Stankovic Teretdok

7/26/2019 Stankovic Teretdok

1/45

Sveuilite u Zagrebu

Pravni fakultet

Danijel Stankovi

TERET DOKAZIVANJA

seminarski rad iz graanskog procesnog prava

mentor: mr. sc. Jasnica Garai

Zagreb, lipanj 2002.


2/45

1

TERET DOKAZIVANJA

-SADRAJ-

I UVOD..................................................... 2

II TEMELJNA PITANJA I DVOJBE U SVEZI S TERETOM DOKAZIVANJA. 5

1. RAZLIITI KONCEPTI TERETA DOKAZIVANJA ..................... 5

1.1. Objektivni i subjektivni teret dokazivanja...... 5

1.2. Apstraktni i konkretni teret dokazivanja...... 10

2. DUNOST SUENJA I METODE PREVLADAVANJA KRIZE U SPOZNAJI

SUDA O SADRAJU PREMISA PRAVNOG SILOGIZMA ........................... 12

2.1. Pravni silogizam.............................. 13

2.2. Non liquet situacija.......................... 14

3. TERET DOKAZIVANJA I NEKA TEMELJNA PROCESNA NAELA........... 18

3.1. Naelo zakonitosti.............................. 18

3.2. Sistem slobodne ocjene dokaza (naelo traenja

materijalne istine)....................................... 20

3.2.1. Standard dokaza ili teret dokazivanja?... 23

3.3. Raspravno (akuzatorno) i istrano (inkvizitorno)

naelo.................................................... 27

3.3.1. Teret tvrdnje i teret dokazivanja........ 30

4. PRAVILA O TERETU DOKAZIVANJA ........................... 31

4.1. Pravna priroda pravila o teretu dokazivanja... 35

4.2. Odnos tereta dokazivanja i presumpcija........ 37

III ZAKLJUAK............................................. 41

LITERATURA.................................................. 44


3/45

2

I UVOD

Mnogo puta smo se zasigurno nalazili u situaciji kad smo

drugima postavljali kakve zahtjeve ili smo ih pokuali

uvjeriti u neku nau tvrdnju, a to nam sigurno nije bilo

nimalo lako. O snazi nae argumentacije i dokaza koje smo

ponudili ovisio je i ishod takvih pokuaja. Stoga, ako je

dokazivanje nuno u svakodnevnom ivotu da bi nam drugi ljudi

povjerovali, onda je a fortiori oita neizmjerna vanost

dokazivanja za primjenu prava odnosno autoritarno ureenje

meuljudskih odnosa u sluaju sukoba njihovih interesa.

O institutu tereta dokazivanja u graanskom parninom

procesnom pravu moe se puno toga rei, o emu svjedoi i

brojna literatura koja obrauje to pitanje, osobito u

njemakom pravnom krugu. Naalost, ovu tvrdnju ne moemo jo

potpuno primijeniti na nau procesnu teoriju. tovie, o

problemima dokazivanja spornih injenica kod nas, kao da se

vodi openito manje rauna, premda su one pretpostavka za

primjenu prava (Ius ex facto oritur). Dok u drugim sustavima

prava, npr. u common-law sustavu, ova materija predstavlja

zasebnu disciplinu dokaznog prava (law of evidence), kod nas

se ona esto svodi tek na jedno poglavlje knjige i poneke

lanke koji parcijalno obrauju pojedina pitanja o

dokazivanju. Naravno, tome je moda razlog drukija struktura

postupka jer je u common-law sustavu prava, porota,

sastavljena od graana laika, ta koja odluuje o injeninim

pitanjima (ona je tzv.trier of fact) te je potrebno odrediti


4/45

3

dodatna pravila koja e ih usmjeravati u njihovoj specifinoj

zadai, ali ipak na taj nain studenti ostaju u velikoj mjeri

nepripremljeni za praktino djelovanje po zavretku studija,

tj. dosta se preputa njihovoj umjenosti i domiljatosti.

Mnoge specifine distinkcije koje se u pravu postavljaju,

osobito glede subjektivnih momenata (npr. stupnjevi krivnje),

teko je dokazati. Sami dokazi ponekad upuuju na razliita,

pa ak i kontradiktorna rjeenja te se ostavlja diskreciji

suca da pronae izlaz iz dvoumice. Dovoljno je spomenuti kako

se zbog primjene naela konsenzualnosti u naem obveznom pravu

velik broj pravnih poslova zakljuuje uz minimalne formalnosti

pa je dokazivanje oteano glede samog nastanka nekog ugovora,

a osobito glede njegova sadraja.

Teret dokazivanja (Beweislast, burden of proof) je

poseban institut procesnog prava koji nam daje odgovor na

pitanje tko to treba dokazivati radi uspjeha svojih zahtjeva,

odnosno ukoliko na kraju postupka i dalje ostane nerazjanjeno

injenino pitanje, tko snosi tetne posljedice nedokazanosti

iznijetih i spornih relevantnih injenica. Veova definicija

objedinjuje dva razliita shvaanja tereta dokazivanja: jedno,

koje se odnosi na sam dokazni postupak i raspodjelu dokaznih

aktivnosti meu strankama, te drugo shvaanje koje nema

izravne veze s dokazivanjem, vese pod njim podrazumijeva

metoda suca kojom on nakon zavrenog dokaznog postupka


5/45

4

prevladava situaciju neizvjesnosti postoje li ili ne,

odlune injenice1.

Pitanje tereta dokazivanja se na specifian nain

postavlja u svim postupcima u kojima se odluuje o neijim

pravima i dunostima (parnini, izvanparnini, kazneni,

upravni i dr. postupak) ali se pritom ima u vidu razliite

aspekte istog pojma (u skladu s gore navedenom dvoznanou

definicije tereta dokazivanja), to ovisi o teini koja se

pridaje pojedinim osnovnim naelima: naelu dispozicije ili

oficioznosti, raspravnom (akuzatornom) ili istranom

(inkvizitornom) naelu te naelu slobodne ili pak vezane

(legalne) ocjene dokaza2.

Sad kada smo zagrebli povrinu sloene materije ovog

procesnog instituta, moemo krenuti u daljnje istraivanje.

1 O tome vie infraObjektivni i subjektivni teret dokazivanjaII/1.1.2 O odnosu naela u naem procesnom sistemu vie infraTeretdokazivanja i neka temeljna procesna naela II/3.


6/45

5

II TEMELJNA PITANJA I DVOJBE U SVEZI S TERETOM DOKAZIVANJA

1. Razliiti koncepti tereta dokazivanja

1.1. Objektivni i subjektivni teret dokazivanja

Razlikovanje izmeu objektivnog i subjektivnog tereta

dokazivanja nastalo je tijekom vremena uslijed promjena u

ovlatenjima suda u parninom postupku. Isprva se pojam tereta

dokazivanja koristio iskljuivo u smislu subjektivnog tereta

dokazivanja (subjektive Beweislast) kao pravog procesnog

tereta koji lei na strankama da predlaganjem adekvatnih

dokaza ostvaruju povoljne izglede za uspjeh u parnici3.Dakle,

kod ovakvog shvaanja se postavlja pitanje koja je stranka

duna dokazati odreene injenice, opisane u hipotezi pravne

norme na koju se poziva, da bi sud mogao povui konzekvence

sadrane u dispoziciji, tj. odluiti o pravima ili obvezama. U

teoriji se, meutim, radije govori o procesnim teretima, a ne

o dunostima stranaka jer njih se ne moe prisiliti na

poduzimanje bilo kojih parninih radnji. One svojom

pasivnou, dodue, smanjuju vjerojatnost uspjeha u parnici,

ali to je jedina sankcija za njihovu neaktivnost4. Poimanje

tereta dokazivanja u subjektivnom smislu nekako najvie

odgovara slici svakodnevnog ivota gdje svatko mora dobro

argumentirati svoje zahtjeve. Odatle po naravi stvari slijedi

3 V. Alan Uzelac, Teret dokazivanja, doktorska disertacija,Zagreb 1998. str. 70-724 V. Sinia Triva, Velimir Belajec, Mihajlo Dika, Graansko

parnino procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 23 (dalje:Trivaet al.).


7/45

6

kako se prvenstveno od stranke, koja tvrdi da su joj ugroena

ili povrijeena subjektivna prava, oekuje da dokae

istinitost svojih tvrdnji, dok druga pri tome moe zauzeti

stav potpune pasivnosti.

U pravnim porecima, u kojima je dolo do poveanja

inkvizitornih ovlatenja suda u utvrivanju injenica, ovakvo

poimanje tereta dokazivanja je pomalo izgubilo na svojoj

vanosti. Naime, ako se pored stranaka i sud moe aktivirati u

izvoenju dokaza radi utvrivanja postojanja ili nepostojanja

odreenih injenica odnosno (tonije) istinitosti ili

neistinitosti tvrdnji stranaka o relevantnim injenicama, a to

se esto i propisuje kao njegova dunost5, onda bi bilo

neopravdano govoriti da teret dokazivanja lei iskljuivo na

stranci koja trai primjenu njoj povoljne norme. Stoga i u

naem procesnom sistemu, zasnovanom na kombiniranoj primjeni

raspravnog i istranog naela, ne moe biti govora o

subjektivnom teretu dokazivanja. To znai da sud ne moe odmah

povui tetne konzekvence iz pasivnog dranja stranke kojoj je

primjena odreene norme povoljna. Naprotiv, on je duan

uloiti i vlastiti napor ne bi li pronaao neke dokaze kojima

5 Tako i na Zakon o parninom postupku iz 1976. (nadalje:ZPP, preuzet kao zakon RH Zakonom o preuzimanju ZPP od26.06.1991., NN br. 53/91, stupio na snagu 08.10.1991.,noveliran u dva navrata 1992., NN br. 91/92 te 1999., NN br.112/99) u l. 7. st. 1. kae: Sud je duan u potpunosti iistinito utvrditi sporne injenice o kojima ovisi osnovanost

zahtjeva., a za to mu se daju i odreene ovlasti u narednimstavcima istog lanka. O tome vie infraRaspravno i istranonaelo II/3.3.


