Stephen Vizinczey Pohvala Zrelim Ženama

1

2

3

STEPHEN VIZINCZEY POHVALA ZRELIM ŽENAMA

4

BIBLIOTEKA GAMA

STEPHEN VIZINCZEY POHVALA ZRELIM ŽENAMA NASLOV ORIGINALA IN PRAISE OF OLDER WOMAN COPYRIGHT © 1965, 1967. 1978. 1985. 1986 by STEPHEN VIZINCZEY Prevela s engleskoga MARINA HORKIĆ-PATER Likovno opremio MIRKO STOJIĆ Urednik ZVONIMIR MAJDAK Recenzenti MARINA HORKIĆ-PATER VLADIMIR VUKOVIĆ

Scan i obrada: PAGELLUS62 Beograd, 2013.

5

S T E P H E N V I Z I N C Z E Y

POHVALA ZRELIM ŽENAMA LJUBAVNA SJEĆANJA ANDRÁSA VAJDE

Prvo izdanje u ovoj biblioteci

6

7

Ova je knjiga namijenjena mladićima

a posvećena zrelim ženama – moj je prijedlog veza među njima.

8

9

Namijenjeno mladićima koji nemaju ljubavnicu

U ljubavi uvijek dajte prednost zrelim ženama pred onim mlađima... jer one bolje poznaju život. Benjamin Franklin

Ova je knjiga namijenjena mladićima, a posvećena zrelim ženama — moj je prijedlog veza između njih. Ja nisam seks-olog, ali bio sam dobar učenik žena koje sam volio te ću se pokušati prisjetiti tih sretnih i nesretnih iskustava koja su, vjerujem, od mene učinila čovjeka. Prve dvadeset tri godine svoga života proveo sam u Mađar-skoj, Austriji i Italiji i pustolovine vezane uz moje odrastanje znatno se razlikuju od pustolovina mladića iz Novog svijeta. Njihovi snovi i prilike pod utjecajem su drugačije ljubavne konvencije. Ja sam Evropljanin, oni su Amerikanci; ono što čini razliku još većom — oni su mladi danas, ja sam bio mlad prije mnogo godina. Sve se promijenilo, čak i uvriježeni mito-vi. Suvremena kultura — američka kultura — glorificira mla-dost; na izgubljenom kontinentu stare Evrope veza između mla-dog čovjeka i njegove starije ljubavnice bila je ta koja je imala sjaj savršenstva. Danas mladići vjeruju u djevojke svoje dobi, uvjereni da im samo one mogu pružiti nešto vrijedno; mi smo više cijenili kontinuitet i tradiciju, želeći se oplemeniti mudro-šću i senzibilitetom prošlosti. Seks je bio samo dio toga. Mi smo potekli iz velikih obitelji i navikli smo živjeti u slozi sa starijima od sebe. Kad sam ja bio dječak moji djed i baka, koji su živjeli na seoskom imanju u

10

blizini Blatnog jezera svakog su ljeta običavali prirediti ručak na koji je dolazilo više od dvjesta rođaka. Sjećam se kako sam se čudio našoj brojnosti dok smo sjedili na dugačkim klupama za dugim stolovima smještenim u dvorištu, između kuće i šljivika — bili su tu nizovi i nizovi tetaka i ujaka, nećaka, šurjaka i šurjakinja svih dobi, od djece do osamdesetogodiš-njaka. Pripadnici takvih plemena nisu znali za dobne granice. Živjeli smo stotinjak kilometara udaljeni jedni od drugih i svi smo voljeli iste pjesme. Ratni vihor ispraznio je dvorište. Članovi obitelji Vajda, nekoć tako prisno povezani, sada žive na četiri različita konti-nenta. I mi gubimo međusobnu vezu kao i svi ostali. Ameriku nisu opustošile tuđe vojske, ali olistalih je dvorišta ipak nestalo. Ona su pretvorena u avionske piste. Obitelji se osipaju i čini se da svaka generacija pripada nekom drugom povijesnom razdo-blju. Umjesto velikih kuća u kojima je bilo mjesta za djedove i bake, tetke i stričeve, sada imamo tinejdžerska sastajališta, do-move umirovljenika i stanove za one srednjih godina. Mladići imaju mnogo manje prilika za druženje sa zrelim ženama. Njihovo uzajamno povjerenje nije veliko. Budući da sam imao sreću da živim u društvu koje još nije bilo rascjepkano, gajim možda pretjeranu nadu da će moja sjećanja pridonijeti boljem poimanju činjenice da muškarci i žene imaju mnogo toga zajedničkog čak iako među njima postoji razlika u godinama — i da ću na taj način potaći veću bliskost među generacijama. S obzirom na to da namjeravam pisati o svojim vlastitim iskustvima, moram umiriti čitaoca da ga ne namjeravam zasuti svojom osobnom poviješću. Ono što želim pobuditi jest njego-va radoznalost u pogledu samoga sebe, a ono što slijedi su pomno probrana sjećanja, usredotočena ne toliko na osobu

11

pripovjedača koliko na općeljudsko stanje — ljubav. Ipak, kako je ova knjiga i neka vrsta autobiografije, svjestan sam, poput Thurbera, stroge maksime Benvenuta Cellinija — da čovjek mora imati najmanje četrdeset godina i za sobom već neka postignuća prije nego što se odluči na pisanje priče o svom životu. Ja ne zadovoljavam nijedan od tih uvjeta. Ali, kako kaže Thurber: »Danas nitko tko posjeduje stroj za pisanje ne obraća pažnju na osebujna pravila starog majstora.«

András Vajda Izvanredni profesor Odsjek za filozofiju

Sveučilište Michigan Ann Arbor, Michigan

12

1 O vjeri i dobrohotnosti

Sve nam dolazi od drugih... Biti, znači pripadati nekome. Jean-Paul Sartre

Rođen sam u pobožnoj katoličkoj obitelji, i prvih deset godina svoga života velikim sam dijelom proveo među dobrohotnim franjevačkim redovnicima. Moj je otac bio upravitelj Katoličke škole i vrstan svirač crkvenih orgulja, aktivan i nadaren mladi čovjek koji je usto imao energije i sklonosti da vodi dobro-voljačke jedinice našeg okruga i sudjeluje u političkom životu. Pristaša proklerikalnog režima čvrste ruke admirala Horthyja, bio je ona vrsta konzervativca koji je istodobno bio i antifašist te je, uznemiren Hitlerovim stjecanjem moći u Njemačkoj, koristio svoj utjecaj i autoritet da se zabrane lokalni sastanci mađarske nacionalsocijalističke stranke. 1935, kada je meni bilo dvije godine, umro je proboden nožem nekog maloljetnog nacista, izabranog za taj zadatak zato što još nije napunio osamnaestu i nije mogao biti osuđen za ubojstvo. Nakon pogreba moja je majka, pogođena užasom tog gubitka, pobjegla u najbliži veliki grad, prvi tisućljetni mađarski grad, čijim vas imenom ne želim opterećivati. Unajmila je zračan stan na drugom katu zgrade u jednoj od glavnih ulica; bila je to uska ulica baroknih crkava i pomodnih dućana, udaljena samo nekoliko minuta hoda od franjevačkog samostana koji sam po-sjećivao čak i prije nego što sam krenuo u školu. Odanost mog oca crkvi i njegova prerana smrt te činjenica da su oba ogranka naše obitelji dala nekoliko svećenika učinili su me miljenikom

13

redovnika i oni su me uvijek dočekivali s dobrodošlicom. Oni su me naučili čitati i pisati, pričali su mi o životima svetaca i velikana mađarske povijesti, govorili mi o dalekim gradovima u kojima su studirali — o Rimu, Parizu, Beču — ali, više od svega, slušali su sve ono što sam im ja želio reći. Tako sam, umjesto da imam jednog oca, odrastao s cijelim redom otaca; uvijek su za mene imali topao osmijeh pun razumijevanja, i ja sam koračao prostranim, prohladnim hodnicima njihova samo-stana kao da to mjesto meni pripada. Sjećam se ljubavlju ispunjenog druženja s njima isto tako živo kao i blizine moje majke, iako sam, kako rekoh, već od svoje druge godine živio s njom. Bila je to tiha i nježna žena koja je vazdan skupljala stvari za mnom. Budući da sam se rijetko igrao s drugom dje-com, nikada nisam sudjelovao u nekoj tučnjavi; živeći izme-đu redovnika i moje majke, bio sam okružen smirenom ljubavi i osjećajem potpune slobode. Mislim da me nikada nisu pokuša-vali kontrolirati ili odgajati, naprosto su promatrali kako rastem i jedino ograničenje koje sam osjećao bila je svijest o tome da se svi oni mole za to da od svoga života učinim ono najbolje. Osim toga, bio sam također veoma svjestan činjenice da pripadam jednom brojnom i velebnom plemenu, a ostavljena mi je mogućnost da razmišljam o sebi kao o ponosu i radosti svih svojih rođaka. Osobito se sjećam jedne zgode kada su moji ujaci s obiteljima došli čestitati rođendan svojoj sestri, udovici. Navečer je bilo mnogo veselja i galame i ja nisam želio poći na spavanje s drugom djecom dok se odrasli ostaju zabavljati. Stoga su svi došli u moju sobu da bi mi pravili društvo dok me majka stavljala u krevet. Kad me je skinula, ona me pljesnula po stražnjici i poljubila je te rekla da će me svi redom isto tako poljubiti ako nakon toga legnem ne praveći više problema. U to vrijeme nisam mogao imati više od tri ili

14

četiri godine — to mora da je jedno od mojih najranijih sjećanja — a još i danas pamtim kako sam legao na trbuh i pre-ko ramena gledao kako svi ti odrasli ljudi čekaju da na njih dođe red da poljube moju stražnjicu. Sve je to možda pridonijelo tome da sam postao otvoren i srdačan dječak i pomalo tašt deran. Smatrajući da se samo po sebi razumije da će svatko zavoljeti mene, i ja sam se, sasvim prirodno, oduševljavao i divio svima koje bih upoznao i za koje bih čuo. Te moje sretne emocije isprva su bile usmjerene na crkvene svece i mučenike. Kada mi je bilo sedam ili osam godina romantično sam odlučio da ću biti misionar i, bude li ikako moguće, postati mučenik na rižinim poljima Kine. Posebno se sjećam jednog sunčanog popodneva kada nisam bio raspoložen za učenje pa sam stajao kraj prozora i promatrao elegantno odjevene žene kako prolaze gore-dolje našom ulicom. Pitao sam se da li će mi, kad postanem svećenik i zavjetujem se na celibat, biti teško proživjeti život lišen društva tih prozračnih žena koje su prolazile pokraj naše kuće na putu k modistici ili k frizeru da bi njihov lik postao još anđeoskiji. Tako me moja odluka da postanem svećenik suočila s problemom odricanja od žena čak i prije nego što sam ih mogao stvarno poželjeti. Nakon što sam neko vrijeme osjećao stid zbog takvih briga, naposljetku sam upitao svog ispovjednika, sijedog čovjeka, zašlog u šezdesete, a ipak dječjeg izgleda, koliko je za njega teško živjeti bez žena. Ozbiljno me pogledao i svoj odgovor sveo na primjedbu da on ne misli da ću ja ikada postati svećenik. Bio sam osupnut njegovim potcjenjivanjem moje odluke — samo zbog toga što sam želio znati koliki je teret te žrtve — i uplašio se da ću mu postati manje simpatičan. Međutim on se ponovno razvedrio i s osmijehom mi rekao

15

(nikada nije škrtario s ohrabrenjima) da postoji mnogo načina da se služi bogu. Bio sam ministrant na njegovim misama: ustajao je rano i najradije držao misu u šest sati ujutro, tako da u golemoj katedrali često nije bilo nikoga osim njega i mene, te sam mogao osjetiti tajnovitu prisutnost boga. Premda sam danas ateist, još uvijek mogu dozvati u sjećanje i cijeniti onaj osjećaj ushita, četiri svijeće u hladnoj, mramornoj tišini ispunjenoj odjecima. Upravo tamo sam naučio oćutjeti i voljeti neuhvatljivo tajanstvo — sposobnost s kojom se žene rađaju, a koju muškarci mogu steći ako imaju sreće. Zadržavam se na tim uvijek blistavim ulomcima sjećanja, djelomično zato što je ugodno razmišljati o njima, a djelomično stoga što sam uvjeren da mnogi dječaci upropaste svoje najljepše godine — i svoje karakteristike — zbog pogrešnog nazora da moraju biti grubi i oštri momci da bi postali muškarci. Da bi odrasli, oni se upisuju u nogometne ili hokejaške klubove dok bi im, u stvari, neka prazna crkva ili kakav napušten seoski put više pomogli da naslute svijet i same sebe. Nadam se da će mi franjevački redovnici oprostiti ako kažem da nikada ne bih bio u stanju toliko razumjeti žene i uživati u njima da me Crkva nije poučila iskustvu ushita i strahopoštovanja. Vraćajući se na pitanje celibata koje počinje mučiti mladog katoličkog momčića, moram reći da za moj preuranjen nemir nisu bile odgovorne samo žene koje sam gledao s prozora našeg stana. Baš kao što mi je bilo omogućeno da sudjelujem u životu grupice muškaraca u samostanu, tako sam i kod kuće često s dobrodošlicom priman u društvo žena. Moja je majka svakog tjedna priređivala čajanku s kolačićima za svoje prijateljice — udovice i neudate žene njezine dobi, dakle

16

između tridesete i četrdesete. Sjećam se da me se sličnost atmosfere koja je vladala u samostanu i na čajankama moje majke dojmila kao neobična i divna. I franjevci i majčine prijateljice bili su sretni i dobro raspoloženi ljudi, po svemu sudeći zadovoljni svojim samačkim životom. Osjećao sam se jedinom sponom između ta dva sebi dovoljna svijeta i bio ponosan što sam u oba dobrodošao i podjednako sam uživao u svakom od njih. Nisam mogao zamisliti život lišen bilo kojeg od njih, pa još i danas ponekad mislim da bi bilo najljepše živjeti kao franjevački redovnik koji ima harem četrdesetogodišnjakinja. S vremenom sam počeo željno iščekivati ona popodneva kad će doći majčine prijateljice i staviti moju glavu među svoje tople, mekane dlanove, čudeći se kako su mi tamne oči: spopa-dala me vrtoglava radost kada bi one dotakle mene ili ja njih. Pokušavao sam imitirati hrabrost mučenika skačući na njih kad bi stigle te ih pozdravljajući poljupcem i zagrljajem. U takvim bi prilikama većina njih djelovala zbunjeno ili začuđeno. »Zaboga, Erzsi, ovaj tvoj dječak je doista živahan!« govorile bi mojoj majci. Neke od njih naslućivale su moje namjere, osobito kad bih uspio da mi ruka padne na njihove grudi — to je iz nekog razloga bilo uzbudljivije od dodira njihova dlana. Međutim, takve su zgode uvijek završavale smijehom, ne pam-tim da su one ma čim bile dugo zaokupljene. Sve sam ih volio, ali najželjnije sam iščekivao sestru mog oca, tetku Alice, koja je bila pomalo debeljuškasta plavuša, velikih grudi, s apsolutno fantastičnim parfemom i okruglim prekrasnim licem. Ona bi me podigla i zagledala mi se u oči s hinjenom ljutnjom i, vjerujem, nešto koketerije, koreći me ozbiljnim glasom punim blagosti: »Tebe zanimaju moje grudi, vraže mali!«

17

Tetka Alice je bila jedina koja mi je odala priznanje kao osobi od velika značenja. Budući da sam u svojoj mašti već bio postao prvi mađarski papa i umro mučeničkom smrću, ja sam sebe vidio kao velikog sveca koji se u djetinjstvu samo privre-meno našao na drugom putu. Pa iako mi je tetka Alice, nazvavši me vragom, pripisala drugu vrstu veličine, duboko u sebi ja sam osjećao da obadvoje mislimo na istu stvar. Da bi moja majka s vremena na vrijeme imala malo slobode, njezine su me prijateljice vodile u duge šetnje i, pokatkad, u kino. Međutim, moja tetka bila je jedina koja je to izvodila tako kao da me poziva na sastanak. — Lijepi moj mladiću — rekla bi s radosnim očekivanjem — hoćeš li me povesti u kazalište? — Posebno se sjećam onog dana kad sam izišao s njom prvi put obučen u duge hlače. Bilo je sunčano subotnje poslijepodne, krajem proljeća ili početkom jeseni, nešto prije nego što su Sjedinjene Države stupile u rat, jer smo išli gledati Čarobnjaka iz Oza. Svoje odijelo odraslog momka bio sam dobio nekoliko dana ranije i jedva sam čekao da ga pokažem tetki Alice za koju sam znao da će mu se diviti. Kada je najzad stigla, okružena mirisom parfema i pudera, bila je toliko zaoku-pljena objašnjavajući mojoj majci razlog zbog kojeg je zakasnila da nije ni primijetila moje nove hlače. Ipak, kad smo se spremali da krenemo, ispustila je grleno »Aaah!« i zakora-knula unatrag proždirući me očima. Ja sam ispružio ruku prema njoj i, prihvaćajući je, ona reče: »Ja danas imam najljepšeg pratioca. Zar nije nalik svome ocu, Erzsi?« Išli smo prema vratima, ruku pod ruku, sretan par, kad iznenada začuh glas moje majke:

— András, jesi li se popiškio? Izišao sam iz stana s tetkom Alice, zaklevši se da se više nikada neću vratiti. Čak su i riječi utjehe moje plavokose

18

družice zvučale pretjerano milostive i dok smo silazili niz stepenice ja sam razmišljao kako da ponovno uspostavim pri jašnju ravnotežu našeg odnosa. Upravo kad smo zakoračili na ulicu, uštipnuh je za stražnjicu. Pravila se da to nije primijetila, ali je jako pocrvenjela. Tada sam odlučio da ću se, kad odrastem, oženiti s tetkom Alice, jer me ona razumije. Ipak, ne želim dramatizirati svoje dječaštvo pretvarajući ga u priču o svojoj incestuoznoj strasti prema toj divnoj dami. Najsretniji sam bio s franjevcima i za vrijeme tjednih sjedeljki kod moje majke, kada bi se sve njezine prijateljice našle na okupu, a ja bi ih gledao i slušao kako čavrljaju o modi ratu, rođacima, brakovima i stvarima koje nisam razumio. Golema, tiha katedrala i naša dnevna soba ispunjena svim tim razdraganim, bučnim ženama i mirisom njihovih parfema te onaj sjaj u njihovim očima — to su najupečatljivije i najživlje slike moga djetinjstva. Pitam se kakav bi bio moj život da nije bilo tih majčinih čajanki s kolačićima? Možda upravo zahvaljujući njima nikada nisam razmišljao o ženama kao o neprijateljima, kao o nekom teritoriju koji moram osvojiti, već uvijek kao o svojim savez-nicama i prijateljicama — vjerujem da je upravo to razlog da su zauzvrat i one meni bile prijateljski naklonjene. Nikada nisam sreo one gutačice muškaraca o kojima se priča: bit će da imaju previše posla s muškarcima koji gledaju na ženu kao na tvrđavu koju treba napasti, opustošiti i ostaviti u ruševinama. Kad već govorim o dobrohotnosti prema svima — a osobito prema ženama — ne mogu a da ne zaključim da je posvemaš-nja sreća koju sam osjećao za vrijeme čajanki kod moje majke odavala moje rano i jako izraženo divljenje prema suprotnom spolu. Očito je da je to divljenje uvelike pridonijelo mojem kasnijem uspjehu kod žena. Premda se nadam da će ovi memo-

19

ari biti poučni, ipak moram priznati da vam oni neće pomoći da vam žene budu više naklonjene ukoliko vi niste naklonjeni njima. Ako ih duboko u sebi mrzite, ako ih želite poniziti, ako uživate u tome da im naređujete, onda je vrlo vjerojatno da će vam one uzvratiti na isti način. One će vas željeti i voljeti upravo onoliko koliko vi želite i volite njih — i neka je hvala njihovoj plemenitosti.

20

2 O ratu i prostituciji

Svaki novorođeni je Mesija - šteta što će se pretvoriti u običnog nitkova. Imre Madach

Sve do moje desete godine bilo mi je dopušteno da ne obra-ćam pažnju na to da sam rođen iste godine kada je Hitler došao na vlast. U ratom zahvaćenoj Evropi naš mi se gradić činio mjestom iz bajke: bio je malen i nalik igrački, a uz to drevan i dostojanstven, umnogome nalik nekim starijim dijelovima Salzburga. Živio sam tu — kao mladi, sretni kraljević u najbo-ljem od svih mogućih svjetova — okružen brojnom obitelji koja me je štitila: mojom majkom, tom tihom, sjetnom ženom koja me pratila svojim spokojnim pogledom; mojim tetkama, majčinim bučnim, trezvenim a ipak profinjenim prijateljicama; i franjevačkim redovnicima, tim mojim dobrodušnim očevima. Imao sam priliku odrasti uz toplo ognjište ljubavi i upiti je u sve ćelije svoga tijela. Međutim, možda je isto tako dobro bilo to što sam, nakon što sam ga naučio voljeti, također i upoznao svijet. Od lakomislenog dječaka koji je očijukao s idejom da postane svećenik i blaženi mučenik, pretvorio sam se u svodni-ka i crnoburzijanca. Potkraj rata — nakon dvije mučne godine, a prije nego što sam navršio dvanaestu — postao sam posred-nik za dovođenje mađarskih prostitutki u američki vojni logor u blizini Salzburga, grada koji je inače bio toliko nalik mom rodnom gradiću. Moja je preobrazba počela u ljeto 1943, kada je orkan rata napokon stigao i do zapadnog dijela Mađarske. Naš mirni

21

gradić pretvoren je u njemački garnizon, a američki bombar-deri počeli su noću stvarati nove ruševine u blizini onih drev-nih. Naš stan su zatražili oficiri Wehrmachta za svoje potrebe — u pravi čas, jer nekoliko tjedana nakon što smo se iselili, na kuću je pala bomba. Da bismo se sklonili od zračnih napada, odselili smo zapadnije, u kuću moga djeda u zabitnom selu, a ujesen me majka poslala u vojnu školu u malom gradiću pokraj austrijske granice. Rekla je da ću tamo biti na sigurnom i da će me pristojno hraniti, te da ću naučiti latinski. Pukovnik koji je upravljao školom izrazio je duh koji je tamo vladao u svom pozdravnom govoru novodošlim kadetima: »Ovdje ćete naučiti pravo značenje riječi disciplina!« Urlali su na nas po cijeli dan, u razredu, na dvorištu, u spavaonici. Svako poslijepodne, od tri do četiri, morali smo stupati gore-dolje parkom u kojem je bio gust drvored i koji je bio ograđen visokim zidom. Bilo nam je naređeno, uz prijetnju teške fizičke kazne, da stupamo žustro, ne zaustavljajući se ni na tren, a naslonjeni na stabla, promatrali su nas vodnici, da bi se uvjerili kako poštujemo propis. Mi, mlađi kadeti, morali smo se, osim toga, pokoravati starijim kadetima koji su nam prema vojnim propisima bili nadređeni. Ja sam se već prvog dana našao u neprilici kada mi je stariji kadet, koji je stupao iza mene, podviknuo da stanem u stavu mirno. Bio je to suhonjav, crvenokos momak, ošišan na četku, boležljiva i neupadljiva izgleda — u stvari, izgledao je mlađi od mene. Bojao sam se ne poslušati ga, ali sam se još više plašio prekršiti naredbu vodni-ka. Nastavio sam žustro stupati i on je morao trčati za mnom da bi me stigao. Kada je uhvatio korak sa mnom bio je sav u znoju i bez daha. »Pozdravi me!« zahtijevao je drhtavim, kreštavim glasom. »Pozdravi me!« Pozdravio sam ga i nastavio

22

stupati, obuzet osjećajem odvratnosti. Bio sam uvjeren da sam bačen među gomilu pomahnitalih idiota. Bio je to šok od kojega se nikada nisam uspio posve opora-viti. Godina i pol drila u Mađarskoj kraljevskoj kadetskoj školi zamalo me pretvorila u anarhista. Ne mogu poštovati starije kadete niti imati povjerenje u njih, u generale, partijske vođe, u milijunaše, rukovodioce ni u bilo koji od njihovih pothvata. Sasvim slučajno otkrio sam da većinu žena takav stav zadiv-ljuje — možda zato što, za razliku od većine muškaraca, one nisu toliko opčinjene savršenstvom muškog poretka stvari u svijetu. Stariji su kadeti pokazivali osobito zanimanje za način na koji smo mi slagali svoje ležajeve. — Postelja mora biti ravna i glatka kao staklo! — urlao bi naš sobni starješina razbacujući moje gunjeve i plahte po sva četiri kuta spavaonice. — Potrebna ti je praksa! Čak i nakon što je ruska vojska ušla u Mađarsku i admiral Horthy objavio da je daljnji otpor besmislen, da je veći dio mađarske vojske, više od milijun muškaraca, više od deset posto našeg stanovništva, izginuo te da je nemoguće obnoviti mađarsku vojsku — čak i tada naš je sobni starješina i dalje bio opsjednut urednošću naših kreveta. Kad bi on razbacao moj krevet, ja sam ga morao složiti u roku od tri minute; ako bi to potrajalo duže, a uvijek jest, on bi ga ponovno razbacao i ponavljao tu predstavu sve dok mu ne bi dosadila. Igrali smo tu glupavu igru sve dok ruske trupe nisu ušle u predgrađe grada. Tada je pukovnik pobjegao sa svojom obitelji i svim svojim stvarima smještenim u kamion koji je bio namijenjen evakuaciji kadeta, većina ostalih oficira također je nestala, a nas je prema zapadu, kroz Austriju, poveo stariji vodnik, naš nastavnik povijesti. Tokom nekoliko mjeseci nisam imao prili-ku vidjeti nikakav krevet.

23

Oko četiri stotine nas priključilo se kaotičnom mnoštvu izbje-glica koji su se, bježeći pred ratnim vihorom, zadržavali u neprekidno cirkulirajućem središtu, između njemačkih i ruskih trupa. Napredujući između linija fronta, preko dolina i planina Austrije, naučili smo spavati u pokretu, hodati pokraj osakaće-nih tijela koja su se još trzala ili već bila mrtva, a ja sam napokon naučio da križ ne znači samo požrtvovnost i oprost, već i raspeće. Tada sam imao jedanaest i pol godina, a za cijeli život mi se usjekla u pamćenje ljudska suluda okrutnost i krhkost naših tijela. Kaže se da religiozan odgoj u čovjeku usađuje osjećaj krivnje u pogledu seksa, ali nakon tih tjedana šoka, gladi i iscrpljenosti, jedini oblici popuštanja vlastitim nagonima, od kojih zazirem, jesu mržnja i nasilje. Bit će da sam upravo tada stekao senzibilitet razvratnika: kad čovjek vidi suviše leševa vrlo je vjerojatno da će zaboraviti sve zabrane u pogledu živih tijela. Dok smo usred noći prolazili kroz zamračeni Beč, izgubio sam ostale kadete i od tada bijah prepušten samom sebi. Živio sam od onoga što sam uspijevao ukrasti s polja pokraj ceste. Bit će da su i druge izbjeglice činile to isto jer su seljaci mitra-ljezima čuvali svoj kartoffel i često mi se događalo da opržim kožu prije nego što bi mi pošlo za rukom da ispečem pokoji krumpir. Do sredine svibnja 1945., kada me neki američki vojni džip pokupio sa ceste, samog i poluizgladnjelog, bio sam spreman na sve. Kad kažem da sam već prije svoga dvanaestog rođendana postao posrednik za dovođenje prostitutki američkim vojni-cima, ne želim stvoriti dojam da su se oni prema meni odnosili bešćutno i da nisu pokazivali razumijevanje za moju dob. U svakom slučaju, daleko bolje sam prošao u američkoj vojsci nego u vojnoj školi. Ako sam radio poslove neprikladne mojem

24

uzrastu, bilo je to stoga što sam želio sam zaraditi za svoj kruh — a možda još više zato što sam silno želio naučiti nešto o seksu. Ona dva vojnika koja su me pokupila s ceste pobrinula su se da budem nahranjen, okupan, da me pregleda liječnik, a zatim sam odveden zapovjedniku. Izvještaj liječnika o mojem lošem fizičkom stanju i vidljivim posljedicama mog mučnog iskustva mora da je pobudio njegovo sažaljenje i on je odlučio da ostanem u logoru. Dodijeljen mi je krevet u jednoj od dugačkih ciglenih kasarni (prvotno sagrađenih za potrebe Hitler-jugenda), prekrojena uniforma, sljedovanje cigareta i žvakaćih guma te vojnička porcija; dok sam zajedno s ostalim vojnicima čekao u redu za večeru, koja se sastojala od pet jela, bio sam prožet dubokim osjećajem blagostanja. Idućih nekoliko dana najveći dio vremena provodio sam švrljajući kroz barake i pokušavajući se sprijateljiti s vojnicima. Nisu imali što drugo raditi osim gledati fotografije, brijati se, održavati svoje uniforme i puške te podučavati zalutalog momčića engleski. »Zdravo«, »OK«, »momče« i »jebeni« (kao univerzalni pridjev) bile su prve riječi koje sam naučio, i to baš nekako tim redoslijedom; međutim za nekoliko tjedana naučio sam dovoljno drugih riječi da sam mogao razgovarati o ratu, Mađarskoj, Sjedinjenim Državama i našim obiteljima kod kuće. Jedne noći slučajno sam se zatekao u blizini dok su se neka mađarska djevojka i neki vojnik prepirali oko cijene, te sam im se ponudio za prevodioca i posrednika. Pet kutija cigareta, limenka mlijeka u prahu, dvadeset četiri paketića žvakaćih guma i mala limenka konzervirane govedine bili su glavni artikli razmjene. Pokazalo se da su žene koje noću posjećuju logor, dok se pripadnici vojne policije prave da ne gledaju, većinom Mađarice iz obližnjih izbjegličkih logora; tako sam ubrzo postao aktivan prevodilac, posrednik i svodnik. Prva

25

stvar koju sam naučio pri tom pustolovnom poslu bila je ta da većina moralnih propovijedi o seksu nema apsolutno nikakve veze sa stvarnošću. S tim su se otkrićem suočile i sve one zate-čene, čestite, ponekad pomalo snobovski nastrojene žene iz srednje građanske klase, koje sam iz pretrpanog i zapuštenog mađarskog logora vodio u vojne kasarne. Potkraj rata, kada je čak i austrijsko stanovništvo iskusilo pogubnu nestašicu gotovo svih proizvoda, na stotine tisuća izbjeglica jedva je uspijevalo preživjeti — a njihov je položaj bio to teži što je većina tih ljudi bila naviknuta na udoban, buržujski način života. Ponos i krepost, osobine koje su tim ženama u njihovom domaćem ambijentu bile toliko važne, u izbjegličkom logoru nisu imale nikakva značenja. Pitale bi me — rumeneći, ali u prisutnosti svojih nijemih muževa i djece — nemaju li vojnici kakvu spolnu bolest i što nude. S naklonošću se sjećam jedne lijepe dame visoka roda koja je bila pretjerano uzvišena u vezi cijele te rabote. Bila je to visoka, tamnokosa žena, golemih grudi koje su se njihale i koščata lica koje je plamtjelo ponosom — pretpostavljam da je bila tek zašla u četrdesete. Njezin je muž bio grof, glava jedne od najstarijih i najuglednijih mađarskih obitelji. Njegovo ime i njegov vojni čin, čak iako je pripadao potučenoj vojsci admirala Horthyja, još uvijek su bili dovoljno moćni da im među izbjeglicama osiguraju zasebnu daščaru. Imali su dugokosu kćer, staru oko osamnaest godina, koja se uvijek hihotala kad god bih ja dolazio u njihovu baraku, što nije bilo često. Grofica S. nije željela ići ni sa kim drugim osim s oficirima, a i to za dvostruko ili trostruko veću cijenu od uobičajene. Kada bi me ugledao, grof bi obično okretao glavu. Još uvijek je nosio hlače svoje uniforme, crne, sa širokim zlatnim prugama našivenim duž nogavica; ali gore je, umjesto

26

kaputa sa zlatnim epoletama, imao nekakav napola raspadnut stari pulover. Njegova je prisutnost na mene djelovala sabla-sno, sjećala me povijesnih udžbenika iz osnovne škole u kojima su bile napisane cijele stranice o njegovoj obitelji i novina koje smo dobivali u kadetskoj školi s njegovim fotografijama — veliki general vrši smotru svojih trupa. On mi je rijetko uzvraćao pozdrav, a njegova me žena uvijek dočekivala kao neugodno iznenađenje — kao da ona sama nije bila ta koja me je zamolila da joj javim kad god simpatični, čisti oficiri koji nemaju pretjerane zahtjeve zažele društvo. — Opet taj dječak! — uzviknula bi, bolnim, ogorčenim gla-som. Zatim bi se s dramatičnom gestom okrenula prema svom mužu. — Da li nam je danas doista nešto potrebno? Zar ne mogu, bar jednom, reći tom nemoralnom dječaku da ide do đavola? Zar nam je nešto doista tako strašno potrebno? — U pravilu, general joj nikada ne bi odgovorio, samo bi malodušno slegnuo ramenima; ali povremeno joj je odbrusio: — Ti kuhaš, ti trebaš znati što nam je potrebno. — Da si se ti sa svojim trupama priklonio Rusima, ja ne bih morala okaljati svoje poštenje niti počiniti smrtni grijeh da bih nas prehranila! — jednom je povikala, obuzeta iznenadnom histerijom. Iako ja sada prepričavam taj dijalog, ona je doista upotrebljavala takve starinske, nestvarne izraze kao što su »okaljati poštenje«, »počiniti smrtni grijeh« i »nemoralan dječak« (što mi je bilo simpatično). Imala je ne samo rječnik nego i vladanje nepokolebljivo kreposne dame i ja sam napola suosjećao s njom, sluteći kroz što je sve morala proći prije nego što je došla do toga da »okalja svoje poštenje«. Ipak nisam mogao a da njezin jad ne smatram pomalo pretjeranim, posebno stoga što je te scene ponavljala s takvom točnošću da

27

mi se ponekad činilo da glumi u kakvoj drami. Njezin ritualni izazov suprugu nikada nije naišao na odaziv, ali je zato njezina kći pokazivala začudnu spremnost da poštedi majku i sama se žrtvuje za obitelj. — Pusti mene da idem, majko — ti izgledaš umorno — rekla bi. Ali grofica nije htjela ni čuti za to. — Radije bih umrla od gladi! — ogorčeno bi izjavila. — Radije bih te vidjela mrtvu, nego da se prodaješ! — A ponekad bi dodala s očajničkim humorom — Ja sam već prestara da bih se mogla pokvariti, to što ja činim više nije važno. Svi smo bez riječi čekali da se ona spremi i našminka, a zatim bi zastala promatrajući svog muža ili bi naprosto pogledom obuhvatila malu sobicu. — Molite se za mene dok se ne vratim — obično bi rekla kad smo izlazili, a ja sam je slijedio gotovo sasvim uvjeren da bi ona bila spremna i umrijeti samo da izbjegne pokoru koja je čeka. Ipak, kad bismo stigli do auta uspijevala bi namjestiti odvažan osmijeh, a pokatkad, kad ju je čekao izvjesni mladi kapetan, čak se radosno i sasvim opušteno smijala na putu za vojni logor. A kada bi njezino lice iznenada postalo sumorno i za-mišljeno, imao sam osjećaj da ću sagorjeti već samo zbog toga što sjedim pored nje. U takvim trenucima dolazile su do izražaja njezine silno senzualne usne. Često sam zamjećivao sličnu promjenu ponašanja i kod drugih žena koje bih pratio do kasarne; odlazile bi od svojih obitelji kao kakve božice vrline koje se žrtvuju, a zatim sasvim očito uživale u društvu Amerikanaca koji su često bili mlađi i zgodniji od njihovih muževa. Slutio sam da je velik broj njih sasvim zadovoljan time što o sebi mogu misliti kao o plemenitoj, nesebičnoj i požrtvovnoj supruzi i majci, dok u stvari s dobrodošlicom pri-maju taj kratak bijeg od bračne dosade.

28

Naravno da nikada nisam bio prisutan dok su se one s vojnicima nalazile u kasarni, iako sam izveo mnoštvo bezus-pješnih pokušaja da ostanem unutra. Napokon, ja nisam primao nikakvu plaću za svoje usluge i smatrao sam da su mi vojnici i te žene dužni pružiti priliku da iz prve ruke naučim nešto o njihovim aktivnostima. Ali koliko god da su bili nemarni u pogledu štetnog utjecaja koji bi činjenica da ugovaram njihove sastanke mogla imati na mene, čim bi počeli voditi ljubav postajali bi obazrivi i ne bi mi dozvolili da ostanem gledati. Ponekad, kad bih se previše uzbudio nakon uvodnog ljubakanja koje se odvijalo preda mnom, ja bih se pobunio na tako nepra-vedan odnos. — Dok sam vam potreban da ugovorim stvar, nisam dijete, ali kad dođe do ševe, onda sam klinac! — Želio sam sudjelovati i u tom dijelu dogovora. Bio sam toliko zaokupljen prevođenjem rečenica tipa »Pitaj je da li je široka ili uska« i bio toliko uspaljen svim tim riječima i milovanjima da sam stalno imao erekciju. Rijetko kad bih propustio priliku da klisnem u oficirovu baraku nakon što bi on i žena s kojom je bio izašli iz nje. U vojničkim kasarnama uvijek je bilo i drugih vojnika, dok sam u zasebnim oficirskim prostorijama ponekad mogao neometano istražiti mjesto događaja. Pokušavao sam nešto saznati iz zgužvane posteljine, dopola ispijenih boca alkohola, opušaka umrljanih ružem — ali ponajviše iz mirisa koji su se zadržali u sobi. Jednom sam čak pronašao bijele svilene gaćice i požudno ih onjušio. Imale su osebujan ali ugodan miris. Nisam imao nikakva iskustva, ali sam bio siguran u to da je to vonj one ženske stvari pa sam gaćice pritisnuo uz svoje nozdrve i dugo tako ostao dišući kroz njih. Sjećam se samo jednog događaja zbog kojega sam zaključio da je možda bolje da još neko vrijeme ostanem dijete. Bio sam

29

prisutan kad je vojnik koji je uhvatio spolnu bolest dobivao nekoliko injekcija izravno u penis. Dok su se ostali vojnici, sjedeći uokolo, kidali od smijeha, on je hodao gore-dolje između redova kreveta, presavijen od boli, ruku stisnutih među nogama. Oči su mu bile pune suza i uzvikivao je muklim glasom: — Nikada više neću tucati nikoga osim svoju ženu! Ovo je posljednja droca koju sam pofukao u svom životu! Nakon nekog vremena počeo sam razmišljati o tome kako da za sebe upriličim ljubavni sastanak s nekom od dama kojima sam služio. Moje su se misli usredotočile na groficu S. Iako me ona nazivala »tim nemoralnim dječakom«, ipak sam imao osjećaj da bih joj se ja morao više svidjeti od jednog od naših poručnika — debelog južnjaka s lažnim zubima — kojega je povremeno posjećivala. Premda se, kad se radilo o onom zgodnom mladom kapetanu, nisam mogao nadati nekoj šansi, mislio sam da bih nakon što provede noć s poručnikom i ja mogao proći kod nje. Jednog sam ga jutra vidio kad je izišao, i motao sam se oko njegove barake sve dok ona nije ustala. Kad sam čuo da je otvorila tuš kliznuo sam unutra. Ona me nije čula kad sam ušao u sobu i nakon što sam tiho odškrinuo vrata kupaonice mogao sam je vidjeti kako stoji pod tušem. Srce mi je prestalo kucati — bila je gola. Iako sam vidio mnoštvo fotografija nagih djevojaka, kojima su bili oblijepljeni zidovi kasarni, bilo je to prvi put da sam uživo vidio golu ženu. To je bilo ne samo nešto sasvim drukčije, već nešto čudesno. Nije me opazila, i dok je izlazila ispod tuša ja sam je uhvatio na prepad, poljubivši joj grudi, a zatim sam se privio uz njezino mokro, toplo tijelo. Kad sam je dodirnuo obuzela me neka ugodna slabost i premda sam je želio gledati nisam mogao a da ne zatvorim oči. Vjerojatno zbog toga što je

30

zamijetila kakav je dubok dojam njezino tijelo ostavilo na mene, ona je pričekala nekoliko minuta prije nego što me je odgurnula s gađenjem. — Gubi se odavde — prosiktala je, rukama prekrivši bradavice. — Okreni se! Okrenuo sam se i ponudio joj deset limenki mlijeka u prahu, pet kutija jaja u prahu i konzerviranog mesa koliko god želi, samo da mi dopusti da vodim ljubav s njom. Ali ona mi je zaprijetila da će zvati u pomoć ako je ne ostavim na miru. Budući da sam joj bio okrenut leđima i zamišljao je kako se oblači i krije svoje tijelo, uhvatili su me tako bolni grčevi da sam morao sjesti na poručnikov krevet. Nakon što se obukla ona sjede pored mene na krevet i oštrim pokretom ruke okrenu moje lice k svojem. Doimala se potištenom. — Koliko ti je godina? — Odrastao sam. Htio sam joj reći da pogleda i sama se uvjeri u to, ali nije bilo potrebno. Spustivši pogled na donji dio mog tijela, ona je očajnički zavrtjela glavom. — Bože moj, što rat čini od svih nas! Prvi put sam imao osjećaj da doista misli to što je izrekla. — Ti ćeš se ovdje iskvariti i propasti. Trebao bi se vratiti kući, svojoj majci. Mislim da je bila deprimirana mojim kao i svojim padom, koji ju je doveo do toga da joj se čak i dječak usuđuje udvarati. — Poručnik je otišao u grad i još dosta dugo se neće vratiti. Ja imam bolje veze u kuhinji od njega. Kuhar me voli. Mogu vam pribaviti što god želite. — Ne bi smio razmišljati o ljubavi kao o nečem što se kupuje. Trebao bi pričekati da budeš stariji. Čekaj dok se vjenčaš. Tvoja će se žena čuvati za brak, a i ti bi trebao učiniti to isto.

31

Sjedeći na poručnikovu krevetu, dok su izvana dopirali glasovi vojnika, mora da je i ona sama bila svjesna besmislenosti svojih riječi. Tako smo sjedili jedno pored drugog i ona me pitala o mojoj obitelji i odakle sam, čekajući da se oficir vrati i isplati je. — Dakle, pješice si prešao cijeli put do Salzburga — rekla je začuđenim glasom, kao da pokušava shvatiti kakav sam ja to dječak. — Morao si na brzinu odrasti — dodala je pomalo odsutnim glasom i s prizvukom simpatije. Možda je ispitivala svoje osjećaje u pogledu mogućnosti da se nešto zbije između nas. Okrenula je lice od mene, ali sam prije toga na njemu uhvatio jedva primjetan izraz skrušenosti i čuđenja. Premda se povremeno pretvarala u prostitutku, mora da ju je bacalo u očaj to što je samu sebe zatekla kako razmatra ponudu dvanaesto-godišnjeg dječaka. Ili je to, možda bila samo moja interpre-tacija njezina ponašanja. Mada sam mislio da je razumijem, nije mi padalo na um ništa što bih mogao reći ili učiniti da je pridobijem. Bio sam zatečen. Osjećao sam se isto onako kako sam se osjećao u školi kada me nastavnica pozvala pred ploču, a ja se nisam mogao sjetiti koji je glavni grad Chilea. Želio sam pobjeći, bio sam preplašen. Ali upravo u tom trenutku, ona me blago gurnu na krevet i stade mi otkopčavati hlače. Počela se igrati sa mnom, smirenim, laganim pokretima, i dalje sjedeći u uspravnom položaju i promatrajući moje lice s bljeskom znatiželje; potom, njezine se usne iznenada rastvoriše, ona se sagnu i obuhvati me ustima. Ubrzo mi se učinilo da je moje tijelo izgubilo svu moju težinu i da se više nikada u životu ne želim pomaći. Bio sam tek napola svjestan njezinih ozbiljnih očiju koje su me i dalje pro-matrale, a nešto kasnije učinilo mi se da čujem njezin glas kako

32

me ponovno naziva nemoralnim dječakom. Naposljetku me protresla za ramena i rekla mi da ustanem: nije htjela da me poručnik zatekne na svom krevetu kad se vrati. Dok sam izla-zio iz barake, ona me opomenu neka se molim bogu da me spasi od moje propasti. Možda sam je i mogao nagovoriti, da sam je uporno salijetao pred tuševima različitih oficirskih nastambi u koje je zalazila. Ipak ja to, začudo, nisam pokušao. Njezina impulzivna gesta kojom me je na poručnikovu krevetu oslobodila moje muke odvratila me od daljnjih pokušaja da hvatam žene na prepad. Osjećao sam se poput tata koji je upao u kuću — gdje ga je zatekao vlasnik i otpremio s poklonom.

33

3 O ponosu i trinaestim godinama

Ne, hvala! Edmond Rostand

Još dok sam bio u kadetskoj školi mnogo sam slušao o opasnostima seksa. U vrijeme onaniranja, nakon što bi se u spavaonici pogasila svjetla, obično bismo plašili jedni druge pričama o dječacima koji su postali slaboumni zato što su se samozadovoljavali ili imali spolne odnose s djevojčicama. Dok sam stigao u američki vojni logor već su me bili minuli svi religiozni strahovi, ali sam još uvijek vjerovao da kod dječaka koji imaju jak seksualni nagon zakržljaju ostale sposobnosti. Zbog toga sam bio jako zabrinut za sebe. Međutim, gledajući unatrag, vidim da su se u to vrijeme svi moji apetiti podjednako pretjerano razvili. Kao prvo, postao sam lud za hranom. Vjerojatno zbog toga što sam toliko dugo gladovao prije nego što su me prihvatili Amerikanci, ja sam sada svakodnevno sate i sate provodio jedući. Imali smo veliku menzu na čijem su jednom kraju stajali kuharovi pomoćnici — njih šest do osam prilikom svakog obroka — koji su, grabeći iz čeličnih lonaca, punili naše porcije, dok smo im prilazili jedan po jedan. Moja su omiljena jela bile okrugle, zlaćane palačinke prelivene maslacom i voćnim sirupom, kukuruzne pogačice, sladoled i pita od jabuka. Osim toga, bio sam razvio nezasitnu strast za novcem. U toku prvih mjesec dana mog boravka u logoru sam s beskrajnom nevjericom gledao kako kuhari lijevaju u smeće masnoću koja je ostala nakon pečenja hamburgera i odrezaka. Bit će da su na taj način dnevno

34

prosipali od sedamdeset do sto litara masti — litre i litre tekućeg zlata u izgladnjeloj Evropi. Volio sam Amerikance, ali bilo je očito da su ludi. Dan nakon mog neuspjelog pokušaja da zavedem groficu, odlučio sam postati biznismen, jer mi je na um pala ideja da zamolim šefa kuhinje da tu mast dâ meni umjesto da je pusti da propadne. Isprva mu se nije dalo gnjaviti s tim, ali kada sam mu rekao da je namjeravam prodati, on pristade. Od tog dana, kad god bi me vojnici vozili u Salzburg da im pribavim djevojke iz izbjegličkog logora, s nama su se vozile i moje dvadesetlitrene limenke od mlijeka u prahu, pune masti. Prodavao sam ih raznim vlasnicima restorana u Salzburgu i zahtijevao za njih isključivo američki novac. Onih dana kad bih imao više masti nego što sam mogao prodati, dijelio bih je izbjeglicama i doživljavao ovacije dostojne jednog mađarskog pape. Nakon nekog vremena, šef kuhinje (koji nikada nije tražio svoj dio zarade) toliko se oduševio tim pothvatom da mi je davao svaku limenku mesa, jaja u prahu, voća ili soka, koja je bila otvorena ali nepotrošena, pa se mogla pokvariti. Prikupljanje tog blaga iz kuhinje oduzimalo mi je dvadeset minuta dnevno, a put do Salzburga i natrag te dostava robe kupcima daljnjih nekoliko sati. Za kojih dva i pol sata rada dnevno zarađivao sam oko petsto dolara tjedno. Kada je pukovnik Whitmore, zapovjednik vojnog logora, čuo za moju nadarenost za trgovinu počeo se zanimati za mene i često me zvao da porazgovaramo. Bio je to jedan od najugodnijih ljudi koje sam ikad upoznao: nizak, mršav čovjek blijeda lica, s jedva zamjetljivim tikom na jednom oku. Vojnici su mi rekli da je sudjelovao u mnogim akcijama na Pacifiku i da mu je ovaj položaj u Evropi dodijeljen kao neka vrst odmora. Nije pio ni igrao poker, njegova najmilija zabava bilo je čitanje: činilo mi se da zna isto toliko o grčkoj književnosti i mitologiji koliko i

35

franjevački redovnici, a volio je razgovarati o Eshilovim i So-foklovim tragedijama. Bio je vlasnik nekolicine hotela u Chicagu i okolici te jedva čekao da se vrati kući i sredi stanje u njima, mada mi je rekao da mu je već dosadila ta vrsta posla baš kao i vojska. Pričao sam mu o svojim transakcijama s vlasnicima restorana što ga je po svemu sudeći zabavljalo i on je tražio da mu podnosim izvještaj o tome koliko dnevno zara-đujem. Kad je saznao da gubim stotine dolara na pokeru, uzeo je moj novac na čuvanje. Imao je dvoje djece koja su mu jako nedostajala pa je volio biti u mom društvu puštajući me da pričam o svemu što bi mi palo na um. Međutim kad sam mu počeo govoriti o vojnicima i onom što se događa u kasarnama, on me prekinu: — Pripazi, nemoj se pretvoriti u cinkaroša. Ne želim znati ništa o tome. — Često me vodio sa sobom u službene obilaske i tako sam se jednom našao uz njega kad je pregledavao njemačko vojno skladište koje se moralo isprazniti. Bilo je krcato ljetnih košulja proizvedenih za Rommelove afričke trupe, a potom zaboravljenih. Nalazilo se tu dva milijuna komada, tako je pisalo u popisu robe, i ja sam zamolio zapovjednika da ih prepusti meni. Nije baš bio uvjeren u to da ću moći prodati dva milijuna ljetnih košulja, ali je obećao da će mi ih dati te čak organizirati transport, uspijem li naći kupca. Sjeo sam u džip koji je išao za Salzburg odlučivši potražiti vlasnicu jedne trgovine na veliko, koju sam poznavao. Ona mi je ponudila tisuću dolara za sve, ali sam ja digao cijenu na tisuću osamsto dolara. Na nesreću, nakon što sam isporučio robu i uzeo novac, vojnici koji su vozili kamione kojima sam prebacio košulje predložiše mi da odigramo partiju pokera. Izgubio sam tisuću četiristo dolara prije nego što sam odlučio da se zauvijek odreknem te igre.

