prigovorom da nije bio samovlastan njegov čin kojim je tužitelju oduzeo ili uznemirio posjed. Činjenica da se vodi postupak zbog smetanja posjeda Ili ako je on završen pravomoćnom odlukom, ne predstavlja zapreku da se u redovnom sudskom postupku raspravlja o tome tko ima pravo na posjed. Za zahtijevanje sudske zaštite posjeda aktivno je legitimiran (materijalnopravno ovlašten) posljednji, faktični I mirni posjednik stvari ili prava, čiji je posjed samovlasno smetan:a) neposredni - ima pravo na sudsku zaštitu od samovlasnog smetanja koje bi počinila bilo koja osoba,

uključujući I one koje u nekoj ulozi sudjeluju u posjedovanjub) posredni posjednik (bilo kojeg stupnja) – uvijek ima pravo na zaštitu od smetanja kojeg bi učinila

treća osoba. U načelu ima pravo svoj posjed štititi I od neposrednog posjednika, ali to pravo nema u onim slučajevima gdje bi za odlučivanje o zahtjevu posrednog posjednika protiv neposrednog bilo nužno raspravljati o njihovom međusobnom pravnom odnosu

c) svaki suposjednik - ima uvijek pravo na zaštitu od trećih, a I u načelu I od samovlasnog smetanja drugih suposjednika, ali samo ako je posrijedi takvo smetanje da je on potpuno isključen iz dotadašnjeg suposjeda ili mu je bitno ograničen dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti (a I tada ako za odlučivanje nije nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu)

d) nasljednik takvog posjednika – I dok još nije svoj nasljednički posjed pretvorio u faktični posjed (još je idealni posjednik). Štititi od samovlasnih zahvata trećih osoba ima jednako pravo svaki nasljednik, odnosno sunasljednik, kakvo je imao ostavitelj no s time što u slučaju kad je upravljanje objektom posjeda povjereno izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine I on je ovlašten tražiti zaštitu. Nasljednik ne može svoj posjed štititi od samovlasnih zahvata svojih sunasljednika (jer bi bilo potrebno raspravljati o nasljednom pravu na posjed)

Pomoćnik u posjedovanju nije aktivno legitimiran za pokretanje sudskog postupka zbog smetanja. Pasivno legitimirana je osoba koja je poduzela čin smetanja, uznemirivši ili oduzevši tuđi posjed. Onaj u čiju korist je druga osoba poduzela čin smetanja pasivno je legitimiran već samim time što je čin smetanja išao u njegovu korist, a on se nije od toga ogradio. Čin smetanja može poduzeti I treća osoba

17

(koja se do tada nalazila izvan strukture posjedovanja) ali I osoba koja se nalazi unutar strukture posjedovanja. No, načelno je pasivno legitimiran onaj koji je:

a) imao ulogu posjednikova pomoćnika u posjedovanju te ju je samovlasno pretvorio u svoj posjed, smetavši time dotadašnji posjednikov posjed

b) suposjednik koji je smetao kojeg drugog suposjednika istog predmeta posjedovanjac) neposredni posjednik predmeta posjedovanja koji je smetao posrednogad) posredni posjednik koji je smetao neposrednogae) nasljednik na kojeg je s ostavitelja prešao posjed samovlasno oduzet dotadašnjem posjedniku,

ako bi ostavitelj bio pasivno legitimiranTužbeni zahtjev koji se upravlja radi zaštite posjeda putem suda u postupku zbog smetanja posjeda, sastoji se od tri elementa:

1. zahtjeva da se utvrdi čin smetanja tužiteljeva posjeda 2. da se tuženom naredi uspostava ranijeg posjedovnog stanja3. da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće sve pod prijetnjom ovrhe, ne bude li tuženik to sam u određenom roku dobrovoljno izvršio.

Tužitelj može kao sporedno zahtijevati I da sud obveže tuženika da tužitelju naknadi parnične troškove. Rok je prekluzivan, ne zastaran; posjednik prekida tijek prekluzivnog podizanjem tužbenog zahtjeva upravljenog na sudsku zaštitu posjeda.Raspravlja se samo o tome ima li tužitelj pravo na zaštitu posjeda I može li se to pravo ostvariti, pa tuženik može stavljati tužitelju samo prigovore koji se odnose na to:

1. ima li tužitelj posjed kakv se štiti2. je li tuženik taj tužiteljev posjed samovlasnim činom smetanja uznemirio odnosno oduzeo (pri

čemu će se, ako tuženik tvrdi da njegov čin nije bio samovlastan, ipak moći raspravljati o pravu na poduzimanje tog čina)

3. nije li istekom prekluzivnih rokova tužitelju prestalo pravo na sudsku zaštitu4. nije li uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja faktično nemoguće ili nedopušteno mogu se stavljati I prigovori procesnopravne naravi

Rješenje o smetanju posjeda ima karakter konačnog rješenja; sud ga donosi nakon provedene rasprave I dokaznog postupka, ali nema zapreke tome da ga donese zbog ogluhe, zbog izostanka ili na temelju priznanja tužbenog zahtjeva. Izreka rješenja kojim sud usvaja tužbeni zahtjev ima tri glavna dijela:

1. utvrđivanje posjeda I čina smetanja2. naredba tuženiku da uspostavi prijašnje posjedovno stanje (da vrati tužitelju ono što mu je

oduzeo, odnosno da prestane ono čime je tužiteljev posjed smetan)3. zabrana takvog ili sličnog ponašanja ubuduće sve pod prijetnjom ovrhe

U rješenju o smetanju posjeda sud određuje rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je naredio (paricijski rok) prema okolnostima pojedinog slučaja; može I kraće od propisanih 15 dana. Od redovnih pravnih lijekova protiv konačnog rješenja dopuštena je samo žalba; rok je 8 dana. Žalba je devolutivan pravni lijek, uvijek će je rješavati viši sud. Ona je I suspenzivni pravni lijek pa odlaže izvršenje rješenja; no sud je ovlašten oduzeti žalbi to svojstvo, odlučivši prilikom donošenja konačnog rješenja u postupku zbog smetanja posjeda da žalba protiv tog rješenja neće zadržavati njegovu ovršnu provedbu (jedino ako postoje važni razlozi). Od izvanrednih pravnih lijekova tu je mogućnost da stranke zahtijevaju ponavljanje pravomoćno završenog postupka; rok je 30 dana po pravomoćnosti rješenja ali jedino u slučaju ako im je nezakonitim postupanjem uskraćena mogućnost da raspravljaju pred sudom, ili su povrijeđena pravila o stranačkoj I parničnoj sposobnosti ili o zastupanju stranaka. Revizija uopće nije dopuštena. Sud može odrediti po službenoj dužnosti, pa I bez saslušanja protivne strane, privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi otklanjanja hitne opasnosti protupravnog oštećenja ili sprječavanja nasilja ili otklanjanja nenadoknadive štete. Takvo je rješenje odmah ovršno. Sud će

18

svakako ukinuti privremenu mjeru ako tužbeni zahtjev bude pravomoćno odbijen. Paricijski rok počinje teći od pravomoćnosti rješenja. Ovrha će biti neophodna ako tuženik ne postupi dobrovoljno prema ovršnom rješenju suda. Ako tuženik bude ponovno smetao posjed, posjednik neće opet voditi parnicu o smetanju posjeda već će, temeljem zabrane takvog ili sličnog ponašanja iz ranije presude, ishoditi novo rješenje o ovrsi kojim će biti određena uspostava ranijeg posjedovnog stanja, a I zapriječeno novčanom kaznom u slučaju novog smetanja.DOSJELOST djeluje tako da posjednik izvorno stekne I u pravnom smislu ono što je do tada kroz zakonom propisano vrijeme samo posjedovao. Dosjelost je dakle stjecanje stvarnih prava neprekidnim izvršavanjem njihova sadržaja tijekom zakonom određenog vremena. Posjednik koji stječe dosjelošću naziva se uzukapijent. U našem pravnom poretku dosjelošću se može steći pravo vlasništva te prava stvarnih služnosti.Posjed stvari je prestao apsolutno ako I kada je dotadašnjem posjedniku prestala faktična vlast koja je bila sadržaj njegova posjeda odnosno ako I kada se zbio događaj kojim je ta faktična vlast prestala. Posjed je apsolutno prestao ako je time što je prestao dotadašnjem posjedniku, uopće prestao postojati. Time prestaje neposredan posjed stvari a ujedno I svi posredni posjedi te stvari. Ti su slučajevi:

a) propast I gubitak stvari – gubitak mora biti definitivan, dakle nema više izgleda da će se stvar opet naći

b) napuštanje stvari (derelikcija) – samo ono napuštanje učinjeno s voljom da se definitivno prestane tu stvar posjedovati je čin kojim apsolutno prestaje posjed stvari; dovoljna je I prirodna volja (očitovana znacima ili konkludentno)

c) oduzeće stvari – a posjednik nije ostvario zaštitu svojeg posjedaPosjed stvari prestaje relativno ako je prestao biti posjed svog dotadašnjeg posjednika no traje I dalje kao posjed druge osobe, ali jedino ako ta druga osoba pritom ne izvršava nikakvu vlast dotadašnjeg posjednika u pogledu te stvari; prestaje prijenosom posjeda s dotadašnjeg posjednika na stjecatelja dvostranim činom predaje. Posjed prestaje I posjednikovom smrću.Posjed prava stvarne služnosti će apsolutno prestati:

a) propašću poslužne nekretnine - ona na teret koje je postojao posjed prava stvarne služnostib) gubitkom posjeda povlasne nekretnine – zajedno s tim posjedom prestaju I svi posjedi prava u

korist te nekretninec) odreknućem od posjeda prava – očitovanjem volje dotadašnjeg posjednika prava stvarne

služnosti da neće više izvršavati sadržaj odnosne stvarne služnosti na poslužnoj nekretninid) oduzećem posjeda prava – kod afirmativne služnosti kada posjednik poslužne nekretnine

prestane trpjeti da se I nadalje izvršava sadržaj prava služnosti na nekretnini u njegovom posjedu; treba poduzeti na svojoj nekretnini ono čime će spriječiti izvršavanje tog prava I da je time zaista spriječio posjednika prava stvarne služnosti da izvrši ono što je sadržaj tog prava. Kod negativnih služnosti posjed prestaje kada posjednik poslužne nekretnine prestane propuštati ono što je do tada propuštao.

Posjed prava stvarne služnosti prestaje relativno ako mu relativno prestane posjed povlasne nekretnine (ako prijeđe na drugu osobu) I posjednikovom smrću.

GLAVA 4. ZEMLJIŠNE KNJIGE

Zemljišnoknjižno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila koja uređuju upisivanje nekretnina I prava na njima u zemljišne knjige, te pravne odnose među ljudima koji nastaju upisivanjem nekretnina I prava na njima u zemljišne knjige. Njime je uređeno publiciranje pravnog stanja nekretnina mjerodavnog za pravni promet upisivanjem nekretnina I prava na njima u zemljišne knjige.Zemljišnoknjižno pravo u subjektivnom smislu skup je ovlaštenja koja pripadaju subjektima u pravnim odnosima, glede nekretnina upisanih u zemljišne knjige, koji nastaju upisivanjem nekretnina I prava na

19

njima u zemljišne knjige po pravilima zemljišnoknjižnog prava u objektivnom smislu. Zemljišnoknjižno pravo dio je sustava stvarnog prava I njegovim pravilima uređuju se u sklopu stvarnog prava pravni odnosi među ljudima glede nekretnina koje se upisuju u zemljišne knjige. Pravila zemljišnoknjižnog prava u objektivnom smislu dijele se na materijalno I postupovno pravo. Materijalno zemljišnoknjižno pravo je skup pravnih pravila o materijalnopravnim pretpostavkama I učincima publiciranja, upisivanja nekretnina I prava na njima u zemljišne knjige. Sadrži pravila o tome kako djeluju razni upisi u zemljišne knjige na opstojnost I sadržaj, zasnivanje, promjenu I prestanak stvarnopravnih odnosa na nekretninama koje se upisuju u zemljišne knjige; uređuju se materijalne pretpostavke za provedbu pojedinih zemljišnoknjižnih upisa, te njihovi pravni učinci za stjecanje, promjenu I prestanak stvarnih prava na nekretninama. Postupovno (formalno) zemljišnoknjižno pravo čine pravila o postupku u zemljišnoknjižnim stvarima, pravila o tome kako se zahtijevaju, naređuju I provode razni upisi u zemljišne knjige, kao I pravila koja uređuju organizaciju, sastav, osnivanje, vođenje I obnavljanje zemljišnih knjiga; uređene su postupovne pretpostavke za provedbu zemljišnoknjižnih upisa.Glavni pravni izvori zemljišnoknjižnog prava u RH su Zakon o zemljišnim knjigama, zakon o Vlasništvu I drugim stvarnim pravima te Pravilnik o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga I obavljanju drugih poslova u zemljišnoknjižnim odjelima sudova (Zemljišnoknjižni poslovnik). Zemljišne knjige su javne knjige koje se vode o pravnom stanju nekretnina mjerodavnom za pravni promet. U njih se upisuju sve nekretnine koje mogu biti u pravnom prometu (osim ako za neke vrste nekretnina nije što posebno određeno), stvarna prava na nekretninama, druga prava za koja je to zakonom određeno te druge činjenice važne za pravni promet nekretninama. Upisima u zemljišne knjige se objavljuje da na određenoj nekretnini postoje stvarna prava u korist određenih subjekata čime se ostvaruje njihova publicitetna funkcija. U odnosu na poštene stjecatelje koji su stekli prava na nekretninama pouzdajući se u sadržaj zemljišnih knjiga, odnosno u njihovu publicitetnu funkciju, podaci u zemljišnim knjigama smatraju se točnim, istinitim I potpunima čime se ostvaruje funkcija zaštite povjerenja u pravnom prometu nekretnina. Upis u zemljišne knjige je način stjecanja, modus za stjecanje stvarnih prava na nekretninama kada se one stječu na temelju pravnog posla. Zemljišne knjige otklanjaju I sprječavaju kolizije u ostvarivanju stvarnih prava na istoj nekretnini, jer redoslijed upisa prava u zemljišne knjige određuje I redoslijed njihova ostvarenja. Zemljišne se knjige temelje na podacima katastarske izmjere. Ti su podaci važni za identificiranje, individualiziranje pojedinačnih nekretnina u zemljišnim knjigama, te za osnivanje, obnavljanje I dopunjavanje zemljišnih knjiga. Pojedinačne se nekretnine u zemljišnoj knjizi individualiziraju po katastarskim oznakama zemljišta (zemljišnih, katastarskih čestica) tj. dijelova zemljine površine koji su u katastru zemljišta označeni posebnim brojem I nazivom katastarske općine u kojoj leže. Vođenje zemljišnih knjiga I rješavanje zemljišnoknjižnih predmeta pripada u sudsku nadležnost. Zemljišne knjige vodi zemljišnoknjižni odjel osnovan pri općinskom sudu, I to za nekretnine koje se nalaze na području za koje je taj sud mjesno nadležan. Za rješavanje žalbi donesenih u zemljišnoknjižnom postupku nadležan je županijski sud. Zemljišne se knjige vode po sustavu relanih folija. Upisi u zemljišne knjige provode se I određeni su s obzirom na objekt prava, tj. objekt stvarnopravnog odnosa – zemljišnoknjižno tijelo tj. pojedinačnu nekretninu. Mogu se voditi na dva načina: ručnim upisivanjem ili pohranjivanjem zemljišnoknjižnih podataka u bazu s pomoću elektroničke obrade podataka (EOP). Osnivanje zemljišnih knjiga provodi se u posebno uređenom postupku koji je podijeljen na dva dijela: postupak osnivanja I ispravni postupak. Zemljišna knjiga se osniva za svaku katastarsku općinu za koju se još ne vodi I to na temelju odluke ministra pravosuđa. Osniva ju sud prvog stupnja na čijem je području katastarska općina za koju se zemljišna knjiga još ne vodi.

NAČELA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG UREĐENJA1. Načelo stvarnosti (gruntovnice) – određuje što je predmet upisa u zemljišne knjige

nekretnine, stvarna prava na njima I druga prava za koja je to zakonom određeno (knjižna prava)

20

te druge činjenice važne za pravni promet za koje je to zakonom određeno. Upisuju se pojedinačne nekretnine, zemljišta tj. dijelovi zemljine površine koji su u katastru zemljišta označeni posebnim brojevima I nazivom katastarske općine. U zemljišne se knjige upisuju sve nekretnine koje mogu biti u pravnom prometu odnosno koje mogu biti objektom prava vlasništva I drugih stvarnih prava; upisuju se u skladu sa stanjem u katastru zemljišta I katastarskim podacima o broju, površini, izgrađenosti zemljišta. Nekretnine koje nisu sposobne biti objektom stvarnih prava, u pravilu se, ne upisuju u zemljišne knjige osim ako to zakonom nije propisano. Prava koja mogu biti predmet samostalnog upisa u zemljišne knjige nazivaju se KNJIŽNIM PRAVIMA. Mogućnost njihova upisivanja u zemljišne knjige određuje ZZK ili neki drugi zakon, a radi se o pravima koja za svoj objekt imaju nekretnine upisane u zemljišnim knjigama. Njima se smatraju sva stvarna prava na nekretninama koja postoje u hrvatskom pravnom sustavu u okviru zatvorenog broja stvarnih prava vlasništvo, služnosti , stvarni tereti, pravo građenja, založno pravo, te određena obvezna prava: pravo nazadkupa, prvokupa, najma, zajma I koncesije. Moguće je I posebnim zakonom odrediti da se I neka druga prava na nekretninama upisuju u zemljišnu knjigu. Pored knjižnih prava u zemljišne se knjige upisuju I osobni odnosi nositelja knjižnih prava te pravne činjenice važne za pravni promet nekretnina (određeni ZZK-om).

2. Načelo upisa – određuje kako upis u zemljišne knjige djeluje na stjecanje, promjenu, prijenos I prestanak knjižnih prava. Na temelju pravnog posla knjižna se prava stječu, prenose, ograničavaju ili ukidaju isključivo upisom u glavnu knjigu, posebni dio zemljišne knjige u koju se upisuje bitni dio sadržaja knjižnih prava (tzv. sustav glavne knjige). Upis izvanknjižno nastale stvarnopravne promjene u zemljišnu knjigu samo je deklaratornog, publicitetnog značaja. Pravni učinci načela upisa nastupaju jedino ako je proveden valjani, istiniti upis (kad je u skladu sa stvarnim, izvanknjižnim pravnim stanjem nekretnine).

3. Načelo knjižnog prednika – upisi u zemljišnu knjigu dopušteni su samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis već upisana u zemljišnoj knjizi kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se upis zahtijeva ili koja bude barem istodobno uknjižena il predbilježena kao nositelj tog knjižnog prava knjižni prednik

4. Načelo javnosti – zemljišne su knjige javne jer je njihov sadržaj svima dostupan, a uvid u njih svima slobodan (načelo javnosti u formalnom smislu). Zemljišne knjige, izvatci, ispisi I prijepisi iz nje uživaju javnu vjeru glede potpunosti I istinitosti, valjanosti svog sadržaja I imaju dokaznu snagu javnih isprava (načelo javnosti u materijalnom smislu). Ispise iz baze zemljišnih podataka izdaju zemljišnoknjižni sudovi, tijela nadležna za katastar zemljišta, javni bilježnici, odvjetnici I to za sve nekretnine u RH. Glede poznavanja zemljišnoknjižnog stanja vrijedi neoboriva predmnijeva o poznavanju zemljišnoknjižnog stanja; nitko se ne može pozvati niti može dokazivati da mu zemljišnoknjižno stanje nije bilo ili nije moglo biti poznato.

5. Načelo povjerenja – njime se štite poštene treće osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost I istinitost zemljišnoknjižnog stanja u slučajevima kad se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od stvarnog, zbiljskog pravnog stanja nekretnina. Djeluje u pozitivnom smjeru kao načelo povjerenja u istinitost, I u negativnom kao načelo povjerenja u potpunost. U odnosu na poštenog stjecatelja koji je stekao knjižno pravo izvodeći ga iz neistinitog, nevaljanog upisa djeluje neoboriva predmnijeva da je glede tog upisa zemljišnoknjižno stanje valjano, istinito, odnosno da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi postoji. Pravni učinci neoborive premnijeve o potpunosti sastoje se u tome da će pošteni stjecatelj koji je postupao s povjerenjem u potpunost zemljišnoknjižnog stanja steći knjižno pravo neopterećeno neupisanim pravima I pravnim činjenicama. Pošteni stjecatelj bit će pravno zaštićen jedino ako je, postupajući u dobroj vjeri, upisao svoje pravo u zemljišnu knjigu I to na temelju valjane pravne osnove koja može biti pravna osnova za derivativno stjecanje stvarnih prava na nekretninama.

21

6. Načelo privole( konsenza) – određuje da se upisi u zemljišne knjige mogu provoditi samo uz obostranu privolu osobe koja upisom stječe pravo I osobe čije se pravo upisom ograničava, prenosi na drugoga ili ukida; isto načelo vrijedi I za ispravljanje već provedenih upisa. Osoba čije se pravo upisom ograničava ili prestaje, svoj pristanak za upis daje u klauzuli intabulandi izričitoj I strogo formalnoj izjavi da pristaje na uknjižbu kojom se njezino pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu. Davanjem te izjave nositelj knjižnog prava pristaje zapravo na stvarnopravnu promjenu njegova prava do koje će doći upisom u zemljišnu knjigu, te izvršava svoju obvezu preuzetu pravnim poslom da na drugog prenese ili za njega osnuje određeno knjižno pravo. Izričit pristanak na upis dat u obliku klauzule intabulandi potreban je kad se na osnovi isprava kojima su stranke dobrovoljno raspolagale svojim knjižnima pravima zahtijeva uknjižba, tj. upis kojim se knjižna prava stječu, prenose ili prestaju bez posebnog naknadnog opravdanja. Moraju je sadržavati privatne isprave I javne isprave o pravnim poslovima koje su u okviru svojih ovlaštenja sastavili nadležno državno tijelo ili javni bilježnik

7. Načelo zakonitosti (legaliteta) – zemljišnoknjižni sud je po službenoj dužnosti obvezan ispitati postoje li sve zakonske pretpostavke za upis u zemljišne knjige. Mora utvrditi može li se upis provesti s obzirom na stanje u zemljišnoj knjizi glede predmeta upisa (postoje li zapreke upisu), postoje li osnove za sumnju jesu li osobe protiv kojih se zahtijeva upis sposobne raspolagati predmetom upisa te jesu li na to ovlaštene, proizlazi li utemeljenost prijedloga iz sadržaja podnesenih isprava I imaju li isprave oblik koji se zahtijeva za provedbu zatraženog upisa.

8. Načelo prvenstva (prioriteta) – uređuje pravne učinke upisa prema drugim upisima ovisno o vremenskom redoslijedu kojim su upisi provedeni. Cilj jest da se određivanjem prvenstvenog reda upisa knjižnih prava koja postoje na istoj nekretnini uredi redoslijed njihova stjecanja I ostvarivanja. Redoslijed se određuje prema mjestu koje pravo ima u prvenstvenom redu (utvrđuje se prema času u kojem je zemljišnoknjižnom sudu stigao prijedlog za upis odnosno odluka drugog suda ili tijela kojim se određuje upis. Ustup prvenstvenog reda može biti ograničen ili neograničen.

9. Načelo potpunosti – zemljišne knjige pružaju prikaz cjelokupnog pravnog stanja glede određene nekretnine. Provedbom zemljišnoknjižnih upisa o nekretninama, o nositeljima stvarnih prava na nekretninama, osobnim ograničenjima u raspolaganju nekretninama, ograničenjima prava vlasništva, o tuđim stvarnim pravima na nekretninama I nositeljima tih prava postaje vidljivo potpuno I načelno točno pravno stanje nekretnina bitno za pravni promet.

10. Načelo određenosti (specijaliteta) - zahtijeva da svaki upis u zemljišne knjige bude samostalna I potpuno određena pravna cjelina, odnosno da sadržaj upisa bude potpuno određen. Upisi moraju biti jasno određeni I s obzirom na vrstu upisa, prava koja se upisuju I njihov bitni sadržaj, isprave na temelju kojih su provedeni, te na subjekte knjižnih prava; trebaju biti točno vremenski određeni.

11. Načelo preglednosti – određuje da zemljišne knjige moraju biti uređene tako da se iz njih može lako I brzo saznati cjelokupno pravno stanje upisanih nekretnina.

SASTAV ZEMLJIŠNIH KNJIGAZemljišna se knjiga sastoji od glavne knjige I zbirke isprava, a uz svaku se zemljišnu knjigu vode potrebni pomoćni popisi I katastarski planovi. Sve te knjige, zbirke I propisi i dr. koji služe u zemljišnoknjižnom poslovanju smatraju se zemljišnom knjigom u širem smislu. Glavna knjiga I zbirka isprava smatraju se zemljišnom knjigom u užem smislu.GLAVNA KNJIGA je dio zemljišne knjige u koji se upisuju nekretnine I promjene na nekretninama te stvarna prava na nekretninama I promjene tih prava. Za svaku se katastarsku općinu vodi posebna glavna knjiga; upisuju se sva zemljišta jedne katastarske općine koja mogu biti u pravnom prometu, odnosno koja su sposobna biti objektom knjižnih prava. Ona je najvažniji dio zemljišne knjige;

22

zemljišnoknjižni upisi se provode samo u glavnoj knjizi (sustav glavne knjige); isključivo je mjerodavno stanje upisa u zemljišnoj knjizi.Glavna se knjiga sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka; zapravo je skup zemljišnoknjižnih uložaka povezanih u jednu cjelinu u koje su upisane nekretnine jedne katastarske općine. ZEMLJIŠNOKNJIŽNI ULOŽAK dio je glavne knjige u koji se upisuje jedno zemljišnoknjižno tijelo I sve promjene na njemu, knjižna prava koja se odnose na to zemljišnoknjižno tijelo I promjene tih prava te druga prava I činjenice čije je upisivanje u glavnu knjigu predviđeno ili dopušteno različitim zakonskim propisima. U njega se upisuje samo jedna pojedinačna nekretnina, jedno zemljišnoknjižno tijelo jedna ili više katastarskih čestica (zemljišta) koje se nalaze u istoj katastarskoj općini I koje u pravnom prometu imaju isti pravni položaj, jer pripadaju istom vlasniku, nisu različito opterećene, te glede njih ne postoje razlike u ograničenjima vlasništva. Promjena sastava zemljišnoknjižnog tijela provodi se u posebnom zemljišnoknjižnom postupku otpisivanja I pripisivanja. Osnovno je obilježlje zemljišnoknjižnog tijela da ono čini pravnu cjelinu. Sve katastarske čestice jednog zemljišnoknjižnog tijela u pravnom prometu zajedno predstavljaju jedan objekt stvarnopravnih odnosa tj. sve su one obuhvaćene istim pravnim odnosima glede vlasništva, ograničenja prava vlasništva, opterećenja I dr. Katastarske čestice koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo smatraju se sve zajedno jednom pojedinačnom nekretninom. Zemljišnoknjižni uložak sastoji se od tri dijela:

1. Posjedovnica (popisni list, list A) – u nju se upisuju svi sastavni dijelovi zemljišnoknjižnog tijela odnosno sva zemljišta (katastarske čestice) koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo, te katastarski podaci o njima kao što su oznaka, naziv zemljišta, kultura, površina, pobliže identifikacijske oznake za zgrade, eventualne primjedbe o karakteristikama zemljišta; kao I sve katastarske promjene koje se odnose na njih, pokretanje postupaka za promjenu tih podataka, sva javnopravna ograničenja u pravnom prometu zemljišnoknjižnog tijela koja nisu opće naravi. Od stvarnih prava upisuju se ona koja postoje u korist zemljišnoknjižnog tijela ili nekog suvlasničkog dijela tog tijela

2. Vlastovnica (vlasnički list, list B) – upisuje se vlasništvo tj. podaci o vlasniku nekretnine: ime vlasnika, suvlasnika, zajedničkih vlasnika cijelog zemljišnoknjižnog tijela opisanog u posjedovnici, kao I sve promjene glede vlasništva. Upisuju se I ograničenja kojima je vlasnik osobno podvrgnut glede upravljanja ili raspolaganja zemljišnoknjižnim tijelom kao što su maloljetnost, skrbništvo, stečaj I sl.; ograničenja raspolaganja zemljišnoknjižnim tijelom koja su inače predmetom upisa u teretovnicu a tiču se svakog vlasnika

3. Teretovnica (teretni list, list C) – upisuju se stvarna I druga prava kojima je opterećeno zemljišnoknjižno tijelo ili idealni dio nekog suvlasnika, prava stečena na tim pravima, te ograničenja u raspolaganju zemljišnoknjižnim tijelom kojima je podvrgnut svagdašnji vlasnik. Upisuju se založno pravo (hipoteka), osobne I stvarne služnosti, realni tereti, pravo građenja, obvezna prava koja mogu biti predmetom upisa u zemljišnu knjigu; koncesije osnovane na nekretninama koje su opće dobro ili javno dobro u vlasništvu RH ili jedinica lokalne samouprave I uprave; zabrana otuđenja I opterećenja nekretnine.

PODULOŽAK je sastavni dio zemljišnoknjižnog uloška koji se otvara za idealni dio određenog suvlasnika I u koji se provode upisi koji se odnose na taj idealni dio. Otvorit će se na prijedlog svakog suvlasnika zemljišnoknjižnog tijela za njegov suvlasnički dio kao I za suvlasnički dio koji je povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine. Po svom sastavu u potpunosti odgovara sastavu zemljišnoknjižnog uloška, sadrži posjedovnicu, vlastovnicu, teretovnicu, a na upise u poduložak se na odgovarajući način primjenjuju sve odredbe o upisima u uložak. Nakon što se otvori poduložak, svi upisi glede suvlasničkog dijela za koji je otvoren provode se samo u podulošku.ZBIRKA ISPRAVA zajedno s glavnom knjigom čini zemljišnu knjigu u užem smislu. Sastoji se od isprava na temelju kojih su provedeni upisi u glavnu knjigu; po brojevima se ulažu izvornici ili ovjerovljeni prijepisi isprava na temelju kojih su zahtijevani I dopušteni upisi. Prijepisi se uvezuju u sveske. Zbirka isprava vodi

23

se zajednički za sve glavne knjige koje se vode kod jednog zemljišnoknjižnog suda, I to uvijek ručno, neovisno o tome vodi li se zemljišna knjiga ručno ili pomoću EOP; služi objašnjavanju upisa provedenih u glavnoj knjizi.ZBIRKA ZEMLJIŠNOKNJIŽNIH RJEŠENJA – vodi se za EOP-zemljišnu knjigu I to ručno, ulaganjem zemljišnoknjižnih rješenja u posebnu knjigu po njihovim rednim brojevima. Tako se ostvaruje veća sigurnost podataka u EOP knjizi jer se mogu rekonstruirati svi upisi provedeni u nju.ZBIRKA KATASTARSKIH PLANOVA – katastarski planovi su geodetski prikaz I nacrt zemljišta u jednoj katastarskoj općini u određenom razmjeru koji prikazuje položaj I oblik zemljišta I objekata koji se trajno nalaze na njima ili ispod njihove površine. Izrađuje ih državno tijelo u čiji djelokrug pripada vođenje katastra zemljišta I dostavlja ih zemljišnoknjižnom sudu.POMOĆNI POPISI – omogućavaju lakše I brže pronalaženje podataka upisanih u glavnoj knjizi. Uz svaku glavnu knjigu vodi se popis zemljišta (stvarni pomoćni popis, stvarni registar) popis zemljišta po brojevima katastarskih čestica za jednu katastarsku općinu uz koje je upisan broj zemljišnoknjižnog uloška u kojem su katastarske čestice upisane. Vode se I osobni pomoćni popisi, imenici abecedni popis vlasnika I nositelja prava građenja, te abecedni popis predbilježenih vlasnika uz čija je imena upisan broj zemljišnoknjižnog uloška u kojem je upisano zemljišnoknjižno tijelo na kojem postoje ta knjižna prava. Predmet upisa u zemljišne knjige su sva stvarna I neka obvezna prava na nekretninama, osobni odnosi nositelja tih prava I pravne činjenice čiji je upis u zemljišne knjige izričito I taksativno određen ZZK-om ili nekim drugim zakonom. Od pravnih činjenica upisuje se npr. da se glede knjižnog prava vodi spor, da je podignuta hipotekarna tužba, da je hipotekarni vjerovnik otkazao hipotekarnu tražbinu, da je određena provedba ovrhe na nekretnini, da je glede nekretnine sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju I sl. Knjižna se prava u zemljišne knjige upisuju uknjižbom I predbilježbom, a osobni odnosi nositelja knjižnih prava I pravne činjenice upisuju se zabilježbom.MATERIJALNE PRETPOSTAVKE UPISA:

1. Knjižni prednik – osoba koja je u času podnošenja prijedloga za upis već upisana ili će istodobno biti upisana kao nositelj knjižnog prava koje se upisom prenosi, mijenja, ograničava ili prestaje, odnosno glede kojeg se zahtijeva upis. Zemljišnoknjižni upis može se dopustiti jedino protiv knjižnog prednika; ova se pretpostavka mora ispuniti kod svih vrsta zemljišnoknjižnih upisa. Načelom knjižnog prednika određene su iznimke od ovog pravila kojima je određeno kad se upis može dopustiti I kad u zemljišnim knjigama nije upisana osoba koja, iako je pravni prednik osobe koja zahtijeva upis u svoju korist, nije upisana kao knjižni prednik – upis će biti dopušten ako stjecatelj koji zahtijeva upis u svoju korist ispravama podobnim za upis dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od upisanog knjižnog prednika do sebe.

2. Tabularna isprava – uz prijedlog za upis sudu se mora priložiti ili predočiti isprava odgovarajućeg oblika I sadržaja koja je podobna da se na temelju nje provede upis u zemljišnu knjigu. Može biti javna ili privatna isprava. Opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave:a) Isprava mora biti sastavljena u obliku propisanom za njenu valjanostb) U ispravi na osnovi koje se provodi upis (uknjižba ili predbilježba) knjižnog prava, njegove

promjene, ograničenja ili prestanka mora za to biti vidljiv pravni temelj; uknjižba ili predbilježba mogu se provesti samo na temelju isprave o kauzalnom pravnom poslu iz koje je vidljiva pravna osnova, titulus promjene, ograničenja ili prestanka uknjiženog prava

c) Isprava ne smije imati očitih nedostataka koji dovode u sumnju njezinu vjerodostojnost; ne smije biti nejasnih mjesta, precrtavanja I brisanja; ako se sastoji od više listova, oni moraju biti tako spojeni da se ne može umetnuti nijedan list

d) U ispravi moraju biti navedene osobe protiv kojih I u čiju se korist upis zahtijeva I to na način da ne postoji opasnost da ih se zamijeni s drugima

e) U ispravi moraju biti navedeni mjesto, dan, mjesec I godina gdje I kada je sastavljena

24

Podnošenje tabularne isprave koja ispunjava opće pretpostavke valjanosti materijalna je pretpostavka za provedbu svih vrsta zemljišnoknjižnih upisa I to neovisno o tome zahtijeva li se upis na temelju javne ili privatne isprave. Uknjižba ili predbilježba mogu se dopustiti samo na temelju javnih isprava koje ispunjavaju sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave, pri čemu ZZK izričito propisuje na osnovi kojih se javnih isprava može provesti uknjižba, a na osnovi kojih predbilježba. Privatna isprava na temelju koje se zahtijeva uknjižba mora, pored toga, ispunjavati još neke dodatne, posebne pretpostavke za uknjižbu.POSTUPOVNE PRETPOSTAVKE UPISA:

a) Stavljanje zahtjeva za upisb) Podnošenje ispravac) Dozvola sudad) Provedba upisae) Pravomoćnost rješenja o upisu

VRSTE ZEMLJIŠNOKNJIŽNIH UPISAUKNJIŽBA – upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju bez posebnog naknadnog opravdanja. Naziva se intabulacijom kad se knjižno pravo stječe, mijenja ili ograničava (pozitivna uknjižba). Naziva se ekstabulacijom kad uknjižbom knjižna prava prestaju, odnosno kad se knjižna prava brišu iz zemljišne knjige (negativna uknjižba). Stvarna se prava na nekretninama upisuju uknjižbom I kad su ograničena uvjetom ili rokom. Pravni učinci uknjižbe sastoje se u bezuvjetnom I konačnom stjecanju, prijenosu, ograničenju ili prestanku knjižnih prava, nisu ničim uvjetovani niti su vremenski ograničeni. Nastupaju odmah po provedbi upisa, odnosno od trenutka kad je sudu stigao prijedlog za uknjižbu I to u onom opsegu kako je to određeno uknjižbom; sastoje se u publiciranju stvarnih prava na nekretninama. Kad se stvarna prava na nekretninama stječu, mijenjaju ili prestaju na temelju pravnog posla uknjižba je jedna od materijalnopravnih pretpostavaka I modus stjecanja stvarnih prava na nekretninama. Za provedbu uknjižbe moraju se ispuniti materijalne pretpostavke glede knjižnog prednika, opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave te sve postupovne pretpostavke koje se zahtijevaju za provedbu svakog upisa u zemljišnu knjigu. Moraju se glede tabularne isprave na temelju koje se provodi uknjižba ispuniti I određene posebne pretpostavke. Isprave na temelju kojih se može provesti uknjižba mogu se podijeliti u dvije skupine. U prvu pripadaju privatne isprave o pravnim poslovima glede prava na nekretninama I javne isprave o pravnim poslovima koje su sastavili nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti I u propisanom obliku, ako sadrže sve što se zahtijeva I za uknjižbu na temelju privatnih isprava. One moraju ispunjavati I određene posebne pretpostavke za uknjižbu:

a) Isprava mora sadržavati točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojeg se zahtijeva uknjižbab) Isprava mora sadržavati izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili

prenosi na drugoga da pristaje na uknjižbu (klauzula inabulandi)c) na privatnoj ispravi na osnovi koje se zahtijeva uknjižba mora biti ovjerena istinitost potpisad) kad je privatnu ispravu potpisao opunomoćenik osobe protiv koje se zahtijeva uknjižba, da bi se

dopustila uknjižba protiv opunomoćitelja, istinitost opunomoćenikovog potpisa na toj ispravi te opunomoćiteljevog potpisa na punomoći moraju biti ovjereni na način na koji se ovjerava istinitost potpisa na privatnim ispravama.

U drugu skupinu isprava na temelju kojih se može provesti uknjižba pripadaju javne isprave za koje je ZZK-om izričito određeno da se na temelju njih može provesti uknjižba; odluke suda ili drugog nadležnog tijela I pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama prikladnim za upis prava u zemljišnu knjigu, ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se odnosi upis.PREDBILJEŽBA – upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju pod uvjetom naknadnog opravdanja I u opsegu u kojem budu naknadno opravdana. Provodi se kad nije moguće

25

provesti uknjižbu, jer u trenutku podnošenja prijedloga za upis nisu bile ispunjene sve pretpostavke određene pravilima zemljišnoknjižnog prava za uknjižbu. Može biti pozitivna ili negativna ovisno o tome da li se pod uvjetom naknadnog opravdanja njome stječu, mijenjaju ili ograničavaju knjižna prava (pozitivna predbilježba) ili ona prestaju (negativna predbilježba). Njome se upisuju sva knjižna prava kao I uknjižbom; upisuju se I kad su ograničena uvjetom ili rokom. Pravni učinci predbilježbe sastoje se u stjecanju, gubitku, ograničavanju ili prijenosu knjižnih prava pod uvjetom naknadnog opravdanja. Njome nastupaju jednaki pravni učinci kao I uknjižbom, samo što su uvjetovani naknadnim opravdanjem predbilježbe. Uvjet se sastoji u naknadnom ispunjenju pretpostavki koje nisu postojale u času podnošenja prijedloga za upis pa se zbog toga nije mogla provesti uknjižba. Opravdanjem predbilježbe nastupaju svi pravni učinci uknjižbe I to ex tunc tj. od trenutka kad je predbilježba provedena (kad je sudu stigao prijedlog za upis). Ona je također modus stjecanja stvarnih prava na nekretninama na temelju pravnog posla. Za provedbu predbilježbe moraju se ispuniti materijalne I postupovne pretpostavke kao I za provedbu svakog zemljišnoknjižnog upisa. Može se provesti jedino protiv onoga koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis upisan kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se zahtijeva upis ili bude istovremeno uknjižen ili predbilježen. Tabularna isprava na temelju koje se može dopustiti predbilježba ne mora udovoljavati nekoj od posebnih pretpostavki valjanosti tabularne isprave za uknjižbu. Isprave na temelju kojih se može dopustiti predbilježba mogu se podijeliti u dvije skupine. U prvu pripadaju privatne isprave o pravnim poslovima I javne isprave koje su o pravnim poslovima u granicama svojih ovlasti I u propisanom obliku sastavili nadležno tijelo ili javni bilježnik koje ne udovoljavaju nekoj od posebnih pretpostavki predviđenih zemljišnoknjižnim pravilima za uknjižbu, ali ispunjavaju opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave za zemljišnoknjižni upis. Na temelju privatne isprave ili javne isprave koju je o pravnom poslu sačinilo nadležno državno tijelo ili javni bilježnik predbilježba će se dopustiti kad:

a) u ispravi nije navedena točna oznaka zemljišta ili prava glede kojeg se zahtijeva upisb) u ispravi, a ni u posebnoj ispravi ni prijedlogu za upis knjižni prednik nije izričito pristao na upis

(nedostaje klauzula intabulandi)c) kaluzula intabulandi dana je uvjetno ili oročenod) istinitost potpisa osobe čije se pravo upisom ograničuje, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu

osobu nije ovjerena na način propisan posebnim zakonom e) istinitost potpisa opunomoćenika na ispravi na temelju koje se protiv opunomoćenika zahtijeva

upis nije ovjerena na način propisan posebnim zakonomf) opća ili generična punomoć na temelju koje je opunomoćitelj potpisao ispravu na temelju koje

se protiv opunomoćitelja zahtijeva uknjižba izdana je prije više od godine dana od trenutka podnošenja prijedloga za upis

g) istinitost potpisa opunomoćitelja na punomoći na temelju koje je opunomoćenik potpisao ispravu na temelju koje se protiv opunomoćitelja zahtijeva uknjižba nije ovjerena na način propisan posebnim zakonom

U drugu skupinu pripadaju javne isprave za koje je ZZK-om izričito određeno da će se na temelju njih dopustiti predbilježba; pravomoćne domaće sudske odluke kojima se stvarno pravo bezuvjetno utvrđuje ili dosuđuje ili se bezuvjetno odbija, koje još nisu postale ovršne; odluke domaćeg suda odnosno s njom izjednačene odluke drugog tijela vlasti kojom se predbilježba određuje kao mjera osiguranja te ostale javne isprave određene posebnim zakonom.Opravdanje predbilježbe je pravni akt kojim se naknadno uklanjaju nedostatci tabularne isprave zbog kojih ona nije bila valjana za uknjižbu, već samo za predbilježbu. Predbilježba provedena na temelju privatne isprave ili javne isprave o pravnom poslu koju je sastavilo nadležno tijelo ili javni bilježnik opravdava se ispravom prikladnom za uknjižbu kojom se otklanja nedostatak u ispravi radi kojeg nije bila dopuštena uknjižba. Opravdavanjem predbilježbe ona se pretvara u uknjižbu I nastupaju pravni učinci uknjižbe od trenutka kad je prijedlog za upis stigao zemljišnoknjižnom sudu. Izostane li opravdanje,

26

predbilježba će se izbrisati na zahtjev nositelja knjižnog prava protiv kojeg je predbilježba bila dopuštena, kao I svi upisi provedeni s obzirom na predbilježeno pravo.ZABILJEŽBA – upis kojim se u zemljišnim knjigama čine vidljivima mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da se upisuju u zemljišne knjige ili kojim se osnivaju određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Čine se vidljivi osobni odnosi nositelja knjižnih prava I pravne činjenice mjerodavne za pravni promet nekretnina. I za nju se moraju ispuniti sve materijalne I postupovne pretpostavke kao I za ostale vrste upisa. Dopustit će se samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se provodi zabilježba; zahtijeva se I tabularna isprava koja mora ispunjavati sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave. Osnovni je smisao zabilježbe da se njome publiciraju određene pravnorelevantne činjenice ili da osnuju određeni pravni učinci koji se odnose na subjekte knjižnih prava ili na sama knjižna prava, a od značenja su za pravni promet nekretnina. Zabilježbom se upisuju različita ograničenja u raspolaganju knjižnim pravima, pravne činjenice koje ukazuju na posebni pravni status određene nekretnine ili nekog knjižnog prava. Stjecatelji koji su knjižno pravo stekli nakon upisa zabilježbe ne mogu se opravdavati da nisu znali za zabilježeni osobni odnos ili pravnu činjenicu, pa I u odnosu na njih djeluju pravni učinci zabilježenog osobnog odnosa ili pravne činjenice. Zabilježbe se mogu podijeliti na dvije osnovne skupine:

a) zabilježbe osobnih odnosa – naročito ograničenja glede upravljanja imovinom kao I drugi odnosi I činjenice određene zakonom. Upisuju se osobni odnosi nositelja knjižnih prava koji su mjerodavni za prosuđivanje statusa nositelja knjižnih prava, njihove sposobnosti I opsega ovlaštenja glede raspolaganja imovinom, kao I za prosuđivanje osobnih, subjektivnih ograničenja glede upravljanja I raspolaganja imovinom (da je nositelj knjižnog prava maloljetan, da mu je oduzeta poslovna sposobnost te određeno skrbništvo, da je njegovim roditeljima produženo roditeljsko pravo, da je nad pravnom osobom otvoren stečajni postupak..). Upisuje se I promjena imena nositelja, promjena boravišta te druge činjenice važne za utvrđivanje identiteta ili položaja nositelja knjižnog prava glede njegovih subjektivnih mogućnosti da raspolaže svojom imovinom. Zabilježba ima isključivo deklaratoran karakter.

b) Zabilježba pravnih činjenica – njome se konstituiraju pravni učinci odnosno pravni odnosi iz kojih proizlaze pravni učinci mjerodavni za pravno stanje nekeretnine I raspolaganje knjižnim pravima. Zabilježbom se može osigurati prvenstveni red, postići apsolutno djelovanje neke pravne činjenice ili pravne radnje u odnosu na sve treće osobe, isključiti nastupanje pravnih učinaka načela povjerenja, zasnovati zajednička odgovornost, ostvariti pretpostavke za određeno raspolaganje knjižnim pravom. Pravne činjenice nisu taksativno navedene jer se mogu odrediti I drugim zakonom - ZZK-om su izričito određene slijedeće: zabilježba prvenstvenog reda kojom se osniva prvenstveni red za buduće otuđenje ili opterećenje nekretnine; zabilježba otkaza I hipotekarne tražbine; zabilježba spora kojom se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi postupak; zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji; zabilježba imenovanja ili opoziva upravitelja; zabilježba odbijanja ovrhe; zabilježba dosude.

UPIS UČINITI VIDLJIVIM – neke činjenice I okolnosti koje se odnose na knjižna prava, njihove nositelje, zemljišnoknjižni postupak I sl. moraju se učiniti vidljivom u zemljišnoj knjizi posebnim upisom “učiniti vidljivim” kojeg zemljišnoknjižni sud provodi po službenoj dužnosti kada je zakonom izričito određeno da se određena činjenioca ili okolnost mora učiniti vidljivom u zemljišnoj knjizi. Upis se provodi radi preglednosti, bolje potpunosti zemljišne knjige, upućivanja na upise provedene u nekom drugom dijelu istog ili drugog zemljišnoknjižnog uloška, radi utvrđivanja promjena u sastavu, kulturi, površini zemljišnoknjižnog tijela I sl. Zemljišnoknjižni upis, da bi ostvario svoju akvizicijsku funkciju, mora biti istinit, valjan. Ako u času podnošenja prijedloga za upis nije ispunjena neka od pretpostavki koja je uvjet valjanosti, istinitosti zemljišnoknjižnog upisa, ne nastupaju akvizicijski pravni učinci upisa tj. ne dolazi do stjecanja stvarnog prava u korist upisanog stjecatelja. Upisom izvanknjižno stečenih stvarnih prava u zemljišnu knjigu samo

27

se daje vanjska vidljivost izvanknjižno stečenim pravima na nekretninama, a upis se u glavnoj zemljišnoj knjizi provodi na zahtjev osobe koja je izvanknjižno stekla stvarno pravo na nekretnini. Tek upisom izvanknjižno stečenog prava u zemljišnu knjigu, njegov izvanknjižni nositelj stječe mogućnost daljnjeg raspolaganja tim pravom na temelju pravnog posla; time se olakšava I dokazivanje tog prava, kao I njegova zaštita prema svim trećim osobama. Zemljišnoknjižnim upisima publiciraju se stvarna prava na nekretninama, daje im se vanjska vidljivost nužna da bi djelovala apsolutno I da bi se mogla štiti I ostvarivati u odnosu na sve osobe (contra omnes). Na publicitetnoj se funkciji upisa temelji zaštita povjerenja poštenih stjecatelja u pravnom prometu nekretnina. Kad su zemljišnoknjižno I izvanknjižno stanje različiti odnosno kad je zemljišnoknjižno stanje neistinito, jer je proveden neistinit upis, a pošteni stjecatelj je stekao knjižno pravo izvodeći ga iz takvog upisa, u njegovu korist nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost. Oni se osnivaju na neoborivoj predmnjevi koja djeluje u odnosu na poštenog stjecatelja da je upis njegova prednika valjan, istinit. Stjecanje poštenog stjecatelja neće se moći osporavati, premda je upis proveden u korist njegova pravnog prednika bio nevaljan. Istodobno s nastupanjem pravnih učinaka zaštite povjerenja u istinitost tj. sa stjecanjem knjižnog prava na temelju povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga, stvarni, zbiljski nositelj čije je knjižno pravo bilo povrijeđeno neistinitom uknjižbom iz koje je pošteni stjecatelj izveo svoje stjecanje prestaje biti nositeljem tog prava. Nastupanje pravnih učinaka uvjetovano je istekom roka u kojem se u odnosu na poštenog stjecatelja tužbom za brisanje može zahtijevati brisanje prednikovog neistinitog upisa I uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Ako je nositelju knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno nevaljanom uknjižbom bilo dostavljeno rješenje o toj uknjižbi provedenoj u korist prednika, on mora u roku za žalbu zahtijevati zabilježbu da je uknjižba sporna, te u roku od 60 dana od isteka tog roka podnijeti protiv poštenog stjecatelja tužbu za brisanje. Ako oštećenom nositelju knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika, protiv poštenog stjecatelja tužba za brisanje može se s uspjehom podnijeti ako nisu protekle tri godine od kada je zatražena uknjižba u korist prednika. Pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost osnivaju se na neoborivoj predmnjevi koja djeluje u odnosu na poštenog stjecatelja da je zemljišnoknjižno stanje potpuno. Smatra se da na određenoj nekretnini postoje samo ona prava, tereti I ograničenja, pravne činjenice I osobni odnosi koji su u času kad je zatražen upis upisani u zemljišnoj knjizi ili je iz zemljišne knjige vidljivo da je zatražen njihov upis. Da bi nastupili pravni učinci zaštite povjerenja potrebno je da se ostvare slijedeće pretpostavke:

1. Zemljišnoknjižno stanje mora biti nepotpuno ili mora biti neistinito, različito od izvanknjižnog2. Stjecatelj koji je svoje pravo izveo iz nepotpunog ili neistinitog prednikovog upisa mora biti

pošten, u dobroj vjeri. Poštenje stjecatelja se predmnijeva, mora biti pošten I u času sklapanja posla I u času zahtijevanja upisa u svoju korist. Stjecatelj će se smatrati nepoštenim ako je znao za neslaganje zemljišnoknjižnog i izvanknjižnog stanja nekretnine ili kad mu je to ostalo nepoznato zbog njegove nepažnje

3. Pošteni stjecatelj kao singularni sukcesor knjižnog prednika mora stvarno pravo na nekretnini steći na temelju pravnog posla koji može biti pravna osnova za derivativno stjecanje stvarnog prava na nekretnini, odnosno za stjecanje stvarnog prava na temelju pravnog posla (nije odlučno je li on besplatan ili naplatan)

4. U korist poštenog stjecatelja mora se provesti upis knjižnog prava za čiju su provedbu ispunjene sve materijalne I postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom I to upis koji po pravilima materijalnog prava predstavlja valjan način stjecanja stvarnih prava na nekretninama na temelju pravnog posla.

Provedbom nevaljanog, neistinitog upisa dolazi do povrede upisanog knjižnog prava. Nositelju tog prava se tada priznaje pravo na sudsku zaštitu zbog povrede njegova knjižna prava koja se ostvaruje u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava tužbom za brisanje, brisovnom tužbom. TUŽBOM ZA BRISANJE nositelj knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno nevaljanim upisom štiti svoje knjižno pravo zahtijevajući

28

brisanje nevaljane, neistinite uknjižbe I uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane uknjižbe. Ovlašten ju je podnijeti oštećeni nositelj knjižnog prava tj. osoba u čiju je korist upisano knjižno pravo povrijeđeno nevaljanom uknjižbom, kao I njegovi univerzalni sljednici. Podnosi se protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana uknjižba odnosno protiv osobe koja je glede nevaljane uknjižbe u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno (tzv. neposredni stjecatelj). Može se podnijeti I kad je neposredni stjecatelj raspolagao nevaljano upisanim knjižnim pravom u korist treće osobe (singularnog sljednika) koja je također uknjižila svoje pravo. Tužba za brisanje može s uspjehom podići sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo I tako trebalo prestati ako zakonom nije drukčije određeno. Pravo na podnošenje tužbe za brisanje ne zastarijeva ovo pravilo vrijedi kad se tužba podnosi protiv osobe u čiju je korist neposredno provedena nevaljana uknjižba, odnosno protiv neposrednog stjecatelja te njegovih univerzalnih sljednika I to neovisno o tome jesu li oni glede valjanosti uknjižbe bili u dobroj vjeri ili ne. Ovo pravilo vrijedi I kad se tužba za brisanje podnosi protiv osobe koja je upisala svoje pravo izvodeći ga iz neistinitog, nevaljanog prednikovog upisa koja je znala ili s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da je upis njezina prednika nevaljan (nepošteni stjecatelj). Pravo na podnošenje tužbe za brisanje vremenski je ograničeno kad je osoba u čiju je korist provedena nevaljana uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja koji je postupajući u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige upisao svoje pravo, izvodeći ga iz nevaljano uknjiženog prava prednika. Ako stjecatelj u času sklapanja pravnog posla, a ni u času podnošenja prijedloga za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da je prednikova uknjižba nevaljana (pošteni stjecatelj), zaštita knjižnog prava povrijeđenog nevaljanom prednikovom uknjižbom moći će se osporavati tužbom za brisanje samo u zakonom određenim rokovima. Ako je nositelju povrijeđenog knjižnog prava bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, oštećeni nositelj knjižnog prava mora u roku za žalbu zatražiti zabilježbu da je upis sporan, nevaljan (zabilježba brisovne tužbe) te u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu podnijeti tužbu za brisanje. Ako nositelju knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, tužba za brisanje mora se podići u roku tri godine od kada je zatražen odnosno proveden nevaljani, neistinit upis.

GLAVA 5. PRAVNA USTANOVA VLASNIŠTVA

Vlasništvo je naziv za pravnu ustanovu vlasništva, naime za skup pravnih nromi koje uređuju društvene odnose u kojim osobama pripadaju stvari, a I ostala imovinska dobra. Užim pojmom vlasništva služe se suvremena građanskopravna znanost I struka, nazivajući vlasništvom (odnosno pravom vlasništva) samo jednu određenu vrstu stvarnih prava, I to onu s maksimalnim ovlaštenjima u pogledu stvari. Širim pojmom vlasništva služi se javno, osobito ustavno pravo; obuhvaća, pored prava vlasništva u užem smislu, još I sva druga stvarna prava, sva ostala privatna imovinska prava kao I sva ona prava koja možda nisu imovinska ali imaju imovinsku komponentu (Ustav RH barata s širokim pojmom vlasništva). Pravo vlasništva ne može se odvojiti od stvari koja je predmet tog prava I prenijeti na neku drugu stvar; odvoji li se pravo vlasništva od stvari, stvar je postala ničija, a pravo vlasništva prestalo. Jamstvo vlasništva redovito ima dva aspekta:

1. Jamstvo postojanja pravne ustanove vlasništva (privatnog vlasništva) u pravnom poretku – vlasništvo je zajamčeno kao jedno od temeljnih sloboda I prava čovjeka I građanina ali kao socijalno vezano – ono služi općem dobru (Ustav RH). Jamstvo takve ustanove vlasništva, u smislu socijalno vezanog privatnog vlasništva, ima dvije komponente: kvantitativnu I kvalitativnu. Kvantitativna komponenta jamstva pravne ustanove vlasništva jest zaštita od nepotrebnog sužavanja područja djelovanja privatnog vlasništva. Pravni poredak daje svima jamstvo da neće bez dovoljnog razloga izuzimati iz sfere privatne pravne vlasti koje se redovito u njoj nalaze. Kvalitativna komponenta jamstva pravne ustanove vlasništva jest u tome što pravni

29

poredak daje svima jamstvo da neće stegnuti vlasništvo suviše, da će prigodom uređivanja te pravne ustanove očuvati barem ono što je bitno za privatno vlasništvo, kao I da postavljena ograničenja vlasništva neće biti nerazmjerna.

2. Jamstvo pojedinačnih prava vlasništva u širem smislu – jamstvo što ga pravni poredak svojim najjačim normama (ustavnim) daje pravnim subjektima, da javna vlast neće zadirati u njihova prava vlasništva u širem smislu (koji obuhvaća prava vlasništva u užem smislu I sva ostala imovinska prava), osim pod pretpostavkama određenim Ustavom. Zahvati koje bi javna vlast učinila a da nisu ispunjene te pretpostavke bili bi nedopušteni. Zahvati koji bi bili učinjeni pod tim pretpostavkama u pravilu bi bili dopušteni, no ni pod tim pretpostavkama ne bi bili dopušteni ako bi bili takvi da bi ugrožavali samu ustanovu vlasništva ili ako bi bili nerazmjerni.