8/45

7

bi se mogle utvrditi injenice od kojih ovisi primjena odnosne

norme. Iz istog je razloga veina teoretiara kod nas (barem

do 1990. g. i novele ZPP-a kojom je izriito unijeta odredba o

primjeni pravila o teretu dokazivanja, sada l. 221 a. ZPP-a),

shvaajui teret dokazivanja iskljuivo u subjektivnom smislu,

potpuno negirala njegovo postojanje i potrebu za njim.

S druge strane, pojam tereta dokazivanja, shvaen u smislu

metode za prevladavanje situacije u kojoj je nejasan sadraj

kompleksa injenica nunih za primjenu pravne norme odnosno

situacije u kojoj sud na temelju raspoloivih dokaza ne stekne

izvjesnouvjerenje o (ne)istinitosti tvrdnji stranaka o pravno

relevantnim i spornim6injenicama (tzv. non liquet

situacija)7,naziva se objektivnim teretom dokazivanja

(objektive Beweislast). Ovakvim poimanjem je zapravo proiren

sadraj tereta dokazivanja od njegova ueg, subjektivnog

tumaenja kao instrumenta za distribuciju dokaznih aktivnosti

meu strankama, k jednom irem konceptu ija je svrha

distribucija rizika nedokazanosti8. Objektivni teret

dokazivanja treba rei sucu u prilog koje od stranaka treba

odluiti u sluaju pomanjkanja dokaza9

, dakle i bez obzira na

njenu (ne)inicijativnost u predlaganju dokaza. No, takvim

6Opepoznate (notorne), priznate i nesporne injenice ne trebadokazivati. Sporne su injenice o ijem postojanju strankeiznose kontradiktorne tvrdnje Triva et al.,op. cit., str.397.7 V. Uzelac,op. cit. str. 57-59.8 Ibid.str. 259.9 Ibid.


9/45

8

tumaenjem su nastali terminoloki problemi jer u ovom

znaenju teret dokazivanja nije ni teret koji tereti odreenu

stranku, niti se on odnosi na dokazivanje. Kako rekosmo,

koncept tereta dokazivanja u objektivnom smislu nezavisan je

od svake aktivnosti stranaka, jer do non liquetsituacije moe

doi i bez obzira na napore stranke da podnese potrebne

dokaze.10Do takve situacije i odgovarajue primjene tereta

dokazivanja moe doi onda i u istom inkvizitornom postupku u

kojem stranke ne mogu svojim dispozicijama utjecati na

prikupljanje procesnog materijala, te u kojem ne preostaje

nita od tereta dokazivanja shvaenog u subjektivnom smislu.

Slino je i u naem procesnom sistemu, u kojem je uz

inkvizitorna ovlatenja suca primijenjena i slobodna ocjena

dokaza, no u naoj teoriji i sudskoj praksi se smatralo (dok u

ZPP nije unesena odredba l. 221 a.11)da u takvim uvjetima

dolazi do ope izlinosti tereta dokazivanja (oito ne

uviajui njegovu objektivnu varijantu), jer sudac stjee

osobno uvjerenje (conviction intime) o postojanju relevantnih

injenica kroz potpunu slobodu u izboru, izvoenju i ocjeni

dokazne snage dokaznih sredstava, dakle bez formalnih dokaznih

pravila. Suci su bili, meutim, prisiljeni stei uvjerenje o

(ne)postojanju odlunih injenica. Ukoliko dokazi u prilog

neke injenice nisu zadovoljili traeni standard izvjesnosti

10Ibid.str. 70.


10/45

9

onda bi sud morao odluiti da ona ne postoji, opravdavajui

svoju odluku navodno steenim izvjesnim uvjerenjem u

neistinitost tvrdnji stranke o postojanju te injenice (a ne

primjenom pravila o teretu dokazivanja). Inae bi svoju odluku

izloio opasnosti ukidanja od strane instancijskog suda12.

Meutim, kod non liquetsituacija ne zadovoljava rjeenje po

kojem bi sud opravdavao svoje odluke osobnim uvjerenjem, na

tetu stranke za koju su ostale nedokazane injenice nune za

primjenu njoj povoljne norme. Ako sudac nije siguran niti u

istinitost niti u neistinitost tvrdnji stranaka o relevantnim

injenicama, a tvrdi kako je uvjeren(sic!) u njihovu

neistinitost, a time i u nepostojanje tih injenica, onda se

njemu opravdano moe prigovoriti da govori neistinu (tj. da

lae). Kako takva obrazloenja vide stranke moemo samo

zamiljati. Stoga se predvianjem mogunosti primjene tereta

dokazivanja od strane suda, istom omoguuje puno prikladnija

"impersonalizacija odgovornosti zaklanjanjem iza zakonski

priznatih pravila o teretu dokazivanja"13.

Takoer, do primjene tereta dokazivanja kao metode

prevladavanja injenine neizvjesnosti dolazi tek nakon

11Ako sud na temelju izvedenih dokaza (l. 8.) ne moe sasigurnou utvrditi neku injenicu, o postojanju injenicezakljuit e primjenom pravila o teretu dokazivanja.12 Prema Trivi: svoje odluke ne opravdavaju pravimrazlozima.Triva et al.,op. cit., str. 411.13 Darko Cini, O nekim kljunim tokama problematike pravila oteretu dokazivanja u graanskoj procesnoj pravnoj teoriji,ZPFZ, 1990 (5-6), str. 739.


11/45

10

dokaznog postupka14kad napori stranaka (eventualno i suda)

nisu urodili plodom. Tada sud primjenom pravila o teretu

dokazivanja, odluuje na tetu stranke koja snosi rizik

utvrenja (Feststellungsrisiko) ili rizik nerazjanjenosti

(Unklarenheitenrisiko) injenica od kojih ovisi primjena njoj

povoljne norme15.

Bilo je prijedloga da se odustane, stoga, od izraza teret

dokazivanja, u smislu gornjih utvrenja, no oni nisu

prihvaeni u praksi.

1.2. Apstraktni i konkretni teret dokazivanja

Razlikovanje apstraktnog i konkretnog tereta dokazivanja je

rjee u procesnoj teoriji, a kao kriterij takve dihotomije

uzima se okolnost ima li se u vidu, pri razmatranju dunosti

stranaka da dokazuju njima povoljne injenice, apstraktni

pravni propis ili pak konkretni spor u kojem se propis treba

primijeniti16.Iz toga proizlazi da se ovo razlikovanje moe

koristiti samo za subjektivni teret dokazivanjajer

objektivni teret dokazivanja ulazi u igru tek na kraju

postupka, i stoga moe biti samo apstraktan: na kraju

postupka, ako odreeni injenini element ostane nerazjanjen,

14 Tako i na zakon odreuje:Ako sud na temelju izvedenihdokaza (l. 8.) ne moe sa sigurnou utvrditi, dakle, nitiprije niti za vrijeme izvoenja dokaza.15 Uzelac,op. cit., str. 70.16 Ibid. str. 72.


12/45

11

nije bitno kako se odvijao prethodni tijek postupka i koja je

stranka priloila koje dokaze17.

to se tie trenutka od kojeg se moe govoriti o ove dvije

varijante, za apstraktni teret dokazivanja je karakteristino

da postoji neovisno od konkretne parnice, a konkretni teret

dokazivanja nastaje tek nakon to su izvedeni pojedini dokazi

radi utvrivanja iznesenih i spornih injenica. Dakle, na

poetku postupka se oni nuno poklapaju, a tek daljnjim

razvojem dolazi do njihova razdvajanja i razlikovanja, tj.

osoba koja je u poetku bila nosilac apstraktnog tereta

dokazivanja (tuitelj) ne mora ostati i nosiocem konkretnog

tereta dokazivanja. Naime, parnica nije jednostavno nizanje

parninih radnji odreenim redom, vedinamian proces u kojem

zbog antagonistikog odnosa parninih stranaka esto dolazi do

obrata koji mijenjaju njihov dotadanji poloaj (npr. tuenik

iznosi neke prigovore i time preuzima (subjektivni!) teret

dokazivanja injenica na kojima se oni zasnivaju. To su tzv.

protunorme, a o tome vie infra II/4. Pravila o teretu

dokazivanja).

Budui da u suvremenim teorijskim raspravama te meu

razliitim poimanjima, apsolutni primat zauzima objektivni

teret dokazivanja, kao metoda za prevladavanje injenine

neizvjesnosti, umjesno bi bilo pogledati kako do takve

17 Ibid.


13/45

12

situacije dolazi te koji se zahtjevi pritom postavljaju pred

suca.

