Stanislas Dehaene

Čitanje u mozgu

ZNANOST I EVOLUCIJA LJUDSKOG IZUMA

ALGORITAM

Zagreb, listopad 2013.

prvo izdanje

Ova je knjiga objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i

sporta.

Stanislas Dehaene

Čitanje u mozgu: Znanost i evolucija ljudskog izuma

Naslov izvornika

Reading in the Brain: The Science and Evolution of a Human Invention

Copyright © Stanislas Dehaene, 2009

Prevela s engleskoga

Hana Dvornik

Ilustracija na naslovnici

Jelena Radmanović / Shutterstock

Odabrao

Neven Antičević

Za Ghislaine

Sadržaj

Uvod Nova znanost o čitanju

Od neurona do obrazovanja

Umetanje neurona u kulturu

Misterij majmuna koji čita

Biološko jedinstvo i kulturna raznolikost

Vodič za čitatelja

Prvo poglavlje Kako čitamo

Oko: loš skener

Potraga za invarijantama

Povećavanje razlika

Svaka riječ je stablo

Nečujni glas

Granice zvuka

Skrivena logika našeg sustava pisanja

Nemogući san o transparentnom pravopisu

Dvije putanje pisanja

Mentalni rječnici

Skup demona

Paralelno čitanje

Aktivno dekodiranje slova

Udruživanje i natjecanje u čitanju

Od ponašanja do mehanizama mozga

Drugo poglavlje Poštanski sandučić mozga

Otkriće Josepha-Julesa Dejerinea

Čista aleksija

Otkrivena lezija

Moderna analiza lezija

Dekodiranje mozga koji čita

Čitanje je univerzalno

Kolaž vizualnih preferencija

Koliko brzo čitamo?

Elektrode u mozgu

Invarijantnost položaja

Subliminalno čitanje

Kako kultura oblikuje mozak

Mozgovi čitatelja kineskoga

Japanski i njegova dva pisma

Okružuje "poštanskog sandučića"

Zvuk i značenje

Od pisma do zvuka

Prilazi značenju

Moždani plimni val

Mozgovna ograničenja kulturne raznolikosti

Čitanje i evolucija

Treće poglavlje Majmun koji čita

O majmunima i ljudima

Neuroni za predmete

Stanice bake

Abeceda u majmunskome mozgu

Protoslova

Zadobivanje oblika

Instinkt za učenje

Neuronsko recikliranje

Rođenje kulture

Neuroni za čitanje

Bigramski neuroni

Neuronsko stablo riječi

Koliko neurona za čitanje?

Simuliranje korteksa čitatelja

Kortikalne sklonosti koje oblikuju čitanje

Četvrto poglavlje Izum čitanja

Univerzalna obilježja sustava pisanja

Zlatni rez sustava pisanja

Umjetni znaci i prirodni oblici

Prethistorijske preteče pisanja

Od brojenja do pisanja

Granice piktografije

Abeceda: velik skok unaprijed

Samoglasnici: "majke čitanja"

Peto poglavlje Učenje čitanja

Rođenje budućeg čitatelja

Tri koraka za čitanje

Osvještavanje fonema

Grafemi i fonemi: problem kokoši i jajeta

Ortografski stadij

Mozak mladog čitatelja

Nepismeni mozak

Što gubimo čitanjem?

Kad slova imaju boje

Od neuroznanosti do obrazovanja

Ratovi čitanja

Mit o čitanju cijelih riječi

Nedjelotvornost cjelojezičnog pristupa

Nekoliko sugestija za odgojitelje

Šesto poglavlje Disleksični mozak

Što je disleksija?

Fonološke nevolje

Biološko jedinstvo disleksije

Glavni osumnjičeni: lijevi temporalni režanj

Neuronske migracije

Disleksični miš

Genetika disleksije

Nadilaženje disleksije

Sedmo poglavlje Čitanje i simetrija

Kad životinje miješaju lijevo i desno

Evolucija i simetrija

Percepcija simetrije i simetrija mozga

Moderni sljedbenici dr. Ortona

Koristi i mane simetričnog mozga

Simetrija pojedinačnih neurona

Simetrične veze

Neaktivna simetrija

Lomljenje ogledala

Slomljena simetrija... ili skrivena simetrija?

Simetrija, čitanje i neuronsko recikliranje

Iznenađujući slučaj zrcalne disleksije

Osmo poglavlje Prema kulturi neurona

Razrješavanje paradoksa čitanja

Univerzalnost kulturnih formi

Neuronsko recikliranje i moždani moduli

Prema popisu kulturnih invarijanti

Zašto smo mi jedina kulturna vrsta?

Plastičnost svojstvena samo ljudima?

Čitanje drugih umova

Globalni neuronski radni prostor

Zaključak Budućnost čitanja

Zahvale

Bibliografija

Kazalo

Uvod

Nova znanost o čitanju

Povučen u mir ove pustinje,

uz neke knjige, malo njih, ali mudrih,

Živim u razgovoru s preminulima

i slušam mrtve svojim očima.

Francisco de Quevedo

Upravo u ovom trenutku, vaš mozak izvodi izvanredan poduhvat -

čitanje. Vaše oči prelijeću stranicu kratkim, grčevitim pokretima. Četiri ili

pet puta na sekundu, vaš se pogled zaustavlja dovoljno dugo da prepozna

jednu ili dvije riječi. Naravno, vi niste svjesni ovog trzavog unošenja

informacija. Vaš svjesni um dosižu samo zvukovi i značenja riječi. Ali

kako je moguće da nekoliko crnih tragova na papiru projiciranih na vašu

rožnicu prizovu cijeli univerzum, kao što to čini Vladimir Nabokov u

prvim redovima Lolite:

Lolita, svjetlo mojeg života, vatra mojih slabina. Moj grijeh,

moja duša. Lo-li-ta: vršak jezika koji putuje niz tri stepenice

nepca da, na trećoj, kucne na zube. Lo. Li. Ta.

Mozak čitatelja sadrži kompliciran skup mehanizama koji su

zadivljujuće prilagođeni čitanju. Taj je talent stoljećima bio misterij. Danas

je crna kutija mozga otvorena i rađa se prava znanost čitanja. Napreci u

psihologiji i neuroznanosti tijekom posljednjih dvadeset godina počeli su

odgonetati principe koji stoje u osnovi mozgovnih sklopova za čitanje.

Moderne metode oslikavanja mozga sada u nekoliko minuta otkrivaju

područja mozga koja se aktiviraju kad dešifriramo pisane riječi.

Znanstvenici ispisanu riječ mogu pratiti dok napreduje od mrežnice oka

kroz lanac faza obrade, od kojih je svaka obilježena elementarnim

pitanjem: Jesu li to slova? Kako izgledaju? Jesu li ona riječ? Kako ona

zvuči? Kako se izgovara? Što znači?

Na ovom se empirijskom temelju materijalizira teorija čitanja. Ona

postulira da se moždano sklopovlje naslijeđeno iz naše evolucije kao

primata može kooptirati za zadatak prepoznavanja ispisanih riječi. Prema

ovom pristupu, naše su neuronske mreže doslovno “reciklirane” za čitanje.

Uvid u to kako pismenost mijenja mozak preobražava iz temelja naše

shvaćanje obrazovanja i poteškoća u učenju. Zamišljaju se novi programi

liječenja, koji bi se, s vremenom, trebali nositi s onesposobljujućom

nesposobnošću da se razazna riječi, poznatom kao disleksija.

Moja je namjera u ovoj knjizi podijeliti svoje znanje o nedavnim i

slabo poznatim novim koracima u znanosti o čitanju. U dvadeset prvom

stoljeću prosječna osoba još uvijek ima bolje razumijevanje o tome kako

funkcionira automobil nego o tome kako joj iznutra funkcionira vlastiti

mozak - što je čudno i šokantno. Donosioci odluka u našim obrazovnim

sustavima savijaju se tamo i amo prema promjenjivim smjerovima vjetrova

pedagoške reforme, često grubo ignorirajući kako mozak zaista uči čitati.

Roditelji, odgojitelji i političari često uviđaju da postoji jaz između

obrazovnih programa i najsuvremenijih otkrića neuroznanosti. Ali se

njihov pojam o tome kako ovo područje može pridonijeti naprecima u

obrazovanju prečesto temelji na tek nekoliko obojenih slika djelovanja

mozga. Nažalost, tehnike oslikavanja koje nam omogućuju da predočimo

moždanu aktivnost istančane su i ponekad zavaravaju. Nova znanost o

čitanju toliko je mlada i tako se brzo razvija da je izvan znanstvene

zajednice još uvijek relativno nepoznata. Moj je cilj pružiti uvod u ovo

uzbudljivo područje i povećati svijest o nevjerojatnim sposobnostima naših

mozgova što čitaju.

Od neurona do obrazovanja

Stjecanje sposobnosti čitanja velik je korak u razvoju djece. Mnoga

djeca u početku s mukom svladavaju čitanje, a ankete daju naslutiti da

otprilike jedan od deset punoljetnika ne uspije svladati ni rudimente moći

razumijevanja teksta. Potrebne su godine teškog rada prije negoli rad

moždane mašinerije koja podržava čitanje počne teći toliko glatko, poput

satnog mehanizma, da zaboravimo da ona postoji. Zašto je toliko teško

svladati čitanje? Koje dubinske izmjene u moždanim sklopovima prate

razvijanje sposobnosti čitanja? Jesu li neke strategije podučavanja

prilagođene mozgu djeteta bolje od drugih? Koji, ako ikakvi, znanstveni

razlozi objašnjavaju to što se čini da fonetske vježbe - sistematsko

podučavanje podudarnosti slova i zvukova - bolje funkcioniraju od

podučavanja cijelih riječi? Premda mnogo toga još uvijek treba otkriti,

nova znanost o čitanju već pruža sve preciznije odgovore na sva ta pitanja.

Ona konkretno podcrtava zašto je rano istraživanje čitanja pogrešno

podržavalo pristup cijele riječi - i kako nedavna istraživanja o čitaćim

mrežama mozga dokazuju da je bilo u krivu.

Razumijevanje toga od čega se sve sastoji čitanje također baca

svjetlo na njegove patologijske poremećaje. Kroz naša istraživanja duha i

mozga čitatelja upoznat ćete pacijente koji su nakon moždanog udara

iznenada izgubili sposobnost čitanja. Također ću analizirati uzroke

disleksije, čiji temelji u mozgu postupno izranjaju na vidjelo. Sada je jasno

da se disleksični mozak jedva zamjetljivo razlikuje od mozga normalnog

čitatelja. Otkriveno je nekoliko gena koji uvjetuju podložnost disleksiji. Ali

to nipošto nije razlog obeshrabrenju ili rezignaciji. Već se sad određuju

crte nove interventne terapije. Intenzivno ponovno uvježbavanje sklopova

za jezik i čitanje dovelo je do većih poboljšanja u dječjim mozgovima,

poboljšanja koja se oslikavanjem mozga mogu lako pratiti.

Umetanje neurona u kulturu

Naša sposobnost čitanja suočava nas s jedinstvenošću ljudskog

mozga. Zašto je Homo sapiens jedina vrsta koja aktivno sama sebe

podučava? Zašto je jedinstvena u svojoj sposobnosti da prenosi

sofisticiranu kulturu? Kako se biološki svijet sinapsa i neurona odnosi na

svijet ljudskih kulturnih izuma? Čitanje, ali i pisanje, matematika,

umjetnost, religija, poljoprivreda i gradski život dramatično su uvećali

prirođene sposobnosti naših primatskih mozgova. Naša se vrsta sama

uzdiže iznad svojeg biološkog stanja, za sebe stvara umjetan kulturni

okoliš i uči se novim vještinama poput čitanja. Ta jedinstveno ljudska

sposobnost zbunjuje i zahtijeva teorijsko objašnjenje.

Jedna od osnovnih tehnika među alatkama neurobiologa sastoji se od

“umetanja neurona u kulturu” - puštanja neurona da rastu u Petrijevoj

zdjelici. U ovoj knjizi pozivam na drukčiju “kulturu neurona” - nov način

promatranja ljudskih kulturnih djelatnosti, zasnovan na našem

razumijevanju toga kako su oni ucrtani u mreže u mozgu koje ih

podržavaju. Cilj koji si neuroznanost postavlja jest da opiše kako osnovne

sastavnice živčanog sustava vode do bihevioralnih pravilnosti što se opaža

u djece i odraslih (uključujući napredne kognitivne sposobnosti). Čitanje

pruža jedan od najprikladnijih poligona za testiranje ovog

“neurokulturnog” pristupa. Sve smo svjesniji toga kako su tako različiti

sustavi pisanja poput kineskog, hebrejskog ili engleskog upisani u naše

moždane sklopove. U slučaju čitanja, možemo jasno iscrtati izravne veze

između naše prirođene neuronske arhitekture i naših stečenih kulturnih

sposobnosti - ali ostaje za nadati se da će se ovaj neuroznanstveni pristup

proširiti i na druga područja ljudskoga kulturnog izražavanja.

Misterij majmuna koji čita

Kad bismo razmatrali odnos između mozga i kulture, morali bismo

se pozabaviti enigmom koju nazivam paradoksom čitanja: Zašto naš

primatski mozak čita? Zašto ima sklonost čitanju premda je ta kulturna

aktivnost izumljena tek prije nekoliko tisuća godina?

Ima dobrih razloga zašto to varljivo jednostavno pitanje zaslužuje da

ga se zove paradoksom. Otkrili smo da pismeni mozak sadrži

specijalizirane kortikalne mehanizme koji su istančano podešeni za

prepoznavanje pisanih riječi. Još više iznenađuje da su isti mehanizmi u

svih ljudi sistematski smješteni u identične regije mozga, kao da postoji

moždani organ za čitanje.

Ali pisanje je rođeno prije samo pet tisuća i četiristo godina u

Plodnom polumjesecu, a sama je abeceda stara tek tri tisuće i osamsto

godina. U terminima evolucije, ovi su vremenski rasponi tek sitnica. Stoga

evolucija nije imala vremena u Homo sapiensa razviti specijalizirane

sklopove za čitanje. Naš je mozak građen po genetskom nacrtu koji je

našim precima lovcima i sakupljačima omogućavao preživljavanje. Mi

uživamo u čitanju Nabokova i Shakespearea koristeći se primatskim

mozgom koji je izvorno dizajniran za život u afričkoj savani. Nema ničega

u našoj evoluciji što nas je moglo pripremiti da jezik upijamo pomoću

vida. Pa ipak, oslikavanje mozga demonstrira da odrasli mozak sadrži

fiksne sklopove koji su precizno podešeni za čitanje.

Paradoks čitanja podsjeća na parabolu velečasnog Williama Paleyja,

kojom je htio dokazati da Bog postoji. U svojoj Prirodnoj teologiji (1802.)

zamislio je da je prelazeći samotnu pustopoljinu netko našao na tlu sat, sa

zamršenim mehanizmima koji su očigledno namijenjeni mjerenju vremena.

Ne bi li to, tvrdio je Paley, pružalo jasan dokaz da postoji inteligentan urar,

projektant koji je s namjerom stvorio taj sat? Slično, Paley je držao da

zamršeni uređaji koje nalazimo u živim organizmima, poput zadivljujućih

mehanizama oka, dokazuju da je priroda djelo božanskog urara.

Poznato je kako je Charles Darwin osporio Paleyja, time što je

pokazao kako slijepi prirodni odabir može proizvesti vrlo organizirane

strukture. Čak i ako biološki organizmi na prvi pogled izgledaju kao da su

konstruirani sa specifičnom svrhom, pobliže ispitivanje otkriva da njihova

organizacija ne postiže onu vrstu savršenosti koja bi se dala očekivati od

svemoćnog arhitekta. Razne vrsti nesavršenosti svjedoče da evoluciju ne

vodi inteligentni stvoritelj, već da ona slijedi nasumične putanje u borbi za

preživljavanje. Na primjer, u rožnici su krvne žile i živčani snop smješteni

ispred fotoreceptora, čime djelomično ometaju ulaženje svjetlosti i stvaraju

slijepu pjegu - što je zapravo vrlo loš dizajn.

Idući Darwinovim stopama, Stephen Jay Gould pružio je mnoge

primjere nesavršenih ishoda prirodnog odabira, uključujući palac pande.1

Britanski evolucionist Richard Dawkins također je objasnio kako su fini

mehanizmi oka ili krila mogli nastati samo prirodnim odabirom, ili bi pak

bili djelo “slijepog urara”.2 Čini se da je jedini izvor onoga što izgleda kao

“dizajn” u prirodi - Darwinov evolucionizam.

Međutim, što se tiče objašnjavanja čitanja, Paleyjeva je parabola

problematična na blago različit način. Mehanizmi mozga koji poput satnih

mehanizama podupiru čitanje svakako su po kompleksnosti i samom

oblikovanju usporedivi s mehanizmima sata ostavljenog na pustopoljini.

Cijela organizacija naginje jedinom očevidnom cilju, da na najbrži i

najtočniji mogući način dekodira pisane riječi. Pa ipak, čini se da ni

pretpostavka o inteligentnom stvaratelju, niti ona o polaganom nastajanju

tijekom prirodnog odabira ne daju uvjerljivo objašnjenje porijekla čitanja.

Jednostavno, bilo je premalo vremena da bi evolucija konstruirala

specijalizirane sklopove za čitanje. Kako je onda naš primatski mozak

naučio čitati? Naš je korteks ishod milijuna godina evolucije u svijetu bez

čitanja; kako to da se može prilagoditi specifičnim izazovima koje

postavlja prepoznavanje pisanih riječi?

Biološko jedinstvo i kulturna raznolikost

U društvenim znanostima stjecanje kulturnih vještina poput čitanja,

matematike ili lijepih umjetnosti rijetko se, ako ikad, formulira biološkim

odrednicama. Sve do nedavno vrlo je malo društvenih znanstvenika

smatralo da su biologija mozga i teorija evolucije uopće relevantne za

njihova polja. Čak i danas većina implicitno prihvaća naivni model mozga,

prešutno ga smatrajući beskrajno plastičnim organom čija je sposobnost

učenja toliko široka da uopće ne ograničava opseg ljudskog djelovanja. To

nije nova ideja. Može se pratiti unatrag sve do teorija britanskih empirista

Johna Lockea, Davida Humea i Georgea Berkeleyja, koji su tvrdili da

ljudski mozak treba usporediti s praznom pločom koja pomoću pet osjetila

progresivno upija otisak ljudskog prirodnog i kulturnog okoliša.

To viđenje ljudskog roda, koje poriče samo postojanje ljudske naravi,

često se prihvaćalo bez pitanja. Ono pripada zadanom “standardnom

modelu društvenih znanosti”3, koji dijele mnogi antropolozi, sociolozi,

neki psiholozi, pa čak i nekoliko neuroznanstvenika koji kortikalnu

površinu smatraju “uvelike ekvipotencijalnom i slobodnom od strukture

specifične za neku domenu”.4 Ono drži da se ljudska narav postupno i

fleksibilno konstruira kulturnom impregnacijom. Kao posljedica toga,

djeca Inuita, lovaca-sakupljača Amazonije ili obitelji s Upper East Sidea u

New Yorku prema tom viđenju nemaju puno toga zajedničkog. Čak bi i

percepcija boja, glazbeni ukus ili predodžba o dobru i zlu trebali varirati od

kulture do kulture, stoga što ljudski mozak ima malo stabilnih struktura

osim sposobnosti za učenje.

Empiristi nadalje drže da ljudski mozak, neometan ograničenjima

biologije, te za razliku od mozga drugih životinjskih vrsta, može

apsorbirati bilo koju formu kulture. Stoga je iz te teorijske perspektive

priča o cerebralnim osnovama kulturnih izuma poput pisanja naprosto

irelevantna - kao da analiziramo atomski sastav Shakespearove drame kako

bismo komentirali njezinu književnu vrijednost.

U ovoj knjizi osporavam to pojednostavnjujuće viđenje beskrajne

prilagodljivosti mozga kulturi. Novi dokazi o moždanim sklopovima za

čitanje demonstriraju da je pretpostavka o ekvipotentnom mozgu pogrešna.

Dakako, da mozak nije sposoban učiti, ne bi se mogao prilagoditi

specifičnim pravilima pisanja engleskoga, japanskoga ili arapskoga.

Međutim, to je učenje čvrsto sapeto, i same njegove mehanizme kruto

diktiraju naši geni. Arhitektura mozga slična je u svih članova obitelji

Homo sapiensa, i samo se malo razlikuje od mozga drugih primata. Diljem

svijeta iste se regije mozga pobuđuju da bi dekodirale pisanu riječ. Bilo na

francuskome ili na kineskome, učenje čitanja nužno prolazi kroz genetski

sklop.

Na temelju tih podataka želim podastrijeti novu teoriju

neurokulturnih interakcija, radikalno suprotstavljenu kulturnom

relativizmu i sposobnu razriješiti paradoks čitanja. Zovem je hipotezom

“neuralnog recikliranja”. Prema tom shvaćanju, arhitektura ljudskoga

mozga pokorava se snažnim genetskim ograničenjima, ali neki su sklopovi

evoluirali tako da toleriraju neku marginu varijabilnosti. Na primjer, dio

našega vizualnog sustava nije fiksno povezan, već ostaje otvoren za

promjene u okolišu. Unutar mozga koji je inače dobro strukturiran,

vizualna plastičnost drevnim je pisarima dala priliku da izume čitanje.

Općenito, niz moždanih sklopova koje definiraju naši geni pruža

“pred-reprezentacije”5, odnosno pretpostavke kojima se naš mozak može

baviti, koje se tiču budućih promjena u njegovu okolišu. Tijekom razvoja

mozga, mehanizmi za učenje odabiru koje su pred-reprezentacije

najprikladnije za određenu situaciju. Kulturno stjecanje funkcionira

zahvaljujući ovom rubnom pojasu plastičnosti mozga. Daleko od toga da je

prazna ploča koja upija sve u svojem okruženju, naš se mozak prilagođava

određenoj' kulturi time što svoje predispozicije minimalno preusmjeruje u

neku drugu svrhu. Kulturne konstrukcije ne gomilaju se unutar tabule rase,

već unutar vrlo pažljivo strukturiranog uređaja koji neke od svojih dijelova

uspijeva prenamijeniti. Kad učimo novu vještinu, mi recikliramo neke od

naših starih primatskih moždanih sklopova - naravno, utoliko ukoliko ti

sklopovi mogu tolerirati tu promjenu.

Vodič za čitatelja

U sljedećim poglavljima iznijet ću kako se neuronskim recikliranjem

može objasniti pismenost, njezini mehanizmi u mozgu, pa čak i njezina

povijest. U prva tri poglavlja analiziram mehanizme čitanja u

kompetentnih odraslih čitatelja. Prvo poglavlje postavlja scenu

promatranjem čitanja iz psihološkoga kuta: koliko brzo čitamo i koje su

glavne determinante čitalačkog ponašanja? U drugom poglavlju prelazim

na područja mozga koja su aktivna dok čitamo te na pitanje kako ih se

može predočiti pomoću modernih tehnologija oslikavanja mozga. Na kraju,

u trećem poglavlju silazim do razine pojedinačnih neurona i njihove

organizacije u sklopove koji prepoznaju slova i riječi.

Svoju analizu provodim rezolutno mehanički. Kanim razotkriti

kotačiće čitateljeva mozga na način sličan onome na koji je velečasni Paley

sugerirao da rastavimo sat ostavljen na pustopoljini. Međutim, mozak

čitatelja neće otkriti nikakvu savršenu satnu mehaniku koju je projektirao

božanski urar. Naši sklopovi za čitanje sadrže više nesavršenosti koje odaju

kompromis našega mozga između onoga što je potrebno za čitanje i

dostupnih bioloških mehanizama. Specifične karakteristike vizualnoga

sustava primata objašnjavaju zašto čitanje ne funkcionira poput brzog i

efikasnog skenera. Dok očima prelazimo preko stranice, svaka riječ

polagano dopire do centralnog područja naše rožnice, samo da bi

eksplodirala u neizmjerno mnogo djelića koje naš mozak poslije nanovo

slaže. Naša iluzija da je čitanje jednostavno i ne traži truda moguća je samo

zahvaljujući tome što su ti procesi postali automatski i nesvjesni,

zahvaljujući godinama prakse.

Paradoks čitanja izražava neprijepornu činjenicu da naši geni nisu

evoluirali kako bi nam omogućili da čitamo. Moja linija argumentacije

pred ovom enigmom prilično je jednostavna. Ako mozak nije evoluirao za

čitanje, onda mora vrijediti ono suprotno: sustavi pisanja morali su se

razviti unutar ograničenja naših mozgova. Četvrto poglavlje vraća se

povijesti pisanja iz te perspektive, počevši s prvim prethistorijskim

simbolima i završavajući s izumom abecede. Na svakom koraku postoje

dokazi stalnoga kulturnog krpanja. Tijekom mnogih milenija pisari su se

mučili kako bi oblikovali riječi, znakove i abecede koji bi odgovarali

ograničenjima našega primatskog mozga. Do dana današnjeg svjetskim je

sustavima pisanja i dalje zajedničko više oblikovnih obilježja čije se

porijeklo u krajnjoj liniji može pratiti sve do ograničenja koja nameću naši

moždani sklopovi.

Nastavljajući se na ideju da naš mozak nije dizajniran za čitanje, već

neke od svojih sklopova reciklira za tu novu kulturnu aktivnost, peto

poglavlje ispituje kako djeca uče čitati. Psihološka istraživanja upućuju na

to da nema mnogo načina da se mozak primata pretvori u mozak

kompetentnog čitatelja. Ovo poglavlje prilično detaljno istražuje jedinu po

svemu sudeći postojeću razvojnu putanju. Školama bi moglo biti korisno

da to znanje iskoriste kako bi optimalizirale podučavanje čitanja i ublažile

dramatične posljedice nepismenosti i disleksije.

Također ću pokazati kako neuroznanstveni pristup može rasvijetliti

tajanstvenija obilježja stjecanja sposobnosti čitanja. Na primjer, zašto

toliko mnogo djece svoje prve riječi često piše zdesna nalijevo? Suprotno

prihvaćenoj ideji, pogreške zrcalne inverzije nisu prvi znaci disleksije, već

prirodna posljedica organizacije našega vizualnog mozga. U većine se

djece disleksija veže uz jednu drugu, posve odjelitu anomaliju u

procesiranju zvukova govora. Opis simptoma disleksije, njezinih moždanih

uporišta te najnovija otkrića koja se tiču njezinih genetskih temelja

pokrivena su šestim poglavljem, dok sedmo pruža uvid u to što nam

zrcalne greške mogu reći o normalnom vizualnom prepoznavanju.

Na kraju, u osmom poglavlju vratit ću se zapanjujućoj činjenici da je

samo naša vrsta sposobna za tako sofisticirane kulturne izume kao što je

čitanje - jedinstven poduhvat, kakav nije ostvario nijedan drugi primat. U

potpunoj suprotnosti standardnom modelu društvenih znanosti, po kojemu

kultura čini što hoće na praznoj ploči mozga, čitanje pokazuje kako su

kultura i organizacija mozga nerazmrsivo povezane. Kroz svoju dugu

kulturnu povijest, ljudska su bića sve više otkrivala da svoje vizualne

sustave mogu nanovo upotrijebiti kao zamjenske nosače za jezik, čime je

došlo do čitanja i pisanja. Također ću nakratko raspraviti kako se sličnoj

analizi mogu podvrgnuti i druge glavne ljudske kulturne značajke.

Matematika, umjetnost, glazba i religija također se mogu promatrati kao

evolucijom razvijeni uređaji, oblikovani stoljećima kulturne evolucije, koji

su prisvojili naše primatske mozgove.

Preostaje zadnja enigma: ako učenje postoji kod svih primata, zašto

je Homo sapiens jedina vrsta sa sofisticiranom kulturom? Premda se taj

pojam ponekad primjenjuje na čimpanze, njihova “kultura” rijetko seže

dalje od nekolicine dobrih trikova za otvaranje orašastih plodova, pranje

krumpira ili hvatanje mrava prutom - ništa usporedivo s naizgled

beskrajnom ljudskom proizvodnjom međusobno isprepletenih konvencija i

simboličkih sustava, uključujući jezike, religije, umjetničke forme, sport,

matematiku ili medicinu. Neljudski primati mogu polagano učiti

prepoznavati nove simbole poput slova ili brojki - ali se nikad ne sjete

izumiti ih. U zaključku ću iznijeti neke provizorne ideje o osebujnosti

ljudskog mozga. Jedinstvenost naše vrste možda je posljedica kombinacije

dvaju čimbenika: teorije duha (sposobnosti da zamislimo misli drugih) i

svjesnoga globalnoga prostora djelovanja (interne tampon-zone u kojoj se

može rekombinirati beskonačno mnoštvo ideja). Upisana u naše gene, oba

mehanizma zajedno nas čine jedinom kulturnom vrstom. Naizgled

beskonačna raznolikost ljudskih kultura tek je iluzija, koju uzrokuje

činjenica da smo zatvoreni u kognitivni začarani krug: kako bismo uopće

mogli zamisliti druge forme osim onih koje naši mozgovi mogu zamisliti?

Premda je čitanje nedavni izum, ono je milenijima uspavano ležalo unutar

omota potencijalnosti upisanih u naše mozgove. Iza prividne raznolikosti

ljudskih sustava pisanja leži temeljni skup univerzalnih neuronskih

mehanizama koji, poput vodenog žiga, otkrivaju ograničenja ljudske

naravi.

Prvo poglavlje

Kako čitamo

Obrada pisane riječi počinje u našim očima. Samo središte mrežnice,

zvano fovea, ima dovoljno istančanu rezoluciju da može raspoznavati sitan

ispis. Stoga se naš pogled mora stalno kretati stranicom. Kad god se naše

oči zaustave, raspoznajemo jednu ili dvije riječi. Zatim svaku od njih

neuroni mrežnice dijele na bezbroj djelića koje treba ponovo sastaviti prije

nego što se riječ mogne prepoznati. Naš vizualni sustav postupno izdvaja

grafeme, slogove, prefikse, sufikse i korijene riječi. S vremenom do

izražaja dolaze dvije glavne putanje obrade: fonološka putanja, koja slova

konvertira u govorne zvukove, i leksička putanja, koja daje pristup

mentalnom leksikonu značenja riječi.

Postojanje teksta je tiho postojanje, tiho sve do trenutka u

kojem ga čitatelj pročita. Tekst postaje aktivno živ tek kad

sposobno oko dođe u kontakt s oznakama na podlozi. Sve

pisanje ovisi o velikodušnosti čitatelja.

Alberto Manguel, Povijest čitanja6

Na prvi pogled, čitanje se čini gotovo čarobnim: naš se pogled

zaustavi na nekoj riječi, a naš nam mozak bez napora daje pristup njezinu

značenju i izgovoru. Ali premda ne izgleda tako, taj proces uopće nije

jednostavan. Ulaskom u mrežnicu, riječ se dijeli na bezbroj fragmenata, jer

svaki dio vizualne slike prepoznaje odjelit fotoreceptor. Počevši s tim

unosom, pravi je izazov u tome da se djelići ponovo slože kako bi se

dekodiralo koja su slova prisutna, kako bi se razabralo koji je redoslijed

njihova javljanja, te na kraju, da se identificira riječ.

Tijekom posljednjih trideset godina kognitivna je psihologija radila

na analiziranju mehanike čitanja. Njezin je cilj bio probiti “algoritam”

vizualnog prepoznavanja riječi - niza stupnjeva obrade koje sposoban

čitatelj primjenjuje pri identificiranju pisanih riječi. Psiholozi čitanje

tretiraju kao problem kompjutorske znanosti. Svaki čitatelj nalikuje na

robota s dvjema kamerama - dvama očima i njihovim mrežnicama. Riječi

koje čitamo iscrtavaju se na njih. Najprije se pojavljuju kao mrlje svjetla i

tame koje se ne mogu izravno interpretirati kao jezični znakovi. Vizualna

se informacija mora snimiti u razumljivu formatu kako bismo mogli

pristupiti odgovarajućim zvukovima, riječima i značenjima. Stoga moramo

imati algoritam za dešifriranje ili recept za obradu sličan softveru za

automatsko prepoznavanje znakova, koji prima piksele na stranici, a

proizvodi identitet riječi. Da bi se to postiglo, mozak bez našeg znanja

udomljuje sofisticiran skup operacija za dekodiranje, čije principe tek

počinjemo razumijevati.

Oko: loš skener

Priča o čitanju počinje kada mrežnica prima fotone koji se

odražavaju od ispisane stranice. Ali mrežnica nije homogen senzor. Samo

njezin centralni dio, zvan fovea, ima dovoljnu gustoću stanica visoke

rezolucije osjetljivih na nadolazeće svjetlo, dok ostatak mrežnice ima

grublju rezoluciju. Fovea, koja zauzima oko 15 stupnjeva vidnog polja,

jedini je dio mrežnice koji je doista koristan za čitanje. Kad manjka

fovealnih informacija, bilo da je to zbog lezije na mrežnici, ili je moždani

udar uništio središnji dio vidnog korteksa, ili zbog eksperimentalne varke

koja selektivno blokira vizualnu opskrbu fovee, čitanje postaje nemoguće.7

Ta potreba da riječi unesemo u foveu objašnjava zašto su naše oči,

dok čitamo, neprekidno u pokretu. Usmjeravanjem pogleda “skeniramo”

tekst najosjetljivijim dijelom svojega vida, jedinim koji ima rezoluciju

potrebnu da se razaznaju slova. Međutim, naše se oči ne kreću stranicom

neprekidno.8 Upravo suprotno, kreću se sitnim pomacima nazvanim

sakade. U ovom trenutku svake sekunde činite po četiri ili pet takvih

trzavih pokreta kako biste u svoju foveu doveli nove podatke.

Čak i unutar fovee vizualni podaci nisu svugdje jednako precizno

predstavljeni. U mrežnici, kao i u vidnim putevima talamusa i korteksa,

broj stanica namijenjenih određenom odsječku vizualne scene progresivno

se smanjuje kako se udaljavamo od središta pogleda. To uzrokuje postupan

gubitak preciznosti vida. Preciznost vida je optimalna u središtu, a prema

periferiji se ravnomjerno smanjuje. Imamo iluziju da cijelu scenu pred

nama vidimo s jednakom, fiksnom preciznošću, kao da ju je snimila

digitalna kamera s homogenim rasporedom piksela. Međutim, za razliku

od kamere, naš očni senzor precizno percipira upravo samo onu točku na

kojoj se pogled zaustavi. Okolina se gubi u sve nejasnijoj mutnoći (slika

l.l).9

Slika 1.1 Mrežnica strogo filtrira ono što čitamo. U ovoj je simulaciji stranica iz

engleskog izdanja Avanturista Samuela Johnsona (1754.) filtrirana pomoću algoritma koji

oponaša oštrinu ljudskoga vida, koja opada što se ide dalje od središta mrežnice. Neovisno

o veličini, identificirati se mogu samo ona slova koja su blizu točki fiksiranja. Zbog toga

pri čitanju stalno pretražujemo stranice trzavim pokretima očiju. Kad se naš pogled

zaustavi, možemo identificirati tek jednu ili dvije riječi.

Moglo bi se pomisliti da je u tim uvjetima ono što određuje lakoću

čitanja apsolutna veličina ispisanih znakova: mala bi slova trebalo biti teže

čitati nego velika. Međutim, to začudo nije slučaj. Razlog je tomu što veća

slova traže više prostora na mrežnici. Kad je cijela riječ ispisana velikim

slovima, ona prelazi na periferiju mrežnice, gdje je čak i velika slova teško

raspoznati. Ta se dva čimbenika gotovo u tančine međusobno

izjednačavaju, tako da su s gledišta mrežnične preciznosti krupna riječ i

minijaturna riječ u osnovi ekvivalentne. Naravno, to vrijedi samo ako je

veličina znakova iznad apsolutnog minimuma, koji odgovara maksimalnoj

preciznosti koja se postiže u središtu naše fovee. Kad slabi vidna oštrina,

na primjer u starijih osoba, sasvim je logično preporučiti knjige ispisane

velikim formatom slova.

Zbog toga što su naše oči tako organizirane, naše perceptivne

sposobnosti ovise isključivo o broju slova u riječima, a ne o prostoru koji

ove riječi zauzimaju na našoj mrežnici.10

Štoviše, kad čitamo, apsolutna

veličina naših sakada varira, ali su one konstantne kad se mjere brojem

slova. Kad se mozak priprema pokrenuti naše oči, on razdaljinu koju treba

pokriti prilagođava veličini znakova, kako bi osigurao da naš pogled uvijek

napreduje po približno sedam do devet slova. Stoga ova vrijednost, koja je

zapanjujuće mala, otprilike odgovara podacima koje možemo obraditi

tijekom pojedinog fiksiranja oka.

Kako bi dokazali da odjednom vidimo samo vrlo malen dio svake

stranice, George W. McConkie i Keith Rayner razvili su eksperimentalnu

metodu koju volim zvati “kartezijanskim demonom”. U svojim

Metafizičkim meditacijama, Rene Descartes je zamislio da se zli genije igra

našim osjetima:

Pretpostavit ću stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego

nekakva zloduha što je i u najvišoj mjeri moćan i lukav, koji je

uložio sve svoje umijeće u to da mene prevari: mislit ću kako

nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske

stvari nisu ništa drugo nego obmane snova, zamke koje je

postavio mojoj lakovjernosti: promatrat ću sebe samog kao da

nemam ruku, ni očiju, ni mesa, ni krvi, niti ikakva osjetila,

nego da sve to imam jer krivo mislim.11

Poput superkompjutora u filmovima Matrix, Descartesov zli genij

stvara pseudostvarnost time što naša osjetila bombardira signalima pažljivo

izrađenima da stvore iluziju stvarnoga života, virtualnu scenu čija prava

narav ostaje zauvijek skrivena. Nešto skromnije od toga, McConkie i

Rayner smislili su “pokretni prozor” koji stvara iluziju teksta na

kompjutorskom ekranu.12

Ta se metoda sastoji u tome da se ljudski

dobrovoljac opremi posebnim uređajem koji prati pokrete oka i može u

stvarnom vremenu promijeniti vizualni prikaz. Taj se uređaj može

programirati tako da prikazuje samo nekoliko znakova lijevo i desno od

središta pogleda, dok su sva ostala slova na stranici zamijenjena nizovima

x-ova:

Mi, narxx xxxxxxxxxxx xxxxxx, xxxx xxxxx

↑

Čim se oči pomaknu, kompjutor diskretno osvježi prikaz. Njegov je

cilj da ondje kamo osoba gleda prikaže odgovarajuća slova, a svugdje

drugdje nizove x-ova:

Mi, narod xxxxxxxxxxx xxxxxx, xxxx xxxxx

↑

Xx, xxxxx Sjedinjenih xxxxxx, xxxx xxxxx

↑

Xx, xxxxx xxxxxxxxxxx Država, xxxx xxxxx

↑

Xx, xxxxx xxxxxxxxxxx xxxxxx, kako bismo

↑

Koristeći se tim uređajem, McConkie i Rayner došli su do

paradoksalnog otkrića. Otkrili su da sudionici nisu primjećivali tu

manipulaciju. Sve dok je lijevo i desno od mjesta fiksiranja pogleda

prikazano dovoljno slova, čitatelj ne uspijeva otkriti trik i vjeruje da gleda

savršeno normalnu stranicu teksta.

Do te neočekivane sljepoće dolazi stoga što oko postiže svoju najvišu

brzinu upravo dok se zbiva izmjena slova. Zbog tog je trika teško

detektirati izmjene, jer je upravo u tom trenutku kompletna slika u

mrežnici zamućena kretanjem. Kad se pogled smiri, sve izgleda normalno:

unutar fovee očekivana su slova na mjestu, a ostatak vidnog polja,

periferija, ionako se ne može čitati. Pokus McConkieja i Raynera stoga

dokazuje da mi svjesno obrađujemo samo vrlo malen podskup ulaznih

vizualnih informacija. Ako kompjutor s lijeve strane fiksacije ostavi četiri

slova, a s desne petnaest, brzina čitanja ostaje na normalnoj razini.13

Ukratko, mi s ispisane stranice odjednom izvlačimo vrlo malo podataka.

Descartesov zli genije trebao bi prikazati samo dvadeset slova po jednoj

fiksaciji da bi nas naveo da vjerujemo da čitamo Bibliju ili Ustav

Sjedinjenih Država!

U stvari, dvadeset slova je previsoka procjena. Po jednoj sakadi mi

identificiramo tek deset ili dvanaest slova: tri ili četiri lijevo od fiksacije i

sedam ili osam desno. Dalje od toga, mi smo uvelike neosjetljivi na

identitet slova i kodiramo tek prisutnost razmaka između riječi. Time što

nam pružaju migove o dužini riječi, razmaci nam omogućavaju da

pripremimo pokrete očiju i osiguramo da naš pogled zastane blizu središta

iduće riječi. Stručnjaci i dalje raspravljaju o tome do koje mjere izvlačimo

podatke iz predstojeće riječi - možda samo prvih nekoliko slova. Međutim,

svi se slažu da smjer čitanja nameće asimetričnost našem vidnom opsegu.

Na zapadu je vidni opseg mnogo širi s desne strane, ali je u čitatelja

arapskog ili hebrejskog, kojima pogled stranicom putuje zdesna nalijevo,

ova asimetrija obratna.14

U drugim sustavima pisanja, poput kineskoga,

gdje je veća gustoća znakova, sakade su kraće, a vidni opseg sukladno

tomu sužen. Tako svaki čitatelj svoju strategiju vizualnog istraživanja

prilagođava svojem jeziku i pismu.

Pomoću iste metode također možemo procijeniti koliko je vremena

potrebno za kodiranje identiteta riječi. Kompjutor se može programirati

tako da, nakon što potraju neko vrijeme, sva slova budu zamijenjena nizom

x-ova, čak i u fovei. Taj eksperiment otkriva da je pedeset milisekundi

prikaza dovoljno da bi se čitanje nastavilo u osnovi normalnim tokom. To

ne znači da sve mentalne operacije uključene u čitanje bivaju izvršene u

dvadesetinki sekunde. Kao što ćemo vidjeti, tijekom barem pola sekunde

nakon prikaza riječi cijeli jedan kanal mentalnih procesa funkcionira i

dalje. Međutim, početni unos vizualne informacije može biti vrlo kratak.

Ukratko, naše oči nameću činu čitanja mnogo ograničenja. Struktura

naših vidnih senzora sili nas da stranicu pregledavamo trzavim pokretima

očiju otprilike svake dvije ili tri desetine sekunde. Čitanje nije ništa drugo

doli mentalno obnavljanje teksta riječ po riječ na temelju niza brzih snimki.

Neke manje gramatičke riječi poput člana, riječi “ono” ili “je”, ponekad se

mogu preskočiti, ali se na gotovo svim sadržajnim riječima poput imenica i

glagola pogled mora zaustaviti barem jedanput.

Ta su ograničenja neodvojiv dio našega vidnog aparata i ne mogu se

smanjiti vježbom. Ljude se svakako može naučiti kako da optimiziraju

svoje obrasce pokreta očiju, ali većina dobrih čitatelja, koji čitaju između

četiri i pet stotina riječi u minuti, već je blizu optimumu. Jednostavna

demonstracija dokazuje da su korak koji ograničava brzinu čitanja upravo

pokreti očiju.15

Ako se cijela rečenica, riječ po riječ, prikaže točno na onoj

točki gdje je žarište pogleda, čime bi se izbjegla potreba za pokretima oka,

dobar čitatelj može čitati neviđenom brzinom - prosječno tisuću i sto riječi

u minuti, a najbolji čitatelji i do tisuću i šesto riječi u minuti, što je

otprilike jedna riječ na svakih četrdeset milisekundi i tri do četiri puta brže

od normalnog čitanja! Ovom metodom, zvanom ubrzano sekvencijalno

vizualno prikazivanje (rapid sequential visual presentation - RSVP),

prepoznavanje i razumijevanje ostaju zadovoljavajući, što upućuje na to da

trajanje ovih središnjih koraka našem čitanju ne nameće neko snažno

ograničenje. Možda u svijetu u kojem ekrani sve više zamjenjuju papir

ovaj kompjutorizirani način prikazivanja predstavlja budućnost čitanja.

U svakom slučaju, sve dok je tekst prikazan na stranicama i u recima,

unošenje napisanoga pogledom usporavat će čitanje i nametati neizbježno

ograničenje. Stoga vrijedi biti skeptičan spram metoda za brzo čitanje koje

se reklamiraju kao poboljšanje brzine čitanja do tisuću ili više riječi u

minuti.16

Nema sumnje da se osobni vizualni raspon može ponešto i

raširiti, kako bi se smanjio broj sakada po retku, a također je moguće

naučiti kako izbjegavati trenutke regresije, kad se pogled vraća na riječi

koje je upravo pročitao. Međutim, fizičke se granice očiju ne mogu nadići,

ukoliko ne želimo preskakati riječi i time riskirati nerazumijevanje. Woody

Allen je savršeno opisao tu situaciju: “Išao sam na tečaj brzog čitanja, pa

sam bio u stanju pročitati Rat i mir u dvadeset minuta. Bavi se Rusijom.”

Potraga za invarijantama

Možeš li čitati, Lubine? Da, mogu čitati tiskana slova, ali nikad nisam bio

u stanju čitati rukopis.

Molare, Georges Dandin

Čitanje nam postavlja težak percepcijski problem. Riječi moramo

prepoznati neovisno o tome kako one izgledale, jesu li tiskane ili rukom

pisane, u verzalu ili kurentu, i neovisno o njihovoj veličini. To psiholozi

zovu problemom invarijante: moramo prepoznati aspekt riječi koji ne

varira - niz slova - unatoč tisuću i jednom mogućem obliku koji stvarni

znakovi mogu poprimiti.

Ako je percepcijska invarijanta problem, onda je tome tako stoga što

riječi nisu uvijek na istom mjestu, u istom fontu ili iste veličine. Kad bi

bile, za dekodiranje riječi bilo bi dovoljno navesti koje su stanice na

mrežnici aktivne, a koje nisu, kao što crno-bijelu kompjutorsku sliku

definira popis njezinih piksela. Međutim, stotine različitih slika na

mrežnici u stvari mogu predstavljati istu riječ, ovisno o obliku kojim je

ispisana (slika 1.2). Stoga jedan od prvih koraka čitanja mora biti

ispravljanje te nepregledne raznolikosti ovih površinskih formi.

Slika 1.2 Vizualna invarijantnost jedno je od osnovnih obilježja ljudskog sustava za

čitanje. Naš uređaj za prepoznavanje riječi ispunjava dva naizgled proturječna zahtjeva:

on zanemaruje irelevantne varijacije oblika slova, čak i ako su goleme, ali uvećava

relevantne razlike, čak i kad su sićušne. Bez našeg znanja, naš vizualni sustav automatski

kompenzira mnogobrojne varijacije veličine ili tipa slova. Pa ipak, on je osjetljiv na

minijaturne promjene oblika. Pretvaranjem "s" u "e', a time i 'sight' u 'eight', jedan znak

drastično preusmjeruje lanac obrade prema sasvim različitim izgovorima i značenjima.

Ima nekoliko naznaka koje sugeriraju da naš mozak na taj problem

percepcijske invarijante primjenjuje djelotvorno rješenje. Kad na nekoj

suvisloj udaljenosti držimo novine, možemo pročitati i naslove i male

oglase. Veličina riječi može varirati pedeseterostruko, a da suviše ne utječe

na našu brzinu čitanja. Taj je zadatak prilično sličan zadatku raspoznavanja

istoga lica ili predmeta s udaljenosti od pola metra ili trideset metara - naš

vizualni sustav tolerira vrlo velike razlike mjerila.

Drugi oblik invarijante omogućava nam da zanemarimo mjesto riječi

na stranici. Dok naš pogled prelazi stranicom, središte naše mrežnice

obično zastaje malo nalijevo od centra riječi. Međutim, naše je ciljanje

daleko od savršenog pa naše oči ponekad dosegnu prvo ili zadnje slovo, a

da nas to ne spriječi da prepoznamo riječ. Čak možemo čitati riječi

prikazane na periferiji našega vizualnog polja, kada je veličina slova

dovoljno velika da nadoknadi gubitak rezolucije na mrežnici. Stoga

konstantnost veličine ide ruku pod ruku s normalizacijom prostornih

odnosa.

Na kraju, prepoznavanje riječi uvelike je invarijantno u odnosu na

oblik znakova. Sad kad je softver za obradu teksta sveprisutan, tehnologija

koja je prije bila rezervirana za malenu elitu tipografa postala je široko

dostupna. Svatko znade da postoje mnogi skupovi znakova zvani “fontovi”

(termin koji je ostao iz vremena kad je svaki znak trebao biti odliven u

olovu prije nego što bi otišao u tisak). Svaki font ima i dvije vrste znakova,

zvane VERZAL i kurent (oni su izvorno bili načinjeni od olova i sortirani

u širokoj plitkoj kutiji u mnogo pretinaca - po kojima se na engleskom

zovu “cases”, “uppercase” i “lowercase” - za velika, odnosno ostala slova).

Na kraju, može se odabrati “težina” fonta (normalni ili masni znakovi),

nagnutost (kurziv, izumljen u Italiji), hoće li biti podcrtan ili neće, te bilo

koja kombinacija ovih mogućnosti. Međutim, te fino podešene varijacije

fontova nisu ništa u usporedbi s enormnom raznolikošću stilova pisanja.

Pisanje rukom nas očigledno vodi na drugu razinu varijabilnosti i

višeznačnosti.

S obzirom na sve te varijacije, ostaje tajna kako naš vizualni sustav

uči kategorizirati oblike slova. Dio ovog problema invarijante može se

riješiti relativno jednostavnim sredstvima. Na primjer, samoglasnik “o”

može se jednostavno prepoznati, neovisno o veličini, malim ili velikim

slovima ili fontu, zahvaljujući njegovu jedinstvenom zatvorenom obliku.

Stoga nije pretjerano teško izgraditi vizualni detektor za o. Međutim, druga

slova postavljaju specifične probleme. Razmotrimo, na primjer, slovo “r”.

Premda se čini da je očigledno da oblici r, R, i i r svi prikazuju isto slovo,

pažljivo ispitivanje pokazuje da je ova veza posve arbitrarna - na primjer,

oblik e mogao bi isto tako služiti kao kurentna verzija slova “R”. Tu su

nam kulturnu neobičnost ostavile samo povijesne slučajnosti. Posljetkom

toga, kada učimo čitati ne učimo samo da se slova pridružuju zvukovima

jezika, već i da svako slovo može poprimiti mnoge nepovezane oblike. Kao

što ćemo vidjeti, naša sposobnost za to vjerojatno proizlazi iz postojanja

apstraktnih detektora slova, neurona koji mogu prepoznati identitet slova

pod raznim njegovim krinkama. Pokusi pokazuju da je vrlo malo izobrazbe

dostatno da se, U oSnOvI nOrMaLnOm BrZiNoM dEkOdIrAju cljElE

rEčEnIcE čIjA sU sLoVa TiSkAnA nAiZmJeNiČnO vErZaLoM i

KuReNtOm.17

U kompjutorskom “zlom geniju” McConkiea i Raynera

takvo se smjenjivanje kurenta i verzala može mijenjati u svakoj sakadi oka,

tako da čitatelj toga uopće nije svjestan!18

U našemu svakodnevnom

čitalačkom iskustvu nikad ne viđamo riječi pisane tako naizmjeničnim

slovima, ali su naši procesi normalizacije slova toliko djelotvorni da s

lakoćom odolijevaju takvoj transformaciji.

Uzgred, ovi pokusi pokazuju da opći oblik riječi ne igra nikakvu

ulogu u čitanju. Ako možemo smjesta prepoznati identitet “riječi”,

“RIJEČI” i “Riječi”, to je stoga što naš vidni sustav ne obraća pozornost na

konture riječi ili na slova koja se spuštaju ispod linije ili izdižu iznad nje:

zanimaju ga samo slova koja one sadrže. Naša sposobnost prepoznavanja

riječi očevidno ne ovisi o analizi njihova generalnog oblika.

Povećavanje razlika

Premda naš vidni sustav efikasno filtrira one vizualne raznolikosti

koje nisu relevantne za čitanje, poput razlike između “R” i “r”, bilo bi

pogrešno pomisliti da se on uvijek rješava informacija i pojednostavnjuje

oblike. Upravo suprotno, u mnogo slučajeva on mora očuvati, pa i pojačati

sićušne detalje koji dvije vrlo slične riječi čine različitima. Razmotrimo

engleske riječi “eight” i “sight”. Njihova vrlo odjelita značenja i izgovori

smjesta su nam dostupni, ali tek kad ih malo pažljivije pogledamo

shvaćamo da je razlika samo u nekoliko piksela. Naš je vidni sustav

izvanredno osjetljiv na sićušnu razliku između “eight” i “sight”, i pojačava

je kako bi dojam prenio na potpuno različita područja semantičkog

prostora. On istovremeno vrlo majo pozornosti obraća na mnogo veće

razlike poput one između “eight” i “EIGHT”.

Kao što je slučaj s invarijantnošću velikih i malih slova, ta

sposobnost da se pozornost prida relevantnim detaljima rezultat je godina

vježbe. Isti čitatelj koji odmah primijeti razliku između slova “e” i “o” i

nepostojanje razlike između “a” i “a”ne mora primijetiti da se hebrejska

slova duboko razlikuju, što bilo kojem čitatelju hebrejskoga izgleda

očigledno.

Svaka riječ je stablo

Naš se vidni sustav s problemom invarijantnog prepoznavanja riječi

nosi korištenjem dobro organiziranoga sustava. Kao što ćemo detaljnije

vidjeti u drugom poglavlju, tok neuronske aktivnosti koja ulazi u dio

mozga zadužen za vid postupno se razvrstava u značenjske kategorije.

Oblici koji izgledaju vrlo slični, poput “eight” i “sight” prosijavaju se kroz

niz sve finijih filtera koji ih postupno odvajaju i pridružuju odjelitim

stavkama u mentalnom leksikonu, virtualnom rječniku svih riječi s kojima

smo se ikad susreli. Nasuprot tome, oblike poput “eight” i “EIGHT”, koji

obuhvaćaju odjelite vizualne osobine, u početku kodiraju različiti neuroni u

primarnoj vidnoj kori mozga, ali se postupno prekodiraju dok ne postanu

gotovo nerazlučivi. Detektori obilježja uviđaju sličnost slova “i” i “I”.

Drugi, nešto apstraktniji detektori klasificiraju slova “e” i “E” kao dva

oblika istoga slova. Unatoč početnim razlikama, vidni sustav čitatelja na

kraju kodira samu bit nizova slova “eight” i “EIGHT”, neovisno o njihovu

konkretnom obliku. On tim dvama nizovima daje istu mentalnu adresu,

apstraktan kod sposoban da ostali dio mozga usmjeri k izgovoru i značenju

te riječi.

Kako izgleda ta adresa? Prema nekim modelima, mozak se koristi

nekom vrstom nestrukturiranog popisa koji naprosto pruža niz slova E-I-G-

H-T. Prema drugima, on se oslanja na vrlo apstraktan i konvencionalan

kod, sličan nasumičnoj šifri po kojoj bi recimo [1296] bilo riječ “eight”, a

[3452] riječ “sight” Međutim, suvremena istraživanja podupiru jednu

drugu hipotezu. Svaka pisana riječ vjerojatno je kodirana u hijerarhijskom

stablu na kojemu se slova grupiraju u veće jedinice, koje se pak grupiraju u

slogove i riječi - slično onome kako se ljudsko tijelo može prikazati kao

organizacija nogu, ruku, trupa i glave, koje se sve može dalje raščlaniti na

jednostavne dijelove.

Dobar primjer mentalnog raščlanjenja riječi na relevantne jedinice

možemo naći raščlanimo li riječ “otkopčavanje”. Najprije moramo skinuti

prefiks “ot” i poznati sufiks, odnosno gramatički svršetak “vanje”. Oboje

uokviruju središnji dio, riječ unutar riječi: korijen “kopča”. Sve se ove tri

komponente nazivaju “morfemi” - najmanje jedinice koje nose neko

značenje. Na ovoj razini svaku riječ obilježava to kako su posloženi njezini

morfemi. Raščlanjivanje riječi na njezine morfeme čak nam omogućava da

razumijemo riječi koje nikad prije nismo vidjeli, poput “dootkopčati” ili

“odglokiziranje” (razumijemo da je to poništavanje čina “glokiranja”, što

god to bilo). U nekim jezicima, poput turskog ili finskog, morfemi se mogu

sklopiti u veoma velike riječi koje prenose jednako toliko podataka kao

puna rečenica na engleskom. U tim je jezicima, ali i u engleskom,

raščlanjivanje riječi na morfeme bitan korak na putu koji vodi od vida do

značenja.

Mnogo eksperimentalnih podataka pokazuje da naš vidni sustav vrlo

brzo, pa čak i sasvim nesvjesno, iz riječi isiječe morfeme. Na primjer, ako

bih na kompjutorskom ekranu trenutačno prikazao riječ “odlaženje”, vi

biste poslije, kad naiđete na nju, riječ “odlaz-” izrekli malo brže. Psiholozi

govore o učinku “pripremljenosti” - čitanje riječi nas priprema na

prepoznavanje srodnih riječi, kao što se ulijevanjem vode može pripremati

pumpa. Važno je to da učinak pripremanja ne ovisi samo o vizualnoj

sličnosti: riječi koje izgledaju vrlo različito ali imaju zajednički morfem,

poput “može” i “mogavši” mogu pripremiti jedna drugu, dok riječi koje

nalikuju jedna na drugu, ali nisu u intimnom morfološkom odnosu, poput

“aspiranta” i “aspirina”, to ne čine. Pripremanje također ne zahtijeva neku

sličnost na razini značenja; međusobno se mogu pripremiti riječi poput

“težina” i “teško”, ili engleski “depart”19

i “department”20

, premda su

njihova značenja bitno nepovezana.21

Čini se da je za naš sustav čitanja

toliko važno spustiti se do razine morfema da je voljan nagađati o

raščlanjivanju riječi. Naša oprema za čitanje riječ “department” analizira

na [depart] i [ment] u nadi da će to biti korisno operatorima koji će sljedeći

proračunavati njezino značenje.22

Svejedno što to ne funkcionira uvijek -

“bespredmetan” nije netko tko nema predmeta, niti se “odvojkom” mora

hodati odvojeno. Takve pogreške u parsiranju treba uhvatiti na drugim

stadijima procesa raščlanjivanja riječi.

Ako nastavimo razodijevati riječ “otkopčavanje”, i sam morfem

[kopča] nije nedjeljiva cjelina. Sastoji se od dvaju slogova, [kop] i [ča],

koje pak možemo raščlaniti na pojedine konsonante i vokale: [k] [o] [p] [č]

[a]. Tu leži još jedna bitna jedinica našeg sustava čitanja: grafem, slovo ili

niz slova koji se u određenom jeziku pridružuju fonemu. Primijetite da je

moguće da se u nekim jezicima jednom zvuku pridružuju dva slova.23

Pridruživanje grafema fonemima zaista nije uvijek izravan proces. Na

mnogim jezicima grafemi mogu biti sazdani od skupine slova. Engleski

ima posebno široku zbirku kompleksnih grafema poput “ough”, “oi” i

“au”.

Naš je vizualni sustav takve skupine slova naučio tretirati kao

jedinice bona fide, do tog stupnja da više ne obraćamo pozornost na njihov

stvarni slovni sadržaj. Poduzmimo jednostavan eksperiment kako bismo to

dokazali. Pogledajte iduću listu riječi i označite one koje sadrže slovo “a”:

garage

metal

people

coat

please

meat

Je li vam se činilo da ste makar malo trebali usporiti kod zadnje tri

riječi, “coat”, “please” i “meat”? Sve one sadrže slovo “a”, ali je ono

ugrađeno u kompleksan grafem koji se ne izgovara kao “a” Kad bismo se

oslanjali samo na to da detektori slova otkriju slovo “a”, parsiranje riječi na

njezine grafeme ne bi bilo važno. Međutim, stvarno mjerenje brzine

reakcija jasno pokazuje da se naš mozak ne zaustavlja na razini

pojedinačnog slova. Naš vizualni sustav automatski pregrupira slova u

grafeme više razine, čime nam biva teže vidjeti da skupine slova poput

“ea” doista sadrže slovo “a”.24

Zauzvrat, grafemi se automatski grupiraju u slogove. Evo još jednoga

jednostavnog prikaza te činjenice. Vidjet ćete riječi od pet slova. Neka su

slova masna, druga su u normalnom fontu. Usredotočite se isključivo na

središnje slovo i pokušajte odrediti je li ono normalno ili masno.

Prvi popis: HORNY RIDER GRAVY FILET

Drugi popis: VODKA METRO HANDY SUPER

Je li vam se činilo da je prvi popis bio malo teži od drugoga? U

prvom popisu masna slova nisu poštivala granice slogova - na primjer kod

“RIDER” “D” je masno, dok je ostatak sloga normalan. Naš um ima

tendenciju da grupira slova koja sačinjavaju slog, što se sukobljava s

masnim slovima i vodi mjerljivom usporavanju reakcija.25

Taj efekt

pokazuje da naš vidni sustav ne može izbjeći automatsko rasijecanje riječi

na njihove elementarne sastavnice čak i kad bi bilo bolje ne učiniti to.

Narav tih sastavnica ostaje vruća tema istraživanja. Čini se da mogu

supostojati višestruke razine analize: jedno slovo na najnižoj, zatim par

slova (ili “bigram”, važna jedinica kojoj ćemo se kasnije vratiti), grafem,

slog, morfem, te na kraju cijela riječ. Posljednji moment vizualne obrade

parsira riječ kao hijerarhijsku strukturu, stablo sazdano od sve većih grana,

čiji su listovi slova.

Niz slova sveden je na kostur, ogoljen od svih svojih sporednih

obilježja poput fonta, veličine i razlike verzal-kurent, te razlomljen na

elementarne sastavnice kojima će se ostali dio mozga koristiti da proračuna

zvuk i značenje.

Nečujni glas

Pisanje - to ingeniozno umijeće oslikavanja riječi i govora za oči.

Georges de Brebeuf (francuski pjesnik, 1617.-1661.)

Kad je bio u posjetu kod milanskog biskupa Ambrozija, Augustin je

opazio fenomen koji je smatrao dovoljno čudnim da ga zabilježi u svojim

memoarima:

“Dok je [Ambrozije] čitao, oči su mu prelazile stranicu, a srce

tražilo značenje, ali glas mu je bio tih, a jezik miran. Bilo tko

mu je mogao slobodno prići, a goste se uobičajeno nije

najavljivalo, tako da bismo ga pri posjetima često nalazili tako

kako čita u tišini, jer nikad nije čitao naglas.”26

Sredinom sedmoga stoljeća teolog Izidor Seviljski slično se divio

tome kako “slova imaju moć tiho nam prenijeti kazivanja onih koji nisu

prisutni”. U to je vrijeme bilo uobičajeno latinski čitati naglas.

Artikuliranje zvukova bilo je društvena konvencija, ali stvarna

nužnost: suočeni sa stranicama na kojima su riječi bile sljubljene, bez

razmaka, na jeziku koji nisu dobro poznavali, većina je čitatelja morala

mumljati te tekstove, poput male djece. Zbog toga je Ambrozijevo tiho

čitanje bilo toliko iznenađujuće, premda je nama to postalo poznatim

iskustvom: možemo čitati bez artikuliranja zvukova.

To ide li ikada naš um izravno od pisane riječi ka značenju, bez

pristupanja izgovoru, ili nesvjesno slova pretvara u zvuk, a zatim zvuk u

značenje, bilo je predmet priličnih diskusija. Organizacija mentalnih

putanja za čitanje rasplamsala je raspravu koja je više od trideset godina

dijelila psihološku zajednicu. Neki su mislili da je preobrazba pisanoga

teksta u zvuk bitna - tvrdili su da je pisani jezik samo nusprodukt govornog

jezika, te da stoga fonološkim putem moramo u sebi izgovoriti riječi prije

nego što bismo se nadali doći do njihova značenja. Međutim, drugima je

fonološko rekodiranje bilo tek početnička crta, svojstvena mlađim

čitateljima. U vještijih čitatelja djelotvornost čitanja zasnivala se na

izravnom leksičkom putu od niza slova do njegova značenja.

Ovih se dana pomolio konsenzus: u odraslih postoje obje putanje

čitanja, i obje djeluju simultano. Svi mi uživamo u direktnom pristupu

značenjima riječi, što nas oslobađa mentalnog izgovaranja riječi prije

negoli bismo ih mogli razumjeti. Pa ipak, čak se i vrsni čitatelji i dalje

koriste zvukovima riječi, ako toga i nisu svjesni. Nije da kriomice

artikuliramo riječi - ne moramo micati usne, pa čak ni pripremiti nakanu da

to činimo. Međutim, na dubljoj se razini automatski dohvaćaju informacije

o izgovoru riječi. I leksička i fonološka putanja funkcioniraju paralelno i

međusobno se podupiru.

Postoje obilni dokazi da čitajući pristupamo govornim zvukovima.

Na primjer, zamislite da dobivate na uvid listu nizova i da morate odlučiti

je li koji od njih stvarna riječ na engleskome ili nije. Uzmite u obzir to da

trebate odlučiti samo je ii ta slova izriču englesku riječ. Izvolite:

rabbit

bountery

culdolt

money

dimon

karpit

nee

Možda ste oklijevali kad su slova zvučala poput stvarne riječi - kao

na primjer “demon”, “carpet” ili “knee” Ovaj efekt interferencije može se

lako mjeriti vremenima reakcija. On implicira da se svaki niz pretvara u

slijed zvukova koji se vrednuje kao prava riječ, premda taj proces djeluje

suprotno postavljenom zadatku.27

Kad neku riječ čitamo prvi put, mentalna konverzija u zvuk igra

bitnu ulogu - na primjer, niz “kalašnjikov”. U početku ne možemo izravno

pristupiti njezinu značenju jer tu riječ nikad nismo vidjeli napisanu. Sve što

možemo učiniti jest da je pretvorimo u zvuk, zaključimo da je zvučni

obrazac razumljiv, te tim neizravnim putem razumijemo tu novu riječ.

Stoga je izgovaranje često jedino rješenje kad se susrećemo s novom riječi.

Ono je također nužno kad čitamo pogrešno napisane riječi. Razmotrimo

malo poznatu priču Edgara Allana Poea zvanu “Anđeo svega čudnoga”. U

njoj se nepoznat lik na tajnovit način uvuče u stan pripovjedača, “ličnost

teško odrediva, ali ne i posve neopisiva”, s teškim njemačkim naglaskom,

gustim poput britanske magle:

Tko ste vi, ako smijem moliti? - upitah veledostojanstveno,

premda ponešto zbunjen. - Kako ste došli ovamo? O čemu vi to

govorite?

Kako ja doći - očepi lik - to ne piti tfoja priga; što ja govoriti,

to piti alles richtig; a tko ja piti, na ja, zato ja i doći ofamo da ti

to sa tfoje oko fiditi... Topro u mene gledati! Ja piti Ančeo

Sfega Čudnog.

I to poprilično čudan - osmjelih se uzvratiti - ali oduvijek sam

mislio da anđeo ima krila.

Krila! - raspomamljeno će on. - Za šta ja krila brauchen? Mein

Gott! Ti možda misliti da ja jedan vrabac sein?28

Čitajući ovaj odlomak, vraćamo se stilu koji smo davno zaboravili,

još iz našega djetinjstva: fonološki put, odnosno polagano pretvaranje

potpuno novih nizova slova u zvukove koji na čudesan način postaju

razumljivi, kao da nam ih netko šapće.

Međutim, što sa svakodnevnim riječima koje smo čuli tisuću puta?

Nemamo dojam da dekodiramo polagano, mentalnim izgovaranjem.

Međutim, lukavi psihološki testovi pokazuju da i dalje na nesvjesnoj razini

aktiviramo njihove izgovore. Na primjer, recimo da vas pitaju da kažete

koje se od idućih riječi odnose na dijelove ljudskoga tijela. Sve su vrlo

poznate riječi pa biste se trebali moći fokusirati na njihovo značenje i

zanemariti izgovor. Pokušajte:

koljeno

noga

stol

glava

avion

kanta

kalpak

Možda ste osjetili poriv da reagirate na riječ “kalpak”, što zvuči kao

dio tijela. Pokusi pokazuju da kod riječi koje zvuče poput neke stavke u

ciljanoj kategoriji usporavamo i pravimo pogreške.29

Nije jasno kako

bismo tu homofoniju primijetili da nismo isprva mentalno došli do

izgovora riječi. Takav tip pogreške može objasniti samo interna konverzija

u govor. Naš si mozak ne može pomoći a da riječ “k-a-l-p-a-k” ne pretvori

u unutarnji govor, a zatim ga poveže sa značenjem - proces koji u rijetkim

slučajevima u kojima niz zvuči poput druge poznate riječi može poći po

krivu.

Naravno, taj nesavršeni dizajn pruža nam jedno od velikih

zadovoljstava života: igre riječima, ili “užitak teksta”, kako je to nazvao

humorist Richard Lederer. Bez dara konverzije slova u zvuk ne bismo

mogli uživati u tome kako se Mae West opisala (“She’s the kind of girl

who climbed the ladder of success wrong by wrong”30

, ili šali šogora

Conana Doylea (“there’s no police like Holmes”31

). Bez Augustinova

“nečujnog glasa” bili bismo lišeni zadovoljstva zločestih dvosmislenosti:

An admirer says to President Lincoln: “Permit me to introduce

my family. My wife, Mrs. Bates. My daughter, Miss Bates. My

son, Master Bates. “

“Oh dear!” replied the president.32 33

Još dokaza da naš mozak automatski pristupa zvučnim obrascima

riječi potječe iz subliminalnog pripremanja. Recimo da vam u trenu

pokažem riječ “LATE”, nakon koje odmah slijedi riječ “mate”, i zamolim

vas da drugu riječ pročitate najbrže što možete. Riječi su prikazane jedna

malim, druga velikim slovima, kako bi se izbjegla bilo kakva vizualna

sličnost niske razine. Pa ipak, kad prva riječ i zvuči i piše se poput druge,

kao u ovom primjeru, zamjećujemo golemo ubrzanje vremena čitanja, u

usporedbi sa situacijom u kojoj dvije riječi nisu posebno povezane

(“BOWL”, a nakon toga “mate”). Dio tog olakšavanja očito proizlazi iz

sličnosti na samoj razini čitanja. Prikaz riječi “MATH” olakšat će

prepoznavanje “mate”, premda ta dva niza zvuče posve različito. Međutim,

ključno je to da do još većeg olakšanja dolazi kad dvije riječi dijele isti

izgovor (“mate” nakon “LATE”), te da ovakvo zvučno pripremanje djeluje

i kad se riječi pišu sasvim različito (“mate” nakon “EIGHT”). Stoga se čini

da se do izgovora dolazi automatski. Međutim, kao što se dalo i očekivati,

pisanje i zvuk ne kodiraju se istovremeno. Našem mozgu treba tek

dvadeset ili trideset milisekundi promatranja riječi da automatski aktivira

pisani oblik riječi, ali četrdeset milisekundi više da bi je transformirao u

zvuk, kao što nam otkriva zvučno pripremanje.34

Tako nas jednostavni argumenti dovode do obrisa cijelog niza

sukcesivnih stadija u mozgu čitatelja, od tragova na mrežnici do njihove

preobrazbe u slova i zvukove. Svaki stručni čitatelj nizove brzo pretvara u

govorne zvukove, bez truda i nesvjesno.

Granice zvuka

Skriveni pristup izgovoru pisanih riječi automatski je stupanj čitanja,

ali ta konverzija ne mora biti nužna. Konverzija govora u zvuk često je

spora i nedjelotvorna. Stoga naš mozak često pokušava pristupiti značenju

riječi tako što se koristi paralelnom i izravnom putanjom koja vodi ravno

od niza slova do s njima povezane stavke u našemu mentalnom leksikonu.

Da bismo potkrijepili svoju intuiciju o izravnoj leksičkoj putanji,

morat ćemo razmotriti nevolje zamišljenog čitatelja koji bi pisane riječi

mogao mentalno samo izgovarati. Njemu bi bilo nemoguće razlikovati

homofone riječi poput “maid” i “made”35

, “raise” i “raze”36

, “board” i

“bored”37

ili “muscles” i “mussles”.38

Samo na temelju zvuka mogao bi

misliti da serijski ubojice mrze žitarice39

te da su jednokaratni dijamanti40

čudne nijanse narančaste.41

Sama činjenica da lako razlikujemo

mnogostruka značenja takvih homofonih riječi pokazuje da ih ne moramo

izgovarati - postoji druga putanja koja našem mozgu omogućava da

razriješi bilo kakvu dvoznačnost i dođe izravno do njihova značenja.

Teorije čitanja koje se zasnivaju isključivo na zvuku imaju još jedan

problem: put od sricanja do zvuka nije brza autocesta bez prepreka. Bez

dodatne pomoći često nije moguće iz niza slova izvesti izgovor riječi.

Razmotrimo riječ “blood”. Čini se očitim da bi izgovor trebao biti blud,

rimujući se s “bud” ili “mud”. Ali odakle nam to? Zašto se “blood” ne bi

rimovalo s “food” ili “good”? Zašto ne zvuči poput “bloom” ili “bloomer”?

Čak i isti korijen riječi može imati različite izgovore, kao “sign” i

“signature” Neke su riječi toliko iznimne da je teško vidjeti u kakvoj je

vezi njihov izgovor s njihovim sastavnim slovima (“colonel”, “yacht”,

“though”...). U tim se slučajevima izgovor ne može proračunati bez

prethodnog znanja te riječi.

Pravopis engleskoga prepun je nepravilnosti. Štoviše, jaz između

pisane riječi i govornoga jezika star je stoljećima, kao što vidimo u

Shakespeareovom Izgubljenom ljubavnom trudu, u kojem cjepidlaka

Holofern kaže:

Gnušam se takvih pomamljenih zanesenjaka, takvih

nedruželjubivih i na dlaku točnih prijana; takvih mučitelja

pravopisa, kao što se govori “reci”, krasno, kada bi taj trebao

reći redci; “hica”, kada bi taj trebao reći hitca - h-i-t-c-a, a ne h-

i-c-a; on izviče travka, “trafka”, stavka, “stafka”, predsjednik

vocatur “presednik”, d-s-j skraćeno “s”. To je gnusno, što bi on

nazvao “gnjusno”, to meni nagoviješta bezumlje.42

Engleski stvarno jest grozomorno nepravilan jezik. George Bernard

Shaw istaknuo je da bi se riječ “fish” mogla pisati ghoti: gh kao u

“enough” [f], o kao u “women” [i] te ti kao u “lotion” [š]! Shaw je toliko

mrzio nepravilnosti engleskoga pravopisa da je u svoju oporuku unio

odredbu o natječaju za projekt nove, potpuno racionalne abecede zvane

“shawica”. Nažalost, ona nije imala uspjeha, vjerojatno stoga što je previše

odstupala od svih drugih postojećih sustava pisanja.43

Naravno da je Shawov primjer pretjeran: nitko ghoti ne bi čitao kao

“fish”, jer se slovo “g” na početku riječi uvijek izgovara g. Isto tako,

usprkos Shakespeareu, u modernom se engleskom slova “alf” na kraju

riječi uvijek izgovaraju af, kao “calf” i “half”. Ako slova uzmemo u

kontekstu, često je moguće otkriti neke pravilnosti višeg reda, koje

pojednostavnjuju pridruživanje slova zvukovima. Međutim, čak i tako

ostaju brojne iznimke - “has” i “was”, “tough” i “dough”, “flour” i “tour”,

“header” i “reader”, “choir” i “chair”, “friend” i “fiend”. Čini se da za

većinu nepravilnih riječi rekonstrukcija izgovora nipošto nije izvor

razumijevanja riječi, nego ovisi o ishodu razumijevanja: tek nakon što smo

prepoznali riječ “dough” možemo doći do njezina zvučnog obrasca.

Skrivena logika našeg sustava pisanja

Čovjek se može zapitati zašto se engleski drži tako kompliciranog

sustava pisanja. Evo, Talijani se ne suočavaju s istim problemima. Njihov

je pravopis transparentan: svako se slovo gotovo beziznimno pridružuje

jednom fonemu. Posljedica toga jest da je samo nekoliko mjeseci dovoljno

da se nauči čitati. To Talijanima daje golemu prednost: čitalačke

sposobnosti njihove djece razvijaju se nekoliko godina prije naše i ona ne

trebaju svaki tjedan provoditi sate školovanja pišući diktate i slovkajući

naglas. Nadalje, čime ćemo se poslije zabaviti, disleksija im predstavlja

mnogo manje ozbiljan problem. Možda bismo trebali ići stopama Italije,

spaliti sve rječnike i desine a noo speling sustav dat eeven a ɵree-yia-old

tchaild cood eezilee reed,44

Nema sumnje da bi se engleski pravopis moglo pojednostavniti.

Mnoga njegova neobična svojstva objašnjava teret povijesti - današnji

učenici trebali bi žaliti zbog poraza u Bitci kod Hastingsa, jer je mješavina

francuskoga i engleskoga koja se iz nje izrodila odgovorna za mnoge naše

pravopisne glavobolje, poput korištenja slova “c” za zvuk s (kao u

“cinder”). Naš su rječnik zamrznula stoljeća akademskoga

konzervativizma koji je graničio s cjepidlačenjem. Dobromisleći akademici

čak su uvodili pravopisne apsurde poput slova “s” u riječi “island”, što je

bio nesretan renesansni pokušaj obnove etimologije latinske riječi insula.

Što je najgore, engleski pravopis nije se razvijao sukladno prirodnom

kretanju usmenog jezika. Uvođenje stranih riječi i spontane promjene

engleskog izgovora stvorili su golem jaz između toga kako pišemo i kako

govorimo, što našoj djeci uzrokuje godine nepotrebnog mučenja. Ukratko,

razum zahtijeva radikalno pojednostavnjenje engleskog pravopisa.

Pa ipak, prije nego li se budu mogle provesti ikakve revizije, nužno

je u potpunosti razumjeti skrivenu logiku našeg sustava pisanja. Pravopisne

nepravilnosti nisu samo stvar konvencije. One također proizlaze iz same

strukture našeg jezika i naših mozgova. Dvije putanje čitanja, bilo od

pisanja do zvuka ili od pisanja do značenja, svakom pravopisnom sustavu

nameću kompleksna i često neizgladiva ograničenja. Jezične razlike

između engleskoga, talijanskoga, francuskoga i kineskoga takve su da im

nijedno jedinstveno pravopisno rješenje nikada ne bi moglo svima

odgovarati. Stoga se čini da je grozomorna nepravilnost engleskog

pravopisa neizbježna. Premda nam je prijeko potrebna reforma pravopisa,

ona će se morati nositi s mnogim ograničenjima.

Prije svega, nije sigurno da bi engleski pravopis mogao, poput

talijanskoga, svakom zvuku pripisati jedno slovo, a svakom slovu fiksirani

zvuk. To ne bi bilo jednostavno jer engleski jezik sadrži mnogo više

govornih zvukova od talijanskoga. Broj engleskih fonema seže od četrdeset

do četrdeset pet, ovisno o govornicima i načinima brojenja, dok ih

talijanski ima samo trideset. Engleski osobito obiluje vokalima i

diftonzima: ima šest jednostavnih vokala (u bat, bet, bit, but, good, i pot),

ali i pet dugih vokala (u beef, boot, bird, bard i boat) i najmanje sedam

diftonga (u bay, boy, toe, buy, cow, beer, bear). Kad bi svaki od tih

zvukova dobio vlastiti pisani simbol, morali bismo izumiti nova slova,

čime bismo dodatno opteretili našu djecu. Mogli bismo razmotriti

dodavanje naglasnih znakova postojećim riječima, poput ä, ö ili ii.

Međutim, zamisao univerzalne abecede kojom bi se moglo transkribirati

sve jezike svijeta u potpunosti je utopijska. Takav sustav pisanja zbilja

postoji: zove se Međunarodna fonetska abeceda [IPA, International

Phonetic Alphabet] i igra važnu ulogu u tehničkim radovima fonetičara i

lingvista. Međutim, taj je sustav pisanja toliko kompleksan da bi u

svakodnevnom životu bio beskoristan. Međunarodna fonetska abeceda ima

170 znakova, od kojih su neki posebno kompleksni Čak je i

specijalistima vrlo teško tečno je čitati bez pomoći rječnika.

Kako bi izbjegli učenje prevelikoga broja oblika simbola, jezici s

velikim brojem fonema, poput engleskoga i francuskoga, pribjegavaju

kompromisu. Neke vokale ili konsonante označavaju posebnim

znakovima, poput ii, ili skupinama slova, poput “oo” ili “oy”. Takve

specifičnosti koje su jedinstvene za pojedine jezike nisu nikakvi

proizvoljni ukrasi: one igraju bitnu ulogu u “mentalnoj ekonomiji” čitanja i

u svakoj vrsti reforme pisanja za njih mora biti mjesta.

Premda ne možemo s lakoćom svakom govornom zvuku pripisati po

jedan slovni oblik, možda bismo mogli pokušati suprotno. Mnoge bi se

pravopisne pogreške dale izbjeći kad bismo svaki zvuk sistematski

transkribirali jednim fiksiranim slovom. Na primjer, život bi bio mnogo

jednostavniji kad bismo izbjegavali da zvuk f pišemo i slovom “f” i “ph”.

Nema mnogo sumnje da bismo se lako riješili ove i mnogih drugih

beskorisnih redundantnosti, učenje kojih proguta mnoge godine djetinjstva.

Ustvari, to je smjer kojim se američka reforma pravopisa plaho kretala kad

je pojednostavnila nepravilno britansko pisanje “behaviour” ili “analyse” u

“behavior” i “analyze”. Istim se putem moglo ići i mnogo dalje. Kao

kompetentni čitatelji, mi prestajemo biti svjesni apsurdnosti našega

pravopisa. Čak je i toliko jednostavno slovo kao što je “x” suvišno, jer

zamjenjuje dva fonema ks, koji se već pišu kako se pišu. U Turskoj se

putuje “taksijem”.45

Ta zemlja, koja je tijekom jedne godine (1928.-1929.)

prihvatila latinicu, drastično pojednostavnila svoj pravopis i tri milijuna

ljudi naučila čitati, pruža prekrasan primjer izvedivosti reforme pravopisa.

Pa ipak, i ovdje je potrebna velika opreznost. Procjenjujem da bi bilo

kakva radikalna reforma u svrhu jasne transkripcije engleskoga govora

jedan na jedan bila osuđena na propast, jer uloga pravopisa nije samo da

pruži vjeran prijepis govornih zvukova. Voltaire je bio u zabludi kad je

elegantno, ali pogrešno ustvrdio da je “pisanje slikanje glasa: što je veća

sličnost, to bolje”. Pisani tekst nije visokokvalitetna snimka. Njegov cilj

nije reproducirati govor onako kako ga izgovaramo, nego kodirati ga na

dovoljno apstraktnoj razini da čitatelju omogući da brzo dođe do njegova

značenja.

Mogli bismo, za raspravu, zamisliti kako bi izgledao posve fonetski

sustav pisanja - onakav kakav bi Voltaire mogao smatrati idealnim. Kad

govorimo, mi izgovor riječi mijenjamo u funkciji zvukova koji ih okružuju.

Bila bi katastrofa kad bi pravopis odražavao blesave lingvističke fenomene

takozvane koartikulacije, asimilacije, resilabizacije, kojih govornici

uglavnom nisu svjesni. Kontekst bi na kraju uvjetovao da se ista riječ

različito piše. Bismo li se primjerice trebali koristiti odjelitim oznakama za

razne izgovore množina? Bi li trebalo pisati "cap driver"46

pod izlikom da

se zvuk b ispred d ima tendenciju izgovarati kao p? S jedne krajnosti,

bismo li trebali uvažiti naglasak govornika (“Do you take me vor a

shicken?”). To bi bio apsurd (kako se i izgovara, sa zvukom p)47

. Primarna

je svrha pisanja na najefikasniji mogući način prenijeti značenje. Bilo

kakvo robovanje transkripciji zvukova štetilo bi tom cilju.

Engleski pravopis često privilegira transparentnost korijena riječi na

račun pravilnosti zvukova. Na primjer, riječi “insane” i “insanity”48

tako su

duboko povezane sa svojim značenjem da bi bilo neozbiljno različito ih

pisati zbog njihovih nešto različitih izgovora. Slično tome, logično je na

kraju riječi “column”, “autumn” ili “condemn” ostaviti tiho n, s obzirom na

to da iz tih riječi nastaju “columnist”, “autumnal” i “condemnation”.

Transkripcija značenja također barem djelomično objašnjava zašto se

u engleskome isti zvukovi pišu na mnogo različitih načina. Engleske riječi

često su kompaktne i jednosložne te je homonimija vrlo česta (na primjer

“eye” i “I”49

, “you” i “ewe”50

). Te se riječi ne bi mogle razlikovati kad bi

ih se transkribiralo fonetski. Pravopisne su se konvencije razvijale imajući

na umu to ograničenje. Različito pisanje istih zvukova komplicira

diktiranje, ali pojednostavnjuje čitateljev zadatak, jer lako može pojmiti

nakanjeno značenje. Učenici koji se žale na bezbrojne forme pisanja zvuka

u, poput “two”, “too”, “to” ili “stew”, trebali bi razumjeti da su ti ukrasi

bitni za brzinu čitanja. Bez njih bi svaki pisani tekst postao neproziran

rebus. Pisani engleski zahvaljujući pravopisnim konvencijama upućuje

direktno na značenje. Bilo kakva reforma pravopisa morala bi održati taj

suptilni ekvilibrij između zvuka i značenja, jer ta ravnoteža odražava

mnogo dublji i rigidniji fenomen: dvije putanje za čitanje u našemu mozgu.

Nemogući san o transparentnom pravopisu

Suparništvo između čitanja za zvuk i čitanja za značenje postoji u

cijelom svijetu. Svi sustavi pisanja moraju se nekako nositi s tim

problemom. Koji je kompromis najbolji ovisi o tome koji jezik treba

transkribirati. Život bi svakako bio jednostavniji kad bi engleski pravopis

bilo jednako lako naučiti kao talijanski ili njemački. Međutim, ti jezici

imaju prednost po nekolicini karakteristika zbog kojih ih je lako

transkribirati u pisani oblik. Na primjer, i u talijanskome i u njemačkome

riječi su često duge, s više slogova. Gramatičko slaganje jasno obilježavaju

rezonantni vokali. Posljedica je toga da su homonimi vrlo rijetki. Stoga je

izvediva posve regularna transkripcija zvukova. Talijanski i njemački

mogu si priuštiti prilično transparentan pravopisni sustav, u kojem gotovo

svako slovo odgovara jedinstvenom zvuku.

Na drugom kraju kontinuuma stoji slučaj mandarinskoga kineskog.

Golema većina kineskih riječi sastoji se od tek jednog ili dva sloga, a

budući da postoji samo 1239 slogova (odnosno 410, ako zanemarimo

tonalne izmjene), svaki se može odnositi na desetke različitih pojmova

(slika 1.3). Stoga bi posve fonetski sustav pisanja na kineskom bio

beskoristan - svaki bi se rebus moglo razumjeti na stotine različitih načina.

Zbog toga tisuće znakova na mandarinskom pismu uglavnom transkribiraju

riječi, odnosno njihove morfeme - osnovne elemente značenja riječi.

Kinesko se pisanje također oslanja na nekoliko stotina fonetskih markera

koji dodatno specificiraju kako treba izgovoriti pojedini korijen, a čitatelju

olakšavaju da shvati koja je riječ u pitanju. Na primjer, znak koji znači

“majka”, a izgovara se ma, sastoji se od morfema = “žena” i fonetskog

markera = ma. Tako, suprotno uvriježenoj predodžbi, čak ni kinesko nije

čisto ideografsko pismo (čiji simboli prikazuju pojmove), niti logografsko

(čiji se znakovi odnose na pojedinačne riječi), već miješani

“morfosilabički” sustav u kojem se neki znakovi odnose na značenja riječi,

a drugi na njihov izgovor.51

Naravno, teže je naučiti čitati kineski nego talijanski. Mora se naučiti

nekoliko tisuća znakova, u usporedbi s tek nekoliko desetaka. Stoga ta dva

jezika predstavljaju krajnosti kontinuirane ljestvice transparentnosti

pisanja, na kojoj engleski i francuski zauzimaju središnje pozicije.52

I u

engleskome i u francuskome riječi su često kratke te su homonimi

relativno česti (“right”, “write”, “rite”). Kako bi se prilagodila tim

ograničenjima, pravila engleskog i francuskog pravopisa sadrže mješavinu

fonetske i leksičke transkripcije - izvor poteškoća za pisca, ali

pojednostavnjenje za čitatelja.

