62
Struktura i funkcija prokariotske ćelije Elektronska mikrografija bakterije (Heliobacterium, 1 x 3 μm)

Struktura i funkcija prokariotske ćelije...• Struktura: Dvostruki lipidni sloj, polisaharidi i proteini. Dvostruki lipidni sloj: unutrašnji deo podseća na fosfolipide citoplazmatične

  • Upload
    others

  • View
    23

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

  • Struktura i funkcija

    prokariotske ćelije

    Elektronska mikrografija bakterije

    (Heliobacterium, 1 x 3 μm)

  • • Prokariotska ćelija je jednostavnije građena i ne

    poseduje organele obavijene membranom.

    • Makromolekuli: proteini, nukleinske kiseline, lipidi i

    polisaharidi (univerzalni za živi svet, zajednički

    predak).

  • • Sadrži genetički materijal ćelije,

    “hromozom”

    • Hromozom najčešće kružan

    molekul DNK

    • Sadrži jednu garnituru gena,

    haploidni genom

    • Bacteria -nema histona, u

    strukturi učestvuje HU protein (E.

    coli, strain U93)

    • Archaea – poseduju proteine

    slične histonima eukariota

    Nukleoid

    Izolovani nukleoid iz E. coli

    Domeni negativne superspiralizacije kod E. coli

  • Plazmidi

    • Mali, najčešće cirkularni DNK molekuli koji se nalaze van

    hromozoma, karakteristični za bakterije

    • Autonomno se repliciraju, broj kopija u ćeliji je regulisan

    • Nose genetičke informacije neesencijalne za domaćina, ali

    povećavaju kompetitivnost u specifičnim uslovima životne

    sredine

    F faktor kod E.coli

  • Ribozomi prokariota

    70S ribozom, 2 subjedinice:

    30S i 50S

    30S - 16S rRNK i ~ 20 proteina

    50S - 23S i 5S rRNK i ~ 34

    proteina

    • Ribozomi učestvuju u sintezi

    proteina

    • Često se uočavaju na iRNK,

    polizomi

  • 16s rDNK sekvenca ima visoko konzervirane regione (mala variranja

    sekvence među evolutivno udaljenim vrstama) i hipervarijabilne regione

    (sekvence su izmenjene tokom dužeg evolutivnog perioda, pokazatelj

    evolutivne udaljenosti među vrstama); konzervirani i hipervarijabilni

    regioni se međusobno smenjuju.

  • • Prajmeri se dizajniraju

    tako da se vezuju za

    konzervirane regione a

    umnožavaju varijabilne

    regione.

    • DNK sekvenca 16S rDNK

    gena je determinisana za

    veliki broj vrsta (ni jedan

    drugi gen nije tako dobro

    okarekterisan kod tako

    velikog broja vrsta)

  • Visoka konzerviranost rRNK gena kod fragmenata 16S rRNK

    gena poreklom od različitih organizama:

    Čovek

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATTCCAGCTCCAATAGCGTATATTAAAGTTGCTGCAGTTAAAAAG

    Kvasac

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATTCCAGCTCCAATAGCGTATATTAAAGTTGTTGCAGTTAAAAAG

    Kukuruz

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATTCCAGCTCCAATAGCGTATATTTAAGTTGTTGCAGTTAAAAAG

    E. coli

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATACGGAGGGTGCAAGCGTTAATCGGAATTACTGGGCGTAAAGCG

    Anacystis nidulans (cijanobakterija)

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATACGGGAGAGGCAAGCGTTATCCGGAATTATTGGGCGTAAAGCG

    (Thermotoga maritima (bakterija termofil 80ºC)

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATACGTAGGGGGCAAGCGTTACCCGGATTTACTGGGCGTAAAGGG

    Methanococcus vannielii (arhea)

    GTGCCAGCAGCCGCGGTAATACCGACGGCCCGAGTGGTAGCCACTCTTATTGGGCCTAAAGCG

    Thermococcus celer (ekstremofilna arhea optimum na 85 ºC)

    GTGGCAGCCGCCGCGGTAATACCGGCGGCCCGAGTGGTGGCCGCTATTATTGGGCCTAAAGCG

    Sulfolobus sulfotaricus (arhea )

    GTGTCAGCCGCCGCGGTAATACCAGCTCCGCGAGTGGTCGGGGTGATTACTGGGCCTAAAGCG

  • Analiza sekvence 16s rDNK → konstrukcija univerzalnog

    filogenetskog stabla

    rRNK molekul, kodiran visoko konzerviranom sekvencom rDNK (veoma slična i kod veoma udaljenih organizama).