2. Dunost suenja i metode prevladavanja krize u spoznaji

suda o sadraju premisa pravnog silogizma

U dananje vrijeme je zabrana samopomoi opeprihvaeno

naelo civiliziranog svijeta. Do uspostave prava kao sustava

normi razliitih od drugih slinih sustava (obiaji, pravila

morala i dr.) dolo je, uostalom, radi sprjeavanja nasilnog

rjeavanja interesnih sukoba meu ljudima. Iza pravnog pravila

stoji sankcija koja osigurava njegovu (tzv. sekundarnu)

efikasnost18. Kada bi se priznala samoinicijativna zatita

subjektivnih prava to bi u sutini, uslijed vlastite

neefikasnosti, predstavljalo negaciju pravnog poretka, a esto

bi se pretvaralo u pravo jaega. Izbjegavanju takvog

anarhinog stanja svakako pridonosi dunost sudova da pruaju

pravnu zatitu povrijeenim ili ugroenim subjektivnim

graanskim pravima. Tako l. 29. st. 1. Ustava RH (NN br.

41/01) sadri odredbu prema kojoj:Svatko ima pravo da zakonom

ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravino i u razumnom

roku odlui o njegovim pravima i obvezama. U istom duhu l.

2. st. 2. ZPP-a odreuje: Sud ne moe odbiti da odluuje o

zahtjevu za koji je nadlean. Meutim, moemo postaviti

18Darko Cini, Teze teoretiara graanskog procesnog prava oteretu dokazivanja i neka otvorena pitanja, ZPFZ 1990 (2),str. 176. Naime, u sluaju primarne efikasnosti nije potrebno

angairanja pravosudnog aparata. To znai da stranke odre

enog


14/45

13

pitanje je li sud u svakom trenutku i u svakom konkretnom

postupku u mogunosti takvu zatitu pruiti, a da pritom

ostane dosljedan pravnim pravilima koja postavljaju granice

unutar kojih moe postupati.

2.1. Pravni silogizam

Djelatnost suenja se esto prikazuje kao logiki oblik

posrednog zakljuivanja (silogizam), pri emu gornju premisu

(praemissa maior) ini mjerodavno pravno pravilo, donju

premisu (praemissa minor) utvreno injenino stanje, a

zakljuak (conclusio) predstavlja odluku ili dispozitiv

presude, do kojeg se dolazi podvoenjem (supsumiranjem)

injenica pod pravno pravilo. No, izmeu istog logikog i

pravnog silogizma ne moe se bezuvjetno povui znak

jednakosti. Njihova struktura je, dodue, jednaka, ali sud

osim o valjanosti zakljuka mora voditi jednako rauna i o

istinosnoj vrijednosti premise minor19.S druge strane, dok

logiar izvodi zakljuak iz objektivno postavljenih premisa, u

parnici sud mora pronai odgovarajue pravno pravilo i

protumaiti njegov sadraj, a stranke iznosei relevantne

injenice odreuju opseg premise minor20

. Osim toga, stranke su

te koje odreuju sadraj i opseg konkluzije, tj. koje e

pravne posljedice sud povui utvrenjem osnovanosti

pravnog odnosa dobrovoljno ostvaruju svoja prava i ispunjavajusvoje obveze.19 Ibid.,str. 178 i d.


15/45

14

postavljenog tubenog zahtjeva21. I napokon, najbitnija njihova

meusobna razlika ogleda se u mogunostima rjeavanja

situacije u kojoj nema jasne spoznaje o sadraju pojedinih

premisa. Iako bi bilo logiki ispravno otkloniti bilo kakvo

zakljuivanje ili, jednostavno, donijeti odluku o nemogunosti

meritornog odluivanja (poput rimskog iudexakoji je mogao

izrei non liquet22), sud danas to ne moe uiniti jer takvo

rjeavanje, koje bi stranke posredno uputilo na samopomoi

zabranjenu samovlast, nije pravno-politiki dozvoljeno i

odrivo23.

2.2. Non liquetsituacija

U odnosu na pravna pravila kao element procesne materije,

u skladu s principom Iura novit curia(sud poznaje pravo),

potpuno vrijedi istrano naelo te stranake dispozicije kod

njih nemaju nikakvog uinka. U sluaju pravnih praznina sud

mora interpretacijom (najee po analogiji) doi do spoznaje

o pravnom pravilu, a u pogledu stranog prava, ukoliko svi

napori ostanu bez rezultata, sudu preostaje mogunost primjene

prava koje obvezuje sud (lex fori)24.

20Kod nas dominira raspravno naelo u pogledu iznoenjainjenica, dok su inkvizitorna ovlatenja suda u odnosu naizvoenje dokaza vea.21 To je u skladu s naelom dispozicije ne eat iudex ultra etextra petita partium.22 Uzelac,op. cit., str. 58.23 V. Cini, Teze teoretiara, cit., str. 180.24 Dakle, sud ne moe otkloniti pruanje pravne pomoi poputpretora u rimskom pravu formularnog razdoblja, koji je mogaoizrei actionem denego. V. ibid.str. 185 i d.


16/45

15

S druge strane, kako smo naglasili kod razlikovanja

pravnog od logikog silogizma, stranke su ovlatene i dune

iznositi tvrdnje o relevantnim injenicama (onus proferendi),

te predlagati dokaze (kod nas zajedno sa sudom) kojima e se

one utvrditi (onus probandi teret dokazivanja u subjektivnom

smislu). To znai da je sud u pogledu stjecanja spoznaje o

sadraju premise minor viestruko vezan za stranke te iz

njihove eventualne pasivnosti lako moe doi do stanja

injenine neizvjesnosti. To je stanje u kojem su relevantne

injenice ostale nerazjanjene. Dakle, sud nije stekao

izvjesno uvjerenje, kao potreban standard dokaza, niti o

postojanju niti o nepostojanju relevantnih injenica, da bi

mogao donijeti odgovarajuu odluku, tj. usvojiti ili odbiti

tubeni zahtjev. Logiki bi bilo ispravno kad bismo rekli da

su nedokazane tvrdnje stranaka o pravno relevantnim

injenicama istinite i neistinite. Tada sud ne bi smio

donijeti nikakav zakljuak iz nepotpunih premisa jer bi on bio

nevaljan. Meutim, iz Ustava RH i ZPP-a proizlazi za sud

pravno-politiki imperativ donoenja meritorne odluke. Da bi

se i u takvim situacijama mogla donijeti meritorna odluka,

potrebno je opredijeliti se za jednu od metoda rjeavanja non

liquetsituacije.

Iz povijesti su poznate razliite metode prevladavanja

neizvjesnosti (npr. u srednjem vijeku boji sud ili ordalije,


17/45

16

dvoboj, kasnije tortura25ili kod nas npr. hinjena izvjesnost

sudakog uvjerenja i dr.), no teret dokazivanja zasigurno

zasluuje epitet najprikladnije i najopravdanije metode. Kao

to je u uvodu naglaeno, malo je lakovjernih ljudi koji e

odmah povjerovati u neije tvrdnje. Ukoliko su sudovi

(argumenti), na koje se pozivamo da bismo utvrdili istinitost

neke teze, neadekvatni ili ak neistiniti, oni nee

prouzroiti nikakve promjene u uvjerenju naih sugovornika.

Isto tako, kao motivacija pravila o teretu dokazivanja esto

se navodi ouvanje nepromijenjene situacije u pravnim odnosima

(status quo). Stoga je opravdano da nedokazanost ide izravno

na tetu onoga koji dokazuje [tj.] onoga koji trai promjenu

u sferi pravnih odnosa26.Slinu svrhu ostvaruje naelo in

dubio pro reou kaznenom pravu no ono ima i svoju specifinu

svrhu zatitu individualnih prava od presizanja drave. Osim

ovoga jamstva da se nee neopravdano pruati pravna zatita,

teret dokazivanja (shvaen u objektivnom smislu) ima veliku

prednost u odnosu na ostale metode jer omoguuje

predvidljivost sadraja konane odluke27. Naime, postaje

predvidljivo to da e izgubiti ona stranka koja bez dovoljno

argumenata zahtijeva odreene pravne konzekvence iz njoj

povoljne norme, et vice versa, da e ostvariti svoje pravo na

25 V. postupovno pravo u Franakoj kao reprezentativni primjerpostupka u srednjem vijeku. Cf.Kurtovi, Opa povijest pravai drave, knjiga I, Zagreb, 1994, str. 172-176.26 Uzelac, op. cit., str. 263.27 Ibid.


18/45

17

pravnu zatitu ona stranka za koju postoji dovoljno dokaza

(ili jedan potpuni dokaz) koji e omoguiti formiranje

izvjesnog uvjerenja suca u postojanje odlunih injenica.

Drugim rijeima, do primjene objektivnog tereta dokazivanja

kao metode rjeavanja injenine neizvjesnosti doi e na

kraju postupka kad sadraj premise minor pravnog silogizma i

nakon poduzetih dokaznih napora ostane nejasan. Tada e sud,

pozivajui se na individualne norme o raspodjeli tereta

dokazivanja (sadrane u materijalnom pravu), odluiti na tetu

stranke ije su tvrdnje ostale nedokazane. Namjerno koristimo

izraz nedokazane, a ne kaemo da e sud odluiti na tetu

stranke koja je bila neaktivna ili koja nije predloila

potrebne dokaze, jer u naem sistemu ne moemo govoriti o

subjektivnom teretu dokazivanja. To proizlazi kako iz ovlasti

suda da izvodi dokaze radi utvrivanja iznesenih relevantnih

injenica (l. 7. st. 3. ZPP-a), iznimnog ovlatenja na

utvrivanje injenica koje stranke nisu iznijele ako one idu

za tim da raspolau zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (l.

7. st. 4.), tako i iz ovlasti suda da pri slobodnoj ocjeni

dokaza (l. 8. ZPP-a) uzme u obzir rezultate cjelokupnog

postupka, to bi znailo da moe pri utvrivanju injenica,

koje idu u prilog stranke, razmotriti i navode njene

protustranke.