Jamstvom vlasništva zaštićeno je pravo vlasništva u širem smislu od nedozvoljenih:1. Izvlaštenja (eksproprijacije) u užem smislu, naime od toga da javna vlast oduzme u općem ili

javnom interesu (u interesu RH) neko od subjektivnih prava vlasništva u širem smislu njegovom nositelju potpuno izvlaštenje

2. Stavljanja res extra commercium stvari koje su predmet već stečenih prava vlasništva u širem smislu

3. Izvlaštenja koja se provode kao nacionalizacija izvlaštenje u općem, javnom interesu, a od izvlaštenja u užem smislu se razlikuje po tome što se ne provodi pojedinačnim aktima vlasti, nego zakonom, a I što se njome ne oduzimaju pojedinačna prava vlasništva, nego se oduzimaju sva prava vlasništva na stvarima koje služe privređivanju u nekim granama gospodarstva ili se oduzimaju cijele imovine neke vrste pravnih subjekata

Nisu zaštićena stečena prava vlasništva od onih izvlaštenja koja su dopuštena, budući da ispunjavaju Ustavom određene pretpostavke pod kojima javna vlast smije zadirati u prava vlasništva:

a) Zakonitost (provode se na temelju zakona)b) Interes Republike Hrvatskec) Naknada izvlašteniku, u visini tržišne vrijednosti onoga što mu se oduzima

Jedan od mogućih načina ograničavanja pravne vlasti vlasnika u širem smislu je I prisilno opterećivanje (privremeno ili trajno) njegove stvari ili njegova prava osnivanjem na/glede toga nekog subjektivnog prava u korist određene treće osobe, pozivom na javni/opći interes (interes RH) nepotpuna izvlaštenja.Zakonska ograničenja vlasništva u širem smislu su ona kojima zakonodavac općim normama javnopravne naravi (propisima) ograničava izvršavanje pravne vlasti svih vlasnika u širem smislu u pogledu stvari određenih vrsta, u određenim situacijama time što im nameće dužnost činjenja ili nečinjenja (propuštanja, trpljenja). Upravljena su prema svakome koji bi se kao nositelj nekog stečenog prava vlasništva u širem smislu na/glede predmeta određene vrste, našao u određenoj situaciji (nisu upravljena na pojedinačno određene stvari ili prava, niti prema pojedinačno određenim osobama). Zakonodavac ne smije ograničenjima povrijediti jamstvo vlasništva što ga daje Ustav RH I međunarodni ugovori. Poduzetnička sloboda I vlasnička prava mogu se iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa I sigurnosti RH, prirode, ljudskog okoliša I zdravlja ljudi (tada se ne mora dati naknada). Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

GLAVA 6. PRAVO VLASNIŠTVA

Ustanova vlasništva individualistički je koncipirana pa je PRAVO VLASNIŠTVA stvarno pravo koje svojem nositelju (vlasniku) daje najpotpuniju, za svakog mjerodavnu privatnu pravnu vlast na/glede stvari što je pravni poredak dozvoljava I jamči. Naš ZV određuje: Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari I koristima od nje čini što ga je volja te da svakog

30

drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zaknoskim ograničenjima. Osim onih zajedničkih svim stvarnim pravima, pravo vlasništva ima I neka specifična obilježlja:

1. Daje potpunu privatnu pravnu vlast na I glede stvari – koja je s jedne strane pojmovno bezgranična I isključiva, ali je I s druge strane socijalno vezana. Pojmovno bezgranična vlasnikova privatna pravna vlast na/glede njegove stvari je pozitivna strana vlasništva; vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno. Načelna bezgraničnost pravne vlasti koju daje pravo vlasništva svojem nositelju na stvari, rezultira njezinom isključivošću u odnosu prema trećim osobama. Vlasnik je jedini ovlašten činiti sa svojom stvari I koristima od nje što ga je volja, pa je ovlašten svakog drugog isključiti od toga (ako nije protivno tuđim pravima I zakonskim ograničenjima). Isključivost vlasništva je njegova negativna strana, okrenuta prema svakoj trećoj osobi; djeluje kroz mogućnost zaštite vlasnikovog prava od samovlasnih zahvata trećih osoba. Pod socijalnom vezanošću vlasništva treba razumjeti vezanost vlasnikove načelne slobode dužnostima prema drugim subjektima u društvu I društvu kao cjelini (dužnostima da trpi, propušta, čini I daje), a čija količina I obuhvatnost ovise o ulozi I socijalnoj funkciji vlasnikove stvari, koja pored služenja privatnim interesima vlasnika služi I općim interesima. Socijalna vezanost ne utječe na sadržaj prava vlasništva, ali utječe na izvršavanje prava vlasništva ograničavajući ga.

2. Jedinstveno je – sadržaj mu se ne može dijeliti. Premda iz njega za vlasnika proizlaze različite ovlasti, njih se ne može izdvajati iz prava vlasništva u samostalna subjektivna prava. To ne znači da vlasnik ne bi mogao u pogledu predmeta svojeg prava vlasništva osnovati za drugoga neka subjektivna prava, čiji bi se sadržaj u većoj ili manjoj mjeri podudarao s nekim od tradicionalnih vlasnikovih ovlasti; ali on time ne prenosi na treću osobu neku od svojih vlasničkih ovlasti, nego stvara za tu osobu novo pravo, koje do tada nije postojalo.

3. Jednovrsno – postoji samo jedna vrsta prava vlasništvaU obzir da bude predmetom nečijeg prava vlasništva dolazi tjelesna stvar, tj. pokretnina ili nekretnina, ako je po naravnom I pravnom kriteriju uopće sposobna biti predmetom stvarnih prava. Kada na nekoj stvari postoji pravo vlasništva, ono se tada u pravilu proteže na sve njezine pripadnosti: dijelove, plodove, prirast I pripatke. Predmet vlasništva su I entiteti pravno izjednačeni sa stvarima. Svaka fizička I pravna osoba može biti nositeljem prava vlasništva vlasnik. RH I sve ostale osobe javnog prava u svojoj ulozi izjednačene su sa ostalim vlasnicima, ali zakonom može biti određeno drukčije. Pravo vlasništva RH izvršava Vlada RH, odnosno tijelo koje je ona na to ovlastila (I u granicama tih ovlasti). Način izvršavanja prava vlasništva ovisit će o namjeni tih stvari; određuje ju posebni zakon ili državno tijelo koje je za to nadležno na temelju zakona, a inače će namjenu određivati tijelo koje je već nadležno da na toj stvari izvršava pravo vlasništva Države. Postoje tri temeljna tipa namjene javnih stvari: javna dobra u općoj uporabi, javna dobra u javnoj uporabi I javna dobra u financijskoj imovini Države. Pravo vlasništva jedinica lokalne I područne(regionalne) samouprave izvršava njezino poglavarstvo. One smiju svoje nekretnine otuđiti ili njima na drugi način javno raspolagati jedino na osnovi javnog natječaja I uz naknadu utvrđenu po tržnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno, a pravni posao koji bi bio tome suprotan bio bi ništetan. Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom – iako su stranci načelno izjednačeni s domaćim državljanima odnosno domaćim pravnim osobama, ipak zakonom može biti ograničena pravna sposobnost stranaca da stječu vlasništvo I druga stvarna prava. Stranci su fizičke osobe koje nemaju državljanstvo RH, kao I pravne osobe koje imaju registrirano sjedište izvan područja RH. Pravilo je da na nekretninama u RH stranci mogu stjecati pravo vlasništva pod jednakim pretpostavkama kao I domaći pravni subjekti, ali s tom razlikom da će pravo vlasništva moći steći na temelju nasljeđivanja, kao I na temelju pravnih poslova, ako budu ispunjene neke posebne pretpostavke za to. Kod nasljeđivanja potrebna je I dodatna pretpostavka uzajamnosti (reciprociteta). Kod pravnog posla dodatne pretpostavke su uzajamnost I odobrenje javne vlasti za to stjecanje (ministar nadležan za pravosuđe). Stranci ne mogu biti vlasnici

31

nekretnina koje se nalaze na tzv. isključenom području području za koje bi, radi zaštite interesa I sigurnosti RH, bilo određeno da na njemu stranci ne mogu imati pravo vlasništva. Stranci ne mogu biti vlasnici ni poljoprivrednog zemljišta, šuma I šumskih zemljišta na području RH, osim ako je međunarodnim ugovorom što drugo određeno.Moguće je da na jednoj stvari postoji jedno pravo vlasništva koje istodobno pripada dvjema ili više osoba tako da one sudjeluju u tom pravu vlasništva kao:

1. Suvlasnici – od kojih svaki ima po neki dio tog prava vlasništva te stvari svoj alikvotni, suvlasnički dio; I etažno vlasništvo kao posebna inačica suvlasništva

2. Zajednički vlasnici – koji svi zajedno imaju cijelo, nepodijeljeno pravo vlasništva te stvari3. Jedna kao prethodni vlasnik te stvari, a druga kao njezin potonji vlasnik

GRANICE VLASNIKOVE PRAVNE VLASTIElastičnost vlasnikove pravne vlasti jest upravo posljedica toga što je pravo vlasništva pojmovno nepromjenjivo I što ono u svakom slučaju ovlašćuje svojeg nositelja da čini glede svoje stvari sve što mu nije zabranjeno I da ne čini išta što mu nije naređeno. Da bi neko ograničenje moglo djelovati ograničavajuće na izvršavanje vlasnikove pravne vlasti ono mora biti zakonsko ograničenje vlasništva. ZAKONSKA OGRANIČENJA VLASNIŠTVA su sva ona koja su neposredno ili posredno utemeljena na zakonu:

1. Ograničenja vlasništva uspostavljena zakonom – neposredni temelj im je zakonska norma, ali I podzakonska norma, ako je utemeljena na zakonu

2. Ograničenja određenog prava vlasništva – neposredni temelj im je odluka nekog tijela javne vlasti (sudske, upravne), ako je ta odluka utemeljena na zakonu

3. Ograničenja određenog prava vlasništva koja je uspostavio vlasnik svojim raspolaganjima, ako je ograničavajuće djelovanje prema svakome utemeljeno na zakonu

Opća (generalna) ograničenja vlasništva su ona koja ograničavaju izvršavanje svakog prava vlasništva. Zahtjev za obzirnim postupanjem omogućuje da vlasnikova pravna vlast bude sputana shvaćanjima o socijalnoj vezanosti vlasništva koja vladaju u društvu u doba kada vlasnik izvršava svoju pravnu vlast. Pravilo je općenite naravi, a za neke je situacije ono konkretizitano pravilima o:

a) Zabrani šikane – nitko, pa niti vlasnik, nije ovlašten služiti se sa svojim pravom s jednim ciljem da drugome šteti ili da mu smeta. Ako bi iz vlasnikova postupka kojem bi jedini cilj bio da drugome šteti ili da ga smeta, proizišla za drugoga šteta, vlasnik će mu biti za štetu odgovoran prema pravilima obveznog prava I neće se moći pozivati na to da je postupao ovlašten svojim pravom vlasništva

b) Krajnja nužda – ako se netko nađe u krajnoj nuždi, pa zahvati u vlasnikovu stvar da bi time otklonio štetu koja njemu ili drugome neposredno prijeti, a ta šteta je nerazmjerno veća od one koja iz tog zahvata proizlazi za vlasnika stvari, vlasnik u takvom slučaju nije ovlašten spriječiti/zabraniti tuđi zahvat. Krajnja nužda ne isključuje odgovornost za štetu te vlasnik ima pravo na naknadu.

c) Trpljenje zahvata izvan dosega vlasnikovih interesa – vlasnik nekretnine nije ovlašten nikome braniti zahvat koji bi bio poduzet na tolikoj visini ili dubini da on nema nikakav opravdani interes da taj zahvat isključi.

Posebna (specijalna) zakonska ograničenja vlasništva su ona kojima zakonodavac, radi zaštite interesa I sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša I zdravlja ljudi propisom ograničava izvršavanje prava vlasništva određenih vrsta stvari, za određene situacije I sl. Ako nameću vlasniku dužnost da u pogledu svoje stvari nešto trpi ili propušta negativna ograničenja, a ako mu stavljaju dužnost da nešto čini u pogledu svoje stvari pozitivna ograničenja. Zbog toga što norme pravnog poretka izričito nešto zabranjuju ili naređuju glede određene vrste stvari, ne mijenja se sadržaj prava vlasništva; mijenja se mogućnost izvršavanja prava vlasništva. Vlasnik nema pravo na naknadu za zakonska ograničenja kojima

32

je podvrgnut glede svoje stvari jer su svi vlasnici dužni pridonositi općem dobru (jedino ako se od njega zahtijeva nešto više nego od ostalih vlasnika tada ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje). Kada vlasnik koji je zakonom podvrgnut dužnosti nekog činjenja u pogledu vlastite stvari ne učini ono što je dužan, može ga se na to siliti uobičajenim sredstvima prisile ( u pravilu kaznama, ako je predviđena prekršajna ili kaznena odgovornost za to nečinjenje), a može biti odgovoran za štetne posljedice koje je uzrokovao time što u pogledu vlastite stvari nije poduzeo ono što je trebao. Mnogi pravni poretci omogućuju sekvestraciju privremeno oduzimanje vlasniku uprave nad njegovom stvari I uspostavljanje privremene uprave njome. Po našem pravu, kada neko pozitivno zakonsko ograničenje zahtijeva od vlasnika da nešto poduzme glede vlastite stvari, a on to ne uradi I ne uspijeva ga se na to prisiliti, tada je poglavarstvo jedinice lokalne I područne (regionalne) samouprave ovlašteno uspostaviti privremeno upravljanje tom stvarju (sekvestraciju), primjenjujući na odgovarajući način pravila o privremenom skrbništvu nad ostavinom za slučaj da su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta. Glede stvari za koje je Ustavom ili zakonom proglašeno da su od interesa za RH, pa da uživaju njezinu osobitu zaštitu, propisuje se poseban način njihove uporabe I iskorištavanja; sa stajališta vlasnika stvari to je ograničavanje njegova prava vlasništva te mu pripada pravo na naknadu na temelju općeg propisa. OGRANIČAVAJUĆE DJELOVANJE TUĐIH PRAVA – svako apsolutno pravo koje netko drugi ima na vlasnikovoj stvari, djeluje ograničavajuće na vlasnikovu pravnu vlast na/glede te stvari. Osoba koja je ovlaštenik nekog ograničenog stvarnog prava na vlasnikovoj stvari ima time onu pravnu vlast na toj stvari na koju ga ovlašćuje to njezino pravo, ali ta njezina vlast ne isključuje vlasnikovu. Svako apsolutno pravo koje netko drugi ima na vlasnikovoj stvari, djeluje neposredno na vlasnikovu pravnu vlast na/glede te stvari, I to onako kako bi djelovalo I zakonsko ograničenje vlasništva ako bi imalo sadržaj kakav ima to subjektivno pravo. Tuđa relativna prava (prava iz obveznih odnosa) u načelu ne utječu neposredno na sadržaj vlasnikove pravne vlasti u pogledu stvari, nego tek posredstvom toga što osoba koja je vlasnik stvari ima obvezu izvršiti neku činidbu određenoj osobi. OGRANIČENJA USPOSTAVLJENA VLASNIKOVIM PRAVNIM POSLOM – ako nije što drugo određeno, vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo ograničiti, uvjetovati ili oročiti, a može ga I opteretiti. Pravilo je da ograničenja I opterećenja prava vlasništva koja je uspostavio vlasnik imaju samo relativno djelovanje ne djeluju prema trećima. Zboga takvog djelovanja (inter partes) ta ograničenja nisu stvarnopravne već obveznopravne naravi te su stoga ograničenja vlasništva u širem (nepravom) smislu. Da bi ograničenja I opterećenja djelovala apsolutno trebaju biti ispunjene I posebne zakonske pretpostavke; tako će njihovo postojanje biti publicirano. Kada ograničenja ili opterećenja djeluju I prema trećima, to ima određene posljedice:

1. Prijenos tako ograničenog prava vlasništva je u pravilu moguć jedino ako I ukoliko to nije suprotno tim ograničenjima, a tada će pravo vlasništva prijeći na novog vlasnika zajedno s ograničenjima kojima je podvrgnuto I teretima kojima je opterećeno

2. Stjecanje ograničenih stvarnih prava na odnosnoj stvari je isto tako moguće u pravilu jedino ako I ukoliko to nije suprotno postavljenim ograničenjima I opterećenjima, a kad netko stekne takvo pravo - stekao ga je kao teret stvari na kojoj već postoje ograničenja

3. Ako bi u ovršnom ili stečajnom postupu vlasnikovi vjerovnici namirivali svoje tražbine iz vrijednosti stvari glede koje postoje takva ograničenja ili opterećenja, mogućnost njihova namirenja je svedena samo na prostor koji za nju ostavljaju ta ograničenja ili opterećenja

No, vlasnikova opterećenja I ograničenja ipak neće utjecati na tuđa prava koja već postoje na stvari u trenutku uspostave ograničenja ili opterećenja; neće utjecati ni na prava koja bi u pravnom prometu stekli treći koji nisu znali niti su mogli znati za tu ograničenost ili opterećenost prava vlasništva. Vlasnik nema pravo na naknadu zbog ograničenja vlasništva koja mu nisu nametnuta od strane javne vlasti, nego ih je sam uspostavio svojim pravnim poslom. Vlasnik može očitovanjem svoje volje, tj. svojim pravnim poslom postaviti zabranu otuđenja i/ili opterećenja neke svoje stvari. Može je postaviti kao potpunu zabranu bilo kakvog opterećenja I otuđenja, ali I kao djelomičnu zabranu samo otuđenja ili

33

nekih vrsta otuđenja. Postavljena zabrana obvezuje jedino vlasnika koji ju je postavio I jedino u odnosu prema određenoj osobi kojoj se tako obvezao. Da bi zabrana otuđenja i/ili opterećenja djelovala prema trećima (apsolutno) potrebno je da se kumulativno ispune dvije posebne pretpostavke:

1. Da je zabrana osnovana u korist bračnog druga, djeteta, roditelja, posvojenika ili posvojitelja2. Da je upisana u zemljišnu knjigu, odnosno u javni registar u koji se stvar za koju je zabrana

određena mora upisati kako bi se mogla steći (motorna vozila..)Vlasnik može svojim očitovanjem volje ograničiti svoje pravo vlasništva kakvim uvjetom ili rokom. Može to učiniti bilo kada. Uvjetovanje prava vlasništva redovito služi kao sredstva za osiguranje ispunjenja neke tražbine. Moguće je ugovoriti pridržaj prava vlasništva u kojem će se slučaju pravo vlasništva prigodom prijenosa na drugu osobu ograničiti kakvim suspenzivnim uvjetom. Moguć je I prijenos prava vlasništva radi osiguranja prijenos vlasništva na vjerovnika uz ograničenje raskidnim uvjetom. To će u pravilu djelovati samo relativno, između vlasnika I onoga kome se on obvezao. Apsolutno će djelovati ako je upisano u zemljišnu knjigu, odnosno u javni registar u koji se stvar mora upisati da bi se stekla.

GLAVA 7. STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Osnovati se pravo vlasništva može samo tako što će određena osoba originarno steći to pravo glede određene stvari; nije ga moguće osnovati izvođenjem iz nekog drugog stvarnog prava. Ako je stvar već nečija, tada pravo vlasništva može prijeći (ako su ispunjene sve pretpostavke za to) s jednog subjekta na drugi – otuđivanjem ili nasljeđivanjem u širem smislu. Time što je na stjecatelja prešlo pravo vlasništva, on je stekao stvar sa svim stvarnim pravima koja postoje u korist te stvari, ali I sa svim ograničenjima tog prava vlasništva (zakonskima, ali I onima koje je prednik uspostavio pravnim poslom), kao I svim teretima te stvari. OPĆE PRETPOSTAVKE svakog stjecanja prava vlasništva su:

1. Sposobnost predmeta da se na njemu stekne pravo vlasništva2. Sposobnost stjecatelja da stekne pravo vlasništva na tom predmetu3. Pravni temelj za to da taj stjecatelj na tom predmetu stekne pravo vlasništva – u našem

pravnom poretku to mogu biti:a) Pravni poslovi kojima je cilj stjecanje prava vlasništvab) Odluke vlasti (sudske ili upravne) usmjerene na stjecanje prava vlasništvac) Nasljeđivanjed) Neposredno zakon – činjenice zakonom određene kao pretpostavke stjecanja tih prava

STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU PRAVNOG POSLATakvo stjecanje je derivativno te je za njega potrebno da se ispune I posebne pretpostavke:

1. Da pravni temelj (titulus adquirendi) za takvo stjecanje vlasništva postoji kao valjani pravni posao, usmjeren na prijenos prava vlasništva određene pokretnine s otuđivatelja (prenositelja) na stjecatelja (u cijelosti ili djelomično) te da je to pravni posao vlasnika pokretnine, kojim on stjecatelju prenosi svoje pravo vlasništva te pokretnine, u granicama svoje ovlasti da raspolaže tom stvari

2. Da je to vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja preneseno na zakonom određeni način za stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla (modus adquirendi) tj. izvršen je onaj zakonom određeni čin kojim otuđivatelj (dotadašnji vlasnik) prenosi stjecatelju svoju vlast na stvari I ovaj je prima

Stjecatelj stječe pravo vlasništva tek kad su kumulativno ispunjene sve zakonom određene pretpostavke stjecanja, kako opće tako I posebne. Pravni posao kojim se prenosi vlasništvo POKRETNINA može biti jednostran ili dvostran, mora biti kauzalan , mora objektivno postojati I biti valjan. Onaj tko stvar otuđuje treba biti vlasnik stvari koju

34

otuđuje. Stjecanje je uređeno po tradicijskom načelu stjecatelj će vlasništvo pokretne stvari steći na temelju valjanog pravnog posla dotadašnjeg vlasnika stvari, tako što će mu ona biti predana u samostalan posjed; to je ispravan način (modus) stjecanja prava vlasništva na pokretnoj stvari kada se to pravo stječe na temelju pravnog posla. Predaja je izvršena tek kada je stvar prešla iz samostalnog posjeda dotadašnjeg vlasnika u samostalni posjed stjecatelja dvostranim činom predaje tog posjeda stvari. Vlasnik treba stvar dobrovoljno predati u samostalan posjed kako bi ispunio svoju obvezu. Ne učini li to, na predaju ga se može siliti putem suda ovršna predaja stvari. Provodi se na temelju rješenja o ovrsi koje donosi sud na zahtjev stjecatelja kao ovrhovoditelja. Stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla je izvedeno stjecanje, I to takvo da ono pravo vlasništva koje je bilo kod otuđivatelja prelazi (cijelo ili djelomično, eventualno ograničeno) na stjecatelja. Stjecanje vlasništva temeljem pravnog posla ne utječe na prava trećih koja postoje na stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom. Prijenos vlasništva zbit će se u trenutku kada je stjecatelju prenesen samostalan posjed stvari na temelju vlasnikovog pravnog posla, ako su ispunjene sve pretpostavke stjecanja. Prijenos može biti I odgođen, ako je dotadašnji vlasnik pridržao pravo vlasništva do ispunjenja nekog uvjeta ili isteka nekog roka. Može se dogoditi da je s dotadašnjim vlasnikom neke pokretnine više osoba, ali neovisno jedna od druge, sklopilo valjane pravne poslove usmjerene na to da njegovo pravo vlasništva te stvari prijeđe na njih. Moguće je da su se glede svake od tih osoba ispunile sve pretpostavke stjecanja prava vlasništva, ali cijelo pravo vlasništva te stvari može steći samo jedna. Stekla ga je ona od njih kojoj je pokretnina prvoj bila predana u samostalan posjed, ako su glede nje ispunjene I ostale pretpostavke stjecanja (prior tempore, potior iure!). Ostali mogu samo stavljati obveznopravne zahtjeve otuđivatelju. Pravo vlasništva pokretnine steći će na temelju zakona od nevlasnika osoba kojoj se bez njezine krivnje izjalovilo stjecanje pokretnine na temelju pravnog posla, ako su ispunjene zakonom određene pretpostavke:

1. Predmet stjecanja je pokretnina, a2. S posjednikom-nevlasnikom te pokretnine, odnosno posjednikom-vlasnikom (suvlasnikom,

zajedničkim vlasnikom) koji nije bio ovlašten tako pravo raspolagati njome3. Stjecatelj je sklopio pravni posao usmjeren na prijenos vlasništva te pokretnine koji je naplatan4. Stjecatelju je na temelju tog pravnog posla stvar predana u samostalan I neposredan posjed5. Stjecatelj je postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja posla I primanja samostalnog,

neposrednog posjeda6. Pokretnina koja mu je predana nije iz posjeda svojeg pravog vlasnika, odnosno osobe putem

koje je on tu pokretninu posredno posjedovao, izašla bez ili protiv njegove volje (nije mu bila ukradena, niti ju je izgubio ili zametnuo)

Takvim stjecanjem prestaju I sva prava trećih koja su teretila tako stečenu stvar, osim onih za koja je stjecatelj znao da postoje, ili je to morao znati u času kad je stjecao vlasništvo; stjecatelj im ne duguje nikakvu naknadu.Pravni poretci štite I povjerenje onih koji u pravnom prometu postupaju s povjerenjem u istinitost onoga što je utvrđeno u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju, poslujući s osobom za koju je u tom rješenju utvrđeno da je ostaviteljev nasljednik. Pravo vlasništva pokretnine steći će na temelju zakona od tobožnjeg nasljednika osoba kojoj se bez njezine krivnje izjalovilo stjecanje na temelju pravnog posla, ako su ispunjene zakonom određene pretpostavke:

1. Predmet stjecanja je pokretnina koja je nasljednikova, a stekao ju je u vlasništvo na temelju nasljeđivanja ostavitelja

2. S tobožnjim ostaviteljevim nasljednikom, utvrđenim pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju3. Stjecatelj je sklopio pravni posao usmjeren na prijenos vlasništva te stvari koji je naplatan4. Stjecatelju je na temelju tog pravnog posla ta pokretnina predana u samostalan posjed5. Stjecatelj je postupao u dobroj vjeri, jer nije znao da utvrđenje u pravomoćnom rješenju o

nasljeđivanju nije istinito glede osobe od koje je stjecao

35

Posebne pretpostavke stjecanja prava vlasništva na NEKRETNINAMA su:

1. Kao pravni temelj postoji valjani pravi posao, usmjeren na prijenos otuđivateljevog prava vlasništva određene nekretnine na stjecatelja te je to pravni posao vlasnika nekretnine, kojim on stjecatelju prenosi svoje pravo vlasništva te nekretnine, u granicama svoje ovlasti da raspolaže tom stvarju

2. Da je izvršen čin koji je zakonom određeni način stjecanja nekretnine na tom pravnom temelju upis stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnu knjigu, odnosno u slučaju da nekretnina nije upisana – polaganje odgovarajuće tabularne isprave u sud.

Pravni posao mora biti u pisanom obliku, dakle oblikovan u ispravu. Za upis stjecateljeva prava u zemljišnu knjigu potrebna je tabularna isprava koja zadovoljava opće I posebne pretpostavke za uknjižbu. Ako je pravni posao napravljen u pisanom obliku no nema osobine tabularne isprave sud neće moći dopustiti upis u zemljišnu knjigu na temelju isprave koja ne zadovoljava barem opće pretpostavke za upis. Stjecatelj može steći pravo vlasništva nekretnine samo upisom protiv knjižnog prednika. Da bi onaj tko je vlasnik nekretnine mogao prenijeti svoje pravo vlasništva, potrebno je I da on bude upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik te nekretnine (knjižni vlasnik) ili da, ako nije upisan u zemljišnu knjigu (izvanknjižni vlasnik), bude u poziciji da može omogućiti upis stjecateljevog vlasništva protiv one osobe koja je neistinito upisana u zemljišnu knjigu kao da je ona vlasnik. Ako nekretnina koja se stječe nije upisana u zemljišnu knjigu, zakonom je predviđeno da se umjesto upisa predaju u sud isprava podobna za upisivanje prava (tabularna isprava), što ima I funkciju I djelovanje upisa u zemljišnu knjigu. Ona treba zadovoljavati barem opće pretpostavke za upis, a ako osim toga zadovoljava I posebne pretpostavke za uknjižbu, polaganje takve tabularne isprave u sud imat će učinak uknjižbe. Vlasnik koji se valjano obvezao da će prenijeti neku svoju nekretninu u vlasništvo druge osobe, treba joj omogućiti upis njezina prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Ne učini li to dobrovoljno, njegovu će privatnu ispravu zamijeniti odgovarajuća ovršna isprava. Temeljem te ovršne isprave vjerovnik-stjecatelj će predložiti upis zemljišnoknjižnom sudu, pa će od njega ishoditi da donese rješenje o upisu vjerovnikovog vlasništva u zemljišnu knjigu. Nakon što bude doneseno rješenje o ovrsi, to će se zabilježiti u zemljišnoj knjizi; svrha je da vjerovnik-ovrhovoditelj koji nema založno pravo, stekne pravo namirenja iz vrijednosti te nekretnine. Uknjižbom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi stjecatelj postaje vlasnikom nekretnine, a dotadašnji vlasnik to prestaje biti. Predbilježbom stjecatelj postaje vlasnikom pod uvjetom naknadnog opravdanja. Stjecanje vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla je izvedeno stjecanje, kojim pravo vlasništva koje je bilo kod otuđivatelja, prelazi (cijelo ili dio, eventualno ograničeno) na stjecatelja; stjecatelj je pravni sljednik otuđivatelja. U slučaju višestrukog ugovaranja, pravo vlasništva će steći osoba glede koje se prvo ispune sve opće I posebne pretpostavke stjecanja tog prava, dakle ona koja je na temelju vlasnikova pravnog posla prva zatražila upis, čemu je udovoljeno. Postoji mogućnost da se upis stjecateljevog vlasništva pobije, ako je on u trenutku kad je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je taj već ranije valjanim pravnim poslom usmjerenim na prijenos vlasništva te nekretnine raspolagao njome u korist druge osobe te joj predao tu nekretninu u samostalan posjed. Osoba kojoj je bivši vlasnik otuđio nekretninu I predao joj je u samostalan posjed, ima pravo pobijati upis vlasništva nepoštenog stjecatelja kvazibrisovnom tužbom, zahtijevajući brisanje njegovog upisa vlasništva I uknjižbu u svoju korist. Rok je tri godine od kada je izvršen upis čije se brisanje traži. Zaštita povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga je potrebna onima koji u dobroj vjeri stječu pravo vlasništva (ili drugo knjižno pravo) na/glede određene nekretnine od onoga tko je u zemljišnoj knjizi upisan kao da je ona vlasnik te nekretnine, iako to nije. Ako bi onaj tko je stjecao od knjižnog vlasnika-nevlasnika upisao u zemljišnoj knjizi svoje pravo vlasništva, povrijedio bi time pravo vlasništva pravog vlasnika nekretnine. Stoga, pravi vlasnik može putem suda zaštititi svoje povrijeđeno pravo vlasništva, ishodivši brisanje tuđeg neistinitog upisa (brisovnom tužbom). Predmnijevat će se da je vlasnik onaj tko

36

je neistinito upisan kao da je vlasnik, budući da se na temelju zakona smatra da zemljišna knjiga potpuno I istinito odražava činjenično I pravno stanje. Pravni poredak štiti one koji su u pravnom prometu postupali s povjerenjem u zemljišne knjige. Ne štiti neposrednog neistinitog stjecatelja tj. onoga koji je prvi bio neistinito upisan kao stjecatelj tog prava. Zaštitu povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga pravni poredak pruža jedino trećim stjecateljima, onima koji su vlasništvo nekretnine stjecali od neistinitog vlasnika, ali I njima je pruža jedino ako su postupale u dobroj vjeri. Zaštita se pruža I onima koji su u dobroj vjeri dalje stjecali tu nekretninu, u neprekidnom nizu singularnih I univerzalnih sukcesija. Pretpostavke stjecanja prava vlasništva temeljem povjerenja u istinost zemljišnih knjiga su:

1. Objekt stjecanja je nekretnina2. Stjecatelj je s osobom koja je neistinito upisana kao vlasnik sklopio pravni posao (naplatan ili

besplatan) usmjeren na stjecanje prava vlasništva nekretnine (cijelog ili dijela)3. Stjecatelj je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige prilikom sklapanja posla I

prigodom stavljanja zahtjeva za upis svoga prava4. U zemljišnu knjigu je upisano stjecateljevo pravo vlasništva nekretnine5. Upis stjecateljevog prava vlasništva nije izbrisano zbog nevaljanosti (zbog mogućnosti da se

zbiljski vlasnik posluži brisovnom tužbom) neistinito upisani vlasnik ne stječe pravo vlasništva putem povjerenja u zemljišne knjige dokle god postoji mogućnost da mu zbog nevaljanosti bude izbrisan upis vlasništva u zemljišnoj knjizi

Ovo jest stjecanje na temelju zakona, ali stjecatelj po izričitoj zakonskoj odredbi stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, dakle s istim pravnim posljedicama kao da je stječe temeljem pravnog posla; to stjecanje ne utječe na prava trećih na odnosnoj stvari. Zaštita koju zakon daje onima koji stječu nekretninu pouzdajući se u potpunost stanja u zemljišnoj knjizi sastoji se u tome da će stjecatelj, ispune li se zakonom određene pretpostavke, steći vlasništvo nekretnine, slobodne od svih onih tuđih prava, tereta I ograničenja koja nisu upisana u zemljišnu knjigu premda bi to mogla biti, a stjecatelj za njih nije znao, niti je morao znati. Pretpostavke za to su:

1. Stjecatelj je stekao pravo vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu2. Stekao ga je time što je ono na nj prešlo na temelju pravnog posla, odnosno na temelju

povjerenja u zemljišnu knjigu3. Tuđa prava, tereti I ograničenja, iako su mogla biti upisana u zemljišnu knjigu, nisu bila u nju

upisana, niti je iz knjige vidljivo da je sudu predložen njihov upis4. Stjecatelj se prigodom stjecanja u dobroj vjeri oslanjao na potpunost zemljišne knjige tj. nije

znao, niti je s obzirom na okolnosti morao znati za izvanknjižno postojanje na nekretnini tuđih prava, tereta ili ograničenja

Ako su te pretpostavke ispunjene, stjecatelj je upisom svog prava vlasništva nekretninu stekao opterećenu samo onim tuđim pravima, teretima I ograničenjima koja su u trenutku njegova stjecanja bila upisana u zemljišnoj knjizi, neupisanima ako je za njih znao ili morao znati, a I onima koji postoje na temelju zakona a ne upisuju se u zemljišnu knjigu.

STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU ODLUKE SUDA ILI DRUGE NADLEŽNE VLASTIZa stjecanje prava vlasništva na temelju odluke suda ili druge javne vlasti potrebno je da sadržaj te odluke (njezine izreke) bude takav da određenom subjektu daje pravo vlasništva određene stvari. Pravni temelj može biti samo kondemnatorna odluka koja je usmjerena na promjenu dotadašnjeg prava vlasništva određene stvari, dakle odluka kojom se odlučuje da će vlasnik određene stvari postati osoba koja to do tada nije bila (ili ne sama već sa drugim subjektima), čime će prestati pravo vlasništva koje je do tada postojalo. Sudska odluka treba biti pravomoćna, a odluka upravne vlasti konačna. Nije potrebna predaja pokretnine, niti upis stjecateljevog prava vlasništva u zemljišne knjige (osim ako je propisano zakonom) pravo vlasništva se stječe u trenutku pravomoćnosti odluke suda odnosno konačnosti odluke druge vlasti. Stjecatelj je ovlašten naknadno ishoditi upis u zemljišne knjige. Vlasništvo stečeno

37

na ovaj način ne može se suprostaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na nekretnini prije njega. Vlasništvo se stječe derivativno I načelu ne utječe na prava trećih osoba koja su do tada teretila stvar; jedino ako je to određeno odlukom koja je temelj stjecanja prava vlasništva, posebnim zakonom ili prava koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Javna vlast je pod određenim pretpostavkama ovlaštena odrediti konfiskaciju prisilno I bez naknade oduzimanje u korist RH prava vlasništva što ga neki pravni subjekt ima u pogledu neke stvari. Na temelju odluke vlasti kojom je određeno potpuno izvlaštenje, dogodit će se ne samo prestanak dotadašnjeg prava vlasništva predmeta izvlaštenja, već I nastanak novog korisnik izvlaštenja stječe pravo vlasništva na onoj stvari koja je predmet izvlaštenja. U našem pravnom poretku, predmet izvlaštenja može biti: nekretnina (radi izgradnje objekta ili izvođenja radova), nekretnina na zaštićenom području kao I nekretnina ili pokretnina koja je kulturno dobro. Pravni temelj je odluka nadležne upravne vlasti donesena u postupku izvlaštenja rješenje o izvlaštenju koji je prihvaćen prijedlog za potpuno izvlaštenje određene nekretnine. Na ovaj način vlasništvo se stječe izvorno. Prijašnji vlasnik (izvlaštenik) ima pravo na naknadu, u obliku druge nekretnine ili u novcu; određuje se rješenjem o izvlaštenju. Pravila o izvlaštenju na odgovarajući se način primjenjuju I na stjecanje prava vlasništva izvlaštenjem kulturnog dobra I stvari koja je proglašena za prirodnu vrijednost. Komasacija je oduzimanje zemljišta na nekom području, koja se provodi aktom javne, upravne vlasti u općem interesu da se vlasništvo zemljišnih čestica na nekom području preraspodjeli tako da se zemljište na tom području može što bolje iskorištavati za poljoprivrednu proizvodnju. Odluka kojom je sud odlučio o razvrgnuću suvlasništva pravni je temelj stjecanja prava vlasništva. Svaki će od suvlasnika steći u vlasništvo ono što je tom odlukom određeno, I to time što će mu se pokretnine predati u samostalan posjed a nekretnine upisati u zemljišnu knjigu. Svaki od suvlasnika stječe pravo vlasništva izvođenjem tog prava iz dotadašnjeg suvlasništva, a ostaju I dalje sva stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na stvari glede koje je suvlasništvo razvrgnuto, osim onih za koje je to određeno rješenjem o razvrgnuću suvlasništva.

STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU NASLJEĐIVANJA (SVEOPĆEG SLJEDNIŠTVA)Da bi se pravo vlasništva steklo na temelju sveopćeg sljedništva treba, pored općih pretpostavaka stjecanja prava vlasništva, još I da je taj pravni temelj stjecanja nasljeđivanje dotadašnjeg vlasnika, dakle da su ispunjene sve one zakonske pretpostavke pod kojima određena osoba postaje sveopćim pravnim sljednikom dotadašnjeg vlasnika stvari. Nije potrebna predaja pokretnine ili upis u zemljišnu knjigu, pravo vlasništva se stječe na temelju samog zakona (ipso iure). Prepostavke stjecanja prava vlasništva nasljeđivanjem u užem smislu su, pored općih pretpostavki stjecanja, još I da je dotadašnji vlasnik umro, da je stvar u sastavu njegove ostavine te da je stjecatelj smrću dotadašnjeg vlasnika stekao nasljedno pravo pa je njegov nasljednik. Nasljednik je stekao pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari po sili zakona samim time što je zbog ostaviteljeve smrti naslijedio ostavitelja, dakle bez ikakvog čina uspostavljanja stjecateljeve vlasti na stvari. Ono je derivativno stjecanje. Umre li neka osoba, a nitko ne bude njezinim nasljednikom kao sveopći sljednik javlja se općina odnosno grad određena zakonom; ima jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici. Prava vlasništva nekretnina stječu općine/gradovi na čijem se području nekretnine nalaze, a vlasništvo pokretnina općina/grad u kojem je ostavitelj imao prebivalište.

STJECANJE STVARI U VLASNIŠTVO NA TEMELJU ZAKONA Pravo vlasništva će se stjecati na temelju zakona u slučajevima kada stjecanje ne nastupa na nekom drugom pravom temelju. Uz opće pretpostavke, potrebno je I ispunjenje još nekih posebnih, a to je da je pravni temelj stjecanja zakonom određene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u slučajevima kada ga se ne stječe ni na temelju pravnog posla, ni odluke suda ili tijela druge javne vlasti, niti

38

nasljeđivanjem te da su te pretpostavke ispunjene. Zakon određuje te pretpostavke apstraktnim normama. Vlasništvo se stječe izvorno. Ako je do tada na toj stvari postojalo nečije pravo vlasništva, ono je apsolutno prestalo; ne postoji kontinuitet između novoosnovanog (stjecateljevog) I dotadašnjeg (tuđeg) prava vlasništva. Pravila o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona mogu se po njihovoj srodnosti svrstati u skupine. ZV razlikuje slijedeće temeljne skupine: stjecanje prisvojenjem I nalazom, stjecanje priraštaja stvari, stjecanje dosjelošću, stjecanje pretvorbom prava na stvarima u društvenom vlasništvu u pravo vlasništva; ZN dodaje I stjecanje vlasništva izdvajanjem iz ostavine.

PRISVOJENJE (OKUPACIJA) je stjecanje prava vlasništva na temelju zakona, uzimanjem u samostalni posjed određene stvari s namjerom da ju se prisvoji. Posebne pretpostavke ovakvog stjecanja su:

1. Stjecatelj je u pogledu te stvari izvršio čin prisvojenja2. Stvar je sposobna da bude stečena u vlasništvo prisvojenjem3. Stjecatelj (prisvojitelj) je sposoban da prisvojenjem stekne tu stvar u svoje vlasništvo

Čin prisvojenja je čin uzeća stvari u samostalan posjed s namjerom da se time stekne vlasništvo stvari. Stvar sposobna da se stekne prisvojenjem, osim što mora zadovoljavati pravni I naravni kriterij za stjecanje u vlasništvo, mora biti:

1. Ničija stvar (res nullius) – nije u vlasništvu ni jedne osobe, iako je sposobna da to bude. Prisvojenjem se ne može steći tuđe!! U slučaju dvojbe je li neka stvar nečija ili ničija predmnijeva se da je ničija. Ničije stvari imaju tri kategorije:a) Izvorno ničije stvari – one koje nikad nisu bile ni u čijem vlasništvub) Stvari nastale izdvajanjem iz općeg dobra – zasebne stvari, sposobne da budu predmetom

prava vlasništva (morska voda stavljena u bocu)c) Napuštene stvari (res derelictae) – postale su ničije time što ih je dotadašnji vlasnik

napustio, odrekavši se time svojeg prava vlasništva; napustio je samostalni posjed stvari te njegova volja da se odrekne vlasništva mora biti implicirana

U obzir za stjecanje prisvojenjem dolaze ničije stvari I njihovo prisvojenje je svakom slobodno. Ničiji suvlasnički dijelovi ne mogu se steći prisvojenjem, jedino ničije pokretnine!!

2. U javnom vlasništvu, ali namijenjena tome da se iz nje izdvaja I izdvojeno prisvaja – mogu se stjecati jedino na temelju I u granicama ovlasti koju za to daje zakon ili dopuštenje izdano na temelju zakona (koncesija, odobrenje I sl.), ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Potrebno je da stjecatelj ima pravo na prisvojenje može ga dati zakon, ili na zakonu utemeljeni akt nositelja prava vlasništva stvari u javnom vlasništvu; onaj tko ima to pravo moći će činom odvajanja I ujedno prisvojenja (uzimanja u svoj samostalni posjed s namjerom prisvajanja) steći prisvojenjem vlasništvo one stvari koja je nastala odvajanjem. Mogu se I prisvajati stvari u vlasništvu RH I jednica lokalne uprave I samouprave.

Opća sposobnost za stjecanje prisvojenjem podudara se s općom sposobnošću stjecanja prava vlasništva. Za stjecanje prisvojenjem onih stvari koje su samo ograničeno sposobne da ih se stekne prisvojenjem potrebno je još I da stjecatelj ima posebnu sposobnost stjecanja tih stvari prisvojenjem imaju je osobe koje imaju odgovarajuću dozvolu za pribavljanje odnosno uporabu tih stvari. Pravo na prisvojenje je preobražajno pravo nastanka, koje ovlašćuje svog nositelja na to da određene stvari stekne prisvojenjem (nije stvarno pravo – ne daje nikakvu pravnu vlast na stvari).Mora se odrediti koja je pravna sudbina napuštenih stvari koje se ne može prisvojenjem steći u vlasništvo:

a) Napuštene nekretnine I njihovi idealni dijelovi – na temelju zakona prelazi u vlasništvo RH; derivativno stjecanje (iznimka od pravila da se na temelju zakona vlasništvo stječe izvorno)

b) Napušteni suvlasnički dijelovi pokretnine – prirasta dijelovima ostalih suvlasnika razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima

c) Napuštena kulturna dobra – vlasnikom postaje RH

39

NALAZ izgubljene stvari je jednostrani čin uzeća neposrednog posjeda tuđe izgubljene stvari (pokretnina u nečijem vlasništvu koju nitko nema u svojoj faktičnoj vlasti, a izašla je iz takve vlasti svog dotadašnjeg posjednika bez njegove volje; izgubljena je, zametnuta ili sakrivena). Nalaznik je onaj tko je izvršio čin uzimanja tuđe izgubljene stvari u posjed; pripadaju mu prava I terete ga dužnosti nalaznika. Ako je netko izgubljenu stvar prvi opazio I za nju se mašio (napravio radnju usmjerenu na uzeće stvari u posjed), ali je tu stvar drugi prije njega dohvatio, tada su obojica (su)nalaznici. Nalaznikova prava I dužnosti pripadaju onome koji je izgubljenu stvar uzeo u posjed; na nalazninu imaju pravo sve osobe koje su zajedno pronašle izgubljenu stvar I to na jednake dijelove. Nalaznik je dužan izgubljenu stvar bez odgađanja predati onome tko ju je izgubio, ili njezinom vlasniku (ako može saznati tko je to I nije mu teško dostupan), ili najbližem nalaznom uredu (predat će je osobno ili putem osobe u čijim ju je prostorijama, prijevoznom ili sličnom sredstvu našao). Nalazni ured dužan je primiti u polog nađenu stvar, čuvati je za onoga tko ju je izgubio iz posjeda te poduzeti sve mjere radi očuvanja stvari, što uključuje I objavu oglasa o nalazu stvari. Ako je stvar pokvarljiva, ili su za njezino čuvanje ili održavanje potrebni troškovi narazmjerni njenoj vrijednosti, stvar će se prodati na javnoj dražbi a dobiveni novac položiti u sud. Javi li se onaj tko je stvar izgubio ili njezin vlasnik, te dokaže to svoje svojstvo, nalazni ured će mu predati stvar (zajedno s koristima) ili iznos dobiven njezinom prodajom (zajedno s kamatama). O tome da je stvar predana osobi koja je dokazala da joj stvar pripada, nalazni ured je dužen pisano obavijestiti nalaznika, te mu izručiti naplaćenu nalazninu. Nalaznik ima na temelju zakona pravo na naknadu nužnih troškova koje je imao u vezi s nađenom stvari I pravo na nalazninu; oboje su njegova potraživanja od osobe kojoj je vratio stvar. Pravo na nalazninu ga ovlašćuje da potražuje nalazninu u iznosu od 10 % od prometne vrijednosti procjenjive stvari. Bezuspješni protek jednogodišnjeg roka od objave oglasa o nalazu izgubljene stvari, stvara za nalaznika priliku da stekne nađenu stvar (isprva u posjed a potom možda I u vlasništvo). Pošto nalazniku bude predana u posjed nađena stvar on je u prilici da tu stvar za sebe rabi, koristi, a I da svoj posjed toga štiti od bilo čijih samovlasnih zahvata. On je zakonit I istinit samostalni posjednik predane mu stvari; ipak, javi li mu se onaj tko je tu stvar izgubio, ili onaj tko je vlasnik stvari, nalaznik mu je mora vratiti zajedno sa svim dobivenim koristima (po odbitku nužnih troškova). Nalaznik će nađenu stvar steći u vlasništvo ako se, pored općih, ispune I dvije posebne pretpostavke:

a) Da je ispunio sve zakonske dužnosti nalaznikab) Da su se ispunile sve pretpostavke za stjecanje stvari u vlasništvo putem dosjelosti (posjed

određene kvalitete, njegovo trajanje u zakonom određenom vremenu, sposobnost objekta I subjekta za stjecanje dosjelošću)

Poštenje nalaznikovog posjeda prosuđuje se po posebnom kriteriju uzima se da je nalaznik pošten posjednik stvari koju je bio našao I koja mu je potom predana u posjed ako ne zna niti bi morao znati čija je nađena stvar. Pravo vlasništva blaga stječe se na temelju zakona. Blagom se smatraju novac, dragocjenosti I druge pokretne stvari od vrijednosti, koje su tako dugo bile skrivene u nekoj nekretnini da se njihov vlasnik više ne može utvrditi; samo pokretnine koje su zadržale svoju samostalnost. Pokretnine koje se skrivene u nekoj drugoj pokretnini nisu blago, nego su samostalni dijelovi te pokretnine, pa se predmnijeva da su u vlasništvu one osobe koja je vlasnik cijele pokretnine u kojoj su skriveni. NALAZ blaga je čin uzeća stvari u posjed (aprehenzije). Za nalaznika blaga nastaje dužnost da blago koje je našao uzme u posjed za RH tj. onaj koji je blago opazio treba to blago uzeti u svoj neposredan I nesamostalan posjed, čime će blago doći u posredan I samostalan posjed RH. Nalaznik je dužan bez odgađanja obavijestiti najbliži dostupni nalazni ured. Čim mu ovaj to naredi, nalaznik je dužan to blago predati u posjed nalaznom uredu, a do tada poduzeti mjere koje su nužne da blago ne bi propalo, bilo oštećeno ili otuđeno. Nalazni ured je dužan primiti u polog nađenu stvar I čuvati je te objaviti oglas o nađenom blagu. Nalaznik, a I vlasnik nekretnine u kojoj je blago nađeno imaju pravo na naknadu nužnih troškova koje je svaki od njih imao u vezi s nalazom blaga I nađenim blagom te pravo na primjerenu nagradu. Ona bi trebala biti barem

40

onolika koliko bi bila nalaznina za nađenu tuđu stvar, no nikad veća od vrijednosti nađenog blaga. Svakom od njih pripada pola te naknade. No, ako je netko od njih pokušao zatajiti nalaz blaga, on nema pravo na naknadu svojih nužnih troškova niti na svoj dio nagrade (cijela pripada drugom nalazniku). Naknadu nužnih troškova I nagradu dužna im je na temelju zakona platiti RH. Država ima pravo abandona ovlaštena je osloboditi se svojih obveza tako da se odrekne stečenog prava vlasništva blaga, te da nalazniku I vlasniku nekretnine odmah preda nađeno blago u samostalan (su)posjed, kao što bi nalazni ured predao nalazniku stvar u posjed. STJECANJE PRIRAŠTAJA STVARI U VLASNIŠTVO - ako je propala stvar koja je bila predmet nečijeg prava vlasništva, tada više ne može postojati ni to pravo vlasništva, pa je stvarnopravni učinak apsolutni prestanak tog prava vlasništva. Ali, ako se od vlasnikove stvari nešto odvojilo u novu stvar, ili se s njom nešto tuđega sjedinilo, nastao je priraštaj vlasnikove stvari, bilo unutarnji, bilo vanjski.Unutrašnji priraštaj vlasnikove stvari je ona stvar koja proizlazi iz te stvari, pa se činom odvajanja od nje osamostaljuje u novu stvar; nastaje činom odvajanja od vlasnikove stvari, bilo da je taj čin prirodni događaj ili ljudska radnja (namjerna ili nenamjerna). Unutrašnji priraštaj vlasnikove stvari je od nje odvojeni plod ili od nje odvojeni sastavni dio koji se osamostalio u novu stvar. Vanjski priraštaj vlasnikove stvari je ono što je tuđega došlo izvana I sjedinilo se s vlasnikovom stvari, izgubivši time svoju dotadašnju samostalnost. Sjedinjenje može biti takvo:

a) Tuđa stvar je prirasla vlasnikovoj I tako postala njezinim sastavnim dijelom – vlasnikova stvar zadržava svoj dotadašnji identitet dok ga gubi tuđa stvar koja joj je prirasla

b) Tuđa stvar se s vlasnikovom sjedinila u novu stvar – obje gube svoj dotadašnji identitetc) Sjedinjenjem tuđeg rada s vlasnikovom stvari ta je prerađena u novu stvar - obje gube svoj

dotadašnji identitetSjedinjenje stvari je rezultat fizičkog odnosno kemijskog procesa, kojim se stvari sjedinjuju tako što se jedne drugima pripajaju (adiunctio, sjedinjenje u užem smislu), jedne s drugima pomiješaju (commixtio) ili se smiješaju u jedno (confusio). Ako su se stvari različitih vlasnika tako sjedinile da je jedna od njih I nakon toga nastavila svoje dotadašnje samostalno postojanje, a druga je postala njezinim dijelom, posrijedi je prirastanje sporedne stvari glavnoj (accesio), s odgovarajućim pravnim posljedicama. Sjedinjenje s tuđom stvari može biti privremeno ili trajno, ovisno o tome može li se I smije li se razdvojiti ono što se sjednilo, odnosno može li se uspostaviti ono stanje stvari koje je postojalo prije njezine prerade. Zakon daje pravni temelj za stjecanje vanjskog priraštaja jedino u pogledu onog vanjskog priraštaja koji je trajan. Ako nema pravnog temelja za stjecanje onoga što se sjedinilo, a sjedinjene se stvari mogu vratiti u prijašnje stanje, svakomu će se vratiti ono što je njegovo. Opće je načelo da se nešto tuđega može steći u vlasništvo samo na valjanom pravnom temelju za to stjecanje, pa tko tuđe stvari preradi, sjedini, pomiješa ili smiješa sa svojima, samim time još mu nije pripalo ništa tuđega, nego će mu to pripasti samo ako ima valjani pravi temelj za stjecanje toga. Ako se sjedinjeno može I smije razdvojiti, odnosno prerađeno vratiti u stanje prije prerade, vanjski priraštaj nije trajan (definitivan). Mogućnost razdvajanja prosuđuje se prema faktično-gospodarskom kriteriju: da bude faktično moguće sjedinjeno rastaviti tako da opet budu samostalne stvari sve one koje su se s drugima sjedinile (odnosno vraćanje prerađene stvari u stanje kakvo je bilo prije prerade) te da ne budu nerazmjerno veliki troškovi tog rastavljanja odnosno uspostave ranijeg stanja. Pravni kriterij dopustivosti: iako bi se sjedinjeno moglo razdvojiti (odnosno prerađeno vratiti u prijašnje stanje), priraštaj je ipak trajan ako nije dopušteno razdvajanje sjedinjenog (odnosno vraćanje u prijašnje stanje); može ih proglasiti nedopuštenima zakon ili odluka suda odnosno druge vlasti utemeljena na zakonu. Jedino kada sjedinjeno nije moguće rastaviti, odnosno kada prerađeno nije moguće vratiti u prijašnje stanje, ili to nije dopušteno, postoji vanjski priraštaj vlasnikove stvari koji se na temelju zakona stječe u vlasništvo, a nastupaju I ostali pravni učinci koji odatle slijede.

41

Nastanak priraštaja izaziva stjecanje vlasništva. Stjecanje vlasništva priraštaja uređeno je pravilima, izgrađenima primjenom dvaju temeljnih načela:

a) Načelo supstancije – pravo vlasništva veže se uz stvar koja je njegov predmet I slijedi tu stvar dok ona postoji; stvar postoji dok postoji njena supstancija (materija), pa I kada se promjeni ili uništi njen dotadašnji oblik ali preostane njezina supstancija sposobna da bude samostalnim predmetom prava vlasništva – pravo vlasništva ostaje vezano uz tu supstanciju

b) Proizvodno načelo – traži da priraštaj koji je proizvod nečijeg rada pripadne u vlasništvo onome tko ga je proizveo, ako nije što drugo ugovoreno; stvarnopravni učinak priraštaja koji je proizvod nečijeg rada ide u prvom redu u korist proizvođača

Pravo vlasništva priraštaja stječe neka osoba na temelju zakona, ako I kada se u njezinu korist ispunjene opće pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, a uz to još I posebne pretpostavke:

1. Da je nastao neki određen priraštaj vlasnikove stvari (unutrašnji ili vanjski)2. Priraštaj je trajne naravi3. Nitko ga u trenutku njegova nastanka nije stekao u vlasništvo ni na kojem drugom pravnom

temelju4. Ispunjene su I daljnje posebne pretpostavke koje zakon traži za stjecanje one vrste priraštaja

kojoj pripada taj koji je nastao

STJECANJE ODVAJANJEM OD VLASNIKOVE STVARIStjecanje odvajanjem – od neke se stvari mogu odvojiti u nove stvari njezini plodovi (fructus) I njezini dijelovi. Radi se o fizičkom odvajanju do kojeg dolazi djelovanjem prirodnih sila ili ljudskim djelovanjem, ili I jednim I drugim. Stvar od koje se odvajaju plodovi I dijelovi naziva se matična stvar. Stvari nastale odvajanjem od matične stvari njezin su priraštaj (unutrašnji). Odvajanjem stječe pravo vlasništva odvojenog ploda ili odvojenog dijela vlasnik one stvari od koje se to odvojilo to je unutrašnji priraštaj njegove stvari pa pripada njemu (supstancijalno načelo). Pravo vlasništva unutrašnjeg priraštaja u slučaju da vlasnikovu stvar netko posjeduje (pa je on vjerojatno pridonio nastanku priraštaja), ne stječe onda vlasnik, nego samostalni posjednik stvari, ali jedino ako je u trenutku odvajanja bio u poštenom posjedu vlasnikove stvari. Nesamostalni posjednik je stječe ako je u trenutku odvajanja bio pošteni posjednik stvari od koje se priraštaj odvojio. Prednost ispred svih ima obveznopravni ovlaštenik kojega njegovo obvezno pravo ovlašćuje na stjecanje unutrašnjeg priraštaja stvari koja mu je na temelju tog prava dana u nesamostalni posjed.Stjecanje ubiranjem – osobe na to ovlaštene ne postaju vlasnicima odvojenog pukim odvajanjem toga od matične stvari, koje se moglo zbiti višom silom, slučajem ili tuđim djelovanjem; one postaju vlasnicima odvojenog baš ubiranjem tj. uzećem u samostalan posjed. To mogu biti ovlaštenik prava služnosti uporabe, nositelj založnog prava na pokretnoj stvari koju neposredno posjeduje, kao I prava izjednačenog s pokretninom, te vlasnik glede granja I korijenja tuđeg drveća I ostalog raslinja koje je istrgnuo iz svog zemljišta. I posjednici tuđe stvari imaju na temelju zakona u nekim slučajevima pravo odnošenja (ius tollendi). Činom uzimanja u svoj posjed s voljom da uzeto stekne za sebe, posjednik izvorno stječe pravo vlasništva na onome što je odvojio I uzeo za sebe. Ubiranje (percepcija) je čin koji u sebi ponekad sadrži I odvajanje (separatio).