36

Želeći poraditi na sebi, u Salzburgu sam pronašao učitelja glazbe koji mi je dvaput tjedno davao satove glasovira u zamjenu za 200 grama maslaca po satu. Učio sam njemački i trudio se da usavršim svoj engleski. Odustavši od ambicije da postanem mučenik, sada sam maštao o tome da još za života postanem besmrtan: počeo sam pisati dugu stihovanu dramu o ništavosti života, nadajući se da će ona ujedno biti i remek-djelo i hit. Ali, najviše od svega, učio sam latinski. Iz nekog sam razloga bio uvjeren da nikada neću ništa postići ne budem li znao latinski. Cijelo to vrijeme i dalje sam bio nevini svodnik. Bilo je nekoliko zgodnih, prijateljski raspoloženih prostitutki kojima sam, kako se činilo, bio simpatičan, ali ja nisam znao kako da im predložim da pođu sa mnom. Zureći u njih krajnje molećivim pogledom, nadao sam se da će neka od njih shvatiti i učiniti prvi korak. Ali nikada nije došlo do toga. Iako sam tako silno želio voditi ljubav da su me često hvatali bolni grčevi, sumorni rezultati konkretnih nagodbi između muškaraca i žena ubrzo su me počeli plašiti. Primijetio sam da su vojnici koji bi išli sa svakom koja je bila na raspolaganju — gotovo i ne pogledavši dotičnu ženu — često nakon toga bili mrzovoljni i ljuti. A dok se moja draga grofica obično rastajala od mladog kapetana u stanju živahne razdraganosti, iz odaja drugih oficira izlazila bi s turobnim izrazom na licu. Što god da je bio osim toga, bilo je očito da je seks rabota za koju je potrebna obostrana suradnja i ja sam počeo predmnijevati da je kod stranaca koji su više-manje prisiljeni da budu jedno s drugim ta suradnja rijetko kada uspješna. Žena koja me poučila tome bila je Fräulein Mozart. Pojavila se u našoj kasarni jedne sunčane nedjelje u rano proljeće, tek nakon ručka, kada je većina vojnika već bila izašla. U prostoriji

37

nas je bilo samo troje, dva vojnika i ja: jedan od njih ležao je na krevetu i čitao časopise, a drugi se s mukom pokušavao obrijati. Naslonio je ogledalo na prozorsku dasku pokraj svog kreveta i sunce mu je udaralo u oči. Ja sam sjedio na svom krevetu prekrštenih nogu i učio latinske glagole. Iznenada vrata se otvoriše i naš samozvani komedijaš iz Brooklyna vedro objavi: — Momci, stigla je Fräulein Mozart! Spavaonice u našim kasarnama bile su duge i uske, s redovima od po dvadeset četiri kreveta sa svake strane i prolazom između njih širokim nešto manje od dva metra. Moj krevet se nalazio u udaljenom dijelu prostorije tako da sam se kad bi netko ušao mogao neprimijećen zavući na kraj reda. Sjeo sam na pod, iza posljednjeg kreveta, tako da mi je virilo samo tjeme, nadajući se da će ona dvojica zaboraviti mene, pa ću moći promatrati što se zbiva. Fräulein Mozart bila je krupna plavuša, Austrijanka. Mliječna, masivna, troma. Na sebi je imala dirndlicu s cvjetnim uzorkom i crnu bluzu bez rukava. Ušla je na takav način kao da u sobi nije bilo nikoga: i, doista, ona dva vojnika što su se nalazila u blizini vrata nisu je niti pozdravila niti obratila pažnju na njezin dolazak, iako ju je njezin pratilac predstavio uz priličnu pompu. Bio je to nizak, nabit momak, tamnih obrva i kratko podrezane kose, koji je njišući se u bokovima, pljeskao i trljao dlanom o dlan ponavljajući svoj pobjedonosni poklik: — Što kažete na ovo, momci, Fräulein Mozart! — Hodao je za njom i rukama izvo-dio široke, kružne pokrete u zraku naglašavajući tako njezine obline. Ali njegovi drugovi nisu uopće obraćali pažnju na to: onaj koji je čitao časopis »Life« nije ni podigao pogled s njega, a drugi je samo na tren okrenuo svoj nasapunani obraz, a zatim se ponovno posvetio brijanju, žmirkajući na suncu.

38

— Najbolji komad koji ste ikad vidjeli! — nepokolebljivo je nastavio Brooklynac i s ozarenim izrazom na licu otkopčao šlic. Fräulein Mozart je usporila hod, oklijevajući. Mislio sam da je zbunjena nezainteresiranim prisustvom one dvojice i pona-šanjem svoga pratioca. Zatim je progovorila na način koji mi je otkrio da sam bio u krivu. — Koji je tvoj krevet? — otresito je upitala. Brooklynac joj ga pokaza: nalazio se na sredini reda, desetak postelja udaljen od mene. Nemarno, kao da je sama u sobi, Fräulein Mozart se poče svlačiti, odbacivši svoju bluzu i grudnjak na krevet pored Brooklynčevog. On se prestao ljuljati u bokovima i pljeskati i sad je samo stajao zureći u nju. Svukla je suknju i raspustila svoju dugu, plavu kosu te je mrsila prstima. Stajala je tamo, gola, samo s gaćicama na sebi, a jedino što sam ja mogao vidjeti bila su njezina široka, bijela leđa i jedri guzovi. Očajnički sam pokušavao zamisliti što to Brooklynac vidi gledajući je sprijeda, dok je on sjedio na rubu kreveta, sada potpuno miran, i tek lagano lupkao o pod jednom nogom. Druga dva vojnika i dalje nisu obraćala pažnju na nju. To mi je bilo potpuno neshvatljivo. — Ako je bilo koji od vas, momci, zainteresiran, naplaćujem dvije funte, deset dolara ili četiristo cigareta. Bit će da je posjećivala obližnji britanski logor pa joj ja očito nisam bio potreban kao prevodilac. Vojnici se nisu potrudili ni da joj odgovore. Upravo u trenutku kad je suknula gaćice u lice svom partneru, onaj koji je čitao »Life« podignu pogled i upita — Gdje je mali? Zavukao sam glavu pod krevet i suspregao dah, no tada začuh jednoličan, bezizražajan glas Fräulein Mozart: — Tamo dolje, na kraju sobe nalazi se neki klinac.

39

A cijelo to vrijeme bila mi je okrenuta leđima. Dok sam izlazio kroz vrata, muškarci su se još uvijek smijali. Čekao sam je pred kasarnom, šutirajući kamenje i mrzeći cijeli svijet. Odlučio sam — sad ili nikad, bilo mi je dosta toga. Nakon dvadesetak minuta, Fräulein Mozart je izašla. Prišavši joj shvatio sam da joj dosežem tek do grudiju, pa sam opet hitro zakoračio unatrag. Ponudio sam joj tisuću cigareta. Ravnodušno me pogledala i ja pomislih da me nije razumjela. — Dat ću vam tisuću cigareta. — Za što? — upitala je, pomalo zbunjena. Odlučih joj se obratiti na njezinom jeziku. — Fräulein, ich möchte mit Ihnen schlafen, wenn ich bitten darf.1 — Zašto da ne — odgovorila je, ne pokazujući nikakvu vidljivu reakciju. — Ali ja naplaćujem samo četiristo cigareta. Bilo mi je drago što mi ne želi nabiti cijenu, iako sam joj dragovoljno ponudio pet paketa više. To mi je dalo nadu da ćemo se uspjeti složiti. Kad je predložila mjesto, bio sam čak siguran u to: šumarak između logora i obližnjeg sela. Brooklynac je očito bio odbio da je odveze natrag u Salzburg, pa je morala otići u selo da tamo uhvati autobus za grad. Vratio sam se u kasarnu da uzmem cigarete i gunj, ušavši smireno i nemarno kako mi vojnici ne bi postavljali nikakva pitanja. Brooklynac je gol ležao na svom krevetu, pušeći i čitajući stripove. Bile su mi potrebne oko tri minute da uzmem svoje stvari, a za to sam se vrijeme sav oznojio zamišljajući kako ju je u međuvremenu pokupio neki drugi vojnik ili kako je naprosto promijenila mišljenje i otišla. Ta, nije mi se bila čak ni osmjehnula. Međutim, imao sam sreću: čekala je.

1 Gospođice, želio bih s vama spavati, smijem li moliti.

40

Izašli smo iz logora kroz rupu na žičanoj ogradi. Nakon što je ponovno uspostavljen red i mir, ženama je bio zabranjen pristup u kasarne; iako je u logor dolazilo isto onoliko žena kao i prije, sada nisu prolazile kroz glavni ulaz. Bio je to jedan od prvih vedrih, toplih dana te godine: sunce je blještalo, a zemlja, tamna i vlažna od tek otopljenog snijega, isparavala mirise proljeća. Selo Niederlam bilo je udaljeno oko dva kilometra pa nismo morali dugo hodati da stignemo do šume. Išli smo uskim puteljkom prekrivenim šljunkom. Fräulein Mozart je bila obuvena u cipele ravnog potplata i grabila lakim, dugim koracima, tako da sam morao kaskati da bih je sustigao. Nije mi se obratila ni jednom riječju niti me pogledala — baš kao da hoda sama, mada je nakon nekog vremena usporila korak. Poželjeh položiti dlan na njezinu golu, bijelu ruku, ali budući da bih morao trčati za njom da mi to uspije, odustao sam od te namjere. Gledao sam je da vidim njišu li joj se grudi pri hodu, no ona je na sebi imala čvrst grudnjak i dojke joj bijahu isto tako nepomične kao i njezino lice. Ipak, bile su velike i oble. Želio sam da zna koliko je sve to za mene značajno. — Du bist die erste Frau in meinem Leben.1 — Ach so — odgovorila je. Nakon tih riječi nastavili smo koračati u tišini. Gunj mi je postajao težak i jedva sam čekao da ga prostrem na zemlju. Bio sam uvjeren u to da će postati prijaznija kad se nađe na mekoj deki pored mene. Kad stigosmo do šumarka — jednog od onih malih lugova uokolo Salzburga koji izgledaju isto tako njegovano kao kakav

1 Ti si mi prva žena u životu.

41

park u središtu grada — ja požurih naprijed i pronađoh malu, zaklonjenu čistinu, iza neke stijene. Rasprostro sam gunj i, ponosan što sam pronašao takvo romantično, samotno mjesto, ponudih joj ga uznositim pokretom. Ona sjede na nj, rastvori suknju (koja se otvarala sa strane) te legnu. Nije joj bilo udobno pa se gunđajući vrpoljila. Ja sjedoh pored nje pokuša-vajući vidjeti nešto kroz njezinu zakopčanu bluzu i čvrsto pripijen grudnjak, a zatim sam gledao njen goli trbuh i mrlju na njezinim gaćicama na mjestu gdje su se kroz tanku, bijelu svilu nazirale dlačice. Položio sam dlan na njezino hladno, čvrsto stegno, ćuteći ga s čuđenjem. Duboko udišući, osjećajući miris borove šume i vlažnog tla, zamišljao sam da, koliko god ravnodušna bila i bez obzira na to koliko često bivala s mu-škarcima, ipak mora dijeliti moje uzbuđenje. Svladan njime ja joj zarih glavu u krilo, i mora da sam ostao tako nepomičan neko vrijeme, jer ona mi reče da požurim. U njenom je glasu napokon bilo nekog osjećanja — osjećaj nestrpljenja u smislu završi-već-jednom-s-tim. — Mach' schnell!1 Bio sam strahovito povrijeđen. Bez riječi ustadoh i stadoh izvlačiti gunj — ispod nje. Ne bih je mogao dotaći ni za sve rajske užitke. — Was willst du?2 — upitala je s možda neznatnim tragom zlovolje u glasu. Rekoh joj da sam promijenio mišljenje. — U redu — uzvrati ona.

1 Požuri! 2 Što hoćeš?

42

Otišli smo zajedno do ruba šume, gdje sam joj dao njene cigarete. Ona krenu prema selu, a ja natrag u logor, noseći svoj gunj.

43

4 O mladim djevojkama

Svog momaštva — sjećaš li se? Bi li se vratio, ikada? Bi li se vratio, ikada? Ne bih — ne bih. Sándor Weöres

»Kisele kiše« uništavaju šume i jezera, živimo pod stalnom prijetnjom od nuklearnog rata, istrebljenje ljudskog roda danas je sve izraženija opasnost, ali ipak se ne može reći da sve ide nagore. Čini se da mlade djevojke više nemaju običaj da muče mladiće svoje dobi. Već odavno nisam bio svjedok nijednog događaja koji bi me podsjetio na užase moje mladosti. Posljednji takav slučaj zbio se u foajeu kazališta u koje sam otišao da bih vidio Hamleta u izvedbi nekog filmskog glumca koji je pokušavao dokazati da zna glumiti i na sceni. Nakon predstave probijao sam se kroz gomilu u predvorju i prolazio pored tinejdžerskog para. Mladiću je moralo biti oko sedamnaest godina, a njegova je djevojka izgledala nešto mlađa. Po načinu na koji je provukla ruku kroz njegovu i prisno se oslanjala o njega stekao sam utisak da »ozbiljno hodaju«. Ona je glasno hihotala privlačeći pažnju ljudi oko sebe, što joj je možda i bila namjera. — Uhvatila sam njegov pogled, mislim da me gledao! — glasno je izustila, zatvorivši oči i zaneseno se naslonivši na rame svog pratioca. — Nije li naprosto fantastičan? Mogao bi me imati kad god poželi!

44

Ta javna objava činjenice da joj mladić na kojeg se naslanjala s takvom bešćutnom intimnošću u stvari ne predstavlja ništa, da je on samo jadna zamjena za njen pravi ideal, nije mogla a da ne postidi tog mladog čovjeka. Problijedio je, a zatim pocrvenio. Vidio sam da pokušava pobjeći od ljudi koji su čuli njezine riječi, ali nije lako probijati se kroz mnoštvo s prilično bucmastom djevojkom obješenom o svoju ruku. Bio je među nama, uhvaćen u klopku. Djevojka nije bila svjesna svog neukusnog ponašanja i činilo se da uživa u našim znatiželjnim pogledima. Možda je mislila da mi razmišljamo o tome kako bi ona divno izgledala oslonjena o ruku poznatog glumca. Vrlo je vjerojatno da se mladić pomučio i prilično istrošio da bi svoju malu prijateljicu odveo u kazalište. Pretpostavljam da nije očekivao zahvalnost, ali mora da se nadao da će time što ju je poveo da vidi slavnog glumca, na tako elegantnoj premijeri, postati značajniji u njezinim očima. A sada, budući da nije mogao propasti u zemlju, on je pokušavao cijeli taj incident ismijati s glupavim osmijehom i nervoznim slijega-njem ramena, ogledajući se oko sebe s izrazom koji kao da je govorio — Prava mala glupača, ali tako je dražesna. — Međutim kad je okrenuo glavu prema meni ja na tren uhvatih njegov pogled — bio je to pogled pretučenog psa. Vidjevši ga tako, uhvaćenog u stupicu između svjetine i djevojčine ruke, u svoj njegovoj nelagodi i poniženju, jedva sam zatomio poriv da ga povučem u stranu i da mu, kao muškarac muškarcu, izrazim svoje suosjećanje i solidarnost s njegovim položajem. Moji osobni susreti s mladim djevojkama bili su odista grozni. Ipak, prije nego što vam ispričam o njima želio bih ukratko opisati što se zbivalo sa mnom od trenutka kad sam napustio američki vojni logor u Austriji, u ljeto 1946.

45

Pukovnik Whitmore, zapovjednik logora, htio me usvojiti i odvesti sa sobom u Chicago da živim s njegovom djecom, ali ja sam odbio tu njegovu ljubaznu ponudu. Tužno me slušao dok sam mu pričao kako sam siguran u to da će mi moja stihovana drama donijeti milijune i da ću ja ubrzo postati bogatiji u Budimpešti nego što je on sa svojim hotelima u Americi. Bio mi je uštedio sedam tisuća petsto dolara od mojih novaca, ušivenih u podstavu moje vjetrovke i tražio da mu obećam kako po izlasku iz zapadne okupacione zone neću ruskoj straži izlanuti ništa o njima. Vratio sam se u Mađarsku vlakom Crvenog križa i pridružio mojoj majci u Budimpešti, kamo se bila preselila jer je našla bolji posao. Zahvaljujući dolarima koje sam donio, ona je za nas unajmila i namjestila stan u dostojanstvenoj, staroj zgradi na vrhu Brda ruža u Budimu. Budući da u glavnom gradu nismo imali prijatelja ni rođaka, isprva smo živjeli prilično samotno. Dok bi se moja majka nalazila u uredu, ja sam bio u školi, a navečer smo obično odlazili van na večeru, u kazalište ili u kino. Iako je ona upravljala našim novcem, u takvim mi je prilikama davala novčanik i puštala da ja plaćam. U to sam vrijeme već bio visok dječak i izgledao stariji od svojih godina, a činjenica da ću biti viđen s tako dojmljivom ženom kakva je bila moja majka pružala mi je golemo zadovoljstvo. U dobi od četrdeset godina još uvijek je bila lijepa i bit će da je imala svoj osobni život — baš kao što sam i ja imao svoje snove i svoje boli — no mi smo imali onu vrstu prijateljstva kakva je vjerojatno moguća jedino između udovice i njezinog sina. Bila mi je odlučno zabranila da ikome pokazujem svoju stihovanu dramu, rekavši da nam novac još nije potreban. Ipak, sa zanimanjem je čitala sve što bih napisao i često potkrepljivala moje samopouzdanje pitajući me za savjet koje knjige da čita.

46

Međutim, više nisam bio tako mali, a još uvijek ni dovoljno odrastao da bi mi povjeravala sve što joj leži na srcu. S druge strane, ni ja nisam imao osjećaj da bih s njom mogao ras-pravljati o mojoj sve gorljivijoj potrebi da riješim svoj problem sa ženama. Što se toga tiče, za mene je povratak u miran đački život bio isto tako velik šok kao i prekid s njim, dvije godine ranije. Više nije bilo onih prijateljski raspoloženih dama koje sam mogao u šali dodirivati kad bi došle u posjet mojoj majci, ni prostitutki koje bih mogao promatrati. Morao sam se suočiti s tinejdžerkama. Naravno, koristio sam svaku priliku da to učinim. Jedna od najbolnijih i silno zbunjujućih situacija koje se sjećam bio je školski ples — događaj kakvom bih prisustvovao i u Chicagu da me usvojio pukovnik Whitmore. U Mađarskoj su dječaci i djevojčice pohađali zasebne škole — ali i mi smo imali zajed-ničke zabave, koje su obično priređivane u gimnastičkoj dvorani. Budući da takve priredbe nije organiziralo Udruženje roditelja i nastavnika kao u Americi, već Komunistička omladinska organizacija, one su se vizualno znatno razlikovale. Prilikom takvih plesova naša suvremena gimnastička dvorana nije bila ukrašena samo krep-papirom i balonima već i golemim slikama Marxa, Lenjina i Staljina koji su nas ozbiljno gledali s vrha konopaca za penjanje. Začudo, plesali smo uz zvuke američkih pjesama, često onih istih koje su vojnici slušali u vojnom logoru. Njih je izabrao nastavnik fizičkog odgoja, koji je sjedio u kutu pokraj školskog gramofona, postojano ignorirajući naše male nepristojnosti. Tog petka, kasno poslijepodne, zaplesao sam s vitkom brinetom po imenu Bernice. Zamolio sam je za ples zbog hitrih pogleda koje mi je dobacivala svojim tamnim očima, što mi je

47

dalo nadu da bi se između nas nešto moglo zbiti. Inače je bila sasvim nezanimljiva. Imala je mršavo, slabunjavo lice, a tijelo joj se sastojalo od samih kostiju. Mogao sam osjetiti njezine sitne grudi samo kad bih se toliko privio uz nju da sam istovremeno osjećao i tvrdu dugmad na njezinoj bluzi. Pomi-čući se naprijed-nazad u ritmu glazbe, uzbuđeno i zadovoljno se hihotala dok sam je ljubio u vrat, ispod ušiju. Predložio sam joj da izađemo sutradan poslijepodne i mi se dogovorismo da pođemo na kolače u slastičarnicu »Stefania Cukrászda«. Nastavili smo plesati, a ja malo zabacih glavu i pritisnuh donji dio tijela bliže njezinom. Bernice se prestala hihotati i stisla se uza me te se također počela ljuljati lijevo-desno. Nakon nekog vremena dogodilo se ono neizbježno: prislonjen o njezin trbuh, osjetio sam kako rastem. Prvo je porumenjela i napravila grimasu, a potom se malo odmakla. Nakon toga, budući da nije mogla a da me ne osjeća, čak i tako odmaknuta, ona me sasvim odgurnu i stade se histerično cerekati. Otrčala je i ostavila me stajati samog nasred gimnastičke dvorane. Našao sam je kako sjedi pokraj zida, na kožnatom konju za preskakanje, s nekoliko prijateljica, a sve su u isti glas pričale i smijuljile se. Upravo u trenutku kad sam im prilazio, jedna od njih šokirano uzviknu. — Oh, ne, ne! — ciknula je i dlanovima prekrila usta. Kad su me ugledale sve ih je spopao napad užasnutog cerekanja, baš kao da su poludjele. Zamolio sam Bernice da se vrati na plesni podij, ali ona je to odbila. Još uvijek užaren i sav napet, prkosno se okrenuh drugoj djevojci. Ona me odbi s prezirom u glasu: — S tobom neću plesati! Jedan od užasa rane mladosti sastoji se u tome što čovjek ne zna prepoznati kad je poražen. Nastavio sam se obraćati svakoj od djevojaka koje su sjedile na konju za preskakanje, moleći ih za ples i od svake čuo odlučno — ne. Jedna od njih skočila je s

48

konja i optrčala plesni podij, svima objavljujući vijest o mojoj erekciji. Dok je nastavnik mijenjao ploču, ja krenuh prema nekolicini djevojaka koje su upravo prestale plesati sa svojim partnerima, ali čim bi me ugledale one bi se zarumenjele i prasnule u smijeh. Nisam shvaćao što to ima tako smiješno i strašno u tome što sam poželio onu glupavu, koščatu Bernice. Uporno sam ponavljao samom sebi da sam ja sasvim normalan, a ipak sam se osjećao kao kakav pervertit. Posramljeno sam se odšuljao iz dvorane i krenuo kući u sumornom raspoloženju. U to se vrijeme zbio još jedan događaj zbog kojega i danas kad ga se sjetim ne mogu a da ne oćutim gorak okus poniženja. Polazeći od opasne i idiotske pretpostavke da bi neprivlačne djevojke morale biti prijaznije i skromnije od onih lijepih, jednom sam pozvao u kino odista ružnu djevojčicu. U dogovo-reno vrijeme čekao sam je pred kinom, uredno odjeven i svježe podšišan. Pojavila se s petnaest minuta zakašnjenja i to u društvu dvije prijateljice. Kad su me ugledale počeše se kesiti, a zatim prođoše pored mene a da mi nisu ni uzvratile pozdrav. Istini za volju, nisu ni mogle prozboriti neku riječ čak da su to i htjele. Cerekale su se tako žestoko da su jedva hodale — činilo se da će se svakog trena srušiti od smijeha. Gledajući za njima potpuno zbunjen i smrtno postiđen, začuh kako ona moja ružna djevojčica kaže: — Jeste li vidjele, nisam lagala, zaista sam imala rendes. U kino sam otišao sam i plakao u tami. Zašto su se smijale? Jesam li ja odbojan? Što je to tako smiješno? Naravno, bilo je prilika kada sam imao više sreće i kad su mi djevojke dolazile na sastanke te si čak dopuštale da se ljube sa mnom. Tada mi se činilo da sam u avionu koji juri amo-tamo pistom, ali nikako da uzleti. Počeo sam se osjećati neprivla-čnim, nepoželjnim i bespomoćnim. A kako da se osjeća momak

49

nakon što mu djevojka porine jezik u usta, a zatim ga nepoko-lebljivo izvuče, kao da joj je ono što je probala i više nego dovoljno? Bit će da su moji drugovi iz razreda imali isto tako izluđujuća iskustva, jer činilo se da smo svi jednako ogorčeni na djevojčice, dok smo istovremeno bili opsjednuti njima. Nije bilo potrebno mnogo pa da se naša strast pretvori u neprijateljstvo. Jednog sam jutra zakasnio u školu i zatekao svoj razred u stanju uzbuđenog komešanja. Nastavnik još nije bio stigao, a jedan od dječaka stajao je pred pločom pišući nešto crvenom kredom. Slovima visokim šezdesetak centimetara i širokim oko trideset, on je prekrivao tu crnu plohu najprostijom riječju koja postoji u mađarskom jeziku. Bio je to pučki sinonim za vaginu. Ostali dječaci sjedili su u svojim klupama, pokušavajući u zboru ponoviti tu crvenu riječ, isprva polušaljivo i neujedna-čeno. Pi-na! Pi-na! Da bi joj dali težinu, oni počeše udarati stopalima o pod i šakama o klupe. Lica rumenih od uzbuđenja i fizičkog napora, ubrzo su divljački urlali tu riječ, ispoljavajući pri tom fin osjećaj za ritam. Kako su udarali nogama, s poda se stala dizati prašina dajući toj iznenadnoj provali obilježje prave oluje. Pi-na! Pi-na! Dječaci su naplaćivali svoj dug za sva ona pitanja tipa — Što ti to radiš? — i — Što bi još htio? — Dok su tako lupali nogama, udarali po klupama i izvikivali zabranjenu riječ, nije bilo dileme u pogledu toga što im je na pameti i što žele. Ili, bolje rečeno, što nam je svima na pameti i što želimo, jer i ja sam požurio na svoje mjesto te im se pridružio. Osjećao sam da daske na podu popuštaju, a zidovi se tresu, dok je cijela zgrada odjekivala našim bojnim pokličom: Pi-na! Pi-na! Pi-na! Jedan od prozora što su podrhtavali, odjednom se otvorio i crvena je riječ izletjela na ulicu. U tom mirnom dijelu starog Budima, u kojem su zgrade niske, a danju

50

gotovo da i nema prometa, naši glasovi mora da su doprli daleko, zaustavljajući stare dame, kućanice i poštare koji su obilazili kuće. Ugodna pomisao na to da nas vanjski svijet začuđeno i uznemireno sluša, potakla nas je na još veće napore. Kad se prozor otvorio, mi smo počeli još glasnije urlati. Međutim ta buka nije zaglušila značenje, nije to bila tek nejasna, besmislena dreka već prava Riječ, nepogrešivo razgovijetna i čista, koja je krenula u svoj pohod da sruši školu, grad i izazove srčani udar u naših neprijatelja i naših prijatelja, bez razlike. Naš se razred nalazio na drugom katu i ja sam očekivao da ćemo se srušiti u prizemlje, ravno na glavu osmoškolcima. Ipak, nastavio sam tako snažno udarati šakama i nogama da su me još danima nakon toga boljele. Naposljetku je u razred upao direktor škole. Kad nas je ugledao naglo se zaustavio, kao da je paraliziran od užasa. Počeo je vikati na nas, no iako smo vidjeli da mu se usnice miču, nismo čuli njegove riječi. Naše Pi-na! zaglušilo je njegov glas. Nije nas uspio umiriti sve dok se na vratima nisu pojavila dva policajca. Nakon što je nastupilo kratko zatišje, još uvijek puno napetosti, tokom kojeg se prašina slegla na pod i u našim grlima, on nas zapita slabašnim glasom: — Zar ste svi poludjeli? Dva su policajca ostala stajati na vratima slušajući kratak direktorov govor, pri čemu su kimali s odobravanjem i blago vrtili glavama hineći šokiranost. Direktor je bio mršav, svijetloputan čovječuljak, koji je vidljivo ćelavio, a kojeg smo mi prozvali Peško iako smo znali da ima ženu i petero djece i usto ljubavnu vezu sa svojom sekretaricom. Kao napredan pedagog pokušao nam je objasniti kako je to što smo učinili vrlo djetinjasto. Nije propovijedao o grijehu i bestidnosti, već nam održao predavanje o društvenim posljedicama grubosti i nedostatka obzira prema drugima, te o tome kako je neophodno

51

da se čovjek ponaša razumno. Međutim, njegov je razum bio u tako zbrkanom stanju da je prišao onom otvorenom prozoru i zatvorio ga, kao da uzaludno pokušava zadržati našu Riječ unutar prostorije, nakon što je već odavno bila izletjela van. U stvari, bio je toliko smeten da mu u jednom trenutku nije pošlo za rukom ponoviti ono što smo učinili na neki zaobilazan način, pa je i on sam izgovorio Riječ. To je izazvalo kratak, jedva zamjetljiv trepet u razredu. Bili smo umorni i zadovoljni sobom, sretni što smo dali na volju svojim osjećanjima. Kasnije smo čuli da je našem nastavniku matematike, čija odsutnost je na tako dramatičan način pobudila direktorovu pažnju, bila uskraćena jednotjedna plaća. Zašto li je direktor kaznio nastavnika matematike? Smatrao sam da je trebao kazniti one male grozote što su se neurotično hihotale, te male sramežljive anđelčiće koje je bilo tako lako šokirati. Moja se majka nije slagala s mojim mišljenjem o djevojčicama. Kad bih joj povjerio neki od svojih manjih problema — kao na primjer onaj da se djevojka s kojom sam imao sastanak pojavila u društvu svojih prijateljica i da je naprosto prošla kraj mene — ona bi mi rekla neka ne brinem. — Te stvari će proći, sve je to dio odrastanja — obično bi kazala. Ali ja nisam želio čekati da moji problemi prođu, želio sam ih se što prije riješiti. U to je vrijeme u Budimpešti izazivao senzaciju film Claudea Autant-Lare »Đavo u tijelu«, koji sam otišao vidjeti barem desetak puta. Govorio je o ljubavnoj vezi između mladića i lijepe, strastvene zrele žene i dok sam gledao kako Micheline Presle naprosto mami Gerarda Philipea da s njom vodi ljubav, zaključio sam da je moj problem u tome da su djevojke s kojima izlazim premlade. Naše je ponašanje bilo opterećeno obostranim neznanjem. Nastavnica engleskog nam je rekla da

52

je Romeo i Julija drama o snazi mladenačke ljubavi koja tri-jumfira nad smrću. Pročitavši je, bio sam uvjeren da se tu radi o snazi mladenačke neukosti koja trijumfira nad ljubavlju i životom. Zar bi se itko, osim dvoje glupavih klinaca, uspjelo ubiti upravo u trenutku kad su se napokon našli zajedno, nakon toliko teškoća i spletki? Još uvijek mislim da bi se mladići i djevojke trebali kloniti jedni drugih ako je to ikako moguće. Danas su djevojke mnogo popustljivije — čak do te mjere da im to može nauditi — tako da sada one bivaju češće povrijeđene nego mladići. U oba slučaja, mladenačko doba može biti pravi pakao. Čemu ga onda dijeliti s nekim tko ima slične probleme? Pokušavati voditi ljubav s nekim tko je isto tako nevješt kao i vi sami, čini mi se upravo toliko razboritim kao da želite naučiti plivati u dubokom uz pomoć osobe koja je također neplivač. Čak i ako se ne utopite, doživjet ćete gadan šok. Zbog čega je potrebno da čovjek bude povrijeđen? Kad god vidim nekog muškarca kako se obraća ženi s mučnom nesigurnošću — kao da se zbog nečega mora ispričavati, kao da će ona patiti zbog njegove želje umjesto da je podijeli s njim — zapitam se nije li ga svojedobno neka djevojka prezirno odbacila. Zbog čega mnogi muškarci smatraju žene svojim neprijateljima? Kad čujem muškarce kako se smiju nakon što netko izgovori nešto ružno ili vulgarno na račun žena, osjetim se kao da sam ponovno usred one gungule u razredu, kad smo pokušali srušiti zidine Budima izgovarajući najveću prostotu koje smo se mogli sjetiti. Ali ta pobuna nije imala veze ni sa kakvim stvarnim nedostacima žena — bila je izazvana činjenicom da je mlade djevojke uznemiravao neobičan prizor lepršanja dječačkog stijega.

53

Ipak, poznavao sam jednu djevojku koju nije bilo tako lako uznemiriti. U to smo vrijeme oboje imali petnaest godina, ali Julika je bila viša od mene i mnogo manje zbunjena: — András, ne smiješ na prečac donositi zaključke o ljudima — često me upozoravala. — Ti pokazuješ suviše nestrpljenja u pogledu svega. — Ona je bila staložena, trezvena brineta s dugim pletenicama. Upoznali smo se u jesen, a sjećam se kako sam je išao posjetiti jednog vedrog zimskog poslijepodneva kada se činilo da pahulje lebde na suncu umjesto da padaju na zemlju. Mora da je to bilo nedugo nakon Božića, jer u njihovoj je dnevnoj sobi još uvijek stajala okićena jelka. Roditelji joj nisu bili kod kuće, a Julika me poslužila čajem i tortom od oraha, te mi pokazala poklone koje je dobila uključujući i svilenu spavaćicu koju joj je darovala majka. Nakon što smo se prilično uspaljeno ljubili na kauču, ja je nagovorih da je obuče za mene. Čekao sam u dnevnoj sobi dok se ona povukla da je odjene, što je — kako mi se činilo — trajalo jako dugo. Napokon se Julika pojavila u svojoj svilenoj ružičastoj spava-ćici. Tkanina je bila prozirna tako da je, za pogled, bila sasvim gola, ali njeno je tijelo od vrata do vrška nožnih prstiju bilo pokriveno spavaćicom, što mora da joj je pružalo osjećanje sigurnosti. Kretala se u njoj sa savršenom smirenošću i okretala oko sebe, tako da sam se mogao diviti naborima donjeg dijela. Napokon sam uspio vidjeti njezine vrlo duge, vitke noge sve do gore. Isprva su njene teške, smeđe pletenice visjele sprijeda, ali kad ih je zabacila unatrag mogao sam joj vidjeti lijepe, kruškolike grudi. Bile su blago zaobljene a tamne su se bradavice svojim vršcima zabijale u svilu. Imala je krupne, pune usne i smiješan nosić koji je mogla pomicati lijevo-desno, što je bio znak da želi da je poljubim. Ponovno smo se počeli milovati i ubrzo završili u spavaonici njezinih roditelja, na

54

njihovom prostranom krevetu. Svukao sam joj svilenu spava-ćicu i bacio je na pod. Julika je to željela isto toliko koliko i ja, no možda je ipak bila uznemirenija i preplašenija zbog onoga što se imalo zbiti. Ležala je na krevetnom prekrivaču, izazovno raširivši svoje duge, hladne noge, ali inače nepokretna. Nervozno je otvarala i zatvarala oči, hrabro se osmjehujući, a onda je stala drhtati. — Julika, ti se mene bojiš — rekao sam, i sam nervozan i izgubljen, vjerojatno tražeći nekakav častan izlaz iz te situacije. — Ako ne želiš da to učinim, neću. Ne želim te silovati. — Oh, ne, ne budi smiješan. Samo sam malo napeta — tvrdila je. Nakon što je sasvim slučajno dotakla prstima moj uzdignut penis zavukla je dlanove pod svoju malu stražnjicu i okrenula glavu, jedva čujno prošaptavši: — Ne obaziri se na mene, ti samo nastavi. Pokušao sam ući u nju, ali bila je tako uska da nisam mogao. Stoga smo se ponovno počeli ljubiti, ali nekako oprezno, s dugim prekidima — nimalo nalik našim poljupcima u dnevnoj sobi ili navečer, po mračnim ulicama. Svako malo iznova bih se pokušao probiti u nju, ali budući da nisam znao kako pristu-piti nevinoj djevojci, a od nje nisam dobivao nikakvu pomoć osim drhtave spremnosti, svaki taj pokušaj bio je bezuspješan. Najgore od svega bilo je to što je nakon nekog vremena Julika postala potpuno mirna. Gledala me očima koje su bile malo šire rastvorene nego obično, ali više nije bila preplašena i nije drhturila: ležala je na zelenom prekrivaču, nepokretna i opuštena — pomalo zamorena svim tim, kako mi se činilo. Nakon nekih pola sata, stadoh se znojiti od tih uzaludnih napora i od sramote. — Hladno je — rekla je Julika i sjela. — Bit će bolje da ponovno obučem spavaćicu. — Kad sam se pokušao ispričati,

55

ona me prekinu uz sestrinski poljubac. — Mislim da je i tebi bilo prehladno. Pokušat ćemo ponovno, u proljeće. — Još neko vrijeme smo ležali tamo, milujući jedno drugom ruke a kad je naposljetku ustala da se pođe presvući u svoju sobu, zamolivši me da ja poravnam postelju, na vratima je izvela malu piruetu — Ali spavaćica je lijepa, zar ne? Zahvalno sam se složio, zaključivši da nije ljuta na mene. Ali kakvo je mišljenje zbog mene imala o sebi? Trebao sam je na-zvati sljedećeg dana, ali nisam, ni dan nakon toga, ni ikad više. Bilo me stid da joj se pojavim pred očima. Što samo govori da mlade djevojke trebaju svoje spavaćice pokazivati starijim muškarcima.

56

5 O smionosti i davanju savjeta

Moj me vođa vodi iznutra. József Attila

Bilo je već došlo do toga da sam gotovo gubio glavu svaki put kad bi se neka žena u pretrpanom autobusu slučajno naslo-nila na mene. Pokušavao sam usredotočiti pažnju na učenje i zadobio onaj važan izraz kakav imaju svi znanosti posvećeni studenti koji ne razmišljaju ni o čemu drugom već o Suštin-skim pitanjima i silovanju. Imao sam jednog prijatelja, sićuš-nog muzičkog genija s naočalima: i njemu je bilo petnaest godina, ali on je već pohađao posljednju godinu muzičke aka-demije, učeći za dirigenta. Prije nekoliko tjedana pročitao sam u novinama da je održao trijumfalan koncert u Milanu. Dok smo bili momčići, obično smo zajedno onanirali, s ne baš mnogo radosti. Nikad neću zaboraviti onu večer u mojoj sobi kad je prestao dirigirati, ispustio svoju palicu i očajnički zaurlao: — Do vraga, za ovo je ipak potrebno žensko! Cijelo to vrijeme, ja sam već poznavao ženu koja će postati moja prva ljubavnica — u stvari, poznavao sam je još od onog trenutka kad sam se vratio iz Austrije. U našoj velikoj, baroknoj zgradi živio je i bračni par srednjih godina, po imenu Horvat, koji sam upoznao u dizalu ubrzo nakon što smo doselili. Oboma im se svidjelo moje zanimanje za književnost pa su mi ponudili da od njih posuđujem knjige; međutim, budući da je gospodin Horvat vrlo često izbivao od kuće, ja sam te knjige dobivao od njegove supruge, Maje. Po zanimanju je bila ekonomist, ali nije radila, te se poslijepodne obično

57

nalazila kod kuće. Nikada me nije pozvala da malo posjedim s njom, ali nakon što bih odlučio koje knjige želim, ona bi mi ih davala uz neku prijateljsku opasku. Bio sam silno impresio-niran nemarnim načinom na koji je ona govorila o stoljećima, kao da su to ljudi. — Ovo je loše stoljeće — jednom mi je rekla: — Ne bi trebao čitati suvremene pisce — sve su to isključivo eksperimentatori. Stendhal, Balzac, Tolstoj — oni ti mogu mnogo reći o tome što ljudi osjećaju i kako razmišljaju. Zahvaljujući njoj postao sam oduševljeni poklonik francuskih i ruskih romanopisaca devetnaestog stoljeća i oni su me naučili mnogo toga o ženama koje sam kasnije u životu sretao. Jedna stvar koju sam naučio od njih bila je ta da žene vrlo često privlači mladićka nespretnost i neiskustvo. Tako sam se napokon odvažio priznati gospođi Horvat svoje neznanje. Odlučio sam da je zamolim za savjet o tome na koji način i kakvim postupcima bih mogao zavesti mlade djevojke. Naletio sam na nju jedne subote ujutro u bogato ornamenti-ranom, lučno nadsvođenom hodniku naše zgrade. Sunčeve zrake ulazile su kroz visoka, otvorena vrata, obasjavajući pra-šinu na kamenom stubištu i u zraku. Ona je iz poštanskog sandučića vadila neka pisma. — Ti brzo rasteš, András! — rekla je kad me ugledala. — Ubrzo ćeš biti viši od mene! Kazala mi je da stanem uz nju, i doista — bijasmo iste visine. Začudilo me da je gospođa Horvat niža od većine tinejdžerki s kojima sam izlazio. To me navelo da se zagledam u nju. Međutim, nisam uspio vidjeti mnogo jer me ponovno obuzelo ono osjećanje obamrlosti i grčenja u želucu koje bi me uvijek spopadalo kad bih stajao blizu neke žene, makar i sasvim

58

nezanimljive neznanke u autobusu. Ipak, sjećam se da sam zamijetio njezino nježno, koščato zapešće i boju njene haljine — bila je žuta. I sada mogu sasvim jasno vidjeti Maju, onakvu kakva je uvijek bila: mala, tamnokosa žena, tek zašla u četrdesete, vrlo osebujne ljepote tijela. Bila je vitka, krhke građe, no imala je krupne grudi i bokove — goleme u kontrastu s ostalim dijelovima tijela, a opet u nekoj umilnoj harmoniji s njima. Njezino je tijelo bilo živ primjer zapadnjačkog dua-lizma: sa svojim nježnim licem, blijedim usnama i uzanim ramenima doimala se kao kakvo neuhvatljivo, uzvišeno biće (možda je upravo to bilo razlog da sam toliko dugo imao dileme u pogledu nje kao žene), ali njene rječite grudi i guzovi odavahu ovozemaljsku putenost. Dok je koračala prema dizalu — tom starinskom, roman-tičnom dizalu od rezbarena drveta i stakla, gdje smo kasnije tako često grickali jedno drugo — ona primetnu s tračkom zabrinutosti u glasu: — Prebrzo rasteš. Pazi da ne dobiješ sušicu. Spremao sam se na ranopopodnevni i, što sam dobro znao, besmislen sastanak. Promatrao sam je sve dok se vrata dizala nisu zatvorila za njom i prvi put je pokušao zamisliti golu. Počeo sam se pitati da li voli svog muža. Nisu imali djece, bili su vjenčani više od deset godina — a zar nisam naučio iz romana što deset godina braka može učiniti ljudima? Nakon večere, pođoh joj vratiti knjige koje još nisam bio pročitao. Iako je bila subota navečer, bila je sama. — Pijem espresso, hoćeš li mi se pridružiti? — upitala je. — Baš danas poslijepodne sam razmišljala o tome kako je nepri-stojno od nas što te nikada nismo pozvali da sjedneš s nama. — Ne tužim se! — rekoh, sav sretan. Sada je prvi put prokomentirala odsutnost svoga supruga.

59

— Béla se morao vratiti u ured, previše radi. Povela me u njihovu veliku dnevnu sobu koja mi se oduvijek sviđala: dva zida bila su sve do stropa prekrivena knjigama, imali su nekoliko zasjenjenih svjetiljki, male pozlaćene naslo-njače i mnoštvo malenih stolića. Bila je to soba namještena na suvremen način, no imala je tihu eleganciju antikno namješte-nih prostora i mekih tonova. Kad smo sjeli da popijemo kavu, smjestivši se u one minijaturne naslonjače, svaki sa suprotne strane dugog, niskog stola, ona me upita kako mi ide škola. Rekoh joj da je u školi sve u redu, ali da me djevojka s kojom izlazim izluđuje svojim neprestanim hihotanjem. Ne očekujući neki određeni odgovor, potajno sam je motrio dok je točila kavu: dva gornja dugmeta njezine žute, baršunaste kućne haljine bijahu otkopčana, ali je tkanina prianjala uz njene grudi. — Možda se smije zato što je činiš nervoznom — rekla je. — Kad sam bila mlada i sama sam se mnogo hihotala. — Vi ste isuviše inteligentni za tako nešto — suprotstavio sam se. — Nemoguće je da ste se cijelo vrijeme hihotali. — Pa, dok smo se ljubili, vjerojatno nisam. Da nisam čitao Anu Karenjinu možda se ne bih obazreo na činjenicu da je tako intimnu stvar spomenula nepoznatom dječaku koji je došao posuditi knjige. Budući da jesam, osjetih da ta mala indiskrecija mora imati neko značenje. Počeo sam se nadati. — Moje se djevojke hihoću čak i dok se ljubimo — slagah, želeći joj dati do znanja da sam sa ženama ipak došao do tog stadija. Međutim Maju je očito više zanimala opća strana tog problema. — Mislim da je teže biti dječak nego djevojčica —priznala je. — Dječaci su ti koji moraju praviti budale od sebe.

60

— Upravo u tome i jest moja nevolja. Ne volim praviti bu-dalu od sebe. Pogledala me na onaj svoj uzdržan ali prijateljski način. Nije to bio pogled majke, možda više pogled inteligentne socijalne radnice pune razumijevanja. Duboko sam udahnuo i izustio: — Ne mogu je navesti na to da vodi ljubav sa mnom. — Želio sam da to bude tek usputna primjedba, ali negdje na pola rečenice, glas mi je zadrhtao. — To se često događa i odraslim muškarcima. Zato ne bi trebao biti pretjerano uznemiren zbog toga. — Činilo se da ju je nešto oraspoložilo. — Ali, ja nikada nisam imao ljubavnicu, utoliko mi to teže pada — smiono sam uzvratio. — Moj je problem u tome što ne poznam dovoljno dobro žene. Ne znam što treba reći u određenom trenutku. Mislio sam da će biti najbolje da vas pitam. Vi ste žena, vi to morate znati. — Trebao bi porazgovarati s mojim mužem. Možda će ti on moći dati neki savjet. Zaključih da njezin muž ima ljubavnicu, i da ona to zna. — Kako to, zar on ima prijateljicu? Nešto manje raspoložena, ali odajući veće zanimanje za mene (ili mi se samo tako činilo), ona se zamišljeno osmjehnu. Od tog razgovora najviše se sjećam njezina lica: dojmila me se njegova izražajnost. Ono što me u to vrijeme najviše smetalo bila su prazna lica mojih mladih prijateljica. Čim bi se uznemirile, lica bi im se pretvarala u napete, bezizražajne maske: na njima nije bilo crta koje bi se pomicale i tako mi dale naslutiti što misle. Ali Majino je lice, sa zrakastim borama njenih četrdesetak godina, izražavalo sve nijanse njezinih misli i osjećanja. Te iako njen pomalo ironičan izraz nije bio baš ono

61

čemu sam se nadao, ipak mi je pomogao da održim ravnotežu na rubu malog naslonjača. — Da vidimo — rekla je razmišljajući — što bih ti mogla kazati o djevojkama da ti bude od pomoći. — Recite mi samo što mislite zašto djevojke ne žele poći sa mnom u krevet? — Pretpostavljam da je to zato što si suviše gorljiv. Nakon tih riječi, neko sam vrijeme šutio, slušajući svoje srce kako udara, glasno poput zvona. — Ipak, mislim da ti nećeš imati mnogo problema. Ti si pristao momak. Ta umirujuća primjedba dala mi je snage da ustanem. Prešao sam na njenu stranu niskog stola da si natočim još kave i čučnuo do njezinih nogu. Njeno lice, sagnuto prema meni, izražavalo je znatiželju: bila je to neka vrst smirene znatiželje, s toplini bljeskom u očima. Imao sam osjećaj da čeka da učinim nešto. Poželjeh joj dotaći nogu, ali nisam mogao poma-knuti ruku. Kao da je iznenada prekinuta veza između mišića i mozga — obuzelo me osjećanje da svoje udove nosim samo kao odjeću, da oni stvarno ne pripadaju mom tijelu. Da bih prevladao taj glupavi strah, pokušah se prisjetiti svih onih okrvavljenih i mrtvih ljudi koje sam vidio na putu do Salzburga. Pokušah misliti na Hirošimu, treći svjetski rat, i uvjeriti samog sebe da je u usporedbi sa svim svjetskim katastrofama ovo tek neznatan događaj. Najgore što mi se moglo dogoditi bilo je da mi kaže »Ostavi me na miru«, ili nešto slično. Bila bi to tek prolazna epizoda. Ali jedino što sam uspio učiniti bijaše to da joj, kao nehotice, dotaknem nožni zglob, nakon čega sam se hitro uspravio.