Kao rsumkoji oslikava non liquetsituaciju te kako ona

utjee na sud i pravni poredak u cjelini, dovoljan je citat

jednog naeg procesnog teoretiara: Figurativno reeno,


19/45

18

pravni poredak, premda potuje u odreenim situacijama neka

pravila aha ne priznaje i sve rezultate ahovske igre.

Parnica mora zavriti mat-pozicijom za jednu od parninih

stranaka da ne bi sam pravni poredak doao u pat-poziciju,

jer bi odreen broj pat-pozicija pravnog poretka rezultirao

neminovno njegovom mat-pozicijom28.

3. Teret dokazivanja i neka temeljna procesna naela

Nepotrebno je govoriti o vanosti naela kao temeljnih

rukovodnih pravila za razradu pravnog sustava, ali i za

primjenu pravnih pravila, osobito pri njihovoj interpretaciji.

Njihov specifini i komplementarni odnos nesumnjivo obiljeava

svaki procesni sistem i ini ga jedinstvenim, tako da je

uvijek potrebna odreena suzdranost i opreznost pri tumaenju

ak istih procesnih instituta. Naime, u razliitim sustavima

se daje razliita teina pojedinim naelima, to dovodi do

toga da procesni instituti drukije funkcioniraju ili imaju

drukiju svrhu. Ove teze se, naravno, i te kako mogu

primijeniti na teret dokazivanja, a osobito na razlikovanje

subjektivnog i objektivnog tereta dokazivanja.

3.1. Naelo zakonitosti

Sudovi sude na temelju Ustava i zakona (l. 117. st. 3.

Ustava RH), a u pravnom silogizmu smo vidjeli kakvu funkciju

imaju injenice. Naime, tek utvrivanjem relevantnog

28 Cini, O nekim kljunim tokama, cit., str. 748.


20/45

19

injeninog stanja (premisa minor) dolazi do mogunosti

primjene mjerodavnog pravnog pravila na konkretne, sporne

odnose. Meutim, nikako se ne smije zaboraviti i to da

injenice determiniraju koje e se pravno pravilo primijeniti

(Ius ex facto oritur). Tako tuitelj veu tubi mora navesti

injenice na kojima zasniva svoje zahtjeve (tzv. sistem

supstanciranja stvarne osnove spora)29, a njegova eventualna

pravna shvaanja ne vezuju sud (l. 186. ZPP-a). Sud tada

formira odreeno privremeno (radno) stajalite

(kvalifikaciju, dijagnozu) o pravnoj prirodi spora da mu

poslui kao putokaz pri ocjeni znaenja odreenih okolnosti30.

To znai da sud iz mnotva normi koje ureuju razliite pravne

odnose, odabire onu u ijoj su hipotezi sadrane injenice

koje odgovaraju onima koje su stranke iznijele, te ukoliko

utvrdi njihovu podudarnost, doi e do primjene dispozicije31.

Ako bi sud pogreno odabrao i primijenio materijalnu pravnu

normu dolo bi do povrede naela zakonitosti. S druge strane,

istog je uinka i pogreno utvreno injenino stanje do

29 Ali on ne mora navesti sve, zbog ovlatenja da i u nastavkupostupka iznosi nove injenice. Triva et al.,op. cit., str.328.30 Ibid.,str. 396.31 Npr. pravilo Tko drugome uzrokuje tetu duan je naknaditije ako ne dokae da je teta nastala bez njegove krivnje(premisa maior; l. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima,nadalje: ZOO, Slubeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 46/85,57/89; Zakon o preuzimanju ZOO, NN br. 53/91, 111/93, 3/94,107/95, 7/96, 91/96 ). Osoba X je 24. oujka 1999. prouzroilaprometnu nesreu i pritom otetila kuu osobe Y. Nastala je

teta u iznosu od 20,000 kuna (premisa minor). Osoba X duna


21/45

20

kojeg, uostalom, moe doi i zbog pogrenog zakljuka o

nepostojanju odreenih injenica primjenom pravila o teretu

dokazivanja. Pravilna primjena zakona na pogreno utvreno

injenino stanje dovodi do odluka koje su nezakonite u odnosu

na drutvenu stvarnost koju reguliraju32.Protiv takvih

nezakonitih odluka, strankama stoje na raspolaganju pravni

lijekovi, u prvom redu alba, a potom i neki izvanredni pravni

lijekovi33.

Takoer, do bitne povrede odredaba parninog postupka

dolazi kad sud nepravilno utvrdi neku injenicu o ijem

postojanju ovisi primjena procesne norme te na takvom

utvrenju zasnuje primjenu procesnog prava.

3.2. Sistem slobodne ocjene dokaza (naelo traenja

materijalne istine)

to se tie metode istraivanja procesne grae, tj.

metode utvrivanja istine u parninom postupku, u naem

je naknaditi tetu osobi Y u visini 20,000 kuna (dispozitivili konkluzija).32 Triva et al.op. cit. str. 9833 O vanosti pravilno utvrenog injeninog stanja, dovoljnogovori i stalna mogunost stranaka da iznose nove injenice inove dokaze (beneficium novorum). Naime, one su neprekludiraneu tom pravu ne samo do zakljuenja glavne rasprave, veistadiju redovnih pravnih lijekova (albe). tovie, kao jedanod najeih razloga za ponavljanje postupka (izvanrednipravni lijek) navode se u praksi nove injenice i novi dokazi(l. 421. t. 8. i 9.), dodue uz ogranienja u njihovuiznoenju poput neskrivljenosti proputanja iznoenja uprijanjem postupku. Vie o tome v. Hrvatin, Branko, Noveinjenice i novi dokazi kao razlog za ponavljanje postupka,Pravo u gospodarstvu 1994, 11-12.


22/45

21

procesnom sistemu je prihvaena slobodna ocjena dokaza (freie

Beweiswrdigung) gdje sud nije vezan ni ogranien zakonskim

dokaznim pravilima ili dispozicijom stranaka34. Koje e

injenice uzeti kao dokazane odluuje sud prema svom uvjerenju

na temelju savjesne i briljive ocjene svakog dokaza zasebno i

svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog

postupka (l. 8. ZPP-a). No, sustav slobodne ocjene dokaza,

iako najpogodniji za postizanje tzv. momenta apsolutne

istine35

,nuno se mora korigirati kako ne bi preao u

arbitrarnost, jer uvjerenje je dosta fluidan pojam. Tako je

sudac svakako vezan pravilima logike, psihologije, znanosti i

iskustva uope, a glavni instrument kontrole jesu:

obrazloenje, u kojem on iznosi ime se rukovodio odluujui

se za odreene metode istraivanja, zato je stekao uvjerenje

o (ne)istinitosti tvrdnji stranaka o relevantnim injenicama

itd., te mogunost albeviem sudu. Ukoliko vii sud nae da

nema valjanog obrazloenja presude, to predstavlja apsolutno

bitnu povredu odredaba parninog postupka (l. 354. st. 2. t.

13. ZPP-a) te e rjeenjem ukinuti napadanu odluku i vratiti

predmet prvostupanjskom sudu (l. 369. st. 1 ZPP-a)36

. Moemo

34 O tome vie Triva et al.op. cit. 28.35 Kada spoznaja najblie odgovara objektivnoj stvarnosti,ibid.,str. 126.36Npr. Presuda nema razloga o odlunim injenicama i onda kadsud nije obrazloio koje injenice vane za odluku smatraistinitima i na emu zasniva tu svoju odluku ili kad su uobrazloenju navedeni samo izvedeni dokazi i drugi procesnimaterijal, a izostali su zakljuak i ocjena tih dokaza, kad nepostoje razlozi o tome kojima je dokazima sud poklonio vjeru,


23/45

22

zamisliti kakva su bila obrazloenja odluka kod izvjesnog

uvjerenja u non liquetsituacijama do 1990. godine. Kad bi

sudovi nastavili prihvaati takve, u biti, neobrazloene

odluke to bi imalo pogubnih posljedica i na obrazloenja u

ostalim, neproblematinim sluajevima37.

Iako je tenja za potpunom spoznajom istine plemenita i

hvale vrijedna, ona dolazi u sukob s naelom ekonominosti i

pravne sigurnosti. Naime, za potpuno saznanje istinitosti

pravno relevantnih tvrdnji stranaka potrebna je vremenska

neogranienost suda u postupanju, neogranienost u

materijalnim sredstvima, a institut pravomonosti sudskih

odluka takoer oteava ostvarenje tog cilja38.