STJECANJE PRIRASTANJEM TUĐE STVARI VLASNIKOVOJKada se dvije ili više stvari tako sjedine da jedna od njih nastavi svoju dotadašnju egzistenciju, a druga trajno prestane postojati kao samostalna stvar, pretvorivši se u sastavni dio prve stvari radi se o prirastanju sporedne stvari glavnoj (akcesiji). Stvar koja je prirasla naziva se sporednom, a stvar kojoj je ona prirasla glavnom. Prirastanjem se ne mijenja identitet glavnoj stvari. Ako je trajno (definitivno) nečija stvar prirasla kao sporedna tuđoj stvari kao glavnoj, to ima dvije komplementarne stvarnopravne posljedice: pravo vlasništva glavne stvari širi se I na to što joj je priraslo, a ujedno prestaje dotadašnje

42

pravo vlasništva na stvari koja je tim prirastanjem trajno izgubila svoju samostalnost. Vlasnik glavne stvari ne stječe priraštaj besplatno; temeljem zakona za njega nastaje obveza da bivšem vlasniku sporedne stvari naknadi korist koju ima od tog prirastanja, a eventualno mu duguje I naknadu nanesene štete. Prirastanje sporedne stvari glavnoj može biti prirastanje pokretnine pokretnini, pokretnine nekretnini te prirastanje nekretnine nekretnini. Ono što vrijedi za prirastanje pokretnine drugoj stvari vrijedi na odgovarajući način I za ulaganje rada, odnosno novca u stvar. Prirastanje pokretnine pokretnini – može se dogoditi u svim slučajevima u kojima se dogodi:

a) Sjedinjenje takvih stvari u užem smislu riječi (fizičko sjedinjenje)b) Miješanje krutih stvari (commixtio)c) Smješanja zajedno tekućina (confusio)d) Ulaganje rada, kao I novca u pokretninu

Vrijedi sve kao I za priraštaj sporedne stvari glavnoj.Prirastanje pokretnine nekretnini – ako se s vlasnikovom nekretninom nešto tuđega trajno spojilo, to nikada ne mijenja njen identitet; pokretnina je sporedna stvar. Priraštaj vlasnikove nekretnine može biti tuđa pokretnina te tuđi rad I tuđi novac uložen u vlasnikovu nekretninu. Slučajevi prirasta pokretnine tuđoj nekretnini su:

1. Sijanje I sađenje na tuđem zemljištu – biljke koje puste korijenje u nekom zemljištu, ili ih se od tog zemljišta ne može odvojiti bez nerazmjerno velikih troškova, vlasništvo su onoga čije je to zemljište, bez obzira na to čije je sjeme ili sadnice. Njihov je dotadašnji vlasnik prestao to biti, no ima pravo da potražuje naknadu

2. Izgradnja zgrade na tuđem zemljištu a) Građenje na tuđem zemljištu (inaedificatio) - zgrada je prirast zemljišta na kojem je

izgrađena, a stjecanje vlasništva je pravna posljedica tog prirastanja. Posebno su regulirane pravne posljedice izgradnje zgrade na tuđem zemljištu. Zemljište je tuđe ako graditelj nije vlasnik tog zemljišta ili ako on nije isključivi vlasnik; tretira se kao tuđe I ako je graditelj vlasnik zemljišta ali netko drugi ima na njemu pravo građenja. Pod zgradom se misli na zgradu u užem smislu ali I na svaki drugi građevinski objekt koji se razmjerno trajno povezao sa zemljišnom česticom na njezinoj površini, ili ispod nje. Ako I kada je zgrada izgrađena na tuđem zemljištu doći će na temelju zakona do stjecanja vlasništva izgradnjom zgrade ako su za to sposobni predmet i stjecatelj, a pitanje tko će biti vlasnik zgrade nije riješeno na nekom drugom pravnom temelju te ako su ispunjene sve posebne zakonske pretpostavke za to stjecanje. Naš pravni poredak pravi iznimku u korist poštenog graditelja u slučaju da vlasnik zemljišta nije prigodom izgradnje na njegovu zemljištu postupao pošteno, naime za slučaj da je znao da graditelj gradi na njegovom zemljištu a nije mu zabranio gradnju pošteni graditelj stječe pravo vlasništva cijele nekretnine. Kad vlasnik zemljišta ne zna da netko na njegovoj nekretnini gradi, tada njemu pripada vlasništvo nad zgradom ali I mogućnost da zemljište vrati u prijašnje stanje (da o svom trošku sruši zgradu). U slučaju da ni graditelj ni vlasnik zemljišta nisu pošteni, zemljište sa zgradom ipak pripada vlasniku zemljišta, ali on ne može tražiti povratak zemljišta u prijašnje stanje.

b) Prekoračenje međe građenjem – dio zgrade koji je zahvatio susjedovo zemljište nije samostalna stvar, koja bi prirasla susjednom zemljištu. Pravo vlasništva tog dijela zgrade ima onaj tko je vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena glavnina zgrade čiji je to dio. Vlasniku zemljišta pripada pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja (o trošku graditelja) I pravo na naknadu štete. Također ima pravo zahtijevati da graditelj otkupi cijelu tu česticu po tržišnoj cijeni. Dok ovakvo stanje traje, svagdašnji vlasnik nekretnine čiji dio je na tuđem zemljištu, dužan je plaćati vlasniku zahvaćenog zemljišta novčanu rentu u visini zakupnine za zahvaćeno zemljište.

43

3. Ugradnja tuđeg materijala – ako je netko na svojem zemljištu izgradio zgradu, pa makar I od tuđeg materijala, zgrada je njegova jer je na njegovom zemljištu. Ono što se od priraslog materijala može odvojiti bez nerazmjerno velikih troškova, odvojivi je dio nekretnine, pa I dalje pripada onome čiji je bio I prije nego je uporabljen za izgradnju zgrade, pa on može zahtijevati odvajanje, ono što se ne može odvojiti postalo je prirastanjem vlasništvo onoga čija je nekretnina, a bivši vlasnik materijala ima tada samo obveznopravni zahtjev na naknadu tog materijala, ako I ukoliko je zahtjev opravdan po normama obveznog prava; (ne)poštenje ne igra ulogu. Nitko ne može steći vlasništvo nekretnine ugradnjom svojih stvari, odnosno ulaganjem svojeg ili tuđeg rada, ili novca, u dogradnju, nadogradnju, preuređenje ili sanaciju zgrada, dijelova zgrada, u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim nekretninama.

Prirastanje nekretnine nekretninia) Naplav (alluvio) je zemljište I druge stvari koje voda postupno, neprimjetno odnosi s jednog

zemljišta I taloži ga na drugom; time se širi pravo vlasnika obalnog zemljištab) Otrgnuta zemlja (avulsum) je komad zemlje koji je voda, osobito kod poplava I bujica, otkinula

od nekog zemljišta, pa ga je potom pripojila drugom zemljištu. Vlasnik nekretnine od koje je zemlja otrgnuta ovlašten je da ga u roku od godine dana za sebe odvoji od zemljišta kojem ga je voda pripojila.

c) U vodotoku može prirodnim ili umjetnim putem nastati otok (insula in flumine nata), pa tada otok koji je trajno nastao u vodotoku pravno prirasta zemljištima koja leže duž tog otoka na obje obale po dužini zemljišta, a u širinu do polovine vodotoka. Vlasnici obalnih zemljišta stječu pravo vlasništva na odnosnom dijelu otoka samom činjenicom trajnog nastanka otoka, I u času kad se to dogodilo.

d) Napušteno korito (alveus derelictus) je korito koje je ostalo napušteno time što je vodotok prirodno ili umjetno skrenut, pa voda umjesto svojim dotadašnjim koritom protječe preko zemljišta preko kojih nije do tada tekla. Priobalni vlasnici imaju pravo da u roku tri godine navedu tok vode u ranije korito o svom trošku, ako se to ne protivi planu regulacije vodotoka

STJECANJE SJEDINJENJEM TUĐE STVARI S VLASNIKOVOM U NOVU STVARPokretne stvari različitih vlasnika mogu se djelovanjem prirodnih sila i/li ljudskog rada sjedniti tako da niti jedna od njih ne nastavi svoju dotadašnju egzistenciju, nego da od njih nastane nova stvar. Samo se pokretnine mogu povezati u novu stvar. Ako se novonastalu stvar može rastaviti na sve one stvari od kojih je nastala, svaki od vlasnika sjedinjenih stvari može ishoditi rastavljanje te će se svakom vratiti što je njegovo. Ako je definitivno nastala nova stvar, to izaziva prestanak dotadašnjih prava vlasništva I drugih stvarnih prava na stvarima koje su se sjedinile te stjecanje vlasništva na novoj stvari. Svaki od vlasnika stvari koje su se sjedinile, stekao je vlasništvo na novoj stvari, samim sjedinjenjem. Svakome od njih pripada suvlasnički dio zavisno od odnosa stvari u trenutku njihova sjedinjenja nenamjerno suvlasništvo (communio incidens). Bivši vlasnik stvari koji se sjedinjenjem bez svoje krivnje našao u nenamjernom suvlasništvu, ima zakonsko pravo na razvrgnuće tog suvlasništva isplatom; pri čemu će o njegovoj volji ovisiti da li će on zadržati novonastalu stvar I njih isplatiti, ili će krivi suvlasnici morati isplatiti njega. U pravilu prestaju sva ograničena stvarna prava koja su teretila te stvari, ali ne prestaju ona koja po svojoj naravi mogu za predmet imati naknadu na koju bivši vlasnik ima pravo , a od obveznih prava prestaju najam I zakup. STJECANJE NOVE STVARI NASTALE TUĐOM PRERADOM VLASNIKOVE STVARIPrerada je pretvaranje pokretne stvari, jedne ili više njih, u novu stvar preraditeljevim korisnim radom. Kadgod se vlasnikovu stvar koju je netko preradio, može vratiti u prijašnje stanje, vlasniku će se vratiti što je njegovo. Ako je definitivno nastala nova stvar (proizvod) sjedinjenjem vlasnikove stvari (materijala) I tuđeg korisnog rada to dovodi do prestanka dotadašnjih prava na prerađenoj stvari (vlasništva ali I drugih) te do stjecanja prava vlasništva na novonastaloj stvari nenamjerno suvlasništvo; postaju

44

suvlasnici u razmjeru vrijednosti stvari I korisnog rada u času nastanka nove stvari. Bivši vlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom.Preradi li netko više stvari različitih vlasnika u novu stvar došlo je do sjedinjenja stvari različitih vlasnika u novu stvar s elementom prerade. Preraditelju, ako su ispunjene pretpostavke, pripada pravo zahtijevati od suda odluku da uspostava prijašnjeg stanja nije dopuštena. I ovdje nastaje nenamjerno suvlasništvo među preraditeljem I svima čije su stvari prerađene u novu stvar; dijelovi im pripadaju prema razmjeru vrijednosti njihovih stvari I korisnog rada u času kada je od toga nastala nova stvar. Preraditelju pripada njegov dio jedino ako je njegov rad na sjedinjavanju bio objektivno koristan samo ako je vrijednost nove stvari veća od zbroja vrijednosti svih stvari koje su u nju sjedinjene, tada je razlika u vrijednosti rezlutat njegova korisnog rada. Za slučaj razvrgnuća suvlasništva pravo na diobu isplatom pripada nekrivim bivšim vlasnicima stvari no ne pripada preraditelju.

DOSJELOST (usucapio) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelošću se može pretvoriti u pravo vlasništva jedino posjed stvari koji ima zakonom određeni sadržaj I kakvoću te takav neprekidno traje zakonom određeno vrijeme. Učinak jest da osoba koja je do tada bila vlasnik, gubi to svoje dotadašnje pravo vlasništva a ujedno (u pravilu) prestaju I druga prava koja su teretila tu stvar; to je izvorno stjecanje. Tereti koji su bili poznati stjecatelju ne prestaju. Pravni učinci dosjelosti nastupaju ipso iure čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, no na njih se ne pazi po službenoj dužnosti već samo na zahtjev ovlaštene osobe. Ovlašten je dosjedatelj ili njegov univerzlani sukcesor, a I singularni sukcesor glede stvari stečene putem dosjelosti. Zahtjev se podnosi bilo u obliku tužbe upravljene na utvrđenje pravnih učinaka dosjelosti, bilo putem dosjelosti; odlučuje sud. Tako stečeno pravo može se upisati u zemljišnu knjigu. Posebne pretpostavke za stjecanje dosjelošću su:

1. Dosjedatelj ima samostalan posjed te stvari, I to posjed onakve kakvoće koju zakon traži za redovitu ili barem izvanrednu dosjelost – posjednik stvar posjeduje kao da je on njezin vlasnik, ne priznajući ičiju višu privatnu vlast na njoj. Njegov posjed je istodobno zakonit, istinit I pošten

2. Posjed stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme rok dosjelosti. On može biti redovan I izvanredan, ovisno o tome čija se stvar dosjeda. Redovito vrijeme je tri godine za pokretnine te deset godina za nekretnine. Kada se stječu u u vlasništvo stvari RH, županije, jedinica lokalne samouprave I uprave odnosno s njima izjednačenih pravnih osoba, stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe tada je potrebno da protekne izvanredno vrijeme dosjedanja koje je dvostruko duže od redovitog. Rok počinje teći od dana kada posjednik stekne samostalan posjed stvari kakvoće kakva se traži za tu dosjelost, a završava istekom posljednjeg dana. Bude li dosjedanje prekinuto, ono se ne može nastaviti. Faktični prekid nastupa iz razloga:a) Ako dosjedatelj izgubi samostalan posjed stvari (a ne sačuva njegov kontinuitet služeći se

pravom na posjedovnu zaštitu)b) Ako prestane biti pošten posjednik (sazna da nije vlasnik stvari koju samostalno posjedujePrekid će nastupiti iz pravnih razloga (civilni prekid):a) Ako je posjednik stvari priznao tuđe pravo vlasništvab) Vlasnik je protiv njega podignuo tužbu, ili poduzeo neku drugu radnju pred sudom ili drugim

nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarenja njegovog prava vlasništva, a to bude uspješno

Zastojem tijeka roka dosjelosti ne prestaje dosijedanje, nego se tijek roka produžuje za onoliko koliko je zastoj trajao; sljednik u posjedovanju može nastaviti dosjedati ako njegov posjed ima potrebnu kakvoću

3. Stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti – stvar koju nitko ne bi mogao steći u svoje vlasništvo ne može se steći putem dosjelosti. U pravilu je svaka stvar koja bi mogla biti stečena u vlasništvo sposobna da se stekne putem dosjelosti, no postoje iznimke

45

4. Stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću – ta sposobnost pripada svakom pravnom subjektu u granicama njegove opće pravne sposobnosti

Izvanredna dosjelost – njome pravo vlasništva može steći samostalan posjednik stvari čiji posjed nema sve pozitivne kvalitete koje su inače potrebne za redovnu dosjelost, ako mu je posjed barem pošten, a traje znatno duže nego što se to traži za redovitu dosjelost. Poštenje se uvijek predmnijeva, a poštenim se smatra I nasljednik nepoštenog posjednika, ako za nepoštenje svojeg prednika nije znao niti je morao znati. Da bi se pravo vlasništva pokretnine moglo steći putem izvanredne dosjelosti, posjed pokretnine treba trajati 10, a nekretnine 20 godina redovito vrijeme. Izvanredno vrijeme dosjedanja (za stvari određenih pravnih subjekata) traje duplo duže nego redovito, dakle 20 godina za pokretnine I 40 god za nekretnine. Postoji mogućnost uračunavanja prednikova posjeda ako postoji neprekidna sukcesija.

GLAVA 8. ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

VLASNIČKI ZAHTJEV je vlasnikovo subjektivno pravo koje ga ovlašćuje da od osobe koja vrijeđa njegovo pravo vlasništva zahtijeva onu činidbu kojom će se ukolniti tu povredu; nastaje povredom vlasništva te djeluje protiv određene osobe one koja vrijeđa vlasništvo I nalaže joj neko određeno činjenje (aktivno ili pasivno). Tuđim bespravnim posjedovanjem vlasnikove stvari nastaje za vlasnika, a protiv onoga koji bespravno posjeduje njegovu stvar, vlasnički zahtjev za povrat stvari vindikacijski zahtjev. Tuđim bespravnim uznemirivanjem vlasnika u izvršavanju njegove pravne vlasti na/glede njegove stvari koje se zbiva na drugi način, a ne bespravnim posjedovanjem stvari, nastaje za vlasnika, a protiv osobe koja ga uznemirava, vlasnički zahtjev za prestanak uznemiravanja negatorijski zahtjev. Vlasničke se zahtjeve redovito naziva I vlasničkim tužbama. Vlasniku stoje na raspolaganju za zaštitu njegova prava vlasništva putem parnice slijedeće vrste zahtjeva-tužbi:

1. a) Prava vlasnička tužba (reivindikacija, rei vindicatio) b) Vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika za povrat stvari (publicijanska t., actio publiciana)

2. a) Prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria) b)Tužba predmnijevanog vlasnika za prestanak uznemiravanja (publicijanska actio negatoria)

Vlasnik nije ovlašten svoj vlasnički zahtjev ostvarivati putem samopomoći; jedino bi se smio poslužiti defenzivnom samopomoći da bi suzbio povredu svojeg prava vlasništva kada neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna I ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama. Vlasnička I posjedovna tužba najviše se razlikuju u postupovnom smislu; dok se o petitornom sporu (o vlasničkom zahtjevu) odlučuje u parnici koju se vodi po općim pravilima parničnog postupka, u posjedovnom (sporu o zahtjevu za zaštitu posjeda) odlučuje se u parnici koju se vodi po posebnim pravilima. Razlika između vlasničkih I nasljedničkih zahtjeva je u pravnom temelju zakona – vlasnički proizlaze iz povrede prava vlasništva, a nasljednički iz povrede nasljednog prava. U našem pravnom poretku nasljednički zahtjevi zastarijevaju (1/10 godina), a vlasnički ne. Jedino ako se o stvari spore jer je među njima sporno tko je od njih naslijedio ostavitelja-bivšeg vlasnika te stvari, tada je to nasljednički zahtjev, inače je vlasnički. Univerzalnim se prigovorom naziva onaj kojim tuženik za sebe tvrdi da je on nasljednik umrlog vlasnika, pa da stoga njemu, tuženiku pripada pravo na posjed sporne stvari, budući da ju je stekao u vlasništvo naslijedivši ostavitelja. Što se tiče tužbi zbog stjecanja bez pravnog temelja važi pravilo da gdje ima mjesta vindikaciji nema mjesta kondikciji, I obrnuto. Vlasnički zahtjev se od tužbe na utvrđenje vlasništva razlikuje po svom sadržaju; deklaratornim tužbama se traži od suda da utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, te (ne)istinitost neke isprave.

Vlasnik ima pravo na svoju stvar I sve koristi od nje, pa je ovlašten zahtijevati da mu onaj tko njegovu stvar bespravno posjeduje (samostalno ili ne, posredno ili ne) preda taj svoj posjed stvari, kao I koristi koje je od nje imao. Zahtjev ide preko suda u obliku tužbe kojom se zahtijeva od tuženika da mu preda stvar u posjed. Tako će inicirati parnicu s posjednikom kao tuženikom, u kojoj će glavni predmet spora

46

biti pravo na posjed sporne stvari. Sud će odlučiti I o tuženikovim zahtjevima da mu se naknade troškovi, jer posjednik ima, pod pretpostavkama određenim zakonom, pravo tražiti naknadu nekih troškova što ih je imao za stvar koju mora predati njenom vlasniku. PRAVA VLASNIČKA TUŽBA (VINDIKACIJSKI ZAHTJEV, ZAHTJEV ZA POVRAT STVARI,rei vindicatio) je tužba vlasnika protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda svoj posjed te stvari. Svrha je isključenje drugih osoba od nedozvoljenog posjedovanja vlasnikove stvari. Aktivno legitimiran za ovu tužbu je vlasnik stvari čiju predaju zahtijeva ako je u stanju dokazati to svoje pravo vlasništva. Tužbu može podići vlasnik-neposjednik, ali I vlasnik-posredni posjednik. Aktivno su legitimirani I svi suvlasnici zajedno kao I zajednički vlasnici:

a) od svojih suvlasnika zahtijevati da mu predaju stvar u suposjed (ako nisu valjano drukčije odlučili glede posjedovanja stvari)

b) od trećih osoba je ovlašten zahtijevati da posjed suvlasničke stvari predaju svim suvlasnicima zajedno (njemu I svima ostalima), odnosno samo njemu ako je ovlašten da I za njih primi taj posjed

Etažni vlasnik je glede posebnog dijela legitimiran kao da je on jedini vlasnik tog dijela, a glede cijele nekretnine legitimiran je kao što su inače legitimirani suvlasnici stvari. Pasivno legitimiran za vlasničku tužbu je posjednik vlasnikove stvari, ako je posjeduje bespravno. Vlasnikovo pravo vrijeđaju i oni koji stvar bespravno nesamostalno posjeduju, ako to čine priznavajući tuđu višu vlast na stvari (takvu koja nije vlasnikova niti je izvedena iz vlasnikove). Ako je vlasnik svoj zahtjev usmjerio na onoga koji stvar posjeduje nesamostalno, taj će se od zahtjeva da preda stvar moći braniti imenovanjem osobe čiju on višu vlast na stvari priznaje I iz čijeg posjeda izvodi svoj imenovanje prednika (nominatio auctoris). Tuženikova pasivna legitimacija neće prestati napusti li on posjed sporne stvari nakon što mu je dostavljena tužba za povrat te stvari; bivši posjednik ostaje pasivno legitimiran. Tužitelj će, bude li to osporeno, trebati dokazati da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu; na njemu leži teret da dokaže svoje pravo vlasništva, identitet stvari čiju predaju traži tvrdeći da je njegova te da je ta stvar u posjedu tuženika. Ako bi tuženik pred sudom tajio da posjeduje stvar, a dokaže se da je ona ipak u njegovu posjedu, sud će, ne upuštajući se u daljnje izvođenje dokaza o tužiteljevom pravu vlasništva, odlučiti da je tuženik dužan tužitelju predati tu stvar u posjed. Ako bi tuženik u postupku lažno priznavao da posjeduje stvar koju nema u posjedu, pa bi time zavarao tužitelja, nanijevši mu štetu, odgovarao bi mu za svu štetu koja bi odatle proizašla. Glavni I nužni sadržaj vlasničke tužbe je tužiteljev zahtjev tuženiku neka mu taj preda svoj posjed određene stvari. Vlasnik-tužitelj time zahtijeva kondemnaciju odluku suda da je posjednik-tuženik dužan prenijeti svoj posjed stvari tužitelju (ili osobi koju je on odredio), I to pod prijetnjom ovrhe. Na vlasniku je da dokaže da se stvar koju zahtijeva nalazi u tuženikovom posjedu; to mogu biti samo individualno određene stvari (species), generične stvari se mogu zahtijevati samo ako su dovoljno individualizirane. Stvar se mora opisati po onim svojim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Predmnijeva se da je posjednikov posjed stvari bio pošten sve do onog trenutka kada je primio vlasnikovu tužbu za povrat stvari koja je rezultirala pravomoćnom odlukom da mu ne pripada pravo na posjed te stvari, pa ako vlasnik tvrdi da je posjed bio nepošten I ranije, treba to dokazati. To znači da vlasnik treba dokazati da je posjednik već u trenutku stjecanja svog posjeda znao da mu ne pripada pravo na posjed, odnosno da je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga u to posumnjati, ili da je posjednik naknadno prestao biti pošten time što je saznao da mu ne pripada pravo na posjed. Vlasnikovo pravo da zahtijeva povrat svoje stvari ne zastarijeva (načelo nezastarivosti), osim ako zakonom nije što drugo određeno.Tužitelj može postavljati I neke sporedne zahjeve, upravljeni na predaju koristi od stvari (plodova, koristi od uporabe), kao I na naknadu šteta koje su nastale pogoršanjem ili propašću onoga što treba predati u posjed vlasniku. Ovi zahtjevi zastarijevaju u roku od 3 god I počinje teći od dana predaje stvari vlasniku.

47

Tuženik bi mogao vlasnikovom zahtjevu suprotstaviti svoj protuzahtjev da mu naknadi troškove što ih je imao za vlasnikovu stvar. Nepošteni posjednik nema ista prava na naknadu kao pošteni. Ovi zahtjevi zastarijevaju u roku od tri godine a počinju teći od dana predaje stvari.Tuženik može tužitelju postavljati i prigovore materijalnopravne naravi. To su peremptorni prigovori koji negiraju ili, ako su osnovani, ukidaju vlasnički zahtjev, I dilatorni prigovori koji ga zaustavljaju.Vlasnik je ovlašten zahtijevati od posjednika da mu u posjed preda stvar sa svim plodovima koji se od nje još nisu odvojili, te sa svim vanjskim prirastom toj stvari. Vlasnik ne može zahtijevati koristi koje je posjednik imao od vlasnikove stvari dok ju je pošteno posjedovao. Pošten posjednik je na temelju zakona dužan predati vlasniku u posjed njegovu stvar u onom stanju u kojem se ona zatekla u času kad je primio vlasnikovu tužbu, a ako je stvar za vrijeme dok ju pošteno posjedovao propala, on nije dužan to nadoknaditi vlasniku. Ako se stvar samo pogoršala, posjednik će je takvu predati vlasniku I također neće biti dužan nadoknaditi mu štetu ili popraviti oštećenje. Jedino u slučaju kada je posjednik posjedovao vlasnikovu stvar vjerujući da mu pripada neko ograničeno stvarno ili obvezno pravo koje bi ga ovlašćivalo da je posjeduje, ali je stvar uništio ili oštetio, vlasnik može od njega zahtijevati nakandu te štete. U načelu su posjednikova pravna raspolaganja vlasnikovom stvari bez pravnog učinka. Ako su odvojeni plodovi I dijelovi stvari prešli na temelju zakona u vlasništvo poštenog posjednika matične stvari vlasnik nije ovlašten zahtijevati te plodove I dijelove stvari od posjednika koji je bio pošten u trenutku njihova odvajanja. Vlasnik nije ovlašten od posjednika zahtijevati naknadu za uporabu stvari u doba dok ju je on pošteno posjedovao, kao ni naknadu za ostale koristi koje je pošteni posjednik imao od stvari za vrijeme dok ju je posjedovao, ali samo ako su te koristi bile primjerene onom pravu na posjed stvari za koje je pošteni posjednik vjerovao da mu pripada. Odvojene plodove I dijelove stvari koje nije stekao pošteni posjednik, ovlašten je od njega zahtijevati vlasnik stvari. Posjednik ima pravo na temelju zakona zahtijevati naknadu za troškove koje je napravio za stvar u vrijeme dok ju je pošteno posjedovao, ako su ti troškovi bili:

1. nužni – oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila2. korisni – oni koji su pridonijeli povećanju vrijednosti stvari; prosudba prema objektivnom

kriteriju (tržišnoj vrijednosti). Ako je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, a ta promjena nije korisna za vlasnika, neće mu se nadoknaditi taj trošak

Posjednik nema pravo na naknadu luksuznih troškova učinjenih radi uljepšavanja stvari, zadovoljstva ili veće udobnosti. Za njih posjednik ima pravo odnošenja (ius tollendi), odnosno pravo da od vlasnikove stvari odvoji I za sebe uzme ono što je stvari dodao, no jedino ako se to može odvojiti bez oštećenja same stvari. Pravo poštenog posjednika na naknadu troškova je ograničeno time što će se od iznosa naknade odbiti vrijednost plodova I drugih koristi koje je posjednik imao od vlasnikove stvari. Posjednik ima pravo zadržanja (ius retentionis) vlasnikove stvari koju neposredno posjeduje dok mu ne budu nadoknađeni oni troškovi na koje ima pravo; ne bude li mu plaćeno, može se namiriti iz vrijednosti zadržane stvari. Potraživanje troškova će zastarjeti za 3 god od dana predaje stvari vlasniku. Prigovori kojima posjednik negira vlasnički zahtjev su oni kojima on poriče istinitost činjeničnih navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev, tj. poriče da osoba koja je stavila vlasnički zahtjev ima pravo vlasništva na odnosnoj stvari (osporava njegovu aktivnu legitimaciju) ili poriče da posjeduje tu stvar.Prigovori koji ukidaju vlasnički zahtjev su oni kojima tuženik ne poriče da je tužitelj imao pravo vlasništva stvari koju zahtijeva, niti poriče svoj posjed te stvari, nego tome suprotstavlja tvrdnju da su se prilike izmjenile, pa da tužitelj više nije vlasnik stvari ili da tuženik više nije u posjedu te stvari. Prigovori koji zaustavljaju vlasnički zahtjev su oni koji ne poriču da je tužitelj zaista vlasnik stvari koju zahtijeva, niti poriču da je tuženik posjednik te stvari, nego tvrde da tuženik ima pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje tu tužiteljevu stvar. Posjednik je ovlašten vlasničkom zahtjevu suprotstaviti svoj zaustavljajući prigovor zadržanja (retencije) da na temelju zakona ima pravo zadržati u svojem neposrednom posjedu stvar svojeg dužnika ( I nekretninu!!), dok mu taj ne ispuni što mu je dužan. Vlasnik ima pravo od nepoštenog posjednika svoje stvari zahtijevati da vlasniku ili osobi koju odredi da:

48

1. preda stvar u njezinom prvobitnom stanju, uključujući sve što joj je u međuvremenu priraslo2. naknadi sve štete koje su nastale na stvari za vrijeme dok ju je posjedovao, ili za propast stvari3. preda sve koristi (odvojene plodove, dijelove, koristi od uporabe) koje je imao od stvari dok ju je

nepošteno posjedovao, I da naknadi sve od toga što ne može predati4. naknadi zanemarene koristi, tj. sve one stvari koje je stvar mogla dati, ali ih je posjednik

propustio Zahtjev za naknadu se može postaviti zajedno sa zahtjevom za izručenje posjeda stvari, ali i samostalno. Zahtjev naknade zastarijeva za tri god. od predaje stvari vlasniku. Nepošteni posjednik trebat će vlasniku nadoknaditi štetu u slučaju da je vraćena stvar opterećena tuđim pravom. Nepošteni posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova, ali samo onih koji bi bili nužni I vlasniku. Kod korisnih troškova treba razlikovati troškove koji su bili korisni da bi stvar dala plodove od troškova korisnih za samu stvar. Onaj tko je dužan drugome predati plodove neke stvari ili prava ima pravo od njega zahtijevati naknadu onih troškova koje je imao radi dobivanja tih plodova, ako bi ih imao dobar gospodar, no nikada više od vrijednosti plodova koje je dužan predati. Što se tiče troškova korisnih za samu stvar, nepošteni posjenik ih ima pravo zahtijevati po pravilu da svatko čije su pokretne stvari, rad ili sredstva bez pravnog temelja prirasle tuđoj stvari, a ne daju se od nje odvojiti, ima pravo na naknadu za to što joj je priraslo, ako I ukoliko na nju ima pravo po obveznopravnim pravilima. Posjednik nema pravo na naknadu luksuznih troškova no ima pravo odnošenja. Također nema ni pravo retencije. Zahtjevi nepoštenog posjednika zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Mogućnost stavljanja prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev je za nepoštenog posjednika jednaka kao I za poštenog; prigovori da tužitelj nije vlasnik odnosne stvari I da tužiteljeva stvar nije ni bila u njegovu posjedu. Može stavljati I prigovore koji tužiteljev zahtjev ukidaju jer tužitelj više nije vlasnik stvari ili jer tuženik stvar više nema u posjedu; ne može osnovano tvrditi da je tužitelju prestalo pravo vlasništva jer ju je posjednik stekao od nevlasnika ili dosjelošću. Također ne može osnovano vlasniku uputiti prigovor koji zaustavlja vlasnički zahtjev. Sud će usvojiti tužbeni zahtjev dođe li do zaključka da je osnovan. Bespravni posjed tuženika podleći će u sukobu sa subjektivnim pravom tužitelja sud će donijeti kondemnatornu presudu, kojom će narediti tuženiku da preda posjed stvari tužitelju, odnosno osobi koju je tužitelj odredio. Ako je tužitelj bio postavio I sporedne zahtjeve, I ako je tuženik postavio svoje protuzahtjeve, sud će pravilu I o njima odlučiti tom presudom. U presudi će se navesti rok za dobrovoljno izvršavanje onog što je presudom naredio. Ako bi tuženik tajio svoj posjed, sud će odlučiti da ju je dužan predati tužitelju, bez obzira što on još nije dokazao svoje vlasništvo; teret dokazivanja prebacuje se na onoga koji je tajio svoj posjed stvari. Ako je tuženik zavarao tužitelja time što je u postupku lažno tvrdio da posjeduje stvar koju vlasnik zahtijeva, odgovara za svu štetu koja iz toga proizađe. Na temelju ovršne presude može onaj kome je tuženik trebao predati stvar (u procesnoj ulozi ovrhovoditelja) ishoditi od suda pokretanje I provedbu ovrhe protiv dotadašnjeg tuženika (ovršenika) kojom će se prisilno provesti predaju posjeda stvari koja je presudom naređena. Nađe li stvar u neposrednom posjedu ovršenika, sudski će je ovršitelj od njega oduzeti I predati je ovrhovoditelju, a tako će postupiti I kada se stvar nađe u neposrednom posjedu treće osobe, koja ju je voljna predati sudskom ovršitelju. Ovrhu radi predaje nekretnina provest će tako što će sudski ovršitelj predati nekretninu u posjed ovrhovoditelju, nakon što prethodno s nje udalji osobe I ukloni tuđe pokretnine. Ovrhu se neće moći odrediti prije nego što nakon pravomoćnosti presude bezuspješno protekne paricijski rok za dobrovoljno ispunjenje. Iznimno, ako je presuda već donesena, iako još nije ovršna, može ovršni sud odrediti I provesti prethodnu ovrhu radi predaje stvari ako su ispunjene posebne pretpostavke: ako je ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da prijeti opasnost da će se ovrha onemogućiti ili znatno otežati bude li se čekalo na to da presuda postane ovršna iako je dao osiguranje za štetu koju bi ovršenik mogao pretrpjeti zbog prethodne ovrhe.

49

Često ovrhovoditelju prijeti opasnost da će osoba koja njegovu stvar posjeduje, do ostvarenja njegova zahtjeva za predaju stvari, odnosnu stvar uništiti, oštetiti, zanemariti, otuđiti ili opteretiti tuđim pravom, ili na neki drugi način osujetiti i znatno otežati ostvarenje njegova vlasničkog zahtjeva. Radi sprječavanja toga sud može, čak I prije pokretanja postupka o vlasničkom zahtjevu, odrediti privremene mjere po pravilima OZ o privremenim mjerama radi osiguranja nenovčane tražbine. Može ih odrediti ako je vjerojatno da je osnovan tužiteljev zahtjev za predaju posjeda stvari I vjerojatna je opasnost da bi se ostvarenje tužbenog zahtjeva moglo spriječiti ili znatno otežati, osobito time što bi se promijenilo postojeće stanje stvari, ili je vjerojatno da postoji potreba za odnosnom mjerom da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. Mjere koje se mogu odrediti su:

a) zabrana otuđenja I opterećenja stvarib) zabrana poduzimanja radnji koje bi mogle nanijeti štetuc) nalog da se poduzmu radnje koje su potrebne da bi se održalo postojeće stanje stvarid) privremeno uređenje spornog odnosa među strankama, no jedino ako je to nužno radi

sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnog reda

VLASNIČKA TUŽBA PREDMNIJEVANOG VLASNIKA ZA POVRAT STVARI (PUBLICIJANSKA TUŽBA, actio publiciana) je tužba kojom onaj za kojeg se u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom smatra (predmnijeva) da je vlasnik stvari, traži od osobe koja tu stvar posjeduje, da mu ona preda svoj posjed te stvari. Ovakva predmnjeva vlasništva s ofenzivnim djelovanjem djeluje u korist osobe koja je bila samostalni posjednik sporne stvari, a njen posjed je bio istinit, zakonit I pošten (kvalificirani posjed). Djeluje protiv aktualnog posjednika sporne stvari (tj. tuženika), ali jedino ako on nema pravni temelj za to posjedovanje ili ima pravni temelj, ali je on slabiji od tužiteljevog. Budući da uspješna publicijanska tužba daje jednak rezultat kao I reivindikacija, I onaj tko je vlasnik stvari će se redovito služiti publicijanskom tužbom jer tad ne mora dokazivati svoje vlasništvo. Aktivno legitimirana je osoba u čiju korist djeluje zakonska predmnjeva vlasništva. Treba dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva vlasništvo stvari čiju predaju se zahtijeva; da je spornu stvar stekao u svoj samostalan posjed na valjanom pravnom temelju, a I na istinit način. Pasivno legitimirana je osoba koja spornu stvar posjeduje bez ikakvog pravnog temelja, ili na pravnom temelju koji je slabiji od tužiteljevog. Posjed je slabiji ako posjednik-tuženik, za razliku od tužitelja, posjeduje tu stvar neistinito, nezakonito ili nepošteno. No ako je I tuženikov posjed kvalificirani, tada je njegov posjed slabiji ako on, za razliku od tužitelja, ne može označiti svojeg prednika ili može označiti samo sumnjivoga. A ako su I u tome jednaki tada je tuženikov posjed slabiji ako ga je on stekao besplatno a tužitelj naplatno. Tuženik može postaviti neke specifične prigovore:

1. kojima negira da je tužitelj ikad imao spornu stvar u samostalnom posjedu takve kakvoće kakva je potrebna da bi se predmnijevalo njegovo vlasništvo

2. ukidajući prigovor da je tužiteljev posjed u međuvremenu izgubio potrebnu kakvoću3. prigovor svojeg prava vlasništva sporne stvari (exceptio dominii)4. prigovor svojeg jednako jakog ili jačeg prava na posjed

PRAVA VLASNIČKA TUŽBA ZA PRESTANAK UZNEMIRAVANJA (NEGATORIJSKA TUŽBA, actio negatoria) je zahtjev vlasnika koji na temelju svojeg vlasništva što ga je u stanju dokazati, traži od osobe koja mu nije oduzela posjed njegove stvari, niti mu osporava pravo vlasništva, nego ga na neki drugi način bespravno (samovlasno) smeta u izvršavanju pravne vlasti koja mu kao vlasniku pripada, da to uznemiravanje prestane. Vlasnika smeta onaj tko samovlasno poduzima čine kojima:

1. faktično izvršava sadržaj nekog prava na/glede te stvari koje joj ne pripada2. proširuje ili mijenja sadržaj prava koje joj ne pripada

50

3. onaj tko ne izvršava sadržaj nikakvog prava na/glede vlasnikove stvari, nego glede neke druge stvari poduzima čine kojima ograničava ili smeta vlasnika u tome da on svoju vlast na/glede vlastite stvari izvršava u punom obujmu

Vlasnik-tužitelj zahtijeva kondemnaciju presudu da je tuženik dužan neko negativno i/ili pozitivno činjenje, kojim će prestati bespravno uznemirivanje tužiteljevog vlasništva, I to pod prijetnjom ovrhe. Na tužitelju je teret da dokaže da je njegovo pravo vlasništva uznemireno te da ge je uznemirio tuženik. Ali tužitelj ne mora dokazivati bespravnost čina koji ga uznemiruje; tvrdi li tuženik da ima pravo poduzimati ono što uznemiruje vlasnika stvari, na njemu je da dokaže da ima subjektivno pravo koje ga na to ovlašćuje, ili da je tužitelj zbog ograničenja vlasništva dužan trpjeti čine koji ga uznemiravaju. Aktivno legitimiran za ovu tužbu je vlasnik, ali I suvlasnik, zajednički vlasnik te prethodni I potonji vlasnik, no u granicama njihovih ovlasti na zaštitu. Zahtjev se postavlja protiv osobe koja vlasnika uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti na/glede stvari, ako ona to čini bespravno. Pasivno legitimirani su:

1. osoba koja neposredno uznemirava vlasnika, bilo postupajući za sebe, ili po nalogu ili u korist treće osobe

2. osoba po čijem se nalogu čini ono što uznemirava vlasnika3. osoba u čiju se korist vlasnika uznemirava, ako je ona, znajući za to što se čini, to odobrila ili se

time okoristilaVlasnik je ovlašten zahtijevati od pasivno legitimirane osobe njezino negativno i/ili pozitivno činjenje kojim će prestati bespravno uznemirivanje tužiteljevog vlasništva; glavni zahtjev bit će:

1. usmjeren na činidbu ili više njih, kojima se uspostavlja ono stanje kakvo je bilo prije čina uznemirivanja, pa će vlasnik zahtijevatia) propuštanje ponašanja kojim ga se uznemirujeb) činjenje kojim će ukloniti izvor uznemirivanjac) činjenje kojim će uspostaviti prijašnje stanje stvari

2. usmjeren na propuštanje daljnjeg uznemiravanjaStavi li vlasnik svoj zahtjev u obliku tužbe njime će zahtijevati presudu:

1. da je tuženik dužan određeno činjenje (propuštanje čina smetanja, uklanjanje izvora smetanja, uspostava prijašnjeg stanja)

2. propuštanje daljnjeg uznemirivanja3. da sud zabrani tuženiku ponavljanje iste ili slične radnje kojom smeta tužiteljevo vlasništvo 4. zahtjev na utvrđenje da tuženiku ne pripada pravo koje si svojata, odnosno ne takvog sadržaja

Vlasnički zahtjev za prestanak uznemirivanja ne zastarijeva. Ako je činom uznemirivanja prouzročena vlasniku šteta, moći će zahtijevati naknadu po općim pravilima za naknadu štete. I ovdje tuženik može postavljati prigovore koji negatorijski zahtjev negiraju, ukidaju ili zaustavljaju. Sud će, ocijeni li da je tužbeni zahtjev osnovan, narediti tuženiku da izvrši onu činidbu, ili više njih, koje je tužitelj tražio radi uspostave onog stanja kakvo je bilo prije uznemirivanja. Ne izvrši li tuženik dobrovoljno u paricijskom roku ono što mu je sud naložio, presuda postaje ovršna. Ako je tuženik trebao učiniti neko pozitivno činjenje sud će ovlastiti ovrhovoditelja da sam ili putem druge osobe učini na račun ovršenika ono što je taj trebao učiniti; ako radnju može izvršiti samo ovršenik, na nju će ga se siliti novčanim kaznama. Ako je ovršenik trebao nešto trpjeti ili propuštati, sud će mu rješenjem zaprijetiti novčanom kaznom ili kaznom zatvora za slučaj da to ne uradi; pa ako to opet ne bi učinio izreći će mu se kazna kojom mu se prijetilo te odrediti novu za slučaj da ponovno ne propusti ono što je dužan.

VLASNIČKA TUŽBA PREDMNIJEVANOG VLASNIKA ZA PRESTANAK UZNEMIRAVANJA (PUBLICIJANSKA NEGATORNA TUŽBA) –pravo na zaštitu ima onaj tko u postupku pred sudom dokaže da je samostalni posjednik stvari, te pravni temelj I istinit način stjecanja tog posjeda, ali jedino ako je pošteni posjednik te stvari.

51

GLAVA 9. SUSJEDSKI ODNOSI I PRAVO VLASNIŠTVA

Zemljišta koja su faktično povezana, a pravno podijeljena na čestice (parcele) čine zajednicu vlasnika na dijelove (communio pro diviso). Pojam susjedskih prava se odnosi na pravila kojima se uređuju odnosi između susjeda vlasnika susjednih nekretnina. Ograničavanje izvršavanja prava vlasništva radi uređenja susjedskih odnosa samo ograničava izvršavanje vlasništva koje je u koliziji s izvršavanjem nekog drugog vlasništva. Odredbe o susjedskim pravima nisu kogentne naravi te susjedi mogu na drugi način urediti svoje odnose od onoga kako je propisano zakonom. U hrvatskom stvarnopravnom poretku postoji zakonska definicija SUSJEDSKIH PRAVA ovlasti koje se priznaju vlasniku nekretnine (ili osobi kojoj je on prepustio izvršavanje tog prava) radi uzajamno obzirnog izvršavanja prava vlasništva; te ovlasti omogućavaju da u izvršavanju svojeg prava vlasništva zahtijeva od vlasnika druge nekretnine neko trpljenje, propuštanje ili činjenje glede njegove nekretnine. Međa – vlasnikova pravna vlast glede nekretnine prostorno je ograničena na zemljišnu česticu. Granice čestice određene su geometrijski kao katastarska čestica I označuju se međom. Međa se označava međnim znacima koji mogu biti dijelovi nekretnine ili posebno postavljeni međni znakovi. Svaki je vlasnik nekretnine ovlašten označiti među svoje nekretnine I na taj način pokazati dokle dopire njegova pravna vlast. Međa će se obnoviti ako nije sporna ali prijeti opasnost da se neće moći raspoznati. Međa će se ispravljati: ako se više ne raspoznaje, ako se raspoznaje ali je sporna, ako je došlo do promjene u obliku ili veličini zemljišta. Obnavljanje ili ispravljanje međe ima pravo zahtijevati svaki vlasnik nekretnine u sudskom postupku – postupku uređenja međa, koji je izvanparnični postupak. U postupku ispravljanja međe ona će se prvenstveno uskladiti s granicama katastarske čestice prema katastarskom nacrtu, ali samo ako su ispunjene dvije pretpostavke da je to moguće I da stranke na to pristanu. Ako te pretpostavke nisu ispunjene, sud će odlučiti po sporazumu stranaka, vlasnika susjednih nekretnina. Ako takvog sporazuma nema, sud će odlučiti prema posljednjem mirnom posjedu. Izvanparnični sud će morati utvrditi tko je posljednji mirni posjednik tj. tko ima faktičnu vlast na spornoj površini, a koju nije stekao silom, potajice, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Sud donosi odluku po pravičnoj ocjeni. U postupku obnavljanja i ispravljanja međa sud ne odlučuje o pravu vlasništva.Ograda na međi (zajednička ograda) – sve ono što razgraničuje dva zemljišta (ograde, zidovi, živica…) kao I stvari koje služe kao međni znakovi smatraju se suvlasništvom osoba čija zemljišta razgraničavaju oboriva predmnjeva. Služenje zajedničkom ogradom ne smije dovoditi ogradu u opasnost ili u stanje koje bi moglo prouzročiti njeno rušenje.Stablo na međi – stablo se nalazi u vlasništvu onog iz čijeg je zemljišta izraslo deblo (načelo superficies solo cedit). Nalazi li se stablo na samoj međi bit će u suvlasništvu susjeda s obje strane međe. Granje i korijenje – sukladno načelu superficies solo cedit, vlasnik zemljišta smije odsjeći grane tuđeg stabla koje vise iznad njegovog zemljišta I zadržati ih, ili se služiti njima, odnosno istrgnuti iz zemlje korijenje I žile prodrle ispod površine njegovog zemljišta, a vlasnik drva dužan je tu svojevrsnu samopomoć trpjeti.Obveza ograđivanja – u pravilu obveza u našem pravnom poretku. Nekretnina se ograđuje tako da bude razdvojena od susjedne nekretnine; funkcija jest sprječavanje nenamjeravanog ili slučajnog prelaženja životinja I drugih stvari na susjednu nekretninu. Svaki susjed mora s desne strane od svojeg glavnog ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor I razdvojiti ga od susjednog zemljišta, ako nije što drugo propisano ili dogovoreno. Vlasnik ogradu održava sam o svom trošku.Pristup na tuđe radi uzimanja svojih stvari – u našem poretku postoji opće pravilo za pristup na tuđu nekretninu radi uzimanja stvari koje su na nju slučajno dospjele; to mogu biti životinje, rojevi pčela I druge pokretne stvari koje se nisu povezale s nekretninom tako da bi prestale samostalno postojati. Vlasnik nekretnine dužan je, u primjerenom roku, trpjeti pristup na svoju nekretninu u tu svrhu, I ne mora se od njega tražiti posebno dopuštenje (a bude li se tražilo on ga mora dati). Pristup na tuđe zemljište mora se obaviti na način I u vrijeme kad će najmanje smetati vlasnika zemljišta, a sva se

52

prouzrokovana šteta mora nadoknaditi. Vlasnik nekretnine ima pravo retenecije na stvarima koje su dospjele na njegovu nekretninu ako mu je od njih nastala šteta ili nužni troškovi, sve dok mu oni ne budu nadoknađeni, u skladu s općim pravilima o pravu retencije.Uporaba tuđe nekretnine radi izvođenja radova – vlasnik nekretnine s koje se ti radovi moraju izvoditi morat će trpjeti privremenu uporabu svoje nekretnine u korist vlasnika nekretnine na kojoj se izvode radovi radi smještaja osoba koje izvode radove, materijala, postavljanja skele I sl. Onaj tko je na taj način uporabio tuđu nekretninu dužan ju je, čim prestane potreba za takvom uporabom, dovesti u stanje kakvo je bilo prije uporabe, kaoi popraviti nastalu štetu. Ako to zatraži vlasnik, dužan je I platiti naknadu.Postavljanje vodova I drugih uređaja – ako se radi o postavljanju u interesu RH vrši se temeljem odredaba o nepotpunom izvlaštenju, a ako se radi o privatnom interesu onda po pravilima o osnivanju služnosti odlukom suda kojom se osniva služnost vodova I drugih uređaja.Potkopavanje tuđe nekretnine – vlasnik zemljišta bit će dužan propuštati takva kopanja kakvim susjedna zemljišta ili građevine neće izgubiti potrebna uporišta. Vlasnik susjedne nekretnine morat će trpjeti potkopavanje budu li poduzete sve radnje koje će spriječiti gubitak stabilnosti njegove nekretnine.Imisije – fizičke smetnje koje dolaze s jedne nekretnine I ometaju služenje ili korištenje drugom nekretninom. Njima se postiže i zaštita okoliša od štetnih utjecaja koji potječu od nekretnina. Vlasnik nekretnine mora se suzdržavati od radnji kojih su posljedica imisije, kao I otklanjati određene uzroke što potječu od njegove nekretnine a izazivaju imisije. Trpjeti se moraju sve imisije koje su dopuštene, tj. pravna vlast onoga s čije nekretnine potječu imisije ograničava se samo glede onih koje nisu dopuštene. Granica preko koje se ne moraju trpjeti štetni utjecaji određuje se prema nekoliko kriterija. Prema načinu odašiljanja imisije se dijele na neposredne (direktne) I posredne (indirektne). Nitko ne mora trpjeti da se na njegovu nekretninu odašilju imisije bilo posebnim uređajima ili neposredno na drugi način neposredne imisije; u pravilu su zabranjene a dopuštene su jedino ako postoji posebni pravni temelj za takvo uznemirivanje vlasnika susjedne nekretnine. Posredne imisije su one koje na tuđu nekretninu dospiju bez izravnog utjecaja onog s čije nekretnine dolaze, dakle prirodnim silama Ili slučajem. Njihova dopuštenost procjenjuje se prema kriterijima prekomjernosti, štete koju prouzroče I posebnih ciljeva. Ako pređu koji od navedenih kriterija bit će nedopuštene. Prekomjernost se procjenjuje s obzirom na vrijeme odašiljanja imisija, mjesto, vrstu I namjenu nekretnine na koju dolaze. Zaštita od imisija ostvaruje se negatornim zahtjevom, može ga postaviti I posjednik stvari. Glede prekomjernih posrednih imisija može se zahtijevati otklanjanje uzroka imisija, naknada štete, da se ubuduće propušta činiti ono što je uzrokom imisija, kao I provedbu svrhovitih mjera radi sprječavanja imisija. Zaštita od imisija može se zahtijevati I prije no što su one upućene na nekretninu, ali pod pretpostavkom da prijeti predvidiva opasnost od neposrednih ili posrednih prekomjernih imisija. Opasnost od rušenja zgrade – bude li uslijed neodržavanja nekretnina dovedena u takvo stanje da se može djelomično ili potpuno srušiti, a pritom je ugrožena tuđa nekretnina, od vlasnika nekretnine može se zahtijevati da održava zgradu u toj mjeri da ne ugrožava susjedne nekretnine. Zahtjev prema vlasniku nekretnine može se sastojati od poduzimanja mjera potrebnih za sprječavanje nastanka štete kao I dovoljnog osiguranja za naknadu buduće štete; zahtjev može postaviti I posjednik nekretnine kojem prijeti šteta kao I svatko kome prijeti šteta.Zabrana mijenjanja naravnog toka vode – vlasnik zemljišta nema ovlaštenje bez posebne pravne osnove mijenjati tok voda (površinskih I ponornih) koje prirodno protječu preko njegovog zemljišta utječe li to na ovlaštenja koja imaju susjedi na zemljištima koja se nalaze nizvodno ili uzvodno.

GLAVA 10. PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

RELATIVAN PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA – do njega dolazi ujedno s prelaženjem (translacijom) tog prava s dotadašnjeg na novog vlasnika (singularnog ili univerzalnog sukcesora dotadašnjeg vlasnika).

53

Zbiva se na istom pravnom temelju I na isti način na koji prelazi pravo vlasništva na stjecatelja. Ništa se ne mijenja u pogledu prava koja treće osobe Imaju na odnosnoj stvari.APSOLUTAN PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

a) propast predmeta tog prava; stvar je propala I kad je od nje trajno nastala nova stvar, bilo sjedinjenjem, bilo preradom

b) s propašću su izjednačeni I slučajevi u kojima je stvar izgubila dotadašnju pravnu samostalnost.c) stavljanje stvari izvan prometa; vlasnik ostaje bez svog prava (kao da je provedeno izvlaštenje),

te ima pravo na naknadu d) kada netko temeljem zakona stekne tuđu stvar, stekao ju je izvorno čime na njoj prestaje pravo

vlasništva koje je do tada postojaloe) pravo vlasništva pokretnine prestaje odreknućem (derelikcijom) vlasnikov čin napuštanja

posjeda svoje stvari, poduzet s namjerom odreknuća od prava vlasništva te stvari; stvar postaje res nullius. Derelikcija je po svojoj naravi pravni posao vlasnika stvar koji se sastoji od čina napuštanja posjeda stvari I očitovanja volje da se odriče svojeg vlasništva na njoj

f) odreknuće od prava vlasništva nekretnine – temeljem vlasnikova očitovanja volje da se odriče svojeg prava vlasništva na stvari brisanjem upisa njegova vlasništva iz zemljišne knjige. Očitovanje se daje u obliku tabularne isprave

g) prestanak vlasništva temeljem odredbi posebnog zakona – ispunjenjem zakonom određenih pretpostavki; time se otvara prostor za stjecanje novog prava vlasništva na stvari

GLAVA 11. SUVLASNIŠTVO

SUVLASNIŠTVO (condominium) je sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari kod kojeg svakom pojedinom suvlasniku pripada po neki dio prava vlasništva te stvari, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva. Kadgod više osoba istodobno sudjeluje u pravu vlasništva iste stvari, predmnijeva se vlasništvo.Suvlasnički dio je onaj dio prava vlasništva koji pripada određenom suvlasniku. U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi, smatra se da su jednaki. Svaki od suvlasnika, bez obzira na veličinu njegova dijela, nositelj je prava vlasništva tj. svojeg suvlasničkog dijela prava vlasništva, ali neizbježno sa cijelim sadržajem, dakle sa svim vlasničkim ovlastima. Mogućnost izvršavanja prava vlasništva glede cijele stvari ograničena je za svakog pojedinog suvlasnika time što postoje I drugi suvlasnici, od kojih svaki ima svoj dio prava vlasništva iste stvari. Nema suvlasništva bez diobe stvari na idealne dijelove, niti idealnih dijelova bez suvlasničkih dijelova tko ima idealni dio ima I suvlasnički, I obrnuto. Stvar (tjelesna) je predmet prava vlasništva svih suvlasnika; svi suvlasnici su vlasnici cijele stvari pa pravo vlasništva na/glede te stvari izvršavaju zajedničkom voljom. Svaki pojedini idealni dio te stvari (netjelesni) je predmet suvlasničkog dijela (alikvotnog dijela prava vlasništva) pojedinog suvlasnika, pri čemu je taj suvlasnik potpuni vlasnik svojeg idealnog dijela, pa po svojoj volji izvršava pravo vlasništva glede tog dijela. Pravni promet idealnih dijelova odvija se prema pravilima koja vrijede za pravni promet stvarima čiji su to idealni dijelovi.Suvlasništvo se uspostavlja konkurencijom među vlasnicima I diobom stvari na idealne dijelove. Kadgod je rezultat stjecanja prava vlasništva neke stvari takav da to pravo istodobno imaju dvije ili više osoba (a ne postoji neki od slučajeva zajedničkog vlasništva), zbog konkurencije njihovih prava vlasništva nastalo je suvlasništvo (partes fiunt concurs). Do uspostave suvlasništva će doći:

a) prigodom stjecanja prava vlasništva ako nekoliko osoba zajedno steknu pravo vlasništva iste stvari na nekom od pravnih temelja za stjecanje prava vlasništva

b) ako se ispune one posebne pretpostavke pod kojima se na temelju zakona stječe upravo suvlasništvo, npr. kada se preradom, sjedinjenjem I sl. ispune pretpostavke za nastanak nenamjernog suvlasništva

54

c) stjecanjem stvari u zajedničku stečevinu odnosno kad neki od (izvan)bračnih drugova stekne nešto za sebe te time ujedno I za svog (izvan)bračnog druga (vrijedi I za istospolne partnere)

Diobom stvari na idealne dijelove ujedno se uspostavlja suvlasništvo.Suvlasnik ima glede svog idealnog dijela pune ovlasti. Ovlašten je njime raspolagati samostalno, ne dirajući tuđa prava; ne treba mu pristanak ostalih suvlasnika. Ostali suvlasnici u načelu nemaju pravo prvokupa, jedino ako im ono pripada na nekom posebnom pravnom temelju.IZVRŠAVANJE PRAVA VLASNIŠTVA GLEDE CIJELE STVARISvaki suvlasnik smije glede suvlasničke stvari izvršavati sve vlasničke ovlasti, ali to smije činiti bez suglasnosti ostalih jedino ako time ne vrijeđa prava ostalih. Svaki pojedini suvlasnik ima I neka prava koja ga ovlašćuju da istupa I odlučuje samostalno, po svojoj volji:

1. svaki pojedini suvlasnik ima pravo sudjelovati u upravljanju suvlasničkom stvarju te u svako doba zahtijevati da se polože računi I podijele sve koristi

2. svaki pojedini suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljatia) svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništvab) trećima postavljati one zahtjeve koje bi im I inače mogao postavljati vlasnik stvari

3. svaki pojedini suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva4. pojedini suvlasnik koji ima za to odgovarajući suvlasnički dio, ima pravo u svako doba zahtijevati

da se u korist njegova suvlasničkog dijela osnuje etažno vlasništvo, ako su ispunjene I sve ostale pretpostavke.