62

Zatražio sam dvije knjige i pošao kući. Učinit ću to drugi put, govorio sam sebi. Bilo je očito da joj se sviđam, jer bi me inače izbacila. Legoh u postelju, iscrpljen i utučen. Sljedećeg dana imao sam sastanak s Agi, djevojkom s kojom sam se u ono vrijeme uzaludno ljubakao. Odveo sam je u kino i rekao joj da sam zaljubljen u drugu i da se više ne bismo trebali viđati. To sam joj saopćio za vrijeme filma, nadajući se da se Agi neće usprotiviti i uznemiriti naše susjede, i doista nije. Nakon toga se čak smijala šalama s celuloidne trake. To mi je potvrdilo koliko malo joj je stalo do mene. Osjetih se postiđen zbog načina na koji sam od nje pokušavao izmamiti nešto što ionako ne bi dala. Ali čim izađosmo iz kina, dok smo se još nalazili u predvorju, ona se stade nervozno hihotati. — Mislila sam da si zaljubljen u mene. — Da, ali ti si rekla da želiš ostati djevica. — Rekla sam da želim ostati djevica do svoje sedamnaeste godine. — To je laž! — usprotivio sam se. — Nisi rekla ništa slično! — Zar nisam? Stajali smo u predvorju pored fotografija koje su reklamirale sljedeći film. Agi me zagrlila — nikad prije nije učinila ništa slično, uvijek sam ja bio taj koji je grlio nju — i počela govoriti dubokim, seksi glasom. — Samo dok navršim sedamnaestu. A rođendan mi je sljedećeg mjeseca. Tada, kao i u mnogim prilikama nakon toga, primijetio sam da djevojke, kad ste spremni prekinuti s njima, iznenada postaju pune ljubavi, čak i ako uopće ne mare za vas.

63

— Želiš li mi reći da ćeš sljedećeg mjeseca voditi ljubav sa mnom? — nabusito upitah Agi. — Oh, to nisam rekla. Te se stvari ne mogu planirati, zar ne? — Bucmasta i rumenih obraza, ponovno se radosno hihotala. — Čemu onda ta priča o tvom rođendanu? Što imaš od toga da igraš takve glupave igre? Ostavio sam je tamo, usred predvorja, te iako se kino nalazilo u centru grada, oko tri kilometra udaljeno od naše kuće, bijah tako raspoložen da sam bez muke otpješačio doma. Nema ništa ljepše nego ostaviti djevojku koja je s tobom igrala toplo-hladno, zato da bi se vrzmao oko nje, očajnički naceren, pun žudnje i jadan. Nema veličanstvenijeg osjećaja nego što je onaj kad čovjek raskine taj okov frustracija i ode zauvijek, slobodan i nezavisan. Možda će zvučati čudno, ali prekid s tom predebelom, a nerazvijenom djevojkom bio je jedno od mojih najdubljih emocionalnih iskustava. U meni se javilo naprosto fizičko čuvstvo slobode: osjećao sam se snažnim i nesavladivim. Možda je to bilo stoga što sam se nadao lijepoj, ozbiljnoj i inteligentnoj ženi — mada je ona u to vrijeme odista bila tek moj san — ali imao sam osjećaj da sam se oslobodio ne samo Agi već i svog onog besmislenog, otužnog gluparenja za koje sam do tog trenutka mislio da je neizostavan dio mog života. Pješačeći kući iz kina, tog kasnog nedjeljnog popodneva — i opet je bilo proljeće, a ja sam uskoro trebao navršiti šesnaestu — osjećao sam se gospodarom svoje sudbine. Dva dana kasnije, kada sam otišao vratiti knjige koje bijah posudio, gospodin Horvat je bio kod kuće: sjedili su u dnevnoj sobi, čitali i slušali glazbu. Zamijenio sam knjige za druge, zahvalio im i otišao, proklinjući samog sebe. Bez obzira na to čemu sam se nadao, sve je to očito postojalo samo u mojoj mašti.

64

Ipak, sada sam sve češće odlazio k njima po knjige: nije prošlo dugo, a ja sam ih posjećivao svaki drugi dan. Tada više nisam vjerovao u boga, ali sam mu se usrdno molio da njezin muž ne bude kod kuće. Moje su molbe, očito, bile uslišane jer sam tokom sljedeća dva tjedna svaki put, osim jednom, zatekao Maju samu. Više mi se sviđala u suknji i bluzi nego u onom žutom kućnom ogrtaču: odjeća iz dva dijela bolje je isticala njezinu krhku a ipak senzualnu figuru. Za mene je ona bila najčulnija žena na svijetu. Uvijek je bila prijateljski raspolo-žena ali suzdržana, a zbog tog njezinog ponašanja (koje sam kasnije zamijetio kod mnogih obrazovanih žena) plutao sam olujnim morem nade i očajanja. Upućivala mi je topao ali ironičan osmijeh — kasnije mi je rekla da se pitala koliko dugo će mi trebati da joj priđem — koji mi nije pomagao da razja-snim svoju nedoumicu u pogledu njezinih osjećanja. Ali onaj bljesak u njenim očima bijaše moja zvijezda vodilja. Nije mi pokazivao put k njoj, ali mi je omogućavao da se održim u blizini obala njezinog tijela. Kad bih ugledao njenu golu ruku ili kožu što ju je otkrivao otvoren ovratnik bluze (imala je zlaćanosmeđu put, kao da je bila stalno preplanula), pomislio bih — sad ću joj prići i poljubiti je u rame. Na žalost, nisam uspio izvesti tako smionu gestu već sam je opetovano pitao za savjet o tome kako da zavedem svoju draganu, praveći se da još uvijek izlazim s onom pretilom balavicom. Naravno, u usporedbi s Majom, sada su mi sve djevojke izgledale kao balavice. Imao sam osjećaj da me njezin blag, melodičan glas miluje poput toplih prstiju, čak i onda kad bi rekla nešto što bi me žestoko posramilo. — Ne moraš se pretvarati da tako brzo čitaš knjige — reče mi jedne večeri. — Možeš navratiti kad god želiš porazgovarati.

65

Najzad bijah smislio jednu zgodnu rečenicu s kojom ću joj pristupiti. Odlučio sam dati joj do znanja da više ne marim za malodobne ljepotice, a onda dodati: — Recite mi, što da učinim da bih vas privolio da vodite ljubav sa mnom? — Bio sam isplanirao da je pritom ne gledam, a ukoliko stvari krenu loše, da se zagledam kroz prozor. Bez obzira na to kako reagirala, barem ću znati na čemu sam. U to sam vrijeme drugi put čitao Crveno i crno i bio siguran u to da ni sam Julien Sorel ne bi mogao smisliti tako neodoljiv pristup. Odlazeći u njezin stan, kad god bih išao stubištem a ne dizalom, uvijek sam zastajao na odmorištu na kojem se nalazilo u zidu ugrađeno zrcalo i ogledajući se u njemu, glasno ponavljao tu rečenicu. — Recite mi što da učinim da bih vas privolio da vodite ljubav sa mnom? — Uz to sam uvježbavao blago samo-ironičan osmijeh koji sam smatrao primjerenim toj situaciji. Nisam sumnjao u to da bih mogao uspjeti, ali se ipak nikako nisam mogao odvažiti da napokon izgovorim tu rečenicu, bez obzira na to koliko je puta ponavljao za sebe. Moje se samopo-uzdanje istopilo čim bi ona otvorila vrata i osmjehnula mi se. Nakon dva tjedna, u toku kojih sam bio svjedokom vlastitog kukavičluka i slabosti, zbog čega sam prezirao samog sebe, odlučih posjetiti je jednog ranog poslijepodneva, odmah nakon škole, kada sam bio siguran da gospodina Horvata neću zateći kod kuće. Odlučivši napokon progovoriti, penjao sam se stubama (oni su stanovali dva kata iznad nas) i nakon svakog koraka zastajkivao, odgađajući trenutak konačnog suočenja. Već sam vidio samog sebe kako se vraćam dolje, ispunjen kajanjem i gorčinom zbog toga što ni ovaj put nisam imao hrabrosti da bilo što kažem. — A ta će smiješna situacija — razmišljao sam — potrajati do u beskonačnost — sve dok ona ne postane nasmrt umorna od mene. A tada je više neću moći

66

čak ni posjećivati. — Kad sam se pogledao u zrcalu vidjeh da drhtim i zaključih da neću moći izgovoriti svoju rečenicu baš kao ni prošli put, ni pretprošli put. Okrenuo sam se i vratio u naš stan. U romanu Crveno i crno postoji jedan odlomak koji mi je tih dana često bio na pameti. U njemu se govori o tome koliko se mladi Julien Sorel plašio pristupiti gospođi de Rênal, koja ga je bila angažirala za poučavanje svoje djece. Julien je odlučio saznati što gospođa de Rênal osjeća za njega na taj način da je uzme za ruku dok budu jedno pored drugog sjedili u vrtu — navečer, kad se smrači i kad ih nitko neće moći vidjeti. Vrativši se toga popodneva u naš prazan stan (moja je majka još bila u uredu) izvukoh tu knjigu i stadoh ponovno čitati taj odlomak.

Sat na dvorcu izbije devet sati i tri četvrt, a on se još nije bio usudio išta poduzeti. Ozlojeđen svojim kukavičlukom, Julien se zarekne: — Točno u času kad izbije deset izvest ću ono što sam cijeli dan sebi obećavao da ću večeras učiniti, ili ću otići u svoju sobu i ustrijeliti se. Nakon posljednjih časova očekivanja i tjeskobe, u kojima je Julien bio kao izvan sebe od pretjeranog uzbuđenja, na uri, koja je bila iznad njegove glave, stane izbijati deset sati. Svaki udarac tog kobnog zvona odzvanjao je u njegovim grudima i kao da je u njima uzrokovao neki fizički pokret. Napokon, dok je posljednji udarac još brujao, on ispruži ruku i uhvati ruku gospođe de Rênal, koja se odmah povuče. Ne znajući što da radi, Julien je ponovno uhvati. Iako je sam bio vrlo uzbuđen, bio je zapanjen ledenom hladnoćom ruke koju je primio; stegne je grčevitom snagom; gospođa de Rênal učini

67

posljednji napor da mu je otme, ali na kraju njezina ruka ostane u njegovoj.1

Nakon što sam nekoliko puta pročitao te riječi, odbacih knjigu na krevet, izjurih iz stana i krenuh gore dizalom. — Ne budem li ovaj put smogao hrabrosti — riješio sam — otići ću do Dunava i utopiti se. — Odlučih svoje samoubojstvo odložiti do večeri, kako me ne bi primijetili prolaznici i izvukli iz vode. Kada sam pritisnuo zvonce Horvatovih, nisam bio sasvim siguran u to da li ću biti u stanju postaviti Maji svoje pitanje, ali sam bio postojan u odluci da ću se, ne uspijem li, ubiti još te iste noći.

1 Crveno i crno, SNL, Zagreb 1977, prijevod: Ana Smokvina Ibler

68

6 Kako sam postao ljubavnik

... čarolija nalik proljeću! I nemojte pomisliti da govorim o bilo čemu drugom doli o ljubavi u isključivo tjelesnom smislu. Ipak, i takva ukazuje se samo malom broju odabranih. Alexander Kuprin

Najzad sam uspio postati stručnjak na počasnom položaju. John Cleland

Ulazna vrata na stanovima u našoj zgradi bila su visoka oko tri metra, izrađena od debelog drveta premazanog bijelom, mjestimično raspucalom bojom. Na svakim vratima nalazio se ukras u obliku četiri golema, koncentrična kruga u čijoj je sredini bila staklena špijunka. Staklo, i žuta mjedena pločica iza njega, svjetlucali su čak i u polutami hodnika. Kako iznutra nije dopirao nikakav zvuk osim odjekivanja zvonca koje upravo bijah pritisnuo, zagledao sam se u sjajno stakalce, a zatim pogledom stao pratiti one izbočene krugove, slijedeći očima krug za krugom, sve dok ne postadoh omamljen od vrtoglavice. Nakon sveg tog uzbuđenja i mentalnih — usudio bih se čak reći duševnih — priprema, došao sam posjetiti Maju kad je nije bilo kod kuće. Sav smućen, nalegoh dlanom na zvonce. Začuo se glasan, neujednačen i neskladan zvuk koji je savršeno odražavao stanje mog duha; sjećam se da sam uživao slušajući ga. Ako je Maja izašla, to ni u kom slučaju nije bila moja krivica. Ipak se neću morati baciti u Dunav. Stoga sam

69

dao sebi oduška, te i dalje, bez prestanka, pritiskao zvonce s radosnom smionošću koja obuzme čovjeka kad shvati da je izbjegao opasnosti koje se pribojavao. Ne bih mogao opisati kako je na mene djelovao zvuk mekih, laganih koraka koji je iznenada dopro iznutra — mogu reći samo to da više nikad u životu nisam pritiskao zvonce na nečijim vratima duže od nekoliko sekundi. Maja nije imala običaj gledati kroz špijunku, ali ovaj put začuh zveckanje male mjedene pločice u trenutku kad ju je pomakla u stranu, i ja spustih glavu da izbjegnem njezin pogled. Otvorila je vrata, ali me nije, kao obično, pozvala unutra. Stajala je na ulazu stišćući krajeve svog nezakopčanog žutog kućnog ogrtača i gledala me, zlovoljna i pospana. — Oprostite — promucao sam — nisam vas htio probuditi. Mislio sam da ste izašli. Ona jedva zatomi zijevanje. — Zašto si onda zvonio? Nije mi padalo na um što da joj odgovorim, pa sam zurio dolje, u njezine bose noge. — Pa, dobro, uđi. Ionako previše spavam. Maja se okrenula i ja pođoh za njom uskim hodnikom koji je bio prazan osim što su po zidovima visjele japanske grafike. Njezin baršunasti kućni ogrtač bio je zgužvan i gledana odo-straga učini mi se neurednom i nimalo privlačnom. Ali nisam dozvolio da me moji osjećaji zavedu. Čini mi se neprivlačnom zato što sam uplašen, pomislih. Na kraju hodnika nalazila su se dvoja vrata: lijeva su vodila u dnevnu sobu, a desna u spavaću. Zatvorila je vrata spavaonice, zastirući pogled na neposprem-ljen krevet i krenula u dnevnu sobu. Neudobno se smjestila u malen naslonjač, a ja ostadoh stajati, neugodno svjestan činjenice da smetam. Međutim nezgodan položaj u kojem sam

70

se zatekao u stvari mi je pomogao da progovorim: iako sam se bojao zamoliti je da vodi ljubav sa mnom, činilo mi se još neumjesnijim zapodjenuti kurtoazan razgovor s pospanom že-nom. Duboko sam udahnuo i zagledao se u njezine poluza-tvorene oči. — Odlučio sam da ću se baciti u Dunav ako vas danas ne upitam biste li htjeli voditi ljubav sa mnom. Pitao sam se da li da dodam onu toliko uvježbanu uvodnu rečenicu, ali mi se to sada učinilo suvišnim. Osjetio sam takvo olakšanje što sam se napokon usudio progovoriti da mi je na trenutak bilo sasvim svejedno hoće li ona odgovoriti da ili ne. — Onda je taj problem riješen. Pitao si me, dakle nećeš se morati ubiti. — Jednom ste mi rekli da se ne moram obazirati na to ako ponekad i ispadnem budala — rekli ste da to nije važno. — Nije pošteno da me citiraš kao argument protiv mene same. Nije bilo nimalo nalik njoj da vodi okolišne razgovore i ja začuh samog sebe kako joj otresito odgovaram. — Želite da odem? Želite se vratiti u krevet? — Pretjerano si drzak... ali to je dobro — rekla je, a u očima joj je zasjao onaj topao bljesak, moja zvijezda-vodilja. Ustala je da bi me poljupcem nagradila za moju drskost. Nikada prije nitko me nije tako poljubio i ja sam se jedva održao na noga-ma. Posegoh unutar njezinog, sada rastvorenog kućnog ogrtača i obujmih to toplo tijelo. Napokon sam stigao do obale. I dalje se ljubeći sa mnom, povela me, hodajući na vršcima prstiju, u sobu u kojoj je bio raspremljen krevet — a tada se iznenada odmaknula. — Moram staviti dijafragmu i istuširati se. Topla voda čini kožu osjetljivijom.

71

Lagano me poljubila u nos prije nego što je zamakla u kupaonicu. Nisam znao što je to dijafragma, ali je činjenica da joj je u ovom trenutku potrebno da je topla voda učini »osjetljivijom«, duboko povrijedila moj ponos. Sigurno joj ne značim baš mnogo, razmišljao sam iznenada deprimiran. A tada, slušajući rominjanje tuša, počeh hodati gore-dolje spavao-nicom, čudeći se kako je sve to ispalo jednostavno. Bio sam prilično ponosan na sebe. Svukao sam se i zavukao pod pokrivač, a ona se vratila i uvukla pored mene. Dok mi je prislanjala glavu na svoje čvrste a ipak podatne grudi, ljubeći moje spuštene vjeđe, ja ispružih ruku prema dolje da bih dodirnuo toplo vrelo njezinog tijela. Kaže se da pred smrt čovjeku pred očima bljesne čitav njegov život. Na onim zavojitim cestama kroz austrijske Alpe, probijajući se između ruskih i njemačkih trupa, otkrio sam da je to istina: u jednom trenutku u kojem sam bio siguran u to da će se fijućući šrapnel zabiti u moju lubanju u hipu sam, kao na nekom nebeski širokom ekranu, vidio sva zbivanja svojih jedanaest i pol godina. Ležeći pokraj Maje, čvrsto se privijajući uz nju, sada sam doživio sličnu halucinaciju — ne uoči smrti, već uoči života. Vidjeh malu djevojčicu iz susjedstva s kojom sam se u dobi od pet godina igrao doktora. Bio sam je potpuno zaboravio, ali sada sam se ponovno nalazio uz nju i uspore-đivao njezinu jedva vidljivu malenu brazdu sa svojim sićušnim izdankom. Ta nam se razlika činila prilično besmislenom, ali kad nas je otkrila njezina majka dobro nas je izlemala. Ponovno sam ugledao majčine lepršave prijateljice i oćutio kako se grofičino tijelo ukrutilo kad sam je presreo pred tušem. Ugledao sam tajanstvenu sjenku koja se nazirala kroz bijelu svilu na gaćicama Fräulein Mozart i osjetio prohladno, pasivno tijelo petnaestogodišnje Julike u koju nisam uspio prodrijeti.

72

Sjećanja na moje dugo, krivudavo putovanje paralizirala su me i tokom nekoliko beskonačnih, mučnih minuta bijah sasvim bespomoćan. Kao da je naslutila što se zbiva u meni, Maja je prstima blago prelazila mojim vratom i mojom kičmom sve dok ponovno nisam dobio erekciju. Pomogla mi je da uđem u njezino tijelo, a kad sam se našao unutra, osjetih takvo zadovoljstvo da se nisam usuđivao poma-knuti od straha da ću sve pokvariti. Nakon nekog vremena ona me poljubila u uho i prošaptala: — Mislim da ću se malko promeškoljiti. Čim se stala micati, ja sam istog trenutka dao oduška svoj svojoj dugo obuzdavanoj želji. Maja me ushićeno zagrlila kao da je to što sam izveo nešto najljepše što je ikad doživjela. Ohrabren njezinom zadovoljnom reakcijom, ja je upitah kako to da joj ne smeta naša razlika u godinama. — Ja sam sebična pohotnica — rekla je — jedino što me zanima to je moje vlastito zadovoljstvo. Nakon toga smo vodili ljubav, od sunčanog poslijepodneva do dubokog mraka. Od tada, od tih nekoliko bezvremenih sati nisam više mnogo naučio: Maja me poučila svemu što se uopće moglo znati. Ipak »poučila« je pogrešan izraz: ona je naprosto pružala zadovoljstvo i sebi i meni. Dok sam otkrivao staze njezinih tajanstvenih prostranstava, ja nisam bio ni svjestan kako nestaje moja neukost. Ona je uživala u svakom pokretu — već samo u tome da dodiruje moje mišiće i moju kožu. Maja nije pripadala onoj vrsti žena za koje je orgazam jedina nagrada za inače mukotrpnu rabotu: voditi ljubav s njom značilo je osjetiti stvarno sjedinjenje, nije to bilo tek zajedničko masturbiranje dvoje neznanaca u istom krevetu. — Sad me promatraj — upozorila me prije nego što će svršiti — uživat ćeš u tome.

73

Za vrijeme jednog od naših kratkotrajnih odmora upitao sam je u kojem je trenutku odlučila da mi popusti. Je li to bilo u trenutku kad sam ja već bio spreman odustati i pitao je da li se želi vratiti u krevet? — Ne. Donijela sam odluku onda kad sam ti rekla da prebrzo rasteš i tražila da staneš pored mene, tamo kod sandučića za pisma. Bio sam zaprepašten. Sada su se svi moji unutrašnji konflikti i moja lukavstva pokazali uzaludnima i smiješnima; a to je, osim toga, značilo da smo izgubili nekoliko dugih, dragocjenih tjedana. Zašto mi nije dala nekakav znak ohrabrenja? — Htjela sam da ti meni postaviš pitanje. Za muškarca je bolje da on zavede ženu, osobito ako mu je to prvi put. Béla nikad nije uspio prijeći preko toga da je svoj ljubavni život počeo s plaćenom prostitutkom. Ti nećeš imati takvih proble-ma. Možeš biti ponosan na sebe. — Kako znaš da sam ponosan? — Doista to možeš biti — uzvratila je. Izrekavši kompliment i sebi i meni, Maja me obujmila ru-kama i stegnima — a potom se okrenula ne ispuštajući me iz zagrljaja, tako da se sada ona nalazila iznad mene. — Ti se malo odmori — rekla je — a sve ostalo prepusti meni. Zaustavili smo se kad je Maja ogladnjela i dok nam je pripremala nešto za jelo, predložila mi je da se odjenem i po-đem dolje reći svojoj majci da se nisam izgubio. Rekla mi je da se mogu vratiti, jer njezin muž ima ljubavnicu (baš kao što sam pretpostavljao) te će spavati kod nje. Odgovorih joj da mi se čini nepojmljivim da nju može ostavljati samu zbog neke druge žene. — Oh, ne znam, to je vrlo zgodna djevojka — rekla je Maja, onako kao usput, ne pokazujući ni znaka ogorčenosti.

74

Kako god bilo, zahvaljujući toj zgodnoj djevojci mogli smo provesti noć zajedno i ja pođoh dolje da se javim svojoj majci. Nisam čak ni ušao u stan. S vrata sam joj rekao da sam u zgradi, da ne brine i da me ne čeka. — Ah, vi pjesnici! — Zavrtjela je glavom i tužno se osmjehnula, ponudivši jedino objašnjenje za moje grešno ponašanje koje joj je palo na pamet. Dok sam se vraćao natrag preskačući po nekoliko stepenica, prisegoh samom sebi da ću joj sutra kupiti neki lijep poklon. Kad sam se vratio, večerali smo i ponovno se smjestili u krevet — samo da bi osjećali uzajamnu blizinu i razgovarali. Naravno, rekao sam Maji da je volim, što je bila istina i još uvijek jest, i pitao je voli li ona mene. — Da — ozbiljno je odgovorila. — Ali, naučit ćeš da ljubav rijetko kada traje i da je moguće istovremeno voljeti više od jedne osobe. — Hoćeš reći da imaš još nekog momka? — upitah je prestravljen. — Pa, svoga muža — uzvratila je tek neznatno rastvorivši oči. — No ne moraš brinuti zbog toga. To shvaćanje da čovjek može voljeti samo jednu osobu uzrok je da mnogi ljudi žive u pometnji. Rekla mi je da joj je žao što nemaju djece i da razmišlja o tome da se zaposli kao nastavnica. — Kada? — Ne odmah. Nakon što me ostaviš. Ponovno smo vodili ljubav, i nakon toga opet, sve dok nije došlo vrijeme da ustanem i pođem u školu. Nismo mogli zajedno izlaziti: Maja je rekla da bi se Béla tome usprotivio, zbog čega sam posumnjao da on zna za nas.

75

Bio je vrlo uljudan kad god bismo se sreli i veći dio vremena susretljivo odsutan. Ali čak i unutar ta četiri zida imali smo sve što nam je bilo potrebno — hranu, glazbu, knjige i prostranu postelju. Isto onako živo kao što se sjećam našeg vođenja ljubavi sjećam se i toga kako smo se trljali jedno o drugo i njuškali se poput pasa — a osobito pamtim naše zajedničko rezanje noktiju na nogama pri čemu su nam ruke i noge bile tako isprepletene da je pravo čudo što smo se samo nekoliko puta porezali. Sve to mora da je utjecalo na moj izgled, ili barem — na moje držanje: počeh primjećivati da me žene zamjećuju. Možda je to bilo stoga što sam izgubio onaj izraz očajanja. Pa iako sam i dalje uživao u tome da promatram nepoznate žene, više nisam dobivao grčeve u želucu. U školi, moji nastavnici bijahu zapanjeni mojim novoste-čenim samopouzdanjem, pa su me okarakterizirali kao osobu koja ima »dara za vodstvo«.

76

7 O promiskuitetu i osamljenosti

Osveta je slatka — posebno ženama. Lord Byron

Budući Majinim ljubavnikom bilo je neizbježno da počnem vjerovati da sve žene posjeduju čudesne osobine. Već samo njezino savršenstvo navelo me da stvorim predodžbu o tome da i druge zrele žene iza svojih uzbudljivo različitih oblika i boja kriju isto takvu divotu. Pretpostavljam da je jedan od razloga zbog kojih su zrele žene oprezne u odnosu prema mladićima — i zbog kojeg bi supruzi trebali biti oprezni kad biraju neiskusne nevjeste — taj što osoba koja nema mogućnost usporedbe ne može cijeniti čak ni najizuzetnije kvalitete. Baš kao što je govorila Majina sestrična Klári: — Na mlade ljude ne možeš računati. Klári je jednom tjedno dolazila posjetiti Maju, a činjenica da me uvijek zatjecala kod nje očito ju je uznemirila. Nosila je haljine visoka ovratnika i dugih rukava da bi svoje vitko, seksepilno tijelo sačuvala samo za sebe, a njezina je crna kosa uvijek bila uredno začešljana kao da je upravo izišla od frizera. Bila je nešto mlađa od Maje, ali njezine su tamne obrve cijelom tom okruglastom, djetinjem licu davale ozbiljan izraz. — Nadam se da mi nećeš zamjeriti što ti to kažem — čuo sam je kako jednom govori Maji, misleći da ja spavam u susjednoj sobi — ali krajnje je budalasto od tebe što gubiš vrijeme s tim dječakom. Trebala bi se rastati i potražiti novog muža. Da povremeno odspavaš s momčićem poput Andrása, u redu, to bih shvatila, postoji i nešto što se zove radoznalost. Ali

77

to što si se upustila u vezu s njim, to je ludost. Nemaš mnogo vremena za gubljenje, znaš. Kad sam ušao u dnevnu sobu i tako prekinuo njihov razgovor, Klári mi je uputila osmijeh pun neodobravanja. Pomislih kako je zgodna, na neki zlokoban način. Nakon što je otišla, između mene i Maje došlo je do jedne od naših rijetkih svađa. — Oh, prestani — naposljetku mi je rekla. — Klári misli najbolje. — Ona me ne može smisliti. — Ne budi smiješan, Klári je moja rođakinja i želi me samo zaštititi. Upozorava me na to da ne bih trebala računati s to-bom. Ali, ja to ionako znam, stoga ne moraš brinuti zbog onoga što ona govori. — Zatim me je poljubila u nos, što je uvijek označavalo kraj naših svađa. Međutim, ni Maja nije mogla a da se ne obazire na Klárino negodovanje u odnosu na mene. Da bi opravdala svoju naklonost, počela joj je pričati kako sam ja zapanjujuće dobar ljubavnik. Smišljala je priče koje bi čak i kod frigidne opatice raspršile sve dvojbe. Kad sam opet jednom prisluškivao njihov razgovor, čuh kako joj Maja priča da ja mogu voditi ljubav po dva sata bez prekida. Bit će da su te lude priče djelovale na Klári, jer me počela gledati s onim bljeskom u očima, koji sam sada umio prepo-znati. A počela je praviti i opaske na račun vlastite ženskosti čak i kad to ne bi imalo nikakve veze s temom razgovora. U toku jedne od naših zajedničkih večera spomenula je kao usput (ali istovremeno crveneći) da njezin muž vodi ljubav s njom spavajući, a da ujutro ne želi vjerovati da se to doista zbilo. Da li je to bila istina ili ne, ne bih mogao reći. Ali bijah očaran iznenadnim rumenilom koje ju je oblilo, time kako joj je lice

78

odjednom postalo meko i otvoreno, kao da vodi ljubav — dok je u stvari sjedila uspravno za stolom režući meso u najelegantnijoj mogućoj maniri. Po njezinu sam licu mogao vidjeti da su joj gaćice vlažne. Tokom mojih pokušaja da se sprijateljim s Klári, vjerojatno sam najviše od svega uživao u tome da sada mogu pristupati ženama ne osjećajući pritom nikakav strah. Ponekad bih joj, tobože nehotice, iz prijateljstva, ovio ruku oko struka. Bilo je to sasvim bezazleno. Dodir njezinog tijela bio je drugačiji od Majinog, a isto tako uzbuđujuć. U takvim bi me prilikama uvijek odgurnula i nemarno se nasmijala. Jednog dana, dok se njezina sestrična nalazila u kupaonici, ona mi reče: — Znaš, mislim da počinjem shvaćati Maju — a zatim je hitro promijenila temu. Nakon toga nije bilo daljnjih otklona od doličnog ponašanja, sve do jedne subote poslijepodne kad je naša domaćica pošla u kupovinu i ostavila nas same. Klári je ostala jer je bila pozvana na večeru, ali ja se nisam mogao prestati pitati zašto se osjećala »preumornom« da bi pošla s Majom, nego je radije ostala sa mnom čekati je, iako smo oboje znali da Maje neće biti duže od sat vremena. — Pa, sad si pod mojom paskom — rekla je, prilično zbunjeno se nasmijavši — što da započnem s tobom? Njezino se tijelo nije uzbibalo samo od smijeha: ponovno sam primijetio da joj je lice postalo meko i otvoreno. Nalazim neodoljivu privlačnost u ogoljelom izrazu lica potpuno odjevene žene. A Klári je, osim toga, pitala što da započne sa mnom. — Zavedite me. Uozbiljila se. — Zapanjuješ me, András.

79

— Pa, sami ste pitali što da započnete sa mnom. — Samo sam pokušavala zapodjenuti prijateljski razgovor. — Zar to što vas molim da me zavedete nije vrlo prijateljski pristup? — Očito je da ti nemaš ni osjećaja ni morala, ali to ne znači da moraš svakoga suditi prema sebi. Volim svog muža i svoju sestričnu. Ne bih ih mogla izdati čak i da mi se sviđaš. Doista ne razumijem kako može održavati tu vezu s tobom. To je glupo i ne ustručavam se kazati da sam joj to otvoreno rekla. Trebala bi naći nekog zgodnog čovjeka za koga bi se mogla udati i ostaviti onog svog šugavog muža. — Možda će to i učiniti. — Pa, ni po čemu se ne vidi da ima takvu namjeru. Već ti je poklonila punih godinu dana svog života i — što joj je hvala za to? To u čovjeku izaziva gnušanje. Vidio sam da doista misli svaku izgovorenu riječ, a ne bi se moglo reći da se i sam nisam slagao s njom. Međutim, dok smo tokom narednih nekoliko minuta nastavili razgovarati na taj način, oboje smo sa sve većom učestalošću mijenjali boje. Naposljetku je Klári ustala i pošla k ormaru za knjige, gdje se zadubila u naslove. Dok je stajala tamo, nisam se mogao oteti dojmu da čeka da joj priđem — čak iako to nije željela. Toj bih situaciji bio odolio samo da sam bio nemoćan starac. Priđoh joj i poljubih njezino rame, no ona se odmaknu. — Grozan si. Osim toga, ne bismo mogli ništa učiniti čak i da to želim. Imam svoj ciklus. Bila je to iskrena laž. Najvjerojatnije bi osjetila olakšanje da sam je prihvatio, ali budući da nisam (ili, točnije rečeno, to mi je bilo sasvim svejedno), više nije pružala otpor. Dok smo vodili ljubav nismo se morali mnogo micati. Njezino su tijelo,

80

od početka do kraja, potresale eksplozije. Možda zato što se doista nismo željeli ponovno vidjeti (ona je mene smatrala nemoralnim, a ja nju glupom), tih nekoliko minuta imale su pomaman okus prvog i jedinog susreta. Maja se vratila ranije iz kupovine i zatekla nas u krevetu. Kad je otvorila vrata i ugledala nas, ruku punih zamotuljaka s namirnicama, rekla je s osmijehom: — Oho, moram vam se pridružiti, izgleda da se dobro zabavljate. — Da, dođi — promrmljao sam, jedva svjestan svojih riječi. Ali ona je izišla i zatvorila vrata za sobom. Klári je ustala, žurno se obukla i otišla. Nakon nekog vremena, kad sam se usudio pomoliti iz spavaće sobe, zatekoh svoju ljubljenu kako sluša ploču, čita i puši jednu od svojih rijetkih cigareta. Sjedila je u malom naslonjaču i ja se sagnuh k njoj, no ona me presiječe prije nego što sam uspio bilo što izustiti. — Nemoj imati tako tragičan izraz. Ja sam kriva, vratila sam se prije nego što ste me očekivali. — Volim te. — Reklo bi se da si zbunjen. Još uvijek ne vjeruješ u to da je moguće istovremeno voljeti više ljudi? Da bi mi dokazala da nije ljuta na mene, poljubila me u nos, a zatim ustala i odmotala namirnice. Donijela je kući sve moguće vrste narezaka, svježeg povrća i voća: kobasicu s crvenom paprikom, hladan rostbif, mladi luk, svježe krastavce, krupne crvene rajčice, breskve i grožđe, i sve smo to pojeli, svako malo hvaleći hranu. Činilo se da nam se oboma razvio silan apetit. Od tog se dana, naš odnos počeo gotovo neprimjetno mijenjati. Maja mi nikada nije ništa predbacila i ni po čemu se nije vidjelo da joj je manje stalo do mene — u stvari, sada smo

81

s još većom žestinom vodili ljubav — no počela je imati manje vremena za mene. Bilo je sve više koncerata, predstava i kućnih zabava koje nije željela propustiti. Najčešće je izlazila ni s kim drugim nego upravo s Klári. Njih su se dvije pomirile, iako Klári više nikada nije došla k Maji kad sam ja bio tamo. Jedne večeri, kojih dva mjeseca kasnije, kad me Maja očekivala, u njezinoj dnevnoj sobi zatekoh nekog nepoznatog čovjeka kako pije kavu s njom. Predstavila me kao mladog pjesnika, susjeda koji posuđuje knjige, a njega kao svog starog znanca. Vrativši se svojoj prvotnoj ulozi, zatražio sam dvije knjige i otišao. Ona me otpratila do vrata i prošaptala: — Nemoj praviti gri-mase. Volim te isto onoliko kao i dosada. — Ja sam i dalje stajao na vratima i ona me otpusti s nježnim poljupcem u nos. Ta njena gesta, koja mi je uvijek bila tako draga, sada mi se učinila poput šamara. Pođoh dolje i čim sam se uspio izvući od majke zatvorio sam se u svoju sobu i zaplakao. Žalio sam i mrzio samog sebe zbog toga što sam je izgubio, kleo sam i škrgutao zubima. Otada mi se često događalo da se, ostavljen, prepuštam takvom raspolo-ženju, a razlog je uvijek bilo to što sam previše volio žene.

82

8 O umišljenosti i beznadnoj ljubavi

Takva je ljubav najgora od svih — ona čovjeku oduzima apetit. Honoré de Balzac

Maja me otpustila u proljeće. Tokom ljeta bio sam zaokupljen učenjem jer sam želio privatno položiti posljednje dvije godine srednje škole kako bih se na jesen mogao upisati na fakultet. Pošto sam položio maturu i prijemni ispit na fakultetu, počeh si tražiti neku ženu i nakon mjeseci uzaludnih pokušaja zaljubih se očajnički, beznadno i bez najmanjeg povoda. Bio sam nalik sekretarici koja traži savjet u ženskom časopisu i piše o momku koji u uredu ponekad popriča s njom, a jednom ju je izveo na ručak. »On je ugodan i prijateljski se odnosi prema meni, ali u meni gleda samo kolegicu, ne i ženu. Nikada me nije ponovno pozvao da iziđemo, iako od devet do pet sjedimo za susjednim stolovima. Draga Ana, jako sam zaljubljena, što da učinim da se on zainteresira za mene?« Očajničke strasti poput ove najlakše je prepoznati po neizrečenoj ali očitoj pretpostavci da način postoji, da nas naš idol ignorira samo zato što ne znamo kako bismo mu otkrili svoje prave vrijednosti. Kad bismo mu nekako uspjeli pokazati kakvi smo u stvari i otkriti mu svu dubinu naših osjećaja — ta tko bi nam onda mogao odoljeti? Taj duh optimizma neiscrpan je. Ilonu sam ugledao jednog ranog zimskog poslijepodneva kako mi maše iz bazena kupališta Lukács. Odlazio sam tamo na plivanje između predavanja. To je neobično mjesto, obnovljena relikvija Otomanskog Carstva: turska kupelj

83

pretvorena u javno plivalište. Bazen je okružen s oko stotinjak zasebnih parnih kupelji, a nalazi se u golemu zdanju koje je vrlo nalik džamiji i nadsvođeno staklenom kupolom. Kupalište Lukács bilo je vikendom i praznicima pretrpano, ali za radnih dana i uredovnog vremena tu je bilo stjecište društvene kreme: nogometnih asova, umjetnika, glumica, članova olimpijske plivačke reprezentacije, sveučilišnih profesora i njihovih studenata, te elitnih prostitutki. Ta raznorodna skupina ljudi imala je jednu zajedničku osobinu, prkosno prpošan pristup životu. U vrijeme najžešćeg staljinističkog terora i fanatičnog puritanizma, na tom su plivalištu žene hodale u bikinijima koji su bili zadnji krik talijanske mode. U to vrijeme bio bi to smion pothvat čak i u mnogim zapadnim zemljama; u Budimpešti 1950. to bijaše čin građanskog neposluha. Posjet kupalištu Lukács u tjednu poslijepodne u mnogočemu je bio nalik odla-sku iz zemlje. Tamo bismo se osjećali odvojeni od sumorne staljinističke Mađarske, iza drevnih, bogato ukrašenih turskih zidova, tog veličanstvenog mementa prolaznosti okupacijske moći. Nakon što bih se isplivao, obično sam sjedio pokraj bazena i promatrao gotovo nage žene kako se kreću kroz vlažan zrak što je izlazio iz parnih kupelji. Osamljeni veteran jedne divne ali izgubljene ljubavne veze, gledao sam njihova tijela kako promiču pokraj mene dok im se vlažna koža ljeska poput ne-probojnog oklopa. Tog siječanjskog poslijepodneva satima sam, pomalo nestrpljivo i izgubljeno promatrao kako nimalo zainteresirane žene prolaze pored mene. A tada, odjednom, pojavila se Ilona, dozivajući me iz bazena. Podigla je ruku iz vode i njezino prijateljsko mahanje ispunilo me silnom nadom, baš kao da je zamahnula čarobnim štapićem. Jedva sam je poznavao, a nisam se čak mogao ni sjetiti kako izgleda, ali dok

84

je plivala prema meni, a vidjela joj se samo bijela kupaća kapa i duge ruke, ja donesoh odluku da ću spavati s njom. — Ugodno je vidjeti poznato lice — rekla je izlazeći iz baze-na, ništa ne sluteći. — Kladim se da me se ne sjećaš! Činjenica da se ona sjećala mene, iako smo progovorili jedva desetak rečenica na nekoj zabavi, navela me da pomislim kako sam ostavio dubok dojam na nju. Uzvraćajući joj takvim osje-ćajima, stadoh je gutati očima i osjetih iznenadnu erekciju. Svukla je kupaću kapu i, uvijajući se u struku, nagnula se na stranu da bi istresla vodu iz ušiju, te se spustila na mramorni pod da dođe do daha. Potom se okrenula na leđa i zagledala u svod. Očarano je promatrala promjenljive bijele šare što ih je vjetar stvarao iznad naših glava, otpuhujući snijeg sa staklene kupole i nanoseći ga natrag na nju. Razgovarali smo o oštroj zimi i izmijenjali neka fakultetska naklapanja. Ilona je bila bibliotekarka i trenutno imala praznike, a bila je zaručena za jednog od mojih profesora. Iako je bila zašla u pozne dvadesete, izgledala je poput tinejdžerke. Imala je krhko, jedro tijelo s malim grudima koje su poskakivale poput teniskih loptica, glatku kožu posutu pjegicama i crvenu kosu, koju je nosila skupljenu u konjski rep. Ipak, nikada nisam sreo seksepilniju ženu. Usta su joj bila prevelika u odnosu na njezino nježno, ovalno lice, gornja je usnica bila naglašeno podignuta, tako da donjoj usni nije sasvim uspijevalo spojiti se s njom; budući da su joj usne uvijek bile malko razmaknute, stjecao se dojam da one nude cijelo njezino tijelo. Ležeći uz rub bazena nije imala dovoljno mjesta da se sasvim ispruži, pa je noge privukla k sebi. Zbog tog se položaja njezin trbuh zaoblio i na taj način se još više istakao njezin ispupčen Venerin brežuljak koji je već sam po sebi bio neuobičajeno upadljiv. Crne satenske bikini gaćice nadigle su se pod njegovim

85

pritiskom, a nekoliko neposlušnih dlačica, vlažnih crvenkastih vitica, uvijajući se pomaljalo ispod njih. — Rado bih vas silovao — priznao sam, prekinuvši kurtoazan razgovor ni o čemu. — Činilo mi se da me suviše napadno gledaš — uzvratila je kao da je pronašla odgovor na zagonetno pitanje. Međutim, za nju to očito nije bila neka značajna zagonetka jer joj je glas zvučao sasvim pribrano. Ne mogu očekivati da mi se istog časa baci u naručaj — razmišljao sam u sebi. Uostalom, kako može biti sigurna u to da neću na sveučilištu pričati o njoj? Te bi priče mogle doprijeti do njezinog zaručnika. Potpuno sam razumio njen oprez. U to vrijeme još nisam razmišljao o tome da se oženim njome i doista nisam želio pokvariti njezine izglede kod profesora Hargitaya. — Polaskana sam — suho je rekla, nešto kasnije kad sam joj uputio dojmljiv kompliment. Ona je polaskana, pomislih pomalo nesigurno. Kad god bih ugledao ženu koja bi mi se svidjela, prvo što sam činio bilo je da se zagledam u njezine oči, s nadom da ću u njima otkriti onaj pozivajući bljesak. Ali ovaj put mi to nije pošlo za rukom. Kad bih pogledao Ilonino lice, uvijek bih vidio njezine usne, ili pjegav nos ili bih se zagledao nekamo pored njenih očiju, ali nikada u njih. Dok sam duže od jednog sata čučao uz nju pokraj bazena, želio sam povjerovati da povre-meno pomicanje njenih udova izražava njezinu još uvijek potisnutu i nesvjesnu želju za mnom. Ležeći na izlizanom mramornom podu, nogu skupljenih uz tijelo, povremeno bi odmicala koljena jedno od drugog, a zatim ih opet primicala. Dok je tako skrivala i izlagala pogledu svoja

86

stegna, mišići su joj se pomicali kao da vodi ljubav. Promatrao sam to talasanje njezinog tijela i doista poželio da je silujem. Galama ljudi oko bazena, odjeci njihova smijeha i njihovih povika u toj zatvorenoj prostoriji dopirahu do mene poput ohrabrenja da budem grub, odlučan i da naprosto navalim. Došlo mi je da je zgrabim i stuštim se na nju kroz onaj crni saten. Ali, budući da je nisam mogao silovati — zaljubio sam se u nju. Ispružio sam prste prema njezinoj tanahnoj ruci koja je nepokretna ležala između nas i počeo je milovati, oprezno i lagano. Kad sam dopro do njezina nepomičnog dlana, dodir tih dugih, vitkih prstiju učinio mi se tako divnim kao da oni mene miluju. Primirio sam se, opustio (u meni je bilo došlo do kratkog spoja zbog previsokog napona silovite želje) i odje-dnom me ispunio krotak, melankoličan osjećaj sreće. — Kada ću te vidjeti? — upitah Ilonu kad je ustala da ode iz kupališta. Budući da sam u prilikama kad sam imao više sreće naučio da je mudro iskazati sve što mi je na umu, bijah joj uputio komplimente iz kojih je mogla bez dvojbe zaključiti kakve su moje namjere prema njoj. Ali, ti mi komplimenti nisu pomogli čak ni da ugovorim sastanak s njom. — Pa, ponekad dolazim ovamo. Vjerojatno ćemo se sresti. — Što možemo učiniti na bazenu? Želim biti sam s tobom. — Sad odista postaješ smiješan — rekla je, kupaćom kapom pokrivši gornje polovice svojih teniskih loptica koje samo što nisu iskočile iz bikinija. Ovaj put se zbunila. Bilo je već kasno, morala je poći, imala je dogovor sa svojim zaručnikom. — Mogli bismo se naći nakon toga. — Ne pravim tako dalekosežne planove. — Ti me ne shvaćaš ozbiljno! — pobunio sam se.

87

— Slušaj, to što si rekao da bi me rado silovao bio je lijep kompliment. Nemoj ga sad pokvariti. Kako bi bilo da budemo samo prijatelji, ha? Ilona je ovo izrekla s prizvukom prezira i zlobe i učinilo mi se da je pri tome uživala. Za sada ću, pomislio sam, morati biti zadovoljan time da je viđam na bazenu. — Onda mi barem reci — bio sam uporan — kad ćeš ponovno doći na plivanje. Nestrpljivo je uzdahnula. — Ako me toliko želiš vidjeti, pozvat ću te na svoje vjenčanje. Međutim, ja sam bio naučio razgovarati sa ženama, ali nisam naučio slušati ih. Dobro sam poznavao profesora Hargitaya, budući da sam bio njegov student i član njegove istraživačke grupe, a sada sam počeo njegovati to prijateljstvo. Postadoh čest posjetilac njegovog sumornog jednosobnog stana koji je bio tako izrazito neprimjeren Iloni da me to ohrabrivalo u mojim najturobnijim trenucima. Taj se stan sastojao od malog, mračnog predsoblja, sićušne, masne kuhinjice i sobe koja je služila kao dnevni boravak i kao spavaonica, a bila je zatrpana namještajem koji je izgledao kao da je naslijeđen od neke stare tetke skromnih prihoda. Bilo je tu suviše glomaznih stolica i stolova, a svima su se klimale noge, i mnoštvo malih svjetiljki, s prevelikim zaslonima, ukrašenim resama. Jedino po čemu se vidjelo da u tom stanu živi osoba odana znanju bijahu knjige i poispadale stranice knjiga koje su se s njegovog radnog stola kraj prozora osipale po cijeloj sobi. Zaručnik crvenokose pjega-vice koja je posjedovala par nogu što su se zavodljivo razmi-cale i primicale nije imao čak ni krevet. Koristio se starom sofom koju je razvlačio za spavanje. Teško sam mogao zamisliti živahnu božicu svojih snova u toj prašnjavoj, neurednoj rupi.

88

Kada sam je napokon uspio zateći tamo, Ilona je pokušavala počistiti stan. Pridružio sam se profesoru Hargitayu na sofi i tako smo obojica sjedili i promatrali je (a to je stari evropski običaj) dok se borila da u tu sobu unese malo reda. Na mutnom svjetlu što je prodiralo kroz prljav prozor izgledala je poput kakvog tajanstvenog, seksepilnog anđela koji se rva sa silama tame. Pod bijelom bluzom nije imala grudnjak i njezine su se male grudi izluđujuće kotrljale dok se sagibala i ponovno uspravljala da bi stvari stavila na svoje mjesto. — Ima lijepo tijelo — uputih kompliment svom domaćinu, da bih podsjetio Ilonu što osjećam za nju. — Privlačna je — kimnuo je profesor pokazujući za to manje oduševljenja od mene. Zgodan, plavokos čovjek, modrih očiju, bio je tek zašao u tridesete. Bijaše malo predebeo, no bila je to ona vrsta debljine koja je samo pridonosila njegovom snažnom, upadljivom izgledu. — Što ste to pričali o meni? — upitala nas je kad se najzad, dašćući spustila na stolicu. Gledajući unatrag, zaključujem da se naš odnos uglavnom svodio na to da je promatram kako dolazi do daha. Upustismo se u diskusiju o njezinom tijelu, a bila je to tema koja je i samu Ilonu poticala na priličnu razgovorljivost. — Ne znam zbog čega se žene malih grudi žale — sjećam se da je rekla. — Male grudi su isto tako efektne kao i velike, samo ako žena ne nosi grudnjak. Uzmimo moje, na primjer — tako su malene da bi čovjek pomislio da će nestati. Ali ja to ne sma-tram svojim nedostatkom — muškarci me još više gledaju da bi ih uspjeli vidjeti. — Vjerojatno je to izjavila u raznim fazama našeg razgovora, a ne u jednom dahu kao što sam ja iznio. Kako god bilo, završila je raspravu pokazavši na mene. — Pogledaj Andrása, on je živi dokaz onoga o čemu govorim.