I za pravila o teretu dokazivanja bismo mogli rei da

oteavaju spoznaju istine u parninom postupku39.Ako imamo u

a kojima nije te iz kojih je razloga tako postupio (VS, IIRev 76/81 od 26. 5. 1982. PSP 21/198) v. Ivo Grbin: Zakon oparninom postupku, Zagreb 2000. g. str. 291, 29237Kako Darko Cinikae: Obrazloenja sudskih odluka,obrazloenja ocjene dokazne snage izvedenih dokaza, u kriznimsluajevima, ablonska su i uplja [te na taj nain]trajno opada osjetljivost suca tokom obavljanja sudskefunkcije, tj. njegov osjeaj za odgovornu i razboritu primjenuslobodne ocjene dokaza, ak i u okvirima koje odreuje ZPP.D. Cini: O nekim kljunim tokama op. cit. str. 73438 Iz povijesnog inkvizitornog kaznenog postupka je poznatainstitucija absolutio ab instantia(otputanje ispodsuenja), koja za razliku od oslobaajue presude nijepostajala pravomonom, te je omoguavala ponovni nastavakpostupka protiv neosuenog optuenika. Sud bi donosio takvuodluku u sluaju neizvjesnosti o postojanju krivnje, ali uzjo uvijek prisutnu sumnju u optuenikovu nevinost. V. DavorKrapac: Kazneno procesno pravo, Zagreb 2000. g. str. 1439 I neke druge odredbe ZPP-a ugroavaju mogunost utvrivanjaistine, npr. kad zakon doputa samo odreeno dokazno sredstvoili zabranjuje upotrebu odreenog dokaznog sredstva, zatim


24/45

23

vidu posljedicu nedokazanosti injenice od koje ovisi primjena

neke norme, tada je razvidno kako sud, unatomogunosti da

neizvjesno dokazana tvrdnja stranke o postojanju relevantnih

injenica bude istinita i neistinita40, donosi odluku (iz

razloga pravne sigurnosti i spreavanja samopomoi) kojom

takve tvrdnje stranaka smatra neistinitima (Idem est non esse

aut non probari Svejedno je: ne postojati ili ne biti

dokazano)41. Tako sud u sutini stvara zakljuak o istinosnoj

vrijednosti sadraja premise minor nasuprot kojem

spoznajnologiki postoji barem isti (ponekad ak i vei, ali

ne i izvjestan) omjer razloga za izvoenje zakljuka

suprotnog sadraja42.

3.2.1. Standard dokaza ili teret dokazivanja?

Iz definicije slobodne ocjene dokaza proizlazi da sud

treba formirati osobno uvjerenje (conviction intime) o

(ne)istinitosti odreene tvrdnje o postojanju relevantnih

injenica, a on je pritom nevezan formalnim dokaznim

pravilima. Meutim, vidjeli smo da je takva metoda trebala i

odreene korekcije radi ostvarenja naela ekonominosti i

pravne sigurnosti, te kako je sud pri stvaranju svog uvjerenja

uvijek vezan pravilima logike, psihologije, znanosti i

zakonske presumpcije, pravni znaaj priznanja nepovoljnihinjenica itd. v. Triva et al.,op. cit. str. 134 i d.40Pa ak i u situaciji potpune ravnotee razloga izmeu razloga

koji govore u prilog (ne)istinitosti stranakih tvrdnji.41 Ibid., str. 410.


25/45

24

iskustva. S druge strane, za sudako uvjerenje se trai da

bude "takvo da iskljuuje svaku razumnu sumnju u njegovu

pravilnost i istinitost"43. Takav stupanj uvjerenja se naziva

izvjesnimili sigurnimuvjerenjem44. Openito reeno, stupanj

uvjerenja ili standard dokaza (Beweisma) je "determinirajui

prag koji dokaz mora prijei da bi se pojedina injenica

smatrala utvrenom, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom

smislu"45. Ovo pravilo "primjenjivae prava upozorava na to da

injenini sudovi na kojima temelje svoje presude ne smiju

biti olako formirani, i da trebaju poivati na dovoljno jakim

razlozima koji bi mogli i u treim osobama izazvati uvjerenje

da bi razborite osobe, ravnajui se istim kriterijima mogle

doi do jednakog zakljuka"46.Ukoliko dokaz ne prijee taj

prag te sud ne stekne izvjesno uvjerenje o postojanju ili

nepostojanju odlunih injenica, doi e do primjene pravila o

teretu dokazivanja.

Izvjesnost je potrebna kod utvrivanja injenica od kojih

ovisi osnovanost tubenog zahtjeva, tj. primjena odgovarajueg

materijalnog prava. Meutim, razlozi ekonominosti i

svrsishodnosti govore u prilog tezi da nije opravdano ulagati

jednake napore pri utvrivanju procesnih pretpostavki za

42 Cini,O nekim kljunim tokama, cit., str. 739.43 Triva et al., op. cit., str. 393.44 U istom smislu ZPP u l. 221 a. odreuje da e sud opostojanju injenice zakljuiti primjenom pravila o teretudokazivanja, ukoliko ju vena temelju izvedenih dokaza ne

moe sa sigurnouutvrditi.45 Uzelac,op. cit., str. 62.


26/45

25

meritorno odluivanje i pretpostavki za ocjenu osnovanosti

tubenog zahtjeva. U tom sluaju je dovoljno da sud stekne

uvjerenje o vjerojatnosti njihova postojanja. To znai da je

potrebno dokazati tek da postoji vie razloga (argumenata)

koji govore u prilog teze o postojanju relevantne injenice

nego onih koji govore protiv. Intenzitet odnosa povoljnih i

nepovoljnih razloga treba rasti razmjerno vanosti radnji koje

treba poduzeti, zatim s obzirom na stadij postupka u kojem se

o odreenom procesnom pitanju raspravlja i odluuje, te s

obzirom na teinu procesnopravnih posljedica koje proizlaze iz

utvrenosti postojanja ili nepostojanja odreenih injenica47.

Tako npr. pri utvrivanju tzv. negativnih procesnih

pretpostavki (litispendencija, pravomono presuena stvar,

sudska nagodba, ugovor o prorogaciji nadlenosti te ugovor o

izbranom sudu) potrebno je postii izvjesnost uvjerenja o

postojanju injenica relevantnih za njihovo postojanje. Isto

tako i kod drugih injenica od kojih ovisi odluka o

odbacivanju istaknutog zahtjeva. Naprotiv, alitelj koji nije

uinio vjerojatnim da je iz opravdanih razloga propustio u

prvostupanjskom postupku poloiti iznos potreban za podmirenje

trokova izvoenja predloenog dokaza ne moe u albi

predloiti da se taj dokaz izvede (l. 352. st. 2.). Nadalje,

vjerojatnost je dostatna i kod dokazivanja pravnog interesa

46 Ibid.,str. 283 i d.47 Triva et al.,op. cit., str. 394.


27/45

26

umjeaa da pristupi parnici te pravnog interesa za podnoenje

deklaratorne tube48.

Ovo je razlikovanje bitno radi uoavanja injenice da o

traenom stupnju uvjerenja ovisi i uestalost non liquet

situacija. Naime, to vei standard dokaza postavimo, vea je

i vjerojatnost pojavljivanja situacija u kojima dokaz nije

uspio izazvati traeni stupanj uvjerenja suca u (ne)postojanje

relevantnih injenica (tzv. nepotpuni dokaz)49. Pitanje

standarda dokaza potrebnog da bi sudac stekao uvjerenje o

relevantnim injenicama ue je vezano uz ocjenu dokaza, a to

je i glavna razlika spram objektivnog tereta dokazivanja o

kojem se moe govoriti tek nakon dokaznog postupka. Ako sad

poveemo ove komplementarne koncepte, onda proizlazi da

sputanje praga koji dokaz mora prijei da bi se neka

injenica smatrala dokazanom, dovodi do manje potrebe za

primjenom pravila o teretu dokazivanja, tako da bi u krajnjoj

liniji izjednaavanjem dokazivosti s postojanjem injenice

standard dokaza toliko smanjio potrebu za teretom

dokazivanja da bi potpuno preuzeo njegovu funkciju50.

48 V. ibid. 95/3. odnosno 80/4.49 Zanimljivo je primijetiti da se u zemljama common-lawsustava prava kriterij izvjesnosti (beyond reasonable doubt)trai samo u kaznenom pravu, dok za graansko pravo vrijediznatno nii standard, tzv. obine vjerojatnosti (preponderanceof probabilities), v. Uzelac,op. cit., str. 250.50 Ibid.str. 270.


28/45

27

3.3. Raspravno (akuzatorno) i istrano (inkvizitorno)

naelo

Na procesni sistem se zasniva (kako smo vevie puta

rekli) na specifinoj kombinaciji raspravnog i istranog

naela u pogledu inicijative za prikupljanje procesnog

materijala: a) injenica, b) dokaznih sredstava, c) pravila

iskustva i d) pravnih pravila, ali na interes se ovdje treba

ograniiti na prva dva elementa.

Zakon odreuje da su stranke dune iznijeti sve injenice

na kojima temelje svoje zahtjeve i predloiti dokaze kojima se

utvruju te injenice, ali s druge strane, ovlaujui sud da

sam izvodi dokaze u pogledu odlunih injenica ublauje

odnosnu dunost stranaka (l. 7. st. 2. i 3. ZPP-a). Iznimno,

sud je ovlaten utvrditi i injenice to ih stranke nisu

iznijele ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja

proizlazi da raspolau zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

(tj. koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima

javnog morala, l. 3. st. 3. ZPP-a), no svoju odluku nikako ne

bi mogao temeljiti na injenicama o kojima strankama ne bi

bila dana mogunost da se izjasne (l. 7. st. 4. ZPP-a)51

. Iz

navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je u pogledu

iznoenja injenica raspravno naelo naglaenije negoli pri

predlaganju i izvoenju dokaza, gdje su inkvizitorna

ovlatenja suda znatno ira. Dakle, stranke su te koje u


29/45

28

naelu odreuju temu raspravljanja52, a pri izboru i izvoenju

dokaza, s naslova naela slobodne ocjene dokaza, treba se

osigurati sudu "pravo da slobodno bira sredstva informacija,

dakle dokazna , dakle dokazna kojih e formirati uvjerenje o

postojanju relevantnih injenica53.Meutim, ovdje se nikako ne

smije ispustiti iz vida odredba zakona po kojoj e sud

odustati od izvoenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje

trokova ne bude poloen u roku to ga sud odredi (l. 153.

st. 3. ZPP-a). Time navedena ovlatenja suda poprimaju

fiktivni karakter, s obzirom na mogunost da stranke

nepolaganjem tog iznosa osujete izvoenje dokaza. Da su

inkvizitorna ovlatenja suda dosljedno provedena, moglo bi se

govoriti i o odsustvu subjektivnog tereta dokazivanja, no s

obzirom na navedenu mogunost stranaka, smatram da se od tog

koncepta ne moe potpuno odustati. U istom smislu i zakon

stavlja u dunost suda dapo svojem uvjerenjuocijeni od kakve

je vanosti to stranka nije u roku predujmila potreban iznos,

to znai da eventualne tetne posljedice pogaaju ba tu

stranku, kao rezultat iskljuivo njene neaktivnosti (dok kod

objektivnog tereta dokazivanja, prisjetimo se, sud odluuje

51To je u skladu s naelom sasluanja stranaka i otvorenogpravosuenja. Vie o tome v. Triva et al.,op. cit., 27.52 Izuzetak su navedene injenice ijim preuivanjem strankeidu za tim da raspolau indisponibilnim zahtjevima, zatimnotorne injenice, posredno pravno relevantne injenice iliindicije, injenice ije postojanje proizlazi iz dokazanostipresumptivne baze zakonskih presumpcija te injenice od kojih

ovisi postojanje procesnih pretpostavki. V. ibid.,str. 142 id.