    Analiza sekvenci gena koji kodiraju rRNK (rDNK) široko se koristi u taksonomiji I filogeniji (pokazatelj evolutivne srodnosti, koristi se za procenu stepena divergencije vrsta među bakterijama.

    Pionir u ovim istraživanjima Carl Woese je na osnovu sekvenci rDNK predložio klasifikaciju koja se sastoji iz 3 domena (Domain system) - Archaea, Bacteria i Eukarya.

  • Ćelijski zid Bacteria

    Gram pozitivne bakterije Gram negativne bakterije

    Na osnovu građe ćelijskog zida i različitog bojenja po Gramu

    bakterije se dele na gram-pozitivne i gram-negativne.

    Peptidoglikan – sastavni deo zida svih bakterija

    Ćelijski zid - uloga u formiranju oblika i čvrstine, turgorski pritisak

    kod E. coli 2 atm.

  • Peptidoglikan

    Glikanski deo:

    Derivati šećera –

    N-acetilglukozamin i

    N-acetilmuraminska

    kiselina, povezani β(1,4)

    glikozidnom vezom

    (osetljiva na lizozim)

    Peptidni deo: L-alanin,

    D-alanin, D-glutaminska

    kiselina i mezo-diamino

    pimelinska kiselina -DAP

    (ili lizin, mnoge G+)

    Glikan tetra peptid

  • Umrežavanje peptidoglikana

    (transpeptidacija)

    (inhibirano antibiotikom penicilinom)

    Čvrstina zida - tetrapeptidne unakrsne veze (cross-links) između lanaca peptidoglikana (glikan tetrapeptid).

    Gram-negativne bakterije – veza između DAP i D-alanina)

    Gram-pozitivne bakterije – veza preko glicinskih međumostova (povezuju L-lizin i D-alanin)

  • Jednoslojan ćelijski zid kod gram pozitivnih

    bakterija

    90%

  • Građa ćelijskog zida gram pozitivnih bakterija

    Tejhojna kiselina

    Uronjena u ćelijski zid i citoplazmatičnu membranu (ukoliko postoji kapsula

    na površini, prolazi i kroz kapsulu).

    Vezana za muraminsku kiselinu peptidoglikana.

    Ako je vezana za lipide membrane – lipotejhojna kiselina.

    Odgovorna za negativno naelektrisanje zida G+ bakterija

    Može da učestvuje u transportu Ca2+ i Mg2+ jona.

  • Višeslojan ćelijski zid kod gram negativnih

    bakterija

    5-20%

  • Gram-negativne bakterije - Spoljašnji sloj ćelijskog zida

    (“outer membrane”) lipopolisaharidni sloj – LPS

    • Struktura: Dvostruki lipidni sloj, polisaharidi i proteini.

    Dvostruki lipidni sloj: unutrašnji deo podseća na fosfolipide citoplazmatične membrane, spoljašnji deo je lipid A

    Polisaharidna komponenta – ’core’ (jezgro, srž, osnovni) polisaharid i O-polisaharid

    Proteini su uronjeni u LPS sloj; porini – odgovrni za permeabilnost spoljašnje membrane

    Struktura porina

    3 identične subjedinice grade kanal za prolaz hidrofilnih supstanci (1nm). nespecifični ili visoko specifični porini

  • Endotoksin G- bakterija

    Patogene Gram-negativne bakterije za čoveka i druge sisare rodovi Salmonella, Shigella i Escherichia.

    faktor patogenosti: LPS bakterija (endotoksin)

    Lipid A = endotoksin, i kod nekih nepatogenih bakterija ova komponenta zida ima toksična svojstva.

    Periplazmatski prostor G- bakterija

    Uloga spoljašnje membrane – permeabilna za male

    molekule, nepropusna za velike molekule – enzime idr.

    proteine

    Ekstracelularni proteini G- bakterija se zadržavaju u

    periplazmatskom prostoru (gel-konzistencija):

    − egzoenzimi – hidrolitički enzimi

    − vezujući proteini (uključeni u transport)

    − hemoreceptori (uključeni u hemotaksije)

  • Strukturne razlike u građi ćelijskog zida G+i G- Bacteria dovode do razlike u

    bojenju po Gramu.