Poduzme li u pogledu stvari neki od suvlasnika bilo što bez ovlasti na to, postupao je kao poslovođa bez naloga, pa odatle proizlaze posljedice određene pravilima obveznog prava. On može za taj posao dobiti od svojih suvlasnika naknadno odobrenje (ratihabitio), pa će se smatrati da ga je obavio uz njihovu suglasnost. O upravljanju stvari, suvlasnici odlučuju valjanim očitovanjima svoje volje, u bilo kojem obliku.Poslovi redovite uprave su oni koji se poduzimaju radi redovitog održavanja, uporabe I iskorištavanja stvari za njenu redovitu svrhu, ali jedino ako ne izazivaju naročito velike troškove. O njima suvlasnici odlučuju većinom glasova, koji vrijedi razmjerno suvlasničkom dijelu suvlasnika. Ako bi glasovanje donijelo izjednačene rezultate, svaki od suvlasnika ovlašten je zahtijevati od suda da odluči o poduzimanju tog posla; odluka suda zamijenit će odluku većine. Sud o tome odlučuje u izvanparničnom postupku, a u parničnom jedino ako postoji spor o tome tko su suvlasnici, odnosno koliko su im veliki suvlasnički dijelovi. Svaki suvlasnik protiv čije je volje većina odlučila da se poduzme posao redovite uprave ima pravo zahtijevati osiguranje za štetu koja bi za njega mogla nastati bude li poduzet posao protiv njegove volje (osnivanjem za njega založnog prava na nekom objektu). Poslovi izvanredne uprave stvarju su svi oni koji se poduzimaju na ili glede stvari ako premašuju okvir redovitog održavanja, uporabe I iskorištavanja te stvari za njenu redovitu svrhu, ili ako se prema uobičajenom tijeku stvari ne može očekivati da bi bili u interesu svih suvlasnika, ili ako bi izazivali naročito velike troškove. U sumnji je li posrijedi posao redovne ili izvanredne uprave, smatra se da je posao izvanredne uprave. Odluku o obavljanju posla izvanredne uprave suvlasnici mogu donijeti samo suglasno tj. jednoglasno. Iznimke od pravila mogu napraviti zakon (ako posebnom odredbom omogući drukčije djelovanje) I sami suvlasnici, svojom odlukom o tome kako će odlučivati. Ne postoji mogućnost nadglasavanja, ni mogućnost traženja suda da donese odluku. Suvlasnici mogu upravljanje stvarju povjeriti upravitelju, koji će onda djelovati kao njihov opunomoćenik. Odluka o upravitelju smatra se poslom izvanredne uprave pa odluku suvlasnici donose suglasno; ali I svaki od njih može tražiti od suda da donese odluku u izvaparničnom postupku. Za upravitelja može biti postavljena bilo koja osoba (fizička ili pravna) koja ima punu poslovnu sposobnost; neki od suvlasnika ili neka treća osoba. Očitovanje može biti učinjeno u bilo kojem obliku. Upravitelj ima položaj nalogoprimca suvlasnika, koji je u granicama svojeg djelokruga (određenog suglasnom voljom suvlasnika) ovlašten I obvezan upravljati sa stvari za račun suvlasnika, a ima pravo na naknadu za svoj

55

trud. Odlučivanje o otkazu suvlasnika upravitelju je posao redovite uprave, pa o njemu odlučuju suvlasnici većinom glasova. Oni mogu bilo kada, bez navođenja otkaznog razloga otkazati upravitelju postavljenom na neodređeno vrijeme, ako mu dadu otkazni rok od tri mjeseca; upravitelju postavljenom na dulje vremensko razdoblje mogu otkazati nakon 5 godina bez navođenja razloga. Upravitelja se smjenjuje ako zato postoji važan razlog; posao redovite uprave. Ako upravitelj grubo zanemaruje svoje dužnosti, svaki suvlasnik može I sam ishoditi od suda odluku o smjenjivanju tog upravitelja. Upravitelj postavljen na neodređeno vrijeme, može otkazati suvlasnicima bilo kada, uz otkazni rok od 3 mjeseca. Da izvršavanje neke ovlasti od strane pojedinih suvlasnika ne bi vrijeđalo prava ostalih, suvlasnici mogu svojim odlukama organizirati izvršavanje posjeda I drugih vlasničkih ovlasti tako da pojedini suvlasnici izvršavaju te ovlasti za sebe a ujedno i za ostale suvlasnike. Odlučivanje o tome je posao redovite uprave. Odluka kojom su suvlasnici međusobno podijelili posjed stvari i/ili izvršavanje vlasničkih ovlasti glede stvari uvijek je opoziva. Daje li stvar plodove ili druge koristi, oni se dijele među suvlasnike te stvari prvenstveno prema njihovom sporazumu; isto se tako dijele I troškovi I tereti stvari. Odlučivanje o toj podjeli je posao izvanredne uprave. Svaki je suvlasnik ovlašten da u svako doba zahtijeva polaganje računa I podjelu svih koristi (plodova I dr)Svaki suvlasnik je ovlašten postavljati protiv svakoga, dakle I protiv trećih osoba, one zahtjeve koje bi im imao pravo postaviti vlasnik stvari (prvenstveno zahtjevi za zaštitu vlasništva); postavlja ih samostalno.Dužnik svojim vjerovnicima odgovara I vrijednošću svojih idealnih dijelova stvari, ako ih ima u sastavu svoje imovine; ne odgovara cijelom stvari čiji je suvlasnik. Iznimka je određena za slučaj kada je određena ovrha na pokretnoj stvari radi namirenja vjerovnikove novčane tražbine nekog od suvlasnika.

RAZVRGNUĆE SUVLASNIŠTVASvaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, bez obzira na to koliko mu je velik suvlasnički dio, te bez obzira na to jesu li ostali suvlasnici s time sporazumni ili se protive razvrgnuću zajednice. Pravo na razvrgnuće je preobražajno pravo koje ovlašćuje svakog suvlasnika na to da, u granicama onoga što je moguće I dopušteno, očitovanjem svoje volje razvrgne suvlasničku zajednicu; to pravo ne zastarijeva. Ovlašten je da u bilo koje doba ostvaruje svoje pravo, no dužan je svoja ovlaštenja izvršavati obzirno, pa ne može tražiti razvrgnuće u nevrijeme kada objektivno postoje neke okolnosti u kojim bi to razvrgnuće bilo na štetu ostalih suvlasnika, a privremenog su karaktera. No taj prigovor ne stoji ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu ostalih suvlasnika; o tome odlučuje sud. Suvlasnik se ne može valjano unaprijed odreći svojeg prava na razvrgnuće suvlasništva, ali to pravo može biti ograničeno zakonom a I sam suvlasnik može očitovanjem svoje volje (jednostranim ili dvostranim) ograničiti svoje pravo; takvo očitovanje djeluje samo relativno. Ta obveza ne prelazi na suvlasnikove nasljednike, ni na druge pravne sljednike; jedino ako bi se upisalo u zemljišnu knjigu onda bi djelovalo apsolutno. Troškove razvrgnuća snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima. Pravo na razvrgnuće može se ostvarivati potpuno ili djelomično. Razvrgnuće može biti djelomično što se tiče suvlasnika s kojima se razvrgava suvlasništvo (a ostaje u suvlasništvu s ostalima), te u odnosu na suvlasničke stvari glede kojih se razvrgava suvlasništvo (a ostaje u suvlasništvu glede ostalih stvari). Kada suvlasnici sporazumno razvrgavaju suvlasništvo to je dobrovoljno razvrgnuće; kada se provodi na zahtjev pojedinog suvlasnika, provodi se putem suda pa je to sudsko razvrgnuće.Pravni temelj dobrovoljnog razvrgnuća suvlasništva je sporazum (ugovor) suvlasnika o razvrgnuću. To je ugovor određenih suvlasnika upravljen na to da bude razvrgnuto njihovo suvlasništvo određene stvari na određeni način. Sporazum o razvrgnuću može djelovati kao valjani pravni temelj razvrgnuća suvlasništva samo među ugovornicima I samo glede određenih suvlasničkih stvari te samo na onaj način za koji su se sporazumjeli da će provesti razvrgnuće; trebali bi ga provesti sami suvlasnici. Suvlasnici mogu svoj sporazum oblikovati u neku ispravu koja ima narav ovršne isprave (ovršna sudska nagodba, ovršna

56

javnobliježnička isprava). Način razvrgnuća određuju sporazumno svi suvlasnici koji su odlučili razvrgnuti svoje suvlasništvo glede određene stvari; određivanje načina razvrgnuća bitni je dio njihova sporazuma. Suvlasnici mogu odrediti svaki način razvrgnuća, osim onog koji je faktično nemoguće ostvariti ili koji nije dopušten. Suvlasnici nisu vezani veličinama svojih suvlasničkih dijelova, mogu se sporazumjeti I o takvom načinu razvrgnuća kod kojeg će neki od njih dobiti I više nego što odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, a da ne mora drugima za to ništa nadoplatiti. Fizička dioba stvari je takav način razvrgnuća suvlasništva kod kojeg se suvlasničku stvar dijeli na potreban broj samostalnih tjelesnih stvari, od kojih će svaka pripasti ponekom od suvlasnika koji razvrgavaju svoju zajednicu; nije bitno je li stvar djeljiva ili ne.Geometrijska dioba stvari je takava način razvrgnuća suvlasništva kod kojeg se stvar ne dijeli fizički, nego na čestice koje se određuju mjerenjem (povlačenjem geometrijskih crta) da bi svaka od tako geometrijski određenih čestica pripala ponekom od suvlasnika koji se dijele; samo nekretnine.Razdioba stvari po ekvivalentu dolazi u obzir kao način razdiobe suvlasništva kada se istodobno razvrgava suvlasništvo na nekoliko stvari (pokretnih ili nepokretnih); svakom od suvlasnika svih tih stvari pripadnu na račun njegovog suvlasničkog dijela poneke od tih stvari. Bitno je da vrijednost stvari barem približno odgovara vrijednosti suvlasnikovog dijela. Može biti I uz nadoplatu.Civilno razvrgnuće suvlasništva (civilna dioba) je ono koje se provodi unovčenjem stvari; suvlasničku se stvar prodaje a dobiven novac se dijeli među suvlasnike; pogodna za nedjeljive stvari.Razvrgnuće isplatom je takav način razvrgnuća suvlasništva kod kojeg se suvlasničku stvar ne dijeli, nego će ona pripasti u vlasništvo jednom suvlasniku, a on će ostalima biti obvezan isplatiti vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova.Suvlasnici nekretnine mogu sporazumno odlučiti da će između sebe podijeliti nekretninu tako što će uspostaviti etažno vlasništvo nekog određenog posebnog dijela suvlasničke nekretnine, te ga povezati sa suvlasničkim dijelom jednog ili više suvlasnika.

Sud o razvrgnuću odlučuje na zahtjev jednog ili više suvlasnika koji tim putem ostvaruju svoje pravo na razvrgnuće, ako među suvlasnicima ne postoji puna suglasnost o svemu o čemu bi morala postojati da bi ga se moglo razvrgnuti dobrovoljno. I u slučaju potpune suglasnosti suvlasnici se mogu poslužiti sudskim putem za razgvrnuće; dovoljno je da bilo koji od njih stavi sudu zahtjev da odluči o razvrgnuću, a da potom suvlasnici u postupku sporazumno očituju svoju volju da razvrgavaju suvlasništvo, u kojem obujmu I na koji način. Sud u pravilu odlučuje u izvanparničnom postupku, no morat će uputiti predlagatelja da svoje navodno pravo ostvaruje u parnici, ako među njima postoji spor o predmetu suvlasništva (je li stvar suvlasnička ili nije) ili o suvlasništvu (je li određena osoba suvlasnik, koliki su dijelovi..). Pravomoćnom sudskom odlukom suvlasništvo još nije razvrgnuto; tek kada ga se u izvršenju te odluke na odgovarjući način razvrgne, dakle kada svaki od suvlasnika koji svoje suvlasništvo razvrgavaju, prestane imati suvlasnički dio prava vlasništva suvlasničke stvari, a u zamjenu za to stekne određene stvari, odnosno novac. Kada odluka postane ovršna a ne bude dobrovoljno izvršena, razvrgnuće će se provesti prema pravilima ovršnog postupka. Sud nije slobodan u izboru načina na koji će se razvrgnuće provesti:

1. vezan je strogim zakonskim odredbama2. sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća njihova suvlasništva (ako postoji)3. pravom na razvrgnuće isplatom, ako ono pripada pojednom suvlasniku na temelju pravnog posla

ili zakona, a on ga se nije odrekao. I drugi suvlasnici mogu tražiti razvrgnuće isplatom, zakonske pretpostavke za to su:a) postoji osobito ozbiljan razlog da ta stvar pripadne u cijelosti upravo tom suvlasniku u

vlasništvob) sud nije prigodom odlučivanja već vezan takvim zakonskim odredbama ili tuđim pravom na

diobu isplatom, koje bi isključivale mogućnost udovoljenja ovom zahtjevu

57

Ne ispuni li suvlasnik kojem je pripala cijela stvar svoju obvezu da isplati kojeg suvlasnika, taj može birati ili da ga putem suda sili na ispunjenje te obveze ili pak zahtijevati poništenje odluke o razvrgnuću isplatom (suvlasništvo se ponovno uspostavlja,a s njim I mogućnost njegova razvrgavanja).

4. Suvlasništvo djeljivih stvari razvrgava se fizičkom diobom pokretnih stvari I geometrijskom diobom nekretnina; sud je ovlašten svojom odlukom osnivati služnosti I terete na dijelovima te nekretnine, ako je to nužno za uporabu ili iskorištavanje dijela koji se tom diobom odvaja

5. suvlasništvo nedjeljivih stvari civilnom diobom6. Ako se razvrgava suvlasništvo nekoliko stvari istodobno tada, ako neki od suvlasnika to zahtijeva,

sud može odlučiti da se razvrgnuće provede razdiobom po ekvivalentu. Razvrgnuće suvlasništva ima dvostruki pravi učinak: suvlasnik, s jedne strane, prestaje biti suvlasnikom određene stvari ili više njih, no s druge, umjesto toga stječe u svoje vlasništvo određenu stvar ili novac. Pravni učinci su uvijek stvarnopravne prirode prestanak suvlasništva I nastanak prava vlasništva. Nakon razvrgnuća suvlasništva svi koji su kao suvlasnici sudjelovali u tom razvrgnuću odgovaraju solidano za stvarne I pravne nedostatke onoga što je svako pojedini od njih stekao, odnosno trebao steći u tom razvrgnuću suvlasništva. Odgovornost se prosuđuje odgovarajućom primjenom obveznopravnih pravila o odgovornosti prodavatelja za stvarne I pravne nedostatke prodane stvari. Razvrgnućem se ne dira u prava trećih osoba.

GLAVA 12. ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO je takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari da im ta stvar pripada svima zajedno, jer sve imaju udjela u tom pravu vlasništva, ali veličina udjela niti jedne od njih nije određena, bez obzira na to što je odrediva. U njemu vlasnici članovi nekog kolektiva, koji nije pravni subjekt. Svaki od zajedničkih vlasnika ima u zajedničkom vlasništvu svoj udio, čija veličina nije određena, bez obzira na to što je odrediva. Udio u zajedničkom vlasništvu određene stvari pripada zajedničkom vlasniku jer je zajedničar (član kolektiva čiji članovi imaju zajedničku imovinu), a stvar je na temelju zakona dio zajedničke imovine (imovinske mase) svih koji čine taj kolektiv. Oblici zajedničkog vlasništva:

1. Nasljednička zajednica2. Zajednička pričuva etažnih vlasnika3. Zajednička imovina ortaka (imovina ortaštva)4. Zajednička imovina osnivača preddruštva

Zajedničko se vlasništvo supostavlje isključivo na temelju zakona. Zajednički vlasnik može svoj udio u zajedničkom vlasništvu prenijeti pravnim poslom inter vivos jedino na drugog zajedničara. Prenijet će mu svoj udio ili dio tog udjela ustupom (cesijom); ustup neće utjecati na pravni položaj zajedničkog vlasnika kojem je udio ustupljen dok zajednica postoji. Umre li neki od zajedničkih vlasnika, njegov udio zajednici prelazi na njegove nasljednike bez posebnog čina stjecanja. Ako je dužnik jedan od zajedničkih vlasnika neke stvari, tada on svojim vjerovnicima odgovara I svojim udjelom u zajedničkom vlasništvu te stvari. Vjerovnici mogu njegovu odgovornost tim udjelom realizirati tako što će prvo ishoditi diobu zajedničkog vlasništva, kako bi se njome udio njihovog dužnika pretvorio u suvlasnički dio, a potom ishoditi unovčenje tog suvlasničkog dijela, da bi namirili svoje tražbine iz novca dobivenog prodajom. Pravo vlasništva zajedničke stvari pripada samo svim zajedničarima zajedno I samo su svi oni zajedno ovlašteni izvršavati vlasničke ovlasti glede te stvari. Svima im pripadaju I plodovi I sve koristi od zajedničke stvari. Troškove za tu stvar I njezine terete snose svi zajedničari solidarno. Svaki od zajedničara ima pravo na suposjed zajedničke stvari. Svaki od njih može ravnopravno s ostalima sudjelovati u upravljanju zajedničkom stvari, upravljaju svi zajedno. Bez obzira na to radi li se o poslu redovne ili izvanredne uprave, sve se odluke donose zajednički tj. sporazumno. Ako bi pojedini

58

zajedničar raspolagao zajedničkom stvari bez ovlaštenja za to raspolaganje dobivenog od ostalih vlasnika zajedničke stvari, taj bi njegov pravni posao bio ništav. Ipak, treća osoba može steći pravo vlasništva zajedničke pokretnine na temelju pravnog posla koji je sklopila samo s jednim ili s nekoliko zajedničara, bez suglasnosti ostalih ako je taj posao naplatan I osoba je postupala u dobroj vjeri. Pravo vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla treća osoba može steći ako nije sklopila posao sa svim zajedničarima nego samo onim koji je upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi ako nekretnina nije u zamljišnoj knjizi upiasana kao zajednička, a ispunjene su sve pretpostavke pod kojima se I inače štiti povjerenje u zemljišne knjige. Pod jednakim pretpostavkama mogu se steći I ograničena stvarna prava na zajedničkoj stvari. Zajednički je vlasnik ovlašten da radi ostvarivanja I zaštite svojeg prava postavlja odgovarajuće zahtjeve ostalim zajedničkim vlasnicima I trećim osobama. Ostalim zajedničarima ovlašten je glede cijele stvari postavljati one zahtjeve koji proizlaze odatle što je I on zajednički vlasnik te stvari. Trećim osobama ovlašten je postavljati one zahtjeve koje može postaviti vlasnik stvari. Zajedničko se vlasništvo neke stvari dijeli tako da se podijeli pravo vlasništva te stvari na suvlasničke dijelove (alikvotne dijelove). Dotadašnje zajedničko vlasništvo pretvara se u suvlasništvo. U sumnji o dijelovima uzima se da ni jedan zajedničar nema više nego drugi. Svaki pojedini zajednički vlasnik ima pravo na diobu zajedničkog vlasništva, u granicama mogućeg dopuštenog; u svako doba, pravo ne zastarijeva. Svoje pravo na diobu zajedničar može ostvarivati dobrovoljnom diobom u sporazumu sa svim ostalim zajedničkim vlasnicima, ili sudskom diobom. Vjerovnici svakog pojedinog zajedničkog vlasnika također imaju pravo zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli određivanjem koliki suvlasnički dio pripada njihovom dužniku na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu određene stvari. To može zahtijevati I svaka treća osoba, ako ima pravni interes svaka ona osoba čija bi pravna situacija bila povoljnija ako bi se udio u zajedničkom vlasništvu određene osobe pretvorio u suvlasnički dio. Sunasljednici-zajedničari nemaju pravo na diobu, jer se ta zajednica dijeli po sili zakona (čak I protiv volje zajedničara) samom činjenicom da je utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinom (su)nasljedniku.

GLAVA 13. VLASNIŠTVO POSEBNOG DIJELA NEKRETNINE (ETAŽNO VLASNIŠTVO)

Temeljna odrednica cijelog sustava vlasništva posebnog dijela nekretnine ili etažnog vlasništva je suvlasništvo nekretnine kao cjeline, odnosno načelo jedinstva nekretnine iz kojeg se izvodi vlasništvo posebnog dijela. Vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi I ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno; ono je nedjeljivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine, pa ga se može samo zajedno s njime ograničiti, opteretiti, otuđiti, prenijeti za slučaj smrti I podvrgnuti ovrsi. Etažno vlasništvo ovlašćuje suvlasnika na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno, da upravljajući tim posebnim dijelom nekretnine umjesto svih suvlasnika izvršava sve vlasničke ovlasti I dužnosti kao da je posebni dio samo njegovo vlasništvo, pa da, ako nije drukčije određeno, čini s tim dijelom I koristima od njega što ga je volja te svakog drugog iz toga isključi. Vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili prava građenja sa zgradom. Nositelj prava građenja može biti etažni vlasnik, a da time ne bude poremećeno načelo jedinstva nekretnine budući da je u ZV pravo građenja izjednačeno s nekretninom. Vlasništvo posebnog dijela nekretnine može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga prostorija. Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu I imaju poseban ulaz. Etažno vlasništvo može biti uspostavljeno I na drugim samostalnim prostorijama: poslovnim prostorijama, garažama ili jasno omeđenim mjestima u zgradi namijenjenim ostavljanju motornih vozila. Pod poslovnim prostorijama smatra se jedna ili više prostorija u poslovnoj ili stambenoj zgradi

59

namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti koje, u pravilu, čine građevinsku cjelinu I imaju zaseban glavni ulaz. Vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenog posebnog dijela nekretnine; u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički I da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenog posebnog dijela. Uspostava etažnog vlasništva može se obaviti na tri načina:

1. Na temelju odgovarajućeg suvlasničkog dijela – vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine može proizići I biti uspostavljeno samo na suvlasničkom dijelu nekretnine koji je barem toliko velik da odgovara odnosu korisne vrijednosti toga samostalnog dijela prema korisnoj vrijednosti svih stanova I ostalih prostorija cijele nekretnine odgovarajući suvlasnički dio; potrebna je odluka suda. Da li je suvlasnički dio nekretnine one osobe koja zahtijeva uspostavu vlasništva na nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome je li taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od odnosa korisne vrijednosti stana, odnosno druge samostalne prostorije glede koje se traži uspostava vlasništva posebnog dijela prema korisnoj vrijednosti svih stanova I ostalih prostorija cijele nekretnine.

2. Na temelju suglasne odluke svih suvlasnika nekretnine – ako svi suvlasnici nekretnine suglasno odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine, te o tome sastave ispravu, uzet će se da je to odgovarajući dio iz kojeg može proizići I na njemu biti uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine, bez obzira na to koliki bi bio taj suvlasnički dio; potrebna je suglasna odluka svih suvlasnika u pisanom obliku. Taj suvlasnički dio I ne mora biti toliko velik koliko je inače propisano za odgovarajući suvlasnički dio; uzima se da je taj suvlasnički dio odgovarajući dio, pa tada pravomoćnu odluku suda o utvrđivanju korisnih vrijednosti zamjenjuje isprava svih suvlasnika o toj njihovoj odluci. Isprava koju potpisuju svi suvlasnici radi uspostave etažnog vlasništva po svojoj je pravnoj prirodi ugovor; poništaj bi se mogao zahtijevati samo ako postoji neki od razloga za ništetnost ili pobojnost pravnog posla. Ugovor bi trebao sadržavati određene sastojke na temelju kojih bi se mogao obaviti upis etažnog vlasništva u zemljišnu knjigu; podaci o svim posebnim dijelovima nekretnine I sporednim dijelovima na koje se proteže te određivanje etažnog vlasnika toga dijela, veličina suvlasničkog dijela pojedinog suvlasnika, ovjereni potpisi. Ovdje neće biti potrebna posebna pisana suglasnost svih suvlasnika nekretnine koja se traži općenito kao pravni temelj uspostavi etažnog vlasništva.

3. Na temelju očitovanja volje vlasnika zemljišta sa zgradom, odnosno nositelja prava građenja sa zgradom - on može svojim očitovanjem volje učinjenim zemljišnoknjižnom sudu podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove I pritom sa svakim od tih dijelova uspostaviti pravo vlasništva na određenom stanu ili drugom posebnom dijelu u zgradi; potrebno je pisano očitovanje volje vlasnika zemljišta (tj. nositelja prava građenja). Pravomoćnu odluku suda o utvrđivanju korisnih vrijednosti zamjenjuje odgovarajuća odredba vlasnika zemljišta (nositelja prava građenja).

Zahtjev za uspostavu etažnog vlasništva mogu postaviti:1. Suvlasnik koji ima barem odgovarjući suvlasnički dio2. Zajednički vlasnici koji imaju u svom vlasništvu barem odgovarajući suvlasnički dio3. Više suvlasnika te nekretnine na temelju suglasnog zahtjeva, ako njihovi suvlasnički dijelovi

ukupno iznose barem koliko je odgovarajući suvlasnički dio4. Vlasnik zemljišta ili nositelj prava građenja kada dijele nekretninu na suvlasničke dijelove koji su

odgovarajući dijelovi za uspostavu vlasništva posebnih dijelova

60

Vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine uspostavlja se upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine; upisuje se u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onoga suvlasnika za kojeg je osnovano vlasništvo posebnog dijela, uz navođenje posebnog dijela nekretnine I sporednih dijelova na koje se proteže, a na posjedovni list se stavlja natpis: Etažno vlasništvo. Ovo je derivativan način stjecanja vlasništva I osim načina stjecanja (tj. upisa u zemljišnu knjigu), potreban je I pravni temelj pisana suglasnost svih suvlasnika nekretnine. Niti jedan vlasnik nekretnine ne može uskratiti svoj pristanak na uspostavu vlasništva posebnog dijela nekretnine drugom suvlasniku koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavom novog vlasništva posebnog dijela u korist toga suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na temelju njegova ranije uspostavljenog vlasništva posebnog dijela nekretnine. Vlasništvo posebnog dijela ne može se uspostaviti dok nadležno tijelo ne potvrdi da je određeni stan ili druga prostorija u određenoj zgradi I na određenoj zemljišnoj čestici samostalna uporabna cjelina. Potvrda mora sadržavati popis I opis posebnih dijelova nekretnine I da su izgrađeni u skladu s dozvolom nadležnog tijela; može ju zamijeniti uporabna dozvola.Pored toga vlasništvo posebnog dijela ne može se uspostaviti dok ne postane pravomoćnom odluka suda o utvrđivanju korisnih dijelova tog stana, odnosno druge prostorije te korisnih vrijednosti svih stanova I ostalih prostorija cijele nekretnine. Na temelju te odluke određuje se I udio svakog pojednog suvlasnka u pravu samostalne uporabe određenog posebnog dijela nekretnine, a osim toga I u odnosu na ostala prava I dužnosti u vezi s nekretninom kao cjelinom. Etažni vlasnik ima određena prava, odnosno ovlasti glede svog posebnog dijela nekretnine:

1. Pravo na stjecanje vlasništva svih plodova I drugih koristi od posebnog dijela nekretnine osim ako oni na nekom posebnom pravnom temelju ne pripadaju komu drugomu

2. Ovlast da iznajmi ili dade u zakup posebni dio nekretnine ne tražeći za to odobrenje ostalih suvlasnika, ako nije što drugo ugovoreno I upisano u zemljišnoj knjizi

3. Ovlast da izvrši prepravke u stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji, uključujući I promjenu namjene I to ne tražeći odobrenje od ostalih suvlasnika, ali u skladu s građevinskim propisima I o svom trošku; vrijede slijedeća pravila:

promjena ne smije prouzročiti oštećenje zgrade I drugih dijelova nekretnine, a ni povredu onih interesa ostalih suvlasnika koji zaslužuju zaštitu; osobito povreda vanjskog izgleda zgrade, ni opasnost za sigurnost osoba, zgrade ili drugih stvari

ako bi za promjenu bilo potrebno zadrijeti u zajedničke dijelove nekretnine, to je dopušteno samo ako je takva promjena uobičajna ili služi važnom interesu vlasnika objekta, inače je svaki suvlasnik može zabranitiAko je za promjenu namjene potrebna dozvola vlasti drugi suvlasnici koji tu promjenu moraju trpjeti nisu ovlašteni uskratiti svoj pristanak kad je on potreban te odgovaraju za štetu koju bi prouzročili svojom uskratom.

4. Ovlast da traži naknadu imovinske štete koju pretrpi na svome posebnom dijelu u svezi s održavanjem zajedničkih dijelova nekretnine. Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno etažno vlasništvo dužan je dopustiti pristup u stan, odnosno prostoriju I njihovu uporabu, ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine; imovinsku štetu koju u vezi s time pretrpi dužni su mu primjereno naknaditi suvlasnici solidarno.

5. Ovlast da traži popravljanje štete u vezi s promjenama koje je izvršio drugi suvlasnik ili suvlasnici 6. Ovlast da traži primjereno osiguranje ako s obzirom na okolnosti prijeti ozbiljna opasnost da će

nastati šteta zbog onog što u izvršavanju ili prekoračenju ovlasti glede nekretnine poduzima ili je već poduzeo pojedini suvlasnik bez suglasnosti svih ostalih. Ako s obzirom na okolnosti prijeti ozbiljna opasnost da će nastati šteta zbog onoga što u izvršavanju ili prekoračenju ovlasti poduzima ili je već poduzeo glede nekretnine pojedini suvlasnik bez suglasnosti svih ostalih, svaki od suvlasnika cijele nekretnine ovlašten je od njega zahtijevati primjereno osiguranje

61

Suvlasnik također ima I određene dužnosti glede svog posebnog dijela:1. Dužnost održavanja2. Dužnost da odgovara za štetu koja je nastala zbog nebrige ili neodržavanja posebnog dijela

nekretnine koja može biti pojedinačna (ako je jedan od suvlasnika bio dužan održavati stvar) ili solidarna (ako je više suvlasnika bilo dužno održavati stvar)

3. Dužnost da omogući pristup I uporabu svog posebnog dijela nekretnine ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine

4. Dužnost da odgovara za štetu koju je učinio ostalim suvlasnicima prigodom izvršavanja promjena na svom posebnom dijelu nekretnine

5. Dužnost naknade imovinske štete onom etažnom vlasniku koji je tu štetu pretrpio zbog toga što je omogućio pristup I uporabu svog posebnog dijela radi održavanja zajedničkih dijelova nekret.

6. Dužnost davanja primjerenog osiguranja kada se za to ispune uvjeti7. Dužnost snošenja svih javnih obeza I tereta u vezi s vlasništvom svog posebnog dijela nekretnine

Svaki suvlasnik osim ovlasti na svom posebnom dijelu ima I određene ovlasti glede cijele nekretnine:1. Uprava svih suvlasnika nad nekretninom kao cjelinom2. Prava koja ima svaki suvlasnik neovisno o ostalima (stvaranje pričuve ili postavljanje upravitelja)3. Pravo na plodove I druge koristi od stanova I drugih samostalnih prostorija nekretnine glede

kojih nije uspostavljeno vlasništvo posebnog dijelaSvaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju u svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu ima pravo na upravljanje stvarju zajedno s ostalim suvlasnicima; po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari. Poslovi redovite uprave cijelom nekretninom su osobito:

a) Redovito održavanje zajedničkih dijelova I uređaja nekretnine, uključujući I građevne promjene nužne radi održavanja

b) Stvaranje primjerene zajedničke pričuvec) Uzimanje zajmova radi pokrića troškova održavanja koji nisu pokriveni pričuvom, a potrebni su

za obavljanje poslova urednog održavanja koji se ponavljaju u razmacima duljim od jedne godined) Primjereno osiguranje nekretninee) Imenovanje I opoziv zajedničkog upraviteljaf) Određivanje I promjene kućnog redag) Iznajmljivanje I davanje u zakup, kao I otkazivanje stanova I drugih samostalnih prostorija

nekretnine glede kojih nije uspostavljeno vlasništvo posebnog dijelaVlasnici odlučuju većinom glasova, po vlasničkim dijelovima. Ne mogu li postići većinu, odluku će donijeti sud. Sud odlučuje u izvanparničnom postupku, ako nema spora tko su suvlasnici niti o veličini njihovih suvlasničkih dijelova. Izvanredni poslovi prelaze okvir redovitog upravljanja te je za njihovo poduzimanje potrebna suglasnost svih suvlasnika; promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam dulje od 1 godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, osnivanje stvarnih I osobnih služnosti, stvarnog tereta ili prava građenja na cijeloj stvari. Suvlasnici donose u pisanom obliku odluke o poduzimanju poslova redovite uprave I izvanrednih poslova, s tim da međusobne odnose mogu odrediti pisanim sporazumom međuvlasnički ugovor. On sadrži osobito:

1. Veličinu suvlasničkih dijelova nekretnine2. Uvjete I način upravljanja nekretninom 3. Pobliže podatke o osobi koja će upravljati nekretninom4. Opseg poslova koje će obavljati ta osoba, odgovornost za obavljanje poslova5. Uvjete I način prikupljanja I raspolaganja sredstvima zajedničke pričuve

62

6. Ime suvlasnika ovlaštenog za predstavljanje I zastupanje suvlasnika prema upravitelju, odnosno trećim osobama I granice njegovih ovlasti

7. Uvjete I način korištenja zajedničkih prostorija, uključujući I stan namijenjen za nadstojnika zgrade, te uređaja I zemljišta koji pripadaju određenoj nekretnini

Suvlasnici imaju dužnost osnivanja zajedničke pričuve namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, a namijenjena je za pokriće troškova održavanja I poboljšanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Tvore je novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekog suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove I uzimjući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika. Upravitelj kojem je završila uprava dužan je bez odgađanja položiti račun o upravi I ostatak predati novom upravitelju, a razriješi li sud upravitelja, naložit će mu da u roku od 14 dana pod prijetnjom ovrhe preda utvrđeni ostatak novom upravitelju. Suvlasnik koji je otuđio svoj suvlasnički dio nema pravo zahtijevati povrat svog doprinosa u zajedničku pričuvu. Tražbina pričuve zastarijeva 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Upravitelj je osoba koja upravlja nekretninom I zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika, I to umjesto njih, pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom. Upravitelj može biti svaka fizička I pravna osoba upisana za obavljanje tih poslova; može biti i netko od suvlasnika. Upravitelj ima pravo na nagradu za svoj rad, a u tome sudjeluju svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako nije drukčije određeno. Upravitelj je osobito dužan:

1. Položiti svakom suvlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini I staviti mu na prikladan način u uvid isprave na kojima se temelji

2. Izraditi pregled predviđenih poslova za održavanje I poboljšice, kao I predvidivih troškova I opterećenja u narednoj kalendarskoj godini

3. Prikupiti više ponuda za poslove održavanja koji se ponavljaju u razmacima duljim od 1 godine, kao I za veće radove radi poboljšice.

Upravitelja koji postupa suprotno propisanim obvezama suvlasnici mogu razriješiti dužnosti te im je dužan naknaditi štetu koja nastane radi njegove nemarnost ili propusta. Upravitelju postavljenom na neodređeno vrijeme mogu suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova otkazati uz otkazni rok od 3 mjeseca, koji će početi teći prvog dana mjeseca koji slijedi otkazu, a upravitelju postavljenom na vrijeme dulje od 5 godina mogu, nakon proteka 5 godina, otkazati suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova, ne navodeći otkazni razlog.Svaki je suvlasnik ovlašten I dužan bez odgađanja prijaviti zajedničkom upravitelju štete za koje je spoznao da su nastale na dijelovima ili uređajima nekretnine kojima taj upravlja, a I štete na onim posebnim dijelovima te nekretnine na kojima je uspostavljeno vlasništvo u korist određenog suvlasničkog dijela ako od njih prijeti opasnost ostalim dijelovima nekretnine; svaki je suvlasnik ovlašten poduzeti nužne mjere I bez pristanka ostalih suvlasnika. Pod hitnim popravcima razumijevaju se radovi kojima se sprječavaju posljedice za život I zdravlje ljudi kao I veća oštećenja nekretnine, a potreba za njihovim izvođenjem se javlja nenadano.Kada zbog oštećenja zajedničkih dijelova I uređaja nekretnine postoji opasnost za život I zdravlje ljudi, građevinski inspektor naredit će upravitelju nekretnine, odnosno suvlasnicima ako nemaju upravitelja, izvršenje nužnih popravaka. Žalba izjavljena protiv rješenja inspektora ne zadržava ovrhu rješenja. Tražitelj ovrhe ima pravo upisa hipoteke na stan, odnosno drugi posebni dio nekretnine onih suvlasnika koji nisu podmirili troškove popravka. Temeljni način prestanka etažnog vlasništva je propast predmeta toga vlasništva; kada stvar trajno prestane biti prikladna za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, a s time ujedno prestaje I vlasništvo sporednih dijelova. Prestanak vlasništva posebnog dijela nekretnine ne povlači za sobom prestanak suvlasništva na nekretnini. Vlasništvo prestaje I uknjižbom brisanja u zemljišnoj knjizi onog

63

upisa kojim je vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine bilo uspostavljeno kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine. Za uknjižbu brisanja na temelju odreknuća nužan je pristanak svih suvlasnika I knjižnih ovlaštenika čija prava opterećuju odgovarajući suvlasnički dio. Svaki od suvlasnika iste nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili prava građenja sa zgradom dužan je prigodom izvršavanja svog prava postupti osobito obzirno prema ostalima, u protivnom ostali suvlasnici mogu ishoditi njegovo isključenje iz suvlasničke zajednice, pod pretpostavkama određenim ZV-om. Postoje dva oblika isključenja, na zahtjev većine I na zahtjev manjine.Kod isključenja na zahtjev većine isključenje mogu tražiti suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova u odnosu na pojedinog etažnog vlasnika ako za to postoje razlozi koji su takstivno navedeni u ZV-u, I suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova te nekretnine, u odnosu na bilo kojeg suvlasnika (I onog koji nije etažni vlasnik) ako za to postoje razlozi taksativno navedeni u ZV-u. Razlozi za isključenje na zahtjev većine koji opravdavaju donošenje odluke o isključenju su:

1. Ako suvlasnik ne udovoljava dužnostima koje proizlaze iz zajednice, osobito ako ne plati dužne iznose ni do završetka rasprave koja prethodi presudi prvostupanjskog suda, a ako je bilo sporno koliko je dužan platiti pa je sud donio međupresudu, tada do završetka prvostupanjske rasprave koja slijedi nakon međupresude

2. Ako dijelove nekretnine koji su u njegovu vlasništvu kao posebni dijelovi ili dijelove koje rabe I drugi suvlasnici rabi na način koji znatno ide na štetu interesa drugih suvlasnika

3. Ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima, ili počini kažnjivo djelo protiv imovine, morala ili tjelesne cjelovitosti kojeg od suvlasnika ili druge osobe koja stanuje u kući, a nije riječ o djelima tako malog značenja da bi ih trebalo zanemariti.

Isključenje ima oblik razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnom diobom, a provodi se putem kupoprodaje na javnoj dražbi. Cijena koja se ostvari kupoprodajom na javnoj dražbi pripada isključenom suvlasniku. Radnje I ponašanja suvlasnikova bračnog druga I drugih članova obitelji koji s njim stanuju, ako I osoba koje s njegovim pristankom rabe dijelove nekretnine, a koje je on propustio spriječiti koliko je bilo moguće, uzimaju se za radnje tog suvlasnika. Odluku o isključenju donosi sud na temelju tužbe koju podnose suvlasnici. Iskljuečni vlasnik može I sam prodati svoj suvlasnički dio, a za ostvarivanje tog prava ima na raspolaganju rok koji ne može biti kraći od 3 mjeseca od pravomoćnosti presude o isključenju.Isključenje na zahtjev manjine – suvlasnik koji želi isključenje drugog suvlasnika, a za to nije dobio podršku većine suvlasnika, podnosi sudu tužbu kojom traži prestanak postupaka koji ga povrjeđuju. Ako nakon pravomoćnosti presude kojom je sud odlučio da je tuženik dužan suzdržavati se od takvih postupaka, tuženik nastavi s uznemiravanjem, može se podnijeti tužba za isključenje koja ima značenje kao da je podnesena od većine suvlasnika; razlog je broj 3 od prije navedenih.

GLAVA 14. PRETHODNO I POTONJE VLASNIŠTVO

Vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena, pravo vlasništva svoje stvari ograničiti nekim rokom ili uvjetom, pa ga tako ograničenog prenijeti na drugu osobu. Tada će u pravu vlasništva sudjelovati dvije osobe, svaka u drukčijoj ulozi, jedna kao prethodni a druga kao potonji vlasnik. Oni će sudjelovati u sadržajno nepodijeljenom pravu vlasništva iste stvari tako što će pravo vlasništva te stvari isprva imati onaj koji je prethodni vlasnik, a pošto istekne ograničavajući rok ili se ispuni takav uvjet, vlasništvo će pripasti potonjem vlasniku. Razlozi uspostavljanja ovakvog odnosa su većinom radi stvarnog osiguranja neke tražbine; otuđivatelj prigodom ispunjenja kupoprodajnog ili sličnog ugovora pridrži pravo vlasništva (prethodno) dok mu stjecatelj (potonji) ne ispuni određenu tražbinu, ili vlasnik prenese svoju stvar u fiducijarno vlasništvo (prethodno) druge osobe radi osiguranje neke njezine tražbine, omogućujući time toj osobi da odatle naplati tu tražbinu, ne bude li joj na vrijeme ispunjena.

64

Ograničenje prava vlasništva uvjetom ili rokom djeluje u pravilu samo u međusobnom odnosu prethodnog I potonjeg vlasnika (ograničenje s relativnim djelovanjem). Kada je pravo vlasništva ograničeno uvjetom ili rokom te je takvo preneseno drugoj osobi, stvar je u vlasništvu te osobe kao prethodnog vlasnika, koji će po isteku tog roka, odnosno po ispunjenju tog uvjeta prenijeti pravo vlasništva na potonjeg vlasnika. Prethodni vlasnik ima određene zakonske obveze prema potonjem; to su kogentne norme i stranke ne mogu isključiti njihovu primjenu:

1. Opće obveze, koje ima svaki prethodni vlasnika) Da svoje pravo vlasništva izvršava postupajući obzirno prema virtualnom vlasništvu onoga

koji u ulozi potonjeg vl. čeka da postane vlasnikomb) Da, pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, prenese vlasništvo potonjemu, nakon čega će se

njihov međusobni odnos prosuđivati kao da je kroz cijelo to vrijeme potonji bio vlasnik stvari, a prethodni samo njen plodouživatelj

2. Prethodni vlasnik koji je svoje vlasništvo zadržao ili dobio radi osiguranja neke tražbine ima I posebne obvezea) Dužan je propuštati da se služi sa stvari (osim za namirenje tražbine)b) Dužan je propuštati da raspolaže sa stvari I faktično I pravno; jedino je ovlašten da, ne bude

li mu osigurana tražbina namirena o dospijeću, tu tražbinu namiri iz vrijednosti stvari koju ima u svojem vlasništvu radi osiguranja njezinog ispunjenja, I to da je namiri u skladu s pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem

Pravo vlasništva ima jedino prethodni vlasnik, dok ga po isteku roka ili ispunjenja uvjeta ne prenese na potonjega; pravo može izvršavati u punom opsegu, ali je dužan da to čini samo unutar granica što mu ih postavljaju njegove obveze prema osobi koja je u položaju potonjeg vlasnik te stvari. Prethodni vlasnik je pravno za svakoga jedini vlasnik stavri, pa može valjano njome pravno raspolagati, unatoč tome što to ne bi smio zbog svoje obveze prema potencijalnom potonjem vlasniku; njegovi bi vjerovnici mogli iz vrijednosti te stvari namirivati svoje tražbine protiv njega u ovršnom I stečajnom postupku, bez obzira na potencijalnog potonjeg vlasnika. Potencijalni potonji vlasnik ima subjektivno pravo da mu prethodni vlasnik, pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, prenese u vlasništvo stvar, ali to je pravo obveznopravne prirode te djeluje samo u odnosu između prethodnog vlasnika I osobe kojoj je on obvezan. Kada rok istekne ili se uvjet ispuni, prethodni vlasnik treba prenijeti vlasništvo na potonjega, na što ga se može siliti putem suda. Tada potonji postaje vlasnikom stvari I to s djelovanjem ex tunc. Ako je prethodni vlasnik ima pravo da svoju tražbinu namiri iz vrijednosti stvari koju je imao u vlasništvu, ali je to pravo ostvarivao na način na koji nije bio ovlašten, on će odgovarati za svaku štetu koja je odatle proizašla. Ograničenje prava vlasništva djeluje apsolutno ako je:

a) Upisano u zemljišnu knjigub) Takav javni upisnik bez upisa u koji se ne može steći stvar za koju je ograničenje određenoc) Takvo djelovanje određeno posebnom zakonskom normom

Dok se čeka na istek roka odnosno ispunjenje uvjeta koji s apsolutnim djelovanjem ograničavaju pravo vlasništva, imaju I prethodni I potonji vlasnik stvarnopravni status u pogledu te stvari. Pravo vlasništva pripada samo onome tko je prethodni vlasnik, ali je ono za svakog mjerodavno ograničeno završnim rokom odnosno raskidnim uvjetom. Istodobno ima glede iste stvari potonji vlasnik tzv. pravo čekanja pravo vlasništva koje još nije stečeno, makar su već ispunjene sve pretpostavke za to, osim što još nije istekao određni rok, odnosno nije se još ispunio određeni uvjet. Status potonjeg vlasnika je stvarnopravne prirode. Samo prethodni vlasnik ima pravo vlasništva stvari ali je glede izvršavanja svojeg prethodnog vlasništva ograničen u korist potonjega. Učinak svakog pravnog raspolaganja koje bi prethodni vlasnik poduzeo na temelju svojeg uvjetnog odnosno oročenog prava vlasništva, bio bi ograničen istim onim uvjetom odnosno rokom kojim je ograničeno vlasništvo prethodnog vlasnika. Istekom roka/ispunjenjem uvjeta izgubit će pravni učinak sva pravna raspolaganja stvarju koja je poduzeo prethodni vlasnik. Istekne li rok, ili se ispuni uvjet koji je s apsolutnim djelovanjem ograničavao

65

pravo vlasništva prethodnog vlasnika – njegovo pravo vlasništva samim time prestaje ex tunc, a ujedno se pravo čekanja potonjeg vlasnika pretvara u njegovo pravo vlasništva. Njihov međusobni odnos prosuđuje se kao da je potonji vlasnik bio potpuni vlasnik za svo vrijeme čekanja, a prethodni je bio samo plodouživatelj. Svoj učinak gube ona pravna raspolaganja koja je prethodni vlasnik bio poduzeo u pogledi stvari, I to ex tunc. Ako se pravo čekanja potonjeg vlasnika pretvorilo u pravo vlasništva, sva su se pravna raspolaganja s pravom čekanja pretvorila u raspolaganja pravom vlasništva, I to s učinkom ex tunc.

GLAVA 16. SLUŽNOSTI

SLUŽNOST je stvarno pravo na tuđoj stvari, na temelju kojeg se ovlaštenik može tom stvari koristiti na određeni način. Vlasništvo opterećeno služnošću služi; ono se pojavljuje kao ograničenje prava vlasništva ali u širem smislu: vlasništvu je tu suprotstavljeno jedno tuđe pravo glede iste stvari, pa vlasnik više nije slobodan izvršavati ga onako kao bi inače mogao. Služnost je stvarno pravo (ograničeno); ovlaštenik ima pravo neposredno iskorištavati poslužnu stvar, a da je svagdašnji vlasnik to dužan trpjeti. Ona djeluju prema svima te je I svatko treći dužan suzdržati se od smetanja ovlaštenika u izvršavanju služnosti. Na pasivnoj je strani služnost stvarnopravni teret, a sastoji se u dužnosti svagdašnjeg vlasnika poslužne stvari da trpi određene zahvate na svojoj stvari ili pak da propušta neke radnje kojima bi u određenom smjeru promijenio postojeće stanje glede te stvari.Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari, ne može se osnovati služnost na vlastitoj stvari. Služnost na služnosti ne može postojati, samo pravo služnosti ne može biti objekt nečije služnosti.Služnost na činidbe ne može postojati, sadržaj je ili trpljenje ili propuštanje. Iznimno može osoba biti dužna izvršiti određene činidbe, ali samo supsidijarno.Služnost mora biti korisna, mora imati razumnu svrhu (zadovoljavanje nekih ovlaštenikovih potreba). Služnost se mora izvršavati obzirno, kako bi što manje opterećivala poslužnu stvar. Modifikacija služnosti tj. preinačenje načina izvršavanja služnosti bilo po sadržaju ili po užem lokalitetu na kojemu se izvršava. Modifikacija je dopuštena no ne uvijek na isti način; razlikuju se modifikacije koje bitno mijenjaju dotadašnji način izvršavanja služnosti (dopuštene samo u sporazumu s vlasnikom opterećene stvari, na način kako se služnosti osnivaju I temeljem pravnog posla) od onih koje na nj bitno ne utječu (dopuštene su jednostrano: jedna strana može po svojoj volji preinačiti način ozvršavanja ovlaštenikovih ovlasti glede sadržaja I mjesta, ako bitno ne mijenja dotadašnji način izvršavanja). Vlasnik opterećene stvari može zahtijevati da se izvršavanje služnosti preloži na neko drugo mjesto na istoj poslužnoj stvari, ovlašteniku podjednako prikladno, ako se služnost izvršava samo na jednom dijelu te stvari koju tereti, a izvršavanje na tom mjestu je vlasniku osobito tegotno. Troškove prelaganja snosi sam vlasnik poslužne stvari, koji ovo pravo ima na temelju zakona te ga se ne može pravnim poslom isključiti ni ograničiti. Na istoj nekretnini može postojati I više služnosti ako ne kolidiraju. Novija služnost ne može ograničiti izvršavanje onih koje su prije nje u prvenstvenom redu. Ako pak sve služnosti imaju isti prvenstveni red, a izvršavanje jedne ometa izvršavanje druge, svaki ovlaštenik može zahtijevati da sud na pravedan način odredi izvršavanje u interesu svih ovlaštenika. Služnosti su neodvojive tj. neprenosive, služnost se ne može odvojiti od poslužne stvari pa prenijeti na drugu stvar, a isto tako se ne može odvojiti od ovlaštenika (osobna služnost) ili povlasne stvari (stvarna služnost) pa prenijeti na drugu osobu ili povlasnu stvar. Neprenosive su I na aktivnoj I na pasivnoj strani. Kad se prenese vlasništvo poslužne stvari na drugu osobu, prenosi se skupa s njime I kao teret I služnost koja na njoj postoji, a kad se prenese vlasništvo poslužne nekretnine na drugu osobu, istodobno se prenosi I služnost kao pripadak. Osobne služnosti ne mogu se uopće prenijeti na drugog ovlaštenika jer su to strogo osobna prava. Služnosti su nedjeljive. To u potpunosti vrijedi za stvarne služnosti, dok je plodouživanje ipak djeljivo a sasvim iznimno čak I pravo uporabe kad se sastoji samo od korištenja. Stvarna služnost može postojati

66

samo na cijeloj stvari, nikako na alikvotnom dijelu. Služnost koja postoji na jednoj čestici kao poslužnoj nekretnini tereti cijelo zemljišnoknjižno tijelo. Ovo načelo ne vrijedi za osobne služnosti. Služnosti se mogu razvrstati po raznim kriterijima.Osnovna je dioba na stvarne, osobne I nepravilne, a kriterij je način kako je određena osoba ovlaštenika. Ako je ovlaštenik određen s obzirom na svoje vlasništvo određene nekretnine (realiter) onda je služnost stvarna ili realna. Ako je ovlaštenik određen s obzirom na svoju osobu (personaliter) služnost je osobna ili personalna. A ako je služnost, koja je po svojoj naravi stvarna , tj. služi boljem ili udobnijem gospodarenju jednom nekretninom, osnovana ne u korist svagdašnjeg vlasnika te nekretnine, nego u korist određene osobe (koja je ujedno I vlasnik te nekretnine), onda je to nepravilna (iregularna) služnost. Na nju se primjenjuju pravila o osobnim služnostima, no nikad se ne predmnijeva da je neka služnost nepravilna, ako je po svojoj naravi stvarna – tko to tvrdi, morat će to I dokazati. Razlika je u tome što se nepravilna služnost gasi kada umre ovlaštenika, a stvarna prelazi na novog vlasnika povlasne nekretnine. Do spora će redovito doći nakon ovlaštenikove smrti ili otuđenja povlasne nekretnine.Po sadržaju se služnosti dijele na afirmativne (kojima je sadržaj trpljenje) I negativne (kojima je sadržaj propuštanje). Afirmativne su služnosti negativna prava, a negativne prohibitivna.Po trajanju se služnosti dijele na trajne (continuae) I povremene (discontinuae). Kod prvih postoji određeno stanje koje traje te nije potrebna neka ljudska radnja da bi se izvršavala služnost. Druge se izvršavaju ponavljanjem ljudskih radnja, koje može biti često I sasvim rijetko, a može biti I na određeno vrijeme ili u određeno doba godine (sezonska služnost). Po tome može li svatko treći uočiti da se na poslužnoj nekretnini izvršava određena služnost ili ne, služnosti se dijele na vidljive (apparentes) I nevidljive ( non apparentes). Ova je dioba važna kada se prosuđuje je li stjecatelj poslužne nekretnine bio u dobroj vjeri ( I tako stekao nekretninu bez služnosti, koju je netko bio stekao dosjelošću, a nije ju upisao u zemljišnu knjigu).Služnost može biti naplatna, što ne znači da je stečena naplatno već da je ovlaštenik dužan vlasniku poslužne stvari plaćati naknadu za izvršavanje služnosti (u novcu ili u naravi, periodično ili ne).Prividne služnosti su ovlasti kakve daje neka služnost, ali dane samo do opoziva. Sadržaj im je jednak kao I kod služnosti, pa se sve do opoziva prosuđuju kao služnosti. U slučaju spora mora onaj tko tvrdi da se ne radi o služnosti, nego samo o prividnoj služnosti, to I dokazati. Zakonske služnosti nisu uopće služnosti, nego ograničenja prava vlasništva u užem smislu. One postoje unutar samog sadržaja prava vlasništva, pa ili vlasnika ograničavaju u izvršavanju sadržaja njegova prava ili mu nameću dužnost činidbe u svezi s vlasništvom stvari. U prvom slučaju slična su služnostima, jer ograničavajući negativnu stranu prava vlasništva vlasniku nameću dužnost trpljenja; no to su ili silom propisa ili odlukom vlasti ustanovljena ograničenja prava vlasništva, te ne postoji određena osoba ili stvar s obzirom na koje su ustanovljena, niti postoji građanskopravni odnos između vlasnika I osobe, kojoj su u interesu (u praksi najčešće susjedska prava). Objekt služnosti je stvar koja može biti I pokretna I nepokretna, ali je ipak redovito nekretnina. Stvarne služnosti mogu postojati samo na nekretninama, a I osobne služnosti najčešće postoje na nekretninama, ali plodouživanje I uporaba stvari mogu postojati na pokretnim stvarima, pa čak I na pravu. Nekretnina kao poslužno dobro može biti u bilo čijem vlasništvu. Objekt osobne služnosti može biti I idealni dio poslužne stvari, ako je to moguće.Ovlaštenik stvarne služnosti je svagdašnji vlasnik povlasne nekretnine. Ako je stvar u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, ovlaštenik je svaki od suvlasnika ili zajedničkih vlasnika. Ako na povlasnoj nekretnini netko ima pravo građenja, onda se ovlaštenik prava građenja pojavljuje I kao ovlaštenik služnosti. Ovlaštenik osoben služnosti je poimenično određena osoba. Pravo plodouživanja može na istoj poslužnoj nekretnini imati I više osoba I to dvojako: ili tako da svaka ima samostalno svoj alikvotni dio prava plodouživanja ili tako da ga imaju zajednički. Ovlaštenikova smrt nema utjecaja na trajanje stvarne služnosti, stječe je novi vlasnik povlasne nekretnine. Ovlaštenik osobne služnosti redovito je fizička osoba, no nema zapreke da to bude I pravna osoba.

67

Stjecanje služnosti obuhvaća dvoje: stjecanje služnosti koja do tada nije postojala, nego se tek osniva, te stjecanje već postojeće služnosti od strane novog ovlaštenika. Služnost se može steći originarno I derivativno. Ako se stječe bez suglasnosti vlasnika poslužne stvari, stjecanje je originarno, a ako se stječe uz suglasnost (tj. temeljem pravnog posla) tada je to izvedeno stjecanje. Ipak, postoji razlika prema derivativnom stjecanju vlasništva: vlasnik ne prenosi postojeće pravo na stjecatelja, niti neke od svojih ovlasti, već stjecatelj izvodi svoje pravo služnosti iz prava vlasništva poslužne stvari, jer vlasnika na temelju svoga prava izvodi novo pravo – služnost. Stjecanje već postojeće služnosti također je derivativno, a također I translativno; s vlasništvom povlasne stvari na stjecatelja kao pripadak prelazi I služnost. Za derivativno stjecanje služnosti potrebni su u načelu titulus (isti kao I za ostala stvarna prava) I modus. Pravni temelj stjecanja služnosti su:

1. PRAVNI POSAO – vlasnik poslužne stvari može osnovati služnost na njoj u nečiju korist u sporazumu sa stjecateljem (temeljem ugovora), a I jednostranim očitovanjem volje (oporuka). Samo vlasnik može osnovati služnost ugovorom; ako je poslužna stvar u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, onda je mogu osnovati samo svi suvlasnici suglasno (iznimno, djeljivu služnost može osnovati I suvlasnik na svom alikvotnom dijelu). Ugovor mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost ugovora (pisani oblik za nekretninu), može biti naplatan ili besplatan, može biti samostalan ugovor no služnost se može I sporazumno osnovati prilikom sklapanja nekog drugog ugovora (npr. kupoprodaja). Način stjecanja ovisi o vrsti objekta: za nekretnine to je uknjižba u zemljišne knjige. Od ovoga su moguće I iznimke ako sam zakon propisuje drukčije ili ako nekretnine nije upisana u zemljišnu knjigu (tada se polaže odgovarajuća isprava u sud što ima učinak uknjižbe). Uknjižba se provodi u teretovnici zemljišnoknjižnog uloška u kojemu je upisana poslužna nekretnina; sadržaj I opseg služnosti treba upisati što određenije te navesti eventualne prostorne granice, ako je izvršavanje služnosti ograničeno na jedan fizički dio te čestice. Stvarna služnost će se istodobno upisati zabilježbom I u posjedovnicu zemljišnoknjižnog uloška, u kojemu je upisana povlasna nekretnina u čiju se korist služnost osniva. Na pokretnini način stjecanja je predaja stvari stjecatelju u nesamostalan posjed na temelju valjano očitovane volje vlasnika, usmjerene na to da se stjecatelju izvede pravo služnosti. Na temelju oporuke će služnost nastati ako vlasnik poslužne stvari u oporuci tako naredi (legat). Ona je samo pravni temelj te je potreban I način stjecanja, a I još neke pravne činjenice (smrt ostavitelja, odluka kojom sud na temelju oporuke osniva služnost). Služnost nastaje tek uknjižbom u zemljišnu knjigu, odnosno predajom pokretne stvari ovlašteniku u posjed od strane nasljednika.

2. ODLUKA VLASTI – samo u zakonom točno određenim slučajevima; prema ZV u diobnom postupku te u postupku osnivanja nužnog prolaza, odnosno nužnog osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja (uvijek stvarna služnost). I u ostavinskom će postupku sud u svoju odluku unijeti osnutak služnosti (stvarne ili osobne), provodeći tako ostaviteljevu oporučnu odredbu (pravni posao je onda oporučiteljevo očitovanje volje a način stjecanja upis u zemljišnu knjigu). Nužni prolaz je služnost puta osnovana sudskom odlukom o kojoj odlučuje općinski sud u izvanparničnom postupku na zahtjev vlasnika nekretnine, koja će, ako sud usvoji zahtjev, postati povlasna nekretnina. Svrha je da se omogući bolje iskorištavanje nekretnine. Ono je vrsta djelomičnog izvlaštenja u korist private osobe a u općem interesu; zakon određuje da će sud istom odlukom odrediti I visinu novčane naknade, koju je ovlaštenik dužan platiti vlasniku poslužne nekretnine za sve što će on trpjeti I biti oštećen, te će osnutak nužnog prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade. Pretpostavke za osnutak su:a) Da do te nekretnine nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putomb) Da je korist od nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj

nekretniniObje pretpostavke moraju biti ispunjene, te prolaz mora biti koristan I ekonomičan. Sud ne može osnovati nužni prolaz preko nekih u zakonu navedenih nekretnina: onih glede kojih se tome

68

protive javni interesi (željeznička pruga), kroz zgrade, ograđena kućna dvorišta; ne može se osnovati niti u korist općeg dobra. Nije potreban poseban način stjecanja, prolaz je osnovan u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, bez obzira na uknjižbu. Vlasnik povlasne nekretnine je radi publiciteta ovlašten ishoditi uknjižbu, no ona ima samo deklaratorni karakter. Sud može osnovati I služnost vodova ili drugih uređaja na tuđoj nekretnini kao poslužnoj a na zahtjev vlasnika nekretnine koja nema nikakve ili nema prikladne veze s dobavljačem tvari, energija ili usluga koje se tako dostavljaju. Osniva se uz obvezu ovlaštenika da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine te se na odgovarajući način primjenjuju pravila o nužnom prolazu. U diobnom postupku sud može samo na prijedlog svih stranaka osnovati stvarnu služnost. Samo u slučaju da dijeli pojedinu česticu na nove, manje čestice sud može I sam, bez suglasnosti stranaka, osnovati stvarnu služnost u korist jedne čestice a na teret druge.I upravna vlast može u zakonom određenim slučajevima osnovati stvarnu služnost; prema ZV u postupku izvlaštenja (nepotpunog) I u komasacijskom postupku.