Priča o pjesniku koji u kamenoj sobi jede lavove

Pjesnik imenom Ši živio je u kamenoj sobi i imao je običaj da jede lavove. Zakleo se da

će ih pojesti barem deset. Stoga je s vremena na vrijeme oko deset sati posjećivao tržnicu

lavova. Nekim ih je slučajem jednog dana, baš dok je Ši bio na tržnici, bilo deset. Kad je

vidio tih deset lavova, Ši ih je, u strahu da ih ne izgubi, ubio. Zatim je zgrabio njihove

lešine i pohranio ih u svoju kamenu sobu. Budući da je soba bila vlažna, Ši je dao slugi da

je očisti. Zatim je Ši počeo kušati tih deset lavljih lešina, i dok ih je jeo shvatio je da je to

doista bilo deset lavova. Pokušaj to objasniti!

Slika 1.3 Pravopisne nepravilnosti nisu tako iracionalne kako se čini. Na primjer, premda

kinesko pismo za isti slog koristi do dvadeset ili trideset različitih znakova, ta

redundantnost uopće nije besmislena. Dapače, ona je čitateljima kineskoga od velike

pomoći, jer kineski jezik ima velik broj homofona - riječi koje jednako zvuče, ali imaju

različita značenja poput engleskih riječi "one" i "won". Ovdje je jedna čitava kineska priča

napisana pomoću zvuka "ši"! Svaki čitatelj kineskoga može razumjeti ovaj tekst, što bi

očigledno bilo nemoguće da je transkribiran fonetski kao "ši ši ši...”. Kineski znakovi

zvukovima daju jednoznačnost time što za odjelita značenja koriste odjelite znakove.

Slično tome, homofonija objašnjava zašto se engleski drži tolikih različitih načina pisanja

istih zvukova ("I scream for ice cream").

Ukratko, tek smo počeli odgonetati koja su to mnoga ograničenja

koja oblikuju engleski sustav pisanja. Hoćemo li ga ikada moći

reformirati? Moje vlastito stajalište o tom pitanju jest da je drastično

pojednostavnjenje neizbježno. Dugujemo to svojoj djeci, koja stotine sati

trate na tu okrutnu igru. Nadalje, neka se od njih nikad neće oporaviti, za

život hendikepirana disleksijom, ili naprosto stoga što su odgojena u

siromašnim ili višejezičnim obiteljima. To su stvarne žrtve našega

arhaičnog sustava pisanja. Nadam se da će, zahvaljujući mobitelima i

internetu, sljedeća generacija postati toliko naviknuta na skraćeni pravopis

da im to pitanje više neće biti tabu te da će smoći dovoljno snage i volje da

se njime racionalno pozabave. Međutim, taj problem nikad neće biti

razriješen jednostavnim dekretom koji uvodi fonološki pravopis. Engleski

nikada neće biti tako jednostavan kao talijanski. San o pravilnom

pravopisu ponešto je iluzoran, kao što je istaknuto u pamfletu koji već

neko vrijeme kruži Europom:

Povjerenici Europske Unije objavili su da je postignut dogovor

da se kao primarni jezik za europsku komunikaciju prihvati

engleski, a ne njemački, što je bila druga mogućnost. U sklopu

pregovora, britanska se vlada složila da u pravopisu engleskoga

ima mjesta za poboljšanja, te je prihvatila petogodišnji plan

postupnog uvođenja onoga što će biti znano pod imenom

"euro-engleski" (skraćeno euro).

U prvoj će se godini umjesto mekog "c" uvesti "s". Državni će

službenici tu vijest sigurno primiti s veseljem. Također, tvrdo

će "c" zamijeniti "k". To neće samo ukloniti zbunjenost, već će

i pisaće mašine trebati imati jedno slovo manje. U drugoj će

godini zadovoljstvo javnosti biti još veće, kad nezgodno "ph"

bude zamijenjeno slovom "f". To će riječi poput "fotograf"

[umjesto "photograph"] skratiti za 20 posto.

U trećoj se godini može očekivati da će prihvaćenost novog

pravopisa u javnosti doseći razinu na kojoj će biti moguće

kompliciranije izmjene. Vlade će poticati uklanjanje dvostrukih

slova, koja su uvijek otežavala precizni pravopis. Također, svi

će se složiti da je je grozni nered koji u jeziku rade tiha slova

"e" sramotan, te će i njih nestati.

S četvrtom će godinom ljudi već biti prijemčivi za korake

poput zamjene "th" slovom "z" i "w" slovom "v". Tokom pete

godine izlišno "o" može biti izbačeno iz riječi koje sadrže "ou",

te bi slične promjene, naravno, imale biti primijenjene i na

druge kombinacije slova.

Nakon te pete godine, imat ćemo uistinu razuman stil pisanja.

Neće više biti problema ili poteškoća, i svi će se lako

međusobno razumjeti.

San će se napokon obistiniti!53

Dvije putanje pisanja

Prije negoli krenem dalje, htio bih rezimirati o čemu smo dosad

govorili. Svi sustavi pisanja osciliraju između točnog prikaza zvuka i brzog

prenošenja značenja. Ta se dilema izravno odražava na mozak čitatelja.

Dvije putanje obrade podataka supostoje i međusobno se nadopunjavaju

dok čitamo. Kad su riječi vrlo pravilne, rijetke ili nove, radije ih

obrađujemo koristeći se “fonološkom putanjom”, u kojoj najprije

dešifriramo niz slova, zatim ga pretvorimo u izgovor, a na kraju

pokušavamo pristupiti značenju zvučnog obrasca (ako ga ima). Nasuprot

tome, kad smo suočeni s riječima koje su češće ili su iznimnog izgovora,

mi čitamo izravnom putanjom, koja najprije pristupa identitetu i značenju

riječi, a zatim se leksičkom informacijom koristi da bi došla do njezina

izgovora (slika 1.4).

Slika 1.4 Čitanje riječi ide duž nekoliko paralelnih putanja obrade. Da bi od napisane

riječi (dolje lijevo) došao do njezina izgovora (dolje desno), naš se mozak oslanja na

nekoliko putanja, koje ovdje predstavljaju kućice i strelice. Kad je riječ pravilna,

površinska putanja njezina slova direktno pretvara u govorne zvukove. Kad je riječ

nepravilna, poput 'carrot' (mrkva), uključuju su dublje reprezentacije. One se mogu

usporediti s mentalnim leksikonima koji oblik riječi pridružuju značenju.

Najjaču potkrepu u korist postojanja ovih dviju putanja pruža

ispitivanje ozljeda mozga i njihovih psiholoških posljedica. Neki pacijenti

nakon moždanog udara ili oštećenja mozga izgube sposobnost brzog

izračunavanja izgovora pisanih riječi.54

Njihova putanja konverzije iz

pisma u zvuk očigledno je oštećena. Premda su prije ozljede normalno

čitali, sad pri čitanju pokazuju sve karakteristike sindroma zvanog duboka

ili fonološka disleksija. Oni neuobičajene riječi poput “sekstant” više ne

mogu pročitati naglas, čak i kad se one vrlo pravilno pišu. Nadalje, kad se

suoče s čitanjem neologizama ili izmišljenih riječi, poput “departicija” ili

“kalbonter”, bespomoćni su. Međutim, iznenađuje to što i dalje mogu biti

sposobni razumjeti često korištene riječi i uglavnom ih mogu čitati naglas,

pa i nepravilne ali uobičajene riječi poput “eyes”, “door” ili “women”

Ponekad pomiješaju dvije riječi. Dubinski disleksičar primjerice može

pisanu riječ “ham” pročitati kao meat ili riječ “painter” kao artist55 56

.

Sama narav takvih pogrešaka pokazuje da je pristup značenju riječi uvelike

očuvan. Da pacijent nije barem djelomice razumio riječ koju je pokušao

pročitati, ne bi bio sposoban ni približiti se pravom značenju. Čini se da

pacijenti s dubinskom disleksijom prepoznaju napisane riječi, čak i ako je

proračunavanje njihova izgovora postalo u osnovi nemoguće. Kao da je

jedna od putanja čitanja (od viđenja do zvuka) blokirana, dok drugom

informacije i dalje teku (od viđenja do značenja).

Zabilježena je i suprotna situacija. U njoj pacijenti koji pate od

drugoga sindroma, zvanoga površinska disleksija, više ne uživaju pristup

značenju riječi, već se moraju polagano snalaziti u tekstu, izgovarajući

riječi. U toj situaciji ograničenja “tihoga glasa” postaju očigledna. Pacijenti

s površinskom disleksijom i dalje mogu čitati pravilne riječi poput

“banana”, pa čak i neologizme poput “chicopar”, ali su gotovo bespomoćni

kad dođu do nepravilnih riječi. U pravilu ih standardiziraju pomoću slijepe

konverzije u zvukove. Na primjer, jedan je pacijent “enough”57

pročitao

kao inog, i zakleo se da nikada nije čuo za tu bizarnu riječ. Direktna

putanja od viđenja do mentalnoga leksikona bila je očigledno blokirana,

dok je konverzija iz pisma u zvuk ostala funkcionalna.

Premda kontrast između ovih dvaju tipova pacijenata dokazuje da

postoje dvije posve odjelite putanje čitanja, on također pokazuje da nam

nijedna od njih sama ne omogućava da čitamo sve riječi. Direktna putanja,

od slova do riječi i njihova značenja, primjenjuje se za čitanje većine riječi,

sve dok su one dovoljno učestale, ali to ne djeluje u slučaju rijetkih ili

neobičnih riječi koje nisu pohranjene u našemu mentalnom leksikonu.

Nasuprot tome, indirektna putanja, od slova do zvukova i od zvukova do

značenja, ne uspijeva s nepravilnim riječima poput “women” te s

homonimima poput “too”, ali igra nezamjenjivu ulogu pri učenju novih

riječi. Kad čitamo, obje putanje stalno surađuju i svaka pridonosi

specificiranju izgovora riječi. Većina fonema riječi može se izvesti iz niza

slova primjenom jednostavnih pravila konverzije pisanja u zvuk, a

povremene se dvosmislenosti rješavaju tako što ih više leksičke i

semantičke razine malo poguraju. U djece su dvije putanje često loše

koordinirane. Neka se djeca uvelike oslanjaju na izravnu putanju.

Pokušavaju preduhitriti riječi i pritom često odabiru labav sinonim (na

primjer, čitajući “kuća” kao dom). Drugi rečenicu promumljaju i s mukom

sklepaju približan izgovor na temelju slova u riječima, ali od labavo

posloženih zvukova ne mogu doći do njihova značenja. Potrebne su godine

prakse prije nego što se te dvije putanje dovoljno približe da u

kompetentnih odraslih čitatelja dadu dojam jedinstvenoga integriranog

sustava čitanja.

Većina suvremenih modela čitanja polazi od pretpostavke da se tečno

čitanje oslanja na blisku koordinaciju dviju putanja čitanja, u kojoj svaka

djeluje u različitom stupnju, ovisno o tome kakva se riječ čita (poznata ili

nepoznata, česta ili rijetka, pravilna ili nepravilna), kao i o zadatku (čitanje

naglas ili razumijevanje teksta). U 1980-ima i 1990-ima neki su istraživači

ove opservacije pokušali objasniti sustavom s jednom putanjom. U to je

doba pojavljivanje modela neuralnih mreža izazvalo golem val interesa.

Neki su ih istraživači vidjeli kao univerzalne strojeve za učenje, koji bez

posjedovanja unaprijed definirane kognitivne arhitekture mogu naučiti bilo

kakvu vještinu. Smatrali su da se stjecanje sposobnosti čitanja može

oblikovati povezivanjem unosa slova i fonološkog outputa, a da posredne

veze usklađuje moćno pravilo učenja. Nadali su se da će doći do

jedinstvene mreže koja bi mogla simulirati normalno čitanje i njegove

patologijske pojave, ali ne bi morala postulirati višestruke kortikalne

putanje za obradu. Mada su tada te mreže predstavljale značajan napredak,

posebno u modeliranju konverzije pisma u zvuk58

, danas većina istraživača

vjeruje da je takav pristup nedostatan. Moj je vlastiti dojam da je

nemoguće praviti model čitanja bez iscrpne analize arhitekture mozga, koja

se oslanja na višestruke paralelne i djelomično redundantne putanje.

Premda se oslanjaju na simulacije neuralnih mreža, gotovo svi noviji

modeli uključuju bitnu ideju višestrukih putanja čitanja.59

Zaista, kad se

poslije u ovoj knjizi budemo bavili moždanim mehanizmima za čitanje,

vidjet ćemo da je bitno obilježje moždane arhitekture njezina organizacija

po višestrukim paralelnim putanjama. Stoga vjerojatno čak i model dviju

putanja podcjenjuje stvarnu kompleksnost neuralnih sustava za čitanje.

Podjela na dvije staze, putanje konverzije pisma u zvuk te semantičke

putanje, naprosto je korisna aproksimacija.

Mentalni rječnici

Sve dok smo se bavili površinskom putanjom, koja grafeme pretvara

u foneme, bilo je realistično zamišljati da mentalno čitanje slijedi kratak

popis jednostavnih postupaka. Čini se da bi dostajalo pohraniti mapu

nekoliko stotina engleskih grafema i njihovih izgovora. Međutim, kad se

razmotri kako bi mogla djelovati ona duboka putanja, koja prepoznaje

tisuće poznatih riječi, potreban je mnogo krupniji spremnik. Kognitivni

psiholozi ga uspoređuju s rječnikom, odnosno “mentalnim leksikonom”.

Bez sumnje bismo o mentalnim rječnicima trebali govoriti u množini, jer

ustvari naše glave nose više različitih vrsta informacija o riječima. Kao

kompetentni čitatelji svi mi posjedujemo leksikon pravila pisanja našega

jezika koji navodi pisane oblike svih riječi koje znamo iz prošlosti. Ta su

ortografska sjećanja vjerojatno pohranjena u obliku hijerarhijskih stabala

slova, grafema, slogova i morfema. Na primjer, stavka za riječ “carrot”

trebala bi izgledati [ca][rrot]. Ali mi isto tako održavamo i odvojeni

“fonološki leksikon”, mentalni rječnik izgovora riječi, na primjer činjenicu

da se “carrot” izgovara carat. Također imamo gramatički spremnik koji

navodi da je “carrot” imenica, pravilne množine i tako dalje. Na kraju,

svaka je riječ asocirana s desecima semantičkih obilježja koja pobliže

određuju njezino značenje: mrkva je duguljasto jestivo povrće

karakteristične narančaste boje, i tako dalje. Ti se mentalni rječnici jedan

za drugim otvaraju kako naš mozak dolazi do odgovarajućih informacija.

Ova metafora drži da naš um sadrži više svezaka referentne knjižnice, od

vodiča za pravopis do uputa za izgovor i enciklopedijskog rječnika.

Broj stavki u našim mentalnim rječnicima vrlo je velik. Zapravo,

širina ljudskoga leksičkog znanja često se silno podcjenjuje. Tako sam čuo

inače dobro informirane ljude kako brane prihvaćenu ideju da su Racine i

Corneille svoje drame napisali koristeći se samo jednom ili dvjema

tisućama riječi. Postoji glasina da bi nam bazični engleski, vrlo

pojednostavnjena verzija engleskoga jezika, koja sadrži samo 850 riječi,

trebao biti dostatan da se efektivno izražavamo, a neki zaključuju da se

Vokabular siromašnih urbanih mladih ljudi suzio na 500 riječi! Sve su te

predodžbe pogrešne. Imamo odlične procjene o vokabularu prosječne

osobe, i po njima bi on lako mogao dosezati brojku od nekoliko desetaka

tisuća riječi. Standardni Vokabular sadrži oko 100.000 stavki, a postupci

uzorkovanja sugeriraju da ih bilo koji govornik engleskoga poznaje oko

40.000 ili 50.000 - ne uključujući složenice. Dodajte tome približno isti

broj osobnih imenica, kratica (“CIA”, “FBI”), zaštitnih znakova (“Nike”,

“Coca-Cola”), stranih riječi, tako da sve u svemu svaki od naših leksikona

vjerojatno sadrži između 50.000 i 100.000 stavki. Te su procjene još jedan

dokaz o impresivnim sposobnostima našega mozga. Svaki čitatelj bez

muke nalazi pojedino značenje iz barem 50.000 riječi-kandidata, u

nekoliko desetinki sekunde, i to na temelju samo nekoliko svjetlosnih

poteza na mrežnici.

Skup demona

Ima nekoliko modela leksičkoga pristupa kojima polazi za rukom

imitirati djelovanje ljudskoga sustava za čitanje pod uvjetima sličnim

onima koje nameće naš živčani sustav. Gotovo su svi izvedeni iz skupa

ideja koje je 1959. prvi opisao Oliver Selfridge. Selfridge je sugerirao da

naš leksikon funkcionira poput golema skupa demona, odnosno

“pandemonija”.60

Ta živahna metafora drži da se mentalni leksikon može

predočiti kao neizmjerni polukrug unutar kojega se međusobno natječu

deseci tisuća demona. Svaki se demon odaziva samo na jednu riječ, i to

obznanjuje time što, svaki put kad se riječ javlja i mora biti obranjena, on

zaviče. Kad se na mrežnici pojavi niz slova, svi je demoni istovremeno

pregledaju. Oni koji misle da će vjerojatno biti prikazana njihova riječ viču

naglas. Stoga, kad se pojavi riječ “scream”, demon koji je odgovoran za

nju počinje vikati, ali isto to čini i njegov susjed, koji kodira riječ “cream”.

“Scream” ili “cream”? Nakon kratkotrajna nadmetanja, pobornik riječi

“cream” mora se predati - jasno je da je njegov suparnik od podražaja -

niza “s-c-r-e-a-m” - dobio jaču potporu. U tom momentu riječ je

prepoznata i njezin identitet može biti predan ostatku sustava.

U pozadini prividne jednostavnosti ove metafore stoji nekoliko

ključnih ideja o tome kako nervni sustav tijekom čitanja radi:

• Golema paralelna obrada: Svi demoni rade istovremeno. Stoga

nema potrebe da se jedna po jedna ispita svaka od 50.000 riječi, što bi bio

postupak koji bi trajao proporcionalno veličini našega mentalnog rječnika.

Tako je ishod masivnog paralelizma pandemonija značajan dobitak na

vremenu.

• Jednostavnost: Svaki demon ispunjava bazični zadatak time što

provjerava u kojoj mjeri podražaj slova odgovara njegovoj ciljnoj riječi.

Tako model pandemonija ne podliježe zamci pretpostavke o postojanju

homunkula, odnosno čovječuljka koji prema narodskoj psihologiji drži

uzde našega mozga. (Tko kontrolira njegov mozak? Još jedan još manji

homunkul?) U tom se smislu model pandemonija može usporediti s motom

filozofa Dana Dennetta:

“Svoju shemu objašnjenja oslobađamo od maštarije homunkula time

što za obavljanje posla organiziramo vojsku takvih idiota.”61

• Natjecanje i robusnost: Demoni se bore za pravo da predstavljaju

točnu riječ. Taj proces natjecanja rezultira i fleksibilnošću i robusnošću.

Pandemonij se automatski prilagođava kompleksnosti danog zadatka. Kad

nema drugih suparnika, čak se i rijetka i pogrešno napisana riječ poput

“astrqlabe” može vrlo brzo prepoznati - čak i ako u početku tiho viče,

demon koji je predstavlja na kraju uvijek komotno potuče sve ostale.

Međutim, ako je podražaj riječ poput “lead”, mnogi će se demoni aktivirati

(oni za “bead”, “head”, “read”, “leaf”, “lend”...) i doći će do žestoke

rasprave prije negoli demon za “lead” uspije prevagnuti.

Slika 1.5 Proces identificiranja riječi sličan je golemom skupu na kojemu se tisuće

jedinica slova i riječi udružuju da dođu do najbolje moguće interpretacije ulaznog niza. U

modelu McClellanda i Rumelharta, čiji je ovdje prikazan samo jedan djelić, osnovna

obilježja ulaznog niza aktiviraju detektore slova, koji se pak preferencijalno povezuju s

detektorima riječi koje ih sadrže. Sveze mogu biti ekscitatorne ili inhibitorne (crte koje

završavaju u kružićima). Žestoko natjecanje među leksičkim jedinicama konačno

identificira dominantnu riječ, koja predstavlja koju hipotezu ta mreža preferira o ulaznom

nizu.

Sva ta svojstva u pojednostavnjenom obliku odgovaraju glavnim

značajkama našega živčanog sustava. Ljudski se mozak sastoji od gotovo

stotine milijardi (1011

) stanica te je kao takav arhetip golemoga paralelnog

sustava, u kojem svi neuroni simultano računaju. Veze koje ih spajaju,

zvane sinapse, donose im materijal od izvanjskoga osjetilnog podražaja.

Nadalje, neke su od tih sinapsi inhibitorne, što znači da je, kada izvorni

neuron okida, “paljenje” drugih neurona potisnuto. Taj je ishod kanadski

neuropsiholog Donald Hebb usporedio s mrežom “staničnih skupova”,

koalicijama neurona koji se stalno natječu. Stoga nije čudo što je

Selfridgeov pandemonij bio izvor inspiracije za mnoge teorijske modele

živčanog sustava, uključujući prve modele čitanja kao neuronske mreže.

Slika 1.5 pokazuje jedan od najranijih takvih modela, koji su 1981. uveli

Jay McClelland i David Rumelhart.62

Ovaj model uključuje tri hijerarhijska

sloja jedinica nalik na neurone.

• Na dnu su jedinice za unos, osjetljive na odsječke crta prikazane na

mrežnici.

• U sredini leže jedinice za prepoznavanje slova, koje se pale svaki

put kad je pojedino slovo prisutno.

• Na vrhu jedinice kodiraju čitave riječi.

Sve su te jedinice čvrsto povezane u roju veza. Ta golema povezivost

pretvara dinamiku mreže u kompleksnu političku igru u kojoj se slova i

riječi međusobno podupiru, cenzuriraju ili eliminiraju. Ako pažljivo

proučite grafikon, vidjet ćete veze u stanju pobuđenosti, kao i inhibicijske

veze, koje predstavljaju maleni krugovi. Njihova je uloga da razmnožavaju

glasove svakog pojedinog demona. Svaki detektor unosa, koji kodira neko

posebno obilježje, poput vertikalne crte, šalje podražaj svim slovima koja

sadrže to specifično obilježje - jednostavnosti radi, moglo bi se reći da

svaki vidni neuron “glasa” za prisutnost tih slova. Slično tome, na idućoj se

razini detektori slova udružuju kako bi izabrali specifične riječi time što bi

stimulirali njihove odgovarajuće jedinice. Na primjer, prisutnost slova “A”

i “N” daje potporu riječima “RAIN” i “TANK”, ali samo djelomice

zagovara riječ “RAIL”, te nimalo riječ “PEST”.

Inhibicija također pridonosi odabiru najboljeg kandidata.

Zahvaljujući inhibicijskim vezama, slova mogu glasati protiv riječi koje ih

ne sadrže. Na primjer, jedinica koja kodira slovo “N” glasa protiv riječi

“RAIL” time što je inhibira. Nadalje, riječi koje se natječu međusobno se

inhibiraju. Stoga je identificiranje riječi “RAIN” nespojivo s prisutnošću

riječi “RAIL” i suprotno.

Na kraju, korisno je inkorporirati veze s vrha naniže, cd riječi prema

sastavnim slovima. Taj se proces može usporediti sa senatom, pri čemu

slova predstavljaju riječi koje zauzvrat podržavaju slova koja su glasala za

njih. Recipročne veze omogućavaju stvaranje stabilnih koalicija koje mogu

odoljeti tome što neko slovo ponekad nedostaje: na primjer, ako u riječi

“krokqdil” nedostaje jedno slovo “o”, njegovi će susjedi i dalje zajednički

izabrati riječ “krokodil”, a ona će pak glasati za prisutnost središnjeg slova

“o” koje nije fizički prisutno. Na kraju, potrebni su milijuni veza da bi se

inkorporirala brojna statistička ograničenja koja povezuju razine riječi,

slova i obilježja.

Cijeloj mreži glatko funkcioniranje omogućuju i druge suptilnosti.

Na primjer, jedinice za riječi mogu imati različite pragove “paljenja”.

Često viđena riječ ima prag niži od praga rijetke riječi, te s jednakom

količinom potpore odozdo ima veću šansu da pobijedi. Najnoviji modeli

također inkorporiraju dodatke poput istančanog kodiranja pozicije slova.

Mreža koja iz toga proizlazi ima tako kompleksan skup dinamika da je

nemoguće u potpunosti je matematički opisati. Mora se pribjeći

kompjutorskim simulacijama da bi se odredilo koliko dugo sustavu treba

da konvergira u ispravnu riječ te koliko je često pogrešno identificira.

Paralelno čitanje

Ako se kognitivni znanstvenici mogu opteretiti svim tim

kompleksnim modelima čitanja, to je stoga što njihova predviđanja

izvanredno dobro odgovaraju empirijskim mjerenjima. Ne samo da modeli

nadahnuti Selfridgeovim pandemonijem uspijevaju ponoviti rezultate

klasičnih eksperimenata o brzini čitanja i pogreškama već često i vode

otkriću suptilnih novih fenomena koji sačinjavaju bitna svojstva ljudskoga

čitalačkog ponašanja.

Ako bi se od vas tražilo da napišete softverski program za

prepoznavanje pisane riječi, vjerojatno je da bi se, neovisno o tome koje ste

rješenje odabrali, vaš program sve više usporavao što bi riječi postajale

dulje. Na primjer, bilo bi prirodno da taj program slova obrađuje

konsekutivno, slijeva nadesno. Budući da se instrukcije obrađuju serijski,

očekivalo bi se da će za riječ od šest slova trebati otprilike dvostruko

koliko za riječ od tri slova. U bilo kojem serijskom modelu povećavanje

vremena prepoznavanja trebalo bi biti izravno povezano s brojem slova.

U svjetlu ovog eksperimenta, prilično je značajno to da veza između

vremena potrebnog za čitanje i broja slova ne vrijedi i za ljudski mozak. U

odraslih kompetentnih čitatelja vrijeme potrebno za čitanje riječi u osnovi

je neovisno o njezinoj duljini. Sve dok riječ nema više od šest ili sedam

slova, njezino prepoznavanje traje približno konstantnu duljinu vremena,

neovisno o njezinoj duljini.63

To očevidno implicira da se naš mozak

oslanja na mehanizam paralelne obrade slova koji može sva slova

obrađivati odjednom. Taj je empirijski rezultat nekompatibilan s

metaforom kompjutorskog skenera, ali točno se podudara s hipotezom o

pandemoniju, po kojoj milijuni specijaliziranih procesora simultano

operiraju, i to paralelno na svakoj od više razina (obilježja, slova i riječi).

Aktivno dekodiranje slova

Razvijmo dalje ovu kompjutorsku metaforu. U klasičnome

kompjuterskom programu podatci se uobičajeno obrađuju kroz niz stadija,

od najjednostavnijih do najapstraktnijih postupaka. Logično je započeti s

podrutinom koja prepoznaje pojedinačna slova, nakon koje slijedi

grupiranje u grafeme, te na kraju treća podrutina koja ispituje potencijalne

riječi. Međutim, taj tip programa obično ne podnosi pogreške. Bilo kakav

neuspjeh u prvom stadiju obično rezultira potpunim raspadom čitavog

procesa prepoznavanja. Štoviše, čak i najbolji automatizirani softver za

prepoznavanje znakova, koji dolazi s modernim skenerima, i dalje je vrlo

osjetljiv na ikakav pad kvalitete slike - nekoliko čestica prašine na staklu

skenera dovoljno je da stranicu koja je ljudima savršeno čitljiva pretvori u

iskrivljen tekst koji kompjutor smatra besmislenim.

Za razliku od kompjutora, naš vidni sustav uživa u razrješavanju

višeznačnosti. Možete sami eksperimentirati s time tako što ćete pročitati

iduću rečenicu:

64

I bez vašega znanja, vaše je oko upravo bez muke preletjelo preko

niza poteškoća koje bi zbunile bilo koji klasični kompjutorski program.

Jeste li primijetili da je u riječi “bee” slovo koje se ponavlja u stvari “c”?

Ustvari, isti se ti oblici slova koriste za pisanje riječi “nektar”, ali vaš

vizualni sustav prvo tretira kao “e”, a drugo kao “c”. Riječ “savour” još je

gora. Slova “a” i “o” istog su oblika - kao i slova “v” i “u”! Takve se

dvosmislenosti rješavaju kontekstom: niz “souour” na engleskom ne bi bio

dopušten, dok njegova interpretacija kao glagola “savour” taman odgovara

ostatku rečenice.

Ukratko, dvosmislenosti koje bi bilo kojem suvremenom softveru

zadale smetnje ljudski čitatelj ne može ni percipirati. Premda ju je teško

usporediti s klasičnim kompjutorskim programom, ta otpornost na

degradaciju sasvim lijepo odgovara okviru pandemonija, u kojem se slova,

grafemi i riječi međusobno podržavaju pomoću mnoštva redundantnih

veza. Ta urota slova, riječi i konteksta dostaje tome da našoj mentalnoj

opremi za čitanje udijeli zavidnu robusnost. Alberto Manguel bio je u

pravu: čitatelj je onaj koji ispisanoj stranici pridaje značenje - njegovo

“sposobno oko” oživljava nešto što bi inače ostalo mrtvim slovom.

Identificiranje slova i riječi posljedica je aktivnog procesa dekodiranja s

vrha naniže kojim mozak informaciju pridodaje vizualnom signalu.

Psiholozi su otkrili značajnu manifestaciju tog procesa aktivnog

dekodiranja u efektu superiornosti riječi. U klasičnom eksperimentu

Geralda Reichera65

od odraslog se čitatelja traži da prepozna koje je od

dvaju mogućih slova (na primjer D ili T) nakratko prikazano na ekranu.

Težina zadatka može se prilagoditi tako da ispitanik samo povremeno

točno odgovori. U nekim pokusima slovo biva prikazano samo. U drugima

isto slovo (D ili T) biva prikazano u kontekstu drugih slova koja tvore riječ

(na primjer, HEAD ili HEAT). Primijetite da dodatni niz ne dodaje

nikakve korisne podatke. Budući da su ista početna slova HEA_ u oba

slučaja prisutna, ispitanik mora donijeti odluku isključivo na temelju

zadnjeg slova. Pa ipak, iznenađujuće je što ispitanici mnogo gore prolaze

kad slovo biva prikazano samo, nego kad mu prethode redundantna slova!

Prepoznavanje slova uvelike se poboljšava kad je slovo prikazano u

kontekstu riječi. Čini se da dodatni glasovi koje daje razina riječi pomažu

počistiti dio buke u ulaznom podražaju. Taj efekt superiornosti riječi

djeluje i kad se neko slovo umetne u neologizam (GERD ili GERT), ili čak

u niz konsonanata koji nalikuje na pravu riječ (SPRD ili SPRT), ali

prestaje djelovati u nizu nasumičnih slova (GQSD ili GQST).66

Opet, čini se da je taj fenomen teško objasniti unutar striktno

linearnog modela obrade informacija, u kojem identificiranje pojedinih

slova nužno prethodi njihovu kombiniranju u veće jedinice. Nasuprot

tomu, Reicherov efekt superiornosti riječi ističe redundantnost i

paralelizam našeg postupka vizualnog prepoznavanja riječi. Čak i kad se

fokusiramo na jedno slovo, automatski nam koristi kontekst u kojem se

ono nalazi. Kad je taj kontekst riječ ili fragment riječi, on nam otvara

pristup većem broju razina kodiranja (grafemi, slogovi i morfemi) čiji se

“glasovi” pridodaju jedinicama slova i olakšavaju njihovo percipiranje.

Većina modela čitanja Reicherov efekt objašnjava time što postuliraju da

slova i riječi međusobno djeluju unutar dvosmjernoga procesa: jedinice

više razine za dekodiranje grafema i riječi udružuju se u korist otkrivanja

slova koja su kompatibilna s njihovom vlastitom interpretacijom ulaznoga

niza. Što vidimo ovisi o tome što mislimo da vidimo.

Udruživanje i natjecanje u čitanju

Kompjutorska metafora, koja ljudskog čitatelja uspoređuje s

jednostavnim skenerom, tako ispada neadekvatna. Dekodiranje riječi ne

kreće se strogo sekvencijalno, i vrijeme potrebno da bi se pročitala riječ

nije povezano s brojem slova koja ona sadrži. Vratimo se stoga modelu

pandemonija, prema kojemu se prepoznavanje postiže skupom demona. Tu

vrijeme potrebno skupu ljudi da donesu važnu odluku, “vrijeme

konvergencije”, ne bi toliko ovisilo o sadržaju samog prijedloga koliko o

raspravi koju on izazove. Kad se svi senatori slože, čak i kompliciran

zakon može biti donesen bez mnogo rasprave. I obratno, ako se tiče

osjetljivog pitanja, čak i neznatan aspekt zakona može pokrenuti rasprave

koje mogu trajati dugo prije negoli se svi usuglase.

Studije o ljudskom čitanju upućuju na to da se mozak čitatelja ponaša

uvelike kao mentalni senat. Prepoznavanje riječi traži da se više moždanih

sustava složi oko jedne nedvosmislene interpretacije tog vizualnog unosa.

Stoga vrijeme potrebno da se pročita riječ ponajviše ovisi o sukobima i

koalicijama koje potakne u našoj kortikalnoj arhitekturi.

S vremenom su eksperimentalni psiholozi otkrili da na svim

razinama obrade riječi može doći do sukoba. Na primjer, unutar leksikona

se pokazalo da se riječi natječu sa svojim “susjedima”, odnosno riječima

koje su toliko slične da im samo jedno slovo nije zajedničko.67

Na primjer, riječ “hare” kohabitira sa svojim mnogim susjedima

“bare”, “care”, “dare”, “fare”, “mare”, “pare”, “rare”, “here”, “hire”,

“hale”, “hate”, “have”, “hard”, “harm”, i “hart”, dok je riječ “idea”

usamljen pustinjak bez susjeda. Eksperimenti pokazuju da broj susjeda

riječi, a osobito njihova relativna frekvencija, igra ključnu ulogu u tome

koliko je vremena potrebno da bi se riječ prepoznala.68

U mnogim slučajevima prisutnost više susjeda pomaže. Što više

susjeda ima neka riječ, to brže možemo razabrati da ona pripada

engleskom leksikonu. Prisutnost susjeda riječ “hare” čini tipičnijom za

engleski pravopis od riječi “idea”. Gusta susjedstva također pružaju bolje

prilike za učenje. Imamo mnogo više prilika da ovladamo izgovorom riječi

koje završavaju na “-are” nego izgovorom jedine riječi koja završava na “-

dea”. To siroče stoga nije toliko optimalno kodirano i na vizualnoj i na

fonološkoj razini.

Ali previše susjeda može također biti i nametljivo te gnjaviti. Da bi

se razumjelo ime ili riječ, često je potrebna nedvosmislena identifikacija i

tako odvajanje od svih susjeda - postupak koji može biti osobito spor i

težak ako su susjedi češći te im stoga bolje ide u leksičkom natjecanju.

Stoga se riječ “hare” relativno sporo imenuje, jer se ona natječe s vrlo često

korištenim riječima poput “have” i “hard”.69

Naš je leksikon borilište gdje

je suparništvo žestoko, i gdje česte riječi uživaju znatnu prednost nad

svojim niže rangiranim susjedima.

Do natjecanja također dolazi unutar putanje konverzije pisma u zvuk.

Na primjer, da bi se naglas pročitala riječ “beach”, treba više vremena nego

za riječ “black”. U “beach” se ulazni niz mora parsirati u kompleksne

grafeme “ea” i “ch”, čiji se izgovor radikalno razlikuje od izgovora

pojedinih slova “e”, “a”, “c” ili “h”. S druge strane, riječ “black” je

jednostavnija utoliko što se svako od njezinih slova izravno pridružuje

svojem prihvaćenom zvuku. Eksperimentalna psihologija lako prikazuje taj

latentni sukob između razine slova i razine grafema. Tijekom imenovanja

riječi koje se sastoje od kompleksnih grafema, postoji kratak period

nesvjesnog natjecanja koje brzo biva razriješeno, ali vodi mjerljivom

usporavanju reakcija u usporedbi s imenovanjem transparentnije riječi

poput “black”70

Vrijedi zapaziti da se većina ovih sukoba rješava automatski, bez

naše svjesne intervencije. Kad se naš živčani sustav suoči s dvoznačnošću,

njegova je temeljna strategija da sve mogućnosti ostavi otvorenima - nešto

što je izvedivo samo u krupnom paralelnom sustavu gdje se može

istovremeno baviti višestrukim interpretacijama. Zahvaljujući toj otvorenoj

organizaciji, daljnje razine analize mogu pridonositi svojim pojedinačnim

dokazima sve dok se ne dosegne svima zadovoljavajuće rješenje. U nekim

slučajevima samo kontekst rečenice omogućava razumijevanje značenja

riječi ili čak njezina izgovora - zamislite rečenicu poput “the road winds

through a valley battered by fierce winds”71

. Pokusi pokazuju da se u

takvim situacijama nesvjesno aktiviraju sva moguća tumačenja te riječi,

sve dok kontekst ne ograniči tumačenje na jedno jedino značenje.72

Naši su

procesi čitanja toliko efikasni da jedva da smo ikad svjesni dvosmislenosti

- osim ako su vrlo smiješne, kao u slučaju Dorothy Parker, koja je

telegrafirala svom agentu jer nije uspjela ispuniti rok. “Tell the editor I’ve

been too fucking busy - or vice versa.”

Od ponašanja do mehanizama mozga

U cijelom smo ovom poglavlju ispitivali kako se čitanje može razbiti

na slijed stadija obrade podataka. Od obrade slike na mrežnici do

invarijantnog prepoznavanja slova, pristupa izgovoru, prepoznavanja

morfema, sve do razrješavanja sukoba unutar leksikona, efikasnost ljudskih

mehanizama za čitanje jest impresivna. Bez vidljiva truda, naš mozak u

djeliću sekunde rješava problem vizualnog prepoznavanja koji još uvijek

prkosi suvremenom kompjutorskom softveru. Paralelna obrada svih

znakova u riječi, pametno razrješavanje dvosmislenosti, izravan pristup

jednoj riječi između možda 50.000 njih, koliko ih ima u mentalnom

leksikonu, sve to upućuje na izvanrednu prilagodbu našega mozga na

posao čitanja.

Ta zapanjujuća djelotvornost našega procesa čitanja tek produbljuje

misterij njezina porijekla. Kako naš mozak može biti toliko prilagođen

zadatku za koji ni na koji način nije mogao evoluirati? Kako se arhitektura

mozga čudnoga dvonožnog primata koji se pretvorio u lovca-sakupljača

mogla tako savršeno, i to u samo nekoliko tisuća godina, prilagoditi

izazovima vizualnog prepoznavanja riječi? Da bismo rasvijetlili taj

problem, sad ćemo se okrenuti moždanim sklopovima za čitanje. Jedno

zapanjujuće nedavno otkriće pokazuje da postoji konkretno kortikalno

područje za pisane riječi, slično primarnom slušnom području ili

motoričkom korteksu, koji postoje u mozgovima svih nas. Možda čak još

više iznenađuje što se čini da je to područje za čitanje jednako u čitatelja

engleskoga, japanskoga i talijanskoga. Znači li to da postoje univerzalni

moždani mehanizmi za čitanje?

Drugo poglavlje

Poštanski sandučić mozga

Godine 1892. francuski neurolog Joseph-Jules Dejerine otkrio je da

moždani udar na malom sektoru lijevoga vidnog sustava mozga vodi

potpunom i selektivnom raspadu sposobnosti čitanja. Moderno oslikavanje

mozga potvrđuje da to područje igra tako bitnu ulogu u čitanju da se može

prikladno nazvati “poštanskim sandučićem mozga”. U čitatelja diljem

svijeta ono se nalazi na istom području mozga i automatski reagira na

pisane riječi. U manje od petine sekunde, vremenu prekratkom za svjesnu

percepciju, ono identitet niza slova prepoznaje neovisno o promjenama

veličine slova, oblika ili položaja. Zatim tu informaciju šalje dvama

glavnim područjima mozga, raspoređenima u temporalnom i frontalnom

režnju, koji kodiraju zvučni obrazac, odnosno značenje.

Apsurdno smo navikli na to čudo da je nekoliko napisanih znakova

sposobno sadržati besmrtne slike, zapletenost misli, nove svjetove sa živim

ljudima koji govore, plaču, smiju se... Što bi bilo kad bismo se jednoga

dana probudili, svi mi, i otkrili da smo potpuno nesposobni za čitanje?

Vladimir Nabokov, Blijeda vatra

Otkriće Josepha-Julesa Dejerinea

Jednoga lijepog pariškog jutra u listopadu 1887., gospodin C.,

načitani trgovac i ljubitelj glazbe, udobno zavaljen u fotelju čitao je dobru

knjigu, kad je na svoje zaprepaštenje iznenada shvatio da više nije u stanju

pročitati niti riječi! Prethodnih je nekoliko dana povremeno osjećao slabost

ili obamrlost desne ruke ili noge te tu i tamo lagane poteškoće u govoru.

Međutim, ta bi kratka razdoblja slabosti vrlo brzo prošla i nisu ga previše

zabrinjavala. Sad je problem bio znatno teži: čitanje je bilo posve

nemoguće! Pa ipak, gospodin C. je i dalje mogao govoriti, prepoznavati

predmete i ljude oko sebe, pa čak i zapisati koju zabilješku. Bilo je teško

zamisliti što je moglo izazvati tu frustrirajuću situaciju.

Uvjeren da će njegov problem riješiti novi par naočala, gospodin C.

se konzultirao s poznatim oftalmologom Edmundom Landoltom. Nažalost,

dr. Landolt je ubrzo shvatio da nevolja gospodina C. zahtijeva nešto više

od samih naočala. Sumnjao je na neurološki problem te je odlučio zatražiti

pomoć uglednoga francuskog neurologa Josepha-Julesa Dejerinea iz

bolnice Bicetre. Gospodin C. je naručen 15. studenoga 1887. Nakon

izuzetno temeljita psihološkog i anatomskog pregleda, dr. Dejerine je

mogao postaviti dijagnozu i izvesti prve znanstvene zaključke do kojih se

ikada došlo o cerebralnim temeljima čitanja.73

Poremećaj gospodina C.

nazvao je “čista sljepoća za riječi”, što znači selektivni gubitak vidnog

prepoznavanja nizova slova. Postojanje takve bolesti impliciralo je

prisutnost kortikalnog “vidnog centra za slova” u mozgu, specijaliziranog

za čitanje. Tako je znanstveno prikazan prvi nagovještaj o specijalizaciji

mozga za čitanje.

U stvari, ono što su Dejerine i Landolt ustanovili bilo je to da njihov

pacijent više ne prepoznaje pojedina slova ili pisanu riječ. Suočen s nizom

slova,

on misli da je izgubio razum, jer razumije da su ti znakovi koje

ne uspijeva prepoznati slova, inzistira na tome da ih savršeno

vidi i njihov oblik ocrtava svojom rukom, ali nije sposoban

imenovati ih. Kad se od njega traži da precrta što vidi, on s

velikom mukom to uspijeva učiniti tako što polagano precrtava

svako slovo, crtu po crtu, kao da radi na nekom tehničkom

nacrtu, i pregledavajući svaku krivulju da se uvjeri u preciznost

svojeg crteža. Unatoč tim naporima, on je i dalje nesposoban

imenovati slova.

To je paradoks “verbalne sljepoće”: pacijent je slijep samo za slova i

riječi. Oštrina vida i dalje je odlična, predmete i lica prepoznaje s lakoćom,

te se pacijent i dalje može snalaziti u novom okruženju, pa čak i uživati u

slici.

Kad mu se pokažu predmete, on ih lako imenuje. Može imenovati

sve dijelove svih instrumenata u katalogu industrijskog dizajna.

Njegovo ga pamćenje tijekom pregleda nijednom nije izdalo; na

crteže odmah odgovara prikladnom riječju i time kako koristiti svaki

predmet... Kad dobije u ruke novine Le Matin, koje često čita,

pacijent kaže: “To je Le Matin, prepoznajem ga po obliku”, ali ne

može pročitati ni jedno jedino slovo u naslovu.

Pa ipak, klinička ispitivanja jesu otkrila neke vidne deficite. Čini se

da je gospodinu C. s desne strane vizualni svijet bio zamućen. “Kad bi bili

stavljeni u desnu polovinu vidnog polja, predmeti bi izgledali tamniji,

manje jasni nego na drugoj strani” (u neurološkim terminima, parcijalna

desna hemianopsija). Nadalje, on više nije razlikovao boje sa svoje desne

strane (hemi-akromatopsija) te mu se ta strana njegova svijeta pojavljivala

samo kao crno-bijela ili u nijansama sive. Međutim, ti deficiti nisu mogli

objasniti njegove nerazmjerne poteškoće s čitanjem. Gospodin C. je bio

svjestan svojega vidnog deficita i spontano je svoj pogled usmjeravao tako

da riječi koje je pokušavao čitati padnu nalijevo od njegove točke fiksacije,

gdje mu je vid bio normalan. Ali ništa od toga nije popravljalo njegovo

čitanje.

Možda je najbolji dokaz da je gospodin C. patio od selektivnog

deficita u čitanju slova bio u činjenici da je i dalje mogao prepoznavati

brojeve. Nizove arapskih brojki čitao je s lakoćom, pa čak i bez prezanja

izvodio kompleksne račune. To osnovno opažanje implicira da se čitanje

brojki oslanja na anatomske putanje koje su djelomično odjelite od onih

koje se koriste za čitanje slova i riječi. Međutim, vizualno govoreći brojke i

slova vrlo su sličnih oblika, koji su arbitrarni i međusobno zamjenjivi. U

stvari, više kultura brojeve prikazuje koristeći se oblicima slova - na

primjer, u arapskom oblici koji izgledaju kao grčka slova,

označavaju brojke 9, 8, 7, 6 i 5. Stoga se bilo kakva disocijacija brojki i

slova ne može objasniti gubitkom oštrine vida. Nema tog para naočala,

koliko god one sofisticirane bile, koje bi mogle izliječiti deficit u čitanju

gospodina C. Njegov selektivni gubitak čitanja potječe iz mozga, i njegov

nas poremećaj prisiljava da zaključimo kako postoji neka vrsta kortikalne

specijalizacije za nizove slova.

Druga opažanja dodatno naglašavaju jedinstvenost problema čitanja

gospodina C. Dejerine naglašava da su razum i jezik gospodina C. bili

zamjetno očuvani. Štoviše, pacijent se i dalje vrlo bistro izražavao,

vokabularom koji je bio jednako bogat kao i prije udara. Što je još više

iznenađivalo, s divljenjem ističe Dejerine, pisanje je bilo u potpunosti

sačuvano:

Pacijent spontano piše jednako dobro kao što i govori. Kad

usporedim brojne primjerke pisanja koje sam od njega tražio,

nema pogrešaka, nema pogrešaka u pravopisu, nema zamjene

slova... Pisanje diktata i dalje mu ide lako i tečno, ali je

pacijentu nemoguće pročitati što je upravo napisao... Ta ga

pojava čini nestrpljivim, napiše nekoliko pisama jedno za

drugim i kaže: “I dalje mogu napisati ta pisma, pa zašto ih ne

mogu i čitati?”

U stvari, Dejerine je primijetio lagano kvarenje pacijentova pisanja,

ali to se u potpunosti dalo pripisati vizualnim deficitima niže razine:

Ako ga se prekine dok piše što mu se diktira, zbuni se i više ne

zna gdje je zastao; isto tako, ako napravi pogrešku, ne može je

naći. U prošlosti je mogao pisati brže i bolje, sad su znakovi

veći i iscrtani pomalo s oklijevanjem jer, kako kaže, ne može

se više svojim očima koristiti za provjeru. Štoviše, daleko od

toga da ga vodi, čini se da ga pogled na ono što piše toliko

uznemirava da radije piše zatvorenih očiju.

Očuvanje pisanja išlo je ruku pod ruku s memorijom mišića. Pacijent

je slova i dalje mogao čitati ako je smio slijediti njihove obrise. “Stoga je

njegov mišićni osjećaj ono što pobuđuje ime slova; najbolji dokaz jest da

ga se može natjerati da kaže neku riječ, zatvorenih očiju, time što se

njegova ruka vodi kroz zrak tako da ocrta oblike njezinih slova.”

Godinama poslije drugi su neurolozi pokazali da je u takvim slučajevima

čitanje dodirom također neokrnjeno: pacijentu dešifriranje slova bolje ide

kad ih se iscrta na njegovu dlanu nego kad su vizualno prikazana! To pruža

vrijednu indikaciju o razini na kojoj dolazi do deficita: motorička je

memorija oblika slova neokrnjena; samo je njihovo vizualno

prepoznavanje oštećeno.

Čista aleksija

Simptomi gospodina C. toliko su bizarni da bi ih bilo lako odbaciti.

Kako je bilo moguće da piše, pa i slovka čak i najnerazumljivije riječi, a da

istovremeno nije sposoban čitati slova? Je li on bio lažljivac ili histerik?

Ne, rekao je Dejerine, jer “imamo nekoliko lijepih kliničkih opservacija o

ovakvoj vrsti verbalne sljepoće” Moderna je neurologija otad zapravo

rječito potvrdila sva Dejerineova početna opažanja. Danas su opisane

stotine sličnih slučajeva.74

Samo se terminologija promijenila: taj se

sindrom danas zove “aleksija bez agrafije” (doslovno, oštećeno čitanje bez

oštećenja pisanja), odnosno “čista aleksija”.

Zašto riječ “čista”? Iz barem četiriju razloga, koje je sve Dejerine

savjesno zabilježio u svojem izvornom izvještaju iz 1892. i koji su poslije

u potpunosti replicirani.

• Govorni jezik je neoštećen.

• Pisanje je očuvano.

• Vizualno prepoznavanje predmeta, lica, crteža, pa čak i brojki može

biti dobrim dijelom normalno.75

• Taktilno ili motoričko poznavanje oblika slova jest očuvano.

Premda je nakon Dejerinea čista aleksija zabilježena u mnogih

pacijenata, moderne su analize otkrile da pacijenti pripadaju dvjema

podkategorijama.76

Neki, poput gospodina C., ne mogu pročitati ni jedno

jedino slovo. Mogu čak imati problema s povezivanjem velikih i malih

slova i ne moći vidjeti da su “A” i “a” isto slovo u različitom ruhu.77

Međutim, drugi i dalje mogu prepoznati pojedinačna slova. Ta jednostavna

činjenica vrlo je značajna u svakodnevnom životu. Ti pacijenti u pravilu i

dalje mogu dešifrirati riječi time što polagano, jedno po jedno,

identificiraju sva slova neke riječi, tako da se čista aleksija manifestira

jednostavno kao izuzetno sporo čitanje. Suprotno čitateljima bez oštećenja,

koji jednim pogledom lako pročitaju riječ neovisno o njezinoj dužini,

pacijentima s čistom aleksijom može trebati čak pet do deset sekundi da

pročitaju jednu riječ, a vrijeme potrebno za čitanje naglo raste s porastom

broja slova (slika 2.1). Taj se karakteristični obrazac oštećenja zove

“čitanje slovo-po-slovo” i jasno demonstrira narav tog deficita. Pacijenti s

čistom aleksijom ne mogu sva slova u riječi obraditi simultano.78

Slika 2.1 Pacijent nakon moždanog udara može izgubiti sposobnost čitanja i tako postati

aleksičan. Autopsija prvoga aleksičnog pacijenta, koju je 1892. opisao Dejerine (vrh),

pokazuje lezije nalik na one u suvremenih pacijenata, vizualiziranim oslikavanjem

magnetskom rezonancijom (dno, prema Cohen i dr„ 2003.). U oba je slučaja pogođen

donji i stražnji dio lijeve hemisfere. Podudarnost nekoliko lezija upućuje na točno

ishodište na kori mozga na kojem lezija sistematski pogađa čitanje. To područje postoji u

svake pismene osobe i uvijek se nalazi u lijevom ventralnom okcipitotemporalnom dijelu

(bijeli križić). Pacijenti s aleksijom ponekad uspiju odgonetnuti koju riječ slovo po slovo.

Pa i tada čitaju sporo, i, za razliku od zdravih čitatelja, to sporije čitaju što je više slova.

Izgubili su sposobnost paralelnog prepoznavanja nizova slova. Upotrijebljeno uz

dopuštenje Oxford University Pressa.

Otkrivena lezija

Slučaj gospodina C. sugerira da naš mozak sadrži specifična

područja za čitanje, koja jezičnim predjelima mozga prenose informacije o

identitetu niza slova. Dejerine je bio svjestan toga da bi samo autopsija

mogla pouzdano utvrditi točan položaj tih područja i njegovu opažanju

udijeliti “strogu vrijednost fiziološkog eksperimenta”. Na kraju, 16.

siječnja 1892., više od četiri godine nakon prvog udara, gospodin C. je

umro od drugoga moždanog udara, ne povrativši u međuvremenu

sposobnost čitanja. Kao što je zabilježio neurolog koji ga je redovito

pratio, “unatoč pacijentovim vježbama i velikom naporu, nikad nije uspio

ponovo zadobiti sposobnost prepoznavanje značenja slova i riječi”.

Dejerine je sad mogao izvršiti autopsiju. Nakon nekoliko tjedana, u

francuskom Societe de biologie, opisao je što je našao. Autopsija je otkrila

da je pacijentova desna hemisfera bila potpuno očuvana, ali su na stražnji

dio lijeve hemisfere djelovale stare lezije. One su se nalazile u

“okcipitalnom režnju, a osobito, u vijugama okcipitalnog režnja, počevši

od baze kuneusa, kao i na vijugama lingvalnog i fuziformnog režnjića”.

(Za ilustraciju tih predjela mozga molim vas da pogledate “Snalaženje u

mozgu” u fotografskom umetku.) Faksimil Dejerineova izvornog crteža

pojavljuje se na slici 2.1. Obrisi velikih “žutih atrofijskih plakova” jasno se

pokazuju na kortikalnim mjestima gdje je vaskularni infarkt četiri godine

prije onesposobio čitanje gospodina C.

Da bi potpuno objasnio kako lezije na nekim vidnim područjima

mogu selektivno izmijeniti čitanje, Dejerine se pozvao na pojam

“diskonekcije”. U izvještaju Societe de Biologie, on je naglasio da je lezija

gospodina C. djelomično zahvaćala “bijelu tvar” - neuralna vlakna koji

povezuju udaljena područja mozga. Nadalje, lezija se nalazila u

okcipitalnom režnju, koji je sjedište rane vidne obrade. Na kraju,

djelomično je djelovala na lijevi vidni korteks i djelomice uništila udaljene

veze corpus callosuma [žuljevitog tijela] koje vidne podatke dovode s

desne strane vidnog polja.

S tim anatomskim indicijama na umu, Dejerine je predložio

tumačenje da je lezija na mozgu gospodina C. bila prekinula vlakna koja su

područje koje je zvao “vizualnim centrom za slova” opskrbljivala

podacima. Na temelju drugih opažanja, on je taj hipotetski centar za čitanje

smjestio u angularni girus, vijugu na kori mozga na bazi lijevoga

parijetalnog režnja. Dejerine je držao da je u gospodina C. vidni centar za

slova bio netaknut. To je objašnjavalo pacijentovu sposobnost čitanja,

slovkanja i prepoznavanja oblika slova kad bi ih se iscrtalo na njegovu

dlanu. Međutim, taj je predio bez vidnog unosa bio doslovno odsječen, te

tako svoje poznavanje slova nije mogao primijeniti ni na kakav vidni

podražaj. Stoga pacijent nije bio slijep. On je i dalje mogao vidjeti oblike

slova i obraditi ih poput bilo kojega drugog vizualnog predmeta, ali ih više

nije mogao prepoznati kao slova ili kao riječi, te je patio od sindroma

prikladno nazvanog “verbalna sljepoća”.

Moderna analiza lezija

Više od stotinu godina nakon Dejerineova značajnog opažanja, moj

kolega neurolog Laurent Cohen i ja79

, zajedno s nekoliko drugih

istraživača80

, ponovo smo otvorili slučaj C., s novim pacijentima. Pokazalo

se da je lezija koju je opisao Dejerine veoma uobičajena. Većina naših

pacijenata s čistom aleksijom patila je od lezija u lijevom

okcipitotemporalnom režnju, približno na istom mjestu kao i u gospodina

C. (Takve su lezije često posljedica ugruška koji začepi lijevu stražnju

moždanu arteriju, koja dovodi krv u to područje). Slika 2.1. pokazuje

obrise lezija koje smo opazili u trima novijim slučajevima. Sve one djeluju

na unutarnju površinu stražnjega dijela lijeve hemisfere.

Moderno oslikavanje magnetskom rezonancijom danas seže znatno

dalje od oruđa koja su bila dostupna u Dejerineovo doba. Ne samo da više

nije nužno čekati na autopsiju da bi se vizualizirala pacijentova lezija već

je moguće stvoriti kompjutorske slike lezija nekoliko različitih pacijenata i

sve ih spojiti u jedinstvenom anatomskom prostoru koji ispravlja

pojedinačne razlike u veličini i obliku mozga. Stoga možemo ići dalje od

Dejerinea: možemo definirati koji su dijelovi kore isključivo odgovorni za

deficit u čitanju i odvojiti ih od onih koji su uključeni u druge povezane

deficite, poput gubitka vida u boji. Logika je jednostavna. Najprije

odaberemo velik broj pacijenata s aleksijom i proračunamo sjecište lezija u

trodimenzionalnom prostoru. Prosjek tih podataka iz više mozgova

otklanja prostornu nasumičnost koja je inherentna udarima te izolira ona

područja na kori koja su najčešće povezana s deficitom u čitanju. Zatim

oduzmemo lezije druge skupine pacijenata, koji ne pate od aleksije.

Rezultat je toga kompjutorska slika koja precizno pokazuje mjesta na

kojima lezije selektivno izazivaju deficite u čitanju.

Ta analiza, prikazana na slici 2.1, sugerira da područja koji se nalaze

najdalje na stražnjoj strani lijeve hemisfere ne igraju selektivnu ulogu u

čitanju. Ta su okcipitalna područja često oštećena u čistih aleksičara, ali i u

pacijenata koji ne pate od deficita u čitanju. Štoviše, za njih se zna da su

uključeni u rane stadije vidne analize koji nisu povezani samo s čitanjem,

već pridonose vizualnom prepoznavanju bilo kojeg oblika, boje ili

predmeta. Stoga moždani udar koji pogodi samo ta stražnja mjesta izaziva

opća oštećenja vida. Pacijenti obično dožive gubitak vida u dijelu svojega

vidnog polja, i mogu biti potpuno ili djelomično slijepi na svaki podražaj

koji dolazi s desne strane njihove točke fiksacije. Često im je teško vidjeti

desnu stranu riječi i programirati pokrete očiju na desnoj strani. Ti vidni

deficiti mogu usporiti čitanje, posebno onih rečenica koje zahtijevaju

nekoliko pokreta očima, ali ih se ne smije pomiješati s čistom aleksijom u

pravom smislu.81

Slika 2.2 Klasični neurološki model čitanja (vrh) zamijenio je paralelni, "grmasti' model

(dno). Lijevi okcipitotemporalni poštanski sandučić identificira vizualni oblik nizova

slova. Zatim te invarijantne vizualne podatke distribuira u brojne predjele, raspoređene

širom lijeve hemisfere, koji kodiraju značenje riječi, zvučne obrasce i artikulaciju. Nisu

svi narančasto i zeleno obojeni predjeli specifični za čitanje: oni ponajprije pridonose

obradi govornog jezika. Učenje čitanja stoga se sastoji od razvoja djelotvorne

međupovezanosti vidnih područja i jezičnih područja. Sve su sveze dvosmjerne. Njihova

detaljna organizacija još nije u potpunosti poznata - ustvari, kortikalna povezanost

vjerojatno je mnogo bogatija nego što daje naslutiti ovaj dijagram.

Kritična točka za čistu aleksiju nalazi se nekoliko centimetara prema

prednjoj strani okcipitalnog režnja, na dnu lijeve hemisfere. Taj dio, koji u

onome o čemu ova knjiga govori igra ključnu ulogu, poznat je pod

nekoliko naziva. Anatomi ga zovu lijevim okcipitotemporalnim područjem,

jer leži na granici okcipitalnog i temporalnog režnja u mozgu, unutar

brazde na moždanoj kori, zvanoj lateralni okcipitotemporalni sulkus (vidi

sliku 2.2, koja prikazuje raspored tih predjela). Laurent Cohen i ja smo

sugerirali da bi se trebao zvati područje za vizualni oblik riječi - izraz koji

je danas postao standardan u znanstvenoj literaturi i naglašava bitnu ulogu

tog područja za vizualnu analizu oblika slova i riječi.82

Međutim, oba su ta

naziva nespretna. U ovoj ću se knjizi u ime jednostavnosti na njega

referirati jednostavno kao na “poštanski sandučić mozga”, termin koji

dobro obuhvaća ono što smatramo da taj dio čini: brine se za dolazeća

slova! Kao što ćemo vidjeti, to područje u mozgu doista igra ključnu ulogu

u brzom identificiranju niza slova i njegovu prijenosu u više strukture

mozga koja izračunavaju izgovor i značenje.

Za razliku od Dejerinea, danas smatramo da se vizualno

prepoznavanje slova ne oslanja primarno na angularni girus, na vrhu

stražnjeg dijela glave, već prije na ovo posve odjelito područje “poštanskog

sandučića” na donjoj strani mozga. Dejerineova se pogreška stoga

vjerojatno može pripisati jednom prilično neobičnom obilježju lezije

gospodina C. Za razliku od većine pacijenata s čistom aleksijom, poštanski

sandučić gospodina C. nije bio izravno uništen, već je vjerojatno bio tek

odspojen, kao što je sugerirao i sam Dejerine. On je jednostavno pogriješio

što se tiče lokacije odsječenoga predjela, koji se u stvari nalazio u

prednjem vidnom, a ne u više dorzalnom dijelu angularnog girusa.

Kao što sada znamo, postoji barem tri načina da lezije spriječe

normalno funkcioniranje područja za vizualni oblik riječi.83

Najjednostavniji slučaj očigledno je uništenje izravnom lezijom. Međutim,

veza s predjelom također može biti prekinuta uzvodno, te tako lišena

ulaznih vidnih informacija, kao u slučaju gospodina C., ili nizvodno, tako

da drugim predjelima mozga ne može slati izlazne poruke. U svakom

slučaju, rezultat je isti i uključuje ozbiljnu nesposobnost prepoznavanja

pisane riječi.

Postoji jedna temeljnija stvar u kojoj je Dejerine pogriješio. On je

silno podcijenio sveukupnu kompleksnost arhitekture mozga što se tiče

čitanja. Dejerine i mnogi sljedeći znanstvenici, poput harvardskog

neurologa Normana Geschwinda,84

razmišljali su o njoj kao o

jednostavnom lancu za obradu. Oni su tvrdili da napisane riječi ulaze u

okcipitalni režanj u formi vidnih obrazaca, a da ih se onda šalje u angularni

girus da stupe u vezu s vizualnim slikama riječi. Aktivacija se zatim širi na

Wernickeovo područje, sjedište zvučnih slika riječi, a zatim na Brocino

područje, gdje se dolazi do obrazaca za artikulaciju, te na kraju do

motoričkoga korteksa, koji upravlja mišićima. Ta je shema bila serijska,

jednostavna i linearna, baš kao tekuća traka u tvornici. To upravo smrdi na

devetnaestostoljetne mehanicističke analogije koje su moždane funkcije

uspoređivale s distribucijom električne struje ili sa strujanjem pare u

lokomotivi. Naravno, između tih prvih neuroloških shema funkcioniranja

mozga i hidrauličkih dijagrama koje je Rene Descartes koristio da opiše

reflekse kao kruženje “animalne duševnosti” kroz cijevi u našim tijelima,

postoji srodnost. Refleksni luk nekoliko je generacija bio dominantna

metafora.

Ne možemo kriviti Dejerinea što nije anticipirao stoljeće istraživanja

u psihologiji i neuroznanosti. Danas je rani serijski model zamijenilo

“grmovito” viđenje mozga, s nekoliko funkcija koje djeluju paralelno.

Jedan je razlog što danas, pokušavši programirati kompjutore za vizualno

prepoznavanje oblika, shvaćamo da je vid kompleksan i da se ne može

svesti na jednostavan lanac cerebralnih “slika”. Potrebno je nekoliko

kompliciranih postupaka da bi se prepoznao samo jedan znak. Vizualna je

analiza tek prvi korak u čitanju. Nakon toga mora se povezati mnoštvo

odjelitih predstava: korijeni riječi, njihovo značenje, njihovi zvučni

obrasci, njihovi obrasci motoričke artikulacije. Svaki od tih postupaka

tipično zahtijeva istovremenu aktivaciju više odvojenih kortikalnih

područja, čije veze nisu organizirane kao linearni lanci. Svi dijelovi mozga

djeluju simultano i zajednički, i njihove se poruke neprestano međusobno

križaju. Sve su sveze također dvosmjerne: kad se dio A spaja s dijelom B,

obratna projekcija, od B do A, također postoji.

Ovi vrlo bazični anatomski principi omogućavaju mi da skiciram

novu verziju toga kako izgleda mozak čitatelja (slika 2.2). Za sve predjele

na ovom grafikonu znamo da pridonose čitanju riječi. Pa ipak, moju je

skicu potrebno smatrati provizornom - paradoksalno, ona je i dalje

prejednostavna, i vjerojatno nedostaju mnoga bitna područja i veze. Za

razliku od Dejerineova, moj dijagram ne ilustrira serijsko viđenje

organizacije mozga, već prije shemu u kojoj se više područja mozga može

istovremeno aktivirati. Posljedica toga jest da smo mi neuroznanstvenici

danas mnogo manje samopouzdani. Unatoč artiljeriji alata za oslikavanje

kojima raspolažemo, i dalje nam teško pada svakom predjelu na našem

dijagramu pripisivati precizne funkcije, jer svi oni simultano funkcioniraju

i međusobno djeluju visokim brzinama. Dejerine je oduševljeno upozorio

na vizualne, zvučne i motoričke slike na različitim mjestima na kori

mozga, ali mi to ne možemo. Mi bez sumnje imamo rafiniranije viđenje

funkcioniranja korteksa, ali to neuropsihologu komplicira stvari i tjera nas

da se zapitamo hoće li ikada svanuti dan kad ćemo biti u poziciji da

intuitivno zahvatimo toliko kompleksnih sklopova.

Nije jasno hoće li znanstvenik ikada potpuno razumjeti mozak

čitatelja. Naše razumijevanje cerebralnih sklopova za čitanje, a posebno

ulaznoga “poštanskog sandučića” mozga, svakako je napredovalo. Sada

znamo da to područje za unos vizualnih podataka zauzima stratešku

lokaciju, i da je ono lijevak kroz koji, čini se, proteče sva vizualna

informacija prije negoli bude distribuirana na veliko mnoštvo područja

lijeve hemisfere. Nadalje, njegova strateška pozicija objašnjava zašto lezija

u tom predjelu vodi potpunom gubitku sposobnosti obrade napisanih riječi,

kao da je pismo postalo niz besmislenih mrlja. Ali koji to principi tom

predjelu omogućuju djelovanje?

Dekodiranje mozga koji čita

Tehnike funkcionalnog slikovnog prikaza mozga već duže od

dvadeset godina revolucioniraju proučavanje ljudskoga mozga tako što

nam doslovno omogućavaju da “čitamo mozak”. Njihov enormni

potencijal leži u sposobnosti da izravno vizualiziraju aktivnost mozga, u

trenu kad ljudski dobrovoljac izvodi mentalnu radnju poput čitanja.

Provođenje eksperimenata sa slikovnim prikazom na mnoge je načine

znatno jednostavnije od proučavanja podataka o lezijama. Tko može reći u

kojoj se mjeri mozak nakon ozljede reorganizira? Posljedice lezije mogu se

osjetiti daleko od pogođenoga područja, jer šteta može druge predjele lišiti

ulaznih podataka time što ih odsijeca. Tijekom tjedana koji uslijede nakon

lezije mozga nije neuobičajeno opaziti znatnu reorganizaciju moždane

aktivnosti dok pacijent ponovo zadobiva izgubljene funkcije pomoću

sklopova koji su radikalno različiti od onih kojima se koristi zdrav mozak.

Najzad, lezije su nepredvidljive. Mogu biti raširene, a njihov položaj pod

utjecajem anatomskoga rasporeda arterija, tako da se na njih nije moguće

oslanjati kao na precizne indikatore funkcionalne organizacije zdravoga

mozga. Kad ne bismo imali sredstva da prikažemo normalan ljudski

mozak, naš bi zadatak bio sličan zadatku šegrta koji urarstvo nastoji izučiti

proučavanjem pokvarenih satova.

Oslikavanje mozga počiva na jednostavnom principu, koji je još u

osamnaestom stoljeću predvidio francuski kemičar Antoine-Laurent

Lavoisier. Kao i svaki drugi organ u tijelu, mozak troši više energije pri

radu nego pri odmoru. U svojem “prvom memoaru o disanju životinja”

(1789.), Lavoisier je predvidio kako bi se ta jednostavna ideja jednom

mogla primijeniti na mjerenje aktivnosti mozga:

Ovaj tip opažanja vodi k mogućnosti uspoređivanja primjene

sila koje se ne čine povezane. Na primjer, može se procijeniti

koliko funti težine odgovara naporima čovjeka koji drži govor

ili glazbenika koji svira neki instrument. Sve što je mehaničko

može se na sličan način procijeniti u odnosu na rad filozofa

dok misli, književnika dok piše, glazbenika dok komponira. To

djelovanje, koje se smatra posve mentalnim, ima nešto fizičko i

materijalno što omogućava da ga se usporedi s djelovanjem

radnika.

Proći će dvije stotine godina prije negoli ta ideja bude praktički

primijenjena. Godine 1988. Steve Peterson, Michael Posner, Marcus

Raichle i njihovi kolege bili su prvi koji su vizualno prikazali koja

područja mozga troše energiju dok čitamo.85

Da bi otkrili funkcionalnu

organizaciju jezičnih područja mozga koristili su se pozitronskom

emisijskom tomografijom. Lavoisier nije mogao predvidjeti osebujnu

kombinaciju psihologije i nuklearne fizike kakvu će zahtijevati ova

tehnika. Dobrovoljcima se ubrizgava mala količina radioaktivne vode u

kojoj standardni atom kisika (16

0) zamjenjuje kisik 15. Ta se tekućina

ubrzo izmiješa s krvotokom i proširi se kroz tijelo. U mozgu se

radioaktivnost posebno akumulira u predjelima gdje krv najbrže teče, a to

je upravo ondje gdje je aktivnost mozga najintenzivnija. Posljetkom toga,

lokalne najviše točke radioaktivnosti izravno odražavaju aktivna mjesta na

mozgu.

Nakon nekoliko desetaka sekundi, atomi kisika 15 u mozgu

dobrovoljca spontano se vraćaju u svoje stabilno stanje (kisik 16) time što

emitiraju jedan pozitron - antimaterijsku česticu koja je točna zrcalna slika

elektrona. Kad se pozitron sudari s elektronom, oni se međusobno

poništavaju i ispuštaju dva visokoenergijska fotona. Skener te čestice

svjetla detektira dok bježe od lubanje u suprotnim smjerovima. Nizovi

kristala postavljenih oko glave osobe u pokusu opskrbljuju podacima

moćan kompjutor, koji pak rekonstruira položaj na kojem je došlo do

početne dezintegracije. Na kraju se, odsječak po odsječak, dobiva

trodimenzionalna slika koja otkriva preciznu distribuciju energije koju

konzumira mozak - otud termin “tomografija”, od grčkih riječi tomos

(“odsjek”) i grafein (“crtanje”).

S psihološke strane, Petersen i njegovi suradnici također su uvodili

novine time što su od svojih dobrovoljaca tražili da izvode niz sve

kompleksnijih zadataka. Najprije su pravili snimke mozga u mirovanju,

dok testirana osoba nije dobivala podražaje i nije mislila ni o čemu

osobitom. Zatim su mjerili moždanu aktivnost dok bi dobrovoljac gledao, a

potom naglas ponavljao pisane ili izgovorene riječi. Na kraju su napravili

posljednje mjerenje dok je ista osoba generirala verbalne asocijacije time

što bi razmišljala o glagolu za koji bi se moglo vjerovati da je povezan sa

svakom od prikazanih riječi (npr. “jesti” ako je podražaj bio “kolač”). Time

što bi jedno od drugoga oduzeli dva susljedna stanja, autori su se nadali da

mogu identificirati koji su to dijelovi mozga uzastopno uključeni u

vizualno i auditivno prepoznavanje riječi, artikulaciju i mentalnu

manipulaciju značenjem riječi.

Slika 2.3 Povijesna slika: područja mozga za jezik, otkrivena PET skenom (podaci iz

Petersen i dr., 1989.; slika dobivena ljubaznošću Marcusa Raichlea). U odnosu na

fiksiranje točkice, tiho čitanje (vrh, desno) aktivira procese vizualnog prepoznavanja

riječi, koji su smješteni u stražnjem dijelu lijeve hemisfere. Ovisno o zadatku, podatci se

zatim prenose u dijelove koji kodiraju govorne zvukove (vrh, lijevo), proizvodnju govora

(dno, lijevo) ili manipuliranje značenjima riječi (dno, desno). Upotrijebljeno uz

dopuštenje Mikea Posnero i Marca Raichlea.

Slike iz Petersenova pokusa bile su toliko spektakularne da su se

pojavile na naslovnim stranicama novina diljem svijeta, te su danas postale

sastavnim dijelom znanosti o mozgu. Prvi su put u povijesti područja

odgovorna za jezik snimljena u živoga ljudskog bića (slika 2.3). Dakako,

slike je poslije trebalo usavršiti. Međutim, ključna će saznanja sva biti

ponovljena. Kad god su ispitanici pogledali pisane riječi, aktivirao bi se dio

namijenjen vidu, sa stražnje strane glave. Također se aktuirao i jedan drugi

mali dio lijeve hemisfere, upravo na granici između okcipitalnog i

temporalnog režnja - on je vrlo dobro odgovarao području koje smo

nazvali “poštanskim sandučićem mozga”. Govorene riječi nisu pokrenule

nijedan od ovih predjela, već su pokretale aktivnost u odjelitoj skupini

mjesta u gornjem i srednjem temporalnom korteksu, što je odgovaralo

obradi sluha i govora. S druge strane, izgovaranje riječi podraživalo je

prednji dio lijeve hemisfere, blizu područja koje je u devetnaestom stoljeću

prvi s proizvodnjom govora povezao francuski neurolog Paul Broca, kao i

lijevo i desno motoričko područje. Na kraju, semantičke su asocijacije

pokretale još jedan drugi dio, lijevi unutarnji frontalni korteks, koji se često

povezuje s kreativnim mišljenjem.

Od ove skupine područja, čini se da je samo jedno, lijevo

okcipitotemporalno područje, igralo središnju i specifičnu ulogu u čitanju.

Dojmljivo je što se njegovo lokaliziranje lijepo podudaralo s mjestom koje

je zahvaljujući analizi lezija identificirano kao sjedište čiste aleksije.

Peterson i njegovi kolege primijetili su da su taj dio podraživale samo

pisane riječi, i da on nije dio vidnog područja niske razine koje podražuje

vizualni obrazac karirane plohe. Oni su iznijeli postavku da taj dio služi

kao spona između rane vizualne analize i ostatka jezičnog sustava. Ono je

filtar kroz koji vidna informacija mora proteći kako bi ušla u jezični sustav.

Ono selektivno analizira ulazne slike tražeći prisutnost slova te ih

prosljeđuje drugim područjima u mozgu, koja ih potom transformiraju u

zvuk i značenje.

Čitanje je univerzalno

Ključna uloga koju u čitanju igra područje za vizualni oblik riječi sad

je potkrijepljena još jednom tehnikom oslikavanja, koja je uvelike

zamijenila PET sken. Ona se zove funkcionalni slikovni prikaz

magnetskom rezonancijom, odnosno skraćeno fMRI. Ova izvanredno

fleksibilna metoda ima dvije prednosti nad PET-om: dostupna je svakoj

bolnici i potpuno je bezopasna, s obzirom na to da ne uključuje

ubrizgavanje radioaktivnih supstanci. Kod funkcionalne MRI, fluktuacije

kisika u krvi moduliraju signal magnetske rezonancije, koji prati aparat za

fMRI. Krvne stanice sadrže visoku koncentraciju hemoglobina, molekule

odgovorne za prenošenje kisika. Ugrubo, ako molekula hemoglobina ne

prenosi kisik, ona se ponaša kao mali magnet i remeti lokalno magnetsko

polje, čime oslabljuje signal koji prima aparat za fMRI. Kad molekula

hemoglobina sadrži kisik, ona u magnetskom polju odmah postaje prozirna

- to je promjena koju aparat vidi kao malen, ali mjerljiv porast signala

rezonancije.

Te nam uočljive fluktuacije sadržaja kisika u krvi omogućavaju da

mjerimo aktivnost mozga. Krvne žile i neuroni blisko su povezani.

Kad god se aktivira neki dio mozga, njegove se žile rašire i za jednu

do pet sekundi to područje dobiva svjež dotok krvi bogate kisikom.

Mjerenjem oksigenacije krvi, fMRI pokazuje rast neuralne aktivnosti u

prethodnih nekoliko sekundi. Nadalje, ona pruža trodimenzionalnu sliku

bilo kojeg područja mozga. Moj francuski kolega Denis Le Bihan, jedan od

najuglednijih stručnjaka za magnetsku rezonanciju, tu metodu uspoređuje s

uhođenjem vrtlara da bi se otkrilo gdje će niknuti mladice. Bez stvarnog

znanja gdje su posijane, možemo ih naći tako što gledamo kamo će vrtlar

nositi svoj poljevač. Praćenje krvotoka relativno je neizravan način

praćenja rada neurona - zaobilazna, ali ustvari vrlo osjetljiva metoda.

Osim drugih prednosti, fMRI je vrlo brza. Jedan pregled metodom

fMRI može dati nekoliko tisuća uzastopnih slika čitavog mozga s

prostornom rezolucijom od nekoliko milimetara. Ta metoda proizvodi

sliku cijeloga mozga svake dvije ili tri sekunde, u usporedbi s jednom na

svakih pet minuta pri PET skeniranju. fMRI je također izuzetno osjetljiva.

Nema potrebe da se nalazi uprosječe kroz duga vremenska razdoblja i

među desecima ispitanika. Jedna napisana riječ dostaje da pokrene kratku

točku aktivacije u području poštanskoga sandučića. Nekoliko minuta

podataka dovoljno je da se mapira intenzivna moždana aktivnost koju na

lijevome ventralnom vidnom korteksu svakog čitatelja izazivaju pisane

riječi.

Zahvaljujući tom zadivljujućem alatu za oslikavanje sada možemo

mjeriti do koje mjere cerebralna mreža za čitanje varira od jedne do druge

osobe. Na osnovi svih ljudi koje smo ikad bili skenirali, nalazimo da je

područje za vizualni oblik riječi smješteno na istom položaju u

ventralnome vidnom mozgu. Naravno, točno mjesto neznatno varira od

jedne do druge osobe, jer su detalji pojedinih moždanih vijuga unikatni -

kao što dva zgužvana lista papira nikad nisu istog oblika. Pa ipak, svi smo

mi opremljeni područjem poštanskoga sandučića koje se bez iznimke

nalazi na približno istome mjestu.

Znanstvenici se za mapiranje položaja na kori mozga oslanjaju na

dva sustava. Prvi je razvijen zahvaljujući dvama stoljećima obdukcijskih

analiza, i u njemu su identificirani i označeni glavni orijentiri mozga,

slično kraterima na Mjesecu. U tom smislu kaže se da područje

poštanskoga sandučića uvijek leži sa strane lateralnoga

okcipitotemporalnog sulkusa, pukotine duž fuziformnoga djela lijeve

hemisfere (slika 2.4).86

Drugi sustav, manje ovisan o zamršenim

anatomskim oznakama, izumio je francuski kirurg Jean Talairach, a poslije

usavršili istraživači Montrealskoga neurološkog instituta. To je sustav

geometrijskog pozicioniranja, poput zemaljskoga GPS-a, koji se sastoji od

triju okomitih osi, normaliziranih za veličinu mozga. U tom se sustavu

pokazuje da je položaj područja poštanskoga sandučića izuzetno sličan

među pojedincima, pa čak i među eksperimentalnim laboratorijima, a da

razlike ugrubo ne prelaze pet milimetara.87

Kao što ćemo poslije vidjeti,

mozgovi kineskih i japanskih čitatelja opremljeni su jednakim moždanim

područjem svojstvenim za čitanje, i njegov je položaj približno jednak

našemu.88

Uočite kako se čini da smjer čitanja (slijeva nadesno ili zdesna

nalijevo) ne utječe na njegovo mjesto na lijevoj hemisferi. Položaj područja

i dalje je nepromijenjen, na rubu lijeve okcipitotemporalne pukotine89

, čak

i u čitatelja koji čitaju zdesna nalijevo.

Može se činiti bizarno da je ta aktivacija mozga identično smještena

u svakom ljudskom mozgu. Čitanje je kognitivna, društvena i kulturna

aktivnost koja traje posljednjih pet tisuća godina i čiji se površinski oblici

razlikuju od jedne do druge kulture. Nadalje, pojedinačno vladanje

čitanjem uvelike se razlikuje od osobe do osobe, ovisno o tome kako smo

naučili čitati. Neki su od nas jednostavno promumljali sve te sate fonetskih

vježbi, kad su od nas tražili da povezujemo zvukove i slova; drugi, koji su

slijedili Montessorijin sustav, prstima su pratili oblik slova s brusnim

papirom; dok su treći bili izloženi mukama takozvane metode cijelih riječi.

Ono što zapanjuje jest to da unatoč tim golemim razlikama između načina

na koje smo naučili čitati, svi mi pozivamo isto područje mozga da

prepozna napisanu riječ.

Slika 2.4 Funkcionalno oslikavanje magnetskom rezonancijom (fMRI) može u samo

nekoliko minuta otkriti koja su područja mozga uključena u čitanje. Sudionici čitaju riječi

prikazane u nasumičnim intervalima. Područja za čitanje nakon svake riječi pokazuju

karakteristično pojačanje signala MRI, koji nakon otprilike pet sekundi dosiže vrhunac.

Aktivna mreža varira ovisno o točnom zadatku i naravi kontrolnog stanja. Međutim, ona

uvijek uključuje područje za vizualni oblik riječi, "poštanski sandučić mozga". Taj je

predio sistematski smješten duboko u lijevome lateralnom okcipitotemporalnom sulkusu,

kraj fuziformnog girusa.

Kolaž vizualnih preferencija

Funkcionalna obilježja predjela poštanskoga sandučića također su

slična među različitim ljudima. Na slici 2.5 sedam skeniranih mozgova

pokazuju selektivnu aktivaciju na pisane riječi, bez traga aktivacije za

usmenu prezentaciju tih istih riječi.90

Taj vrlo stabilan nalaz, koji su već u

svojoj studiji iz 1998. primijetili Steve Petersen i njegovi kolege, jasno

pokazuje da u većini slučajeva govor ne podražuje to područje, što upućuje

na to da je on isključivo rezerviran za napisanu riječ. Postoji međutim

jedna iznimka, do koje dolazi kad se ljude potiče da riječi slovkaju u glavi.

Na primjer, moglo bi ih se pitati sadrži li izgovorena riječ “silazno” slovo

poput “p”, “q” ili “j”, čiji potezi prelaze ispod donje linije. U takvim

slučajevima izgovorene riječi blago aktiviraju područje poštanskog

sandučića - samo zato što sudionici zamišljaju napisanu riječ.91

To se

događa i kad japanski ispitanici moraju razmišljati o zapisivanju riječi.92

Na kraju, kad se ljude zamoli da se fokusiraju na fine razlike između dvaju

govornih zvukova, poput dip i tip, područje poštanskoga sandučića opet se

upali, vjerojatno stoga što pristup pisanim slovima “d” i “t” pomaže

razaznavanju zvukova.93

Ono što je tim primjerima zajedničko jest da se

čini kako oni zahtijevaju pristup odozgo prema dolje, od govornih zvukova

do slova. U takvim slučajevima signal koji putuje unatrag vjerojatno putuje

duž putanja za čitanje, u suprotnom smjeru od onoga koji se obično koristi

za čitanje. Ali osim ovih neobičnih slučajeva, predio poštanskoga

sandučića uglavnom reagira samo na pisane riječi, a izgovorene ignorira.

Stoga svi dokazi upućuju na to da je ovo područje namijenjeno

vidnoj analizi. Pitanje je je li to svenamjensko područje koje obrađuje

svaki vizualni predmet ili je specijalizirano za čitanje. Odgovor opet

iznenađuje: naš mozak vizualni rad dijeli na kategorije, od kojih svaku

obraduje po jedno polje na kori mozga. Stoga dio područja preferira

pisanje nad velikim mnoštvom drugih vizualnih podražaja, a ta je

preferencija univerzalno prisutna, u svih pojedinaca, na istom mjestu.

Prepoznavanje kuća i krajolika ponajprije pobuđuje područja koji su

najbliži središnjoj liniji mozga. Krećući se lateralno prema stranama

mozga, druga područja preferiraju lica nad pisanim riječima. Na kraju, na

rubu mozga cijeli sektor reagira na predmete i oruđa (slika 2.6).94

Slika 2.5 Aktivacija područja za vizualni oblik riječi može se lako promatrati u bilo koje

pismene osobe. U ovom su eksperimentu sudionici ili vidjeli ili čuli nekoliko riječi za koje

su trebali prosuditi jesu li identične ili različite. U sedam različitih čitatelja pisane su riječi

aktivirale lijevo okcipitotemporalno područje, 'poštanski sandučić mozga', koji je, unatoč

varijabilnosti obrazaca vijuga korteksa, bio zapanjujuće ujednačeno smješten. Primijetite

da izgovorene riječi nisu aktivirale to područje (prema Dehaene i dr„ 2002.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Woltersa Kluwera/Lippincotta, Williamsa i Wilkinsa.

Slika 2.6 Kolaž specijaliziranih vizualnih detektora prekriva donju stranu mozga. Svako

kortikalno područje reagira preferencijalno na određenu kategoriju predmeta. Taj se

obrazac preferencija u istom redoslijedu pojavljuje u svih pojedinaca, od kuća do lica,

riječi i zatim predmeta. Čitanje uvijek aktivira područje smješteno između mjesta na

kojima vrhunac dosežu reakcije na lica i na predmete (prema Ishai i dr., 2000.; Puce i dr„

1996.). Prilagođeno uz dopuštenje Alumit Ishai.

Neuroradiologinja Aina Puce bila je prva znanstvenica koja se za

istraživanje ovih vizualnih kolaža u više pojedinih mozgova koristila

osjetljivošću i visokom prostornom rezolucijom fMRI. Dobrovoljcima je

na mahove prikazivala lica ili besmislene nizove slova poput “XGFST”, a

oni su ih trebali pažljivo ispitati. U svakom su se slučaju aktivirala dva

malena specijalizirana predjela na istim relativnim mjestima: lica su

ponajprije podraživala donje područje kore na fuziformnom girusu, dok su

riječi pobuđivale nešto lateralniji predio do njega, u okcipitotemporalnoj

fisuri (slika 2.7).95

Rezultat toga iznenađuje. Čak i ako se područja mozga

na kraju specijaliziraju za jednu od tih kategorija, očekivali bismo da će ta

podjela rada biti neplanski postupak, koji nasumično varira od osobe do

osobe. To nije tako - čini se da je stjecanje sposobnosti čitanja vrlo strogo

uređen proces koji podatke sistematski provodi do istih aktivnih mjesta na

mozgu.

Slika 2.7 Slikovni prikaz mozga otkriva istančanu organizaciju ljudskoga vidnog korteksa

za lica i nizove slova. Naizmjenični prikazi lica i nizova slova aktiviraju odjelite sektore

lijevoga ventralnog vidnog korteksa. Ti su teritoriji u pet različitih dobrovoljaca slično

organizirani - aktivacija na slova uvijek je lateralnija od aktivacije na lica (prema Puce i

dr„ 1996.). Prilagođeno uz dopuštenje Journal of Neuroscience.