    Alkohol prolazi kroz lipidima bogatu “outer membrane” gram-negativnih

    Bacteria i rastvara i ispira teško rastvorljiv kompleks kristal violet-jod.

  • Ćelijski zid Archaea

    ‣ Može biti građen iz pseudopeptidoglikana (pseudomureina)

    primer Methanobacterium sp.

    Pseudomurein -struktura

    NAG = N-acetilglukozamin

    NAT = N-acetiltalosaminuronska kiselina

    povezani β(1,3) glikozidnom vezom

    (otporna na lizozim)

  • Ćelijski zidovi Archaea od drugih polisaharida,

    glikoproteina ili proteina

    • Polisaharidni zid od glukoze, glukuronske kiseline, galaktozaminuronske kiseline i acetata – Methanosarcina sp.

    • Sličan polisaharidni zid Halococcus sp., sadrži SO4

    2- koji stabilizuju zid (vezuju Na+ jone) u ekstremno slanim sredinama (ekstremni halofil).

    • Parakristalni sloj (S-sloj) od proteina ili glikoproteina - (ekstremni halofili, metanogeni i hipertermofili).

    • Struktura nalik S-sloju postoji kao dodatna komponenta zida nekih G+ bakterija (Bacillus brevis)

    S- sloj – parakristalna priroda

  • Funkcija ćelijskog zida

  • • Neki prokarioti su slobodno-živeći protoplasti (mogu preživeti bez ćelijskog zida).

    • Grupa patogenih Bacteria, mikoplazme, ne poseduju ćelijski zid, žive u krvi toplokrvnih životinja.

    Ćelijska membrana ojačana sterolima koje preuzimaju od domaćina; živi u sredini sa optimalnim osmotskim pritiskom, izotonični uslovi vladaju u ćeliji i oko nje

    • Ekstremno acidofilna Archaea bez ćelijskog zida (Thermoplasma)

    Ćelijska membrana jedinstvena, od lipopolisaharidnog materijala - lipoglikan (tetraetarski lipidni monosloj – čvrst i stabilan)

    Mycoplasma (Bacteria) Thermoplasma (Archaea)

  • Citoplazmatična membrana

    (model građe kod Bacteria i Eukarya)

  • Citoplazmatična membrana Bacteria

    • Tanka struktura (6-8 nm), koja obavija citoplazmu.

    • Dvostruki fosfolipidni sloj, hidrofobne i hidrofilne komponente grade selektivnu barijeru na površini – semipermeabilna (’polupropustljiva’, diferencijalno propustljiva).

    • Organizacija fosfolipida u dvosloj je energetski najpovoljnija – spontana u vodenoj sredini

    • Lipidi - masne kiseline su za glicerol povezane estarskom vezom.

  • • Steroli - ne nalaze se u prokariotskim membranama, rigidni, planarni molekuli daju čvrstinu eukariotskim membranama (5-25% ukupnih lipida)

    (Izuzetak mikoplazme koje nemaju ćelijski zid, a sterole uzimaju od domaćina.)

    • Antibiotici polieni reaguju sa sterolima i destabilizuju membranu.

    • Hopanoidi - slični sterolima, postoje kod nekih bakterija i imaju sličnu ulogu kao steroli, kod Archaea nisu otkriveni.

    holesterol hopanoid diplopten

    Očvršćavanje citoplazmatične membrane

    osnovna razlika bakterijska – eukariotska membrana

  • Ćelijska membrana Archaea

    izopren

    Lipidi – umesto masnih kiselina nalazi se fitanil (izgrađen

    iz izoprenskih jedinica) koji je sa glicerolom povezan

    etarskom vezom.

  • Hipertermofilne Archaea - jednoslojna membrana (“monolayer”),

    2 fitanila povezana u bifitanil

    (adaptacija na hipertermofilne uslove)

  • Citoplazmatična membrana Archaea

    • Organizacija membrane u osnovi ista kao u ostalim domenima (spolja hidrofilne glave, unutra hidrofobni repovi)

  • Struktura Bacteria Archaea

    Citoplazma-

    tična

    membrana

    Dvostruki fosfolipidni sloj, hidrofobne

    masne kiseline i hidrofilni glicerol vezani

    estarskom vezom.

    Proteini

    Izopren vezan za glicerol etarskom vezom.