3. ZAKON – samo jedan slučaj osnivanja stvarne služnosti a to je dosjelost. Posjed prava služnosti mora biti pošten I istinit te ima jedinstven rok od 20 godina. Posjednik povlasne nekretnine mora je posjedovati kao pošteni posjednik, dakle da nije znao niti je s obzirom na okolnosti mogao posumnjati da mu ne pripada pravo izvršavati tu služnost, te da se vlasnik poslužne nekretnine nije tome protivio. Poštenje prestaje čim posjednik dozna da mu ne pripada pravo na posjed. Bitan je I način izvršavanja; ne smije to biti silom, potajice ili na zamolbu do opoziva, ili uopće zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine. Stjecatelj mora dokazati da je u tih 20 godina barem 3 puta nastupio slučaj kada se tu služnost moglo izvršavati, te da ju je svaki put I izvršio (ako treći slučaj nije nastupio, rok zastare se produžuje). Za sposobnost stjecatelja I stvari vrijede opća pravila. Na prekid dosjelosti primjenjuju se pravila o prekidu dosjelosti vlasništva, s time da se dosjelost prekida I ako dođe do promjene vlasnika nekretnine, na kojoj se služnost izvršava, a novi vlasnik u času stjecanja nije znao ni morao znati da netko izvršava sadržaj služnosti. Kad se ispune sve pretpostavke dosjelosti, nastaje pravo služnosti. Vlasnik povlasne nekretnine će ga steći čim protekne vrijeme dosjelosti, bez obzira na to upisao tu služnost u zemljišne knjige ili ne (upis ima samo deklaratorni karakter). Dosjelost služnosti ne djeluje prema trećemu koji je stekao vlasništvo poslužne nekretnine a da nije znao niti morao znati da je na njoj osnovana služnost, koja nije upisana u zemljišnu knjigu. Za ocjenu je li taj stjecatelj bio u dobroj vjeri može biti važna I okolnost radi li se o vidljivoj služnosti ili ne; za vidljivu služnost teže će se moći dokazati neznanje. Zbog zaštite povjerenja takvog stjecatelja u potpunost zemljišnih knjiga, on će nekretninu steći bez neupisane služnosti, a služnost će se ugasiti.

Ovlaštenik služnosti ima za zaštitu svojeg prava na raspolaganju opća sredstva kao I svi nositelji stvarnih prava te zahtjev (tužbu) specifičan za zaštitu služnosti. Opća su sredstva:

a) samopomoć I tužba zbog smetanja posjeda, kojima se zapravo štiti posjed prava služnosti, ali time I posredno I samo pravo

b) obveznopravni zahtjev radi ispunjenja ugovora o osnivanju služnostic) prejudicijelna tužba (radi utvrđenja da služnost postoji), kad je dopuštena po procesnom pravud) sredstva za zaštitu knjižnih prava po pravilima zemljišnoknjižnog prava

Specifična tužba kojom ovlaštenik štiti svoje pravo služnosti naziva se ACTIO CONFESSORIA ovlaštenik od vlasnika poslužne stvari zahtijeva da prizna postojanje služnosti I da trpi izvršavanje te služnosti na svojoj stvari odnosno da propušta na njoj činiti ono što je na temelju te služnosti dužan propuštati. Aktivno legitimiran je ovlaštenik služnosti (ili svaki pojedini suvlasnik tj. zajednički vlasnik). Pasivno legitimiran je vlasnik poslužne stvari, no I svatko treći koji svojim činima niječe tužiteljevo pravo služnosti ili ga samovlasno onemogućuje ili uznemirava u izvršavanju tog prava. Tužitelj mora dokazati svoje pravo služnosti I tuženikov čin kojim smeta izvršavanje tog prava; treba dokazati pravni temelj I način stjecanja,

69

a ako je služnost stekao pravnim poslom I vlasništvo prednika (kod stvarne služnosti I vlasništvo povlasne nekretnine). Tužba zastarijeva u roku od 20 godina, koji počinje teći od dana kada je ovlašteniku oduzet ili smetan posjed prava. Moguća je I tzv. publicijanska actio confessoria ili tužba predmnijevanog ovlaštenika služnosti njome će se poslužiti posjednik prava služnosti koji može dokazati pravni temelj I istinit način svog stjecanja posjeda te služnosti. Ako pred sudom dokaže te činjenice, za njega se predmnijeva da je ovlaštenik samog prava služnosti pa se dalje primjenjuju pravila o tužbi predmnijevnog vlasnika. Time se olakšava zaštita onom ovlašteniku koji je u posjedu prava služnosti, ali ne može dokazati pravni temelj stjecanja tog prava, vlasništvo prednika ili svoje vlasništvo povlasne nekretnine.Razlozi prestanka služnosti su ili oni koji vrijede za sva stvarna prava ili oni koji vrijede za stvarna prava na tuđoj nekretnini, sva ili barem neka od njih, te još jedan specifičan za služnosti – zastara.

1. Propast stvari – svaka služnost prestane kada propadne poslužna stvar, a stvarna služnost I kad propadne povlasna stvar. Ako stvar samo privremeno propadne, tj. bude obnovljena, služnost oživljava (dakle služnost prestaje samo pod uvjetom da se stvar ne vrati u prijašnje stanje). Jednak učinak ima I kad se stvar stavi van prometa ili kad nastupi trajna nemogućnost daljenjeg izvršavanja služnosti. Iznimka je plodouživanje koje postoji I nakon propasti poslužne stvari na nadomjestku za nju (osigurnina, naknada za stvar, pravo).

2. Odreknuće – jednostrana izjava ovlaštenika služnosti. Svatko se može odreći služnosti, bez obzira na pravni temelj njena nastanka. Iznimno će ovlašteniku trebati suglasnost plodouživatelja njegove stvari ili založnog vjerovnika. Da bi odreknuće imalo pravni učinak moraju biti ispunjene pretpostavke za valjanost (jednostranog) pravnog posla; služnost upisana u zemljišnu knjigu treba se izbrisati.

3. Istek roka I ispunjenje raskidnog uvjeta – služnost upisana u zemljišnu knjigu ne prestaje automatski istekom roka ili ispunjenjem raskidnog uvjeta, već brisanjem.

4. Sjedinjenje – spajanje služnosti I vlasništva poslužne stvari u istoj osobi (jer se ne može imati služnost na vlastitoj stvari). Ako se u takvom slučaju ne zahtijeva brisanje služnosti koja je upisana u zemljišnu knjigu, a vlasništvo tih nekretnina se opet razdvoji, služnost će ponovno oživjeti (u međuvremenu je mirovala). Potrebno je brisanje služnosti iz zemljišne knjige kako bi ona uistinu prestala.

5. Prestanak ovlaštenika – kod osobnih služnosti jer stvarne prelaze na nasljednike. No postoje iznimke: osobna služnost može biti osnovana za ovlaštenika I njegove nasljednike (nakon smrti ovlaštenika prelazi na njih, a nakon njihove se gasi) ili za cijelu obitelj (prestaje kad obitelj izumre). U sumnji smatra se da je služnost osnovana u korist nasljednika.

6. Ukinuće na temelju odluke – ako služnost izgubi svoju razumnu svrhu, trebala bi prestati postojati. Zakon daje vlasniku poslužne stvari pravo zahtijevati od suda da takvu služnost ukine (čak I ako je osnovana ugovorom). Posebno je regulirano ukidanje služnosti puta I nužnog prolaza: sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine ukinuti služnost, bez obzira na temelj nastanka, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji ili jednako prikladan prolaz, ali koji vlasniku poslužne nekretnine čini manje štete ili ako postoji jednako prikladan javni prolaz. Ovlaštenik čija je služnost ukinuta nema pravo na naknadu; prestaje brisanjem.

7. Rasterećenje zemljišta – ukidanje određenih tereta na određenim zemljištima; određuje ga zakon u općem interesu, uz odštetu ili bez nje. Ako bi ukinuće služnosti imalo karakter izvlaštenja, ovlaštenik ima pravo na punu naknadu. Služnost će prestati kad se ispune zakonom određene pretpostavke, a ako je upisana u zemljišnu knjigu onda brisanjem (bez ako je zakonom propisano).

8. Zaštita tuđeg povjerenja – služnost se može steći I izvanknjižno, što je iznimka od načela upisa I moguća je samo u zakonom određenim slučajevima (dosjelost I stjecanje temeljem odluke vlasti). Ako ovlaštenik ne upiše svoje pravo u zemljišnu knjigu, ono može prestati ako poslužnu

70

stvar stekne netko tko za njegovu služnost nije niti je morao znati (jer nije dužan istraživati izvanknjižno stanje).

9. Neizvršavanje – ako ovlaštenik svoju služnost ne izvršava određeno vrijeme, izgubit će je. Služnost zastarijeva neizvršavanjem kroz 20 godina kada se ovlaštenik svojim pravom nije uopće, niti djelomično služio.Usucapio liberatatis (dosjelost slobode) je poseban slučaj neizvršavanja služnosti, kvalificirano neizvršavanje ovlaštenik nije izvršavao služnost jer se vlasnik poslužne stvari tome protivio; ako potraje 3 godine služnost prestaje. Vlasnik poslužne stvari ne mora biti u dobroj vjeri kada zabranjuje izvršavanje. Za uknjižbu brisanja (u oba slučaja) potrebna je sudska presuda kojom je utvrđeno da je služnost prestala zbog neizvršavanja.

10. Ovršna prodaja – nije način prestanka služnosti, no postoje iznimke kod osobnih služnosti na nekretninama; neće prestati one služnosti upisane prije hipoteke na nekretnini. One upisane poslije prestaju pravomoćnošću sudskog rješenja o dosudi nekretnine kupcu.

STVARNA SLUŽNOST je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi tuđom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. One postoje isključivo na nekretninama; ovlaštenik je svagdašnji vlasnik određene nekretnine. Faktički postoje u korist nekretnine (a pravno u korist ovlaštenika) sa svrhom da se tom nekretninom što bolje, ugodnije ili lakše gospodari. Zakon izričito dopušta da povlasna nekretnina bude I javno dobro u općoj ili javnoj uporabi, ako se tome ne protivi njihova pravna narav. Povlasna I poslužna nekretnina ne moraju biti susjedne. Ovlaštenik može na poslužnoj nekretnini imati neku napravu kojom izvršava služnost; on ju je dužan držati u urednom stanju, snosi troškove održavanja no ako I vlasnik ima koristi od te naprave onda I on doprinosi njenom održavanju (razmjerno svojoj koristi). I za samu poslužnu stvar troškove održavanja I popravka dužan je snositi ovlaštenik, ali ako se I vlasnik njome koristi onda ti troškovi razmjerno terete I njega; ako ih ne želi snositi, mora se odreći daljnjeg sukorištenja ili stvar prepustiti ovlašteniku čak I protiv njegove volje. Ako je služnost naplatna onda je ovlaštenik dužan vlasniku davati naknadu (ne mora biti novac) za izvršavanje služnosti. Vlasnici poslužne I povlasne nekretnine mogu osnovati stvarnu služnost kakva im treba (ako joj je sadržaj moguć I dopušten); mogu sporazumno svaku služnost prilagoditi svojim potrebama: mogu je pravnim poslom osnivanja ograničiti, opteretiti… Prema namjeni povlasne nekretnine stvarne sl. dijele se na:

1. POLJSKE – ako je povlasna nekretnina namijenjena poljodjelstvua) Služnosti puta – ZV ih dijeli na pravo staze (servitus itineris) – ovlaštenik može njome hodati I puštati si druge ljude, nije ovlašten

jahati niti voziti bicikl (čak ga ne smije ni gurati) progona stoke (servitus actus) – može se služiti I kolicima; obuhvaća I pravo staze. Ne ovlašćuje

na vuču teških tereta preko poslužnog zemljišta kolnika (servitus viae) – ovlaštenik se može voziti jednom ili više zaprega, motornim vozilom I

biciklom; obuhvaća I pravo staze I pravo progona stoke (samo vezane)Svaku od njih može na zahtjev stranke osnovati prislino sud u izvanparničnom postupku ako su ispunjene zakonom određene pretpostavke (nužni prolaz!). Prostor na poslužnoj nekretnini za izvršavanje ovih prava mora biti toliki koliko je nužno da bi ih se izvršavalo, a s obzirom na mjesne prilike. Ako zbog kakve nepogode put postane neupotrebljiv, a nadležna vlast ne poduzme odmah potrebne mjere, mora se do uspostave prijašnjeg stanja odrediti novi prostor.b) Služnosti vode Pravo crpsti vodu – uključuje I pravo na slobodan pristup vodi Pravo pojiti stoku – uključuje I pravo pojiti stoku te crpsti vodu

71

Služnost vodovoda – daje pravo vodu s tuđe nekretnine navraćati na svoju ili sa svoje odvraćati na tuđu te u tu svrhu postaviti cijevi, žljebove, brane, spremnike za vodu I druge naprave u mjeri koja se utvrđuje po potrebama povlasne nekretnine, a o svome trošku.

c) Služnosti paše – vrsta I broj stoke te vrijeme I mjera izvršavanja određuju se kod osnivanja; ako u času stjecanja to nije određeno, mjerodavno je kako se mirno izvršavao posjed prava služnosti paše tijekom 20 godina. Ne ovlašćuje ni na kakvu drugu korist; ovlaštenik ne smije kositi travu niti isključiti stoku vlasnika poslužne nekretnine od paše na njoj.

d) Šumske služnosti – uključuje pravo sjeći drva prema potrebama ili samo suhe grane, skupljanje žira, suhog lišća I sl. Primjenjuju se odredbe o pravu paše.

2. KUĆNE SLUŽNOSTI – ako povlasna nekretnina obuhvaća I zgradu, a nije namijenjena poljodjelstvu. Mogu se podijeliti na:a) Afirmativne – vlasnika ovlašćuju da nešto poduzima na susjedovoj nekretnini kao poslužnoj

a taj je to dužan trpjeti. Uključuje pravo: Nasloniti teret svoje zgrade na tuđu Gredu ili rožnik umetnuti u tuđi zid Imati dijelove svoje zgrade u susjedovom zračnom prostoru ili na susjedovom zemljištu, ili imati

prozor u tuđem zidu radi svjetla ili vidika Imati svoje naprave na tuđoj nekretnini Provoditi dim ili druge plinove kroz susjedov dimnjak Navoditi kapnicu sa svog krova na tuđu nekretninu Odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište

b) Negativne –vlasnika ovlašćuju na to da vlasnik poslužne nekretnine nešto propušta, što bi inače slobodno činio. Ovdje pripadaju dužnosti:

Svoju kuću ne povisivati (zbog zraka, vidika..) Kuću ne snizivati (zbog bure) Ne oduzimati povlaštenoj zgradi svjetlo I zrak ili vidik Ne odvraćati kišnicu sa krove svoje kuće od susjedova zemljišta kojem bi mogla koristiti za

polijevanje vrta ili punjenje cisterne

OSOBNA SLUŽNOST je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari, čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. Ona je strogo osobno pravo koje pripada poimenično određenoj osobi radi zadovoljavanja nekih njezinih potreba (moraju imati razumnu svrhu koja zaslužuje pravnu zaštitu). Traju samo onoliko na koliko su osnovane, a najduže do ovlaštenikove smrti (iznimno ako su osnovane I u korist ovlaštenikovih nasljednika). One su neotuđive pa ih se ne može prenijeti na drugu osobu kao ovlaštenika. Ovlaštenik ne mora sam izvršavati služnost, to mogu I njegovi ukućani; izvršavanje plodouživanja ali ne I uporabe ovlaštenik može prepustiti I drugoj osobi, naplatno ili besplatno. Nastaju samo na temelju pravnog posla – ugovora ili oporuke. Njihov broj je u našem pravu ograničen:

1. Pravo plodouživanja (ususfructus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može u svakom pogledu služiti tuđom stvari, ali u skladu s njezinom namjenom I čuvajući joj supstancu. Plodouživatelj može biti I fizička I pravna osoba; ako ih je više svaki je samostalni nositelj svoga dijela prava plodouživanja, osim ako im pripada zajednički. Predmet plodouživanja je nepotrošna stvar (nepokretna, pokretna ili više pokretnih zajedno) sa svim svojim pripadnostima. Ono je djeljiva služnost pa može postojati I na alikvotnom dijelu poslužne stvari. Kao stvar ovdje se tretira I pravo pa I ono može biti predmet plodouživanja ako daje plodove ili druge koristi (npr. glavnica koja daje kamate). Ako se osnuje plodouživanje na cijelom imanju onda se kao predmet plodouživanja javljaju I potrošne stvari nepravo plodouživanje (quasiusufructus) osniva se I na (ne)potrošnim zamjenljivim stvarima namijenjenim

72

otuđivanju I na pravu koje ne daje plodove. Ovaj odnos je zapravo obveznopravne naravi I vrlo je sličan zajmu; razlika je u svrsi koja je kod zajma kredit, a kod nepravog plodouživanja imovinski osigurati neku osobu. Ovakvo plodouživanje traje do isteka roka ili smrti ovlaštenika.Plodouživatelj je ovlašten služiti se poslužnom stvari bez obzira na to kolike su mu potrebe, ali u skladu s njezinom temeljnom namjenom; ima pravo posjedovanja (nesamostalnog) te stvari te na potpunu uporabu I na sve koristi od te stvari, ali čuvajući njenu supstancu. Vlasnik ima pravo na posredni posjed svoje stvari I na pravno raspolaganje njome; može stvar otuđiti (ali opterećenu plodouživanjem) I opteretiti. Pripadaju mu sve koristi od stvari koje nemaju karakter ploda u širem smislu. Priraštaj poslužne stvari pripada vlasniku, no onda se I na njega proširuje plodouživanje. Vlasnik I plodouživatelj mogu radi lakšeg dokazivanja uzajamnih tražbina sastaviti ovjerovljeni popis svih poslužnih stvari s naznakom njihove vrijednosti u doba popisa I procjene (ako ne, predmnijeva se da je plodouživatelj primio stvar srednje kakvoće). Poboljšice nisu dužni obavljati ni vlasnik stvari ni njen plodouživatelj, ali mogu oba. Vlasniku treba dopuštenje plodouživatelja, osim u slučajevima kada su poboljšice nužne ili kad se vlasnik obveže da će plodouživatelju dati punu odštetu za uporabu I prihod koje je izgubio zbog obavljanja radova (od odštete vlasnik može odbiti korist koju plodouživatelj ima od poboljšica). Plodouživatelj koji obavi poboljšice bez suglasnosti vlasnika ima položaj poslovođe bez naloga (ima i ius tollendi). Plodouživatelj ima pravo na čisti prihod od čiste vrijednosti; njegov je sav prihod koji poslužna stvar daje bez umanjenja supstance, ali on snosi sve troškove za uporabu I iskorištavanje kao I za redovito održavanje I obnavljanje poslužne stvari, te terete koji je opterećuju. Vlasništvo plodova I drugih koristi koje su se odvojile od stvari a da se nije umanjila njena supstanca, plodouživatelj stječe odvajanjem. On ima pravo I na sve civilne plodove. Mora poslužnu stvar čuvati kao dobar domaćin; ne smije ju uništiti ili joj promijeniti namjenu, mora ju popravljati I obnavljati ono što se s vremenom istrošilo. On ipak ne snosi sve troškove održavanja, razlikuju se redoviti popravci I obnavljanje od izvanrednih; prve snosi plodouživatelj a druge vlasnik (ako ih plodouživatelj nije skrivio). Plodouživatelj snosi I terete povezane s objektom plodouživanja – javne obveze (porezi), stvarne terete na poslužnoj nekretnini te kamate na tražbine, koje su osigurane hipotekom na poslužnoj nekretnini. Plodouživatelj je dužan vlasniku poslužne stvari na njegov zahtjev dati primjereno osiguranje (kauciju) ako je supstanca stvari ugrožena kad postoji opasnost da će se zbog načina na koji plodouživatelj rabi I iskorištava stvar njezina vrijednost smanjiti; po pravilima založnog prava. Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o iznosu, odredit će ga na zahtjev sud. Ako plodouživatelj ne bi dao osiguranje na koje se obvezao ili koje je odredio sud, vlasnik može zahtijevati da sud ukine plodouživanje (tada je dužan plodouživatelju dati pravednu naknadu). Sud može udovoljiti zahtjevu, no može I postaviti upravitelj poslužnom stvari kad to zahtijeva plodouživatelj, koji se obvezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove ze uporabu I iskorištavanje poslužne stvari. Nakon prestanka prava plodouživanja dužnost je ovlaštenika da posjed poslužne stvari preda njenu vlasniku u stanju u kakvu ju je bio primio, inače odgovara za smanjenje njezine vrijednosti. Prirodni plodovi koji u času povrata stvari još nisu odvojeni, vlasnikovi su. Plodouživatelj ima pravo na naknadu troškova, koje je imao da bi dobio plodove, prema pravilima o položaju poštenog posjednika prigodom povrata stvari vlasniku. Plodouživateljeve dužnosti I odgovornosti prelaze I na njegove nasljednike (univerzalne sukcesore).

2. Pravo uporabe (usus) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može za svoje potrebe služiti tuđom stvari prema njenoj namjeni I čuvajući njezinu supstancu. Prema ZV uporabovnik ima kao I plodouživatelj pravo na uporabu I korištenje, pa je razlika samo kvantitativna; uporabovnik se smije koristiti stvarju samo u opsegu svojih potreba. Na odgovarajući se način primjenjuju pravila o pravu plodouživanja, ako zakonom nije što drugo određeno ili ako to ne zahtijeva pravna narav prava uporabe. Uporaba nije djeljiva, ne može ju imati više osoba, osim

73

kad su one u takvom odnosu da im ono pripada zajedniočki. Predmet prava uporabe jednak je kao I plodouživanje s razlikom da predmet uporabe ne može biti potrošna stvar. Uporabnikove ovlasti su sadržajno jednake plodouživateljevima, ali su opsegom ograničene; smije se njome služiti samo u okviru svojih potreba, pa sve ostale pripadaju vlasniku. Pravo uporabe izvršava sam, sa svojim ukućanima. Ovlaštenikove se potrebe prosuđuju prema objektivnom kriteriju – koliko bi se osoba njegove dobi te zvanja, zanimanja I obiteljkog kućanstva trebao za svoje potrebe služiti takvom poslužnom stvari; prema stanju kad je služnost osnovana. Uporabovnik stječe plodove ubiranjem (I civilne plodove). Vlasnik je dužan snositi sve redovite I izvanredne troškove I terete poslužne stvari I on je o svom trošku mora održavati u dobru stanju, ali samo do visine koristi koja mu preostane nakon što uzuar namiri svoje potrebe.

3. Pravo stanovanja (habitatio) je osobna služnost na temelju koje se ovlaštenik može služiti tuđom stambenom zgradom ili njezinim dijelom za stanovanje. Sadržaj može biti ili uporaba u svrhu stanovanja (u pravilu) ili plodouživanje u svrhu stanovanja (ako je ovlaštenik ovlašten služiti se svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje). Izvršavanje služnosti uvijek je ograničeno samo na dijelove nekretnine namijenjene stanovanju. Svrha je isključivo stanovanje, pa ga se smije izvršavati samo u tom opsegu čuvajući supstancu nekretnine. Vlasniku se ne smije onemogućiti ili otežati nepotrebno nadgledanje cijele njegove nekretnine. Vlasnik je slobodan u svakom pogledu raspolagati onim dijelovima zgrade koji nisu namijenjeni stanovanju, a I stambenima koji nisu obuhvaćeni služnošću; pritom ne smije spriječiti ovlaštenika da izvršava svoje pravo stanovanja.

GLAVA 17. PRAVO IZ STVARNOG TERETA

STVARNI TERET je za svakoga mjerodavna opterećenost nekretnine nečijim stvarnim pravom na ponavljana davanja i/ili činjenja na teret vrijednosti te nekretnine. Teret je stvarnopravne naravi pa prati stvar koju opterećuje, djelujući apsolutno. Osnuje li se stvarni teret, osnovala se stvarnopravna odgovornost za ponavljana davanja i/ili činjenja koja su sadržaj tog tereta. On umanjuje pravnu vlast njezinog svagdašnjeg vlasnika – vlasnici se mogu mijenjati, ali dok god postoji stvarni teret na nekretnini dotle će korisnik tog tereta imati pravo iz stvarnog tereta, koje će ga ovlašćivati da mu se na teret vrijednosti opterećene nekretnine ponavljano nešto daje ili čini, te da se za to odgovara vrijednošću te nekretnine. Prema temelju svog nastanka dijele se na privatnopravne (koji se osnivaju na privatnopravnom temelju: pravnom poslu ili odluci nadležne vlasti) i javnopravne (osnovani na temelju zakona). Prema sadržaju mogu biti naturalni (ponavljana davanja stvari ili izvršavanja određenih činidbi rada) I novčani (ponavljana davanja novca – novčane rente).Prema tome u čiju je korist određen teret, razlikuju se stvarni tereti u korist nekretnina (predijalni stvarni tereti) I stvarni tereti u korist osoba (personalni stvarni tereti). Prema trajnosti, dijele se na terete ograničenog trajanja (ograničeni su završnim rokom ili uvjetom, izričito postavljenim u sadržaju tereta) I trajne (I oni će prestati nastupi li neka okolnost koja je zakonom određena za pretpostavku prestanka stvarnog tereta).Predmet stvarnog tereta može biti jedino nekretnina, I to jedino ona koja je sposobna biti predmetom založnog prava; ujedno su opterećene I sve njene pripadnosti. Može se opteretiti I više nekretnina zajedno kao da su one sve jedan objekt (vrijedit će pravila o simulatnoj hipoteci). I idealni dio nekretnine može biti opterećen kao I pravo građenja, dok to ne mogu biti pokretnine ni subjektivna prava. Opterećenik stvarnim teretom je određen svojim stvarnopravnim statusom glede nekretnine – stvarni teret tereti nekretninu, ma čija ona bila vlasnik, suvlasnik, zajednički vlasnik, etažni vlasnik, prehodni vlasnik do I potonji od ispunjenja roka/uvjeta). Umjesto vlasnika će stvarni teret koji tereti njegovu

74

nekretninu morati snositi I osoba koja tu nekretninu samostalno posjeduje, kao I osoba koja ima pravo plodouživanja na njoj. Korisnik stvarnog tereta je onaj u čiju je korist nekretnina opterećena, pa je stoga nositelj prava iz tog stvarnog tereta; treba biti određen ili barem odrediv, bilo realiter (nekretninom – predijalan teret), bilo personaliter (osobno – personalan teret). Kada je nekretnina opterećena stvarnim teretom u korist neke druge nekretnine, tada je korisnik takvog tereta određen realiter, naime svojim stvarnopravnim statusom glede povlasne nekretnine. Korisnik je tada u pravilu vlasnik povlasne nekretnine, ali bi kao korisnik mogao biti određen I onaj tko je nositelj prava građenja na povlasnoj nekretnini (pravo mu pripada najdulje dok traje pravo građenja). Nekretnina je opterećena u korist neke osobe personaliter, ako je korisnik tog tereta određen kao osoba, a to može biti:

a) Kao pojedinac – nakon njegove smrti teret prestajeb) Kao pojedinac I njegovi nasljednici – prvi korisnik je pojedinac, a nakon njegove smrti on traje u

korist onih koji ga nakon njegove smrti nasljeđuju kao njegovi nasljednici (sveopći). Ako nije što posebno određeno, stvarni teret traje samo u korist onih koji nasljeđuju prvog korisnika

c) Kao određena obitelj – oni su korisnici pa tek kada svi izumru, prestaje taj stvarni teret; u dvojbi smatra se da je teret osnovan u korist obitelji

Sadržaj stvarnog tereta je činidba koju je opterećenik obvezan ponavljano izvršavati korisniku tereta na teret vrijednosti opterećene nekretnine, odnosno sa stajališta korisnika stvarnog tereta, činidba koju on ima pravo ponavljano dobivati na teret vrijednosti opterećene nekretnine. Činidba treba biti moguća, dopuštena I određena ili barem odrediva činidba ponavljanih davanja stvari ili novca, ili drugih činjenja, koja ima novčanu vrijednost. Sporedni sadržaj je neko jednokratno davanje ili činjenje koje ima novčanu vrijednost, za koje bi onda na odgovarajući način vrijedilo isto ono što I za činidbe koje su glavni sadržaj tereta. I više jednokratnih činidaba bi moglo biti sporedni sadržaj nekog stvarnog tereta, ali nipošto ne mogu biti jedini, ni glavni sadržaj stvarnog tereta. Dok stvarni teret traje sadržaj mu je u pravilu onaj s kojim je osnovan; on može biti I naknadno mijenjan pod pretpostavkama I na način određen zakonom. Javnopravnim stvarnopravnim teretima preinačuje sadržaj javna vlast u granicama svoje nadležnosti, onako kako I osniva takve terete. Privatnopravne se može preinačiti samo u sporazumu s vlasnikom opterećene nekretnine.Da bi pravni teret bio osnovan, potrebno je da su ispunjene sve opće pretpostavke stjecanja stvarnih prava, kao I odgovarajuće posebne pretpostavke tog stjecanja. Privatnopravni tereti se osnivaju na određenoj neketnini kao poslužnoj na temelju pravnog posla vlasnika nekretnine koju se opterećuje ili odlukom suda. Javnopravni stvarni tereti osnivaju se na temelju zakona. Osnivanje na temelju pravnog posla – izvođenjem iz vlasništva nekretnine koju se opterećuje; osniva se na temelju valjanog pravnog posla vlasnika nekretnine koju se opterećuje, a na način određen zakonom. Pravni temelj može biti jedino valjani pravni posao usmjeren na osnutak tog tereta; bitni sadržaj su odredbe o osnivanju tereta na određenoj nekretnini, o sadržaju tog tereta I o korisniku tereta. Moguće je pravnim poslom odrediti I ograničenje tog stvarnog tereta kakvim mogućim I dopuštenim uvjetom, rokom, ili kakvim drugim ograničenjem koje je moguće, a nije nedopušteno, niti je suprotno pravnoj naravi prava iz stvarnog tereta; sve mora biti u pisanom obliku. Stvarni teret se osniva upisom u zemljišnu knjigu (uknjižbom). Upisat će se kao stvarni teret na nekretnini koju se njime opterećuje, a kad se osniva predijalni stvani teret tada još I kao pravo u korist povlasne nekretnine. Ako nisu ispunjene sve pretpostavke za uknjižbu, teret će se predbilježiti. Na nekretnini koja nije upisana u zemljišnu knjigu, teret će se osnovati tako što će se u sud položiti ovjerovljena isprava kojom vlasnik nekretnine dopušta uknjižbu stvarnog tereta na njoj. Stvarni teret može osnovati I nevlasnik ali jedino u slučajevima u kojima se štiti stjecateljevo povjerenje u zemljišne knjige; ako se izjalovilo osnivanje stvarnog tereta na temelju pravnog posla, jer je to bio pravni posao nevlasnika (ili neovlaštenog vlasnika), ali je on ipak osnovan

75

time što su ispunile pretpostavke pod kojima se štiti stjecateljevo povjerenje u zemljišne knjige – primjenjuju se pravila za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla upisom u zemljišnu knjigu.Osnivanje na temelju odluke suda – u postupku razvrgnuća suvlasništva odnosno diobe zajedničkog vlasništva I u ostavinskom postupku; u oba slučaja jedino kada je ovlašten u tom postupku osnovati služnost. Inače sud može svojom odlukom osnovati stvarni teret na nečijoj nekretnini jedino ako ga na to ovlašćuje poseban zakon. Kod ovakvog osnivanja na odgovarajući se način primjenjuju pravila o osnivanju služnosti odlukom suda; stvarni teret će nastati samom pravomoćnošću sudske odluke, a da nije potreban upis u zemljišnu knjigu. No stjecatelj je ovlašten ishoditi upis kako bi lakše zaštitio svoje pravo.Osnivanje na temelju zakona – ako I kada se ispune zakonom određene pretpostavke. Zakonska pretpostavka osnivanja je I odluka nekog drugog subjekta koji ima javna ovlaštenja, ali takav se osniva na temelju zakona, a ne na temelju te odluke; njome se točno određuje činidba koja je sadržaj tog tereta. Javnopravni teret se ne upisuje u zemljišnu knjigu, ako posebni zakon na temelju kojeg se osniva, nije drukčije odredio. Tko stekne nekretninu, stekao ju je opterećenu javnopravnim teretima neupisanim u zemljišnu knjigu, bez obzira na to je li znao za njih ili ne; onaj koji je, makar I u dobroj vjeri, stjecao nekretninu (ili neko pravo na njoj) postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, ne uživa pritom zaštitu povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga glede onih prava koja postoje na temelju zakona, a ne upisuje ih se u zemljišnu knjigu. Svaki stvarni teret prestaje na temelju samog zakona propašću opterećene nekretnine, a predijalni stvarni teret prestaje I u slučaju da propadne povlasna nekretnina. Kada je stvarni teret osnovan na nečijem pravu građenja, u pravilu će prestati s prestankom tog prava građenja. Stvarni teret prestaje po samom zakonu, bez njegovog brisanja iz zemljišne knjige. Vrati li se nekretnina u prijašnje stanje, odnosno bude li joj vraćena sposobnost da bude objektom prava vlasništva, time oživljava I stvarni teret. Na temelju pravnog posla prestaje valjanim jednostranim odreknućem njegova korisnika od prava koje za nj proizlazi iz tog tereta, ali jedino odreknućem od temeljnog prava iz stvarnog tereta, jer se odricanje od pojedinačnih prava na davanja ili činjenja ne smatra odreknućem od stvarnog tereta. Ako je više korisnika, a sadržaj tereta je nedjeljiv, pojedini ovlaštenik ne može se odreći bez suglasnosti ostalih. Ni vlasnik povlasne nekretnine opterećene pravom plodouživanja ili založnim pravom ne može se odreći predijalnog stvarnog tereta u korist te nekretnine bez pristanka ovlaštenika tih prava. Samim odreknućem ne prestaje pravo upisano u zemljišne knjige, nego tek brisanjem. Stvarni teret koji je osnovan uz ograničenje završnim rokom ili raskidnim uvjetom, prestaje istekom roka ili ispunjenjem uvjeta; ako je upisan u zemljišnu knjigu prestaje tek brisanjem.Stvarni teret može prestati I na temelju odluke suda o njegovom ukidanju; tada će pravomoćna sudska odluka o ukidanju biti pravni temelj prestanka, ali će teret prestati tek njegovim brisanjem u zemljišnoj knjizi. Javnopravni stvarni teret ne može prestati odlukom suda, jer on nema tu ovlast. Privatnopravne terete sud je ovlašten ukinuti u nekoliko slučajeva:

1. Izgubi li stvarni teret razumnu svrhu, sud je ovlašten, na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine, donijeti odluku o ukidanju privatnopravnog tereta, osnovanog bilo na temelju pravnog posla bilo na temelju sudske odluke

2. Sud će ukinuti predijalni stvarni teret na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine kojemu se diobom povlaštene nekretnine bez njegovog pristanka otežalo opterećenje njegove nekretnine, ako ne odluči da se smanje davanja I činjenja vlasnika opterećene nekretnine

3. Zemljišnoknjižni sud je ovlašten da na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine odredi amortizaciju stvarnog tereta, pod pretpostavkama I u postupku određenom zemljišnoknjižnim pravom

Stvarni teret koji nije upisan u zemljišnu knjigu prestat će zbog zaštite povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga, kada opterećenu nekretninu stekne osoba koja nije znala niti je morala znati da on postoji; samo iznimno.

76

Stvarni teret koji je bio osnovan u korist određene osobe prestaje smrću te osobe, odnosno prestankom pravne osobe, ako nije drukčije određeno.Stvarni tereti mogu prestati I na temelju posebnog zakona, koji određuje rasterećenje nekretnina; zakonodavac može iz gospodarskih ili političkih razloga odrediti prestanak stvarnih tereta koji terete sve ili neke vrste nekretnina. Stvarni tereti će prestati ako se ispune pretpostavke određene posebnim zakonom, ali oni upisani u zemljišnu knjigu prestaju tek brisanjem. Ako rasterećenje ujedno ima karakter izvlaštenja, korisnik tereta ima pravo na naknadu. PRAVO IZ STVARNOG TERETA je ograničeno stvarno pravo na nekretnini koje svojeg nositelja (korisnika tereta) ovlašćuje na to da mu se na teret njezine vrijednosti daju stvari ili čine činjenja koje su sadržaj toga stvarnog tereta, a da mu za to odgovara svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine njezinom vrijednošću. Ono je samostalno ograničeno stvarno pravo (nije akcesorno nekoj tražbini), podvrgnuto je načelu određenosti (stvarni teret postoji samo sa sadržajem koji je individualiziran I točno određen, te na nekretnini koja je određena), neodvojivo je od nekretnine koju opterećuje, a kada postoji u korist neke nekretnine - I od te povlasne nekretnine, nezastarivo je.Njegova sličnost sa pravom služnosti je u tome što su I jednoi drugo ograničena stvarna prava koja svojeg nositelja ovlašćuju na neke činidbe vlasnika opterećene nekretnine. Razlika je u tome što služnosti ovlašćuju na to da vlasnik opterećene nekretnine u korist ovlaštenika služnosti nešto trpi ili propušta (negativne činidbe), a pravo iz stvarnog tereta ovlašćuje svog korisnika da mu vlasnik činidbe nešto daje ili čini (pozitivne činidbe). Sličnost sa založnim pravom je u tome što su oba ograničena stvarna prava koja ovlašćuju svoga nositelja na namirivanje dospjelih, a neizvršenih činidaba iz vrijednosti opterećene nekretnine stvaraju stvarnopravnu odgovornost. Razlika je u karakteru međusobnog odnosa između stvarnog prava I obveze. Predmet prava iz stvarnog tereta je nekretnina, opterećena stvarnim teretom. Ovlaštenik prava iz stvarnog tereta, njegov korisnik je:

a) Kod predijalnih tereta svagdašnji vlasnik povlasne nekretnineb) Kod osobnih osoba u čiju korist je teret određen

1. Pojedine osobe (fizičke ili pravne)2. Pojedine fizičke osobe I uz to izričito u korist njezinih nasljednika3. Pojedine obitelji

Ovlašteniku prava iz stvarnog tereta pripadaju određene koristi od vrijednosti opterećene nekretnine, pa ima glede te nekretnine dvije ovlasti, od kojih je jedna glavna a druga sporedna. Stvarni teret ovlašćuje svojeg korisnika na to da mu svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine na teret njezine vrijednosti izvršava one činidbe koje su sadržaj stvarnog tereta na toj nekretnini. Ujedno pravo iz stvarnog tereta ovlašćuje korisnika na to da dospjele a neispunjene pojedinačne činidbe, namiruje iz vrijednosti opterećene nekretnine, ma čija ona bila.Ovlast korisnika prava stvarnog tereta da mu svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine izvršava određene činidbe, korisnikovo je temeljno pravo; iz njega za korisnika periodički proizlaze uvijek nova I nova prava na pojedinačne činidbe davanja, odnosno činjenja, redom kojim te činidbe dospijevaju. Sadržaj se određuje već prigodom osnivanja stvarnog tereta na nekretnini – određuje se na koja davanja I činjenja korisniku tereta je obvezan svagdašnji vlasnik te nekretnine, te kada ona dospijevaju za ispunjenje. Djelovanje prava se može ograničiti uvjetima, rokovima I sl., a sadržaj mu se može poslije preinačivati, ali samo ako time ne bi bila povrijeđena postojeća tuđa prava. Temeljno pravo predijalnog tereta je pripadak nekretnine, te je zajedno s njome I prenosiv. Pri diobi povlasne nekretnine može svaki korisnik stvarnog tereta zahtijevati da sud na pravedan način uredi izvršavanje sadržaja tog tereta; vlasnik opterećene nekretnine ima pravo zahtijevati da se ukine taj stvarni teret ili da se smanje davanja I činjenja koja su zbog diobe postala za njega teža, odnosno da sud na pravedan način uredi izvršavanje tog tereta.

77

Temeljna obveza svagdašnjeg vlasnika opterećene nekretnine je da na njen teret vrijednosti korisniku tereta opetovano daje stvari i/ili čini radnje na koje taj ima pravo iz stvarnog tereta. Iz te temeljne obveze proizlaze daljnje pojedinačne obveze – kada dospije za ispunjenje neka činidba davanja ili činjenja, bit će je obvezan ispuniti korisniku tereta onaj tko je u vrijeme dospijeća vlasnik opterećene nekretnine. Temeljna obveza vlasnika opterećene nekretnine je neodvojiva od te nekretnine, pa s prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu prelazi ujedno I temeljna obveza na novog vlasnika nekretnine; ona nikad ne zastarijeva.Kada dospije za ispunjenje pojedino davanje ili činjenje na koje korisnik stvarnog tereta ima pravo, nastalo je time iz temeljnog prava korisnika stvarnog tereta za nj pojedinačno pravo na to davanje ili činjenje; a ujedno je iz temeljne obveze svagdašnjeg vlasnika opterećene nekretnine nastala njegova pojedinačna obveza ispuniti to davanje ili činjenje korisniku. Tako je iz stvarnopravnog odnosa proizišao obveznopravni odnos glede dospjele pojedinačne obveze davanja odnosno činjenja za korisnika tereta je nastalo pojedinačno pravo koje ima karakter tražbine na ispunjenje pojedinog davanja ili činjenja, a za vlasnika opterećene nekretnine je nastala obveza izvršiti to davanje, odnosno činjenje. Dužnik svake pojedine obveze davanja ili činjenja korisniku tereta je onaj tko je vlasnik opterećene nekretnine u trenutku kada je nastala ta pojedinačna obveza, dakle u trenutku dospijeća. Pojedinačne tražbine su u načelu prenosive od trenutka svojeg nastanka ali I zastarijevaju u roku od tri godine od svojeg dospijeća. Zastari li neka pojedinačna tražbina, ona je time od pravne postala samo prirodna (naturalna) tražbina, jer je prestao pravozaštitini zahtjev pravo I dug I dalje postoji, ali više nema odgovornosti za tu obvezu. Svaka tražbina pojedine činidbe davanja ili činjenja na koju ovlašćuje pravo iz stvarnog tereta, prestat će nastupom okolnosti zbog kojih po pravilima obveznog prava prestaju obveze – ispunjenjem, prijebojem, otpustom duga, obnovom, sjedinjenjem, nastupanjem nemogućnosti ispunjenja itd. Prestanak temeljnog prava I njemu komplementarne temeljne obveze iz stvarnog tereta ne utječe na pojedinačna prava koja su već proizašla iz njih. Za svaku pojedinačnu obvezu, dok ona ne zastari, osobno odgovara ona osoba koja je vlasnik opterećene nekretnine u doba nastanka (tj. dospijeća) te obveze. Korisnik tereta ima pravo zahtijevati ispunjenje dospjelih a neispunjenih pojedinačnih obveza ili njihovu novčanu protuvrijednost (po svojem izboru); za nju dužnik odgovara osobno – svojom imovinom. Ne ispuni li dobrovoljno činidbu moći će je vjerovnik putem suda ostvarivati prisilno iz dužnikove imovine. Umjesto vlasnika odgovara osobno onaj tko je bio samostalni posjednik opterećene nekretnine u doba nastanka te obveze.Za svaku pojedinačnu dospjelu obvezu, sve dok ona ne zastari, postoji stvarnopravna odgovornost – za takvu obvezu odgovara svagdašnji vlasnik opterećene nekretnine vrijednošću te nekretnine. Postoji dvostruka odgovornost: osobna I stvarnopravna; međusobno su solidarne što omogućuje stavljanje I ostvarivanje zahtjeva osobno odgovornoj osobi, stvarnopravno odgovornoj osobi, a I jednoj I drugoj; obje odgovornosti prestaju zastarom. Korisnik tereta ima pravo od vlasnika opterećene nekretnine zahtijevati da taj trpi namirivanje iz vrijednosti nekretnine svake dospjele a neispunjene obveze davanja ili činjenja koja proizlazi iz stvarnog tereta, odnosno protuvrijednost toga u novcu, bez obzira na to tko je bio vlasnik nekretnine kada je ta obveza nastala; primjenjuju se pravila o založnom pravu na nekretninama.Pravo iz stvarnog tereta (temeljno pravo) je za korisnika tereta nastalo osnivanjem stvarnog tereta na određenoj nekretnini, I to u trenutku u kojem je taj teret osnovan. Pojedinačne tražbine nastaju svaka u trenutku dospijeća pojedinačne činidbe na koju korisnik tereta ima pravo na osnovi svojeg temeljnog prava iz stvarnog tereta.Stvarni teret kojii postoji na teret neke nekretnine, u pravnom prometu slijedi tu nekretninu. Tko je stekne u vlasništvo na bilo kojem pravnom temelju, stekao ju je opterećenu tim stvarnim teretom. Temeljno pravo iz tereta osnovanog u korist svagdašnjeg vlasnika neke nekretnine (predijalnog) je prenosivo zajedno s vlasništvom te nekretnine. Temeljno pravo iz stvarnog tereta osnovanog u korist

78

neke osobe (personalnog) u pravilu se ne može prenositi s ovlaštenika ne drugu osobu, ali to može biti I drukčije određeno (tada mora biti upisano u zemljišnu knjigu kako bi bilo mjerodavno za svakoga). Pojedninačne tražbine su u načelu prenosive od trenutka svojeg nastanka, dakle od trenutka dospijeća (ustupom, cesijom..). Novi je vjerovnik te tražbine ovlašten na ono na što je bio ovlašten korisnik tereta glede tog pojedinog davanja ili činjenja. Korisniku pripada pravo na zaštitu njegovog prava iz stvarnog tereta, I to zaštitu na dvije razine:

1. Zaštitu temeljnog prava korisnika tereta2. Ostvarivanje, odnosno namirivanje dospjelih pojedinačnih tražbina, proizšlih iz temeljnog prava

Ovlaštenik svoje pravo ostvaruje putem suda, ako posebni zakon nije odredio neko drugo tijelo. Aktivno legitimiran za tužbu je korisnik tereta (kod više korisnika svaki od njih je samostalan, neovisan od ostalih). Korisnik tereta može postavljati prejudicijelne (zahtijevat će utvrđenje postojanja prava) I petitorne (ostvarenje prava na činidbe) zahtjeve; može ih postavljati zajedno ali I odvojeno. Za zaštitu svojeg temeljenog prava na vlasnikove činidbe ima korisnik tereta:

1. Pravo da od vlasnika opterećene nekretnine koji, ne priznajući stvarni teret uskraćuje davati ili činiti ono što je sadržaj tog tereta, zahtijeva neka prizna I trpi stvarni teret na opterećenoj nekretnini

2. Pravo da od svakoga koji ometa izvršavanje onih davanja ili činjenja koja su sadržaj stvarnog tereta, zahtijeva neka prizna I trpi stvarni teret na opterećenoj nekretnini, te da prestane s ometanjem

Povrijedi li netko nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu već upisano pravo korisnika stvarnog tereta, on se od toga može štititi sredstvima koja za zaštitu knjižnih prava daju pravila zemljišnoknjižnog prava, tj. žalbom protiv rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, odnosno brisovnom tužbom. Za zaštitu I ostvarenje svoje dospjele pojedinačne tražbine ima korisnik pravo zahtijevati od osobno odgovorne osobe ispunjenje dospjele a neispunjene činidbe davanja ili činjenja, ili po svojem izboru, plaćanje novčane protuvrijednosti. Korisnik tereta ima pravo zahtijevati da vlasnik opterećene nekretnine trpi da se iz vrijednosti te nekretnine namiri dospjelu a neispunjenu činidbu davanja ili činjenja; može se zahtijevati I od trećega koji samostalno posjeduje nekretninu, kao I od plodouživatelja te nekretnine.Konkurencija se među stvarnim pravima rješava po načelu da pravo koje je prije nastalo ima prednost pred kasnijim pravom, ako nije što drugo određeno zakonom. Redovito je stvarni teret upisan u zemljišnu knjigu, pa se pitanje prednosti jednog prava pred drugim prosuđuje prema njihovim mjestima u prvenstvenom redu.

GLAVA 18. PRAVO GRAĐENJA

PRAVO GRAĐENJA je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu, koje ovlašćuje svojeg nositelja da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima u svojem vlasništvu zgradu trajno fizički spojenu s tim zemljištem, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti. Pravo građenja pravno odvaja pravo vlasništva zgrade od vlasništva zemljišta. Dok postoji, ono sprečava da zemljištu koje je tim pravom opterećeno pravno priraste zgrada koja bi bila izgrađena na površini zemljišta ili ispod nje, što bi se inače dogodilo. Ako je na zemljištu (na njegovoj površini ili ispod nje) već izgrađena zgrada, pa je već sastavni dio tog zemljišta, osnivanjem prava građenja kao tereta na tom zemljištu, ta se zgrada pravno odvaja od tog zemljišta. Nositelj prava građenja koje tereti određeno zemljište je samim time I vlasnik svake zgrade (razmjerno trajne zgrade) koja jest ili će biti izgrađena na površini tog zemljišta ili ispod nje. Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo (pravo na stvari koje je neposredno I apsolutno). Može postojati na tuđoj I na vlastitoj stvari. Ono je zakonom u pravnom pogledu izjednačeno sa stvari, I to s nekretninom, pa igra ulogu zemljišta. Pravo građenja je nedovojivo od njime opterećenog zemljišta, pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne vlasništvo opterećenog zemljišta, stekao ga je opterećenog

79

pravom građenja (ako nije drukčije određeno zakonom). Premda pravo građenja može postojati I prije nego je izgrađena zgrada, pošto zgrada bude izgrađena, pravo građenja I ta zgrada (ako je trajna) tvore nerazdruživu pravnu cjelinu (dok jedno od tvog dvoga ne prestane postojati). Neizbježno je da ista osoba bude ovlaštenik prava građenja I vlasnik zgrade; nije moguće prenijeti vlasništvo zgrade izgrađene na pravu građenja, a da se ujedno ne prenese pravo građenja. Pravo građenja je otuđivo I nasljedivo, osim ako je što drugo određeno. Moguće ga je opteretiti služnostima, stvarnim teretima I založnim pravom; jedino ne pravom građenja. Ono je I trajno pravo, moguće ga je ograničiti rokovima I uvjetima što treba biti upisano u zemljišnu knjigu. Pravo građenja je I naplatni teret na zemljištu, vlasnik opterećenog zemljišta ima pravo na mjesečnu naknadu. Da bi I prema trećim osobama djelovale odredbe koje drukčije određuju naplatu od zakonom predviđene, potrebno ih je upisati (zabilježiti) u zemljišnu knjigu.Predmet prava građenja je zemljište, I to uvijek cijelo zemljište, tj. cijelo zemljišnoknjižno tijelo. U našem se pravnom poretku ne traži da zemljište ima neke posebne osobine. Pravom građenja ne može se opteretiti idelani (suvlasnički) dio zemljišta. Osnivač prava građenja je vlasnik zemljišta koje je svojim stvarnopravnim rasplaganjem opteretio pravom građenja. Kada su više osoba suvlasnici, odnosno zajednički vlasnici zemljišta, one samo suglasno mogu osnovati pravo građenja kojim će opteretiti to zemljište. Nositelj (ovlaštenik) prava građenja može biti jedino neka pojedinačno određena osoba, fizička ili pravna. Bitni sadržaj prava građenja čini ovlast nositelja tog prava da na površini zemljišta opterećenog tim pravom, ili ispod nje, ima zgradu u svojem vlasništvu, odvojenom od vlasništva zemljišta, a da je svagdašnji vlasnik tog zemljišta to dužan trpjeti. U pogledu zemljišta nositelj prava građenja ovlašten je imati na njemu (i/ili ispod površine) svoju zgradu, što uključuje I ovlast da je izgradi na ili ispod površine tog zemljišta, a inače ima glede zemljišta opterećenog pravom građenja ovlasti I dužnosti plodouživatelja. Što se tiče zgrade, nositelj prava građenja je njen vlasnik, jer je s pravom građenja koje tereti zemljište povezano pravo vlasništva zgrade izgrađene na tom zemljištu; ovo je određeno striktnim zakonskim normama. U ostalome se sadržaj svakog pojedinog prava građenja može odrediti prigodom njegovog osnivanja; osnivač prava građenja, odnosno sud koji određuje osnivanje prava građenja, može unutar okvira koji mu postavljaju striktne zakonske norme, odrediti sadržaj tog prava građenja, kao npr. trajanje tog prava, kakvu je zgradu ovlašten izgraditi, iznos naknade, dospijeće pojedinih obroka naknade I odgovornost za njihovo ispunjenje. I dok još postoji zgrada na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja ima nositelj tog prava ovlasti I dužnosti plodouživatelja. Nositelj prava građenja je ovlašten izgraditi zgradu na zemljištu opterećenom njegovim pravom građenja, s time da će ta zgrada pravno biti dio tog prava građenja, pa će se nalaziti u vlasništvu svagdašnjeg nositelja prava građenja. Nositelj je u načelu dužan vlasniku zemljišta plaćati naknadu za to svoje pravo. Zgrada koja je trajno izgrađena na zemljištu opterećenom pravom građenja pripadnost je prava građenja (njegov dio), pa je nositelj prava građenja ujedno I vlasnik te zgrade. Ako se zgrada koje je u vlasništvu nositelja prava građenja sruši do te mjere da je se više ne može rabiti za svrhu kojoj je bila namijenjena, nositelj prava građenja je ovlašten ponovno izgraditi tu zgradu. Ne izgradi li ju ponovno u roku od 6 godina barem u onoj mjeri koliko je najnužnije da bi služila svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni, vlasnik opterećene nekretnine će moći ishoditi od suda ukidanje prava građenja. Pravo građenja se osniva njegovim izvođenjem iz vlasništva nekretnine koju se njime opterećuje; kao pravni temelj dolaze u obzir pravni posao vlasnika nekretnine koju se opterećuje I odluka suda. Pretpostavke osnivanja prava građenja na temelju pravnog posla su:

a) vlasništvo osnivatelja (I njegova ovlast da tako raspolaže zemljištem)b) valjani vlasnikov pravni posao kojemu je cilj osnutak prava građenjac) upis prava građenja u zemljišnu knjigu

Pravni posao može biti jednostran I dvostran. Bitni sastojak je očitovanje vlasnikove volje da osnuje pravo građenja na određenoj nekretnini. Mogu biti određena I ograničenja prava građenja, takva koja su

80

moguća, a nisu nedopuštena, niti su suprotna pravnoj naravi tog prava; potreban je pisani oblik. Pravo građenja osniva se upisom u zemljišnu knjigu koji treba biti dvostruk; upisom tog prava kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku I upisom prava građenja kao tereta na zemljištu koje se njime opterećuje. U vlastovnicu novoosnovanog zemljišnoknjižnog uloška upisat će se nositelj prava građenja, I to će se u pravilu upisati vlasnika zemljišta kao nositelja tog prava, a neku drugu osobu samo ako je vlasnik zemljišta tako odredio. Kada I ako zgrada bude izgrađena, upisat će je se kao da je izgrađena na pravu građenja. Upis prava građenja dozvolit će I provesti zemljišnoknjižni sud na temelju pisanog očitovanja volje vlasnika zemljišta da optereti to svoje zemljište pravom građenja, ali ako bi pravo građenja štetilo već upisanim ograničenim stvarnim pravima na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, pravo građenja se smije upisati jedino ako na to daju svoj pristanak ovlaštenici tih drugih prava.Pravo građenja može svojom odlukom osnovati sud:

a) u postupku diobe (razvrgnuća suvlasništva, diobe zajedničkog vlasništva)b) u ostavinskom postupku, ali jedino ako bi tada bio ovlašten osnovati služnostc) u drugim slučajevima određenim zakonom

Na odgovarajući se način primjenjuju pravila o osnivanju služnosti odlukom suda; za osnovanost prava građenja nije potreban upis u zemljišnu knjigu. U načelu se pravo građenja ne osniva na temelju zakona, no postoji iznimka pravo građenja se može steći pod pretpostavkama kojima se štiti stjecateljevo povjerenje u zemljišne knjige, što je u biti stjecanje na temelju zakona, iako nastupa kao zamjena za neuspjelo stjecanje na temelju pr.posla.Pravo građenja je, u načelu, prenosivo I nasljedivo. Na njega se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o stjecanju prava vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla, odluke suda I nasljeđivanja, ako nije što drugo određeno niti proizlazi iz pravne naravi prava građenja. S njim se ujedno prenosi I vlasništvo zgrade izgrađene na pravu građenja, a svaka tome suprotna odredba bila bi ništava. Dok zgrada nije izgrađena uživa pravo građenja zaštitu po pravilima o zaštiti prava služnosti, koja se tu primjenju na odgovarajući način. Nakon što je zgrada izgrađena pravo građenja I nadalje uživa zaštitu po pravilima o zaštiti prava služnosti, a pravo vlasništva zgrade izgrađene na tom pravu građenja uživa zaštitu po pravilima o zaštiti prava vlasništva. Pravo građenja će prestati:

1. propašću stvari2. ovlaštenikovim odreknućem3. istekom roka I ispunjenjem raskidnog uvjeta4. zaštitom tuđeg povjerenja 5. prestankom nositelja prava6. rasterećenjem7. ukinućem na temelju odluke suda – donijet će je na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine ako

ne bude na pravu građenja izgrađena zgrada u roku od 20 godina od osnutka tog prava; ako I kada je postojeća zgrada srušena do te mjere da je nije moguće rabiti za svrhu kojoj je bila namijenjena, ako u 6 godina nije ponovno izgrađena barem u mjeri koliko je najnužnije da bi služila svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni.