30/45

29

bez obzira na aktivnost stranaka u dokaznom postupku). Takav

nonsens bi trebalo rijeiti ili odredbom da se dokazi izvode

po slubenoj dunosti i na teret sredstava suda (to bi bilo u

skladu sa svrhom odredbe l. 7. st. 3. jer sud ne bi imao

nikakvih prepreka za njihovo izvoenje) ili pak derogacijom

ovlatenja suda i proirenjem raspravnog (akuzatornog) naela

na dokaze. Prijedlozi za izmjenu ZPP-a u potonjem smislu ve

su se javili, a predviaju potpuno izostavljanje prvog stavka

l. 7. ZPP-a ("Sud je duan u potpunosti i istinito utvrditi

sporne injenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva"), uz

ostavljenu mogunost utvrivanja injenica koje stranke nisu

iznijele te izvoenja dokaza koje stranke nisu predloile ako

bi iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazilo da

stranke idu za tim da raspolau zahtjevima kojima ne mogu

raspolagati. Prijedlog se opravdava time to praksa pokazuje

da su ipak stranke glavni, ako ne i jedini informator suda o

vanim dokazima, zatim spomenuta mogunost stranaka da

sprijee sud u izvoenju dokaza nepredujmljivanjem sredstava

za njegovo izvoenje, injenicom da su inkvizitorna ovlatenja

suda u pogledu izvoenja dokaza imala za posljedicu

neprimjenjivanje pravila o teretu dokazivanja jer su vii

sudovi "silili" sudovi "silili" od svaku cijenu utvrde istinu

ponovnim izvoenjem istih dokaza itd.54.

53 Ibid.


31/45

30

3.3.1. Teret tvrdnje i teret dokazivanja

U prethodnoj toki smo vidjeli da se ovlatenja suda i

stranaka u naem kombiniranom procesnom sistemu razlikuju

prema tome jesu li u pitanju injenice ili dokazi. Isti

kriterij se primjenjuje i na razlikovanje tereta tvrdnje i

tereta dokazivanja. Sadraj pojma teret dokazivanja vesmo

upoznali tako da o njemu ovdje neemo govoriti.

Teret tvrdnje (onus proferendi, Behauptungslast) oznaava

dunost stranaka da iznesu tvrdnje o injenicama na kojima

zasnivaju svoje zahtjeve ili prigovore. U teoriji je sporno

postoje li posebne norme o teretu tvrdnje ili ne. Jedni nijeu

postojanje pravila o teretu tvrdnje jer veiz raspravnog

naela proizlazi potreba da sud uzme neiznesene injenice kao

nepostojee. Drugi opet smatraju kako bi takav zakljuak suda,

naprotiv, bio povreda samog raspravnog naela prema kojem sud

ne smije utvrivati neiznesene injenice, pa makar i na

negativan nain, tj. utvrivati da one ne postoje55.

Takoer je sporno moe li se govoriti o teretu tvrdnje u

postupcima u kojima dominira istrano naelo u pogledu

injenica i dokaza, no u suvremenom procesnom pravu je znaaj

tereta tvrdnje svakako manji od tereta dokazivanja jer se

esto propisuje dunost suca da potie stranke na iznoenje

injeninih tvrdnji. Tako i na ZPP predvia da je predsjednik

vijea inter aliaduan brinuti se o tome da se tijekom

54 O tome vie kod Uzelac,op. cit., str. 280 i d.


32/45

31

rasprave iznesu sve odlune injenice, da se dopune nepotpuni

navodi stranaka o vanim injenicama, da se oznae ili dopune

dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uope,

da se dadu sva razjanjenja potrebna da bi se utvrdilo

injenino stanje. Istu svrhu imaju i naelo pomoi neukim

strankama te naelo otvoreno pravosuenja, koja aktiviraju sud

radi svestranog raspravljanja o predmetu, ali takoer tite

stranke dovodei u ravnoteu neke razlike koje se mogu javiti

meu njima samima ili pak izmeu stranka, s jedne i suda, s

druge strane56.

4. Pravila o teretu dokazivanja

Govorei o teretu dokazivanja, rekli smo koje su

posljedice njegove primjene idem est non esse aut non

probari, ali o tome koja su to pravila o teretu dokazivanja

dali smo tek nagovjetaj. Meutim, vano je naglasiti kako ne

moemo govoriti tek o nekoliko opih normi koje se primjenjuju

na sve sluajeve bez ostatka. Naprotiv, "kriteriji raspodjele

tereta dokazivanja (pravila o teretu dokazivanja) vezani su uz

ratio legisnorme materijalnog prava iji su elementi ostali

nedokazani"57.Budui da ta pravila najee nisu zasebno

normirana (to bi, naime, dovelo do udvostruenja broja normi u

vepretrpanim zakonima), do njih se dolazi interpretacijom

55 V. ibid., str. 66.56 O tim naelima vie kod Triva et al.,op. cit., 34; 27/3.57 Uzelac,op. cit., str. 271.


33/45

32

odnosnog pravila materijalnog prava. Ona tvore "svojevrstan

sekundarni (supsidijarni) pravni poredak koji do izraaja

dolazi ako ne postoje pretpostavke za primjenu primarnog

(pravnih normi koje propisuju posljedice utvrenih

injenica)"58.Ukoliko se tumaenjem ne doe do posebnih

pravila o teretu dokazivanja, onda treba primijeniti tzv.

temeljno pravilo o teretu dokazivanja (Grundregel) prema kojem

na svakoj stranci lei teret dokazivanja injenica iz kojih

izvodi svoja prava, tj. trai primjenu njoj povoljne norme59

.

Uzmimo sad npr. materijalno pravno pravilo: "Tko drugome

uzrokuje tetu duan je naknaditi je ako ne dokae da je teta

nastala bez njegove krivnje." (l. 154. st. 1. ZOO-a). Ako

dublje prouimo ovu normu, vidimo da je zakonodavac prihvatio

naelo presumirane krivnje, imajui u vidu svu teinu

dokazivanja krivnje kao unutarnjeg psiholokog elementa. To

znai da u parnici radi naknade tete tuitelj (oteenik) ne

treba dokazivati krivnju tuenika (tetnika). S druge strane,

ukoliko se tuenik eli osloboditi krivnje na njemu je teret

dokazivanja ekskulpirajuih injenica, a svaka neizvjesnost o

njihovu postojanju ide na njegovu tetu. Dakle, prema posebnom

pravilu o teretu dokazivanja rizik nedokazanosti snosi

tetnik. To, meutim, nikako ne oslobaa oteenika dunosti

58 Ibid.59 Prvi je temeljno pravilo eksplicirao njemaki procesniteoretiar Rosenberg: " svaka stranka treba u postupkunavesti i dokazati da su ispunjene pretpostavke za primjenunjoj povoljne norme", ibid.str. 103.


34/45

33

da dokae tetnu radnju, tetu, uzronu vezu i dr. injenice

od kojih ovisi primjena njemu povoljne norme to proizlazi iz

temeljnog pravila60.

U teoriji je poznata klasifikacija normi (prema tzv.

teoriji norme) na: 1) konstitutivne norme koje zasnivaju

subjektivno pravo, 2) impeditivne norme spreavaju njegov

nastanak, 3) ekstinktivne norme ukidaju nastalo subjektivno

pravo te 4) eliminatorne norme daju pasivnoj stranci pravo

na pozivanje na okolnosti koje iskljuuju pravo na zahtjev. U

pravilu tuitelj snosi rizik nedokazanosti injenica koje su

pretpostavka za primjenu konstitutivnih, a tuenik za ostale

tri kategorije normi (tzv. protunorme)61.

Za distribuciju tereta dokazivanja meu strankama, vano

je takoer istaknuti razliite mogunosti dranja tuenika u

parnici. Ukoliko se on u parnici ogranii na isto poricanje

(negiranje) injeninih navoda protivnika, to nee utjecati na

teret dokazivanja (rjenikom subjektivnog poimanja tereta

dokazivanja, Probatio incubit ei qui affirmat non ei qui

negat). Drukija je, meutim, situacija ukoliko tuenik krene

u ofenzivu, istiui prigovore koji se zasnivaju na tvrdnji da

odreene okolnosti spreavaju postanak tuiteljeva prava (npr.

mane u volji, nesposobnost ugovaraa) ili da su nastupile

okolnosti zbog kojih je pravo prestalo (npr. raskid ugovora,

60 Vie o naknadi tete kod Vedri, Klari,Graansko pravo,Zagreb, 2001, str. 571 i d.61 O tome vie kodUzelac,op. cit., str. 103-106.