    Hipertermofili – jednoslojna (bifitanil).

    Proteini

    Ćelijski zid Peptidoglikan (murein) N-acetil glukozamin

    N-acetil muraminska kis.

    β(1,4) glikozidna veza osetljiva na lizozim.

    Peptid (L- i D-alanin, D-glutaminska kis.,

    lizin ili diaminopimelinske kis. DAP).

    Gram+ bakterije:

    90% pepidoglikana.

    Teihojna kiselina

    Gram- bakterije:

    10% peptidoglikana.

    Lipopolisaharidni sloj- LPS na površini

    core polisaharid, O-polisaharid,

    lipid A (endotoksin).

    Porini – kanali za transport malih

    hidrofilnih molekula

    Periplazma -12-15nm, sadrži proteine.

    Pseudopeptidoglikan

    (pseudomurein) N-acetil glukozamin

    N-acetil talosaminuronska kis.

    β(1,3) glikozidna veza otporna na lizozim

    Peptid (L-alanin, glutaminska kis., lizin).

    Polisaharidi

    Glikoproteini

    Proteini

    S- sloj (halofili, metanogeni, hipertermofili).

  • Funkcije citoplazmatične membrane

    1. Barijera za prolaz molekula

    (semipermeabilna)

    2. Mesto gde se nalaze

    proteini za transport, dobijanje

    energije i hemotaksiju

    3. Konzervacija energije

    (protonska pumpa,

    proton motive force)

  • Citoplazmatična membrana – permeabilna barijera na

    površini

    Propustljivost membrane

    – Mali hidrofobni molekuli mogu proći difuzijom

    – Veliki hidrofobni molekuli moraju biti transportovani

    – Polarni i naelektrisani molekuli moraju biti transportovani

    Izuzetak: molekul vode (polaran, ali dovoljno mali – može da prođe

    kroz membranu zahvaljujući akvaporinima (proteinski kanali za

    trasport vode, AqZ kod Escherichia coli)

    – Najčešće je neophodan transport nasuprot gradijentu koncentracije

    (uz utrošak energije)

    Neophodnost postojanja transportnih sistema u membrani

  • Najmanje 3 tipa transportera koji koriste energiju protonske

    pumpe, ATP-a ili fosfoenolpiruvata

    Evolutivna sličnost sva

    tri tipa transportera

    (sličan AK sastav, 12 α-

    heliksa u strukturi

    proteina)

    Transport kroz

    membranu uključuje

    promenu konformacije

    transportnih proteina –

    vezivanje supstance na

    jednoj strani i

    oslobađanje na drugoj

    strani membrane

  • Transportni proteini u membrani bakterija

    Jednostavni transporteri

    • Formiraju kanal za prolaz supstanci:

    - uniporteri – transport jedne supstance u ćeliju.

    - antiporteri – vrše transport dve supstance u različitim smerovima (unose jednu, a iznose drugu)

    - simporteri - nose jednu supstancu sa drugom (najčešće protonom H+), u istom smeru.

  • Jednostavni transporteri

    “Proton motive force” -

    protonska pumpa

    membrane prokariotskih

    ćelija i unutrašnje

    membrane mitohondrija i

    hloroplasta

  • Fosfotransferazni sistem (translokacija grupa)

    • Sistem fosfotransferaza kod E.coli,(24 proteina), proteini se alternativno fosforilišu ili defosforilišu.

    • Energija iz fosfoenol piruvata (ekvivalentna energiji 1 ATP), koristi se kao donor fosfatne grupe.

    • Glukoza je pripremljena za ulazak u centralni metabolizam (glikoliza)

  • ABC transporteri G-

    bakterija

    (ATP binding cassete)

    Transport nekih šećra i

    aminokiselina, neorganskih

    nutrijenata i metala

  • Površinske strukture kod prokariota

    ‣ Prokariotske ćelije na svojoj površini mogu imati različite strukture: kapsule i sluzave omotače,

    flagele, fimbrije i pile.

    ‣ Uloga ovih struktura: zaštita od fagocitoze, isušivanja, prihvatanje za podlogu (domaćina),

    omogućavanje konjugacije među bakterijama,

    kretanje.