Potrebno je da pravo građenja bude izbrisano I kao posebno zemljišnoknjižno tijelo I kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom. Ono što je pravom građenja od zemljišta pravno odvojeno, prestankom tog prava postaje pripadnost zemljišta. Vlasnik je dužan osobi kojoj je prestalo pravo građenja dati onoliku naknadu za zgradu koliko je njegova nekretnina u prometu vrednija s tom zgradom nego bez nje. Prestanak prava građenja odražava se na onim ograničenim stvarnim pravima koja su bila tereti prava građenja koje je prestalo. Založno pravo koje je teretilo pravo građenja, u pravilu će prestati nakon što pravo građenja prestane teretiti pravo na naknadu za zgradu koju je vlasnik dužan dati osobi čije je pravo građenja prestalo, ali – ako je tako određeno – založno će pravo ostati teretiti zemljište sa

81

zgradom, u kojem će slučaju zadržati svoj dotadašnji prvenstveni red. Na ostala ograničena stvarna prava koja su teretila pravo građenja djelovat će prestanak tog prava različito, već prema tome je li na pravu građenja bila izgrađena zgrada ili nije. Ako nije, s prestankom pr.građenja prestaju I tereti I služnosti. No ako je zgrada bila izgrađena tada tereti koji su postojali nastavljaju svoje postojanje kao služnosti I stvarni tereti zemljišta sa zgradom, pri čemu zadržavaju svoj dotadašnji red prvenstva.

GLAVA 20. ZALOŽNO PRAVO

ZALOŽNO PRAVO je ograničeno stvarno pravo na određenom predmetu (zalogu) koje ovlašćuje svojeg nositelja (založnog vjerovnika) da određenu svoju tražbinu, ne bude li mu ona o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti zaloga, ma čiji on bio, a njegov svagdašnji vlasnik (založni dužnik) je to dužan trpjeti. Svrstava se u podvrste:

1. prema vrsti zaloga na: a) založna prava na pokretninib) založna prava na nekretninic) založna prava na subjektivnom imovinskom pravu (založna prava na pravu)

2. prema pravnom temelju na kojem ih se osniva:a) dobrovoljna z. prava kojima je temelj pravni posao osobe koja zalaže svoju stvar ili pravob) prisilna z. prava koja se temelje na odluci javne vlasti (najčešće suda)c) zakonska z. prava koja nastaju ispunjenjem zakonom određenih pretpostavki

3. prema načinu osnivanja a) pignus ako se stvar predaje založnom vjerovnikub) hipoteka osnosno registarsko založno pravo ako se z. pravo osniva upisom u javni upisnik

Glavni pravni izvori suvremenog hrvatskog založnog prava su odredbe ZV-a, Ovršnog zakona, Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zemljišnim knjigama.Nositelj založnog prava je ovlašten tražbinu koja je osigurana tim založnim pravom, ne bude li ona namirena o dospijeću, namiriti iz vrijednosti zaloga; njegovo založno pravo daje mu pravo namirenja zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti predmeta tog založnog prava. No on svoju tražbinu nije ovlašten namiriti zalogom ne može uzeti zalog u svoje vlasništvo na račun podmirenja tražbine, već je ovlašten ishoditi unovčenje (prodaju) zaloga, odnosno njegovih plodova, pa će se potom njegovu tražbinu namirivati iz novca dobivenog tom prodajom. Pravo namirenja ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da svoju zalogom osiguranu tražbinu, pošto ona dospije, namiruje iz vrijednosti zaloga, ma čiji on bio namirivanje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga morat će trpjeti onaj čiji će taj zalog biti u trenutku namirivanja. Namirivanje njegove tražbine ima prednost pred namirivanjem svih tražbina koje nisu osigurane založnim pravom na tom zalogu I pred svim tražbinama, koje jesu osigurane založnim pravom, ali se u prvenstvenom redu za namirivanje nalaze iza njegove ( mjesto u redu založno pravo dobiva u trenutku svog nastanka).Stadij osiguranja tražbine traje od od osnivanja založnog prava do dospjelosti tražbine osigurane založnim pravom; pravo namirenja je virtualno, ali založni vjerovnik ima I neke sporedne ovlasti I dužnosti koje služe tome da se za slučaj da tražbina dospije a ne bude ispunjena, osigura zalog I mogućnost namirivanja osigurane tražbine iz njegove vrijednosti. U stadij namirivanja založno će pravo doći tek ako I kada tražbina koja je osigurana založnim pravom, dospije za izvršenje a ne bude izvršena; sporedne ovlasti I dužnosti pripadaju vjerovniku I u ovom stadiju. Za ostvarenje prava na namirenje potrebno je prvo unovčiti zalog ili plodove ( I druge koristi) koje on daje, što se provodi prodajom; iz tako dobivenog novca će se namiriti osiguranu tražbinu (uključujući I troškove I kamate) posredstvom javne vlasti (u pravilu suda). Da bi vjerovnik namirio svoju tražbinu iz vrijednosti zaloga bit će potrebno ishoditi ovršnu odluku po kojoj je vlasnik zaloga dužan trpjeti namirenje njegove tražbine iz vrijednosti

82

tog zaloga (odnosno imati odgovarajuću vjerodostojnu ispravu). Na temelju toga treba ishoditi određivanje I provedbu ovrhe unovčenjem zaloga (prodajom na javnoj dražbi ili na drugi zakonom određeni način) radi namirenja tražbine, te postići da se iz time dobivenog novca namiri ta tražbina. U slučaju da je vlasnik zaloga pao pod stečaj, založni vjerovnik je ovlašten u stečajnom postupku ishoditi izdvajanje zaloga iz stečajne mase, kako bi mogao iz vrijednosti zaloga namiriti svoju tražbinu osiguranu založnim pravom na tom zalogu, a da mu pritom ne konkuriraju stečajni vjerovnici (razlučno pravo, pravo odvojenog namirivanja). U slučajevima u kojima su ispunjene pretpostavke koje je zakon za to odredio založni vjerovnik će moći svoje pravo namiriti izvansudskim putem. Prikladne za osiguranje založnim pravom su tražbine koje su ili novčane ili nenovčane ali im je vrijednost izražena u novcu, ako su dovoljno određene (načelo specijalnosti). Tražbinu se može osigurati založnim pravom ako ona već postoji u trenutku osnivanja založnog prava, ali I ako je to buduća tražbina (koja će tek nastati kad istekne neki rok ili se ispuni neki uvjet. Može se osigurati utuživa, ali I neutuživa (naturalna) tražbina. Subjektivno založno pravo ovisi od postojanja I valjanosti tražbine koju osigurava. Kad je neka tražbina osigurana založnim pravom, to je osiguranje namirenja iz vrijednosti zaloga glavne tražbine (glavnice) I sporednih novčanih tražbina (kamata, troškova za očuvanje stvari I troškova naplate tražbine).Založno osiguranje ne mijenja obvezni odnos, nego ga pojačava. Osiguravanjem tražbine založnim pravom ne mijenja se ni identitet ni sadržaj obveznog odnosa, niti to utječe na valjanost obveze, a prijeđe li osigurana tražbina na neku drugu osobu s njom ujedno prelazi I založno pravo ipso iure (bez posebnog pravnog temelja za to I bez posebnog načina stjecanja), ako nije što drugo određeno. Dužnik koji je radi osiguranja vjerovnikove tražbine osnovao založno pravo, nije dužan ispuniti vjerovnikovu tražbinu sve dok mu se ne dopusti brisanje založnog prava upisanog u zemljišnu knjigu. Osnivanjem založnog prava radi osiguranja neke tražbine otvara se mogućnost nedobrovoljne (prisilne) naplate te tražbine I nakon što ona zastari, ali jedino naplate iz vrijednosti zaloga, I to jedino naplate glavnice. Prestane li postojati tražbina koja je osigurana založnim pravom to povlači I prestanak založnog prava; ono slijedi tražbinu koju osigurava zajedno s tražbinom prelazi na stjecatelja I založno pravo koje ju osigurava. Iznimno, tražbina će prijeći na vjerovnika bez založnog prava, ako je pravni temelj njezinog prijelaza na novog vjerovnika takav da to isključuje prelaženje I založnog prava na novog vjerovnika. U našem pravnom poretku, posebna načela (obilježlja) založnog prava su:

1. akcesornost – subjektivno založno pravo zavisi od postojanja I valjanosti tražbine koju osigurava2. određenost – nužno je da budu individualizirani I točno određeni:

a) tražbina koja se osigurava – novčanoj tražbini treba biti određen vjerovnik I dužnik, pravni temelj I visina, ili barem najviši iznos do kojeg se osigurava zalogom; za nenovčanu tražbinu potrebno je da joj je vrijednost izražena u novcu te da je određena kao da je posrijedi novčana tražbina. Založno pravo koje osigurava glavnicu ujedno osigurava I namirenje iz vrijednosti zaloga svih sporednih tražbina, kamata, troškova za očuvanje stvari I troškova naplate tražbine

b) zalog – treba biti pojedinačno određen (species!!); skupne stvari ne mogu biti objekt založnog prava, kao ni generične stvari koje nisu dovoljno individualizirane

3. neodvojivost – založno pravo je neodvojivo od svog zaloga; nije ga moguće prenositi s jednog predmeta na drugi. Zakonom su određeni neki slučajevi u kojima dolazi do zamjene predmeta založnog prava, tako da založno pravo nastavlja svoje postojanje na onome što je tada svojevrsni nadomjestak dotadašnjeg zaloga:a) ako je zalog prodan radi namirivanja vjerovnika, založno pravo nastavlja postojati na

kupovnini za taj zalog (svoti novca plaćenoj za založenu stvar)b) ako je zalog propao, ali je umjesto njega nastalo pravo koje ga nadomješćuje (pravo na

naknadu štete, na osigurninu) dolazi po sili zakona do realne subrogacije, pa založno pravo traje I nadalje na tom pravu-nadomjestku

83

c) ako je predmet založnog prava neka tražbina na predaju stvari ili tražbina na predaju neke svote novca, pa ta tražbina bude ispunjena, isto založno pravo nastavlja svoju egzistenciju na onoj stvari kojom je ona ispunjena, odnosno na novcu koji je plaćen na ime njezinog ispunjenja

4. nedjeljivost – založno pravo osigurava tražbinu kao cjelinu (uključujući I sporedne tražbine kamata I troškova), pa se založno pravo ne smanjuje time što se smanjuje tražbina koju ono osigurava; ono što jest zalog, ostaje zalogom I nakon što se to umanjilo ili podijelilo

5. jednovrsnost – u suvremenom hrvatskom pravnom poretku postoji samo jedna vrsta založnog prava što ne isključuje mogućnost postojanja više podvrsta tog prava

6. prometnost I nasljedivost – založno pravo je u prometu: može ga se otuđiti, naslijediti, a I opteretiti, ali nikada samostalno nego jedino zajedno s tražbinom koju osigurava; može se I ograničiti rokom ili uvjetom. Prelaženjem tražbine na drugu osobu na nju ujedno prelazi I založno pravo, samim prijelazom osigurane tražbine na novog vjerovnika, bez posebnog pravnog temelja za stjecanje založnog prava I bez posebnog načina stjecanja tog prava. Iznimno, tražbina će na vjerovnika preći bez prelaska založnog prava koje nju osigurava, ako je pravni temelj njezinog prijelaza na novog vjerovnika takav da isključuje prelaženje I založnog prava na novog vjerovnika. Založno pravo je opteretivo (zajedno s tražbinom koju osigurava) podzaložnim pravom (podzalogom) radi osiguranja nečije tražbine, ali jedino u granicama u kojima založni vjerovnik ima pravo namirenja svoje tražbine iz zaloga. Podzaložno pravo je takvo založno pravo čiji neposredni predmet je neko subjektivno založno pravo (s tražbinom koju osigurava), a krajnji predmet je zalog. Za njega na odgovarajući način vrijedi sve što I za založno pravo, ako nije što drugo zakonom određeno, niti proizlazi iz pravne naravi podzaložnog prava. Ne bude li tražbina koja je osigurana podzalogom namirena pošto dospije, ovlašten ju je vjerovnik te tražbine (podzaložni vjerovnik) namirivati iz vrijednosti zaloga, u granicama u kojima je založni vjerovnik bio ovlašten odande namirivati svoju tražbinu. I podzalog je prenosiv I dalje opteretiv podzaložnim pravom. Založno pravo može ograničiti temeljem pravnog posla prigodom osnivanja vlasnik zaloga, a kasnije nositelj založnog prava. Da bi ograničenje djelovalo I prema trećima (apsolutno) potrebno je da ga se upiše u zemljišnu knjigu (ili drugi javni upisnik); inače će djelovati jedino među strankama. Istovrijedi za podzalog

7. oficioznost – namirivanje iz vrijednosti zaloga provodi se putem javne vlasti, u pravilu suda. Vjerovnik nije ovlašten svoje pravo namirenja ostvarivati neposredno; ne smije sam prodati zalog I sam namiriti svoju tražbinu niti zadržati zalog za sebe. U našem pravnom poretku pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u ZV I na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom. Iznimke:a) mogućnost izvansudskog namirivanja postoji kada je tražbina osigurana založnim pravom na

pokretnini ili na pravu koje se ne smatra nekretninom, na temelju pristanka založnog dužnika na to (izričitog, predmnijevanog), naime

ako je založni dužnik u trenutku osnivanja založnog prava ili kasnije izričito i u pisanom obliku dopustio izvansudsko namirivanje

ako je posrijedi zalogom osigurana tražbina iz trgovačkog posla, a založni dužnik nije izričito isključio u trenutku osnivanja založnog prava

b) mogućnost izvansudskog namirivanja postoji kada se zalog sastoji u novcu u pogledu novca koji je založni dužnik primio na ime založene mu tražbine, kamata

ili drugih povremenih davanja koje ona daje u pogledu plodova od založenih pokretnih stvari, koje je založni vjerovnik ovlašten

ubrati za sebe

84

Predmet založnog prava zove se zalog; to može biti svaka stvar, a I svaki drugi entitet koji je u tom pogledu pravno izjednačen sa stvarima, ako ima opću sposobnost za zalog:

a) sposoban je biti predmetom stvarnih pravab) iz njegove je vrijednost moguće namirivati novčane tražbine jer je prikladan za unovčenje

U obzir da budu zalogom dolaze:1. pojedinačno određene pokretnine2. pojedinačno određene nekretnine3. pojedinačno određena imovinska prava4. pojedinačno određeni idealni dijelovi stvari (pokretnina I nekretnina) I prava5. pojedinačno određeno pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekog pravnog odnosa

(najamnine, zakupnine, kamate I dr.)6. nekoliko nekretnina tako da one solidarno odgovaraju za tu tražbinu zajednička (simultana)

hipoteka)7. pojedinačno određena ukupnost pokretnina

Založnim pravom koje tereti neki zalog ujedno su opterećene I sve pripadnosti tog zaloga (ako nije što drugo određeno), dakle svi dijelovi zaloga, njegov prirast, plodovi I pripatci. Za sposobnost za zalog utječu pravna ograničenja prometnosti. Res extra commercium nisu sposobne biti predmetom založnog prava. Na istom predmetu može postojati neograničen broj založnih prava.Pravila ovršnog prava o isključenju, izuzeću I ograničenju ovrhe mogu biti zapreka da se osnuje založno pravo na nečemu što bi inače bilo sposobno biti predmetom tih prava. Pravila ovršnog prava koja za nešto što bi inače bilo sposobno za zalog, određuju da to ne može biti predmetom ovrhe (ovrha je isključena) time onemogućuju da se na tome osnuju bilo kakva založna prava.Založno pravo prestaje apsolutno ako više ne pripada ni jednom pravnom subjektu: propašću zaloga, odreknućem, istekom roka I ispunjenjem raskidnog uvjeta, prestankom osigurane tražbine (zajedno sa svim sporednim tražbinama kamata I troškova), prestankom založnog vjerovnika I rasterećenjem.Pravo prestaje relativno ako je prestalo pripadati dotadašnjem nositelju, ali je nastavilo postojati kao pravo neke druge osobe (translacija prava).

GLAVA 21. ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINI

Založno pravo ove podvrste može se steći I imati na za to sposobnoj:1. pojedinačno određenoj pokretnini (uključujući I sve njene pripadnosti)2. idealnom dijelu pokretnine (I pripadnosti)3. pravo na civilne plodove koje daje stvar odnosno njen idealni dio (najamnine, zakupnine)4. pojedinačno određena ukupnost pokretnina

Podvrste založnog prava na pokretnini su:1. dobrovoljno založno pravo na pokretnini koje može biti

a) ručni zalog (pignus)b) hipoteka na pokretnini

2. nedobrovoljno (prisilno) založno pravo na pokretnini koje može biti:a) sudsko prisilno založno pravo

sudsko prisilno založno pravo na pokretnini sudsko nedobrovoljno registarsko založno pravo na motornom vozilu

b) upravno prisilno založno pravo3. sudsko I javnobilježničko dobrovoljno založno pravo

a) sudsko odnosno javnobilježničko dobrovoljno založno pravo na pokretninib) sudsko odnosno javnobilježničko dobrovoljno registarsko “lebdeće založnopravno

osiguranje” na ukupnosti pokretnina

85

4. zakonsko založno pravo na pokretnini koje ima brojne pod-podvrste, utemeljene u posebnim zakonskim odredbama:a) zakonsko pravo suvlasnika I sunasljednikab) založno pravo najmodavcac) založno pravo nalogoprimacad) založno pravo prijevoznika, komisionara, otpremnika I skladištara

DOBROVOLJNO ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINIVlasnik pokretnine može u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine dati svoju pokretninu u zalog za osiguranje te tražbine; to se zbiva voljom vlasnika pokretnine I u suglasnosti s vjerovnikom tražbine koja se osigurava.

Na temelju pravnog posla kojemu je cilj osnivanje založnog prava na određenoj pokretnini radi osiguranja namirenja određene tražbine iz njezine vrijednosti, osniva se u korist svgadašnjeg vjerovnika te tražbine dobrovoljno založno pravo na toj pokretnini (RUČNI ZALOG, PIGNUS) izvođenjem iz zalogodavčevog vlasništva pokretnine koju se njime opterećuje, a na način određen zakonom. Da bi se osnovalo ovakvo založno pravo, potrebno je:

1. da se njime osigurava tražbina koja je sposobna da bude osigurana založnim pravom2. da budu ispunjene sve opće pretpostavke za stjecanje stvarnih prava uopće te založnih prava

posebno3. da budu ispunjene još I sve posebne pretpostavke za stjecanje upravo ove podvrste založnog

prava:a) predmet zalaganja je pokretnina, sposobna da bude ručni zalog – svaka individualno

određena pokretninab) zalogodavac je vlasnik te pokretnine - ako je stvar u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu

više osoba, tada mogu samo sve one suglasno opteretiti stvar založnim pravom; pojedini suvlasnik može opteretiti samo svoj idealni dio; može biti I prethodni vlasnik

c) zalogodavčev pravni posao je valjani pravni temelj za osnivanje založnog prava na toj pokretnini

d) izvršen je čin koji je zakonom određen za način osnivanja takvog založnog prava čin predaje te pokretnine zalogoprimcu u nesamostalan posjed radi osnivanja založnog prava

Pravni temelj je pravni posao čiji cilj je osnivanje založnog prava na određenoj stvari radi osiguranja neke određene tražbine iz vrijednosti te stvari; može biti jednostran I dvostran. Redovito će to biti ugovor, često u obliku uglavka o zalaganju, sadržanom u nekom drugom ugovoru. Ugovor o davanju u zalog (založni ugovor, contractus pigneraticius) je založni ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći (zalogodavac) vjerovniku da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine založnim pravom predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, a druga se ugovorna strana obvezuje da će stvar koju primi u zalog čuvati I da će je vratiti zalogodavcu čim prestane tražbina koju zalog osigurava. Za ugovor je nužno da postoji i da nije ništetan. U našem pravnom poretku to je konsenzulani ugovor (nastaje samim spajanjem ponude I prihvata), neformalan (ne traži se nikakav poseban oblik), naplatan i kauzalan ugovor. Za njegovu valjanost je nužno:

a) da postoji novčana tražbina (odnosno tražbina čija je vrijednost izražena u novcu) koja se zalogom osigurava

b) da je ta tražbina određena (određeni su vjerovnik I dužnik, pravni temelj I visina, li barem najviši iznos do kojeg ju se osigurava zalogom)

c) da je ona valjana (nije ništetna niti poništena na zahtjev osobe ovlaštene na njeno pobijanje)Prestanak tražbine odnosno njezino poništenje oduzimaju založnom ugovoru njegovu kauzu, pa taj ugovor prestaje. Bitni sastojak ugovora jest obvezivanje dužnika da će u cilju osiguranja te tražbine

86

njezinom vjerovniku predati određenu stvar u posjed, da bi na njoj nastalo založno pravo kao teret te stvari. Sloboda ugovaranja sužena je striktnim zakonskim normama. Postavljene su I specifične zabrane ugovaranja određenog sadržaja u vezi s zalaganjem zabranjeni uglavci založnog ugovora:

1. ništetne su sve odredbe ugovora koje su suprotne naravi, bilo zaloga, bilo one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom

2. lex comissoria uglavak po kojem bi založena stvar prešla u vlasništvo založnog vjerovnika, ako tražbina ne bi bila u određenom roku ispunjena

3. uglavak da dužnik ne bi mogao zalog nikada iskupiti4. uglavak da vjerovnik može založenu mu stvar po unaprijed određenoj cijeni otuđiti ili je zadržati

za sebe (nije zabranjen ako stvar ima propisanu cijenu)5. uglavak da dužnik ne bi smio na istom zalogu osnivati založna prava I za druge osobe6. uglavak da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju

zalogaPravni učinak osnivanja založnog prava nastupa kada se ispune sve pretpostavke stjecanja određene zakonom. Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju iz tog zaloga imat će ona tražbina koja je prije ostalih u prvenstvenom redu, a mjesto svake pojedine tražbine u tom redu određuje se po trenutku osnutka založnog prava koje ju osigurava.Vjerovnik koji je na temelju pravnog posla usmjerenog na osnivanje založnog prava na određenoj pokretnoj stvari primio u zalog tu stvar od zalogodavca koji jest posjednik te stvari, ali nije njezin vlasnik (ili jest vlasnik ali nije ovlašten njome tako raspolagati) steći će ipak na njoj dobrovoljno založno pravo, akoje postupao pošteno, oslanjajući se na publicitetnu funkciju posjeda, tj. ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da je zalogodavac posjednik te stvari. Pretpostavke su iste onima za stjecanje vlasništva pokretnine od nevlasnika. Ovako se založno pravo stječe izvorno.Pošto na nekoj nekretnini bude stečeno založno pravo kao ručni zalog može se ishoditi upis tog prava u Upisniku sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina; time se daje veći publicitet založnom pravu. Vjerovnik kojemu bi bilo na temelju sporazuma stranaka u Upisnik upisano založno pravo na zalogu koji nije u vlasništvu zalogodavca, moći će od zalogodavca-nevlasnika steći to založno pravo I u slučaju kada to inače ne bi mogao po općim pravilima o stjecanju založnih prava od nevlasnika. Založno pravo slijedi tražbinu koju osigurava tako da s prelaženjem zalogom osigurane tražbine na novog vjerovnika na nj ujedno prelazi I založno pravo koje tu tražbinu osigurava. Dok mu tražbina ne dospije, založni vjerovnik još ne može izvršavati svoje pravo namirenja; ono je tek virtualno u ovom stadiju osiguranja. Prava I dužnosti vjerovnika u ovom stadiju određene su zakonom I očitovanjem volje založnog dužnika.Založni vjerovnik ima pravo na posjed zaloga (nesamostalan); ovlašten je ishoditi da mu zalog preda u posjed onaj tko ga neovlašteno drži. Ako vjerovnik posjeduje zalog, a netko ga u tome smeta, on ima pravo na zaštitu od smetanja. Založni vjerovnik treba zalog koji posjeduje čuvati s pažnjom dobrog domaćina, dakle poduzimati sve faktične I pravne radnje potrebne za očuvanje te stvari; on čuva zalog za račun založnog dužnika. Primjenjuju se opća pravila o posjednikovom pravu na naknadu troškova I o njegovim prigovorima protiv vlasnikova zahtjeva da vrati stvar; s razlikom da zahtjev za naknadu troškova zastarijeva u roku godine dana. Vjerovnik odgovara za štetu koja je na zalogu nastala zbog njegove nedovoljne pažnje, njegovom krivnjom. Zahtjevi za naknadu štete zastarit će u roku godine dana od kada je dužniku stvar vraćena. Ako založni vjerovnik ne bi čuvao zalog s dužnom pažnjom, pa makar odatle još nije nastala ikakva šteta, založni dužnik je ovlašten ishoditi putem suda da se zalog oduzme založnom vjerovniku iz neposrednog posjeda te preda nekoj trećoj osobi da ga ona čuva za račun vjerovnika kao posrednog posjednika; vjerovniku ne bi prestalo založno pravo. Založni vjerovnik u pravilu nije ovlašten rabiti stvar koju je dobio u zalog, niti ju je ovlašten dati drugome na uporabu. Ipak, postoje dvije važne iznimke kada vjerovnik ima pravo na uporabu:

87

1. na temelju dopuštenja založnog dužnika, vjerovnik će imati pravo na uporabu zaloga u granicama dobivenog dopuštenja

2. ako I ukoliko je to nužno da bi time ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga (I bez dopuštenja)Vjerovnik ne može koristi od uporabe imati besplatno; vrijednost svih koristi prebija se po samom zakonu s njegovom tražbinom, čime se ona smanjuje. Vjerovnik je na temelju zakona ovlašten dati zalog u podzalog, pa I protiv izričite zabrane založnog dužnika; odgovarat će za slučajnu propast ili oštećenje zaloga ako do toga ne bi došlo da ga nije dao u podzalog.Plodovi I druge koristi od zaloga pripadaju vlasniku zaloga – založnom dužniku. Vjerovnik koji neposredno posjeduje založenu pokretninu ovlašten je za sebe ubrati njezine plodove I druge koristi od te stvari te ih sebi uzeti, osim ako se obvezao da to neće učiniti. Vrijednost plodova koje založni vjerovnik ovlašteno ubere prebija se s njegovom tražbinom (prvo s troškovima na koje ima pravo, zatim s kamatama I tek onda s glavnicom) po samom zakonu, I to u trenutku ubiranja (I za sve ostale koristi). U iznimnim slučajevima zalog se može zamijeniti; to pravo pripada:

1. založnom vjerovniku zbog skrivenih nedostataka – u slučaju da se pokaže da stvar ima materijalne ili pravne nedostatke za koje založni vjerovnik nije znao niti je trebao znati kada ju je primio u posjed kao zalog, a zbog tih nedostataka zalog nije dovoljno osiguranje za namirenje njime osigurane tražbine

2. založnom dužniku zbog njegovih vlastitih potreba - ako je nužno za založnog dužnika da ima u svojem neposrednom posjedu stvar koju je dao u zalog, a stvar koju bi dao u zamjenu nije manje vrijednosti od prvobitnog zaloga I njezino čuvanje ne zahtijeva veći trud, troškove ili brigu nego čuvanje prvobitnog zaloga.

Ako zalogom osigurana tražbina još nije dospjela, ali se zalog kvari ili gubi na vrijednosti, založnom vjerovniku pripada pravo na nužnu prodaju zaloga; nije ovlašten zalog prodati već zahtijevati njegovu prodaju. Novac dobiven prodajom zaloga zamijenit će prvobitni zalog; na tom će novcu založno pravo nastaviti svoje neprekinuto postojanje. Pravom na nužnu prodaju može se poslužiti ako se zalog kvari ili gubi na vrijednosti iz nekog uzroka koji ne leži u njegovim skrivenim nedostatcima te da postoji opasnost da zbog toga zalog postane nedovoljan za osiguranje njime osigurane tražbine. Založnom dužniku pripada pravo na nužnu prodaju zaloga pod jednakim pretpostavkama kao I založnom vjerovniku. Založni vjerovnik ima pravo na zaštitu svojeg založnog prava, pa je ovlašten svakome, kako založnom dužniku, tako I trećim osobama, stavljati sve zahtjeve, potrebne za zaštitu njegovog založnog prava na zalogu. Založni vjerovnik ima pravo zahtijevati od onoga tko bespravno posjeduje založenu pokretnu stvar (zalog) da je preda njemu u posjed vindicatio pignoris; nalik je vlasnikovom vindikacijskom zahtjevu pa se na odgovarajući način primjenjuju ta pravila. Uznemirava li netko na neki drugi način, a ne oduzećem stvari založnog vjerovnika u njegovom izvršavanju ovlasti koje mu pripadaju na zalogu, a čini to bespravno, za založnog vjerovnika time nastaje pravo da od toga zahtijeva neka ga prestane uznemirivati (nalik je vlasnikovom negatorijskom zahtjevu). Vjerovnik ima I pravo zahtijevati zamjenu zaloga te njegovu nužnu prodaju. Ako bi netko uništio zalog pa bi time za vlasnika te pokretnine nastalo pravo na naknadu štete, to pravo bilo bi nadomjestak dotadašnjeg zaloga; založno pravo bi neprekinuto trajalo I dalje. I zakonski dužnik ima pravo na zaštitu zaloga – on je vlasnik te stvari koja je zalog, pa to svoje pravo može izvršavati u svakom pogledu, u kojem to nije u suprotnosti tuđim pravima I zakonskim ograničenjima. Prestane li osigurana tražbina s njom prestaje I založno pravo koje ju je osiguravalo. S prestankom založnog prava prestaje I ovlaštenje založnog vjerovnika da posjeduje stvar koju je dobio u zalog , pa je on dužan vratiti založenu stvar, I to onome od koga ju je dobio u posjed tj. zalogodavcu. Stvar mora vratiti bez odgađanja, no ovlašten je uskratiti njezino vraćanje ako ima pravni temelj da ju drži u svojem posjedu.

88

Dospijećem dužnikove obveze koja je osigurana založnim pravom, ulazi djelovanje tog prava u stadij namirivanja. Založni se vjerovnik sada može poslužiti svojim pravom na namirivanje osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga, pa o njegovoj volji ovisi da li će se njime poslužiti, I kada. Vjerovnik je ovlašten zahtijevati od svagdašnjeg vlasnika založene stvari da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga; on može po svojoj volji izabrati da li će zahtijevati namirivanje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga, ili iz imovine svojeg dužnika, ili istodobno iz zaloga I dužnikove imovine. Namirenje je uređeno po načelu oficioznosti I provodi se u pravilu putem suda, a iznimno I izvansudskim putem.Da bi založni vjerovnik putem suda ostvarivao svoje pravo na namirivanje tražbine iz vrijednosti založene mu pokretnine, trebat će protiv založnog dužnika pokrenuti I voditi ovršni postupak – ovrhu radi naplate novčane tražbine. Založni vjerovnik će tada imati ulogu ovrhovoditelja, a dužnik ovršenika. Namirivanje će se tada provoditi bilo putem sudske (ovršne) prodaje zaloga te namirivanjem vjerovnikove tražbine iz novca dobivenog tom prodajom, bilo putem privremene uprave zalogom te namirivanjem vjerovnikove tražbine iz vrijednosti plodova I drugih koristi dobivenih od zaloga. Privremena uprava I namirivanje iz plodova I drugih koristi dolazi u obzir jedino kod zaloga koji su u stanju davati takve prinose, a primjenit će se samo ako založni vjerovnik zatraži da se namirivanje njegove tražbine provodi upravo tim putem.NAMIRIVANJE PUTEM SUDSKE PRODAJE ZALOGA – potrebno je:

1. da vjerovnik pokrene ovršni postupak, stavivši prijedlog za ovrhu sudu ili javnom bilježniku2. da tu ovrhu odredi svojim rješenjem o ovrsi sud (javni bilježnik)3. da potom sud provede ovrhu ovršnim radnjama, uključujući I ovršnu prodaju stvari

(neposrednom pogodbom ili ovršnom javnom dražbom)4. da slijedom toga sud odredi I provede namirivanje vjerovnika iz kupovnine5. da eventualni višak novca (hyperocha) sud vrati vlasniku prodane stvari

I dužnikov osobni vjerovnik može radi namirivanja svoje novčane tražbiner pokrenuti ovršni postupak protiv svojeg dužnika te I ishoditi sudsku prodaju njegovih pokretnina, uključujući I onu pokretninu koja je opterećena nečijim založnim pravom.Postupak radi naplate svoje tražbine iz vrijednosti zaloga kojim je ona osigurana, pokrenut će svojim prijedlogom za ovrhu založni vjerovnik kao ovrhovoditelj protiv dužnika kao ovršenika. On će zahtijevati od suda da odredi provođenje ovrhe radi namirivanja tražbine iz novca dobivenog tom ovršnom prodajom. Pravni temelj prijedlogu je isprava o predlagateljevom pravu na namirenje – ovršna isprava, vjerodostojna isprava. O prijedlogu odlučuje sud (ovršni). On odredit će ovrhu rješenjem o ovrsi odredit će ovršnu prodaju zaloga radi namirenja vjerovnikove tražbine, ovršne radnje (sredstva ovrhe) koje će se u cilju prisilnog namirivanja vjerovnikove tražbine provoditi u pogledu zaloga kao predmeta ovrhe (zapljena I procjena zaloga, oduzimanje zaloga iz posjeda, njegovo otpremanje I povjeravanje na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi, sve do prodaje zaloga I namirivanja vjerovnikove tražbine iz novca dobivenog tom prodajom na ime kupovnine). Ovršenik može rješenje o ovrsi pobijati žalbom, odnosno opozicionom tužbom. Određivanje ovrhe prati zabrana založnom dužniku-ovršeniku da raspolaže zalogom koji je predmet ovrhe, bilo faktično, bilo pravno. Pošto je neki vjerovnik svojim prijedlogom za ovrhu pokrenuo ovršni postupak, nastaje za svakoga tko ima založno pravo na istom zalogu pravo da otkupi onu tražbinu radi čijeg se namirivanja vodi taj ovršni postupak. To je pravo otkupa (ius offerendi) specifično preobražajno pravo koje ovlašćuje svojeg nositelja da ispuni tražbinu zbog koje je zatraženo provođenje ovrhe, pa da je tim ispunjenjem “otkupi”; prestaje kada počne ovršna prodaja zaloga. Kod nas se vodi Očevidnik nekretnina I pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku; u njega se upisuju vrednije pokretnine, služi davanju publiciteta upis ne utječe na postojanje ili nepostojanje založnog prava na stvari, niti na ičije ovlasti I obveze u založnom odnosu, kao ni u ovršnom postupku.

89

Sud određuje način ovršne prodaje zaloga: neposrednom pogodbom s kupcem ili na sudskoj javnoj dražbi (tzv. prodajom usmenom javnom dražbom). Prodajom prestaje založno pravo onog vjerovnika koji je ishodio ovršnu prodaju zaloga radi namirenja svoje tražbine, ako i sva ostala založna prava na toj stvari. Prodaja zaloga neposrednom pogodbom (tzv. prodaja iz slobodne ruke) je unovčavanje stvari u postupku ovrhe radi namirenja novčane tražbine koje se provodi prodajom te stvari na temelju kupoprodajnog ugovora (neposredne pogodbe) koji s kupcem sklapa sudski ovršitelj, ili od suda određena osoba koja obavlja komisione poslove. Sudski ovršitelj prodaje stvar u ime I za račun založnog dužnika-ovršenika, a ako stvar prodaje osoba koja obavlja komisijske poslove, ona je prodaje u svoje ime, a za račun založnog dužnika-ovršenika. Stvar se ne bi smjelo prodati za cijenu manju od 2/3 procijenjene vrijednosti. Ako se ne uspije prodati po toj cijeni, sud će odrediti novi rok; u njemu se stvar smije prodati I za nižu cijenu, ali ni tada za manje od trećine procijenjene vrijednosti. Kupac će steći vlasništvo te stvari po općim pravilima o stjecanju vlasništva na temelju pravnog posla; pravni temelj stjecanja je ugovor o prodaji stvari a način stjecanja predaja u samostalan posjed.Sudska javna dražba je naziv za specifičnu prodaju stvari prodaju na javnoj dražbi koju u ovršnom postupku provodi sud. Sud za račun ovršenika javno oglašava javnu dražbu – stvar će steći u vlasništvo onaj sudionik dražbe koji do njezinog okončanja bude najbolji ponuditelj, ako budu ispunjene I ostale pretpostavke određene procesnim pravilima. Usmeno je provodi u pravilu sudski ovršitelj, no može biti povjerena I javnom bilježniku; radi u ime I za račun ovršenika-založnog dužnika ali pritom postupa kao službena osoba. Pravni temelj stjecanja u vlasništvo je prodaja na javnoj držabi a način stjecanja predaja stvari u samostalan posjed. O namirivanju iz novca pribavljenog ovršnom prodajom zaloga odlučuje sud u ovršnom postupku rješenjem o namirenju; na temelju njega vjerovniku se isplaćuje određen iznos. Ako je time vjerovnikova tražbina u cijelosti namirena (glavnica, sa sporednim tražbinama troškova I kamata), ona je prestala ispunjenjem obveze. U slučaju da iznos nije dovoljan, prvo će se namiriti troškovi ovršnog postupka, potom troškovi koji su određeni u ovršnoj ispravi (parnični troškovi), zatim kamata do dana unovčenja stvari a tek na kraju glavnica. Pravo namirenja iz tog novca pripada:

1. založnim vjerovnicimaa) za namirenje one vjerovnikove tražbine zbog čijeg namirivanja je njezin vjerovnik pokrenuo

ovršni postupak u kojem je provedena ovršna prodaja zalogab) za namirenje svih ostalih tražbina koje su osigurane založnim pravom na istoj pokretnini, ako

je radi njihovog namirivanja iz vrijednosti tog zaloga rješenje o ovrsi doneseno te postalo pravomoćno najkasnije do dana ovršne prodaje

2. osobe koje su imale osobne služnosti na stvari, a ta su im prava prestala njezinom ovršnom prodajom, pa im pripada pravo na naknadu u novcu, koje imaju pravo namirivati iz kupovnine

3. tzv. indirektni založni vjerovnici za tražbine koje na temelju zakona imaju pravo namiriti iz novca dobivenog unovčenjem stvari u ovršnom postupku, makar se ovrha nije vodila radi namirivanja tih tražbina, niti im je pripadalo ikakvo založno pravo na toj stvari (to su RH, općine, gradovi I županije u pogledu njihovih tražbina poreza I drugih pristojbi).

Redoslijed namirivanja provodi se po 6 isplatnih razreda; prednost imaju tražbine iz prvog, a tražbine iz svakog kasnijeg mogu se namirivati jedino nakon što budu u cijelosti namirene sve tražbine iz prethodnih razreda. Konkurencija više tražbina u 1., 2., 4. I 5. razredu rješava se po načelu jednakosti (pariteta) pa ako nije dovoljno novca za potpuno namirenje svih, sve tražbine istog razreda namiruju se razmjerno. U glavnom, trećem, isplatnom razredu (u kojem su tražbine založnih vjerovnika) rješava se konkurencija između više tražbina tog isplatnog razreda po načelu vremenskog prvenstva (prior tempore, potior iure), a tek podredno po načelu jednakosti. U trećem isplatnom razredu namiruju se:

1. tražbine osigurane založnim pravom na prodanoj stvari2. tražbine naknada za osobne služnosti I stvarne terete koji su prestali zbog ovršne prodaje stvari

90

One tražbine založnih vjerovnika koje uopće ne bi bile namirene, ili ne bi bile namirene u cijelosti, postoje u nenamirenom dijelu I dalje, ali više nisu osigurane založnim pravom. Ako je zalog takva stvar koja je sposobna davati plodove I druge koristi koje se mogu unovčiti, ima založni vjerovnik na temelju zakona pravo da od suda ishodi uspostavu privremene uprave zalogom I postavljanje upravitelja (sekvestra) koji će biti ovlašten I dužan ubirati plodove I druge koristi od zaloga, unovčavati ih, pa time dobivene iznose novca polagati u sud radi namirivanja vjerovnika iz tog zaloga. Pravo na izvansudsko namirivanje pripada zložnom vjerovniku kada je predmet njegovog založnog prava pokretnina, ako je:

1. takvo namirivanje izričito I u pisanom obliku dopustio založni dužnik, bilo u trenutku osnivanja založnog prava, bilo naknadno

2. ako postoji neoboriva predmnjeva da je založni dužnik dopustio izvansudsko namirenje, budući da je

a) osigurana tražbina iz trgovačkog poslab) založni dužnk nije u trenutku osnivanja založnog prava izričito isključio izvansudsko namirivanje

Ovo pravo je preobražajno I ne mijenja prvenstveni red. Založni vjerovnik koji je izvansudski namirivao svoju tražbinu, trebat će o tome podnijeti račun založnom dužniku, a I predati mu višak koji preostane nakon namirenja. Pravo na izvansudsko namirenje ostvaruje se putem javne dražbe (javnog nadmetanja) unovčenje zaloga na dražbi koja može biti privatna (ne mora biti sudska), ali mora biti javno oglašena. Da bi bio dopušten neki drugi način potrebno da je na temelju pravnog posla ili zakona vjerovnik na to ovlašten ili je to u danim okolnostima jedini mogući način za ostvarenje prava na namirenje. Založni vjerovnik ovlašten je namiriti svoju dospjelu tražbinu tako što će za sebe zadržati odgovarajući iznos, te s time prebiti svoju tražbinu. Založni vjerovnik ovlašten je svoju tražbinu namiriti uzimajući za sebe plodove I druge koristi od zaloga koji neposredno posjeduje, ako oni pripadaju dužniku I ako je vjerovnik na to ovlašten; to se onda prebija sa njegovom tražbinom – na temelju zakona, u trenutku ubiranja.Založni vjerovnik koji bi svoje pravo namirio izvansudskim putem, a nema to pravo, odgovara za svaku štetu koja bi iz toga proizišla, kao I vjerovnik koji je to pravo ostvarivao na način na koji nije bio ovlašten.Dobrovoljno založno pravo na pokretnini prestat će njegovom dotadašnjem nositelju kada zajedno s tražbinom koju osigurava prijeđe na drugu osobu; po pravilima obveznog prava relativan prestanak. Pravo će prestati apsolutno:

1. propašću zaloga2. odreknućem3. istekom roka I ispunjenjem uvjeta4. prestankom osigurane tražbine5. prestankom založnog vjerovnika koji je pravna osoba a nema svojeg pravnog sljednika6. rasterećenjem7. ovršnom prodajom zaloga

HIPOTEKA NA POKRETNINI (REGISTARSKO ZALOŽNO PRAVO) – dobrovoljno založno pravo na pokretnim stvarima koje nastaje bez predaje zaloga u posjed založnog vjerovnika I kod kojeg založnom vjerovniku ne pripada pravo posjedovati zalog. Naš pravni poredak ga omogućuje jedino na onim vrstama pokretnina koje se jedino upisom u javni upisnik mogu steći u vlasništvo ili koje se bez upisa u takav upisnik ne smiju rabiti. Hipoteka se može osnovati upisom u odgovarajući javni upisnik, pod pretpostavkama I na način određen za to posebnim zakonom. Do osnivanja će doći voljom vlasnika stvari da svoju stvar optereti založnim pravom. Nužno je da se ispune određene posebne pretpostavke:

1. stvar koju se tako zalaže upisuje se (ili je već upisana) u u odgovarajući javni upisnik (registar)2. postoji valjani pravni posao zalogodavca kojim se on obvezuje da će drugoj strani dopustiti

osnivanje hipoteke kao tereta njegove stvari

91

3. zalogodavac je vlasnik stvari koju zalaže, ovlašten je opteretiti ju založnim pravom4. upis u javni upisnik tog založnog prava kao tereta zalogodavčeve stvari, radi osiguranja određene

tražbine (kao način stjecanja prava)Založni ugovor je ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći (zalogodavac) vjerovniku da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine založnim pravom na svojoj pokretnini upisnoj u javni registar, dozvoliti da se u tom registru upiše založno pravo kao teret te stvari, a druga se ugovorna strana (vjerovnik) obvezuje da će čim prestane njegova zalogom osigurana tražbina, učiniti što je s njegove strane potrebno da bi se izbrisalo to založno pravo iz javne knjige. Pošto dospije osigurana tražbina, moći će se založni vjerovnik služiti svojim pravom na namirivanje iz vrijednosti zaloga. Potrebno je da vjerovnik ishodi pokretanje ovršnog postupka I u njemu transferaciju zaloga oduzimanje zaloga iz posjeda založnog dužnika I njegovu predaju na čuvanje vjerovniku ili trećemu.

NEDOBROVOLJNO (PRISILNO) ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINIVjerovniku je omogućeno da I protiv njegove volje ishodi osnivanje založnog prava na nekoj dužnikovoj stvari, kako bi osigurao uspješno namirenje svoje novčane tražbine iz vrijednosti dužnikove imovine. Osniva se na temelju odluke javne vlasti – suda, donesene u ovršnom postupku ili postupku osiguranja (odnosno javnog bilježnika, koji djeluje umjesto suda), a iznimno na temelju odluke neke druge javne vlasti ovlaštene da provodi ovršne postupke radi namirivanja nekih novčanih tražbina (npr. poreznih).

SUDSKO PRISILNO ZALOŽNO PRAVO – osniva se na temelju sudske odluke, bez ili protiv volje vlasnika zaloga (nekad na temelju rješenja o ovrsi koje je donio javni bilježnik). U pravilu nije registarsko založno pravo. Pretpostavke osnivanja su:

1. da je tražbina koja se osigurava sposobna biti osigurana založnim pravom2. da su ispunjene sve opće pretpostavke za stjecanje stvarnih prava uopće, te za stjecanje založnih

prava posebno3. da su ispunjene sve posebne pretpostavke za stjecanje ove podvrste založnog prava:

a) predmet zalaganja je pokretnina koja je u sastavu dužnikove imovine, sposobna je biti predmetom tog založnog prava I postoji odluka koja je valjani pravni temelj za osnivanje tog založnog prava

rješenje o ovrsi na ovršenikovim pokretnim stvarima radi naplate novčane tražbine rješenje o određivanju prethodne mjere zaplijene pokretne stvari protivnika

osiguranjab) izvršen je čin koji je zakonom određen način stjecanja – čin pljenidbe te pokretnine, koji je

obavio sud tj. sudski ovršitelj po nalogu sudaNisu sposobne biti predmetom založnog prava stvari u pogledu kojih je ovrha zakonom isključena (oružje I oprema namijenjeni obrani) a ni pokretnine koje se ne bi mogle prodavati u ovršnom postupku zbog pravila ovršnog prava o izuzeću od ovrhe I o ograničenju ovrhe zbog zaštite ovršenika. Dok još nije moguće dozvoliti I provesti ovrhu može se osnovati sudsko prisilno založno pravo u postupku prisilnog osiguranja tražbina prethodnim mjerama. Dok tražbina još nije dospjela sud još ne može dopustiti ovrhu radi namirivanja te tražbine, budući da vjerovnik još nema za to potrebnu perfektnu ovršnu ispravu. Da se ne bi dogodilo da tu tražbinu više ne bude moguće namiriti, omogućuje se vjerovniku da u razdoblju kada se još nisu ispunile sve pretpostavke za određivanje ovrhe svojim prijedlogom pokrene kod suda postupak osiguranja te tražbine, zahtijevajući od suda da radi osiguranja njegove vjerojatne tražbine odredi, a potom I provede prethodnu mjeru pljenidbe pokretnih stvari protivnika osiguranja. Određivanje prethodne mjere mogao bi od suda ishoditi vjerovnik-predlagatelj osiguranja u slučaju da već ima ispravu o postojanju novčane tražbine protiv dužnika-protivnika osiguranja, ali ta još nije perfektna ovršna isprava. Predlagatelj osiguranja može ishoditi da sud donese rješenja o osiguranju njegove novčane tražbine prethodnom mjerom pljenidbe pokretnih stvari dužnika

92

ako je dovoljno vjerojatna opasnost da bi bez tog osiguranja moglo biti onemogućeno ili znatno otežalo namirenje te tražbine prije no što sazriju sve pretpostavke za ovrhu. Rješenje o određivanju prethodne mjere zapljene pokretnih stvari protivnika osiguranja radi osiguranja novčane tražbine vjerovnika je pravni temelj za osnivanje prisilnog sudskog založnog prava predlagatelja osiguranja na pokretninama dužnika koje su predmet ovrhe. Vjerovnik neispunjene novčane tražbine koja je dospjela, ako o toj tražbini ima prefektnu ovršnu ispravu ili vjerodostojnu ispravu, ovlašten je ishoditi da sud/javni bilježnik donese rješenje o ovrsi na pokretninama iz sastava dužnikove imovine, radi prisilnog namirivanja te novčane tražbine. Vjerovnik treba staviti protiv dužnika odgovarajući prijedlog za ovrhu sudu/javnom bilježniku. Ako su ispunjene sve pretpostavke za to tada bi se odredilo rješenje o ovrsi kojim bi se odredilo da se na pokretninama dužnika provedu ovršne radnje:

1. zapljena I procjena pokretnina, njihovo oduzimanje, otpremanje I povjeravanje na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi

2. prodaju zaplijenjenih pokretnina3. namirivanje ovrhovoditelja iz novca dobivenog tom prodajom

Rješenje djeluje I kao pravni temelj za osnivanje prisilnog sudskog založnog prava vjerovnika na pokretninama dužnika. Kada je predmet osiguranja odnosno ovrhe pokretnina ta radnja osiguranja je čin pljenidbe (zapljene) pokretnina dužnika-protivnika osiguranja. Čin pljenidbe obavlja sud pljenidbenim popisom popisuje jednu ili više pokretnina protivnika osiguranja sastavljajući zapisnik o pljenidbenom popisu I procjeni, odnosno stavljajući zabilješku umjesto pljenidbenog popisa u zapisnik o već ranije provedenom pljenidbenom popisu tih stvari. Čin zapljene je dovršen potpisivanjem zapisnika o pljenidbenom popisu, odnosno zabilješke. Provedbom ovršne pljenidbe vjerovnik stječe prisilno sudsko založno pravo na popisanim nekretninama.Zapljenu pokretnina prati zakonska zabrana raspolaganja zaplijenjenim stvarima. Dužnik ne smije faktično, a ni pravno raspolagati stvarima koje su mu zaplijenjene, dakle ne smije ih otuđiti, niti smije osnivati prava koja bi tu stvar teretila. Sud će u svim slučajevima u kojima dopušta ovrhu na pokretninama radi naplate novčane tražbine, svojim rješenjem o ovrsi odmah određivati I transferaciju zaplijenjenih pokretnina. Ako su te pokretnine gotov novac, vrijednosni papiri I dragocjenosti, predat će ih se u sudski/javnobilježnički polog. Vjerovnik snosi sav rizik od uništenja I oštećenja zaplijenjenih stvari, osim više sile. U pravilu se prisilno sudsko založno pravo ne može steći od nevlasnika. Ipak, ako bi bile zaplijenjene neke tuđe pokretnine kao da su dužnikove, a njihov vlasnik ne zaštiti svoje pravo vlasništva od toga (ne podigne izlučnu tužbu do okončanja ovršnog postupka, ili je podigne ali s njom ne uspije) vjerovnik je zapljenom tih stvari stekao na njima prisilno sudsko založno pravo, kao da su dužnikove. Nakon što je prisilno sudsko založno pravo osnovano na nekoj pokretnini, trebat će ga upisati u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina na pokretnim stvarima I pravima; učinak je samo deklaratoran radi publicitetnog djelovanja. Zabilježit će se da je stečeno prisilnim putem te kada je poduzeta radnja kojom je to pravo stečeno (radi prvenstvenog reda). Od dana upisa neće se treće osobe moći pozivati na to da nisu znale za postojanje upisa. Sudsko prisilno založno pravo slijedi tražbinu koju osigurava; njegov prijenos na drugu osobu je ujedno I prelaženje legitimacije za vođenje ovršnog postupka. Novi založni vjerovnik trebat će dokazati da je ta tražbina prešla na njega (javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, ili pravomoćnom presudom) o tome ovisi njegova mogućnost da iz vrijednosti zaloga ovršnim putem namiruje tražbinu osiguranu prisilnim založnim pravom. Sudsko prisilno založno pravo ne ovlaščuje svojeg nositelja na posjedovanje zaloga (no takvo pravo ipak može nastati temeljem sudske odluke transferacija!!). vjerovnik je tada dužan osigurati sve što je potrebno za urednu otpremu pokretnina (prijevozno sredstvo, radnu snagu, potrebnu opremu..) te za

93

takav smještaj pokretnina u kojem će se one sačuvati od mogućeg oštećenja, kvarenja ili općenito od pogoršanja njihova stanja, osim onog do kojeg bi došlo prema redovnom tijeku stvari. Dužnik ostaje vlasnik zaplijenjene stvari no zabranjeno mu je njome raspolagati, faktično ili pravno. Vjerovnik može samo putem suda ostvarivati svoje pravo na namirenje iz vrijednosti zaloga putem sudske (ovršne) prodaje zaloga I namirivanjem vjerovnikove tražbine iz novca dobivenog tom prodajom. Kada je založno pravo osnovano u postupku osiguranja tada vjerovnik tek treba pokrenuti ovršni postupak za namirivanje svoje tražbine. Ovršnu prodaju provodi sud, no može je povjeriti I javnom komisionaru. Pravo vlasništva stječe najbolji ponuditelj na temelju pravnog posla (kupnje na dražbi) kada sudski ovršitelj/javni bilježnik prihvati njegovu ponudu pa mu (nakon što on plati kupovninu) preda stvar u samostalan posjed. Kada je ovršnu prodaju proveo javni komisionar, on će iz dobivene kupovnine najprije namiriti troškove pohrane I prodaje pokretnine I svoju nagradu te će preostali iznos uplatiti na račun suda koji će potom iz preostalog novca provesti namirivanje tražbina koje se imaju pravo odatle namirivati. Višak pripada založnom dužniku, te će mu ga sud predati. Sudsko prisilno založno pravo apsolutno prestaje propašću zaloga ili pravomoćnom odlukom suda, a relativno prijenosom na drugu osobu. SUDSKO I JAVNOBILJEŽNIČKO (DOBROVOLJNO) ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINI Ova vrsta založnog prava ima mješovitu pravnu narav; dobrovoljno je jer nastaje na temelju suglasne volje vjerovnika I vlasnika zaloga da vjerovnikovu tražbinu osiguraju upravo sudskim/javnobilježničkim založnim pravom. Potrebno je da ono bude osnovano u posebnom sudskom postupku osiguranja tražbina – u postupku sudskog I javnobilježničkog osiguranja tražbina na temelju sporazuma stranaka I prema pravilima tog postupka. Ono je registarsko založno pravo osniva se upisom u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima I pravima.

SUDSKO DOBROVOLJNO ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINI - za njegov osnutak potrebno je, uz postojanje tražbine sposobne da bude osigurana založnim pravom I ispunjenje općih pretpostavaka stjecanja stvarnih prava, da se ispune još neke posebne pretpostavke:

1. tražbina koju se osigurava ima zakonom određena posebna svojstva za osiguravanje ovom podvrstom založnog prava

2. pokretnina koja će biti zalog je u vlasništvu zalogodavca3. pred sudom je u postupku osiguranja (postupku sudskog I javnobilježničkog založnopravnog

osiguranja na temelju sporazuma stranaka) sklopljen sporazum o osiguranju, u čijem sklopu je valjani založni ugovor zalogodavca I zalogoprimca I uobličen u sudski zapisnik o sporazumu stranaka da osiguraju vjerovnikovu tražbinu dobrovoljnim sudskim založnim pravom na određenoj zalogodavčevoj pokretnini, pa je na temelju toga sud donio odgovarajuće rješenje o osiguranju

4. izvršen je čin koji je zakonom određeni način stjecanja tog založnog prava Predmetom ove podvrste založnog prava mogu biti sve stvari kao I kod prisilnog sudskog z. prava, ali I one koje tamo nisu dozvoljene jer se na njima ne smije provoditi ovrha iz socijalnih razloga. Sud može pokretnini privremeno oduzeti sposobnost da bude predmetom sudskog dobrovoljnog založnog prava, odredivši privremenu mjeru zabrane otuđenja ili opterećenja te pokretnine. Pokretnina koje je do određenog trenutka bila pripadak neke nekretnine može postati samostalnim predmetom sudskog dobrovoljnog založnog prava ako: nekretnina nije opterećena hipotekom ili kojim drugim ograničenim stvarnim pravom I da je glede pripatka izvršen upis založnog prava na pokretnini u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja. Na temelju posebne zakonske odredbe, moguće je osnovati založno pravo na ukupnosti pokretnina tzv. lebdeće založnopravno osiguranje, koje onda tereti sve pokretnine u sastavu te ukupnosti.

94

Pravni temelj je založni ugovor kojim se vlasnik određene pokretnine obvezuje vjerovniku da će trpjeti da se sporazumno utvrđena vjerovnikova tražbina osigura time što će se na toj pokretnini osnovati založno pravo upisom u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina. Ugovor je kauzalan I naplatan, sadržan u sporazumu o osiguranju. Sporazum o osiguranju je osebujni pravni posao vjerovnika I dužnika, uređen pravilima o sudskom postupku osiguranja, I to pravilima o sudskom I javnobliježničkom osiguranju na temelju sporazuma stranaka. Sklapaju ga pred sudom u postupku osiguranja vjerovnik I dužnik. Bitni sadržaj sporazuma je suglasno očitovanje volje stranaka, s tri bitna elementa:

1. sporazumno utvrđenje tražbine (novčane ili nenovčane) koju će se osigurati založnim pravom – utvrđenje njezinog postojanja (I sadržaja), kao I trenutka njezinog dospijeća

2. založni ugovor3. sporazum da će se založno pravo osnovati radnjama osiguranja na toj stvari, kao predmetu

osiguranja – upisom u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina; te da suglasno predlažu sudu neka svojim rješenjem odredi mjeru osiguranja – upis u Upisnik.

Sporazum se oblikuje u sudski zapisnik o sporazumu stranaka i, potpisan, dobiva snagu sudske nagodbe. Provedbom upisa predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na određenom predmetu osiguranja; upis ima I karakterisitke kao I kod dobrovoljni upis tog prava. U pravilu bi vjerovnik koji je postupao u dobroj vjeri prigodom stjecanja dobrovoljnog sudskog založnog prava trebao uživati zaštitu svojeg povjerenja u pravnom prometu, pa bi trebao moći steći založno pravo I od nevlasnika, ako su ispunjene zakonske pretpostavke za to. Ne može protivnik osiguranja/dužnik uz čiju suglasnost je upisom u Upisnik osnovano sudsko dobrovoljno založno pravo na nekoj stvari, kasnije dovoditi u pitanje vjerovnikovo stjecanje tog prava, pozivajući se na to da u vrijeme kada se to pravo osnivalo dužnik nije bio vlasnik pokretnine koja je založena. Treća osoba koja je vlasnik pokretnine neće se moći pozivati na svoje neznanje za postojanje tog upisa. Na prijedlog založnog vjerovnika, utemeljen na ovršnoj ispravi (zapisnik o osiguranju koji ima snagu ovršne sudske nagodbe), sud će rješenjem odrediti ovrhu na zalogu; provest će se onim radnjama kojima se I inače provodi ovrha na pokretninama radi namirenja novčane tražbine.Sudsko dobrovoljno založno pravo apsolutno prestaje u pravilu jednako kao I prisilno založno pravo (propašću zaloga I odlukom suda). Ako je u ovršnom postupku provedeno namirivanje, tada ovo pravo prestaje rješenjem kojim se obustavlja postupak osiguranja I ukidaju provedene radnje (I pljenidba). Pravo prestaje relativno ako prijeđe na drugu osobu zajedno s tražbinom koju osigurava.