Međutim, trebamo biti oprezni da ne prenaglasimo količinu

specijalizacije u vidnom korteksu. Na gruboj prostornoj skali koju nam

pruža fMRI, dijelovi vidnog korteksa često pokazuju sklonost određenim

kategorijama podražaja, ali ne i potpunu posvećenost nekoj od njih. Kao

što su prvi pokazali Jim Haxby i njegovi suradnici u Nacionalnom institutu

za zdravlje, čini se da naša moždana kora nije strogo podijeljena na

diskretne teritorije s točnim granicama. Umjesto toga, vizualne se

preferencije preklapaju.96

Stoga čak i unutar područja koji najviše reagiraju

na lica prizor drugih kategorija predmeta poput riječi, oruđa ili životinja

izaziva znatnu aktivnost. Ali moramo držati na umu da svaka bazična

kocka ili voxel97

koje vizualizira fMRI ima oko dva ili tri milimetra po

strani. To je za stanične standarde veliko, i može sadržati i milijun ili više

neurona. Stoga nije čudo da sve te stanice ne pokazuju iste preferencije.

Kad se prostorna rezolucija poveća kako bi se razriješili detalji ne veći od

jednog milimetra, kategorijska selektivnost postaje spektakularna, pri čemu

neka polja korteksa reagiraju samo na jednu kategoriju, na primjer lica, i ni

na što drugo.98

U životinja izravne snimke pojedinih neurona unutar takvog

polja pokazuju da golema većina njih preferira lica.99

Ono što iz tih istraživanja vidnog korteksa izlazi na vidjelo jest kolaž

neurona od kojih je svaki specijaliziran za određenu kategoriju oblika.

Neuroni sličnih preferencija skloni su tome da se grupiraju, premda su

često donekle pomiješani i stvaraju zone djelomične preferencije. Odjelite

zone preferiraju lica, predmete, brojke ili slova. Znanstvenici ih radi

identifikacije moraju nazivati “područjem za lica” ili “područjem za oblik

riječi”. Ti su nazivi korisni i indikativni, ali moramo biti svjesni da sve što

zaista vidimo jesu maksimalne reakcije na lica ili riječi, a ne neuroni u

njihovoj podlozi. Ti vrhunci reakcija, čiji je razmještaj prilično pravilan,

govore jednu stvar - ali u pozadini ima drugih, manje istaknutih vrhunaca

koji su možda jednako značajni za čitanje ili za prepoznavanje lica. U

krajnjoj analizi, svaka kodirana vizualna kategorija predstavlja kompleksan

krajolik dolina i uzvisina, koji je prominentan na donjoj površini dviju

hemisfera i svjedoči nevjerojatnoj suptilnosti vida.

Koliko brzo čitamo?

Sasvim neovisno o topografiji kore mozga, riječi i lica također

preferiraju različite hemisfere. Kad prepoznajemo riječ, lijeva hemisfera

igra dominantnu ulogu. Za lica je bitna desna hemisfera. Premda su

inicijalno obje hemisfere jednako stimulirane, riječi se ubrzo odvode

nalijevo, a lica nadesno, sve u tek nekoliko desetaka milisekundi. Ta je

lateralizacija još jedna invarijantna osobina čitanja.

Da smo se morali oslanjati samo na PET i fMRI, nikad ne bismo

otkrili brzinu procesa razvrstavanja po hemisferama. Obje metode, koje

mjere krvotok i oksigeniranost, prespore su za vizualizaciju aktivnosti

mozga u stvarnom vremenu. Kad se aktivira područje kore mozga, prođe

nekoliko sekundi dok ne poraste protok krvi. Poput astronoma koji

uočavaju svjetlo koje su desetljećima ranije emitirale udaljene zvijezde,

fMRI nam omogućava samo da vidimo aktivnost mozga koja se odvila

nekoliko sekunda prije. Takve odgode i razmazivanje ozbiljno

ograničavaju naše opažanje moždane aktivnosti.

Na sreću, druge tehnike oslikavanja, elektroencefalografija i

magnetoencefalografija, mogu aktivnost mozga nadzirati u stvarnom

vremenu. One funkcioniraju na osnovi toga što neuronska aktivnost stvara

električne i magnetske reakcije koje se mogu pratiti trenutačno i na daljinu.

Zahvaljujući svojim dendritima, neuroni sabiru promjene u voltaži koje

primaju od tisuća drugih neurona. Kad mnogi neuroni, svi uredno poredani

u formaciju okomitu prema površini mozga, istovremeno primaju

električne signale, ukupna količina raspoložive struje dostaje da se može

izmjeriti izvan lubanje. Mjerenje koje iz toga proizlazi poznati je

elektroencefalogram, ili EEG.

Elektroencefalografija se temelji na staroj ideji, koju je na ljudski

mozak prvi primijenio Hans Berger 1924. Ona se vrši tako da se pomoću

voltmetra mjere razlike voltaže koju neuronske struje generiraju na

površini glave. Te su voltaže vrlo male, u rangu jedne milijuntinke volta,

pa zahtijevaju vrlo osjetljivo pojačalo. Godine 1968. David Cohen i

njegovi kolege na MIT-u smislili su jednu drugu, sofisticiraniju metodu

zvanu magnetoencefalografija, ili MEG. Ta metoda otkriva minijaturne

promjene magnetskih polja koja stvaraju neuronske struje. Magnetski

signali mozga krajnje su slabi, u rangu nekoliko femtotesla, odnosno

milijardu puta manje od zemljinoga magnetskog polja, i stoga je ta metoda

trebala biti osobito osjetljiva. Premda je taj postupak skup, njegova ga

prostorna preciznost, koja daleko premašuje preciznost EEG-a, čini

dragocjenim za vizualiziranje moždane aktivnosti u stvarnom vremenu.

I EEG i MEG omogućavaju odličnu vremensku rezoluciju jer je

prijenos elektromagnetskih signala mozga senzorima kojima se mjere

gotovo trenutačan. Stoga se tako može dobiti niz snimki mozga na djelu.

Kad su se primijenile na čitanje, te su metode otkrile izvanrednu brzinu

kojom mozak razvrstava vizualne slike. Antti Tarkiainen i njegovi kolege

na Sveučilištu u Helsinkiju koristili su se MEG-om za mjerenje magnetske

aktivnosti u mozgu dok su dobrovoljci promatrali riječi i lica (slika 2.8).100

Rezultati im otkrivaju dva odjelita stadija vizualne obrade u kori mozga. U

prvom stadiju, zapaženom približno 100 milisekundi nakon što se slika

isprva pojavila na mrežnici, nisu se mogla razlikovati dva tipa slika: riječi i

lica aktivirali su slične dijelove okcipitalnog režnja, na stražnjoj strani

glave. Ta su područja obavila početnu analizu i vjerojatno iz ulazne slike

izdvojili neke osnovne linije, krivulje i površine. U tom stadiju mozak nije

prepoznao tipove podražaja s kojima je bio suočen. Međutim, nakon samo

50 milisekundi počinje razvrstavanje ulaznih slika. Riječi sad izazivaju

značajnu reakciju koja je snažno lateralizirana u lijevoj hemisferi. Kod lica

se dogodilo upravo suprotno, magnetski potencijal jasno je prevladavao s

desne strane glave.

I EEG lako snima te rane vizualne događaje. Oni se mogu vidjeti kao

negativne voltaže koje se iznenada na oko 170 milisekundi pojavljuju na

stražnjoj strani glave. Za riječi je amplituda mnogo veća u lijevoj hemisferi

nego u desnoj. Kompjutorska rekonstrukcija ishodišta tih

elektromagnetskih valova na korteksu smješta ih prema stražnjem dijelu

okcipitotemporalne fisure - upravo ondje gdje smo funkcionalnom MRI

našli područje poštanskog sandučića. Te tehnike oslikavanja tako

potvrđuju naše uvjerenje da to područje igra ranu i specifičnu ulogu u

vizualnom prepoznavanju riječi. Nakon što se obavilo prvih nekoliko

koraka viđenja, u igru ulaze specijalizirani sustavi. Vjerojatno čitanje i

prepoznavanje lica našemu vidnom sustavu postavljaju tako različite

zahtjeve da se on ne može zadovoljiti generičkim algoritmima za obradu

slika.

Elektrode u mozgu

Mjerenje aktivnosti mozga izvan lubanje jest valjano, ali je san

neuroznanstvenika uvijek bio proniknuti u sam ljudski mozak. Je li takvo

istraživanje uopće etički moguće? Doista postoji jedna invazivnija metoda,

koja uključuje izravni električni kontakt s površinom mozga, i ona pruža

jedinstven uvid u specijaliziranu tehniku mozga pri čitanju. U toj su metodi

elektrode razmještene izravno na korteks, ili čak duboko u tkivo mozga.

Naravno, takva se metoda može primijeniti samo na određene specifične

pacijente. Na nju se nikad ne ide bez izvanrednog kliničkog motiva, i

zahtijeva informirani pristanak pacijenta. Njezina je glavna svrha

izučavanje epilepsije. Neki pacijenti pate od učestalih napada i ne reagiraju

na antiepileptičke lijekove. Njihova jedina nada u oporavak leži u tome da

se oštećeno područje iz kojeg potječu napadaji kirurški ukloni, a u većini

slučajeva operacija vodi k sretnom oporavku, bez ponovljenih napada.

Međutim, mora se točno utvrditi područje koji treba izrezati. Izazov leži u

tome da se potpuno ukloni bolesno tkivo, ali da se sačuvaju neposredno

susjedna zdrava područja mozga čije bi uklanjanje moglo imati

katastrofalne posljedice.

Slika 2.8 Magnetoencefalogranja je tehnika koja milisekundu po milisekundu prati

vremenski tok moždane aktivnosti tijekom prepoznavanja lica i nizova slova. U početku i

do oko 100 milisekundi nakon nastupa slike, lica i nizovi pobuđuju vrlo slične obrasce

okcipitalne aktivacije. Međutim, do 150 milisekundi nizovi bivaju odvedeni u "poštanski

sandučić mozga" u lijevoj hemisferi, dok lica aktiviraju simetrično područje u desnoj

hemisferi (prema Tarkiainen, Cornelissen i Salmelin, 2002.). Prilagođeno uz dopuštenje

Oxford University Pressa.

Uspješna operacija za epilepsiju ovisi o preciznom identificiranju

područja mozga odakle potječu napadaji. Jedan ili dva tjedna prije

operacije, oko područja za koje se sumnja da je oštećeno umeće se

nekoliko desetaka elektroda, kako bi osigurale preciznu identifikaciju.

Izravan dodir s korom mozga omogućava precizno i vrlo osjetljivo

promatranje okolnih električnih signala. U modernim klinikama za

epilepsiju ti se signali kontinuirano digitaliziraju, dok se pacijenti

danonoćno filmski snimaju. Tako se i najmanja naznaka o nadolazećoj

moždanoj oluji može rekonstruirati i pronaći područje gdje je nastala.

Između dvaju napada elektrode također snimaju signale u mozgu koji

većinom nastaju u zdravim područjima. S pristankom i suradnjom

pacijenta ti se intrakranijalni signali mogu koristiti za to da se, preciznije

nego ikad, ispita kako mozak reagira na izvanjske podražaje poput riječi ili

lica.

U 1990-ima neurolozi Truett Allison, Gregory McCarthy i njihovi

kolege na Sveučilištu Yale lansirali su impresivan program istraživanja,

koji je s vremenom rezultirao snimkama intrakranijalnih signala više od

stotine pacijenata.101

Njihova se kirurška tehnika sastojala od toga da se

temporalni i okcipitalni režanj obavije pojasevima elektroda smještenima

ispod zaštitne membrane mozga (dura), u izravnom dodiru s površinom

korteksa (slika 2.9). Smješteni na pet do deset milimetara udaljenosti, ti su

senzori pružali uvid u uzastopne stadije čitanja i potvrdili nevjerojatnu

brzinu našega vidnog sustava. Oko 180 milisekundi nakon što se slika

pojavila na mrežnici, na nekim elektrodama okrenutima prema ventralnoj

površini okcipitalnog i temporalnog režnja pojavili su se negativni valni

oblici visoke amplitude. Kao što se i očekivalo, ti su se signali u vezi s

riječima uglavnom nalazili u lijevoj hemisferi, a u vezi s licima u desnoj.

Slika 2.9 U pacijenata s epilepsijom elektrode postavljene izravno na površinu moždane

kore s izrazitom prostornom i vremenskom preciznošću razotkrivaju specijalizaciju

mozga. Električni signal na nekim elektrodama odjednom odstupa za 150-200 milisekundi

kad se prikaže određena kategorija slika. Neka mjesta preferiraju lica, a druga pisane

riječi. Kad se podatci nekolicine pacijenata smjeste u standardni anatomski prostor, čini se

da lica preferencijalno zapošljavaju desnu hemisferu, dok reakcije na riječi dominiraju u

lijevoj (prema Allison i dr., 1999.). Prilagođeno uz dopuštenje Oxford University Pressa i

Cerebral Cortexa.

Ono što je u tom ispitivanju bilo zbunjujuće jest ekstremna prostorna

selektivnost reakcija. Nije bilo neuobičajeno da jedna elektroda intenzivno

reagira na riječi, dok njezini, samo nekoliko milimetara udaljeni susjedi ne

pokažu nikakvu reakciju. Još je više iznenađivalo to što bi jedna elektroda

mogla prilično živahno reagirati na riječi, ali da na druge kategorije, poput

lica, predmeta i beznačajnih oblika, ne pokaže ni traga odgovora. To je

opažanje dalo naslutiti da postoje mikroteritoriji od kojih su neki posvećeni

riječima.

Ukratko, dokazi iz izravnih snimki unutar lubanje sasvim fino

konvergiraju svim drugim podacima koje imamo na raspolaganju,

neovisno o njihovu izvoru, iskustvu pacijenata poput gospodina C., PET

skenovima, funkcionalnoj MRI ili elektromagnetskim tehnikama slikovnog

prikaza. Ventralna površina svakoga ljudskog mozga sadrži sistematski

raspored uređaja za vizualno prepoznavanje, koji su svi ugođeni za različite

kategorije slika i koji su svi sistematski organizirani po istoj općoj shemi.

Područje poštanskog sandučića nalazi se osobito sistematski stiješnjeno

između drugih područja koja reagiraju na lica i predmete. Taj metodični

raspored kolaža vidnog mozga zahtijeva objašnjenje.

Što se tiče lica, profesorica kognitivne neuroznanosti na MIT-u

Nancy Kanwisher zastupala je jednostavnu evolucijsku hipotezu. U

primata, kod kojih je društveni život osobito razvijen, najvjerojatnije se s

vremenom razvilo specijalizirano područje korteksa namijenjeno

prepoznavanju lica.102

Međutim, premda za lica taj darvinovski pristup nije

potpuno nevjerojatan, čini se da nema takvih evolucijskih pritisaka koji

mogu objasniti postojanje polja na kori mozga predodređenih za slova i

riječi. Što je mozgu primata omogućilo da anticipira izum pisanja i da za

pisanu riječ predvidi specifično područje?

Prije negoli podignemo dio koprene s tog paradoksa, trebali bismo

pobliže pogledati što to područje poštanskog sandučića uistinu čini.

Odražava li njegova aktivnost autentičnu specijalizaciju za riječi ili to

područje jednostavno pruža uopćeni odgovor na crte i krivulje od kojih se

sastoje slova? Sama usporedba riječi i lica ne može riješiti taj problem.

Potrebno nam je pažljivije ispitivanje toga kako mozak rješava problem

invarijantnog prepoznavanja riječi.

Invarijantnost položaja

Kao što smo već spomenuli, sposobnost vizualnog sustava za

prostornu invarijantnost jest dojmljiva. Dobar čitatelj može prepoznati

riječi neovisno o tome koji im je položaj (naravno, pod pretpostavkom da

ne prelaze granice rezolucije naše mrežnice). Ali je li područje poštanskog

sandučića odgovorno za tu formu percepcijske invarijante? Pokusi koje

sam izvršio zajedno s Laurentom Cohenom sugeriraju da je tome tako.103

Zamolili smo dobrovoljce da neprekidno promatraju malen nitni križ na

ekranu i da tiho pročitaju riječi koje se pojavljuju slijeva ili zdesna od te

točke. Kao što je poznato, mrežnica mozgu vidne podatke prenosi

naopačke: riječi koje se pojavljuju s lijeve strane ekrana projiciraju se na

desnu polovinu mrežnice, a zatim se šalju vidnim centrima desne

hemisfere. Isto tako, riječi prikazane na desnoj strani ekrana završavaju u

lijevoj hemisferi. Naš je pokus odvojio ulazne informacije jedne odnosno

druge hemisfere - koristeći se oslikavanjem mozga. U okcipitalnim

predjelima, a posebno u predjelu poznatom kao V4, funkcionalna MRI

pokazala je aktivacije strogo ograničene na hemisferu suprotnu strani na

kojoj su riječi bile prikazane. To je otkriće potvrdila elektroencefalografija:

oko 160 milisekundi moždani su potencijali koje bi pobudila riječ-podražaj

bili ograničeni na onu stranu glave koja je suprotna stimuliranome mjestu

(slika 2.10).

Slika 2.10 Neovisno o tome gdje se pojavljuju na mrežnici, riječi bivaju odvedene prema

'poštanskom sandučiću mozga' u lijevom okcipitotemporalnom korteksu. U ovom su

eksperimentu sudionici gledali u središnji nitni križ, dok su riječi bivale prikazane na

lijevoj, odnosno desnoj strani. Oko 150-170 milisekundi nakon nastupa riječi, prvi bi se

negativni val pojavljivao na onoj strani glave koja je bila suprotna podražaju. On je bio

povezan s aktiviranjem vidnog područja zvanog V4, smještenog u stražnjem dijelu mozga.

Na tom je stadiju vidna informacija bila ograničena na jednu hemisferu. Međutim, do 180-

200 milisekundi na lijevoj bi se strani mozga pojavljivala druga negativnost, neovisno o

tome gdje se bila pojavila riječ-podražaj. MRI je potvrdila da je aktivacija konvergirala

lijevom vidnom sustavu (prema Cohen i dr., 2000.). Prilagođeno uz dopuštenje Oxford

University Pressa.

Međutim, u tom se trenu tok moždane aktivnosti naglo mijenjao. U

nekoliko desetaka milisekundi sve su se aktivacije prebacile na lijevu

hemisferu, a najspektakularnija se preobrazba zbivala kod riječi prikazanih

s lijeve strane pogleda. Te su riječi, čiji je početni kontakt bio s desnom

hemisferom, bile iznenada prenesene na lijevu i za oko 200 milisekundi

obrađivane kao riječi prikazane s desne strane.

Funkcionalna MRI nam je pomogla da točno odredimo mjesto na

kojem su se podatci prenosili iz jedne hemisfere u drugu. Našli smo da su

signali iz lijeve i desne strane mrežnice konvergirali u lijevom

okcipitotemporalnom području, istom tom području poštanskog sandučića

koje je u pacijenata s poteškoćama u čitanju bilo ozlijeđeno. Aktivacija tog

područja u lijevoj hemisferi imala je iste prostorne obrise i intenzitet

neovisno o tome jesu li riječi bile prikazane s lijeve ili s desne strane fovee.

Drugim riječima, prostorna invarijantnost započinje u području poštanskog

sandučića. Drugi su pokusi potvrdili da je upravo isto to područje također i

prva točka na kojoj se prepoznaje ponavljanje napisane riječi, najprije na

jednoj strani ekrana, zatim na drugoj - jasna indikacija prostorne

invarijantnosti.104

Da bi se postigla invarijantnost, informacije koje stižu iz dviju

polovica mrežnice moraju s vremenom biti odvedene u lijevu hemisferu.

To se postiže živčanim vezama koje stižu iz vidnih područja desne

hemisfere do lijevog područja poštanskog sandučića. Golema većina tih

veza putuje kroz žuljevito tijelo [corpus callosum], veliko klupko živčanih

vlakana koje povezuje dvije hemisfere. Ta arhitektura vodi prilično

čudnom predviđanju: ako bi ozljeda ili moždani udar oštetili prijenos preko

žuljevitog tijela, moralo bi doći do oštećenja čitanja, ali bi ono bilo

ograničeno na lijevu polovinu vidnog polja. Riječi prikazane na lijevoj

strani i dalje bi aktivirale vidna područja desne hemisfere, ali podaci ne bi

mogli pronaći put do jezičnih područja lijeve hemisfere - ostali bi blokirani

na desnoj strani. Stoga pacijent koji bi vidio riječi na objema stranama

ekrana ne bi bio u stanju čitati one koje bi se pojavile na lijevoj strani.

Taj neobični sindrom “hemialeksije” nije tek nešto što smo Laurent

Cohen i ja izvukli iz šešira. On i ja smo taj čudnovati fenomen opazili u

dvaju pacijenata u kojih je stražnji dio žuljevitog tijela bio oštećen.105

Slika

2.11. pokazuje moždanu aktivnost jednoga od njih (pacijent AC), mjerenu

pomoću funkcionalne MRI. Kad su se riječi pojavljivale s desne strane

ekrana, taj ih je mladić mogao čitati. Međutim, kad su se pojavljivale na

lijevoj strani, mogao ih je samo s puno truda imenovati. Izvijestio nas je da

nije mogao vidjeti samu riječ, već samo nerazgovijetan oblik za čije mu je

prepoznavanje trebalo dvije sekunde. Zaista, MRI je pokazala da riječi s

lijeve strane nisu aktivirale njegovo područje poštanskog sandučića.

Međutim, one jesu potaknule pojačanu aktivnost u drugim područjima,

poput prefrontalnog korteksa, te vjerojatno odrazile napornu potragu AC-a

za pravom riječi.

Slika 2.11 Vizualna invarijantnost dijelom se oslanja na žuljevito tijelo, golem snop

vlakana koja povezuju dvije moždane hemisfere. Kad se riječ prikaže s lijeve strane

fiksacijskog križa, nju početno obrađuju vidna područja u desnoj hemisferi, a zatim mora

biti prenesena u lijevu hemisferu. Te predjele preko žuljevitog tijela (gore desno)

povezuje baterija vlakana, što se može vizualizirati pomoću difuzijske MRI. Taj je trakt

vlakana kod jednog našeg pacijenta (AC) bio oštećen. Zbog toga je međuhemisferska

transmisija bila prekinuta, i ta osoba više nije mogla čitati riječi prikazane s lijeve strane

(prema Molko i dr., 2002.). Prilagođeno s dopuštenjem Oxford University Pressa i The

Journal of Cognitive Neuroscience.

Ukratko, AC je izgubio anatomsku putanju koja je za čitanje bitna.

Ta putanja, koja prolazi kroz žuljevito tijelo, pomaže slovima koja ulaze u

desnu hemisferu da pronađu put do područja poštanskog sandučića u

lijevoj hemisferi. Međutim, to je vijugav put i ima svoju cijenu. Slova koja

se pojavljuju s desne strane našega pogleda imaju jasnu prednost: ona

putuju izravno u lijevu hemisferu i ne moraju prevaliti dug put da dosegnu

područje poštanskog sandučića. Međutim, slova koja se pojavljuju s lijeve

strane najprije dolaze do desne hemisfere, a zatim moraju prijeći u drugu

hemisferu kroz nekoliko centimetara žuljevitog tijela (corpus callosuma).

Posljedicom toga, čak je i u normalnih čitatelja čitanje uvijek nešto sporije

i sklonije pogrešci kad se riječi pojavljuju s lijeve strane točke fiksacije,

umjesto s desne. Povećana duljina prijenosa i, možda najznačajnije,

smanjeni protok informacije koja putuje žuljevitim tijelom opterećuju

prepoznavanje riječi. Stoga je u ljudskom mozgu invarijantnost položaja

nepotpuna: nisu sve zone mrežnice jednako efikasne u čitanju, i, poput AC-

a, svi mi riječi nešto bolje vidimo s desne strane.106

Još jedna tehnika slikovnog prikaza, zvana difuzijsko magnetsko- -

rezonantni slikovni prikaz, omogućila nam je da vizualno prikažemo trakt

oštećenih vlakana koji je uništio sposobnost AC-a da čita. Koristili smo se

preinačenim oblikom slikovnog prikaza magnetskom rezonancijom. Njime

se može mjeriti smjer živčanog vlakna u živomu ljudskom mozgu, a

djeluje na sljedeći način. Kao što je opće poznato, molekule vode u

stalnom su nasumičnom, “brownovskom” gibanju. Brownovsko gibanje je

ono što u vrućoj šalici kave rastopi kap mlijeka i proširi je kroz cijeli

napitak. U našim tijelima molekule vode također polagano plutaju. Lukav

trik magnetske rezonancije omogućava nam da mjerimo tu difuziju.

Ugrubo govoreći, taj se trik zasniva na tome da se mozak dvaput

magnetizira u suprotnim smjerovima. Za nepokretne molekule ta se

magnetiziranja međusobno isključuju te je krajnji učinak jednak nuli.

Međutim, molekule koje se gibaju stvaraju izmjerljiv signal,

proporcionalan količini gibanja u mjerenom smjeru.

Što se zbiva kad se difuzija mjeri u više različitih smjerova? Što se

tiče tekućina, to je irelevantno - kap mlijeka u kavi se rasprši jednako brzo

u svim smjerovima. Međutim, u biološkim tkivima stanične membrane

ograničavaju gibanje. Osobito se bijela tvar u mozgu sastoji uglavnom od

velikih snopova živčanih vlakana koji djeluju poput cijevi: molekule vode

mogu se slobodno kretati duž glavne osi snopova vlakana, ali se ne mogu

lako gibati poprijeko. Na svakoj točki na mozgu smjer najveće difuzije

vode jest poput strelice koja pokazuje os glavnih snopova vlakana. Ako se

sve malene lokalne strelice povežu pomoću moćnog kompjutorskog

softvera za praćenje, može se proizvesti 3D slika snopova živčanih

vlakana. Ta je tehnika usporediva s time da se smjer autoputa odredi tako

što se vrlo sporom ekspozicijom fotografiraju stražnja svjetla na

automobilima. Stražnja svjetla uvijek pokazuju smjer ceste.

Difuzijska MRI pruža izvrsne informacije o povezanosti ljudskog

mozga, a tako sakupljeni dokazi vrlo su neobični. Prije izuma difuzijske

MRI čak je i seciranjem bilo iznimno teško pratiti veze u ljudskome

mozgu. U stvari, jedini raspoloživi uvjerljivi dijagram star je oko sto

godina, i potječe od samog Josepha-Julesa Dejerinea! Samo je on bio

dovoljno vješt anatom, i dovoljno ustrajan da sakuplja podatke putem

autopsija.

Difuzijska slika mozga AC-a odmah je otkrila očevidnu anomaliju.107

Stražnji dio njegova žuljevitog tijela i velik komad okolne bijele tvari nisu

pokazali standardno usmjerenje difuzije vode. Signal je izgubio

selektivnost usmjerenja koja se na tom specifičnom mjestu u mozgu

uobičajeno uočava, i koja upućuje na prisutnost većeg snopa vlakana.

Vlakna koja povezuju dvije hemisfere očigledno su bila oštećena, pa su se

molekule vode slobodnije raspršivale. Ta nam je abnormalna difuzija

omogućila da pratimo kud se proteže oštećeni snop vlakana, čak i u

predjelima u kojima je nalaz standardne anatomske MRI izgledao

normalno. Zatim smo zacrtali njezinu putanju kako bi izgledala u

normalnom mozgu, te smo mogli napraviti sliku AC-ova snopa oštećenih

vlakana (slika 2.11). Kao što smo i očekivali, oštećenje je sezalo od vidnih

područja u desnomu okcipitalnom korteksu do susjedstva lijevog područja

poštanskog sandučića, što je jasno objašnjavalo AC-ovo oklijevanje pri

čitanju riječi s lijeve strane.108

Svi ovi primjeri pokazuju moć modernog slikovnog prikaza mozga.

U laboratoriju rutinski ne vizualiziramo samo anatomiju mozga već i

aktivnosti u danim predjelima, njihovo trajanje, pa čak i smjer živčanih

vlakana koja ih povezuju. Difuzijska MRI postala je neizostavno oruđe

kliničke neurologije. Ona je rutinska metoda za dijagnosticiranje moždanih

udara i više drugih patoloških pojava bijele tvari, poput multiple skleroze.

Međutim, podaci koje ona pruža strogo su anatomski. Čak i ako vidimo

neku vezu, slikovni prikaz mozga nam ne govori kako ili kada će biti

korištena. Ali ta situacija ne bi trebala potrajati. Nova i obećavajuća

istraživanja daju naslutiti da podataka o aktivnosti mozga također ima i u

difuzijskom signalu.109

Ispitivanje u tom području postiže tako redovite i

goleme korake naprijed da možemo računati na nova otkrića svake godine.

Možemo biti optimistični da će u bliskoj budućnosti napreci u slikovnom

prikazu mozga omogućiti da u nekoliko minuta iscrtamo kartu bilo čijih

moždanih sklopova za čitanje.

Subliminalno čitanje

Kao što smo upravo vidjeli, područje poštanskog sandučića

prepoznaje riječi gdje god se one pojavile. Kad čitamo, to je prvo područje

mozga gdje položaj riječi postaje nebitan. Međutim, ta je invarijantnost

prostornog smještaja samo jedno od temeljnih obilježja djelotvornog

prepoznavanja riječi. I oblik znakova uvelike varira. Kompetentan čitatelj

može uvidjeti da su “A” i “a” isto slovo, samo veliko ili malo, ili uvidjeti

da MjEšAvInA mAlIh I vElIkIh SlOvA ne mijenja značenje riječi. Ono što

se moramo zapitati jest kako je ta invarijantnost na veličinu

implementirana u mozgu. Pobuđuje li ona ista ona područja koja provode

prostornu invarijantnost? Odvijaju li se njih dvije istovremeno ili

zahtijevaju niz uzastopnih postupaka koji uključuju odjelite kortikalne

mehanizme?

Da bi se pozabavili tim pitanjima, Thad Polk i Martha Farah izveli su

jednostavan pokus.110

Funkcionalnom MRI mjerili su moždanu aktivnost

dok su dobrovoljci čitali riječi pisane naizmjence velikim i malim slovima,

poput “HoTeL”. Ti podražaji, premda su bili nepoznati, pokretali su

gotovo istu količinu aktivnosti mozga kao i riječi pisane slovima

ujednačene veličine. Konkretno, profil aktivnosti u području poštanskog

sandučića bio je potpuno normalan, čak i kad ga se stimuliralo bizarnim

podražajima poput “ElEpHaNt”. Stoga su Polk i Farah pretpostavili da je u

tom predjelu smještena apstraktna predodžba slova i riječi, i da tu neuroni

više ne obraćaju pozornost na razliku između malih i velikih slova.

Međutim, nije očigledno da su ti rezultati sasvim konačni. Relativno

slaba prostorna rezolucija oslikavanja mozga ne omogućava nam da

vidimo reagiraju li isti neuroni na “HoTeL”, “HOTEL” i “hotel”. Ukupna

aktivnost koju ti nizovi izazivaju može biti identična, čak i ako su u nju

uključeni različiti neuroni. Stoga puko preklapanje aktivacije ne potvrđuje

da se invarijantnost velikih i malih slova rješava na toj točki u mozgu.

Da nema jedne elegantne metode kojom se mjere reakcije mozga na

parove uzastopnih riječi, taj bi se problem činio nerješiv.111

U svakom su

pokusu dobrovoljcima prikazana dva podražaja s vrlo kratkim međusobnim

razmakom. Ideja je usporediti ukupnu aktivnost koju ti podražaju pobuđuju

kad predstavljaju istu riječ, moguće pisanu velikim ili malim slovima

(“hotel”, nakon kojega “HOTEL”), i kad predstavljaju različite riječi

(“radio”, nakon kojega “HOTEL”). Iz pokusa sa životinjama znamo da su

ti neuroni vrlo osjetljivi na ponavljanje. Brzo se prilagođavaju ponavljanju

podražaja i kad je slika po drugi put prikazana otpuštaju slabije impulse.

Međutim, kad se uvede nova slika, ponovo se pokazuje visoka razina

reakcija. Kad se signal MRI prilagodi i na ovaj način se povrati, to nam

neizravno govori da su neuroni u danom području uočili ponavljanje

podražaja. Mijenjanjem oblika podražaja sada možemo pitati što za dano

područje mozga predstavlja ponavljanje - na primjer, tretira li ono “hotel” i

“HOTEL” kao dva odjelita oblika ili kao istu riječ?

Slika 2.12 Pisane riječi mogu se prepoznavati subliminalno, u odsustvu ikakve svijesti o

tome. U ovom eksperimentu riječ biva prikazana vrlo kratko (29 milisekundi).

Maskirajući oblici koji su se pojavili netom prije i poslije nje učinili su je nevidljivom. Pa

ipak, taj je nesvjesni prikaz ubrzao reakcije sudionika kad se poslije ista riječ pojavila kao

svjesno vidljiva meta (gore desno). Oslikavanje mozga pokazalo je da je lijevo

okcipitotemporalno područje odgovorno za taj efekt subliminalnog pripremanja: njegova

se aktivnost umanjivala kad je riječ bivala ponovljena, čak i kad se njezin grafički oblik

radikalno promijenio iz velikih u mala slova (prema Dehaene i dr„ 2001.). Prilagođeno s

dopuštenjem Nature Neuroscience.

Taj je postupak trebalo samo još u jednome doraditi. Idealno bi bilo

da dobrovoljci ne znaju da će se riječi ponovo pojaviti. Ako mogu vidjeti

da se riječi ponavljaju, njihova razina pažnje opada. To izaziva pad signala

MRI, pad koji se širi na područja mozga vezana uz pažnju, pa postaje

nemoguće reći odražava li signal specifičnu, lokalnu, perceptivnu

invarijantnost ili jednostavnu opću promjenu ukupnog stanja pažnje.

Kad sam u svojem eksperimentiranju primjenjujem ovu metodu,

silno pazim da spriječim svjesnu percepciju ponavljanih riječi. Prva riječ

svakoga pokusnog para uvijek je prikazana vrlo kratko, na tek 29

milisekundi, odnosno u trajanju koje je kraće od trajanja jedne sličice

filma. To su standardni uvjeti za subliminalnu percepciju. Prva prikazana

riječ jest nevidljiva, jer je stisnuta između dvaju besmislenih redova

geometrijskih oblika. Umjesto riječi, sudionici u tom eksperimentu

percipiraju samo kratak treptaj, nakon kojeg slijedi druga riječ, za koju

vjeruju da je jedina koju su vidjeli. Kontrolni pokusi potvrđuju da oni o

skrivenoj riječi nemaju pojma.

Ono što u tim uvjetima subliminalnog prikazivanja iznenađuje jest to

da skrivena riječ, premda nevidljiva, i dalje aktivira dio moždanih sklopova

za čitanje. Na ponavljanje riječi posebno reagira područje poštanskog

sandučića - njegova je aktivacija reducirana kad ista riječ bude prikazana

dvaput zaredom (slika 2.12). Ključno je što ono reagira na isti način

neovisno o tome pojavljuju li se riječi pisane slovima iste (“HOTEL” -

“HOTEL”) ili različite veličine (“hotel” - “HOTEL”), To je poseban efekt

koji ne viđamo u drugim područjima mozga. Na primjer, područja

okcipitalnog režnja koja su uključena u niže razine vizualne obrade

smanjuju svoju aktivnost samo kad je dvaput prikazani vizualni predmet

potpuno identičan (“HOTEL” - “HOTEL”), ali to ne čine čim se mijenja

veličina slova (“hotel” - “HOTEL”). Oni vjerojatno kodiraju samo osnovne

osobine na mrežnici, te stoga svaku vizualnu izmjenu interpretiraju kao

nov podražaj - čak i kad se radi o istoj riječi pod različitim krinkama, poput

“hotel” i “HOTEL”. Suprotno tome, područje poštanskog sandučića izvodi

nešto apstraktniji postupak: ono prepoznaje da “a” i “A” predstavljaju isti

podražaj. Stoga slikovni prikaz mozga pokazuje da ovo područje mozga

istovremeno proračunava i prostornu invarijantu i invarijantu veličine

slova.112

U novijim pokusima znanstvenici su počeli sređivati to mnoštvo

koraka umiješanih u prepoznavanje slova i riječi. Razmotrimo riječi

“anger” i “range”. One su veoma specifični anagrami. Ne sastoje se tek od

istih slova, već se jedna riječ može pretvoriti u drugu pomicanjem samo

jednog slova s prvog mjesta na zadnje. Zamislimo sad da vam se te dvije

riječi uzastopno na trenutak prikažu, jednu s velikim, a drugu s malim

slovima kako bi se izbjegla vizualna sličnost niže razine (“ANGER” -

“range”), ali i s laganim horizontalnim pomakom tako da se sva njihova

zajednička središnja slova, “a”, “n”, “g” i “e”, pojave na istoj točki na

ekranu. Pomoću tog se jednostavnog trika gotovo sva slova u riječima

mogu ponoviti, a da se cijela riječ uopće ponovo ne pojavi. Ta nas metoda

ponovo vodi pitanju što za područje poštanskog sandučića predstavlja

ponavljanje. Izaziva li ponavljanje slova efekt prilagodbe ili se mora

ponoviti cijela riječ? Drugim riječima, zanimaju li to područje mozga samo

pojedina slova ili on kodira veće jedinice, možda parove slova, ili čak

cijelu riječ?

Odgovor je - sve od navedenoga! U stvari, proces prilagodbe u

području poštanskog sandučića otkriva nekoliko sukcesivnih razina

kodiranja slova, koje su hijerarhijski organizirane odostraga prema

prednjem dijelu okcipitotemporalnog korteksa, s rastućim stupnjem

apstraktnosti.113

Najniža razina kodiranja bavi se pojedinim slovima. Ona

se nalazi na stražnjem sektoru okcipitotemporalnog korteksa, u objema

hemisferama. On se bavi jedino ponavljanjem pojedinih slova. Kad god se

slova iznova pojavljuju, dolazi do pada signala fMRI neovisno o tome

pripadaju li ona različitim riječima. Nadalje, nužno je da se slova

ponavljaju na istom mjestu na ekranu. Kad se riječ pomakne samo za jedno

slovo ulijevo ili udesno, u području poštanskog sandučića efekt prilagodbe

nestaje. To sugerira da njegovi neuroni više ne vide da su ista slova i dalje

prisutna. Drugim riječima, invarijantnost položaja na toj razini ne postoji -

čak i ako to područje odolijeva promjeni slova iz malih u velika. Stoga

smatramo da područje poštanskog sandučića sadrži riznicu detektora

apstraktnih slova, od kojih svaki može opaziti prisutnost danog slova na

određenom mjestu, neovisno o tome je li malo ili veliko.

Ako se sada na lijevom okcipitotemporalnom korteksu pomaknete

jedan centimetar prema naprijed, kodiranje riječi iznenada postaje

invarijantnije. Ovdje je kora mozga osjetljiva na sličnost riječi poput

“ANGER” i “range”, čak i kad njihova slova nisu točno poravnana. Stoga

to područje i dalje kodira jedinice ispod razine cijele riječi (možda pojedina

slova ili male skupine slova), ali pri tom ima nešto tolerancije prema

promjenama smještaja u prostoru. On prepoznaje da se te dvije riječi slično

pišu, premda su na različitim mjestima. Stoga je vjerojatno to razina na

kojoj naš mozak počinje kodirati morfološke odnose između riječi, poput,

na primjer, “depart” i “departure”.114 115

Međutim, korijeni riječi još nisu

kodirani sa značenjem. Stoga bi taj specifični dio mozga mogao pogrešno

pripisati zajednički korijen riječima “depart” i “department”116

. U stvari,

sve što naš vidni sustav na tom stadiju čini jest da brzo parsira ulazne riječi

u hijerarhijsko stablo koje identificira koja su najvjerojatnija slova,

grafemi, slogovi i morfemi prisutni u nizu.

Ako se opet pomaknete jedan centimetar unaprijed, doći ćete do još

izbirljivijega živčanog koda. Ovdje, u dijelu područja poštanskog

sandučića koji je smješten najviše naprijed, kora mozga počinje reagirati na

čitavu riječ. U tom momentu aktivacija se često smanjuje kad se ista riječ

ponavlja (“ANGER”, nakon čega “anger”), no ne i kad se ponavljaju ista

slova iz različitih riječi (“ANGER”, nakon čega “range”). Niz slova kodira

se kao integrirana cjelina - ili, u najmanju ruku, mozak nesumnjivo

prepoznaje velike skupine slova poput “rang”, koje u mojem primjeru dvije

riječi čine različitima.

Jasno je što smo naučili iz ovih proučavanja. Prvo, čitanje je

sofisticirana igra izgradnje - potrebna je kompleksna kortikalna tekuća

traka da bi se postupno sastavio jedinstven živčani kod za svaku napisanu

riječ. Drugo, svjesna je refleksija slijepa na stvarnu kompleksnost

prepoznavanja riječi. Čitanje nije izravan proces bez napora. Ono se

zapravo oslanja na čitav niz nesvjesnih postupaka. U primjerima koje sam

upravo opisao svi su se uzastopni stadiji aktivnosti mozga odvili dok

sudionici nisu ni posumnjali da im je prikazana sakrivena riječ. Očigledno,

subliminalni nizovi slova mogu se nesvjesno “uvezati” - slova ne plutaju

samostalno, već mogu formirati stabilne kombinacije koje nesvjesno

kodiraju razliku između anagrama poput “recent” i “center” Tako se cijeli

proces vizualnog prepoznavanja riječi, od obrade u mrežnici do najviše

razine apstrakcije i invarijantnosti, odvija automatski, u manje od jedne

petine sekunde, bez ikakvoga svjesnog pregleda.117

Kako kultura oblikuje mozak

Moglo bi se argumentirati da vizualne operacije koje sam upravo

opisao nisu svojstvene isključivo čitanju. Kad naš mozak prepozna sličnost

između riječi “RADIO” i “radio”, možda se jednostavno prilagođava

veličini slova. Generičan vizualni proces invarijantnosti veličine može

slova “O” i “o” identificirati jednako kao što mi primjerice prepoznajemo

vilicu neovisno o njezinoj veličini, položaju ili kutu iz kojeg je

promatramo. Posjedujemo li ikakve dokaze da područje poštanskog

sandučića stvarno provodi postupke koji su jedinstveni za čitanje?

U stvari, sama invarijantnost kurenta i verzala pruža snažne dokaze

da je naš vidni sustav podešen za čitanje. Tako smo se sviknuli na

asocijacije između slova u verzalu i kurentu da više ne vidimo koliko su

one arbitrarne. Samo nekoliko slova izgleda jednako u verzalu i u kurentu

(“o” i “O”, “u” i “U”). Međutim, mnoga druga izgledaju gotovo kao da su

nasumično pridružena. Ništa oblik “a” ne predisponira da služi kao

kurentska verzija slova “A” - mogli bismo lako zamisliti abecedu u kojoj bi

“e” moglo biti malo “A”, a “g” malo “R”. Veza između malih i velikih

slova konvencija je koju usvajamo kad učimo čitati. Zanimljivo je da se

oslikavanje mozga može koristiti da se pokaže da se područje poštanskog

sandučića prilagodilo na tu konvenciju.118

U jednom od svojih pokusa

pokazao sam dobrovoljcima popis riječi čiji su oblici slova, osim po

veličini, bili vrlo slični u kurentu i u verzalu: “COUP” - “coup”, “PUCK” -

“puck”, “ZOO” - “zoo” i tako dalje. Zatim sam dodao još jedan popis riječi

sačinjenih od slova čiji veliki i mali oblici nisu nimalo nalikovali, nego su

bili jednostavno stvar konvencije: “GET” - “get”, “EAGER” - “eager”,

“READ” - “read” i tako dalje. Naravno, sudionici su te riječi lako

prepoznali, unatoč njihovim različitim oblicima. Neuroslikanje je otkrilo

koje područje na mozgu kodira taj tip kulturne invarijante. Rezultat je opet

potvrdio da središnju ulogu igra lijevo okcipitotemporalno područje

poštanskog sandučića.

Slika 2.13 Lijevo okcipitotemporalno područje "poštanskog sandučića" sadrži kulturne

konvencije abecede. Njegova se aktivnost umanjuje kad god ista riječ biva dvaput

prikazana, što upućuje na to da ono tu riječ prepoznaje čak i kad se mijenja veličina slova.

Presudno je što ono riječi prepoznaje i kad njihova velika slova izgledaju radikalno

drukčije od malih (npr. "E" i "e”) i povezana su tek kulturnom konvencijom. Suprotno

tome, čini se da simetrično područje desne hemisfere reagira samo na vizualnu sličnost, ne

na kulturne konvencije (prema Dehaene i dr„ 2004.). Prilagođeno uz dopuštenje

Psychological Science.

To je područje u mozgu bilo jedino u kojem je aktivacija opadala kad

god su se riječi ponavljale, neovisno o tome je li odnos između tih dviju

riječi ovisio o kulturnoj praksi ili vizualnoj sličnosti (2.13). Stoga su za

područje poštanskog sandučića slova “G” i “g” jednako slična kao i “O” i

“o” - jasan dokaz da se taj predio prilagodio konvencijama naše abecede.

To da neuroni na jednak način reagiraju na oblike “g” i “G” ne može se

pripisati urođenoj organizaciji vida. To mora biti posljedica procesa učenja

koji je kulturne postupke inkorporirao u odgovarajuće moždane mreže. U

tom je pogledu zanimljivo lijevo područje poštanskog sandučića promatrati

u opreci sa simetričnim vidnim područjem na desnoj hemisferi. Taj drugi

predio prepoznaje riječi koje međusobno nalikuju, poput “ZOO” i “zoo”,

ali je bijedno neuspješan s konvencionalnim asocijacijama poput “GET” i

“get”. Čini se da u većine dešnjaka desna hemisfera na napisanu riječ

primjenjuje samo generičke vizualne mehanizme invarijante veličine i

položaja. Samo je lijevo područje poštanskog sandučića interioriziralo

kulturne postupke jedinstvene za čitanje.

Ima još mnogo dokaza u odnosu na kulturnu specijalizaciju područja

poštanskog sandučića. Moji kolege i ja smo koristeći se slikovnim

prikazom mozga pokazali da on ne reagira samo pasivno i urođeno na bilo

što što nalikuje na slovo ili riječ. On se prije aktivno prilagođava zadatku

čitanja time što kompilira statistike o međusobnim kombinacijama slova.

Zbog toga ga nizovi slova neće uvijek jednako podraživati - mora se

poštovati pravopis jezika koji je čitatelju poznat. Na primjer, ovo područje

puno bolje reagira na znakove koji tvore postojeću ili plauzibilnu riječ,

poput “CABINET” ili “PILAVER”, nego na nizove koji krše pravila

pisanja, kao niz suglasnika poput “CQBPRGT” (slika 2.14).119

On također

uobičajene kombinacije slova, poput “WH” ili “ING”, voli više od

nemogućih, poput “HW” ili “QNF”.120

Može se dogoditi da čak i valjani

nizovi slova ne uspiju aktivirati područje poštanskog sandučića, ako ih

osoba koju se skenira nije naučila čitati - stoga hebrejski znakovi izazivaju

snažnu okcipitotemporalnu aktivaciju u čitatelja hebrejskoga, ali ne i u

čitatelja engleskoga.121

Slika 2.14 Lijevo okcipitotemporalno područje "poštanskog sandučića' uključuje

pravilnosti pravopisnog sustava čitateljeva jezika. Funkcionalna MRI (gornji red)

pokazuje da ono bolje reagira na prave riječi nego na nizove suglasnika koji krše

pravopisna pravila čitateljeva jezika - preferencija za regularne podražaje koja ne ovisi o

položaju na mrežnici gdje se podražaji pojavljuju (prema Cohen i dr„ 2002.). Druga

tehnika s visokom vremenskom rezolucijom, magnetoencefalografija (donja slika),

pokazuje da do te preferencijalne reakcije na riječi dolazi oko 150 milisekundi nakon

pojavljivanja riječi na mrežnici (prema Tarkaiainen i dr., 1999.). Prilagođeno uz

dopuštenje Oxford University Pressa.

Gospodina C., prvoga Dejerineova pacijenta, može se smatrati

dobrim primjerom toga što je kulturna obuka kadra učiniti. Usprkos

svojemu ozbiljnom problemu s nizovima slova, on je i dalje mogao čitati

arapske brojeve. Naravno, vizualno govoreći ti su podražaji vrlo slični.

Oblici slova su arbitrarni, i bilo bi vrlo lako zamisliti alternativnu abecedu

u kojoj bi “52314” ili “CQBPRGT” bili riječi, a niz “CABINET”

besmislen. Pa ipak, područje poštanskog sandučića preferira nizove slova u

odnosu na nizove brojki poput “52314”.122

Stoga područje poštanskog

sandučića ne determiniraju samo vidni podražaji, već i kulturna povijest

mozga čitatelja. Kada učimo čitati, podskup naših vidnih neurona

prilagođava se slovima i jezicima koje učimo. Brojke se bez sumnje

obrađuje drugdje, vjerojatno u području bliže stražnjoj strani lijeve i desne

hemisfere. Električni zapisi potencijala mozga pokazuju da se ovaj kulturni

proces razvrstavanja odvija izrazito brzo. Lijevom okcipitotemporalnom

području treba samo oko 150 do 190 milisekundi da izrazi preferenciju za

dobro oblikovane nizove slova u odnosu na nizove proizvoljnih suglasnika

ili brojki.123

Mozgovi čitatelja kineskoga

Postoji toliko mnogo različitih sustava pisanja da bi se dalo očekivati

goleme razlike organizacije mozga i obrazaca aktivacije u čitatelja iz

različitih zemalja - posebno onih s alfabetskim sustavima pisanja, umjesto

nealfabetskih. Međutim, to začudo nije slučaj. Unatoč velikim razlikama u

površinskoj formi, u svim kulturama pisane riječi obrađuju vrlo slični

moždani sklopovi. Posebno istaknutu ulogu u svih čitatelja igra lijevo

okcipitotemporalno područje, samo s minimalnim razlikama povezanima s

oblikom i unutarnjom strukturom znakova.

Razmotrimo primjer kineskog i japanskog pisma. Dugo se

spekuliralo da je prepoznavanje kineskih znakova globalnije od

dekodiranja naše abecede. Mislilo se da se čitatelji kineskoga uvelike

oslanjaju na svoj vidni sustav desne hemisfere, koji se smatra više

“holističkim”. Međutim, moderni slikovni prikaz mozga jasno je

opovrgnuo tu hipotezu. Kad se skenira čitatelje kineskoga, uočava se

aktiviranje lijevoga okcipitotemporalnoga područja, sa znatnom

lateralizacijom prema lijevoj hemisferi, na točki koja je u biti identična

području poštanskog sandučića.124

Zapanjujuće je pomisliti da unatoč

zemljopisnoj udaljenosti, različitim metodama prikazivanja, morfologijama

mozga, strategijama obrazovanja i sustavima pisanja, aktivacije mozga

povezane s prepoznavanjem riječi u čitatelja kineskoga počivaju samo

nekoliko milimetara dalje nego u čitatelja engleskoga.

Ljudi koji tečno čitaju i latinicu i kineske znakove pružaju

jedinstvenu priliku za proučavanje univerzalnosti vizualnog prepoznavanja

riječi u istom mozgu. Od 1970-ih Kina provodi službeni sustav

transkripcije za pisanje kineskoga. Taj se sustav zove pinyin - što znači

“sklapanje glasova”. Oslanja se na dvadeset šest slova naše latinske

abecede, uz grafeme poput “zh”, “ch” i “ang”. Na primjer, riječ za “banku”

transkribira se kao “yinhäng”. Kineska djeca pinyin često nauče prije nego

što nauče tradicionalne kineske znakove, te je tako mlađa generacija često

bilingvalna, ili zapravo “bigrafalna” - djeca imaju dva odjelita vidna ulaza

u isti govorni jezik. Pa ipak, slikovni prikaz mozga pokazuje da se

područja što ih aktiviraju te dvije forme pisanja gotovo kompletno

preklapaju u lijevom ventralnom temporalnom korteksu.125

Područje poštanskog sandučića također pokazuje vrlo slična

funkcionalna obilježja u čitatelja kineskog pisma i latinske abecede. Ono

konkretno preferira prave kineske znakove nad vizualno sličnim

besmislenim oblicima.126

To je obilježje strogo analogno snažnijoj reakciji

na riječi nego na nizove konsonanata, na koju nailazimo u čitatelja

abeceda. Ono pokazuje da se to područje prilagodilo ograničenjima

kineskog pisanja. Područje poštanskog sandučića u čitatelja kineskoga

mora sadržati hijerarhiju detektora prilagođenih ne na slova, nego na

semantičke i fonetske markere od kojih se sastoji interna struktura kineskih

znakova.

Ustvari, ne znam mnogo podataka koji bi podupirali ideju

“holističkog” prepoznavanja kineskih znakova. Dostupni eksperimentalni

rezultati prije sugeriraju da su kineski znakovi, baš kao i nizovi slova,

kodirani kao hijerarhijska piramida sve većih svežnjeva vizualnih osobina.

Tako kineski znak može pripremiti jedan od njegovih dijelova, upravo kao

što englesku riječ može pripremiti jedan od njezinih morfema (“hunt”,

nakon čega slijedi “hunter”127

).128

Japanski i njegova dva pisma

Moj kolega Kimihiro Nakamura i ja također smo ispitivali čitanje

japanskoga.129

Ako otvorite bilo koje japanske novine, vidjet ćete neobičnu

mješavinu znakova (slika 2.15). Mnogi su od njih u sustavu bilježenja

kanji, golemom skupu koji sadrži više od tri tisuće znakova posuđenih iz

kineskoga, koji prikazuju riječi i njihove korijene. Međutim, drugi su

napisani kanom, drugim skupom od četrdeset šest simbola koji

predstavljaju slogove i mogu transkribirati svaki niz japanskih govornih

zvukova. Mnoge se imenice jednako često pišu kanjijem kao i kanom, ali

gramatičke riječi, glagolski svršeci, pridjevi i prilozi često se pišu samo

kanom. Stoga nije neobično da se glagol transkribira mješavinom kanjija i

kane.

Unatoč tim kompleksnim pravilima, tako izrazito različitima od

pravila u engleskome, skenovi mozgova japanskih čitatelja pokazuju da se

vizualno prepoznavanje kanjija i kane također oslanja na lijevo

okcipitotemporalno područje (slika 2.14). U obama je slučajevima

aktivacija lateralizirana na lijevoj hemisferi, dok joj se vrhunac gotovo

poklapa s položajem poštanskog sandučića koji se aktivira u čitatelja

engleskoga. Nadalje, oštećenje tog područja u japanskih pacijenata često

izaziva čistu aleksiju i za kanji i za kanu.130

Slika 2.15 Čitanje japanskih znakova aktivira područje koji je u biti identično onome

kakvo imaju čitatelji engleskoga. Japanski se oslanja na dva distinktna sustava pisanja.

Znakovi kanji, kojih ima na tisuće, označavaju značenja i korijene riječi (lijevi stupac),

dok četrdeset šest znakova kane kodiraju slogove (desni stupac). Unatoč tim razlikama,

oba sustava bilježenja angažiraju isti lijevi okcipitotemporalni režanj, na položaju koji je

gotovo identičan onome u čitatelja latinske abecede. Vidljive su tek suptilne razlike:

znakovi kanji više posežu za temporalnim područjima obaju hemisfera oko središnje osi,

dok znakovi kana izazivaju nešto veću aktivaciju okcipitalnog režnja (prema Nakamura i

dr„ 2005.).

Premda mozak na ta dva sustava bilježenja reagira približno jednako,

pažljivije ispitivanje otkriva nekoliko razlika. U ranim vidnim područjima

okcipitalnog režnja riječi prikazane kanom izazivaju malo više aktivnosti

od onih prikazanih kanjijem - možda stoga što se mnoge od njih sastoje od

više znakova te se stoga nešto šire protežu mrežnicom. Nasuprot tome,

riječi pisane kanjijem stvaraju više aktivacije u jednom malom

bilateralnom predjelu ventralnoga temporalnog režnja - možda stoga što

zahtijevaju nešto globalniji, odnosno “holistički” percepcijski mod.

Ispitivanje lezija također potkrepljuje to da moždane mreže za čitanje za

kanji i za kanu nisu identične. Na primjer, malobrojni su primjeri u kojima

pacijent koji je pretrpio moždani udar može zadržati sposobnost čitanja na

jednom, ali ne i na drugom pismu.131

Dakle, ta dva sustava bilježenja

vjerojatno ovise o različitim mikroteritorijima na kori mozga, premda su

svi oni smješteni u istom širem području.

Na nešto općenitijoj razini, vizualno prepoznavanje riječi očito se

oslanja na univerzalne mehanizme u mozgu. U svim je kulturama isto

područje lijevoga okcipitotemporalnog područja zaduženo za

prepoznavanje napisane riječi, istančano prilagodivši svoju hijerarhijsku

arhitekturu specifičnim zahtjevima svakog sustava pisanja.

Okružuje "poštanskog sandučića"

Svaka riječ koju pročitamo u početku prođe kroz područje

poštanskog sandučića, koje igra dominantnu i univerzalnu ulogu u

prepoznavanju napisanoga. Međutim, što se događa nakon tog početnog

stadija, nakon što je oblik riječi analiziran na slova, grafeme i morfeme?

Kamo ide ta informacija? Koje nam putanje na kori mozga omogućavaju

da pristupimo izgovoru i značenju riječi?

Anatomijom je moguće koristiti se da bi se pratila glavna živčana

vlakna koja podatke prenose iz vidnog sustava prema ostatku mozga.

Difuzijska MRI počela je otkrivati kako veliki svežnji poveznica

spajaju područja na kori mozga. Konkretno, nedavno je u kartu mozga

unesena jedna značajna putanja, donji uzdužni snop, koji prolazi duž

temporalnog režnja, od njegova stražnjeg dijela do prednjeg kraja.132

Njegova anatomija daje naslutiti da on sabire informacije iz svih područja

mozga namijenjenih vidu, uključujući područje poštanskog sandučića, i

prevozi ih dalje duž temporalnog režnja. Uz tu značajnu kortikalnu

magistralu, lokalna vlakna u obliku slova U spajaju predjele temporalnog

režnja jedan za drugim, čime uspostavljaju lanac anticipacijske sprege

(slika 2.16). Svi ti živčani kablovi, obloženi biološkim izolatorom zvanim

mijelin, omogućavaju vrlo brzo prenošenje pisanih riječi čitavom

temporalnom režnju.

Slika 2.16 Lijevo okcipitotemporalno područje, na stražnjoj strani mozga, analizira pisane

riječi i rezultate prenosi u druga udaljena područja golemim snopovima vlakana koja sada

možemo vizualizirati difuzijskom MRI. Ova slika prikazuje rekonstrukciju veće

anatomske putanje, donjega longitudinalnog fascikula, koji se pruža prema prednjem

dijelu temporalnog režnja. Sve duž površine kore mozga brojna vlakna oblika slova U

također korak po korak povezuju obližnja područja (prema Catani i dr., 2003.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Oxford University Pressa.

Međutim, treba imati na umu da nam slikovni prikaz mozga

omogućava samo da vidimo glavne strukture ljudskog mozga, bez ulaženja

u finije detalje. Neke male poveznice, koje s funkcionalnog stajališta mogu

biti jednako važne, vjerojatno nisu tako upakirane u makroskopske

svežnjeve da ih se može zabilježiti postojećim metodama slikovnog

prikaza. Samo mikroskop može u potpunosti detaljno razotkriti sklopove

mozga. Autopsijsko istraživanje koje su izvršili anatomi iz Lausanne u

Švicarskoj pokazalo je da u ljudskom mozgu neuroni iz ventralnoga

temporalnog režnja podatke emitiraju područjima mozga koji su mnogo

udaljeniji i raspršeniji od onoga što smo vjerovali na temelju ispitivanja na

majmunima.133

No ti su rijetki vodiči slikovnog prikaza magnetskom

rezonancijom u biti nevidljivi, pa su znanstvenici koji su proveli to

istraživanje bili primorani čekati na veoma osobit stjecaj okolnosti. Bila je

puka koincidencija što je jedan od njihovih pacijenata, koji je inače

pretrpio udar u desnom okcipitotemporalnom području, tri tjedna nakon

napada umro od s tim nepovezane bolesti. Anatomi su njegov mozak

obradili kemijskom otopinom koja je istaknula završetke živaca koji su

nedavno umrli. Taj je postupak otkrio sve izravne veze oštećenog područja.

Rezultat je bio zapanjujući. Pokazalo se da je to malo desno vidno područje

projiciralo prema izvanredno raznolikim područjima kore mozga, a osobito

preko središnje linije mozga u lijevu hemisferu. Poveznice su pronalažene

gotovo svugdje, ali je njihova gustoća bila najviša u jezičnim područjima,

posebno u Brocinu području (donji frontalni korteks) i Wernickeovu

području (stražnji dio gornjega temporalnog korteksa).

Slika 2.17 Putanja inicijalnog unosa razlikuje se u odnosu na to čujemo li ili pročitamo

riječ, ali moždana aktivnost poslije konvergira prema istom skupu jezičnih područja.

Svaka slika dobivena magnetoencefalografijom predstavlja snimku aktivnosti na površini

kore mozga u različitim trenucima nakon podražaja nekom riječi. Naboranost ljudskog

korteksa kompjutorskim je algoritmom izglađena kako bi se olakšala vizualizacija.

Tijekom čitanja (desni stupac) aktivacija počinje za oko 100 milisekundi u okcipitalnom

polu. Do 170. milisekunde ona se širi u lijevo okcipitotemporalno područje, “poštanski

sandučić mozga", koji izdvaja vizualni oblik riječi. Odmah nakon toga dolazi do

eksplozije aktivnosti u više temporalnih i frontalnih područja lijeve hemisfere, od kojih

većina služi i obradi govorne riječi (lijevi stupac) (prema Marinković i dr„ 2003.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Neurona.

Ako pretpostavimo da je mozak simetrično organiziran, možemo

pouzdano zaključiti da lijevo područje poštanskog sandučića također šalje

usporediv broj projekcija istim područjima u dvjema hemisferama. Stoga

nam ovaj kratki pregled povezanosti mozga sugerira da to

okcipitotemporalno područje djeluje kao osnovna razvodna ploča za čitači

sklop. Iz te središnje točke poveznice se šire u svim smjerovima i mnogim

drugim kortikalnim područjima paralelno emitiraju identitet neke riječi.

Do izravnih dokaza tog fenomena emitiranja došli su Ksenija

Marinković, Anders Dale, Eric Halgren i njihovi kolege na MIT-u. Prvi put

su uspjeli u stvarnom vremenu pratiti kako se pisana riječ širi unutar

mozga.134

Zahvaljujući modernom aparatu za magnetoencefalografiju s

204 kanala, oni su mjerili minijaturna magnetska polja koja nastaju u

mozgu kad su mnogi njegovi neuroni sinkrono aktivni. Također su razvili

nov kompjutorski softver koji je te signale pretvorio u filmski zapis

aktivacije mozga dok se ona odvijala na površini kore. Njihov je film

otkrio vremenski tijek moždanih mehanizama povezanih s čitanjem (slika

2.17). Naravno, bila je to samo rekonstrukcija, ne izravan pogled na koru

mozga, ali tako realistična slika načina na koji riječ napreduje kroz mozak

nije nikad prije dobivena.

Kao što se i očekivalo, taj je film pokazao da aktivacija započinje u

okcipitalnom režnju, koji je povezan s ranom vidnom obradom. Približno

170 milisekundi kasnije ona se snažno lateralizira prema lijevoj hemisferi i

fokusira točno na područje poštanskog sandučića. A onda najednom, tek

250 milisekundi nakon što se riječ prvi put pojavila, dolazi do eksplozije

aktivnosti. Podražaj se obuhvatno širio u temporalne režnje i aktivirao

gornje, srednje i niže temporalne režnjeve obiju hemisfera. Napokon,

nakon 300 milisekundi, još se snažnije probio u lijevu hemisferu, s

proširenjem u temporalni režanj, prednju inzulu i Brocino područje. Taj se

obrazac intenzivne aktivacije nastavio još nekoliko stotina milisekundi, s

još jednim daljnjim izlaskom u frontalna područja te iznenađujućim

povratkom u posteriorna vidna područja.

Najzanimljivije mi je u vezi s ovim eksperimentom to da su nakon

oko 250 milisekundi pobuđena područja prestala biti ograničena isključivo

na vid - sva su mogla jednako tako biti aktivirana izgovorenom riječju.

Stoga je, unutar kortikalne lančane reakcije koja prati čitanje, područje

poštanskog sandučića zadnje područje koje ostaje sačuvano isključivo za

vizualnu obradu riječi. Dalje od te točke područja mozga za vid počinju

djelovati u bliskoj vezi s mrežama za govorni jezik.

Zvuk i značenje

U prvom smo poglavlju vidjeli da su psiholozi postulirali model

čitanja od dviju putanja. Oni su držali da mozak sadrži dvije paralelne

putanje kojima je moguće koristiti se simultano, ovisno o tome što se ima

pročitati:

• rijetko korištene riječi i neologizmi kreću se fonološkom

putanjom koja nizove slova pretvara u govorne zvukove

• često korištene riječi i riječi čije pisanje ne odgovara njihovu

izgovoru prepoznaje se pomoću mentalnog leksikona koji nam

omogućuje da pristupimo njihovu identitetu i značenju.

Na tu se teoriju oslanjao čitav niz eksperimenata sa slikovnim

prikazom mozga kako bi se zaključilo koja su područja mozga najviše

koncentrirana na izgovor, a koja proračunavaju identitet i značenje riječi.

Za testiranje modela dviju putanja na razini mozga moguće je

koristiti se dvjema različitim strategijama. Najjednostavnija se sastoji od

mjerenja aktivnosti mozga dok dobrovoljac čita različite vrste nizova

slova. Premda je zadatak fiksiran, podražaji se mijenjaju, i konstruirani su

tako da optimalno pobude jednu od dviju moždanih putanja. Na primjer,

neki su pokusi suprotstavljali čitanje pravih riječi poput “house” ili “pants”

čitanju pseudoriječi poput “houts” ili “panse”.135

Predjeli koji pokažu

najveću reakciju na riječi smatraju se dijelom leksičke putanje, dok se za

područja koji pokažu više aktivacije na pseudoriječi misli da su uključeni u

izravnu fonološku putanju. Štoviše, budući da u mentalnom leksikonu

nema stavke “houts”, takav se niz može pročitati samo konverzijom iz

pisma u zvuk.

Korišteni su i suptilniji kontrasti. Na primjer, modulira li učestalost

riječi aktivaciju mozga tako da se rijetko korištene riječi poput “sextant” ili

“chalice” ponašaju uvelike kao pseudoriječi i slijede putanju iz pisma u

zvuk. Razlikuju li područja mozga riječi čiji izgovor odgovara tome kako

se pišu, poput “bloom”136

i riječi poput “blood”137

, za koje to ne vrijedi?

Taj psihološki model putanja drži da one prve uglavnom idu putanjom od

pisma do zvuka, a druge se mogu ispravno pročitati samo ako ih isprva

prepozna mentalni leksikon.

Slika 2.18 Dvije putanje čitanja, koje omogućavaju pristup značenju ili govornim

zvukovima, uključuju odjelite skupove moždanih područja. Ova ponovna analiza desetaka

eksperimenata pokazuje da nakon zajedničkog razdoblja vizualne obrade (vrh, lijevo), dva

značajna skupa kortikalnih sklopova distingviraju pristup značenju riječi (vrh, desno) i

dekodiranje slova na govorne zvukove (dno). Ta su dva sklopa međusobno isprepletena i

ponekad leže jedan do drugoga u istomu anatomskom području. Na primjer, u donjemu

frontalnom korteksu odjelita obližnja područja.za značenje i za artikulaciju kao da zajedno

stanuju (prema Jobard, Crivello i Tzourio-Mazoyer, 2003.). Upotrijebljeno uz dopuštenje

Neuroimagea.

Druga metoda, koja nadopunjava prethodnu, sastoji se od

predočavanja jedinstvenog niza riječi s različitim zadacima138

, odabranima

zato što selektivno naglašavaju podatke koji se odnose na jednu od

cerebralnih putanja. Na primjer, u jednoj skupini pokusa od sudionika se

traži da prosude rimuju li se navedene riječi - fonološki zadatak koji

naglašava konverziju grafema u foneme i mentalno prikazivanje govornih

zvukova. U drugoj se od njih traži da procijene jesu li riječi sinonimne ili

nisu - semantički zadatak koji zahtijeva pristup mentalnom leksikonu i

pozornost usmjerava na značenje. Na kraju dolazi zadatak slovkanja, u

kojemu se od istih sudionika traži da procijene završavaju li dvije riječi

istim slovima, neovisno o tome kako zvuče (npr. “napkin” i “mountain”) -

ortografska prosudba koja bi mogla pojačati informacije o pisanju u

mozgu. U svakom se ispitivanju očekuje da će se aktivnost mozga povećati

u područjima koja kodiraju podatke u formatu koji je potreban za

rješavanje zadatka.

Ove dvije metode uglavnom dolaze do istih rezultata.139

Dvije

putanje čitanja zaista odgovaraju dvjema odjelitim mrežama moždanih

područja (slika 2.18). Stoga je ispravno držati da su zvuku i značenju

namijenjene odvojene mreže - čini se da rezultati oslikavanja mozga

uvelike podupiru taj psihološki model.

Od pisma do zvuka

Putanja u mozgu koja se koristi za dekodiranje slova u zvukove u

osnovi uključuje gornja područja lijevog temporalnog režnja, poznate po

ulozi u analizi govornih zvukova. Također su uključene i lijeva donja

prefrontalna i precentralna kora - ali vizualna slova i govorni zvukovi

najprije se susreću u gornjemu temporalnom režnju. To jasno pokazuje

jednostavan eksperiment ilustriran na slici 2.19.140

Tijekom funkcionalne

MRI sudionicima se daje ili da vide same riječi ili da čuju same govorne

zvukove ili da ih čuju i vide istovremeno. U slučaju kada bi dobili oboje,

slovo i zvuk mogli su se podudarati (na primjer slovo “o” i zvuk o), ili biti

nepodudarni (slovo “a” i zvuk o). Golem dio gornjega temporalnog režnja

reagirao je na prizor slova - ali samo maleno područje zvano sljepoočna

zaravan (planum temporale) reagira na kompatibilna slova i zvukove. Na

tom mjestu na korteksu zvuk koji odgovara slovu povećava aktivnost

mozga, ali je sukob između napisanoga i zvuka smanjuje. Zahvaljujući

magnetoencefalografiji taj se efekt može precizno vremenski odrediti.

Konverzija slova u zvuk počinje samo 225 milisekundi nakon što se slovo

inicijalno pojavi na mrežnici, a njegova se kompatibilnost s izgovorenim

glasom prepozna nakon približno 400 milisekundi.141

Ima nekoliko naznaka koje sugeriraju da je sljepoočna zaravan jedan

od ključnih predjela za dekodiranje govora. Ona je asimetrična, površina

na lijevoj hemisferi veća joj je od one na desnoj. Mnogi istraživači tu

anatomsku asimetriju smatraju jednim od glavnih vjerojatnih razloga

lateraliziranosti jezika u lijevoj hemisferi. Ne samo da je lijeva sljepoočna

zaravan već prije rođenja veća od desne, već se mozgovi dojenčadi silno i

asimetrično aktiviraju dok u prvih nekoliko mjeseci života slušaju govor.142

U djetinjstvu to područje brzo uči obrađivati relevantne govorne zvukove

materinjeg jezika, a nepotrebne ignorirati.143

Na primjer, kao što je

općepoznato, Japanci ne mogu čuti razliku između r i l, jer se u njihovu

jeziku riječi ne razlikuju po tim zvucima. Taj se osobiti oblik “lingvističke

gluhoće” pojavljuje u lijevoj sljepoočnoj zaravni i okolnim područjima -

prema kraju prve godine života ta područja gube sposobnost razlikovanja r

i l.

Slika 2.19 Gornje temporalno područje pridonosi konverziji slova u zvukove. Slikovni

prikaz mozga lako razdvaja vizualna područja, koja aktiviraju oblici slova, od slušnih

područja, koja aktiviraju govorni zvuci. Dio gornjega temporalnog korteksa, u bijelom,

jest multimodalan, što znači da ga aktiviraju i zvuk i pogled. Manji sektori unutar tih

područja osjetljivi su na slaganje ili neslaganje slova i zvuka koji se čuo (prema van

Atteveldt i dr„ 2004.). Prilagođeno uz dopuštenje Neurona.

Sljepoočna zaravan točka je susretanja vidnih i slušnih unosa, te kao

takva bez sumnje igra važnu ulogu kad mala djeca uče čitati. Štoviše, ona

je idealno opremljena za učenje podudarnosti između slova i zvukova. Kad

početnik uči dekodirati slova “b” i “a” u zvuk ba, njegova sljepoočna

zaravan prima i slova i ulazni govor, pa tako među njima može uspostaviti

vezu. Poslije veze između grafema postaju automatske. Konverzija slova u

zvukove postaje toliko automatska da spoj slova “A” s pogrešnim zvukom

o potiče naš gornji temporalni korteks da emitira kratkotrajan signal za

neslaganje.

Još nismo sasvim razumjeli precizne putanje koje služe konverziji

slova u zvukove. Kad se radi o jednom slovu, gornje temporalno područje

informacije vjerojatno prima izravno iz ranih vidnih područja. Međutim,

kad ulazi čitav niz slova, potrebna je kompleksna obrada kako bi ga se

parsiralo na grafeme i slogove. Taj je proces po naravi serijski, i vjerojatno

upreže donje parijetalno područje, koji leži upravo iznad sljepoočne

zaravni.144

Zajedno s dijelom Brocina područja (operkularni dio), to

područje tvori fonologijski sklop, koji se aktivira svaki put kad nešto

mentalno izgovaramo. On pripada artikulacijskoj ili fonološkoj petlji

kojom se koristimo, primjerice, kad telefonski broj spremamo u verbalnu

memoriju.145

Taj međuspremnik, odnosno skladište, vjerojatno je bitan za

izgovaranje dugih napisanih riječi - na primjer, da se dešifrira farmaceutska

formula poput acetilsalicilne kiseline (aspirina).

Prilazi značenju

Moždana mreža koja analizira značenje riječi posve je distinktna u

odnosu na onu koja slova pretvara u zvukove. Semantika mobilizira širok

raspon područja; neki od njih prikazani su na slici 2.18. Ključno je to da

nijedan od njih nije isključivo namijenjen za pisanu riječ. Umjesto toga, svi

se oni aktiviraju čim pomislimo o pojmovima koje izražavaju izgovorene

riječi146

ili čak slike.147

Ustvari, oni se lako mogu pronaći pomoću

klasičnog testa asocijacije slika, u kojem se od osobe traži da prosudi koje

od triju slika pripadaju zajedno - piramida, palmino drvo i čekić.

Neobično svojstvo inherentno nekim od ovih semantičkih područja

jest to da oni mogu biti aktivni i prije nego što se od dobrovoljca zatraži da

izvede neki specifični zadatak. Posebno je aktivno stražnje

temporoparijetalno područje, čak i kad se odmaramo u mraku. On se u

pravilu ne aktivira jače kad dobrovoljac čuje ili vidi riječi - ali se

“deaktivira” do stupnja ispod početne osnovne razine kad god se prikažu

besmislene pseudoriječi.148

Zašto je to tako? U trenu kad se probudimo,

naš je mozak smjesta aktivan i svjestan toga što se zbiva oko njega. Taj

proces mentalne refleksije spontano pokreće semantičku mrežu koja

manipulira riječima i slikama - tako da su mnoga područja o kojima je riječ

aktivna čak i kad se odmaramo. Zbog tog stalnog brujanja moždane

aktivnosti funkcionalna MRI nema apsolutnu nulu koja bi omogućila lako

identificiranje ikakve dodatne aktivacije mozga izazvane izvanjskim

podražavanjem. U nekim područjima, poput angularnog girusa, čitanje

smislenih riječi izaziva jednaku količinu aktivnosti kao i stalno brujanje,

tako da ne uspijeva inducirati nikakvu dodatnu izmjenu - kao da se čitanje

uopće ne tiče tog područja. Međutim, kad primimo podražaj koji uopće nije

smislen, poput pseudoriječi “larpic”, spontana aktivnost nakratko opada i

izaziva privremenu deaktivaciju - primjetno smanjenje aktivacije koje

sugerira da je to područje u stvari aktivno uključeno u čitanje riječi.

Područja mozga koja kodiraju značenje nije moguće izravno

vizualizirati jer im aktivacija stalno fluktuira, čak i u stanju odmaranja -

mora ih se proučavati rafiniranijim eksperimentalnim metodama. Jedna od

tih, već spomenuta u knjizi, jest metoda pripremanja. Razmotrimo riječi

“sofa” i “couch”, gotovo jednakog značenja, ali različitih slova. Joe Devlin

i njegovi suradnici149

dobrovoljcima su prikazivali parove takvih sinonima,

tako da bi prva riječ subliminalno bljesnula, a samo su drugu riječ stvarno

vidjeli. Otkrili su da je samo jedno područje mozga, lijevi srednji

temporalni predio, prepoznavao njihovu sličnost unatoč površinskoj

različitosti. To su područje manje aktivirala dva sinonima nego dvije riječi

nepovezanih značenja, poput “honey” i “couch”, što je impliciralo da je

ono duže bilo aktivno kad je trebalo kodirati dva različita značenja, ali su

ga sinonimi samo jedanput aktivirali. Pomoću više elegantnih manipulacija

Devlin i njegovi kolege pokazali su veliku razliku u načinu na koji riječi

kodiraju srednji, odnosno ventralni dio lijevoga temporalnog režnja. Kao

što sam već opširnije objasnio, ventralno područje poštanskog sandučića

bavi se samo vizualnim kodiranjem slova. Devlin je otkrio da bi njegova

aktivnost padala kad god su riječi vizualno nalikovale (“hunt” i

“hunter”150

), pa čak i ako njihova značenja nisu imala ništa zajedničko

(“horn” i “horny”151

). Nadalje, taj predio nije uspio registrirati činjenicu da

“sofa” i “couch” znače otprilike isto - što bismo upravo očekivali ako je taj

predio u potpunosti usmjeren na pisanje tih riječi. Nasuprot tomu, lijevi

srednji temporalni korteks pokazao je očevidnu osjetljivost na semantički

povezane parove riječi, poput “sofa”/“couch” ili “hunt”/“hunter”. Nisu ga

zavaravali površno slični parovi poput “horn” i “horny”.

Druga ispitivanja potvrđuju da je to drugo područje posvećeno

značenju pojedinih riječi. U čitatelja japanskoga to je jedino područje koje

prepoznaje da je riječ ista neovisno o tome je li napisana kanjijem ili

kanom, dvama pismima čiji pisani oblici nisu vizualno povezani.152

On je

također osjetljiv na semantičke odnose između govorenih, a ne samo

pisanih riječi.153

Stoga se čini da to područje kodira fragmente značenja

riječi, neovisno o tome kako se do tog značenja došlo, na osnovi slike,

izgovorene riječi ili pisanog niza.

Međutim, mreže mozga za čitanje nisu ograničene na jednostavnu

obradu pojedinih riječi. Čini se da se područja blizu prednjeg dijela

temporalnog režnja koncentriraju na kombinacije značenja koje riječi

zadobivaju kad ih se slaže u rečenice.154

Jedan drugi dio, još dalje naprijed

u donjemu frontalnom korteksu, čini se da odabire jedno od mnogih

značenja - on se zajedno s temporalnim područjima pokreće kad god

čujemo rečenice koje sadrže mnoge dvosmislene riječi, poput “the shell

was fired toward the tank”.155 156

Pomislite koliko očajno ta područja

mozga tragaju za stabilnim stanjem pri čitanju idućih dvosmislenih

naslova:

Neki komadi Rocka Hudsona prodani na aukciji / Neki komadi

stijene Hudson prodani na aukciji

Gluhonijemom se vraća sluh pri ubojstvu / Gluhonijemi će biti

ponovo saslušan u vezi s ubojstvom

Dvoje osuđenih izbjeglo omču, porota obješena / Dvoje

osuđenih izbjeglo omču, porota neodlučna

Oni koji piju mlijeko pretvaraju se u prah / Potrošači mlijeka

prelaze na mlijeko u prahu

Preprodavači će čuti automobile kako govore u podne /

Preprodavači će u podne slušati govor o automobilima

Spolno obrazovanje odgođeno, nastavnici traže obuku

Kad pečete kolače, uključite i svoju djecu / Stavite svoju djecu

u kolače kad ih pečete.157

Sve u svemu, premda su istraživači uspjeli iscrtati kartu nekoliko

područja mozga, pitanje kako se značenje stvarno kodira u korteksu i dalje

frustrira. Proces koji našim neuronskim mrežama omogućava da se

uzajamno dobro uklope i “daju smisao” potpuno je misteriozan. Međutim,

znamo da značenje ne može biti ograničeno na samo nekoliko područja u

mozgu, i da vjerojatno ovisi o golemim redovima neurona raspoređenih

diljem kore mozga, od čega su frontalni i temporalni dio sa slike 2.18 tek

vrh ledene sante. Premda se ta područja aktiviraju kad pristupimo srži neke

riječi, ona vjerojatno ne pohranjuju samo značenje, već jednostavno

olakšavaju pristup semantičkim informacijama proširenima drugdje na kori

mozga. Prema neurologu Antoniu Damasiju158

, vrlo je vjerojatno da oni

djeluju kao “zone konvergencije”, koje sakupljaju signale i šalju ih

mnogim drugim predjelima. Stoga je najvjerojatnije da oni raspršene

fragmente značenja sabiru i vezuju ih u svežnjeve artikuliranih skupova

neurona koji sačinjavaju pravi neuronski supstrat značenja riječi.

Uzmimo glagol “gristi”. Dok se prisjećate što on znači, vaš um

živahno evocira povezane dijelove tijela: usta i zube, njihove pokrete, a

možda i bol koju povezujemo s ugrizenošću. Svi su ti djelići kretnji,

pokreta i osjeta povezani zajedno pod naslovom “gristi”. Ta veza djeluje u

obama smjerovima: izgovaramo tu riječ kad god govorimo o tom

specifičnom nizu događaja, ali kad čujemo ili pročitamo tu riječ, preplave

nas značenja.

Čini se da lateralni temporalni dio igra bitnu ulogu u posredovanju

između oblika riječi i elemenata koji sačinjavaju njihovo značenje. To se

područje može podijeliti u područja nižeg reda koji se specijaliziraju za

različite kategorije riječi. Lica, ljudi, životinje, alati, povrće... čini se da se

sve te kategorije pridružuje djelomice odjelitim područjima, svaki od kojih

fragmente značenja sakuplja iz različitih izvora: parijetalni režanj za

brojeve i dijelove tijela, okcipitalno područje V4 za boje, područje V5 za

pokret, precentralno i stražnje parijetalno područje za činjenje i geste,

Brodmannovo područje 10 za namjere i uvjerenja, temporalni režanj za

osobna imena...

I u vezi s ovim područjem lezije mozga bile su izvor jedinstvenih i

osebujnih podataka. Nije neuobičajeno da udar selektivno liši pacijenta

neke uske domene znanja. Na primjer, neki pacijenti izgube sve govorno i

pisano znanje o životinjama, pa ih čak ni na slikama ne mogu

prepoznati.159

Ne mogu odgovoriti na jednostavna pitanja poput “Gdje živi

lav?” ili “Koje je boje slon?” Ali zadržavaju normalno znanje o drugim

domenama, poput glagola, oruđa ili slavnih. U drugih su pacijenata

životinje očuvane, ali je neka druga kategorija izgubljena. Odjelita poprišta

lezija, raspršena lijevim temporalnim i frontalnim režnjevima, obično se

asociraju s tim po kategorijama specifičnim oštećenjima.160

I funkcionalne

metode slikovnog prikaza pomogle su izoštriti znanje o tim lokalizacijama:

kad god pomišljamo na imenice ili glagole, životinje ili alate, uključe se

odjeliti predjeli na kori mozga.161

Još treba istražiti istančanije semantičke distinkcije. Nedavno su

Friedemann Pulvermuller i njegovi kolege usporedili reakcije mozga na

riječi koje su sve pripadale istoj kategoriji glagola činjenja, ali su bile

različitih detaljnih sadržaja. Neki glagoli poput “gristi” ili “poljubiti”

evocirali su pokrete ustima, drugi rad ruku (“pisati”, “baciti”), a neki treći

rad nogu i stopala (“šutnuti”, “hodati”).162

Primijećena je zamjetna

fragmentacija značenja: svaki je tip glagola aktivirao odjelit sektor

premotornog korteksa, na mjestu prikazanom u “motoričkom

homunkulusu”, odnosno zemljovidu našeg tijela. Stoga se čini da je

značenje riječi doslovno utjelovljeno u našim moždanim mrežama. Niz

slova može biti smislen samo ako u nekoliko stotina milisekundi evocira

bezbroj obilježja raspršenih osjetilnim, motoričkim i apstraktnim

moždanim kartama pozicije, broja, namjere...

Time što svaki oblik riječi vežu s njezinim semantičkim obilježjima,

hijerarhijske poveznice temporalnog režnja rješavaju ono što je nazvano

problemom utemeljenja značenja. Kao što je to naglasio Ferdinand de

Saussure, oblici i značenja arbitrarno su povezani: bilo koji niz slova može

predstavljati bilo koji pojam. Međutim, ta arbitrarnost prestaje kad učimo

neki jezik. Ne možemo a da ne vidimo životinju iza riječi “lav”, a

nemoguće nam je riječ “žirafa” čitati kao glagol - obje su te riječi putem

poveznica temporalnog režnja postale čvrsto pripojene mnogim raspršenim

neuronima koje im daju značenje.

Moždani plimni val

Možda je opisati širenje aktivacije desecima fragmenata značenja

raspršenima u mozgu najlakše usporedbom s plimnim valom. Na nekim se

rijekama dvaput dnevno za visoke plime zbiva neobičan fenomen, kad

prednji dio masivnog vala dopre duboko u njihove estuarije. Pod pravim

uvjetima taj val može prevaliti desetke milja uzvodno. U unutrašnjost

pritom toliko daleko nikad ne dopre nimalo slane vode - plimni val

jednostavno prenese udaljeni porast vodostaja koji se sinkrono širi cijelim

riječnim sustavom. Samo avion ili satelit može uhvatiti stvarnu sliku toga

prekrasnog prirodnog fenomena. Na nekoliko minuta cijela mreža tokova

nabuja tim silnim naletom vode, jednostavno zato što svi oni teku u isto

more.

Napisana ili izgovorena riječ fragmente značenja u mozgu vjerojatno

aktivira na isti način na koji plimni val preplavi čitavo korito rijeke. Ako

riječ poput “sir” usporedite s neriječju poput “croil”, jedina razlika leži u

veličini kortikalnog plimnog vala koji mogu izazvati. Poznata riječ

odzvanja u mrežama temporalnog režnja i proizvodi masivni val

sinkroniziranih titraja koji se valja milijunima neurona. Dok uzastopno

dolazi u dodir s mnogim skupovima neurona, od kojih svaki kodira

fragment značenja riječi, taj plimni val dopire čak i do udaljenijih predjela

na kori mozga. Međutim, ako nepoznata riječ čak i prođe kroz prve stadije

vizualne analize, ona ne nalazi odjeka u korteksu, a val koji odašilje brzo

se raspada u neartikuliranu moždanu pjenu.

Može li se moždani plimni val pratiti u stvarnom vremenu? Godine

1995. jednostavno sam prikazao izvanrednu brzinu kojom tijekom čitanja

funkcionira leksički pristup.163

U mojem su pokusu

elektroencefalogramom snimane 64 elektrode dok su dobrovoljci

pregledavali nizove slova. Neki od njih, poput “PGQLST”, sastojali su se

samo od suglasnika, te su tako kršili osnovna pravila pisanja na

engleskome. Drugi su gradili riječi koje su pripadale četirima

kategorijama: brojevima, osobnim imenima, životinjama i glagolima

činjenja. Prateći promjene u voltaži na površini glave po jednu

milisekundu, mogao sam odrediti trajanje dvaju bitnih stadija čitanja:

vizualni filter, koji prihvaća pravilne nizove slova, i semantički filter, koji

riječi razvrstava prema značenju. Trebalo je samo 180 milisekundi da bi se

nizovi suglasnika odvojili od pravih riječi. Topografija tog testa daje

naslutiti da se to rano filtriranje odvijalo u lijevomu okcipitotemporalnom

području poštanskog sandučića. Ključno je da je bilo potrebno samo još 80

milisekundi da četiri kategorije riječi počnu aktivirati odjelite sektore na

korteksu. Stoga je prošla samo četvrtina sekunde prije negoli je plimni val

dosegao obale značenja.