  • Površinski omotači – kapsula i sluzavi omotač

    Hemijski sastav:

    polisaharidne prirode (glikokaliks) ili

    proteinske prirode

    Uloga:

    pričvršćivanje za podlogu (strukture

    domaćina) – formiranje biofilma, koncentracija

    hranljivih materija, sprečavanje isušivanja, faktor

    patogenosti kod nekih bakterija

    kolonije Bacillus anthracis

  • Površinske strukture

    Fimbrije Pili

    Protenski nastavci za pričvršćivanje

    (bakterija za supstrat, patogenih za

    strukture domaćina, međusobno

    povezivanje bakterija u tečnom

    medijumu ili formiranje biofilma na

    čvrstoj podlozi)

    Duži nastavci, uloga –

    pričvršćivanje (ista kao

    fimbrije), u procesu konjugacije,

    receptori za neke bakteriofage

  • Rezervne materije: - glikogen

    - polifosfat

    - poli--hidroksi butirat PHB

    Ćelijske inkluzije

    Granule S kao rezultat oksidacije

    H2S kod fotosintetičkih purpurnih

    sumpornih bakterija.

    Granule fosfata ili polifosfata

  • Inkluzije- Magnetozomi (magnetit Fe3O4)

    • Magnetotaksija -

    orijentacija i kretanje duž

    linije geo-magnetnog

    polja.

    • Brojne, primarno

    akvatične bakterije, i neke

    alge.

    Magnetozomi izolovani iz

    Magnetospirillum magnetotacticum

    (50 nm)

  • • Izduženog oblika, 5-20% ćelije, od šupljikavog proteina (300-700nm).

    • Membrana od proteina (2 nm), nepropustljiva za vodu i druge rastvore, a propustljiva za većinu gasova.

    • Sastav gasa u vezikuli odgovara gasu spoljašnje sredine (u vezikuli 1 atm).

    Gasne vezikule Održavaju mikroorganizme u vodenoj sredini na odgovarajućoj

    dubini, gde su intenzitet i talasna dužina svetla optimalni za proces

    fotosinteze.

  • Gasne vezikule kod cijanobakterije Anabaena

    i Microcystic

    Anabaena

    Microcystic

  • Endospore

    • Diferencirane strukture koje produkuju neke Gram-pozitivne

    bakterije zemljišta (~20 rodova do sada poznato)

    • Proces sporulacije dobro proučen: Bacillus i Clostridium

    • Uloga – preživljavanje nepovoljnih uslova (otporne na visoku

    temperaturu, hemijske i fizičke agense: boje, kiseline, dezinfekcione

    supstance, zračenje).

    • Sadrže Ca2+ soli dipikolinske kiseline – olakšava dehidrataciju spore,

    redukuje nivo dostupne vode

    • Mogu biti dormantne izuzetno dug vremenski period.

    • Ćelijska diferencijacija: sporulacija (formiranje spora) i germinacija

    (klijanje spora) su obrnuti procesi

  • Endospore

    Položaj endospore u ćeliji je taksonomski karakter

    Bojenje metodom po Šefer-Fultonu

  • Sporulacija Bacillus subtilis,

    zelena fluorescentna zona -

    proteini u omotaču spore.

    Građa spore:

    1. Egzosporijum na površini – proteinski sloj

    2. Sporin omotač (spore coat) – proteinski sloj

    3. Korteks – sadrži peptidoglikane

    4. Srž (jezgro) spore (‘sporin protoplast’) – tu su zaštićene sve

    vitalne strukture koje ćelija mora da sačuva: nukleoid, ribozomi,

    membrana, deo citoplazme

    SASPs – small acid-

    soluble proteins, mali

    proteini rastvorljivi u

    kiselini , vezuju se za

    DNK u srži i štite je od

    nastanka lezija; prevode

    DNK iz B-forme

    (vegetativna ćelija) u

    kompaktniju A-formu

  • Spore

    • 10-30% vode.

    • 10% suve težine spore: Ca- dipikolinat (DPA).

    • pH je za jedinicu niži od pH vegetativne ćelije.

    • Specifični proteini “small acid-soluble spore proteins (SASPs)” sintetišu se u toku sporulacije, tesno se vezuju za DNK i štite je od štetnih efekata.

    • U procesu germinacija SASPs predstavljaju izvor C i energije.