89

Toliko napreže oči da će mi progorjeti bluzu. Prepreden dječak požudnih očiju. — Molim te, Ilona — uzdahnuo je njezin zaručnik — nemoj dovoditi Andrása u neugodan položaj. Od onog dana kad sam sreo Ilonu u kupalištu Lukács prestao sam se zanimati za druge žene te sam neprekidno i sa sve većim žarom razmišljao o njoj. Kad bih je na tren zaboravio, njezin mi se lik uvijek iznova vraćao s iznenadnom žestinom nalik srčanom udaru. Postao sam treći u njihovu krugu i pone-kad odlazio s njima na predstave ili na večeru u njegov stan; ali uvijek je profesor Hargitay bio taj koji me pozivao. Činilo se da me Ilona podnosi s milostivošću koja je graničila s neprijateljstvom. — Mislim da je tvoj mladi prijatelj besramno zaljubljen u mene — potužila se jedne večeri, stavljajući bečke šnicle na naše tanjure. — On me siluje pogledom — krajnje gnusno. Mislim da bi mogao pokazati malo ljubomore ili ga izbaciti. — Ona se samo šali — umirivao me moj domaćin, upravivši na mene prijateljski pogled svojih modrih očiju. — Nemoj je shvaćati ozbiljno. Nakon toga klonio sam ih se oko mjesec dana ili nešto duže. Ali, bijah li obeshrabren? Naprotiv: činjenica da je Ilonin za-ručnik pokazivao više razumijevanja za moja osjećanja od nje potakla me da vjerujem kako će, ne ostavi li ona njega zbog mene, možda on napustiti nju zbog neke druge djevojke. Tako sam se mogao prepustiti radosnom maštanju o danima kada ćemo ona i ja biti muž i žena. Takva snatrenja o obiteljskoj sreći pomogla su mi da se za neko vrijeme držim podalje od nje. Bilo mi je draže da je ne viđam tokom tog ponižavajućeg, prijelaznog razdoblja u kojem je još zaručena za profesora Hargitaya.

90

Kada više nisam mogao izdržati, pojavio sam se u njihovom stanu u najgorem mogućem trenutku. Sofa je bila razvučena, plahte vlažne i zgužvane, jedan je jastuk ležao na ormariću za knjige a drugi na sagu. Vrata mi je otvorila Ilona. Bila je obučena, ali nenašminkana i, kao sve žene nakon trenutaka ljubavi, zajapurena i nekako odsutna. Bila je poželjnija nego ikad i to me naprosto raspinjalo. Profesor Hargitay je sjedio za svojim radnim stolom: bio je bos, ali odjeven u hlače i košulju i pijuckao je mlijeko. — Najzad, najzad — uskliknula je Ilona — gdje si bio sve ovo vrijeme? Nedostajao si Laciju. Njemu je potreban netko da ga podsjeća na to koliko sam divna. Ili možda više ne misliš na mene? S obzirom na okolnosti — u sobi se još osjećao onaj slab, osebujan miris — njezine me se riječi kosnuše kao vulgarne. — Uvijek ću te beznadno voljeti — neustrašivo sam promucao, načinivši pokret koji je trebao pokazati da se samo šalim. — Zbog čega beznadno? — zadirkivala me ona, zavrtjevši svojom izazovnom stražnjicom. — Kad bi nas Laci ostavio same, mogli bismo odmah uskočiti u krevet. Ili ti to možda ne želiš? Prisilio sam se da se okrenem prema spokojnoj osobi koja ju je posjedovala i koja je pila mlijeko. — Kad će biti vjenčanje? — upitao sam. Silno sam želio prikazati se bezazlenim. Većinu večeri provodio sam kod kuće koncentrirajući se svom svojom snagom volje na Ilonu, jer sam počeo vjerovati u telepatiju i bio siguran da ona osjeća kad mislim na nju. Bio sam uvjeren u to da će moja vjernost, bez obzira na beznadnost mog trenutačnog položaja, utjecati na promjenu njezinih osjećaja prema meni. Ali, jedina mi je nagrada bilo zado-voljstvo moje majke.

91

— Mnogo si ozbiljniji nego prije — zaključila je, nakon što me gotovo svaku večer zatjecala kod kuće. — Doista sazrijevaš. — Majko, zaljubljen sam, i to beznadno. — Dobro — rekla je. — Upravo to je ono što ti treba. Počela sam se brinuti da ćeš se istrošiti još prije punoljetnosti. Kako su stvari stajale, ja sam gubio na težini. Jedino što me držalo bila je moja čvrsta vjera da se Ilona i njezin profesor ne mogu vječno voljeti. Ni kada su se napokon vjenčali nisam promijenio mišljenje. Bijah pozvan na vjenčanje, baš kao što mi je Ilona obećala na kupalištu. Bio je to suhoparan ceremonijal koji se odvijao u dvorani za sastanke rajonske vijećnice, a nad glavom službe-nika koji ih je vjenčao dizala se crvena zvijezda i nezaobilazna fotografija Staljina. Taj je službenik obavljao dužnost matičara i savjetnika pri brakorazvodnim parnicama, što je njima bilo zabavno, a što sam ja dočekao kao dobrodošao predznak. Sumoran ambijent i pomisao na to da će, čim završi s ovim ceremonijalom, službenik prijeći u drugu prostoriju da se poza-bavi rastavama, uvjeriše me u to da će ovaj brak u stvari Ilonu približiti meni. Od sada, razmišljao sam (trudeći se da pritom upućujem ozarene osmijehe čas mladoženji, čas mladoj), od sada će ona morati živjeti u onom užasnom stanu, a neće samo navraćati u nj da bi iz zadovoljstva razbacala jastuke po podu. Od sada, razmišljao sam, ona će se morati suočiti s dosadnom prozom braka, tim unaprijed predvidivim sijedom novčanih briga i prljavog rublja, to više neće biti kratke, raznolike i domišljate pjesme ljubavnog odnosa. Dosađivat će se i postati razočarana, a tada nastupa moj trenutak. Prilično često sam se prepuštao takvim mislima, koračajući neznanom stazom bez ikoga da mi pokaže put i sve više gubeći smjer. Obuzet snovima i samim sobom, postadoh zloban, te

92

sam čak uhodio svog prijaznog prijatelja nadajući se da ću ga vidjeti s drugom ženom i moći to javiti njegovoj supruzi. Cesto mi se događalo da na ulici »slučajno« naletim na llonu, ali mi nikada nije pošlo za rukom da je nagovorim da ne ode tamo kamo je naumila. Kasno jedne večeri zatekoh je samu u stanu. Sofa je već bila izvučena za noć: na njoj su bile svježe plahte i nov, jarko-narančast gunj. Ilona je bila spustila kosu i spremala se na počinak, ali mi je rekla da sjednem i nešto pročitam dok se ona istušira i navuče pidžamu. Koračajući amo-tamo prostorijom i slušajući rominjanje tuša, sjetih se da sam isto tako čekao Maju onog dana kad smo prvi put vodili ljubav. Počeh pjevušiti »ariju sa šampanjcem« iz Don Juana. Ilona je izišla iz kupaonice s kućnim ogrtačem prebačenim preko pidžame. — Slušaj — rekla je hladno — shvaćam da je za izopačenog maloljetnog delinkventa poput tebe ovo prilično sugestivna situacija. Ali, zucneš li samo jednu riječ o tome kako bi me rado silovao ili nešto slično, slomit ću ti jednu od ovih starih stolica na glavi, ozbiljno ti kažem. U skladu s tim, odlučio sam sačekati zgodniju priliku kad će biti bolje raspoložena. Budući da nisam želio odmah otići, vodio sam s njom uljudan razgovor i pritom gledao u sag. Nikada više nisam vidio Ilonu u njezinom crnom bikiniju, ali sam ustrajao u svojoj strasti za nju gotovo pune dvije godine.

93

9 O tajni Don Juana

Genij nikada ne čezne za onim čega nema. Søren Kierkegaard

Postoji li život prije smrti? Nepoznati Mađar

Ne bih želio da čitalac stekne dojam kako je ta moja neuzvra-ćena ljubav bila sasvim beskorisna vježba iz samoobmanji-vanja. U Mađarskoj je to bilo vrijeme hirovitog terora, kad je kod policije vladala velika potražnja ne samo za visokim vladinim i partijskim službenicima, već i za piscima, znanstve-nicima, studentima, kazališnim režiserima, pa čak i baletanima i filmskim statistima. Budući da sam kao student i autor neko-licine objavljenih pjesama bio upućen u zbivanja na Sveuči-lištu, osobno sam poznavao velik broj ljudi koji su bili odvedeni u toku noći. Doista, bilo je vrlo teško odrvati se luđačkom strahu, i sumnjam da bih se bio mogao održati rela-tivno smirenim tokom svih tih zbivanja da nije bilo moje opsjednutosti Ilonom. Kao što vjerojatno pamtite, živio sam u istoj zgradi s mojoj prvom ljubavi, Majom. Nakon što smo se godinu i pol dana suzdržano pozdravljali kad god bismo se slučajno sreli u našem dizalu od rezbarena drveta i stakla, ja sam ponovno počeo povremeno posjećivati Horvatove. Béla je bio očito prekinuo sa svojom mladom ljubavnicom i sad je većinu večeri provodio kod kuće sa ženom. Živjeli su zajedno poput dvoje starih prijatelja koje je vezivao zajednički zamor vanbračnim

94

avanturama. Maja je bila lijepa kao i uvijek, ali nekako manje ustreptala, i više nije posjedovala onaj topao, ironičan osmijeh. S druge pak strane, Béla, nabit, onizak čovjek, širokih gesta, doimao se pun energije. Odbacio je svoju odmjerenu uljudnost prema meni i, bez obzira na osebujnu pozadinu našeg odnosa, na kraju smo postali prilično skloni jedan drugom. Rođeni glu-mac, mada to nije bio po zanimanju, rado je pričao razne dogodovštine i oponašao ljude. Za vrijeme rata bio je pripadnik ilegalne socijaldemokratske partije, pa smo uglavnom razgovarali o politici i o, u posljednje vrijeme učestalom, valu hapšenja. Jedne večeri dok smo sjedili u njihovoj knjigama optočenoj dnevnoj sobi, koja je u meni budila sasvim drugačija sjećanja, Béla mi je opisao susret sa svojom nekadašnjom ilegalnom vezom, tadašnjim zamjenikom ministra, Györgyjem Marosom, nedugo prije nego što je ovaj nestao. Maros je u ime starog drugarstva zamolio Bélu da ostane s njim u uredu dok bude telefonirao šefu policije da mu se požali na to da ga slijede. Šef državne sigurnosti uporno je tvrdio da njegov dragi prijatelj Maros, jedan od najpouzdanijih drugova, bez sumnje haluci-nira, ali ako ga doista slijede da to mora biti neka glupa greška. Rekao je da će odmah provjeriti i nazvati ga. Maros je jedva imao vremena prenijeti Béli što je rečeno na drugom kraju linije, kad je telefon ponovno zazvonio. Ovaj put bio je to kratak razgovor, a nesretni čovjek nije se čak ni potrudio da vrati slušalicu na svoje mjesto. — Što je rekao? — upitao je Béla. — Rekao je samo ovo: »Imaš pravo, doista te slijede.« Opisujući tu scenu, Béla je stao pokazivati kako je Maros ustao od stola, kako je koračao gore-dolje prostorijom, mašući stisnutim pesnicama. — Zašto Béla? Zašto? — želio je znati.

95

Taj je čovjek pomogao likvidirati svoju partiju godine 1948. kada su duž cijele Istočne Evrope nestajale socijalističke partije, i ja nisam mogao a da se ne počnem smijati poetičnoj pravednosti njegova pada i Bélinom savršenom prikazu njegove ogorčene zbunjenosti. — Zašto?! — ponavljao je Béla to uzaludno pitanje i na kraju se stao smijati zajedno sa mnom. Maja je ostala ozbiljna. — Ne vidim što je vama dvojici tako zabavno u svemu tome — mračno je rekla. Ali nama se želja zamjenika ministra da nađe neko objašnjenje činila sve urnebesnijom. — Zašto?! Zašto?! — ponavljao je Béla, koračajući amo-tamo i dižući ruke u zrak, s očitim užitkom ismijavajući nepravedno optuženog čovjeka. — Zašto?! Bio je to posljednji put da sam vidio Bélu. Nekoliko dana nakon toga i on je uhapšen. Maja se zaposlila kao nastavnica u srednjoj školi. Kad god bih je otišao posjetiti žalila se na vrijeme, na to da nema dobrih filmova i na nestašicu jaja i mesa. Kada sam je jednom upitao kako bih joj mogao pomoći, na tren ponovno ugledah onaj bljesak u njezinim očima. — Dođi, poljubi me — rekla je. Na sebi je imala svoj stari, žuti kućni ogrtač i dok sam joj se približavao raskopčala je gornju dugmad dajući mi na znanje da se sjeća načina na koji sam uvijek započinjao voditi ljubav s njom ljubeći njezine mile grudi. Žestoko me poljubila kao da jezikom priziva našu prošlost. Međutim, ubrzo zatim se odmakla. — Kad sam nesretna, frigidna sam — priznala je s tihim očajanjem. Nekoliko tjedana pošto je njezin muž uhapšen, Maja se odselila iz naše kuće i preselila k nekoj svojoj kolegici iz škole.

96

Što se mene tiče, ja bijah redovan posjetilac studentskih sjedeljki na kojima smo obično raspravljali o budućnosti Mađarske nakon sloma komunizma. Čuo sam da me policija proglasila nepouzdanim elementom i da se kod našeg domara i mojih kolega studenata raspitivala o meni. Nakon što sam neko vrijeme bio izbezumljen od straha i nakon što bih se skamenio na svaki neočekivani zvuk, uvjerih sebe da čak i da me pretuku to ne može biti gore od ove neprekidne strepnje. Nastavio sam viđati Ilonu kad god je to bilo moguće i ničeg se nisam toliko plašio koliko njezinih loših raspoloženja. Profesora Hargitaya draži njegove supruge nisu uspijevale tako rastresti. Postao je nervozan i više nije gledao ljudima u oči. — Sviđa ti se Ilona, zar ne? — upitao me jednom dok se ona nalazila u kuhinji. — Ne želim te dovesti u nezgodan položaj — brzo je dodao — samo želim znati. Ne bih ti zamjerio da ti se sviđa, napokon ona doista jest privlačna. Ali te molim, András, molim te da mi kažeš ako dolaziš ovamo sa zadatkom da me špijuniraš. — Zbilja, Laci — usprotivila se Ilona koja nam se pridružila na vrijeme da čuje njegovu molbu — nemoj se ponašati idiotski. Laci se nije obazirao na nju. — Molim te, András — usrdno me zaklinjao, a lice mu se čak orosilo kapljama znoja — reci mi što žele znati o meni. Ilona je to pokušala izokrenuti na šalu. — Ostavi mog dečka na miru! — Žele da otkrijem — rekao sam mu — zašto nikada nisi imao djevojku koja je član partije. — To je smiješno! Zar imaju podatke i o takvim stvarima? Ta to je bezumno.

97

— Pa, sam si me pitao što žele znati. — Ali, podaci su im nepotpuni! — usprotivio se. — Ja jesam imao djevojku koja je bila član partije. Izlazili smo gotovo godinu dana! — Točno. Žele da saznam zašto si je ostavio. Povjerovao mi je, i Iloni je trebalo dosta vremena da ga barem donekle povrati u njegovo staro, spokojno stanje. — Oprosti — napokon mi se stao ispričavati iznoseći svoje bojazni. — Najgore u cijeloj ovoj prokletoj policijskoj državi nije ono što ti čine nego ono što bi ti mogli učiniti ako kojim slučajem počnu razmišljati o tebi! To me izluđuje. Ilonino ispričavanje zbog njegova nepovjerenja pružilo mi je mnogo više zadovoljstva. Htjela me poljubiti u čelo, ali ja sam bio brži, pa me poljubila u usta. Kratak dodir suhih nespremnih usana krije u sebi osobitu draž. — Mudar si ti agent-provokator, nema što — prokomentirala je Ilona ponovno se utječući svom uobičajenom podrugljivom načinu. Kaže se da postoji put do svakog ženskog srca, a kako sam ja sebe smatrao zgodnim i šarmantnim, pretpostavio sam da je za moj neuspjeh kod Ilone kriva neka greška u mom karakteru ili u mom poimanju stvari. Još uvijek sam imao običaj u knjigama tražiti rješenje svojih problema, te sam tako pokušao proniknuti u tajnu neodoljivosti, proučavajući stranice posvećene Don Juanu. Ali, to mi nije pomoglo. Molièreovog Don Juana resila je oholost i odvažnost ali je inače bio prilično nespretan tip koji je svuda izazivao neprilike; a iz Shawove verzije dalo se zaključiti da čovjek koji želi imati uspjeha kod žena mora biti netrpeljiv prema njima i bježati od njih. Kako mi se činilo, jedini umjetnik koji je doista razumio Don Juana, bio je

98

Mozart. Prema libretu, Mozartov se Don nije mnogo razlikovao od Molièreovog, ali je glazba govorila o velikom čovjeku. Nevolja je bila u tome što nisam mogao pretočiti glazbu u psihološki rječnik koji bi mi omogućio uvid u njegovu osobu — osim što se jasno razabirala Don Juanova ljubav prema životu i širok raspon njegova senzibiliteta. Psihoanalitički eseji o Don Juanu nisu mi uopće koristili. Oni su ga prikazivali kao nerealiziranog homoseksualca ili kao egocentrika koji je imao kompleks manje vrilednosti, ili pak kao psihopata koji nije imao osjećaja za druge — sve u svemu, kao emocionalnog bogalja koji bi jedva uspio zavesti čak i djevojku na pustom otoku. Nisam vidio kako bih se slijedeći njegov primjer mogao približiti Iloni. Oporavio sam se od beznadne ljubavi i proniknuo u tu tajnu zahvaljujući ženi koja me smatrala Don Juanom. Žuža je bila oniža, zdepasta četrdesetogodišnja domaćica. Sretao sam je na kućnim zabavama gdje je imala običaj izluđivati uzvanike na taj način što bi ih pozdravljala ispuštajući usklike olakšanja. — Tako mi je drago da vas vidim! Čula sam glasine da ste uhapšeni! — Ona nas je, osim toga, podsjećala na mogućnost kineske okupacije Mađarske i upozoravala na neizbježno uništenje koje nam prijeti od američkih atomskih bombi. — Pitam vas — rekla je jednom glasno, dok je raspoloženje u društvu raslo, a njezin suprug tapšao stražnjicu neke druge žene — pitam vas, kakve veze ima borba protiv komunizma s uništenjem ove zemlje? Zašto Amerikanci žele nas bombardirati? Zar nismo dovoljno propatili od Rusa? — Njezin je muž bio istaknuti građevinski inžinjer, naočit, visok čovjek, ležernog ponašanja i raznovrsnih interesa — sjajan kozer, omiljen kako kod žena tako i kod muškaraca. Jedino što je uz

99

takvog muža preostajalo toj neupadljivoj, zanemarenoj supruzi bilo je da bude tjeskobna. Moji su prijatelji govorili da je Žuža neurotična, ali ja sam smatrao da je njezina stalna zabrinutost zbog masovnih katastrofa u stvari vješt način samokontrole. Ako već nije mogla potisnuti svijest o tome da ju je priroda zakinula, barem je svoje osobno nezadovoljstvo pretakala u teme o kojima se moglo raspravljati. Ipak, bilo je vrlo vjerojatno da će jednog dana doći do one točke kada više ni sama neće znati zbog čega je stvarno uznemirena. Za vrijeme jedne sjedeljke na koju je Žuža došla sama, bez supruga, pokušala je uzbuniti uzvanike zbog porasta huliga-nizma u Budimpešti. Inače poletno nastrojeno partijsko glasilo, koje je svoje uznemirujuće izvještaje uglavnom ograničavalo na vijesti iz stranih zemalja, bilo je nedavno objavilo napis o vozaču autobusa koji je bio napadnut kasno noću dok se vraćao kući i kojemu je bilo opljačkano sve što je imao, čak i gaće. Budući da je to bilo jedino službeno priznato nedjelo koje se zbilo u našem gradu i budući da se to dogodilo jedne od prvih, studenih noći listopada, nezgoda do gola skinutog vozača ra-zmahala je maštu građanstva. Za samo nekoliko dana, ako je bilo vjerovati svim glasinama, u glavnom je gradu preostao još vrlo mali broj potpuno obučenih muškarca i nesilovanih žena. Međutim, Žuža je uzaludno pokušavala još snažnije razbuktati tu prolaznu zabrinutost zbog siledžija koji vrebaju po mračnim ulicama. Naposljetku je odlučila napustiti društvo prije nego što je bilo tko drugi kretao, negdje oko jedanaest sati, i željela je da ju netko otprati kući. Muvala se među gostima, obraćajući se svima istovremeno, ali nikome osobno. — Moram ići, ali naprosto se ne usuđujem poći sama. — Bila je mala, bezlična ženica koja mora da je jako voljela slatkiše: tijelo joj bijaše opušteno i mlohavo, a

100

struk joj se uopće nije vidio. U suprotnosti s njim, lice joj je bilo mršavo, unezvijereno. Silno me podsjećala na kakvog sirotog mišića. Netko joj je predložio da pozove taksi, ali ona se pravila da nije čula taj prijedlog. — Ide li tko u mom smjeru? — ponavljala je, cijelo vrijeme upravljajući promišljene poglede prema meni. Ja sam bio jedina muška osoba bez pratilje i sjedio sam sâm u kutu, pun nade očekujući da se pojavi Ilona. — Izgledate kao da žalite samog sebe — rekla je Žuža približivši se mojoj stolici. — I žalim — uzvratih ozbiljno. Sjela je na rub obližnje sofe. — To je divno — dodala je, s plahim ali susretljivim osmijehom. — Divno je to što još uvijek možete žaliti samoga sebe. To znači da još uvijek vjerujete kako zaslužujete da budete sretni. — Svatko zaslužuje da bude sretan — izjavio sam stisnutih usana, dajući svojim riječima prizvuk definitivne tvrdnje, želeći je se riješiti. — Oh, nisam sigurna. — S mukom je izvlačila riječi. — Nisam uvjerena u to da i ja to zaslužujem. — Zašto? — Pa, nije baš užitak pogledati me. — Besmislica. Vrlo ste zgodni. — Lijepo je od vas što to kažete, András. Ali da sam doista zgodna — dodala je s izazovnim osmijehom — mislim da ne bih imala toliko muke da pronađem nekoga tko će me otpratiti kući. Nisam mogao zaključiti boji li se Žuža huligana ili pokušava koketirati sa mnom. Zaključio sam da bih s njom mogao imati šansu. Ipak, pomisao na to da bih bio nevjeran Iloni, i to s tako

101

neprivlačnom ženom, činila mi se isuviše ponižavajućom da bih se predugo zadržao na njoj. Budući da nisam ništa odgovorio, Žuža je potišteno nastavila. — Moj muž radi kod kuće. Nisam ga htjela smetati, ali mislim da će biti najbolje da mu telefoniram i zamolim ga da dođe po mene. Nije mi preostalo ništa drugo nego da popustim i tako je se otarasim. Čim smo izašli na ledeni vjetar zažalih zbog svoje galantnosti. — Ne bih vas gnjavila da me pratite kući po ovakvom vremenu — rekla je Žuža — ali sve te priče koje se raspredaju užasno me plaše. Ne bih željela da me napadne kakav zločinac — Koračali smo najbolje osvijetljenim ulicama u gradu i osim ponekog policajca nismo vidjeli ni žive duše. — To je jedva četiri bloka odavde — rekla je opravdavajući se, kad sam podigao ovratnik kaputa trudeći se da mi u usta prodre što je moguće manje hladnog zraka. Međutim, činilo se da je moja mrzovolja samo potiče. Počela je govoriti poput kakvog djevojčeta. — Pretpostavljam da momak poput tebe mora imati mnoštvo djevojaka. — Zavisi... — odgovorio sam s drskom nemarnošću čovjeka koji gotovo dvije godine nije pipnuo nijednu ženu. Bila mi je nesimpatična zbog svojih pokušaja da mi laska, kad sam se ja osjećao tako nezainteresirano. Postavljala mi je pitanja o meni, na koja sam odgovarao kratko, podrugljivim tonom. Zamijetio sam da se prema njoj odnosim na isti način na koji se Ilona odnosila prema meni. Iako sam pokušavao otupjeti oštricu svojih riječi na taj način što sam im davao prizvuk podrugljivosti, baš kao što je Ilona

102

činila u odnosu sa mnom, osjećao sam stvarnu netrpeljivost prema Žuži. Čak i kada bih Iloninu otresitost uzimao srcu, uvijek sam se tješio mišlju da ona ne može doista misliti to što govori. Sada sam odjednom shvatio da je i te kako mogla to misliti, da je prema meni osjećala ono isto što sam ja osjećao za Žužu dok sam koračao pokraj nje pod naletima ledenog vjetra i smatrao je pravom napašću. Počeh je slušati s očajničkim osjećanjem da pripadamo istoj vrsti. Žuža je, po svemu sudeći, uočila moje povećano zanimanje za ono što je govorila: njezin je glas prestao biti dosadno monoton i zadobio je melodičnost opreznog ushita. Govorila je o svojoj djeci: imala je četverogodišnju kćer i sina od osam godina, čiji su rezultati u školi bili prilično problematični. — A ja mu ne mogu pomoći onoliko koliko bi to mogao njegov otac, posebno ne u matematici — rekla je Žuža, zaustavivši se pod uličnom svjetiljkom i iznenada ostavši bez daha. — On ima tako malo vremena za djecu, uvijek je na putu. I ovog tjedna je odsutan, radi na popravku nekakve urušene brane. — Isprva mi se činilo da je nisam dobro čuo (njezin je glas zatirao vjetar), ali potom je dodala, kao uzgred: — Da, priličan broj večeri provodim sama. Stojeći pod uličnom svjetiljkom, dok se iza nje prostirala pusta aleja i glomazni, općinski stambeni blokovi, Žuža se u kaputu doimala vitkijom nego što je bila na zabavi, bez njega. Ja joj ovih ruku oko ramena. — Baš kao što sam mislila — rekla je, s jedva zamjetljivim prizvukom kivnosti u glasu. — Rekoh sebi, čim sazna da mi muž nije kod kuće, počet će se drugačije ponašati. Moja ruka spuznu s njezinog ramena. — Ja sam, u stvari, zaljubljen u jednu ženu, a ne mogu je čak ni nagovoriti na to da se nađe sa mnom. Zaljubljena je u svog muža.

103

— Ne vjerujem ti — uzvratila je Žuža nervozno se nasmi-javši. To što sam povukao ruku s njezinog ramena očito ju je uznemirilo. — Sve si to izmislio — nastavila je uvrijeđeno. — Nikada nisam čula da bi neka žena mogla biti nevjerna svom mužu ako je zaljubljena u njega. Prevelik si ti Don Juan da bi gubio vrijeme s takvom ženom. Znam ja kojoj ti vrsti pripadaš — trudiš se samo oko onih žena za koje znaš da su ti dostupne. — Možda uopće nisam toliko proračunat. — Ti čak i ne vidiš ženu ako misliš da nemaš izgleda kod nje. — Tebi sam na zabavi rekao da si zgodna, nisam li? Nastavismo se tako cjenkati oko količine poštovanja koju tražimo da bismo progutali svoj ponos. Ja sam prvi popustio. — Jesi li ljuta na mene? — upitah sjetno, prišavši bliže Žuži. Stavila je moju glavu među svoje dlanove s navučenim rukavicama i propela se na prste da me poljubi. Zatim je povukla ruke i, privijajući se i dalje uza me, skinula rukavice ispruživši ruke iza leđa. Čak i kroz kapute koje smo oboje imali na sebi mogao sam osjetiti kako joj srce tuče. Pod sjajem ulične svjetiljke odjednom mi se učinila lijepom: zažarenost je zaoblila njezino mršavo lice. Pošto je skinula rukavice, ona stade otkopčavati moj kaput i moje hlače i posegnu za mojim penisom. Kada me dotakla, poče drhturiti. Osjetih se neugodno zbog toga što je toliko privlačim. — Naprosto je smiješno kako muškarci djeluju na mene — uzdahnula je gotovo bolno, ne odobravajući svoje ponašanje. Nakon nekog vremena, odmakla se od mene i namrštila. — Ne bi me smio ovdje ljubiti. Naiđe li tko, vrlo je vjerojatno da će me prepoznati. — Pokazalo se da stojimo kraj kuće u kojoj je stanovala, točno pod uličnom svjetiljkom i ja nisam mogao a da se ne zadivim njenoj sposobnosti da se tako prepusti

104

trenutku. Ali čak i nakon što je tako otvoreno pokazala svoju želju, pozvala me unutra na vrlo konvencionalan način: — Hladno je, hoćeš li ući na piće? Kad smo ušli u njezin stan, ona me pozvala u kuhinju gdje je iz ormarića počela vaditi raznorazne boce pića. — Ne pijem — priznadoh. — Kad sam bio dječak jednom sam se jako napio i od tada ne mogu ni pomirisati alkohol. — I to si izmislio. Nisi ti vrsta mladića koji bi bio trezvenjak. Sjedeći u njihovoj blistavoj, bijeloj kuhinji, osjetih se smeten, poput bolesnika u bolnici, kojem je potreban liječnik da mu kaže što da čini. Poželjeh da mogu naprosto otići. Da li sam bio zaljubljen u Ilonu? Zar mi se Žuža još prije samo pola sata nije činila neprivlačnom? Ona je možda poznavala vrstu kojoj ja pripadam, ali je ja sam nisam poznavao, stoga odlučih da se prepustim njezinom uvjerenju. Uzeo sam čašicu konjaka koju mi je ponudila, ispio je u jednom gutljaju i počeo divljački kašljati. — Tiho! — prosiktala je Žuža, isključivši svjetlo. — Probudit ćeš djecu! Kada sam prestao kašljati, ona položi svoju glavu na moje rame. — Ja nisam tako slobodna kao ti. Meni je potrebno piće. — Vršcima prstiju je prošla mojim licem kao da me želi vidjeti dodirom. — Prava sreća što smo večeras sreli jedno drugo. Gyurija nema već dva tjedna, a toliko sam se nadala da će se nešto dogoditi. Ipak, ništa se nije događalo. A on se sutra vraća. Upotrijebila je tolike riječi (a njezini su zagrljaji činili stvar još gorom) samo zato da bi mi rekla da je jedino što je željela bio bilo kakav muškarac prije nego što joj se muž vrati. Pretpostavljam da je znala da će meni to biti svejedno.

105

Budući da se nisam ni pomakao, ona je iznenada omlitavila. — Moj muž kaže da nisam privlačna. Nalaziš li da ima pravo? — Besmislica. — Počeh je ljubiti i svlačiti. — Besmislica. Uvela me u sobičak, tik uz kuhinju. — Ovdje se nalazi samo uzak krevet, ali tu smo daleko od dječje sobe. Ne moramo se bojati da će nas čuti. Stojeći na tom uskom prostoru između zida i kreveta, bijasmo priljubljeni jedno uz drugo dok smo skidali odjeću. — Osamnaest godina sam u braku — prošaptala je — ali ti si tek moj četvrti ljubavnik. — To znači da si imala više uspjeha od mene. — Uhvatih je da bi utonuo u njezino krupno tijelo. — Ne moraš lagati da mi ugodiš. Znam koliko žena mora da si imao! Ali ja nisam ljubomorna. Spustismo se na uzak krevet, a moja su leđa bila priljubljena uz leden zid. Ali dok sam se pokretao iznad nje njena me podatna, topla put obgrlila poput udobnog gunja i ja joj stadoh cjelivati grudi. — Znala sam — uskliknula je s ushićenim začuđenjem — znala sam da si ti lupež! — A tada me, iz razloga koji su mi bili sasvim nedokučivi, pokušala odgurnuti od sebe i počela se uzrujavati. — Mislim da ti ne bih trebala dozvoliti. Ti me ne želiš zapravo. — Čini mi se da ti znaš sve o meni — odbrusih joj — prema tome bi trebala znati što osjećam. Žužino se raspoloženje ponovno promijenilo, i to isto tako brzo. — Rekla bih — priznala je, povjerljivo rastvorivši svoja stegna — da želiš ono što možeš dobiti.

106

10 O ležernosti

Sloboda je prepoznavanje nužnosti. Friedrich Engels

Moja veza sa Žužom nije potrajala ni do kraja zime. Njezin suprug nije mario za nju kao za ženu, ali je bio ljubomoran, tako da smo imali vrlo malo prilike za sastanke. Premda je mogla dolaziti k meni rano poslijepodne dok se moja majka nalazila na poslu a njezina djeca bila izvan kuće, ipak smo se morali sastajati kod nje da bi se ona mogla javiti na telefon ako je on nazove. Uvijek bi nas smještala u nekadašnju djevojačku sobicu, pokraj kuhinje. Bilo mi je drago što je one prve večeri kad smo se našli zajedno, u mraku nisam mogao dobro vidjeti. Sa svojim visokim, ali nedovoljno razmaknutim, bijelo okrečenim zidovima, golim daščanim podom i jednim malim četvrtastim prozorom gotovo u visini stropa, ta je ćelija bila arhitektonski spomenik položaju služinčadi u predratnoj Ma-đarskoj. Sada, pretvorena u gostinsku sobu, nije izgledala nimalo bolje. Nije u njoj bilo ni sagova ni zavjesa, a jedina dekoracija bijaše neukusan uljeni pejzaž, ona vrsta drljotine u zelenim tonovima kakve su preprodavači nekoć nudili od vrata do vrata. Nije tu bilo čak ni dovoljno prostora da se stavi stolica: cjelokupno se pokućstvo sastojalo od komode i uskog kreveta. Budući da u vrijeme naših sastanaka u stanu nije bilo nikoga, često sam se pitao zašto moramo voditi ljubav na tako otužnom mjestu. — Ti očito ne želiš da se tvoji gosti predugo zadrže — jednom sam rekao Žuži. — Ovdje mi je lakše počistiti za tobom — odgovorila je.

107

Pomislio sam da je barem mogla reći »za nama«. Isprva, sve to nije narušavalo naše trenutke sreće. Možda je Žužino tijelo doista bilo pretjerano punašno, ali bila je to zažarena punoća. Mogao sam je uvjeravati s najiskrenijim ushićenjem da nema razloga da se osjeća manje vrijednom od bilo koje druge žene. Ipak, to što sam joj govorio nije bila potpuna istina. Njezin posvuda omiljen muž bio se ozbiljno potrudio da joj uništi samopouzdanje, i kratka veza s devet-naestogodišnjim mladićem nije ga mogla povratiti. Žužine draži i njezin žar zaplamsali bi samo u rijetkim trenucima. Inače je uvijek bila blijeda i doimala se unezvijereno, kao da joj je upravo pobjegao vlak. Strasno bi uživala sve dok ne bi postigla orgazam — a odmah potom pretvarala se u nezado-voljnu staru curu. — Da nisam požurila, ti se uopće ne bi obazirao na mene — često se žalila, dok bi još drhtala od zadovoljstva. Možda zbog toga što joj je bilo potrebno da omalovažava druge kako bi se osjetila sigurnom u sebe, ili zato što se bojala da će me izgubiti, uvijek se trudila da mi na rastanku kaže nešto neugodno. — Nemoj se pred svojim prija-teljima hvaliti da imaš vezu sa mnom! — ili — Izgledaš tako neuredno, zašto se već jednom ne ošišaš? — Te su mi primjedbe počele ići na živce. — Ne želim biti odgovorna za emocionalnu stabilnost jednog dječaka — rekla mi je za vrijeme našeg posljednjeg susreta u toj pustoj ćeliji. Izgledala je izvrsno, bila je upravo navukla tamnoplavu haljinu od baršuna koja je isticala njezinu blijedu put i na pozadini bijelih zidova davala joj izuzetnu privlačnost. — Ne bih htjela da postaneš suviše ovisan o meni — nastavila je, što nije bilo prvi put. — Osim mene, trebao bi naći još kakvu djevojku.

108

— Već sam je našao — priznadoh iskreno, iskoristivši tu priliku da joj saopćim novost. Te sam zime bio sklopio neka nova poznanstva. Studenti Akademije dramskih i filmskih umjetnosti pohađali su seminar iz marksizma i lenjinizma zajedno s nama na Budim-peštanskom sveučilištu te smo se tokom dosadnih predavanja često upuštali u razgovor. Ti mladi glumci i režiseri smatrali su sve nas pretjerano ozbiljnima, ali su to primali sa simpatijom i često nas pozivali na svoje zabave. Tako sam upoznao jednog od njihovih nastavnika, Imrea Vadasa, krupnog kamermana koji je volio jesti sirovo meso. Bio je to rumen seljački sin iz puste, ali je odlično govorio francuski i jezike svih žena. Imreov životni moto bio je: — Ništa nije tako jednostavno kao živjeti brzim tempom. — Postadosmo dobri prijatelji. Kada je bio raspoložen, rado mi je pričao o svojim ljubavnim dogodovštinama, od kojih je jedna bila osobito zanimljiva. Nekoliko mjeseci ranije dobio je zadatak da snimi kolor dokumentarac o seoskom vjenčanju. Na svadbi je, kad je počeo ples, ugledao zgodnu djevojku koja mu se svidjela i koja mu je uzvraćala njegove tamnooke poglede. Završivši snimanje, Imre ju je zamolio za ples, ali nije mogao poduzeti ništa drugo, jer je sljedećeg jutra odlazio odatle. Ona je bila učiteljica u maloj lokalnoj školi te nije dolazio u obzir nikakav prenagljen, otvo-ren prijedlog. Djevojka bi mogla napraviti scenu, a Imre je želio živ otići iz tog blatnog, od boga zaboravljenog ali bogobojaznog sela. — Nisam znao što da učinim! — sjećam se kako je rekao, još uvijek ne vjerujući da se bio našao u takvu položaju. — Pala mi je na um jedna ideja. Stolovi od svadbene gozbe bili su gurnuti uza zidove, a na svakom od njih nalazila se vaza s velikim buketom ruža poklonjenih mladencima. Kako bi bilo da joj to kažem pomoću cvijeća? — upitah samog sebe.

109

Bio je to otrcan štos, ali možda uspije. Čak i ako bude šokirana mojim prijedlogom, ta će joj golema kita cvijeća odvući pažnju pa se neće suviše glasno protiviti. Stoga sam se zaustavio točno u pola plesa — želio sam je zbuniti — i prišao jednom od stolova. Izvukoh cvijeće iz vaze i vratih se k njoj. Pružio sam joj ruže — iz kojih je kapala voda i koje su me, uz to, bole — i rekao: — Poklonit ću vam ove divne ruže, ako mi dozvolite da provedem noć s vama. — Što se dogodilo? — Pristala je. Pritom je, naravno, ljupko pocrvenjela. Stari moj, kažem ti, vrijedilo je nabosti se na te ruže. Ta me se priča silno dojmila i ja odlučih da ću slijediti Imreov primjer prvi put kad u svojoj blizini ugledam kakvo cvijeće. Tjedan dana kasnije, slučajno sam se, kasno jedne večeri zaustavio kod kavane »Tulipan«. Tamo je sjedila sama živahna, plavokosa žena koja je bila rastavljena, a koja je, kako se pričalo, nedavno raskinula sa svojim ljubavnikom. Povremeno sam viđao Boby, jer to je bio njezin neobičan nadimak, na kupalištu Lukács, gdje sam se tako nepromišljeno zaljubio u Ilonu. Boby je imala trideset četiri godine i bila sjajnog izgleda, osobito u svom plavom bikiniju: imala je tako vrckavu stražnjicu, takve zamamne grudi, da me je često spopadala želja da ih joj otkinem i ponesem kući. Uvijek se nalazila u društvu nekog zgodnog momka koji ju je obično pratio na nekoliko koraka udaljenosti. Ona se kretala brže od većine ljudi. Jednom smo se upoznali na nekoj zabavi i ona bi mi povremeno, kad bismo se sreli, dobacila poneko pitanje. Svirala je drugu violinu u Budimpeštanskom simfonijskom orkestru. Bila je to senzualna ali nezavisna žena koja je imala običaj završiti s muškarcima po kratkom postupku ako se nisu ponašali po njenoj želji. Prije nekoliko dana bila je izbacila

110

kipara s kojim je živjela i sada je — ako moje informacije već nisu bile zastarjele — bila slobodna. U svakom slučaju, sjedila je sama u toj kavani, a na stolici pored nje nalazio se njezin kovčeg s violinom. Zaključih da je došla nakon koncerta da popije posljednju kavu prije nego što pođe kući. Pozdravih Boby s galantnim naklonom i ona mi dade znak da joj se mogu pridružiti. Hodala je brzo, ali inače nije bila od onih neurotično užurbanih osoba — posjedovala je izrazitu dostojanstvenost, osobito dok je sjedila. Bio bih pristao da me tajna policija odvede u zatvor i raščetvori samo da prije toga mogu poći u krevet s njom — ali nisam bio nestrpljiv u tom pogledu. Nakon što sam gotovo dvije godine potpuno bezuspješno obigravao oko Ilone, a zatim zaveo Žužu za jednu jedinu večer, bio sam uvjeren u to da me nijedna žena nikada neće poželjeti ukoliko joj nije potreban muškarac i ukoliko se već nije odlučila za mene prije nego što sam joj uopće išta rekao. Sjećam se kako sam radosno i smireno razmišljao o tome kako bih se još samo prije nekoliko mjeseci sav izmučio smišljajući način kako da privučeni njezinu pažnju. Sada kada sam znao da je odgovor na moje pitanje donesen već prije nego što sam ga postavio, jedino što mi je preostajalo bilo je da saznam kako on glasi. Boby je imala na sebi crnu haljinu za koncertne nastupe, a njezino je oblo, plavom kosom uokvireno lice izgledalo umorno: oči nisu izražavale nikakvu drugu želju osim želje za spavanjem. Budući da ti duboki, plavi izvori nisu pružali nikakvu informaciju i s obzirom na to da sam se sjetio Imreove priče, ja se osvrnuh naokolo tražeći pogledom cvijeće. lako se kavana zvala »Tulipan«, u tom otrcanom starom lokalu nije bilo ni cvijetka. Nije bilo čak ni plastičnih ili papirnatih ukrasa na stolovima. Znao sam da na uglu postoji cvjećarnica i da je

111

još otvorena, ali bilo bi prilično neumjesno istrčati iz kavane, kupiti kitu ruža, a zatim se vratiti s njom i postaviti pitanje. Napokon, cjelokupna draž takvog pristupa bila je upravo u spontanosti. Primijetio sam da je Boby lagano skupila obrve kad sam se stao ogledati prema drugim stolovima: uvjeren sam da nije bila vična tome da mladići pokazuju zanimanje za bilo što drugo dok su u njezinom društvu. Okrenuvši se ponovno prema njoj i bacivši pogled na napuklu površinu malog stola koji nas je razdvajao, upitah se što bih joj mogao ponuditi. Nije bilo ničeg drugog osim naših šalica s tek dopola popijenom kavom i iskrzane limene pepeljare na kojoj je bila otisnuta reklama za pivo — što je značilo da je proizvedena za vrijeme kapitalizma, dakle prije 1945. Sedam godina stara limena pepeljara s opuškom zaostalim od nekog prijašnjeg gosta. Ali, nije li stvar već ionako bila unaprijed riješena? Podigao sam pepeljaru, ispraznio je na pod i pružio prema njoj. — Poklonit ću vam ovu prekrasnu, antiknu pepeljaru ako pristanete da mi budete ljubavnica — rekoh joj jasnim, čvrstim glasom. Bili smo upravo diskutirali o tome zašto oboje smatramo da je Kodály veći kompozitor od Bartoka i ona nije shvatila o čemu govorim. Morao sam ponoviti svoj prijedlog. — Poklonit ću vam ovu originalnu, antiknu pepeljaru ako pristanete da mi budete ljubavnica. Ovaj put je shvatila. — Što ste rekli? — upitala je. Siguran sam da je sve do tog trena naš neobavezan razgovor omogućavao Boby da i dalje razmišlja o onome što joj je zaokupljalo misli prije nego što sam ja sjeo za njezin stol. Možda je razmišljala o neredu u svom stanu, o sutrašnjoj probi orkestra ili o tome što treba poslati u praonicu. Čak je i lijepa i svuda rado viđena žena, vedre naravi, vjerojatno imala

112

problema koji su joj se vrtjeli po glavi — nakon propalog i zaboravljenog braka, nakon lude-kipara čije je stvari, kako se govorkalo, pobacala niz stube, nakon dugog koncerta — dok je sjedila sama u kavani, u tridesetpetoj, kad je već dobrano odmaklo jedanaest sati. No čak i ako je bilo tako, Boby ničim nije odavala da je smućena. — Moram priznati — rekla je, pogledavši pepeljaru koju sam pružao prema njoj — da je to ponuda kakvu nikada ranije nisam čula. — U tom je slučaju morate razmotriti. Okolni stolovi nisu bili zauzeti i prazan prostor oko nas kao da se pretvorio u pustinju: tako sam je sasvim nenadano doveo u položaj prisnosti sa sobom. Žena čiji su osjećaji zakopani duboko, na sigurnom, ili su se potpuno ugasili, lako će se, na ovaj ili na onaj način, snaći u takvoj situaciji. Ali Boby je pripadala onoj vrsti žena čije su misli u izravnoj vezi sa živcima. Njoj su se stvari »zavlačile pod kožu«, i suočena s nekim iznenadnim prijedlogom, nije mogla a da ne podlegne emocionalnoj promjeni svog oblika. Ne muškarac, već misao svlači osobu takvih žena, i one odjednom vide same sebe kao pod rendgenom, postaju intenzivnije svjesne samih sebe. To je razlog zbog kojega one s odbojnošću primaju iznenadno udvaranje — osjećaju se doista »izbačenima iz kolotečine«. To mnogo govori o Bobynom karakteru, o njenom krutom dosto-janstvu kad bi se našla pod pritiskom, zbog čega nisam mogao razabrati što osjeća dok sam joj pružao onu iskrzanu, limenu pepeljaru. Našla je zamjerku mojoj ponudi. — Ta je pepeljara vlasništvo ove kavane — rekla je. Zadovoljan što sam joj iznio svoju želju, ja odložih tu stvarcu natrag na stol. Uzela je svoju šalicu da do kraja ispije kavu, te i ja učinih isto — laka srca. Palo mi je na um da je stanem

113

obasipati nježnim komplimentima (koji su se sami nametali) i pomislih kako mi se nalazi dovoljno blizu da bih joj glasom mogao milovati kožu. Mogao bih riječima obaviti njezin dugi vrat, uplesti ih u njenu plavu kosu koja je bila podignuta i ovlaš skupljena na potiljku; moj bi glas mogao dotaći vrške njezinih ušiju pod naušnicama od crnog kamena. Mogao sam je milovati zvucima — što nije bila baš sasvim neprikladna ideja s obzirom na to da je ona bila violinistica. Ali, čemu da gubim vrijeme na takve banalnosti. Bio sam spreman otići iz te kavane, zadovoljan što sam proveo nekoliko trenutaka s jed-nom uzbudljivom ženom i zatim je zaboraviti. Čak sam se okrenuo od Boby i promatrao ostale posjetioce kojih je bivalo sve manje, i tako sretoh pogled konobara koji je stajao podalje od nas, vitkog, ćelavog čovjeka koji me gledao sa znalačkim osmijehom na licu. — Što mislite o mom prijedlogu? — upitah Boby. — Prihvaćam ga — rekla je. — Ali morate ukrasti tu pepe-ljaru za mene. Čvrstina u njezinom glasu trebala me upozoriti na to da je s bezbrižnim dijelom našeg odnosa završeno. Ako treba, ovako sam spreman i umrijeti, često sam razmišljao u toku te noći, dok sam u glavi osjećao sretne otkucaje svog srca. — Nemoj se micati! — rekla je kad smo prvi put svršili — volim osjetiti kako se smanjio. — Ali zatim je ponovno počela micati stražnjicom, vedro mi se osmje-hujući. — Nekoć sam se stravično bojala seksa — povjerila mi je šaptom. Nisam joj vjerovao. — To je istina, doista. Bila sam strahovito plaha i sramežljiva. Moj život su bili samo moj tata, moja mama i moja violina. — Potom me obuhvatila rukama i nogama i okrenula postrance, a zatim se stala odmicati tako da sam se morao hitro zarinuti u nju da mi ne pobjegne. — Sad

114

bismo se mogli odmoriti — rekla je nakon toga, zadovoljna — prijeđimo na francuski stil. Sjedila je i vršcima nožnih prstiju milovala moje noge, pokušavajući me nahraniti jagodama, kad sam utonuo u dubok san, nedugo nakon izlaska sunca. Budilica je zazvonila u devet. Boby je imala probu, a ja sam već bio zakasnio na predavanja. Žurno smo napustili stan, bez doručka. — Kako bi bilo da u vrijeme ručka pođemo na plivanje? — predložila je, dok smo trčali niza stepenice da bi svako od nas pošlo svojim putem. Prespavao sam uvod u Fichteov Wissenschaftslehre, kupio nekoliko ustajalih sendviča koje sam pokušao u autobusu i u pola dva se našao s Boby na kupalištu Lukács. Ona je stigla prije mene i stajala pokraj ba-zena, u svom plavom bikiniju, a njezina plava kosa bila je blještavija od blijedog zimskog sunca što je sjalo kroz injem posuto staklo kupole. Oni koji je nisu poznavali zurili su u nju, a znanci su je pozdravljali puni poštovanja. Upitah se nisam li ja to samo sanjao o njoj, ali moji su bolni mišići bili blažena potvrda da je sve to bila stvarnost. Predložila mi je da se natječemo tko će brže preplivati bazen gore-dolje. Kada sam se najzad izvukao iz vode, jedva dolazeći do daha, ona je već ručnikom sušila kosu. Ne obazirući se na svoju zadivljenu publiku, obdarila me dugim poljupcem. — Tebi mogu zahvaliti što sam u tako dobroj formi — rekla je. — Zašto? — Zar nisi čuo za Einsteinov zakon? užitak se pretvara u energiju. Predložih joj da se malo ispružimo. Legli smo na trbuh, ruku savijenih tako da su nam se laktovi dodirivali. Ne znam kako mi je to bilo promaklo: na podlaktici je imala utetoviran broj.