Ovih nam dana naprednije tehnike magnetoencefalografije

omogućuju da val moždane aktivnosti ne pratimo samo na površini glave,

već i na samoj površini korteksa. Tom se tehnologijom mogu praviti

usporeni filmovi koji otkrivaju niz područja što ih dotiče pojedinačna riječ.

Koristeći se tim alatima, Panagiotis Simos i njegovi suradnici na

Sveučilištu u Teksasu pratili su kortikalnu putanju riječi dok su se one

kretale različitim putanjama u mozgu. Oni su sudionike jednostavno

zamolili da imenuju nizove slova koji pripadaju trima kategorijama:

• Pseudoriječi ili besmisleni nizovi slova poput “trid” ili

“plosh”, koji poštuju pravila pisanja na engleskome. Budući da

one nemaju stavku u mentalnom leksikonu, može ih se

imenovati samo putanjom konverzije pisma u zvuk, koja

primjenjuje pravila izgovora bez obzira na značenje. Stoga se

očekivalo da će ti nizovi pobuditi gornja temporalna područja

povezana s govornim zvukovima, ali ne i srednja temporalna

područja povezana sa značenjem.

• “Pseudohomofoni”, odnosno nizovi slova poput “hed” ili

“wimen”164

, koji zvuče poput pravih riječi, ali su pogrešno

napisani. Opet, ti se podražaji mogu izgovoriti samo putanjom

od pisanja do zvuka. Međutim, kad se dođe do njihova

izgovora, one evociraju neko značenje. Stoga bi se očekivalo

da će aktivacija mozga započeti u gornjemu temporalnom

korteksu, a zatim se proširiti u srednji temporalni korteks.

• Na kraju, prave riječi poput “have” ili “eye” koje su česte u

engleskome, ali im je izgovor nepravilan. Kod takvih se nizova

očekivalo da će aktiviranje mozga ići u suprotnom smjeru.

Kako bi se došlo do izgovora, riječ bi prvo trebalo naći u

mentalnom leksikonu. Stoga bi plimni val najprije dosegao

leksička i semantička područja, a tek poslije ona koja kodiraju

govorne zvukove.

Rezultati su odgovarali toj jednostavnoj slici. Do 150 milisekundi,

aktivnost mozga bila je ograničena na vizualni okcipitalni korteks. Oko

200 milisekundi, ona se proširila u lijevo područje poštanskog sandučića.

Na tom stadiju nije bilo uočljivih razlika između triju kategorija podražaja.

Međutim, odmah nakon toga počeli su poticati različite reakcije.

Pseudoriječi i pseudohomofoni aktivirali su gornje temporalno područje,

posebno lijevu sljepoočnu zaravan, u kojoj je smještena predodžba

izgovora govornih zvukova. Nepravilne su riječi aktivirale lijevo srednje

temporalno područje, koji sadrži semantičku “zonu konvergencije”, i tek su

potom izazvale sekundarni val stimulacije slušnih područja. Na kraju,

pseudoriječi bez značenja nikad nisu jače aktivirale semantička područja,

ali ona jesu, premda kasno, okidala u reakciji na homofone poput “hed”.

Ti se rezultati oslikavanja mozga lijepo poklapaju sa zaključcima

mnogih psiholoških proučavanja čitanja. Moramo li mentalno izgovarati

riječi prije nego što ih razumijemo? Ili od niza slova možemo prijeći

izravno na njegovo značenje i preskočiti stadij izgovaranja? I jedno i drugo

je moguće, ali sve ovisi o tipu riječi. Uobičajene riječi, kao i one koje se

nepravilno pišu, polaze izravno leksičkim područjima srednjega

temporalnog režnja - u Simosovu je eksperimentu brzina kojom se to

područje upalilo dobro predviđala koliko će vremena trebati sudionicima

da ih imenuju. Druge riječi, bilo pravilne, rijetke ili nepoznate, mentalno se

izgovaraju pomoću zvučnih područja gornjega temporalnog režnja, prije

nego što im se prida značenje - u Simosovu je pokusu brzinu njihova

imenovanja predviđala latencija do prve aktivacije slušnih područja.

Mozgovna ograničenja kulturne raznolikosti

Uspostavivši ovu shematsku sliku dviju moždanih putanja za čitanje,

možemo se vratiti pitanju nošenja s različitim pismima. Mnoštvo sustava

pisanja u svijetu uživa različite stupnjeve transparentnosti pisanja (slika

2.20).165

Neki jezici, poput talijanskog, imaju transparentan sustav pisanja,

u kojem su pravila pisma u odnosu na zvuk jednostavna i gotovo

beziznimna; ako možete izgovoriti slova, možete pročitati svaku talijansku

riječ ili pseudoriječ. Drugi jezici nisu tako prozirni. Na engleskom se isti

niz slova “ough” različito čita u “tough” i “though”. U tom tipu jezika

pravila konverzije nisu dostatna. Da bi došao do izgovora neke riječi,

čitatelj engleskoga mora posjedovati golem leksikon kako bi napisane

riječi čitao naglas. Pravila odnosa pisma i zvuka postoje, ali postojanje

bezbrojnih iznimaka znači da je nužno stalno obraćanje leksičkoj memoriji.

Kineski i japanski očito stoje na jednom kraju skale ortografske

transparentnosti. U tim jezicima čitatelji moraju upamtiti tisuće znakova

(za svakodnevno čitanje nužno je poznavanje oko 7000 kineskih znakova,

ali gotovo 40.000 ih se koristi u književnosti). Svaki od njih mora biti

pridružen odgovarajućoj izgovorenoj riječi. Ta pridruživanja nisu u

potpunosti arbitrarna - dapače, mnogi kineski znakovi imaju fonetski

marker koji se relativno konzistentno piše: jedan oblik piše se ma, drugi ti i

tako dalje. Pa ipak, ima toliko mnogo markera i toliko iznimaka od

njihovih pravilnih izgovora da je koncepcija “pravila” odnosa pisma i

zvuka ovdje jedva primjenjiva. Pisanje kineskoga prije svega se oslanja na

probabilističke asocijacije znakova i govornih zvukova koje treba učiti

jednu po jednu, jer njihovom strukturom ne upravlja nikakvo apstraktno

pravilo.

Slika 2.20 Transparentnost pravopisnog sustava utječe na organizaciju čitateljeva mozga.

Sustavi pisanja razlikuju se po veličini jedinica koje označavaju (fonemi, slogovi ili cijele

riječi) i po stupnju transparentnosti (redovitosti odnosa između simbola i govornih

zvukova). Talijanski je pravopis vrlo pravilan, dok engleski obiluje nepravilnostima i

iznimnim riječima. Kad se uspoređuje aktivacije mozga na talijanskome i na engleskome,

unutar općenito zajedničke mreže vidljive su malene modulacije. Talijanski izaziva jaču

aktivaciju u slušnim područjima gornjega temporalnog režnja, dok engleski veći naglasak

stavlja na okcipitotemporalno područje, kao i na lijevo donje frontalno područje (prema

Paulescu i dr„ 2000.).

Kakav je utjecaj kulturnih varijacija na sklopove za čitanje u mozgu?

Opet se čini da prevladava nadkulturna generalizacija. Premda je

oslikavanje mozga otkrilo nekoliko diskrepancija između talijanskih,

engleskih, kineskih i japanskih čitatelja, one su ograničene na lokalne

modulacije (slika 2.20). Dvije putanje čitanja koje smo prethodno opisali

postoje u svim kulturama i prebivaju u sličnim područjima na mozgu.

Jedina je razlika u tome kako se svaki jezik tim putanjama koristi. Kineski

znakovi ili kanji, koji prikazuju cijele riječi, uglavnom izazivaju veću

aktivaciju u područjima povezanima s mentalnim leksikonom (posebno u

lijevomu srednjem temporalnom predjelu). Sustavi pisanja koji izražavaju

govorne zvukove korištenjem relativno jednostavnih pravila, poput

alfabetskih pisama, kineskog pinyina ili japanskog pisma kana, uglavnom

slušna područja aktiviraju izravno putanjom konverzije iz pisma u zvuk

(osobito lijevi gornji temporalni režanj i angularni girus).166

Slične se kulturne distinkcije također mogu naći i u alfabetskih

sustava pisanja.167

Talijanski, koji je veoma transparentan jezik, proizvodi

nešto veću aktivaciju u slušnim područjima temporalnog režnja od

engleskoga, vjerojatno zbog toga što su njegova pravila konverzije pisma u

govor jednostavnija. Engleski, sa svojim neprozirnim sustavom, vodi većoj

aktivaciji lijevoga donjeg frontalnog režnja uključenog u semantički i

leksički odabir, te blago povećanoj aktivnosti u lijevomu

okcipitotemporalnom području. Ti se obrasci vjerojatno mogu pripisati

činjenici da proračunavanje vizualnog oblika riječi na engleskome

zahtijeva više posla. Dok se čitatelj talijanskoga može zadovoljiti

identificiranjem niza slova prije nego što ih pretvori u zvuk, čitatelj

engleskoga mora obraćati pozornost na kontekst u kojem se slova

pojavljuju kako bi izdvojio kompleksne grafeme poput “ou”, “gh” ili “ing”

- jedine jedinice koje omogućavaju neku količinu redovitosti konverzije

pisma u zvuk.

Na neke su načine razlike između jezika usporedive s onima koje

postoje unutar jezika, koje odvajaju pravilne riječi od nepravilnih. Kad

pročitamo nepravilnu riječ poput “colonel”, naša moždana aktivnost

nalikuje na aktivnost čitatelja kineskoga, jer se moramo uvelike oslanjati

na leksičko-semantičku putanju koja taj niz parsira kao poznat “znak” sa

svojim vlastitim izgovorom. Nasuprot tome, kad čitamo neobičan, ali

pravilan niz poput Nabokovljeve “Lo-lee-ta”, mi se, kao i talijanski čitatelj,

oslanjamo na izravnu putanju iz pisma u govor, koja prolazi gornjim

temporalnim režnjem.

U krajnjoj analizi, svi ovi nalazi naginju k fundamentalnoj

univerzalnosti sklopova za čitanje. Unatoč raznolikosti sustava pisanja i

pravila transkripcije, ljudima se diljem svijeta pri čitanju većinom

aktiviraju ista područja mozga. Kineski znakovi, alfabetski nizovi,

hebrejska slova i japanski kanji, svi idu vrlo sličnim kortikalnim putanjama

obrade. Nadalje, kad uđu u vidni korteks, svi su pisani podražaji

proslijeđeni u lijevo područje poštanskog sandučića, gdje bivaju prepoznati

neovisno o svojem točnom obliku, veličini i položaju. Taj paket vizualnih

informacija zatim se prenosi jednom od dviju glavnih putanja, pri čemu ga

jedna konvertira u zvuk, a druga u značenje. Obje putanje funkcioniraju

simultano i paralelno - ovisno o pravilnosti riječi, jedna ili druga bude

nadređena.

Čitanje i evolucija

Izvanredno univerzalne karakteristike područja mozga za čitanje

ponovo nas suočavaju sa zagonetkom njihove evolucije. Kako je došlo do

toga da naš mozak posjeduje moždane sklopove specijalizirane za čitanje?

Zašto vizualno prepoznavanje riječi uvijek, u svih čitatelja, upošljava isto

područje, na položajima koji nikad nisu više od nekoliko milimetara

udaljeni? Kojom je nemogućom slučajnošću taj dio opremljen svime što

mu treba za djelotvorno čitanje, uključujući sposobnost prostorne

invarijantnosti, sposobnost učenja apstraktnih oblika slova i odgovarajuće

veze s drugim jezičnim područjima? Ne bi li ta svojstva implicirala da je

naš mozak predisponiran za čitanje? Nikako - neosporiva logika nam kaže

da to nije moguće. Izum čitanja odveć je nedavan da bi se naš genom na

njega stigao prilagoditi. Moguće je da su se u našem mozgu u stotinu tisuća

godina tijekom kojih se pojavila naša vrsta razvili specifični uređaji za

jezik i društvenost - ali to se ne može odnositi na sposobnost čitanja, koja

ima tek nekoliko tisuća godina.

Ako je dakle istina da se mi za čitanje koristimo vidnim sustavom

primata, sad se moramo usredotočiti na organizaciju mozgova drugih

primata. Što jedan makaki radi s područjima mozga koja su u nas

namijenjena za čitanje? Kako su ta područja preusmjerena na novu

kulturnu aktivnost, jednako neuobičajenu kao i prepoznavanje pisanih

riječi?

Treće poglavlje

Majmun koji čita

Čitanje počiva na primitivnim neuronskim mehanizmima primatskog

vida očuvanima tijekom evolucije. Ispitivanja životinja pokazuju da je

mozak majmuna dom za hijerarhiju neurona koji reagiraju na djeliće

vizualnih scena. Ti neuroni kolektivno sadrže zalihu elementarnih oblika

čije kombinacije mogu kodirati bilo koji vizualni objekt. Neki neuroni

majmuna makaki čak reagiraju na spojeve crta koji nalikuju na oblike naših

slova (npr. T, Y i L). Ti oblici sačinjavaju korisne invarijante za

prepoznavanje predmeta. Prema hipotezi o “neuronskom recikliranju”, kad

učimo čitati, dio te neuronske aktivnosti prenamjenjuje se za taj novi

zadatak prepoznavanja slova i riječi.

U svojoj aroganciji čovjek se smatra velikim djelom, vrijednim Božjeg

posredovanja. Skromnije je i, vjerujem, istinitije smatrati da su ga stvorile

životinje.

Charles Darwin, Bilježnice, 1838.

Ne mogu prihvatiti da je čovjek jednako odjelit od čimpanze kao

Ornitotinhus [čudnovati kljunaš] od konja; pitam se što bi na to rekla

čimpanza?

Charles Darwin, Pismo Huxleyju, 1863.

Nitko evolucijsko porijeklo ljudske kognitivne sposobnosti nije žešće

branio od Charlesa Darwina. U Porijeklu čovjeka (1871.) i Izražavanju

osjećaja u čovjeka i životinja (1872.) sabrao je stotine uvida koji su

upućivali na životinjsko porijeklo ljudskog ponašanja. Tvrdio je da čak ni

jezik nije izmaknuo tom pravilu: “Čovjek ima instinktivnu sklonost

govorenju, kao što vidimo u tepanju naše male djece.” Darwin je bio prvi

znanstvenik koji je povukao sistematičnu usporedbu između učenja jezika i

ovladavanja pjevanjem u ptica.

Čak je u svom pokušaju razumijevanja viših intelektualnih

sposobnosti, društvenih osjećaja, moralne svijesti i kulturnih izuma koji

obilježavaju našu vrstu Darwinova poruka bila jasna: čimpanze i drugi

primati drže ključeve našeg porijekla.

Darwinove se teze odnose i na čitanje. Živčane sklopove koji služe

za čitanje potpuno ćemo razumjeti samo ako istražimo slične sklopove

kojima se drugi primati koriste za gledanje, koji nisu fundamentalno

različiti kod ljudi. Danas je stotinu godina pokusa počelo odgonetati

neuronske mehanizme koji svim primatima, uključujući i ljude, omogućuju

da vide. Drže li ti mehanizmi i tajnu naše jedinstvene ljudske sposobnosti

čitanja? Jesu li naši pismeni mozgovi obdareni neuronima koji se

specijaliziraju za slova, slogove i cijele riječi? Koju vrstu neuronskog koda

urezujemo u svoje mozgove dok učimo čitati?

O majmunima i ljudima

Heinrich Klüver, bihevioralni znanstvenik, i Paul Bucy, neurokirurg

1930-ih u Chicagu, udružili su snage da istraže lezije na mozgu i njihove

specifične efekte na mozgove majmuna makaki.168

Nakon bilateralne lezije

temporalnih režnjeva ti su primati pokazivali iznenađujući skup simptoma,

koji je danas poznat kao Klüver-Bucyjev sindrom. U njihovu vizualnom,

hranidbenom, društvenom i seksualnom ponašanju došlo je do golemih

promjena. Životinje s oštećenjima ponašale su se kao da više ne prepoznaju

druge majmune, predmete ili prehrambene artikle. Svijet oko sebe

istraživali su nasumce se koristeći svojim ustima, te pokušavali kopulirati

pomoću vrlo neprikladnih predmeta, ili ih gutati - oblik nedostatka vida

koji su Klüver i Bucy, kao i njemački neurolog Heinrich Lissauer (1890),

nazivali “psihičkom sljepoćom”. Životinje nisu bile uistinu slijepe na

svjetlo, ali im više nije bilo dovoljno da naprosto vide oblike pa da ih

prepoznaju.

Nekoliko desetljeća poslije neuropsiholozi Karl Pribram i Mortimer

Mishkin točno su utvrdili predjele mozga odgovorne za oštećenje

majmunova vida.169

Otkrili su da je “psihička sljepoća” posljedica lezija

ventralnog temporalnog režnja u objema hemisferama (slika 3.1). Majmuni

s takvim lezijama više nisu mogli razlikovati predmete. Nadalje, gubili su

sposobnost da nauče da se komad hrane sistematski sakriva ispod crvene

kocke, a ne ispod prugaste zelene kugle. Istraživači su otkrili da čak i

nakon stotina pokusa-vježbi majmuni i dalje jedan od dvaju predmeta

biraju nasumično. Još su zabilježili da te životinje nisu bile slijepe:

normalno su se kretale uokolo i s lakoćom locirale ili uzimale predmete

oko sebe.

Još je 1890. Heinrich Lissauer opisao sličan fenomen u ljudi. Opazio

je da nakon moždanog udara u lijevomu temporalnom području neki

pacijenti više nisu mogli vizualno prepoznavati predmete, premda su i dalje

njima ispravno baratali, a oštrina njihova vida inače je bila normalna.170

To

oštećenje, koje je Lissauer zvao “psihičkom sljepoćom” ili “vizualnom

agnozijom” pružilo je prvi dokumentirani nagovještaj da se vizualno

prepoznavanje predmeta u ljudi i u primata oslanja na specifične putanje u

mozgu.

Slika 3.1 Okcipitotemporalno područje povezano s čitanjem u ljudi igra općenitiju ulogu

u prepoznavanju predmeta i lica u svih primata. Unatoč golemim razlikama u površini

moždane kore, velik broj sličnosti u mikroorganizaciji staničnih slojeva korteksa upućuje

na sistematsko korespondirale predjela u ljudskim i majmunskim mozgovima.

U ljudi temporalna područja odgovorna za prepoznavanje predmeta

zauzimaju nižu stranu mozga. U majmuna makaki oni su često lateralniji i

protežu se prema gornjem vrhu temporalnog režnja (slika 3.1). Ta se

razlika vjerojatno može pripisati uvećanju asocijativnih predjela ljudskog

korteksa, koji se tiču obrade jezika i semantičkih mreža, posebno u

prednjem i postraničnom temporalnom režnju.

Čini se da je širenje asocijativnih područja pomicalo vizualno

prepoznavanje prema nižim područjima mozga, ali naš je mozak povezan s

mozgovima drugih primata jasnom homologijom ili sličnošću zbog

zajedničkih predaka. Nakon pažljivog ispitivanja mikroorganizacije kore

mozga, te konkretno načina na koji se kortikalni neuroni uredno okupljaju

u slojeve, anatom Korbinian Brodmann predložio je 1910. podjelu ljudskih

kortikalnih područja koja je i danas uvelike prihvaćena. Anatomija

pokazuje da se ista područja mozga, uz neke razlike, mogu opaziti i u

makakija i u ljudi. Konkretno, područja koja je Brodmann obilježio kao 20.

i 37. prisutna su u obiju vrsta i oba se bave vizualnim prepoznavanjem.

Ključno je što područje “poštanskog sandučića”, koje se aktivira kad

čitamo, jasno pada unutar 37. Brodmannova područja. Stoga se čitanjem ne

bavi neko novo i jedinstveno ljudsko područje mozga. Mi napisane riječi

prepoznajemo koristeći se područjem koji je evoluirao s vremenom i čija je

specijalnost posljednjih deset milijuna godina ili više bila vizualno

identificiranje predmeta. Poštanski sandučić mozga jasno se preklapa s

općim položajem na kojem lezija uzrokuje “psihičku sljepoću”, koju su

otkrili Lissauer, Klüver i Bucy.

Neuroni za predmete

Svaki predmet na mrežnicu projicira vrlo različite slike kad se

osvijetli iz dvaju različitih kutova ili kad se prikaže bilo s lijeve ili s desne

strane vizualne fiksacije. Ta varijabilnost predstavlja ozbiljan izazov

neuronskim sklopovima koji sazdaju kategorije kojima prepoznajemo

svijet. Kad trebamo identificirati neki predmet, nevažno je da li je blizu ili

daleko, s naše lijeve ili desne strane, uspravan ili vodoravan, u svjetlu ili u

sjeni. Možemo ga lako prepoznati neovisno o osvjetljenju, nagibu,

udaljenosti ili položaju. Tijekom evolucije mozak je bez sumnje bio

izložen intenzivnim selektivnim pritiscima koji su ga primoravali da

postigne invarijantnu percepciju svijeta. Sada znamo da je invarijantnost

bitna karakteristika donjega temporalnog režnja. Majmuni s ventralnim

temporalnim lezijama više ne mogu invarijantno prepoznavati predmete.

Za razliku od majmuna neoštećena mozga, oni učenje ne mogu proširiti na

nove uvjete osvjetljenja, veličine, pozicije naučena oblika.171

Zbog toga

pokusi s lezijama na mozgu pokazuju da je donji temporalni korteks

ključni igrač u sakupljanju invarijantnih vizualnih podataka - urođena

sposobnost koja je vjerojatno srodna našoj sposobnosti da prepoznamo da

“RADIO”, “radio”, pa čak i “RaDiO” predstavljaju istu riječ.

Slika 3.2 Neuron u donjemu temporalnom korteksu majmuna može biti izrazito selektivan

na prizore pojedinih predmeta, lica ili scena. Između stotinu slika koje su tom neuronu

bile uzastopno prikazane, samo je prizor stolca snažno pojačao njegovo okidanje (prema

Tamura i Tanaka, 2001.). Upotrijebljeno uz odobrenje Oxford University Pressa i

Cerebral Cortexa.

U posljednje vrijeme snimke pojedinih neurona počele su otkrivati

istančan neuronski kod za vizualne predmete u majmuna makaki. Još

kasnih 1960-ih David Hubel i Torsten Wiesel snimali su neuronsku

aktivnost u primarnomu vidnom području mačke i otkrili da su neuroni

okidali u reakciji na jednostavne trake svjetla - čime su otvorili put za rad

koji će 1982. biti nagrađen Nobelovom nagradom. Tijekom 1970-ih i

1980-ih nekoliko je naprednih neuroznanstvenika (Robert Desimone,

Charles Gross, David Perrett, Keiji Tanaka) nastavilo njihovim stopama i

svoje elektrode u mozgu makakija pomaknulo prema naprijed.172

Oni su

otkrili da su, da bi izazvali okidanje donjih temporalnih neurona,

majmunima morali pružiti kompleksnije podražaje od jednostavnih crta.

Sastavili su velik niz slika, oblika, lica i predmeta te ih, jedno po jedno,

vizualno prezentirali dok je elektroda mjerila paljenje neurona.

Odmah ih se dojmila selektivnost aktiviranja neurona. Neuron bi

često reagirao samo na jedno prikazano lice ili na samo jedan specifični

predmet između desetaka drugih predmeta (slika 3.2). Ta je selektivnost

bila to značajnija što je bila praćena velikom sposobnošću za postojanost

unatoč velikim promjenama detalja ulazne slike. U primarnomu vidnom

korteksu neuronske su reakcije uvjetovane vrlo uskim ulaznim prozorom

na mrežnici (“recepcijsko polje”). Međutim, neuroni u donjemu

temporalnom korteksu posve su različiti. Njihova su recepcijska polja

golema te često reagiraju na predmete koji se pojavljuju gotovo bilo gdje

na vizualnoj sceni. Na bilo kojoj točki te goleme recepcijske zone svaki

neuron zadržava preferenciju za najdraži specifični predmet. Ta pristranost

vrijedi čak i kad slika padne nekoliko stupnjeva, kad se njezinu veličinu

pomnoži ili podijeli s dva,173

odnosno kad se promijene svjetlo i sjene što

ih ono stvara.174

Slika 3.3 Mala polja donjega temporalnog korteksa majmuna reagiraju na lica.

Prikazivanje lica aktivira kortikalnu kolumnu široku oko 500 mikrona, koja se optičkim

oslikavanjem može vizualizirati kao tamna mrlja na površini kore mozga. Kako se lice

okreće, uzastopni pogledi na nj aktiviraju obližnje i djelomično preklopljene sektore, što

pridonosi razradi neuralnog koda koji je invarijantan za rotaciju (prema Tanaka,

Tomonaga i Matsuzawa, 2003.). Upotrijebljeno uz dopuštenje Cerebral Cortexa.

Što se dogodi kad se predmet okrene? Naš vidni sustav pokazuje

znatne poteškoće s invarijantnošću rotacije. Na najranijim stadijima

vizualnog prepoznavanja uzastopne položaje rotirajućeg lica ne kodiraju

isti neuroni. Desni, prednji i lijevi profil aktiviraju susjedna mjesta na kori

mozga, koja se međusobno preklapaju (slika 3.3).175

Kad se predmet na

mrežnici rotira, većina donjih temporalnih neurona reagira samo na

specifičan smjer gledanja. Dok se predmet rotira dalje od tog preferiranog

smjera, neuroni toleriraju oko 40 stupnjeva rotacije, a zatim prestanu

reagirati. Međutim, ima nekoliko apstraktnijih neurona koji na predmet

reagiraju neovisno o njegovu položaju u prostoru (slika 3.4).176

Jednostavno rečeno, izgleda da ti invarijantni neuroni objedinjuju unose iz

različitih neurona od kojih je svaki ograničen na jednu perspektivu, svaki

ugrubo podešen na neki zadani kut. Oni u osnovi prisutnost nekog

predmeta detektiraju objedinjavanjem svih točaka gledanja iz kojih ga se

moglo vidjeti.

Slika 3.4 Neki donjetemporalni neuroni na oblike reagiraju na selektivan i invarijantan

način. Ovaj neuron žustro okida na prizor prstena i, u manjoj mjeri, 'tripoda' (dolje lijevo).

Reakcija je uvelike neovisna o položaju predmeta u prostoru (prema Booth i Rolls, 1998.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Cerebral Cortexa.

Ukratko, čini se da je problem vizualne invarijantnosti riješen

pomoću niza uzastopnih stadija obrade, koji su svi bili provedeni unutar

donjega temporalnog režnja. Na vrhu te vizualne hijerarhije aktivnost

grupa neurona ostaje konstanta čak i kad se predmet kreće uokolo, udalji,

okrene ili baca nove sjene. Taj je mehanizam milijuna godina stariji od

stjecanja sposobnosti čitanja - ali njegovo postojanje igra ključnu ulogu u

našoj sposobnosti da prepoznamo riječi bilo gdje na stranici i u bilo kojem

tipu i veličini slova.

Stanice bake

Zapanjujuće je fiziološko opažanje da jedan neuron može reagirati na

jednu od tisuća slika. Je li naša kora mozga zaista prekrivena milijunima

ultraspecijaliziranih neurona? Psiholog Horace Barlow jednom je ironično

ustvrdio da mozak sadrži “stanice bake”, odnosno stanice koje reagiraju

samo na jednu poznatu osobu. Premda je Barlowova tvrdnja po svemu

nalikovala na šalu, on je ustvari bio u pravu, ili barem blizu istini. Mozgovi

majmuna, poput mozgova ljudi, sadrže neurone koji su toliko

specijalizirani da se čini kao da su namijenjeni jednoj osobi, slici ili pojmu.

Naprimjer, jednom je u prednjem temporalnom području ljudskog

pacijenta s epilepsijom zabilježen neuron koji reagira isključivo na

hollywoodsku zvijezdu Jennifer Aniston.177

Čini se da nije bilo bitno je li

podražaj bio fotografija u boji, snimak lica izbliza, karikatura, ili čak

njezino napisano ime - čini se da je taj neuron uzbuđivala samo Jennifer.

Međutim, pojam neurona bake treba ublažiti nekim zapažanjima. Čak

i kad se ta zadivljujuća selektivnost otkrije u pojedinom neuronu, ona mora

biti posljedica izračunavanja koje vrši mnogo veća mreža. Pokusi na koje

se referiram uključivali su umetanje elektrode nasumično u vidno područje

mozga. Ako se na takav slučajan način može naći specijalizirani neuron,

nema sumnje da postoje milijuni drugih koji čekaju da budu otkriveni.

Nadalje, ta specifičnost nužno proizlazi iz kolektivnog funkcioniranja

mnogih stanica. U krajnjoj je analizi vjerojatno da je ta selektivna reakcija

jedne stanice poput vrha sante leda: možemo ga vidjeti samo zbog mase

stanica koje u podlozi udruženo stvaraju hijerarhiju detektora. Po svemu

što znamo, jedan neuron sam može izvoditi samo relativno bazične

izračune unosa. Nadalje, što se tiče učinka, jedan neuron sam često nema

velik utjecaj: samo koalicija nekoliko desetaka ili stotina stanica može

utjecati na druge grupe stanica. Stoga svaki vizualni događaj ili lice koje

prepoznamo mora biti kodirano u nekoliko grozdova selektivnih stanica,

što je poznato kao “rijetka” shema kodiranja.

Slika 3.5 Okcipitalno i donje temporalno područje organizirani su kao hijerarhija sve veće

invarijantnosti. Ona su uzastopno međupovezana sukladno "sinaptičkoj piramidi". Na

svakom se stadiju veličina recepcijskog polja, koje je dio mrežnice na koji neuroni

reagiraju, dvostruko ili trostruko povećava. Usporedno s tim, vizualne preferencije

neurona postaju sve kompleksnije i invarijantnije (prema Rolls, 2000.). Upotrijebljeno uz

dopuštenje Neurona.

Gotovo je nemoguće zamisliti cijeli proces koji kreće od mrežnice,

gdje milijuni fotoreceptora reagiraju samo na mrlje svjetla, do neurona koji

detektiraju prisutnost Jennifer Aniston. Tek počinjemo otkrivati detaljnu

neuronsku organizaciju vizualnog prepoznavanja. Anatomski, znamo da je

donji temporalni korteks majmuna makaki organiziran kao piramida.

Vizualna slika ulazi na osnovi piramide, a bezbrojne uzastopne veze šalju

je iz primarnoga vidnog korteksa na stražnjoj strani glave prema prednjem

kraju temporalnog režnja (slika 3.5).178

Tu anatomsku progresiju prati

porast kompleksnosti slika na koje se neuron uključuje. Na svakom stadiju

rekombinacija reakcija neurona s niže razine omogućava novim neuronima

da reagiraju na sve kompleksnije dijelove slike. Naš je vidni sustav vrlo

precizno podešen za poslagivanje divovskog puzzlea koji mrežnica stvara

kad ulazne slike razbija na milijun piksela.

Kad bismo se mogli korak po korak, sinapsu po sinapsu uspeti

neuronskom piramidom i snimiti pojedine neurone koje susretnemo putem,

od primarnoga vidnog korteksa do donjega temporalnog režnja, vidjeli

bismo tri vrste promjena:

• Prvo, preferirane slike na koje neuron okida postajat će sve

kompleksnije. Dovoljna je malena, nakošena traka da bi u

primarnomu vidnom korteksu došlo do značajnog aktiviranja.

Međutim, da bi neuroni na višim razinama okidali, potrebne su

kompleksnije krivulje, oblici, djelići predmeta ili čak čitavi

predmeti.

• Drugo, neuroni bi počeli reagirati na sve šire dijelove

mrežnice.

Svaki je neuron definiran u odrednicama svojega recepcijskog

polja, odnosno mjesta na mrežnici na koje reagira. Recepcijska

polja se sa svakim korakom dvostruko ili trostruko šire. To

znači da se dvostruko ili trostruko povećava dijametar dijela

mrežnice u kojem se preferirani predmet mora pojaviti kako bi

neuron okinuo.

• Najzad, prisutan je sve veći stupanj invarijantnosti. U ranijim

stadijima neuroni su osjetljivi na promjene položaja, veličine ili

osvjetljenja ulazne slike. Na područjima viših razina, krećući se

uzlazno hijerarhijom, neuroni toleriraju sve značajnije pomake

i iskrivljenja ulazne slike.

Funkcionalni slikovni prikaz mozga na ljudskim dobrovoljcima

pokazuje da hijerarhijska organizacija i sve veća invarijantnost također

vrijede i za naš vidni korteks.179

U ljudi kao i u drugih primata pojam

neuronske hijerarhije pruža jednostavno, premda i dalje hipotetsko rješenje

pitanja vizualne invarijantnosti. Kad je naša kora mozga pozvana da

identificira neki predmet, ona mora naučiti kako on izgleda iz različitih

kutova. Mehanizmi učenja svakom pogledu na taj predmet dodjeljuju jedan

skup neurona. Oni zatim spajaju te ilustracije, tako da one na idućoj razini

piramide kolektivno pobuđuju iste neurone. Konačni je rezultat

invarijantan neuralni sklop koji skrbi za položaj iz kojeg se gleda. Ta se

jednostavna ideja može ponavljati na svakom koraku. Neuroni odgovorni

za prepoznavanje profila Jennifer Aniston sabiru ulazne podatke od

neurona nižih razina, koji identificiraju dio njezina lica. Ti neuroni mogu

prepoznati oko. ili nos zbog toga što je prethodna razina već otkrila obrasce

svjetla i sjene koji su kompatibilni s prisutnošću tih osobina na danom

položaju na mrežnici.

Ukratko, ključevi vidnog sustava primata jesu ideje hijerarhije i

paralelnog funkcioniranja. Mentalna slika koja se u mrežnici isprva

razlama na bezbroj “piksela” progresivno se iznova sastavlja piramidom

neurona, koji svi djeluju istovremeno. Na prvi pogled taj bi se pristup

mogao činiti neefikasnim, jer se svakom od mogućih djelića koji

sačinjavaju jednu jedinu vizualnu scenu moraju posvetiti milijuni neurona.

Međutim, teret na živčanom sustavu relativno je skroman, jer se ta scena

može rasprostrijeti duž golema niza jednostavnih paralelnih procesora.

Slično tome kako je kolonija mrava “inteligentnija” od pojedinačnog

mrava, kolektivno djelovanje milijuna neurona ostvaruje operacije koje su

znatno kompleksnije od onoga što bi postigao jedan neuron. Ustvari, taj

golemi broj jedinica za izračunavanje vodi znatnim uštedama vremena

obrade. Pojedini su neuroni spora računala. Oni primaju i odašilju podatke

u oko deset milisekundi, što je milijun puta sporije od brzine elektronskog

mikroprocesora. Pa ipak, kombiniranjem aktivnosti milijuna neurona naš

vidni sustav postaje najefikasniji kompjutor: treba mu samo jedna šestina

sekunde da uoči lice, neovisno o njegovu identitetu ili položaju.180

Arhitektura mozga inspirirala je mnoge programere. Danas je

dostupno nekoliko kompjutorskih modela vizualne hijerarhije koju sam

opisao.181

Najbolji među njima već su blizu ljudskoj razini izvedbe, i po

brzini i po opsegu iskrivljenosti slike koju mogu tolerirati. Zahvaljujući tim

umjetnim neuronskim mrežama, automatsko prepoznavanje slika više ne

treba smatrati nečim iz znanstvene fantastike. Ono je dio stvarnog života -

danas čak i najjednostavnija digitalna kamera uključuje prepoznavanje lica

i osmijeha.

Abeceda u majmunskome mozgu

Model piramide drži da se živčani kod za određeni vizualni predmet

sastoji od hijerarhije neurona, od kojih svaki detektira prisutnost fragmenta

tog predmeta u ulaznoj slici. Većina neurona osjetljivih na predmete

vjerojatno reagira na pojednostavnjene i ograničene pravce gledanja na

predmete ili njihove dijelove. Uzevši tu hipotezu kao polaznu točku,

japanski neuroznanstvenik Keiji Tanaka došao je do značajnog otkrića:

majmunski mozak sadrži kolaž neurona namijenjenih djelićima oblika.

Kolektivno ti primitivni oblici sačinjavaju neku vrst “neuronske abecede”,

čije kombinacije mogu opisati bilo koji kompleksni oblik.

Za proučavanje neuronskog koda za predmete, Tanaka i njegovi

kolege smislili su postupak koji započinje kompleksnom scenom, koja se

zatim postupno pojednostavnjuje (slika 3.6). Najprije su se koristili scenom

na koju je neuron žustro okidao, a zatim su je sveli na najjednostavniji

mogući oblik koji još uvijek okida neuron. Razmotrimo, na primjer, neuron

koji u početku reagira na prizor mačke. Tanaka je otkrio da se taj neuron i

dalje jednako žustro aktivirao na prizor dvaju krugova koji se preklapaju.

Drugi je neuron volio sliku jabuke, ali se ustvari jednako dobro aktivirao i

na crni krug s malenom peteljkom. Treći neuron, koji je reagirao na prizor

kocke, čini se da je ustvari detektirao samo sjecište središnjih rubova u

obliku slova Y. Većina neurona u donjem temporalnom korteksu aktivirala

se neovisno o takvim dramatičnim pojednostavnjenjima slike.182

Nakon stotina zapisa, Tanaka je bio u stanju rekonstruirati približni

kolaž predmetnih neurona na kortikalnoj površini majmuna. Otkrio je

sistematski raspored. Preferencije različitih neurona varirale su diljem

korteksa bez grubih prelaza, jer su susjedni neuroni obično kodirali slične

oblike (slika 3.6). Na primjer, postoji polje na kori mozga koje je

posvećeno varijantama Y i T. Drugi sektori na kori mozga specijalizirani

su za oblike koji izgledaju kao zvijezde, ili pojednostavnjeni profil lica, ili

kao brojka 8. Izronio je čitav kortikalni katalog elementarnih oblika. Na

određenom su položaju na kori mozga svi neuroni unutar vertikalne

kolumne na korteksu bili zainteresirani za pomalo slične oblike. Ali svaki

je također bio osjetljiv na sićušna metrička odstupanja od osnovnog

prototipa.

Slika 3.6 Pojednostavnjivanje slika otkriva mikrotopografiju u temporalnom korteksu.

Počevši od podražaja koji snažno aktivira neuron, slika se sve više pojednostavnjuje, sve

dok ne bude nađena mnogo jednostavnija slika koja i dalje izaziva jednako snažnu

reakciju (vrh). Neki od tih minimalnih oblika podsjećaju na slova (0,T, Y, E itd.). Neuroni

koji na njih reagiraju organizirani su u vertikalnim kolumnama koje stoje transverzalno u

odnosu na korteks. Krećući se okomito duž površine mozga, preferirani oblici

kontinuirano variraju, čime definiraju lokalne sektore preferencije oblika (prema Tanaka,

2003.). Upotrijebljeno uz dopuštenje Cerebral Cortexa.

Zajedno ti neuroni pružaju abecedu varijacija oblika koji tvore grube

kategorizacije neke slike (je li to lice ili nije?) i izdvajaju njezine detalje (je

li to lice Jennifer Aniston? Koliko je stara? Je li sretna?). Združivanjem

reakcija milijuna takvih detektora, mozak kodira svaku od milijardi slika

na koje bismo ikad mogli naići u prirodi.

Jedan od Tanakinih bivših studenata, Manabu Tanifuji, nastavio je

prethodne pokuse i razjasnio kako višestruke kolumne neurona kodiraju

proizvoljno odabrane predmete. Koristio se tehnikom optičkog snimanja

koja mu je omogućavala da vidi velik komad kortičkog koda povezanog s

vizualnim predmetom.183

Kad god se mozak aktivira, mehanizmima koje

samo djelomično razumijemo, smanjuje se količina svjetla koju odražava.

Tanifuji je upotrijebio tehniku koja neuronsku aktivnost čitavog područja

mozga mjeri pomoću osjetljive videokamere koja otkriva male promjene u

odražavanju svjetla s kortikalne površine. Uz pomoć moćnog zoom

objektiva kamera prati tek nekoliko desetina milimetra udaljene aktivne

strukture - približno veličine Tanakinih kolumni za kodiranje oblika.

U jednom je pokusu Tanifuji majmunu pokazao sliku aparata za

gašenje požara - ideja je bila stimulirati koru mozga predmetima u vezi s

kojima evolucija nikako nije mogla igrati neku ulogu. Kortikalni kolaž koji

je kodirao taj predmet smjesta se pojavio u formi rijetkog niza tamnih

točaka koje su predstavljale živčanu aktivnost. Taj se “kortikalni trag”

aparata za gašenje požara pojavljivao kad god se ovaj pojavio. Zatim je

Tanifuji uklonio držak i crijevo. Na prizor samog crvenog spremnika neke

su točke nestale, a druge ostale aktivne, a, možda i više neočekivano, čak

su se neke druge upalile na prizor “golog” aparata. Drugim riječima, taj je

zbor preoblikovan, a svakoj je novoj slici smjesta pripisan jedinstven

živčani kod, unatoč činjenici da je samo dio nje bio poznat.

Snimanjem pojedinih neurona na svakoj od tih točaka, Tanifuji je

mogao ponešto osvijetliti kombinatorni kod u podlozi. Na jednoj je točki

prizor drška bio dovoljan da neuroni opale - kao i bilo koji oblik nalik na

slovo V koji se sastojao od nekoliko ispupčenih crta, poput obrisa ruke ili

ušiju mačke. Na drugoj su točki neuroni reagirali samo na držak - ali ravna

linija nije djelovala, držak je morao biti zakrivljen, kao slovo J. Reakcija

treće skupine neurona bila je još suptilnija. Ona je reagirala na rezervoar

aparata, kao i na bilo koji izduženi i pomalo četvrtast oblik, ali se sve

okidanje prekidalo kad god bi se dodali detalji poput drška ili crijeva.

Tanifujijevi pokusi znatno pridonose razjašnjavanju toga kako naš

temporalni korteks kodira bilo koju vizualnu sliku, čak i kad je vidi prvi

put. Trik je u tome da se iskoristi abeceda osnovnih oblika, od kojih svaki

kodira specifična populacija neurona i milijuni njihovih potencijalnih

kombinacija. Ne samo da različiti neuroni reagiraju na različite dijelove

predmeta već se bave i time kako su dijelovi raspoređeni u prostoru.

Nadalje, na svakoj od hijerarhijskih razina vidnog sustava postoji sličan

kombinatorni kod - prema višim razinama hijerarhije rastu samo razmjer i

stupanj kompleksnosti preferiranih oblika. Čini se da je primarno vidno

područje (V1) uvelike posvećeno otkrivanju tankih linija i obrisa predmeta.

Do sekundarnoga vidnog područja (V2) neuroni su već osjetljivi na

kombinacije linija s jasno definiranim nagibima ili krivuljama.184

Još više,

na stražnjem dijelu donjega temporalnog korteksa (područje zvano TEO),

već su podešeni za jednostavne kombinacije krivulja.185

Selektivna reakcija

neurona na, recimo, oblik slova F može se svesti na detektiranje

jednostavnog spoja elementarnih krivulja, od kojih je svaka postavljena na

relativno fiksan položaj: gornja crta, gornji lijevi kut, srednja prečka i tako

dalje. Ukratko, čini se da se ista shema ponavlja na svakoj razini

hijerarhije: neuronska selektivnost posljedica je konjunkcije elementarnijih

osobina koje kodiraju neuroni na nižim razinama.

Protoslova

Možda je najdojmljivija osobina donjih temporalnih neurona to da

mnogi njihovi preferirani oblici veoma nalikuju na naša slova, simbole ili

osnovne kineske znakove (slike 3.4 i 3.6). Neki neuroni reagiraju na dva

kruga koji se preklapaju i tvore brojku osam, drugi reagiraju na spoj dviju

crta koje oblikuju T, a treći preferiraju zvjezdicu, krug, J ili Y... Iz tog ih

razloga volim zvati “protoslovima”. Prilično je zapanjujuće koliko su

duboko ti oblici usađeni u preferencije neurona u mozgovima majmuna

makaki. Kojom je to izvanrednom slučajnošću ta kortikalna materija tako

slična abecedi koju smo naslijedili od Hebreja, Grka i Rimljana? Paradoks

čitanja svoj vrhunac doseže tom misterioznom sličnošću dvaju svjetova za

koje smo mislili da su odvojeni: dubine kore mozga majmuna i gline, trske

i površine pergamenata na koje su rani pisari prvi urezivali svoja pisma.

Do uvida u porijeklo tih majmunskih protoslova možemo doći

provjeravanjem toga kada se ona pojavljuju na vizualnome polju.

Najizglednija pretpostavka jest da su ti oblici odabrani, tijekom evolucije

ili vizualnim učenjem tijekom životnog vijeka, upravo stoga što su

sačinjavali generičku “abecedu” oblika koji su bitni za parsiranje vizualne

scene. Na primjer, oblik T je izvanredno učestao u prirodnim scenama.

Kad god jedan predmet zakriva drugi, njihovi se oblici gotovo uvijek

križaju u obliku T. Stoga bi neuroni koji funkcioniraju kao “detektori za T”

mogli pomoći u određivanju koji je predmet ispred kojega.

Druge karakteristične konfiguracije, poput oblika Y i F, nalaze se na

mjestima gdje se susreće više rubova nekog predmeta - oni obilježavaju

oštre kuteve predmeta i njihov smjer. Oblici J i 8 rezultat su pak jednog

drugog skupa obrisa predmeta - kad predmeti imaju krivine i rupe. Svi ti

fragmenti oblika pripadaju onomu što je poznato kao “neslučajna svojstva”

vizualnih scena, jer nije vjerojatno da bi se oni pojavili slučajno, u

izočnosti nekog predmeta. Ako na pod bacite hrpu šibica, nije vjerojatno da

će se dvije od njih složiti u obliku T, a još je manje izgledno da će njih tri

stvoriti konfiguraciju slova Y. Stoga, kad se jedan od tih oblika pojavi na

mrežnici, mozak može sa sigurnošću pretpostaviti da odgovara obrisu

predmeta koji postoji u vanjskom svijetu.

Ako je kori mozga korisno kodirati neslučajna svojstva, to je bez

sumnje stoga što su njihove kombinacije često izvanredno invarijantne na

promjene oblika, kuta gledanja i osvjetljenja. Kad se uzme šalica za kavu i

okreće u rukama, u mnogo raznih kutova gledanja rubovi šalice uvijek

oblikuju dva suprotna sjecišta u obliku F. Čak i s jednim zatvorenim okom

gotovo je nemoguće naći jedini kut u kojem su rubovi i strane šalice pod

pravim kutovima, tako da obrazac F nestane - obično se na dnu odmah

pojavi nov par F-ova:

U mnogim slučajevima, popis načina susretanja rubova invarijanta je

koja sužava identificiranje predmeta neovisno o kutu prikazivanja. Čini se

da je naš primatski živčani sustav otkrio to invarijantno svojstvo i njime se

koristio za kodiranje oblika. Ustvari, vizualne scene imaju mnoga druga

neslučajna svojstva. Jedno od njih je paralelnost: nije vjerojatno da će neka

slika sadržati dva paralelna segmenta, osim ako su oni rubovi

trodimenzionalnog predmeta. Druge se invarijante tiču prostorne

organizacije: ako predmet sadrži rupu, njegova će projekcija na mrežnici

vjerojatno biti zatvorena krivulja u obliku O. Vizualne invarijante ovog

tipa tako su izrazite da su se duboko integrirale u naš živčani sustav. Prema

kalifornijskom psihologu Irvingu Biedermanu, naše pamćenje ne

pohranjuje potpuno detaljne vizualne slike predmeta. Ono tek izdvaja skicu

njihovih neslučajnih svojstava, kao i njihovu organizaciju i prostorne

odnose.186

Njihovo nam je izdvajanje isprva omogućilo da iznova

sastavimo osnovne dijelove koji sazdaju trodimenzionalnu strukturu

predmeta (površina, čunjevi, štapovi...) te da poslije od njih montiramo

potpun prikaz oblika predmeta. Prednost tog koda jest u tome što ostaje isti

unatoč nasumičnim okretanjima, zaklanjanjima i drugim iskrivljenjima

slike.

Da bi potkrijepio tu hipotezu, Biederman je sakupljao dokaze da se

ljudska percepcija predmeta više oslanja na neslučajna svojstva nego na

druge aspekte slike. Na primjer, ako se započne risati predmet crtama, a

zatim se pola obrisa obriše, utjecaj na percepciju ovisit će o tome jesu li

očuvana neslučajna svojstva:

• Ako se izbrišu samo dijelovi s crtama koje povezuju dva

vrška, a ostave nedirnutima neslučajni spojevi, predmet ostaje

lako prepoznatljiv.

• Ako se izbrišu sva neslučajna svojstva, prepoznavanje postaje

praktički nemoguće (slika 3.7).187

Isto tako, kad se moramo odlučiti jesu li dva predmeta identična,

razlike su očevidne kad se tiču neslučajnih svojstava (na primjer slovo “O”

naspram brojke osam). Vrlo ih je pak teško uočiti ako se tiču mjernih

svojstava poput veličine (na primjer veliko slovo “O” naspram malog

“o”).188

Surađujući s neurofiziologom Rufinom Vogelsom, Biederman je

također demonstrirao kako mnogi neuroni u donjemu temporalnom

korteksu majmuna makaki odolijevaju metričkim iskrivljenjima slike, ako

te transformacije ne zadru u neslučajna svojstva.189

Da sažmemo, donji temporalni neuroni prihvatili su oblike koji

nalikuju na zapadnjačka slova poput T, F, Y ili O stoga što su oni

kolektivno formirali optimalan kod, invarijantan na promjene slike, te čije

su kombinacije mogle predstavljati bezbroj predmeta. Vjerojatno su toj

abecedi drugi oblici dodavani zbog svoje biologijske relevantnosti. Na

primjer, Tanaka je opazio da neki neuroni kodiraju crnu točku na bijeloj

pozadini - detektor očiju, za društvenu vrstu poput naše očigledno bitan

uređaj. Drugi su neuroni osjetljivi na oblike ruke ili prstiju. Međutim, donji

se temporalni korteks prije svega oslanja na zalihu geometrijskih oblika i

jednostavnih matematičkih invarijanti. Većinu oblika naših slova nismo

izmislili: oni su milijunima godina ležali u našim mozgovima i iznova su

otkriveni tek kad je naša vrsta izumila pisanje i abecedu.

Slika 3.7 Kompleksni se predmeti prepoznaju na osnovi konfiguracija njihovih obrisa. Na

mjestima spajanja ti obrisi formiraju konfiguracije koje se mogu reproducirati, poput T, L,

Y ili F. Ako se obrisu ti spojevi, slike postaje mnogo teže prepoznati (lijevi stupac), dok

brisanje ekvivalentne količine obrisa, ali koje čuva spojeve, zadaje mnogo manje

poteškoća (srednji stupac) (prema Biederman, 1987.). Čim je na slici prisutan organizirani

skup obrisa, čak i ako ne tvori koherentnu cjelinu, naš si vidni sustav ne može pomoći a

da ga ne percipira kao trodimenzionalni predmet (dno).

Zadobivanje oblika

Ostaje nejasno je li kortikalna abeceda primitivnih protoslova zaista

upisana u naše gene, ili se ona u svakom djetetu iznova pojavljuje kao

rezultat procesa učenja. Neki od oblika u abecedi toliko su korisni za vid

da su vjerojatno tijekom evolucije postali integralan dio našega vidnog

sustava. Bebe su već u prvih nekoliko mjeseci života osjetljive na lica i

zaklanjanje predmeta. Tako bi lica, oči i T-spojevi zaista mogli biti dio

“prirođenog” leksikona oblika. S evolucijskog stajališta to bi primatima

dalo veliku prednost u ranim interakcijama s drugim pripadnicima njihove

vrste i s okolinom.

Međutim, teško je vidjeti kako bi ljudski genom, s najviše 30.000

gena, mogao sadržati detaljne upute nužne za integriranje neuronskih

detektora velikog broja osnovnih oblika, sve do profila lica... ili aparata za

gašenje požara! Nadalje, to nije vjerojatno zbog općepoznate plastičnosti

donjega temporalnog korteksa. Čak i ako uzmemo da postoji početna

genetska pristranost, čini se izgledno da većina neurona uključena u

prepoznavanje predmeta postane selektivna zbog interakcije sa

strukturiranom vizualnom okolinom. Nas neprestano bombardiraju milijuni

ulaznih slika koje statističkom algoritmu za učenje u našemu mozgu

pružaju primarne podatke. Tijekom rasta, a vjerojatno i kroz cijeli život,

sinaptički spojevi u našemu vidnom sustavu konstantno se mijenjaju kako

bi kodirali fragmente slika koje su nam najrelevantnije. Svakako nije

slučajnost što dijete učimo čitati vrlo rano, dok je kortikalna plastičnost

maksimalna. Time što dijete uranjamo u umjetni okoliš slova i riječi,

vjerojatno mnoge od njihovih neurona donjega temporalnog korteksa

preusmjeravamo na optimalno kodiranje pisma.

Velik broj pokusa s majmunima pokazao je da se neuroni postupno

podešavaju za predmete koji se uče razlikovati - čak i kad su predmeti za

vježbu besmislene žice ili fraktali, daleko od bilo kakvog oblika na koji bi

životinja mogla naići u svojemu prirodnom okruženju.190

Čini se da

neuroni zadobivaju preferencije time što uče zamijetiti značajne spojeve

istaknutih obilježja. Nedavni pokus Chrisa Bakera, Marlene Behrmann i

Carla Olsona to fino ilustrira.191

Ti su istraživači majmune učili da

prepoznaju štapove s karakterističnim oblicima na svojim krajevima, na

primjer četverokut s jedne strane, a trozubac s druge. Nakon vježbanja

nekoliko je neurona selektivno reagiralo na te čudne oblike, jer su bili

postali osjetljivi upravo na njihove kombinacije. Ustvari, to je vrijedilo u

tolikoj mjeri da su slabo reagirali kad bi im bio pokazan samo jedan kraj

predmeta. Ukratko, okidanje neurona na cijelu sliku bilo je veće od zbroja

pojedinih reakcija na svaki dio. To je izravan dokaz da neuroni uče

reagirati na nove vizualne kombinacije. Unutar neizmjernog popisa

mogućih oblika neki neuroni nauče okidati isključivo na kombinacije koje

se pojavljuju učestalo. Drugi spojevi postoje u našemu neuronskom

inventaru, ali samo potencijalno. Sve dok se majmuni ne pouče o njima,

neuroni viših razina eksplicitno ih ne kodiraju.

Instinkt za učenje

Plastičnost mozga toliko je često demonstrirana da se ponekad

smatra samorazumljivim svojstvom kore mozga. U zbilji, sposobnost

učenja posljedica je sofisticiranog procesa evolucije. U mnogim je

slučajevima učenje nepoželjno - beba koja bi morala naučiti disati ili

hraniti se ne bi dugo preživjela. Međutim, rađamo se u kompleksnom

svijetu koji se ne može u potpunosti unaprijed predvidjeti, tako da naš

mozak ne može biti u potpunosti izgrađen. U takvim je slučajevima

evolucija pronašla koristan trik: učenje. U nekim sklopovima u mozgu, i na

nekim točkama u razvoju, dio živčanog sustava prilagođava se vanjskim

ograničenjima. Naravno, sam mehanizam za učenje jest prirođen i u

bitnome vođen sofisticiranim genetičkim mehanizmima. Stoga nema

proturječja kad se govori o rigidnim mehanizmima učenja, ili čak o

“instinktu za učenje”, da citiram Petera Marlera.192

Stari antagonizam

prirode i odgoja jest mit - sve učenje počiva na rigidnim urođenim

mehanizmima.

Najjasniji primjer granica plastičnosti mozga nalazimo u

binokularnom vidu - spajanju informacija koje dolaze iz naša dva oka.

Jedan uzak okvir plastičnosti, koji u mačaka traje nekoliko tjedana, u

neljudskih primata nekoliko mjeseci, a u ljudi nekoliko godina, omogućava

fino podešavanje sveza u primarnomu vidnom području. Tu se plastičnost

koristi da se poravnaju dva vizualna plana: neuroni uče kako ulazne

podatke iz naša dva oka dovesti u odnos. Na kraju tog kritičnog perioda,

sklopovi se zamrznu. Djeca koja tijekom kritičnog razdoblja škilje do kraja

života imaju oštećenja vida - gube sposobnost percepcije dubine zbog male

neskladnosti između dviju slika (stereovizija). U ovom slučaju priroda

ostavlja samo kratak vremenski okvir za odgoj.

Plastičnost donjega temporalnog korteksa koja nam omogućava

prepoznavanje novih predmeta nije bitno različita. Na svim razinama

našega vidnog sustava kora mozga programirana je da traži korelacije

ulaznih osjetilnih podataka i da pohranjuje sveze koje iz njih proizlaze.

Tako je identitet predmeta očuvan u obliku mnogostrukih kombinacija

korelacija do kojih dolazi u jednom točno određenom skupu živčanih

stanica. Na primjer, prizor aparata za gašenje požara aktivira nekoliko

grupa neurona koji kodiraju tijelo, držak, cijev, standardnu crvenu boju i

vjerojatno više drugih primitivnih oblika. Tada se ta nanovo proizvodiva

konfiguracija aktivnih neurona pohranjuje i stabilizira povećanjem snage

sinapsa koje ih povezuju u stabilan skup. Sa svoje strane, svaki taj

primitivni oblik mora biti otprije naučen kao spoj više elementarnih

obilježja na nižoj razini. Tako naša sposobnost prepoznavanja predmeta u

krajnjoj liniji počiva na piramidi neurona i hijerarhijskoj shemi učenja.

Na vrhu hijerarhijske piramide javlja se nov problem. Na toj razini

neki neuroni reagiraju na više pogleda na isti predmet - na primjer na profil

lica i na pogled sprijeda, pa čak i na ime osobe (Jennifer Aniston). Nije

jasno kako se stječe tako suptilan oblik invarijantnosti. Učenje na osnovi

slučajnosti više ne djeluje. Ne možemo jednostavno međusobno povezati

neurone koji se aktiviraju u danom momentu, jer lice iste osobe nikad

istovremeno ne vidimo i sprijeda i iz profila (osim u Picassa).

U prirodnoj se okolini mnogi različiti mogući pogledi na isti predmet

često ostvaruju uzastopce. Kako jedan neuron uči da se sve te poglede

pridružuje istom predmetu? Yasushi Miyashita s Tokijskog sveučilišta

otkrio je plauzibilan neuronski mehanizam koji bi upravo mogao objasniti

to vremensko učenje. On je pokazao da su neki neuroni u donjemu

temporalnom korteksu osjetljivi na korelacije u vremenu.193

Kad majmun

nanovo i nanovo viđa nepovezane fraktalne oblike, svaki od njih kodira

odjelita skupina neurona. Međutim, ako se ti oblici vremenski povežu, zato

što se uvijek zajedno pojavljuju unutar iste vremenske sekvence ili stoga

što ih se prikazuje u parovima, kora mozga ih dodjeljuje istim neuronima.

To znači da na kraju jedan neuron reagira na dvije potpuno različite slike

čije je jedino zajedničko svojstvo to što slijede jedna iza druge (slika 3.8).

Ukratko, čini se da je donji temporalni korteks prikladno nazvan, jer on

otkriva temporalne [vremenske] konjunkcije arbitrarnih slika i pripisuje ih

istim neuronima.

Taj mehanizam za učenje može proizvesti vrlo apstraktne i

invarijantne vizualne predstave. Kad god vidimo Jennifer Aniston,

neovisno o tome jesmo li blizu ili daleko, gledamo li je sprijeda ili iz

profila, naši temporalni neuroni uspijevaju održati stabilnu predstavu o

njoj, čak i ako se pogled stalno mijenja. Može biti da mehanizam

vremenske korelacije igra bitnu ulogu u čitanju. Na primjer, on ne bi trebao

imati nikakvih problema u otkrivanju veze između kurenta i verzala, poput

“a” i “A”. Na mnogo višoj razini, on će također otkriti korelaciju između

slova i govornih zvukova, te tako pridonijeti uspostavljanju efikasne

putanje konverzije grafema u foneme.

Neuronsko recikliranje

Ako imaš lijepu fiziologiju, to je dar sreće, ali čitanje i pisanje dolazi od

prirode.

William Shakespeare, Mnogo vike nizašto194

Iz prethodnoga kratkog pregleda jasno je da naš primatski vid nije ni

rođenjem ustrojen, niti je slobodan od ikakve strukture i ostavljen na milost

vanjskome svijetu. Opća arhitektura vidnog sustava usko je određena i

identična u svih nas, ali detalji reakcija svakog neurona ovise o tome kojim

konkretnim vizualnim događajima bivamo izloženi. Sofisticirane tehnike

statističkog učenja otkrivaju pravilnosti vanjskog svijeta. Naš je mozak

tako izgrađen da se slučajnosti poput približnog poravnavanja nekoliko

ravnih crta na mrežnici, prisutnosti spojeva tipa T ili L ili ponavljanja dviju

slika u nizu, ubrzo pohranjuje u našim kortikalnim poveznicama.

Slika 3.8 Neuroni donjeg temporalnog režnja mogu naučiti reagirati na arbitrarne oblike

poput ovih fraktalnih slika. Sakai i Miyashita (1991.) uvježbali su majmune makaki da te

slike povezuju u parove. Nakon učenja, pojedini su neuroni počeli jednako dobro reagirati

na dva člana svakog para - konvencionalna asocijacija koja podsjeća na arbitrarnu

kulturnu vezu između velikih i malih slova.

Naš “instinkt za učenje” igra ključnu ulogu u našoj sposobnosti da

učimo čitati. Sinaptička plastičnost, koja je u djece opsežna, ali postoji i u

odraslih, našoj primatskoj kori mozga omogućava da se dijelom prilagodi

specifičnim problemima koje postavlja prepoznavanje slova i riječi. Naš je

vidni sustav svojom evolucijom naslijedio upravo toliko plastičnosti da

postane mozak čitatelja.

Kad dijete predškolske dobi prvi put krene u školu, njegov je mozak

već priviknut na prepoznavanje slova i riječi. Kao i u svakog drugog

primata, njegova ventralna temporalna kora mozga sadrži prethodnike

abecede. Prepoznavanje predmeta već funkcionira na kombinatoričkom

principu zasnovanom na neuronskoj abecedi elementarnih oblika koje sam

nazvao protoslovima, od kojih su neki vrlo slični našim slovima.

Moja je radikalna sugestija da smo u stanju učiti čitati samo zbog

toga što postoji ta pred-adaptacija primatske donje temporalne kore mozga.

Ne bismo mogli čitati da naš vidni sustav spontano ne provodi operacije

bliske onima koje su nužne za prepoznavanje riječi i da nije obdaren

malenom dozom plastičnosti koja mu omogućava da uči nove oblike.

Tijekom školovanja dio se tog sustava preustrojava u prilično dobru spravu

za invarijantno prepoznavanje slova i riječi.

Prema tom gledištu, kora našega mozga nije prazan list ili voštana

ploča koja vjerno snima svaki, koliko god arbitraran kulturni izum. Niti je

ona krut organ koji je nekako tijekom evolucije čitanju posvetio jedan

“modul”. Bolja bi metafora naš vidni korteks usporedila s Lego kockicama,

s kojima dijete može izgraditi standardni model prikazan na kutiji, ali može

izmišljati i razne druge konstrukcije.

Moja se pretpostavka ne slaže s pristupom uobičajenim u društvenim

znanostima, “bez ograničenja”, sukladno kojem je ljudski mozak sposoban

apsorbirati bilo koju kulturnu formu. Istina je da priroda i kultura

održavaju mnogo zamršenije odnose. Naš genom, proizvod milijuna

godina evolucijske povijesti, specificira ograničenu, mada djelomice

izmjenjivu arhitekturu mozga koja onome što možemo naučiti nameće

čvrste granice. Novi kulturni izumi mogu se steći samo ako odgovaraju

ograničenjima arhitekture našega mozga. Kulturni artefakti mogu znatno

odstupati od prirodnog svijeta u kojem smo evoluirali - ništa u divljini ni

najmanje ne nalikuje na stranicu knjige. Međutim, svaki od njih mora u

mozgu naći svoju “ekološku nišu”, ili neuronski sklop čija je prvotna

funkcija dovoljno bliska i čija je fleksibilnost dostatna da bude

prenamijenjen za tu novu ulogu.

Na pamet pada klasični darvinovski pojam koji Stephen Jay Gould

definira kao “egzaptaciju”.195

Egzaptacija se odnosi na prenamjenu tijekom

evolucije kojom neki drevni biologijski mehanizam dobiva ulogu drugačiju

od one za koju se prvotno razvio. Sićušne kosti duboko u unutrašnjosti uha

koje izgledaju tako savršeno smišljene za pojačanje ulaznih zvukova

izvanredan su primjer - darvinovska ih je evolucija izdjeljala iz čeljusnih

kostiju drevnih reptila. U često citiranom članku Frangois Jacob je

evoluciju prikazao kao kotlokrpu koji u svojem dvorištu drži mnogo

starudije i povremeno od njezinih komada stvara novu napravu.196

Prema

mojoj hipotezi, kulturni izumi slično nastaju iz rekombinacije drevnih

neuronskih sklopova u nove kulturne predmete, odabrane jer su ljudima

korisni, a dovoljno stabilni da se razmnože od mozga do mozga.

Što se tiče kulturnog učenja, moždano se krpanje odvija brže od

polaganog tempa biološke evolucije. Pronalazak nove kulturne alatke može

zahtijevati tek nekoliko tjedana ili mjeseci (čak i ako treba proći nekoliko

generacija da bi se proširio na širu populaciju). Nadalje, stvaranje kulturnih

predmeta počiva na neuronskim mehanizmima za učenje koji ne

zahtijevaju nikakvu promjenu genoma. Zbog tih temeljnih razlika između

biološke i kulturne evolucije želio bih uvesti novi termin, “neuronsko

recikliranje”, kojim bi se označile kulturne promjene koje se zbivaju u

našim mozgovima.197

Pod neuronskim recikliranjem mislim na to što neki kulturni izum

djelomično ili potpuno preuzima teritorij na kori mozga prvotno

namijenjen različitoj funkciji. Riječ “recikliranje” trebala bi evocirati

kratkoročne promjene koje se odvijaju tijekom samo nekoliko mjeseci.

Rječnik Merriam-Webster definira je kao “ponovni prolaz kroz niz

izmjena” i “preradu za novu upotrebu”. Na francuskom, koji je moj

materinji jezik, glagol se recycler odnosi se na studente ili zaposlenike koji

odlaze na stručno dodatno školovanje ili se prekvalificiraju za novi posao

koji više odgovara tržištu rada. Neuronsko recikliranje također je oblik

preusmjerenja ili prekvalificiranja: ono staru funkciju, u našoj evolucijskoj

prošlosti evoluiralu za specifičnu oblast, pretvara u novu funkciju koja je

korisnija u sadašnjem kulturnom kontekstu.

Riječ “recikliranje” također daje do znanja da živčano tkivo koje

podržava kulturno učenje nije prazna ploča, već ima osobine koje

ograničavaju raspon njegovih primjena. Reciklirano staklo ili papir ne

može se pretvoriti u bilo koji predmet. Ti materijali imaju intrinzična

fizička svojstva koja ih čine prikladnijima za neke upotrebe nego za druge.

Slično tome, zbog svoje povezivosti, genetičkih sklonosti i pravila učenja

svako kortikalno područje ili mreža ima intrinzična svojstva koja se

procesom kulturnog stjecanja mogu samo djelomično modificirati. Ako je

moja hipoteza o neuronskom recikliranju točna, kulturno učenje nikad

potpuno ne poništava te otprije postojeće sklonosti - ono naprosto gradi

oko njih. Posljedično, ne možemo od kulturnih predmeta očekivati

beskrajnu pokornost i prilagodljivost. Doseg ljudske kulturne varijabilnosti

okružuju ograničenja naših neuronskih mreža.

Rođenje kulture

Zamišljam da neuronsko recikliranje igra bitnu ulogu u stabiliziranju

onoga što zovemo “kulturom”, odnosno skupa zajedničkih mentalnih

predodžaba koje definiraju pojedinu skupinu ljudskih bića. Po

evolucijskom biologu Richardu Dawkinsu, ljudska društva razmnožavaju

“meme” - elementarne jedinice kulture koje sežu od recepta za puslice s

limunom do temeljnih sastavnica poput pisanja ili religije - upravo tako

kao što razmnožavanje replicira gene.198

Susan Blackmore, koja je postala

važna zagovarateljica te ideje, o ljudskomu mozgu govori kao o “stroju za

mem”, koji je idealno prikladan za preslikavanje kulturnih predodžaba od

jedne do druge osobe.199

Međutim, kao što je istaknuo francuski antropolog

Dan Sperber, kao teorija kulturne propagacije taj “memski” model jest

simplicističan i u srži lamarkistički.200

On djecu svodi na vjerne

oponašatelje koji imitiraju svoje vršnjake i obitelj. Doista, za osiguranje

pouzdane reprodukcije mema i njihove kulturne stabilnosti u razmjerima

od desetaka ili stotina godina potrebna je točna imitacija. Ali taj koncept

pasivne imitacije ne može izdržati pomnije ispitivanje. Za razliku od

prazne ploče, ili fotokopirnog aparata, mozak ne pravi naprosto kopije

svoje okoline. Zapravo, moždane su strukture čvrsto određene, i samo im

malen udio plastičnosti omogućava da se prilagode na kulturne predodžbe

koje nas okružuju.

U osnovi mozak koji uči djeluje kao filter koji odabire i ograničava

kulturne predodžbe koje će se razmnožavati. Mozak djeteta fino je ugođen

na neka obilježja iz okoline, ali na druga može biti strašno otporan. Na

primjer, ako nisu autistična, normalna djeca ne postaju spontano

kalkulatori za kalendare koji mogu za svaki datum odrecitirati koji je to

dan u tjednu, premda je naša kultura, za razliku od mnogih drugih,

opsjednuta praćenjem vremena. Međutim, svako dijete u prvim mjesecima

života brzo nauči prepoznavati lica, glasove, materinji jezik i suosjećanje s

drugima - dapače, te sposobnosti može steći čak i u uvjetima drastične

osjetilne deprivacije. Pretpostavka o neuronskom recikliranju posve nas

logično vodi k postuliranju postojanja “kulturnih atraktora”, univerzalnih

fokusa kompetencije koje imaju svi ljudi, koji objašnjavaju stabilnost

glavnih obilježja ljudskih kultura i sprečavaju slobodno plutanje do kojeg

bi neizbježno došlo da djeca naprosto pokušavaju imitirati svoje društvo.

Kod ljudske vrste kulturno odabiranje još pojačava njegova

intencionalna narav. Kao što je naglasio primatolog David Premack, Homo

sapiens je jedini primat s osjećajem za pedagogiju. Samo se ljudi bave

znanjem i mentalnim stanjima drugih kako bi ih podučili. Ne samo da

aktivno prenosimo kulturne predmete koji su nam najkorisniji već ih - kao

što se osobito vidi kod pisanja - namjerno usavršavamo. Prije više od pet

tisuća godina prvi su pisari nabasali na izvanredan potencijal duboko

usađen u njihove moždane sklopove: mogućnost prenošenja jezika pomoću

vida. Tu su početnu ideju zatim usavršavale generacije pisara. Dug lanac

tradicije učenja povezuje nas s tim ranim piscima koji su od generacije do

generacije marljivo radili na tome da našemu primatskom vidnom sustavu

olakšaju usvajanje njihova izuma.

Prema Danu Sperberu, u krajnjoj analizi reprodukcija kulturnog

izuma više nalikuje na epidemiju nego na proces oponašanja. Neizmjeran

niz kulturnih predodžaba stalno zahtijeva našu pažnju, upravo kao što

virusi neprestano izazivaju naš imunološki sustav. Samo neki od tih

kulturnih predmeta postanu edemski, jer naiđu na odjek u našim

mozgovima, nalik na virus koji nalazi pukotinu u našemu obrambenom

sustavu. Kad god do toga dođe, mi aktivno i namjerno te kulturne izume

prenosimo drugima, brzinom koju omogućava djelotvorna poduka.

Konačno, stabilne kulturne predodžbe koje definiraju jezgru ljudske

skupine stoga su one predodžbe koje se mogu brzo uklopiti u arhitekturu

ljudskog mozga, jer nailaze na odjek u otprije postojećim sklopovima

sposobnim za djelotvorno neuronsko recikliranje.

Kad nov kulturni izum nađe svoju neuronsku nišu, on se može brzo

razmnožavati i preplaviti jednu čitavu ljudsku skupinu. Zatim slijedi novo

razdoblje kulturne stabilnosti, dok na scenu ne dođe neki novi izum, koji će

poremetiti ravnotežu. To je ukratko način na koji kulture nastaju, šire se i

na kraju odumiru.

Kao što ćemo poslije vidjeti, metafora “kulturne epidemije” posebno

je pogodna za pisanje, kao infekciju čiji se primarni izvori nalaze u

Plodnom polumjesecu (drevnom Sumeru), Kini i Južnoj Americi, i čija

selektivna razdoblja proliferacije prekidaju duga razdoblja mirovanja.

Tako, ako je čitanje opsjelo naše umove do te mjere da sada sačinjava

bitno obilježje naše pisane kulture, to je stoga što je ono svoju prirodnu

moždanu nišu našlo u okcipitotemporalnom korteksu i njegovim svezama.

Sposobnost tog djela mozga da prepoznaje riječi i da njihov identitet

prenosi drugim područjima posljedica je dvostupanjskog evolucijskog

procesa:

• sporog javljanja djelotvornih mehanizama invarijantnog

prepoznavanja predmeta koji su nastali tijekom evolucije

sisavaca

• brze kulturne prilagodbe sustava pisanja da stanu u tu

kortikalnu nišu tijekom kulturne evolucije posljednjih pet

tisuća godina.

To gledište drži da se područje poštanskog sandučića u mozgu u

početku razvilo za prepoznavanje prirodnih slika, ali ne i oblika slova i

riječi. Pa ipak, evolucija ga je obdarila sposobnošću da uči, a time i da se

pretvori u uređaj za čitanje. Naši su sustavi pisanja s vremenom otkrivali i

iskorištavali osnovne oblike koje je taj predio sposoban predstavljati.

Ukratko, naša se kora mozga nije razvila specifično za pisanje - za to

nije bilo ni vremena ni dostatnog pritiska evolucije. Nasuprot tome, pisanje

se razvilo sukladno kori mozga. Naši su se sustavi pisanja mijenjali pod

ograničenjem da je i primatskom mozgu moralo biti lako steći ih.

Neuroni za čitanje

Ako se neuronske mreže, početno konstruirane za vizualno

prepoznavanje predmeta, prilagode na stjecanje sposobnosti čitanja, mi i

dalje moramo doći do uvjerljivog opisa toga kako neuroni u području

poštanskog sandučića prepoznaju pisane riječi u manje od petine jedne

sekunde. Koji je tip živčanog koda upisan u korteks kompetentnog

čitatelja? Je li svakom slovu, slogu i riječi pripisan njegov vlastiti neuron?

Kako su ti neuroni raspoređeni na površini kore mozga?

Detaljnu kartu neurona čitatelja treba još iscrtati. Tehnike slikovnog

prikaza ljudskog mozga danas još ne mogu vizualizirati pojedine neurone.

Međutim, naše golemo znanje o mozgovima drugih primata omogućava

nam da nagađamo o naravi neuronskog koda za čitanje. Premda teorijski

modeli često uvelike podcjenjuju stvarnu kompleksnost našega živčanog

sustava, oni mogu pružiti okvir za novi eksperimentalni rad na njemu i

pomoći pri iznalaženju novih tehnika slikovnog prikaza. S time na umu

moji kolege i ja smo predložili provizorni model neuronske arhitekture za

čitanje (slika 3.9).201

Naš model kreće od poznate činjenice da je ventralni vidni sustav

organiziran kao hijerarhija, od okcipitalnog pola na stražnjoj strani mozga

do prednjih područja temporalnog režnja. Kao što sam prethodno objasnio,

pri kretanju od jedne do druge hijerarhijske razine recepcijsko polje

neurona raste dvostruko ili trostruko, što znači da oni reagiraju na sve veće

dijelove mrežnice. Usporedno s tim, također raste kompleksnost obilježja

na koja neuroni okidaju, kao što raste i njihova invarijantnost na veličinu,

mjesto i osvjetljenje.

Sad moramo zamisliti kako bi se ta neuronska arhitektura mogla

izmijeniti ako bi bila bombardirana pisanim riječima te ako bi morala iz

ulaznog toka vizualnih podataka izvući najistaknutije pravilnosti.

Slika 3.9 Hipotetski model neuronske hijerarhije koja podržava vizualno prepoznavanje

riječi. Na svakom stadiju neuroni uče reagirati na spoj reakcija s prve niže razine. Na dnu

piramide, koje dijele prepoznavanje riječi i slike, neuroni detektiraju lokalne kontraste i

usmjerene crte. Što se više uspinjemo, to neuroni postaju sve više specijalizirani za

čitanje. Oni detektiraju slova, parove slova (bigrame), zatim morfeme i male riječi. Na

svakom stadiju recepcijsko se polje dvostruko ili trostruko širi, dok neuronska reakcija sve

više ovisi o lokaciji riječi i o detaljima slike (prema Dehaene i dr., 2005.). Upotrijebljeno

uz dopuštenje Trends in Cognitive Science.

Na ulaznoj razini, u prvom vidnom kortikalnom području (V1),

neuroni su relativno jednostavni: prepoznaju samo crte u uskom polju

mrežnice. Kao što su prvi otkrili Hubel i Wiesel, unutar te vrlo male zone

na mrežnici na koju reagira svaki je neuron skloniji prizoru malene crte

nego bilo kojem drugom vizualnom podražaju. Budući da su slova i riječi

sastavljeni od takvih malenih crta, možemo sigurno zaključiti da stjecanje

sposobnosti čitanja ranu shemu kodiranja ne mijenja stubokom. Do većine

neuronskog recikliranja vjerojatno dolazi dalje nizvodno, u predjelima koji

kodiraju kompleksna svojstva vizualne slike. Pa ipak, moguće je da čak i

najosnovniji stadiji vizualne obrade doživljavaju promjene u mozgu

kompetentnoga čitatelja. Budući da su veoma uobičajeni, oblike poput T i

X već može obraditi područje V1. I stvarno, laboratorijski pokusi i na

majmunima i na odraslim ljudima pokazali su da intenzivno vježbanje

može djelovati čak i na najranije stadije vizualne obrade u primarnom

vidnom korteksu.202

Učenje čitanja u ranoj dobi, dok je mozak djeteta još

plastičniji, vjerojatno isto izaziva slične promjene u ranim vizualnim

područjima.

Međutim, većinu oblika slova vjerojatno kodiraju neuroni dalje

nizvodno, u idućim dvama područjima, označenima V2 i V4.

Kombiniranjem nekoliko osnovnih crta, neuroni u području V2 djeluju kao

elementarni detektori obrisa. Na idućem stupnju, u području V4,

kombinacije tih kombinacija omogućavaju neuronima selektivno reagiranje

na jednostavne oblike koji po svoj prilici uključuju i slova. Čak i prije

stjecanja sposobnosti čitanja mnogi neuroni već kodiraju oblike poput T, L,

X ili O. S početnom točkom takve abecede elementarnih oblika, učenje

identificiranja drugih slova bez sumnje je jednostavna stvar. Usvajanje

slova može započeti u prednjim područjima ventralnoga temporalnog

korteksa, gdje Tanaka nalazi kortikalne kolumne koje u majmuna makaki

reagiraju na naučene oblike. Poslije, kako čitanje postaje sve više

automatsko i kako učimo čitati vrlo malena slova, proces identifikacije bi

mogao ponovo prokrčiti put prema stražnjim područjima mozga.203

Ako neuroni u području V4 prepoznaju samo pojedine spojeve

krivulja, onda mogu kodirati samo pojedine oblike slova. Kako to onda mi

učimo da se isto slovo može pojaviti u verzalu i u kurentu? Moji kolege i ja

nagađali smo da to apstraktno znanje ne potječe iz područja V4, već se ono

stječe na idućem stadiju, kombiniranjem aktivacije nekolicine detektora

oblika V4. Naš model pretpostavlja da se verzal i kurent nekog slova

prepoznaju kao reprezentacija istog slova pod različitom krinkom - što je

korak koji zahtijeva kulturno učenje - u vidnom području V8 u objema

hemisferama. To je mjesto na kojem su naši eksperimenti s funkcionalnom

MRI otkrili sposobnost otkrivanja ponavljanja istih slova pisanih verzalom

ili kurentom.

Sjetimo se da sa svakim stadijem neuroni stječu prostornu

toleranciju: dok kombiniraju reakcije mnogih detektora različitih

recepcijskih polja, njihove reakcije postaju sve manje osjetljive na

promjene mjesta i veličine (slika 3.9, stupac najdalje desno). Međutim, u

području V8 invarijantnost je nepotpuna i ne obuhvaća cijelu mrežnicu.

Stoga na svaku poziciju na kojoj se slova mogu pojaviti tijekom čitanja

treba smjestiti detektore slova. Vjerojatno postoje deseci neuronskih

kolumni koje kodiraju slovo “A”, od kojih svaka na to slovo reagira samo

ako se ono nalazi na točno određenom položaju na mrežnici.

Bigramski neuroni

Na idućem stupnju, kad se povezuju reakcije nekoliko neurona

prilagođenih na slova, dolazimo do neurona koji su osjetljivi na spojeve

slova. Na primjer, takvi bi neuroni mogli upućivati na prisutnost slova “N”

jedno ili dva slova nalijevo od slova “A” - što je vrlo korisno svojstvo ako

treba razlikovati slične nizove poput “AND” i “DNA”.

Ako se držimo našega općeg pravila, veličina recepcijskog polja

trebala bi se na svakom stadiju udvostručiti ili utrostručiti. Stoga bi se od

konjunkcijskih neurona moglo očekivati da kodiraju skupine od jednog,

dvaju ili triju slova. Zašto bi parovi slova bili povlašteni? Za odgovor na to

pitanje morali bismo razmotriti kako živčani sustav procjenjuje

invarijantnost, selektivnost i potrebu da se poveća količina podataka koje

svaki neuron nosi. Neuron koji reagira na trojku slova trebao bi to moći

činiti samo na jednoj poziciji. Stoga bi on trebao prenositi samo ograničenu

informaciju, nekorisnu za bilo što osim nekoliko riječi (možda za česte

gramatičke riječi poput “the”, “not” ili “was”). Na suprotnom kraju, neuron

koji kodira pojedino slovo na bilo kojoj od triju mogućih pozicija trebao bi

se često aktivirati, ali ne bi bio vrlo informativan, jer ne bi pridonosio

pitanju položaja slova u nizu.

Tako razmišljajući, moji kolege i ja došli smo do postavke da je

najkorisniji spoj slova koji bi neuroni trebali pratiti “bigram” - uređeni par

slova poput “E lijevo od N”. Lako je neuron spojiti tako da selektivno

reagira na taj par slova, ali s tim da pritom može tolerirati stanovit pomak u

položaju njegovih sastavnih slova. Kao što je prikazano na slici 3.9, sve što

valja učiniti jest da se prikupe aktivacije nekoliko djelomično

preklapajućih detektora slova “E” i “N”, uz osiguranje da se E-ovi uvelike

pojavljuju s lijeve strane, a N-ovi s desne. Detektor za “EN” koji iz toga

slijedi tako ima veću invarijantnost za položaj od svih svojih podređenih

detektora slova.

Ako bigramski neuroni tako funkcioniraju, oni bi morali tolerirati

prisutnost nekoliko slova umetnutih između njihovih dvaju preferiranih

slova. Na primjer, bigramski detektor za “EN” trebao bi reagirati na riječi

“enter”, “rent” i “hen”, ali i na “mean” i “fern”, u kojima se slovo-uljez

ubacilo između “e” i “n”. To svojstvo nastaje iz strukture recepcijskih polja

bigramskih neurona. Kako bi mogli prihvatiti pomake u položaju riječi, ti

neuroni moraju sabirati unose od niza detektora slova na prvoj razini nižoj

od njihove. Recepcijska polja tih detektora slova rastežu se dijelom

mrežnice i nikako ne mogu znati je li se potkralo još koje drugo slovo.

Stoga bi bigramski neuroni na dani par slova trebali reagirati čak i ako je

prostorno rastegnut. Njihova se reakcija najbolje može opisati kao

preferencija za nešto što bi se moglo zvati “otvorenim bigramom”,

odnosno specifičnim parom slova koja mogu biti i razdvojena jednim ili

dvama irelevantnim slovima.

Nitko nikada nije vidio bigramske neurone. Njihovo je postojanje

stvar informiranog nagađanja, zasnovanog na onome što znamo o

primatskomu vidnom sustavu. Zasad su oni posve teorijska konstrukcija

koja se ne može izravno testirati našim ponešto rudimentarnim tehnikama

oslikavanja. Stoga su bigramski neuroni jednako tako hipotetski kao što je

to bio i neutrino kad je 1930. Pauli postulirao postojanje te čestice i tužno

zamijetio da ju je u principu nemoguće detektirati (opažena je dvadeset šest

godina poslije).

Zašto ozbiljni znanstvenici iznose teorije poput ove, koje se čine

neutemeljene i spekulativne? Čak i ako su trenutačno neprovjerive, njihova

je uloga i da budu vodilje budućem istraživanju i da prošlim

eksperimentima dadu koherentnost. Neki od najvrednijih trenutaka

znanstvenih poduhvata jesu oni kada znanstvenik s nezaboravnim “aha”

shvati da jedna od njegovih teorijskih konstrukcija doista donosi konkretno

predviđanje koje jasno odgovara eksperimentalnim podacima. Ništa našem

samopouzdanju ne pridonosi više od neočekivane konvergencije različitih

pravaca istraživanja u isti model. U našem slučaju ispostavilo se da su

dvoje istraživača, Jonathan Grainger i Carol Whitney, radeći s premisom

potpuno različitom od naše, također došli do pretpostavke da pisane riječi

kodira popis bigrama.204

Oni su do tog predviđanja došli tražeći apstraktan

kod koji bi mogao objasniti kako percipiramo sličnost riječi. Međutim,

njihova se eksperimentalna opažanja izuzetno dobro slažu s našom

hipotezom o bigramskim neuronima. Poput neutrina, čini se da hipoteza o

bigramskim neuronima osvjetljava više pokusnih zagonetki i počinje

premošćivati jaz između dviju prethodno odjelitih disciplina,

neurofiziologije i psihologije čitanja.

Grainger i Whitney izvijestili su o nizu pokusa s pripremanjem, u

kojima su ispitivali ubrzava li prethodno prikazivanje jednog niza slova

čitanje drugog niza. Na primjer, kad se vidi “garden”, lakše je pročitati

“GARDEN”. To upućuje na to da ta dva niza slova imaju zajednički kod.

Ustvari, nije nužno ponoviti sva slova neke riječi da bi došlo do

pripremljenosti. Prikazivanje podskupa slova poput “grdn” jednako efektno

ubrzava “GARDEN” kao i riječ “garden”. Međutim, kontrolni nizovi u

kojima su slova umetnuta ili zbrkana poput “gtrdvn”, “gdrn” ili “dngr” ne

izazivaju pripremljenost.205

To znači da na nekom stadiju obrade nizovi

slova “grdn” i “GARDEN” imaju isti kod. Taj kod očito nije osjetljiv na

brisanje nekoliko slova, ali ga se tiče kako su ona poredana. Dodatni

pokusi pokazuju da je kod također otporan na inverziju dvaju uzastopnih

slova. Tako niz “bagde” jednako djelotvorno ubrzava čitanje iduće riječi

“BADGE” kao što bi to bilo da je riječ bila ponovljena.206

Prethodna su opažanja posebno štetna za mnoge modele čitanja koji

drže da se nizovi kodiraju kao redovi slova.207

U kontekstu te sheme

“bagde” i “badge” ne bi trebali biti sličniji od “barte” i “badge”, jer se u

oba slučaja dva slova od deset razlikuju. Ali to je pogrešno. Nizovi

“bagde” i “badge” u stvari su vrlo slični, do te mjere da ih se često brka. U

primjeru tog efekta iz stvarnog života, proizvođač odjeće zvan French

Connection UK ponosno na svoje majice dugih i kratkih rukava ispisuje

kraticu “FCUK”. Vlasnici tvrtke su bez sumnje tu kraticu smatrali

privlačnom jer su otkrili da je mozgovi čitatelja spontano povezuju s

engleskom riječju koja se ne smije napisati! Ti apstraktni efekti sličnosti

toliko su snažni da nemamo puno poteškoća čtiajući čiatve rčeneice u

kjoima su solva svkae rjieči pojmiešana, izzuev povrg i zdnaejg sovla.208

Naravno, mora postojati neki kod koji je dovoljno čvrst da odoli toj

abecednoj juhi. Nakon što su se ozbiljno pomučili tom zagonetkom,

Grainger i Whitney napokon su došli do ideje otvorenih bigrama.