35/45

34

izvrenje obveze, oprost duga). Tuenik moe isticati i neko

svoje samostalno pravo zbog kojeg nije duan ispuniti odreenu

obvezu, usprkos postojanju tuiteljeva prava. U svim tim

sluajevima tuenik (pozivajui se zapravo na protunorme,

ukoliko prihvatimo gornju kategorizaciju) preuzima teret

dokazivanja relevantnih injenica koje mu idu u prilog, tj.

snosi rizik dvojbe u pogledu tih injenica, te, u biti,

preuzima ulogu tuitelja u sporu (Excipiendo reus fit actor)62.

Ukoliko sud ostane u nedoumici o postojanju odnosno

nepostojanju tih injenica, "on e svoju odluku utemeljiti na

pretpostavci kao da te injenice ne postoje a negativne

konzekvencije pogodit e pasivnu stranku"63.

U sluajevima kada bi primjena temeljnog pravila dovela

do neadekvatnih i nepravinih rezultata, sudska praksa je

(barem u drugim zemljama, poput Njemake, Austrije itd.)

razvila naine na koje se od njega moe odstupiti, i to

stvaranjem posebnih pravila o teretu dokazivanja, sniavanjem

standarda dokaza, praksom prebacivanja tereta dokazivanja

(Umkehr der Beweislast), prihvaanjem presumpcija ili hinjenom

izvjesnou64

, kako se teret ne bi pretvorio u nesavladivi

jaram. Istu svrhu eli postii i zakonodavac, izriito

propisujui pravila koja upuuju na raspodjelu tereta

dokazivanja, npr. gore navedeno naelo presumirane krivnje

62 Triva et al.,op. cit., str. 350.63 Uzelac,op. cit., str. 106.64 Ibid., str. 274.


36/45

35

tetnika ili razliite zakonske presumpcije. No to su samo

neki primjeri kad se iz razliitih pravno-politikih motiva

teret dokazivanja distribuira drukije od temeljnog pravila.

4.1. Pravna priroda pravila o teretu dokazivanja

Pod pojmom pravne prirode pravila o teretu dokazivanja

podrazumijeva se dilema o njihovoj pripadnosti materijalnom

ili procesnom pravu. Problem se svodi na "pitanje otkuda

derivirati konkretnu normu o raspodjeli [tereta dokazivanja] u

situaciji u kojoj zakon takvu izriitu normu ne sadri"65

.U

teoriji prevladava shvaanje o pripadnosti pravila o teretu

dokazivanja materijalnom pravu, iako je pitanje metode

prevladavanja injenine neizvjesnosti, pitanje procesnog

prava, tj. uinci primjene pravila o teretu dokazivanja se

manifestiraju u procesnom pravu, u vidu (ne)uspjeha neijeg

pravozatitnog zahtjeva. Opredjeljivanje za jedno shvaanje

ima niz vanih implikacija.

Prije svega, ako prihvatimo vladajue miljenje teorije,

u sporovima s meunarodnim obiljejem mjerodavno pravo e biti

odreeno kolizijskim pravnim pravilima, a u sluaju da se

pravila o teretu dokazivanja smatraju dijelom procesnog prava,

mjerodavno pravo e biti pravo suda pred kojim se vodi

parnini postupak (lex fori) budui da norme javnog prava,

kojem pripadaju i norme graanskog procesnog prava, nemaju

mogunost eksteritorijalne primjene.

65 Ibid.,str. 267.


37/45

36

Ako se odluimo za shvaanje o materijalnopravnoj naravi

pravila o teretu dokazivanja, onda prihvaamo i naelnu

mogunost stranaka da ugovorno ureuju sadraj i opseg

dokazivanja. U protivnom bi ona bila kogentna pravna pravila

kao i veina procesnih normi, u pogledu kojih je volja

stranaka irelevantna. Meutim, ak i kad bi stranke sklopile

ugovor kojim se jedna od njih obvezuje da nee drugoj osporiti

odreenu injenicu, ili kojim bi se drukije raspodijelio

teret dokazivanja, takav ugovor e ostati bez procesnog

djelovanja. Naime, u teoriji je prihvaeno stajalite prema

kojem procesnopravni uinak imaju samo ugovori predvieni

zakonom (poput ugovora o prorogaciji nadlenosti te o izbranom

sudu)66.

Takoer, ova dvojba postavlja problem u sferi

instancijskog suenja. Naime, hoe li se pravni lijek izjaviti

zbog povrede procesnog ili materijalnog prava, a o tome moe

ovisiti doputenost pravnog lijeka67te rok u kojem se moe

podnijeti68.

66 V. Triva et al., op. cit., str. 276.67 Tako je npr. revizija nedoputena iz razloga pogreno ilinepotpuno utvrenog injeninog stanja, ali se moe izjavitizbog pogrene primjene materijalnog prava (l. 385. st. 1. t.3., st. 3. ZPP-a). Ako, dakle, uzmemo da su pravila o teretudokazivanja norme materijalnog prava, tada se revizija moeizjaviti i zbog pogrene primjene pravila o teretudokazivanja, pri emu e sud nuno morati prodrijeti i uinjeninu problematiku spora. Cf. i ibid., str. 593.68 O ovim trima implikacijama v. Cini,O nekim kljunimtokama, cit., str. 745, 747.


38/45

37

4.2. Odnos tereta dokazivanja i presumpcija

Iz iskustva proizlazi da odreene injenice, ponekad same

za sebe, ponekad zajedno s ostalima, ukazuju (indiciraju) na

postojanje drugih uzrono-posljedinim lancem povezanih

injenica. Otkrie zakonitosti prema kojoj se neki fenomeni

ponavljaju ili pojavljuju zajedno s drugima, omoguuje nam

zakljuak o njihovom postojanju ak i onda kad nemamo izravnih

informacija o njima samima. Ako smo tada stekli spoznaju o

postojanju drugih injenica, to mogu biti ili uzrok ili

posljedica pojave koja je od naeg neposrednog interesa, tada

moemo u pravilu zakljuiti i na njeno postojanje. Naime,

svaki razuman ovjek se koristi rasuivanjem kao metodom

spoznaje. Uzmimo jedan banalan primjer: ako ujutro primijetimo

da su ulice mokre, prvo e nam pasti na pamet da je moda

padala kia. No, ako su krovovi kua suhi, tad emo zakljuiti

da su radnici istoe polijevali ulice vodom. Ako bi pak

krovovi kua bili takoer mokri, onda zasigurno neemo

smatrati da su radnici polijevali vodu i po krovovima (iako bi

i to u sasvim iznimnom sluaju bilo mogue).

Od takve teze polazi i indicijalno dokazivanje u parnici.

Naime, na temelju posredno relevantnih injenica indicija

stvara se zakljuak o postojanju neposrednih relevantnih

injenica69. U nekim situacijama se mogu razviti i tzv.

faktine presumpcije (praesumptiones hominis sive facti) koje

69 Triva et al.,op. cit., str. 397.


39/45

38

pozivanjem na pravila iskustva omoguuju zakljuak o

postojanju neposredno relevantnih injenica, pa ak i na

temelju jedne posredno relevantne injenice (indicije).

Pravila iskustva su apstraktni sudovi injenine (ne pravne)

naravi zasnovani na dugotrajnom promatranju ivotnih pojava

ili eksperimentu za koje je osnovano pretpostaviti da vae i

za budue sluajeve70. One se obino razvijaju u sudskoj

praksi, a esto su podloga za budue zakonske presumpcije.

Zapravo, razlika izmeu faktinih i zakonskih presumpcija jest

u tome jesu li one dio zakonskog teksta ili ne (tj. jesu li

normirane ili ne)71. Kako smo ranije rekli, zakonodavac iz

pravno-politikih razloga eli u odreenim sluajevima

olakati dokazivanje, kad je pruanje pravne zatite

opravdano ...[a] nema izvjesnih i neposrednih dokaza o

postojanju relevantnih okolnosti, pa ak ni o dovoljnoj

kvantiteti i kvaliteti injenica koje snagom logikog

zakljuivanja i oslanjanjem na pravila iskustva dovode do

70 Ibid. str. 144 , dalje se navodi primjer kad je utvreno datuenik nije tijekom ljeta uskladitio maslac u hladnjake i daje robu isporuio u neupotrebljivom stanju. Pravilo jeiskustva da se prehrambeni proizvodi na vruini kvare ukolikose pravilno ne uskladite te je, stoga, opravdano zakljuitida je maslac pokvaren jer ga tuenik nije propisnouskladitio. Isti se autor na drugom mjestu poziva na faktinu(dakle, zakonom nenormiranu) presumpciju autentinosti tekstaiznad potpisa. Utvrenjem autentinosti potpisa neke osobepresumira se da tekst u privatnoj ispravi potjee od isteosobe. Ibid., str. 423.71 Za takvo miljenje v. Uzelac,op. cit., str. 64 i d.


40/45

39

pozitivnog zakljuka o postojanju relevantnih injenica [misli

se na injenice indicije]72.