115

Bit će da je vidjela kako sam razrogačio oči, jer mi je odgovorila prije nego što sam uspio postaviti pitanje. — Nisi znao? Ja nisam intelektualac u pravom smislu te riječi, stoga je, pretpostavljam, teško pogoditi da sam Židovka. — Ne mogu zamisliti da si ti živjela u logoru smrti. — U Auschwitzu, sto dvadeset sedam dana i četiri sata. Dok je govorila, u mislima sam vidio fotografiju grupe Židova, muškaraca i žena, obrijanih glava, bez odjeće — samo goli kosturi, kako stoje pred barakom; ta me slika često proganjala i budila u meni misao kako ja, u slučaju da sam ja bio jedan od njih, ne bih mogao nastaviti živjeti čak i kad bih preživio. Pokušavajući zamisliti što sve mora da je prošla i gledajući je, samo osam godina kasnije, ovako ispruženu pored mene, kako odiše zdravljem i energijom, osjetih se postiđenim zbog svog umora. Kad smo napustili kupalište, Boby je pošla kući vježbati, a ja sam se vratio na fakultet. Dala mi je kartu za koncert koji se održavao te večeri, a nakon njega pođosmo na večeru u kavanu »Tulipan«. Ispričao sam joj odakle sam pokupio ideju da joj ponudim onu pepeljaru, a kasnije te noći, kada sam najzad zaspao, ona me probudila gurkajući me laktom u rebra. — Rado bih vidjela tog tvog prijatelja kamermana — glasno je izjavila Boby. — Jednom bi nas mogao upoznati. Nakon toga više nisam bio pospan, pa smo sjedili u krevetu i razgovarali, pričajući jedno drugom o svom životu. Sa dvadeset šest godina Boby je još uvijek bila djevica i živjela sa svojim roditeljima, kada su u kasno ljeto 1944. SS-trupe i mađarski nacisti preuzeli vlast u malom provincijskom gradiću u kojem je njezin otac bio nastavnik glazbe, a ona svirala prvu violinu u mjesnom simfonijskom orkestru. Sjećala se kako je sa svojom

116

majkom stajala pred proglasom koji je pozivao sve Židove da se presele u geto; njezina majka, koja nije bila Židovka, smijala se posebnoj napomeni kojom su obavještavani svi Nežidovi vjenčani za Židove da mogu raskinuti svoj brak jednostavnim iskazom u gradskoj vijećnici, nakon čega će moći ostati slobodno živjeti i uživati sva prava arijaca. — Dvadeset sedam godina živim s tvojim ocem, kako im pada na pamet da bih ga mogla ostaviti makar samo i na jedan dan? — Preselili su se u geto, ali su samo prvu večer uspjeli ostati zajedno. Usred noći probudio ih je lavež pasa i povici: muškarci su morali odmah krenuti u radne logore. Zavladala je panika, ali su ih stražari uvjeravali da će se za nekoliko dana svi ponovno naći zajedno. Izljubile su se s ocem, gledale kako ga svrstavaju u kolonu, nakon čega ga nikad više nisu vidjele. Sljedećeg jutra žene i djeca zatvoreni su u teretne vagone koji su otvoreni tek oko dva tjedna kasnije na sporednom kolosijeku u blizini Auschwitza. Kod rampe je stajao elegantan čovjek u bijelom odijelu koji je razvrstavao pridošle pokazujući jahaćim bičem kamo moraju ići. Kada je s naklonošću upitao Bobynu majku da li se osjeća sposobnom za težak fizički rad, ona je bila tako zapanjena tom neočekivanom brižnošću — nakon dva tjedna provedena u zatvorenom teretnom vagonu zajedno s mrtvima i umirućima — da je s osmijehom punim zahvalnosti odgovorila da bi radije obavljala kakav lakši posao, kao što je kuhanje ili šivanje. Taj ju je džentlmen svrstao u grupu starijih ljudi, trudnih žena i djece, koji su imali odmah biti odvedeni u plinske komore. Sve je to Boby saznala tek kasnije; u to vrijeme još nitko nije znao što se zbiva s njima. Majka je vjerojatno mislila da će i Boby biti svrstana u istu grupu jer se nije ni osvrnula. Bobyn prvi zadatak u Auschwitzu bio je da iz plinskih komora izvlači ukočene leševe i slaže ih na gomilu za

117

spaljivanje. Kad se prisjetila toga, oboje nas je obuzela strava te se stisnusmo jedno uz drugo kao da smo zahvaćeni olujom. Ispričao sam joj o tome kako je ubijen moj otac i plakali smo za njim i za njezinim roditeljima. Svijet je bio nepodnosivo opak, ali mi smo jedno u drugom pronašli zaklon i ja sam je ujutro zamolio da se uda za mene. Doimala se ushićenom, ali me ipak odbila. — Imaš sreću da nisam koju godinu mlađa jer bih te uhvatila za riječ. U principu nemam ništa protiv. Ako za godinu dana još uvijek budemo zajedno, možemo se i vjenčati. Boby mi je dala jabuke i kavu za doručak, a u vrijeme ručka ponovno smo se našli na kupalištu Lukács. Osjećao sam laganu vrtoglavicu. — Blijed si — primijetila je, iskreno zabrinuta — doista će ti dobro doći da malo preplivaš. Navečer me povela na zabavu gdje nisam poznavao gotovo nikoga i predstavila me kao svog momka. — Ako vas to zanima — dodala bi kad god bi se netko činio iznenađenim — ja sam petnaest godina starija od Andrása. Ali on izdržljivo nadoknađuje tu razliku. — Da kažem istinu, osjećao sam se prilično zastrašeno. Bila je to zabava s mnogo uzvanika i svi su stajali, a ja sam se jedva uspijevao održati na nogama. Među prisutnima nalazio se i poznati glazbeni kritičar, čovjek vlažnih očiju, šiljaste, kozje bradice, u pratnji svoje sitne, bucmaste supruge. Kad nas je ugledao, isturio je čeljust preko prsa, ustupio mi svoju bračnu družicu i otisnuo se za Boby kroz gomilu. Pokušao sam usredotočiti pažnju na povjerenu mi damu, ali smo u stvari oboje držali na oku njezinog odvratnog supruga koji je nešto brzo govorio mojoj dragani. — Boby je zaista neobična žena, zar ne? — primijetila je kritičareva supruga, a glas koji je ispustila malo je nadigao njezino tijelo nalik balonu.

118

— Da, jest — odgovorio sam, suviše umoran da bih se pre-tvarao. — Drago mi je da dijelite moju uznemirenost. Tada začusmo Bobyn glas kako se izdiže iznad sveopće galame. Imala je sposobnost da govori normalnim razgovornim tonom koji je ipak sve prisutne u sobi uspijevao na tren utišati. — Jeste li ikada bili nevjerni svojoj ženi? — upitala je upornog kritičara. Dok su se svi gosti okretali prema njima, zavladala je iznenadna, stereofonična tišina, domet koje se mogao izmjeriti sporadičnim zveckanjem leda u čašama. Kritičar se zbunjeno uhvatio za svoju kozju bradicu — ili je to možda učinio zato da bi je zaštitio od radioaktivnog pogleda koji mu je uputila njegova supruga. — Oh, naravno da nisam! — Nasmijao se u očajanju. — Nikada joj nisam bio nevjeran. — Onda mi nemojte oduzimati moje dragocjeno vrijeme — izjavila je Boby s kraljevskim dostojanstvom i okrenula se od njega. Kad smo napustili zabavu, Boby mi je predložila da pođem kući i naspavam se ukoliko se osjećam umornim, ali ja nisam htio ni čuti za to. Bio je petak, i u toku noći ona je odlučila da preko vikenda odemo na skijanje. Ja sam skijao samo nekoliko puta u životu, s američkim vojnicima u Austriji. Nisam imao ni prikladnu odjeću, ni ostalu opremu, a ni pretjeranu želju da subotu provedem na vjetrovitim brdima Budima. Međutim Boby je imala rezervne skijaške hlače i džemper koji mi je sasvim odgovarao, a znala je da se na skijalištu mogu posuditi pancerice i skije. Stigli smo u brda prije jedanaest ujutro, a vratili se natrag u njezin stan oko osam navečer.

119

Bobyn je stan bio malen, u savršenom redu i sav u jarkim bojama. Crni vuneni sag prekrivao je ne samo pod spavaće sobe već i pod u kupaonici, a najveći dio pokućstva bio je u žestoko plavim i narančastim tonovima. Činilo se da u tom stanu nema oštrih bridova; kao da su se svi masivni komadi namještaja rastočili u paletu živih boja. Ili sam barem ja te večeri, u svom iscrpljenom stanju prenapetog uzbuđenja, imao takav dojam. Boby je skuhala jaja, pripremila tost i čaj, a zatim smo jeli, sjedeći na tepihu pred umjetnim kaminom u kojem je bio radijator centralnog grijanja. Nad njim je na srebrnastom lančiću visjela, sada dotjerana, blistava pepeljara, kao da me želi podsjetiti na moj, jednom ležeran pristup ženama. — Još uvijek se smrzavam — rekoh Boby, kukavički se nadajući da će me ispričati za tu noć. — To je divno! — uskliknula je, kao da sam joj upravo saopćio neku uzbudljivu vijest. — Ne vidim što ima divno u tome. Nije mi objasnila sve dok nismo legli u krevet. — Sasvim si promrzao — prošaptala je — ali ja sam topla iznutra. Bit će divno. — Imala je pravo. Nedjelju smo proveli u krevetu i ja sam mogao dremuckati dok bi se ona kupala ili tražila nešto čime bi nas nahranila. Ali ni sljedećeg tjedna nisam imao mnogo više prilike za spavanje, osim za vrijeme predavanja ili u toku koncerata. Drugog viken-da ostao sam kod kuće i povremeno si uzimao slobodan dan, ali počeh se osjećati kao da sam stalno opijen. Ne bih mogao reći da je to bio neugodan osjećaj. Osim toga, bio sam ponosan na to što uspijevam održati Bobyn tempo, a bio sam i bogato nagrađivan za svoje napore. Imala je običaj hodati po stanu obučena samo u gaćice, dok sam ja ležao na krevetu i promatrao je — očaran njezinim dugim, bijelim nožnim prsti-

120

ma, tim živim korijenjem cijelog njezinog tijela, dok su upadali u duboko crnilo vunenog saga i ponovno se pomaljali iz njega. Još uvijek ih mogu vidjeti, iako pomalo nejasno, baš kao tada. I još uvijek mogu oćutjeti dodir njezinih ludo živahnih prstiju na svojim ramenima dok bismo razgovarali ili vodili ljubav. Ako mi je uopće išta smetalo kod Boby, onda je to bila činje-nica da ona nije nalazila ništa neobično u mojoj sposobnosti da svaku noć probdijem s njom, a danju odlazim na plivanje i u duge, žustre šetnje — i uza sve to još, i uglavnom redovito, prisustvujem predavanjima na fakultetu. Želio sam da mi oda priznanje da nema mnogo muškaraca koji bi mogli ili htjeli činiti ono što sam ja činio. — Ponašaš se ludo — rekla mi je jednog popodneva, krajem svibnja, dok smo šetali parkom pod posljednjim sunčevim zracima toga dana. — Ubijaš se zbog mene. To je glupo. — Besmislica — usprotivio sam se, a u meni se javila uznemirena slutnja. U posljednje sam vrijeme bio zamijetio da je nespokojna u mom društvu kao i to da joj je potrebno sve više vremena — i očit napor volje — da postigne orgazam sa mnom. — Osjećam se krivom zbog tebe, András. — Zvučala je više razdraženo nego pokajnički. — Ja ponekad spavam popodne, znaš li to, ali što je s tobom? Cijela ova priča postaje prenaporna za tebe, ne misliš li? — Ne, ne mislim — suprotstavio sam joj se, osjećajući se jadno. — Ali drago mi je da brineš zbog mene. Bilo je to prvi put da joj je uzmanjkalo riječi. Neko vrijeme smo šutjeli i nastavili šetati pod drvećem, zamičući u sjenu i zatim opet izbijajući na male, osunčane čistine.

121

— Kako želiš da ti to kažem? — napokon je prasnula iznervi-rana. — Ne misliš li da je krajnje vrijeme za tebe da stvari prihvatiš ležernije? Nisam se ni pokušao prepirati s njom. Zaključih, ne bez gorčine, da je ono vrijeme tokom kojega sam naprezao svu svoju energiju za Boby bilo vrijeme kad me je voljela. Pretpostavljam da je očekivala da ću se požaliti, ali ni to nisam mogao učiniti. Doista, na što bih se mogao požaliti nakon tih mjeseci omame, koji su bili nalik snu?

122

11 O djevicama

O, nevinosti, bolna i preklinjuća! Barry Pain

Ovdje, na kampusu sveučilišta Ann Arbor još uvijek se mno-go raspravlja o pobačaju. Studentsko glasilo, koje je možda pomalo pompozno nazvano »Mičigenski dnevnik«, svakodne-vno objavljuje po nekoliko pisama na tu temu. lako ih većina dolazi od pobornika za pravo izbora, sve je veći broj onih koji zagovaraju pravo fetusa na život. Kako u posljednje vrijeme ova sporna tema zaokuplja misli gotovo svake djevojke, nije me začudilo kad sam u tim novinama vidio reportažu pod naslovom: DJEVIČANSTVO: NOVI ŽIVOTNI STIL. Grupa studenata druge godine koji su se potpisali kao BUDUĆI LIJE-ČNICI, ZAGOVORNICI SEKSUALNE SLOBODE (BLZS) odgovorila je na taj napis pismom u kojem izražavaju svoju namjeru da se »bore protiv zabrinjavajućeg porasta ove rijetke bolesti, djevičanstva, za koju se mislilo da je iskorijenjena«. Budući da moja predavanja pohađa i izvjestan broj studenata medicine, na sljedećem sam sastanku zbora nastavnika optužen da imam prste u toj neukusnoj antiženskoj šali, te sam, da bih obranio svoje ime i zaštitio čast Odsjeka za filozofiju, osobno napisao pismo »Mičigenskom dnevniku«. »Šokiran sam aro-gancijom grupe BLZS i njihovom namjerom da djevojke izliječe od nevinosti. Ako nemaju razumijevanja za osjećaje mladih žena i za njihove moralne principe, da ne spominjem njihovu opravdanu zabrinutost za vlastitu budućnost, trebali bi razmisliti o strašnoj odmazdi koju će navući na sebe.« Nakon toga pojavilo

123

se još nekoliko napisa na tu temu, ali je cijela ta velika debata zamrla za vrijeme Tjedna homoseksualaca i lezbijki. Za vrijeme mojih studentskih dana na Budimpeštanskom sveučilištu poznavao sam mladu glumicu po imenu Mici, crvenokosu djevojku, dugih nogu i ruku. Obično smo se pozdravljali samo u prolazu prije nego što smo se zbližili. Za nju se govorilo da je talentirana i bila je zgodna na neki pomalo febrilan način — ali ta je privlačnost bila suviše očita a da bi budila moju znatiželju. Poznavao sam je samo sa semi-nara iz marksizma i lenjinizma, koju su studenti Akademije dramskih i filmskih umjetnosti pohađali zajedno s nama. Ipak, imao sam osjećaj da je dobro poznam, iako smo se samo povremeno viđali i kratko popričali. Imala je običaj izvikivati proste riječi, nosila je neobično kratke suknje, a svaka dva tjedna nakon predavanja bi je čekao neki drugi momak. Tokom tog perioda imao sam vezu s nekolicinom djevojaka svoje dobi, i zahvaljujući njima naučio sam da nijedna od njih, kako god inteligentna i topla osoba bila, ne može ni u kom slučaju u dvadesetoj znati ni osjećati ni polovicu od onoga što će osjećati u tridesetpetoj. Ipak, više se nisam plašio mladih osoba, i ako sam se držao podalje od Mici, bilo je to samo stoga što u njoj nisam nalazio ništa što bi me privlačilo. Promijenio sam mišljenje jednog petka navečer, u mjesecu studenom. Za mene je to bio petak s velikim P, jer sam toga dana mogao djevojku dovesti kući, da provede noć sa mnom. Moja je majka otišla na selo da posjeti roditelje i pomogne im pri berbi grožđa, a ja sam dva dana bio sam u našem stanu. U to smo vrijeme živjeli zajedno poput brata i starije sestre — bijasmo dobri prijatelji ali potpuno nezavisni jedno od drugog — ja sam ostajao vani kad i koliko sam htio. Međutim, nije dolazilo u obzir da u svoju sobu dovedem neku djevojku dok

124

se majka nalazila kod kuće. Od trenutka kad me se Boby zasitila bio sam u više navrata počašćen mogućnošću da spavam sa ženama, i sada kad sam imao na raspolaganju cijeli stan, jedva sam čekao da iskoristim tu mogućnost milovanja bez žurbe. Na nesreću, žena s kojom sam se u to vrijeme viđao, bila je udata, i nisam joj, naravno, mogao predložiti da preko vikenda ostavi supruga i djecu. Namjeravao sam naći si družicu na plesu Nacionalnog kazališta, koji se održavao te večeri u čast otvaranja nove kazališne sezone. U umjetničkim krugo-vima Budimpešte, bio je to najznačajniji događaj sezone i tu se obično skupljao najveći broj lijepih žena što sam ih ikada vidio na jednom mjestu. Osim velikana kulturnog života, bili su tu pozvani i studenti Akademije dramskih i filmskih umjetnosti, a meni je pošlo za rukom umiješati se među njih jer su ih nekolicina bili moji prijatelji. Bio je to velik bal na mjestu od povijesnog značaja — u Nacionalnom kazalištu jedne zemlje koja se nalazila pod okupacijom stranih trupa. Ono što je milanska La Scala značila Talijanima pod austrijskom okupa-cijom, to je Nacionalno kazalište značilo nama pod austrij-skom, njemačkom i sada ruskom okupacijom. Mađarsku po-litiku određivale su sovjetske tenkovske jedinice stacionirane izvan velikih gradova, ali ovdje smo se nalazili unutar zidova koji su bili svjedoci trijumfa našeg jezika, slavnih dana naše tisućugodišnje povijesti koju su evocirali naši dramski pjesnici, besmrtnog izraza našeg slobodarskog duha. Kako za vrijeme ustanka protiv austrijske vlasti, godine 1848, tako i tokom revolucije protiv dominacije Sovjetskog Saveza, 1956. godine, Nacionalno kazalište bilo je jedno od vitalnih žarišta narodnog otpora, u njemu su se izvan redovnog programa, kao znak bunta, održavale predstave klasičnog mađarskog komada Bánk Bán, u kojem se govori o srednjovjekovnom ustanku protiv

125

tuđinskog vladara. Nakon što je revolucija 1956. ugušena i nakon što su Rusi uspostavili Kádárov režim, Nacionalno kazalište je srušeno i na njegovu je mjestu izgrađena stanica podzemne željeznice. To je dostojanstveno, staro zdanje bilo tako opasno za kolonijalnu policijsku državu upravo iz razloga što je ono za nas predstavljalo moćan afrodizijak: dok su postojali, njegovi su mramorni stubovi plamtjeli duhovnim ponosom i žudnjom, strastima-blizancima koje izbijaju iz istih skrovitih staništa duše. Foaje sa svojim stupovima, brončanim kipovima i kristalnim lusterima služio je kao plesna sala, jer u njega su se mogli smjestiti i orkestar i plesači, garderobe su pretvorene u bar, a prigušeno osvijetljene lože služile su kao budoar onim parovima koji su se željeli povući iz društva. Mnogi su ljudi upravo tamo proživjeli najvatrenije i najradosnije trenutke svog života. Cijeli taj skup bio je potpuno različit od naših zabava na fakultetu i ja sam se silno želio uključiti u opće raspoloženje, ali nisam imao sreće. Još uvijek sam bio bez partnerice, kada je Madame Hilda, nenadmašna šekspirijanska kraljica, izvela svoj spektakularni odlazak. Ta lezbijska zvijezda bijaše doista kraljevska ličnost, mrzila je sve i svakoga i imala dovoljno petlje da to javno pokaže, bilo da su objekt njezina prezira bile beznačajne osobe, ili pak ljudi koji su imali moć nad životima i smrću drugih. Njezina je drskost bila tako golema da si je dopuštala i ono što se činilo nemogućim. Bila je to općepoznata stvar kako je jednom prezirno dočekala Rákosija (tadašnjeg lokalnog kremljanskog diktatora, koji je davao smaknuti svoje ministre i za mnogo manje prestupe) i sovjetskog ambasadora, kad su nakon predstave pošli iza scene da joj čestitaju. Madame Hilda nije se nimalo trudila da prikrije svoje snažne, muške porive.

126

Imala je običaj davati ljubavne ponude djevojkama mnogo češće i otvorenije od većine muškaraca. Oko dva izjutra, napokon je odabrala dvije spremne sljedbenice iz redova mladih glumica i, tapšući njihove stražnjice svojim čvrstim rukama, povela ih prema izlazu. Kroz foaje, u blještavilu kristalnih lustera, Madame Hilda se dostojanstveno kretala u svojoj dugoj tamnozelenoj satenskoj haljini gurkajući svoje blijede štićenice pred sobom. Naoko ne zamjećujući pritajene poglede mađarske umjetničke družine, ona je svoj pogled i svoje ruke usredotočila na neprilično vrckave stražnjice svojih odabranica. Madame Hilda bila je poznata po svojim odlascima, koji su sve ostale koji bi se nakon nje zadržali na sceni činili nezamjetljivima. Njezin odlazak s plesa označio je da se uzvanici mogu početi ponašati manje formalno. Parovi koji su bili zadovoljni među-sobnim odabirom počeše odlaziti, za njima su krenule žene bez muške pratnje: zrak je postao suviše težak da bi se mogao udisati bez nekoga na koga se čovjek može nasloniti. Uz zvuke Schubertovog valcera, muškarci su odvodili djevojke na plesni podij ili u mračne lože. Na njihovim je licima i dalje bio onaj okamenjeni izraz javnih idola, ali u očima im je tinjao zapreten plam, poput svijeća na crnoj misi. Sam u toj afrodizijačnoj atmosferi, nisam mogao a da ne osjetim simpatiju prema još jednoj osamljenoj duši — simpatiju i iznenađenje, jer Mici nije bila djevojka za koju bi čovjek očekivao da će ostati bez društva. Odjevena u bijelu haljinu od šifona, koja iznad struka jedva da je imala nešto sprijeda i straga, tumarala je među plesačima s izrazom mrzovoljne dosade. Kada me ugledala, ispružila je ruke u jednoj od onih prenapadnih gesta kakve su svojstvene samo glumicama. — András! — uskliknula je, kao da je rođena samo zato da bi se dušom i tijelom predala meni, i to samo

127

meni. Prije nego što sam imao vremena da joj kažem zdravo, Mici je ovila ruke oko mene i počela se ljuljati u ritmu glazbe. Nismo izveli ni dva okreta kad mi je počela šaptati u uho: — Divan si... oduvijek si mi se sviđao, da li si to znao? — Kada je valcer završio, ona se naslonila na mene. — Može li se s tobom ozbiljno porazgovarati? — O čemu? — O tebi i o meni. — Odmakla se, s ozbiljnim izrazom na licu, iznenada zaključivši da je krajnje vrijeme da joj se povjerim. — Reci mi, zbog čega me ti nikada nisi pokušao pofukati? — Mislio sam da te ne poznam dovoljno za tako nešto — rekoh, crveneći. — To ti je vraška isprika! — Pođimo k meni — predložio sam u stanju rastuće nelagode. Da li me moja sretna zvijeda napokon dovela u zagrljaj jedne nimfomanke? Čim smo sjeli u taksi počela me ljubiti, istovremeno me uzevši za ruku, upravivši je pod svoju suknju. — Tako mi je drago što sam nasamo s tobom! — nestrpljivo je prošaptala. Međutim, još uvijek smo bili u taksiju. Mislio sam da je Mici zaslijepljena strašću koju osjeća za mene i da zbog toga ne vidi vozačev prepreden, znatiželjni pogled — kao da se takva strast i ne može obazirati na okolnosti koje sprečavaju njezino ispunjenje. Nisam uzeo u obzir ni značenje tog njezinog obrtanja tradicionalnih uloga u gesti kojom je uzela moju ruku i vodila je po svome tijelu, umjesto da posegne za mnom. Bio sam previše omamljen od očekivanja da bi razmišljao. Dok mi je ruka bila duboko pod njezinim gaćicama, moji su prsti napipavali vlažan teren, poput skauta poslanih u izvidnicu ispred udarne vojske.

128

Kad smo se napokon našli sami u dizalu, Mici se naglo sjetila svoje majke i odmakla od mene. — Mojoj se majci ne bi svidjelo da zna da sam ostala tako dokasna vani. — (Moralo je biti oko tri izjutra.) — Ona vjeruje u onu staru izreku »Tko u postelju i iz nje rano rani, dvije sreće grabi«. — Zar živiš s roditeljima? — Živim u studentskom domu. Kao svaka djevojka iz malog mjesta koja ode studirati u veliki grad. Moji roditelji nisu baš oduševljeni time. Ne slažu se s mojom željom da postanem glumica. Kad smo izišli iz dizala i krenuli vijugavim hodnikom, Micino je lice, pod žutim svjetlom karakterističnim za velike stambene zgrade, postalo nalik vosku. Bit će da i moje lice tako izgleda, pomislih, suviše je kasno. Osjećao sam kako mi je tijelo naelektrizirano strujom samopotvrđivanja. Ona je uporno pričala o svojim prijateljicama u rodnom gradu. Bilo mi je drago da je i njoj također bio potreban predah da se sabere nakon onog našeg zažarenog hvatanja u taksiju. Na putu prema krevetu nepoznatog mladića ona je uspostavljala svoju unutrašnju ravnotežu prisjećajući se drugarica iz djetinjstva, kao što se skakači upiru stopalima o visoku dasku iznad bazena da bi se uvjerili da im se pod nogama nalazi nešto čvrsto, prije nego što će skočiti. Kada smo ušli u moju sobu, Mici se ogleda oko sebe osmotrivši je brzim, praktičnim pogledom, a potom krenula ravno prema krevetu, s onom vrstom profesionalne neuvijenosti koja me podsjetila na Fräulein Mozart. Sjela je na krevet i zamahom ramena zabacila oskudan gornji dio svoje haljine. Prije nego što sam imao vremena sjesti pored nje, riješila se i grudnjaka. Gola do pupka, ispravila je leda, izbacivši prema naprijed svoje male grudi. Dok sam je promatrao, osjećajući se

129

istovremeno smetenim i dirnutim, ona je izjavila s neobičnim osmijehom na licu: — Upali sva svjetla. Želim ti vidjeti lice. Uključio sam sva svjetla, sjeo pored nje i počeo se svlačiti. Mici me, međutim, privukla k sebi, pritišćući svoje gole bradavice o moj sako. — Radije bih da mi skineš gaćice. Istog je trena poslušah. Kad sam to učinio, zadigla je suknju i razmaknula svoja vitka, bijela stegna, a zatim ih ponovno sku-pila. No bez obzira na to, nije se željela odvojiti od svoje bijele haljine koja se sada bila skupila u glupav smotuljak oko nje-zina struka. Pokušah ući u nju ali taj mi je smotuljak stalno smetao. — Bila je to zgodna zabava, zar ne? — prošaptala je, dohvativši moj spremni penis i priljubivši ga uz svoj trbuh. Osjećala ga je, milovala, pritiskala uza se da ga smiri, zaklo-pivši oči i ne otvarajući ih. Što li je vidjela? Nešto jest — mogao sam to zaključiti po osmijehu na njezinom licu. Da li joj je bio potreban dodatni stimulans sugestivnih prizora, pa je zbog toga držala oči zatvorenima da bi iza spuštenih vjeđa gledala druga tijela dok ćuti moje? Čuo sam da maštovita djevojka može uživati u grupnom seksu čak i dok vodi ljubav s jednim jedinim partnerom. Nakon jednog sata, ili nešto više, postadoh nestrpljiv i Mici se, osjetivši da moji pokreti postaju sve teži, otkotrljala na drugi kraj kreveta i prekrižila noge. Djelovala je kivno. Ja sam se dovukao do svog starog gramofona na navijanje i počeo okretati ručicu. Bio je to ipak nekakav način da se primirim. Osjećao sam se obaveznim da djevojci koja mi je tako otvoreno dala na znanje što želi dam mogućnost da sama odredi ritam zbivanja. — Pogledaj me — reče Mici. — Hoću ti vidjeti lice.

130

Pogledao sam je i predložio joj da se zavuče pod pokrivač, jer bi se inače mogla prehladiti. — Ne mogu. — Zašto? — Religiozna sam. — Kako to misliš — religiozna si? — Ja sam djevica. Počeh poravnavati svoju zgužvanu odjeću, osjećajući stid zbog vlastite gluposti. — Gledaj me, želim ti vidjeti lice — uporno je ponavljala Mici, a ja sam počeo slutiti zbog čega to želi. Ona je preduhitrila svaki eventualni prigovor koji sam mogao izreći. — Čak i ako me ne gledaš, mogu vidjeti da si ljut. Ali to samo dokazuje da me ne voliš. Da me voliš, bio bi zadovoljan već i time da se malo poigramo. — Pa, dovoljno smo se naigrali — rekoh ogorčeno, stojeći nasred sobe, na ničijoj zemlji. — Kako bi bilo da za promjenu prijeđemo na nešto drugo? Hoćeš li da slušamo ploče? Ili da naprosto sjednemo i razgovaramo? — Mora biti četiri izjutra — napućila je usne Mici — prekasno je za razgovor. — Želiš li, onda, poći kući? — Lako je tebi govoriti, ti si muškarac. — Ponovno je navukla gornji dio svoje haljine, ali ne i grudnjak, i povukla su-knju prema dolje. — Ne bih svojoj majci mogla pogledati u lice, da se ikada zaboravim. Nemoj se smijati — (to mi ne bi pošlo za rukom čak i da sam imao takvu namjeru) — ti ne znaš moju majku. Čak i dok joj se moj otac udvarao, planirala je poći u opatice. Ali tada je ostala u drugom stanju, i to ju je

131

onemogućilo. — Dodala je pomirbenim tonom: — Moglo bi se reći da sam bila bračni posrednik još prije nego što sam se rodila. — To zvuči isto tako izmišljeno, kao i sve ostalo što si dosad rekla. — A što ako ostanem u drugom stanju? Naravno, na to nisi mislio! — Sa mnom nitko nikada nije ostao u drugom stanju — s pravom sam se usprotivio. — Od opatica ne možeš saznati ništa o kontracepciji, zar ne? — Sviđaš mi se, ali neću to učiniti. — Čini mi se da si se na plesu požalila da te nisam »fukao«. — Požalila sam se na to što to nisi pokušao. Rekavši to, Mici nije mogla suspregnuti slavodobitan hihot. Taj me zvuk vratio natrag na početak s kojeg sam krenuo, prije osam godina, družeći se s tinejdžerkama. — Čuj, Mici, pozvat ću ti taksi. — Ne želim ići. — Mici, ili ćeš otići, ili ću zvati policiju. — I, što ćeš im reći? — Nastupila je tišina. — Da znaš bilo što o ženama, vidio bi da te volim. — U redu, onda ću ja otići. Uhvatila me na vratima i naslonila se na mene, tužna i povrijeđena. Počela mi je razvezivati kravatu i upitala prigušenim glasom: — Zašto ne skineš odjeću? Obuzet iluzijom da postižem nekakav napredak, ja se svukoh. Uhvatila me za penis i povela natrag ka krevetu gdje smo ponovno započeli naš okršaj, s tom razlikom što smo sada oboje bili goli ako se zanemari onaj poskakujući smotak oko

132

Micinog struka. Ne mogu se točno prisjetiti što se događalo i kojim slijedom, ali se sjećam svoje sve gore glavobolje i nekolicine naših silovitijih zahvata. Mici je polazilo za rukom da me stalno iznova namami, ovijala me oko svoga tijela, ali je uvijek skupljala stegna na vrijeme da mi onemogući da prodrem u nju. Tako sam je pokušavao okrenuti dok je u stvari ona mene okretala oko malog prsta. Drhteći od bijesa, optužih je da je sadist. Da li mrzi sve ljude, ili samo muškarce? I zbog čega? Da li ju je otac tukao kad je bila mala? Jednom je nazvah djevičanskom kurvom, zbog čega je zaplakala. — Radije bih se potucala s tobom nego s bilo kim drugim, ali moram se čuvati za svog muža. — Grudnjakom je otrla suze. — Oženi se sutra sa mnom i možeš me imati odmah, usred dvorane s matičarem. Ne radi se o tome da sam bojažljiva ili o bilo čemu sličnom. Učinila bih to nasred matičnog ureda. Doista to mislim. — Da, uvjeren sam u to da bi ti se to svidjelo. Sva bi svjetla bila upaljena tako da možeš promatrati matičarevo lice. Mici se nasmijala na to. Ali, nije mi mogla dozvoliti da budem suviše dugo odmaknut od nje. Možda je željela dokazati samoj sebi da me može uzbuditi čak i nakon što sam je prozreo — ili se naprosto zabavljala na svoj način. Ako bih sjeo za radni stol, leđima okrenut njoj, ona bi mi se prišuljala i počela ljubiti stražnji dio mog vrata, vrške mojih ušiju. Kada bih se dovoljno uzbudio, ponovno smo se vraćali krevetu. Umjela se pretvoriti u pravi plamsaj strasti sve dok ne bi došlo do onog odlučnog trenutka — a zatim opet, sve iznova. Da citiram Abrahama Cowleyja, bila je savršena izvanjska žena. Svaki izvanjski djelić nje, od ljubavi bješe goruć Al’, avaj, nikad uspio u nju on nije uć.

133

Umjesto toga, ponudila mi je da ga uzme u usta. Tada sam već bio suviše skeptičan da bih joj povjerovao. — To je samo jedan od tvojih malih sadističkih trikova, odgrist ćeš mi ga. — Da sam sadist — usprotivila se — ne bih ti ponudila pomoć, zar bih? — Više bih volio da mi objasniš svoju religiju. Jednom sam htio postati svećenik, možda ću je razumjeti. — Dakle, želiš li da ti to učinim ili ne? — Ne bih te ni u kom slučaju htio gnjaviti. — U stvari, ja to volim. Već sam to činila mnogim momcima. Bila bih to napravila čim smo došli, da si me odmah zamolio. Prvi put sam to probala kad mi je bilo petnaest, za jednog momka koji mi je rekao da će me ubiti ako mu ne popustim. Morala sam izvesti nešto da ga primirim. Tada mi se nije svidjelo, ali sada uživam u tome. Potom, ili nešto kasnije, vodili smo ljubav na francuski način. Oboje smo svršili, ali meni to nije pomoglo, moja se glavobolja samo pogoršala. Mici je bila potpuno zadovoljena. Pretpo-stavljam da je to bio vrhunac njenih ćudorednih snova: misteriozno bezgrešno začeće. Oko sedam ujutro rekoh joj da idem spavati, a da ona može otići, ostati ili poći spavati sa mnom. — Ja ću spavati u fotelji — odlučila je. Probudio sam se oko podneva, s najžešćom glavoboljom koju sam ikada imao. Imao sam osjećaj da mi mozak nabija unutar lubanje. Aspirini mi nisu pomogli i napokon sam završio u ambulanti dežurne bolnice gdje su mi odlučili dati injekciju morfija. Bilo je to kasno navečer istog dana. Međutim, prije svega toga, u trenutku buđenja vidio sam Mici kao kroz maglicu, gdje sjedi na mom radnom stolu, mašući nogama.

134

— Kako se osjećaš? — upitala me. — Tako mi je zlo da te jedva vidim. — I ja se slabo osjećam. Trebao si upotrijebiti malo sile u pravom trenutku. — Ipak, bila je spremna sa mnom podijeliti krivnju. — Otkad sam se probudila razmišljam o svim muškarcima koje sam propustila. A sve to zbog tog mog glupavog budućeg muža koga čak još i ne poznam. — Krepost je sama sebi nagrada, Mici. — Nemoj mi se rugati! — gorko se pobunila. Zar sam to mogao? Jedan od razloga moje glavobolje bilo je otkriće da suočen s golom ženom gubim i snagu volje i razum. — Čekaj samo dok se udam. Spavat ću sa svakim muškarcem koji me zatraži, neću se libiti čak ni ako bude grbavac. Ovo je, od riječi do riječi, bila njezina tvrdnja. Siguran sam u to da se nisam mogao doslovce sjetiti svega što je izrekla te noći, ali ta me izjava tako zaprepastila da mi nije nikada ishlapila iz sjećanja. Posebno stoga što mi se čini da je tu svoju odluku dosljedno provela. Oko godinu dana kasnije ispisala se s Akademije dramskih i filmskih umjetnosti. Da bi povećala svoje studentske prihode bila se zaposlila kao pjevačica u noćnom baru i tamo se upoznala ni sa kim drugim, nego s vojnim atašeom NATO-a za južnu Evropu. Ne mogu znati koliko je istine bilo u svim onim glasinama koje su kružile naokolo, ali je činjenica da je nakon udaje za tog dostojanstvenika gotovo svake noći viđena u barovima boljih hotela u društvu različitih diplomata iz komu-nističkih i zapadnih zemalja. Njezina su prijateljstva postala razlogom neke vrste hladnog rata, jer su obje strane sumnjale u to da ona daje informacije onoj drugoj. Jedan od mojih

135

studentskih kolega, čiji je otac bio zamjenik ministra vanjskih poslova, rekao nam je da su Mici tokom njezinih noćnih izlazaka jedno vrijeme pratile kako sovjetska tako i obavje-štajna služba NATO-a. Diplomat je opozvan od strane svoje vlade i Mici je napustila Mađarsku zajedno s njim, nekoliko mjeseci nakon vjenčanja. Što se pak tiče tokova mog života nakon one nezaboravne noći koju smo proveli zajedno, moram reći da više nikada nisam pokušao deflorirati djevicu. Niti mi je ikada palo na um da se oženim nekom nevinom djevojkom. Što god da sam činio, čuvao sam se čistunica. One se boje posljedica; ja se užasavam toga da budem prethodnica.

136

12 O smrtnom grijehu lijenosti

Protraćih život moralizirajući iz svog kuta. Dostojevski

U to vrijeme mora da sam imao osamnaestak godina, a još uvijek sam bio beznadno zaljubljen u Ilonu i žudio za tim da zagrlim bilo koju ženu, kad sam se jednog dana zatekao nasamo, u pustom krilu fakultetske knjižnice, sa studenticom koja je kasnije postala poznata tenisačica, a zvala se Margit S. Izmjenjivali smo pametne riječi, ljubili se, milovali. Ona je bila jedra brineta, rumenih usana i bradavica, i dozvoljavala mi da ih ljubim i sišem, ali sve moje molbe da pođe nekamo sa mnom, bijahu uzaludne; ponavljala je »to je dovoljno, to je dovoljno«, nije imala vremena, a onda je iznenada otišla. Obezglavljen od okusa i mirisa njezinih dojki, osjetih takvu očajničku žudnju za ženom kakvu sam rijetko kada nakon toga iskusio. Kao da me obuzela morska bolest. Ona je u meni uzburkala cijeli ocean čežnje, podigla buru: osjećao sam kako mi krv u valovima kola mozgom, a zatim nadire prema dolje. Sjedeći za svojim stolom za čitanje, počeh hitro masturbirati. Od sve one djece koju sam mogao imati, malo bi ih bilo tako puno života kao biće kojem bih u tom trenutku postao otac: dlanovi mi se ispuniše spermom sve do ruba. I dok sam tako sjedio za stolom, punih ruku, razmišljajući što da učinim s tim, vratila se Margit S. da mi kaže da je promijenila mišljenje i da možemo poći u stan njezine tetke koja nije kod kuće. Danas bih joj priznao što se zbilo, a ona bi se vjerojatno nasmijala tome ili čak bila polaskana, ali u to sam vrijeme bio

137

tako posramljen, tako ustrašen od pomisli da bi mogla prići bliže i vidjeti što mi je u rukama, da sam joj prilično hladno rekao kako sam se ponovno zadubio u svoju knjigu i kako ne želim prekidati čitanje. Njene se oči rastvoriše, okrenula se, požurila prema izlazu i postala moj najljući neprijatelj. Od tog trenutka počeh smatrati masturbaciju propuštenom prilikom. Što se tiče Margit, ona me prijavila sveučilišnom sekretaru partije, tvrdeći da sam joj se hvalisao, kako sam na ispitu iz marksizma i lenjinizma izmišljao citate iz Kapitala pretpo-stavljajući da nitko od ispitivača nije mogao pročitati baš cijelu knjigu. Ja sam to, naravno, pobijao, ali je malo nedostajalo da ipak budem izbačen s fakulteta. Na tu me neiskorištenu priliku podsjetio pornografski časopis kojeg mi je poslao jedan od mojih studenata, priloživši ceduljicu s upitom »Što mislite o ovome?« Taj je časopis donosio dug članak u kojem se slavi pobjeda »masturbacijske revolucije«. Ovaj mi je časopis poslan nedugo po objavljivanju mog priziva na uzdržavanje od djevica, u »Mičigenskom dnevniku«, i vjerojatno me dotični student htio pitati kakve alternative predlažem. To me navelo da osvijestim misao koja je do tada postojala samo u mojoj podsvijesti: velik broj mladića — a i zrelih muškaraca — na kampusu i izvan njega, poput junaka Zapisa iz podzemlja, živi usamljeno, u nekom svom kutu. Nisu to bogalji, odvratno deformirani nesretnici koji ne mogu zadobiti ničiju naklonost, već zgodni, ugodni muškarci koje bi mnoga žena s radošću zagrlila. Čini mi se da je onaj porno časopis, iako je tekst članka bio drugačije sročen, u stvari imao pravo: ako postoji neka seksualna revolucija, onda je to krajnje osamljenička vrsta seksualne revolucije. Kada sam sljedeći put zamoljen da govorim na jednom ponositom, isključivo muškom skupu, odlučih im se obratiti

138

pjesmom, koju nazvah »propovijed«, a čija je svrha bila da ih šokira i nagna na razmišljanje. Propovijed družbi anonimnih onanista 1 Duh sveti prebiva u plemenitim sokovima naših spolovila on nas potiče da prevladamo smrtni grijeh lijenosti da ubrzamo korak svoj i protegnemo udove — ti nas sokovi natapaju znatiželjom hrabrošću da segnemo smionošću da skočimo u nepoznato. Diže se muška kita, a s njom se i mi izdižemo iznad nehaja za neznance učimo tolerirati, mariti, voljeti ponekad čak i razumjeti u iščekivanju užitka: žene se otvaraju, muškarci poniru, bedra i čela pomazana znojem u svakom položaju stječemo vještinu življenja sa živima. 2 U mašti zamislite dvije žene jedna zadire duboko u zdenac druge čiji glas

139

diže se i spušta a guzovi zarobljenice jezika poskakuju dok se odmiče na predah da bi se ponovno pribila uza nj — a vi ulazite tek kad prsne. Il' zamislite najluđe orgije baš po osobenom ukusu vašem: kako god pomamne bile ono što prizivate u samoći jadna je sjen blaženstva zagrljaja il' cjelova. Dok davalac ste i primalac vlastitog zadovoljstva noge vam postaju preslabe da potrčite za društvom. Valovi samotnjačke radosti nose vas na puste otoke. 3 Kaže se da snažni ne ovise ni o kome čak ni da im podari radost oni poznaju najbrži, najsigurniji, apsolutno najbezopasniji put do pobjede. Silovatelji buše svojim karama; ako su im ljubavnice nestvarne njihove su žrtve stvarne. Kažem vam, snažni su oni koji strpljenja imaju oni što čekaju, oni što zaklinju

140

i radije se izlažu odbijanju zlovolji, prepirci, svoj muci ljubavi nego da odlete sami — sve svoje karte na zajedništvo oni stavljaju povjeravajući čak i najosjetljiviji djelić sebe brizi prijatelja.

141

13 O majkama male djece

»Ajde, ajde«, rekao je Tomov otac, »u tvojim godinama više nema isprike za takvo bećarenje. Krajnje je vrijeme, momče, da si uzmeš ženu!« »I jest, oče. Ali, čiju ženu da uzmem?« Thomas Moore

Bračni su okovi tako teški da je potrebno dvoje da ih nose, pokatkad i troje. Alexander Dumas

Do kraja mojih studentskih dana doživio sam mnoga razo-čaranja, ali vrlo malo njih bilo je vezano uz žene. Tu sretnu okolnost mogu zahvaliti dragim suprugama koje su sa mnom dijelile svoje bračne radosti i tuge. Naše su veze bile nepo-mućene tamnim oblacima problema, nije bilo bockanja, zano-vijetanja i svađa — najzad, koji je smisao vanbračnog odnosa ako je on nalik braku? Što je najvažnije, ja za njihovu ljubav nisam morao plaćati društvenim ugledom, u vrijeme kad sam još morao studirati, pomagati majci i kad sam bio zaokupljen svim onim aktivnostima koje su prijeko potrebne za sazrije-vanje mladog čovjeka. One su me spasile tragičnih posljedica prerane ženidbe, iako sam nekolicini njih ponudio brak. One su me, također, poštedile neumjerenih strasti; u pravilu, supruge su isuviše zaposlene a da bi mogle iscrpsti svoje ljubavnike. Ja sam im mogao ponuditi samo privremen bijeg od njihovih kućnih boljki, ali je to bila radost bez straha od kazne. Mogle su me grliti a da zbog toga ne preuzmu na se obavezu da mi

142

peru čarape. Tako smo svoje slobodno vrijeme provodili u sretnom preljubu. Ipak, ono što mi se najjasnije usjeklo u pamćenje jest jad nekih od tih žena, osobito onih s malom djecom. U pravilu, majka male djece prolazi kroz najgoru krizu svog života. Imala je dvije ili tri trudnoće, u brzom slijedu, za vrijeme kojih se njezin suprug upustio u svoje prve vanbračne avanture. Hlađe-nje njegovog žara samo povećava njezinu grozničavu zabrinu-tost zbog vlastite figure i godina, dok se raspršuju snovi o vječnoj ljubavi i djevojaštvu. Suočena je s neizvedivim zadat-kom kako da ponovno zadobije svog muža, istodobno se boreći s mnoštvom novih briga i dužnosti vezanih za malešne ljude o kojima mora brinuti. Dok njih uči hodati, i ona sama pokušava naći ravnotežu na klizavom terenu nove životne stvarnosti. Da li će njezin muž i noćas izbivati od kuće? Zar ona više nije poželjna? Nikome nije potrebno ono obnavljanje samopouz-danja što ga daje nova ljubav toliko koliko njoj, ali gruba ironija njezinog položaja leži u tome da baš u vrijeme kada je zanemaruje suprug, i mogući ljubavnici čine to isto: muškarci je uglavnom gledaju samo kao majku. U razdoblju života kada se osjeća ženom više nego ikad, od nje se očekuje da brine samo o djeci i domaćinstvu. Istina, jednom sam poznavao jednu majku koja se nije imala na što požaliti: imala je supruga koji ju je obožavao, pet lijepih, dobrih dječaka, i uživala u brizi za sve njih, u održavanju doma čistim i radosnim. Istovremeno, ona je imala i brojne ljubav-nike i, po svemu sudeći, nikakvog većeg problema od viška energije. Poznavao sam i majke čija je nevolja bila tako golema da im nije mogao pomoći sedativ ljubavne avanture. Nusi je bila jedna od takvih žena — iako nije baš pošteno svrstavati Nusi u bilo kakvu kategoriju.