Primijetili su da bi se riječi mogle kodirati ne kao popis slova, već kao

popis parova slova koja sadrže. U shemi koju su predložili riječ “badge”

kodira popis od deset bigrama: BA, BD, BG, BE, AD, AG, AE, DG, DE i

GE. Ako dva uzastopna slova zamijene mjesta, kao u “bagde”, mijenja se

samo jedan bigram (DG postaje GD), a 90 posto koda ostaje

nepromijenjeno. Ta sličnost objašnjava što riječ “bagde” i dalje možemo

čitati s dva premetnuta slova. Kad se ubace ili zamijene irelevantna slova,

kao u “barte”, kod se dramatično mijenja. Niz “barte” ima samo 30 posto

zajedničkih bigrama s “badge”, što objašnjava izostanak efekta

pripremanja. Na kod manje utječe inverzija ili brisanje nekoliko slova nego

ubacivanje neprihvatljivih slova. Svi bigrami u nizu “grdn” sadržani su u

riječi “garden”, dok toj riječi pripada manje od pola bigrama iz “gtrdvn”.

Otpor bigramskog koda na djelomično brisanje i lokalne inverzije

odgovoran je za našu sposobnost da čiatmo rčeencie u kojima je polaožj

sovla poijmešan.

Još jedna prednost bigramskog koda jest u tome da je neosjetljiv na

promjene položaja i veličine. Čak i ako se riječ “badge” pomakne, poveća

ili smanji, “b” će i dalje biti lijevo od “d”, a “d” lijevo od “e”. Drugim

riječima, na bigrame ne utječe točan položaj i veličina ispisane riječi. Ta

shema kodiranja garantira da se poštuje invarijantnost.

Na temelju svih ovih argumenata Grainger i Whitney sugerirali su da

pisane riječi kodira iscrpan popis njihovih bigrama. Međutim, pomnije

ispitivanje otkriva nekoliko problema s tom formalnom sugestijom. Prvo,

ona predviđa da bi trebalo biti lako čitati riječi u kojima su slova

razmaknuta, čak i n ep r a v il n o. Štoviše, ovakva transformacija čuva sve

bigrame, pa čak i čini da je poredak riječi očigledniji. Pa ipak, te je nizove

teško čitati. Još je jedna smetnja u tome da je popis bigrama višeznačan, jer

svakoj pojedinoj riječi ne pripisuje jedinstven kod. Na primjer, riječi

“nana” i “anna” sadrže isti skup bigrama: AA, NN, AN i NA. Ako bi naš

vidni sustav primjećivao samo bigrame, ne bismo mogli razlikovati te

riječi. Morali bismo čak spremno prihvatiti nevjerojatno pisanje poput

“naananan”, koje ima iste bigrame kao i riječ “anna”.

U ovom momentu formalnoj sugestiji Graingera i Whitney u pomoć

doskaču biološka svojstva bigramskih neurona. Bigramski neuron na svoj

preferirani par ne može reagirati bez obzira na to gdje se on pojavljuje na

mrežnici. Kao i kod svakog drugog neurona, njegovo je recepcijsko polje

ograničeno. Stoga neuronski bigramski kod ima prostornu selektivnost i

mora se ponavljati na nekoliko točaka u vidnom polju. Na primjer, neki

bigramski neuroni na par slova NA reagira na početku “nana”, ali ne na

kraju - te tako ne na podražaj “anna”, gdje slova “na” padaju izvan

njihovih recepcijskih polja. Kolektivno bigramski neuroni svakoj

određenoj riječi dodjeljuju jedinstven kod.

Hipoteza o lokalnim bigramskim detektorima također objašnjava

zašto rastavljanje slova vodi sporijem čitanju. Recepcijska polja neurona

samo se dvostruko ili trostruko povećavaju na svakom stupnju vizualne

piramide. Posljedica je toga da slova u detektorima bigrama mogu tolerirati

samo malen pomak od oko dva do tri slovna mjesta (vidi sliku 3.9).

Zahvaljujući ograničenom recepcijskom polju, bigramski neuroni okidaju

samo ako je prvo slovo para manje od dva slova udaljeno od drugoga. Na

primjer, neuron koji kodira par AM može reagirati na riječi “ham”, “arm” i

“atom”, ali ne i na “alarm” ili “atrium”.

Takvo prosuđivanje vodi vrlo jednostavnom predviđanju: dok sve

više razmičemo slova u riječi, izvedba bi čitanja trebala biti otporna na

skromnu količinu razmaka, ali bi trebala opasti kad razmaci dosegnu širinu

dva znaka. Fabien Vinckier, Laurent Cohen i ja verificirali smo to pravilo.

Čim razmak između slova prijeđe širinu dva znaka, prepoznavanje riječi

naglo prestaje biti brzo i paralelno.209

To možete i sami provjeriti u idućim

rečenicama, gdje se razmaci između slova polagano povećavaju. V a š i b i

g r a m s k i n e u r o n i l a k o t o l e r i r a j u r a z m a k o d j e d n

o g s l o v a, p a č a k i o d j e d n o g i p o l s l o v a . M e đ u t

i m , č i m r a z m a k p r e đ e š i r i n

u d v a z n a k a , v a š a i z v e d b a

p a d a : b r z o č i t a n j e p o s t a j e

n e m o g u ć e . N a l a z i t e s e u u l

o z i p o č e t n i č k o g č i t a t e l j a -

b i g r a m s k i n e u r o n i u v a š e m

p o d r u č j u p o š t a n s k o g s a n d u č

i ć a p r e s t a l i s u r e a g i r a t i !

Neuronsko stablo riječi

U slučaju da bigramski neuroni zaista postoje, kakav bismo

neuronski kod trebali očekivati na sljedećem stadiju vizualne piramide?

Neuroni na višoj razini u hijerarhiji trebali bi na kompleksne kombinacije

slova reagirati spajanjem nekoliko bigrama. Njihova bi im recepcijska

polja trebala omogućiti da detektiraju nizove od najviše pet slova na jeziku

čitatelja. Kojim bi nizovima u kodiranju trebalo davati prednost ostaje

uvelike stvar nagađanja. U prvom sam poglavlju objasnio kako je čitanje

organizirano duž dviju paralelnih putanja, putanjom od pisma do govora, te

od pisma do značenja. Vidni neuroni višeg reda stoga bi izdvajali nizove

slova koji su smisleni za jednu ili drugu putanju. Neki bi se neuroni trebali

primarno baviti čestim grafemima koji se pridružuju određenim zvučnim

obrascima, poput “ough”, “ain” ili “ing”. Drugi bi trebali reagirati na

kratke gramatičke riječi (“but”, “then”, “have”), korijene riječi (“think-”,

“giv-”), prefikse (“anti-”, “pre-”) ili sufikse (“-ing”, “-tion”, “-ese”). Na toj

bi razini bilo razumno očekivati cerebralno kodiranje morfema, najmanjih

jezičnih jedinica koje imaju semantičko značenje.

Međutim, moramo držati na umu da na ovom stadiju vidni sustav

brine samo za pisanje. On tek otkriva česte nizove slova koji prenose

podatke potrebne za razumijevanje i izgovor. Neuronski model koji

skiciram tako predviđa da bi “pseudomorfeme” - nizove znakova koji

izgledaju kao korijeni riječi, ali u stvari nemaju veze sa značenjem riječi -

trebalo izdvajati upravo kao i prave morfeme. Naš bi vidni sustav riječ

“department” trebao naslijepo rastaviti na prefiks “de-”, korijen “part” i

sufiks “-ment”, i pohraniti je uz riječi poput “part”, “depart” i

“departure”210

, čak i ako te riječi nemaju isto značenje. Velik broj pokusa, i

na francuskom i na engleskom, potvrđuju da dolazi do te vrste slijepog

raščlanjivanja: izdvajanje približnog stabla riječi ključan je automatski i

nesvjesni korak u vizualnom prepoznavanju riječi, do te mjere da

prikazivanje riječi “hard” može pripremiti na čitanje semantički

nepovezane, ali površinski slične riječi poput “hardly”.211

U prvom sam poglavlju naglašavao da se riječi ponašaju poput

stabala na kojima su listovi slova, a grane razne kombinacije slova koje

izdvaja naš vidni sustav. Taj dijagram stabla poprima vrlo doslovno

značenje jer se podudara s anatomskim stablom, koje sačinjavaju milijuni

neurona u području poštanskog sandučića i milijarde njihovih međusobnih

veza. Svaki od njih daje svoj maleni doprinos prepoznavanju riječi, od

početnih detektora za linije do neurona osjetljivih na bigrame i morfeme.

Ni na jednoj točki te kortikalne hijerarhije neku riječ nikada ne predstavlja

pojedini neuron. Na svakoj razini poveći skup aktivnih stanica predstavlja

golemu zbirku obilježja koja kolektivno slika poentilistički portret ispisane

riječi. Poput stogodišnjeg stabla hrasta, to je neuronsko stablo dobro

strukturirano, ali fleksibilno i sazdano tako da odoli promjenama svoje

prirodne okoline. Pomak riječi na mrežnici jest poput zamaha vjetra: lišće i

manje grane će se zanjihati, ali će deblo i glavne grane biti potpuno mirne.

Na taj način neuronsko stablo koje predstavlja riječ uspijeva ostati

invarijantno unatoč promjenama veličine, položaja i oblika, pa čak i

lokalnog poretka njezinih sastavnih slova.

Neuronsko stablo koje sam skicirao na slici 3.9, sa svojom urednom

hijerarhijskom strukturom, vjerojatno je prejednostavno za obilatu

redundantnost našega živčanog sustava. U ime jednostavnosti izdvojio sam

samo veze ekscitacije, koje bi uključivale samo neurone koji se međusobno

pobuđuju. Ustvari, neki neuroni također inhibiraju svoje susjede i

sprečavaju njihovo okidanje. Inhibitorne bi veze mogle igrati važnu ulogu

u prepoznavanju riječi - na primjer, one mogu signalizirati odsustvo

pojedinog slova u ulaznom nizu. Nadalje, pretpostavio sam da se svaki

neuron povezuje samo s razinom direktno iznad njega, u stalnom

uspinjanju anticipacijske sprege. Međutim, u stvarnom živčanom sustavu

nalaze se i druge veze, zvane “lateralne” ili “horizontalne”, koje, koliko je

znano, povezuju neurone unutar određenoga vidnog polja. U primarnom

području V1 te sveze pomažu aktivnim neuronima da se međusobno

podržavaju kad svi glasaju za istu vizualnu interpretaciju (na primjer, kad

neuroni kodiraju različite položaje istog obrisa). Na razinama slova i

bigrama takve lateralne sveze mogu kodirati probabilističke odnose između

uzastopnih slova, poput činjenice da nakon slova “q” gotovo uvijek slijedi

slovo “u”.

Na kraju, ne bismo smjeli zaboraviti da vidna kora mozga sadrži vrlo

velik broj “silaznih” projekcija koje od pojedinog područja u vizualnoj

hijerarhiji idu prema prethodnome. Takve veze povratne sprege mogu neke

kombinacije slova unaprijed odabrati ovisno o kontekstu. One mogu

pomoći da se uklone neke višeznačnosti, posebno pri dešifriranju rukopisa.

Riječi pisane rukom često se ne mogu serijski dekodirati, time što se slova

najprije prepoznaju, a zatim slažu u riječi. Sjećate li se u

kojem su slova “e” i “c” istog oblika u “bee” i “nectar”? U takvim

slučajevima identificiranje slova dolazi nakon, a ne prije identificiranja

riječi. Uz potporu konteksta rečenice riječ “nectar” vjerojatno šalje glas s

više razine u korist slova “n”, “e” i “c”.212

Stalna međuigra sveza odozdo

prema gore i odozgo prema dolje pruža neuronsku provedbu Selfridgeova

“pandemonija”, koji smo ispitivali u prvom poglavlju. Populacije neurona

doslovce se ponašaju kao skupština demona koji stalno šalju poruke u svim

smjerovima, čime fragmentarne podatke koji su im na raspolaganju pružaju

dalje jedni drugima, sve dok se cijela skupina ne približi sporazumu.

Koliko neurona za čitanje?

Moglo bi se činiti da hijerarhijski model koji sam upravo skicirao

vodi eksploziji broja neurona potrebnih za čitanje. Ako svaki stadij našega

vidnog sustava predstavlja sve moguće neuronske kombinacije do kojih

dolazi na prethodnom stadiju, logično bi se moglo činiti da broj potrebnih

neurona raste iznad svake razumne granice. Na sreću, to ustvari ne mora

biti istinito.

Ima rješenja na kombinatorni problem što ga postavlja moj model. S

druge strane, neuroni na svakom stadiju obrade trebaju izdvojiti samo one

kombinacije slova koje se učestalo pojavljuju i koje su relevantne za

čitanje - malen podskup svih mogućih kombinacija slova. Na primjer, na

razini bigrama trebao bi biti detektor za par slova EN, koji je na engleskom

uobičajen, ali ne čini se vjerojatno da bi vizualni sustav neurone

posvećivao parovima slova do kojih nikada ne dolazi, poput QR ili JB. Tu

hipotezu podupire to što je nedavno funkcionalnom MRI opažena

frekvencijska pristranost - što je neki bigram češći, to je jača aktivacija

područja poštanskog sandučića.213

To bi također moglo objasniti zašto to

područje jače reagira na riječi i plauzibilne pseudoriječi poput “enchible”

nego na slučajne nizove konsonanata poput “zhgsieq”.214

S druge strane, dok neuroni reagiraju na sve kompleksnije

kombinacije vizualnih obilježja, njihova je invarijantnost veća te oni stoga

ispuštaju druge odlike, koje su irelevantne za čitanje. Na primjer, razlika

između verzala i kurenta gubi značaj na ranom stadiju vidnog puta

(vjerojatno na području V8 i kraj njega). Isto tako, veći broj mogućih

parova slova nadoknadio bi smanjenje broja kodiranih pozicija, jer sa

svakim korakom rastu recepcijska polja neurona.

Također bismo trebali držati na umu to da pokreti očiju tijekom

čitanja relevantne riječi uvijek vuku u usko područje vidnog polja, blizu

fovei i uglavnom nadesno od nje. Kad učimo čitati, samo neuroni koji

kodiraju ta područja dobivaju priliku da se konveniraju u detektore slova i

bigrama. I doista, ventralna okcipitotemporalna putanja djelotvorno

obrađuje samo riječi prikazane u središtu, odnosno malo nadesno od

pogleda, i pod kutom blizu horizontali.215

Stoga se radi samo o

ograničenom broju neurona.

Na kraju, možemo li doći do grube procjene koja je količina kore

mozga potrebna za vizualno prepoznavanje riječi? Ako uzmemo u obzir da

u zapadnoj abecedi ima dvadeset šest slova i približno dvadeset mjesta na

mrežnici na kojima se svako od tih slova može pojaviti tijekom čitanja,

onda je za početnu bateriju detektora slova potrebno ugrubo pet stotina

kolumni neurona. Ako pretpostavimo konzervativnu procjenu od deset

kolumni na kvadratni milimetar kore mozga, taj bi stadij obrade trebao stati

u pola kvadratnog centimetra korteksa. Na sljedećoj razini, ako

pretpostavimo da bigramski neuroni kodiraju samo tri približna položaja

(početak, sredinu i kraj riječi) i da su za prikazivanje većine riječi dovoljne

dvije stotine najuobičajenijih bigrama, dosegnut ćemo sličnu procjenu o

približno šest stotina kolumni bigramskih neurona. Opet, oni bi zauzimali

polje od oko pola kvadratnog centimetra u kori mozga. Na kraju, na

sljedećoj višoj razini, gdje se bigrami povezuju u duže nizove, čini se

plauzibilno da bi zbirka od oko pet stotina prefiksa, sufiksa, korijena i

kompleksnih grafema bila dostatna da prikaže nekoliko desetaka tisuća

riječi pohranjena pravopisa. I ovdje bi to opet značilo pola kvadratnog

centimetra kore mozga.

Premda vrlo grubi, ti redovi veličine daju jednostavno predviđanje:

kad god riječi kodiraju slova, bigrami ili morfemi, svaka bi od tih

predodžbi trebala zauzimati otprilike istu površinu kore mozga - maleno

polje od oko pola kvadratnog centimetra, koje približno odgovara krugu

čiji dijametar ima oko osam milimetara. To pak predviđa da bi se

kortikalna aktivacija koju izaziva neka riječ trebala pomaknuti unaprijed na

vidnom korteksu za otprilike osam milimetara, dok se informacije kreću od

jedne do druge razine (slika 3.9). Upadljivo je to da oslikavanje mozga

potvrđuje postojanje prostornog napredovanja. Čitanje aktivira uzak pojas

na kori mozga, dug nekoliko centimetara, koji se proteže od stražnje strane

mozga do prednje strane lijevoga okcipitotemporalnog sulkusa. Sad su

uočene i daljnje funkcionalne podjele u tom pojasu.216

Dok napreduje

prema prednjemu dijelu mozga, neuronski kod postaje vidljivo apstraktniji.

Očigledno, moja je procjena o broju neurona potrebnih za čitanje

vrlo gruba. Ona ne uzima u obzir nekoliko čimbenika. Prema Keijiu

Tanaki, susjedni neuroni unutar kortikalne kolumne mogu kodirati

varijante istoga osnovnog oblika. Na primjer, u majmuna neuroni koji su

blizu mogu kodirati krug, elipsu ili predmet oblika krumpira. Ako se ta

ideja proširi na čitanje, moglo bi se predvidjeti postojanje “kombinatornih

kolumni”, u kojima bi razni neuroni kodirali na primjer sve moguće

kombinacije pojedinog suglasnika i različitih samoglasnika (ta, te, ti, to,

tu...) ili obratno (sa, na, ta, ra, la, ca...). Kad bi bilo tako, kortikalni bi kod

bio toliko zbijen da bi samo nekoliko desetaka kortikalnih kolumni

dostajalo da se prikaže bilo koja napisana riječ. Budući da bi to zauzimalo

manje kortikalnog prostora, to bi rješenje omogućilo ispreplitanje

kortikalnih kolumni za riječi, predmete i lica. Oslikavanje mozga i

intrakranijalne snimke stvarno daju naslutiti da je preferencija predjela na

kori mozga rijetko kategorička.217

Stoga područje poštanskog sandučića

vjerojatno uključuje mješavinu kortikalnih kolumni, od kojih neke

reagiraju na slova, dok druge također reagiraju na lica, alatke i razne druge

vizualne oblike.218

Ukratko, shema koju sam predstavio kompatibilna je s količinom

korteksa dostupnom vizualnom prepoznavanju riječi. Eksplozija neurona

posvećenih čitanju može se izbjeći. Sve što je potrebno jest efikasan

mehanizam učenja koji neurone štedljivo dodjeljuje najčešćim,

najinformativnijim i najinvarijantnijim kombinacijama slova.

Simuliranje korteksa čitatelja

Do precizne slike neuronske arhitekture za čitanje vjerojatno ćemo

doći tek simuliranjem stjecanja sposobnosti čitanja na kompjutoru

arhitekture nalik na arhitekturu kore mozga. Sada je, međutim, takva

simulacija još uvijek nedostižan san. Bio bi potreban superkompjutor,

znatno moćniji od bilo kojeg danas raspoloživog stroja da kopira utjecaj

tisuća sati čitanja na milijune neurona u području poštanskog sandučića.

Zasad se možemo samo nadati da će budući razvoj računalne moći,

zajedno s javljanjem novih kompjutora posvećenih simulacijama neuralnih

mreža, na kraju dovesti do prave simulacije mozga čitatelja.

U međuvremenu se valja prisjetiti kako bi simulacija mogla

inkorporirati sve različite svjetske sustave pisanja. U principu bi

arhitektura mozga za zapadno pismo trebala jednako vrijediti i za kinesko

pismo. Ona bi, kad je izložena kineskome, trebala razviti neurone podešene

za česte znakove kao i za njihove unutarnje sastavne dijelove. Kineski

znakovi doista sadrže malen broj semantičkih i fonetskih oznaka koje se

pak sastoje od nekoliko standardiziranih poteza - usađen skup vizualnih

pravilnosti koje bi hijerarhijski algoritam učenja mogao lako uhvatiti.

Bihevioralni pokusi već pokazuju da čitanje kineskoga počiva na takvoj

hijerarhijskoj i kombinatornoj shemi.219

Međutim, još nisu otkriveni

kineski ekvivalenti bigramskih neurona.

Neuroni vjerojatno čak i kod čitatelja zapadne abecede postaju

osjetljivi na jedinice različitih veličina. Jezici transparentnih pravopisa,

poput talijanskoga, zahtijevaju tek skroman niz detektora slova i bigrama.

Međutim, jezici s ne tako jasnim pravopisima, poput engleskog ili

francuskog, trebaju širi skup neurona za kodiranje tako velikih i

kompleksnih pravopisnih jedinica kao što su “ough”, “tion” ili “ould”, koje

se pridružuju govornim zvukovima.220

Takve vizualne pravilnosti, koje

sežu iznad razine slova, ekstrahirati mogu samo neuroni visoko u vidnoj

hijerarhiji. Stoga naš model predviđa da čitanje engleskog aktivira šira

područja, bliža prednjoj strani mozga, nego čitanje talijanskoga. Upravo su

to opazili Eraldo Paulesu i njegovi kolege, kao što smo vidjeli na slici

2.20.221

Slično tome, u japanskom bi se razlike u aktivnosti mozga pri

čitanju sustava pisanja kanji (koji zahtijeva pamćenje tisuća znakova) i

kana (koji sadrži samo četrdeset šest slogova) mogle pripisati učenju

vizualnih inventara izrazito različitih veličina i kompleksnosti.222

Kortikalne sklonosti koje oblikuju čitanje

Premda znamo da stjecanje sposobnosti čitanja sistematski

konvergira istom području kore mozga, razlog tog preciznog smještaja za

nas je i dalje tajna. Zašto je područje poštanskog sandučića sistematski

smješteno na lijevoj hemisferi i zašto je to tako kod svih čitatelja i kod svih

sustava pisanja diljem svijeta? Što tome području omogućuje da bude

odijeljeno od drugih područja uključenih u prepoznavanje predmeta i lica?

Slika 3.10 Gradijenti vizualne specijalizacije mogu objasniti zašto se okcipitotemporalno

područje “poštanskog sandučića" uvijek nalazi na istoj poziciji na korteksu. Velik

gradijent rasteže se čitavom dužinom ventralnog vidnog korteksa (vrh): lateralna područja

preferiraju slike prikazane u centru mrežnice, u fovei (tamnosivo), dok područja bliže

središnjoj osi mozga preferiraju slike prikazane na periferiji (svjetlosivo). I čitanje i

prepoznavanje lica, koji oboje zahtijevaju istančanu analizu, smješteni su na korteksu koji

naginje fovei (prema Hasson i dr„ 2002.). Upotrijebljeno uz dopuštenje Neurona.

Premda je obdaren znatnom plastičnošću, vidni korteks ne bi trebalo

smatrati “praznom pločom” na koju se učenje utiskuje.223

Sama činjenica

da je organiziran na supteritorije koji se mogu reproducirati, čiji je

raspored identičan u svih ljudi, implicira to da naša kora mozga nije

ekvipotentna. Rane predispozicije moraju uobličiti vidno područje mozga

čitatelja i objasniti dosljedno lokaliziranje čitanja. Čak i prije nego što se

recikliraju u detektore slova i bigrama, ti neuroni vjerojatno dijele

intrinzična svojstva vizualne osjetljivosti i projekcije prema jezičnim

područjima koja ih čine osobito prikladnima za čitanje.

Prvu su sklonost identificirali Uri Hasson, Rafi Malach i njihovi

kolege na Institutu Weizmann.224

Oni su, koristeći se slikovnim prikazima

mozga, pokazali da se preferencija za centralne slike naspram perifernih

razlikuje od jednog do drugog vidnog područja. Vrlo lijep, pet ili šest

centimetara dug gradijent preferencije presijeca čitav ventralni vidni

korteks (slika 3.10). Svaka točka na vidnom korteksu, čak i posve udaljena

od primarnoga vidnog područja, ima karakterističnu preferenciju za

pojedino mjesto na mrežnici. U objema hemisferama predjeli smješteni na

stranama mozga preferiraju finije vizualne podražaje, prikazane bliže

fovei, dok predjeli bliže središnjoj osi mozga preferiraju unose iz periferije

vidnog polja.

Porijeklo toga gradijenta i dalje je nepoznato, ali sama njegova

veličina i glatkoća podsjećaju na gradijente koji se formiraju tijekom

embrionalnog razvoja. Pomislite na primjer na to kako se veličina

kralježnice postupno smanjuje niz kičmu životinje prema njezinu repu.

Smatra se da je ovaj tip varijacije bez zapinjanja posljedica klasičnoga

biološkog mehanizma - promjene koncentracije kemijskih poruka zvanih

morfogeni, koje se šire organizmom u razvoju i pobliže određuju njegov

osnovni prostorni plan.225

Taj pojam potječe od matematičara Alana

Turinga, kojeg su intrigirali lijepi oblici koje nalazimo u prirodi. Turing je

matematički demonstrirao da tvari mogu inducirati prostorno organizirane

obrasce ako pri širenju biološkim tkivom kemijski reagiraju. Kad se

morfogen širi počevši od fiksne prostorne lokacije, on stvara gradijent sve

niže koncentracije, koji služi kao zamjenski prostorni marker. Na primjer,

ako bi razine morfogena bile više u sredini nego na stranama mozga, i ako

bi ta koncentracija modulirala privlačnost živčanih vlakana koja dolaze iz

fovee, rezultat bi bila mreža s genetskom pristranošću. Taj bi sustav

preferencijalno obrađivao podražaje visoke rezolucije koristeći se

lateralnim područjima kore mozga - što je upravo onaj prostorni raspored

koji su uočili Uri Hasson i njegovi kolege.

Koji je odnos tog gradijenta retinalne preferencije prema čitanju?

Hasson je opazio da se kod svih pojedinaca područje poštanskog sandučića

nalazi na točno određenoj lokaciji na tom gradijentu - mjestu koje

obilježava njegova golema preferencija za fino granulirane fovealne slike.

Obližnje područje, koje preferira lica, također je sklono fovei, dok područje

koje se bavi kućama i vanjskim scenama preferira periferiju vidnog polja.

Od tih opažanja možemo doći do jednostavnog scenarija koji

objašnjava zašto se sposobnost čitanja razvija ondje gdje se razvija. Vidni

su neuroni već od rođenja pristrani - neki su najprikladniji za učenje finih

vizualnih detalja, zahvaljujući njihovoj preferiranoj svezi s foveom, a neki

preferiraju grublje podražaje. Finije granulirani neuroni imaju jasnu

prednost nad drugim neuronima za prepoznavanje nizova slova, za koje je

potreban visok stupanj vidne preciznosti. U skladu s tim, čitanjem se

preferencijalno bave lateralna područja vidnog korteksa, gdje su takvi

neuroni brojniji.

Međutim, gradijent retinalne preferencije pruža samo jednu od triju

osi koordinatnog sustava koji specificira smještaj područja poštanskog

sandučića. Da bi se to područje izdvojilo, potrebne su druge pristranosti.

Kao što smo već raspravljali, postoji jedan drugi urođeni gradijent,

odostraga prema naprijed, koji ugrubo definira hijerarhijsku razinu svakoga

vidnog područja (slika 3.5). Straga, u okcipitalnom režnju, neuroni

reagiraju na jednostavne fragmente ulazne slike, dok prednja područja kore

mozga preferiraju sve kompleksnije i strukturiranje predmete.226

U tom

smislu ne začuđuje otkriće da područje za vizualni oblik riječi zauzima

relativno izdužen pojas na kori mozga, čija stražnja strana reagira na

jednostavna slova, dok prednja strana reagira na kompleksne fragmente

riječi.227

Najzad je moguće da još jedan izvor pristranosti dolazi iz odjelitih

svojstava dviju hemisfera. Zašto se čitanje oslanja na lijevo vidno područje

mozga, dok lica uvijek preferencijalno padaju u desnu hemisferu? Taj

nedostatak simetrije, odnosno “lomljenje simetrije”, kako se to zove u

fizici, mogao bi imati vizualno porijeklo. Poznato je da lijeva hemisfera

prednjači u diskriminiranju malih lokalnih oblika, dok se desna

preferencijalno bavi globalnim oblicima.228

Još bi jedan čimbenik mogla

biti lateralizacija jezika. Obrada govora još pri rođenju preferencijalno

upošljava temporalni i frontalni predio lijeve hemisfere. Stjecanje

sposobnosti čitanja vjerojatno odabire vidna područja s obilnim i izravnim

projekcijama u jezična područja. Tako bi lijevo ventralno temporalno

područje imalo prednost nad svojim blizancem s desne hemisfere, čiji

aksoni trebaju proći prilično zaobilazno, kroz žuljevito tijelo, prije nego što

dosegnu lijevu hemisferu.

Hijerarhijski model na slici 3.9 provizorno sugerira da je

lateralizacija vizualnog prepoznavanja riječi progresivan proces. Predjeli

niske razine moraju biti bilateralni, jer rani vidni neuroni u objema

hemisferama reagiraju samo na slova prikazana na suprotnoj polovini

vidnog polja. Dok se napreduje kroz mozak, recepcijska polja se šire i

nailazi se na neurone sposobne reagirati na bilo koju stranu vidnog polja u

objema hemisferama. Vjerujem da, gdje god pri stjecanju sposobnosti

čitanja postoji ta potencijalna redundancija dviju hemisfera, vidne i -

jezične pristranosti lijeve hemisfere daju joj prednost pred desnom.

Posljetkom toga, penjući se uz vidnu hijerarhiju u lijevoj hemisferi,

nalazimo sve veći broj neurona specijaliziranih za čitanje.

Ako je moj scenarij o urođenim kortikalnim sklonostima točan, onda

ne postoji predodređeno područje za čitanje, nego nekoliko genetskih

sklonosti stvara dijapazon neuronskih preferencija za različite tipove

vidnih podražaja. Pri ovladavanju čitanjem vizualno prepoznavanje riječi

jednostavno dospijeva na mjesto na kori mozga na kojemu neuroni

najdjelotvornije izvršavaju taj zadatak. Kod svih ljudi stjecište genetskih

gradijenata stvara “sweet spot” za nizove slova - područje poštanskog

sandučića.

Slika 3.11 Dječje su mreže za čitanje tijekom razvoja mnogo fleksibilnije od mreža

odraslih. U ove je mlade pacijentice područje koje se normalno povezuje s vizualnim

prepoznavanjem riječi, u lijevomu okcipitotemporalnom području, kirurški odstranjeno u

dobi od četiri godine (na gornjim je slikama jasno vidljiva lezija). Kod bilo koje odrasle

osobe takva bi lezija izazvala ozbiljno oštećenje sposobnosti čitanja. Pa ipak, ova je

djevojčica naučila čitati bez puno poteškoća. Nakon sedam godina mreža za čitanje

normalno se aktivirala, ali je područje za vizualni oblik riječi zamijenilo hemisferu: ono je

sad ležalo unutar desnoga okcipitotemporalnog predjela, na položaju koji je točno

simetričan njegovu uobičajenom mjestu (prema Cohen i dr., 2004.). Upotrijebljeno uz

dopuštenje Annals of Neurology.

Što se zbiva ako iz jednog ili drugog razloga ovo područje postane

nedostupno? Učenjem bi se trebalo pobrinuti da njegov posao preuzmu

drugi, manje djelotvorni neuroni. Moj kolega Laurent Cohen i ja nedavno

smo ovu ideju ispitali na jednoj mladoj pacijentici. Ta je djevojčica u dobi

od četiri godine trpjela tako žestoke epileptičke napadaje da je bilo nužno

odstraniti čitavo lijevo vidno područje mozga. Kirurški je rez jasno

obuhvaćao normalni položaj područja poštanskog sandučića (slika 3.11).

Unatoč toj velikoj operaciji, djevojčica je potom naučila normalno čitati,

premda je bila nekoliko desetaka milisekundi sporija nego što je normalno.

Kad smo skenirali njezin mozak kad je imala jedanaest godina, najzad smo

shvatili kako je uspjela naučiti tako dobro čitati. Premda su u lijevoj

hemisferi sva njezina područja za govorni jezik ostala netaknuta, gubitak

područja poštanskog sandučića nadoknadila je time što se za

prepoznavanje pisanih riječi koristila desnom hemisferom, koju operacija

nije oštetila. Nadalje, čitanje je selektivno pobuđivalo područje simetrično

predjelu kod normalnih čitatelja: u lateralnom okcipitotemporalnom

sulkusu, na istom položaju na kojem se nalazi i normalno područje

poštanskog sandučića, na lateralnoj i na prednje- -stražnjoj osi - ali u

desnoj hemisferi (slika 3.11).229

Njezino je područje poštanskog sandučića

jednostavno promijenilo hemisferu!

Drugi su istraživači slično aktiviranje desne hemisfere opazili u

“hiperleksičnog” djeteta, koje je iznimno rano naučilo čitati.230

1 u odraslih

pacijenata s čistom aleksijom koji se oporavljaju od moždanog udara koje

pogodi lijevi vidni sustav, područje za vizualni oblik riječi nalazimo na

desnoj strani.231

Stoga doprinos tog područja čitanju nije izvanredan. Vidni

se sustav ponaša kao da njegove sklonosti primjenjuju neku vrstu “liste

čekanja” područja najpodobnijih za čitanje. Ako optimalno područje više

nije na raspolaganju, drugi na listi - koji je valjda simetrično područje na

desnoj hemisferi - preuzima njegovu funkciju.

Ni jedan drugi eksperimentalni nalaz ne bi mogao bolje ilustrirati

temeljni zaključak da ne postoji unaprijed definirano područje koje je

evoluiralo za čitanje. Učenje čitanja petlja s našim primatskim mozgom.

Koristeći se svim dostupnim sredstvima, naš mozak reciklira najpogodnija

područja našega vidnog korteksa za novu zadaću prepoznavanja riječi.

Četvrto poglavlje

Izum čitanja

Hipoteza o neuronskom recikliranju implicira da arhitektura našeg

mozga ograničava način na koji čitamo. Štoviše, tragove tih bioloških

ograničenja možemo naći u povijesti sustava pisanja. Usprkos tome što se

čine vrlo raznoliki, svi oni imaju mnogo zajedničkih obilježja koja

pokazuju kako se u našoj kori mozga kodiraju vizualne informacije.

Neuroznanost čitanja obasjava novim svjetlom vijugav povijesni put koji je

najzad doveo do abecede kakvu poznajemo. Možemo to smatrati golemim

procesom odabira: s vremenom pisari razvijaju sve djelotvornije sustave

bilježenja, koji odgovaraju organizaciji našega mozga. Ukratko, naša se

kora mozga nije razvila specifično za čitanje. Čitanje se zapravo razvilo

prema kori mozga.

U egipatskom gradu Naukratu bio je jedan poznati stari bog imena

Teut... On je izumio mnoga umijeća, poput aritmetike, računanja,

geometrije, astronomije, igara i kocke, ali, iznad svega pismene znakove.

Platon, Fedar

Ideja da je pismo dar Božji ponavlja se u kulturama širom svijeta.

Babilonci su mislili da svi oblici magije, uključujući pisanje, dolaze od

Eaa, boga sve mudrosti. Asirci su štovali Nabua, sina Marduka, koji je

čovječanstvo poučio umijećima i zanatima, od arhitekture do pisanja. U

hinduizmu je Ganeša, bog mudrosti sa slonovskom glavom, izumio pismo -

čak je slomio jednu svoju kljovu da bi se njome koristio kao olovkom! U

Bibliji je sam Jahve Mojsiju predao Deset zapovijedi, napisanih svojom

svetom rukom.

Pisanje uvelike ima magijski značaj - ne zato što bi išta oko njegovih

ishodišta bilo božansko, već stoga što je ono znatno uvećalo sposobnost

našeg mozga. Stvarno je gotovo čudesno to što je Homo sapiens, puki

primat, pravljenjem nekoliko zabilješki na papiru uzmogao drastično

uvećati svoje pamćenje. Ta preobrazba nije bila predestinirana. Pukom smo

srećom dobili moždanu mrežu koja povezuje vidna i jezična područja i

koja je dovoljno plastična da se sama reciklira i prepozna oblike slova. Čak

je i taj proces recikliranja čvrsto ograničen - čini se da samo lokalizirani

sklop posjeduje optimalna svojstva potrebna za čitanje. Čak i nakon što je

prenamijenjen za čitanje, taj je sklop i dalje posjedovao većinu svojstava

koja je naslijedio svojom evolucijom. Biologijska inercija zadržava

nadmoć nad kulturnom inovacijom.

Stoga moja hipoteza o neuronskom recikliranju vodi radikalnom

zaključku: ograničenja mozga obilježila su povijest pisanja te i dalje imaju

utjecaj na učenje pisanja. Naše znanje o moždanim sklopovima trebalo bi

nam omogućiti da donekle rasvijetlimo izum i učenje čitanja. Ta nas

hipoteza navodi da postavimo dva nova pitanja: Kako su ljudi otkrili da se

njihov vidni korteks može pretvoriti u uređaj za razumijevanje teksta?

Kako se taj proces recikliranja ponovo odvija u mozgu svaki put kad neko

dijete uči čitati?

U idućim trima poglavljima ove knjige pokušat ću se pozabaviti tim

pitanjima i ispitati tri jednostavne, ali dalekosežne posljedice za hipotezu o

neuronskom recikliranju:

1. Evolucija pisanja. Ako organizacija našeg mozga postavlja

strogu granicu kulturnim varijacijama, u svim bi se prošlim i sadašnjim

sustavima pisanja trebale pojavljivati neke upadljive pravilnosti koje

prelaze granice kultura. Tim bi pravilnostima u konačnici trebalo pronaći

porijeklo u moždanim ograničenjima.

2. Evolucija ljudskih sposobnosti. Učenje čitanja i pisanja

drastično je uvećalo kapacitet ljudskog pamćenja i opseg međuljudske

komunikacije, ali takav razvoj možda ima i svoju cijenu. Ako između

novih kulturnih i evolucijski starijih stečevina postoji natjecanje, gubimo li

učenjem čitanja neke od svojih sposobnosti?

3. Stjecanje sposobnosti čitanja. Model neuronskog

recikliranja također predviđa da lakoća s kojom djeca uče čitati možda

ovisi o količini potrebnoga kortikalnog recikliranja i o načinu na koji

metode podučavanja odgovaraju strukturi cerebralnih mreža.

Univerzalna obilježja sustava pisanja

“Ajmo se glasati sssss, kao zmija.

Može li tako?” i nacrtala je ovo:

“Eto”, rekla je. “To je još jedna tajna-issssnenađenje. Kad

nacrtaš siktavu zmiju kraj vrata svoje male stražnje špilje u

kojoj popravljaš koplja, znat ću da duboko razmišljaš; pa ću ući

tiho kao miš. A ako je nacrtaš na drvetu kraj rijeke kad budeš

lovio ribu, znat ću da želiš da hodam tiho kao miš, tako da ne

zatresem obalu.”

“Savršeno točno”, reče Tegumai. “A u toj igri ima više toga

nego što misliš. Taffy, milo, čini mi se da je kći tvog tatice

naišla na najbolju stvar ikada, sve otkad je Tegumaijevo pleme

počelo za vrhove svojih kopalja umjesto kremena

upotrebljavati zube morskog psa. Vjerujem da smo otkrili

veliku tajnu svijeta.”

Rudyard Kipling, “Kako je stvorena abeceda”

Uglavnom se ne pitamo kako su naša slova dobila oblike. Stoji li u

pozadini svakog sustava pisanja kiplingovska “Priča iz džungle”? Jesu li

oblici pojedinih znakova jednostavno stvar povijesne kontingentnosti ili

njihova univerzalna obilježja odražavaju organizaciju mozga? Na prvi se

pogled čini da golema raznolikost svjetskih sustava pisanja pruža

jednostavan odgovor (slika 4.1). Koja su svojstva zajednička oblosti

indijskih pisama, geometrijskoj strogosti grčkih velikih slova, vijugama i

točkama arapskog pisma i raznolikosti kineskih znakova čiji su jednostavni

potezi sadržani unutar virtualnog kvadrata?

Hipoteza o neuronskom recikliranju predviđa da će ljudsku

kreativnost sputavati arhitektura mozga - ideja koja oštro protuslovi

kulturnom relativizmu, koji smatra da su kulturne varijacije u osnovi

neograničene. Ako u neuronskom recikliranju ima imalo istine, onda naše

genetsko ustrojstvo ozbiljno ograničava skup sustava pisanja koje je

moguće naučiti. To nas predviđanje navodi da preispitamo navodnu

bezgraničnost kulturne raznolikosti. Ako zagrebemo površinu vidljivijih

površinskih kulturnih varijacija, trebali bismo otkriti dokaze o univerzalno

zajedničkim dubinskim strukturama.232

U tom se novom svjetlu može ispitivati raznolikost postojećih

sustava pisanja. Čak i letimičan pogled otkriva da oni imaju velik broj

zajedničkih obilježja:

Slika 4.1 Unatoč očiglednoj raznolikosti, svi sustavi pisanja dijele brojna vizualna

obilježja - vrlo kontrastne obrise, prosječan broj od oko tri poteza po znaku i reducirani

popis oblika koji se konstantno pojavljuju, čak i u nepovezanim kulturama.

• Svi oni mrežničnoj fovei pružaju vrlo gustu koncentraciju

optimalno kontrastnih crnih oznaka na bijeloj pozadini. Taj

format vjerojatno optimalizira količinu vizualnih informacija

koje naša mrežnica i vidna područja mogu prenijeti tijekom

jedne fiksacije oka.

• Svi se oslanjaju na malen inventar osnovnih oblika čije

hijerarhijske kombinacije generiraju zvukove, slogove ili čitave

riječi. Kineski i kanji znakovi nisu iznimka - čak i ako ih ima

mnogo tisuća, svaki znak sačinjavaju tek dva, tri ili četiri

osnovna oblika, koji se pak sastoje od nekoliko poteza.

Hijerarhijska organizacija posve odgovara piramidi kortikalnih

područja našega vidnog sustava. Neuroni vida za kodiranje sve

većih i invarijantnijih jedinica koriste se kombinatornim

principom.

• Svi sustavi pisanja pretpostavljaju da su položaj i veličina

znakova irelevantni. Nijedna kultura djecu nikad ne podučava

tom principu: svi su rođeni s kortikalnim mehanizmima za

prevođenje i invarijantnost veličine. Međutim, to ne vrijedi za

rotaciju.

Svi sustavi pisanja čitanju nameću specifičnu orijentaciju. To

univerzalno obilježje vjerojatno postoji zbog svjesnosti drevnih

plemena da je invarijantnost rotacije ograničena. Naši vidni

neuroni toleriraju rotaciju samo do oko 40 stupnjeva, tako da

nikad nismo mogli naučiti djelotvorno čitati u svim

smjerovima, a da prethodno svakom kutu gledanja većem od

40 stupnjeva ne dodijelimo neizvedivo velik broj dodatnih

neurona.

• Najzad, svi su sustavi pisanja skloni istovremeno predstavljati

i zvuk i značenje. Kao da su drevni pisari bili svjesni da je naše

područje poštanskog sandučića zbog svojih poveznica središte

koje podatke o oblicima projicira kako prema gornjim

temporalnim područjima, koji kodiraju govorne zvukove, tako i

prema srednjem i prednjem temporalnom području, koji kodira

značenje. Jedan od glavnih izvora razlika između sustava

pisanja tiče se toga privilegiraju li oni zvuk ili značenje (vidi

sliku 2.20). U svima njima uvijek postoji nekakva statistička

korelacija između pisanih znakova i govornih zvukova - ali

veličina transkribirane govorne jedinice seže od cijelih riječi

(na kineskom ili japanskom kanjiju) do slogova (kod japanske

kane), fonema (kod abecednih sustava pisanja), pa čak i

izoliranih fonetskih obilježja (u slučaju korejskog pisma

hangul). Tu domenu ne regulira fiziologija mozga, već su broj

pisanih simbola, te stoga i kompleksnost stjecanja sposobnosti

čitanja, u krajnjoj liniji određeni izborom govorne jedinice koju

valja prenijeti.

Zlatni rez sustava pisanja

Mare Changizi i njegov kolega s C.altecha, Shinsuke Shimojo, latili

su se pažljive analize pravilnosti među svjetskim sustavima pisanja

prisutnih u raznim kulturama. Ispitivali su detaljnu vizualnu organizaciju

svakoga pojedinog znaka iz sveukupno 115 sustava pisanja svih vrsta i iz

svih vremena. U svojem su se radu čak i osvrnuli na drevno kretsko pismo

“linear B” i stare skandinavske rune, kao i na etrursku abecedu i

međunarodnu fonetsku abecedu.233

Analiza je razotkrila mnoge

neočekivane pravilnosti. Prvo, kao što se jasno vidi na slici 4.1, većina

znakova sastoji se od otprilike triju poteza (krivulja koje se mogu iscrtati

bez zaustavljanja olovke). Prilično je malena varijabilnost oko tog

medijana - na primjer, naša velika slova sastoje se od jednog (C, I, J, O, S,

U), dvaju (D, G, L, P, Q, T, V, X), triju (A, B, F, H, K, N, R, Y, Z) ili

četiriju poteza (E, M, W), ali nikad više od toga. Kad sustav pisanja

zahtijeva više znakova - etrurski je imao dvadeset tri slova, a međunarodna

fonetska abeceda ih broji 170 - novi se znakovi stvaraju izumom dodatnih

osnovnih poteza, tako da medijan ostaje blizu triju poteza po znaku. Na

primjer, međunarodna fonetska abeceda sadrži znakove poput

Premda nam možda izgledaju egzotični, oni nisu ništa više komplicirani od

naših slova. Oni se jednostavno oslanjaju na drugačiji skup primitivnih

krivulja.

Htio bih iznijeti postavku da su čarobnu formulu za ta tri poteza po

znaku naši preci odabrali stoga što ona odgovara načinu na koji se

recepcijsko polje neurona povećava uz hijerarhiju vidnih područja. Kao što

smo vidjeli u trećem poglavlju, recepcijsko se polje na svakom stupnju

kortikalne piramide udvostručuje ili utrostručuje. Nadalje, veličina,

kompleksnost i invarijantnost kodiranih vidnih jedinica također raste s

njome, u istom omjeru. Diljem svijeta, u svim sustavima pisanja čini se da

su se znakovi razvili do gotovo optimalne kombinacije kakvu lako može

shvatiti pojedinačan neuron, na osnovi konvergencije djelovanja dvaju,

triju ili četiriju tipova neurona za detekciju krivulja na razini koja mu

direktno prethodi u piramidi.

Ta se shema ponavlja na svim razinama vidnog sustava, pa bi bilo

privlačno analizu Changizija i Shimojoa proširiti na druge razine kortikalne

hijerarhije. Jedan stupanj niže u vidnom sustavu moglo bi se činiti

plauzibilnim da se svaki potez sam sastoji od konjunkcije dvaju, triju ili

četiriju linijskih segmenata. Jedan stupanj više, u našim alfabetskim

jezicima, jedinice od više slova, poput korijena riječi, prefiksa, sufiksa i

gramatičkih svršetaka gotovo uvijek imaju dva, tri ili četiri slova. Slično je

u kineskome, gdje se većina znakova sastoji od spoja dvaju, triju ili četiriju

semantičkih i fonetskih podjedinica. Vizualno govoreći, čini se da se svi

sustavi pisanja oslanjaju na piramidu oblika čiji je zlatni rez broj 3, plus ili

minus 1.

Umjetni znaci i prirodni oblici

Mare Changizi je također otkrio drugu važnu odliku svih sustava

pisanja svijeta. Kod svih njih rasporedi ili konfiguracije pojedinih poteza

uglavnom su isti. Njihova frekvencija slijedi univerzalnu distribuciju koja

blisko slijedi obilježja prirodnih scena.234

Da bismo razumjeli Changizijev zakon, moramo pogledati kako se

potezi olovkom susreću da bi oblikovali odjelite znakove. Ako

zanemarimo smjer, T ili L ili X uvijek čine dva poteza. Tri poteza mogu

sačiniti velik broj konfiguracija, poput F, K, Y, A... Changizi je predložio

da se ti oblici razmatraju iz posve topološkog gledišta, ne uzimajući u obzir

rotaciju ili iskrivljenja. Zatim je jednostavno izbrojio koliko se puta svaki

od njih pojavio na nekoj stranici - ima li više A ili Y? Pojavila se elegantna

pravilnost: u svim sustavima pisanja frekvencija kojom su se opažale

različite konfiguracije bila je konstanta (vidi sliku 4.2). Na primjer,

najčešće su se uvijek pojavljivali oblici L i T, a nakon njih X i F, koji su

pak bili mnogo uobičajeniji od Y ili A.

Ta univerzalna distribucija znakova nije stvar sretnog slučaja. Kad se

na zemlju nasumično baci pruće, ono se ne križa po Changizijevu zakonu

frekvencija - na primjer, X je mnogo češći od L i T, za razliku od onoga što

se vidi u pismu.

Međutim, iznenađuje to što se Changizijeva distribucija ponavlja kad

se pogleda koliko se često ti oblici nalaze u prirodnome svijetu. Kad se

predmeti dodiruju, kad su položeni jedan na drugi, kad se skrivaju, njihovi

obrisi često pokazuju konfiguracije poput T i L. X nije čest, osim ako

grančica padne preko neke grane ili crte. Još je manje uobičajeno naći tri

linije koje tvore A. Kada se uzme prosjek broja konfiguracija u stotinama

slika, one uredno koreliraju s univerzalnom distribucijom pisanih simbola

(slika 4.2).

Slika 4.2 Svi sustavi pisanja, bilo alfabetski, silabički ili logografski, počivaju na

malenom skupu konfiguracija čije frekvencije prate univerzalnu krivulju (vrh). Najčešće

su konfiguracije također one koje se najčešće pojavljuju u prirodnim slikama (dno), koje

često kodiraju neuroni donjeg temporalnog režnja (prema Changizi i dr.. 2006.).

Ukratko, bilo namjerno ili zahvaljujući nekoj izvanrednoj intuiciji,

čini se da su prvi pisari otpočetka bili svjesni da bi oblike koje odaberu

trebalo biti najlakše čitati. Čini se da su se svugdje na planetu odlučili za

znakove čiji oblici nalikuju na one što ih nalazimo u okolini - pa ih i naši

mozgovi lako prikazuju. Ta izvanredna pravilnost odgovara predviđanju

hipoteze o neuronskom recikliranju. Sve kulture odabiru znakove čije

učenje zahtijeva minimalne promjene na kori mozga. Tijekom evolucije,

kao i u prvim godinama života, naši su se neuroni fino prilagodili

karakterističnim konfiguracijama okoline. Pisanje je poslije išlo istim

putem. Svaki put kad se izumi nov sustav, on se procesom pokušaja i

pogrešaka približava karakterističnim oblicima “protoslova”, koji su već

kodirani duboko u vidnoj kori mozga primata.235

Sve u svemu, analiza sustava pisanja podcrtava činjenicu da oblik

slova nije proizvoljan kulturni izbor. Mozak toliko ozbiljno ograničava

oblikovanje djelotvornog sustava pisanja da ostaje malo mjesta za kulturni

relativizam. Naš primatski mozak prihvaća samo ograničen skup pisanih

oblika.

Prethistorijske preteče pisanja

Kako je ljudski rod otkrio da se njegov vizualni sustav može

reciklirati za kodiranje govora u pismu? Premda u ovoj knjizi ne možemo

duboko ponirati u paleoantropologiju i povijest pisanja, ipak je zanimljivo

dati obrise razvoja tog izvanrednog izuma. Pretpostavka o neuronskom

recikliranju stvarno rasvjetljava niz uzastopnih mentalnih previranja koja je

sigurno izazvalo otkriće pisma.

Na primjer, najstarije pećinske slike, u špilji Chauvet u južnoj

Francuskoj (33.000 godina prije našeg doba), već nose dokaze o

sofisticiranim grafičkim oblicima. Vrlo je rano prvi Homo sapiens otkrio

da se na kosti, u glini, na stijeni ili špiljskom zidu pomoću nekoliko poteza

može dozvati prepoznatljiva slika predmeta ili životinje - i da je dovoljno

nacrtati glavne obrise.

To se otkriće može činiti beznačajnim, ali je moralo igrati bitnu

ulogu u izumu pisanja. Ono se rješava potrebe za napornim

reproduciranjem trodimenzionalnog oblika, ili za pažljivim

reproduciranjem njegove površine u dvije dimenzije (premda su naši preci

također brzo otkrili umijeća koje danas zovemo kiparstvom i slikanjem).

Nekoliko je poteza bilo dovoljno da skiciraju obris koji je čak i

neuvježbano oko odmah prepoznavalo kao bizona ili konja. U tom izumu

vidim nešto što bi moglo biti možda prva namjerna čovjekova manipulacija

vlastitim živčanim sustavom. Većina živčanih stanica u mrežnici nije

osjetljiva na velike površine iste boje. One radije okidaju na obrise

predmeta - i reagiraju prilično slično bio taj obris jedna crta (kao kod

crteža) ili sjecište dviju površina (kao u prizoru iz stvarnog života). Crtanje

funkcionira jedino stoga što imamo stanice koje su obdarene tim

svojstvom. S rezbarenjem i crtanjem ljudski je rod izumio prvi oblik

neuronske autostimulacije.

Dugogodišnja tradicija pretpostavlja da je pisanje započelo sa

slikovnim predstavljanjem prirodnih oblika. To je gledište bilo popularno

već u osamnaestom stoljeću, kao što potvrđuje ova odrednica o “Pisanju” u

Diderotovoj i d’Alembertovoj enciklopediji:

Ovaj način prenošenja naših ideja pomoću oznaka i figura u

početku se sastojao od sasvim prirodno nacrtanih slika stvari;

tako bi se ideja čovjeka ili konja izražavala prikazivanjem

njihovih oblika. Kao što se može vidjeti, prvi pokušaj pisanja

bila je jednostavna slika: prije nego što se znalo pisati, znalo se

slikati.

Međutim, arheološki dokazi opovrgavaju tu jednostavnu ideju. U

većini oslikanih špilja slike životinja stoje kraj bogatog skupa

nefigurativnih oblika: nizova točaka, paralelnih crta, kariranih površina,

apstraktnih krivulja... Suprotno ambicijama Diderota i d’Alemberta, čini se

da je simbolika jednako drevna kao sama umjetnost. Obrisi tih prvih

simbola ponekad nalikuju na naša slova: bilo bi fascinantno vidjeti slijede

li oni Changizijevu univerzalnu distribuciju.

Iz istog su perioda paleolitičke kosti u koje su urezbareni nizovi

linija. Te računske oznake najvjerojatnije su služile kao uređaji za

elementarno brojenje ili kao kalendari. Čak i ako ih ne možemo dekodirati,

takvi računi pokazuju da se muškarci i žene koji su ih urezali nisu

razlikovali od nas. Oni su bili Homo sapiens, s mozgovima poput naših,

osposobljenima za jezik, pa nije bilo razloga zašto ne bi mogli pokušati

svoje apstraktne misli izraziti pisanim putem.

Naslikane ruke, kakvih ima napretek u više prethistorijskih špilja,

također figuriraju među mnogim pretečama pisanja. Začudo, na nekim

prikazima nedostaju neki prsti. Tumačenja su sezala od samosakaćenja do

bolesti. Međutim, po mom je mišljenju najizglednije tumačenje da su prsti

savijeni da označe neku vrstu simboličkog koda. Neke konfiguracije prstiju

češće se pojavljuju i odgovaraju rasporedu životinjskih vrsta naslikanih na

istim špiljskim zidovima.236

Stoga bi te slike mogle predstavljati

rudimentarni znakovni jezik kojim su se lovci koristili da nečujno jave

broj, narav i kretanje svoga plijena. Lovci sakupljači današnjice i dalje se

oslanjaju na slične znakove kako ne bi uzbunili lovinu. Koliko god to

zvučalo nevjerojatno, moguće je stoga da ruke na špiljskim zidovima

svjedoče o tome da je u nekim prethistorijskim društvima bio prisutan neki

napredni dvostupanjski simbolički sustav: najprije asocijacija proizvoljnog

položaja ruke i predmeta ili radnji, a zatim njihovo fiksiranje u slici.

Od brojenja do pisanja

U Gesti i govoru Andre Leroi-Gourhan naglasio je koliko su jezik i

usmena tradicija morali biti važni u “čitanju” špiljske umjetnosti:

Figurativna je umjetnost prvobitno bila povezana s jezikom i

bila je mnogo bliža pisanju (u najširem smislu) nego

umjetničkom djelu. Ona je bila simboličko prenošenje, ne

preslika stvarnosti... I u znakovima i u riječima apstrakcija

odražava postupnu prilagodbu motoričkog sustava za sve

suptilnije izražavanje diferenciranim podražajima mozga.

Najranije poznate slike ne predstavljaju lov, umiruću životinju

ili dirljivu obiteljsku scenu, one su grafički građevni elementi

bez ikakve opisne poveznice, medij za potporu nepovratno

izgubljenu usmenom kontekstu... One su stvarno “mitogrami”,

bliži ideogramima nego piktogramima i bliži piktogramima

nego opisnoj umjetnosti... U toj formi ideografija prethodi

piktografiji, a sva je paleolitička umjetnost ideografska.

Dodao je i ovu bitnu primjedbu:

Može se lako zamisliti sustav u kojem nakon tri crte slijedi

crtež vola ili sedam crta kraj crteža vreće kukuruza. U tom je

slučaju fonetiziranje spontano, a čitanje postaje gotovo

neizostavno. Ta je forma piktografije vjerojatno jedina koja je

postojala u doba rođenja pisma, a pismo se zasigurno odmah

stopilo s tim već postojećim ideografskim sustavom.237

U Mezopotamiji, današnjem Iraku, rodnomu mjestu pisma, brojčani

simboli igrali su bitnu ulogu u nastajanju pisanog koda, što potkrepljuje

Leroi-Gourhanovu tvrdnju.238

Na mnogim nalazištima iz perioda oko 8000.

prije naše ere u arheološkim su iskapanjima otkriveni maleni glineni

predmeti s apstraktnim oblicima čunjeva, cilindara, kugli, polukugli i

tetraedara. Prema Denise Schmandt-Besserat, to su “kalkuli”, maleni

predmeti za bilježenje koji služe brojenju i računanju. Neki od njih

predstavljaju jedinice, drugi višekratnike aritmetičkih baza 10 i 60 (10, 60,

600, 3600...). Na Bliskom je istoku tijekom dužeg perioda od barem pet

tisuća godina, od 8000. do 3000. p. n. e. korišten sofisticiran sustav

vođenja računa. U gradu Susi oko 3300. p. n. e. pojavio se intrigantan

prijelazni oblik, u kojem su kalkuli smještani unutar šupljih glinenih

kuverti, na kojima su bili urezi različitih oblika. Oblik i broj tih ureza često

je odgovarao kalkulu koji bi se nalazio unutra, tvoreći tako potpuno

razvijenu simboličku notaciju brojeva. Postupno je sadržaj omotnice, koji

je služio jedino kao dokaz točnosti računa, nestajao, dok je notacija ostala.

Urezivanje numeričke oznake, nakon kojeg je slijedio simbolički prikaz

predmeta, bilo je dovoljno da garantira prenošenje poruke (“dvadeset

koza”). I tako je rođena ideja pisma.

Brojenje je također igralo ulogu u rođenju neovisnog sustava pisanja

u pretkolumbovskoj južnoj Americi. Tu je kao glavni poticaj služilo

izračunavanje vremenskih ciklusa u kalendarskom sustavu. Olmeci su se

još 2000. p. n. e. za prikazivanje vremenskih jedinica poput dana, godina i

drugih važnih ritualnih ciklusa koristili urezbarenim simbolima zvanim

glifovi. Kultura Zapoteka, oko 600. p. n. e., proširila je taj sustav koristeći

se znakovima za datume, mjesta i ličnosti povezane s povijesnim

događajima.

Ukratko, kao što je pretpostavljao Andre Leroi-Gourhan, kodiranje

apstraktnih ideja poput brojeva ili vremena igralo je bitnu ulogu u nastanku

pisma. One su možda također pridonijele samoj ideji da pojmove treba

prenijeti u pismo. Prvi su simboli često bili apstraktni geometrijski oblici

bez ikakva slikovnog sadržaja. Oni su pružali pristup tek malenomu

vizualnom leksikonu. U drevnom Sumeru i Egiptu piktografija se, makar

prolazno, pojavila kao jednostavan način obogaćivanja leksikona pisanih

formi. Njezina je glavna prednost bila u tome što ju je bilo lako čitati.

Nikakav pisar nije trebao objasniti da je crtež žitnog klasa simbol žetve.

Zabavno je primijetiti da su znakovi u prvim pismima sadržavali

čitav dijapazon oblika za koje su fiziolozi kasnije našli da ih kodiraju

pojedinačni neuroni u primatskomu vidnom korteksu. Prije stjecanja u

području poštanskog sandučića, mjestu na kori mozga koje je najviše

odgovorno za povezivanje vizualnih oblika s jezikom, čini se da je kulturna

evolucija sistematski istražila prostor mogućih oblika kodiranih u vidnom

korteksu. Egipatski hijeroglifi mogu se gledati kao katalog podražaja koji

su sposobni da pobude kolaž ventralnih kortikalnih predjela: životinje

predmeti i oruđa

dijelovi tijela pa čak i ili položaji

tijela i jednostavni geometrijski oblici239

Međutim, valja primijetiti da su prvi pisari spontano izbjegavali dvije

kategorije vizualnih reprezentacija koje su na kori mozga dobro

predstavljene. Prva je kategorija mjesta, kuća i krajolika. Samo se nekoliko

hijeroglifa odnosi na mjesta, pa i tada na vrlo stiliziran način, koji ne

evocira ikakav dojam prostora ili dubine

Druga nedostatno iskorištena kategorija jesu lica: samo se majansko

pismo za označavanje slogova oslanjalo na niz “lica”:

Na površini kore mozga mjesta i lica zauzimaju raširena i jasno

razdvojena područja, ali su i jedna i druga vrlo udaljena od područja

poštanskog sandučića u lijevoj hemisferi. Područje za mjesta, prisutno u

objema hemisferama, leži blizu središnje osi mozga, dok se područje za

lica uglavnom nalazi u desnoj hemisferi - te je tako najudaljenije od

jezičnog sjedišta u lijevoj hemisferi. Jesu li prvi pisari spontano otkrili da

te dvije kategorije ne uspijevaju pružiti djelotvornu vezu s jezičnim

područjima? Gotovo potpuna odsutnost lica među pisanim simbolima

mogla bi se smatrati još jednim neizravnim dokazom da je arhitektura

mozga obuzdavala evoluciju pisanja.

Granice piktografije

U svojoj Petoj Eneidi, komentirajući Platonova Fedra (kojeg sam

citirao u epigrafu ovog poglavlja), filozof Plotin (205.-270. n. e.) iskazao je

svoje bezgranično divljenje za staroegipatsko pismo:

Kad su egipatski mudraci htjeli nešto obznaniti, nisu

upotrebljavali forme slova koje slijede redoslijed riječi i

rečenica. Nisu imitirali zvukove ili izgovor filozofijskih iskaza.

Umjesto toga, oni su crtali slike i u svojim hramovima

ucrtavali po jednu određenu sliku za svaku određenu stvar...

Svaka slika nosi neku vrstu znanja i mudrosti.

Nažalost, Plotin je bio u krivu. Da su hijeroglifi, poput slike, doista

pružali izravan pristup značenju, ne bismo morali čekati da ih francuski

egiptolog Jean-Frangois Champollion dešifrira. Pojam univerzalnog

piktografskog sustava koji bi bez pripreme mogli razumjeti muškarci i žene

iz svih kultura jest utopijski. Piktografski je stadij u evoluciji pisma bio

toliko kratkotrajan da se čak možemo zapitati je li on ikada uopće postojao.

Pismo je od početka korišteno za izražavanje apstraktnih ideja. U tu je

svrhu usvojilo mnogo arbitrarnih konvencija, koje su zahtijevale mnogo

uvježbavanja. Posljedica je toga bila da je pisanje i čitanje ubrzo postalo

rezervirano za elitu.

Rani su se pisari suočavali s mnogim konkretnim problemima. Prvi

je bio kako najbrže moguće pisati. U grobnicama nekih bogatih Egipćana

hijeroglifi su nevjerojatno detaljne skulpture, koje uključuju izvanredne

prikaze ptica i vrsta cvijeća. Međutim, stvaranje tih istančanih umjetničkih

djela bilo je presporo za svakodnevnu upotrebu. Uskoro je uveden brži i

pojednostavnjeni sustav pisanja koji je danas poznat kao “demotski”

(doslovno, pučko pismo). U svim zemljama u kojima je pismo bilo

rasprostranjeno stilizacija je vodila brzom odmaku od piktografije k

jednostavnijem skupu konvencionalnih simboličkih znakova.

Prihvaćeni oblici pisma djelomice su ovisili o dostupnim

materijalima. Sumerani su pisali na pločicama od meke gline pomoću fino

naoštrene pisaljke od trske. Jedini oblik koji su lako mogli proizvesti bio je

klin (<cuneus na latinskom). Njihovo se pisanje, sazdano od različitih

rasporeda toga osnovnog klinastog oblika, razvilo u klinasto pismo.

Različitim rasporedima klinova oni su stvorili desetke znakova, koji su bili

toliko stilizirani da je početni piktogram postao neprepoznatljiv (slika 4.3).

Na primjer, neku veću vodenu površinu u početku su simbolizirala dva

paralelna vala. U klinastom je pismu to postalo jedan veći i dva manja

klina, čista konvencija, koju je svaki pisar trebao upamtiti.

Kineski je išao sličnim putem. U njihovim najranijim zapisima, iz

doba dinastije Shang (1000. p. n. e.), znakovi su bili urezani u kost ili

kornjačevinu za proročko gatanje. Znak za “konja” nalikovao je na

plemenitog četveronošca: Međutim, stilizacija je brzo nadjačala. Tko bi

mogao reći da u današnjem znaku, leži konj, a da je znak već u trećem

stoljeću zadobio svoj konačni oblik te da je nedavno dodatno

pojednostavnjen u Danas se procjenjuje da samo 2 posto kineskih

znakova sadrži prepoznatljiv piktografski sadržaj.240

Stilizacija koja je u podlozi svih postojećih sustava pisanja stoji u

korijenu ortografije, što doslovno znači “ispravno crtanje”. Sve dok je

pismo bilo zasnovano na crtanju prepoznatljive slike, oblici njegovih

znakova mogli su varirati. Kad su jednom napisani simboli postali stvar

konvencije, bio je samo jedan način da ih se ispravno napiše, odnosno

samo jedna “ortografija”.

Slika 4.3 Konvencija i pojednostavnjivanje dva su bitna faktora u evoluciji pisanja. Na

sumerskome (vrh) su prvi konvencionalni znakovi, čije je piktografsko ishodište

očevidno, ubrzo evoluirali u apstraktne simbole, uvelike stoga što ih se klinovima moralo

iscrtavati u mekanoj glini. Slično tome, protosinajsko pismo (sredina) usvojilo je malen

skup konvencionalnih slika koje su predstavljale suglasnike semitskog jezika. Kako su ih

Feničani i Grci usvajali, ti su oblici sve više pojednostavnjivani i rotirani za 90 ili 180

stupnjeva, pod utjecajem promjena u smjeru pisanja. Oni su na kraju postali slovima naše

abecede. Svako od njih, poput slova A (dno), možemo vidjeti kao krajnju točku kulturne

evolucije koja je naginjala većoj jednostavnosti, pritom zadržavajući osnovni oblik koji bi

naši donjetemporalni neuroni mogli lako prepoznati. Upotrijebljeno uz dopuštenje

Roberta Fradkina.

Drugi čimbenik koji je pismo odvlačio od piktografije bio je problem

crtanja slika apstraktnih ideja. Nikakva slika nije mogla prikazati slobodu,

gospodara i slugu, pobjedu ili Boga. To je često postizano asocijacijom

ideja. U klinastom pismu božanstvo je prikazivano zvijezdom; jaje uz pticu

značilo je porođaj; profil lica čija usta dodiruju zdjelu značio je porciju

hrane. Nažalost, koliko god bile lukave, te su konvencije imale značenje

samo za uvježbano oko - izravna veza slike i značenja bila je izgubljena.

Drugi se trik sastojao od iskorištavanja sličnosti između nekih

zvukova kako bi se nacrtalo nešto što je u biti bila vizualna igra riječima.

To je povjesničarima poznato kao princip rebusa. On uključuje upotrebu

piktograma da se prikaže silabički zvuk. Taj postupak piktograme pretvara

u fonograme. Za sumerske pisare riječ za “život”, čiji je izgovor bio til,

ilustrirala je strijela, izgovora ti.241

Taj je tip transkripcije značenja

postupno ustupao mjesto pisanju zvukova. U sumerskom je za crtež biljke,

izgovora mu, isprva bilo usvojeno da označava mu, godinu, zatim mu,

imenicu, zatim gramatičke riječi poput posesivnog mu = “moje”. Najzad je

postao konvencionalnim znakom za bilo koji slog mu, čak i kad se

pojavljivao unutar druge riječi.

Pomoću principa rebusa Sumerani i Egipćani postupno su stvorili niz

simbola koji su mogli transkribirati bilo koji govorni zvuk njihovih jezika.

I stvarno, podskup hijeroglifskih znakova sačinjava ono što se

tradicionalno i pomalo neprikladno zove hijeroglifskom abecedom:

nekoliko desetaka znakova koji prikazuju sve konsonante staroegipatskog.

Taj je sustav korišten za transkribiranje osobnih imena poput “Aleksandar”

ili “Kleopatra”. Sama je njegova jednostavnost Champollionu omogućila

da dešifrira hijeroglifski kod. Slično tome, Sumerani su se koristili većim

skupom znakova za prikazivanje svih svojih slogova. Izumili su klinasti

znak za svaku moguću kombinaciju jednog vokala [V] ili vokala

okruženog konsonantima [CV, VC ili CVC].

Tako su se Egipćani i Sumerani veoma približili alfabetskom

principu, ali ni jedni ni drugi nisu uspjeli iz svojih odveć razraslih sustava

pisanja izvući taj dragulj. Strategija rebusa bi im omogućila da riječ ili

rečenicu napišu pomoću kompaktnog skupa fonetskih znakova, ali su ih

oni i dalje nadopunjavali svom silom piktograma. Ta nesretna mješavina

dvaju sustava, jednog primarno zasnovanog na zvuku, a drugog na

značenju, stvorila je poprilične višeznačnosti. Na primjer, nije bilo moguće

reći je li pisar zvijezdom mislio na “Boga”, “zvijezdu” ili tek na

odgovarajući zvuk. Gledajući unatrag možemo reći da je jasno da su pisari

svoj sustav mogli uvelike pojednostavniti da su odabrali držati se samo

govornih zvukova. Nažalost, kulturna evolucija pati od inercije i ne donosi

racionalne odluke. Zbog toga su se i Egipćani i Sumerani jednostavno

prepustili toku sve veće kompleksnosti. Umjesto da pojednostavne svoje

sustave pisanja, dvije su se civilizacije stotinama godina pokušavale riješiti

dvosmislenosti dodavanjem sve većeg broja znakova. Klinasta je notacija

dodavala “determinativne” ideograme kako bi pojasnila pojam pratećih

znakova. Oni su obilježavali semantičke kategorije riječi: grad, čovjek,

kamen, drvo, Bog i tako dalje. Na primjer, znak za “oranje” uz

determinativ “drvo” značio je poljoprivredno oruđe plug. Isti je znak uz

determinativ “čovjek” označavao orača. Determinativi su također pomogli

pobliže označiti značenja riječi napisanih silabičkom notacijom - što je

koristan trik, s obzirom na to da je bilo koji dani slog često odgovarao

nekolicini homofonih riječi (slično “one” i “won” na engleskome).

Upada u oči činjenica da je egipatsko pismo usvojilo gotovo

identično rješenje. Hijeroglifi su uključivali sofisticiran sustav

determinativa za kategorije poput čovjeka, vode, vatre, biljaka, radnji, pa

čak i “apstraktnih pojmova”. U toj je razrađenoj shemi riječ na kraju

predstavljala mješavina triju ključeva: zvuka, kategorije i eksplicitnog

značenja. Na primjer, glagol “izići”, koji se izgovarao pr, pisan je pomoću

čak tri znaka:

• Kuća, koja se također izgovara pr, služila je kao fonetski

element.

• Usta, koja se izgovaraju r, služila su kao fonetska dopuna. To

je potvrđivalo da simbol za kuću treba čitati radi njegova

izgovora, a ne značenja.

• Na kraju, dvije su noge služile kao determinativ za

izražavanje ideje kretanja.242

Vrlo je slična logika vodila evoluciju kineskih znakova. I oni se

sastoje od jedinica nižeg reda koje uključuju i značenje i fonetske markere.

Na primjer, znak za “sunčevu svjetlost”, koji se izgovara qing, sastoji se od

znakova za “sunce” i “zeleno”. Prvi je očigledan semantički marker, a

drugi, koji se izgovara qing, upućuje na pravilan izgovor.

Premda su sve te slikovne kombinacije vrlo razrađene, one nisu

mnogo kompliciranije od logike kojom razlikujemo “cellar” i “seller”, “I” i

“eye” ili “but” i “butt”. Također se oslanjamo na pravopisne konvencije

koje uključuju mješavinu morfema i fonema. Naš se pravopis može činiti

kompliciran, ali on ustvari pojašnjava dvosmislenosti fonetske notacije. On

se koristi posebnim pisanim formama za različita značenja riječi koje isto

zvuče, poput “lessen” i “lesson”, “pea” i “pee” ili “horse” i “hoarse”. U

“board” naspram “bored” završetak riječi “-ed” služi kao etiketa za particip

prošlosti, slično markerima koje se koristi u staroegipatskom ili klinastom

pismu.

Ukratko, različite su kulture neovisno prihvatile miješani sustav

pisanja koji spaja značenje i zvuk. Ali zašto se čini da miješani sustavi

pisanja predstavljaju tako stabilnu privlačnu silu za društva diljem svijeta?

Razlog tome vjerojatno leži na sjecištu višestrukih ograničenja: načina na

koji je strukturirano naše pamćenje, načina na koji je organiziran jezik te

dostupnosti određenih sveza u mozgu. Naše je pamćenje slabo opremljeno

za posve piktografsko ili logografsko pismo, u kojem svaka riječ ima svoj

simbol. Ne bi nam bilo moguće upamtiti poseban znak za svaku od 50.000

riječi u našem leksiku. Ni puko bilježenje zvukova ne bi zadovoljavalo.

Većina jezika sadrži toliko golem broj homofona poput “wretch” i “retch”,

da bi posve fonološki sustav pisanja patio od ozbiljnih višeznačnosti.

Čitanje bi bilo usporedivo s rješavanjem rebusa - it wood bee two in knee

fish hunt243

. Čini se da je najbolje rješenje miješani sustav, koji koristi

fragmente i zvuka i značenja.

Miješani sustav pisanja također ima golemu prednost u tome što

osobito odgovara povezivosti područja poštanskog sandučića. To područje

vjerojatno igra ključnu ulogu u distribuciji fonoloških i semantičkih

fragmenata informacije prisutne u pismu, tako što ih šalje i u srednji

temporalni i u frontalni režanj, koji kodiraju značenje riječi, i u gornja

temporalna i donja frontalna područja, koja su uključena u analizu zvuka i

artikulaciju. Da ta povezivost nije unaprijed postojala u svih ljudskih bića,

vjerojatno bi naši sumerski i egipatski preci morali izumiti vrlo različit

vizualni kod.

Abeceda: velik skok unaprijed

Od svojih početaka u Mezopotamiji, “virus” pisanja ubrzo se proširio

na okolne kulture. Nesumnjivo mu je uvelike pomoglo pogodno tlo za

razmnožavanje na koje je naišao u ljudskom mozgu. Međutim, ta se

epidemija u svim društvima zadržala unutar granica malene grupe

specijalista. Kompleksnost tog izuma ograničavala je njegovu sposobnost

širenja. Prema nekim procjenama sumersko je pismo jednom sadržavalo

devetsto znakova, što je poslije palo na pet stotina, kako je piktografija

postupno popuštala pred pismom koje je sve više bilo slogovno. I u Egiptu

je obrazovanje pisara uključivalo učenje ukupno oko sedamsto znakova.

Čak i u današnjoj Kini obrazovani ljudi moraju naučiti nekoliko tisuća

znakova. Još je u 1950-ima stopa nepismenosti odraslog stanovništva Kine

bila blizu 80 posto - prije negoli su temeljito pojednostavnjenje i golemo

ulaganje u obrazovanje tu brojku spustili na oko 10 posto.

Prije nego što je virus pisma postao pandemijski, morao je mutirati.

Kao i u biološkoj evoluciji, do te je mutacije - alfabetskog principa -

vjerojatno došlo u malim grupama ljudi na rubovima društvene matice.

Prvi tragovi alfabetskog sustava, zvani protosinajski, potječu iz 1700. p. n.

e., otkriveni su na Sinajskom poluotoku, blizu rudnika tirkiza koje su prvi

iskorištavali faraoni srednjeg i novog kraljevstva. Taj je sustav pisanja

posudio oblike nekoliko egipatskih znakova, ali ih je koristio za

predstavljanje jednog semitskog jezika. Znakovi se više nisu odnosili na

značenje, već samo na govorne zvukove, i ustvari samo na suglasnike. Na

taj je način drastično smanjen popis pisanih simbola: oko dva tuceta

znakova bila su dovoljna da savršeno pravilno prikažu sve postojeće

govorne zvukove.

Sjeme abecednog pisanja proklijalo je stoga što su pisari pisali za

nov jezik. To im je omogućilo da se riješe starih pravila te da se usmjere na

racionaliziranu transkripciju. Nema sumnje da su ih nadahnuli okolni

egipatski i klinasti sustavi, ali su imali jedinstvenu priliku da otklone bilo

kakve povijesne pogreškice, izdvoje bitne principe i destiliraju ih u njihovu

najjednostavniju formu. Najzad, odustali su od ideografskog pisma i

usredotočili se isključivo na apstraktno bilježenje govornih zvukova i

korijena riječi.244

Novi jezik pisara pripadao je semitskoj porodici, koja danas

uključuje arapski, amharski i hebrejski. Morfologija tih jezika neobična je

po tome što naglasak stavlja na suglasnike. Nema neke sumnje da je ta

odlika pridonijela izmišljanju abecede. U semitskim se jezicima korijeni

mnogih riječi sastoje od fiksne mreže suglasnika unutar koje se

samoglasnici mogu mijenjati. Na primjer, na hebrejskom se korijen gdl,

koji izražava opće značenje “veliko”, može deklinirati kao gadol, velik;

gdola, velika; giddel, podignuti; gadal, rasti; higdil, povećati; i tako dalje.

Izumitelji protosinajskog pisma iskoristili su tu osobitost. Razumjeli su da

je sve što su trebali učiniti bilo to da prikažu apstraktnu mrežu suglasnika.

Njihov jezik nije zahtijevao velik inventar znakova za svaki mogući slog -

čitatelj je srž poruke mogao shvatiti tako što bi jednostavno ta dva tuceta

znakova potražio u popisu suglasnika.

Odabir oblika za svaki suglasnik također se temeljio na vrlo

jednostavnoj i pamtljivoj ideji: svaki je oblik predstavljao riječ koja je

počinjala odgovarajućim suglasnikom. Ta je lukava ideja poznata kao

akrofonski princip (doslovno “korištenje zvuka s jednog kraja”). Tako je

suglasnik b prikazivao obris kuće, koja se na većini semitskih jezika naziva

beth. Po njemu je ime dobilo grčko slovo beta. Slično tome, glotalni

okluziv, suglasnik koji postoji samo u semitskim jezicima, kojim počinje

riječ ‘aleph (vol), u protosinajskom je pismu predstavljala volovska glava.

Taj je oblik, stiliziran i rotiran, postao slovo alfa (a) u grčkoj abecedi, a

potom i naše slovo A. Ako veliko slovo A okrenemo naopačke, možemo

lako prepoznati glavu i dva roga izvornoga vola. Akrofonski princip jedini

je razlog zašto grčka slova imaju neobična imena (alfa, beta, gama,

delta...). To su ustvari iskrivljena semitska imena dvaju tuceta slika koje su

našim slovima dale oblike, imena i izgovor njihova prvog suglasnika.

Tako svako od slova kojim se rutinski koristimo u našoj latinici

sadrži malen, skriveni crtež star četiri tisuće godina. “M” simbolizira

valove (mem ili mayyuma), “n” je zmija (nahašu), “l” je ostan (lamd), a

“k” je ruka raširenih prstiju (kaf), “R” je glava (res)... Sviđa mi se pomisao

da je kulturna evolucija pošla istom putanjom kao i neurofiziolog Keiji

Tanaka - i jedno i drugo su kljaštrili crteže sve dok nije preostao samo

njihov bitni oblik (usporedi slike 3.6 i 4.3). Pismo se kretalo od prvih

realističnih crteža volovskih glava u špilji Lascaux, do semitskog pisma,

koje je te glave pretvorilo u nekoliko poteza, a zatim do Feničana i Grka,

koji su ih pretvorili u moderno slovo A. Sasvim slično načinu na koji je

Tanaka pojednostavnjivao oblike dok nije došao do najjednostavnijega,

koji je i dalje pokretao vidne neurone majmuna, pismo se postupno razvilo

prema simplificiranom sustavu koji su neuroni u našemu donjem

temporalnom korteksu i dalje mogli smjesta prepoznati. Na osnovi

pokušaja i pogrešaka te postupnom selekcijom tijekom mnogih pokoljenja,

kulturna je evolucija došla do malenog popisa minimalnih i univerzalnih

oblika slova. Premda variraju od zemlje do zemlje, svi oni vode porijeklo

od istog skupa osnovnih obilježja koja su prisutna u prirodnim scenama i

koja naš vizualni sustav najlakše zahvaća.

S izumom abecede pismo je postalo demokratičnije. Više nisu bile

potrebne godine učenja da bi se postalo pisar. Bilo tko s razumnom

količinom motivacije mogao je naučiti čitati i pisati abecedom od tek

dvadesetak slova. Pismo i abeceda ubrzo su se proširili cijelim svijetom. U

Ugaritu, na sirijskoj obali, alfabetski je princip daleko od svojega rodnog

mjesta prilagođen tehnici pisanja na glinenim pločicama. Zapisi klinastom

abecedom koji datiraju iz trinaestog stoljeća p. n. e. nađeni su na mjestu

gdje je bio drevni kanaanski grad. Ta je abeceda semitska. Ona je

neizravno stvorila sve abecede svijeta: najprije feničku, koja je pak

prethodnica grčke, ćirilične, latinične i vjerojatno svih indijskih shema

pisanja; zatim hebrejsko pismo, koje do dana današnjeg ostaje bitno

nepromijenjeno; te na kraju aramejsko, koje je izvor modernoga arapskog s

njegove dvije stotine milijuna suvremenih čitatelja.

Samoglasnici: "majke čitanja"

Feničani su uveli još jedan velik doprinos: eksplicitno bilježenje

samoglasnika. U semitskom su se transkribirali samo suglasnici. To je

obilježje kompliciralo čitanje i vodilo višeznačnostima, s obzirom na to da

su slova označavala samo korijene riječi, a ne njihov puni izgovor. Feničko

je pismo, nastavljajući na hebrejsku i ugaritsku abecedu, uvelo prikazivanje

vokala dodavanjem simbola zvanih matres lectionis (“majke čitanja”). U

početku su matres lectionis jednostavno bile suglasnici pretvoreni u

samoglasnike. Do te je konverzije vjerojatno došlo zbog toga što se

izgovor nekih riječi izmijenio.245

Na primjer, semitska riječ panamuwa,

koja se u početku pisala konsonantima PNMW, u govornom se jeziku

postupno izvitoperila u panamua, a zatim panamu. Budući da se ta riječ i

dalje pisala PNMW, zadnji je suglasnik W postao transkripcija zvuka u.

Slično tome, suglasnik “j” (jodh) postao je službena transkripcija

samoglasnika i - ista vrsta govornog iskrivljenja zbog kojeg ime glavnoga

grada Slovenije, Ljubljane, izgovaramo Liubiana.

Međutim, fenički sustav nije bio savršen. On nije uspio prikazati sve

samoglasnike, a bio je i dvosmislen jer su neki simboli označavali i

suglasnike i samoglasnike. Grci su ti koji su naposljetku stvorili abecedu

kakvu poznajemo. Pritom su preuzeli fenička imena za slova (‘aleph, beth,

gimmel...), premda su tad već te riječi bile besmislene. Nažalost, nekoliko

feničkih suglasnika nije bilo u grčkom. Na primjer, Grci nisu mogli

izgovoriti glotalni okluziv, koji označava apostrof i koji je prvo slovo riječi

‘aleph (koju prikazuje slovo A). Govornici grčkog nesvjesno su ispuštali

taj prvi zvuk i to slovo nepravilno izgovarali aleph. Tako je došlo do toga

da slovo “A” označava samoglasnik a, premda je to slovo u semitskim

jezicima u početku prikazivalo suglasnik. Slična je priča sa slovima jota,

omikron i ipsilon, koja su semitski suglasnici pretvoreni u grčke

samoglasnike. Taj se sustav nastavio razvijati nekoliko stoljeća. U grčkom

su se i dalje pojavljivali novi zvukovi. Zbog toga su se pojavila nova slova

za označavanje dugog o (doslovno omega) i dugog e (slovo eta, posuđeno

od feničkog suglasnika heth, koji u grčkom više nije postojao). Također su

stvoreni kompleksni grafemi: spajanje “o” i “u” odabrano je da označava

zvuk u, dok je slovo ipsilon na kraju predstavljalo oštar zvuk ü, kao u

francuskom sur ili njemačkom über.

Premda su te prilagodbe bile spore, na pomolu je bio novi princip.

Prvi put u povijesti čovječanstva abeceda je Grcima omogućila da

posjeduju potpun grafički inventar zvukova svojeg jezika. Pisanje je

oslobođeno svojega piktografskog i silabičkog porijekla. Grci su otkrili

najmanje jedinice govornog jezika, foneme, i izumili notaciju koja ih je

mogla sve transkribirati. Kulturna je evolucija na osnovi pokušaja i

pogrešaka došla do minimalnog skupa simbola. Oni su bili kompatibilni s

našim mozgom, kako stoga što ih je područje poštanskog sandučića lako

moglo naučiti, tako i zbog toga što su uspostavili izravnu vezu s govornim

zvukovima kodiranima u gornjem temporalnom korteksu.

Peto poglavlje

Učenje čitanja

Učenje čitanja sastoji se od spajanja dva područja mozga koji su

prisutni već u novorođenčadi: sustava za prepoznavanje predmeta i

jezičnog sklopa. Stjecanje sposobnosti čitanja uključuje tri glavne faze:

slikovni stadij, kratak period u kojem djeca “usnime” nekoliko riječi;

fonološki stadij, na kojem uče grafeme dekodirati na foneme; i ortografski

stadij, na kojem prepoznavanje riječi postaje brzo i automatsko.

Oslikavanje mozga pokazuje da tijekom tog procesa dolazi do promjena na

nekoliko sklopova u mozgu, osobito na onima na lijevomu

okcipitotemporalnom području poštanskog sandučića. Tijekom nekoliko

godina živčana se aktivnost koju potiču napisane riječi povećava, postaje

selektivna i približava se mreži za čitanje odrasle osobe.