LEBDEĆE ZALOŽNOPRAVNO OSIGURANJE NA UKUPNOSTI POKRETNINA – podvrsta dobrovoljnog založnog prava na pokretnini koja ima dvije razine postojanja: ono je neka određena ukupnost pokretnina (imovinska cjelina, universitas rerum), ali I to su pojedinačne nekretnine u sastavu te ukupnosti. Ono se osniva ne nekoj određenoj ukupnosti pokretnina, bez obzira koje su pokretnine u sastavu te ukupnosti. Sastav je promjenjiv – pokretnine u njega ulaze I izlaze a da to ne utječe na identitet ukupnosti, niti na založno pravo koje je tereti (tereti sve pokretnine u sastavu te ukupnosti).Da bi se osnovalo potrebno je ispunjenje svih pretpostavki kao I kod dobrovoljnog sudskog založnog prava, s razlikom da predmet zalaganja nije pojedinačna nekretnina, nego ukupnost pokretnina koja je dio imovine dužnika. Sposobne da ih se osigura ovom podvrstom založnog prava su novačne tražbine I novčane protuvrijednosti nenovčanih tražbina. Biti predmetom zaloga sposobne su određene ukupnosti pokretnina koje su dio imovine dužnika, ako su dovoljno određene sporazumom o osiguranju, primjenom prostorno-funkcionalno-pravnog kriterija. Vjerovnik I dužnik sporazumom o osiguranju određuju ukupnost pokretnina tako što određuju da ona obuhvaća pokretnine određene vrste (npr. roba, zalihe, namještaj, strojevi, aparati, alat I sl.) koje se nalaze u ili na prostoru koji je određen I ima gospodarsku funkciju (npr. u određenom skladištu, pogonu ili nekom drugom poslovnom prostoru), a u vlasništvu je dužnika, ili ga on koristi na nekoj drugoj pravnoj osnovi, s time da tako određena ukupnost

95

pokretnina može obuhvaćati jedino one pokretnine koje su u vlasništvu dužnika. Budući da je dobrovoljno založno pravo na njega ne djeluju zakonska pravila o zaštiti ovršenika, o izuzeću od ovrhe I o ograničenju ovrhe na određenim predmetima. Pravni temelj osnivanja je založni ugovor kojim se dužnik obvezuje vjerovniku da će trpjeti da se sporazumno utvrđena vjerovnikova tražbina osigura time što će se na pokretninama u vlasništvu protivnika osiguranja osnovati založno pravo upisom u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina. Sporazum se oblikuje u sudski zapisnik koji, potpisan, ima snagu sudske nagodbe. Modus stjecanja je upis u Upisnik; u tom će cilju sud donijeti rješenje o osiguranju, kojim će kao mjeru osiguranja tražbine odrediti upis založnog prava u Upisnik, pa će se potom u provođenju tog rješenja u taj Upisnik upisati založno pravo (lebdeće založnopravno osiguranje) na određenoj ukupnosti pokretnina protivnika osiguranja, a radi osiguranja određene tražbine. Pravni učinak nastupa s dovršenjem čina upisa, ako su ispunjene I sve ostale pretpostavke stjecanja tog založnog prava. Ukupnost stvari dio je dužnikove imovine koji je promjenjivog sastava I nije pravno odvojen od ostale imovine tog dužnika. Založni dužnik nije ograničen u svojim vlasničkim ovlastima glede pokretnina koje su u sastavu založene ukupnosti; ovlašten je njima raspolagati faktično I pravno. Otuđi li neku od njih, ona će time izići iz sastav te ukupnosti, čime će prestati biti opterećena sudskim dobrovoljnim založnim pravom koje tereti tu ukupnost. Dužnik ima dužnost nadomještanja dužan je, ako sporazumom stranaka nije što drugo određeno, uredno nadomještati otuđene ili odnesene pokretnine, prema prirodi svoje djelatnosti (nadomješta ih stječući odnosno unoseći druge pokretnine u sastav založene ukupnosti). Vjerovnik nema pravo na posjed ukupnosti stvari, ali ni pravo na posjed onih stvari koje su u sastavu te ukupnosti. Založni vjerovnik nema obvezu čuvanja, a ni druge obveze koje bi inače imao da je posjednik založenih stvari; nema ni pravo ubirati I prisvajati plodove I druge koristi od njih, niti ih bilo kako upotrebljavati, a odredbe ugovora ili drugog pravnog posla koje bi mu to pravo namijenile bile bi ništavne. Vjerovnik će se namiriti putem ovrhe koju će odrediti I provesti sud, na prijedlog vjerovnika utemeljen na ovršnoj ispravi (zapisnik o osiguranju). Sudsko založno pravo ne može se namiriti izvansudskim putem. Kada vjerovnik zatraži ovrhu, smatrat će se da su predmet založnog prava sve one pokretnine koje se prigodom pljenidbenog popisa nađu u/na prostoru koji determinira ukupnost. Sud će te pokretnine popisati u pljenidbeni zapisnikom pa pošto one budu time zaplijenjene I potom procijenjene, provest će se glede njih I daljnje ovršne radnje, uključujući I njihovu prodaju I namirivanje. Red prvenstva založnog prava na zaplijenjenim I unovčenim pokretninama računat će se prema danu kada je upisom u Upisnik bilo osnovano lebdeće založno pravo na ukupnosti u čijem su sastavu bile te pokretnine.Sudsko dobrovoljno lebdeće založno pravo prestaje apsolutno propašću zaloga I na temelju pravomoćne odluke suda. Prijelazom na drugu osobu, prestaje relativno. Na pojedinoj pokretnini založno pravo prestaje izlaženjem te pokretnine iz sastava opterećene ukupnosti I prestankom založnog prava na ukupnosti.

JAVNOBILJEŽNIČKO ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINI I UKUPNOSTI POKRETNINA – inačica je sudskog dobrovoljnog založnog prava na takvim premetima obilježena time što javni bilježnik igra dio uloge koja je inače povjerena sudu. Za osnivanje potreban je založni ugovor kao pravni temelj, poput onog koji je pravni temelj sudskog dobrovoljnog založnog prava, ali s tom razlikom da će, umjesto da bude sadržan u sporazumu o osiguranju koji bi bio sklopljen pred sudom u postupku osiguranja I uobličen u sudski zapisnik o sporazumu stranaka, biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave imat će snagu sudske nagodbe. Bitni sadržaj je suglasno očitovanje volje stranaka, s tri bitna elementa. Prva dva, utvrđenje postojanja tražbine I založni ugovor, jednaki su kao I elementi sporazuma o osiguranju koji se sklapa pred sudom u postupku osiguranja. Treći element, sporazum da će se to založno pravo osnovati radnjama osiguranja, drukčiji je jer umjesto suda ovdje djeluje javni bilježnik. Sporazum stranaka o osiguranju treba sadržavati stranačku odredbu o osiguranju clausulu asicurandi

96

izjava vlasnika predmeta osiguranja da ju suglasan s time da se radi osiguranja vjerovnikove tražbine osnuje založno pravo radnjom koju će poduzeti javni bilježnik. U našoj se javnobilježničkoj praksi uobičajilo da se ispravi koja sadrži sporazum o osiguranju, a ima oblik javnobilježničkog akta ili privatne isprave na kojoj je bilježnik ovjerio potpis dužnika, doda I sporedni, nebitni sastojak clausula exequendi izjava dužnika o njegovoj suglasnosti da se, pošto dospije tražbina čije postojanje I vrijeme dospijeća su utvrđeni u toj ispravi, može provesti ovrha neposredno na temelju te isprave (tj. ta isprava je ovršna isprava). Da bi se na temelju takvog sporazuma o osiguranju I u njemu sadržanog založnog ugovora, osnovalo javnobilježničko založno pravo na pokretnini/ukupnosti pokretnina, trebat će biti izvršena I radnja osiguranja, koja je za to potrebna po zakonu upis u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja. Izvršenje te radnje način je stjecanja založnog prava. Javni bilježnik ne donosi rješenje o osiguranju, nego predlaže upis založnog prava Službi upisa.

ZAKONSKO ZALOŽNO PRAVO NA POKRETNINIZa osnivanje pojedinog zakonskog založnog prava na pokretnini potrebno je da budu ispunjene neke posebne pretpostavke, određene posebnim zakonom koji uređuje pojedinu podvsrtu zakonskih založnih prava. Prava zakonska založna prava ( zakonska z. prava u užem smislu) su ona koja se osnivaju samim zakonom (ipso iure), naime samim nastupanjem onih činjenica koje su zakonom određene za pretpostavke pod kojima nastaje takvo založno pravo. Neprava zakonska založna prava (zakonska z. prava u širem smislu) osnivaju se pod pretpostavkama određenim u zakonu, ali s time da će ispunjenje tih pretpostavaka tek dati vjerovniku pravo da stekne založno pravo na dužnikovoj stvari; zakon ovdje daje pravni temelj, a vjerovnik pravo stječe činom stjecanja.Pravo će mjesto u prvenstvenom redu dobiti prema času kad je osnovano. Tražbine se namiruju putem suda, nemaju prednost pred dobrovoljnim ili prisilnim založnim pravom (osim ako je to posebno zakonom određeno). Založno pravo suvlasnika I sunasljednika – osniva se u slučaju da je suvlasnička zajednica razvrgnuta isplatom na temelju takve odluke suda, pa je jedan od suvlasnika dobio u svoje vlasništvo stvar koja je bila suvlasnička, no uz obvezu da ostalima isplati vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova. Veličina I rok dospijeća određeni su odlukom suda. Posebne pretpostavke su:

a) tražbina koju se osigurava tim založnim pravom je vjerovnikova tražbina nastala na temelju odluke suda o razvrgnuću suvlasništva isplatom

b) predmet tog založnog prava je stvar koju je suvlasnik stekao u vlasništvo na temelju sudske odluke o razvrgnuću suvlasništva isplatom

Založno pravo osniva se na temelju zakona I u slučaju kada je nasljednička zajednica razvrgnuta isplatom; osniva se na pokretninama koje su odlukom suda/javnog bilježnika pripale u vlasništvo pojedinom sunasljedniku koji je živio ili priređivao zajedno s ostaviteljem I ima pravo na diobu isplatom, pa je to svoje pravo ostvario ishodivši odluku da dobiva određene stvari iz ostavine u svoje vlasništvo, s time da je obvezan ostalim sunasljednicima isplatiti vrijednost tih stvari u novcu. Posebne pretpostavke:

a) tražbina koju se tim založnim pravom osigurava, vjerovnikova je tražbina koja je nastala na temelju odluke suda/javnog bilježnika o razvrgnuću nasljedničke zajednice isplatom

b) predmet tog založnog prava je stvar koju je sunasljednik stekao u vlasništvo na temelju te odluke

Založno pravo najmodavca – na onim pokretninama najmoprimaca I članova njihovih obiteljskih domaćinstava koje su unesene u objekt najma (uz to najmodavcu pripada I pravo zadržanja, tako da je ovlašten te pokretnine zadržati do namirenja tih tražbina). Posebne pretpostavke za ovakvo stjecanje:

a) Tražbina koju se osigurava tim založnim pravom proizlazi iz obveznog odnosa utemeljenog na ugovoru o najmu stana kao najmodavčeva tražbina stanarine od najmoprimca stana, i/ili kao tražbina naknade štete za koju najmoprimac stana odgovara najmodavcu

97

b) Predmet tog založnog prava su pokretnine (pokućstvo I dr.) koje su u vlasništvu najmoprimca ili članova njegova obiteljskog kućanstva, a unesene su u stan, odnosno u druge prostorije koji su predmet ugovora o najmu stana s najmoprimcem.

Založno pravo nalogoprimca – na onim pokretninama nalogodavca koje je dobio u posjed na temelju naloga, kao I na novcu koji je naplatio za račun nalogodavca, pa su time stvarnopravno osigurane tražbine naknade I troškova što ih nalogoprimac ima prema nalogodavcu iz odnosa naloga (utemeljenog na ugovoru o nalogu). Posebne pretpostavke su:

a) Tražbina koju se osigurava ovim založnim pravom proizlazi iz obveznog odnosa utemeljenog na ugovoru o nalogu kao nalogoprimčeva tražbina naknade ili troškova koje mu duguje nalogodavac

b) Predmet tog založnog prava su pokretnine koje su u vlasništvu nalogodavca, a nalogoprimac ih je dobio u posjed na temelju ugovora o nalogu te novac koji je nalogoprimac naplatio za račun nalogodavca

Založno pravo osniva se u trenutku ispunjenja svih ovih pretpostavaka.

Založna prava prijevoznika, komisionara, otpremnika I skladištara

GLAVA 22. ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINI

Založno se pravo može steći I imati na svakoj nekretnini koja je uopće sposobna za zalog (sposobna je biti predmetom stvarnih prava I moguće je namirivanje novčanih tražbina iz njezine vrijednosti), a I na drugim entitetima koji su pravno izjednačeni s takvom nekretninom. Posebna podvrsta založnog prava založno pravo na nekretnini, hipoteka može se steći I imati na za to sposobnoj:

1. Pojedinačno određenoj nekretnini, uključujući I sve njene pripadnosti, ako nije što drugo određeno

2. Pojedinačno određenom idealnom dijelu nekretnine3. Na skupu nekoliko takvih nekretnina, odnosno idealnih dijelova (u pravilu sa svim njihovim

pripadnostima), koji tada služe osiguranju tražbine kao da su jedan zalog simultana hipoteka4. Na pravu građenja (u pravilu sa svim pripadnostima)

Založno pravo koje tereti neku nekretninu, u pravilu tereti I sve njezine pripadnosti, ali neke mogu dobiti ulogu samostalnog predmeta založnog prava: civilni plodovi I pripatci nekretnine. Hipoteka može biti osnovana na plodovima; ona će tada teretiti nekretninu kao cjelinu, ali će se tražbine koje su osigurane hipotekom na plodovima moći ovršno namirivati jedino iz vrijednosti civilnih plodova opterećene nekretnine, a ne iz vrijednosti matične nekretnine. Na nekretninama se može osnovati jedino registarsko založno pravo (hipoteka) koje se osniva upisom, bez predaje u posjed te koje svojem nositelju ne daje pravo na posjed zaloga.

DOBROVOLJNO ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINIVlasnik nekretnine može u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine, za osiguranje te tražbine osnovati na nekretnini založno pravo, izvevši ga iz svojeg prava vlasništva založno pravo će se osnovati suglasnom voljom vlasnika nekretnine I vjerovnika tražbine koju se osigurava, pa će to biti dobrovoljno založno pravo na nekretnini. Ovlaštenik prava građenja može u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine, za osiguranje te tražbine osnovati na svojemu pravu građenja založno pravo – dobrovoljno založno pravo na pravu građenja koje tereti nečiju nekretninu.Da bi se na nekretnini osnovalo dobrovoljno založno pravo radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine, potrebno je:

1. Da je tražbina koju se time osigurava sposobna da bude osigurana založnim pravom

98

2. Da budu ispunjene sve opće pretpostavke za stjecanje stvarnih prava uopće te založnih prava posebno

3. Da budu ispunjene sve posebne pretpostavke za stjecanje ove podvrste založnog prava:a) Predmet zalaganja je za hipoteku sposobna nekretnina ili pravo građenja – svaka nekretnina

(I s nekretninom pravno izjednačeni entitet) koja je opće sposobna da bude predmetom založnog prava, naime ona koja je sposobna biti predmetom stvarnih prava I u prometu je, pa bi se od njezine vrijednosti mogle namirivati novčane tražbine

b) Zalogodavac je vlasnik te nekretnine (nositelj prava građenja)- cijelu nekretninu koja je u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu nekolicine, mogu opteretiti samo svi suvlasnici zajedno. Svaki suvlasnik ovlašten je svoj idealni dio opteretiti, ne tražeći suglasnost ostalih (I etažni vlasnik). Prethodni vlasnik nekretnine može je opteretiti založnim pravom pa djeluje prema svima; prestaje ispunjenjem uvjeta ili istekom roka kojim je prednikovo vlasništvo bilo ograničeno

c) Zalogodavčev pravni posao je valjani pravni temelj za osnivanje hipoteke na toj nekretnini/pravu građenja

d) Izvršen je čin koji je zakonom određen za način osnivanja takvog založnog prava čin upisa u zemljišnu knjigu (čin uknjižbe, predbilježbe) hipoteke na toj nekretnini/pravu građenja

Pravni temelj je zalogodavčev pravni posao čiji cilj je osnivanje založnog prava na određenoj nekretnini radi osiguranja namirenja neke određene tražbine iz vrijednosti te stvari. Redovito je to založni ugovor tj. ugovor o hipoteci, koji će ponekad biti jedan ili više uglavaka o hipoteci (hipotekarnih klauzula) sadržanih u nekom drugom ugovoru. Ugovor o hipoteci (hipotekarni ugovor) je založni ugovor kojim se dužnik ili netko treći (zalogodavac) obvezuje vjerovniku da će u pogledu određene svoje nekretnine trpjeti da taj u javnu knjigu (zemljišnu knjigu ili odgovarajući javni upisnik) upiše kao teret te zalogodavčeve nekretnine založno pravo (hipoteku) za osiguranje određene tražbine, a druga se ugovorna strana (vjerovnik) obvezuje da će, čim prestane njezina tražbina osigurana tim založnim pravom, učiniti sve što je s njezine strane potrebno da bi se to založno pravo izbrisalo. Nužno je da ugovor o hipoteci postoji I da nije ništetan. To je konsenzualan, naplatan, kauzalan I formalan pravi posao. Bitni sastojak svakog ugovora o hipoteci jest suglasno očitovanje volje dužnika I vjerovnika, kojim se dužnik obvezuje vjerovniku dopustiti mu (tj. trpjeti) da založno pravo kojim se osigurava određena tražbina, upiše u zemljišnu knjigu kao teret na zalogodavčevoj nekretnini (pravu građenja). Ništetne odredbe hipotekarnog ugovora:

1. Općenito sve ugovorne odredbe koje su suprotne naravi zaloga I tražbine koja bi trebala biti osigurana hipotekom

2. Uglavak da založena stvar prelazi u vlasništvo založnog vjerovnika, ako mu tražbina ne bude ispunjena u određenom roku (lex comissoria)

3. Uglavak da dužnik ne može zalog nikada iskupiti4. Uglavak po kojem bi vjerovnik mogao založenu mu stvar po unaprijed određenoj cijeni otuđiti ili

zadržati stvar za sebe (nije zabranjen ako stvar ima unaprijed određenu cijenu)5. Uglavak po kojem dužnik ne bi smio osnivati na istom zalogu založna prava za druge osobe6. Uglava po kojem vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju

stvariUgovor o hipoteci ima pisani oblik, oblik isprave; on će se ispunjavati upisom založnog prava u zemljišnu knjigu, a temelj za odobrenje tog upisa može biti samo valjana knjižna isprava (tabularna isprava). Način na koji se osniva I stječe založno pravo je upis u zemljišnu knjigu hipoteke kao tereta određene nekretnine, a u korist vjerovnika određene tražbine kao založnog vjerovnika. Dobrovoljno založno pravo na nekretnini osniva se (ako su ispunjene I ostale pretpostavke za to) upisom u knjizi hipoteke kao tereta na nekretnini, koju se time opterećuje radi osiguranja određene tražbine (odnosno kao tereta na pravu građenja), a u korist vjerovnika te tražbine I to uknjižbom ili predbilježbom te hipoteke. Za upis je

99

potreban kknjižni prednik, tabularna isprava I rješenje o upisu, a uz to postavljaju se I posebna pravila za upis hipoteke. Na nekretnini koja nije upisana u zemljišnu knjigu hipoteka se stječe polaganjem u sud ovjerovljene isprave kojom vlasnik nekretnine dopušta uknjižbu tog prava na njoj. Pravni učinak djeluje unazad od trenutka u kojem je zemljišnoknjižnom sudu bio stigao prijedlog za upis neke hipoteke. Upisom hipoteka dobiva svoje mjesto u prvenstvenom redu prema trenutku kada je zemljišnoknjižnom sudu stigao prijedlog za njen upis (na temelju kojeg je upis I proveden). Na tom mjestu hipotekom je osigurana:

a) Ona tražbina zbog čijeg je osiguranja ta hipoteka osnovana (glavnica)b) Troškovi parnicec) Troškovi ovrhed) Kamate (ugovorne, zakonske) dospjele u zadnje tri godine prije donošenja rješenja o dosudi

kupcu nekretnineVjerovnik koji je postupajući u dobroj vjeri s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige upisao hipoteku kao teret te nekretnine (izvodeći je iz navodnog prava vlasništva te osobe kao knjižnog prednika) ipak će steći tu hipoteku, ako su ispunjene pretpostavke pod kojima njegovo stjecanje uživa zaštitu po pravilima o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige. Prigodom prelaženja tražbine na novog vjerovnika na nj prelazi I hipoteka koja tu tražbinu osigurava, te se taj prijelaz zbiva samim prelaskom tražbine. Nije potreban nikakav poseban pravni temelj niti upis te hipoteke na novog vjerovnika u zemljišnoj knjizi. Nekretninu opterećenu založnim pravom može se opteretiti podzaložnim pravom (nadhipotekom), u okviru njezinog opterećenja hipotekom.Vjerovnik nikada nema pravo na posjed zaloga; nema ni pravo ubirati I prisvajati plodove I druge koristi od hipotekom opterećene nekretnine, niti je bilo kako upotrebljavati, a odredbe ugovora ili drugog pravnog posla koje bi mu to pravo dale, bile bi ništavne. U stadiju osiguranja, ne može hipotekarni vjerovnik zahtijevati namirenje svoje tražbine iz vrijednosti hipotekom opterećene nekretnine, ali ako bi dužnik činio nešto što bi dovelo u opasnost supstanciju nekretnine ili smanjivalo njezinu vrijednost, hipotekarni vjerovnik je ovlašten zahtijevati od njega da to propusti činiti. Ako bi dužnik nastavio s tim radnjama, vjerovnik je ovlašten da I prije dospijeća hipotekom osigurane tražbine zahtijeva njezinu ovršnu naplatu iz vrijednosti opterećene nekretnine. On može dužnika siliti na propuštanje sudskim putem – može tužbom zahtijevati od dužnika da propušta činiti one radnje koje smanjuju vrijednost nekretnine ili inače pogoršavaju njezino stanje. Svaki založni vjerovnik ima pravo na zaštitu svojeg založnog prava; ovlašten je svakome, kako vlasniku opterećene nekretnine, tako I trećim osobama, stavljati sve zahtjeve potrebne radi zaštite svojeg založnog prava na nekretnini:

1. Ima pravo zahtijevati zaštitu svojeg založnog prava svim sredstvima što ih za zaštitu knjižnih prava daju pravila zemljišnoknjižnog prava

2. Ovlašten je zahtijevati od hipotekarnog dužnika, a I od svakog trećeg, da glede založene nekretnine propušta činiti ono što dovodi u opasnost supstanciju nekretnine ili smanjuje njenu vrijednost

3. Vjerovnik kojemu je založeno pravo na plodove nekretnine ima pravo zahtijevati da se njemu preda ono što nekretnina daje posredstvom odnosa najma, zakupa I sl.

Hipotekarni vjerovnik je ovlašten mjesto koje u prvenstvenom redu ima njegova hipoteka, zamijeniti s mjestom koje u tom redu ima neka druga hipoteka, ili koje drugo knjižno pravo na istoj nekretnini, ako time ne vrijeđa knjižna prava drugih osoba ustup prvenstva; dolazi do promjene u prvenstvenom redu tih prava na određenoj nekretnini. To se zbiva na temelju očitovanja volje nositelja prava koje stupa nazad u prvenstvenom redu I nositelja prava koje u tom redu stupa naprijed, a na način da se u zemljišnoj knjizi upiše ustup prvenstva. Ustup može biti naplatan ili besplatan. Ako bi ustup dirao u prava trećih, potrebno je da oni pristanu na njega. Neograničeni ustup moguć je jedino ako se ne dira u prava

100

trećih, ili su treći dali pristanak na nj; inače je moguć samo ograničeni ustup. U pravilu ima apsolutan učinak promjena je definitivna, promjene koje bi se naknadno zbile u pogledu knjižnih prava koja su zamijenila mjesta, ne mogu utjecati na red prvenstva koji je stečen ustupom. Moguće je ugovoriti da ustup ima samo relativan učinak, naime da se postojanje I obujam prava koje je stupilo naprijed, ravna prema promjenama onog prava koje je stupilo nazad. Prestane li hipotekarna tražbina na koji drugi način, a ne namirivanjem iz vrijednosti opterećene nekretnine tada je, dok ta hipoteka ne bude izbrisana, vlasnik nekretnine ovlašten raspolagati s neizbrisanom hipotekom, zapravo s njezinim mjestom u redu prvenstva; može prenijeti tu hipoteku na novu tražbinu koja nije veća od one upisane koja je prestala. Pravo traje sve dok hipoteka ne bude izbrisana.Da bi hipoteka prestala potrebno je da bude izbrisana Iz zemljišne knjige. Ugovorom o hipoteci vjerovnik je preuzeo obvezu da će, nakon prestanka tražbine, učiniti sve da bi se ta hipoteka izbrisala; ne izvrši li je, može ga se na to siliti putem suda. Dospijećem obveze, ušlo je djelovanje založnog prava u stadij namirivanja. Hipotekarni vjerovnik može ostvarivati svoje pravo na namirenje hipotekom osigurane tražbine iz vrijednosti nekretnine koja je opterećena hipotekom, ma u čijem je ona vlasništvu u vrijeme namirivanja. Pravo će moći ostvarivati isključivo putem suda u ovršnom postupku radi naplate novčane tražbine. Tražbina založnog vjerovnika namirivat će se iz vrijednosti založene nekretnine putem suda koji će djelovati u ovršnom postupku:

1. Sudskom (ovršnom) prodajom založene nekretnine te namirivanjem iz kupovnine2. Privremenom upravom založenom nekretninom, te namirivanjem iz vrijednosti plodova I drugih

koristi koje ona daje (bez prodaje!!)Za namirivanje putem sudske (ovršne) prodaje potrebno je da

1. Založni vjerovnik stavi prijedlog za ovrhu na nekretnini koja je opterećena njegovom hipotekom 2. Sud (javni bilježnik) tom prijedlogu udovolji, odredivši ovrhu svojim rješenjem o ovrsi3. Ovrha bude provedena ovršnim radnjama:

a) Zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizib) Utvrđenjem vrijednosti nekretninec) Prodajom nekretnined) Namirenjem ovrhovoditelja iz kupovnine dobivene za tu nekretninu

U ovršnom postupku koji je pokrenuo bilo koji vjerovnik radi namirivanja svoje novčane tražbine iz vrijednosti nekretnine, u obzir za namirivanje dolazi ta njegova tražbina, a I sve ostale tražbine koje su osigurane založnim pravima (hipotekama) na istoj nekretnini, pa I one koje još nisu dospjele. Vjerovnik-ovrhovoditelj će zabilježbom steći pravo namirenja te svoje tražbine iz vrijednosti nekretnine dužnika, koje će djelovati prema svakome. Kod namirivanja njegovo će pravo konkurirati hipotekama I drugim stvarnim pravima koja se namiruju iz novca dobivenog ovršnom prodajom te nekretnine. Ovrhu pokreće vjerovnik svojim prijedlogom sudu/javnom bilježniku, tražeći da protiv dužnika odredi ovršnu prodaju njegove nekretnine i slijedom toga namirivanje određene vjerovnikove tražbine iz iznosa dobivenog tom prodajom. Na temelju rješenja o ovrsi na nekretnini, ovrhu će provesti sud ovršnim radnjama.U zemljišnoj knjizi će se zabilježbom ovrhe upisati da je dozvoljena ovrha na određenoj nekretnini. Radi sprječavanja oštećenja nkeretnine, sud može na prijedlog vjerovnika-ovrhovoditelja odrediti:

a) Da se dužnik I druge osobe udalje s nekretnineb) Da se nekretninu povjerava na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobic) Da se poduzmu druge potrebne mjere, uključujući I izricanje novčanih I zatvorskih kazni

Nakon što je donio rješenje o ovrsi, sud će na propisani način utvrditi vrijednost nekretnine. Nakon toga donosi zaključak o prodaji nekretnine; njime će:

a) Utvrditi vrijednost nekretnine

101

b) Odrediti način prodaje (dražba, prodaja neposrednom pogodbom)c) Uvjete prodajed) Vrijeme I mjesto dražbovanja (ako odredi dražbu)

Svaka osoba čija tražbina se u redu prvenstva za namirenje nalazi ispred tražbine tog vjerovnika, može se poslužiti zaštitom koju joj pruža načelo pokrića može, ako utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos ovrhovoditeljeve tražbine, predložiti sudu da se tu ovrhu obustavi; sud će tom prijedlogu udovoljiti, ako s obzirom na okolnosti slučaja ocijeni da prodaja ne bi bila svrhovita s obzirom na vjerojatnu visinu iznosa djelomičnog namirenja ovrhovoditeljeve tražbine. Da bi osoba koja je zainteresirana za kupnju mogla imati osobni uvid u nekretninu, sud će joj omogućiti da je razgleda, makar I protiv volje založnog dužnika ili/I posjednika nekretnine, te će joj osigurati nesmetano razgledavanje. Na zahtjev vjerovnika, sud može odrediti I posebne mjere, ako on predujmi sredstva koja su za to potrebna. U Očevidnik nekretnina koje se prodaju u ovršnom postupku upisuju se sve nekretnine koje se na području Hrvatske prodaju u ovršnim postupcima. Upis služi samo davanju publiciteta, ne utječe na postojanje založnog prava na nekretnini, niti na ičiju pravnu poziciju u ovršnom postupku. Kao način ovršne prodaje nekretnine, sud u pravilu određuje njezinu prodaju usmenom javnom dražbom. Ovršnu prodaju neposrednom pogodbom odredit će jedino ako su se o tome valjano sporazumjeli vjerovnik I dužnik te osobe čija če stvarna prava prestati ovršnom prodajom nekretnine.Sud će prodavati nekretninu na usmenoj javnoj dražbi, koju će održati na ročištu za prodaju nekretnine pred sucem pojedincem/javnim bilježnikom. Potrebno je da mu prisustvuje barem jedan ponuditelj. U svojstvu potencijalnog kupca može u dražbi sudjelovati svaka osoba koju zakon od toga ne isključuje I ako dade jamčevinu. Nekretninu će sud prodati onome tko je u dražbi najbolji ponuditelj, ali jedino ako je ponudio barem onoliku cijenu za koju se nekretninu može prodati na toj dražbi (u načelu cijena koja je utvrđena kao vrijednost nekretnine). Sud smije nekretninu prodati I za nižu cijenu, no ne za manju od 2/3 utvrđene vrijednosti (prvi put; na drugom ročištu ne ispod 1/3 vrijednosti). Bude li na ročištu za prodaju stavljena makar I jedna ponuda koja dosiže barem najnižu cijenu za koju sud može nekretninu prodati na tom ročištu, dužan ju je prodati ponuditelju. Deset minuta nakon što je stavljena jedina ponuda zaključuje se dražba. Nakon zaključenja, sudac utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu I da je ispunio uvjete da mu se dosudi nekretnina. O tome će sud donijeti I pisano rješenje rješenje o dosudi; odredit će tko je na dražbi postao kupac nekretnine, pa će se (nakon pravomoćnosti tog rješenja I plaćanja kupovnine) u zemljišnu knjigu upisati kupčevo pravo vlasništva na dosuđenoj mu nekretnini te brisati prava I tereti na nekretnini koji prestaju njenom ovršnom prodajom. Dužnik je dužan kupcu nekretninu predati u samostalan posjed odmah nakon dostave zaključka o predaji nekretnine kupcu, ako zakonom ili u sporazumu s kupcem nije drukčije određeno. Pravni poredak onome koji je nekretninu stekao u vlasništvo na temelju rješenja o dosudi, ovlašćuje da odmah u ovršnom postupku ishodi da nekretnina bude ispražnjena te mu predana u neposredan, samostalan posjed. On je ovlašten zahtijevati da ovršni sud provede zaključak o predaji nekretnine kupcu, pa da odredi, a potom po potrebi I prisilno provede da:

1. Ovršenik nekretninu isprazni (I iseli se iz nje) te je preda u nesamostalan posjed kupcu koji ju stekao putem ovršne dražbe

2. Najmoprimac i/ili zakupac isprazne nekretninu I predaju je u neposredan posjed kupcu3. Druge osobe koje ne raspolažu valjanim pisanim pravnim temeljem za korištenje nekretnine, tu

nekretninu isprazne I predaju kupcu u neposredan posjedKupac je nekretninu stekao neopterećenu hipotekama; pravomoćnošću rješenja o dosudi prestaju sve hipoteke koje su tu nekretninu do tada teretile, bez obzira jesu li se uspjele namiriti tražbine. U pogledu ostalih ograničenih stvarnih prava, ovršnom prodajom ne prestaju:

1. Stvarne služnosti2. Pravo građenja

102

3. Osobne služnosti I stvarni tereti koji su u zemljišnoj knjizi upisani prije prava radi čijeg se namirenja provodi ovrha

4. Osobne služnosti i stvarni tereti koji bi inače prestali, da ih kupac nije preuzeo valjanim sporazumom s vjerovnikom

Ugovori o najmu I zakupu ne prestaju prodajom nekretnine (kupac stupa na mjesto najmodavca), no oni koji nisu upisani u zemljišnu knjigu (ili su upisani nakon stjecanja založnog prava) prestaju pravomoćnošću rješenja o dosudi, a najmoprimci I zakupci nemaju pravo zahtijevati naknadu.Ovršnu prodaju nekretnine neposrednom pogodbom odredit će sud ako se tako sporazume stranke, a I svi koji bi svoje tražbine namirivali u ovršnom postupku iz kupovnine. Nekretninu će se prodavati posredstvom osobe kojoj je takva prodaja povjerena na temelju sudskog zaključka; ona će djelovati I zaključiti ugovor o prodaji nekretnine u ime I za račun založnog dužnika pri čemu je dužna pridržavati se zakonskih pravila o cijeni nekretnine. Kupoprodajni ugovor će u ime I za račun ovršenika-vlasnika nekretnine zaključiti s kupcem osoba kojoj je sud povjerio tu ovršnu prodaju; ugovor treba za valjanost imati zakonom propisani oblik (pisani) s time da potpisi moraju biti javnobilježnički ovjerovljeni. Djelovanje ugovora ograničeno je suspenzivnim uvjetom – proizvodit će pravne činke tek pošto ovršni sud na temelju njega donese rješenje o dosudi nekretnine I ono postane pravomoćno. Pravo na namirenje ostvaruje se putem suda, po pravilima ovršnog postupka, rješenjem o namirenju. Provodi se po 5 isplatnih razreda. Treći isplatni razred je glavni, redovni, u njega su svrstane:

1. Sve hipotekarne tražbine2. Sve tražbine naknada za one osobne služnosti I stvarne terete koji su prestali ovršnom prodajom

nekretnine3. Tražbina koja nije bila osigurana hipotekom na prodanoj nekretnini, ako je nekretnina ovršno

prodana upravo na zahtjev njezinog vjerovnikaUnutra ovog isplatnog razreda djeluje načelo vremenskog prvenstva. Nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu, sud će održati ročište za diobu novca dobivenog njezinom prodajom, na kojem će raspravljati o postojanju, veličini I prvenstvenom redu prava na namirenje vjerovnika I drugih osoba koje postavljaju zahtjev za namirenje. Nakon održanog ročišta, sud donosi rješenje o namirenju sud će odlučiti o namirivanju neosporenih tražbina. Sporne će uputiti na parnicu, a kad parnični sud o tome pravomoćno presudi, ta će presuda djelovati protiv vlasnika prodane nekretnine I svih vjerovnika. Kada hipoteka tereti stvar koja je sposobna davati plodove ili neke druge koristi iz čije bi se vrijednosti mogla namirivati hipotekom osigurana tražbina, založni vjerovnik ima pravo predložiti sudu da se namirenje provede iz vrijednosti tih plodova I druge koristi sud će odrediti privremenu upravu nekretninom I postaviti privremenog upravitelja njome (sekvestra). On će biti ovlašten da ubire I unovčava te plodove nekretnine, odnosno druge koristi od nje. Dobivene iznose dužan je polagati u sud, radi namirivanja vjerovnik iz tog pologa. Vjerovnik tražbine koja je osigurana založnim pravom na pravu građenja, ima pravo da je namiruje putem suda iz vrijednosti tog prava građenja. Ako je na njemu izgrađena zgrada, tada će se ovršno namirivanje iz vrijednosti prava građenja sa zgradom provoditi kao I na bilo kojoj drugoj nekretnini sposobnoj za zalog, po pravilima o ovrsi na nekretnini. Ako nije na pravu građenja izgrađena zgrada, ovršno namirivanje iz vrijednosti tog prava građenja provodit će se po pravilima o ovrsi na drugim imovinskim pravima (pljenidbom tog prava te njegovim unovčenjem u skladu s odredbama o prodaji pokretnina).Relativan prestanak hipoteke zbiva se prijelazom tražbine na novog vjerovnika; prema pravilima obveznog prava. Da bi zajedno s tražbinom prešla I hipoteka na novog vjerovnika, nije potreban upis tog vjerovnika u zemljišnoj knjizi kao novog hipotekarnog vjerovnika. Apsolutni prestanak hipoteke dogodit će se:

1. Propašću stvari

103

2. Odreknućem3. Istekom roka I ispunjenjem raskidnog uvjeta4. Prestankom osigurane tražbine5. Prestankom založnog vjerovnika6. Rasterećenjem7. Ovršnom prodajom zaloga

Hipoteka prestaje tek brisanjem (uknjižbom brisanja) iz zemljišne knjige. Hipoteka može prestati I zbog jednog specifičnog razloga ukinuće hipoteke zbog amortizacije (umrtvljenja) stare, dugo vremena neaktivne hipotekarne tražbine. Zajednička hipoteka (simultana hipoteka) je založno pravo koje radi osiguranja jedne tražbine tereti nekoliko nekretnina solidarno, kao da su one sve zajedno jedna nekretnina. Ne moraju biti susjedne, čak niti u istoj općini. Sve tako opterećene nekretnine odgovaraju nepodijeljeno za namirenje iste tražbine, što omogućuje hipotekarnom vjerovniku da slobodno bira odakle će namirivati svoju tražbinu.

NEDOBROVOLJNO (PRISILNO) SUDSKO ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINIRadi osiguravanja mogućnosti za uspješno provođenje vjerovnikove novčane tražbine iz dužnikove imovine, može se protiv dužnikove volje na nekoj njegovoj nekretnini osnovati prisilno sudsko založno pravo, ako tražbina postoji I ispunjene su sve opće pretpostavke za stjecanje stvarnih prava uopće I založnih prava posebno. Kada je vjerojatno da predstoji ovrha radi namirenja vjerovnikove tražbine, a postoji opasnost da bi ovršno namirenje te tražbine moglo biti osujećeno ili znatno otežano, vjerovnik može putem suda ishoditi da se osnuje prisilno sudsko založno pravo na nekretnini koja je sposobna da bude predmetom tog založnog prava, ako je ona u vlasništvu dužnika. Predmet ovog prava može biti I pravo građenja (samo ako je na njemu izgrađena zgrada) I pravo plodouživanja (jedino civilni plodovi). Predmetom mogu biti jedino one nekretnine koje mogu biti prodane u ovršnom postupku radi namirivanja založnih vjerovnika; za to nisu sposobne:

1. Nekretnine u pogledu kojih je ovrha zakonom isključena, jer su to objekti, oružje I druga oprema namijenjeni obrani

2. Nekretnine koje se ne mogu prodavati u ovršnom postupku zbog zakonskih pravila o zaštiti ovršenika

Pravni temelj bit će odluka suda (rješenje o prisilnom osnivanju založnog prava na nekretnini ili rješenje o prethodnoj mjeri osiguranja). Način stjecanja je upis u zemljišnu knjigu. Vjerovnik novčane tražbine koji već ima perfektnu ovršnu ispravu o toj tražbini ovlašten je ishoditi da sud osigura tu njegovu tražbinu, osnovavši za to prisilno sudsko založno pravo na određenoj dužnikovoj nekretnini. Sud će donijeti rješenje o osnivanju tog prava, kojim će odrediti osiguranje tražbine vjerovnika uknjižbom založnog prava (kao tereta nekretnine). Vjerovnik je ovlašten, u slučaju da se u ovršnom postupku ne bi uspjelo prodati nekretninu ni na drugom ročištu za dražbu, ishoditi da sud osigura njegovu tražbinu, osnovavši prisilno sudsko založno pravo na toj nekretnini. Pravni temelj osnivanja može biti I rješenje suda doneseno u postupku osiguranja kojim je određena prethodna mjera osiguranja predbilježbom založnog prava na određenoj nekretnini dužnika. Tada će predbilježba biti način osnivanja prava. Sud će prijedlogu za osiguranje udovoljiti ako:

1. O njegovoj tražbini postoji sudska odluka, sudska (upravna) nagodba ili javnobilježnička isprava, ali još nije perfektna (još nije ovršna)

2. Vjerojatna je opasnost da bi bez takvog osiguranja ostvarenje tražbine moglo biti spriječeno ili znatno otežano

U pravilu se prisilno sudsko založno pravo ne može steći od nevlasnika. Ali, ako bi kao predmet osiguranja bila pogrešno određena nekretnina koja nije u vlasništvu dužnika nego treće osobe, ona može štititi svoje pravo vlasništva na nekretnini stavljanjem izlučnog zahtjeva (prigovora, tužbe), kojim će ishoditi da se ovrhu proglasni nedopuštenom; ako to ne učini, tada će vjerovnik steći založno pravo na

104

toj nekretnini, ako da ju dužnikova. Ako bi u zemljišnoj knjizi bio pogrešno izvršen upis, on je neistinit; djelovat će predmnjeva da zemljišna knjiga potpuno I istinito odražava činjenično I pravno stanje te nekretnine dokle god vlasnik ne ishodi brisanje.Sudsko prisilno založno pravo akcesorno je tražbini koju osigurava. Vjerovnik koji je nositelj tog založnog prava ima iste ovlasti u pogledu nekretnine kao I nositelj dobrovoljnog založnog prava.Vjerovnik ima pravo da se namiruje iz vrijednosti založene nekretnine, ma čija ona bila. Tim se pravom može služiti od kad mu tražbina postane ovršna; isključivo putem suda (načelo oficioznosti). Vrši se po isplatnim redovima I mjestu u redu prvenstva.Prelazeći na novg vjerovnika, prisilno sudsko založno pravo prestaje relativno. Apsolutno prestaje na temelju pravomoćnog rješenja koje ukida one radnje I mjere kojima je to založno pravo osnovano, odnosno na temelju pravomoćnog rješenja o namirenju (potrebno je brisanje iz zemljišne knjige).

SUDSKO I JAVNOBILJEŽNIČKO DOBROVOLJNO ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINIZa osnivanje je potrebno, uz postojanje tražbine I ispunjenje općih pretpostavaka stjecanja stvarnih prava uopće I založnih posebno, i ispunjenje općih pretpostavaka za ovu podvrstu založnog prava (u bitnome jednake onima za sudsko dobrovoljno založno pravo na pokretnini).Predmetom sudskog dobrovoljnog založnog prava sposobna je biti svaka nekretnina koja je sposobna biti predmetom dobrovoljnog založnog prava (I pravo građenja). Osniva se izvođenjem tog prava iz prava vlasništva nekretnine na temelju založnog ugovora, koji će biti zaključen u sklopu sporazuma o osiguranju. Sklapaju ga vjerovnik I dužnik pred sudom; potpisan ima snagu sudske nagodbe. Bitni sadržaj mu je sporazumno očitovanje volje stranaka, koje ima tri elementa:

1. Utvrđenje tražbine koju se osigurava, uključujući I trenutak njenog dospijeća2. Ugovor o zalaganju nekretnine (založni ugovor)3. Suglasnost stranaka da se na toj nekretnini osnuje založno pravo sudskom radnjom osiguranja –

uknjižbom u zemljišnoj knjizi, koju će sud odrediti I provesti kao mjeru osiguranjaOsniva se kao teret na nekretnini uknjižbom u zemljišnu knjigu. Iznimno će ga pošteni stjecatelj moći steći od nevlasnika pod pretpostavkama pod kojima se inače može steći hipoteku od nevlasnika.Vjerovnik ima glede nekretnine iste ovlasti kao I nositelj sudske hipoteke. I tražbinu namiruje poput nositelja prisilnog založnog prava, s jednom velikom razlikom: pravila OZ o zaštiti ovršenika, izuzeću od ovrhe te o ograničenju ovrhe na određenim stvarima ne primjenjuju se nikada u slučajevima kada se ovrhu provodi na onim stvarima na kojima je vjerovnik založno pravo stekao na temelju pravnog posla. Pravo relativno prestaje prelaženjem tražbine na novog vjerovnika. Apsolutno prestaje na temelju pravomoćnog rješenja koje ukida ranije radnje I mjere na temlju kojih je to pravo osnovano, a na način da to pravo bude izbrisano iz zemljišne knjige. JAVNOBILJEŽNIČKO ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINI – velik dio uloge koju inače igra sud povjeren je javnom bilježniku. Sporazum o osiguranju sklapa se u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave; ima snagu sudske nagodbe.

ZAKONSKO ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINIPrava zakonska založna prava na nekretninama nastaju po sili zakona, samim ispunjenjem činjenica koje je zakon za to odredio nevidljiva hipoteka. Naš suvremeni pravni poredak protiv nevidljivih zakonskih založnih prava pruža zaštitu tuđem povjerenju u potpunost zemljišnih knjiga; osniva se bez upisa no on je poželjan kako bi se pravo zaštitilo. Neprava zakonska založna prava su ona koja se ne osnivaju ipso iure, nego zakon određuje pretpostavke pod kojima određena osoba može postići da se za osiguranje neke njezine tražbine osnuje založno pravo ne nekretnini na taj način da ga se upiše u zemljišnu knjigu. Posebne pretpostavke osnivanja određene su posebnim zakonom koji uređuje pojedinu podvrstu

105

zakonskih založnih prava. Za njih (I prava I neprava) vrijedi ono što inače vrijedi za hipoteke na nekretninama. Zakonsko založno pravo suvlasnika I sunasljednika – na stvarima koje su bile zajedničke, ali je suvlasnička/sunasljednička zajednica razvrgnuta isplatom. Posebne pretpostavke:

a) Dotadašnji suvlasnik/sunasljednik jer nekretninu stekao u vlasništvo na temelju sudske odluke o razvrgnuću suvlasništva isplatom

b) Na temelju te odluke postoji tražbina na plaćanje određene svote novca drugom suvlasniku/sunasljedniku na ime isplate njegovog dijela

Nastaju samim ispunjenjem ovih pretpostavaka, nije potreban nikakv daljnji čin (upis u zemljišnu knjigu).

GLAVA 23. ZALOŽNO PRAVO NA IMOVINSKOM PRAVU

Predmetom zaloga mogu biti I ona subjektivna prava koja su zakonom u tom pogledu pravno izjednačena sa stvarima prava koja su imovinska, pojedinačna I sposobna (prikladna) za to da vjerovnik iz njih namiruje svoju tražbinu, bilo iz vrijednosti onoga što nositelju tog prava pripada na temelju tog prava, bilo putem unovčavanja samog založnog prava. Založno pravo na pravu može se steći I imati na za to sposobnom:

1. Pojedinačno određenom imovinskom pravu (I svim njegovim pripadnostima)2. Idealnom dijelu takvog imovinskog prava (I sve pripadnosti)3. Pravo na civilne plodove koje daje subjektivno pravo odnosno njegov idealni dio

Ovakva prava su u pravnom pogledu izjednačena s pokretninama, osim onih koja se osnivaju upisom u javne knjige ili druge javne upisnike, a o njima nije izdan vrijednosni papir.

DOBROVOLJNO ZALOŽNO PRAVO NA SUBJEKTIVNOM IMOVINSKOM PRAVUOsniva se na temelju očitovanja zalogodavčeve volje, bilo kao obični zalog imovinskog prava (imovinski zalog, osnovan prijenosom radi osiguranja), ili kao hipoteka na pravu (registarski zalog osnovan upisom). Prvo je poput pignusa a drugo hipoteka; ovisi o vrsti subjektivnog imovinskog prava koje se zalaže.Upisom u zemljišnu knjigu ili drugi javni upisnik zalažu se stvarna prava na nekretninama te subjektivna prava koja su osnovana upisom u javni upisnik, a nije o njima izdan vrijednosni papir (npr. dionice).OBIČNI ZALOG IMOVINSKOG PRAVA – dobrovoljno zalaganje prijenosom vjerovniku radi osiguranja njegove tražbine. Posebne pretpostavke ovakvog stjecanja su:

1. Subjektivno pravo, sposobno da bude predmetom založnog prava koje je2. U sastavu zalogodavčeve imovine3. Valjani zalogodavčev pravni posao kao pravni temelj za osnivanje založnog prava na tom

subjektivnom pravu 4. Čin čije provođenje je zakonom određeni način osnutka tog prava, kojim vjerovnik dolazi u takav

položaj glede zalogodavčevog prava da je u stanju odatle namirivati svoju tražbinu koju se osigurava založnim pravom.

Ugovorom o davanju prava u zalog obvezuje se dužnik ili netko treći vjerovniku da će radi osiguranja određene vjerovnikove tražbine založnim pravom, vjerovniku prenijeti određeno subjektivno imovinsko pravo u zalog, a druga se ugovorna strana obvezuje da će se pravom koje joj bude preneseno u zalog, služiti samo u granicama ovlasti koje joj pripadaju kao založnom vjerovniku, te da će to pravo nazad prenijeti zalogodavcu čim prestane tražbina koju taj zalog osigurava konsenzualan, kauzalan, naplatan I neformalan ugovor. Bitni mu je sastojak obvezivanje neke osobe vjerovniku da će na svojem subjektivnom imovinskom pravu osnovati založno pravo. Zabranjene su I ništetne:

1. Općenito sve odredbe koje su suprotne naravi bilo zaloga, bilo one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom, a posebno

106

2. Uglavak da založeno pravo ostaje vjerovnikovo, ako mu njime osigurana tražbina ne bude ispunjena u određenom roku (lex comissoria)

3. Uglavak da dužnik ne može zalog nikada ispuniti4. Uglavak po kojem bi vjerovnik mogao založeno mu pravo otuđiti po unaprijed određenoj cijeni

ili je po toj cijeni zadržati za sebe (nije zabranjen u pogledu subjektivnog prava koje ima propisanu cijenu)

5. Uglavak po kojem založni dužnik ne bi smio na pravu koje je založio osnivati daljnja založna prava za druge osobe

6. Uglavak po kojem vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati namirenje iz založenog prava

Redoviti način osnivanja dobrovoljnog založnog prava na subjektivnim imovinskom pravu je čin kojim se prenosi pravo radi osiguranja. Sadržaj ovisi o tome kakvo se subjektivno imovinsko pravo zalaže: tražbina, pravo utjelovljeno u vrijednosnom papiru ili kakvo drugo subjektivno imovinsko pravo prikladno da vjerovnik iz njegove vrijednosti namiruje svoju tražbinu. Založnom se vjerovniku ne može dati u posjed subjektivno pravo koje mu se zalaže. Ono se osniva na način na koji se to pravo prenosi drugoj osobi, razlika je samo u tome što je svrha prijenosa specifična: causa prijenosa prava radi zalaganja jest osiguranje neke stvarnopravne tražbine.Zakonom određeni način osnivanja založnog prava na zalogodavčevoj tražbini je čin koji se sastoji od dvoga: ustupa (cesije) radi osiguranja tražbine-zaloga vjerovniku tražbine koju se time osigurava, te od notifikacije dužnikovog dužnika (cessusa) o tom ustupu. Potrebno je:

1. Da bude sklopljen ugovor o ustupanju (pactum de cedendo) radi osiguranja, naime da:a) Vjerovnik te tražbine (koji će osnivanjem tog založnog prava postati založnim dužnikom)

očituje svoju volju (u ulozi ustupitelja – cedenta) da tu svoju tražbinu kojom potražuje neku činidbu od svojeg dužnika (tj. od dužnikova dužnika, pri ustupanju ima ulogu cessusa), ustupi radi osiguranja vjerovniku one tražbine koju se osigurava (on će pritom imati ulogu primatelja, cesionara)

b) Da primatelj (cesionar, budući založni vjerovnik) očituje svoju volju da to ustupanje prihvaća2. Obavještavanje dužnikovog dužnika (cessusa) o tom ustupu; tek kad on primi notifikaciju bit će,

na temelju zalogodavčevog pravnog posla (ako su ispunjene I sve ostale pretpostavke), osnovano založno pravo na ustupljenoj tražbini

Na subjektivnom pravu koje je utjelovljeno u vrijednosnom papiru koji glasi na donositelja osniva se založno pravo jednako kao I na pokretninama. Vrijednosni papiri su zapravo u papiru utjelovljeni jednostrani pravni poslovi osobe koja je taj papir izdala, kojima se ona obvezala da će određenu činidbu ispuniti ovlašteniku – osobi koja je naznačena u tom papiru.Založno se pravo može osnovati I na drugim imovinskim pravima, npr. na patentima, autorskom pravu I srodnim pravima točnije na imovinskim koristima koje ta prava daju. Način osnivanja je prijenos tog prava radi osiguranja, dakle onaj čin koji je zakonom određen za prijenos odnosne vrste subjektivnih prava na druge osobe.U našem je pravnom poretku omogućeno dobrovoljno zalaganje nekih tražbina na poseban način, zapljenom tih tražbina na temelju naloga njihovog povjerenika, I to:

a) Zapljenom plaće (odnosno drugih stalnih novčanih primanja) po pristanku ovršenikab) Zapljenom računa kod banke na temelju zadužnice, odnosno bjanko zadužnice

Ovi su slučajevi uređeni posebnim propisima ovršnog prava; založno se pravo osniva svojevrsnom uputom (asignacijom) radi osiguranja. Onaj tko ima pravo na “stalna novčana primanja” (plaća, mirovina, renta) može to pravo založiti tako što će svojem dužniku ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća u cijelosti ili djelomično, I da se isplate obavljaju izravno vjerovniku na način određen u toj ispravi. Tada njegova suglasnost ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi pa će djelovati kao zapljena prava na stalna novčana primanja. Također

107

onaj kojem banka vodi jedan ili više tekućih računa može u korist nekog svog vjerovnika ishoditi zapljenu računa na temelju zadužnice, I to na način da će ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis (zadužnicom) dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno uplaćuje vjerovniku. Takva izjava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi te će djelovati kao zapljena.Prenese li netko tuđe imovinsko pravo radi osiguranja svojem vjerovniku, taj time u pravilu nije stekao založno pravo na tome pravu izjednačeno s pokretninom, bez obzira što je pritom bio u dobroj vjeri. Budući da subjektivna prava nisu vanjski vidljiva nema ni stjecanja založnog prava na subjektivnom pravu od osobe koja nije nositelj tog subjektivnog prava. Iznimka postoji u pogledu zaloga tražbina utjelovljenih u vrijednosnim papirima na donositelja (one se u prometu ponašaju kao stvari). Ova se založna prava upisuju u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina; upis nije obvezatan, ima deklaratoran karakter I služi davanju publiciteta. Založno pravo na imovinskom pravu je otuđivo I nasljedivo, ali ne samostalno, nego jedino zajedno s tražbinom koju osigurava, kao posljedica prelaska te tražbine na drugu osobu.Ovlasti I dužnosti založnog vjerovnika su poput onih koje bi založni vjerovnik imao da je tuđu pokretnu stvar dobio u ručni zalog. U stadiju osiguranja, založni vjerovnik nema pravo na posjed prava-zaloga; subjektivna prava koja mogu biti založena nije moguće posjedovati. On može izvršavati pravo koje mu je preneseno radi osiguranja, bez obzira što ga njegov odnos sa zalogodavcem (cedentom) obvezuje da to ne čini. On je dobio mogućnost da u odnosu prema svakome ( u tzv. vanjskom odnosu) djeluje kao nositelj tog subjektivnog prava; isto je I s njegovim pravnim raspolaganjima pravom-zalogom. Vjerovnik ima dužnost čuvanja prava-zaloga; dužan ga je čuvati na način primjeren naravi tog prava. Njegov položaj nalikuje položaju založnog vjerovnika koji je u zalog dobio pokretninu; u pogledu uporabe (izvršavanja) prava-zaloga, ovlasti na osnivanje podzaloga na pravu-zalogu, ovlasti na uzimanje plodova I drugih koristi od prava-zaloga, na potanje mogućnosti zamjene prava-zaloga nekim drugim zalogom, kao I na dužnost vraćanja prava zaloga nakon što prestane založno pravo na njemu. Da bi mogao štititi svoje založno pravo, vjerovnik je ovlašten postavljati svakome sve one zahtjeve koji su za to potrebni. Od trenutka kad je neka tražbina založena, dužnik te tražbine-zaloga koji je uredno obaviješten o ustupu te tražbine, više ne može svoju obvezu valjano ispuniti ustupitelju (cedentu). Vjerovnik je dužan prema založenoj tražbini postupati s pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog gospodarstvenika (propusti li to, odgovara dužniku za štetu). Vjerovnik je ovlašten I dužan poduzeti mjere potrebne za očuvanje založene tražbine (npr. otkazati trajni obvezni odnos, kada je to potrebno za dospijeće založene mu tražbine). Daje li založena tražbina kamate ili kakva druga povremena davanja, založni ih je vjerovnik ovlašten I dužan naplatiti. Kada tražbina-zalog dospije za ispunjenje, založni je vjerovnik ovlašten I dužan učiniti što je potrebno da bi ona bila ispunjena, kao I primiti to ispunjenje. Založni vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika da mu taj ispuni što je dužan, a dužnik treba njemu ispuniti dužnu činidbu. Ako bi dužnik pogrešno izvršio dužnu činidbu trećemu, založni vjerovnik će imati pravo od tog trećeg zahtijevati ono što je taj bez pravnog temelja primio na ime ispunjenja založene tražbine (I putem suda u ovršnom postupku). Založni vjerovnik kojemu je založena tražbina ima pravo zahtijevati:

1. Od dužnika tražbine-zaloga a) dospjele kamate I druga dospjela povremena davanja koja ona dajeb) ispunjenje tražbine-zaloga, pošto ona dospije za ispunjenje

2. Od trećih osoba ono što su primile na imea) Dospjelih kamata I drugih povremenih davanja koja daje tražbina-zalogb) Ispunjenje tražbine-zaloga

Bude li ispunjena zalogom osigurana tražbina, ili ona prestane iz nekog drugog razloga, založni vjerovnik je dužan vratiti onu tražbinu koja mu je bila prenesena radi osiguranja dužan je izvršiti povratni ustup (povratnu cesiju) založene tražbine zalogodavcu. Nije dužan vratiti plodove I druge koristi koje je ovlašteno za sebe uzeo, ako I ukoliko je njihova vrijednost prebijena s njegovom tražbinom.