143

Prvo sam sreo njezinu djecu ili, bolje rečeno, pronašao sam ih. Bijah izašao da se prošećem po otoku Sv. Margite (ugodnom i popularnom parku na Dunavu, između Pešte i Budima) kada ih ugledah gdje besciljno lutaju među gomilom: dječak ozbiljna izgleda od oko pet godina, koji je vukao za ruku mlađu djevojčicu koja je plakala. Pokušah saznati u čemu je problem. Dječak nije htio razgovarati s neznancem; okrenuo sam se djevojčici, koja mi je napokon rekla da je njihova majka otišla u toalet i tražila da je pričekaju vani, ali je bratu postalo dosadno, pa ju je odvukao s tog mjesta. Tražili su majku više od jednog sata, i do tog trenutka nitko od prolaznika nije obratio pažnju na njih. Budući da su, nastave li se vrzmati uokolo, svi izgledi bili da će se i dalje mimoilaziti s majkom, ja ih odlučih ukotviti pokraj kioska s osvježavajućim pićima, što se nalazio uz most, kojim je njihova majka morala proći prije nego što napusti otok. Bilo je toplo predvečerje, sredinom srpnja, i kad sam ponudio djeci hladni malinovac, oni prista-doše na to da mi se pridruže. Hladno je piće razvezalo dje-čakov jezik i on me zatraži sendvič. Oboje se ponašalo kao da nikada prije nisu vidjeli hranu. Bijahu bljedunjavi i neishranjena izgleda, a njihova jeftina odjeća, iako čista i uredna, odavala je tragove mnogog krpanja. Međutim, oboje su imali divne oči: krupne, duboke i blistave. — Jesi li ti pijanica? — upitao je dječak u predahu između dva sendviča. — Nisam. — I ti si samo dječak, ha? — Mislim da bi se moglo reći da sam ja odrastao. — Lažeš! — prezirno se usprotivio. — Odrasli su pijanice. — Kako znaš?

144

— Moj tata je pijanica. — Da li je i tvoja majka pijanica? — upitah. — Ne, ona je samo žensko. — Sirotinjska djeca — primijeti sjedokosa žena ljubazna izraza lica, koja je posluživala za šankom i čula naš razgovor. — Sada su zgođušni, ali će se pretvoriti u čudovišta, vidjet ćete. Budući da su djeca pojela i popila onoliko sendviča i sokova koliko je uopće moglo stati u njih, ja ih povedoh nekoliko koraka od šanka. Djevojčica, Nusi, držala se moje ruke, ali je njezin brat, Joska, počeo tumarati uokolo pa sam nekoliko puta morao trčati za njim. — On uvijek nekud odluta — prokomentirala je njegova sestra. — Kod njega je to manija1. — Sad se ne miči odavle — napokon mu rekoh — ili ću ti odrati uši. Joska slegnu ramenima, rezignirano i nimalo zbunjeno. — Mene svi tuku. — Tko te tuče? — Tata i svi. — Da li te i mama tuče? — Ona ne, niti baka, ali one su samo ženske. Počeh žaliti i dječaka i njegovu majku. — Evo, ja sam muškarac, a ipak te ne tučem. U stvari, nikada nisam nikoga udario. Htio sam te samo preplašiti, da ostaneš ovdje. — Lažeš — izjavio je kao i prije.

1 Manija je jedna od najčešće upotrebljavanih mađarskih riječi;

razlozi su sasvim očiti. (Primj. autora.)

145

— Ne, ne lažem. Doista nisam nikada nikoga udario. — Znači da si lagao kad si rekao da ćeš mi odrati uši. — Da, tada sam lagao. — Zbilja nisi nikada nikoga izmlatio? — Nikada — potvrdih. Dječak je neko vrijeme razmišljao o tome, mjerkajući me sumnjičavim pogledom. — Jesi li ti Židov? — Ne, zašto? — Tata kaže da su Židovi čudni. — Možda on ne zna ništa o tome. Joska je i to prihvatio s rezigniranim izrazom. — Možda ne zna. Baka kaže da tata lupeta samo da prozrači usta. Saznao sam i to da im je tata mehaničar, da radi u tvornici, da imaju ne samo sobu nego i kuhinju, i da tata često spava u susjednom stanu gdje živi djevojka koja se liči — čak boji i kosu. Tata je govorio da je ona zgodnija od majke koja je, kako me dječak uporno uvjeravao, bila »samo žensko«. Kada se majka naposljetku pojavila, bilo je to pravo iznenađenje. Dotrčala je do štanda s pićima, odjevena u izblijedjelu plavu pamučnu tuniku bez bluze, i u prvi mah sam pomislio da je to još jedna žedna djevojčica. Iako su joj djeca bila svjetlokosa, Nusi je bila smeđa, a njezina je gusta, tamna kosa slobodno padala po golim ramenima. Oči joj bijahu isto tako krupne i tamne kao i njihove, a u njima se pojavio kratak treptaj dok mi je zahvaljivala što sam pravio djeci društvo. Čvrsta, seksepilna žena, pomislih. Samo su njezine jagodice odavale da ni ona ne jede dovoljno. Kad su joj djeca ispričala za sendviče i sokove uznemirila se.

146

— Niste im smjeli ništa kupiti, čak i ako su vas to molili —rekla je obrambenim tonom. — Trebali ste znati da djeca ne mogu podmiriti dugove. No pretpostavljam da, bez obzira na to, očekujete da vam sve to platim. Sumnjičavost je očito bila njihova obiteljska crta. Napustio sam otok zajedno s njima i — dok je dječak vukao svoju sestru hodajući ispred nas — rekoh Nusi da nalazim da je neobično privlačna. Reagirala je s neočekivanom silovitošću. — Bože! Mora da si u gadnom sosu, kad primjećuješ ovakvu poderotinu kakva sam ja! — Mrzim kad žena potcjenjuje vlastiti izgled. To zvuči lažno. — Na meni sasvim sigurno nema ničeg privlačnog — rekla je nešto mirnijim tonom. Zatim se opet razgoropadila: — Što si ti, pervertit? — Ne, samo volim djevojke s dobrim grudima. — Znači, vrzmaš se parkovima da uhvatiš žensku, ha? — Ne odlazim nikamo da uhvatim žensku, jer nemam vremena za to. Ali bilo gdje da se nađem, spreman sam iskušati sreću ako vidim nekoga koga bih rado upoznao. Na sekundu se zagledala u mene. Između nas i djece pojavilo se nekoliko ljudi te moradosmo požuriti da ih uhvatimo. Stigli smo do mosta koji je vodio u Peštu i upravo smo prelazili rijeku kad se ona vratila na tu temu. — Dakle, ti si jedan od onih, ha? — Da — priznadoh — ja sam jedan od onih. A zatim, ponovno s hladnom sumnjičavošću: — Čime se baviš? — Student sam, živim od stipendije.

147

— Zgodan posao. — Ipak, nije imala dovoljno povjerenja u mene da bi pristala na sastanak. — Zašto da pristanem? Uvjerena sam da bi promijenio mišljenje i ne bi se pojavio. — Htjela je u zrcalu provjeriti kako izgleda, te ga je bezuspješno tražila po torbici. — Znaš što — naposljetku je rekla — neću se s tobom dogovoriti za sastanak, ali nas možeš otpratiti kući. Djecu ću ostaviti majci, pa me onda možeš povesti u kino, ili što već. Bilo je to više nego što sam tražio. — Zar se tvoj muž neće protiviti? — Do tog trenutka nismo razgovarali o njemu. Plašio sam se da bi me on mogao smatrati Židovom i da bi me pokušao izmlatiti. Nusi nije bila zabrinuta ničim sličnim. — On neće biti kod kuće. — A tvoja majka? — Ah, ona me ionako uvijek pita zašto ne izađem i ne zabavim se. Ali ja ne volim izlaziti sama, a ne podnosim prijateljice. — Zar svi vi imate nešto protiv žena? Tvoj sin te naziva »samo žensko«. — To je izraz njegovog oca. Nusi je imala snažnu, malo izbočenu vilicu, što sam zamijetio dok sam koračao pokraj nje. Dugo smo se vozili tramvajem, do predgrađa u kojem je vladao pakao tvornica, sirotinjskih četvrti, smoga i debelih naslaga čađi. Zgrade, oglasni panoi, čak i stakla na prozorima bijahu crni. Živjeli su u peterokatnici, četvrtastom zdanju nalik zatvoru, i mi se popesmo tamnim, ruševnim stubištem te prođosmo pored nekolikih otvorenih vrata koja su vodila ravno u mračne kuhinje. Vrata do njihovog stana, koji se nalazio na trećem katu, bijahu zatvorena. Nadao

148

sam se da su to vrata one djevojke »što se liči« i da je Nusin muž ili unutra, ili da ga uopće nema u zgradi. Kad smo ušli u kuhinju ugledah prizor koji nikada neću zaboraviti. Nije bilo prozora, a zidovi su bili prekriveni otvorenim policama na kojima su se nalazili tanjuri, lonci, hrana, odjeća i plahte. Bilo je očito da te police služe i kao ormari. Pokraj peći i kuhinjskog stola sa pet drvenih stolica, stajao je stari naslonjač (dnevna soba) i u jednom kutu krevet, u kojem je spavala Nusina majka, što sam kasnije saznao. U drugom je kutu stajala kada prislonjena uza zid (kupaonica). Zajednički zahod za svaki kat nalazio se na kraju hodnika. Sjedeći u naslonjaču imao sam pogled na spavaonicu: dva kreveta i rub ormara za odjeću. Sve je bilo u pomnom redu i čisto koliko god je to bilo moguće. Nusinog muža nije bilo kod kuće. — Majko — izvještačeno me predstavila Nusi — ovaj gospodin mi je pronašao djecu na Sv. Margiti, pa sam ga pozvala na čaj. Baka je bila veoma nalik Nusi, samo, naravno, starija i krupnija. Doimala se zbunjeno. — Bila bih napravila večeru za još jednu osobu, da sam znala da ćete doći. — U stvari, ja sam htio pozvati Nusi van na večeru, ako smijem. — Oh, naravno, ako ona to želi — kimnula je starica s olakšanjem. — Pa, ako izlazimo na večeru, mogla bih obući bluzu — rekla je Nusi i zamakla u spavaonicu. Zatvorila je vrata i ja začuh okretanje ključa u bravi, što me se dojmilo kao pretjerana stidljivost. — Kad će tata doći kući? — upitala je mala Nusi. — Ne brini, doći će kući jesti.

149

Htjedoh reći kako mu ne želim odvesti ženu (bila je subota navečer) i da bismo možda mogli izaći koji drugi put, ali me starica preduhitrila. — Ne brinite, Joski će biti drago da može pojesti dodatnu porciju. Pogledah dječaka, ali on zavrtje glavom. — Ona misli na tatu. Nusi se vratila nakon što je obukla lijepu bijelu bluzu i plavi džemper, i mi odmah krenusmo. Ja sam jedva čekao da odem iz te kuhinje, iako sam se kasnije navikao na nju, a kada više nisam odlazio tamo, čak sam je se sjećao s nostalgijom. Vrativši se u grad, pošli smo u miran restoran i naručili pileći paprikaš, a ja sam zamolio da nam upale svijeće. Dok smo čekali jelo, Nusi je glasno razmišljala o tome kako sam sretan što mogu zaraditi novac radeći ono što volim — studirajući. Upitao sam je čime bi se ona bavila kad bi imala mogućnost zarađivati za život radeći ono što voli. — Brinula bih se za čovjeka koji me voli i podizala svoju djecu. — Kad su stigle svijeće i konobar ih postavio tako da su tvorile blistavu auru oko njezina blijedog lica i krupnih tamnih očiju, dodala je jarosno: — Ali mrzim sanjariti, nikada ništa ne bude od toga. — Nakon što smo bili posluženi, ona se predala jelu i ispitivanju mene. Duboko je zadirala u srž svega što ju je zanimalo i ja sam, boreći se sa skliskim pilećim paprikašem, morao odgovarati na pitanja tipa »koliko dugo izlazim s nekom ženom«. Nisam joj uspio odgovoriti a da pritom ne poprskam košulju umakom. — Ostajem s djevojkom sve dotle dok ona može izdržati mene i ja nju. — Hoćeš reći da mijenjaš žene jednu za drugu, ha? Iako sam podlegao takvoj vrsti ispitivanja i Nusi me začas prozrela. Ipak, kasnije sam uvidio da me je bila prihvatila mnogo

150

prije nego što smo započeli taj razgovor. Ako je pokušavala saznati kakav sam, to nije bilo stoga što je vagala argumente za i protiv, već zato što je naprosto željela biti spremna. — Volim znati što mogu očekivati od momka — rekla je. — I što misliš da se može očekivati od mene? — Ne znam — priznala je, zamišljena. — Ali što god da se može očekivati od tebe, to nije mnogo. Ako smatra da ne obećavam baš mnogo, pomislih, bit će bolje da ušutim. Činjenica da sam zašutio, očito joj se svidjela. — Povrijeđen si, ha? — upitala je u iznenadnom izljevu naklonosti. — Jesam. — Pa, to je možda znak da ti je ipak malo stalo do mene, nije li? Mojem mužu nije uopće stalo — rekla je s prizvukom gorčine u glasu. — Tako je nezainteresiran da mu mogu nadijevati najgora imena, on me čak i ne sluša. Nešto kasnije, Nusi me stala ispitivati o mom studiju. — Pričaj mi nešto zanimljivo, na primjer o čemu učiš? — Ona je radila u robnoj kući, na pakiranju robe, ali razgovarati s njom bilo je isto kao voditi razgovor s kojim od mojih studentskih kolega. Umjela je brzo i jasno formulirati misli, a odavala je nepatvoreno zanimanje kako za podatke tako i za ideje. Nije trebalo mnogo pa da počnem razmišljati o njoj i o sebi kao o Elizi Doolittle i profesoru Higginsu. Već sam nas vidio kako večeramo u istom restoranu samo nekoliko godina kasnije. Nusi odjevena u elegantnu novu haljinu, zaposlena možda kao nastavnica, a nakon večere odlazimo u naš ugodni stan. Njezini su potencijali u prošlosti bili sramotno zanemareni zbog siromaštva i veze s bešćutnim suprugom, ali sad je napokon došla na svoje. Žena koja nije očekivala mnogo od mene, a eto, ja sam joj izmijenio život. Odlučih da će biti tako.

151

Međutim, ona je iz našeg razgovora izvukla drugačiji zaključak. — Pa pretpostavljam da me ne treba zabrinjavati to što si mlađi od mene — rekla je kad smo ustali od stola. — Možda ne znaš mnogo o životu i o ljudima, ali barem znaš više od mene o svemu onom što se uči iz knjiga. Rekla bih da nas to na neki način izjednačuje. Ne podnosim momke koji su gluplji od mene. Napustismo restoran, a kako nismo imali kamo poći, a topao se dan pretočio u blagu noć, odlučismo vratiti se na otok Sv. Margite. Autobusom smo otišli do Dunava i prešli most, držeći se za ruke. Rijeka je mirisala svježe poput kakvog planinskog potočića. Iznad nas sjao je blijed mjesec, a pred nama se sterao taman, podatan otok nalik golemoj postelji s paperjastim, crnim jastucima krošnji. Možda je i Nusi imala sličnu asocijaciju, jer se iznenada zaustavila. — Upozoravam te na to da noćas nećeš ništa postići sa mnom. Ne spavam s muškarcem kojeg ne poznam barem mjesec dana. — Imala je namjeru vratiti se i nije htjela nastaviti šetnju sve dok je nisam uspio uvjeriti da prihvaćam njezine uvjete. — Potrebna ti je žena poput mene da te dovede u red — zaključila je. Otok je bio tih i po svemu sudeći pust. Možda su se oko nas nalazili ljubavni parovi, ali ako ih je doista bilo, dobro su se sakrili. Ako Nusi i jest pokazivala želju da sazna sve o meni, bila je isto tako spremna ispričati mi sve o sebi. Njezin je stav prema onome što mi je ispričala bio nabijen gorčinom i očajanjem, ali je način na koji je to izrekla bio gotovo vedar. Njezin je brak krenuo krivo kad je po prvi put ostala u drugom stanju. — Znao je da čekam bebu, ali mi je ipak neprestano predbacivao da sam postala debela. Sve te njegove zamjerke mom izgledu naprosto su me izluđivale. Bilo je to njegovo

152

dijete, a jedino što mi je imao za reći bilo je to da sam se pretvorila u debelu ženu. — Nakon što im se rodio sin, činilo se da su stvari ponovno krenule nabolje: József je opet postao pažljiv, čak je odlučio raditi prekovremeno, ostajati u tvornici do ponoći, da bi namakao novac za njihovog dječaka. Nusi mu je vjerovala sve dok joj prijateljica nije rekla da József radi prekovremeno s nekom djevojkom, a ne u tvornici. Do trenutka kada im se rodila kći, on čak više nije ni pokušavao smisliti neku ispriku za svoje izbivanje iz kuće. — Kada mi više nije čak ni lagao, znala sam da je gotovo. — Zašto se ne rastaneš od njega? — I za koga da se udam? — upitala je, gledajući kroz mene. Nisam mogao odoliti a da je ne poljubim zbog tog njenog osebujnog načina razmišljanja i ona mi je svojim punim, mekim usnama uzvratila cjelov. Taj je poljubac u sebi sadržavao više upita od pitanja koje je izrekla. Dok smo tako šetali držeći se za ruke, po mjesečinom obasjanim puteljcima i kroz prohladnu, visoku travu, nije bilo teško zamisliti da ćemo zajedno početi novi život. Njezina je plaća bila mala, ali je József u posljednje vrijeme donosio kući cijelu svoju platnu vrećicu — sve od onog vreme-na od kad je počeo spavati s fuksom iz susjednog stana. — Ona je ta koja želi da nam on daje novce — ne želi se sukobljavati s nama na hodniku, boji se susjedskog naklapanja. — József je i nadalje jeo kod kuće i držao tamo svoje stvari. — Ponekad još uvijek spava sa mnom, kad je tako pijan da ne zna što čini. Kada smo se umorili od šetnje, sjedosmo pod golem hrast okružen grmljem. Nusi se naslonila na drvo. Počesmo se ljubiti i ja sam joj zavukao ruku pod džemper — a zatim je hitro izvukao, jer su njene usne omlitavile, podsjećajući me na

153

jednomjesečni moratorij. — Ne brini — rekla je Nusi — ja sam se pripremila čim sam obukla bluzu. — Spuznula je i legla na zemlju. — Htjela sam samo vidjeti da li ti se dovoljno sviđam da bi mogao provesti mjesec dana sa mnom a da se ništa ne dogodi. — Kad sam ušao u nju, njezino se tijelo presavilo, kao da je prepukla u dva dijela i silno je uživala. Ali dok je otirala lišće s džempera, primijetila je napravivši grimasu: — Kada mi je bilo sedamnaest vodila sam ljubav iza grmlja, sada imam trideset jednu, i još uvijek to moram činiti iza grmlja. Nisam baš mnogo uznapredovala, zar ne? Bila je vjerna svom suprugu sve do prije nekoliko godina, kada se sprijateljila s nekolicinom muškaraca. — Ali to nikada nije išlo kako valja. Muškarci ne mogu shvatiti da žena koja ima djecu ne može dojuriti kad god to oni zažele. Barem su mi govorili da to ne mogu shvatiti — bila je to dobra isprika za prekid veze. Taksijem sam otpratio Nusi kući, a sljedećeg dana, u nedjelju, ponovno smo se našli. Ispričala mi je da se ispisala iz škole dvije godine pred maturu jer se udala, i ja je nagovorih da se na jesen upiše u večernju školu i da je završi. Sada smo odlazili u moj stan s knjigama i bilješkama. Kada bi se moja majka nalazila vani, vodili smo ljubav; kad je ona bila kod kuće, pomagao sam Nusi spremati ispite. Mnogo se promijenila, djelovala je mlađe, stas joj se zaoblio i postala je zgodnija, ali je i dalje odavala onu svoju staru skepsu. — Sve ovo činiš samo zato da se ne bi osjećao krivim kad me napustiš. Njezinog sam muža sreo samo jednom, u njihovoj kuhinji, za večerom, te iako sam o njemu čuo kao o »pijanici« bio je potpuno trijezan. Predstavile su me kao nastavnika iz Nusine škole. József je znalački pogledao mene, zatim Nusi, prije nego

154

što je sjeo za stol da jede. Bio je to naočit čovjek snažnih mišića, od oko trideset pet godina, a doimao se umorno. — Škola! Nemoj me nasmijavati, Nusi! Nikada ti to nećeš završiti. — Ona je vrlo pametna — primijetih. — Kao moje dupe — uzvratio je tonom koji nije trpio pogovora i bacio se na hranu. Potrudih se da ono što ću izreći zvuči tek kao usputna primjedba. — Možda vi niste dovoljno pametni da bi uočili njezinu inteligenciju. Pokreti njegove vilice usporiše se, ali je nastavio jesti. Nusino lice, iako nepomično, ozarilo se unutrašnjim osmijehom. Djeca su se zabuljila u tanjure pred sobom i mudro podigla vilice. — Da li ste vi neženja? — upitao me József kasnije. Po njegovom sam glasu mogao zaključiti da je smislio osvetu. — Da — odgovorih oprezno. — Lagodan je to život, ha? Danas poneka koka, sutra pilence, a? — Neki ih ljudi nazivaju ženama. — Bilo mi je odvratno to što bocka Nusi, umjesto da se okomi na mene. Ali bio je svjestan toga da nas oboje drži u šahu; njegova je vilica ubrzala ritam kretanja. Nusi se okrenu prema njemu s ubojitim pogledom. — Ne mislim da imaš ikakvog prava zabadati nos u privatni život gospodina Vajde. Pogled koji mu je uputila supruga izražavao je svu njegovu krivicu i on se stade nervozno smijati. — Što sam učinio? Zar čovjek ne može malko porazgovarati u svom vlastitom domu? — U svom domu! — prokomentirala je starica.

155

Ponovno se okrenuo meni. — Tako je to kad se oženiš, druškane moj, kokoši se okome na tebe. Nikada se nemojte ženiti. Što bih ja dao da ponovno mogu biti momak! Slobodan kao ptičica — nema ništa ljepše od toga. Nusina majka nije mogla suspregnuti novu primjedbu — Da mi je znati tko je slobodan momak ako ti to nisi! U svakom slučaju, ponašaš se kao da jesi. Nisam još vidjela nijednu pticu u kavezu koja je tako slobodna kao ti. József je ogorčeno zavrtio glavom. — Nije to isto, majko. Nije to isto. — Slegnuo je ramenima pokazujući da što god da sam mu uzeo, to za njega nije ni od kakve vrijednosti. — Nisam ja tvoja majka. Što se mene tiče, možeš se odseliti prijeko. — Kako bih mogao? Kako bih mogao ostaviti Nusi? — Govorio je svojoj punici, ali je gledao ženu, osvetoljubivo je sažaljevajući. — Bilo bi mi je žao, tko bi se brinuo za nju da ja odem? Nitko više nije prozborio ni riječi, a nakon večere József ustade. — Vratit ću se — zlokobno je rekao Nusi i, mahnuvši mi na pozdrav, izašao. — Ide svojoj curi — promrmljala je starica — a kaže da nije slobodan. Nusi je pustila na volju svojoj srdžbi. — Jeste li ga čuli? Jede ovdje zato što mu je žao mene! Njemu je mene žao! — Bila je bijesna. Šakama je udarala o stol a tanjuri su podrhtavajući zveckali. — Da bar ima boga, kaznio bi ga za ovo, ako ni za što drugo! — Odgurnula je svoj stolac i počela koračati gore-dolje kuhinjom, obrćući se oko sebe poput zatvorenika u ćeliji koji se suočio s činjenicom da je osuđen na doživotnu robiju. — Upropastio mi je život, a govori kao da mi čini uslugu! —

156

Podigla je ruke prema nebu, ponavljajući: — Da bar ima boga! — Kada sam je pokušao umiriti, ona se obrecnu na mene. — Ne marim da li ćeš me ostaviti ili ne, ali nemoj ostajati kad osjetiš da više ne možeš biti dobar prema meni. To je najgora stvar koju možeš učiniti jednoj ženi. — A onda, napokon, brižnu u plač i njena se leđa poviše kao da se iznenada sva težina te pretrpane kuhinje bez prozora, stuštila na nju. Mala Nusi ju je promatrala smještena u bakinom naručju, preplašena i zbunjena. Naposljetku se oslobodila zagrljaja i polako prišla majci te, kako nije dosezala više, obujmila je oko koljena. Sljedećeg sam dana uzeo sobu u hotelu tako da barem dvadeset četiri sata možemo biti sami. Budući da sam je želio i volio nije mi bilo teško razvedriti je i mi smo zajedno proveli mnogo dobrih dana prije nego što su počeli prvi snjegovi. Tada sam počeo viđati ženu homoseksualca. Ona je imala dva mala sina. Njezin je muž nikada više nije dotakao nakon što je postao ocem svojih alibija, ali joj je zabranio ljubavne avanture, smatrajući da bi to moglo navesti ljude da posumnjaju u njega. Kao i svaka diktatura i ovaj je režim bio vrlo strog po pitanjima vezanim za ljudsku prirodu, te kažnjavao sve ispade i devijacije, a on nije želio ugroziti svoje namještenje koje mu je osiguravalo vilu i auto sa šoferom. Da bi se uvjerio kako ona neće učiniti ništa što bi moglo naškoditi njegovu položaju, doveo je svoju sestru da živi s njima, i njezin je zadatak bio da svoju šurjakinju nikada ne pušta iz vida. Kao brižan otac svaku je večer molio sinove da mu ispričaju kako su proveli dan: što su radili, što je mama radila, da li su upoznali kakve zanimljive ljude? Bio je impo-zantnog, muževnog izgleda, a na sve je službene prijeme i zabave dolazio u pratnji svoje supruge, te se nije odvajao od nje. Bio je ljubomoran na nju i nije se stidio da to pokaže.

157

Skromno se smješkao kad bi ga ljudi nazivali mađarskim Otelom. — Rekao bih da sam ja staromodan muž — obično je govorio, poluispričavajućim tonom — ludo sam zaljubljen u svoju suprugu. — Njegova je supruga bila lijepa i neobična žena. Rjeđe sam viđao Nusi i pri tom morao uložiti izvjestan napor da bih djelovao oduševljeno i zainteresirano. Optužila me da sam ravnodušan i da više nemam strpljenja s njom, i među nama se počeše odvijati scene. Ipak nisam mogao poslušati Nusine riječi i ostaviti je kao što mi je bila rekla da učinim kada više ne budem mogao biti dobar prema njoj. Pohađala je večernju školu i pokazivala dobar uspjeh te imala sve šanse da se za nekoliko godina zaposli kao sekretarica. To je, baš kao što je ona mudro predvidjela, ublažavalo moj osjećaj krivnje, ali ipak ne dovoljno da bih se mogao odlučiti da prekinem s njom. Ako sam ikada poznavao ijednu ženu koja je propatila dovoljno razočaranja i oskudice da joj je to dosta za cijeli život, onda je to bila Nusi. Ipak, zbog osjećaja krivnje i obaveze nisam mogao postići erekciju. Bilo je trenutaka kada bih otišao u krevet s njom, nakon mnoštva kompliciranih priprema, samo zato da bih joj se na kraju ispričavao. — Nema tako podle zvijeri kao što je muškarac koji više ne voli ženu — jednom sam izjavio u vezi s njezinim mužem, a sada je taj opis počeo odgovarati meni. Dobrodošao bijeg iz bijede braka sada se pretvarao u zapleten odnos koji nije bio nimalo bjedniji od braka. Jednom sam povjerio taj svoj problem mojoj novoj dragani, jadikujući da ne znam što bi bilo gore za Nusi — da prekinemo ili da nastavimo. — Dragi moj — primijetila je s uzdahom — to što tebe muči nije moralna dilema, već slučaj krajnje taštine. Nekoliko dana kasnije došlo je do žučne rasprave između me-ne i Nusi. Optuživala me da sam umoran od nje, a ja joj odgo-

158

varao da je volim isto kao i uvijek i da je naš jedini problem njezina sumnjičava priroda. Budući da mi nije vjerovala, napo-kon sam joj priznao da ima pravo i predložio da prekinemo. Nakon što je nekoliko trenutaka zapala u mračno razmišlj-anje, uspravila je ramena i pogledala kroza me svojim krupnim očima. — Pa, završava baš onako kako sam uvijek zamišljala da će završiti. Voljela bih da me jednog dana netko iznenadi.

159

14 O tjeskobi i pobuni

Strah od života, strah od samog sebe... Søren Kierkegaard

Više je izgubljeno na Mohaču. Stara mađarska izreka

Morao bih opisati mnoštvo svojih doživljaja koji nemaju ništa zajedničko s ljubavi da bih objasnio zašto sam ponovno napu-stio Mađarsku, ovaj put zauvijek — i to vrlo brzo nakon što sam bio spreman umrijeti za nju. Izgleda da sam volio svoju zemlju istim žarom kao da je žena, i isto tako nepostojano. Budući da je ljubav u čuvstvenom pogledu bljesak vječnosti, čovjek se ne može oteti barem polovičnom uvjerenju da će prava ljubav trajati zauvijek. Kako se to u mojem slučaju nikada nije ostvarilo, nisam se mogao oduprijeti osjećaju krivnje zbog svoje nesposobnosti da doživim iskrene i trajne osjećaje. Taj je osjećaj jačinom mogao nadvladati samo osjećaj sumnje da li me je moja ljubavnica ikada stvarno voljela, ako bi ona bila ta koja je raskinula našu ljubavnu vezu. U tom sam pogledu vrlo nalik većini svojih skeptičnih suvremenika: budući da si više ne predbacujemo što nismo u stanju udovoljiti apsolutnim etičkim normama, bičujemo se psihičkim ponira-njem u vlastitu ličnost. Kad se radi o ljubavi, odbacujemo pojmove kao što su »moralno« i »nemoralno«, ali ih zamjenju-jemo razlikom između »istinskog« i »površnog«. Suviše smo prosvijećeni da bismo osuđivali svoje postupke; umjesto toga, mi osuđujemo svoje motive. Oslobodivši se kodeksa ponašanja,

160

mi smo se pokorili kodeksu motivacije da bismo postigli onaj osjećaj stida i tjeskobe koji su naši stari postizali manje sofisticiranim načinima. Odbacili smo njihov religiozni moral jer je on čovjeka dovodio u oporbu s vlastitim instinktima, opterećivao ga teretom krivnje zbog grijeha koji su u stvari djelovanje zakona prirode. Ipak, još uvijek okajavamo svoj postanak: smatramo sebe promašenim radije nego da se odre-knemo vjere u mogućnost savršenstva. Čvrsto se držimo nade u vječnu ljubav, poričući joj čak i njezinu privremenu vrijednost. Manje je bolno misliti »Ja sam površan«, »Ona je egocen-trična«, »Nismo mogli komunicirati«, »Sve je to bio samo fizički odnos«, nego prihvatiti jednostavnu činjenicu da je ljubav prolazno čuvstvo iz razloga koji su izvan naše kontrole, čak izvan naše ličnosti. Ali, tko može samog sebe umiriti vlastitim racionaliziranjem? Nema tog argumenta koji može ispuniti prazninu umrlih osjećaja, koja nas podsjeća na onu konačnu prazninu, našu posljednju nepostojanost. Mi smo nevjerni čak i životu. Možda je to razlog što svoj um radije uspokojavamo bavljenjem manje efemernim temama no što smo mi sami. Ja osobno, otkrio sam veliko olakšanje u razmatranju tjeskobe na apstraktnoj razini: i diplomu i magisterij stekao sam marljivim radom, posvećujući osobitu pažnju Kierkegaardu. Isto tako, silno sam bio zaokupljen nesrećom svoga naroda. Jedna od njihovih izmišljotina u to vrijeme bila je prisilna parada 7. studenog svake godine, kojom se slavilo veličan-stveno rođenje Sovjetskog Saveza. Na taj je dan obično bilo hladno i vjetrovito, ali je Partija vrlo jednostavnom metodom uspijevala dobiti stanovništvo na ulice naređujući marševe u skupinama, s radnih mjesta ili s fakulteta, tako da su kadrovici mogli zabilježiti onoga tko se ne bi pojavio. Sjećam se parade

161

1952, na kojoj je Odsjek za filozofiju stupao iza Zavoda za statistiku; ja sam promatrao jednog službenika — niskog, sredovječnog čovjeka, lica plavog kao da je umrljano tintom — koji se borio s vjetrom da bi održao uspravno golem, drveni transparent. Nekoliko je puta gotovo posrnuo preko dugog drška nastojeći da mu vjetar ne zanosi kartonski Rákosijev portret, što je njega samog neprestano zanosilo u naše redove. Odjednom je, bez ikakva nagovještaja, iskoračio iz reda i počeo udarati transparentom o stup ulične svjetiljke. — Dosta mi je tog odurnog kriminalca! — povikao je. — Ćelavi gangster! Jedini dan kad bih mogao otpočinuti, a oni nas izvlače na ulice! — Mlatio je transparentom s neočekivanom snagom luđaka i doslovno ga slomio u paramparčad. — On je ruski pajac! Čujete li? On je ubojica! — U hipu su se, niotkuda, kraj njega stvorila dvojica u plavim policijskim uniformama i pograbila ga svaki s jedne strane za ruku. Dok su ga odvodili, on je počeo cviliti glasom kakve starice. — Bio je pretežak, drugovi, to je jedini razlog, vjerujte... bio je pretežak. Čovjek ne može podnijeti mnogo takvih scena a da u njemu ne počne bujati želja da nešto izmijeni. I doista, početkom 1950. cijela je zemlja bila naelektrizirana predrevolucionarnim raspoloženjem, i stanovništvo i pripadnici policijskih snaga postajali su sve nemirniji. Bilo je sve više ljudi koji su citirali stihove Petöfijeve pjesme koja je zapalila iskru revolucije protiv habsburške monarhije koja je buknula 15. ožujka 1848: Ustajte, Mađari, sad ili nikad! Austrijanci su ugušili revoluciju iz 1848. uz pomoć carske Rusije; sâa Petöfi pao je posječen pod naletom kozačke konjice na bojnom polju u Transilvaniji (istočnom dijelu Mađarske koji se danas nalazi pod Rumunjskom). Sjećanje na taj poraz i činjenica da su našoj maloj zemlji oduzeta njezina područja

162

nisu nimalo pridonosili tome da se pomirimo sa svojom veza-nošću uz Sovjetski Savez. Napokon, ni Turci nas nisu mogli držati pod stegom, čak ni nakon Mohača. Mohač je riječ koja u Mađarima potiče tvrdoglav ponos: to je riječ koja za nas označava Opći potop i život nakon njega, ime jedne drevne bitke koja je za sobom ostavila trajne ožiljke i ogorčen ponos. 1526. kod malog naselja Mohač, na Dunavu, južno od Budimpešte, turska je vojska potukla hrvatsko-ugarsku konjicu i pješadiju, i sljedeće sto sedamdeset četiri godine Mađarska je bila pokrajina Otomanskog Carstva. Tokom tog razdoblja gotovo polovica stanovništva, milijuni ljudi, pomrla je od gladi i kuge ili je bila odvedena na tržnice robija u Sjevernoj Africi. Ipak, Otomanskog Carstva nema više, a Mađarska još uvijek postoji. Za Mađare je upravo to najznačajnija činjenica u pitanjima povijesti i politike i oni je usvajaju još dok su mali, mnogo prije nego što krenu u školu. Ja sam prvi put saznao o slomu kod Mohača i o konačnom padu naših moćnih zavojevača od franjevaca, koje je kasnije policija državne sigurnosti po naredbi Rusa istjerala iz nji-hovog samostana. Ali ni to nije pomoglo da l judi zaborave da je moć osvajača prolazna. Kao što je Lajos Kossuth, vođa revolucije 1848, običavao govoriti, Mađari posjeduju svijest o povijesti — to jest, oni razmišljaju u povijesnim terminima, u stoljećima i milenijima, i na taj se način odupiru ubojitim moćnicima sadašnjosti. Ne radi se samo o tome da se mogu osvrnuti na svoju tisućljetnu, zabilježenu historiju kao cjelovita nacija, već se na taj način odnose prema sadašnjosti i budućnosti, tako da čak i budala zna: to je priča o gubitništvu i istrajavanju. Povijest njihovih poraza i preživljavanja za njih je neka vrsta religije kao i za

163

Židove: oni pamte mnoštvo velikih nesreća koje ih ipak nisu uspjele uništiti. Mi smo već kažnjeni za sve svoje prošle i buduće grijehe pjeva nacionalna himna, izražavajući prkosno samosažaljenje koje Mađare čini tako nemirnim i buntovnim podanicima, bez obzira na to koliko su puta bili potučeni. Imali su premalo trijumfa da bi njima mogli potkrepljivati svoj ponos, ali ga potkrepljuju činjenicom da su preživjeli invaziju Tatara (1241), tursku okupaciju (1526-1700), austrijsku okupaciju (1711-1918) i njemačku okupaciju (1944-1945). Pripadnici velikih država obično vjeruju da je svaka pobjeda vječna. Mađari usredotočuju svoje misli na propast silnika, na neizbježan pad pobjednika i ponovno buđenje pobijeđenih. Upravo zbog toga samo je malen broj nas vjerovao u to da će Rusi zauvijek ostati; bilo je samo pitanje kada će otići i na koji način. Ukratko, mrzili smo Ruse s isuviše samopouzdanja i suviše nestrpljivo. Kao i u većini zemalja u kojima nema slobode štampe ni bilo kakve druge mogućnosti otvorenog izražavanja stava javnosti, fakulteti su bili kolijevka bunta. Na svojim smo sastancima raspravljali o tome kako bi se Mađarska uspješnije razvijala da je slobodna i nezavisna: zahtijevali smo da se stane na kraj proizvoljnim hapšenjima i smaknućima, da Rusi plaćaju žito i uranij koji crpu iz naše zemlje, da se ukinu strane vojne baze i jedinice stacionirane na mađarskom tlu, da se uvedu slobodni izbori. Bunili smo se protiv prevlasti mediokriteta-beskičme-njaka na svim značajnim državnim položajima i zavjetovali se da ćemo iskorijeniti siromaštvo. Osjećali smo da su u nas s nadom uperene oči cijeloga svijeta (ali isto tako i oči policije) i sanjarili o dvostrukoj slavi — oslobađanju vlastite zemlje i

164

doprinosu padu ruske imperijalističke moći — čak i ako bu-demo morali poginuti za to. Svi smo mi slušali kako u podne odbijaju Hunyadijeva zvona. János Hunyadi koji je živio u 15. stoljeću, bio je kondotjer koji je postao najbogatiji mađarski barun i general dobro plaćene, izvrsno uvježbane vojske koja je 1456. zbrisala Turke kod tadašnjeg glavnog grada južne Mađarske, Nándorfehérvára (današnjeg Beograda) poštedjevši time Austriju i Italiju od, kako se činilo, sigurnog osvajanja od strane islamskih snaga. U sjećanju na Hunyadijevu veliku pobjedu nad nevjernicima, papa Calixto III odredio je da u podne zvone zvona sve do sudnjeg dana — što je razlog da još i danas ona odbijaju u podne u katoličkim crkvama. Naravno, prava Hunyadijeva pobjeda nije bila ona nad Turcima, već pobjeda nad vremenom: način na koji je pokrenuo zvona na zvonjavu i sačuvao nas od očajanja. Diktatura je neprekidna lekcija koja vas podučava da vaši osjećaji, vaše misli i želje nisu ni od kakvog značenja, da ste vi nitko i ništa i da morate živjeti onako kako drugi odluče da je dobro za vas. Strana diktatura uči vas dvostrukom očajanju; nevažni ste i vi kao pojedinac i cijela vaša nacija. Ali Hunyadijeva zvona govorila su nam nešto sasvim drugo: bilo da smo pobjednici ili poraženi, moguće je činiti stvari koje će stotinama godina nakon nas sačuvati naše potomke od očajanja. Prošlost je isto toliko utjecala na našu revoluciju koliko i sadašnjost. Ona je uobličila naše snove i naš karakter. Ličnosti poput Jánosa Hunyadija za nas su bile kao živući rođaci, bili su to ljudi u čiji se primjer valjalo ugledati. Kondotjerov sin postao je veliki renesansni vladar, Matijaš Korvin (1458-1490), pokrovitelj umjetnika i književnika, zaštitnik naroda, prvi kralj koji je oslobodio kmetove i oporezovao vlasteline umjesto seljaka, junak poema i narodnih pjesama koji je imao običaj

165

obilaziti posjede odjeven kao seljak, tako da moćni veliko-dostojnici nikada nisu mogli biti sigurni nije li siromah prema kojemu se namjeravaju ružno ponijeti u stvari njihov kralj osobno. Zaista, upravo je Matijašev stav bio da je svaki Mađar na svoj način kralj, te još i danas većina Mađara pati od prinčevske taštine, što je popratna pojava izvjesnog drskog stava prema vladarima. Čovjek koga smo najčešće vidjeli prikazanog na prijestolju bio je György Dózsa, koji je 1514. na prijestolju od užarena željeza okrunjen užarenom krunom — seljački kralj kojega je pobjedničko plemstvo živog spalilo zbog toga što je digao bunu da bi zaštitio prava seljaka stečena za vrijeme Hunyadijá, oca i sina. Mađarska povijest obiluje zločinima koje je potakla gramzivost i želja za posjedom; međutim kada je riječ o slobodi, imamo heroje koji nas nadahnjuju ne samo da riski-ramo svoj život već i sve što posjedujemo. Prvi među njima je Ferenc Rákóczy, rođen kao nasljednik dobara čija je veličina pokrivala gotovo petinu Mađarske i koji je u svoje vrijeme bio jedan od najbogatijih plemića Evrope. Vojvoda Rákóczy (sin vladara Transilvanije i Jelene, kćeri Petra Zrinskog, koja je i sama bila velik vojskovođa) stavio je na kocku sve u oslobodilačkoj borbi protiv Austrije (1703- 1711) i na kraju se odrekao svojih posjeda i ostatak života proveo radije u izgnan-stvu nego da se pokori Habsburgovcina. »Bog može raspolagati sa mnom na koji god način želi«, rekao je Lajos Kossuth 1848, kao odjek Rákóczyjevih stavova, »Bog me može nagnati da patim, da pijem otrovnu kukutu ili da završim u izgnanstvu. Ali postoji nešto što čak ni Bog ne može učiniti. Ne može me učiniti austrijskim podanikom«. Nije bilo moguće učiniti poslušne robove od ljudi u čijoj su svijesti živjeli takvi preci. Upravo onako kako smo se mi

166

identificirali s našim herojima prošlosti, tako smo svoje ugnjetače poistovjećivali s ugnjetačima naših predaka. Za nas su svi oni bili jedno te isto, strana sila koja pokušava zagospodariti nama. Tako je narod mrzio Habsburgovce i pružao im otpor ne samo zbog njih samih već i zbog Tatara i Turaka koji su bili prije njih, a Ruse smo mrzili isto tako, ne samo zbog njih samih, već zbog Tatara, Turaka, Austrijanaca i Nijemaca. Naši su stavovi bili jasni, ali kada su demonstracije, u listopadu 1956, prerasle u revoluciju, sve je ponovno postalo zamućeno. Borio sam se kao i ostali, ali bijah suviše prestrav-ljen pod paljbom tenkova i artiljerije da bih se osjećao herojski. Ako sam uopće išta osjećao, onda je to bila svijest o vlastitoj kletoj sreći, jer su oko mene po pločniku ležali moji drugovi — mrtvi, a iz njih je još tekla krv. Nisam imao čak ni osjećaj pravičnosti onoga što se zbivalo: boreći se protiv ruske okupacije i krute, nesposobne diktature, našao sam se gdje pucam na zbunjene ukrajinske seljačiće koji su imali isto toliko razloga da mrze ono protiv čega smo se borili koliko i mi. Mislio sam da sam 1944. naučio sve o ratovima, ali bio je gorak šok spoznati da se čovjek čak ni tokom revolucije ne može suočiti sa stvarnim neprijateljem. Ipak, izdržao sam tri tjedna u uličnim borbama, skačući od ruševine do ruševine, uplašen i gladan — stekavši nakon nekog vremena uvjerenje da ne možemo ni pobijediti ni preživjeti. Ali, Kossuth i Dózsa održavahu me na nogama. Bilo je trenutaka kad me je ispunjala neka vrsta mističnog zajedništva s mojom domovinom, kada sam se osjećao sretnim da se, ako već ne mogu učiniti ništa više, barem mogu pridružiti svima onima koji su umrli za Mađarsku tokom tisućljeća ponosa i zle kobi. U dvadeset

167

trećoj, još uvijek sam vjerovao da svaki čovjek može istinski biti vezan samo za jednu zemlju. Nakon svog drugog prelaska preko austrijsko-mađarske granice pretvorio sam se u internacionalnog ženskara. Ponovno sam bježao, ovaj put s tek nekolicinom drugih izbjeglica, ali na isti onakav hladan, prosinački dan, i kroz iste planine. U stvari, imao sam čudan osjećaj da ponavljam epizodu iz svog djetinj-stva. Nebo je bilo isto onako tmurno kao i one zime 1944; mirna stabla još uvijek su stajala visoka, dostojanstvena, spo-kojna, kao da pripadaju nekom drugom svijetu; a snježnim je padinama odjekivala paljba puškomitraljeza, kao da pucnjava nije prestala još od onda kad sam bio dječak. Ovaj se put nismo morali bojati zalutalih metaka zaraćenih vojski: nevid-ljiva pogranična patrola ciljala je ravno u nas. Bijah više raz-bješnjen nego preplašen, shvaćajući da ću biti progonjena zvijer samo dotle dok mi pod nogama bude rodno tlo. — Dosta je! — mrmljao sam sâm za sebe.— Zbogom, Mađarska! — Pitajući se da li su meci udarili u zemlju ili u moje tijelo, dok su siktali u tišini, pokušah puzati pod snijegom, a zatim potrčah, izlažući se pogledu — moja se strast za Mađarsku istrošila. S austrijske strane granice pronašli smo cestu, i tu nas je pokupio neki kamion što je prevozio mlijeko, te nas odvezao do obližnjeg sela. Seoski je trg već bio natrpan izbjeglicama koji su cupkali od hladnoće i zurili u niz potpuno novih, srebrnastih autobusa. Na njima su se nalazili žuti, rukom ispi-sani natpisi — imena zemalja u koje će krenuti: Švicarska, SAD, Belgija, Švedska, Engleska, Australija, Francuska, Italija, Novi Zeland, Brazil, Španjolska, Kanada, Zapadna Njemačka i, jednostavno Beč. U zgradi policije, na drugom kraju trga, službenici Crvenog križa dijelili su vruću kavu i sendviče, dok su se medicinske sestre u crnim kaputima i s bijelim kapicama

168

na glavi, probijale kroz gomilu tražeći ranjene i malu djecu kojoj je potrebna pomoć. Ostali službenici, koji su pokazivali manje sućuti, nukali su izbjeglice da izaberu autobus kojim će krenuti i uđu u njega. Bili smo smeteni ugledavši blatnjav seoski trg s tim auto-busima što idu na četiri strane svijeta. Prije manje od jednog sata nismo se mogli ni pomaknuti a da na nas ne zapucaju; sada nam je bilo ponuđeno da izaberemo svoje mjesto pod suncem. Razumu se sve to činilo besmislenim, kao da ne može povezati događaje. — Ovaj broj vozila nije dovoljan za tolike ljude! — povikala je neka starica u iznenadnom nastupu histerije. — Pretrpat će autobuse i svi ćemo izginuti na tim krivudavim planinskim cestama! — Nitko se nije nasmijao. Život im je već bio poka-zao isuviše mnogo raznih obrata da bi imali povjerenja u nj. — Ovaj autobus na kojem piše Brazil — namjeravaju li ga voziti preko oceana? — upitah djevojku okruglasta lica što je stajala pored mene u gomili i doimala se prestrašeno. Nervozno se nasmijala i objasnila da ti autobusi idu samo do određenih željezničkih postaja i izbjegličkih logora, gdje ćemo morati čekati na ispitivanje i daljnji transport. Gdje provesti ostatak svog života? Bračni par s malom bebom koji se već bio ukrcao na autobus za Belgiju sišao je s njega i požurio prema onome na kojem je pisalo Novi Zeland. I mnogi drugi su hodali gore-dolje između redova autobusa, zamišljena izraza lica, stalno iznova iščitavajući imena zemalja, nesposobni da se odluče. A gdje ću ja naposljetku steći svoj doktorat? Na kojem jeziku? Bilo je nemoguće povjerovati da ću s nekoliko koračaja u ovom ili onom smjeru zauvijek odrediti odgovor na ta pitanja. Slučajno sam stajao pokraj žutih slova »Švedska«. Uđem li u taj autobus, upoznat ću žene u

169

Stockholmu i mi ćemo se zavoljeti — ali ako zakoračim u su-sjedno vozilo, nikada nećemo čak ni saznati da onaj drugi postoji. Djevojka okruglasta lica napokon se odlučila da pođe u Brazil. Otpratio sam je do autobusa i prije nego što je ušla u nj — više s namjerom da umirim vlastitu bespomoćnost nego zato da odagnam njezinu — ja je zadržah i poljubih. Ona mi je uzvratila poljubac i tokom tog dugotrajnog trenutka mi smo podsjećali jedno drugo na to da smo još uvijek muškarac i žena i da će svuda biti muškaraca i žena. Pade mi na um da je upi-tam za ime, ali umjesto toga samo položih dlan na mjesto na kojem su njezine grudi nadizale kaput u koji je bila odjevena, a nakon toga sam je promatrao kako odlazi. Ona je pronašla mje-sto pokraj prozora i nasmiješila mi se, otkrivajući puknut pre-dnji zub. Da nije bilo tog zuba, možda bih ova sjećanja pisao na portugalskom. Ali dodir njezinog kaputa još uvijek je zagri-javao moje prste dok sam se udaljavao, ne osjećajući se više tako izgubljenim, prema autobusu s oznakom »Italija«. Nakon tjedana provedenih u hladnoći, čeznuo sam za slobodom sunca. Sljedećeg sam se dana našao u Rimu, u društvu s trista drugih zbunjenih Mađara, od kojih nisam ni jednoga poznavao. Pri-spjevši na novu željezničku stanicu, ugledali smo ljude koji su pijuckali svoj espresso za stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima, tek malo dalje od tračnica. Vozili su samo elektri-čni vlakovi, a blistava i čista stanica doimala se poput kakve palače, dok su se kroz staklene zidove prosipale sunčeve zrake. Ponovno smo ušli u autobuse kojim su nas odvezli do Alberga Ballestrazzi, starog i udobnog hotela u uskoj pokrajnjoj ulici u blizini Via Veneto. Jedva smo ušli u zgradu: pristup je bio blokiran kamionima koji su donosili poklone i stotinama ljudi

170

koji su došli vidjeti kako su poveri rifugiati1. Dok sam se probijao unutra, neki mi je postariji gospodin utisnuo u ruku smotak novčanica (osamdeset tisuća lira, otkrio sam kasnije, izbrojivši ih). Bio sam zapanjen zamijetivši sažaljenje na njegovu licu. Zbog čega bi on mene žalio, upitah se sa čuđenjem, ali tada sam uhvatio sama sebe nadomak odgovora i učinio napor da ga ne formuliram u riječi. Zahvalih mu na latinskom i uđoh u hotel. Predvorje je nalikovalo robnoj kući: pokloni rimskih trgovaca. Redovi skupih odijela, haljina, kaputa, stolovi zatrpani košuljama, bluzama, cipelama — sve ono što čovjek može samo poželjeti kada stigne u strani grad bez prtljage. Ipak, kad sam zajedno s mojim zemljacima nasr-nuo na to blago, čuh neku ženu kako se glasno tuži da nema bijelih dječjih rukavica koje bi njoj odgovarale. Ja sam prvo pograbio velik kovčeg i, pomno pazeći na veličinu i kroj, izabrao šest bijelih košulja, kravate, donje rublje, čarape, dva para cipela, tri odijela, šest crnih pulovera i elegantan kaput. Ti su darovi odgodili konačno suočenje s činjenicom da smo otišli od svih i od svega što smo razumjeli, za što smo marili, što smo mrzili ili voljeli. Stiskali smo uza se svoje nove stvari; i naša lica, koja su u vlaku bila tako skrušena i preplašena, sada poprimiše zažareno samozadovoljan izraz posjednika. Probija-jući se kroz mnoštvo sa svojim plijenom, zamijetih mršavog tamnoputog hotelskog paža kako bulji u mene s prezirom i odvratnošću. Ja, stranac, dobio sam najbolje od najboljeg, i to nizašto. Da li je njega ikada itko upitao što bi njemu dobro došlo? Osjetih se krivim i, istovremeno, preplavi me ugodan osjećaj zadovoljstva zbog vlastite sreće.