  • Sporulacija

  • Germinacija endospore

    Brz proces

    Aktivacija povišenom, ali subletalnom temperaturom – termalni šok

    Izrastanje: gubitak DPA – hidratacija, gubitak SASPs – izvor C i

    energije, počinju metabolički procesi (sinteza DNK; RNK i proteina),

    ćelija postaje podložna bojenju – lako prima boju (spore se teško

    boje)

  • Bakterijske flagele

    Salmonella enteritidis 10,000X

    Desulfovibrio species. 15,000X

  • (a) peritriha – flagele ravnomerno raspoređene

    (b) monotriha – jedna flagela na polu

    (c) lofotriha – čuperak flagela na polu

    (d) amfitriha (nije prikazano)

    dva čuperka flagela na oba pola ćelije

    Broj i položaj flagela je

    taksonimski karakter

    Strukture za kretanje – flagele

  • Gram negativne bakterije sa aksijalnim filamentima (endoflagella): Treponema

    pallidum (izazivač sifilisa) i Borrelia bergdorfi (izazivač lajmske bolesti).

    Kod spiroheta (G- bakterije) strukture slične flagelama, aksijalni filamenti,

    koje se nalaze u periplazmatičnom prostoru, polaze sa polova ćelije i

    spiralno je bavijaju.

    Strukture za kretanje – aksijalni filamenti

  • Struktura flagela • Struktura flagela malo varira kod prokariota.

    • Filament - izgrađen od subjedinica od

    proteina flagelina (Bacteria), helikalnog

    oblika (talasast), uloga – kretanje, rotacijom

    poput propelera

    • Bazalno telo flagela (‘motor’):

    C i MS prstenovi u citoplazmi i membrani

    P prsten u peptidoglikanskom sloju (samo

    kod G- bakterija)

    L prsten u LPS sloju (samo kod G- bakterija)

    • Mot i Fil proteini okružuju C i MS prstene

    • Fil proteini upravljaju rotacijom flagela kao

    odgovor na intracelularni signal (regulatorni

    proteini)

    • Energija za kretanje – proton motive force

    (‘protonska turbina’ – prolazak protona kroz Mot

    protein (motorni proteini)

  • Pokretljivost klizanjem

    • Mnogo sporije kretanje, filamentozni ili štapićasti oblici.

    • Cijanobakterija, gram-negativne bakterije (Myxococcus xanthus i druge miksobakterije) i Cytophaga i Flavobacterium.

    • Cijanobakterija - sekrecija polisaharidne sluzi kojom se prihvataju za površinu podloge i kreću.

    • Nefotosintetičke klizeće bakterije Flavobacteriun johnsoniae, specifični proteini uronjeni u citoplazmu i ćelijski zid.

  • Filamentozne klizeće bakterije na

    površini čvrste podloge (agar)

  • Gram negativna klizajuća bakterija

    Flavobacterium johnsoniae

    Mutant koji ne može da se

    kreće klizanjem

  • Hemotaksija

    Ćelija ima receptore za atraktante ili repelente koji prenose signal

    mehanizmom signalne transdukcije na proteine regulatore

    motornih proteina flagele

  • Pozitivna aerotaksija bakterija

    koje se približavaju algi koja

    oslobađa kiseonik (alga, bela

    mrlja).

    • Postoji senzorni protein

    (hemoreceptor) u membrani koji

    registruje promene spoljašnje

    sredine.

    • Signal se prenosi na regulator

    odgovora.

    • Dvokomponentni sistem – senzor

    i regulator; proces prenosa je

    signalna transdukcija.

    • Pozitivna hemotaksija – kretanje

    usmereno ka interesantnoj

    supstanci.

    • Negativna hemotaksija – ukoliko

    se radi o nepovoljnim uslovima,

    kretanje se odvija u suprotnom

    smeru.

  • Fototaksija

    • Fototrofi se kreću u pravcu svetla - fototaksija.

    • Fotoreceptori, analogi hemoreceptorima, ocenjuju gradijente svetlosne energije.

    • Fotaksija omogućuje orijentaciju i najefikasniju fotosintezu.

    • Fenomen je analog pozitivnoj hemotaksiji, atraktant je svetlo.

    • Regulatorni sitemi uključeni u hemotaksiju odgovorni su i za fototaksiju.

  • Izrazito pokretni organizam Rhodospirillum

    centenum (purpurna fototrofna bakterija), cela

    kolonija pokazuje fototaksiju.

    (kolonija je golim okom vidljiva masa ćelija na površini čvrste hranljive

    podloge koja predstavlja klon jedne ćelije)