Zakonske presumpcije se mogu smatrati i pravilima o

dokazivanju (Beweisregeln) odredbe koje sucu nalau da, do

dokaza o protivnom, uzme presumiranu injenicu za istinitu,

i pravilima o teretu dokazivanja (Beweislastregeln) kao

jedan od pravnotehnikih naina na koje zakon izriito

propisuje teret dokazivanja73. Naime, dokazanou baze

presumpcijekod tzv. oborivih zakonskih presumpcija

(praesumptiones iuris tantum), teret dokazivanja prebaen je

na drugu stranku, koja [tek] izvoenjem novih dokaza [tzv.

dokaza o protivnome] moe presumpciju oboriti74. Najpoznatija

je, zasigurno, oboriva zakonska presumpcija oinstvo mua

majke djeteta roenog za vrijeme braka ili tijekom 300 dana od

prestanka braka (kod nas je to l. 53. Obiteljskog zakona,

nadalje: ObZ, NN br. 162/98). Utvrenjem presumptivne baze

(postojanje braka ili trajanje roka od 300 dana, roenje

djeteta), zakljuuje se o postojanju neposredno relevantne

injenice (oinstvo majinog mua), no to nikako ne oduzima

mogunost majinom muu da osporava svoje oinstvo (l. 77.

ObZ-a). Ako bi mu majke htio osporiti svoje oinstvo on e

morati pokrenuti parnicu u kojoj e se sa sigurnou utvrditi

(primjenom razliitih metoda, u pravilu danas najpouzdanijom

72 Triva et al., op. cit., str. 398.73 Uzelac, op. cit., str. 64 resp. 62.74 Ibid.,str. 63.


41/45

40

DNA metodom) kako on nije otac. To je tzv. dokaz o protivnom

(Beweis des Gegenteils), no da bi on doveo do obaranja

presumpcije, potrebno je, kako vidimo, da zadovolji standard

izvjesnosti to nije nimalo lak zadatak.

Druga je stvar s neoborivim zakonskim presumpcijama

(praesumptiones iuris et de iure) kod kojih nije doputen

dokaz o protivnom, tj. dokaz o nepodudarnosti sadraja

presumptivnog zakljuka sa sadrajem stvarnosti. One

predstavljaju zakonsku tehniku kojom se, u biti, ne regulira

teret dokazivanja, ve, rjenikom presumpcija, formira nova

pravna norma75. Time se one po svojoj naravi pribliavaju

pravnim fikcijama76.

Meutim, ne smije se zaboraviti kako u pogledu oborivih i

neoborivih presumpcija postoji mogunost njihova osporavanja

zaobilaznim putem, tj. napadanjem istinitosti sadraja baze

presumpcije (tvrdnji o postojanju posredno relevantnih

injenica). To je tzv. protudokaz (Gegenbeweis), za iju je

uspjenost dostatna i vjerojatnost. U naem bi primjeru to

znailo osporavati postojanje braka ili tvrditi da je zakonom

odreeni rok od 300 dana protekao prije roenja djeteta,

75 Ibid. str. 63, u biljeci.76 Tako npr. u graanskom pravu postoji presumpcija poslovnenesposobnosti maloljetnika (u kaznenom pravu je slino spresumiranom neubrojivou djeteta ispod 14 godina); odatleslijedi kako nije doputeno dokazivati da je u konkretnomsluaju odreeni maloljetnik sposoban za samostalno stjecanjeprava i obveza.


42/45

41

odnosno u drugom primjeru, osporavati da je osoba u konkretnom

sluaju u vrijeme sklapanja ugovora napunila 18 godina.

to se tie utjecaja zakonskih presumpcija na teret

dokazivanja, treba naglasiti da one samo olakavaju

dokazivanje, a do prebacivanja tereta dokazivanja dovode tek

posredno. Naime, stranka koja se poziva na presumpciju ne

oslobaa se dunosti dokazivanja (ili rizika nedokazanosti -

ovisno o procesnom sistemu) posredno relevantnih injenica,

tako da o prebacivanju tereta dokazivanja moe biti govora tek

kad stranka koja se poziva na presumpciju dokae istinitost

baznih sudova presumpcije77.

III ZAKLJUAK

Napokon stigosmo do kraja razmatranja o teretu

dokazivanja. Namjera ovog rada je bila prenijeti barem dio

osnovnih problema koji se javljaju u svezi s teretom

dokazivanja: od razlikovanja objektivnog i subjektivnog tereta

dokazivanja, preko pravnog silogizma i dunosti suenja do

pripadnosti pravila o teretu dokazivanja materijalnom ili

procesnom pravu. Vidjeli smo kako je zbog specifinog odnosa

procesnih naela, koja daju osnovne obrise postupka u pravnom

poretku svake zemlje, potrebno sasvim oprezno i s dovoljno

argumenata obrazlagati svrhu i sadraj pojedinih procesnih

instituta. U naem sluaju je potrebno precizno razgraniiti

77 V. Cini,O nekim kljunim tokama..., cit., str. 743.


43/45

42

slobodnu ocjenu dokaza od pravila o teretu dokazivanja.

Ukoliko slobodnu ocjenu dokaza protegnemo i na povlaenje

tetnih posljedica neuspjelog oblikovanja izvjesnog uvjerenja

suca, onda dolazimo do neprihvatljivih obrazloenja sudskih

odluka. Budui da je sud duan potpuno i istinito utvrditi

sporne injenice o kojima ovisi osnovanost tubenog zahtjeva

(l. 7. st. 1. ZPP-a), slijedi da on ne moe svoju dunost

samo tako otkloniti te rei: Ovaj sud nije stekao izvjesno

uvjerenje u postojanje injenica koje je stranka X iznijela,

nego bi morao rei da je uvjeren ili u njihovo postojanje ili

nepostojanje. Bez zakonom predviene primjene pravila o teretu

dokazivanja sud ne moe zauzeti negativan stav o postojanju

relevantnih injenica u non liquetsituaciji; zapravo moe,

ali samo ukoliko pri tom ide protiv svoje savjesti te unato

postojanja nekih argumenata koji govore u prilog postojanja

odlunih injenica, kako ih je stranka svojim tvrdnjama

prikazala, izrekne kako je uvjeren u njihovo nepostojanje.

Sasvim je udno kako je objektivno poimanje tereta

dokazivanja, dominantno u europskoj procesnoj teoriji, iesnoj

teoriji, iskim raspravama naih procesualista. Svojom

kratkovidnou, tj. reducirajui teret dokazivanja iskljuivo

na njegovu subjektivnu varijantu (koja stranka treba to

dokazati), izbacili su ga iz svog podruja interesa. Naravno,

to je sasvim opravdano imamo li u vidu propisanu podjednaku

dunost i suda i obiju stranaka u pravilnom utvrivanju

injeninog stanja (dakle, nema tereta koji bi leao samo na


44/45

43

jednoj stranci), ali kao da su potpuno zaboravili da sud

uvijek mora donijeti meritornu odluku na tetu jedne stranke

(kako se inae kae, jednoj je meritorna odluka najvee pravo,

a drugome najvea nepravda summum ius summa iniuria).

Skrivanje iza hinjenog izvjesnog uvjerenja o nepostojanju

injenice na koju se stranka poziva ne zadovoljava jer se na

taj nain od sudaca trai da postupaju protivno svojoj

savjesti. Stoga je teret dokazivanja najprimjereniji za

rjeavanje situacija injenine neizvjesnosti u uvjetima

imperativa za donoenje meritorne odluke.

Iznijeli smo shvaanje da se unatonaelnoj

primjenjivosti objektivnog tereta dokazivanja u naem

procesnom sistemu, a zbog mogunosti stranaka da nepolaganjem

iznosa potrebnog za izvoenje dokaza od strane suda, ipak moe

govoriti i o odreenom subjektivnom teretu koji lei na

odreenoj stranci jer sud slobodno ocjenjuje od kakvog je

znaenja nepredujmljivanje traenih sredstava. Hoe li pak

doi do ponovnog oivljavanja takvog koncepta tereta

dokazivanja (proirenjem raspravnog naela i na dokaze) ne

moemo sa sigurnou rei, ali prijedlozi na koje smo naili

pri istraivanju literature ukazuju upravo na takav smjer

razvoja ZPP-a. Tako e u obzir doi primjena starih pravila o

teretu dokazivanja (Probatio incubit actore. Excipiendo reus

fit actor. Probatio incubit ei qui affirmat non ei qui negat.

7Actore non probante reus absolvitur.) i na raspodjelu

dokaznih aktivnosti meu strankama.


45/45

44

LITERATURA

UZELAC, Alan,Teret dokazivanja, doktorska disertacija, Zagreb

1998.

CINI, Darko,O nekim kljunim tokama problematike pravila o

teretu dokazivanja u graanskoj procesnoj pravnoj teoriji,

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu , 1990. g. (5-6)

CINI, Darko,Teze teoretiara graanskog procesnog prava o

teretu dokazivanja i neka otvorena pitanja, Zbornik Pravnog

fakulteta u Zagrebu, 1990. g. (2)

TRIVA, Sinia, BELAJEC Velimir, DIKA Mihajlo,Graansko

parnino procesno pravo, Zagreb, 1986.

AGOVAC, Antun,Teret dokazivanja i slobodna ocjena dokaza u

parninom postupku

VEDRI Mladen, KLARIPetar,Graansko pravo, Zagreb, 2001.

HRVATIN, Branko,Nove injenice i novi dokazi kao razlog za

ponavljanje postupka, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, 1994. (br.

11-12)

KRAPAC, Davor,Kazneno procesno pravo, Zagreb, 2000.

GRBIN, Ivo,Zakon o parninom postupku, Zagreb, 2000.

KURTOVI, efko,Opa historija drave i prava, knjiga I,

Zagreb, 1994.

Documents

Stankovic Teretdok