Premda su ti rezultati još uvijek preliminarni, oni obiluju

implikacijama za obrazovanje. Iznad svega, sad razumijemo zašto je

cjelojezična metoda zavarala tolike psihologe i učitelje, premda ne

odgovara arhitekturi našega vidnog mozga.

Ne želim da se zadivite samo onime što čitate, već čudu njegove čitljivosti.

Vladimir Nabokov, Blijeda vatra

Premda je trebalo proći mnogo generacija pisara da bi se došlo do

današnjih sustava pisanja, naša djeca moraju njima ovladati u samo

nekoliko godina. Govorila ona francuski, engleski, kineski ili hebrejski,

dvije ili tri godine učenja omogućit će im da počnu dešifrirati riječi.

Tijekom tih ključnih godina pismo, koje je bilo samo gomila tragova na

papiru, iznenada zadobiva značenje. Istraživanje unutrašnjih mehanizama

tog procesa učenja, od psihologije sve do razine mozga, u proteklih je deset

godina uvelike napredovalo. To obnovljeno razumijevanje mehanizama

čitanja ima važne implikacije za unapređivanje podučavanja, o čemu ćemo

govoriti u ovom poglavlju.

Pretpostavka o neuronskom recikliranju tvrdi da se pisanje sve više

ukorjenjuje u mozgu djeteta zbog toga što si nalazi odgovarajuću nišu u

sklopovima koji su već funkcionalni i trebaju samo minimalno

preusmjeravanje. Cerebralni proces koji uključuje pokušaj i pogrešku,

slično kulturnom eksperimentiranju koje se odvijalo tijekom evolucije

pisma, mora se dogoditi unutar vidnih i jezičnih sklopova dječjeg mozga.

Uglavnom se predviđa da će se čitanje postupno smještati u lijevomu

okcipitotemporalnom području poštanskog sandučića. Dok dijete postaje

kompetentan čitatelj, to bi se područje mozga trebalo sve više

specijalizirati za čitanje. Također bi mu trebala porasti komunikacija s

temporalnim, parijetalnim i frontalnim jezičnim područjima, koja leže

izvan njega. Razvojna psihologija i, u novije vrijeme, slikovni prikazi

mozga počeli su rasvjetljavati stadije na koje se taj proces dijeli.246

Začudo, pretpostavka o neuronskom recikliranju navodi nas da se

usredotočimo na prvu godinu života, prije nego što čitanje uopće dođe na

red. Ako je model recikliranja točan, djeca uče čitati samo stoga što njihovi

mozgovi već sadrže potrebnu arhitekturu - bilo zahvaljujući evoluciji ili

ranijem učenju. Prije nego što se djeca izlože prvoj lekciji čitanja, njihov bi

raniji jezični i vizualni razvoj trebao igrati bitnu ulogu u pripremanju

njihovih mozgova za to novo kulturno iskustvo.

Rođenje budućeg čitatelja

Jednom se smatralo da malo dijete svijet vidi kao “vražju bučnu

zbrku”. Njegov se mozak smatrao vrlo nezrelim i jedva imalo

organiziranim - da bi se strukturiralo, bilo je potrebno unošenje mase

podataka i godine statističkog učenja. Međutim, novija istraživanja

osporavaju tu simplicističku “konstruktivističku” teoriju. Dakako da mozak

zadržava svoju plastičnost do duboko u adolescenciju, čime se otvara

prilika za učenje i obrazovanje. Međutim, već u prvoj godini života bivaju

usađene dvije glavne sposobnosti koje će kasnije biti reciklirane za čitanje:

razumijevanje govora i invarijantno vizualno prepoznavanje.

Djeca u prvih nekoliko mjeseci života pokazuju iznenađujuće jezične

sposobnosti. Nekoliko dana nakon rođenja lako shvaćaju jezične opreke

poput razlike između ba i ga.247

Nadalje, posebnu pozornost pridaju ritmu

svojega rođenog jezika,248

koji se tijekom posljednjih mjeseci trudnoće

čuje in utero. Njihova se jezična vještina već oslanja na mrežu područja u

lijevoj hemisferi koja će u našim odraslim mozgovima biti aktivna pri

obradi govora. Lijevi gornji temporalni režanj analizira govorne zvukove, a

temporalni je režanj hijerarhijski organiziran na niz područja koja bi

trebala biti sposobna izdvajati foneme, riječi i rečenice. Čak se i lijevo

donje frontalno područje, zvano Brocino područje, za koji se uvriježeno

smatralo da u sebi smješta napredne vještine za proizvodnju govora i

gramatiku, aktivira već kad tromjesečna djeca slušaju rečenice.249

Nema mnogo sumnje da su to područja mozga genetski

predisponirana za stvaranje mreže koja omogućava usvajanje jezika.

Naravno da učenje također igra značajnu ulogu. Tijekom prve godine

života djeteta, njegova se govorna područja specijaliziraju za jezik njegove

okoline.250

U dobi od šest mjeseci glasanje samoglasnicima, za koje se

može reći da je “samoglasnički prostor” jedinstven za svaki jezik, sve više

se uobličava dok se prilagođava samoglasnicima rodnog jezika. S otprilike

jedanaest ili dvanaest mjeseci suglasnici se približavaju odgovarajućim

ciljevima. U toj dobi japanske bebe prestanu percipirati razliku između r i l

- a mi prestanemo percipirati strane opreke poput raznolikih zvukova t, koji

su ključni za indijske jezike, ali ne i za naš.

Poput mladog prirodnjaka ili statističara, dječji mozak sistematski

izdvaja, razvrstava i klasificira segmente govora. On detektira pravilnosti u

ulaznom govoru, odlučuje koji su zvučni prijelazi prihvatljivi i briše sve

druge. Fonotaktička pravila jezika ubrzo nalaze svoje mjesto: poljska beba

prihvaća niz konsonanata p, r i ch, premda taj niz vrijeđa engleske uši.

Bebe također računaju koji se dijelovi govora najčešće ponavljaju: oni će

postati prve riječi njihova ulaznog leksikona.251

Krajem druge godine Vokabular djeteta raste nevjerojatnom brzinom

od deset do dvadeset novih riječi na dan. Ono istovremeno uspostavlja

osnovna gramatička pravila svog jezika. U dobi od pet ili šest godina, kad

se djecu izlaže prvim lekcijama čitanja, ona već poznaju fonologiju svoga

jezika. Isto tako posjeduju i Vokabular od nekoliko tisuća riječi i ovladala

su osnovnim gramatičkim strukturama svoga jezika. Ta su “pravila i

predodžbe”252

implicitne. Dijete nije svjesno svoje stručnosti i ne može je

objasniti. Pa ipak, to znanje nesumnjivo postoji u organiziranom skupu

govornih sklopova koji spremno čekaju napisanu riječ.

Istovremeno se odvija organizacija vidnog sustava djeteta. Već u

prvih nekoliko mjeseci mozak dojenčeta već je dovoljno sofisticiran da

vizualnu scenu parsira na predmete i prati ih dok se kreću, čak i ako u

nekom momentu nakratko budu skriveni.253

U prvoj godini života djeca

predmete razlikuju po njihovim obrisima, teksturi i unutarnjoj organizaciji.

Ona nadalje čak primjećuju razliku između konkavnih i konveksnih

predmeta.254

Kad iz nekoliko različitih očišta vide neki predmet, ona

sofisticiranim izvođenjem pogađaju njegov trodimenzionalni oblik.255

Čini

se da se ta izvanredna sposobnost oslanja na tumačenje toga kako se

susreću rubovi tog predmeta, stvarajući sjecišta T, Y ili L.256

Čini se da je

tako u prvoj godini života postavljen sustav koji je svemu osnova i koji će

poslije biti recikliran kao uređaj za prepoznavanje slova. Bebe u drugoj

godini života prepoznaju okljaštrene verzije predmeta, što upućuje na to da

su iz slike sposobne apstrahirati bitne elemente oblika.257

Također je vrlo temeljito istražen razvoj percepcije lica.

Novorođenčad obraća posebnu pozornost na lica. Čini se da s dva mjeseca

lica već aktiviraju područje okcipitotemporalnog korteksa kojim se koriste

odrasli.258

Tijekom prve godine ta se rana specijalizacija sve više pojačava,

dok bebe uče prepoznavati lica oko sebe. Oko devet mjeseci njihov sustav

za lica specijalizira se za ljudska bića i gubi sposobnost razlikovanja lica

drugih primata.259

U drugoj godini također uče prepoznati lice izvan

konteksta.260

Taj se proces specijalizacije nastavlja tijekom idućih deset ili

više godina, mada sporije.261

Trenutačno ne znamo u kojoj dobi kolaž kortikalne specijalizacije za

lica, mjesta i predmete napokon dolazi do svojega odraslog rasporeda -

neka istraživanja daju naslutiti da ta kortikalna specijalizacija može

započeti još u prvoj godini života.262

Ono što je sigurno jest to da je u dobi

od pet ili šest godina, kad dijete počinje čitati, ključni proces

invarijantnoga vizualnog prepoznavanja prisutan, premda je još uvijek

maksimalno plastičan. Tako je to razdoblje posebno povoljno za usvajanje

novih vizualnih oblika poput slova i riječi.

Tri koraka za čitanje

Gospodine, on se nikada nije hranio poslasticama koje se rađaju u knjizi.

On nije jeo papir, tako reći; on nije pio crnilo; njegov se um nije

nadopunjavao; on je tek životinja, osjetljiva samo u tupljim dijelovima.

Shakespeare, Uzaludni ljubavni trud263

Što li smo to učinili čime smo postali “žderači papira” i “pijači tinte”,

odnosno, drugim riječima, stručni čitatelji? Britanska psihologinja Uta

Frith uvela je 1985. model stjecanja sposobnosti čitanja koji je postao

klasik, i koji razlikuje tri glavna stadija učenja.264

To je, naravno, teorijsko

pojednostavnjenje, budući da ustvari ta tri stadija nisu čvrsto odijeljena.

Dijete se tijekom nekoliko mjeseci ili godina kroz njih kreće neprekidno, a

možda će buduće teorije čitanja s vremenom uspjeti taj kontinuitet

obuhvatiti jedinstvenom mrežom neurona, u kojoj se reprezentacije

postupno pojavljuju zahvaljujući fiksnom pravilu učenja.265

Međutim, u

međuvremenu Frithina tri jednostavna koraka pružaju grub obris velikih

promjena do kojih dolazi u umu djeteta. Oni u najmanju ruku sa stajališta

pedagogije pružaju vrlo koristan opis krivulje učenja djeteta.

Prema Frith, prvi je stadij, koji se zbiva u dobi od oko pet ili šest

godina, “logografski”, odnosno “slikovni”. Dijete još nije ovladalo

logikom pisanja. Vizualni sustav pokušava prepoznati riječi kao da su one

predmeti ili lica. On se oslanja na sva dostupna vizualna obilježja: oblik,

boju, položaj slova, zakrivljenost... Na tom stadiju, koji često prethodi

formalnom podučavanju, dijete tipično prepoznaje svoje ime i možda još

nekoliko upadljivih riječi poput imena trgovačkih marki

Veličina tog vidnog vokabulara među djecom znatno varira. Neka

uspiju upamtiti nekoliko desetaka riječi. Druga, posebno u transparentnim

jezicima poput talijanskoga, pokazuju kratak, često neuočljiv, slikovni

stadij. U svakom slučaju prepoznavanje čitavih riječi kao slika tek je

umjetni oblik čitanja. Učestale pogreške otkrivaju da dijete ne dekodira

unutarnju strukturu riječi, već samo iskorištava nekoliko površnih naznaka.

Lako ga zavarava vizualna sličnost čita kao ne uspijeva

prepoznati poznate riječi pod novom krinkom (“COCA-COLA” u verzalu),

te ne uopćava na povezane nizove poput “coco” 266

Ta bi svojstva dala

naslutiti da na tom stadiju dječji mozak pokušava opći oblik riječi izravno

pridružiti značenjima, bez osvrtanja na pojedina slova i njihov izgovor -

lažni oblik čitanja.

Osvještavanje fonema

Kako bi prešlo slikovni stadij, dijete mora naučiti riječi dekodirati na

njihova sastavna slova i povezati ih s govornim zvucima. Razvoj postupka

konverzije grafema u fonem karakterističan je za drugi stadij stjecanja

sposobnosti čitanja, onaj fonološki. Na toj se točki prestaju obrađivati

čitave riječi. Dijete nauči obraćati pozornost na manje sastavnice, poput

izoliranih slova i relevantnih grupa slova (“ch”, “ou”, “ay”...). Ono

grafeme povezuje s odgovarajućim govornim zvucima i vježba da ih sklapa

u riječi. Sada čak može i izgovoriti nepoznate riječi.

Dijete može znati nazive slova (a, be, ce, de...). Nažalost, to znanje,

umjesto da bude od pomoći, često može čak i otežati stjecanje sposobnosti

čitanja. Beskorisno je znati da se “s” izgovara ess, “k” kay i “i” eye kad

pokušavamo pročitati riječ “ski”. Nazivi slova ne mogu se sastaviti tijekom

čitanja - ta se shema tiče samo fonema. Ali fonemi su prilično apstraktne i

skrovite govorne jedinice. Morat će se zbiti prava mentalna revolucija prije

nego što dijete otkrije da se govor može raščlaniti na foneme, i da se zvuk

ba sastoji od dviju takvih jedinica, od fonema b i a.

Prve godine poduke iz čitanja dovode do pojavljivanja izričitih

predodžbi govornih zvukova. Ključni je stadij otkriće da se govor sastoji

od atoma ili fonema, koje se može po volji iznova slagati kako bi se

stvorile nove riječi. Ta se sposobnost zove “fonemskom svjesnošću”.

Ispitivanja psihologa Josea Moraisa pokazala su da otkriće fonema

nije automatsko. Ono zahtijeva izričito podučavanje alfabetskog koda.267

Čak se i odraslima, ako su nepismeni, može dogoditi neuspjeh u

detektiranju fonema u riječima.

U potporu tom izvanrednom zaključku Morais i njegovi kolege u

svoj su laboratorij pozvali desetke odraslih dobrovoljaca iz Portugala.

Polovina njih upravo je naučila čitati, dok su drugi, koji su došli iz istoga

socioekonomskog miljea, bili nepismeni. Ti su dobrovoljci pozvani da

igraju nekoliko vrsta govornih igara. Dobivali su pitanja poput ovih: Ako u

riječi Porto maknete prvi glas, što dobivate? (orto). Počinju li riječi table i

tower istim glasom? (da). Koliko glasova ima u slogu tap? (tri).

Rezultati tog pokusa bili su jasni. Nepismeni su sustavno griješili kad

god je igra zahtijevala da se pozornost obrati na razinu fonema. Dodatni su

pokusi suzili problem. Nepismeni nisu imali nikakvih problema s

razlikovanjem govornih zvukova - na primjer, mogli su lako čuti razliku

između da i ba. Također su se mogli igrati sa slogovima i rimama i uvidjeti

da stol i bol završavaju istim zvukom. Jedino nisu bili u stanju izdvojiti

najmanje sastavnice govora, foneme. Nisu uspijevali vidjeti da se isti

fonemi pojavljuju na različitim položajima unutar riječi, ili da je riječima

tuna, stop i foot zajednički glas t. Čak su griješili u jednostavnoj igri

zamjene, u kojoj jedan igrač kaže riječ, a drugi je mora ponoviti

zamijenivši prvi glas glasom p: kad prvi kaže Dallas, drugi mora

odgovoriti palace, i tako dalje.

Velečasni Spooner, dekan New Collegea u Oxfordu u Engleskoj,

proslavio se svojim govornim pogreškama (jednom je studenta prekorio

riječima “hissing his mystery lecture” [“prosiktao je predavanje o misteriji”

- umjesto “propustio je predavanje o historiji”] i “tasting two worms”

[“okusio je dva crva” - umjesto “potratio je dva (ispitna) roka”]). Mi sada

zahvaljujući radu Josea Moraisa znamo da ta mala umjetnost zahtijeva

alfabetsku pismenost. Dekodiranje spoonerizama - slučajnih zamjena

početnih glasova riječi - poput “Our Lord is a shoving leopard” [“Naš je

Bog leopard koji se gura” - umjesto “Naš je Bog pastir pun ljubavi”]

znatan naglasak stavlja na fonemsku svjesnost - zabavno je zamijetiti da

Sumerani sa svojim slogovnim pismom vjerojatno nisu bili svjesni takvih

fonemskih jezičnih igara.

Duboki učinci fonemske svjesnosti dokazuju koliko temeljito

usvajanje alfabetskog koda mijenja naše mozgove. Učenje abecede daje

nam pristup verbalnoj tečnosti koja je izvan dosega nepismenih. Ono

također vodi dubokim kulturnim razlikama. Odrasli Kinezi, koji mogu

čitati samo tradicionalni kineski, padaju na ispitima fonemske svjesnosti,

na kojima oni koji su također učili abecedno pismo pinyin lako

uspijevaju.268

Ta otkrića također imaju implikacije za dječji mozak. Kad mladi

učenik uči dešifrirati alfabetsko pismo, vidna područja mozga uče riječ

raščlaniti na slova i grafeme. To znači da se neka govorna područja moraju

prilagoditi izričitoj reprezentaciji fonema. Te modifikacije moraju biti vrlo

dobro koordinirane, ako se ima pojaviti djelotvorna putanja konverzije

slova u zvuk.

Grafemi i fonemi: problem kokoši i jajeta

Mi ne razumijemo u potpunosti taj uzročni lanac koji povezuje

stjecanje vizualne i jezične sposobnosti. Mora li dijete isprva ulazni govor

analizirati na foneme, kako bi shvatilo značenje slova? Ili pak dijete narav

slovnog koda razumije prije negoli otkrije da se govor sastoji od fonema?

To je vjerojatno samo još jedan problem “kokoši i jajeta”. Dva su tipa

učenja tako usko povezana da je nemoguće reći što dolazi prvo, grafem ili

fonem - oba se zajedno javljaju i međusobno se unapređuju.

Obilje podataka upućuje na to da djeca predškolske dobi kojima

najbolje idu fonološke igre poput rimovanja također brže uče čitati.269

Nadalje, vježbe manipulacije govornim zvukovima u ranoj dobi

unapređuju i fonemsku svjesnost i poboljšavaju rezultate u čitanju. Ti su

nalazi mnoge istraživače naveli na zaključak da je fonemska svjesnost

preduvjet stjecanju sposobnosti čitanja. Drugim riječima, otkriće fonema

prethodi otkriću grafema.

Međutim, Anne Castles i Max Coltheart270

nedavno su naglasili da

uzročna sveza između fonemske svjesnosti i stjecanja sposobnosti čitanja

nije tako čvrsto utvrđena kao što bi se moglo pomisliti. Većina pokusa u

tom području izvedena je s djecom koja su već poznavala neka slova i

kojima je to znanje moglo pomoći pri segmentiranju govora. Castles i

Coltheart također su skrenuli pozornost na to koliko golem utjecaj

slovkanje može imati na fonemsku obradu. Ako djecu upitate koliko

zvukova čuju u riječi poput “rich”, oni kažu tri (r-i-ch), ali u riječi “pitch”

čuju četiri (p-i-t-ch) - u stvari obje riječi imaju četiri fonema, ali utjecaj

pisanog koda ozbiljno utječe na sposobnost da ih se opazi.271

Isto tako, ako

devetogodišnjaku kažete da iz riječi poput “bind” ukloni zvuk n, vjerojatno

će reći bid umjesto ispravnog bide, što je također pogreška na koju utječe

način pisanja.272

Ukratko, poznavanje pisanog koda očigledno prožima

zadatke iz fonemske svjesnosti. Rezultati nepismenih i čitatelja kineskoga

pokazuju da se svjesna manipulacija fonemima ne javlja bez izričitog

podučavanja alfabetskog koda.

U krajnjoj analizi, odnos između razvoja grafema i fonema vjerojatno

je odnos stalne recipročne interakcije, odnosno “spiralne uzročnosti”.

Učenje slova privlači pozornost na govorne zvukove, analiza govornih

zvukova rafinira razumijevanje slova i tako dalje niz beskrajnu spiralu,

koja vodi k istovremenom pojavljivanju grafemskog i fonemskog koda.

Javljanje dvaju kodova može se izravno procijeniti promatranjem

djetetovih pogrešaka u čitanju. U svim jezicima fonološki stadij

obilježavaju osobite pogreške regulariziranja. Čitatelj početnik može

nekoliko slova pretvoriti u zvukove, ali obično posustaje kad je riječ imalo

nepravilna. Na primjer, reći će kay umjesto key.273

Još jedan simptom jest

efekt kompleksnosti slogova: prvaš možda može čitati jednostavne slogove

u kojima samoglasnik slijedi nakon suglasnika (KV), ali obično ima sve

većih poteškoća s rastom broja suglasnika (KVK, KKVK i tako dalje).

Novajlija ne može dešifrirati kompleksne riječi poput “strict”

(KKKVKK).274

Ti nalazi upućuju na to da stjecanje sposobnosti čitanja napreduje od

jednostavnih do kompleksnih pravila. Dijete najprije nauči sricati slova

pravilnog izgovora, poput “b” ili “k”. Zatim postupno uči dekodirati sve

kompleksnije i rijetke grafeme. Otkriva relevantne konsonantske grozdove

poput “bi” ili “str”. Također pamti posebne skupine slova, na primjer

sufiks “-tion”, koji se čita shun, ili nepravilni morfem za glagol “walk”

(koji se čita wok). Kompetentni je čitatelj iznad svega načitan čovjek, koji

implicitno poznaje velik broj prefiksa, korijena i sufiksa te ih bez truda

povezuje i s izgovorom i sa značenjem.

Ortografski stadij

Kad dijete postigne određenu razinu sposobnosti čitanja, ono

dosegne treći, ortografski stadij Ute Frith. Postupno se ustaljuje golem

leksikon vizualnih jedinica različitih veličina. On sadrži bogato mnoštvo

podataka o čestoći tih jedinica i njihovih susjeda. Na tom stadiju vrijeme

čitanja više primarno ne određuje dužina riječi ili kompleksnost grafema.

Na njega sve više utječe to koliko se često neka riječ susretala: rijetke se

riječi čitaju sporije od čestih. Broj susjeda također se javlja kao značajan

čimbenik. Riječ poput “vain”, koju okružuju vrlo frekventni susjedi poput

“rain” ili “pain”, čita se sporije. Svi ti efekti odražavaju postupno

uspostavljanje druge putanje čitanja, one leksičke, koja sve više

nadopunjava dekodiranje slova u zvuk.

Vjerojatno najjasnije obilježje ortografskog stadija jest to da duljina

riječi postupno prestaje igrati ulogu. Na fonološkom stadiju djeca riječi

polagano dešifriraju sekvencijalno, jedno po jedno slovo. Posljedica toga je

da vrijeme čitanja raste zajedno s brojem slova u riječi.275

Na ortografskom

stadiju, dok čitanje postaje sve tečnije i tečnije, taj učinak duljine polagano

nestaje. Njega u kompetentnih odraslih čitatelja u osnovi nema - svi mi

riječi čitamo paralelnim postupkom koji sva slova uočava odjednom, u

najmanju ruku kod kratkih riječi (osam ili manje slova).

Da sažmemo, za ortografski stadij karakteristični su rastući

paralelizam i djelotvornost. Pojavljuje se sve kompaktniji kod za riječi,

koji čitav niz slova predstavlja u jednoj brzoj snimci. Sad se ta neuronska

analiza, organizirana kao hijerarhijsko stablo, može bez truda paralelno

prenositi predjelima mozga koji proračunavaju značenje i izgovor.

Mozak mladog čitatelja

Psihologija čitanja upozorava na postojanje triju glavnih stadija u

stjecanju sposobnosti čitanja, ali još valja definirati njima odgovarajuće

dijelove u mozgu. Ima li svaki stadij svoju odjelitu strukturu mozga? Je li

skup aktivnih predjela jedinstven za svaku zasebnu fazu razvoja čitanja?

Hipoteza o neuronskom recikliranju postulira da se vidni sustav

mladog čitatelja postupno specijalizira. Stoga ta hipoteza vodi jasnim

predviđanjima na razini mozga. Tijekom prvog, slikovnog stadija, dok

djeca riječi tretiraju kao slike, ne bi trebalo biti nikakve jasne

specijalizacije, a čitanju bi trebale pridonositi obje hemisfere. S rastućom

sposobnošću aktivacija bi trebala biti sve koncentriranija i trebala bi

polagano konvergirati u lijevomu okcipitotemporalnom području

poštanskog sandučića, gdje je u odraslih uvijek smješteno vizualno

prepoznavanje riječi.

Kad bi se moglo zumirati na razinu pojedinih neurona ili kortikalnih

kolumni, vidjelo bi se veliko previranje u neuronskom mikrokodu. Prema

gledištu recikliranja, svaka lekcija čitanja vodi neuronskoj prenamjeni:

neki vidni neuroni, koji su se dotad bavili prepoznavanjem predmeta ili lica

prebacuju se na slova; drugi na česte bigrame, a treći pak na prefikse,

sufikse ili riječi koje se ponavljaju. Paralelno s time, živčani kod za

govorni jezik također je u previranju. Nekako, kako se javlja fonemska

svjesnost, taj se kod izrazito širi u rafiniraniju strukturu u kojoj su fonemi

eksplicitni. Na kraju, kad bismo živčana vlakna mogli pratiti dok se

razvijaju i razvrstati ih sukladno funkciji, vidjeli bismo kako se pojavljuje

pravilna projekcija nalik na češalj, koja svaku vidnu jedinicu povezuje s

njezinim odgovarajućim izgovorom.

Prije nego što nastavim dalje, htio bih razjasniti da nam današnja

sredstva za oslikavanje ne omogućuju da napredovanje čitanja pratimo

izravno u mozgu djeteta. Vjerojatno ćemo morati čekati mnogo godina

prije nego što to postane moguće. Prve slike mozga djeteta dobivene su tek

funkcionalnom MRI u kasnim 1990-ima, a razvojni slikovni prikaz i dalje

ostaje velik izazov.

Glavno pitanje nije etika - MRI se u pedijatrijskim bolnicama koristi

više od dvadeset godina, čak i na novorođenčadi, i nikad nije otkrivena

ikakva nuspojava. Izlaganje magnetskim poljima je do dobro poznatog

praga sigurnosti, ako se suviše blizu magneta ne nađe metalnih predmeta.

Neke su životinjske vrste tijekom sigurnosnih testova cijele živote provele

u veoma snažnim magnetskim poljima bez ikakvih negativnih posljedica

na njihov biologijski razvoj.276

Pravi je problem s razvojnim slikovnim prikazom metodološki.

Iznimno je teško iz mozga malog djeteta u okviru polusatnog pokusa dobiti

podatke bez šumova, na milimetarskoj razini. Ima samo nekoliko

laboratorija koji su dostigli takvu stručnost. Oni uglavnom urede da djeca

dođu u prvi posjet da upoznaju lažni skener, da se naviknu na njegov šum i

da isprobaju posebne slušalice i naočale koje će morati nositi. Uz to, mora

ih se uvježbati da budu savršeno mirna. Kolege u Institutu Sackler u New

Yorku oslanjaju se na lukavu spravu koja se sastoji od videoekrana koji

djeci prikazuje njihove najdraže crtiće, ali se naglo zaustavlja čim se

njihove glave pomaknu. Kad se postigne da se djeca potpuno posvete

svojoj misiji, koja im je opisana kao putovanje space shuttleom, zabavno ih

je gledati kako entuzijastično sudjeluju u pokusu s MRI.

Ono malo rezultata do kojih se do danas došlo pokazuje da se već u

dobi od sedam godina normalna mreža za čitanje počinje aktivirati na

prizor teksta.277

Područje poštanskog sandučića već je vidljivo na svojem

odraslom položaju u lijevom okcipitotemporalnom korteksu. Aktivni su i

postranični temporalni predjeli. Nažalost, ta istraživanja pružaju tek jednu

snimku i ne prate razvoj stjecanja sposobnosti čitanja u cijelosti. Kako bi

se slijedilo kako te aktivnosti evoluiraju s vremenom, trebat će izvoditi

longitudinalne studije s istom djecom, koja će se skenirati nekoliko puta

dok uče čitati. Takvo istraživanje još nije provedeno, vjerojatno stoga što

obitelji oklijevaju da se uključe u projekte koji tijekom više godina

zahtijevaju mjesečne posjete laboratoriju.

Zasad jedini solidni podaci o razvoju dolaze iz “poprečnih” studija

presjeka, u kojima su djeca ispitana u različitim dobima te su njihova dob i

uspjeh korelirani s aktivnošću mozga. U posljednjih su deset godina

Bennet i Sally Shaywitz na Sveučilištu Yale, zajedno s Kenom Pughom,

koji sada radi u laboratoriju Haskins, ispitali stotine dobrih i osrednjih

čitatelja svih dobi. Njihovi rezultati pokazuju vrlo jasnu evoluciju. Kako se

čitanje poboljšava, aktivacija u lijevomu okcipitotemporalnom predjelu

raste točno na poziciji odraslog područja poštanskog sandučića.278

Aktivacija u tom predjelu bolje korelira s djetetovim uspjehom u čitanju

nego s njegovom dobi. Ona predstavlja pravi kortikalni znak stjecanja

sposobnosti čitanja, ne samo deterministički učinak dozrijevanja mozga.

Guinevere Eden, istraživačica sa Sveučilišta u Georgetownu, u

manjoj grupi djece nešto manje homogene dobi nije naišla na porast lijeve

okcipitotemporalne aktivacije tijekom stjecanja sposobnosti čitanja.

Međutim, ona je uočila jasan pad u desnoj okcipitotemporalnoj aktivaciji,

na položaju u desnoj hemisferi koji je bio točno simetričan predjelu

poštanskog sandučića.279

Taj nalaz odgovara pretpostavci da učenje

uključuje proces selektivnog podrezivanja. U početku pisane riječi, kao i

svaka druga vizualna slika, vode obrascu bilateralne aktivacije. Zatim se

aktivacija sve više sužuje na uski fokus, koji je po svoj prilici optimalan.

To opažanje je u začuđujućem skladu s tezom Samuela Ortona, jednog od

otaca psihologije čitanja i disleksije. On je još 1925. ustvrdio da “proces

učenja čitanja za sobom povlači da se iz fokusa pažnje nedominantne

[desne] hemisfere izostavljaju zbunjujuće memorijske slike.”280

Progresivna fokalizacija najvidljivija je na snimkama električne i

magnetske aktivnosti u dječjim mozgovima.281

Prije nego što nauči čitati,

kad dijete vidi napisanu riječ, nema traga brze konvergencije prema lijevoj

hemisferi, do koje u odraslih dolazi za oko 170-200 milisekundi, i koja

odražava invarijantno prepoznavanje nizova slova. U najmanju ruku, čini

se da tijekom najranijih stadija čitanja desno okcipitotemporalno područje

diferencira riječi od nizova konsonanata. Moguće je da aktivacija desne

strane sačinjava moždani temelj “slikovnog” stadija Ute Frith, koji nastupa

na početku učenja čitanja. Tijekom tog razdoblja dijete pamti snimke

nekolicine poznatih riječi i prepoznaje ih zbog njihova općeg oblika,

upravo kao što se prepoznaju poznata lica. Nekoliko godina kasnije, u

drugom razredu, javlja se provala aktivnosti na pisane riječi, u usporedbi s

besmislenim nizovima geometrijskih oblika.282

Ovdje je aktivacija toliko

široka i bilateralna da se čini da je glavni dio vidnog sustava u objema

hemisferama angažiran za čitanje. Kad se prvi put pojavi jasno

lateralizirana reakcija lijevog područja poštanskog sandučića, u dobi od

oko osam godina,283

specijalizacija ni tada nipošto nije svršena.284

Negativni valni oblik, koji nastaje oko 170 milisekundi nakon riječi, čak i u

desetogodišnjaka kao da se pojavljuje samo za riječi koje su česte i koje

dijete dobro poznaje. Tu reakciju ne potiču pseudoriječi koje poštuju

pravila pisanja, poput “moulton” ili “fost”, kao što je to u odraslih.

Područje poštanskog sandučića do pune zrelosti dolazi tek početkom

adolescencije - naravno, ako dijete dovoljno redovno čita da bi postalo

kompetentno.

Učenje čitanja ne mijenja naprosto reakciju vidnog korteksa na

pisane riječi. Slikovni prikaz mozga također otkriva znatne promjene u

jezičnim područjima lijeve hemisfere. U gornjemu temporalnom sulkusu i

lijevomu donjem prefrontalnom korteksu (Brocino područje), povezanom s

percepcijom fonema i artikulacijom, opažene su upadljive izmjene.

Aktivacija raste izravno proporcionalno djetetovu stjecanju “fonemske

svjesnosti”285

, sposobnosti da svjesno mentalno manipulira elementarnim

zvukovima jezika. U mrežama za govorni jezik ta su dva područja

vjerojatno dva glavna sidrišta čitanja.

Nepismeni mozak

Pismenost doslovce drastično mijenja mozak. Tu činjenicu

nedvosmisleno dokazuje jedan izvanredan pokus sa slikovnim prikazom

mozga. On pokazuje da su rezultati mjerenja aktivnosti mozga temeljito

drukčiji u mozgova nepismenih. Premda se taj pokus ne odnosi specifično

na mozak u razvoju, on posredno rasvjetljava stjecanje sposobnosti čitanja

time što otkriva dugoročni utjecaj pismenosti na moždane sklopove. U tom

nam slučaju odrasli mozak pomaže da razumijemo dječji mozak.

Kako bi vizualizirali velik preokret do kojeg u mozgu dovodi učenje

čitanja, Alexandre Castro-Caldas i njegovi kolege usporedili su mozgove

odraslih pismenih i nepismenih ljudi.286

Međutim, velika poteškoća u

takvim ispitivanjima leži u odabiru sudionika. Nepismenost može biti znak

socijalne isključenosti ili genetske ili neurološke bolesti, što su uvjeti koji

već sami po sebi mogu izazvati duboke promjene u aktivnosti mozga. S

gledišta istraživača, idealna bi situacija bila usporedba dviju normalnih i

inače sličnih osoba kao predmeta pokusa - jedne koje zna čitati i druge koja

ne zna. Kako bi prikupio dobrovoljce koji nisu bili izloženi čitanju, ali su

pripadali jednakoj društvenoj i kulturnoj okolini, Castro-Caldas se

usredotočio na situaciju koja je bila relativno česta među nekim

portugalskim obiteljima. U 1930-ima roditelji su često bili presiromašni da

bi svu svoju djecu poslali u školu. Zbog toga bi starija sestra ostajala kod

kuće brinuti se za mladu djecu. Za procjenjivanje utjecaja školovanja i

pismenosti na organizaciju mozga idealna je usporedba dviju sestara iz

obitelji u kojoj se to dogodilo.

U kontekstu međunarodne suradnje dvanaest je Portugalki, od kojih

je pola bilo nepismeno, odletjelo na anatomsku MRI i PET sken u Institut

Karolinška u Stockholmu. Tijekom skena trebale su ponavljati portugalske

riječi i pseudoriječi. Taj je postupak otkrio da je, premda su obje grupe

imale Vokabulare usporedive veličine, nepismenima bilo teže ponavljati

pseudoriječi. Umjesto da vjerno ponavljaju besmislene podražaje, one su ih

često brkale s riječima koje već poznaju - na primjer, capeta su čitali kao

cabeza (glava), ili travata kao gravata (kravata). Taj zanimljiv bihevioralni

rezultat odgovara ideji da čitanje povećava fonemsku svjesnost. Kad učimo

abecedu, mi stječemo novu sposobnost da govor rasiječemo na njegove

elementarne sastavnice. Postajemo svjesni prisutnosti fonema u nečemu što

je inicijalno zvučalo kao neprekidna struja govora. Načitani ljudi stječu

univerzalan fonemski kod koji olakšava spremanje govornih zvukova u

memoriji, čak i ako su besmisleni. U nedostatku tog analitičkog koda,

nepismeni se mogu oslanjati samo na grube analogije riječi koje već

poznaju - što je taktika koja ozbiljno slabi njihovo pamćenje za

pseudoriječi.

U nepismenih je oslikavanje mozga pokazalo da je izvan desnoga

prefrontalnog područja, koji je uključen u pristup memoriji, razlika između

toga kad se čuje riječ i pseudoriječ minimalna - što je dokazalo da se

pseudoriječi asimiliraju u riječi. Međutim, kod pismenih je žena školovanje

iz temelja izmijenilo reakcije na pseudoriječi. Najvažnija je promjena bila

vidljiva u prednjoj inzuli, području vrlo blizu Brocina područja, gdje je

aktivacija također uočena u djece tijekom učenja čitanja. Druge su razlike

uočavane u cijeloj lijevoj hemisferi. Pismeni mozak očigledno zahvaća

mnogo više resursa lijeve hemisfere od nepismenog mozga - čak i kad

samo slušamo govor.

Najviše zapanjuje što pismenost nije samo izmijenila moždanu

aktivnost tijekom zadataka slušanja jezika, već je utjecala na anatomiju

mozga. Stražnji dio žuljevitog tijela, koji povezuje parijetalna područja

obiju hemisfera, u pismenih se ispitanika zadebljao.287

Taj makroskopski

nalaz upućuje na velik rast razmjene informacija između dviju hemisfera -

što možda objašnjava znatno povećanje opsega verbalne memorije u

pismenih ljudi.

U Fedru Platon zamišlja razgovor između egipatskog kralja Tama i

Teuta, boga s glavom ibisa, koji je ljudskom rodu udijelio dar pisanja. Teut

reče: “Ovo će Egipćane učiniti pametnijima i imat će bolje pamćenje; to je

lijek i za pamćenje i za duh.” Kralj Tam, neuvjeren, odgovara:

“To će tvoje otkriće u dušama učenika stvoriti zaboravnost, jer

se neće koristiti svojim pamćenjem; vjerovat će izvanjskim

napisanim znakovima i neće se sami sjećati. Taj lijek koji si

otkrio ne pomaže pamćenju, već prisjećanju, i svojim

sljedbenicima ne daješ istinu, već samo privid istine; oni će

čuti mnogošta, a ništa neće naučiti; doimat će se sveznajući, a

uglavnom neće znati ništa; bit će zamorno društvo, izgledat će

mudro, ali bez stvarne mudrosti.”288

Četiri tisuće godina kasnije psihološka su istraživanja nepismenosti

presudila u korist Teuta i opovrgnula argumente Tama i Platona - učenje

čitanja jasno unapređuje verbalno pamćenje. Nepismeni mogu pamtiti srž

priča i pjesama, ali njihova verbalna radna memorija - privremeni spremnik

koji tijekom kraćih vremenskih razdoblja pohranjuje naputke, recepte,

imena ili telefonske brojeve - znatno je slabija od naše. Premda će

zaključke Castro-Caldasa o cerebralnim korelatima nepismenosti trebati

proširiti na veću skupinu sudionika uz preciznije metode slikovnog

prikaza, njegovi nalazi prvi pokazuju kako školovanje i pismenost

mijenjaju urođene sposobnosti naših mozgova. Vid nam “ucjepljuje” virus

čitanja. On se brzo širi na naš jezični sustav i pojačava naše verbalno

pamćenje. Kad djeca uče čitati, ona se iz škole vraćaju “pismeno

izmijenjena”. Njihovi mozgovi nikad više neće biti isti.

Što gubimo čitanjem?

Nema sumnje da je glavni učinak pismenosti pozitivan: učenje

čitanja izaziva goleme kognitivne probitke. Međutim, ako je hipoteza o

neuronskom recikliranju točna, mozak plaća cijenu za pismenost. Čitanje

zaposjeda neuronske sklopove namijenjene nekoj drugoj upotrebi i

vjerojatno vodi gubitku nekih kognitivnih sposobnosti koje smo naslijedili

evolucijom.

Taj argument o cijeni čitanja oslanja se na opažanje da je kortikalna

reorganizacija na nekoj razini vjerojatno igra sa zbrojem nula. Uz neke

rijetke iznimke, broj kortikalnih neurona biva fiksiran u ranom djetinjstvu.

Kada se neki od njih prenamijene za prepoznavanje riječi, oni vjerojatno

više nisu dostupni za druge svrhe. Stoga je moguće da stjecanje

sposobnosti čitanja smanjuje kortikalni prostor koji je dostupan drugim

mentalnim aktivnostima. Sad se zbog hipoteze o neuronskom recikliranju

pitamo jesu li naši nepismeni preci imali vizualne vještine koje smo mi

sada izgubili.

Prije negoli odem dalje s ovom hipotezom, htio bih naglasiti da je

ona spekulativna i nema eksperimentalnog utemeljenja. Bilo kakvi

postojeći dokazi o gubitku nekih sposobnosti mozga prouzročenim

čitanjem dvosmisleni su i vrlo oskudni. Čak nije sigurno da je naša

kortikalna omotnica čvrsto fiksirana i da se ne može razvijati. Premda je

broj neurona ograničen, sinapse se definitivno mogu mijenjati. Čak i u

odraslom mozgu učenje još uvijek može drastično izmijeniti neuronske

sveze. Stablo dendrita i aksona koji definiraju koliko stanica može

komunicirati s pojedinim neuronom varira s kompleksnošću okoline. Ta

kolebanja otvaraju cijeli jedan svijet plastičnosti čije granice još uvijek

nisu jasne. Nije vjerojatno da je učenje stvarna igra zbroja nula, jer vanjsko

odražavanje može dovesti do značajnog porasta gustoće neuronskih sveza.

Također nije jasno može li pojedini neuron istovremeno sudjelovati u

više funkcija. Ustvari, ima nekoliko jasnih primjera u kojima isti

“asocijativni” neuroni u prefrontalnom, temporalnom i parijetalnom

korteksu sudjeluju u različitim neuronskim skupovima. Na primjer,

parijetalni neuron može iskazati preferenciju za određen broj predmeta i

istovremeno se baviti smjerom vizualnog kretanja - dvije funkcije koje su

naizgled nepovezane.289

Učenje također rafinira živčani kod. U neuvježbanom organizmu

postoji znatna redundancija, gdje mnogo neurona izvodi istu grubu

diskriminaciju. Učenje često vodi egzaktnijim prikazima, u kojima svaki

neuron precizno reagira na uzak raspon podražaja. Na primjer, kad majmun

nauči precizan zadatak manualne diskriminacije, njegovi neuroni reagiraju

na uži pojas kože, a kortikalna mapa koja prikazuje taktilne unose s

relevantnih prstiju povećava se i postaje preciznija. Glazbeni trening slično

utječe na ljude. Klaviristi i violinisti imaju veće i preciznije kortikalne

mape svoje lijeve ruke, posebno kad počnu svirati u ranom djetinjstvu.

Tijekom taktilnog treninga, mapa prstiju preseže na obližnje teritorije

koji su normalno namijenjeni ruci ili licu. Taj bi upad mogao imati

negativan utjecaj na percepciju drugih dijelova tijela, ali bi također moglo

vrijediti i suprotno: učenje bi moglo voditi pozitivnom transferu. Ono što

su neuroni naučili za funkciju A moglo bi biti korisno i za funkciju B.

Ručna spretnost violinista možda bi mogla povećati njihovu sposobnost da

nauče tipkati ili šiti.

Ukratko, nije jasno je li krajnji učinak učenja nužno pozitivan ili

može biti i negativan. Što se tiče čitanja, sati provedeni u prepoznavanju

slova vjerojatno poboljšavaju našu oštrinu vida. Doista, čitatelji imaju

bolju percepciju geometrijskih oblika od nepismenih.290

Zasad se čini da

takve usporedbe otkrivaju samo pozitivne efekte pismenosti. Međutim,

dosad nije pokrenuto nijedno ozbiljno ispitivanje kojim bi se vidjelo na

koje bi kognitivne funkcije čitanje moglo negativno utjecati. Mnoga

temeljna pitanja oko kortikalnih preteča čitanja još uvijek nisu riješena. Što

je radilo naše područje poštanskog sandučića prije nego što smo naučili

čitati? Je li taj predio igrao značajnu ulogu u evoluciji? Ima li on izvornu i

jasno definiranu funkciju koja u kompetentnih čitatelja nestaje?

Godine iskustva s lovcima sakupljačima u Amazoniji, Novoj Gvineji

ili afričkom bushu navele su antropologe da se dive sposobnosti urođenika

da čitaju prirodni svijet. Oni životinjske tragove dešifriraju s

nevjerojatnom lakoćom. Pomno ispitivanje slomljenih grana ili blijedih

tragova na tlu omogućava im da brzo razaberu koja je životinja bila u

blizini, kolike je veličine, u kojem je smjeru otišla i još mnogo drugih za

lov dragocjenih detalja. Mi smo što se tiče svih tih prirodnih znakova u biti

nepismeni. Moguće je da je čitanje životinjskih tragova kortikalna preteča

čitanja. Ako je evolucija urodila tako rafiniranim tjelesnim

specijalizacijama kao što je oko orla ili skok leoparda, nema sumnje da ona

može modificirati vidno područje mozga grabežljivca. Moguće je da je

intenzivni selektivni pritisak koji nameću milijuni godina interakcije

između grabežljivca i plijena doveo do kortikalne specijalizacije za čitanje

životinjskih tragova.

Odgovor na moje nagađanje sadrži kineska povijesna predaja. Po

legendi su životinjski tragovi nadahnuli izum kineskog pisma. Za

vladavine cara Huang Dija, oko 2600. p. n. e., jedan je od njegovih

ministara, Cang Jie, zaključio da otisci stopala koje na tlu ostavljaju razne

vrste ptica sačinjavaju malen skup lako prepoznatljivih oblika - te ih je

iskoristio da stvori prve kineske znakove.

Ta legenda podsjeća na mističku metaforu “knjige Prirode”, koja je

potaknula maštu mnogih teologa i znanstvenika, uključujući samog

Galileja. Možda mi polagano učimo dešifrirati prirodni svijet, kao da je to

otvorena knjiga koju je napisao Bog. U svojem je Uvodu u simbol vjere

Luis de Granada, šesnaestostoljetni teolog, pisac i propovjednik, napisao:

Što je čitav taj vidljivi svijet, ako ne velika i začudna knjiga

koju si ti, Gospode, napisao i pružio očima svih naroda

svijeta?... Što su onda sva stvorenja ovoga svijeta, tako lijepa i

savršena, ako ne bogato oslikana slova koja naviještaju

eleganciju i mudrost svojeg autora?

Sir Thomas Browne, engleski autor iz 18. stoljeća, ponovio je ta

uvjerenja:

Prst je Božji ostavio natpis na svim svojim djelima, ne grafički,

niti sačinjen od slova, već od njihovih zasebnih formi,

ustrojstava, dijelova i funkcioniranja, koje, kad ih se prikladno

spoji, stvarno sačinjavaju jednu riječ koja izražava njihove

naravi.

Ako se spustimo s tih mističkih visina i vratimo se stvarnom životu i

laboratoriju za oslikavanje mozga, moramo ozbiljno razmisliti o tome kako

ćemo testirati pretpostavke o kortikalnom natjecanju između čitanja riječi i

prepoznavanja životinjskih tragova. Istraživanje te teme prije svega

zahtijeva odabir više prirodnih slika poput lica, ljudskih tijela, životinja,

tragova stopala, stabala, biljaka, minerala, rijeka i oblaka. Zatim bismo

morali promatrati obrasce aktivacije koje one potiču na površini vidnog

korteksa. Pravi izazov leži u tome da se taj pokus provede s dvjema

odjelitim grupama sličnih dobi, jednom pismenom, a drugom nepismenom

- kontrolirajući sve druge aspekte njihove vizualne okoline.

Premda bi ga bilo teško izvesti, taj bi pokus bio vrijedan poduhvat.

On bi izravno pokazao remeti li stjecanje sposobnosti čitanja otprije

postojeći kolaž vizualne aktivacije. Neki bi se kortikalni teritoriji mogli

pomaknuti, skupiti se ili čak nestati s javljanjem reakcija na napisane riječi.

Možda bi reakcija na otiske stopala bila oslabljena, pomaknuta prema

desnoj hemisferi ili jednostavno izbrisana stjecanjem sposobnosti čitanja.

U vrijeme pisanja ovog teksta nijedna od tih ideja još nije bila

ispitana. Moj se istraživački tim nada u idućih nekoliko godina izvoditi

pokuse tog tipa - ali će se jedna značajnija zapreka sastojati u

identificiranju populacije nepismenih ispitanika koja se može lako

skenirati, pod strogim etičkim uvjetima. U međuvremenu se shvaćanje o

kortikalnom natjecanju potaknutom neuronskim recikliranjem može

ispitivati u drugim domenama osim čitanja. Svi mi znamo ljude koji imaju

strast za neko ograničeno polje vizualne ekspertize poput automobila ili

ptica, i koji su spremni u njih uložiti jednako mnogo vremena koliko neki

od nas provode čitajući. Ima li zaljubljenik u automobile, koji može u trenu

vidjeti razliku između Studebaker Gran Turisma i Alfa Romeo Giuliette,

reorganiziran mozak? Razvija li se novo područje mozga kad promatrači

ptica nakupljaju znanje o desecima vrsta sabljokljunki ili šljuka? Iznad

svega, ima li ta vrsta stručnog treninga kognitivnu cijenu?

Neke od tih problema sada ispituje mreža “stručnjaka za stručnost”,

koje predvodi kanadska istraživačica Isabel Gauthier i njezini kolege. Uz

stručnjake za automobile i ptice, oni su također uvjerili nekoliko plaćenih

dobrovoljaca da provedu sate proučavajući smiješne male virtualne likove

zvane “greebles”, koji su bili dizajnirani da budu izazov ljudskomu

vizualnom prepoznavanju

Oslikavanje mozga otkrilo je da svi ti oblici vizualne sposobnosti

pojačavaju okcipitotemporalne reakcije na odgovarajuće predmete. Vidno

područje mozga zaljubljenika u automobile bolje aktivira pogled na

Studebakera nego na sabljokljunku. Možda ne iznenađuje da se u mozgu

promatrača ptica zbiva obratno.291

Kontroverznije je to što su Gauthier i Michael Tarr tvrdili da ta vrsta

kompetentnosti sustavno zaposjeda kortikalna područja koja su prethodno

bila namijenjena obradi lica i miješa se u njihovo djelovanje. Ono što se

obično tvrdi jest da se automobili i ptice natječu s licima stoga što se sve

njih obrađuje u istom kortikalnom području “stručnosti”.292

Moždana

aktivnost koju izazivaju lica ustvari se lagano smanjuje kad se ona natječe

s prikazivanjem predmeta iz drugih domena ekspertize, automobila ili

greeblea.293

U ispitu percepcije lica, stručnjaci za automobile ili ptice čak

gube nekoliko bodova kad se njihova efikasnost u prepoznavanju lica mjeri

procjenjivanjem sposobnosti mozga da dijelove lica integrira u homogenu

cjelinu (“holistička” percepcija).

Premda su ti rezultati osporavani, oni sugeriraju da bi shvaćanje o

kortikalnom natjecanju, izravnoj posljedici pretpostavke o neuronskom

recikliranju, u sebi moglo imati nešto istine. Kad provodimo vrijeme

čitajući ili baveći se ornitologijom, mi također trgujemo kortikalnim

prostorom. To očigledno reducira moždane resurse koji su raspoloživi za

druge vještine.

Kad slova imaju boje

A crno, I rujno, O modro, E bijelo,

U zeleno - evo postanja vam tajnih

Arthur Rimbaud, “Samoglasnici”294

Podaci iz neočekivanog izvora potvrđuju da se stjecanje sposobnosti

čitanja natječe s prethodnim kortikalnim reprezentacijama. Neki su ljudi,

poput Arthura Rimbauda, uvjereni da slova “A”, “E” ili “I” imaju jasno

definirane boje, koje su jasno vidljive u mislima. Taj se doživljaj zove

sinestezija - neobično miješanje osjetilnih modaliteta, koje daje daljnje

dokaze za neuronsko recikliranje.295

U sinesteziji pet osjetila nisu više odvojena, već se naizgled

međusobno aktiviraju. Sinestezija može imati različite oblike. Jedna osoba

vidi boju i kretanje svaki put kad vidi glas ili sluša muziku. Druga oko

nekih slova ili brojki vidi obojenu auru. Treća misli da brojevi zauzimaju

fiksne pozicije u prostoru internog kontinuuma koji se savija poput

iskrivljene linije u dvjema ili trima dimenzijama.296

Ti čudni izvještaji nisu samo plod mašte pjesnika. Sinesteti

uglavnom nisu luđaci, već razumni ljudi. Među njih se ubraja nekoliko

poznatih umjetnika (Kandinski, Messiaen, Nabokov), znanstvenika

(Richard Feynman, Nikola Tesla) i vrlo mnogo anonimnih ljudskih bića.

Svi ustraju na tome da samo izvještavaju o onome što vide. Za samog je

Rimbauda rečeno da se svojem prijatelju Ernestu Delahayeu povjerio o

svojoj slavnoj pjesmi “Samoglasnici”: “Vjerujem da sam ponekad gledao

ili osjećao se tako, a to kažem, govorim o tome, stoga što to nalazim

jednako zanimljivim kao i bilo što drugo.”

Noviji pokusi pokazuju da se sinestezija ponaša poput percepcijske

iluzije. U razmacima dugima i po nekoliko godina sinesteti odabiru uvijek

iste nijanse boje kad opisuju svoje osjećaje o obojenim slovima - dok

nesinesteti, čak i nakon nešto uvježbavanja, često biraju različite tonove od

onih koje su isprva bili odabrali. Sinesteti također imaju talente koji se ne

mogu lažirati.297

Prosječna osoba u moru brojki 5 teško nalazi sakrivenu

brojku 2, jer su sličnih oblika, ali je sinesteti brojki i boja vide odmah, jer

se dvije brojke javljaju u različitim bojama (slika 5.1).

Čini se da u sinesteziji važnu ulogu igra učenje. Sinestetu svi

predmeti i oblici ne izgledaju obojeni - u većini su slučajeva pogođena

samo slova i brojke. Upravo su to simboli koje se uči kasno u djetinjstvu.

Također su zabilježeni primjeri sinestezije u mnogim drugim domenama

ljudske kulture poput govorne riječi, jezičnih zvukova, simfonija,

glazbenih instrumenata... čak i u okusu jela.

To što se sinestezija javlja isključivo u vezi s naučenim kulturnim

predmetima sugerira dubinsku svezu s nužnom naravi neuronskog

recikliranja. Moja hipoteza o recikliranju ustvrđuje da se svaki novi

kulturni predmet mora natjecati s predodžbama uspostavljenima ranije u

životu, dok traži “neuronsku nišu” na površini kore mozga. To neuronsko

natjecanje može na kortikalnoj razini dovesti do privremene konfuzije.298

Kao što smo vidjeli, pri čitanju aktivacija koju potiču pisane riječi u

početku je difuzna. Ona ispipava unutar vizualnog sustava prije nego što se

najzad koncentrira na lijevo okcipitotemporalno područje poštanskog

sandučića. Kad se to dogodi, ostatak mozga može naučiti da neuronski

signali koji se javljaju iz tog područja sad kodiraju riječi, a ne boje.

Međutim, nagađam da taj odabir nikad nije do kraja odlučen. Kao da se

neuroni nisu baš mogli odlučiti hoće li se posvetiti slovima ili bojama.

Slika 5.1 Sinestezija - interferencija senzornih modaliteta - može se povezati s

djelomičnim neuspjehom neuronskog recikliranja. Neki sinesteti tvrde da brojke i slova

vide kao boje različite izrazitosti - na primjer, 'A' je crveno, 'E' je plavo i tako dalje.

Testovi pokazuju da to nije tek maglovito subjektivno iskazivanje, već genuina vizualna

iluzija: za sinestete se razlika između brojki 2 i 5 ističe jer ih vide kao različite boje. Kad

ti ljudi vide brojke ili slova, aktivira se lijevo okcipitotemporalno područje 'poštanskog

sandučića*, ali se podražaj prelijeva i u susjedno područje V4, povezano s gledanjem u

boji, čime se stvara neuralni kod koji brka slova i boje. Drugi pak sinesteti brojeve vide u

prostoru, što je tip asocijacije koji bi mogao biti srodan preklapanju parijetalnih područja

za količinu i prostor. Upotrijebljeno uz dopuštenje Eda Hubbarda.

Zahvaljujući oslikavanju mozga, Edward Hubbard mogao je potvrditi

dio ovog scenarija. Skenirao je nekoliko odraslih sinesteta koji su slova

povezivali s bojama i opazio neobično preklapanje kortikalnih

aktivacija.299

Prizor slova uglavnom aktivira jasno definirano područje čiji

stražnji dio, zanimljivo, leži vrlo blizu drugom vidnom području zvanom

područje V4. To područje igra središnju ulogu u percepciji boje. Dapače,

klasični način da se izolira područje V4 sastoji se u tome da se od

dobrovoljaca zatraži da slike napravljene od mnogo obojenih kvadrata,

poput slika nizozemskog slikara Pieta Mondriana, usporede s izlaganjem

sličnih crno-bijelih slika. Hubbard je u sinesteta našao da se aktivacija koju

potiču slova vrlo vidljivo preklapa s aktivacijom pomoću polja boje. Kao

da je njihovo neuronsko recikliranje bilo nepotpuno, a podjela rada unutar

vidnog korteksa prijevremeno prekinuta. Činilo se da je kortikalni kolaž

sinesteta zapeo u prijelaznom stanju specijalizacije, u kojem se slova nisu

uspjela okupiti na uskom polju kore mozga. Zašto? Možda se korteks

sinesteta oslanja na zasebna pravila kortikalne plastičnosti, koja se

pokazuju neprikladnima kad mozak treba revidirati svoj kortikalni kod.

Hubbard i Vilayanur Ramachandran spekuliraju da bi sinestezija mogla biti

posljedica mutacije gena uključenih u podrezivanje sinapsa tijekom razvoja

mozga.300

Doista, taj se fenomen u obiteljima javlja po obrascu koji bi

mogao sugerirati genetsko prenošenje, moguće povezano s kromosomom

X.

Međutim, ako je moja ideja točna, sinestezija nije samo genetska

anomalija, već problem koji se tijekom kortikalnog recikliranja pojavljuje

sustavno. Stoga je moguće da je prolazan oblik prisutan u sve djece

tijekom kratkog razdoblja, prije nego što se kortikalne mape za slova i boje

podudare na svojim krajnjim lokacijama. Pretpostavka da su sva djeca

sinesteti nije neutemeljena. Na primjer, čak i dojenčad percipira jasan

odnos između oštrih zvukova i malih zašiljenih predmeta.301

Jedno od moje

djece je, kad je imalo sedam godina, brojke 1, 2, 3, 4, 5 i 9 vidjelo u boji.

Nekoliko mjeseci poslije boje su se lagano izmijenile, a u dobi od osam

godina one su iznenada nestale. “Sjećam se kako sam brojke vidio u

bojama”, rekao je, “ali sad to ne mogu.” Koliko znam, nikad nijedna

sistematična studija nije ispitala doživljavaju li sva djeca privremeno taj

fenomen. Čini mi se posve uvjerljivo da prolazno povezivanje simbola i

boja u djece može poslužiti kao marker tekuće reorganizacije kore mozga

tijekom stjecanja sposobnosti čitanja.

Od neuroznanosti do obrazovanja

Dosad smo vidjeli da učenje čitanja za sobom povlači krupne

funkcionalne promjene u dječjim mozgovima. Ona najprije moraju otkriti

foneme, zatim slova pridružiti glasovima, a potom ustanoviti drugu

leksičku putanju čitanja. Učenje čitanja implicira doslovno traganje za

prikladnom “neuronskom nišom” za pisane riječi u kolažu kortikalnih

područja za percepciju lica, predmeta ili boja.

S praktičnog je stanovišta bitno ispitati možemo li taj znanstveni

napredak iskoristiti za unapređenje podučavanja. Vodi li naše rastuće

razumijevanje čitanja jasnim putokazima glede optimalnih metoda poduke?

Jesu li neke obrazovne metode bolje od drugih u olakšavanju prijelaza

prema odraslom stanju?

Ovdje je potreban velik oprez. Moj je dojam da je neuroznanost još

uvijek daleko od toga da bude preskriptivna. Širok jaz razdvaja teorijsko

znanje nagomilano u laboratoriju od prakse u učionici. Primjene

postavljaju probleme kojima je često bolje da se bave učitelji nego

očekivanja znanstvenika zasnovana na teoriji. Pa ipak, slikovni prikaz

mozga i psihologijski podaci ne mogu biti odvojeni od velikih

pedagogijskih debata. Usprkos relativizmu, jednostavno nije istina da

postoje stotine načina da se nauči čitati. Svako je dijete jedinstveno... ali

kad dođe do čitanja, sva imaju približno jednak mozak, koji nameće

jednaka ograničenja i jednak raspored učenja. Tako ne možemo izbjeći

pažljivo ispitivanje zaključaka - ne naputaka - kojima kognitivna

neuroznanost može pridonijeti području obrazovanja.302

Dobra bi polazišna točka bila definirati što čitanje nije. Mi kao

preuvježbani čitatelji više ne vidimo koliko je čitanje stvarno teško. Skloni

smo vjerovati da će jedan pogled na riječ u jednom koraku omogućiti

njezinu trenutačnu i globalnu identifikaciju. To je daleko od istine. Mozak

se ne kreće izravno od slika riječi do njihovih značenja. Mora se odviti

čitav niz mentalnih i moždanih postupaka prije nego što se riječ može

dekodirati. Naš mozak rastavlja svaki niz, a zatim ga iznova sastavlja u

hijerarhiji slova, bigrama, slogova i morfema. Čitanje bez napora

jednostavno pokazuje da su ti stadiji rastavljanja i sastavljanja postali u

potpunosti automatski i nesvjesni.

S tom definicijom na umu cilj obuke iz čitanja postaje vrlo jasan.

Svrha joj mora biti da postavi djelotvornu neuronsku hijerarhiju, tako da

dijete može prepoznati slova i grafeme i s lakoćom ih pretvoriti u govorne

zvukove. Svi drugi bitni aspekti pismenog uma - vladanje pravopisom,

bogatstvo vokabulara, nijanse značenja i užitak u književnosti - ovise o

ovom ključnom koraku. Nema smisla djeci opisivati užitke čitanja ako im

se ne dade sredstva da do njih dođu. Bez fonološkog dekodiranja pisanih

riječi njihovi su izgledi znatno niži. Znatna količina istraživanja, i s djecom

i s nepismenima, slaže se u vezi s činjenicom da konverzija grafema u

foneme radikalno preoblikuje mozak djeteta i način na koji on obraduje

govorne zvukove. Podučavanje o tom procesu kojim se napisane riječi

pretvaraju u nizove fonema mora biti eksplicitno. On se ne razvija

spontano, već ga treba steći. Čitanje direktnom putanjom, koja vodi

izravno od nizova slova do njihovih značenja, funkcionira tek nakon

mnogo godina prakse korištenja fonološke putanje dekodiranja.

Ratovi čitanja

Kognitivna psihologija izravno opovrgava bilo kakvu ideju o

podučavanju “globalnom” ili “cjelojezičnom” metodom. Moram snažno

naglasiti tu tezu, jer su pedagogijske strategije te vrste jednom bile vrlo

popularne, i za neke učitelje nisu izgubile privlačnost. Tim metodama

djecu se uči prepoznavati izravne asocijacije između napisanih riječi ili čak

cijelih rečenica i njihovih odgovarajućih značenja. To uključuje

zadubljavanje djeteta u čitanje, u nadi da će ono čitanje steći spontano,

poput prirodnog jezika. Ekstremni zagovornici cjelojezičnog pristupa,

odnosno pristupa cijele riječi, izričito niječu potrebu za sustavnom

podukom u podudaranju grafema i fonema. Oni tvrde da će se to znanje

samo javiti, kao rezultat izloženosti podudarnostima između riječi i

značenja.

Premda se njegovi postulati mogu činiti čudnima, cjelojezični pristup

osnovan je na velikodušnom principu. On je odbacio dril, za koji se mislilo

da djecu pretvara u automate koji jedino mogu ispuštati blesave rečenice

poput “a, be, ce, de maca prede a miš mota oko plota”. Cjelojezični se

pokret žestoko protivio fonetskim vježbama, jer je smatrao da taj tip

treninga umanjuje razumijevanje teksta, što je primarni cilj podučavanja

čitanja. Zagovornici cjelojezičnog pristupa naglasak su stavili na

razumijevanje teksta tako što su djeci brzo pružili pristup smislenim

pričama. Tvrdilo se da je djeci zabavnije otkrivati izraze nego riječi,

pravila pisanja ili dosadno dekodiranje slova u glasove. Bila bi bolje

osposobljena ako bi mogla “sama izgraditi svoju okolinu za učenje” i

spontano otkriti o čemu se radi u čitanju; svejedno ako su se u početku

igrala rebusima i “mačka je pila mlijeko” čitali “maca je žedna”. Za

pristaše cjelojezičnog pristupa najznačajnije su bile autonomija djeteta i

zadovoljstvo razumijevanja, važnije od točnosti s kojom se moglo

dekodirati pojedine riječi.

Prepirka između zagovornika cjelojezičnog učenja i pristaša

fonetičkog podučavanja barem je posljednjih pedeset godina tresla škole i

tvorce obrazovne politike diljem svijeta. “Ratovi čitanja” u Sjedinjenim

Državama kulminirali su 1987., kad je država Kalifornija unutar novog

kurikuluma za jezike i umjetnosti donijela propise koji su favorizirali

cjelojezični pristup u odnosu na osnovne vještine dekodiranja. Za nekoliko

su godina u Kaliforniji rezultati iz čitanja strmoglavo pali. Rezultati koje je

1993. i 1994. dobila Nacionalna procjena napretka u obrazovanju [National

Assessment of Educational Progress] otkrili su da troje od četvero djece u

državi ima ispodprosječne vještine čitanja za svoj razred. Za katastrofalne

se rezultate uvelike okrivljavalo cjelojezično podučavanje i došlo je do

velikih negativnih reakcija. Radikalna je reforma dovela do toga da se

većina škola vratila sustavnom podučavanju podudarnosti slova i glasova,

čime je provela zaključke utjecajne ocjene Nacionalnog panela za čitanje

[National Reading Panel].303

Danas je cjelojezični pristup službeno napušten. Pa ipak,

predmnijevam da je to pitanje još uvijek živo u umu mnogih učitelja, jer se

zagovornici cjelojezične metode i dalje čvrsto drže svojih stavova. Oni su

uvjereni da njihov pristup najbolje odgovara potrebama djece. U

Francuskoj, kao i u Sjedinjenim Državama, nastojanja da se pomire ta dva

tabora dovela su do nezdravog kompromisa zvanog “miješana” poduka, ili

poduka “uravnoteženim čitanjem”.

To stalno klaćenje naprijed i natrag od jednoga obrazovnog pristupa

do drugog toliko zbunjuje velik broj učitelja da nasumice odabiru od svih

postojećih metoda. Cjelojezična je metoda službeno prezrena, ali je, ili

zbog inercije ili po navici, pritajeno prisutna u priručnicima za čitanje i

programima podučavanja učitelja. Čak i ako su podudarnosti grafema i

fonema sada glavno žarište, u učionici su i dalje prisutne aktivnosti koje

potječu još od cjelojezičnog pristupa. One uključuju sparivanje riječi i

slike, prepoznavanje općeg obrisa riječi i prepoznavanje imena i prezimena

djeteta na pogled (slika 5.2).

Slika 5.2 Unatoč nedjelotvornosti cjelojezične metode, ona i dalje nadahnjuje obrazovne

radnike diljem svijeta. Ovdje prikazani testovi i dalje se u nekim učionicama koriste

tijekom prvih nekoliko tjedana poduke iz čitanja. Premda dijete još ne može izgovoriti

slova, od njega se traži da čitavu riječ spari s odgovarajućom slikom (vrh). Naravno da

ono čini goleme pogreške, kao da mačku nazove 'svinjom', što sugerira da nije svjesno

alfabetskog principa. Dijete se također uči tome da obraća pozornost na opće uzlazne i

silazne konture slova. Primijetite da čak i učitelj griješi kod riječi “brod*. Te vježbe nisu

ni na koji način povezane s time kako naš mozak prepoznaje riječi.

Bilo bi previše jednostavno za tu raspravu okriviti odgojitelje.

Ustvari, teret krivnje moraju snositi i učitelji i psiholozi, budući da su oni

jednom bili uvjereni zagovornici cjelojezičnog čitanja.304

Već je u

osamnaestom stoljeću Pedagoški rječnik Nicolasa Adama (1787.) širio

progresivne ideje opata od Radonvilliersa, koji se žalio da silabifikacija

“muči” djecu time što ih sili da “upamte velik broj slova, slogova i njima

beznačajnih zvukova”. Umjesto tog mučenja on je zagovarao “zabavljanje

djece čitavim riječima” napisanim na kartice. Oko prijelaza u devetnaesto

stoljeće psiholog James McKeen Cattell, sa Sveučilišta u Pennsylvaniji,

objavio je da je otkrio da se napisane riječi prepoznaju brže nego njihova

pojedinačna slova. Činilo se da taj nalaz podupire cjelojezični pristup.

Njegov je rad proširio švicarski psiholog Edouard Claparede, po kojem se

stjecanje sposobnosti čitanja oslanjalo na “sinkretičku” percepciju

karakterističnu za malu djecu. U 1930-ima belgijski liječnik i psiholog

Ovide Decroly te je ideje uključio u svoju “ideo-vizualnu” metodu čitanja,

koja se zatim proširila na nekoliko europskih zemalja i dobila blagoslov

istaknutih psihologa poput Jeana Piageta i Henrija Wallona.

Naglasak na globalni oblik riječi također je preplavio svijet

štamparstva, u kojem je termin “bouma” (nazvan po nizozemskom

psihologu Hermanu Boumi) skovan da označi obrise riječi. U nadi da će

poboljšati čitljivost štampari su namjerno dizajnirali fontove koji su

stvarali najizrazitije vizualne “bourne” 305

Mit o čitanju cijelih riječi

Zapanjujuće je kad se pomisli da su znanstvenici i odgajatelji mogli

udruženim snagama poduprijeti zaključak za koji sad znamo da je bio

pogrešan. Znanstveni argumenti koji su doveli do pogrešne ideje o čitanju

cijelih riječi i način na koji su novijim pokusima bili osporeni zaslužuje

pažljivo ispitivanje. Jedan nedavno objavljen članak navodi barem četiri

postavke koje sačinjavaju temelje na kojima je izgrađen pristup

prepoznavanja cijelih riječi.306

1. Vrijeme čitanja ne ovisi o duljini riječi. Čitanje kratkih

kao i dugih riječi traje gotovo jednako, neovisno o broju slova (u intervalu

od oko tri do osam slova). To je dokazana činjenica koja naizgled sugerira

da se prepoznavanje riječi ne oslanja na sistematsko rastavljanje riječi na

sastavna slova. Subjektivno se čitanje riječi doista čini bazičnim i

neposrednim postupkom koji niz slova obrađuje kao nerazdijeljenu cjelinu.

Međutim, suvremena znanstvena istraživanja čitanja demonstriraju da je

takvo mišljenje pogrešno. Premda duljina riječi na odrasle čitatelje nema

utjecaja, ne znači da naš mozak ne obraća pozornost na slova. To je

objašnjenje mnogo jednostavnije: naš vizualni sustav jednostavno sva

slova obrađuje simultano i paralelno, a ne jedno za drugim. Međutim, u

mlade je djece taj proces različit. Tijekom prvih nekoliko godina stjecanja

sposobnosti čitanja vrijeme čitanja strogo je povezano s brojem slova u

riječi. Trebaju proći godine dok efekt duljine riječi ne nestane. Golem

utjecaj broja slova na vrijeme čitanja u male djece pruža nam jasan dokaz

da čitanje nije globalan, holistički proces - osobito tijekom prvih godina

učenja.

2. Prepoznavanje cijele riječi može biti brže i djelotvornije

od prepoznavanja pojedinog slova. Taj efekt, koji je otkrio Cattell,

replicirao je Gerald Reicher i u psihologiji ga popularizirao kao “efekt

superiornosti riječi”. Njega smo ispitali u 1. poglavlju (stranice 63-67). Taj

je nalaz neosporan, ali ga se više ne smatra dokazom da prepoznavanje

cijelih riječi prethodi izdvajanju slova. Nasuprot tome, novije analize

upućuju na to da je kvaliteta izvedbe čitanja riječi skrivene u vizualnom

šumu izravno povezana sa stupnjem prepoznavanja njezinih sastavnih

slova.307

Ako brže reagiramo na cijelu riječ, to može biti stoga što se naša

svjesna pozornost lakše orijentira prema višim razinama kortikalne

hijerarhije. Pristupanje identitetu pojedinih slova zahtijeva više truda, čak i

ako su ona prethodno izdvojena tijekom vizualne obrade.308

Jedan se

povezani čimbenik tiče broja relevantnih neurona. Mnogi neuroni, na

nekoliko leksičkih, semantičkih i fonoloških razina, razlikuju “head” od

“heat”, dok za izolirana slova “d” i “t” na prepoznatljiv način okida samo

ograničen skup vidnih detektora. Naravno da to ne znači da percepcija

riječi prethodi identificiranju slova, već da se razlike među slovima na

višim razinama obrade riječi pojačavaju.

3. Malo brže čitamo riječi u kurentu nego u verzalu. Za

pobornike cjelojezičnog pristupa brzina kojom čitamo mala slova, a ne i

velika, odražava jedinstven vizualni obrazac koji stvaraju uzlazna i silazna

slova iznad i ispod linije poput “f”, “l”, “g” i “p”. Ti oblici slova za svaku

riječ stvaraju biljeg specifičan za obrise - tipografska “bouma”. Taj obris

nestaje kad se riječ napiše velikim slovima, koja su sva jednako velika, te

pada naša brzina čitanja. Međutim, tu teoriju nije moguće potvrditi. Ako

zaista za prepoznavanje riječi koristimo obrise, ne bismo samo trebali biti

sporiji, morali bismo jednostavno biti nesposobni prepoznavati riječi u

verzalu. Također bi trebalo biti nemoguće čitati Riječi IsPiSaNe

MiJeŠaNiM sLoViMa, što uništava poznate obrise.

Ali znademo da su i nakon tih manipulacija riječi zadivljujuće

čitljive. Kao što smo vidjeli u 2. poglavlju (stranica 107.), moždano

područje poštanskog sandučića invarijantno generalizira prikaze u velikim

ili malim slovima, čak i u subliminalnim uvjetima.

Stoga lagano usporavanje koje se vidi kod velikih slova nije vrijedno

spomena. Ono bi jednostavno moglo biti posljedica slabijeg poznavanja tih

oblika.

4. Teže je uočiti tipografske pogreške koje poštuju opći

obris riječi od onih koje ga naruše. To je jedan od ključnih argumenata

koji je štampare uvjerio da obrate pozornost na obris riječi.

Evo jednostavnog primjera: ako potražimo ciljnu riječ “test”, teže će

nam biti uočiti pogrešku u “tesf” nego u “tesg”, gdje je slovo iznad linije

“t” zamijenilo slovo ispod linije “g”. Opet, premda je to neosporna

činjenica, njena interpretacija nema veze s globalnim oblikom riječi. Nju se

može u cijelosti pripisati brkanju pojedinih slova. Slovo “f” u “tesf” je vrlo

slično slovu “t” u ciljnoj riječi “test”, a slovo “g” u “tesg” je izrazito

različito. Pokusi koji raspleću ta dva čimbenika dokazuju da je ta druga

sličnost ona koja dovodi do konfuzije između dvaju nizova slova, a ne

sličnost cijelih riječi.309

Ukratko, više nema razloga sumnjati da opći obrisi riječi ne igraju

gotovo nikakvu ulogu u čitanju. Mi ispisanu riječ ne prepoznajemo

holističkim poimanjem njezina obrisa, već stoga što je naš mozak

raščlanjuje na slova i grafeme. Područje poštanskog sandučića u našemu

lijevom okcipitotemporalnom korteksu paralelno obrađuje sva slova u

riječi. Ta brza i paralelna obrada vjerojatno objašnjava zašto su poznati i

ugledni psiholozi jednom sugerirali teorije o globalnom ili “sinkretičkom”

čitanju. Danas znamo da je neposrednost čitanja samo iluzija koju izaziva

krajnji automatizam njegovih sastavnih stadija, koji funkcioniraju izvan

naše svjesne pozornosti.

Nedjelotvornost cjelojezičnog pristupa

Izravno eksperimentiranje potvrđuje to da cjelojezični sustav

efektivno ne djeluje. To je demonstriralo nekoliko istraživača tako što su

uspoređivali kvalitetu izvedbe nakon učenja novog sustava pisanja

cjelojezičnom metodom, odnosno pristupom baziranim na fonetskim

vježbama. Jedan od najdojmljivijih pokusa zamislio je moj prijatelj Bruce

McCandliss, profesor na Institutu Sackler u New Yorku.310

Bruce je izumio

novu umjetnu abecedu koja je osebujna po tome što se piše odozdo prema

gore i stoga što se slova međusobno dodiruju. Posljedica je toga da svaku

riječ prikazuje nešto što se na prvi pogled čini kontinuiranim obrascem

linija. Evo četiriju riječi napisanih tom abecedom:

Kad isprva pogledamo te obrasce, nije očevidno da se sastoje od

slova. Samo pobliže ispitivanje otkriva opći obrazac za “t”, koji se u ovom

primjeru ponavlja četiri puta. McCandliss je svome pismu podučavao dvije

grupe studenata podijeljene na cjelojezičnu i analitičku grupu. Od

cjelojezične je grupe tražio da svaku riječ upamti kao globalni oblik i nije

ih upozorio na prisutnost slova. Međutim, analitičkoj je grupi rečeno da se

riječi sastoje od niza slova napisanih od dna prema vrhu. Nakon toga su

dvije grupe identično uvježbavane, kroz opetovano izlaganje pojedinom

obliku i odgovarajućem engleskom nazivu.

Vrlo malena razlika u uputama danim dvjema grupama imala je

impresivan kaskadni utjecaj. Nakon jednog dana treninga s popisom od

trideset riječi, cjelojezičnoj je skupini prepoznavanje bolje išlo nego

analitičkoj grupi, koja se još uvijek mučila s otkrivanjem slova. Taj

zanimljiv rezultat odgovara izvještajima mnogih zagovornika cjelojezične

metode. Oni opetovano tvrde da njihov pristup djeci daje prednost.

Međutim, to je točno samo na početku, za prvih tridesetak riječi. Usvajanje

podudarnosti slova i glasova zahtijeva veći početni napor, ali su dugoročni

rezultati isplativiji. Doista, drugog je dana, kad su studenti naučili nov

popis od trideset riječi, cjelojezična grupa počela gubiti korak. Naučili su

većinu novih riječi, ali nauštrb početnog popisa, koji su ubrzo zaboravili.

Isti se obrazac ponavljao svaki put kad je bio uveden nov popis - morali su

iznova počinjati od nule, i gubili su ono malo čega su se sjećali iz

prethodnog dana. Ništa u tome ne iznenađuje. Ta je skupina pokušavala

izvršiti nemoguću zadaću učenja svake riječi neovisno, kao da se radi o

kineskom znaku.

U međuvremenu su studenti koji su se bavili slovima polagano ali

sigurno napredovali. Njihova se uspješnost svakog dana povećavala.

Nadalje, i njihova se izvedba popravila kod riječi koje su prije bili vidjeli,

čak i kad nisu bili imali prilike da opet s njima vježbaju! Taj rezultat nije

bio toliko zagonetan kao što bi se moglo činiti. Upoznatost studenata s

podudarnostima slova i zvukova omogućila im je da dešifriraju svaku riječ,

čak i kad se nisu sjećali jesu li je prije vidjeli.

McCandlissov pokus otkriva dva glavna problema inherentna

cjelojezičnome pristupu. Prvo, više izloženosti napisanim riječima bez

eksplicitnog vježbanja slova i zvukova nije dostatno da omogući otkrivanje

pravilnosti pisanja - u najmanju ruku ne sistematično i brzo. Čak i nakon

tisuća riječi za neupućenog je odraslog čitatelja sasvim moguće da mu ne

pođe za rukom primijetiti kako se one sastoje od pravilne abecede slova.311

Drugo, premda uopćavanje igra bitnu ulogu u stjecanju sposobnosti

čitanja u djece, cjelojezična metoda ne pruža nikakvih temelja za

uopćavanje pri učenju novih riječi. Čak ni najposvećeniji odgojitelj ne

može sve svoje učenike naučiti svim riječima engleskog jezika!

Sposobnost čitanja leži prije svega u našoj sposobnosti da dekodiramo

nove riječi.

Na putu k neovisnom čitanju bitan je sastojak “samopodučavanje”.312

Kad ovladaju podudarnostima pisanja i zvuka, djeca mogu sama dešifrirati

izgovor novog niza i povezati ga s poznatim značenjem. Sa samopodukom

neuronske se sveze između nizova slova i zvuka i značenja mogu sve više

automatizirati bez ikakvog daljnjeg formalnog podučavanja.

Htio bih inzistirati na ovoj posljednjoj tezi stoga što ona osporava

jednu od središnjih tvrdnji cjelojezičnog sustava - ideju da samo ta metoda

poštuje neovisnost i sreću djeteta. U stvarnosti samo podučavanje

konverzije slova u glas djeci omogućava da procvjetaju, jer im samo ta

metoda daje slobodu da nove riječi čitaju u bilo kojoj oblasti koju odaberu.

Stoga je zabluda intelektualnu slobodu djeteta suprotstaviti strogom drilu.

Ako dijete ima naučiti čitati brzo i dobro, ono mora primiti dobro

strukturiranu poduku iz grafema i fonema. To je stvarno naporno, ali kad

djeca, često s divljenjem, otkriju da mogu dešifrirati riječi koje nikad nisu

učila u nastavi, neovisnost odmah bude nagrađena.

Ne bih htio stvarati dojam da je moje odbacivanje čitave cjelojezične

metode zasnovano samo na laboratorijskim eksperimentima ili teorijskim

principima. Njezina je efikasnost također opovrgnuta u učionici.

Psihologija čitanja iskoristila je raznolikost metoda podučavanja da bi

izmjerila kako svaka od njih utječe na djecu. Taj pravac istraživanja, blizak

epidemiologiji, bodovao je uspješnost u različitim standardiziranim

testovima čitanja ne samo kao funkciju korištene metode podučavanja, već

i dobi djece, socioekonomske pozadine i nekoliko drugih varijabli.

Rezultati tih studija podupiru zaključak koji je potvrđen u odnosu na

američku djecu, ali koji vrijedi i za druge alfabetske sustave pisanja.313

Metode podučavanja zasnovane na cjelojezičnom pristupu sistematski su

manje djelotvorne od fonetskih vježbi. Izvedbe su najbolje kad se djecu od

početka izravno uči pridruživanju slova govornim zvukovima. Neovisno o

njihovoj društvenoj pozadini, djeca koja ne nauče slova i grafeme trpe

zastoje u čitanju. Često ti zastoji nisu nipošto zanemarivi, i traju mnogo

godina, čak i ako ih odrasli konačno nadvladaju.

Ključno je što, nasuprot onome što zagovornici cjelojezičnog

pristupa često tvrde, testovi otkrivaju da djeca koju se podučava

cjelojezičnim pristupom ne samo što imaju lošije rezultate od ostale djece

iste školske razine kad čitaju nove riječi, već im sporije i manje djelotvorno

ide razumijevanje rečenica i teksta. To opažanje opovrgava ideju da

fonetske vježbe djecu pretvaraju u robote nesposobne pratiti značenje.

Dekodiranje i razumijevanje u stvari idu ruku pod ruku. Djeca s najboljim

rezultatima iz dekodiranja pojedinih riječi i pseudoriječi također imaju

najbolje rezultate iz razumijevanja rečenica i teksta.

Čini se da zagovornici cjelojezične metode brkaju sredstva i cilj. Oni

točno kažu da je dekodiranje sredstvo, a ne cilj po sebi. U tom se smislu

može samo hvaliti mnoštvo novijih priručnika za čitanje koji rano uvode

smislene pričice umjesto besmislenih slogova poput “pa ta ka”. Pa ipak, za

razumijevanje je prijeko potrebno tečno dekodiranje. Što se brže

automatizira putanja od slova do glasa, to će dijete više biti u položaju da

se koncentrira na značenje onoga što čita.

Nekoliko sugestija za odgojitelje

U krajnjoj analizi, što psihologija i neuroznanost mogu preporučiti

učiteljima i roditeljima koji žele optimizirati podučavanje čitanja? Rastuća

znanost o čitanju nema gotovih formula, ali pruža nekoliko sugestija.

Poanta je prilično jednostavna: znamo da je konverzija slova u glasove

ključni stadij stjecanja sposobnosti čitanja. Stoga bi sve napore u poduci u

početku trebalo usmjeriti na jedan cilj, shvaćanje alfabetskog principa, po

kojemu svako slovo ili grafem predstavlja jedan fonem.

U vrtiću djecu mogu za stjecanje sposobnosti čitanja pripremiti vrlo

jednostavne igre. Na fonološkoj razini djeci predškolske dobi koristi

igranje riječima i njihovim sastavnim zvukovima (slogovima, rimama i na

kraju fonemima). Na vizualnoj razini mogu učiti prepoznavati i crtati

oblike slova. Montessorina metoda, koja traži da se vrškom prsta prati

obris slova od brusnog papira, često u tako ranoj dobi znatno pomaže. Ona

pomaže djeci da iznađu smjer svakog slova, i razjašnjava da su “b”, “p”,

“d” i “q” različita slova.

Nakon tog pripremnog stadija, djecu treba bez straha od

repetitivnosti naučiti kako se svako slovo ili grupa slova podudara s nekim

fonemom. Djetetov mozak te podudarnosti ne izdvaja automatski, time što

vidi velik broj riječi. Mora mu se izričito reći da svaki govorni zvuk može

biti prikazan u različitoj “odjeći” (slova ili grupe slova) i da se svako slovo

može izgovarati na jedan od nekoliko načina. Budući da je engleski

pravopis kompleksan, grafeme treba uvesti po logičnom redu. Njihov

prikaz mora početi s najjednostavnijima i najčešćima, koji se gotovo uvijek

jednako izgovaraju, poput “t”, “k” i “a”. Rjeđi (“b”, “n”, “f”), nepravilni

(“i”, “o”) ili kompleksni (“un”, “ch”, “ough”) grafemi mogu se uvoditi

postupno. Dječju pozornost treba skrenuti na prisutnost tih pojedinih

elemenata unutar poznatih riječi. To se može učiniti tako da se svakom

grafemu pripiše osobita boja, ili time što ih se premješta tako da tvore nove

riječi. Također bi trebalo objasniti da se slova iznose po fiksnom

redoslijedu, slijeva nadesno, bez praznina. Sposobnost bavljenja različitim

podsastavnicama riječi toliko je važna da se mora izričito učiti, tako što se,

na primjer, riječi prekriju kliznim prozorčićem koji odjednom otkriva samo

nekoliko slova.

Naravno da učenje mehanike čitanja nije cilj samo po sebi - na dugu

stazu to ima smisla samo ako vodi značenju. Djeca moraju znati da čitanje

nije jednostavno mumljanje nekoliko slogova - ono zahtijeva

razumijevanje napisanoga. Svako razdoblje čitanja treba svršiti čitanjem

lako razumljivih riječi ili rečenica, koje djeca mogu ponavljati, sažimati ili

parafrazirati.

Velik će broj učitelja moje preporuke smatrati izlišnima i očevidnima

- ali ne škodi da ih se navede. Jednom sam pokušao čitati softver koji je

trebao biti “nagrađen”, u kojem je prva riječ predstavljena čitatelju

početniku bila francuska riječ oignon, koja se izgovara onion, gotovo

jednako kao na engleskome - vjerojatno najnepravilnije napisana riječ na

francuskom jeziku! Tako sulude pogreške poput ove jasno pokazuju da čak

ni najosnovnije principe poduke nisu još apsorbirali baš svi.

Jednako je važno naglasiti što roditelji i učitelji ne bi trebali učiniti.

Pratiti opće obrise riječi jest beskorisno. Isto tako, pozornost djece

odvlačiti na obrasce slova ispod i iznad crte nije pretjerano korisno. Vježbe

poput tih čak mogu ići nauštrb uspješnosti čitanja, ako djecu zavode da

obraćaju pozornost na opći obris riječi. Zbog toga ona zaključuju da mogu

pogoditi riječi bez ispitivanja njihovih sastavnih slova jedno po jedno.

Obrisi riječi “eight” i “sight” gotovo su identični.