1 Sirote izbjeglice

171

Svatko je od nas besplatno dobio lijepo namještenu, zasebnu sobu, bili smo zasipani raznovrsnim poklonima i s poprilično novca, a nismo trebali činiti ništa do odmarati se i uživati — i čekati sljedeću drastičnu promjenu u svojim životima. Drugog dana nakon ručka, studenti-pobunjenici, smješteni u Albergo Ballestrazzi, zamoljeni su da dođu u predvorje da bi se sastali s novinarom koji piše seriju članaka o sveučilišnom životu u Mađarskoj. Do tada je predvorje bilo već opet poprimilo svoj uobičajeni izgled goleme dnevne sobe iz kakvog skromnog doma srednje klase: mutna ogledala u debelim drvenim okvirima, izlizan sag i mnoštvo starih naslonjača s izblijedjelim presvlakama. U jednom od njih, udobno zavalje-na, sjedila je neka žena. Činilo se da nije primijetila kako joj se približavamo, no u posljednjem je trenutku ustala da nas po-zdravi, energično se rukujući s nama i ponavljajući svoje ime. — Paola. Paola nije bila nimalo nalik Talijanki: ljepotica bezizražajna izraza lica, visoka, plava i, kako smo ubrzo otkrili, nimalo naklonjena nama. Budući da nitko od nas nije govorio talijan-ski, ona je upitala može li netko prevoditi s engleskog. Ponudio sam joj svoje usluge i ona se načas skeptično zagledala u mene. — U redu — odlučila je — hajdmo na posao. — Prvo je željela saznati tko je od nas i što diplomirao te što smo vidjeli i čime smo se bavili za vrijeme revolucije. Kad bismo pokušali ispričati neku šalu ili opisati tragičnu epizodu iz dana borbe, ona bi reagirala samo svojom kemijskom olovkom, ne pokazujući nikakve emocije, osim povremene zabrinutosti da neće moći pročitati sve te bilješke. — Ta nas kuja ne može smisliti! — potužio se jedan od momaka. — Neka me vrag odnese ako odgovorim još na koje njezino pitanje!

172

— Što je rekao? — upitala je Paola, budući da nisam preveo. — Zabrinut je da li je ono što vam mi imamo za reći dovoljno zanimljivo za novine. Paola je podigla obrve, ali nije prokomentirala. Naposljetku je zatvorila bilježnicu, objavila da će ponovno doći sutradan i završila intervju osobnom primjedbom: — Mislim da ste svi vi imali silnu sreću što ste uspjeli pobjeći zdravi i čitavi. Kasnije tog popodneva — već sam danima osjećao kako nadolazi — spopao me težak napad samosažaljenja. Povremeno sam pobolijevao od te boljetice još od djetinjstva — u stvari, nikada se nisam potpuno izliječio od nje, samo sam naučio živjeti s njom. Međutim, ovaj je put napad bio žešći no ikad prije. Vratio sam se u svoju sobu i zaključao vrata, čak se nisam obazirao na zvona za večeru: ne bih mogao podnijeti da bilo koga vidim i da s bilo kim razgovaram. Ležeći na krevetu, plakao sam nad svojom samotnošću. Ali, čemu lagati? Plakao sam za svojom majkom. Također sam počeo mrziti samoga sebe. Sada sam, povremeno, ponosan na to što sam bio u stanju boriti se usprkos svome strahu, ali tada sam mislio samo na to da sam na kraju pobjegao. Otkud mi pravo da pokušavam pričati Paoli o Hunyadiju i svima ostalima? Prošlog sam tjedna bio u Budimpešti, a danas sam u Rimu — gdje ću biti sutra, i s kojim razlogom? Ostavio sam svoju zemlju, svoje ljubavi, svo-je prijatelje, svoje rođake, i nikada ih više neću vidjeti. Nisam mogao shvatiti što me spopalo da sam učinio nešto takvo. Pričajući toj snobovski nastrojenoj talijanskoj novinarki o revoluciji, uvjerio sam samoga sebe da mi više nije stalo do mađarske nezavisnosti, slobode, jednakosti i pravde — svih tih stvari zbog kojih sam neopozivo uprskao svoj život. Čak me nerviralo i kad bih prevodio vijesti o Mađarskoj: moji su mi drugovi — izbjeglice bili tako zamorni i dosadni kao rođaci

173

bivše djevojke, i ja odlučih držati se podalje od njih što je češće moguće. Ležeći na krevetu cijelu noć, a da nisam svukao odjeću, spavao sam vrlo malo, a kad jesam, sanjao sam da tenk prelazi amo-tamo preko mene, sve dok moje tijelo nije postalo tanko poput papira pritisnutog o pločnik. Sljedećeg sam se jutra probudio s lakom vrućicom i golemim gnojnim čirom pod desnim pazuhom i požurio k hotelskom liječniku. Po njegovim riječima, moje se tijelo naprosto prilagođavalo promjeni klime i hrane; ja bih prije rekao da se ono pobunilo protiv svih promjena kojima je bilo izloženo. I vrućica i čir gnjavili su me više od mjesec dana, dok sam se vukao muzejima i crkvama Rima, sam ili u pratnji Talijana koji su se prijavili kao dobrovoljni pratioci i vodiči izbjeglicama. Bili su ljubazni, ali nisu znali moje ime; ako su ga i znali, nisu ga mogli izgovoriti, a, uostalom, ja više nisam znao kojoj osobi ono pripada. Bio sam samo jedan od mnogih koje su nazivali povero ungherese1. Za nekoliko tjedana progovorio sam tečnim talijanskim, istina s mnoštvom grešaka, ali se nisam mogao oteti dojmu da se ne radi toliko o tome da usvajam novi jezik koliko o činjenici da se odričem svoga materinskog. Imao sam sposobnost da brzo upoznajem nove ljude i nova mjesta, ali taj me talent očito činio spremnijim da napustim ono što već imam, štogod to bilo. Napustio sam mnoge od svojih interesa: pisanje poezije, sviranje glasovira. Nikada se nisam mogao zadržati ni na čemu. Rim dovodi čovjeka u napast da razmišlja o prošlosti i ja počeh nabrajati sve prijatelje i ljubavi koje sam napustio, kao i one koji su napustili mene. Oni su se pojavljivali i nestajali: cijeli je moj život bio dugi niz dolazaka i odlazaka. U stvari, činilo mi se da nikada nisam postigao

1 Jadni Mađar

174

nešto što potom ne bih izgubio. Osobito sam se osjećao krivim zbog Maje, a ono što me najviše mučilo nije bila toliko činje-nica da sam vodio ljubav s njezinom rođakinjom, već pomisao da sam to učinio upravo na Majinom krevetu — onom istom krevetu na kojem me naučila voljeti — pojedinost o kojoj nikada prije nisam mnogo razmišljao, ali koja me sada pogađala kao bolno karakteristična za mene. Kad već govorim o tome, moram izraziti svoje neslaganje s velikim filozofima koji nas potiču da upoznamo sami sebe. U toku svih tih dana poniruće samoanalize postao sam, zapravo, gori i gluplji — iz puke frustracije. Svake sam se večeri rano povlačio u svoju sobu da bih viđao svoj čir, žaleći što nisam poginuo na granici. A svake su me noći spopadale noćne more.

175

15 O sreći s frigidnom ženom

Volim te silno jer uz tebe pronalazim način da ponovno zavolim sebe. József Attila

Bio sam se tako smučio samom sebi da me privukla žena koja nije pokazivala ni najmanje simpatije za mene. Premda je Paola pisala, kako se činilo, beskrajan niz članaka o mađarskim studentima, na njezinu osobnu ravnodušnost prema nama nije nimalo utjecalo to što je dan za danom bila izložena našem društvu. Prevodeći za nju svakog popodneva u polumračnom predvorju Alberga Ballestrazzi, nagađao sam njezinu dob. Raspon je bio širok — mogla je imati od dvadeset osam do trideset šest godina: na njezinu su čelu i vratu bile vidljive sitne bore, ali njezine su blijedoplave oči sjale nepomućenom nedužnošću (ili neznanjem?) mlade djevojke. Kad bi ulazila u predvorje, odjevena u pripijenu svilenu ili pletenu haljinu, upadljivo elegantna, njezino je tijelo izgledalo kao da su mu taj savršen oblik dala milovanja nepreglednog niza vatrenih ljubavnika. Ali kad bi se približila, topao se bljesak pretvarao u hladnu gracioznost. Imala je usko, odsutno lice, blijed oval kakve bizantinske bogorodice, i ja se počeh pitati da li bi oživjela da je dodirnem. — Znate — rekoh joj jednog dana — ja sam zapravo prilično iskusan prevodilac. Mnogo sam prevodio još dok sam bio malen dječak. — Nadao sam se, naravno, da će me pitati gdje i zašto. U onim razdobljima kada nisam vjerovao u sebe, imao sam običaj prilično besramno izrabljivati svoje priče iz ame-

176

ričkog vojnog logora, da bi mi poslužile kao ticala za opipavanje bîla sugovornika i kao stimulans. Ali Paolu to nije zanimalo. Pokušao sam je također impresionirati svojom nadarenošću za jezike, prelazeći s engleskog na talijanski, kad god sam imao priliku, da bih joj pokazao svaku novu riječ koju sam naučio. Nije reagirala. Većina mladića uz ispriku se povlačila iz njezina društva čim bi to bilo moguće, i ja sam često ostajao nasamo s njom prije nego što bi uspjela saznati sve što joj je bilo potrebno za sljedeći nastavak njezinih napisa. Pokušavao sam joj pomoći, iako je moj čir bolno kuckao i tresla me groznica, pa sam pokatkad aludirao na svoje patnje. Ona je na takve osobne opaske reagirala podizanjem obrve, kao da sam je zamolio da preko cijele prve stranice objavi članak o mojem zdravlju. — Žao mi je, ali bojim se da ću vas i ja morati napustiti — rekoh joj jednog dana, sit svega, čistim engleskim jezikom. — Tako mi je zlo, da mi se čini da umirem. — Sada to pokušajte reći na talijanskom — ponukala me, i sama govoreći talijanski. — Ne biste trebali biti tako lijeni — morate vježbati onaj jezik kojim vladate slabije. Isuviše slab da bih mogao zaškrgutati zubima, na lošem talijanskom, ponovio sam da umirem. — Odlično! — uskliknula je Paola i napokon se osmjehnula — Dakle, vidimo se sutra. Bijesan, pođoh u šetnju da se primirim. Na kraju Via Veneto nalazila se Villa Borghese, smještena u bujnom ali vrlo urednom parku drevnih stabala i ljupkog cvijeća; divljina prirode, uklopljena u pomno smišljen umjetnički okvir — istovremeno i šuma i vrt. Tu se nalazi malo jezero, ljupki puteljci što vijugaju pokraj bijelih mramornih kipova, a posvuda (budući da se park stere jednim od sedam brda Rima)

177

nudi se pogled na kupole crkava, zidine palača — dašak renesanse. Nikad nisam vidio ništa tako veličanstveno i utješno kao što su vrtovi Ville Borghese, i dok sam šetao naokolo dovoljno sam se opustio da shvatim kako su mi svjež zrak i kretanje razbistrili misli i ublažili vrućicu. Ipak, da nije bilo Paoline okrutne ravnodušnosti prema mojim patnjama, bio bih proveo poslijepodne prepuštajući se sumornim mislima u hotelu. Doista, taj slijed uzroka i posljedice pretvorio se u uzorak na kojem se zasnivala naša veza: Paola me vrlo često znala razbjesniti, ali sam se nakon toga osjećao zdravijim i pametnijim. — Nisam ekstravertirana osoba — izjavila je nakon našeg posljednjeg intervjua u predvorju, kada smo ponovno ostali sami. — Osim toga, koncentriram se na ono što radim. Primijetila sam da me vaši prijatelji ne vole. — Smatraju da vam manjka smisao za humor, da ste beskrvni i bezosjećajni — izvijestio sam je. — To zvuči prilično pronicljivo. — Bila je impresionirana, kao da govorimo o nekom drugom. — Moram priznati da ste me se svi vi ugodno dojmili — dodala je, želeći da bude objektivna. — Svi ste pretjerano zaokupljeni politikom, ali barem niste nalik Talijanima — niste opsjednuti seksom. Ne znam kako bi ostali momci reagirali da su bili prisutni i mogli čuti njezin kompliment, ali on je na mene ostavio dubok dojam. Kad sam se sa devet godina našao u bolnici zbog prsnuća upaljenog slijepog crijeva, čuo sam kako liječnik savjetuje mojoj majci da započne pripreme za moj pogreb, i za dva tjedna ja sam bio ponovno na nogama. Paolina je primjedba utjecala na mene na isti način. Upitao sam je da li bi mi htjela pokazati Rim, kao naknadu za moje usluge prevodi-oca; pristala je, i mi dogovorismo sastanak za sutradan. Nakon

178

što je otišla, ja sam se popeo u svoju sobu, izveo desetak sklekova, okupao se i donio odluku da ću voditi ljubav s tom ženom čim mi prođe čir. Na našem drugom sastanku, sredinom siječnja, počeh udvarati svojoj pratilji. Vodila me kroz neki mali muzej, a ja sam joj uporno govorio da je ona ljepša od svake slike i statue koju mi pokazuje. U haljini boje rđe, plave kose zategnute i začešljane nagore, tako je njezino usko, bešćutno lice bilo potpuno otkriveno, izgledala je kao mumija kakve egipatske kraljice, emajlirane u crvenkastosmeđoj i oker boji — kojem god periodu da je pripadala, to sigurno nije bila sadašnjost. Nije ničim odala da je primila na znanje moje komplimente, osim podizanjem obrva. Pitao sam se da li joj je to navika iz djetinjstva da iznenađenje i negodovanje izražava na taj način? Da li se godinama pokušavala osloboditi te navike i konačno, u očajanju, odustala? Izmišljao sam sve što sam mogao da bih je učinio ljudskijom i simpatičnijom. Kad smo se rastajali, ispred muzeja, ja okušah sreću. — Znate li da nikada nisam bio pozvan da jedem u nekom talijanskom domu? — Ništa niste propustili, u Rimu se najbolje jede u hotelima. — Ipak, to nije isto kao hrana pripremljena kod kuće. — Što vas je danas spopalo? Kao prvo, udata sam. Kao drugo, da vas želim pozvati na večeru, ja bih vam to rekla. Na taj je način stvar bila riješena. Ja joj pružih ruku. — Pa, drago mi je da smo se upoznali, možda ćemo se ponovno sresti ako ostanem u Italiji. Paola je prihvatila moju ruku, ali je nije pustila. Neke žene ne bi smjele biti odbojne, ako ne žele završiti na taj način da moraju postati ljubazne iz puke nelagode zbog svog

179

nepristojnog ponašanja. — Pretpostavljam da ćete, ne pozovem li vas na večeru, misliti da je to stoga što ste izbjeglica. — Nikako — usprotivio sam se, stišćući njezine duge, meke prste. — Shvaćam da je to naprosto zato što vam ja osobno nisam simpatičan. Povukla je ruku i ogledala se oko sebe da vidi promatra li nas koji prolaznik. — Kod kuće nemam ništa osim konzervirane hrane. — Obožavam konzerviranu hranu. Ovaj je put stisnula oči, no možda je to bilo zbog sunca. — U redu, ali ne zaboravite, sami ste to tražili. Kad me Paola uvela u svoj stan, ja je odostraga poljubih u vrat. Njezina je koža bila tako svijetla da mi se činilo da razgoni tamu malog hodnika bez prozora. Načas je zastala, a potom svoje tijelo i miris svog parfema premjestila u blistavu, suvremenu kuhinju. — Ja nisam prava žena za vas — rekla je čvrstim glasom čak — ni za prolaznu avanturu. Kako god bilo, naš je položaj postajao sve intimniji. Podgrijala je raviole iz konzerve, i mi sjedosmo za kuhinjski stol, za nimalo maštovitu večeru, baš poput starog bračnog para. To me podsjetilo na to da je Paola rekla da je udata. — Gdje vam je suprug? — upitah tjeskobno. Bio sam sasvim zaboravio na njega. — Već šest godina ne živimo zajedno — priznala je s ispričavajućim poluosmijehom. — Zakonski smo razdvojeni, to je ono što mi ovdje u Italiji imamo umjesto rastave. — Zašto ste ga napustili? — On je napustio mene.

180

Taj odgovor nije ostavljao mjesta daljnjim pitanjima. Sva sreća, jer da mi je Paola ispričala nešto više o tome, vjerojatno bih izgubio samopouzdanje i ponovno se povukao u Albergo Ballestrazzi. Počesmo razgovarati o politici i ona mi je objašnjavala razlike između frakcija vladajuće kršćansko-demokratske partije, potpuno opušteno, kao da nimalo ne sumnja u to da sam shvatio kako je jedino što ću dobiti kod nje — konzervirana hrana. Nadahnut kako njezinim izazivačkim ponosom tako i mirisom njezinog parfema (u ranijim ga prilikama nisam bio svjestan, iako je on sada nadjačao čak i miris raviola) jedva sam čekao da pojedemo i odbio sam ponudu da skuha kavu, kao da je to nepodnošljiv gubitak vremena. Zamolih je da mi pokaže stan, ali on mi je djelovao samo kao plavo-zelena pozadina njezinom liku, sve dok nismo stigli do prostranog okruglog kreveta. Paola mi je dozvolila da je ljubim i držim u naručju, a da mi sama nije ničim uzvraćala; ali kada stadoh otkopčavati njezinu haljinu, ona me laktovima i koljenima pokušala odgurnuti. Usko pripijena haljina otežavala je njezine napore isto toliko koliko i ja; naposljetku mi je pošlo za rukom da oslobodim njezine dojke, koje su iskočile iz grudnjaka. Nijedno od nas nije prozborilo, ali kad se moja glava nadvila nad njezina bijela prsa, ona reče s prizvukom pakosti u glasu: — Ja sam frigidna, znate. Što li sam trebao učiniti, stojeći tako prislonjen uz nju i obujmivši dlanovima njezine gole grudi? — Upravo sam izišao iz revolucije — izjavih muški odlučno, ali ne izlažući lice njezinu pogledu — ne možete me tek tako preplašiti. Na to je Paola podigla moju glavu i uputila mi žestok, strastven poljubac. Dok smo svlačili jedno drugo, počeh sumnjati da je ta tajanstvena Talijanka lagala da bi me iskušala. Zar me nije Nusi bila upozorila na to da neće spavati sa mnom

181

barem mjesec dana i to samo sat prije nego što smo prvi put vodili ljubav? Na žalost, u životu su pozitivne sličnosti vrlo rijetke. Kad smo se oslobodili odjeće, Paola je svoju pokupila, uredno poslagala na komodu, a haljinu objesila u ormar. Potom je otišla u kupaonicu, da opere zube. Ja sam je promatrao s mješavinom nevjerice, straha i čežnje. Ovako goli, njezini su se guzovi pokazali krupnijima nego što se to činilo pod haljinom, predstavljajući uzbudljivo, čvrsto središte njezina visokog, vitkog tijela. Kad se okrenula od umivaonika, kombinacija njezine duge plave kose i malog, plavušnog busena među stegnima izazva u meni ono bolno grčenje iz vremena dječaštva. Ali ona je krenula prema meni, u svoj veličanstvenoj neobičnosti svog golog tijela, tako ležerno i slobodno kao da smo već deset godina vjenčani. Isplazila mi je vršak jezika, a zatim prošla pokraj mene da bi skinula prekrivač s kreveta, triput ga presavila i odložila na stolicu. Užasnut mišlju da bi mogla provesti cijelu noć ovako pospremajući, ja je pograbih za njezinu hladnu stražnjicu. — Prevelika je — prokomentirala je ona trijezno. Stisnuo sam joj guzove svom žestinom svoje frustracije, i mora da ju je to zaboljelo jer mi je uzvratila zarinuvši zube u moj jezik, tako da osjetih krv. Samo mi je činjenica da sam više od dva mjeseca bio bez žene dala snage da izdržim sljedećih četvrt sata. Paola se ponašala više poput uljudne domaćice nego poput ljubavnice; tako je pažljivo podizala i izvijala svoje tijelo da sam se osjećao kao gost kojemu se odaje toliko pažnje da ne može a da ne shvati kako se od njega očekuje da što prije ode. U njoj se nisam osjećao prihvaćenim i dugo nisam mogao svršiti. Na kraju, prijeđoh dlanovima preko

182

njezina tijela, još uvijek sasvim ne vjerujući da može postojati tako savršena forma bez sadržaja. — Da li si uživao? — upitala je. Budući da se sve ostalo pokazalo uzaludnim, pokušah je smekšati riječima. — Bilo je divno. — Oh, drago mi je, drago, drago. — Volim te. — Ne govori tako — usprotivila se Paola, a njene je radosti nestalo. Navukla je deku do vrata, onemogućujući mi da prstima prelazim po njezinu tijelu. — Siliš me da osjećam kako bih i ja tebi trebala reći nešto slično. A ja ti ne mogu reći da te volim. To ne bi bilo istinito. — Onda lažimo! — Možda ti možeš lagati, ali ja ne mogu. Dok sam smišljao nekakav uljudan način da se udaljim, posegnuh među njezine noge i, gotovo automatski, stadoh se poigravati njome i otkrih da joj se to više sviđa od našeg vođenja ljubavi. — Zar nam nije lijepo, a da pri tome ne moramo ništa izmišljati? — upitala je, pokazujući da joj to godi. Da li je ona bila jedna od onih žena koje mogu svršiti samo na onaj drugi način? Kako nisam bio od onih koji bi bili zadovoljni samo vlastitim užitkom, pun nade odgurnuh deku i presavinuh se tako da sam mogao doseći izvor njezine tajanstvenosti. Ali ona odgurnu moju glavu i žestoko me udari u grudi tako da sam se gotovo otkotrljao s kreveta. — Nemoj to činiti. Nečisto je činiti takve stvari. — Kako misliš, nečisto? Zar nikad nisi pokušala na francuski način? — Postavio sam to pitanje više iz dokone znatiželje

183

nego zato što me stvarno zanimalo, tražeći pritom pogledom svoju odjeću na sivom tkanom sagu. Mračilo se. — Nisam perverzna, volim da to bude na norm¾ían način. — Koji je to normalan način? — Pa, kad si ti na meni. Ustadoh i počeh se oblačiti. — Tvoj problem nije u tome da si frigidna, nego samo stidljiva i nemaštovita. — Zašto se oblačiš? — upitala je, pomalo iznenađena. — Mislim da je vrijeme da pođem — već je kasno. Paola je neko vrijeme šutjela, a zatim neočekivano prasnula — Vi muškarci ste tašti majmuni, svi do jednoga. Vi ne uživate u ženama, ne uživate čak ni u svom vlastitom orgazmu. Jedino što doista želite je da navedete ženu da eksplodira uz veliko bum. Nije ni čudo da su upravo muškarci izmislili atomsku bombu. — Možda bi doživjela taj bum, samo da si pokušala. — Oh, bože, trideset šest mi je godina, Andrea. Dovoljno sam pokušavala. Upalih svjetlo da bih pronašao svoje cipele. — Što si pokušavala? Da muškarac leži na tebi? — Da li sam ti pričala o svom suprugu? — upitala je, nagnuvši glavu na svoje rame i ne obazirući se na moj sarkazam. — On je odvjetnik, dvaput je pokušao stupiti u parlament kao pripadnik monarhističkog stranačkog programa i, naravno, bio poražen. On je smatrao da je sve to zbog toga što sam ja frigidna. Navodno da sam uništila njegovo samo-pouzdanje. Čitao je mnoštvo psihoanalitičkih publikacija i napokon zaključio da mora da sam mazohist, stoga me počeo tući mokrim ručnikom svaki put prije nego što bi vodili ljubav.

184

Taj mi je ručnik tako dozlogrdio, da sam mu naposljetku rekla da bismo trebali otkriti nisam li ja možda ipak sadist. — Što je on odgovorio? — Bio je spreman da to iskušamo. Doista sam ga udarila jedne večeri, on je to zahtijevao, ali ni u tome nisam uživala, u stvari bilo mi je odvratno. Stoga rekoh da više neće biti eksperimentiranja. Sjedoh na rub kreveta da zavežem vezice na cipelama. — Nijedan od tvojih ljubavnika nije bio nimalo bolji? — Ah, sve je to više na prijateljskoj bazi. Postoji jedan urednik novina, on ponekad navrati. Ali on se ne želi gnjaviti poput tebe. Pedeset jedna mu je godina. — Nimalo mi se nije svidjela pomisao da sam zagazio na teren jednog postarijeg gospodina, a to mora da se odrazilo na mom licu. — Na što misliš? — upitala je, ispruživši ruku da bi me nježno pomilo-vala po dlanu. Krajnje kontradiktorna žena. — Pitam se što će se dogoditi kad talijanskoj vladi dosadi da nas drži u hotelu — slagah. Ali, nakon što sam izrekao te riječi, doista sam se počeo ponovno brinuti o tome što će biti sa mnom. — Najgore od svega je to što zaista nemam ni najbljeđu ideju kako će se stvari odvijati. Od Crvenog sam križa dobio popis talijanskih sveučilišta te sam odaslao priličan broj molbi — ali čak i da mi ovdje priznaju moju diplomu, vrlo je vjeroja-tno da mi neće dozvoliti da radim kao nastavnik, s obzirom na moj talijanski. A ja želim biti nastavnik, suviše sam se dugo pripremao za to da bih sada odustao. — Već sam vidio sebe kao konobara u jeftinoj kavani, gdje primam sitne napojnice. — Ah, već ćeš nešto dobiti. A u međuvremenu, nalaziš se u Rimu i boraviš u hotelu koji bi te stajao deset tisuća lira na dan

185

da ga moraš plaćati. Zašto se naprosto ne opustiš i ne uživaš? Primijetila sam da si strahovito napet. Zar sam mogao biti drugačiji u njezinom društvu? — Lako je tebi govoriti — gorko se potužih. — Imaš stalan posao, u svo-joj si vlastitoj zemlji, ne moraš brinuti što će se dogoditi sutra. Paola je ustala i počela se odijevati. — Nitko ne zna što će mu se sutra dogoditi. Ti voliš sažaljevati samog sebe. — Sada, kad smo raspravljali o problemu kojem je mogla pristupiti s čisto racionalnog stanovišta, ona je ponovno povratila onaj svoj samosvjestan stav. Bit će da je osjetila olakšanje, baš kao i ja, što smo ponovno imali na sebi odjeću: to je svakako bilo primjerenije prirodi našeg odnosa. — Mnogi bi ljudi — primet-nula je odrješito — štošta dali da imaju samo tvoje probleme. — Ne bih trebao razgovarati s tobom, ti me samo podsjećaš na to da sam potpuno sam na ovom svijetu. — Ta tko nije? Iz nekog razloga — možda zato što se vratila u kupaonicu da se počešlja, polaganim, zanesenim pokretima ruke, baš kao da smo se divno proveli — ja se osjetih ponukanim da je uvjerim u to kako imam sve razloge da se osjećam bijedno. Cijelu sam svoju prošlost učinio potpuno beznačajnom time što sam napustio Mađarsku, zar ona to ne shvaća? Sve ono što sam do sada učinio u životu, ne predstavlja više ništa. Ispričao sam joj o ruskom tenku koji svake noći prelazi preko mene. — To je zato što uporno mozgaš o svemu onome kroz što si prošao. Svo vrijeme provodiš žaleći samoga sebe. — U tvojoj se prisutnosti ne bih usudio činiti nešto takvo. — Ti si završio filozofiju — trebao bi znati da je život najčešće kaotičan, besmislen i bolan.

186

— Upravo to je razlog zbog kojega se osjećam tako jadno — usprotivih se. — U dobi od dvadeset tri godine, ne misliš li da si prestar da se uzrujavaš zbog tako očitih stvari? Pokušah joj dokazati da znam više o apsurdnosti postojanja od nje, i mi počesmo raspravljati o Camusu i Sartreu. Dok smo razgovarali hodao sam iz sobe u sobu, da ne budem suviše blizu toj zloj ženi. Kada ću ja imati stan poput njezinog, pitao sam se. Bio je to doista izuzetan prostor. U njemu nije bilo ničeg od one deprimantne šturosti kojom se odlikuje većina novih stanova, iako je zgrada očito bila izgrađena prije samo nekoliko godina. Stropovi su bili visoki, sobe prostrane, a raspored doista zanimljiv. Spavaonica je bila okrugla, s velikim lučnim prozorom pred kojim je stajao radni stol u obliku polumjeseca, s portabl Olivetti pisaćim strojem na njemu. Jedini drugi komad namještaja bio je golem, okrugao krevet, koji je Paola hitro ponovno pospremila navukavši na nj tanak, zlatast, prošiveni poplun. Kupaonica u sivom mramoru, s pozlaćenim detaljima, bila je veličine omanjeg javnog kupatila. Dnevna soba, u plavim i zelenim tonovima imala je oblik slova S, što je stvaralo iluziju kretanja, usprkos velikim, masivnim naslonjačima i sofama koji su bili izrađeni tako da se uklapaju u neravninu zidova. — Nimalo me ne čudi — rekoh Paoli — da si u stanju tako staloženo prihvaćati apsurdnost života. — Dvaput sam se morala seliti iz ovog stana jer nisam mogla platiti najamninu. Nemam auto. — Zar ti muž ne plaća uzdržavanje? — Pa, prema zakonu bio bi dužan plaćati mi ga, a njegovi bi mu prihodi to u svakom slučaju dopuštali, ali ne mogu ići na

187

sud i prisiliti ga da to učini, imajući na umu kako se jadno proveo sa mnom. Nisam imao nikakve namjere da joj proturječim. Došao je trenutak da se kaže zbogom, ali prije nego što sam imao priliku spomenuti kako se moramo rastati, ona povjerljivo provuče svoju ruku kroz moju. — Pođimo u šetnju, Andrea. Da li je mislila da imam namjeru nastaviti se viđati s njom? Kad smo se našli u dizalu, ona privuče moju glavu k svojoj i prošapta — znaš, ja uživam na svoj mali, osoben način. Ti činiš da se osjećam kao prava žena. — Što je bio Paolin mudar način da me preobrati na stoički pogled na život: umjesto da sažaljevam samoga sebe, ja počeh žaliti nju. Ali, na našem sam se sljedećem sastanku pojavio najviše zbog toga što sam primio pismo od dekana Padovanskog sveučilišta. On me obavještavao da talijanska sveučilišta u pravilu zahtije-vaju više položenih kolegija iz filozofije kršćanstva nego što ih ja imam; da trenutno nemaju na raspolaganju sredstva na osnovu kojih bi mi odobrili stipendiju za usavršavanje mog talijanskog i dovršenje moje doktorske radnje, te da bih se možda trebao obratiti američkim fondacijama: dekan me također savjetovao da, budući da govorim njemački i engleski, pišem sveučilištima u Zapadnoj Njemačkoj i u zemljama engleskog govornog područja. Na osnovu svega toga dalo se zaključiti da Italija nema potrebu za signor Andreom Vajdom i njegovim cum laude svjedodžbama s Budimpeštanskog sveučilišta. Dok sam stalno iznova čitao to pismo, osjetih iznenadnu želju da čujem Paolu kako mi govori da to nije nešto zbog čega se čovjek treba žaliti, jer na Siciliji ljudi umiru od gladi. Osim toga, počeh se pitati kako je moguće da tokom cijelih njezinih trideset šest godina, nijedan muškarac nije bio u stanju doprijeti

188

do nje. Što ako meni pođe za rukom promijeniti nešto? Kod kuće, u Budimpešti, ne bih se zanosio takvim ambicijama. Nakon što sam se oporavio od svoje beznadne ljubavi prema Iloni, shvatio sam da na svijetu ima mnogo važnijih prepreka koje treba prijeći nego što je to naporna žena. Kada sam počeo ozbiljno shvaćati svoj studij, svoj sam ego upregao u zadatak da postanem dobar nastavnik i, bude li moguće, autor nekoliko vrijednih filozofskih rasprava; a moja muževna žudnja za uzbuđenjima, sukobima i opasnošću bila je sasvim zadovoljena strahom od policije državne sigurnosti. Koliko god da sam volio žene, jedino što sam želio od njih bila je jednostavna ljubav i počeo sam izbjegavati one čije je ponašanje nagovještavalo komplikacije. Ali u Rimu, gdje sam besplatno dobivao hranu i smještaj i dosađivao se, sveden na nesiguran i besciljan život nikom potrebne izbjeglice, Paola je bila ta koja mi je nudila radost neprekidnog izazova. Počesmo većinu večeri provoditi zajedno — ponekad i cijelu noć, u Paolinu stanu. Biti s njom nalikovalo je životu na kakvoj visoravni. Zrak je bio čist ali rjeđi, čovjek je morao usporiti svoj govor, lagano disati, biti hladnokrvan, oprezan, i izbjegavati uzbuđenja. Iz sasvim očitih razloga, razgovor je bio vrlo bitan element našeg odnosa. Jednom, kad smo se nalazili u krevetu a ja želio okušati onaj način koji je ona smatrala čudnim, Paola je skočila iz kreveta i vratila se s gomilom knjiga od Sartrea i o njemu. — Razmišljala sam — rekla je — to što se nemaš čime baviti ovdje mora da te deprimira. Morao bi se posvetiti nečemu. Znaš, ne vidim razloga zašto ne bi počeo raditi na svom doktoratu, čak i ako ne znaš kojem ćeš ga sveučilištu podnijeti. A ja ti mogu pomoći da dođeš do potrebnih časopisa i članaka. — Bilo je nemoguće ne shvatiti da mi je Paola donijela sve te

189

knjige samo zato da bi izbjegla borbu na krevetu, ali zbog toga njezin prijedlog nije zvučao ništa manje privlačno. Ostatak večeri proveli smo zadubljeni u knjige i ja već sutradan počeh praviti bilješke na osnovu kojih je nastao esej Sartreova teorija samoobmane primijenjena na osnovne postavke njegove filozofije za koji mi je sveučilište u Torontu tri godine kasnije dodijelio doktorat. Taj je esej objavljen u drugom broju časopisa »The Canadian Philosophical Review« (sv. 1, broj 2, str. 72-158) i donio mi ono ugleda što ga danas imam u svom zvanju. U svakom slučaju, zahvaljujući Paolinom načinu izbjegavanja našeg vrlo intimnog problema, ja sam se udubio u nešto u čemu sam uživao i što sam smatrao korisnim — a to je uvelike pridonijelo smirivanju mojih živaca. Prestadoše noćne more i ja sam se ponovno uklopio u svijet. Međutim, užitak koji mi je to moje novostečeno duševno zadovoljstvo pribavljalo ubrzo je počeo blijedjeti. Budući da više nisam čeznuo ni za seksom ni za društvom, silno mi je počelo nedostajati ono što mi Paola nije mogla pružiti, i počeh gubiti nadu da će mi ikada poći za rukom da je promijenim. U početku smo svjetla u njezinoj spavaonici ostavljali upaljena, ali smo s vremenom počeli isključivati sve prekidače prije nego što bismo dotakli jedno drugo. Osobito su me ljutili njeni silo-viti pokreti i uzdasi. Kako sam joj postao drag, tako je željela pokazati da ona uživa na svoj mali, osoben način, ali njezino me pretvaranje samo neprekidno podsjećalo na to da se ona dosađuje i da se gnjavi upuštajući se u svu tu glumu. Bio sam gorko svjestan činjenice da sam parazit užitka, seksualni muktaš. Sve me to činilo opsjednutim njezinom tvrdoglavom vaginom, tim izvorom naših nesporazuma s mirisom borovine. Često sam ga pokušavao poljubiti, ali bi me ona uvijek odgurnula. Ako bih se pobunio, ona je postajala očajna.

190

— Bila sam sretna sve dok sam bila djevica — jednom se gorko potužila. — Tada je bilo dovoljno to što sam zgodna, inteligentna, simpatična djevojka. Od tada. stalno se ponavlja ista priča. Kakva seksi ženska, hajde da je povalimo. A kad napokon popustim, umorna od navaljivanja, kakvog li golemog razočaranja! Voljela bih da sam ružna, tada bi me svi pustili na miru i ne bih morala slušati pritužbe. — Tko se tuži? Ne govori besmislice. — Sam si htio konzerviranu hranu, sjećaš li se? Tada smo vodili ljubav na »normalan način«, glumeći zajed-ničko zadovoljstvo. Naša je postelja bila vlažna od pokajničkog znoja, ali ništa tu nije moglo pomoći. U početku sam mislio da će ona s dobrodošlicom prihvatiti moje pokušaje da joj pružim užitak, ali ona ih je primila kao dokaz da joj predbacujem to što ne može postići zadovoljstvo. Naravno, pokušavao sam je uvjeriti u to da seks pruža mnogo više od pukog zadovoljenja — doista, on pruža mnogo više od toga! — i da je glupo, idiotski, praviti fetiš od orgazma. Slagala se s tim. Ali sve što društvo proglašava najvišom kvalitetom, ujedno postaje moralni imperativ (bilo da se radi o spasenju duše ili tijela) i svaka nemogućnost da to postignemo ide na štetu naše savjesti. Paola nije mogla a da ne osjeća krivnju zbog svoje frigidnosti, baš kao što je u srednjem vijeku ne bi mogla izbjeći zbog toga što vodi ljubav. U stvari, pokatkad sam žalio što ne živimo u dvanaestom stoljeću, kada bi njezina hladnoća bila dika njezine kreposti, i ona bi se mogla osjećati grešnom samo zbog putenih užitaka, dok je sada bila osuđena na to da se osjeća krivom zbog svoje mučne frustracije. Ja nisam mogao a da se i sam ne osjećam krivim. Da je bila mlada, još bi bila uvjerena u to da je za njezinu nesreću kriv njezin ljubavnik, i mi bismo možda završili tako što bismo zadavili jedno drugo (čak i kad se radi o

191

frigidnim ženama odnos je zdraviji ako su one zrele osobe), ali premda smo oboje znali da ja nisam uzrok tome, ipak sam bio sukrivac njezinoj patnji. Moji pokušaji da je ublažim samo su pogoršavali stvar. S druge strane, ignorirati očajnička uzbuđi-vanja i razočaranja njezina tijela, značilo bi negirati čak i sponu elementarne simpatije među nama. Počesmo se gubiti u pustinji nemogućnosti. Paola je rekla da već time što je želim i uživam u njoj, činim da se osjeća kao prava žena, i ponekad je bila »blažena majka« mojeg zadovoljstva. Ali i njoj samoj bilo je teško izdržati to tinjajuće očekivanje koje se nikada nije razbuktavalo u plamen, osim u stanju očajanja koje je bilo stalno na oprezu. Bilo bi vrlo malo seksualnih problema kad bi se svi oni mogli pripisati osjećaju sputanosti, ipak isprva sam bio uvjeren u to da Paola odbija sve neuobičajene vrste ljubavne igre zbog toga što je čedna. Međutim njezin žestok otpor nije odavao stidljivost već strah. On je navirao iz plavetnila njenih očiju i prianjao uz cijelo njezino dugo, bijelo tijelo — strah od lažne nade i još težih poraza. Čak je i nježan pogled navodio Paulu na oprez. Užasavala se zanosa, ili je možda bolje reći da se užasavala mogućnosti da zaboravi kako ne zna utonuti u zanos. Jedne blage večeri, potkraj ožujka, sjedili smo u kavani, na otvorenom, proma-trajući rijeku ljudi koji su izišli da se pokažu u svom svojem sjaju, i kako je Paola djelovala opušteno i vedro, ja je počeh gledati onako molećivo kao što bih gledao kakvu nepoznatu ženu koju pokušavam zavesti. Ona je podigla obrve i okrenula glavu od mene. — Tvoj je problem u tome što samoga sebe pretjerano voliš. — Kako možeš uopće ikoga voljeti, ako ne voliš čak ni sebe?

192

— Zašto bih voljela sebe? — upitala je s onom svojom uobičajenom, nemarnom i deprimantnom objektivnošću. — Zašto bismo ikoga trebali voljeti? Možda bismo čak i bili mogli izići na kraj s njenom nemogućnošću da postigne fizičko zadovoljstvo, ali metafizičke posljedice toga počeše stvarati jaz između nas. One su otežavale — u stvari, dugo vremena čak osujećivale moju nadobudnu nadu da ću nas na jednostavan način osloboditi žaoke vlažnog ručnika njezinog supruga. Jedne subote, kasno ujutro, probudila me vrućina. Sunce mi je blještalo u oči, prodirući kroz lagane bijele zavjese, a u sobi mora da je bilo najmanje 30 stupnjeva. U toku noći zbacili smo sa sebe deku i gornju plahtu i Paola je ležala na leđima privukavši noge k sebi, nečujno dišući. Nikada ne djelujemo tako potpuno prepušteni vlastitim tijelima i svladani svojim nesvjesnim ćelijama kao kad spavamo. Dok mi je srce glasno udaralo, ja donesoh odluku da ću ovaj put uspjeti ili nas slomiti. Polako stadoh rastvarati put do uspavanog cvijeta: tat koji razmiče grane da bi se prikrao u vrt. Za čuperkom svijetle trave mogao sam vidjeti njezin tamnoružičast pup, s dvije duge latice koje su se bile malo rastvorile, kao da i one ćute toplinu. One bijahu izuzetno lijepe i ja ih stadoh pohlepno mirisati i lizati. Ubrzo latice postadoše mekše i ja sam mogao osjetiti kako su se orosile u znak dobrodošlice, iako je tijelo i dalje bilo nepomično. Tada je Paola već morala biti budna, ali je hinila da nije; ostala je u onom polusnenom stanju u kojem pokušavamo pobjeći od odgovornosti za bilo što što se zbiva, unaprijed se odričući pobjede i poraza. Prošlo je možda deset minuta, a možda i pola sata (vrijeme se izgubilo u mirisu borovine) kada se Paolin trbuh počeo grčiti i zatim opuštati i ona je, drhteći, najzad donijela na svijet užitak za nas oboje, taj

193

plod bez kojeg ne mogu čak ni prolazni ljubavnici. Kada je njezino vrelo isteklo ona me uhvatila za ruke i privukla k sebi i ja sam napokon mogao ući u nju čiste savjesti. — Izgledaš samozadovoljno — bijahu joj prve riječi kad su se njezine kritičke plave oči ponovno usredsredile. Imali smo jednog zajedničkog prijatelja: slikara mađarskog porijekla, gospodina Biharija, visokog, naočitog gentlemana šezdesetih godina. Uvijek je imao oko vrata elegantan, muški šal, koji je sam dizajnirao, a običavao je svakoga uvjeravati da je njegova najveća ambicija u životu da ostane tako dugo mlad kao Picasso. Karijeru je počeo kao reporter u Budimpešti, ali nakon što ga je njegov list, 1924, poslao kao izvjestitelja u Pariz, više se nikada nije vratio u Mađarsku. Njegova je supruga bila Francuskinja koju je često vukao sa sobom u Albergo Ballestrazzi, tako da barem čuje mađarske razgovore i stekne neki pojam o tome kako zvuči materinski jezik njezinog muža. Ona bi stajala pored njega, smetena, dok je on razgo-varao s izbjeglicama. Gospodin Bihari je poznavao ne samo Paolu već i onog urednika s kojim je prijateljevala, i tako sam saznao, da je prekinula s tim čovjekom rekavši mu da se zaljubila u mladog mađarskog izbjeglicu. Tu sam izjavu ponovio Paoli, znatiželjan da li će priznati da je počinila takvo očitovanje ljubavi. — Ne vjeruj u to — rekla je Paola. — Htjela sam ga se mirno riješiti, a nikoga se ne možeš riješiti mirno ako mu kažeš istinu. — A koja je istina? Bili smo u kuhinji i ona nam je pripremala večeru, odjevena samo u grudnjak i laganu suknju, jer je već nastupilo ljeto. Ja sam sjedio kraj kuhinjskog stola, mirišući ukusnu hranu i

194

promatrajući je kako se kreće uokolo, što je u meni budilo raznorazne apetite. — Pa — rekla je, pažnje i dalje usmjerene na lonce i tave iz kojih se pušilo — istina je to da ću za desetak godina ili nešto više, prestati raditi i povući se u našu staru kuću u Ravenni. Moji će roditelji tada već vjerojatno biti mrtvi i ja ću tamo živjeti s nekom starom služavkom. Pretpostavljam da će nam nosovi svake zime postajati sve šiljastiji. — Možda ću ja u Ravenni raditi kao nastavnik. — U Italiji ima dovoljno profesora filozofije da se njima napuni cijeli Jadran. Ti ćeš, prije ili kasnije, emigrirati u neku drugu zemlju. Sva sreća da će se to dogoditi, jer to će me poštedjeti neugodnog iskustva da postaneš umoran od mene. Njezino predviđanje da ću postati umoran od nje činilo mi se krajnje nevjerojatnim. Između nas je sada bilo manje napetosti nego u odnosima sa svim ostalim ženama koje sam dotad upoznao, a naša je opuštena sreća samo isticala trenutke nemira koje sam iskusio sa svojim ostalim ljubavnicama. Prisjećao sam se trenutaka uznemirenosti, kada sam običavao u sebi recitirati povijesne datume dok bih s nekom od njih vodio ljubav, tako da moj užitak ne bude preintenzivan i prebrz u odnosu na ritam moje dragane. S Paolom nisam imao razloga da obuzdavam sebe. Ona me primala u se kad bi već drhtala i izlijevala se — što ju je, na neki način, svaki put činilo još poželjnijom, umjesto da bude obrnuto. Ipak, imala je pravo kad je rekla da ću napustiti Italiju. Nisam mogao dobiti posao, a kako je Albergo Ballestrazzi od petnaestog kolovoza imao ponovno biti otvoren gostima koji plaćaju, a gospodin Bihari imao prijatelja pri Kanadskom konzulatu, koji je pak imao prijatelja na sveučilištu u Torontu, ja sam iskoristio priliku da emigriram u Kanadu.