108

U stadiju namirivanja vjerovnik smije ostvarivati svoje pravo na namirenje pa osiguranu tražbinu namirivati:

1. Iz vrijednosti založenog subjektivnog imovinskog prava (iz prava-zaloga)2. Iz onoga što je dobiveno od tog prava (kamate I druga povremena davanja)3. Iz onoga što je dobiveno na ime ispunjenja tog prava4. Iz onoga što je dobiveno kao naknada za to pravo

Pravo na namirenje osigurane tražbine iz vrijednosti prava-zaloga ostvaruje se u pravilu putem suda (načelo oficioznosti), I to u ovršnom postupku radi naplate novčane tražbine. Vjerovnik treba (u ulozi ovrhovoditelja) ishoditi provođenje ovrhe (ovršnih radnji) protiv založnog dužnika (ovršenika) radi namirivanja te tražbine iz prava zaloga (kao predmeta ovrhe), odnosno iz nadomjestka zaloga. Ako prijedlog ima pravni temelj ovrhu će rješnjem o ovrsi odrediti sud (javni bilježnik). Rješenjem će odrediti ovršne radnje koje će se provoditi u pogledu prava-zaloga u cilju prisilnog namirivanja vjerovnikove tražbine dobivene tom prodajom. Namirenje se provodi po pravilima ovršnog postupka, ovisno o vrsti prava-zaloga. Iznimno, pod zakonom određenim pretpostavkama, moguće je izvansudsko namirenje. Vjerovniku pripada na temelju pravnog posla pravo na namirenje izvansudskim putem:

1. Ako mu je takvo namirivanje dopustio založni dužnik izričito I u pisanom obliku2. Ako postoji neoboriva zakonska predmnjeva da je založni dužnik dopustio izvansudsko

namirivanje, a ona postoji ako je osigurana tražbina iz trgovačkog posla, a dužnik nije u trenutku osnivanja založnog prava izričito isključio izvansudsko namirivanje

Založnom vjerovniku pripada na temelju zakona pravo na izvansudsko namirivanje iz novca koji primi na ime:

a) Ispunjenje tražbine zalogab) Kamata odnosno drugih povremenih davanja koja daje tražbina zalogc) Zalogodavčevih civilnih plodova nekretnine (najamnine, zakupnine)d) Prava sadržanih u nematerijaliziranim vrijednosnim papirima

Način na koji smije ostvarivati svoje pravo na izvansudsko namirivanje određen je zakonom. To može biti putem prodaje zaloga na javnoj dražbi. Iznimno ga je ovlašten prodati iz tzv. slobodne ruke (neposrednom pogodbom), ali jedino putem osobe koja je javno ovlaštena za prodaju na burzi, odnosno za javne prodaje takvih prava. No on nije dužan to učiniti, ako je na ime ispunjenja tražbine-zaloga primio novac pošto je osigurana tražbina već bila dospjela. Ovlašten je zadržati od tog novca onoliko koliko je potrebno za namirenje osigurane tražbine (troškova, kamata I glavnice), a ostatak je dužan vratiti zalogodavcu. Vrijednost svega što je založni vjerovnik ovlašteno naplatio (odnosno ubrao) ili inače imao od založene mu tražbine prebija se s osiguranom tražbinom (troškovima, kamatama I glavnicom). Založni vjerovnik koji je svoje pravo na namirenje ostvario izvansudskim putem, iako nema pravo da tim putem namiruje osiguranu tražbinu, odgovoran je za štetu koja je odatle proizašla. Dobrovoljno založno pravo apsolutno prestaje:

1. Propašću prava zaloga (osim ako na mjesto prava koje je prestalo, stupi drugo pravo ili stvar)2. Odreknućem3. Istekom roka I ispunjenjem raskidnog uvjeta4. Prestankom osigurane tražbine, zajedno sa svim sporednim tražbinama kamata I troškova5. Prestankom založnog vjerovnika6. Rasterećenjem

Relativan prestanak zbiva se prijelazom tog založnog prava s dotadašnjeg nositelja na novoga.

HIPOTEKA NA SUBJEKTIVNOM IMOVINSKOM PRAVU (REGISTARSKO ZALOŽNO PRAVO NA PRAVU) Osnivanjem hipoteke zalažu se:

109

1. Ograničena stvarna prava na nekretninama (npr. pravo građenja, služnost plodouživanja) – primjenjuju se u prvom redu posebne zakonske odredbe koje njih uređuju, a podredno odredbe o založnom pravu na nekretninama. Posebne pretpostavke stjecanja ovakve vrste založnog prava su:A) Predmet zalaganja je subjektivno pravo upisano u zemljišnu knjiguB) Pripadanje tog prava zalogodavcuC) Valjani pravni posao kao temelj za osnivanje založnog prava na tom pravuD) Valjani način stjecanja upis (uknjižba, predbilježba) založnog prava u zemljišnoj knjiziOva prava prelaze, opterećuju se I prestaju po pravilima o založnom pravu na nekretninama. Založni vjerovnik ima prava kao da mu je založena nekretnina; nije ovlašten izvršavati mu založeno pravo, ali ga je ovlašten štititi. Ima pravo na očuvanje prava-zaloga I njegove vrijednosti, pravo na zaštitu prava-zaloga od tuđih zahvata, a ovlašten je I ustupiti mjesto u prvenstvenom redu za namirivanje iz prava zaloga, kao I osnovati na njemu podzaložno pravo. Namirivanje se provodi putem suda, ovršnom prodajom založenog prava. Ako je predmet zaloga sposoban dati plodove, tada se može ishoditi od suda osnivanje privremene uprave. Pravo prestaje kao I sva dobrovoljna založna prava, no tek njegovim brisanjem iz zemljišne knjige.

2. Druga subjektivna imovinska prava koja nastaju upisom u javni upisnik, ako o njima nije izdan vrijednosni papir

3. Prava utjelovljena u tzv nematerijaliziranim vrijednosnim papirima PRISILNO ZALOŽNO PRAVO NA SUBJEKTIVNOM IMOVINSKOM PRAVUDužnikova osobna odgovornost cjelokupnom imovinom učvrstiti će se dodatnom, stvarnopravnom odgovornošću onim subjektivnim pravom u pogledu kojeg je osnovano prisilno sudsko založno pravo. Može biti sudsko I upravno. Prisilno sudsko založno pravo osniva se na temelju rješenja kojim sud određuje to osiguranje, a na način na koji određuju zakonske odredbe o ovrsi I prisilnom osiguranju. Sud određuje I provodi prisilno osiguranje tražbina u postupku ovrhe koji je već pokrenut, ili unaprijed u postupku prisilnog osiguranja, kada ovrha vjerojatno predstoji, ali je vjerojatna I opasnost da bi namirenje vjerovnikove tražbine moglo biti osujećeno ili znatno otežano. Posebne pretpostavke stjecanje ove vrste založnog prava:

1. Subjektivno pravo je u sastavu dužnikove imovine – prisilno sudsko založno pravo može se osnovati na jednom ili više subjektivnih imovinskih prava koja su u sastavu dužnikove imovine. Dogodi li se da tuđa imovinska prava budu zaplijenjena kao da su dužnikova, time će biti povrijeđeno pravo njihova nositelja koje će on moći zaštitit izlučnim zahtjevom

2. Sposobno je da bude predmetom prisilnog sudskog založnog prava – uopće nisu sposobna ona subjektivna prava za koja je zakonom isključena mogućnost da budu predmetom ovrhe; u pravilu nisu sposobna biti ona prava koja su iz socijalnih razloga izuzeta od ovrhe koju bi se provodilo radi namirenja vjerovnikove novčane tražbine. U pogledu nekih prava će djelovati ograničenja ovrhe uspostavljena iz socijalnih razloga, što ih ne čini apsolutno nesposobnima za to da se na njima osnuje prisilno sudsko založno pravo, nego tu njihovu sposobnost steže u određene granice, čineći je ovisnom o okolnosti slučaja.

3. Za osnivanje tog prava postoji pravni temelj u odluci suda (javnog bilježnika), koja jea) Rješenje o određivanju prethodne mjere osiguranja, usmjereno na osiguranje novčane

tražbine subjektivnom imovinskim pravomb) Rješenje o ovrsi zapljenom (pljenidbom) ovršenikovog prava

4. Da bude izvršen čin određen tim sudskim rješenjem, a čije provođenje je zakonom određeni način osnutka sudskog prisilnog založnog prava na takvom subjektivnom pravu izvršenje radnje osiguranja. Na subjektivnim imovinskim pravima koja su pravno izjednačena s pokretninama način je zapljena (provedena pljenidba), a na onima izjednačenim s nekretninama

110

upis u zemljišnu knjigu (ili drugu javnu knjigu). Na tražbinama ovo se založno pravo osniva zapljenom. Provodi ju se dostavom dužnikovom dužniku tzv. rješenja o zabrani, naime rješenja o ovrsi kojim je izrečena:a) Zabrana dužniku ovrhovoditeljevog duužnika da svojem vjerovniku ispuni tu tražbinub) Zabrana vjerovniku tražbine koju se plijeni da tu tražbinu naplati od svojeg dužnika, kao I da

pravno raspolaže tom svojom tražbinom I založnim pravom kojim je ona osiguranaU pravilu se ne može steći od nevlasnika; pravo je potrebno upisati u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima I pravima (upis ima samo deklaratoran učinak I publicitetno djelovanje).

SUDSKO I JAVNOBILJEŽNIČKO DOBROVOLJNO ZALOŽNO PRAVO NA SUBJEKTIVNOM PRAVUDobrovoljno založno pravo (osnovano na temelju suglasne volje vjerovnika I vlasnika zaloga), ali nastaje uz sudjelovanje suda, odnosno javnog bilježnika, u posebnom postupku sudskog I javnobilježničkog osiguranja tražbina na temelju sporazuma stranaka I po pravilima tog postupka; ono je u biti registarsko založno pravo. Posebne pretpostavke osnivanja sudskog dobrvoljnog založnog prava su:

1. Tražbina koju se osigurava ima zakonom određena posebna svojstva za osiguravanje ovom podvrstom založnog prava

2. Subjektivno imovinsko pravo koje će biti zalog pripada zalogodavcu (u njegovoj je imovini), ovlaštenom da ga založi

3. Pred sudom je u postupku osiguranja (postupku sudskog I javnobilježničkog založnopravnog osiguranja na temelju sporazumna stranaka)a) Sklopljen sporazum o osiguranju, u čijem sastavu je valjani založni ugovor zalogodavca-

protivnika osiguranja I zalogoprimca-predlagatelja osiguranja (kao element sadržaja sporazuma o osiguranju) I oblikovan u sudski zapisnik o sporazumu stranaka da osiguraju vjerovnikovu tražbinu dobrovoljnim sudskim založnim pravom na određenom subjektivnom imovinskom pravu (sporazum o osiguranju), pa je na temelju toga

b) Sud donio odgovarajuće rješenje o osiguranju4. Izvršen je čin koji je zakonom određeni način stjecanja tog založnog prava

Njime se može osigurati novčanu, a I nenovčanu tražbinu. Može biti osnovano I postojati na svim subjektivnim imovinskim pravima koja su sposobna da budu predmet založnog prava – zalog. Pravni temelj je založni ugovor nije samostalni ugovor, već jedan od triju bitnih elemenata sadržaja sporazuma o osiguranju, što ga vjerovnik I dužnik sklapaju pred sudom u postupku osiguranja, gdje ga se oblikuje u sudski zapisnik o sporazumu stranaka koji, kad potpisan, dobiva snagu sudske nagodbe. Sud će na temelju sporazuma stranaka donijeti rješenje o osiguranju kojim će odrediti mjeru osiguranja tražbine – upis založnog prava.

ZAKONSKO ZALOŽNO PRAVO NA SUBJEKTIVNOM IMOVINSKOM PRAVOMPotrebno je da takvo založno pravo uspostavi posebni zakon (kao npr. u slučaju založnog prava suvlasnika I sunasljednika).

GLAVA 24. FIDUCIJARNI PRIJENOS I NEKE DALJNJE MOGUĆNOSTI STVARNOPRAVNOG OSIGURA NJA TRAŽBINE

Fiducijarni prijenos vlasništva radi osiguranja je takva upotreba prava vlasništva za stvarnopravno osiguravanje vjerovnikove tražbine, da njome vlasnik ne opterećuje svoju stvar založnim pravom, nego je prenosi u vlasništvo vjerovnika radi osiguranja neke njegove tražbine. Vjerovnik time dobiva u pogledu stvari onu pravnu vlast koja pripada vlasniku, što mu omogućuje da može, postupajući u ulozi vlasnika, namiriti osiguranu tražbinu iz te stvari. Time se uspostavlja fiducijarni odnos (odnos fiducije, povjerenja)

111

između prenositelja kao fiducijanta I vjerovnika kao fiducijara. Sadržaj njihova odnosa čine međusobna prava I dužnosti u pogledu prenesenog vlasništva. Vjerovnik-fiducijar ima prema fiducijantu dužnost da se prenesnim vlasništvom služi jedino na određeni način I jedino u onu svrhu za koje mu je ono preneseno; dužnost prenijeti mu vlasništvo natrag kad njegova tražbina bude ispunjena ili prestane na bilo koji drugi način. Odnos fiducije se tradicionalno uspostavlja kao obvezni odnos, na temelju ugovora o fiduciji, kojim se vjerovnik obvezuje prenositelju da će mu, bude li mu ispunjena (ili inače prestane) osigurana tražbina – vratiti nazad (nazad prenijeti) ono što mu je dao radi osiguranja. Uz ovaj tradicionalni, postoje još dva alternativna puta:

- Jedan je stvarnopravne naravi, utemeljen na vlasnikovom pravu da raspolaže svojim pravom vlasništva I tako ga ograniči uvjetom. To mu omogućuje da vjerovnikovu tražbinu osigura time što će na njezinog vjerovnika prenijeti vlasništvo neke svoje stvari, ali ograničavajući vlasništvo koje prenosi razlogom tog prijenosa kao uvjetom. Stekavši tako ograničeno vlasništvo, vjerovnik će biti vlasnikom sve dok taj razlog prijenosa postoji pri čemu će imati ovlasti I dužnosti koje proizlaze iz tog na zakonu utemeljenog odnosa fiducije

- Drugi put je izgrađen pravilima o sudskom, odnosno javnobilježničkom osiguravanju tražbina. Vjerovnikova tražbina se osigurava prijenosom vlasništva stvari ili prijenosom prava, posredstvom postupka pred sudom ili javnim bilježnikom. Pri tom se prijenosu uspostavlja odnos fiducije između prenositelja (koji igra procesnu ulogu protivnika osiguranja) te vjerovnika (koji igra procesnu ulogu predlagatelja osiguranja), uređeno OZ-om.

Osiguravanje tražbina fiducijarnim prijenosom je u našem suvremenom pravnom poretku moguće:1. Prijenosom vlasništva radi osiguranja, uz uspostavu ugovornog fiducijarnog odnosa, uređenog

općim pravilima obveznog prava2. Prijenosom vlasništva radi osiguranja, na temelju stvrnopravnih pravila o ograničenju vlasništva

uvjetom3. Sudskim I javnobilježničkim osiguranjem prijenosom vlasništva na stvari I prijenosom prava, na

temelju pravila ovršnog prava o osiguranju

FIDUCIJARNI PRIJENOS VLASNIŠTVA RADI OSIGURANJA TRAŽBINE (STVARNO PRAVO)Na vjerovnika se vlasništvo prenosi ograničeno razlogom tog prijenosa – osiguranje određene tražbine, kao uvjet. Uvjet će biti da osigurana tražbina postoji, naime da je postojala u trenutku kada je vlasništvo preneseno radi njezinog osiguranja, a da potom nije ispunjena, niti je prestala na bilo koji drugi način. Vjerovnik postaje uvjetnim vlasnikom stvari; vlasništvo mu pripada dok postoji osigurana tražbina, a kada ona prestane prijašnjem će vlasniku vratiti to vlasništvo, oslobođeno od uvjeta kojim je bilo ograničeno. Uvjet postojanja osigurane tražbine ima dvostruko djelovanje (dvostruki uvjet): u jednom smjeru djeluje kao raskidni I negativni uvjet (prema fiducijaru, jer ispuni li se tražbina koju njegovo vlasništvo osigurava, ono time prestaje), a u drugom kao odgodni pozitivni uvjet (kod fiducijanta, jer ispunjenjem uvjeta vlasništvo mu se vraća). Fiducijarno vlasništvo akcesorno je tražbini koju osigurava, slično založnom pravu no s velikim razlikama. Da bi fiducijarno vlasništvo prešlo na osobu na koju je prešla tražbina koju ono osigurava nije potreban poseban pravni temelj, ali je potreban odgovarajući način stjecanja prava vlasništva. Pravo vlasništva može se odvojiti od osigurane tražbine; može ga se prenijeti na osobu koja nije njezin vjerovnik no daljnja uvjetovanost tog vlasništva ovisit će o tome je li djelovanje uvjeta relativno ili apsolutno. Prijenosom se osniva odnos fiducije; nije potreban ugovor o fiduciji jer se zbiva temeljem zakona, samim time što je vlasnik svoje pravo vlasništva uvjetovao te ga takvog prenio na drugu osobu. Prenositelj ima ulogu fiducijanta, a vjerovnik fiducijara. Njihov odnos je u našem pravu uređen pravilima stvarnog prava o prethodnom I potonjem vlasništvu (fiducijant – prethodni, fiducijar – potonji vlasnik). Pravila su striktne naravi, mogu se samo tumačiti I nadopuniti. Uvjetovanost vlasništva prenesenog radi osiguranja će u pravilu imati samo relativno djelovanje; djelovat će samo između prenositelja I vjerovnika, ali ne I prema trećima. Vjerovnik je prema vani

112

bezuvjetni vlasnik, sa svim posljedicama koja odatle proizlaze. Za apsolutno djelovanje odnosa fiducije potrebno je ispunjenje zakonom određenih pretpostavki (upis u zemljišnu knjigu ili drugi javni upisnik).Fiducijarni prijenos vlasništva ima poseban razlog I cilj – osiguranje neke određene tražbine. Pretpostavke su iste koje I inače trebaju biti ispunjene da bi stjecatelj na temelju pravnog posla stekao pravo vlasništva, ali uz neke bitne posebnosti koje se posljedica činjenice da prijenos vlasništva radi osguranja služi istoj svrsi kao I založno pravo. Za prijenos je potrebno:

1. Da postoji I da je prikladna za tavko osiguranje ona tražbina čijem če osiguravanju služiti fiducijarno vlasništvo

2. Da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za prijenos vlasništva na stjecatelja:a) Opće pretpostavke za stjecanje stvarnih pravab) Posebne za stjecanje stvarnih prava u vlasništvo na temelju pravnog poslac) Posebne pretpostavke prijenosa vlasništva radi osiguranja

Specifični razlog (svrha, cilj, kauza) pravnog posla na temelju kojeg se prenosi vlasništvo usmjeren na prijenos prava vlasništva radi stvarnopravnog osiguranja određene tražbine na stjecatelja

Specifičan način stjecanja, ako se prenosi vlasništvo nekretnine upis u zemljišnu knjigu treba biti dvostruk: stjecatelj kao prethodni vlasnik nekretnine te otuđivatelj kao potonji vlasnik iste nekretnine

Kada uvjet djeluje relativno, u stadiju osiguranja, vjerovnik-fiducijar je po zakonu dužan fiducijantu (tj. njegovim sveopćim pravnim sljednicima) :

1. Postupati sa stvari koju je dobio radi osiguranja, obzirno prema njemu koji čeka da ispunjenjem uvjeta postane vlasnik stvari

2. Obvezan je propustiti služiti se I raspolagati tom stvari osim za namirenje te tražbine3. Pošto osigurana tražbina dospije, a ne bude namirena, ovlašten ju je namiriti iz stvari u skladu s

pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem (nije slobodan u izboru vremena I načina namirivanja

4. Kada osigurana tražbina bude ispunjena ili inače prestane, vjerovnik će biti dužan prenijeti nazad na fiducijanta vlasništvo stvari koju je dobio radi osiguranja.

Vjerovnik je za svakog bezuvjetni vlasnik stvari pa može činiti što ga je volja sa svojim pravom vlasništva I s onom stvari koja je predmet tog prava te s koristima od nje, a može I isključiti od toga svaku drugu osobu, uključujući I fiducijanta; može ga prenijeti drugome, ograničiti ga, odreći ga se, ili stvar valjano opteretiti stvarnim pravom u nečiju korist. To mu omogućuje da svoju tražbinu namiri iz dobivene stvari čak I dok još na to nije ovlašten, a I na način na koji nije ovlašten; ta stvar je u sastavu njegove imovine te on njome odgovara svojim vjerovnicima za svoje dugove, a padne li pod stečaj, stvar će biti dijelom stečajne mase iz koje će se namirivati njegovi stečajni vjerovnici. Povrijedi li vjerovnik svoje dužnosti iz odnosa fiducije odgovarat će fiducijantu po obveznopravnim pravilima, ali tek nakon što dospije obveza vjerovnika da vlasništvo prenese nazad fiducijaru. U stadiju namirivanja, vjerovnik je ovlašten da radi namirenja unovči prenesenu stvar, pa da iz dobivene kupovnine namiri svoju tražbinu. Dospijećem osigurane tražbine ne prestaju pravni učinci fiducijarnog prijenosa vlasništva, pa vjerovnik ima I nadalje isti pravni položaj kao do tada. Fiducijant nema nikakav stvarnopravni status u pogledu stvari koju je prenio fiducijaru; nije ovlašten njome pravno raspolagati, otuđiti je, opteretititi je, niti njome odgovara za svoje dugove, a ne može ni zahtijevati da ju se izluči iz ovrhe koja se vodi protiv fiducijara. U odnosu s fiducijarom koji djeluje relativno, on ima pravo zahtijevati od njega da mu prenese nazad vlasništvo nad stvari (ako tražbina bude ispunjena ili inače prestane). Ako to fiducijar ne učini, ili ne bude vratio stvar u stanju u kojem ju je bio dužan vratiti, fiducijant ima pravo zahtijevati naknadu štete.

113

Ako bi neka treća osoba stekla od vjerovnika vlasništvo one stvari koja je ovome prenesena radi osiguranja, stekla bi vlasništvo te stvari neograničeno uvjetom kojim je ono ograničeno u međusobnom odnosu fiducijara I fiducijanta (također ako bi stekla neko pravo izvedeno iz prava vlasništva fiducijara). Bude li osigurana tražbina ispunjena položaj vjerovnika se još ne mijenja; sada je dospjela obveza vjerovnika da fiducijantu nazad prenese vlasništvo stvari, kao I da mu naknadi štetu koju mu je nanio postupajući protivno njihovom odnosu fiducije. Ako je tražbina prestala time što je radi njezina namirenja unovčena stvar, tada je fiducijar unovčavanjem prestao biti njezinim vlasnikom (višak novca dužan je predati fiducijantu). Pri ispunjavanju obveze vraćanja vlasništva fiducijantu prosuđivat će se sadržaj fiducijarove obveze kao da je vjerovnik bio samo plodouživatelj stvar kroz cijelo vrijeme od kada mu je bilo preneseno vlasništvo, pa sve dok ju ne vrati fiducijantu. Fiducijant ponovno postje vlasnikom stvari, kao da to nikada nije ni prestao biti. Kod apsolutnog djelovanja prijenosa vlasništva vjerovnikovo pravo vlasništva ograničeno je prema svakome; on je za svakoga samo prethodni vlasnik. U stadiju osiguranja vjerovnik ima svu vlasnikovu pravnu vlast na I u pogledu stvari, ali samo pod uvjetom da tražbina nije ispunjena niti je prestala na bilo koji drugi način. Budući da je on prema svima samo prethodni vlasnik, sva pravna raspolaganja koja bi poduzeo u vezi sa stvari imat će učinke koji su ograničeni raskidnim uvjetom kojim je ograničeno I njegovo vlasništvo. Ispuni li se taj uvjet on djeluje unazad (ex tunc) kao da vjerovnik nikad nije ni bio vlasnik stvari (samo plodouživatelj) te prestaju prava koja je za druge izveo iz svoga prava vlasništva. Ako na nekoga prijeđe prethodno pravo vlasništva vjerovnika, na njega su ujedno prešle I njegova prava I obveze (prije navedeni). U stadiju namirivanja vjerovnik je ovlašten, ne bude li mu tražbina o dospijeću ispunjena, unovčiti stvar ali jedino u skladu s pravilima o namirivanju izvansudskim putem.U stadiju osiguranja fiducijant je za svakoga vlasnik te stvari pod suspenzivnim uvjetom; za svakoga je potonji vlasnik stvari. No u razdoblju pendencije, fiducijant još ne može izvrašavati ikakvu pravnu vlast na I u pogledu stvari, niti ima ikakave vlasničke dužnosti u pogledu te stvari; on je samo potonji vlasnik te nije ovlašten ništa poduzeti protiv pravnih raspolaganja stvari koja bi eventualno poduzeo vjerovnik (ne može ni ishoditi njeno izlučenje iz ovrhe ili stečajne mase). No, ipak može raspolagati svojim potonjim vlasništvom (pravom čekanja); ono je njegovo subjektivno pravo te ga može opteretiti ili otuđiti. Prijeđe li na drugu osobu potonje vlasništvo, ono će I kod te osobe biti ograničeno istim odgodnim uvjetom kojom je bilo ograničeno I kod otuđivatelja; tek ispunjenjem uvjeta postat će to bezuvjetna stvarna prava na stvari te će tako I djelovati. Uvjetnost potonjeg prava vlasništva neće se ipak odraziti na onim subjektivnim pravima koja bi treće osobe odatle izvele, ako bi one pritom uživale zaštitu povjerenja u pravnom prometu. Kada je osigurana tražbina ispunjena fiducijant ponovno postaje vlasnikom svega onoga što je vjerovnik otuđio ili se toga odrekao, a vlasništvo mu se rasterećuje od onih prava koja je svojim raspolaganjima fiducijar izveo iz svojeg fiducijarnog vlasništva. Ipak, budući da se uzima da je fiducijar bio samo plodouživatelj, ostat će na snazi ona fiducijareva raspolaganja koja ne izlaze izvan okvira plodouživateljevih ovlasti da raspolaže predmetom tog prava (plodovima I drugim koristima), kao I ona raspolaganja u korist trećih osoba u pogledu kojih se štiti njihovo povjerenje u prometu. Fiducijant je ovlašten od trećih zahtijevati da vrate ili naknade ono što su stekli od vjerovnika dok je taj bio prethodni vlasnik stvari (tj. od njegovih pravnih sljednika). Ona stvarna prava koja je fiducijant osnovao na teret svog prava čekanja (potonjeg vlasništva), pretvaranjem njegova potonjeg vlasništva u bezuvjetno, postaju tereti na stvari koja je predmet tog njegovog vlasništva. Fiducijarno vlasništvo prestaje vraćanjem vlasništva stvari fiducijaru (ili njegovom pravnom sljedniku), a I ispunjenjem onih pretpostavki pod kojima inače prestaje pravo vlasništva, bilo relativno, bilo apsolutno.

SUDSKO I JAVNOBILJEŽNIČKO OSIGURANJE TRAŽBINE FIDUCIJARNIM PRIJENOSOM VLASNIŠTVA I SUBJEKTIVNIH PRAVA NA TEMELJU PRAVILA OVRŠNOG PRAVA O OSIGURANJU

114

Ovakav način osiguranja uređen je posebnim pravilima, ponajprije ovršnog prava. Vjerovnik tražbine koju se osigurava igra pritom ulogu predlagatelja osiguranja, a osoba koja mu radi osiguranja njegove tražbine prenosi posredstvom suda ili javnog bilježnika u vlasništvo neku svoju stvar, ili mu prenosi neko svoje imovinsko pravo – ulogu protivnika osiguranja (među njima se uspostavlja odnos fiducije). POKRETNINEPravo vlasništva se prenosi na vjerovnika ograničeno uvjetom sadržanom u samom cilju prijenosa – osiguranje određene vjerovnikove tražbine (za vjerovnika uvjet je negativni, a za fiducijanta odgodni). Djelovanje uvjeta u pravilu je relativno, ali proizvodi I neke učinke kakvi su inače svojstveni prijenosu vlasništva s djelovanjem prema svima. Ovakav prijenos vlasništva je poseban slučaj stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla, potrebno je:

1. Da se time osigurava tražbina koja je prikladna da bude osigurana fiducijarnim prijenosom vlasništva – novčane I nenovčane tražbine, ako su dovoljno određene ili barem odredive

2. Da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za prijenos vlasništva na stjecatelja:a) Opće pretpostavke za stjecanje stvarnih pravab) Posebne za stjecanje stvarnih prava u vlasništvo na temelju pravnog poslac) Posebne zakonske pretpostavke sudskog ili javnobilježničkog prijenosa vlasništva radi

osiguranja određene posebnim pravilima OZ-a o takvom osiguravanju tražbinaKao stvar sposobne su sve pokretnine u pravnom prometu, osim onih za koje vrijedi zabrana otuđenja ili opterećenja, određena zakonom ili odlukom suda. Prenositelj više nije vlasnik stvari te je ne može dalje prenositi u fiducijarno vlasništvo. No fiducijar I fiducijant se mogu sporazumjeti da će to vlasništvo poslužiti kao osiguranje za još neku daljnju tražbinu tog vjerovnika prema tom fiducijantu. Stvar vjerovniku može prenijeti samo njen vlasnik. Stvar u suvlasništvu Ili zajedničkom vlasništvu mogu prenijeti samo svi vlasnici zajedno (svoj idealni dio suvlasnik može sam prenijeti). Pravni temelj ovakvog prijenosa je sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja (fiducijarni sporazum) dvostrano očitovanje volje, formalni ugovor koji se sklapa uz sudjelovanje volje suda (javnog bilježnika); dotadašanji vlasnik pokretnine (budući fiducijant) I vjerovnik (budući fiducijar) očituju svoju suglasnu volju da se radi osiguranja neke određene tražbine vjerovnika prenese određenu pokretninu protivnika siguranja u fiducijarno vlasništvo vjerovnika-predlagatelja osiguranja. Sporazum mora imati valjani oblik ili sudskog zapisnika, sastavljenog pred sudom u za to predviđenom sudskom postupku, ili oblik javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave. Treaba sadržavati sve bitne sastojke sporazuma, a zakon posebno traži I da bude određena ili barem odrediva tražbina koju se osigurava I kada ona dospijeva. Stječe li se fiducijarno vlasništvo na pokretnini za koju je zakonom određeni način stjecanja takvog vlasništva upis u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina (to su sve pokretnine koje se ne upisuju u neki drugi javni upisnik), fiducijarni sporazum o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja traba sadržavati I clausulu intabulandi izjavu fiducijara da je suglasan s time da neposredno na temelju tog sporazuma može u Upisniku obaviti upis prijenosa prava vlasništva pokretnine radi osiguranja određene tražbine na vjerovnika. Način stjecanja fiducijarnog vlasništva pokretnine je u pravilu upis u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima I pravima. Stječe ga se upisom u Upisnik prijenosa vlasništva stvari na vjerovnika uz zabilježbu da je taj prijenos obavljen radi osiguranja određene tražbine. Ako se za stvar vodi neki drugi javni upisnik (brodovi I sl.) tada se upis obavlja tamo, a ako stvar nije upisana u taj upisnik tada se polaže fiducijarni sporazum u sud. Pokretnina prelazi u fiducijarno vlasništvo vjerovnika ako I kada se ispune sve zakonom određene pretpostavke za takav prijenos; prije toga može nastati samo zakonska predmnjeva da je pokretnina prešla u fiducijarno vlasništvo određene osobe (nastaje već samim upisom u Upisnik, makar se još nisu ispunile ostale pretpostavke).

115

Ako bi netko pokušao prenijeti tuđu stvar u fiducijarno vlasništvo vjerovnika, taj bi se pokušaj izjalovio, makar bi možda bile ispunjene ostale pretpostavke stjecanja. Vjerovniku u pravnom prometu prijeti opasnost da bi se zbog nepoznatog mu nedostatka vlasništva na strani protivnika osiguranja, moglo izjaloviti prelaženje vlasništva na nj, pa da tražbina koju se fiducijarnim prijenosom trebalo osigurati, ostane bez ovog osiguranja. Stoga, posebna pravila o Upisniku pružaju vjerovniku zaštitu njegovog povjerenja u pravnom prometu, štiteći ga od mogućih osporavanja njegovog fiducijarnog vlasništva. U stadiju osiguranja vjerovnik je vlasnik stvari od trenutka kada mu ju je fiducijant prenio u vlasništvo; on u pogledu nje ima svu pravnu vlast a I sve dužnosti vlasnika (ako nije što drugo određeno). Njegovo pravo vlasništva daje mu pravo na posjed stvari koja mu je prenesena; to je posredan I samostalan posjed. Ako je fiducijant do tada posjedovao stvar (posredno ili neposredno) koja je predmet sudskog/javnobilježničkog fiducijarnog prijenosa vlasništva ona ostaje I nadalje u tom njegovom posjedu, a vjerovnik dobiva posredan I samostalan posjed te stvari (odnosno posredan I samostalan posjed višeg stupnja). Budući da vjerovnik nije dobio pravo na neposredan posjed stvari koja je predmet tog vlasništva, njega ne tereti dužnost očuvanja te stvari, a nema ni pravo na uporabu; nema pravo na plodove ni druge koristi od stvari (no može se drukčije ugovoriti u fiducijarnom sporazumu). Vjerovnik je vlasnik stvari pa je ovlašten njome pravo raspolagati, no on je samo prethodni vlasnik te stvari, koji je u pogledu otuđivanja ograničen s dva pravila:

1. Ne bi smio stvar otuđiti prije no što dospije tražbina radi čijeg osiguranja je vlasništvo preneseno2. Naplatno otuđenje stvari treba biti provedeno putem javnog bilježnika

Vjerovnik ima pravo na zaštitu od tuđih samovlasnih zahvata u svoju stvar kakvo pripada svakom vlasniku; može ga štiti od svakoga, čak I dužnika. Nakon dospijeća osigurane tražbine (u stadiju namirivanja) vjerovnik je ovlašten unovčiti prenesenu stvar, da bi iz dobivene kupovnine namirio svoju tražbinu posredstvom javnog bilježnika. Dospijećem tražbine ne gube se pravni učinci fiducijarnog vlasništva. Eventualno, vjerovnik će moći zahtijevati posjed stvari (pa I putem suda). Vjerovnik može biti voljan da na ime ispunjenja osigurane tražbine, umjesto unovčavanja I namirivanja iz stvari koju ima u svojem vlasništvu, dobije tu stvar u svoje bezuvjetno vlasništvo (datio in solutum) može se sporazumjeti sa dužnikom. Time vjerovnik postaje bezuvjetnim vlasnikom stvari, njegova tražbina prestaje a s njom I dužnikova obveza (sporazumnu zamjenu ispunjenja predviđaju pravila obveznog prava). Posebna pravila OZ-a otvaraju vjerovniku I mogućnost da on može, makar dužnik ne pristao na zamjenu ispunjenja, ostvariti da mu stvar ostane u bezuvjetnom vlasništvu kao zamjena za ispunjenje osigurane tražbine. Vjerovnik bi mogao potaknuti nastanak fikcije da se fiducijant odrekao svojeg prava na to da se namirivanje osigurane tražbine iz stvari koju je prenio vjerovniku provodi njezinim unovčavanjem posredstvom javnog bilježnika; tako će nastati situacija kao da je dužnik dao svoj pristanak da za “cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama I troškovima te poreza” stvar ostane u bezuvjetnom vlasništvu vjerovnika. Vjerovnik treba od fiducijanta zatražiti (posredstvom javnog bilježnika) neka se u roku od od 30 dana očituje zahtijeva li da se radi namirenja osigurane tražbine stvar proda posredstvom javnog bilježnika. Ako to dužnik želi, tada treba u tom roku:

a) Obavijestiti o tome vjerovnikab) Imenovati javnog bilježnika kojem bi se povjerila prodaja I koji na to pristaje c) Odrediti najnižu cijenu za koju taj javni bilježnik smije prodati stvar

Primi li vjerovnik takvu obavijest, on će trebati ovlastiti navedenog javnog bilježnika na prodaju, koja bi trebala biti obavljena u roku od tri mjeseca (od kada ga je vjerovnik ovlastio). Ne uspije li bilježnik prodati stvar u tom roku, njegovim protekom nastaje fikcija da se fiducijant odrekao prava tražiti prodaju predmeta osiguranja; na obveznopravnoj razini to rezultira prestankom osigurane tražbine, a na stvarnopravnoj će se smatrati da je vjerovnik postao punopravni vlasnik stvari za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama I troškovima te poreza.Iz prenesene stvari može biti provedeno namirenje te tražbine:

116

1. putem prodaje (unovčenja) te stvari I namirivanjem iz kupovnine dobivene tom prodajom uz prebijanje vrijednosti plodova I drugih koristi od stvari koje je vjerovnik ovlašteno imao od nje

2. da vjerovnik zadrži stvar u svojem bezuvjetnom vlasništvu, kao zamjenu za ispunjenjeProdaju provodi javni bilježnik, sukladno pravilima OZ-a; na temelju provedene dražbe, pošto kupovnina bude položena, bilježnik će sklopiti s kupcem ugovor o prodaji predmeta osiguranja s kupcem (u obliku javnobilježničkog akta u ime predlagatelja osiguranja). Potom će predati kupcu stvar u samostalan posjed, kako bi na taj način kupac stekao pravo vlasništva te stvari na temelju ugovora o prodaji predmeta osiguranja. Fiducijarno vlasništvo pokretnine prestaje ispunjenjem pretpostavki pod kojima I inače prestaje pravo vlasništva, bilo apsolutno bilo relativno. Vlasništvo prestaje relativno I vraćanjem vlasništva stvari fiducijantu (odnosno njegovom pravnom sljedniku). Ako je upisano u Upisnik bit će potrebno brisanje iz njega.NEKRETNINEPravni temelj je sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja; potrebna je I klauzula intabulandi kojom fiducijant daje svoju suglasnost vjerovniku da neposredno na temelju tog sporazuma ishodi upis u zemljišnoj knjizi prijenosa prava vlasništva te nekretnine. Način stjecanja je upis u zemljišnoj knjizi (uknjižba, predbilježba) vlasništva vjerovnika, uz zabilježbu da je prijenos vlasništva na njega obavljen radi osiguranja određene tražbine predlagatelja osiguranja. Naš pravni poredak pruža zaštitu onom tko je pri stjecanju prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige primjenjuju se opća pravila o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige te djelovanje povjerenja u njihovu istinitost I potpunost (dakle, vjerovnik može steći od nevlasnika nekretninu u fiducijarno vlasništvo).Pravni položaj vjerovnika ne razlikuje se od položaja koji bi imao da mu je u vlasništvo prenesena pokretnina.Fiducijantu je zakonom omogućeno da se nekretninom koju je već prenio u fiducijarno vlasništvo vjerovnika i nakon toga prijenosa služi za osiguranje vlastitih obveza; ovlašten ju je opterećivati daljnjim prijenosima vlasništva radi osiguranja, kao I založnim pravom (hipotekom). Ovlašten je da opterećuje tu istu stvar daljnjim prijenosima vlasništva vjerovniku; može tu stvar opteretiti jedino u korist onog vjerovnika kojemu ju je već prenio radi osiguranja njegove tražbine. Hipotekama je može opterećivati za osiguranje tražbina bilo kojih vjerovnika, ako to stranke sporazuma o prijenosu vlasništva nisu isključile. Upisom u zemljišnu knjigu bit će osnovano založno pravo za osiguranje određene tražbine; vjerovnik će I nadalje moći raspolagati nekretninom koju ima u fiducijarnom vlasništvu kao da hipoteka na njoj nije upisana, a u slučaju da ta nekretnina bude prodana radi namirivanja, namirit će se osiguranu tražbinu vjerovnika. Trećih osoba se ne tiče odnos fiducijara I fiducijanta, čak niti ako su za nj znale u trenutku kad su svoja prava izvodila iz njegovog te bile svjesne da nije ovlašten na pravno raspolaganje koje poduzima. Za slučaj da vjerovnik otuđi stvar (pokretninu ili nekretninu) ili je optereti kakvim tuđim pravom, premda nije ovlašten na takvo pravo raspolaganje njome, to će raspolaganje ipak moći biti valjano, ako inače ispunjava sve pretpostavke valjanosti. Time se štite interesi trećih osoba koje od vjerovnika stječu stvar koju on ima u fiducijarnom vlasništvu, ili koje stječu neko ogranično stvarno pravo na njoj, a nisu ispunjene pretpostavke pod kojima bi te osobe uživale zaštitu prema općim pravilima o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige te djelovanju povjerenja u njihovu istinitost I potpunost. Namirivanje osigurane tražbine iz nekretnine može biti provedeno

1. putem prodaje (unovčenja) nekretnine I namirivanjem iz kupovnine dobivene njezinom prodajom uz prebijanje vrijednosti plodova I drugih koristi od te stvari koje je vjerovnik ovlašteno imao od nje

2. da vjerovnik zadrži nekretninu u svojem bezuvjetnom vlasništvu, ako zamjenu za ispunjenje tražbine (datio in solutum)

117

Bude li na dražbi prodana nekretnina koja je prenesena u fiducijarno vlasništvo vjerovnika, pa bude kupovnina za nju položena, javni bilježnik će u ime predlagatelja osiguranja sklopiti s kupcem kupoprodajni ugovor u obliku javnobilježničkog akta; treba sadržavati I uglavak kojim će kupac biti ovlašten da prigodom upisa u zemljišnu knjigu svojeg prava vlasništva kupljene nekretnine ishodi I brisanje zabilježbe da je nekretnina bila radi osiguranja prenesena na vjerovnika. Pravni učinci ispunjenja namirenja su onakvi kakvi bi bili I da se radi o pokretnini. Vjerovnikovo vlasništvo nekretnine prestat će ispunjenjem onih pretpostavaka pod kojima inače prestaje vlasništvo, bilo apsolutno bilo relativno. Prestat će I kada vlasništvo nekretnine bude vraćeno fiducijantu (potrebno je I brisanje iz zemljišne knjige). SUBJEKTIVNO IMOVINSKO PRAVODa bi subjektivno imovinsko pravo prešlo s otuđivatelja na stjecatelja potrebno je

1. da se time osigurava tražbina koja je prikladna da bude osigurana fiducijarnim prijenosom2. da je za taj prijenos sposobno pravo koje se prenosi I da je stjecatelj za to sposoban3. da postoji, kao pravni temelj stjecanja, pravni posao (sporazum) koji je valjan I upravljen na

fiducijarni prijenos određenog prava s otuđivatelja na stjecatelja, radi osiguranja određene tražbine I da je to pravni posao nositelja subjektivnog prava, ovlaštenog da tako raspolaže svojim pravom

4. da je subjektivno pravo preneseno s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja na zakonom određeni način

U obzir da budu predmetom osiguranja tražbina fiducijarnim prijenosom prava dolaze ona subjektivna prava koja su sposobna I za to da budu predmet založnog prava (subjektivna imovinska prava, osim onih za koja vrijedi zabrana otuđenja ili opterećenja, određena zakonom ili odlukom suda). Subjektivno pravo treba pripadati prenositelju, treba biti u sastavu njegove imovine. Prijenos ima pravni temelj u sporazumu o prijenosu prava radi osiguranja (isti kao I za stvari). Način obavljanja fiducijarnog prijenosa je upis u Upisnik sudskih I javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima I pravima, I to upisom prijenosa prava na njega uz zabilježbu da je taj prijenos obavljen radi osiguranja određene tražbine predlagatelja osiguranja. Ako je predmet fiducijarnog prijenosa pravo koje se stječe upisom u neku određenu javnu knjigu tada se I fiducijarni prijenos tog prava obavlja odgovarajućim upisom u tu knjigu/upisnik, pri čemu se na odgovarajući način primjenjuju pravila o osiguravanja na nekretnini. Fiducijarni prijenos nematerijaliziranih vrijednosnih papira obavlja se upisom na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira vjerovnika. Pravo prelazi na vjerovnika kada se za to ispune sve pretpostavke prijenosa; upisom u Upisnik. Ne može se fiducijaru prenijeti subjektivno pravo koje ne postoji ili koje ne pripada protivniku osiguranja, ili koje mu pripada ali on nije ovlašten njime tako raspolagati. Ako bi mu se ipak pokušalo prenijeti tuđe pravo koje je neistinito upisano u Upisnik, vjerovnik će uživati onakvu zaštitu svojeg povjerenja kakva je predviđena pravilima o učincima upisa u tu knjigu/upisnik.Vjerovnik je od trenutka fiducijarnog prijenosa subjektivnog prava na njega (stadij osiguranja) nositelj tog prava, pa ima u pogledu njega svu pravnu vlast I dužnosti karakteristične za takvu vrstu prava. On u pravilu nije ovlašten izvršavati sadržaj subjektivnog prava koje mu je preneseno, niti ima pravo na plodove I druge koristi od tog prava. Ali, kada je neka određena tražbina fiducijanta ono subjektivno pravo koje je vjerovniku preneseno radi osiguranja njegove tražbine, tada je pravilo obrnuto – vjerovnik je dužan izvršavati njen sadržaj (poduzimati mjere očuvanja tražbine, naplaćivati kamate, povremene tražbine, a i primiti ispunjenje tražbine, pošto dospije) dispozitivna pravila. Vjerovnik je kao nositelj subjektivnog prava ovlašten da tim pravom pravno raspolaže, da ga otuđuje I opterećuje; ograničen je s dva pravila:

1. pravo koje mu je preneseno ne bi smio otuđiti prije nego što dospije tražbina radi čijeg osiguranja mu je to pravo preneseno

2. kada to pravo naplatno otuđuje, trebao bi to uraditi putem javnog bilježnika.

118

Trećih osoba se ne tiče fiducijarni odnos, pa ako bi vjerovnik otuđio pravo protivno ovim pravilima to bi otuđenje ipak moglo biti valjano (ako ispunjava sve ostale pretpostavke valjanosti); no vjerovnik bi odgovarao za štetu koju bi otuđenjem prouzročio, a možda I kaznenopravno. Kada je subjektivno pravo koje je vjerovniku preneseno radi osiguranja njegove tražbine - neka određena tražbina fiducijanta, tada je predlagatelj osiguranja (vjerovnik) dužan:

1. poduzimati mjere potrebne za očuvanje te tražbine2. naplaćivati kamate I druge tražbine koje povremeno proizlaze iz prenesene mu glavne tražbine 3. pošto ta tražbina dospije – naplatiti je (ako je novčana), odnosno primiti ispunjenje nenovčane

tražbineSporazumom o prijenosu prava radi osiguranja mogu fiducijant I fiducijar ugovoriti drukčije dužnosti I prava vjerovnika u pogledu one tražbine koju mu se prenosi. Vjerovnik je ovlašten postavljati odgovarajuće zahtjeve radi zaštite I ostvarenja svojih dužnosti I ovlasti u pogledu prava koje mu je preneseno radi osiguranja. Prestane li osigurana tražbina na bilo koji način, vjerovnik je dužan bez odgađanja nazad prenijeti pravo koje mu je bilo preneseno. Dospijećem osigurane tražbine (stadij namirivanja) ne prestaju pravni učinci fiducijarnog prijenosa prava; no od trenutka kad je dospjela osigurana tražbina on smije radi namirivanja te tražbine otuđiti subjektivno imovinsko pravo koje mu je bilo preneseno. U stadiju osiguranja fiducijant je ovlašten I dalje vršiti pravo koje je preneseno na vjerovnika; bude li protupravno ometan u tome stoje mu na raspolaganju odgovarajuća sredstva I putovi pravne zaštite. Ispuni li svoju obvezu ili osigurana tražbina prestane na neki drugi način, fiducijant ima pravo da mu vjerovnik nazad prenese subjektivno imovinsko pravo. Dospijećem tražbine, pravni položaj fiducijanta ne mijenja se. Vjerovnik može zahtijevati od njega neka se u 30 dnevnom roku očituje zahtijeva li da se preneseno subjektivno pravo unovči posredstvom javnog bilježnika. Ako se ne očituje u tom roku, vjerovnik će postati bezuvjetnik nositeljem subjektivnog imovinskog prava koje mu je bilo preneseno radi osiguranja (zamjena ispunjenja). Namirivanje tražbine može se provesti

1. putem prodaje prenesenog prava I potom namirivanjem iz kupovnine dobivene tom prodajom uz prebijanje vrijednosti plodova I drugih koristi od stvari koje je vjerovnik ovlašteno imao od prenesenog prava

2. tako da preneseno pravo vjerovnik zadrži kao zamjenu za ispunjenje, čime će postati “punopravni” nositelj tog prava

Prodaja se provodi posredstvom javnog bilježnika, koji u pogledu načina prodaje I cijene postupa kao kod namirivanja tražbina iz predmeta ovrhe u ovršnom postupku. Uspije li unovčiti imovinsko pravo, bilježnik će u ime vjerovnika sklopiti s kupcem ugovor o prodaji (naplatnoj cesiji), u obliku javnobilježničkog akta. Preneseno subjektivno imovinsko pravo prestat će ispunjenjem pretpostavki pod kojima inače prestaju subjektivna imovinska prava (apsolutni prestanak), ili prelaze na drugog nositelja (relativni prestanak). Kada je pravo upisano u Upisnik, za relativni prestanak bit će potrebno I brisanje.

DALJNJE MOGUĆNOSTI STVARNOPRAVNOG OSIGURANJA TRAŽBINE

PRIDRŽAJ VLASNIŠTVA RADI OSIGURANJAU stvarnopravnom smislu to je pravni učinak koji na prelaženje prava vlasništva određene stvari s otuđivatelja na stjecatelja ima njihov međusobni sporazum da će na stjecatelja prijeći otuđivateljevo pravo vlasništva, ako se, pored općih pretpostavki stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla, ispuni još I određeni odgodni uvjet. Kada na temlju ugovora o kupoprodaji s takvim uglavkom bude kupcu stvar predana u posjed, on time još neće steći pravo vlasništva te stvari, makar su inače ispunjene sve pretpostavke za prelaženje vlasništva na njega; prodavateljevo pravo vlasništva će na njega prijeći

119

tek ako se ispuni uvjet tog stjecanja, sadržan u uglavku o pridržaju prava vlasništva da kupovnina bude u cijelosti isplaćena. Prodavatelj će biti prethodni, a kupac potonji vlasnik stvari. POKRETNINEDa bi pridržajem prava vlasništva bila tražbina stvarnopravno osigurana, potrebno je da on djeluje apsolutno:

1. da je upisan u takav javni upisnik bez upisa u koji se ne može steći stvar za koju je ograničenje određeno

2. kod stvari koje se stječu bez upisa, o pridržaju prava vlasništva mora postojati isprava koja je sastavljena I javno ovjerovljena, I to prije stečaja ili pljenidbe te stvari

Prodavatelj koji si je pridržao pravo vlasništva dok mu cijela kupovnina ne bude isplaćena, ostaje vlasnikom stvari koju je prodao I predao kupcu, dok god ta njegova tražbina kupovnine ne bude u cijelosti podmirena. Kupac stvar ima u neposrednom ali I nesamostalnom posjedu. Činjenica da prodavatelj stvar ima u posrednom posjedu onemogućava ga da faktično raspolaže njome I da je rabi. Uporaba stvari, plodovi I druge koristi od nje pripadaju njezinom poštenom posjedniku – kupcu. Prodavatelj nije ovlašten putem suda ishoditi da mu kupac vrati posjed stvari, samo ako pravni temelj na kojem je kupac posjeduje prestane postojati. Kao prethodni vlasnik prodavatelj je dužan postupati obzirno prema potonjemu, pa ne bi smio pravno raspolagati sa stvari (iako može); također se smije služiti sredstvima pravne zaštite vlasništva (samo dok mu pripada pravo vlasništva). Kupac je samo potonji vlasnik stvari, ali I njen posjednik I to kvalificirani. Njegovo neposredno posjedovanje omogućuje mu da tu stvar rabi, da ima sve koristi od nje, a I da je štiti od svakoga; ima pravo na posjedovnu zaštitu a I pravo na vlasničku zaštitu kao predmnijevani vlasnik; snosi rizik slučajne propasti I oštećenja te stvari. iako nije na to ovlašten on je, zbog svog posjeda stvari, u stanju njome raspolagati (faktično I pravno). Onaj tko bi u dobroj vjeri od kupca-posjednika, pouzdajući se u to da je taj posjednik ujedno I vlasnik, ipak bi stekao tu stvar, ako bi bile ispunjene pretpostavke pod kojima se, radi zaštite stjecateljevog povjerenja u pravnom prometu, može steći vlasništvo pokretnine od posjednika-nevlasnika. Kupac ima pravo čekanja da postane vlasnik stvari koju je kupio to je njegovo subjektivno pravo imovinskopravne naravi s kojim on može raspolagati, otuđiti ga I založiti; kupčevi vjerovnici mogu se iz tog prava namirivati u ovrsi I stečaju, kao da je to kupčeva tražbina da mu dužnik preda stvar. Ispunjenjem obveze plaćanja kupovnine, biva ispunjen uvjet kupčevog stjevanja vlasništva. Stvarnopravni učinak toga nastupa ipso iure – kupac bez ikakvog posebnog akta postaje vlasnik stvari, a prodavatelj to prestaje biti. Ako je pridržano pravo vlasništva bilo upisano u javni upisnik, prodavatelj će trebati učiniti što je potrebno da ga se briše u korist kupčevog vlasništva. Međusobni odnos kupca I prodavatelja u pogledu odnosne stvari prosuđivat će se kao da je prodavatelj svo to vrijeme bio samo plodouživatelj stvari. Ako je kupac u međuvremenu bio otuđio svoje pravo čekanja, ili je ono na kojem drugom pravnom temelju prešlo na drugu osobu – ta osoba je postala vlasnikom stvari, jer se pravo čekanja ex tunc pretvorilo u pravo vlasništva. Ograničena stvarna prava koja su treći u međuvremenu bili stekli na kupčevom pravu čekanja pretvorila su se u prava na stvari. Ako je kupac otuđio stvar dok još na to nije bio ovlašten, otuđenje je konvalidiralo time što se ispunio uvjet za prijelaz vlasništva na njega; kovalidirala su I ona kupčeva raspolaganja kojima je kupac bio neovlašteno stvar opterećivao tuđim pravima u doba dok ona još nije bila njegova. NEKRETNINEVlasnik si pri otuđivanju nekretnine pridržava pravo vlasništva ako nekretninu otuđi tako da

1. svoju dozvolu za uknjižbu stjecateljevog vlasništva uskrati, odnosno ograniči, učinivši je ovisnom o nekom početnom roku ili odgodnom uvjetu, ili

2. na stjecatelja prenese pravo vlasništva nekretnine ograničeno nekim početnim rokom ili odgodnim uvjetom

Vlasnik koji otuđuje nekretninu na temelju pravnog posla može pridržati pravo vlasništva tako što će uskratiti, uvjetovati ili oročiti svoj pristanak na uknjižbu stjecateljevog vlasništva te nekretnine. Stjecatelj

120

će samo dobiti ulogu potonjeg vlasnika, a prodavatelj će ostati vlasnik (prethodni) nekretnine do opravdanja predbilježbe, čime će otuđivatelj za sebe pridržati pravo vlasništva te nekretnine (prethodno) sve dok ta predbilježba ne bude pretvorena u uknjižbu. Vlasnik je ovlašten oročiti ili uvjetovati svoje pravo vlasništva u svaku svrhu koja nije zabranjena, pa to može uraditi I prigodom prijenosa tog prava na stjecatelja. Da bi oročenje ili uvjetovanje prava vlasništva nekretnine djelovalo prema trećima, potrebno je da ga se upiše u zemljišnu knjigu. Stječe se na temelju pravnog posla upisom, u pravilu uknjižbom a iznimno predbilježbom. Upis ima specifičan sadržaj: uvjetno I oročeno pravo vlasništva upisuje se u korist stjecatelja s točnim navođenjem uvjeta odnosno roka stjecanja, I u upisu se naznačuje stjecateljevo vlasništvo kao potonje (jer upis potonjeg vlasništva djeluje kao predbilježba vlasništva).

PRAVO ZADRŽANJA – u obveznom dijelu

PRAVO NAMIRENJA BEZ ZALOŽNOG PRAVAU ovršnom postupku može nastati pravo namirenja koje ne potječe iz založnog prava, ali samo ako je predmet ovrhe nekretnina. Sud donosi rješenje kojim određuje ovrhu radi namirenja ovrhovoditeljeve novčane tražbine iz vrijednosti neke stvari ili prava iz sastava ovršenikove imovine. Ako je sud odredio provođenje ovrhe na ovršenikovoj nekretnini, tada će se to u zemljišnoj knjizi zabilježiti. U slučaju da ovrhovoditeljeva tražbina koja se ima namiriti ovršnim putem, nije već osigurana založnim pravom na toj nekretnini, zabilježbom da je sud odredio provođenje ovrhe radi njezinog namirivanja, nastat će pravo namirenja te tražbine; pripadat će ovrhovoditelju. Zabilježbom rješenja o ovrsi u zemljišnoj knjizi nastaje tako samostalno pravo namirenja, na temelju kojeg će ovrhovoditelj (vjerovnik) iz vrijednosti nekretnine namirivati svoju tražbinu radi koje je pokrenuo ovršni postupak. Na temelju zakona može u korist nekih određenih osoba (tzv. indirektnih založnih vjerovnika), odnosno u korist neke određene vrste tražbina, postojati tzv. indirektno pravo namirenja ovlašćuje na to da takva tražbina bude namirivana iz kupovnine dobivene prilikom ovršne prodaje stvari, provedene radi namirenja bilo čije druge tražbine. Ovakvo pravo namirenja postoji samo za one vrste tražbina za koje to zakon određuje, a za realizaciju takvog prava je nužno da tražbina bude prijavljena najkasnije na ročištu za diobu I da bude dokazana ovršnom ispravom.

FAKTIČNI ZALOGZaložno pravo ovlašćuje na namirenje novčane tražbine iz vrijednosti zaloga, pa stoga nije moguće založno pravo ni osnovati glede stvari koje nisu prikladne za unovčenje I namirivanje vjerovnika; ne mogu se radi osiguranja njegove tražbine prenijeti vjerovniku u fiducijarno vlasništvo, niti one mogu biti predmetom prava zadržanja. Time što je neka takva stvar predana vjerovniku radi osiguranja njegove tražbine, ona nije postala zalogom. Međutim, došla je u vjerovnikov neposredan posjed, a onaj tko mu je stvar predao radi osiguranja određene tražbine – postao je njezin posredni posjednik. Činjenica da se stvar nalazi u neposrednom posjedu vjerovnika, makar taj nema ovlast na namirivanje iz njezine vrijednosti, sili onoga čija je to stvar da ispuni tražbinu želi li da stvar dobije nazad u svoj neposredan posjed. Dobit će je nazad tek kada vjerovniku prestane pravo da je posjeduje, a to je u pravilu ispunjenjem tražbine koja je tim osigurana. Dakle, činjenica da je vjerovnik dobio I ima dužnikovu stvar u svojem neposrednom posjedu, premda nije ovlašten namirivati svoju tražbinu iz njezine vrijednosti, može odigrati ulogu sredstva osiguranja vjerovnikove tražbine.

121