Djeca trebaju razumjeti da će im samo analiza jednog po jednog

slova omogućiti da otkriju identitet riječi.

Zbog bitne potrebe da se izbjegne odvlačenje djetetove pozornosti s

razine slova, bio bih oprezan s mnogim priručnicima za čitanje koji su

bogato uređeni i sadrže više ilustracija nego teksta. Plakati s riječima

obješeni u učionicama tijekom cijele školske godine, na kojima se iste

riječi pojavljuju na istom mjestu, također mogu izazvati probleme. Neka

djeca, često ona najdarovitija, naprosto upamte fiksni položaj svake riječi i

opći raspored stranice i više se ne bave samim slovima u pojedinim

riječima. Ta taktika može učiteljima i roditeljima - i, najgore od svega,

samome djetetu - pružiti iluziju da ono zna čitati. Ilustracije također

odvlače pozornost od teksta. Djeca sad žive u svijetu stalnoga pretjeranog

podraživanja i rastresenosti, tako da neka više ne nauče održavati

pozornost na duža vremenska razdoblja. Blagotvoran bi bio povratak

trezvenim tekstovima, napisanima na ploču tijekom sata (tako da se upamte

pokreti). Također bi moglo biti vrijedno podsjetiti dijete da, premda je

čitanje težak posao, ono donosi sebi svojstvenu nagradu koja se sastoji u

dekodiranju i razumijevanju teksta.

Ići prebrzo također može biti hendikep. Na svakom koraku riječi i

rečenice uvedene na satu moraju sadržati samo one grafeme i foneme koji

su već eksplicitno naučeni. Lekcije čitanja pružaju malo prostora za

improvizaciju. Učitelj ne može jednostavno u posljednjem trenu odlučiti da

će raditi na nekoliko nepripremljenih riječi ili rečenica. Nasumičan odabir

te vrste bit će zbunjujući, stoga što je vrlo vjerojatno da će zahtijevati

napredno znanje koje dijete tek ima steći.

Kao vješti odrasli čitatelji mi sistematski podcjenjujemo koliko je

teško čitati. Riječi koje se daju čitateljima početnicima treba analizirati

slovo po slovo kako bi se osiguralo da ne sadrže pravopisne probleme koji

su izvan trenutačnog znanja djeteta - na primjer neobične izgovore, tiha

slova, dvostruke suglasnike ili osobite svršetke poput sufiksa “-tion”. Ako

ih se u kurikulumu uvede prerano, sve te osobitosti mogu djecu navesti na

to da pomisle kako je čitanje arbitrarno i da ga ne vrijedi izučavati. Kao

znanstvenik i profesor, od učitelja i odgajatelja kojima povjeravam svoju

djecu očekujem da u oblikovanje lekcija ulože isto toliko opsesivne pažnje

kao što to činimo moji kolege i ja kad spremamo psihološki eksperiment.

Konačno, ljudi koji se staraju za djecu s problemima u čitanju ne bi

se trebali predati malodušnosti. Težina čitanja varira od jednog jezika i

kulture do druge, a engleski vjerojatno ima najteži od svih alfabetskih

sustava pisanja. Njegov je pravopisni sustav daleko najneprozirniji - svako

pojedino slovo može se izgovoriti na previše različitih načina, i vrvi

iznimkama. Međunarodne usporedbe dokazuju da takve nepravilnosti

imaju velik utjecaj na učenje.314

Talijanska djeca nakon nekoliko mjeseci

školovanja mogu pročitati gotovo bilo koju riječ, jer je talijanski pravopis

gotovo savršeno pravilan. Za tu sretnu djecu nema diktata ili vježbi

sricanja: jednom kad saznaju kako izgovoriti svaki grafem, oni mogu

pročitati i napisati bilo koji govorni zvuk. I obratno, francuska, danska, a

posebno britanska i američka djeca trebaju godine školovanja prije negoli

nadođu na djelotvoran postupak čitanja. Još u dobi od devet godina

francusko dijete ne čita jednako dobro kao sedmogodišnji Nijemac.

Britanska djeca vještinu čitanja svojih francuskih kolega dosegnu tek

nakon gotovo dvije cijele godine dodatne poduke (slika 5.3).

Ako isključimo ozbiljniju reformu pravopisa, nema mnogo toga što

bi se dalo učiniti da se pojednostavni stjecanje vještine čitanja na

engleskome. Sve što možemo učiniti jest da našu djecu ohrabrujemo da

svakodnevno vježbaju čitanje... i da se podsjećamo da bismo mogli biti i u

goroj situaciji. U Kini lekcije iz čitanja traju dobrano u tinejdžerske godine,

kako bi se usvojilo nekoliko tisuća znakova potrebnih za čitanje novina.

Muke kineske djece tim su više iznenađujuće što se to može izbjeći, budući

da većina njih danas u početku uči jednostavnu alfabetsku notaciju pinryin,

koja se savladava u nekoliko mjeseci.315

Učitelji također mogu naći utjehu tako da drže na umu da vrijeme

provedeno na učenje čitanja ima izvanredno temeljit i koristan utjecaj na

mozak djeteta. Pokušajte zamisliti neprestanu aktivnost novih sveza koje se

izgrađuju nakon svake lekcije iz čitanja. Području poštanskog sandučića

svakog mladog čitatelja zadatak je da integrira hijerarhiju neurona koji

kodiraju slova, bigrame, grafeme i morfeme. Taj trud kroza sve sklopove

za čitanje stvara golemo neuronsko vrenje. Stotine milijuna neuronskih

žica moraju naći svoje odgovarajuće mete unutar drugih predjela koji

kodiraju govorne zvukove i značenje. Sviđalo se to nama ili ne, ta je

neuronska hijerarhija na engleskom ili francuskom znatno kompleksnija

nego u transparentnih jezika poput talijanskoga. Količina neuronskog

recikliranja koja je potrebna za engleski toliko je impresivna da djecu

moramo neumorno podučavati da se nose sa svakom od njezinih

bezbrojnih pravopisnih zamki - još dugo nakon svršetka osnovne škole.

Slika 5.3 Europski jezici nisu jednaki u odnosu na stjecanje sposobnosti čitanja. Mjerene

su stope griješenja pri čitanju poznatih riječi u petnaest europskih zemalja nakon jedne

godine školovanja (vrh, podaci iz Seymour, Aro i Erskine, 2003, tabela 5). Tada se već

ispravno čitalo finski, njemački, grčki, austrijski i talijanski, čiji su pravopisi

transparentni. Na drugoj krajnosti, engleski je veoma nejasan i djeca su mogla čitati tek

jednu u svake tri riječi. Te su se nejednakosti u sljedećim godinama perpetuirale, posebno

za pseudoriječi poput 'balist' ili 'chifling', koje se dešifrirati mogu jedino dekodiranjem

grafema u foneme (dno. podaci od Goswami i dr., 1998, tabela 8). Engleskom djetetu

trebaju još jedna ili dvije dodatne godine školovanja prije nego što dosegne razinu čitanja

francuskog djeteta.

Moje je čvrsto uvjerenje da bi svaki učitelj trebao imati neke

spoznaje o tome kako čitanje funkcionira u mozgu djeteta. Oni od nas koji

su (kao ja) mnoge sate proveli čisteći kompjutorske programe od

pogrešaka u kodu ili popravljajući pokvarene perilice rublja znaju da se

glavna poteškoća s ispunjavanjem tih zadataka sastoji u tome da se

razabere što taj stroj stvarno radi da obavi svoj posao. Da bi se imalo

ikakve nade u uspjeh, treba pokušati predočiti si u kojem je položaju zapeo

kako bi se razumjelo kako interpretira ulazne signale i da bi se

identificiralo koje će ga intervencije dovesti natrag u željeno stanje.

Dječje se mozgove također može smatrati kolosalnim strojevima čija

je funkcija da uče. Svaki dan proveden u školi modificira zapanjujući broj

sinapsi. Neuronske se preferencije premještaju, izranjaju strategije, polažu

se nove rutine i nove mreže počinju međusobno komunicirati. Ako učitelji

mogu poput majstora za popravke doći do razumijevanja svih tih

unutarnjih preobrazbi, uvjeren sam da će biti bolje opremljeni za otkrivanje

novih i efikasnijih strategija obrazovanja. Premda pedagogija nikad neće

biti egzaktna znanost, neki načini opskrbljivanja mozga pisanim riječima

djelotvorniji su od drugih. Svaki učitelj snosi teret pažljivog i strogog

eksperimentiranja da identificira primjerene strategije stimulacije koje će

mozgovima učenika pružiti optimalno dnevno obogaćenje.

Šesto poglavlje

Disleksični mozak

Neka inteligentna djeca razvijenih sposobnosti doživljavaju nevolje s

učenjem čitanja - disleksiju. U većini je slučajeva taj problem povezan s

umanjenom sposobnošću obrade fonema, a danas otkrivamo čitav lanac

uzročnosti, od gena do disleksičnog ponašanja. Mozgovi disleksične djece

pokazuju niz karakterističnih anomalija: anatomija temporalnog režnja

dezorganizirana je, izmijenjena je njegova konektivnost, a nekoliko se

predjela tijekom čitanja nedovoljno aktivira. Vjeruje se da taj poremećaj

ima snažnu genetsku komponentu, a identificirana su četiri gena koji

uvjetuju podložnost disleksiji, koji uglavnom kontroliraju neuronsku

migraciju, što je značajan događaj u izgradnji mozga tijekom trudnoće.

Bilo kakav poremećaj koji pogađa tu epizodu može dovesti do

dezorganizacije slojeva korteksa.

Impliciraju li te biološke anomalije da se disleksija ne može

izliječiti? Nipošto - nove strategije popravne intervencije donose novu

nadu. Te su tehnike zasnovane na intenzivnom kompjutoriziranom

treningu, te popravljaju rezultate iz čitanja i vode djelomičnoj normalizaciji

moždane aktivnosti u disleksične djece.

Gospođa Everett proizvela je knjigu zvanu Čitanje bez suza.

U mojem slučaju ona sigurno nije opravdala svoj naslov... Mene su moji

dani u školi u cjelini obeshrabrili... Nije bilo ugodno osjećati se toliko lošiji

od drugih i kao netko tko je zaostao za drugima već na početku utrke.

Winston Churchill, Moj rami život: lutajuća služba

Svi učitelji, neovisno o talentu i predanosti, povremeno sretnu dijete

koje je otporno na čitanje. Njegova je inteligencija normalna ili čak

natprosječna, primjerice za matematiku i ručni rad. Međutim, što se čitanja

tiče, ono iznenada postaje beznadno, zapinje na svakom slogu, miješa

govorne zvukove, pogađa riječi bez razmišljanja, brzo se obeshrabruje... i

također obeshrabruje sve oko sebe. Posjet logopedu često potvrđuje

dijagnozu od koje se strahovalo: to dijete pati od disleksije.

Koji se moždani mehanizmi kriju iza tog poznatog termina? Može li

naše znanstveno razumijevanje čitanja rasvijetliti disleksiju? Je li ona

posljedica “mentalne blokade” (pod pretpostavkom da taj pojam išta znači)

ili pravog oštećenja mozga? Koja su područja, koji neuroni, koji geni

uključeni? Kakva se vrsta terapije može preporučiti?

Ovo poglavlje sažima trideset godina ispitivanja disleksije, od

njezina početnog svrstavanja u psihologiju do oslikavanja mozga,

anatomijskih i genetičkih studija te na kraju nedavno dizajniranog softvera

za interveniranje. Danas se javlja obnovljena nada za djelomično liječenje

te proširene smetnje, neuroznanstvena revolucija je u jeku i jedva da prođe

jedan mjesec a da ne dođe do nekog novog nalaza. Otkrića uključuju

identificiranje faktora rizika za disleksiju, porijeklo njihovih genetskih

osnova te popis relevantnih kromosoma, gena i bioloških mehanizama

kojima oni upravljaju. Istraživanje svih tih oblasti dnevno pridonosi našem

poznavanju genetskih i neuronskih mehanizama disleksije.

Što je disleksija?

Disleksiju definira više obilježja: pretjerane poteškoće s učenjem

čitanja koje se ne mogu pripisati duševnoj zaostalosti, osjetilnom deficitu

ili siromaštvu u obitelji. Ta definicija jasno daje na znanje da nisu svi koji

loše čitaju disleksični. Probleme u čitanju neke djece mogu objasniti

pogrešno dijagnosticirani slušni deficiti, nizak IQ, loša obrazovna okolina

ili jednostavno kompleksnost pravila pisanja. Tek kad se eliminiraju svi od

tih mogućih uzroka može se posumnjati u disleksiju.

Trenutačne procjene upućuju na to da između 5 i 17 posto djece u

Sjedinjenim Državama pati od disleksije.316 317

Mada se te brojke mogu

činiti visoke, one ovise o pragu kojim se definira oštećenje te su stoga

pomalo arbitrarne. Unutar jedne dobne skupine rezultati na

standardiziranim ispitima iz čitanja prate savršenu Gaussovu krivulju. Kad

bi ta krivulja imala dva vrha, jedan za normalne rezultate, a drugi za loše

izvedbe, bilo bi lako prilično objektivnim kriterijima definirati populaciju

disleksične djece. Međutim, budući da postoji samo jedan vrh, u sredini,

nema jasne granice koja bi razdvajala normalne čitatelje od disleksičara.

Velika prisutnost disleksije ovisi o postavljanju arbitrarnog kriterija

“normalnosti”. U našem se pismenom okolišu procjenjuje da su djeca koja

postignu manje od 5 do 10-postotne razine na testovima čitanja u ozbiljno

nepovoljnom položaju, čak i ako bi njihov problem dva stoljeća prije, kad

je samo jedan mali dio ljudi učio čitati, vjerojatno ostao neprimijećen.

Stupanj arbitrarnosti za točku razdvajanja za disleksiju mogao bi

odvesti do pogrešnog zaključka da je disleksija posve društvena

konstrukcija, povezana s prevladavajućom pretjeranom medikalizacijom,

koja je sklona pobrkati ponašanje i zdravstvene probleme. To ovdje nije

slučaj. Ima više indikatora koji upućuju na porijeklo disleksije u mozgu.

Od 1950-ih otkriva se da se disleksija javlja u porodicama. Na tom su

temelju provedena golema genetska ispitivanja u stotinama porodica,

posebno na Sveučilištu u Coloradu, gdje ih je provodio John DeFries i

njegovi suradnici. Rezultati potvrđuju genetsku nasljednost sposobnosti

čitanja. Jednojajčani blizanci, koji dijele jednak genetski materijal, imaju

mnogo uže korelirane rezultate iz čitanja od dvojajčanih blizanaca istog

spola, koji dijele samo pola svoje genetske podloge. Ako unutar obitelji

dijete pati od disleksije, postoji 50-postotna šansa da će njegovi braća i

sestre također biti disleksični.

Premda znanstvenici danas vjeruju da se disleksija često temelji na

genima, ona svakako nije “monogena” bolest povezana s mutacijom

jednog jedinog gena. Niz faktora rizika i gomila gena kolektivno se

udružuju da poremete stjecanje vještine čitanja. Ne iznenađuje otkriti da

kulturnoj sposobnosti poput čitanja pridonosi velik broj gena.

Kompetentno čitanje ovisi o slučajnom spoju moždanih sveza koje na

sreću postoje otprije u našim primatskim mozgovima i kojima trebaju

godine uvježbavanja da bi ih se prenamijenilo za novu upotrebu. Jedna

nezgoda u sklopovlju dovoljna je da grubo zaustavi krhki proces

neuronskog recikliranja.

Fonološke nevolje

Unatoč mnoštvu istraživanja te teme, tek se počinje javljati

konsenzus o točnoj naravi disleksije. Više rezultata upućuje na anomaliju u

fonološkoj obradi govornih zvukova.318

K tome, možda nešto

kontroverznije, upravo se definira manja potkategorija disleksične djece s

deficitom prostorne pažnje.319

Moderno je istraživanje disleksije započelo u 1970-ima, s prvim

pažljivim psihološkim ispitivanjima točne naravi poremećaja u djece.

Premda je cilj čitanja razumijevanje rečenica i cijelih tekstova, ubrzo je

postalo jasno da ono što pogađa disleksičare ne potječe iz te više razine.

Čak i kad se od te djece tražilo da pročitaju jednu riječ, javljale su se

pogreške, a njihovo se čitanje drastično usporilo. Ne iznenađuje da su oni

koji su patili od deficita prepoznavanja riječi također doživljavali ozbiljnije

poteškoće u razumijevanju rečenica i teksta. Posljedicom toga, čini se da je

oštećenje na razini obrade riječi objašnjavalo čitav niz deficita koji se

primjećuju u disleksičara. Taj je jednostavni uvid doveo do svršetka nekih

kompleksnijih objašnjenja disleksije, koja su taj problem pripisivala

anomalijama u kretanju očiju ili neprikladnoj upotrebi konteksta rečenica.

Istraživanje disleksije sve se više fokusiralo na dublje mehanizme obrade

pojedinih riječi.

Početkom dvadesetog stoljeća rani su pioniri proučavanja disleksije,

Morgan, Hinshelwood i Orton, smatrali da je to vizualna patologija, oblik

“prirođene sljepoće na riječi”. Vjerovali su da vizualni sustav disleksičara

brka slova. To je posebno vrijedilo za ona koja su zrcalno simetrična,

poput “q” i “p” ili “b” i “d”. Prosječna osoba i dalje disleksiju smatra

nekim oblikom vizualne nespretnosti - u idućem ćemo poglavlju vidjeti da

se za neku djecu taj opis i doima donekle istinitim. Međutim, današnja

istraživanja tome ne pridaju neko značenje. Pozornost se preselila na

ključnu ulogu fonološkog dekodiranja. Čini se da većina disleksične djece

doista pati od osebujnog deficita koji pogađa pretvaranje pisanih simbola u

govorne zvukove. Zbog tog razloga jedan od testova koji dosta toga

otkriva, a koji se koristi da se disleksičari razluče od normalnih čitatelja,

zahtijeva da se čitaju besmislene pseudoriječi poput “cochar” ili

“litmagon”. Čak i nakon godina vježbanja neka djeca i dalje se spotiču

čitajući takve nizove. Čak i ako najzad i uspiju, odaje ih sporo čitanje -

nekoj djeci treba 300 milisekundi po slovu. Ta je brzina usporediva s

brzinom odraslih s čistom aleksijom zbog lezija u okcipitotemporalnom

području poštanskog sandučića.320

Stoga se čini da je disleksija deficit u čitanju koji se može svesti na

problem s dekodiranjem pojedinih riječi, a koji je pak rezultat oštećenja

konverzije grafema u foneme. Ta se kaskadna analiza može odvesti još

korak dalje. Danas se znanstvena zajednica uglavnom slaže da oštećenje

konverzije slova u glas u disleksičara potječe iz jednog temeljnog izvora.

Čini se da većina disleksične djece pati od deficita u obradi fonema -

elementarnih sastavnica govornih riječi. To je do neke mjere

revolucionarna ideja: problem koji se čini ograničen na čitanje ustvari bi

bio rezultat teško primjetnih deficita u obradi govora.

Premda se taj zaključak u prvi mah čini jedva vjerodostojnim,

podupire ga čitav niz podudarnih podataka. U usporedbi s normalnom

djecom, disleksičari često imaju problema s testovima fonemske svjesnosti.

Često se opažaju oštećenja u prosudbama o rimovanju (na primjer, rimuju

li se won i one?), u dijeljenju riječi na sastavne foneme (poput

raščlanjivanja cat u K, A, T) te u mentalnom rekombiniranju govornih

zvukova za stvaranje novih spoonerizama (na primjer pretvaranje

“crushing blow”

u “blushing crow” ili “smart fellow” u...)321 322

Doduše, neka se od tih ispitivanja kreću u krugovima, jer se za

fonemsku svjesnost zna da se poboljšava dok se uči čitati. Usvajanje

alfabetskog principa, odnosno razumijevanje da se svako slovo ili grafem

mora pridružiti fonemu, ima velik utjecaj na našu sposobnost mentalne

manipulacije fonemima. Kao što smo vidjeli prije, u 5. poglavlju, taj je

aspekt u nepismenih odraslih slabo razvijen. Fonemska je svjesnost

područje u kojem je vrlo teško razdvojiti uzroke od posljedica.323

Postaju li

djeca dijelom loši čitatelji zato što imaju poteškoća s obradom fonema? Ili

je njihova fonemska svjesnost oštećena zato što još nisu naučila čitati? Čini

se da se disleksična djeca nalaze u začaranom krugu.

Međutim, ta se logička cirkularnost može spriječiti ako se rezultati

disleksične djece prate tijekom nekoliko godina. Longitudinalne studije

upućuju na to da čak i kad se fonološka kompetentnost mjeri prije školske

dobi, ona može predvidjeti buduće rezultate iz čitanja. O toj je temi osobito

zanimljiva studija nedavno provedena u Finskoj.324

Heikki Lyytinen i

njegovi kolege mjerili su kompetenciju disleksične djece od rođenja - što je

nevjerojatan poduhvat, s obzirom na to da u toj ranoj dobi nitko ne može

reći hoće li to dijete poslije patiti od deficita u čitanju. Tehnika im je

uključivala intervjuiranje nekoliko stotina trudnih žena da bi se procijenile

njihove obiteljske predispozicije za disleksiju. Stoga su se djeca čak i prije

rođenja mogla razvrstati u dvije kategorije, rizičnu skupinu i kontrolnu

skupinu; svaka od njih sastojala se od oko stotinu djece.

Sva su se djeca nakon rođenja svakih šest mjeseci redovito testirala i

intervjuirala. Kad su dosegla dob od sedam godina, službenu dob u kojoj u

Finskoj počinje učenje čitanja, postalo je jasno da su neka od rizične djece

(ali ne sva) doista doživljavala veće poteškoće. Na toj je točki postalo

moguće vratiti se prvim testovima i tražiti znakove koji su čak i u prvim

godinama života predviđali potencijalne disleksičare. Pokazalo se da je

posebno informativan test auditorne diskriminacije. Na finskom razlika

između ata (s kratkim suglasnikom) i atta (s dugim suglasnikom) označava

granicu između kategorija. Ona odvaja riječi jednako tako jasno kao bog i

dog na engleskome. Sa šest je mjeseci u rizičnoj grupi otkrivanje tog

kontrasta već bilo slabije izraženo. Djeci disleksičnih roditelja trebalo je

dulje trajanje suglasnika prije nego što bi mogla vidjeti razliku između

jednog i drugog suglasnika. Zapisi o moždanim potencijalima također su

pokazali devijaciju od lijevoga temporalnog jezičnog predjela koji je

najavljivao kasnije poteškoće s čitanjem.

Ta ispitivanja otkrivaju čvrstu vezu između ranih fonoloških

sposobnosti i lakoće s kojom će se kasnije stjecati pismenost. Čini se da

većina disleksične djece pati od neispravne reprezentacije govornih

zvukova. Loše funkcioniranje na toj razini sprečava preciznu obradu

izgovorenih riječi i poslije sparivanje s vizualnim simbolima. U neke je

djece oštećenje govora toliko drastično da bi dijagnoza mogla biti različita.

Pedijatri više ne govore o disleksiji, već o disfaziji ili specifičnom

oštećenju jezika - pa ipak, čim ta djeca imaju deficite u obradi fonema, ona

također često pate od ozbiljnog oštećenja sposobnosti čitanja.

Važno je upitati se pate li disleksična djeca samo od deficita koji

pogađaju obradu govornih zvukova. Uvijek je moguće da također pate od

još fundamentalnijih oštećenja auditorne percepcije. Nekoliko studija

sugerira da je mnogo disleksičara pogođeno obama problemima, ali to

pitanje ostaje vrlo prijeporno. Na primjer, kategorijska percepcija govora

često je oštećena. Mnogoj je djeci teško otkriti sitne razlike koje razdvajaju

slogove ba i pa. U nekoliko se ispitivanja taj deficit također proteže i izvan

jezika.325

Razlikovanje čiste visine tona, otkrivanje kratkog prekida buke, a

posebno obraćanje pozornosti na redoslijed brze auditorne sekvence mogu

biti vrlo oštećeni. U nekim je ispitivanjima otkriveno da ti znakovi tijesno

koreliraju s rezultatima iz čitanja. Čak može biti izmijenjena vizualna

percepcija vremenskog redoslijeda. Konačno, povremeno je bilo izvještaja

o osnovnim vizualnim deficitima, na primjer za kretanje ili percepciju

kontrasta.326

Ukratko, dijagnoza disleksije često je zatrpana u močvari povezanih

vidnih i auditornih oštećenja. Problem je s tim povezanim poteškoćama što

one ne moraju igrati nikakvu uzročnu ulogu. Osjetilni deficiti mogu se

jednostavno javiti istovremeno s disleksijom stoga što se patologija mozga

koja im je u podlozi širi na više oblasti. Koji su povezani deficiti slučajni, a

koji igraju istinski uzročnu ulogu u remećenju učenja čitanja? Ta pitanja i

dalje dijele znanstvenu zajednicu. Još je uvijek iznimno teško razvrstati

uzroke, posljedice i slučajne povezanosti disleksije.

Bazična oštećenja obrade zvuka mogu se smatrati fundamentalnim

utoliko ukoliko njihovom rehabilitacijom čitanje ima tendenciju da se

popravlja. Finski je tim smislio neverbalnu tehniku liječenja, pri čemu

djeca igraju jednostavnu kompjutoriziranu audiovizualnu igru.327

Na

svakom ispitu ona čuju niz zvukova koji variraju po visini tona, trajanju i

intenzitetu. Ona moraju odlučiti koji vizualni oblik najbolje predstavlja

koji zvuk. Na primjer, niz uzlaznih zvukova može se spojiti s nizom

pravokutnika sve veće visine. Nakon što su vježbala deset minuta na dan,

dva dana na tjedan, tijekom razdoblja od sedam tjedana, djeca s oštećenjem

čitanja znatno su poboljšavala svoje rezultate iz prepoznavanja riječi, u

usporedbi s rezultatima kontrolne skupine koja nije imala prednost posebne

poduke.328

Ta inovativna tehnika liječenja podsjeća na vježbanje za

glazbenu notaciju, u kojemu djeca uče nizove nota pridruživati nizovima

zvukova. Premda su dobro planirana ispitivanja o toj specifičnoj temi i

dalje malobrojna, čini se da rani glazbeni trening dobro utječe na čitanje

partitura.329

Unatoč tim naprecima, i dalje se vatreno prepire oko pitanja pate li

sva disleksična djeca od fonoloških deficita, i svode li se oni na osjetilne

deficite niže razine.330

Dio te zabune vjerojatno potječe od činjenica da

tako kompleksna i integrirana djelatnost poput čitanja nužno leži na

presjeku više lanaca uzročnosti. Zbog toga je predloženo veliko mnoštvo

drugih hipotetskih temelja disleksije. Alternativne sugestije sežu od

oštećene automatizacije stečenih vještina (sposobnost koja uključuje mali

mozak)331

do dezorganizacije “magnocelularne” živčane putanje (koja

prenosi brze, vremenske, vidne i slušne podatke).332

Te teorije tvrde da

središnji deficit u disleksiji znatno nadmašuje sferu fonološke obrade.

Oštećenje sposobnosti čitanja naprosto je drvo koje se skriva u šumi

oštećenja motoričke automatizacije ili brze percepcije.

Međutim, noviji nalazi francuskog istraživača disleksije Francka

Ramusa i njegovih suradnika ne slažu se s ovim širokim shvaćanjem

disleksije. Oni potvrđuju da središnji deficit fonološke obrade leži u

porijeklu većine disleksija, kakav god bio njegov biološki uzrok.

Disleksična djeca lako mogu patiti od popratnih deficita motoričkih, vidnih

ili auditornih funkcija, ali to ne vrijedi za svu djecu i stoga ne može pružiti

jedinstveno objašnjenje simptoma disleksije. Prema Ramusu, samo

fonološki deficit pruža uzročnu vezu s deficitima u čitanju. Čak i ako

dodatna oštećenja pridonose disleksiji kao medicinskom sindromu, ona ne

pripadaju uzročnoj jezgri koja je ishodište poteškoća s čitanjem.333

Međutim, Ramus i njegovi kolege ne poriču da manjina disleksične djece

(otprilike jedno od četiriju) pokazuje izrazit vidni deficit i nikakvo

fonološko oštećenje.334

U idućem ćemo poglavlju obraditi slučajeve u

kojima disleksija može biti jasno i uvjerljivo povezana s primarnim vidnim

ishodištem.

Zaključno bismo možda trebali propitati samu ideju o jedinstvenom

uzroku disleksije. Problem s kojim se suočavamo kompleksan je i ne može

se jednostavno svesti na jedan jedini jasno definirani uzrok. Na sučelju

prirode i kulture, naša sposobnost čitanja proizlazi iz sretnog stjecaja

okolnosti. Podučavanje čitanja profitira od prethodnog prisustva

djelotvornih veza između područja vizualnih i fonoloških procesora. Stoga

mislim da je vrlo vjerojatno da disleksija nastaje iz združenog deficita vida

i jezika. Sama slabost vjerojatno leži negdje na križanju između

invarijantnoga vizualnog prepoznavanja i fonemske obrade. Kao što ću

sada pokazati, slikovni prikaz mozga podupire tvrdnju da glavnina

problema često leži na sučelju vida i govora, unutar mreže sveza koja se

nalazi u lijevomu temporalnom režnju.

Biološko jedinstvo disleksije

Je li disleksija stvarno neurološka bolest? Oko tog je pitanja prije

samo deset godina još uvijek bilo dosta dvojbi. Pedijatri suočeni s

poteškoćama u učenju znali su da je uglavnom beskorisno tražiti standardni

MRI pregled, jer je u tim slučajevima na kliničkom pregledu anatomija

mozga na prvi pogled uvijek izgledala normalna. Zbog toga su skeptici za

disleksiju često okrivljavali lošu poduku, neprikladnu obiteljsku potporu ili

propuste obrazovnog sustava.

Ti su stavovi morali evoluirati kad je nekoliko konvergentnih

znakova dalo naslutiti da je disleksija nasljedna i da je povezana s

genetskim markerima. To je opažanje motiviralo ozbiljniju potragu za

moždanim mehanizmima koji bi mogli biti povezani s tim oštećenjem. U

posljednjem su desetljeću biološki temelji disleksije zahvaljujući nekolicini

metodoloških dotjerivanja slikovnog prikaza mozga napokon otkriveni.

Moj prijatelj Eraldo Paulesu sa Sveučilišta u Milanu, u suradnji s

francuskim i engleskim kolegama, koordinirao je jedno od najuvjerljivijih

istraživanja oslikavanjem mozga do danas, koje je znatno pridonijelo

načinu na koji promatramo disleksiju.335

Paulesuova grupa, sa sjedištem u Milanu, krenula je od nečega što se

činilo paradoksalnim: disleksija u Italiji gotovo nikad ne biva

dijagnosticirana. Njihovi su francuski suradnici također primijetili da se

čini da je ta patologija rjeđa u Francuskoj nego u Britaniji ili Sjedinjenim

Državama. Na prvi se pogled činilo da ta opažanja bacaju sumnju na

univerzalno biološko porijeklo tog sindroma. Talijani su se upitali je li

disleksija naprosto kulturna etiketa koju je izmislila anglosaksonska

medicina. Pitali su se vrijedi li ona samo za rubne slučajeve djece koju je

savladala neprozirnost engleskog ili francuskog pravopisa u kombinaciji s

lošim podučavanjem.

Paulesu i njegovi kolege shvatili su da su se ta pitanja mogla

drugačije promatrati. Shvatili su da bi se mogla predložiti alternativna

teorija: u svim zemljama isti udio djece pati od genetske predispozicije za

disleksiju, ali se njezini simptomi pojavljuju samo u nekim kulturama. Je li

bilo zamislivo da se disleksija pretvara u potpuno razvijeni pedijatrijski

problem samo u zemljama s toliko neprozirnim sustavima pisanja da

izrazito opterećuju moždane sklopove koji vid povezuju s jezikom?

S tim je pitanjem na umu Paulesu krenuo u aktivnu potragu za

odraslim Talijanima koji su pri učenju čitanja pretrpili ozbiljne poteškoće.

Nakon što je oko tisuću i dvije stotine talijanskih studenata podvrgnuo

standardiziranim ispitima, zadržao je osamnaestero njih s donjeg kraja

skale, koje se moglo smatrati pravim disleksičarima. Površinski nije bilo

jasno da oni pate od poremećaja. Njihove su sposobnosti čitanja znatno

premašivale one francuskih i engleskih disleksičara. Mogli su na glas čitati

riječi i pseudoriječi, premda pomalo sporo. Međutim, kad ih se usporedilo

s normalnim talijanskim čitateljima, njihovi su rezultati bili jednako

devijantni kao i rezultati skupina engleskih i francuskih disleksičara

uspoređenih s kontrolnim ispitanicima u njihovim zemljama.

Kad su formirane tri skupine talijanskih, francuskih i engleskih

disleksičara, jedino preostalo pitanje bilo je dijele li njihovi mozgovi

obilježja koja ih sistematski razlikuju od normalnih čitatelja. S tim ciljem

na umu, Paulesu i njegovi kolege vizualizirali su njihovu moždanu

aktivnost koristeći se pozitronskom emisijskom tomografijom. Od

ispitanika se tražilo da čitaju ciljne riječi koje je čak i disleksičarima lako

čitati, tako da je u svim skupinama njihova izvedba bila identična.

Kontrolni se zadatak sastojao od gledanja geometrijskih oblika nalik na

slova.

Slika 6.1 Anatomske i funkcionalne anomalije mogu se promatrati u mozgovima

disleksične djece. Aktivacija mozga tijekom čitanja reducirana je u srednjem i donjem

području lijevog temporalnog režnja (vrh, prema Paulesu i dr„ 2001.). U istih se

pacijenata vidi nepravilan rast gustoće sive tvari, koja korelira s rezultatima iz čitanja, u

lijevomu srednjem temporalnom području (sredina, prema Silani i dr., 2005.). U

malobrojnim autopsijama, Albert Galaburda i njegovi kolege (1985.) opazili su brojne

"ektopije" - neorganizirane grupe neurona koji su migrirali izvan njihovih uobičajenih

slojeva korteksa (dno). Te su anomalije bile osobito guste u vidnim i verbalnim

područjima bitnim za čitanje. Upotrijebljeno uz dopuštenje Sciencea i Oxford University

Pressa.

Usporedba disleksičara i njihovih kontrolnih grupa otkrila je jasnu

anomaliju. Cijeli je jedan komad njihova lijevog temporalnog režnja bio

nedostatno aktivan. Nadalje, ta se smanjena moždana aktivnost u tri naroda

opažala na istom mjestu i na istom stupnju (slika 6.1). Stoga Paulesuovi

rezultati upućuju na univerzalno moždano porijeklo disleksije, barem za

alfabetske sustave pisanja - čini se da je lijevi temporalni režanj sistematski

dezorganiziran.

Jedno nedavno ispitivanje dovodi u pitanje te zaključke. Ono tvrdi da

kineski disleksičari pate od veoma različitog oštećenja.336

MRI sugerira da

djeca koja doživljavaju nerazmjerne poteškoće s čitanjem kineskih

znakova uglavnom pokazuju smanjenu aktivnost mozga u području koji je

posve različit od Paulesuovog: lijevom srednjem frontalnom području. Na

temelju tih rezultata autori tog ispitivanja zaključuju da se moždane mreže

za čitanje i njihove patologije radikalno razlikuju među različitim

kulturama. Međutim, taj bi zaključak trebalo ublažiti budući da se kod

kineskih disleksičara također pokazao pad aktivnosti mozga u lijevomu

okcipitotemporalnom korteksu, samo osam milimetara udaljeno od

vrhunca anomalije koji je zajednički talijanskim, francuskim i engleskim

disleksičarima. Tako se čini da je tim rezultatima pretpostavka o

univerzalnom mehanizmu za čitanje ojačana, a ne oslabljena. Autori su

neobjašnjivo prelazili preko tog konvergentnog rezultata te su radije

naglašavali različitost u aktivnosti prednjeg režnja. Ali zašto bi to područje

u kineskih disleksičara bilo različito? Ta anomalija pada blizu Exnerova

područja, područja čije lezije vode agrafiji, odnosno nesposobnosti

ispisivanja jasno oblikovanih slova i riječi. Očigledno je da je nekome tko

uči kineske znakove najteže upamtiti tri tisuće njih. Kako bi si olakšala taj

teret, kineska se djeca možda djelomice oslanjaju na motoričku memoriju

kako se iscrtavaju ti potezi. Moja je pretpostavka da rano oštećenje

Exnerova područja može smetati memoriji za geste pisanja te možda i

dovesti do izrazitih poteškoća s čitanjem kineskoga.

Da sažmem, premda se čitanje u svim kulturama oslanja na globalno

slične anatomske putanje, osjetljivost na patologije mozga može se

razlikovati. Fonološka oštećenja prevladavaju u disleksičara koje se

podučava alfabetskim sustavima pisanja, dok u azijskim sustavima pisanja

može prevladavati neki oblik “grafomotorne” disleksije - čak i ako ta dva

podtipa postoje u svim zemljama.337

Glavni osumnjičeni: lijevi temporalni režanj

Općenito govoreći, lijevi temporalni režanj i dalje je glavni

osumnjičeni u našoj potrazi za biološkim izvorištem disleksije. U osnovi

sva ispitivanja disleksije slikovnim prikazima mozga nalaze smanjenje

aktivnosti mozga u tom području, u usporedbi s normalnim čitateljima.338

U originalnom Paulesuovom istraživanju taj je pad aktivnosti temporalnog

režnja nalažen u odraslih koji su trpili cjeloživotne deficite u čitanju. Ali

smanjena se aktivnost može vidjeti i u disleksične djece u dobi od osam do

dvanaest godina. U toj je dobi ključno to što veličina područja stoji u

korelaciji s ozbiljnošću deficita u čitanju. Metode oslikavanja postale su

toliko moćne da mjerenje količine snižene aktivacije u području

poštanskog sandučića omogućava predviđanje ozbiljnosti oštećenja čitanja

u djeteta.339

U disleksiji je također česta još jedna anomalija. Lijevi donji prednji

korteks, u kojem je smješteno Brocino područje, područje ključno za

sintaksu i artikulaciju, često je hiperaktivan kad disleksičari pokušavaju

čitati ili izvesti više raznih fonoloških zadataka.340

Taj se nalaz može

tumačiti kao strategija nadoknade. Da bi nadoknadili nedostatnu aktivaciju

svojih stražnjih predjela za automatsko dekodiranje, disleksičari se

vjerojatno upuste u eksplicitne strategije proizvodnje govora, koje

upošljavaju prednji režanj - hrabro, ali često besplodno nastojanje.

Kad ih se pomnije pregleda, Pauleusove slike daju naslutiti da su u

disleksičnim mozgovima nedovoljno aktivna dva bliska područja (slika

6.1): lijevi postranični temporalni korteks i područje upravo ispod njega,

koje se baš lijepo poklapa s područjem poštanskog sandučića. Nekoliko

istraživača spekulira da prvo područje u disleksiji igra uzročnu ulogu, dok

je drugo slabije aktivirano zbog prvoga, stoga što djeca nikad ne dostignu

kompetentno čitanje. Doista, jedna od funkcija povezana s postraničnim

temporalnim korteksom jest obrada fonoloških podataka u govoru (vidi, na

primjer, sliku 2.19). Ako pretpostavimo da je to područje pri rođenju

dezorganizirano, za disleksiju se može iznijeti jednostavni kaskadni

scenarij. Rano oštećenje moždanih mreža za obradu govora objašnjava

zašto su fonološka oštećenja toliko česta u disleksičara, čak i prije početka

čitanja. Nerazmjerne poteškoće u fonemskoj svjesnosti kompliciraju

usvajanje alfabetskog principa. Ti pak problemi utječu na lijevo područje

poštanskog sandučića, koje nije sposobno steći vizualnu stručnost za

pisane riječi. Sve to objašnjava zašto se u tom predjelu opaža drugi,

izvedeni pad aktivacije.

Koliko god taj scenarij bio uvjerljiv, on je prijeporan. Ostaje

mogućnost da je u neke djece sam okcipitotemporalni korteks, buduće

poprište “poštanskog sandučića mozga”, izravno oštećen. Ispitivanje

funkcionalnim oslikavanjem snažno sugerira da taj predio u disleksičara

možda ne funkcionira pravilno.341

Eamon McCrory i njegovi suradnici

normalnim i disleksičnim odraslima prikazali su napisane riječi i linijske

crteže te ih jednostavno zamolili da ih naglas imenuju. Lijevo

okcipitotemporalno područje, točno na položaju područja poštanskog

sandučića, bilo je jedini dio mozga koje je u disleksičara bilo mnogo

slabije aktivirano. Smanjenu je aktivnost pokazivalo ne samo za riječi, već,

što više iznenađuje, i za slike. Ukratko, izgledalo je spektakularno

disfunkcionalno.

Međutim, opet ne znamo je li ta duboka šteta posljedica ili uzrok

disleksije. Kompetentni čitatelji razvijaju detektore za sjecišta T, L i Y, a

budući da se ti oblici često nalaze u linijskim crtežima, moguće je da oni

pojačavaju razinu sposobnosti reakcije korteksa na crteže kao i na riječi.

Autori tog ispitivanja skloni su nešto izravnijem objašnjenju. Oni tvrde da

kortikalni položaj koji uobičajeno postaje područje poštanskog sandučića u

mnogih disleksičara može biti preuranjeno dezorganiziran. Njegovo bi

oštećenje moglo igrati uzročnu ulogu u deficitu u čitanju. To mjesto igra

jedinstvenu ulogu u povezivanju vizualnih oblika s govornim zvukovima i

značenjima, te bi njegov rani poremećaj mogao imati dramatičan utjecaj na

kvalitetu čitanja. Budući da je obrada slike bolje raspoređena po površini

kore mozga, ta bi anomalija imala tek malen učinak na prepoznavanje slika

i imenovanje.

Taj nastajući scenarij dvostrukog deficita, i vizualnog i fonološkog,

pojačavaju ispitivanja vremenskog slijeda aktivacije mozga u disleksičara.

Magnetoencefalografija, metoda koja mjeri vremenski tijek moždane

aktivnosti na površini kore mozga, otkrila je dvije uzastopne anomalije u

kaskadi procesa koji vode od vida do prepoznavanja riječi:

• Rana obrada slike izgleda normalna (oko 100 milisekundi),

ali djelić sekunde poslije već je vidljiva krupna anomalija.

Disleksičari ne pokazuju snažni lijevi okcipitotemporalni val,

na oko 150 do 200 milisekundi, koji označava pristup

“poštanskom sandučiću mozga” i signalizira invarijantno

vizualno prepoznavanje nizova slova.342

U disleksičara se čini

da lijevo okcipitotemporalno područje nije sposobno

istovremeno prepoznati sva slova koja sačinjavaju riječ, što je

anomalija koja lako objašnjava sporost njihova čitanja i

postojanost utjecaja broja slova na vrijeme čitanja. Taj efekt

duljine često je u disleksičara prisutan i nakon što je u

normalnih čitatelja nestao.343

• Tijekom drugog stadija, na oko 200 milisekundi i poslije, dok

normalni čitatelji brzo aktiviraju lijevi postranični temporalni

korteks, disleksičari odaju slabu lateralizaciju aktivacije na

lijevoj hemisferi. Nadalje, njihova je moždana aktivnost mnogo

veća od normalne u desnomu temporoparijetalnom predjelu.344

Ta anomalija vjerojatno odražava nedostatak brzog pristupa

fonologiji riječi, zajedno s kompenzacijskim oslanjanjem na

putanje desne hemisfere koje se u normalnih čitatelja obično ne

vidi.

Ukratko, markeri oslikavanja mozga spremno razotkrivaju

disleksični mozak. Nekoliko je ključnih područja nedostatno aktivno, kako

na stadiju vizualne analize tako i na stadiju fonološkog dekodiranja.

Neuronske migracije

To što u disleksičnom mozgu možemo vidjeti smanjenu aktivaciju ne

znači da razumijemo njezine uzroke. Zašto se temporalni režanj u

disleksične djece ne aktivira do normalne razine? Jesu li neuroni oštećeni,

ili možda abnormalno povezani? Počiva li deficit u makroskopskoj

organizaciji glavnih traktova vlakana? Na višoj mikroskopskoj razini,

postoji li anomalija u molekulama koje postavljaju membrane neurona i

sinapsi? Ustvari sve ove pretpostavke sadrže jezgro istine.345

U disleksičara čak i na makroskopskoj razini osnovni raspored kore

mozga i njezinih sveza izgleda dezorganizirano. Anatomski prikazi

disleksičnih mozgova pomoću metode MRI nekoć su se smatrali

normalnima, ali nam danas fine statističke tehnike omogućavaju otkrivanje

suptilnih oštećenja. Jedna metoda, zvana voxel-based morfometrija, sastoji

se od kvantificiranja količine sive tvari na bilo kojoj točki na našoj kori

mozga - razini koja sadrži stanična tijela neurona. S MRI je moguće

ugrubo procijeniti debljinu i vijuge kore mozga na bilo kojem mjestu. Kad

je ta metoda u ispitivanju Eralda Paulesua upotrebljena na talijanskim,

francuskim i engleskim disleksičarima, ona je razotkrila duboku

dezorganizaciju lijevog temporalnog korteksa. Mjesta na kojima je nađen

taj poremećaj podudarala su se s položajima smanjene moždane aktivnosti

(slika 6.1). Iznenađujuće, pojavila su se dva tipa anomalija: na nekim je

mjestima siva tvar bila prorijeđena, a na nekima je bila abnormalno gusta.

U stvari, najznačajniji je nalaz bio da su disleksičari u lijevomu srednjem

temporalnom girusu imali više sive tvari od nedisleksičara. Kad je svakom

pojedinom ispitaniku izmjerena ta gustoća, veličina te anomalije jasno je

predviđala ozbiljnost deficita u brzini čitanja.346

Zašto je višak sive tvari problem? MRI nije dovoljno precizna da

otkrije biološke mehanizme koji leže u osnovi. Na sreću, tu su stvar

rasvijetlile autopsijske studije odraslih koji su bili disleksičari. Još je 1979.

američki neurolog Albert Galaburda na harvardskom Medicinskom

fakultetu ispitao mozak dvadesetogodišnjeg disleksičara, a nakon toga

mozgove nekoliko drugih pacijenata.347

Otkrio je da njihovi korteksi sadrže

brojne “ektopije” - stručni termin grčkog porijekla koji znači da neuroni

nisu bili ispravno smješteni. Tijekom trudnoće neuroni u fetalnom mozgu

moraju putovati prilično daleko. Krda neurona migriraju iz zametne zone

oko klijetki, gdje se formiraju staničnom diobom, do svojih krajnjih

položaja u različitim slojevima kore mozga. Dioba neurona i migracija

kritični su koraci normalnog razvoja mozga, i upravo je u tom trenutku

mozak fetusa najosjetljiviji na patogene poput alkohola. U mnogih se

disleksičara čini da je migracija neurona pošla po krivu. Galaburda je

autopsijama na površini kore mozga otkrio neuredne hrpice neurona. Kao

da su proputovali pokraj svojega normalnog položaja i razletjeli se. Na

drugim je mjestima šest slojeva kortikalnih stanica bilo iskrivljeno

(“displazija”) ili su formirali minijaturne vijuge (“mikrogirusi”), što je

upućivalo na to da ti neuroni nikad nisu bili dosegli svoje prave ciljeve.

Najzad, neke su moždane pukotine izgubile svoju normalnu asimetričnost -

što je obilježje koje po svoj prilici igra bitnu ulogu u funkcionalnoj

specijalizaciji za jezik lijeve hemisfere.

Galaburda tvrdi da su u disleksičnomu mozgu anomalije neuronske

migracije česte. Njihov “razasuti” efekt - previše neurona ovdje, premalo

ondje - mogao bi objasniti makroskopski kolaž povećane ili smanjene

gustoće sive tvari koji su svojim anatomskim MRI-jima otkrili Paulesu i

njegovi kolege. Iz nepoznatih razloga pogrešno smješteni neuroni imaju

tendenciju okupiti se oko moždanih područja uključenih u obradu govora.

Oni se također okupljaju oko lijevog okcipitotemporalnog područja,

“poštanskog sandučića mozga”, koji igra tako važnu ulogu u vizualnom

prepoznavanju riječi (slika 6.1). Iz tih elemenata izranja dosljedan scenarij:

ta područja, poprskana loše pozicioniranim neuronima, ne mogu optimalno

funkcionirati, što uzrokuje suptilne fonološke i vidne deficite povezane s

potpuno razvijenom disleksijom.

Slika 6.2 Udaljene kortikalne sveze u disleksičara su izmijenjene. Nekoliko je neovisnih

studija otkrilo dezorganizaciju snopova vlakana smještenih duboko u lijevom

parijetotemporalnom području (lijevo, Klingberg i dr„ 2000.; desno i dno, Beaulieu i dr.,

2005.). Upotrijebljeno uz dopuštenje Neurona i Neuroimagea.

Naravno da je izvjesno pretpostaviti da će dezorganiziranost

osnovnog rasporeda kortikalnih neurona također utjecati na njihove sveze.

To je upravo ono što su otkrila ispitivanja MRI-jem. Sva ispitivanja

kortikalne povezanosti, iz različitih laboratorija i različitih metoda, upućuju

na dubinsku izmjenu. Uzak skup snopova vlakana, smještenih ispod

parijetotemporalnog područja lijeve hemisfere, u disleksičara je uvijek

oštećen (slika 6.2).348

Količina dezorganizacije kortikalnih veza na tom

položaju u mozgu predviđa rezultate iz čitanja ne samo u disleksičara nego

čak i u populaciji normalnih čitatelja. Nažalost sadašnja ograničena

prostorna rezolucija slika mozga ne omogućava nam da precizno utvrdimo

točna područja kore mozga koja su povezana tim defektnim snopovima. Pa

ipak, to što ona leže točno ispod slabo aktiviranih temporalnih područja

potkrepljuje pretpostavku da je u disleksičara lijevo temporalno područje

djelomično otspojeno od ostatka mozga. Time što ne uspijeva jezične

informacije odašiljati ostatku mozga, a posebno lijevomu donjem

frontalnom području, takva otpojenost izaziva teži poremećaj tijeka

informacija.349

Disleksični miš

Logičan idući korak bio bi da se pod mikroskopom secira fino

granulirana organizacija lijevih temporalnih neurona, ili da se njihova

aktivnost zabilježi mikroelektrodama - ali, naravno, gotovo je nemoguće

invazivna istraživanja te vrste provoditi na ljudima. Da bi zaobišao tu

prepreku, Albert Galaburda odlučio je okrenuti se mozgu glodavaca.

U početku se ideja o potrazi za uzrocima disleksije među štakorima i

miševima činila potpuno apsurdnom. I stvarno nije manjkalo šala na račun

Galaburdinih ispitivanja - “neuroznanstvenik otkriva deficit u čitanju kod

miševa”! Pa ipak, ta je inovativna istraživačka strategija dovela do nekih

od najznačajnijih novijih iskoraka neurobiologije disleksije.

Galaburdina je ideja bila u životinja reproducirati anomalije

migracije neurona koje su viđene u ljudi. On je točno predvidio da će to

znatno rasvijetliti mehanizme i posljedice disleksije. Kako bi izazvao

defekte migracije slične onima u disleksičnom mozgu, Galaburda i njegovi

kolege razvili su originalnu metodu - smrzavanje malenih područja

korteksa mladog štakora. Ta je intruzija narušila skele potpornih stanica

zvanih glija stanice, koje vode i obuzdavaju neurone pri migraciji.

Dezorganizirane hrpice neurona (ektopije) kod smrznutih su se štakora

pojavljivale na mjestu na koje su neuroni bili migrirali mimo svojega

normalnog kortikalnog položaja. Kao što se i nadao, Galaburda je sad imao

životinjski model, ne disleksije, već jednog od njezinih mogućih uzroka.

Poremećaj u mozgovima mladih štakora proizveo je lanac

neočekivanih posljedica. Lokalno je kortikalna dezorganizacija potaknula

abnormalno okidanje neurona. Ono je remetilo moždane valove i ponekad

se razvijalo u pravu epilepsiju. Još više iznenađuje to što su se posljedice

toga manifestirale na velikim udaljenostima od izvornih lezija. To gdje je

došlo do inicijalne lezije nije imalo neke važnosti: sve su kortikalne lezije

proizvodile negativne reakcije u središtu mozga, u osjetilnim jezgrama

talamusa. To područje sadrži veliko mnoštvo sklopova, od kojih se jedan

sastoji od osjetilnih neurona koji prenose vidne i auditorne podatke. Kod

štakora su najveći neuroni talamusa, koji su pripadali osjetilnom sklopu

poznatom kao “magnocelularna” putanja, odumirali većom brzinom nego

što je to normalno. Ukratko, kortikalna oštećenja slična disleksiji ubrzala

su staničnu smrt u talamusu.

U lukavom prelaženju između svojega životinjskog modela i

ljudskog mozga, Galaburda i njegovi kolege vratili su se svojoj skupini

mozgova uzetih od pokojnih disleksičnih ljudi. Oni su pod mikroskop

stavili talamus, a ne korteks, i našli dezorganizaciju usporedivu s onom u

štakora. Kod disleksičara, u usporedbi s normalnim odraslim ljudima,

auditorna jezgra lijevog talamusa sadrži previše malenih neurona i previše

velikih staničnih tijela.350

Istraživači su se pitali bi li te anomalije mogle

objasniti osjetilne deficite koji su često prisutni kod disleksičara. Vratili su

se životinjama kako bi dizajnirali rafinirane bihevioralne testove koji bi

razotkrili daljnje paralele između ljudi i štakora. U usporedbi s normalnim

štakorima, oni pothlađeni bili su neosjetljivi na vremenski redoslijed dvaju

kratkih zvukova. Oni također nisu bili sposobni detektirati kratku pauzu u

nizu zvukova - osnovni auditorni deficiti vrlo slični onima koji su

primijećeni u disleksičara.

Galaburdu i njegov tim očekivalo je još veće iznenađenje. Anomalije

koje su otkrili uglavnom su bile kod muških štakora. Kod ženki ista

početna kortikalna lezija nije izazvala ni staničnu smrt u talamusu ni

osjetilne deficite. Hormonalne su manipulacije uputile na moguće

objašnjenje: testosteron, koji je koncentriraniji u mužjaka, pojačava

udaljene efekte kortikalnih lezija na talamus. I ovdje postoji potencijalna

analogija između štakora i ljudskog roda. Premda je to i dalje predmet

rasprava, čini se da je disleksija češća kod muškaraca nego kod žena.

Galaburdin bi učinak testosterona na smrt talamičkih neurona mogao biti

presudni faktor.

Vodeći se životinjskim modelom, za disleksične se ljude može dati

jedno još suptilnije predviđanje. Sami fonološki deficiti, koji proistječu iz

kortikalnih lezija, trebali bi biti jednako česti kod muškaraca i žena - ali bi

samo u muškaraca trebali biti nadopunjeni auditornim i vidnim osjetilnim

deficitima povezanima s talamusom.

Životinjski model pruža uvjerljiv objasnidbeni lanac za disleksiju. To

je objašnjenje hipotetsko, ali može u jednom potezu objasniti glavna

anatomska i kognitivna obilježja tog oštećenja.351

Taj novi scenarij drži da

poremećaji migracije kortikalnih neurona približno u šestom mjesecu

trudnoće stvaraju brojne anomalije poput ektopija i minijaturnih

kortikalnih vijuga. Posipanje kortikalnim malformacijama uglavnom se

koncentrira u jezičnim područjima, i te anomalije narušavaju fonološke

reprezentacije koje će biti nužne za usvajanje alfabetskog principa u dobi

od oko šest godina. Paralelno s time, posebno u muškaraca, dolazi do

kaskade sekundarnih anomalija u osjetilnim sklopovima talamusa, što dalje

smanjuje preciznost kodiranja auditornih i vidnih podataka.

Genetika disleksije

Postignut je značajan napredak u opisivanju mehanizama koji leže u

pozadini disleksije. Pa ipak, i dalje trebamo razumjeti što uzrokuje početne

anomalije u migraciji neurona, za koje se misli da vode tim smetnjama.

Prije više od deset godina Albert Galaburda je umjetno poremetio koru

mozga time što ju je pothladio. Možda kod ljudi istu ulogu pokretača igraju

genetske anomalije.

U kasnim je 1990-ima Galaburda sa svojim kolegama postigao

genetski proboj. Selektivnim su rasplodom stvorili lozu miševa koja je

spontano razvijala hrpice neorganiziranih kortikalnih neurona (ektopija).

To je bio prvi korak k razjašnjavanju genetskih mehanizama koji

kontroliraju migraciju neurona.

Paralelno s time istraživanje ljudskoga genoma dovelo je do

stvaranja golemih genetskih baza podataka o disleksičarima. Križanjem

genetskih informacija s rezultatima velikog broja kognitivnih testova, s

disleksijom je “povezano” šest golemih područja ljudskoga genoma, na

kromosomima 1, 2, 3, 6, 15 i 18. Što znači ta povezanost? Vrlo ugrubo,

ona upućuje na statističku anomaliju u prijenosu komada DNK. Neki

dijelovi genoma pojavljuju se kao aktivna mjesta koja se uglavnom češće

prenose kod disleksičara nego kod normalne populacije. Taj nalaz

neizravno daje naslutiti da ti nizovi DNK sadrže gene koji bi mogli

uzrokovati disleksiju.

Ljudski genom sadrži tri milijarde baznih parova - “slova” A, T, G i

C, odnosno nukleotide adenin, timin, guanin i citozin. Većina je tih slova

stabilna u ljudskom rodu, ali milijuni njih variraju i stvaraju genetski biljeg

koji svakog od nas čini jedinstvenim. Posljedica je toga da je otkrivanje

upravo onih genetskih varijanti koje nas predisponiraju za disleksiju

sasvim doslovno problem igle u stogu sijena. Proučavanje DNK stotina

obitelji s disleksičnom djecom kroz nekoliko je generacija pridonijelo sve

većem bistrenju položaja relevantnih gena. Godine 2003. jedan je finski

tim otkrio prvog ozbiljnog kandidata među genima za podložnost

disleksiji, nazvan DYX1C1, na 15. kromosomu, a 2004. i 2005.

identificirana su tri nova gena za podložnost. Oni su nazvani KIAA0319 i

DCDC2 (oba na 6. kromosomu) i ROBO1 (na 3. kromosomu).352

Vjerojatno se još ima otkriti mnogo drugih predispozicijskih gena.

Ako je toliko mnogo gena umiješano, to je vjerojatno stoga što svi

oni dijelom pridonose kompleksnim postupcima koji u brojnim predjelima

nužnima za čitanje uspostavljaju kortikalne sklopove. Izgradnja tako

komplicirane mreže može se usporediti s građenjem nebodera. Na projektu

rade deseci arhitekata i građevinskih poduzetnika, i ako bilo tko od njih

napravi neku pogrešku, to može ugroziti cijelu zgradu. Naravno, arhitekt

istovremeno radi na više projekata. Slično tome, nijedan pojedini gen nije

isključivo posvećen čitanju, pa ni fonologiji. (Sjetite se da varijante svih tih

gena postoje kod miševa!) Pa ipak, neki od njih igraju ključnu ulogu u

osiguravanju solidnosti građevine. Ako je zgrada odvažno projektirana, a

slabe konstrukcije - kao što je slučaj s čitanjem tako kompleksnog

abecednog pisma kao što je to englesko ili francusko - svaka pogreška

može izazvati kolaps cijelog projekta.

Što se tiče čitanja, rano stvaranje moždanih mreža za pismenost

uključuje harmoniziranu migraciju kortikalnih neurona prema lijevomu

temporalnom predjelu te njihovo odgovarajuće međupovezivanje s vidnim

i jezičnim područjima. Neurobiologija je razjasnila kako se ta komplicirana

zgrada gradi tijekom trudnoće. Da bi se migrirajuće neurone odvelo od

ventrikularne zone do njihova krajnjeg odredišta na kori mozga, najprije se

polažu skele kablova - radijalne glija stanice, koje su stanice nalik na

kablove usmjerene ka korteksu. Kad su te skele postavljene, glija stanice se

dijele i svaka dioba stvara novorođeni neuron koji se doslovno penje uz

matično tijelo da bi dosegao uzvisinu korteksa. Mnoštvo signalnih i

adhezijskih molekula upravlja “prometom” tog doslovce toka novih

neurona u koru mozga.

Jedno je fascinantno nedavno otkriće to da većina, ako ne i svi geni

za podložnost disleksiji igraju bitnu ulogu na tom kortikalnom gradilištu.

Nastojeći demonstrirati umiješanost tih gena, Joe Lo Turco i njegovi

suradnici sa Sveučilišta u Connecticutu vratili su se proučavanju štakora.

Oni su iskoristili genetsku metodu zvanu interferencija RNK, koja

trenutačno prekida djelovanje odabranoga gena i odabire točno gdje i kada

će doći do tog prekida.353

Primjenjujući tu metodu in utero, unutar

ventrikularne zone u kojoj se na vrhuncu migracijskog perioda rađaju

neuroni, mogli su pokazati da tri od četiriju tih gena (DYX1C1, DCDC2 i

KIAA0319) igraju ključnu ulogu u migraciji neurona. Kad se ti geni

blokiraju, neuroni ne uspiju dovoljno daleko migrirati te proizvode ektopije

i minijaturne vijuge koje obilježavaju ljudski disleksični mozak. I drugi

geni su uključeni. Na primjer, gen LIS radi ruku pod ruku s DYX1C1. On

je toliko ključan za migraciju da njegovo ometanje izaziva dramatičnu

mentalnu retardaciju zbog “lisencefalije”, u kojoj hemisfere postaju glatke,

jer je kora mozga potpuno dezorganizirana.

U vrijeme pisanja ove knjige još nije potpuno shvaćena uloga

četvrtoga gena povezanog s disleksijom, ROBO1. Njegove se kopije mogu

naći u miševa, kokoši, pa čak i u drozofile (voćnih mušica), kod kojih

upravljaju rastom dendrita i aksona koji povezuju lijevu i desnu polovicu

živčanog sustava. Odgovarajuća anomalija kod ljudi bila bi malformacija

žuljevitog tijela, snopa sveza koji povezuju dvije hemisfere. Kao što ćemo

vidjeti u idućem poglavlju, takva bi patologija mogla biti povezana s

vizualnim simptomima disleksije. Genetska istraživanja danas brzo

napreduju, i uvjeren sam da će u bliskoj budućnosti biti dostupan potpun

uzročni lanac koji gene povezuje s disleksičnim ponašanjem.

Nadilaženje disleksije

Često nas se pita hoće li naše sve veće razumijevanje bioloških

mehanizama disleksije rezultirati novim terapijama. Žao mi je što moram

reći da kratkoročno nema perspektive za neki pravi lijek za ta oštećenja

mozga. Ako je naše trenutačno shvaćanje točno, disleksija se često odnosi

na anomalije u neuronskoj migraciji do kojih dolazi tijekom trudnoće. U to

je vrijeme terapija klasičnim pristupom s lijekovima ili inovativnija genska

terapija u osnovi nemoguća.

Kad predajem o čitanju i poteškoćama pri čitanju, uglavnom mogu

primijetiti roditelje disleksične djece. Mnogi od njih na svaki napredak

znanosti gledaju kao na nož u leđa, koji im ne donosi ništa osim loših

vijesti o tome što njihovoj djeci manjka: neorganizirana siva tvar,

temporalni korteks koji se ne uspijeva aktivirati, neuroni koji neispravno

migriraju, problematični geni... Svako od tih biologijskih otkrića zvuči

poput doživotne kazne.

S druge strane, učitelji često reagiraju s paradoksalnom mješavinom

obeshrabrenja i olakšanja. Kad čuju da disleksiju uzrokuju moždane

anomalije, mnogi od njih zaključe da nisu nadležni nositi se s tim

problemom. On je izvan njihove sfere utjecaja. Na prvi pogled, kako se

školski učitelj, kojem je već teško i normalnu djecu učiti čitanje, može

nositi s oštećenjem mozga koje je počelo prije rođenja? Ne bi se reklo da je

uplitanje u mozak njihov posao.

Premda svakako mogu suosjećati s takvom malodušnošću, oni su

potpuno u krivu. Ti osjećaji odaju dva česta pogrešna shvaćanja o razvoju

mozga. Prvo se sastoji u mišljenju da se biologija rimuje s rigidnošću, kao

da geni diktiraju neizmjenjive željezne zakone koji će upravljati našim

organizmima do kraja naših života. Ali jesmo li zaista bespomoćni pred

svemoćnim genom? Takvo je razmišljanje duboko pogrešno. Ako

pomislimo na kratkovidnost, još jednu tešku genetsku uvjetovanost koja

djeluje na milijune koji od nje pate, ona se može izbrisati laserskom

zrakom ili parom naočala. Nije nezamislivo da nam je kognitivni

ekvivalent naočala za disleksiju dostižan.

Drugo je pogrešno uvjerenje suptilnije. Ono odaje oblik

“kriptodualizma” - moćne ali pogrešne ideje da um i mozak pripadaju

dvama odjelitim domenama. Taj dualizam često iskrsava na pitanju

obrazovanja. Čini se da čak i informirani ljudi vjeruju kako govorna

terapija, rehabilitacija, kompjutorski treninzi, grupna potpora i diskusija

interveniraju na “psihološkoj” razini, posve različitoj od one stvari od koje

su napravljeni mozgovi. Kako bi bilo koji od tih oblika terapije mogao

tvoriti lijek za prenatalnu anomaliju u ustrojstvu mozga?

U stvarnosti između svake naše misli i obrasca okidanja određenih

grupa neurona u našemu mozgu postoji izravan odnos jedan na jedan -

stanja duha jesu stanja moždane tvari. Nemoguće je na jedno djelovati bez

diranja u drugo. To ne znači da koncentriranjem možemo pomoći našim

neuronima da se množe ili migriraju! Želim reći to da je klasična

suprotnost između psihologije i moždanih znanosti neutemeljena. Razine

organizacije u kori mozga toliko su zamršene da svako psihološko

uplitanje mora proizvesti reperkusije u našim moždanim sklopovima, sve

do stanične, sinaptičke, molekularne razine, pa i razine ekspresije gena.

Žalosna činjenica da određenu patologiju uzrokuju mikroskopske

neurobiološke anomalije ne implicira da psihološka terapija ne može

pomoći... ili obratno. Štoviše, veze između molekularne i psihološke razine

izvanredno su snažne i direktne. Dobri se primjeri mogu naći kad ioni litija

pomažu protiv depresije, ili kad molekule diacetilmorfin hidroklorida,

također znanog kao heroin, normalno ljudsko biće pretvore u požudnog

manijaka.

S obzirom na sve to, htio bih obiteljima s disleksičnom djecom

naglasiti da geni nisu doživotna kazna. Mozak je “plastičan” organ, koji se

stalno mijenja i izgrađuje, i za koji su geni i iskustvo od jednake važnosti.

Kad ih ima, anomalije neuronske migracije pogađaju samo male dijelove

kore mozga. Mozak djeteta sadrži milijune redundantnih sklopova koji

međusobno mogu nadomještati deficijencije. Svaka nova epizoda učenja

modificira naše obrasce ekspresije gena i mijenja naše neuronske sklopove,

čime otvara mogućnost nadilaženja disleksije i drugih razvojnih deficita.

Zahvaljujući naprecima psihologije čitanja, danas se osmišljavaju

bolje metode intervencije pri učenju čitanja. Slikovnim prikazom mozga

možemo pratiti njihov utjecaj na koru mozga i provjeravati vode li one

zaista obnavljanju željenih mreža za pismenost. Tijekom posljednjih dvaju

desetljeća nekoliko je vodećih istraživača osmislilo djelotvorne strategije

intervencije za disleksiju.354

Većina tih programa ima svrhu povećavanja

fonemske svjesnosti time što djeci pomaže manipulirati slovima i

zvukovima. Na primjer, neke intervencije djeci pokazuju parove sličnih

riječi poput “toy” i “boy” i objašnjavaju kako pomicanje jednog slova

jednu riječ pretvara u drugu. Idući se korak sastoji od toga da im se

pokazuje kako se jedno te isto slovo “t”, koje “boy” pretvara u “toy” može

upotrijebiti za pisanje drugih riječi poput “train”, “ten” ili “tug” - i kako

slovo “b” te riječi čarolijom pretvara u “brain”, “Ben” i “bug”. Takvim

igrama disleksično dijete može postupno postati svjesno fonema t i njegova

podudaranja sa slovom “t”. Ako ono ne može čuti razliku između fonema t

i b, govorni terapeut ili kompjutor preuveličat će je tako da postane vrlo

izrazita. Povećavanjem kontrasta između govornih zvukova i nakon toga

postupnim povratkom na uobičajen izgovor može se dodatno uvježbati

razumijevanje fonema.

Naše nam poznavanje plastičnosti mozga omogućava da razumijemo

koji sastojci pridonose uspješnoj intervenciji. Prvo, nastojanja moraju biti

intenzivna i trajna, idealno s kratkim svakodnevnim sesijama tijekom

razdoblja od nekoliko tjedana. Veliko je mnoštvo ispitivanja pokazalo da

plastičnost mozga maksimalno povećava koncentrirano ponavljanje koje se

izmjenjuje sa snom. Drugo, bitno je pobuditi djetetove mreže za

motivaciju, pažnju i zadovoljstvo. Doista, ti sustavi pozornosti i nagrade

imaju golem utjecaj na brzinu učenja. Nekoliko neuromodulatornih sustava

mozgom šire kemijske tvari poput acetilkolina. Čini se da ti kemijski

procesi drugim sklopovima obznanjuju važnost pamćenja pojedine

situacije (primjerice, pomislite na ona trenutačna sjećanja koja stvara jedan

snažni osjećaj, kao gdje ste bili 11. rujna?). Pokusi na životinjama

pokazuju da taj efekt modulacije može biti dramatičan: kad se zvuk

sistematski združuje s aktivacijom acetilkolinskih mreža, površina kore

mozga namijenjena tom specifičnom zvuku uvelike se povećava, sve dok

doslovno ne okupira okolne kortikalne teritorije posvećene drugim

zbunjujućim podacima.355

Kod djece maksimalno povećavanje pažnje i

pozitivnih osjećaja isto tako može vrlo blagotvorno djelovati na učenje.

Djelotvorna se strategija sastoji u tome da se intervencija za

pismenost maskira u kompjutorsku igru.356

Malu djecu kompjutori

fasciniraju. K tome, rehabilitacijski softver može generirati tisuće situacija

za uvježbavanje, uz minimalne izdatke i bez iscrpljivanja govornog

terapeuta. Najvažnije je što se softver može prilagoditi svakom djetetu.

Najupečatljiviji programi automatski detektiraju djetetovu razinu i

postavljaju probleme prilagođene njegovim sposobnostima. Svrha je toga

ciljati na ono što je ruski psiholog Lev Vigotski nazvao “zonom

proksimalnog razvoja”, u kojoj se novi pojmovi najbolje uče stoga što su

upravo toliko teški da zabave dijete, a ipak dovoljno lagani da održe dobru

volju.357

Premda intervencija za pismenost nije čaroban lijek, ona može imati

vrlo pozitivan utjecaj. Nakon desetaka sati vježbi, djeca čiji su rezultati bili

znatno ispod normalne razine za njihovu dob dosižu najnižu razinu

normalne distribucije (odnosno, stručnim jezikom, njihovi se rezultati

obično popnu za jednu ili dvije standardne devijacije). Tako većina

disleksične djece na kraju čita dovoljno dobro, čak i ako izvedba i dalje

zaostaje za njihovim vršnjacima. Ključno je to što ta korist traje tijekom

nekoliko godina. Općenito, kodiranje riječi postaje posve djelotvorno, ali

tečnost čitanja ostaje nesavršena: intervencija većini djece pomaže da

nauče čitati, iako polagano. Objašnjenje tom rezidualnom zaostanku može

biti u smanjenoj izloženosti tisku. U usporedbi s drugom djecom,

rehabilitirani su disleksičari propustili nekoliko godina iskustva s

knjigama. Nakon uvodnih godina, djeca uče čitati... time što čitaju! Stoga

je bitno da djeca nastave čitati tako da njihova vještina pismenosti postane

automatska i obogati njihov vizualni Vokabular grafema, morfema i riječi.

Slika 6.3 Intenzivna kompjutorizirana intervencija može djelomično oporaviti normalan

obrazac moždane aktivnosti u disleksične djece. Slike aktivacije mozga pokazuju područja

koja su aktivna dok djeca odlučuju rimuju li se dva slova. Nakon vježbanja aktivnost je

rasla u temporalnom i parijetalnom području koji su u blizini područja promatranih u

normalne djece, ali mu nisu identični. Druga područja desne hemisfere, koja nisu vidljiva

na ovoj slici, također su pokazala pojačanu aktivnost (prema Temple i dr., 2003.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Proceedings of the National Academy of Science, SAD.

Oslikavanje mozga demonstrira pozitivan utjecaj intenzivne

kognitivne intervencije. U raznim se ispitivanjima vide dvije glavne

izmjene u mozgu: normalizacija i kompenzacija.358

Smanjena aktivnost u

lijevom temporalnom području osobito je karakteristična za disleksični

mozak. Intervencijska terapija omogućava djelomični oporavak te

aktivacije. Gotovo su sva ispitivanja, bilo metodom MRI ili

magnetoencefalografijom, nakon treninga opazila čisti dobitak u aktivaciji.

Do reaktivacije dolazi i u ventralnomu okcipitotemporalnom predjelu

“poštanskog sandučića” i u lijevomu donjem frontalnom predjelu

povezanom s artikulacijom (slika 6.3). U svakom slučaju fMRI sugerira da

oporavak uključuje područja koja su blizu, ali nisu istovjetna s područjima

koja se tipično vide u normalnih čitatelja.

Oslikavanje mozga također otkriva radikalnije učinke kompenzacije.

Nakon rehabilitacije od disleksije, moždana se aktivnost često povećava u

nekoliko područja desne hemisfere, na položajima koji su simetrični

položajima normalnog sklopa za čitanje. Čini se vjerojatno da u prisustvu

oštećenja lijeve hemisfere ekvivalentni predjeli desne hemisfere

preuzimaju funkcije. Oni sadrže neoštećene mreže čija je početna funkcija

dovoljno bliska da također omogućava recikliranje za čitanje.

Sva istraživanja o disleksiji nose značajnu poruku nade. U samo

nekoliko desetljeća bilo je razjašnjeno koja je narav centralnog deficita -

fonološko oštećenje - njegovi neuronski mehanizmi i kako ga nadoknaditi.

Pa ipak, na nekoliko pitanja još nije dan odgovor. Ona se tiču varijacija

među djecom: Dijele li svi disleksičari isto oštećenje? Bi li se mogao

dijagnosticirati točan deficit kod pojedinog djeteta i ti podatci iskoristiti da

mu se precizno odredi terapija? Isključuju li sadašnja istraživanja manje

podgrupe djece koja bi mogla imati koristi od potpuno različitog pristupa?

Premda znanstveni podaci sakupljeni tijekom posljednjih trideset

godina uvelike podržavaju fonološku pretpostavku, i dalje ima nešto

glasova neslaganja. Neobično je da se jedan od najosjetljivijih testova za

otkrivanje disleksije sastoji od mjerenja brzine kojom djeca imenuju brojke

i slike - što je zadatak koji ne cilja specifično na fonološku obradu. Među

velikim grupama djece testovi fonologije i brzog imenovanja objašnjavaju

odvojene dijelove razlika u rezultatima iz čitanja - što je nalaz koji

implicira da, premda većina djece pati pretežno od fonoloških deficita, u

drugih poteškoća dolazi iz drugog izvora, možda automatizacije veza

između vida i jezika. Ako je na ovom popisu zaobiđena potkategorija

disleksičara s vizualnim, a ne fonološkim oštećenjima, to je stoga što ću se

njome pozabaviti u idućem poglavlju, time što ću baciti pogled na

čudnovat fenomen zrcalnog čitanja.

Sedmo poglavlje

Čitanje i simetrija

U svakodnevnom je jeziku disleksičar netko tko miješa lijevo i desno

i radi manje pogreške u čitanju. Percepcija simetrije vjerojatno igra

značajnu ulogu u čitanju, ali brkanje lijevoga i desnoga nije jedinstveno za

disleksičare. Rano u životu gotovo sva djeca prave pogreškice pri čitanju i

pisanju. Zapravo, sposobnost poopćavanja simetričnih pogleda, koja

omogućava prepoznavanje predmeta bez obzira na pogled, jedna je od

bitnih sposobnosti vidnog sustava. Kad djeca uče čitati, ona se moraju

“odučiti” od zrcalnog poopćavanja kako bi “b” i “d” obrađivala kao

različita slova. Nekoj djeci taj proces odučivanja, koji ide nasuprot

spontanim sposobnostima naslijeđenima od evolucije, naizgled predstavlja

specifičan izvor tegoba.

“Gle, Kitty, kad bi samo poslušala, i kad ne bi toliko pričala, reći ću ti sve

svoje ideje o Kući ogledala. Prvo je soba koju možeš vidjeti kroz staklo -

koja je upravo ista kao naša primaća soba; samo stvari stoje obratno... Pa

onda, knjige su poput naših knjiga, ali riječi idu u krivom smjeru; to znam

zato što sam jednu od naših knjiga prinijela staklu, a tada oni u drugoj sobi

jednu knjigu prinesu staklu.”

Lewis Carroll, Alisa s one strane ogledala

Kad je imao pet godina, moj se sin Olivier nekoliko mjeseci ponašao

upravo kao lik Lewisa Carrolla. Njegov ga je predškolski učitelj upravo bio

naučio da napiše svoje ime, pa je on ponosno potpisivao sva svoja

umjetnička djela. Međutim, približno u pola slučajeva nesvjesno je pravio

prilično neobičnu pogrešku: svoje je ime pisao zdesna nalijevo! Sva su

slova bila prisutna u odgovarajućem poretku, ali su bila obrnuta. Rezultat

je bila točna zrcalna slika onoga što je trebao napisati: Premda sam

bio ponosan što moje dijete može imitirati Leonarda da Vincija, ipak sam

bio malo zabrinut. Je li to bizarno ponašanje bilo znak početne disleksije?

Kad sam se okrenuo znanstvenoj literaturi o toj temi umirio sam se,

ali sam bio i zbunjen. Ispada da djeca diljem svijeta prave istu pogrešku.

Ona trpe prolazne poteškoće s razlikovanjem slova ili riječi i njihovih

zrcalnih slika. Također za njih nije neobično da spontano pišu unatrag

(slika 7.1).359

Zrcalno se pisanje javlja u svim kulturama, uključujući Kinu

i Japan. Ono se pojavljuje u kratkomu vremenskom razdoblju u dobi kad

djeca počinju pisati, a onda brzo nestaje. Ako taj fenomen ne potraje dalje

od dobi od osam do deset godina, nema razloga za uzbunu. U toj su kasnoj

dobi zrcalne pogreške doista učestalije kod disleksične djece, premda one

poslije mogu nestati.360

Slika 7.1 Većina djece prolazi kroz 'zrcalni stadij", tijekom kojega često, dok pišu i čitaju,

miješaju lijevo i desno. James Cornell je za jednostavnu demonstraciju zamolio dvije

sestre da napišu svoja imena kraj crne točke. Kad god nije bilo dovoljno prostora za

normalno pisanje slijeva nadesno, Lissie, koja je imala pet godina, spontano je pisala

svoje ime zrcalno, s desna nalijevo. Međutim, Meggie, koja je imala šest godina, uvijek je

svoje ime pisala u pravom smjeru (prema Walshu i Butleru, 1996.). Kao što pokazuje

grafički prikaz na dnu, gotovo sva djeca u dobi od oko pet godina prolaze kroz stadij na

kojem kao da su jednako sposobna pisati u oba smjera (podaci iz Cornell, 1985.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Behavioral Brain Research.

Kod mojeg je sina zrcalno pisanje trajalo samo nekoliko mjeseci.

Naučio je čitati i pisati normalnom brzinom, ali sam ostao fasciniran

postojanjem tog “zrcalnog stadija” u stjecanju sposobnosti čitanja. Odakle

dolazi ta misteriozna sposobnost? Nama je kao odraslima relativno teško

svoje ime napisati zdesna nalijevo. Zašto mala djeca koja jedva drže

olovku pokazuju sposobnosti koje nadmašuju sposobnosti većine

obrazovanih odraslih? Nadalje, to je dob kad djeca mogu lako locirati

anomalije u crtežima ili slova koja nedostaju iz njihovih imena. Zašto ne

mogu primijetiti da svoja imena pišu u pogrešnom smjeru?

Taj neobičan koktel talenta i sljepoće daje svoj jedinstveni okus

enigmi kojom se sad kanim pozabaviti. Zbog same svoje jedinstvenosti

zrcalno pisanje dodaje još jedan solidan argument u korist pretpostavke o

neuronskom recikliranju. Kao što su primijetili Charles Darwin i Stephen

Jay Gould, najbolja potpora za evoluciju leži u nesavršenostima prirode.

Savršen dizajn oka ili besprijekoran profil krila možda bi mogli biti djelo

božanskoga genija - ali koje bi zlobno božanstvo moglo odabrati da jedno

oko ribe lista smjesti tako da gleda u tlo, i time ga prisili da tijekom razvoja

migrira na drugu stranu glave? Koji bi božanstveni arhitekt bio dovoljno

izopačen da dopusti da slušni živac žirafe vodi od njezina uha do baze

vrata i potom natrag do mozga? Da su organizmi besprijekorni, možda bih

imao nekog razumijevanja za inteligentni dizajn. Međutim, ispitivanje

živih bića otkriva toliko pogrešaka da Darwinova teorija izlazi kao

uvjerljiv pobjednik: te glupe začkoljice može objasniti samo slijepo

djelovanje evolucije.

Paralelni se argument može koristiti u psihologiji. Za način na koji

naše ponašanje odgovara našoj okolini uvijek postoje dva konkurentna

objašnjenja. To je odgovaranje možda posljedica djelovanja evolucije na

naše genetsko ustrojstvo, a možda potječe od učenja. Kad se ponašanje čini

savršeno prilagođenim, kao čitanje u kompetentnih odraslih čitatelja, teško

je odvojiti prirodu od odgoja. I ovdje su posebno zanimljivi odmaci od

savršenstva. Kad dijete s jedne strane načini sistematsku pogrešku, ili kad s

druge strane očituje sposobnost izvan onoga što je moglo naučiti, imamo

jasan dokaz da se ono oslanja na mentalne mehanizme s kojima se petljalo,

a koji su naslijeđeni evolucijom.

Zahvaljujući istoimenoj knjizi Stephena Jaya Goulda,361

pandin je

palac postao simbol evolucijskog petljanja. Taj “palac” ustvari nije pravi

prst, već produljenje kosti zglavka, koje, zajedno s prilagođenim mišićnim

tkivom, pandi omogućuje da drži bambus dok jede. Svaki bi razumni

inženjer udvostručio jedan od postojećih prstiju, ali je Majci prirodi bilo

lakše za tu razvijenu napravu kooptirati drugu postojeću kost, sezamoidu.

Samo postojanje te čudne sprave svjedoči činjenici da je ruku pande

oblikovala evolucija, a ne inteligentni stvaratelj.

Moj je argument da je zrcalno čitanje jednako rječita anomalija -

pandin palac mozga. Ako djeca pri čitanju i pisanju spontano brkaju lijevo

i desno, to je stoga što se njihov vidni sustav prije formalnog školovanja

već pridržava snažnog ograničenja na simetriju. Naše vidno područje

mozga pretpostavlja da se prirode ne tiču lijevo i desno, što djecu stoga

obvezuje da poopćavaju zrcalne slike bez obzira na orijentaciju. To

ograničenje simetrijom, koje nam je namrla evolucija, ostaje duboko

zakopano u strukturi naše kore mozga i ima snažan utjecaj na normalno i

patološko čitanje.

Sve u svemu, arhitektura našega vidnog sustava dobra je za čitanje.

Ona nam omogućava da efikasno prepoznajemo oblike slova i riječi

neovisno o njihovoj veličini. Međutim, simetrijsko je poopćavanje

vizualno svojstvo koje ometa čitanje. Ono usporava učenje i vodi

sistematskom brkanju slova poput “p” i “b” Poput palca pande, ta

anomalija jasno pokazuje da naš mozak nije napravljen za čitanje, već se za

njega preustrojava pomoću svih sredstava koja su mu dostupna.

Kad životinje miješaju lijevo i desno

Sistematično ispitivanje brkanja lijevog i desnog potječe još od

Pavlova. U 1920-ima njegov se laboratorij fokusirao na granice

kondicioniranja životinja. Bi li se psa moglo naučiti da zaslini na jedan

mig, ali ne i na drugi? Životinje općenito izvanredno dobro razlučuju

vizualne podražaje, ali je Pavlov došao do čudnih rezultata kad je pse

pokušao naučiti da razlikuju lijevo i desno. Kad se pse kondicioniralo da

sline kad ih se potapša s desne strane, oni su identično reagirali na

podraživanje s lijeve strane. Čini se da je zrcalno razlučivanje izvan

njihovih sposobnosti. Samo im je kirurški rez žuljevitog tijela, vlaknastog

snopa koji povezuje dvije hemisfere, omogućio razlikovanje simetričnih

podražaja. Pavlov je zaključio da zrcalne pogreške nastaju aktivnim

uopćavanjem, čime se znanje stečeno u jednoj hemisferi kroz žuljevito

tijelo prenosi u drugu hemisferu.

Brojna su istraživanja na životinjama nakon Pavlova pokazala

sveprisutnost zrcalne konfuzije.362

Pretpostavimo da se golub uvježba da

kljuca ključ na kojem je dijagonalna linija, a zatim ga se testira na

poopćavanje na nove linije nasumičnih smjerova. Može se opaziti dva

vrhunca reakcija: golub reagira na naučeno usmjerenje, ali također i na ono

koje je upravo simetrično. Premda ta ptica nikad prije nije vidjela novu,

simetrično usmjerenu liniju, ona se ponaša kao da je ta nova slika

istovjetna naučenoj. I ponovo, ta spontana sposobnost nestaje kad se

prekinu međuhemisferske sveze.363

Psihologija pokazuje da se ponašamo poput goluba i pasa. Kad

naučimo neki vizualni oblik, mi to znanje smjesta proširimo na njegovu

zrcalnu sliku. Kako bi to dokazali, Michael Tarr i Steven Pinker učili su

studente proizvoljnim nazivima za nove oblike koji su izgledali kao drveće

s nekoliko grana.364

Nakon vježbanja studenti su vidjeli nove oblike, od

kojih su neki bili zrcalne slike izvornih podražaja. Premda ih nikad prije

nisu bili vidjeli, studenti su te nove podražaje imenovali jednako brzo kao i

izvorne. Tako simetrija lijevo-desno ne opterećuje naš živčani sustav - koji

god da oblik naučimo, odmah ga poopćujemo na njegovu zrcalnu

orijentaciju.

Evo jednostavnog testa pamćenja. Sjećate li se na koju su stranu

usmjerena ramena Leonardove Mona Lise, ili koju ona ruku drži nad

drugom? Prikazuju li novčići od dvadeset i pet američkih centi lijevi ili

desni profil Georgea Washingtona? Drži li Kip slobode knjigu u desnoj ili

lijevoj ruci? Pokušajte se odlučiti prije nego što provjerite odgovore na

slici 7.2 - vaše bi samopouzdanje moglo biti poljuljano.

Slika 7.2 Naša je vizualna memorija neosjetljiva na orijentaciju. Jesu li vam ove slike

poznate? Ovo je vjerojatno prvi put da ste ih vidjeli ovako - sve su zrcalno obrnute.

Pokusi Irvinga Biedermana i njegovih kolega na Sveučilištu južne

Kalifornije potvrđuju da zrcalna konfuzija remeti ljudsko pamćenje. Ona se

oslanja na efekt percepcijskog pripremanja: kad vidimo sliku, mi je brže

imenujemo ako smo je ranije vidjeli - čak i nekoliko tjedana ranije - nego

ako je vidimo prvi put. Taj efekt pripremanja upućuje na to da je trag

vizualnog pamćenja postojan tijekom više dana ili tjedana. Međutim, to

pamćenje, za razliku od fotografije, ne održava savršenu sliku onoga što

smo vidjeli. Do vizualnog pripremanja dolazi čak i kad je druga slika

prostorno izmještena ili zrcalno obrnuta.365

Stoga je naše pamćenje

vizualne scene apstraktno i odolijeva premještanju ili simetriji slike.