195

Šesnaestog kolovoza Paola me otpratila na aerodrom. Drmusali smo se na stražnjem sjedištu nekog pretpotopnog taksija i, budući da sam bio potišten i da nisam govorio, ona me povuče za kosu. — Nije tebi to što mene napuštaš — rekla je optužujući — ti se bojiš svog odlaska u Kanadu. — I jedno i drugo — priznadoh i rasplakah se, što je, vjerujem, olakšalo naš rastanak mojoj nesentimentalnoj ljubovci. Nakon što smo se oprostili kod izlaza na pistu, Paola se okrenula da pođe, a potom se vratila i još jednom me drugarski zagrlila. — Ne brini, Andrea — rekla je ponavljajući našu zajedničku šalu pritom se ozbiljno osmjehnuvši — svi putovi vode u Rim.

196

16 O odraslim ženama koje se ponašaju kao tinejdžerke

Seks na mjesecu Norman Mailer

U suvremenom svijetu pojavila se nova vrsta usamljenosti: usamljenost brzine. Tako je jednostavno sjesti u avion i otići nekamo gdje ne poznate nikoga. Ja u Ann Arboru nemam rođaka: oni o kojima znam nešto žive u Londonu, Frankfurtu, Milanu, Parizu, Lyonu i Sydneyu u Australiji. Sestra mog oca, tetka Alice, koja je sada već stara dama, uzgaja jagode u blizini Freiburga. Jedna moja nećakinja koja je otišla u Barcelonu, udala se za inženjera Španjolca i s njim emigrirala u Caracas. Imam jednu sestričnu, Amerikanku, polucrnkinju koja je radila, ili je to barem bilo tako kada sam posljednji put čuo o njoj, kao kustos u nekom muzeju u Clevelandu. Jedan moj stric koji je radio na svemirskom programu u Cape Kennedyju, nakon odlaska u mirovinu povukao se u New York i sada živi u Upper West Sideu. Što se pak mene tiče, ja sam došao iz Rima u Toronto — zauvijek, kako sam tada mislio — a evo me ovdje u Michiganu. Sada sam tipičan Amerikanac iz malog grada kojem često nedostaje velegradski život Toronta. Još uvijek pamtim zujanje u ušima dok sam se udaljavao od aviona po betonu novog kontinenta, osjećajući se kao da mi je sva krv presušila. Debeo uniformirani službenik dao mi je plavu karticu s mojim imenom i potvrdu o mom novom statusu: doseljenik. Također mi je uručio i novčanicu od pet dolara, objasnivši da je to novac koji se dodjeljuje »u znak

197

dobrodošlice«, te zamolio da potpišem potvrdu o primitku. Zatim mi je pokretom ruke dao na znanje da mogu poći kamo god želim. Bio bih se najradije okrenuo i vratio u Evropu, ali budući da sam imao samo kartu u jednom pravcu i manje od sto dolara, što je uključivalo i onaj »novac dobrodošlice«, odvukao sam svoja tri kovčega s prljavog, trošnog aero-dromskog terminala. Nakon što sam ugledao nepregledan, pust, tuđ krajolik, pokušah crpsti srčanost iz svoje vlastite goleme sjene, koju je sunce bacalo na zemlju preda me. Nekoliko kilometara dalje u zraku je visio ogroman, zlokoban oblak smeđeg smoga, najavljujući blizinu velegrada u kojem sam imao živjeti. Vozač taksija u koji sam ušao bijaše masivan čovjek, četvrtastog, spljoštenog lica i bezizražajnih očiju koje nisu poticale čovjeka na razgovor. Međutim, ja nisam poznavao nikog drugog, pa sam mu rekao kako sam upravo stigao u Kanadu i da mi je potrebna jeftina soba u krugu sveučilišta. Na sreću, pokazalo se da je on Austrijanac, a kad je saznao da dolazim iz Mađarske i dobro poznajem Salzburg, postade ugodan i obeća da će me smjestiti. Obraćajući se mom liku u retrovizoru, primijetio je da sam dovoljno mlad da mu budem sin i upozorio me na to da u Torontu nema kavana i da si moram što prije naći djevojku jer su prostitutke skupe. Dok smo se vozili prema gradu Cestom kraljice Elizabete, kojoj su sa svake strane redovi visokih jablana i skupine grmova, te uz obale jezera Ontario, ja počeh razmišljati o tome kako je taj krajolik sasvim ugodan i prilično sličan prirodi oko Blatnog jezera. Međutim Austrijanac me uporno uvjeravao da tu žive bića različita od onih koja sam poznavao kod kuće. — Ovdje su ljudi samo ljudi kao i svugdje drugdje, ali to ne žele priznati dok se ne napiju. A tada se sruše na pod taksija i

198

onesvijeste ili dođu na genijalnu ideju da vas opljačkaju. Ponekad zažalim što ne vozim kočiju u Beču, u vrijeme Franza Josefa. — Zavladala je kratka pauza u znak počasti nestalom austro-ugarskom carstvu, koje nijedan od nas dvojice nije mogao pamtiti. — Kanađani na prvom mjestu vole novac, što je OK — nastavio je — ali zatim dolazi piće, potom televizija, hokej, a onda hrana. Seks je tek pri kraju liste. Onda kad biste vi pograbili neku djevojku, Kanađani će pograbiti još jednu čašu pića. Ovo je mjesto puno debelih muškaraca i nesretnih žena. — I on sam djelovao je pozamašno — primijetih. — Ah — priznao je zloslutno — kad vi budete živjeli ovdje toliko dugo koliko ja živim, i vi ćete se promijeniti. Zaustavili smo se u ulici Huron, uskoj, redovima stabala obrasloj uličici oronulih viktorijanskih zdanja od tamnocrvene cigle, s tornjićima na krovu, pretvorenih u niz soba za iznajmljivanje i hodali od vrata do vrata raspitujući se kakve su cijene. Austrijanac je prekorio desetak gazdarica zbog njihovih neumjerenih cijena prije nego što mi je savjetovao da uzmem jednu sobu u potkrovlju. Imala je nizak, kos strop, kićene tapete i linoleum na podu, ali sam jedva čekao da se negdje smjestim, makar privremeno. Vratili smo se k autu po moju prtljagu i ja mu zahvalih na neobjašnjivoj ljubaznosti. — Već sutra ne bih se gnjavio s vama — rekao je, podižući rastvorene dlanove da naglasi svoje riječi — ali nisam mogao tek tako ostaviti čovjeka koji je prvi dan u Kanadi. I ja sam stigao ovamo sâm, bilo je to ’51-ve, usred zime! Prvi dan se nikada ne zaboravlja, vjerujte mi. On je najgori. — Uzeo je onoliko koliko je iznosila cijena vožnje, ali nije htio primiti napojnicu i mi se na rastanku srdačno rukovasmo. Ponovno sam ga sreo nakon tri godine: prestao je voziti taksi i otvorio prodavaonicu bečkih »štrudla« na ulici Yonge. Bit će

199

da mu je dobro išlo, jer mi je, kad smo se zadnji put vidjeli, rekao da se upravo vratio s odmora u Japanu. Taj ponovni susret s njim koji je postao uspješan sitni biznismen i svjetski putnik, još uvijek prekrupan, mrk zbog svog iznenadnog bogatstva, osvježio je moje sjećanje na onaj dan kad mi se učinio gotovo mističnim vodičem na ovaj kontinent doseljenika. One stvari na koje me je upozorio, stvari koje mi ni danas nisu simpatičnije nego prvog dana kada sam stigao — zabave na kojima se uglavnom pije, hokej, televizija — isto su tako upadljive karakteristike života u Sjedinjenim Državama kao i onog u Kanadi, ali jednako je upadljiva sklonost ljudi u obje zemlje da daju strancu vremena da se snađe. Zahvaljujući prijatelju gospodina Biharija, s konzulata u Rimu, upoznao sam znatan broj ljudi sa sveučilišta koji su ostavljali dojam da se raduju tome što mi mogu pomoći. Prve su mi godine našli posao u muškoj školi, a zatim mi pomogli da dobijem mjesto asistenta na sveučilištu u Torontu. Nakon što sam tamo proveo pet godina, došao sam u Ann Arbor, na Sveučilište Michigan, gdje sam ostao do današnjeg dana — premda razmišljam o tome da se prijavim za isto mjesto u Columbiji. Mislim da je za neke ljude nemoguće vječno ostati na jednom mjestu, nakon što jednom napuste krajolike svoje mladosti; možda se ipak radi o tome da koliko god dugo bio na ovom kontinentu, nikada se tu ne osjećam sasvim kod kuće, pa je to razlog zbog kojega selim naokolo. Kako god bilo, želio bih živjeti u gradu gdje su ulice i trgovi dobili ime po nekom velikom čovjeku, umjesto po gradonačelnicima i stablima. Ali život profesora lutalice ne spada u okvir ovih memoara, niti obiluje događajima vrijednim pažnje i spominjem ga samo zbog opisa nove društvene pozadine mojem sentimentalnom odgoju.

200

Povremeno mi se činilo, osobito tokom prvih nekoliko godina u Torontu, da sam prešao preko Atlantika samo zato da bih izgubio svoju toliko srcu priraslu vjeru u zrele žene. Iako na taj način dolazim u opasnost da podrivam svoju vlastitu teoriju, moram priznati da ima žena kojima su godine ostavile samo trag na licu, ali ne i u njihovim stavovima ili karakterima. U stvari, čini se da nezanimljive djevojke sazrijevanjem postaju još praznije. Potpuno se istroše na taštinu i lakomost, što je možda razlog zbog kojeg su me poštedjele tokom mojih studentskih dana kada sam bio mlad i siromašan. Za onih rijetkih prilika kada bih privukao njihovu pažnju, još dok sam bio u Budimpešti, znao sam ih prepoznati i na vrijeme pobjeći. Ali spoznaja da se moram držati na odstojanju od žena koje su se divile drugu Staljinu ili ciganskoj muzici bila je slaba zaštita od slično uvrnutih osoba u Sjevernoj Americi. Trebalo mi je vremena da shvatim kako se trebam čuvati žena koje obaraju pogled zbog osjećaja poštovanja kad se spomene telefonska kompanija Bell, koje su pretplatnice Reader's Digesta, koje pjevuše reklamne melodije za deterdžente, koje se ljube otvo-renih očiju i ponose time da su praktične. Takve su žene često opasne i druženje s njima uvijek je bolno, i još i danas se s ogorčenjem sjećam svoje zle kobi što sam naletio na jednu od njih već drugog dana boravka u Novom svijetu, u vrijeme kad nije bilo potrebno mnogo da zapadnem u depresiju u toj novoj, nepoznatoj okolini. Pojavila se, što sasvim odgovara tom tipu žena, u ambijentu filmskih časopisa, TV-vodiča, limenki čokoladnog mlijeka, pasti za zube, lijekova, foto-aparata, škarica, Kleenex maramica i raznih drugih proizvoda na prigodnom sniženju u lokalu u ulici Bloor. Bilo je to pola bloka dalje od kuće u kojoj sam stanovao i ja sam pošao tamo na večeru da ne bih morao zaći

201

dublje u grad no što je to bilo potrebno. Bio sam pojeo svoj obrok i upravo sam ispijao čašu mlijeka kada postadoh svjestan da mi se ona smješka. Mislim da mi nikada osmijeh ili pogled nije bio potrebniji nego u tom trenutku. Osjećajući se potpuno sam na stranoj planeti, ne poznavajući ni jednog živog stvora, bilo muškarca bilo ženu, koga bih mogao pozvati makar i na kratak razgovor, užasnut mišlju da se moram sam vratiti u svoju sumornu sobu u potkrovlju, iznenada sam bio prebačen natrag na zemlju, u sjaj sunca. Imala je oko trideset pet godina, kratku, kovrčavu kestenjastu kosu, jako izražena usta i punašno ali prilično dobro građeno tijelo, a smješkala mi se i gledala me ravno u oči, ne krijući da joj se sviđam. Više se nisam osjećao tisućama kilometara udaljen od kuće. Kad sam ustao da platim račun ona je izišla i vrzmala se pred vratima, gledajući me kroz staklo. Nadao sam se da je to neka usamljena, rastavljena žena kojoj je potrebna ljubavna avantura isto toliko koliko i meni i već sam nas vidio kako sklupčani jedno uz drugo zajedno provodimo noć. Kad sam napustio lokal ona se nalazila samo nekoliko koraka ispred mene. — Oprostite mi što vam se obraćam a da se nisam predstavio — rekoh kada sam je sustigao — ali želio bih vas upoznati. — Odlazite! — zapovjedila je, glasom nabijenim ljutnjom i počela brže koračati. Izluđen usamljenošću više nego željom, ja nastavih hodati pokraj nje. — Ja se zovem András — rekoh. — A vi? — Ostavite me na miru ili ću zvati policiju. Neka postarija žena što je prolazila pokraj nas čula je njezine riječi i s antipatijom me pogledala. Na tren sam zastao ali potom, prisjetivši se kako mi se smješkala u lokalu, požurih za njom samo da bih čuo nove prijetnje.

202

— Nastavite li me proganjati, zvat ću u pomoć. Što ste vi, manijak? Odustao sam i gledao je kako se udaljava. Osvrnula se da vidi slijedim li je još uvijek; a kada se drugi put okrenula, smijala se. Bio sam bijesan. Nije me toliko ljutilo što je napravila budalu od mene, već činjenica da zato nije imala nikakav shvatljiv razlog osim puke osobne pakosti. Poznavao sam mlade dje-vojke koje su se zabavljale sadističkim zadirkivanjem, ali žena koja nije mogla biti ni dan mlađa od trideset pet godina, a ipak se ponašala kao frustrirana tinejdžerka za mene je bila sasvim novo iskustvo. Praznovjeran sam u pogledu loših početaka i taj me događaj ispunio zlim slutnjama u vezi s ljubavnim običajima kanadskih žena. U stvari, neke od njih koje sam uspio odvesti u krevet ponašale su se čak još bizarnije. Bila je tu neka knjižničarka od trideset dvije godine koja mi je rastvorila svoje udove ni pola sata nakon što smo se upoznali na zabavi, a ponudila mi brak u roku od samo jednog sata. Potom mi je održala predavanje o novim obavezama koje ću imati kao njen budući muž. Bit će mi dužnost da joj omogućim ugodan život dok god postojim kao i nakon svoje smrti — to jest, moram uzeti životno osigu-ranje. Sve u svemu, za manje od dva sata, dakle manje vreme-na nego što je potrebno trgovcu da sastavi sumnjiv ugovor, to je neobično biće bilo spremno udati se za mene i pokopati me. Ona je u stvari mislila da je samo praktična i nije htjela otići sve dok joj nisam objasnio da ja potječem iz plemena u kojem udovicu živu spaljuju s njezinim mrtvim mužem. Takve neugodne, iako kratke romanse, sada mi se čine samo uvodom u moj susret s Ann, nemilosrdno nerazumnom ženom koja je izvršila velik utjecaj na moj život — kao da je htjela dokazati da je najbolji način da se muškarca pouči nečemu taj

203

da ga se natjera da pati. Dvaput smo se neuspješno upustili u ljubavnu avanturu, a između oba ta pokušaja prošlo je dosta godina koje su znatno izmijenile njezinu osobu, iako je njen smisao za protuslovne postupke ostao netaknut. Prvi put sam je sreo na konferenciji na jezeru Couchiching, kojoj sam prisustvovao tog ljeta da bih se upoznao s nekima od svojih budućih kolega na sveučilištu. Couchiching je jedno od tisuća jezera na neindustrijalizi-ranom području sjevernog Ontarija koje je još uvijek divlje i prekrasno, usprkos motoriziranoj invaziji iz velikih gradova do koje dolazi jednom godišnje. Na obali jezera nalazi se tu-rističko naselje drvenih kućica, okruženo gustim šumama, u kojem se svakog ljeta, tokom deset dana, održava konferencija o najznačajnijim pitanjima u zemlji i u svijetu. S obala Atlantika i Pacifika, tri do četiri stotine Kanađana stječe se na Couchichingu: sveučilišni profesori, novinari, nastavnici u srednjim školama, televizijski komentatori, knjižničari, dru-štveno angažirane kućanice, čak i poneki političar — ukratko, razne vrste ljudi koji »vode brigu« i veći dio života provode u zatvorenom. Takve ljetne konferencije uz neko jezero ili rijeku, stabla, i pod otvorenim nebom, vrlo su popularne među sjevernoameričkim intelektualcima, sasvim opravdano, jer mnogo je korisnije raspravljati o ravnoteži straha, automati-zaciji i eksploziji stanovništva, u kratkim hlačama i na svježem zraku nego u neudobnom odijelu i zagušljivim dvoranama. Osim toga, ovdje čovjek nije obavezan prisustvovati svakom govoru ili raspravi. Moguće je zaplivati u jezeru, ležati na suncu na pristaništu za čamce i naprosto hodati bosonog kroz zamamno bockavu travu. Ljudi koji tokom jedanaest mjeseci moraju na plećima nositi teret opće cijenjenog zdravorazum-skog ponašanja, mogu ovdje pljunuti na zemlju, vikati da čuju

204

svoj vlastiti glas i čekati jeku, javno se češkati po trbuhu — dok muževi i žene dobivaju još i dodatnu mogućnost da pro-čiste pluća od ustajalog zraka u bračnoj ložnici. Naravno, oni koji nemaju baš ništa zanimljivije za raditi, okupljaju se u dvorani za konferencije; ali prema mojim osobnim proraču-nima (za koje ne tvrdim da su najprecizniji) tokom svake diskusije o jednom jedinom aspektu svjetske krize počini se barem pola tuceta preljuba. Međutim, bilo bi netočno kanadskoj intelektualnoj zajednici pripisivati neku izuzetnu vitalnost i tankoćutnost. Bio sam smješten s pet drugih neženja, a nemali broj večeri sva su peto-rica ostajala u nastambi, pijući. Svi su oni bili akademski obrazovani, dvojica doktori znanosti, a ipak, dok je šumama i obalama jezera lutalo mnoštvo djevojaka i usamljenih supruga, ti navodno inteligentni, daroviti, zdravi mladi ljudi radije su sjedili na svojim krevetima, držeći se boce kao da im o njoj ovisi život, i izmjenjujući budalaste prostačke viceve, kao da im je netko zabranio da iziđu. Iako sam se sjećao upozorenja mog znanca, vozača taksija, o tome da muški dio kanadske populacije daje prednost boci pred svim ostalim užicima, ipak mi se pogled na te mlade ljude koji zbog pića propuštaju takve divne prilike, činio sasvim nevjerojatnim. Kada bi ih napuštao da u tami okušam svoju sreću, obično su mi se smijali i, s blagonaklonim prezirom nazivali me »ludim trezvenjakom«. Konferenciji je prisustvovao novinar po imenu Guy MacDonald koji je za jedan veliki dnevnik izvještavao o raspravama, iako je inače njegov posao bio da piše bezimene novinske uvodnike. Bio je nizak, mršav i krivonog, proćelav, s velikim, od sunca izgorjelim nosom, a nosio je starinske, tankom žicom uokvirene naočale koje su njegovom običnom licu davale neku dostojanstvenu zaokruženost. Naprotiv, njego-

205

va je supruga bila zgodna žena, neka vrsta raspupane engleske ljepote, čija su kosa i put bili kombinacija nijansi plavuše i crvenokose žene — sva od mekih tonova i obrisa, nabijena napetošću. Sa sobom su bili doveli svoje dvije kćeri koje su, na žalost, ličile na oca. Starija mi je djevojčica rekla da ima »devet i pol godina«, dakle, MacDonaldovi su morali biti u braku najmanje deset godina, ali je Guy MacDonald još uvijek pokazivao želju da ugodi svojoj supruzi i kad god bi ona bila prisutna trudio se da je uključi u razgovor. Ona ga je obično slušala s izrazom lica koji kao da je govorio ja sam pametnija od svog muža. Jednog jutra, dok smo zajedno sjedili na rubu drvenog pristaništa, leđima okrenuti suncu i s nogama u vodi, rekao mi je da je rođen u Ottawi, dok Ann dolazi iz Viktorije, u Britanskoj Kolumbiji. Činjenica da su se njih dvoje sreli i vjenčali, usprkos velikoj udaljenosti koja ih je razdvajala u ča-su rođenja, doimala ga se kao neobična i divna. — Znate — rekao je, okrenuvši se da bi potapšao koljeno svoje žene, ispruživši ruku dugim, sporim pokretom kao da je pruža preko tisuća kilometara šuma, prerija, jezera i planina — Ann je rođena na Zapadnoj obali, odrasla je u Viktoriji. — Ann je na njegovu primjedbu reagirala mučeničkim uzdahom — ne napadnim, ali zamjetljivim. — To nije pošteno, ali ne mogu oprostiti Guyu što su djevojčice naslijedile njegov izgled — rekla mi je jednom kada sam je zatekao samu na pristaništu, gdje drži na oku kćeri koje su se praćakale u vodi. Kasno jedne noći, dok sam tapkao kroz mračno naselje da bih stigao na sastanak s nekom djevojkom, prošao sam pokraj drvene kućice u kojoj su bili smješteni MacDonaldovi. Ann je sjedila na pragu i pozvala me poput stražara: — Tko to tamo ide? — Zdravo! Ja sam, Andrew Vajda.

206

— Kamo si krenuo? Ne volim vikati, stoga sam joj prišao krećući se kroz tamu, dok je svuda vladala tišina. — Imam sastanak. — Blago tebi — rekla je kivno. — Ja nemam nikakav sastanak. Djevojčice spavaju, a Guy negdje igra bridž. Nemam što raditi već sjediti ovdje i brojati zvijezde. — Ovdje ne moraš čuvati djecu — što ne odeš i ne pridružiš mu se? — Zašto bih? Drago mi je da sam za promjenu sama. — Glas joj je bio neprijateljski kao da se želi i mene riješiti. Ipak, dodala je, s hitrim drhtajem u glasu, koji je zvučao kao prizna-nje o njezinoj raspoloživosti. — Zašto ne sjedneš? Mogli bismo zajedno promatrati nebo. — Nikada nisam poznavao nijednu ženu čija su se raspoloženja tako brzo mijenjala: običavala je govoriti s drastično različitim intonacijama u jednoj jedinoj rečenici. Čak i na pristaništu, tokom najneobaveznijeg razgo-vora, Annin bi glas vijorio poput zastave na suprotnim vjetro-vima, kao da joj je duša zahvaćena okrutnom olujom. Tek što me mamila da sjednem pokraj nje, a već me odbijala upozoravajući me na svoju nepokolebljivu krepost. — Ja muškarce ne pozivam dalje od kućnog praga — rekla je značajno — stoga nemoj ništa umišljati. — Rado bih ti pravio društvo, ali već kasnim. — Pa, onda dobro... Ipak, pomogni mi da ustanem, hoćeš li? Već tako dugo sjedim ovdje da mi je noga utrnula. Pomogoh Ann da se osovi na noge, a ona me privuče k sebi, čvrsto položivši moje ruke na svoje guzove. Mogao sam osjetiti kako se pomiču pod tankom ljetnom košuljom i nisam im uspio odoljeti, iako sam znao da me čeka draga, pametna djevojka s kojom bih bio proveo daleko ugodniju večer nego s tom pro-

207

mjenljivom kućanicom. Prisilno sam se pokorio trenutnom uzbuđenju. Čim su se struje naših puti spojile (u tami, dok smo bili ispunjeni slabim ali hipnotizirajućim mirisom jezera), želio sam Ann tako očajnički kao da nikada u životu nisam dotaknuo nijednu ženu. Poveo sam je od kućice tražeći kakvu meku travnatu površinu zaštićenu grmljem, a isprva se ona ushićeno hihotala hodajući za mnom. Potom je stala i počela me vući u suprotnom smjeru. — Čekaj, Andy — rekla je nujno. — Zašto, što nije u redu? — Ne znam... Rekla bih samo to da volim svog muža, na neki način. — Bože me sačuvaj toga da pokvarim dobar brak! — rekoh, brzo ispustivši njezinu ruku. Od one nezaboravne noći sa zažarenom djevicom, Mici, postao sam imun na draženje. — Ne radi se toliko o tome da ga volim — dodala je još tužnijim glasom — nego znaš, nikada mu nisam bila nevjerna. — Onda s tim ne bi smjela sada započinjati. — Ne bi trebao tako govoriti — usprotivila se s iskrenim ogorčenjem. — Trebao bi me zavoditi. — Bit će da te netko krivo obavijestio, Ann. Ukoliko ti je potrebno uvjeravanje, vjeruj mi, to nije vrijedno toga. — Mislila sam da vi Evropljani važite za heroje u ratu spolova! — Ja sam pacifist. Tako smo u razgovoru utopili sve svoje osjećaje, kakvi god oni bili, a Ann nije htjela leći u travu sve dok nismo bili umorni i siti jedno drugog. Bila je to duga agonija za kratko-trajno zadovoljstvo. Jedva da sam ušao u nju kad začusmo u daljini glas Guya MacDonalda.

208

— Ann, Ann? Jesi li tu? Ann? Ja pokušah nastaviti, siguran da nas on neće pronaći, ali Ann me odgurnula snagom tigrice. Ustala je, otresla suknju i bluzu i okrenula se prema meni s ispitivačkim pogledom i ja joj iz kose izvadih list ili dva. Kada se uputila prema puteljku, hodajući s promišljenom nemarnošću, doviknula je mirnim glasom: — Evo me! Malo sam prošetala. Čekao sam dok nisu nestali u kući, a zatim potrčao, nadajući se da me djevojka s kojom sam imao spoj još čeka. Ali nije. Sljedećeg sam jutra otišao u konferencijsku dvoranu i saslušao dva deprimantna govora o vremenu kad ljudi više neće morati raditi za život i svo će svoje vrijeme moći provoditi u odmaranju. Kad sam se nakon ručka vratio u naš samački krug, moji su me drugovi dočekali sa značajnim izrazom na licu. Tražila me gospođa MacDonald. — Sada znamo gdje provodiš večeri! — rekao je visok, ženskast prodavač političkih nauka. — Vrlo je zgodna. — Nakon dramatične pauze, dodao je — Toliko te silno željela naći da bih se kladio o bocu viskija kako je odlučila ostaviti muža i početi živjeti s tobom. Još su se uvijek smijali svojim šalama kad je Ann prošla pokraj naše nastambe, očito ne prvi put, i okrenula se prema otvorenim vratima. Pojurih van da je odvedem otuda. Smatrao sam sasvim razumljivim da ćemo oboje brzo zaboraviti ono naše nimalo radosno spajanje i nisam mogao pojmiti što hoće od mene. Bila je odjevena u bezobličnu haljinu — vreću koja nije otkrivala linije njezinog tijela i djelovala je turobno, gotovo opsjednuto. Dakle, nije se činilo vjerojatnim da želi da nastavimo našu prekinutu romansu.

209

— Moram razgovarati s tobom — objavila je. — Moram s nekim razgovarati. Osjećam se tako krivom. — Oh, ne! — usprotivih se malaksalo. — Zbog čega, pobogu? — Šetali smo između kućica, trudeći se da ne djelujemo suviše upadljivo. — Razmišljam o tome da sve ispričam Guyu. Možda će biti ljut na mene, ali ću barem to skinuti s duše. Ne mogu podnijeti osjećanje krivice. — Zar si religiozna? — Naravno da nisam. Odgojena sam u anglikanskoj vjeri, ali sam to prerasla. — U čemu je onda tvoj problem? Ti ne mariš stvarno za Guya. — Naprosto mislim da to nije bilo u redu — rekla je tvrdoglavo. — Shvaćam. Više ne vjeruješ u grijeh, ali te on ipak uznemirava, iz navike. — Pokušao sam biti drzak kako bih spriječio da je obuzme veličanstvenost njezinog tragičnog raspoloženja. Nije uspjelo. Ann je uporno ponavljala da se osjeća krivom. — Slušaj, mi nismo stvarno vodili ljubav. Bili smo tek započeli kad te tvoj muž zazvao. Ann se odmah razvedrila. — To je istina! — uskliknula je. — To nije isto kao da smo došli do ičeg ozbiljnog. Oči joj nedužno zasjaše; sada nije bila zgodna, bila je prekrasna. Ono što je tražila očito nije bilo iskupljenje već kvalifikacija postupka — rupa u zakonu, da se tako izrazim. — Zaista, moglo bi se reći da smo se samo ljubakali. Malo žešće ljubakanje — dodala je i osmjehnula se nekom postarijem tajniku fakulteta koji je prolazio pokraj nas.

210

Trebao sam osjetiti olakšanje zbog toga što je prihvatila tako neiskrenu, jeftinu laž, ali ja bijah povrijeđen. Bilo je to prvi put da žena koja je vodila ljubav sa mnom, smatra kako to nije učinila — i još k tome djeluje sretna zbog toga! — Idem proplivati — zacvrkutala je i otrčala. — Zdravo! A to nije bio kraj. Gospođa MacDonald počela me proganjati na zabavama, kako za vrijeme konferencije, tako i po povratku u Toronto. Kad god bi se poveo razgovor o ljubavnim avantu-rama onih supruga koje nisu bile prisutne, ona bi glasno i kreposno proklamirala: — Ja nikada nisam spavala ni s jednim muškarcem osim sa svojim mužem. — Potom bi se okrenula prema meni i prkosno me motrila kao da želi vidjeti hoću li se usuditi pobiti njezinu tvrdnju. To je išlo tako daleko da su svi postali uvjereni u to kako ona i ja vodimo ljubav, te me čak i njezin suprug počeo sumnjičavo gledati. Da bih povratio svoj mir (i izbjegao realnu opasnost od neugodne scene koju bi mi mogao prirediti Guy MacDonald) prestadoh odlaziti na mjesta na kojima je bilo vjerojatno da ću sresti Ann, ali počeh je sanjati. Jednom sam se vozio u avionu kad je iznenada sa svog sjedišta skočila Ann i povikala glasom koji je nadjačao zujanje mlaznih motora: — Nikada nisam spa-vala ni sa kim osim sa svojim mužem. Doista nisam. — Tada su svi putnici ustali i počeli mi prijetiti pesnicama. Druge noći, držao sam predavanje kada je ona umarširala u dvoranu, odjevena u svoj dvodjelni ružičasti kupaći kostim sa Couchichinga i doviknula mojim studentima: — Želim da znate da ja nikada nisam stvarno vodila ljubav s profesorom Vajdom! — Probudio sam se oznojen od nelagode.

211

17 O tome kad je više nego dovoljno

Užici smanjuju čovjekove sposobnosti isto toliko koliko i patnja. Platon

Mislim da me je sedam godina nastavničkog zvanja učinilo podložnim ideji da se od mene može nešto naučiti: čini se da nema drugog objašnjenja ovom mojem prepuštanju sjećanjima s namjerom da podučim mlade. Kako god bilo, drago mi je da sam ih napisao. Možda će ta sjećanja čitaocu pružiti malo, ali za autora ona su bila korisna: sve teže mi je samog sebe ozbiljno shvaćati. Sada mi se čini da je kad god bih mislio da sam naučio nešto o ljudima ili općenito o životu to bio samo promijenjen oblik mojeg nepromjenljivog neznanja — što sućutni filozofi nazi-vaju prirodom znanja. Ali, da kažem nešto o svom traganju za srećom u ljubavi: od onog vremena kada sam bio prepušten na milost i nemilost tinejdžerkama, nikada nisam imao toliko problema sa ženama kao onda kad sam upoznao sve prednosti bezbrižnog momačkog života i imao sve uvjete za nj. Po povratku u Toronto s jezera Couchiching, preselio sam se u suvremen stan i namjestio ga kao pravo gnijezdo jednog playboya: golem krevet, knjige, grafike na zidovima, stereo plus jedan od rijetkih bidea u Sjevernoj Americi. Kasnije sam kupio čak i sportski auto. Nisam imao mnogo gotovine, ali moj mi je posao na sveučilištu omogućio povoljne kredite. Trgovci u Sjevernoj Americi smatraju korumpirane političare, državne službenike i sveučilišne profesore najpogodnijim osobama za

212

ulazak u kreditni rizik, jer njihov posao ima gotovo stopostotnu životnu garanciju. Bio sam prosječno zgodan i u pravoj dobi: žene vole muškarce u poodmaklim dvadesetim godinama. Osim toga, postao sam i prilično vješt u prepoznavanju žena koje nisu za mene, pa su se neugodna iznenađenja poput onih koja sam ranije opisao rijetko događala. Sada nisam imao sreće sa ženama koje su bile istovremeno i mile i pune ljubavi. Moja je nevolja bila u tome da ih je bilo previše. Zaljubljivao sam se u njih kad bi koja samo bljesnula okom. kad bih ugledao dobro zaobljene grudi (ili male, šiljate), kad bih čuo promukao glas ili iz manje očitih razloga, bio sam u prevelikoj žurbi da bih analizirao. Budući da sam imao svoj vlastiti stan i neredovito radno vrijeme, napokon sam mogao ispuniti svoje dječačke snove i uživati u nekoliko ljubavnih veza istovremeno. Bio je pogodan trenutak — ne samo za mene, već i za moje ljubavnice. Veseo život postao je dio opće atmosfere. Kad sam stigao u Toronto mogao sam hodati glavnim ulicama grada subotom navečer, a da ne vidim ni žive duše osim pokojeg pijanca. Sudeći po pravocrtnim redovima ružnih kutija koji su se nazivali ulicama, nebrojenim oglasnim plakatima i neonskim reklamama činilo se da ljude zanima malo što osim kupnje i prodaje potrošačkih dobara. Slobodno su vrijeme provodili gledajući televiziju u svojim podzemnim sobama za rekreaciju, sjedeći oko roštilja u svojem stražnjem dvorištu ili vozikajući se naokolo u svojim novim kolima kao da su se bojali suviše udaljiti od stvari koje su nedavno kupili i od životnog suputnika koji im je pomogao izabrati kuću, pokućstvo, automobil. Bio je to puritanski svijet, ali ja sam ga na sreću uspio vidjeti samo u prolazu. Ljudi su se počeli privikavati na svoj standard i iznenada su pokazali zanimanje za život. Nicale su maštovite nove zgrade, čitave ulice sa starim kućama

213

renovirane su i preinačene u egzotične butike, umjetničke galerije, knjižare i kavane sa stolovima postavljenim vani, a za toplih večeri toliko je ljudi izlazilo u šetnju da mi je ponekad bilo potrebno četvrt sata da prođem jednim blokom. Bilo je sve više rastava braka, a isto tako i jahačkih klubova, ženskih odbora za potporu umjetnosti, književnih večeri na kojima se raspravljalo o velikim knjigama i drugih organizacija koje su svakoj supruzi mogle osigurati alibi kad bi osjetila potrebu da nađe ljubavnika. Bio je to fenomen koji se pročuo pod nazivom »Sjevernoamerička seksualna revolucija«, a ja sam se potrudio da je iskoristim što je bolje moguće. Rezultat svega toga bio je nalik vožnji u jurećem autu kroz prekrasan krajolik: moje je oko zamjećivalo uzbudljiva brda i doline, obrise i boje, ali kretao sam se prebrzo da bi ih mogao dobro pogledati. Često sam žalio što ne mogu bolje upoznati svoje ljubavnice — iako sam se morao znatno pomučiti da ih spriječim da one mene predobro upoznaju. Žene imaju običaj u stanu svog prijatelja ostaviti spavaćicu, torbicu sa šminkom, par najlonki; nepokolebljive djevojke škotsko-kanadskog porijekla ostavljale su kod mene čak i svoje dijafragme. Skrivati stvari jedne od pogleda druge bio je težak i nervno iscrpljujući zadatak — skupa s problemima oko usklađivanja vremena, zbrke oko njihovih identiteta i neprekidnog laganja. Ne bi se moglo reći da sam to uvijek uspješno obavljao: dolazilo je do neizbježnih omaški i scena. Jednom sam uhvaćen u laži jer nisam uspio dati zadovoljavajuće objašnjenje zašto sam stavio dijafragmu u staru kutiju za cipele ispod hrpe prlja-vog rublja. Dobro sam je sakrio, to je istina, ali sam je zaboravio vratiti natrag u ormarić u kupaonici prije posjeta njezine vlasnice. Postao sam nervozan i apatičan, fizička i duševna ruina, i nisam se mogao ugodno provoditi, a kamoli

214

biti sretan. Ipak, nisam se mogao zaustaviti. Ta napokon, zar nisam sretan što mogu otići u krevet sa gotovo svim ženama koje poželim? Ponekad sam zaviđao samom sebi usred svog jada. Sve češće zaticao sam se naprosto privučen k ženama koje su i same postajale istrošene od života. Tako sam se ponovno zbližio s Ann MacDonald. Nismo se sreli kojih godinu dana, kada sam je jednog poslijepodneva vidio kako sjedi nekoliko stolova dalje od mene u novootvorenoj »Mađarskoj kavani«. Osmjehnuli smo se i mahnuli jedno drugom, a kad je odlazila zaustavila se kraj mene. — Kako si? — Kako si? Nijedno od nas nije znalo što bismo zatim mogli reći. Ponudio sam joj da sjedne i popije sa mnom još jedan espresso, ako ne žuri. — Rado bih — rekla je napetim glasom — u posljednje vrijeme imam mnogo slobodnog vremena. — Bio je kraj mjeseca studenog, i ona je na sebi imala haljinu od crnog baršuna koja je savršeno isticala njezino zaobljeno tijelo i blistav ružičasti ten. — Sviđa mi se ovaj mađarski lokal — primijetila je kad je sjela — divno je imati ovakva mjesta u zagušljivom, starom Torontu. — Neko smo vrijeme raspravljali o promjenama koje su evropski doseljenici donijeli gradu, a ja sam, naravno, sve to pripisao sebi u zaslugu. — Žao mi je — rekla je naposljetku — da smo na Couchichingu imali tako malo vremena da se bolje upoznamo. — Mislio sam da je čak i ono vremena što smo ga imali na raspolaganju za tebe bilo previše. — Da, sigurno smatraš da sam se ponašala kao idiot. No kako se pokazalo, Guyu je bilo sasvim svejedno što ja činim.

215

— Zašto? Što se dogodilo? — Ah, to je duga priča. Sada tvrdi da se zbog mene osjeća star i neprivlačan. Zbog toga zavodi svoje sekretarice. Ne bih previše marila za to, ali on mi uporno želi ispričati svaku pojedinost. Imam dojam da očekuje da mu plješćem. To je zbog toga što si se uvijek trudila da djeluješ pametnije od njega, pomislio sam. — Ah, pa to znači da je za njega tvoje mišljenje još uvijek najvažnije. To znači da te još voli. — Sumnjam u to. Ali više ne brinem zbog svog braka. Odlučila sam uživati u životu. Stala mi je upućivati poglede pune obećanja, ali ja sam imao spoj i ovaj ga put nisam namjeravao propustiti. Još smo malo porazgovarali o vremenu i Torontu i prijateljski se rastali. Stari neprijatelji, novi prijatelji. Tokom sljedećih mjeseci čuo sam mnogo priča o ljubavnim avanturama Ann MacDonald. Ponekad bi mi ona sama pričala o njima, kad bismo se slučajno sreli. Njezino je ponašanje zadobilo novu, čulnu mirnoću; posjedovala je melankoličnu samosvijest žene koja ima nekoliko ljubavnika o kojima mora voditi brigu. Kako smo izmjenjivali svoje tajne, ispričao sam joj o mom problemu zbog toga što želim prevelik broj žena. — Znam kako je to — uzdahnula je — i ja sam takva. — Ti si osoba koja mi je stvarno potrebna. Ti me razumiješ — s tobom se ne bih morao pretvarati. — Bilo bi to lijepo — čeznutljivo je priznala, ispruživši ruku da bi stisnula moju. — Ali, budimo praktični, Andy, mi bismo jedno drugom još samo više zakomplicirali život. Svoje je odbijanje popratila žaljenjem koje je bilo tako puno naklonosti da sam tek kasnije shvatio da me odbacila. Nezado-voljna domaćica postala je svjetska žena, i ja nisam mogao a da

216

ne budem impresioniran. Počeh razmišljati o njoj, želeći da me nazove, ljubomorno se pitajući kakvi su ti muškarci iz njezinih priča. Da li je ona sa mnom razgovarala iz istog razloga iz kojeg je njezin muž njoj povjeravao svoje uspjehe? Da li me pokušavala mučiti, ili joj je samo bio potreban slušalac? Postepeno sam postao uvjeren, ne bez straha, da sam zaljubljen u nju. Nakon toga pokušavao sam zavesti Ann MacDonald svaki put kad bismo se sreli, ali u tome nisam uspio sve do zime 1962. Uhvatio sam je na jednoj zabavi, dok je njezin muž bio zabavljen u drugoj sobi, a nijedan od njenih ljubavnika, po svemu sudeći, nije bio u blizini. Na sebi je imala duboko izrezanu večernju haljinu, i ja sam je doslovno stjerao u kut i tako se snažno naslonio na nju da sam kroz smoking mogao osjetiti toplinu njezinih grudi. — Ja sam dobio najgori dio tebe — pobunio sam se. — Sad si mudra i prekrasna žena, a ja se moram zadovoljiti uspomenom na glupavu kučku s jezera Couchiching. To nije pošteno. Moramo to ispraviti. Osim toga, mislim da sam zaljubljen u tebe. U Anninim je očima bljesnulo nešto što je bilo više nalik sijevanju munje nego onom meni dobro poznatom bljesku, ali njezin je glas bio materinski i umirujuć. — Ti si tvrdoglav dječak, zar ne? — Nemam ništa protiv toga da budem dječak. U stvari, što sam stariji, sve manje se protivim tome da budem dječak. Želim odmoriti glavu na tvojim grudima. — Ti si drago, drago djetešce. To mi se nije svidjelo, djetešce je ipak premlado. Pustio sam je da ode. Poslije ponoći, kad se gosti više nisu trudili da svoje kradomične ali strastvene zagrljaje skrivaju po mračnim kutovima i kad smo

217

svi već bili opijeni od previše iščekivanja a premalo ostvarenja, ja ponovno stadoh tražiti Ann. Otkrivši je u rukama našeg visokog, razbludnog domaćina, tvrdoglavo sam čekao u blizini sve dok se nije pojavila naša ljubomorna domaćica. Tada me je Ann s radošću primijetila. — Ne znam gdje je Guy — rekla je, zajapurena. — Ako nemaš u izgledu ništa bolje, mogao bi me odvesti kući. Do trenutka kad smo stupili na ulicu, pristala je da navrati k meni. Moj mali auto ispunila je mirisom svog parfema i nježno me milovala po zatiljku dok smo se vozili u tišini. Ja sam bio zanesen i opušten, maštajući o našoj sretnoj budućnosti. Nijedno od nas više neće morati juriti uokolo, bit ću Annin rob i provodit ću s njom svaki trenutak koji bude mogla odvojiti od svog muža i djece. Bit će da su Annine misli bile drugačije, jer je iznenada povukla ruku s mog vrata. — Čuj — rekla je uznemireno, vjerojatno potaknuta sjećanjem na neugodno iskustvo — ne znam dovoljno o tebi, nikada nismo stvarno vodili ljubav. Nadam se da ti nisi jedan od onih muškaraca koji samo uđu i već su vani. — Već sama pomisao na to učinila ju je rato-bornom. — Da budem iskrena, trenutno imam dovoljno ljubavnika i nije mi potrebno minorno rvanje po krevetu, čak ni zbog uspomene na prošla vremena. Ako bilo što želiš, moraš mi obećati da će to biti predstava. Ne znam kako se događaju druge nesreće. Projurio sam kroz crveno svjetlo i zaletio se na pločnik, zaustavivši auto upravo na vrijeme da ne udarim u stup ulične svjetiljke. — Slušaj — rekla je bijesno — uvališ li me u nesreću i moje kćeri saznaju za nas, ubit ću te. Zar ne znaš voziti? Bilo je oko jedan izjutra i mi smo se nalazili u mirnoj ulici obiteljskih kuća. Nitko nas nije vidio. Pažljivo sam se spustio

218

autom s pločnika i na trenutak poželio da ga okrenem i vratim je na zabavu. Ali pomisao na to da ću dvaput ostati neoba-vljena posla s jednom te istom ženom bila mi je nepodnošljiva. — Ne brini — rekao sam, dok je u meni kipjelo — provest ćeš noć kakvu nikada nećeš zaboraviti. Nijedno od nas nije više prozborilo ni riječi sve dok nismo ušli u moj stan. — Oprosti — Ann je napućila usne dok sam joj pomogao skinuti kaput — nisam te htjela uzrujati. Radi se samo o tome da je žena uvijek u lošijem položaju. Nikad ne zna na što je pristala. — Kad već govorimo o tome, ja sam imao namjeru navesti te da se zaljubiš u mene — rekoh ogorčeno. — Pa, još uvijek nije kasno. — Naslonila se na mene i moje ruke položila na svoje guzove, baš kao prošli put. — Sad ne moramo leći na šugav komad trave — podsjetila me i polako zavrtjela stražnjicom da ugodi mojim dlanovima. Pokušah je skinuti, ali ona nije željela pomoć. Ako je Ann tražila predstavu, bila je isto tako spremna i dati je i izvela je za mene striptiz, odbacujući odjeću uokolo s mamećom gracioznošću iščekivanja. Usprkos tome, kad sam se pokušao smjestiti nad nju na krevetu, ona me zadržala. — Ne volim da to bude odozgo — rekla je jedva prikrivajući srdžbu. — Učini to sa strane, molim te. U trenu sam zamro. Želeći dobiti na vremenu, počeh se igrati njome. Nakon nekoliko očajničkih pokušaja, Ann je priznala naš poraz. — Ništa zato, i ja sam izgubila volju, zato ne moraš bri-nuti. Naprosto nemamo sreće jedno s drugim, rekla bih. — Skočila je s kreveta i počela skupljati svoje stvari, iskaljujući svoj bijes na grudnjaku koji nije mogla naći. Ja sam ga najzad

219

otkrio pod krevetom i zavukao se ispod njega da joj ga dohvatim. — Hvala ti — rekla je Ann — divan si! Povukla se u kupaonicu, uzevši odjeću i torbicu. Nisam imao namjeru poći za njom, ali nakon nekih dvadesetak minuta odoh da vidim je li dobro. Zatekao sam je potpuno odjevenu, elegan-tnu i sabranu, kako maže trepavice. Kad je u zrcalu ugledala odraz mog lica na kojem se očitavala krivnja, nasmiješila mi se blagonaklonom ravnodušnošću. Zatim se još jednom pomno promotrila u ogledalu. — Ah, dobro — zaključila je — jedan orgazam više ili manje to zbilja nije važno, zar ne? Istinitost i poniženje tog trenutka označili su, vjerujem, zakaš-njeli kraj moje mladosti. Želio sam otići u neku novu zemlju. U neko mirno, daleko mjesto. Nekoliko dana kasnije kad sam čuo da se na Mičigenskom sveučilištu otvara odsjek za filozofiju, prijavio sam se za mjesto nastavnika. Ann Arbor nije se poka-zao tako mirnim mjestom kao što sam ja mislio, a ni ja još nisam bio spreman da se smirim i ostarim. Ali, avanture sredovječnog čovjeka tema su za neku drugu priču.

220

SADRŽAJ

Namijenjeno mladićima koji nemaju ljubavnicu ................... 9

1 O vjeri i dobrohotnosti.......................................................... 12

2 O ratu i prostituciji ............................................................... 20

3 O ponosu i trinaestim godinama ........................................... 33

4 O mladim djevojkama........................................................... 43

5 O smionosti i davanju savjeta ............................................... 56

6 Kako sam postao ljubavnik................................................... 68

7 O promiskuitetu i osamljenosti ............................................. 76

8 O umišljenosti i beznadnoj ljubavi ....................................... 82

9 O tajni Don Juana ................................................................. 93

10 O ležernosti ....................................................................... 106

11 O djevicama ...................................................................... 122

12 O smrtnom grijehu lijenosti .............................................. 136

13 O majkama male djece ..................................................... 141

14 O tjeskobi i pobuni ........................................................... 159

15 O sreći s frigidnom ženom ............................................... 175

16 O odraslim ženama koje se ponašaju kao tinejdžerke ...... 196

17 O tome kad je više nego dovoljno .................................... 211

221

Izdavačko knjižarska radna organizacija »MLADOST« Zagreb, Ilica 30 Generalni direktor BRANKO VUKOVIĆ OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, Gupčeva zvijezda 3 Direktor STIPAN MEDAK Likovni urednik IRISLAV MEŠTROVIĆ Tehnički urednik JOSIP ZDUNIĆ Korektori MARIJA MOLNAR SEFIJA IBRAHIMPAŠIĆ TISAK: NISPRO »VJESNIK«, OOUR TM, Zagreb - 1987.

ISBN 86-05-00167-4

Katalogizacija u publikaciji - CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 820-31=862 VIZINCZEY, Stephen Pohvala zrelim ženama : ljubavna sjećanja Andrása Vajde / Stephen Vizinczey ; (prevela s engleskoga Marina Horkić-Pater). - I. izd. u ovoj biblioteci. - Zagreb : Mladost. 1987. - 195 str. : 20 cm. - (Biblioteka Gama) Prijevod djela: In praise of older woman.

Documents

Stephen Vizinczey Pohvala Zrelim Ženama