Ukratko, kad god se upoznamo s nekom slikom, naše pamćenje ne

specificira njezino prostorno usmjerenje. Kad je ponovo vidimo, nismo u

stanju reći je li to ista ili zrcalna slika. To zrcalno poopćavanje nema ništa s

percepcijskim ograničenjem. Dvije zrcalne slike poput lijevog i desnog

profila Mona Lise na našoj su mrežnici različite. Naš je vizualni sustav

sposoban za mnogo istančanija razlučivanja, poput razlike između dvaju

lica gledanih iz istog kuta. Ako miješamo zrcalne slike, to nije stoga što ih

ne vidimo. Do pogrešaka dolazi stoga što naš vidni sustav pod istom

etiketom gomila nekoliko različitih očišta. Lijevi i desni kut pogleda iste

slike tretira se kao jedan te isti predmet.

Evolucija i simetrija

Zašto je naš živčani sustav toliko neosjetljiv na inverziju lijevo- -

desno? Vjerojatno stoga što smo evoluirali u okolini u kojoj je ta

distinkcija uvelike irelevantna.366

Premda je svijet trodimenzionalan, na

našu su evoluciju snažan utjecaj izvršile samo dvije njegove osi. Prvu,

vertikalnu, definira sila teže. Druga, koja se odnosi samo na pokretne vrste,

kreće se od sprijeda prema natrag. Njome je određena privilegirana strana

tijela, prednja, na kojoj su vrlo logično smješteni naši osjetilni organi i

organi za hranjenje. Te su dvije osi zajedno determinirale koordinirani

okvir tijela. One su najzad utjecale i na našu percepciju prostora.

Razlikovanje vertikalnog od horizontalnog, dalekog od bliskog, prednjeg i

stražnjeg dijela životinje postupci su koji su bitni za preživljavanje.

Milijunima godina snažni su pritisci doveli mozak do konačnog usvajanja

tih geometrijskih ograničenja. Naš vidni sustav, kao i u svih primata,

uključuje kompleksne mehanizme za proračunavanje razdaljina,

razlikovanje opasnosti koja se bliži odozgo ili odozdo (orao ili zmija) i za

razlikovanje lica i njihovih izraza osjećaja - naša osjetljivost na stražnje

dijelove manje je oštra!

Ključno, evolucija je manje pažnje posvetila trećem parametru

prostora, osi lijevo-desno. I lijevi i desni profil tigra jednako su prijeteći...

ali je zvijer manje opasna ako je postavljena naopačke nego uspravno!367

Obrtanje po osi lijevo-desno nije od presudne važnosti stoga što svijet

ostavlja u bitnome nepromijenjenim. Kad ispitujemo sliku scene u prirodi,

ne možemo raspoznati jesu li lijevo i desno zamijenjeni - osim ako

fotografija sadrži riječi, automobile, ulične znakove ili druge predmete koje

je načinio čovjek.

Ne samo da nije bilo snažnoga evolucijskog pritiska za razlikovanje

lijevoga od desnoga, već je pritisak vjerojatno išao u smjeru miješanja.

Može biti korisno brkati zrcalne slike ako je cilj brzo generalizirati iz

prethodnog znanja. Zamislite, u svrhu rasprave, da je jedan od naših

predaka doživio blizak susret s tigrom koji ga je napao zdesna, a potom mu

se isti tigar približio slijeva - svakako bi mu bilo korisno da tu životinju

smjesta prepozna.

Kroz generacije, evolucija nam je udijelila vidni sustav koji može

uopćavati lijevo i desno očište. Nesretni je rezultat toga da naš živčani

sustav riskira brkanje predmeta koji nisu identični kad ih se vidi u

ogledalu, na primjer cipela ili rukavica. Međutim, taj rizik nije velik. U

prirodnoj okolini većina životinja i biljaka imaju os simetrije ili

kvazisimetrije, barem površinski - unutarnji organi ne moraju biti

simetrični, ali vanjski oblik tijela najčešće jest. Čini se da je evolucija

izračunala da zanemarivanjem lijevoga i desnoga dobivamo više ako nam

to omogućava da u kritičnim situacijama brže reagiramo.

Percepcija simetrije i simetrija mozga

Koji biološki mehanizam izaziva zrcalnu percepciju? Tijekom

posljednjih osamdeset godina jedna je spekulativna pretpostavka, Ortonova

teorija, proizvela mnogo zanimanja i kontroverzije u psihološkoj

zajednici.368

U 1920-ima, dr. Samuel Orton, američki liječnik koji je utro

put ispitivanju deficita u čitanju, pokušao ih je povezati s anatomijom

mozga. Njegova je teorija bila prvi sistematičan pokušaj objašnjenja

disleksičnih pogrešaka. Iz tog razloga ona je od posebne povijesne

važnosti, čak i ako naše sadašnje poznavanje anatomije mozga tu

pretpostavku čini pomalo nategnutom.

Što je ustvrdio Orton? On je primijetio da je lijeva hemisfera gotovo

zrcalna slika desne. Na tom je temelju on hrabro spekulirao da dvije

hemisfere vizualne podatke kodiraju na zrcalnosimetrične načine. Kad god

lijeva hemisfera vidi “b”, desna hemisfera vidi simetričnu sliku “d” (slika

7.3). Ortonu nije pošlo za rukom objasniti kako bi taj hipotetski obrat

djelovao u smislu živaca - on je tek ustvrdio da su “skupine stanica

ozračene bilo kakvim vizualnim podražajem u desnoj hemisferi točna

zrcalna preslika onih s lijeve strane.”369

Ako dvije mentalne slike supostoje u našemu mozgu, jedna koja

prikazuje predmet, a druga njegovu zrcalnu sliku, nije čudo, kazao je

Orton, da tako često brkamo lijevo i desno. Njegova je teorija postulirala

da mi položaj svoje okoline percipiramo tako što se oslanjamo na jednu

hemisferu, a drugu utišavamo. Kad trebaju imenovati slova i riječi,

normalni se ispitanici normalno oslanjaju na lijevu hemisferu, sjedište

jezika. Za Ortona, kad čitamo riječi mi lijevoj hemisferi dopuštamo da

dominira i učimo zanemarivati vizualne podatke koji dolaze iz desne

hemisfere. Time što se oslanjamo samo na lijevu hemisferu, mi uspijevamo

razlikovati “b” i “d” - inače bi ona bila neraspoznatljiva.

Slika 7.3 Postoje dvije neurološke teorije kojima se pokušala objasniti konfuzija sa

zrcalnim slikama. Za Ortona (1925.) simetrija mozga implicirala je da se svaka vizualna

slika dvaput kodira: jednom u dominantnoj hemisferi, uz odgovarajuću orijentaciju, a

drugi put u drugoj hemisferi, uz obrnutu orijentaciju. Do zrcalnih bi zabuna došlo kad

osoba ne bi uspjela inhibirati vizualni kod podređene hemisfere. Alternativna teorija

Corballisa i Bealea (1976.) tvrdi da prikazivanje nekog slova u početku aktivira vidna

područja u suprotnoj hemisferi (sukladno našem suvremenom poznavanju vidnog

sustava). Međutim, aktivni mehanizam za učenje upamćeni oblik transferira u drugu

hemisferu putem žuljevitog tijela. Tijekom tog transfera geometrija tih sveza, koje

povezuju simetrične točke u dvije hemisfere, nameće inverziju lijevo-desno. Za Corballisa

i Bealea stoga su zrcalne konfuzije posljedica suvišne generalizacije, prije nego stvarne

pogreške. Naš je vidni sustav tijekom svoje evolucije inkorporirao činjenicu da su zrcalne

slike često dva pogleda na isti predmet.

Ortonova je teorija sadržala još jedan element. On je pretpostavio da

kod nekih ljudi dolazi do pogrešaka lijevo-desno zbog loše diferencijacije

hemisfera. To ih oštećenje priječi da se selektivno u određenom trenutku

oslone na pojedinu hemisferu. Time što se nasumce oslanjaju na jednu ili

drugu hemisferu, oni nužno pomiješaju lijevo i desno i ne uspijevaju

diskriminirati zrcalne slike. Orton je tu hipotetsku patologiju nazvao

“strefosimbolija”, prema grčkom korijenu za “obrtanje simbola”

Osamdeset godina poslije i s mudrošću naknadnog uvida, Ortonove

teorije o vidu čine se prejednostavnima. Pa ipak, on je bio u pravu u jednoj

važnoj stvari: vizualne mape koje zauzimaju okcipitalno područje lijeve i

desne hemisfere doista su organizirane kao međusobne zrcalne slike.

Međutim, suprotno onome što je mislio Orton, u primarnom vidnom

području ulazne slike se ne udvostručuju u dvjema hemisferama. Vizualne

su projekcije mnogo jednostavnije: lijeva polovica vidnog polja projicira u

desnu hemisferu, a desna polovica u lijevu. Stoga, kad s desne strane

vidnog polja vidimo “p”, taj oblik kodira primarno vidno područje lijeve

hemisfere, ali odgovarajuće područje desne hemisfere, odnosno homolog,

kodira... ništa, zato što iz tog dijela prostora ne prima nikakve vizualne

informacije.

Kako ulazni podaci napreduju u hijerarhiju vidnih područja, Ortonov

problem udvostručavanja postaje stvarniji. Sekundarna i tercijarna vidna

područja, funkcionalno udaljenija od mrežnice, reagiraju na sve veće

sektore vidnog polja. Posljedicom toga, pojedini vizualni predmet počinje

aktivirati skupine neurona u objema hemisferama. Međutim i neuronski

kod postaje sve apstraktniji. Prostorna distribucija neurona više ne

odražava vjerno oblik predmeta na mrežnici. Umjesto toga, kao što smo

vidjeli u 3. poglavlju, počinje se javljati kombinatorički kod za smjer linije,

njezinu zakrivljenost, boju i druge identifikatore oblika. Stoga, dalje uz

vidnu hijerarhiju, dva skupa neurona koji kodiraju slovo “p” u lijevoj i

desnoj hemisferi nisu oblikovani kao vizualni podražaj. Suprotno Ortonovu

uvjerenju, nema načina na koji bi oni bili “točno simetrični” jedan

drugome.

Još jedan problem s Ortonovom teorijom jest taj što čak i da su

neuronski sklopovi koji slovo p kodiraju u dvije hemisfere zrcalne slike

jedan drugoga, ne bi bilo jasno zašto bi ta neuronska simetrija nužno

povlačila za sobom i pogreške zrcalne percepcije. U tome je, čini se,

Ortonova teorija na pogrešnom putu. Ona podsjeća na naivnu ideju da

vizualna obrada najprije sliku vizualnog svijeta okreće na pravu stranu,

zato što je leće u našim očima izokreću naopačke. Prisjećamo se teorije o

homunkulu, imaginarnom čovječuljku koji navodno upravlja našim

mozgom, nadgleda vidna područja kao da se radi o kompjutorskim

ekranima, i prevari se kad jedan od njih preokrene desno ili lijevo. To je

pojednostavnjeno viđenje mozga neodrživo. U našem mozgu nema

skrivenog promatrača. Naš vidni sustav ne mora nekome pokazati svoje

rezultate kako bi ih pročitao - on naprosto izvlači podatke i kodira ih u

raznim formatima koji će pomoći našem ponašanju.

Suprotno onome što je vjerovao Orton, nije značajno što slovo “p” u

lijevoj hemisferi reprezentira jedna grupa neurona, a u desnoj hemisferi

grupa upravo simetričnih neurona - bilo koja od tih grupa mogla bi biti

savršeno odgovarajući apstraktni kod za slovo “p”. Fundamentalna je

pogreška ustvrditi da je jedna od tih grupa pravilno usmjerena i prikazuje

pravu sliku, dok je druga zrcalno obratna - kao da bi riječ “crveno” trebali

kodirati crveni neuroni, ili vizualno kretanje neuroni u pokretu!

Ortonovo viđenje hemisferne lateralizacije čini se podjednako

pojednostavnjenim - ako naša lijeva hemisfera uvijek pravilno kodira

usmjerenje predmeta, a desna je u krivu, zrcalne bismo pogreške trebali

praviti u svim vrstama zadataka koji primarno upošljavaju desnu

hemisferu, poput prostornog pamćenja ili vizualne pozornosti.

Ukratko, Ortonova pretpostavka miješa kod i ono što on predstavlja.

U 1920-ima bilo je teško o živčanom kodu za pisane riječi misliti kao

ičemu doli vrsti “slike” na površini kore mozga. Pojava informacijske

teorije i kompjutorske znanosti u 1950-ima dala nam je mnogo bolje

razumijevanje naravi koda. Sad znademo da bilo koji sustav oznaka može

služiti kao prijenosnik informacija, ako nije višeznačan i ako ima

adekvatne rutine kodiranja i dekodiranja. Nema potrebe za time da živčani

kod ima oblik kao predmet koji bi trebao predstavljati.

Unatoč toj lavini kritika, Ortonova pretpostavka i dalje je neobično

primamljiva. Prije svega, osporavanje njegove teorije ne uklanja činjenice

iza nje. Veliko mnoštvo djece zaista miješa lijevo i desno i pravi zrcalne

pogreške u čitanju i pisanju. Povrh toga, za njih nije neobično da su

ljevoruka ili da pate od oštećenja govora koja upućuju na abnormalnu

hemisfersku lateralizaciju. Mogu li se spasiti ključni sastojci Ortonove

teorije, a odbaciti rupe u njoj?

Moderni sljedbenici dr. Ortona

U 1970-ima Michael Corballis i Ivan Beale sa Sveučilišta u

Aucklandu predstavili su moderno čitanje Ortonove hipoteze.370

Oni su u

suglasnosti s modernim neuroznanstvenim podacima tvrdili da vidna

područja obiju hemisfera započinju obradom neovisnih dijelova ulazne

slike (vidi sliku 7.3). Anatomijska simetrija vidnih područja ulazi u sliku

tek kad se podatci prenose iz jedne hemisfere u drugu. Corballis i Beale

postulirali su da svaki put kad jedna hemisfera dobije nove vizualne

informacije, memorijski se trag smjesta prenosi u drugu, kako bi se održala

koherentnost između dviju hemisfera. Naravno da se taj prijenos primarno

oslanja na žuljevito tijelo, velik skup vlakana koji povezuje simetrična

područja dviju hemisfera. Budući da ta vlakna uspostavljaju obostrano

jednoznačno pridruživanje između simetričnih vidnih područja, Corballis i

Beale napominju da bi taj prijenos trebao obrnuti lijevo i desno. Na taj su

način naše vizualne memorije odmah zrcalne - jednostavno trivijalna

posljedica geometrije naših međusferskih poveznica.

Zanimljiv aspekt modela Corballisa i Bealea jest da ne implicira da je

sama percepcija u zabludi. Na prvim stadijima vizualne obrade mi ispravno

percipiramo pravilno usmjeren vizualni svijet. Ti se podatci mogu koristiti

da efikasno vode naše djelatnosti - na primjer, možemo pratiti obris slova

“b” bez preokretanja njegovih dviju strana. Stečeno se vizualno znanje

poopćava tek na drugom stadiju, kad upamtimo slovo. Zbog toga se ne

možemo sjetiti u kojem smjeru gleda Mona Lisa.

Ovako glasi konkretan primjer kako teorija Corballisa i Bealea

objašnjava zrcalne obrate. Tijekom prve lekcije čitanja, dijete vidi slovo

“b” i nauči da ono zvuči kao bee. Ako se ta slika isprva djetetu pojavi s

lijeve strane, nju će najprije kodirati desna hemisfera, gdje populacije

neurona uče taj oblik povezivati s njegovim nazivom. Kad se upamti, ta se

informacija prenosi na drugu hemisferu, u kojoj oblik “b” postaje oblik

“d”. Stoga i taj oblik dolazi u vezi sa zvukom bee. Iduće jutro dijete oblik

“d” vidi u svojemu desnom vidnom polju i uvjereno ustvrdi da je to bee.

Na njegovo veliko iznenađenje, učitelj mu kaže da je to slovo dee. Tu novu

informaciju upamti... ali ona smjesta destabilizira prethodno poznavanje

slova “b”.

Ako su Corballis i Beale u pravu, kako bi moglo naučiti čitati, dijete

mora isključiti automatsko zrcaljenje. Ono slova “b” i “d” mora prestati

vidjeti kao isti predmet, viđen iz različitih kutova. Taj je proces odučavanja

svoj djeci težak, i nekoj disleksičnoj djeci postavlja nesavladive probleme.

Problemi s Ortonovom ranijom sugestijom ne vrijede za model

Corballisa i Bealea. Taj model ne drži da je neuronski kod u jednoj

hemisferi pravilno postavljen, a u drugoj pogrešno. On jednostavno tvrdi

da međuhemisferski prijenos našu vizualnu memoriju širi na zrcalne slike

predmeta koje smo ranije percipirali. Taj prijenos podataka među

hemisferama implicira da slovo “b” u lijevom vidnom polju aktivira iste

vidne neurone kao i slovo “d” u desnom vidnom polju. Posljedicom toga,

daljnja moždana područja nemaju sredstava za razlikovanje ovih dviju

slika. Podatci o smjeru slova odbacuju se a da ih se i ne upamti.

Zašto je evolucija odabrala simetrični mehanizam učenja koji se u

stvarnosti rješava informacija, umjesto da ih pohranjuje? Bez sumnje stoga

što on pruža jednostavan način iskorištavanja simetrije koja je često

prisutna u prirodnom svijetu. Organizam opremljen tim mehanizmom s

jednakom lakoćom može prepoznati lijevi i desni profil tigra.

Prema modelu Corballisa i Bealea, u pozadini naših sposobnosti

zrcaljenja leži aktivno održavanje simetričnog rasporeda vizualnog mozga.

Njihov model pretpostavlja da smo svi rođeni s nizom vidnih sveza jedan

na jedan koje povezuju dvije hemisfere te da mehanizmi učenja stalno rade

kako bi očuvali tu inicijalnu simetriju. Uz pomoć nekoliko gena i

prostornih gradijenata, relativno je lako zamisliti kako je poveznicama

žuljevitog tijela prirođeno da uspostavljaju pridruživanje simetričnih

područja mozga točku na točku - slično kao što se krila leptira šire

savršeno simetrično.371

Prije rođenja, prije ikakve interakcije s vizualnim

svijetom, mozak simetriju lijevo-desno integrira kao bitno svojstvo koje

može očekivati u svojoj okolini. Svi smo mi vjerojatno unaprijed ustrojeni

za simetrijsko poopćavanje, ugrađeni mehanizam koji nam daje prednost u

našim interakcijama s okolinom. Međutim, da bi održao tu prednost, naš se

mozak mora boriti za očuvanje svoje početne simetrije. Ovdje leži ključ

mehanizma Corballisa i Bealea: svaki put kad učenje modificira živčane

mreže u jednoj hemisferi, prijenos žuljevitim tijelom osigurava da se

učenje dogodi i u drugoj hemisferi, čime se obnavlja simetrija.

Koristi i mane simetričnog mozga

Hajde da, za potrebu hipoteze, zamislimo da smo savršeni

“Corballisovi strojevi” - idealno simetrični organizmi čiji se neuroni i

sveze do najsitnijeg detalja zrcale između dviju hemisfera. Kako bismo se

ponašali? Bismo li se i dalje mogli kretati u prostoru, razlikovati lijevo i

desno ili imenovati vizualne predmete? Koje bismo vrste pogrešaka

pravili? Bi li one mogle biti povezane sa zrcalnim pogreškama male djece?

Ovdje moramo ispraviti pogrešnu ideju. Čak i da je organizam

savršeno simetričan, sve do najdubljih dubina njegova živčanog sustava,

on ne bi nužno u svim situacijama miješao lijevo i desno. U stvari, takav bi

organizam bio u stanju prostorno orijentirane radnje izvoditi reagirajući na

asimetrične podražaje. Zamislite na primjer da vidi kako mu se tigar

približava zdesna, za što mu je ugrađeno da reagira trčanjem nalijevo.

Simetrija plana njegova tijela implicira da bi simetričan čin (trčanje

nadesno) slijedio simetričnu scenu (tigar koji se približava slijeva). Stoga

bi bilo tko tko bi promatrao tu scenu zaključio da taj organizam, premda je

savršeno simetričan, točno razlikuje lijevo i desno.

Naš hipotetski simetrični organizam na dvije zrcalne slike reagira

identično samo kad je reakcija konvencionalna i neprostorna. Na primjer,

ako simetrični organizam nauči reći riječ “tigar” kad vidi desni profil tigra,

simetrija njegova tjelesnog plana obvezat će ga na to da isti odgovor dade i

na lijevi profil tigra. Drugim riječima, može prepoznati, pa čak i imenovati

tigra neovisno o njegovoj orijentaciji u prostoru. Ta korisna osobina

funkcionira čak i prvi put kad organizam tigra vidi iz novog kuta.

Ukratko, posjedovanje simetričnog mozga i njegovo očuvanje za

trajanje učenja ima dvije prednosti: •

• Ta simetrija tjelesnog plana organizmu omogućava da

vizualne predmete pohranjuje invarijantno, neovisno o njihovu

usmjerenju lijevo-desno.

• Pa ipak, ona ne sprečava slanje odgovarajućih i prostorno

usmjerenih gesta.

Međutim, dvije vrste postupaka simetrični organizam ne može

izvršiti:

• On može emitirati proizvoljnu reakciju na asimetrični

predmet, ali ne i na njegovu zrcalnu sliku. Ovaj je tip postupka

u stvarnom životu koristan. Na primjer, oblik “b” nazivamo

bee, ali ne i oblik “d”. Također možemo reći “lijevo” na prizor

lijeve ruke, ali ne i na prizor desne ruke. Savršeno simetričan

organizam ne bi bio sposoban izvršiti te zadatke, koliko god se

oni činili jednostavni.

• On ne može izvesti asimetričan prostorni pokret kao reakciju

na naredbu koja ne sadrži nikakve prostorne informacije.

Primjer iz stvarnog života mogao bi biti da se na verbalnu

naredbu “desno” digne samo desna ruka. Savršeno simetričan

organizam to ne bi bio u stanju učiniti - sveze koje povezuju

auditorna područja s motoričkim komandama trebale bi također

proizvesti i pokret lijeve ruke. Stoga bi se od takvog organizma

očekivalo da izvodi simetrične geste dvama udovima - ili, ako

se uvuče neka količina šuma, na verbalnu zapovijed nasumično

dizati lijevu ili desnu ruku.

Zapanjujuće je što se teorijske granice simetričnih organizama

podudaraju s eksperimentalnim promatranjem životinja i male djece.

Nijedno dijete nema nikakvih poteškoća s imenovanjem poznatog

predmeta, čak i kad ga vidi iz novog kuta. Kad u desnoj ruci drži loptu,

nijedno dijete nikad ne pomiče svoju lijevu ruku kako bi je bacilo!

Međutim, sva djeca u početku doživljavaju poteškoće s razlikovanjem

slova “b” i “d”, i u obilježavanju svoje lijeve i desne ruke.

Da sažmem, premda se može činiti pomalo neprirodan, koncept

simetričnog mozga koji tijekom učenja aktivno održava svoju simetriju

zavređuje pažnju. On kao da zahvaća neke od naših kognitivnih

ograničenja u nošenju s lijevim i desnim. Međutim, ima li ikakvih dokaza

da međuhemisfersko prenošenje nameće zamjenu lijevoga- -desnoga koju

su postulirali Corballis i Beale? Prethodna rasprava nije toliko naivno

geometrijska i nepovezana s biologijom koliko bi se moglo činiti. Rezultati

nekoliko pokusa percepciju simetrije povezuju sa simetrijom mozga.

Simetrija pojedinačnih neurona

Neurofiziologija tek započinje ispitivati živčanu podlogu percepcije

simetrije, ali podaci koje imamo već upućuju na zrcalnu simetriju kao

jednu od primarnih invarijanti koju izvlače neuroni donjeg temporalnog

korteksa - što je u ljudi, naravno, sjedište “poštanskog sandučića mozga”.

Kao što sam prije istaknuo, neuroni donjeg temporalnog korteksa skloni su

preferirati određene vizualne predmete, neovisno o promjenama očišta.

Neuron koji primjerice preferira lice Jennifer Aniston drži se svoje

preferencije neovisno o veličini i položaju lica na mrežnici. Nedavno su

neurofiziolozi izvijestili da su neki od tih neurona također invarijantni na

zrcalnu simetriju:372

profil njihovih reakcija na niz slika ostaje identičan

čak i kad prođu zamjenu lijevo-desno.

Ključno, ti neuroni također često pokazuju veću invarijantnost na

horizontalne nego na vertikalne preokrete. Na primjer, ako neuron okida na

oblik “p”, on također snažno pali i na njegovu zrcalnu sliku na osi lijevo-

desno, odnosno oblik “q”, ali isti neuron ne mora identično reagirati na

oblike koji su simetrični na vertikalnoj osi. Drugim riječima, taj neuron

slovo “p” razlikuje od “b”, ali ne i “p” od “q”.

Kolektivno, donji temporalni neuroni provode perceptivnu

invarijantnost: oni nam omogućuju da predmet prepoznamo neovisno o

njegovoj veličini i smještaju. Dosljedno tome novi elektrofiziološki podaci

impliciraju da lijevo nasuprot desnom također pripada među irelevantne

distinkcije koje naš ventralni vidni sustav sistematski zanemaruje.

Ako je teorija Corballisa i Bealea točna, zrcalnu invarijantnost ne

treba učiti. Ona pripada među strukturne invarijantnosti inherentne u

geometriji naših međuhemisferskih sveza. Djelo neurofiziologa Nikosa

Logothetisa373

snažno podupire tu pretpostavku. Logothetis je majmune

makaki uvježbavao da prepoznaju neobične trodimenzionalne oblike koji

izgledaju poput iskrivljenih spajalica - zbrka odsječaka linije koji su

presavijeni pod proizvoljnim kutovima (slika 7.4). Ono što je on htio

ustanoviti bilo je bi li ih majmuni i dalje prepoznavali, kad bi ih gledali iz

drugih kuteva. Tijekom uvježbavanja, Logothetis je pazio da osigura da

majmuni svaki predmet vide samo iz jednog, u osnovi fiksnog kuta - samo

je minimalna vrtnja oko vertikalne osi stvarala osjećaj dubine. Ali je li to

minimalno izlaganje bilo dovoljno da omogući invarijantno

prepoznavanje? Da bi odgovorio na to pitanje, Logothetis je životinji

pokazao sva moguća očišta za taj predmet, pomiješana s drugim slikama

nepovezanih oblika za skretanje pozornosti.

Slika 7.4 Nakon vježbe za specifičan oblik, vidni sustav primata generalizira zrcalnu sliku

tog oblika. U ovom je eksperimentu jedan majmun naučen predmet izrađen od žice

prepoznati iz specifičnog kuta gledanja. Zatim je ispitan s istim predmetom iz različitih

kutova (gornji graf). Životinja je predmet prepoznavala kad joj je prikazivan pod kutom

koji je uvježbala, ali i nakon što je rotiran za 180 stupnjeva, što je odgovaralo zrcalnoj

slici izvornog kuta gledanja. Nakon učenja neuroni su reagirali i na izvorni kut gledanja i

na njegovu zrcalnu sliku (donji graf) (prema Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Oxford University Pressa.

Ispalo je da, kad se novi položaj za 40 ili više stupnjeva razlikovao

od naučenoga, majmunu više nije polazilo za rukom da prepozna predmet

za koji se uvježbavao. Međutim, kad rotacija dosegne 180 stupnjeva,

prepoznavanje je iznenada skočilo. Donji temporalni neuroni ponašali su se

paralelno: većina je neurona maksimalno okidala kad je predmet bio

prikazan u položaju koji su naučili, ali su prestali okidati kad bi se predmet

okrenuo za oko 40 ili 50 stupnjeva. Međutim, nekoliko se njih vratilo

živom okidanju kad bi stupanj dosegao 180 stupnjeva. Zašto 180

stupnjeva? Taj kut odgovara polovini punog okreta, a za predmete od žice

poput spajalica slika koja tako nastaje izgleda gotovo jednako kao zrcalna

slika početnog predmeta - ako spajalicu izvinete u slovo “b”, možete je

promijeniti u “d” tako što je okrenete za 180 stupnjeva.

Ukratko, neuroni u donjem temporalnom korteksu bez ikakvog

dodatnog učenja mogu prepoznati zrcalnu sliku poznatog oblika, čak i kad

je vide prvi put. Ispitivanje neurona specifično određenih za lica, kojih

također ima mnogo u tom području, potvrđuje taj zaključak. Mnogo

neurona istovjetno okida na dva zrcalno simetrična pogleda na isto lice, na

primjer njegov lijevi i desni profil.374

Začudo, ta je zrcalna invarijantnost

prisutna već u novorođenih majmuna.375

I u našoj vrsti četverogodišnja

djeca prepoznaju zrcalnu sliku poznatog predmeta.376

Čini se da svi mi već

od rođenja posjedujemo neobičan osjećaj za zrcalnu simetriju.

Logothetisovo istraživanje upućuje na zanimljiv kontrast između

rotacije i simetrije. Čini se da invarijantnost rotacije ne pripada među

inicijalne sposobnosti našega vizualnog sustava. Moramo naučiti kako

predmet izgleda kad se okreće. Na tom stadiju čini se da našem vidnom

sustavu nedostaje ikakvo duboko poznavanje oblika 3D: on se jednostavno

oslanja na poglede 2D koje je vidio. Time je intrigantnije to što simetrija

izmiče tom pravilu.

Pokusi s oslikavanjem mozga i makakija i ljudi nedavno su u vidnom

korteksu u ranom stadiju otkrili znatnu osjetljivost na simetriju. Dodavanje

samo nekoliko simetrično raspoređenih točkica usred oblaka nasumično

raspoređenih točkica dramatično povećava aktivaciju lateralnih područja

okcipitotemporalnog korteksa. Sposobnost otkrivanja simetrije izravno je

povezana s tim poboljšanim okidanjem.377

Premda nas evolucija nikad nije

pripremala da vidimo simetrične obrasce točkica, oni odjekuju u našim

vidnim sklopovima, koji na ikakav trag simetrije promptno okidaju.

Simetrične veze

Geometrija živčanih veza koje leže u osnovi percepcije simetrije nije

još bila predmet mnogo istraživanja. Možda su Beale i Corballis u pravu i

žuljevito tijelo, sa svojim nizom simetričnih veza koje povezuju dvije

hemisfere, drži ključeve percepcije simetrije. Međutim, u nedostatku jakih

podataka, trenutačno možemo samo spekulirati na temelju fragmentarnih

ali sugestivnih dokaza. Već sam citirao Pavlovljeve i Bealove pionirske

pokuse na psima i golubima. Obje životinje imaju velikih poteškoća kad

uče razlučivati parove zrcalnih slika. Na primjer, golub lako nauči razliku

između vertikalne i horizontalne crte (— naspram |), ali mu nikako ne ide

kad se iste crte okrenu za 45 stupnjeva u zrcalni par (/ naspram \).

Međutim, kad je žuljevito tijelo oštećeno, kao što su primijetili i Pavlov i

Beale, lezija olakšava zadatak, što daje naslutiti da međuhemisferske veze

doista pridonose percepciji simetrije.

Ali koju one točno ulogu igraju? Drugi pokusi potvrđuju da prijenos

podataka među hemisferama kroz žuljevito tijelo izokreće vizualni prostor

kao rukavicu, čime zamjenjuje lijevo i desno. U 1960-ima je Nancy Mello,

s Harvarda, objavila niz sad već dugo zaboravljenih članaka o osjećaju za

simetriju u goluba.378

Ta vrsta predstavlja korisnu anatomsku specifičnost:

za razliku od onoga što se događa kod sisavaca, desno oko goluba projicira

isključivo u vidna područja lijeve hemisfere, dok lijevo oko simetrično

projicira isključivo prema desnoj hemisferi. To znači da se zakrivanjem

jednog oka može osigurati da vizualni podaci ulaze samo u jednu

hemisferu.

Mello je golube uvježbavala da samo jednim okom razlikuju dvije

vizualne slike poput ∧ naspram V, ili < naspram >. Dobili bi nagradu kad

bi kljucali jedan oblik, ali ne i drugi. Kad je diskriminacija uspostavljena,

Nancy Mello je ispitala kako se poopćavala na drugo oko. Iznenađenje!

Golubovi su i dalje dobro radili kad je par slika bio vertikalno simetričan

(∧ naspram V), ali sistematski nisu imali uspjeha sa simetrijom lijevo-

desno (< naspram >). Rezultati su im bili čak lošiji nego da su nasumično

birali! Golub uvježban da kljuca oblik < viđen desnim okom sistematski je

kljucao simetrični oblik > kad mu je prikazan lijevom oku. Stoga naučeni

vizualni podaci doista jesu putovali između dviju hemisfera - ali je taj

prijenos sistematski obrtao lijevo i desno, baš kao što je predvidio model

Corballisa i Bealea.

Godinu dana poslije, slično je istraživanje provedeno s vrstom

bližom nama, majmunom makaki. John Noble s University College

London najprije je prekinuo optičku hijazmu, čime je svako oko prisilio da

projicira samo u suprotnu hemisferu, kao u golubova. Zatim je životinje

uvježbao da jednim okom razlikuju dva simetrična predmeta. Na kraju je

testirao poopćavanje na drugo oko. I Noble je opazio zbunjujuće

poopćavanje zrcalnih slika. Nakon kratkog razdoblja nasumičnih odgovora,

životinje su počele imati lošije rezultate nego da su nasumce pogađale. Kao

i golubovi, one su sistematski birale pogrešan oblik ili zrcalnu sliku onoga

s kojim su bile uvježbane.

U kasnijim je pokusima Noble pokazao da prijenos vizualnog znanja

prolazi ili kroz žuljevito tijelo ili kroz jedan drugi snop vlakana zvan

prednja komisura. Kad su oba snopa vlakana prerezana, zrcalni je transfer

nestao, ali je ustrajao kad bi jedan od njih ostao čitav. U posljednjem je

pokusu Noble odstranio međuhemisferske veze nakon razdoblja učenja, ali

prije testiranja drugog oka. I dalje je opažao zrcalno obrtanje, što sugerira

da se ono oslanja na žuljevito tijelo u vrijeme učenja, ali ne i tijekom

ispitnog razdoblja.

Noble je zaključio da kod majmuna svaku epizodu učenja prati

zrcalno učenje u drugoj hemisferi. Zamijetio je kako bi taj mehanizam

mogao objasniti osobite poteškoće koje životinje i ljudi doživljavaju s

razlučivanjem desnoga i lijevoga. Kod binokularnog vida zrcalno učenje

osigurava da svaka hemisfera dobiva i primarni vidni unos i sekundarnu

zrcalnu sliku vanjskog svijeta. Kad je promatrana scena simetrična, obje su

slike identične i međusobno se pojačavaju. Međutim, kad trebamo

razlikovati asimetrične unose poput “b” naspram “d”, dvije se unutarnje

predodžbe međusobno natječu. Taj moždani konflikt usporava učenje, čak i

ako na kraju primarna predodžba pobijedi.

Ako je takvo razmišljanje točno, princip simetrije trebao bi upravljati

finom anatomskom shemom međuhemisferskih veza. Projekcije jedan na

jedan trebale bi izravno povezivati simetrične sektore vidnih područja. To

je doista i slučaj,379

i to sačinjava dodatne dokaze u korist modela

Corballisa i Bealea. Geometrija međuhemisferskih veza doista je lijepa kao

krila leptira. Neuron smješten u lijevomu vidnom korteksu odašilje akson

koji se najprije kreće u smjeru okomitom na površinu kore mozga, a zatim

se pridružuje snopu vlakana žuljevitog tijela i stiže do suprotne hemisfere.

Zatim iznenada skreće prema položaju na kori mozga koja je točno

simetrična njegovoj početnoj točki (slika 7.5). Takve se neurone viđalo u

primarnom vidnom korteksu štakora i miševa, te u sekundarnom vidnom

području makaki majmuna. Njihova je funkcija nepoznata, ali njihova

geometrija izgleda kao da idealno odgovara stvaranju zrcalnih slika

vizualnih unosa i olakšava otkrivanje simetričnih predmeta.

Ako su te simetrične veze ponekad zanemarene, to je stoga što one

čine samo jedan dio veza koje povezuju dvije hemisfere. Glavni snop

međuhemisferskih vlakana nije simetričan, već služi tome da prišije dvije

kortikalne predodžbe vizualnoga svijeta. On odgovara na poznatu

zagonetku: zašto percipiramo jedan integrirani vizualni svijet kad je on

objektivno govoreći podijeljen na dvije polovine, od kojih svaku kodira

druga hemisfera (vidi sliku 7.5)? Međuhemisferalne veze igraju bitnu

ulogu u obnavljanju funkcionalnog kontinuiteta svijeta usprkos toj

anatomskoj segregaciji. Veze-šavovi se koncentriraju u području

diskontinuiteta (vertikalna središnja linija) i povezuju sektore lijeve i desne

hemisfere koji kodiraju slične vizualne položaje, točku po točku.

Istraživanja Jaimea Olavarrie i njegovih kolega u Seattleu otkrila su

natjecanje koje se odvija tijekom razvoja između principa vizualnog

kontinuiteta, koji zahtijeva veze-šavove koji povezuju dvije hemisfere, i

principa simetrije, koji zahtijeva simetrične projekcije šireg razmjera.380

Simetrične su sveze pri rođenju obilne, vjerojatno stvorene gradijentima

kemijske privlačnosti. Međutim, one u prvim godinama života bivaju

znatno podrezane. Zahvaljujući tom procesu podrezivanja, veze-šavovi

koje osiguravaju kontinuitet vidnog polja na kraju obično dominiraju

situacijom.

Zanimljivo, izlaganje okolini ne mora biti potrebno da bi došlo do

tog procesa podrezivanja. Čak i u maternici spontani valovi neuronske

aktivnosti koji putuju mrežnicom neurona u lijevoj i desnoj hemisferi

govore da kodiraju isti položaj na mrežnici. U štakora se veze-šavovi

uspostavljaju nekoliko dana prije nego što otvore oči. Nadalje, one postaju

dezorganizirane kad se poremeti spontana aktivnost na mrežnici. U tom

slučaju aksoni-šavovi gube trku te se može opaziti višak simetrizirajućih

sveza.

Slika 7.5 Kontinuiranost i zrcalna simetrija glavni su principi koji vladaju arhitekturom

vidnih sveza između dviju hemisfera. Gornji dijagram priziva poznatu činjenicu da se

lijeva polovina vidnog polja projicira u desnu hemisferu, a desna u lijevu, samo s malim

preklapanjem u središtu (prema Olavarria i Hiroi, 2003.). To što ne percipiramo

diskontinuitet u vizualnoj sceni događa se zahvaljujući međuhemisfernim svezama koje

osiguravaju funkcionalni kontinuitet vidnog polja time što povezuju kortikalne predjele

koji kodiraju istu točku. Te 'veze-šavovi' tiču se samo središnjeg predjela mrežnice i nisu

simetrični, već pomaknuti translacijom. Postoje druge međuhemisferne sveze koje

povezuju simetrične točke vidnog polja, čak i na periferiji. One vjerojatno igraju posebnu

ulogu u percepciji simetrije i zrcalnoj generalizaciji. Donja slika ilustrira njihovu lijepu

geometriju: jedan neuron u primarnom vidnom korteksu štakora projicira u simetrična

područja lijeve i desne hemisfere (prema Houzel, Carvalho i Lent, 2002.). Upotrijebljeno

uz dopuštenje Brazilian Journal of Medical and Biological Research.

Ako sam s ovim biološkim opažanjima previše zašao u detalje, to je

stoga što je moguće da su oni vrlo relevantni za razvojnu disleksiju. Ona

stvarno daju naslutiti da rane slabosti u sinaptičkom podrezivanju u

posljednjim mjesecima trudnoće ili prvim mjesecima života mogu

proizvesti previše simetričnih vizualnih poveznica. Bi li ta pretjerana

simetrija mogla objasniti zašto neka djeca doživljavaju poteškoće pri

razlikovanju lijevoga od desnoga ili u razlikovanju slova “b” i “d”? Prije

nego što o tome pitanju dublje raspravimo, najprije ću ispitati kako je

najzad mozak sposoban za te distinkcije.

Neaktivna simetrija

Kad bi naš vidni sustav sve što naučimo činio simetričnim, stalno

bismo pravili zrcalne pogreške - bilo bi nam nemoguće razlikovati “p” i

“q” ili našu lijevu cipelu od desne. Na sreću, dio našega vidnog sustava

čuva distinkciju između lijevoga i desnoga.

Više je autora istaknulo381

da je naš vidni korteks podijeljen na dva

glavna funkcionalna toka, gotovo kao da u istom mozgu posjedujemo dva

odjelita vidna sustava. Ventralna putanja, kojom sam se dosad bavio,

fokusira se na invarijantno prepoznavanje predmeta. Ona je vrlo osjetljiva

na identitet slike, oblik i boju, ali ignorira veličinu i prostornu orijentaciju -

uključujući lijevo naspram desnoga. Međutim, postoje drugi vidni putevi,

dorzalni, koji prolaze kroz parijetalni korteks i primarno se bave prostorom

i djelovanjem. U toj putanji boja ili točna narav nekog predmeta nije ni

blizu toliko važna kao njegova udaljenost, položaj, brzina i orijentacija u

prostoru - svi parametri koji određuju kako bismo se s njime trebali

odnositi. David Milner i Mel Goodale tu fundamentalnu distinkciju

sažimaju u dvije riječi: ventralni tok brine se za ono “što”, a dorzalni za

ono “kako”.

“U početku bijaše djelo!” kaže Goetheov Faust. Ako uspijemo

razlikovati lijevo i desno, to vjerojatno dugujemo putanji “kako” Kao djeca

učimo da se desnom rukom koristimo za crtanje, pisanje... a, u

rimokatoličkim obiteljima, i za to da se križamo! Sustav “kako” mora biti

sposoban razlikovati lijevo i desno, jer je ta informacija ključna za

motoričke pokrete. Uzimajući tavu ne činimo iste pokrete neovisno o tome

je li ona okrenuta lijevo ili desno: naša dorzalna putanja naše pokrete

automatski prilagođava položaju predmeta, čak i ako nam naš ventralni

sustav, neosjetljiv na položaj, kaže da je to u oba slučaja ista kuhinjska

posuda. Isto nam tako dorzalni sustav omogućava da zamišljamo potpuno

virtualne geste ili pokrete. Na njega se oslanjamo kad god u mislima

obrćemo predmete, čitamo geografsku kartu ili prosuđujemo pokazuju li

dvije slike isti predmet iz dvaju različitih kutova.

Ukratko, naš se mozak ponaša kao da ga nastanjuju dva stručnjaka za

vid. Prvi, kojeg ću nazvati “sakupljačem”, prepoznaje i etiketira predmete,

ali ne obraća previše pozornosti na smještaj i poziciju u prostoru. Drugi,

“fizički radnik”, djeluje, uspoređuje, manipulira... ali ne uspijeva

identificirati predmete kojima rukuje.

Naša dva vidna sustava obično toliko blisko surađuju da nismo

svjesni podjele rada. Međutim, ozljede mozga ponekad razotkriju te

unutarnje podjele. Škotski istraživač Oliver Turnbull ispitivao je desetke

pacijenata kod kojih su ozljede mozga prouzročile disocijacije, ponekad

oštre poput britve, između dvaju vidnih sustava. Razmotrimo dvoje

pacijenata, gospodina D. M., koji je doživio ozljedu glave, i gospođu L. G.,

koja je pretrpjela višestruk moždani udar u desnomu temporoparijetalnom

predjelu.382

Turnbull im je pokazao slike poznatih predmeta postavljenih u

više različitih smjerova: helikopter naopačke, uspravni klokan, telefon

okrenut za 90 stupnjeva i tako dalje. Kad ih je trebalo imenovati, D. M.-u

to nikako nije polazilo za rukom, dok je L. G. prolazila prilično dobro. Kad

su trebali prosuditi jesu li predmeti u svojim pravim položajima, došlo je

do obrata: D. M. je to činio bez pogreške, čak i za predmete koje više nije

prepoznavao, a L. G. nije. Kod D. M.-a je ventralna putanja bila ozbiljno

oštećena, dok je u L. G. putanja koja više nije funkcionirala bila ona

dorzalna, ono “kako”.

Do iste te disocijacije između identiteta predmeta i njegova položaja

dolazi u majmuna makaki. Lezije ventralnoga temporalnog korteksa

životinji onemogućuju razlikovanje tako jednostavnih oblika kao što su

krug i križ, ali nemaju utjecaja na razlikovanje usmjerenja oblika (na

primjer, “6” naspram “9” ili “b” naspram “d”). Suprotno se zbiva nakon

lezije dorzalnog parijetalnog puta: životinja, slično malenom djetetu, može

razlikovati “a” i “b”, ali ne i “b” i “d” 383

Dorzalni put “kako” može se raščlaniti na višestruke sklopove čiju

organizaciju tek počinjemo razumjeti. Neka su područja usmjerena na

pokrete rukom, druga na programiranje pokreta očiju, a treća pak kodiraju

različite tipove prostornih odnosa. Svaki od parametara udaljenosti,

veličine, broja, oblika, kretanja i usmjerenja aktivira djelomice odvojena

područja parijetalnog korteksa. Osobito nakon desne parijetalne lezije nije

neobično da pacijent selektivno izgubi sposobnost razlikovati desno i

lijevo. Taj tip lezije otkriva neaktivnu simetriju koju računa naš ventralni

okcipitotemporalni sustav “što”.

Oliver Turnbull i Rosaleen McCarthy su jedan od prvih uvjerljivih

primjera tog sindroma “zrcalne sljepoće” opisali u R. J.,

šezdesetjednogodišnjeg muškarca koji je zbog koronarne tromboze pretrpio

obostrane parijetalne lezije.384

R. J. je čvrsto tvrdio da ne vidi nikakvu

razliku između nekog predmeta i njegove zrcalne slike. Ako bi dvije slike

bile prikazane jedna preko druge, priznao bi da nisu savršeno poravnane.

Ali čim ih se razmaknulo, više nije vidio razlike. “Po tome što ste učinili

znam da bi trebale biti različite”, rekao je, “ali kad pogledam jednu, pa

drugu, izgledaju mi posve isto.”

Kako bi istražili tu čudnu patologiju, Turnbull i McCarthy R. J.-u su

prikazali tri gotovo identične slike, među kojima je morao uočiti jednu koja

se razlikovala. R. J. čak nije imao problema ni s uočavanjem suptilnih

promjena u identitetu predmeta, na primjer zeca s četiri uha. Slično tome,

mogao je locirati naopakog zeca. Međutim, začuđujuće je što nije mogao

uočiti zeca koji gleda nadesno u skupini od nekolicine zečeva koji gledaju

nalijevo (slika 7.6). U međuvremenu se izvještavalo o drugim primjerima

“zrcalne sljepoće”.385

Bilo da se od pacijenata tražilo da izađu na kraj s

crtežima životinja, alatki ili potpuno novih predmeta od žičanih okvira, oni

su bespomoćni ako trebaju razlikovati predmet od njegove zrcalne slike.

Njihova ih dorzalna parijetalna lezija lišava ikakvih informacija o lijevome

i desnome, a njihov neoštećeni ventralni vidni sustav čini se slijep na

smjer.

Slika 7.6 Nakon lezije mozga neki pacijenti više ne mogu razlikovati zrcalne slike. Da bi

ispitali njihovu percepciju prostorne orijentacije, Oliver Turnbull i Rosaleen McCarthy

(1996.) smislili su ispit isključivanja uljeza, u kojem pacijenti u svakom retku moraju

otkriti koja se slika razlikuje od drugih. Pacijent R. J. sistematično nije uspijevao kad je

razlika bila u orijentaciji slika lijevo-desno (gornji red), ali je bio uspješan u svim drugim

testovima, uključujući one koji su se odnosili na orijentaciju riječi ili slova (donji redovi).

Upotrijebljeno uz dopuštenje Neuropsychoiogie.

Lomljenje ogledala

Međutim, postoji značajna iznimka od te zrcalne sljepoće, što nas

dovodi natrag u srž našeg predmeta: čitanje. Kad pacijenti sa zrcalnom

sljepoćom čitaju, oni nemaju poteškoća s lijevim i desnim. Svima njima

polazi za rukom otkriti jesu li slova i riječi napisane normalno ili u

zrcalnom odrazu. Ne doživljavaju poteškoće s opažanjem poneke riječi na

popisu u kojem je uljez obrnuo pojedina slova čitavu riječ

ili i jedno i drugo (GROZNICA- Sve su im

te razlike jednako očigledne kao što su i nama - premda zbog svojih lezija

ne vide bilo koju razliku između neverbalnih zrcalnih oblika poput

Ta jednostavna činjenica potvrđuje da se čitanje oslanja na posebna

pravila. Kod vještih se čitatelja dio ventralne putanje oduči od poopćavanja

zrcalnih slika. U ranim stadijima čitanja u početku nam za razlikovanje

slova poput “b” i “d” treba naš dorzalni sustav. Samo nam ta struktura

može reći je li slovo “usmjereno” lijevo ili desno, dok nam naš prirođeni

ventralni sustav govori da obje slike predstavljaju isti oblik. Međutim, naš

ventralni sustav sve više uči raskinuti sa simetrijom. On “b” i “d” prestane

smatrati dvama pogledima na isti predmet. On im konačno pripisuje

odjelite neuronske populacije koje prestaju generalizirati zrcalne obrate. Ti

asimetrični detektori slova služe kao ulazne točke za izdvajanje detaljne

statistike o čitanju, koja se odnosi samo na pravilno usmjerene riječi. Na taj

način okcipitotemporalni korteks stječe asimetričnu neuronsku hijerarhiju

za vizualno prepoznavanje riječi. Za razliku od susjednih kortikalnih

područja za prepoznavanje predmeta ili lica, koji i dalje generaliziraju

preko promjena lijevo-desno, naša arhitektura za čitanje prestaje brkati

zrcalne slike.

Čini se da se taj proces slamanja simetrije zbiva samo kod pisanih

znakova. Čak i tada je koristan jedino ako je sam sustav pisanja vrlo

asimetričan. To nije uvijek slučaj. Na primjer, egipatski su se hijeroglifi

mogli pisati u oba smjera, zdesna nalijevo ili slijeva nadesno. U potonjem

slučaju svi su znakovi bili obrnuti. Ljudski likovi i životinje upućivali su

na smjer čitanja: njihova je glava uvijek bila okrenuta prema početku linije.

Slično tome, drevni je grčki pisan “bustrofedonom”, doslovno “kako vol

ore”: jedna je linija pisana slijeva nadesno, a iduća zdesna nalijevo,

zrcalno. Tako ni Egipćani ni Grci nisu morali prekidati simetriju svojega

ventralnog vidnog sustava. Štoviše, njihovi neobični dvosmjerni sustavi

pisanja vjerojatno nikad ni ne bi bili prihvaćeni da ljudski vidni sustav

oblike poput ne tretira spontano kao istovjetne. Do dana današnjeg

neki sustavi pisanja ne nameću strogo slamanje simetrije. Kineski ima

nekolicinu znakova u zrcalnim parovima usporedivima s našim “b” i ud”,

poput Drugi sustavi pisanja, poput tamilskog, oslanjaju se

isključivo na elegantne kurzivne znakove poput koji ne dopuštaju

zrcalnu zabunu.

Ta kulturna razlika vodi smanjenoj percepcijskoj kompetenciji:

čitatelji tamilskoga lako brkaju zrcalne slike i misle, na primjer, da je u

slici prisutan trokut386

Slomljena simetrija... ili skrivena simetrija?

Čak i u čitatelja latinske abecede, koji mogu razlikovati “b” i “d”,

nije jasno je li percepcija simetrije ikada potpuno nestaje. Prestaje li naš

vidni sustav ikada stvarno generalizirati zrcalne slike riječi? Ili se

zrcaljenje odvija premda ga nismo svjesni? Samuel Orton je postulirao da

bi desna hemisfera čak i kompetentnog čitatelja mogla i dalje slova

prikazivati obrnuto. Po Ortonovu mišljenju, učenje čitanja jednostavno je

zahtijevalo koncentriranje na ispravno usmjerenje riječi. Premda se na nju

nije obraćala pozornost, njihova je zrcalna slika ipak prisutna u

nedominantnoj hemisferi. Zrcalo nije slomljeno, već je jednostavno

sakriveno.

Ideja da smo nesvjesno progonjeni zrcalnim slikama riječi koje

čitamo možda i nije toliko apsurdna kao što bi se isprva moglo činiti. Na

prvim stadijima obrade riječi slova su besmisleni oblici. Prije nego što ih

naš mozak prepozna, ona se vjerojatno obraduju poput bilo koje vizualne

slike, možda čak i dok čitamo. U tom bi ih slučaju međuhemisferalno

prenošenje i dalje trebalo izvrtati poput rukavice. I doista, mi nismo

bespomoćni kad se suočimo sa zrcalnim riječima. S malo truda ih možemo

dešifrirati slovo po slovo. To sugerira da je prepoznavanje pojedinih slova

u zrcalnim slikama moguće, čak i bez pristupa dubljem sustavu za vizualni

oblik riječi.

Na motoričkoj razini mnoge anegdote sugeriraju da u sebi imamo

neaktivne programe koji su prilagođeni zrcalnom pisanju. Ako pokušate

zrcalno pisati, najvjerojatnije vam to neće poći za rukom - ali pokušajte

pisati na komadić papira postavljen ispod stola, kao da možete vidjeti kroz

ploču stola, i vidjet ćete da vam odgovarajuće zrcalne geste sasvim

prirodno dolaze. Čini se gotovo prelako da bi se uopće smatralo pravim

zrcalnim pisanjem, ali ako biste snimali svoju ruku i ponovo je prikazali,

vidjeli biste da se kreće upravo kako treba da bi se pisalo zdesna nalijevo.

Slično tome, vaša desna ruka može pisati u pravom smjeru dok lijeva

istovremeno piše zrcalno. Zrcalno pisanje obično lakše ide lijevom rukom

(za dešnjake), što potkrepljuje pretpostavku o tome da međuhemisferski

transfer igra pozitivnu ulogu.

Međutim, najuvjerljivija potpora za neaktivno prikazivanje zrcalnog

čitanja i pisanja ponovo dolazi od pacijenta s lezijama mozga. Približno

jedan od četrdeset pacijenata s hemiplegijom pokazuje prolazne dokaze

zrcalnog pisanja. Taj se čudni simptom gotovo uvijek pojavljuje kad

hemiplegija pacijenta dešnjaka primora da piše lijevom rukom. U većini

slučajeva deficit se tiče samo pisanja, ne i čitanja: pacijent je često i dalje

nesposoban pročitati zrcalne riječi koje je napisao. Međutim, ima nekoliko

značajnih slučajeva u kojima se nakon ozljede mozga pojavljuju i zrcalno

čitanje i pisanje.

Takav je primjer gospođa H. N., pedesetjednogodišnja Amerikanka

koja je bila žrtva sudara.387

Nakon nesreće, gospođa H. N. je patila od

umjerenih deficita pažnje, planiranja i pamćenja, povezanih s bilateralnim

smanjenjem metabolizma frontalnog režnja. Međutim, njezina je glavna

žalba bila da više nije mogla čitati i pisati. Jednog je dana vozeći automobil

primijetila da na znaku za zaustavljanje piše “POTS”. Odjednom je postala

svjesna da joj je bilo lakše čitati i pisati zrcalno nego pisati normalno. Tu

su zapanjujuću tvrdnju potvrdili laboratorijski eksperimenti. Neovisno o

tome kojom se rukom koristila, rukopis gospođe H. N. bio je pun

pogrešaka kad bi pisala slijeva nadesno. Međutim, kad je pisala u

suprotnom smjeru, njezin je rukopis postao bolji, mada i dalje pomalo

nezgrapan (slika 7.7).

Slika 7.7 - Neki pacijenti s lezijama mozga odjednom počnu zrcalno čitati i pisati. Ova

slika pokazuje primjere pisanja pacijentice H. N. prije i nakon prometne nesreće (prema

Gottfried, Sancar i Chatterjee, 2003.). Upotrijebljeno uz dopuštenje Neuropsychologie.

Još više iznenađuje što je gospođa H. N. brže i točnije čitala kad su

riječi bile zrcalno obratne. Kad je trebala prepoznati riječ napisanu zdesna

nalijevo, trebala joj je jedna sekunda, u osnovi normalno vrijeme.

Međutim, kad je riječ bila pravilno napisana, za isti je zadatak trebala dvije

i pol sekunde, što je četiri puta presporo. Isti je nalaz ponovljen s riječima

kratko prikazanima na kompjutorskom ekranu. Kad je tu vidjela zrcalnu

sliku prikazanu na četvrtinu sekunde, bez problema bi odlučila je li riječ na

engleskom ili nije. Kao što i sami možete vidjeti, to je zapanjujuće brzo.

Začudo, kad su riječi bile napisane pravilno, slijeva nadesno, njezine

bi reakcije za trajanja ispod pola sekunde bile nasumične. Nesreća gospođe

H. N. ozbiljno je narušila njezinu sposobnost čitanja i pisanja, te je također

otkrila neaktivnu reprezentaciju zrcalnih riječi koje prethodno nije bila

svjesna.

Slučaj gospođe H. N. nipošto nije izoliran. U neurološkim se

časopisima izvještavalo o više sličnih primjera - nažalost, ne dovoljno da

bismo mogli povući čvrste zaključke o moždanim mehanizmima koji tome

leže u podlozi.388

Lezije na mozgu često su raštrkane i slabo lokalizirane,

često zbog ozljede mozga - da bi se pojavio ovaj izvanredni sindrom

zrcalnog čitanja, vjerojatno treba biti istovremeno pogođeno nekoliko

predjela mozga. Također bi bilo pretjerano tvrditi da se zrcalna izvedba

približava izvedbi normalnih čitatelja. Ustvari, zrcalno pisanje pacijenata

često je nezgrapno i uglavnom svi sporo čitaju zrcalne riječi, prilično

slično dekodiranju slova po slova, kakvo vidimo u mladih čitatelja.

Ponašanje gospođe H. N. upućuje na treći zanimljivi ključ: premda je

tijekom zrcalnog čitanja relativno dobro čitala, često bi zakazala s

nepravilnim riječima poput

Čini se da je mogla čitati samo sporom putanjom grafema u foneme.

Sve u svemu, ova opažanja sugeriraju da su zrcalni čitatelji izgubili

dio svojih normalnih sklopova za čitanje. Pretpostavljam da u zrcalnih

čitatelja moždane lezije izbrišu paralelne mehanizme prepoznavanja

pisanih riječi. Stoga se pacijenti oslanjaju na neoštećene jedinice za

prepoznavanje slova da pomno dešifriraju riječi. U mozgovima načitanih

ljudi ta je razina prepoznavanja slova vjerojatno jedina koja se nije odučila

od prepoznavanja zrcalnih slika riječi. To što pacijenti još uvijek mogu

čitati obrnute riječi može objasniti činjenica da su sačuvali tu razinu, čak i

ako čitaju sporo, a pogreške s regulariziranjem odaju strategiju dekodiranja

slovo po slovo.

Međutim, to objašnjenje još uvijek ne objašnjava zašto velika većina

pacijenata s lezijama mozga koji čitaju slovo po slovo nema dar zrcalnog

čitanja. Potreban je još jedan sastojak - predmnijevam da je nešto u vezi s

drugim deficitom, nesposobnošću percipiranja prostorne organizacije

podražaja. Većina zrcalnih čitatelja pokazuju deficite prostorne orijentacije

izvan čitanja. Jedan je pacijent brkao lijevo i desno i crtao zrcalne karte

Australije i Velike Britanije.389

Jedna se pacijentica nije mogla sjetiti kako

nacrtati brojčanik sata i činilo se da je izgubila pojam o vremenu i broju:

tvrdila je da četvrtak dolazi nakon petka te da će joj sljedeći rođendan

nakon četrdeset i četvrtoga biti četrdeset i treći!390

Kao što smo prethodno

spomenuli, gospoda H. N. nije imala očiglednih prostornih deficita, ali joj

je bilo teško isplanirati strategiju i držati je se.

Takvi prostorni i strateški deficiti možda igraju ulogu u zrcalnom

čitanju. Kad čitamo, parijetalna i frontalna područja mozga izvode ključne

prostorne proračune, prvo da usmjere naše oči, a zatim da pošalju signale

za pažnju s vrha naniže prema našim vidnim područjima, tako da ona mogu

odabrati ciljni predio za čitanje. Moja je pretpostavka da oštećenje jednog

od tih područja može narušiti čitanje time što mu izmjenjuje smjer.

Posljedica je toga da pacijenti usvoje nepravilne strategije, ili tako što

počinju s desne strane riječi ili time što obraćaju pozornost samo na zrcalne

prikaze koji su kod svih nas prisutni, ali skriveni. To tumačenje podsjeća

na Ortonovu sugestiju da se vješti čitatelji koriste selektivnom pažnjom

kako bi naučili zanemariti neprikladno usmjerene prikaze riječi. Pacijenti

sa zrcalnim čitanjem izgubili su taj osnovni mehanizam prostorne

pozornosti.

Čak i ako ne možemo potpuno objasniti taj fenomen, zrcalno čitanje

otkriva nove podatke o dobro sakrivenom aspektu čitanja. Možda u

svakom od nas leži neaktivni zrcalni čitatelj - ali ta se uspavana sposobnost

očituje samo kad je pokrenu određene višestruke i zasad još nedefinirane

ozljede mozga.

Simetrija, čitanje i neuronsko recikliranje

Ukratko, vidni sklopovi mozga djeteta imaju toliko svojstava koja ih

čine korisnima za čitanje, ali jedno je od njih štetno: generalizacija na

zrcalne slike. To drevno svojstvo, koje je prisutno već i u majmuna i

golubova, objašnjava zašto djeca prave zrcalne pogreške kad počinju čitati

i pisati. Ona slova “b” i ud” vide kao da se radi o istom predmetu gledanom

iz dvaju različitih kutova.

Zamišljam da je potrebno prijeći zrcalni stadij da bi se postalo vješt

čitatelj - moramo se “odučiti” od naše spontane sposobnosti za

generalizaciju zrcalnih slika. Ali kako? Razlikovanje lijevoga i desnoga

vjerojatno počinje u dorzalnoj vidnoj putanji koja programira pokrete u

prostoru. Kad djeca iscrtavaju slova, ona svako od njih povezuju s

odjelitom gestom. To se prostorno i motoričko učenje sve više prenosi u

ventralnu vidnu putanju za prepoznavanje predmeta. Mladi čitatelji nauče

obraćati pozornost na usmjerenje oblika. Slova počinju vidjeti kao

dvodimenzionalne krivulje, a ne trodimenzionalne oblike koji se mogu

rotirati u prostoru. Ona postaju sve stručnija u uočavanju skupina slova. To

se prikazivanje bigrama, grafema i morfema razvija isključivo u lijevoj

hemisferi, i samo za slova koja se pojavljuju u pravilnom smjeru, slijeva

nadesno.

Na toj točki nestaje simetrije. Vješt čitatelj ima bogato poznavanje

statistike slova u normalnom pisanju, ali je u osnovi nesvjestan zrcalnog

čitanja. Jedini ostatak te inicijalne kompetencije jest neaktivan, nesvjestan

prikaz zrcalnih slika slova, koji sustav za čitanje više ne iskorištava.

Činjenica da normalnom djetetu treba nekoliko mjeseci da se oduči

od zrcalne generalizacije daje snažnu potporu hipotezi o neuronskom

recikliranju. Da je mozak prazna ploča, bez ikakve strukture, ali sposobna

upiti sve iz svoje kulturne okoline, ne bi bilo razloga naučiti zrcalno

čitanje. Teško je zamisliti kako bi mozak mogao naučiti zrcalne predodžbe

koje nikad ne vidi u svojoj okolini i koje su beskorisne za normalno

čitanje. S druge strane, recikliranje implicira da kortikalna područja, prije

nego što se prenamijene za druge upotrebe, već posjeduju ranija strukturna

svojstva koja su naslijedili evolucijom. Svako kortikalno područje

započinje s portfeljom svojih prednosti i mana, koje učenje samo djelomice

poremeti. Ljudska kultura djeluje na osnovi postojećih bioloških sklonosti i

mora otkriti kako ih se može prilagoditi novoj upotrebi.

Iznenađujući slučaj zrcalne disleksije

Takvo viđenje čitanja može do neke mjere rasvijetliti poremećaje

učenja u djece. Kao što sam istaknuo u 6. poglavlju, u većine disleksičara,

deficiti u čitanju potječu iz središnje pogreške u obradi govornih zvukova.

Također sam istaknuo da jedan drugi, manji broj djece vjerojatno pati od

primarnoga vizualnog nedostatka. Njihov bi problem barem djelomice

mogao biti posljedica procesa odučavanja od simetrije.

U javnosti se uglavnom vjeruje da disleksično dijete nema samo

deficit u čitanju već i ne uspijeva razlučivati lijevo i desno. Smjer slova

ustvari velikom broju disleksične djece, koja često brkaju “p” i “q”, ili “b”

i “d”, zaista zadaje specifične poteškoće.391

Međutim, to su problemi koji

su prisutni u sve djece, ne samo one s disleksijom. Nadalje, oni su samo

prolazni. Zrcalne pogreške dosegnu svoj vrhunac između sedam i deset

godina, kad djeca uče prepoznavati slova, a zatim nestanu. Disleksična

djeca kao grupa nisu pretjerano obdarena zrcalnim čitanjem. Čini se da

vizualne poteškoće kod većine njih ne igraju dominantnu ulogu.392

Prolazni

vizualni nedostaci do kojih dolazi mogu jednostavno biti posljedica

centralnoga fonološkog deficita: ako ne mogu razabrati koja je razlika

između fonema b i d, dulje će mi trebati da zrcalne oblike “b” i “d”

pripišem odjelitim slovima. Čistom nesrećom, i izgovor zrcalnih slova

često je zbunjujući, jer se sva ona odnose na slične foneme (svi su oni

“zatvorni” suglasnici, koji nastaju naglim zatvaranjem protoka zraka u

vokalnom traktu). Ne iznenađuje da taj stjecaj poteškoća djeci s

fonološkim nedostacima postavlja specifične probleme.

Međutim, u nekoliko malobrojnih slučajeva brkanje lijevoga i

desnoga zaista se čini stvarnim uzrokom disleksije. Upečatljiv primjer toga

može se vidjeti na slučaju mlade žene poznate kao A. H., koju je vrlo

detaljno ispitivao američki psiholog Michael McCloskey.393

Njoj je vrlo

kasno dijagnosticiran poremećaj, kad je bila u kasnim dvadesetima. U to je

vrijeme bila briljantna studentica psihologije na Sveučilištu Johns Hopkins.

Na kraju jednog od McCloskeyevih predavanja o razvojnoj disleksiji rekla

mu je da je njezino djetinjstvo bilo pogođeno ozbiljnim poteškoćama s

čitanjem i računanjem. McCloskey ju je odlučio podvrći nekolicini

kognitivnih testova. Bio je doista vrlo nadahnut. Pokazalo se da je ta

briljantna studentica patila od rijetkog i fascinantnog oblika disleksije.

Činilo se da problemi koje je A. H. imala s čitanjem potječu od

prostorne konfuzije gotovo svih razina procesa čitanja. Kad je čitala

izolirana slova, njezine su se pogreške sastojale gotovo isključivo od

prostornog izvrtanja. Na primjer, “p” je miješala s “q”, i “m” s “w”.

Međutim, zanimljivo je da nikad nije griješila s drugim slovima, čiji

identitet ne ovisi o njihovu prostornom usmjerenju, poput “g” ili “k”. Kad

je čitala riječi, studentica A. H. isto je tako izvrtala pojedina slova, ali je

također miješala njihove položaje unutar niza (slika 7.8): “snail” (puž) bi

postao “nails” (nokti). Konačno, na rečeničnoj razini često je izvrtala red

riječi, posebno kad nije bio čvrsto određen kontekstom.

Ukratko, čini se da je A. H. živjela u nestabilnom vizualnom svijetu

u kojem su prostorni odnosi bili trajno nestabilni. Slova kao da su plutala

naokolo, što je mnoge riječi pretvaralo u višeznačne nizove. Čak je i

jednostavna riječ poput “brain” (mozak) postajala niz mogućih premetaljki

i anagrama poput “drain” (ispust) ili “brian”. Te je višeznačnosti mogla

razriješiti samo oslanjanjem na kontekst. Za dokaz o njezinoj mentalnoj

konfuziji, McCloskey joj je dao da čita rečenice u kojima su slova i riječi

bile pobrkane, poput “Na sanžno purzu utječe dercebcija janvosti.” A. H.

ne samo što je te rečenice čitala s lakoćom, već ih je spontano ispravljala i

bez oklijevanja obznanila da je 60 posto rečenica bilo sasvim normalno!

Ona je cijeli život provela s tim deficitima, pa nije ni bila svjesna te

dramatične nestabilnosti svojega prostornog vida.

Deficit A. H. nije bio ograničen samo na čitanje. Ona nije bila

sposobna u pravilnom smjeru napraviti kopiju jednostavnog crteža. Kad je

kopirala crtež, bilo je 50 posto vjerojatnosti da će rezultat biti zrcalno

obratan (slika 7.8). Već se u njezinim školskim zapisima dalo naći mnogo

takvih izokretanja. Na školskom izletu u The Phillips Collection u

Washingtonu D.C. na satu umjetnosti, ona je skicirala Renoirov Svečani

ručak na brodskoj proslavi - vedru ljetnu sliku koja prikazuje koketne

mlade muškarce i žene kako se zabavljaju u dražesnom guinguetteu (kafiću

na otvorenom) na obali rijeke. Njezina se skica uglavnom fokusirala na

šešire, ali ih je uspjela simetrično pogrešno dodijeliti: oni koji su bili na

lijevoj strani slike javljali su se na desnoj strani skice i obratno.

Slika 7.8 U malobrojnim se slučajevima čini da disleksiju izaziva suvišna simetričnost

vidnog sustava. U mlade disleksične žene A. H. pogreške u čitanju ponajviše su se ticale

reverzibilnih slova "b", "d", "p", i "q", ali su pogađale i redoslijed i. nešto rjeđe, identitet

drugih slova (vrh). A. H. je učestalo izokretala orijentaciju crteža koje je pokušavala

kopirati, osobito duž osi lijevo-desno (sredina). Kad je pokušala brzo uhvatiti predmet

(dno), njezina bi ruka često posegnula prema točno simetričnom položaju, kao što se vidi

na ovoj višestruko eksponiranoj fotografiji (prema McCloskey i dr., 1995.; McCloskey i

Rapp, 2000.). Upotrijebljeno uz dopuštenje Journal of Memory and Language and

Psychological Science.

(Još više iznenađuje što je A. H. povremeno pravila zrcalne pogreške

s nekim od najuobičajenijih gesti svakodnevnog života. U jednostavnom

testu hvatanja rukom trebala je zatvoriti oči, dok je netko pred nju postavio

drvenu kocku. Kad bi čula signal, trebala je otvoriti oči i kocku zgrabiti

najbrže što može. Videokamera koja je snimala scenu uhvatila je

fascinantan fenomen (slika 7.8): u dvije trećine pokusa njezina je ruka u

početku posegnula za suprotnom stranom! Tek bi kasnije skrenula u

pravom smjeru. A. H. je na tom testu hvatanja toliko često izokretala lijevo

i desno da je njezina izvedba bila lošija nego da je reagirala nasumce. Pa

ipak, samo je početni smjer njezina pokreta bio pogrešan: svi su drugi

parametri - kut, udaljenost i brzina - bili primjereni. A. H. je očigledno

patila od krajnje selektivnog problema prostornog izokretanja. Čini se da je

njezin vidni sustav stalno preskakao slijeva nadesno, kao da ju je zli duh

silio da živi u Alisinom svijetu s druge strane ogledala.

Tijekom rada s A. H. Michael McCloskey i njegovi kolege nehotice

su otkrili kako mogu pomoći svojoj pacijentici. Kad bi se ciljani predmet

kretao, treperio ili bio prikazan na manje od desetinke sekunde, njezina se

izvedba popravljala. Treperava slova, riječi ili izrazi na deset perioda po

sekundi doista su bili dovoljni da njezine rezultate čitanja dovedu na

normalnu razinu. Taj je fenomen još uvijek vrlo misteriozan - on zapravo

izravno proturječi vladajućem stavu da je disleksija posljedica oštećene

“magnocelularne” putanje za brzu vizualnu obradu.394

Kod A. H. je

treperenje bilo toliko djelotvorno da je počela čitati pod stroboskopskim

svjetlom!

Primjer A. H. tolika je iznimka u odnosu na sve što je u znanstvenoj

literaturi napisano o disleksiji da postavlja više pitanja nego što daje

odgovora. Koliko djece koja su obilježena kao disleksičari u stvari poput

nje pate od primarnog deficita prostorne percepcije? Bi li i drugi

disleksičari imali koristi od stroboskopskog svjetla? Iznad svega, koji

mehanizam oštećenja može objasniti to misteriozno zrcalno izvrtanje

vizualnog svijeta? Je li A. H. patila od rane lezije dorzalne putanje, koja

predmete smješta u prostoru i razlučuje lijevo i desno? Ili je njezin deficit

potekao iz ventralne putanje, koja je možda patila od viška zrcalnih

poveznica iz žuljevitog tijela? Ili možda iz zamislivog “deficita

odučavanja”: tijekom učenja čitanja manjkavi mehanizam sinaptičke

eliminacije ostavio joj je vizualni sustav malog djeteta, nesposoban

percipirati razliku između riječi i njezine zrcalne slike. Oslikavanje mozga

bi bez sumnje trebalo malo rasvijetliti ta otvorena pitanja.

U krajnjoj analizi, fascinantan slučaj A. H. podsjeća nas da je za

normalan razvoj čitanja od najveće važnosti vizualno-prostorna

pozornost.395

Dobra vještina dekodiranja ne nastaje samo iz asocijacija

između slova i govornih zvukova - slova se također moraju percipirati u

pravilnom položaju, na prikladnom mjestu u prostoru i po ispravnom

redoslijedu lijevo-desno. U mozgu mladog čitatelja mora doći do suradnje

između ventralnog vidnog puta, koji prepoznaje identitet slova i riječi, i

dorzalnog puta, koji kodira njihov položaj u prostoru i programira pokrete

očiju i pozornost. Kad bilo koji od tih čimbenika posrne, čitanje pada na

nos.

Činjenica da za čitanje treba uvježbati i dorzalnu i ventralnu putanju

može objasniti značajan uspjeh koji su imale metode podučavanja koje

naglašavaju motoričke geste. U ustanovama za predškolski odgoj koje

slijede metodu koju je prva uvela talijanska psihologinja Maria Montessori,

jedna od aktivnosti koje djecu pripremaju za čitanje sastoji se od

iscrtavanja obrisa velikih slova izrezanih od brusnog papira. Djeca se uče

da to čine slijeva nadesno, obraćajući osobitu pozornost na redoslijed

kojim crtaju poteze. Ta aktivnost sjedinjuje pokrete, dodir, vid i osjećaj za

prostor. Nametanjem asimetrične putanje, uvijek slijeva nadesno, bez

sumnje se simplificira slamanje simetrije u ventralnom vidnom putu.

Francuski psiholog Edouard Gentaz eksperimentalno je demonstrirao da je

u normalne djece ta metoda za više osjetila djelotvornija od samoga

klasičnog fonološkog i vizualnog treninga.396

Ispitivanja za više osjetila otvaraju cijeli novi smjer budućih

istraživanja. Slikovni prikaz mozga možda može pokazati da taktilna

metoda poboljšava funkcionalne sveze koje povezuju dorzalni i ventralni

put. Prostorno i taktilno istraživanje slova također bi moglo pomoći djeci

koja pate od deficita u čitanju vizualnog porijekla. Metoda intervencije

zasnovana na dodiru možda bi A. H. mogla pomoći da popravi svoje

čitanje. S napredovanjem znanosti o čitanju uvjeren sam da nećemo samo

zadobiti bolje razumijevanje načina na koji se ljudski mozak prenamjenjuje

za čitanje. To bi novo znanje s vremenom trebalo omogućiti razvoj boljih

tehnika za poduku i rehabilitaciju, koje optimalno odgovaraju dječjem

mozgu.

Osmo poglavlje

Prema kulturi neurona

Čitanje otvara nove vidike prema naravi interakcija između kulturnog

učenja i mozga. Model neuronskog recikliranja trebalo bi proširiti i na

druge kulturne izume osim čitanja. Matematika, umjetnost i religija također

bi se mogle tumačiti kao sapeti uređaji, prilagođeni našim primatskim

mozgovima milenijima kulturne evolucije. Međutim, postoji jedno ključno

nerazriješeno pitanje: zašto su ljudi jedina vrsta koja je stvorila kulturu te

stoga smišljaju nove namjene za svoje moždane sklopove? Moja je

pretpostavka da širenje “svjesnog neuronskog radnog prostora”, golema

sustava kortikalnih sveza, omogućava fleksibilno raspoređivanje mentalnih

predmeta za nove svrhe.

Kad je proglašeno da se u Biblioteci nalaze sve knjige, prvi dojam bio je

dojam bezumne sreće. Ljudi se osjetiše gospodarima nekakvog netaknutog

i tajnog blaga.

Jorge Luis Borges, “Babilonska knjižnica”397

Da Bog postoji, bio bi knjižnica.

Umberto Eco

Kako se bližimo kraju našeg putovanja u mozak čitatelja, postaje

jasno da nam je samo sretan slučaj omogućio da čitamo. Ako su knjige i

knjižnice igrale nadmoćnu ulogu u kulturnoj evoluciji naše vrste, to je

stoga što nam plastičnost mozga omogućava da svoj primatski vidni sustav

recikliramo u oruđe za jezik. Izum čitanja doveo je do mutacije naših

moždanih sklopova u uređaj za čitanje. Zadobili smo novu i gotovo

čarobnu sposobnost - moć da “svojim očima slušamo mrtve”. Ali čitanje je

bilo moguće jedino stoga što smo naslijedili kortikalna područja koja su

mogla naučiti povezivati vizualne grafite s govornim zvukovima i

značenjima.

Možda ne iznenađuje što se pokazalo da su naši moždani sklopovi

nesavršeno prilagođeni čitanju. Slaba vizualna rezolucija, strma krivulja

učenja i naporna sklonost zrcalnoj simetriji svjedoče o našoj prošloj

evoluciji. Evolucija nažalost nije predvidjela da će naši moždani sklopovi

jednog dana biti reciklirani za prepoznavanje riječi. Ali naš nesavršeni

hardver nije spriječio generacije pisara, od drevnog Sumera nadalje, da

nađu načine kako da iskoriste te sklopove. Oni su smislili djelotvorne

sustave pisanja čije je unapređivanje tijekom godina omogućilo da oznake

na ovoj stranici govore vašemu mozgu.

Razrješavanje paradoksa čitanja

Na prvim sam se stranicama ove knjige pitao kako je do izuma

pisanja moglo doći u mozgu koji prvobitno nije bio dizajniran za tu

vještinu. Kako se ljudski primat nepromijenjena genoma pretvorio u

knjiškog moljca? Taj se misterij, koji sam nazvao paradoksom čitanja,

samo zgusnuo kad smo otkrili da, premda je čitanje prisutno tek nekoliko

tisuća godina, u svih su odraslih čitatelja mozgovi opremljeni fino

ugođenim mehanizmima čitanja.

Sada znamo da nema nikakvog paradoksa. Ljudski mozak nije

evoluirao za čitanje. Biološka je evolucija slijepa, i nikakav božanski

arhitekt nije naš mozak spojio tako da bismo mogli čitati njegovu knjigu!

Jedina je evolucija bila ona kulturna - samo je čitanje progresivno

evoluiralo prema obliku koji je prilagođen našim moždanim sklopovima.

Nakon stoljeća pokušaja i pogrešaka, sustavi pisanja diljem svijeta

približili su se sličnim rješenjima. Svi se oni oslanjaju na skup oblika koji

su dovoljno jednostavni da budu pohranjeni u našem ventralnom vidnom

sustavu i povezani su s našim jezičnim područjima. Kulturna je evolucija

naše sustave pisanja toliko dobro ugodila da im sada treba samo nekoliko

godina da obuzmu neuronske sklopove čitatelja početnika. Uveo sam ideju

“neuronskog recikliranja” kako bih opisao kako pisanje djelomično ili

potpuno zaposjeda kortikalna područja koja su izvorno bila namijenjena

drugoj funkciji.

Budući da vjerujem da su detalji značajni, duboko sam zaronio u to

kako naši sklopovi za čitanje funkcioniraju. Nadam se da mi čitatelji neće

zamjeriti opširnost, ali htio sam vrlo konkretno ilustrirati dva bitna aspekta

moždanih funkcija. Moj je prvi cilj bio demonstrirati da se kulturno

stjecanje ne oslanja na opće mehanizme učenja - ono je usidreno u

specifičnim već postojećim neuronskim sklopovima vrlo usko definirane

funkcije. Što se tiče čitanja, te sklopove počinjemo razumijevati sa sve

većom preciznošću. Sada znamo da oni pripadaju vidnim putevima za

invarijantno prepoznavanje predmeta, koje su prisutne u svih primata.

Njihova bogata interna struktura i djelomična sposobnost za učenje novih

oblika postavile su granicu prihvatljivosti sustava pisanja.

Moja je druga teza, koja proizlazi iz prve, da ljudske kulture nisu

golema područja beskonačne raznolikosti i arbitrarne inventivnosti, što se

sviđa društvenim znanstvenicima. Struktura mozga drži nas na kratkom

lancu što se tiče kulturnih konstrukcija. Sposobnost Homo sapiensa za

invenciju nije beskrajna, nego je sužuje naš ograničeni skup neuronskih

konstrukcija. Ako ljudske kulture pružaju sliku vreve raznolikosti, to je

stoga što iz višestrukih kombinacija ograničenog odabira temeljnih

kulturnih odlika može proisteći eksponencijalan broj kulturnih formi.

Što se tiče čitanja, hipotetske su kulturne invarijante konkretne i

opipljive. Od kineskih znakova do abecede, svi su sustavi pisanja

zasnovani na morfonološkom principu - oni simultano prikazuju korijene

riječi i fonološke strukture. Oni se također oslanjaju na malen inventar

vizualnih oblika koji su prisutni diljem svijeta, i koje je prvi otkrio Mare

Changizi (pogledati 4. poglavlje). U pozadini vidljive raznolikosti pisanja

leži širok raspon univerzalnih, neurološki određenih obilježja.

Univerzalnost kulturnih formi

U ovom bih završnom poglavlju htio obraniti ideju da je čitanje samo

jedan od mnogih primjera kako kulturnu inovaciju obuzdava naša

neuronska arhitektura. Ako model neuronskog recikliranja proširimo na

druge ljudske djelatnosti, trebali bismo ih moći povezati s njihovim

odgovarajućim moždanim mehanizmima. Veza te vrste omogućila bi nam

razumijevanje neuronskih ograničenja koja definiraju domašaj ljudske

kulturne inventivnosti. Za sada se ta mogućnost čini udaljenom, ali bismo

jednog dana mogli biti sposobni nabrojiti bitne sastojke sve ljudske kulture

(uključujući obitelj, društvo, religiju, glazbu, umjetnost i tako dalje) i

razumjeti kako se svaki od njih odnosi prema golemu nizu naših moždanih

sposobnosti.

S veseljem iščekujem cvjetanje takve “kulture neurona”, čije je prve

stepenice tijekom posljednjih trideset godina položio francuski neurobiolog

Jean-Pierre Changeux.398

U dohvatu nam je točan prikaz raznih dimenzija

ljudske kulture. Od te “neuroantropološke” perspektive svako bi kulturno

obilježje na kraju trebalo biti povezano s definiranim neuronskim

sklopovima čije bi kolektivne kombinacije objasnile višestruke oblike koje

mogu poprimiti kulturne reprezentacije. Međutim, trebalo bi biti jasno da

ne zagovaram izravnu i naivnu redukciju kulturnih običaja na jedan jedini

gen, molekulu ili kategoriju neurona. Kao i s čitanjem, niz premošćujućih

zakona u krajnjoj liniji mora kulturne konstrukcije usidriti u njima

relevantne moždane mreže. Ti premošćujući zakoni moraju u sebe

integrirati zakone ljudske psihologije, a ne eliminirati ih. Oni također

moraju uključivati povijesne, političke i ekonomske sile koje su oblikovale

ljudska društva.

Takvo bi gledište moglo zvučati obeshrabrujuće, ali ja nisam jedini

koji misli da mi to možemo. Više je mojih kolega izrazilo slične argumente

u korist jedinstva znanja, odnosno “suglasja”,399

između humanističkih

znanosti, psihologije i, na kraju, znanosti o mozgu. Lingvist Noam

Chomsky bio je jedan od prvih znanstvenika koji su snažno isticali granice

kulturnog relativizma:

[Prema uvriježenom stajalištu,] bogatstvo i specifičnost

životinjskih instinkta jest ono što objašnjava njihova značajna

postignuća na nekim područjima i nedostatak sposobnosti na

drugima (tako glasi taj argument), dok su ljudi, koji nemaju

tako artikuliranu instinktnu strukturu, slobodni misliti, govoriti,

otkrivati i razumijevati bez takvih granica. I logika problema i

ono što sada počinjemo razumijevati, upućuju na to da to nije

ispravan način da se identificira ljudsko mjesto u životinjskom

svijetu.400

Nekoliko godina prije, 1974., francuski je antropolog Dan Sperber

podcrtao kako “iz nagomilanih etnografskih zapisa ne izranja slika

neograničene varijabilnosti, već izrazito razrađenih varijacija unutar

naizgled proizvoljno ograničenog skupa.”401

Pretpostavku da kulturna

raznolikost skriva ograničen niz univerzalnih mentalnih struktura prvi je,

naravno, iznio utemeljitelj strukturne antropologije, Claude Levi-Strauss.

Njegovu je teoriju nedavno uvelike potvrdilo istraživanje kognitivnog

antropologa Donalda Browna. U svojoj knjizi Ljudske univerzalije (Human

Universals),402

Brown daje dug popis od gotovo četiri stotine obilježja koja

dijele sve kulture. Te univerzalne značajke sežu od upotrebe naziva boja i

brojeva do teritorijalnosti, izraza lica, stvaranja glazbe, igara, pravnih

sustava i mnogo toga drugoga.

Koje je porijeklo tih temeljnih kulturnih obilježja? Sperber drži da

ona potječu od u temelju modularne strukture ljudskog uma.403

U

elaboraciji hipoteze Jerrya Fodora,404

Sperber um smatra zbirkom

specijaliziranih “modula” koji su evoluirali kao reakcija na potrebu za

usvajanjem neke specifične oblasti kompetencije. Za Sperbera svaki modul

otpočinje s uskom oblasti primjene, ograničen na situaciju koja je

motivirala njegovu evoluciju. Međutim, ta se oblast može proširiti da

obuhvati veći raspon unosa, što ostavlja prostora za kulturne izume

potpuno novih aktivirajućih podražaja.

Dobar je konkretni primjer prepoznavanje lica. Vizualna

kompetencija za lica kod svih se ljudi javlja rano u djetinjstvu. Ona je

povezana sa specijaliziranim vidnim područjem koje su neki nazvali

“modulom za lica”.405

“Prava oblast” tog modula, odnosno podaci koje on

po svojoj biološkoj funkciji obrađuje, navodno se sastoji samo od ljudskih

lica - taj je modul evoluirao za taj skup podražaja stoga što nam je

ovladavanje njime dalo evolucijsku prednost. Ali naš uređaj za

prepoznavanje lica također okida na predmete koji nisu stvarno ljudsko

lice, primjerice pri pogledu na kip ili fotografiju, zatim na prizor lica Isusa

Krista u krpama snijega koji se topi ili na divovsko ljudsko lice koje

astronomi vide na Marsu (koje je u stvari sjena planine). Mogu ga pobuditi

čak i minimalni rasporedi oblika, poput internetskih “smileyja” i drugih

emotikona (©). U Sperberovu sustavu svi ti podražaji, prirodni ili umjetni,

pripadaju “stvarnoj oblasti” tog modula, odnosno minimalnim

informacijama koje zadovoljavaju uvjete hipotetskog modula za lica.

Za Sperbera upravo ta diskrepancija između stvarne oblasti i prave

oblasti naših mentalnih modula ostavlja prostora za ljudsku domišljatost, i

nju iskorištavaju ljudske kulture. Ljudi smišljaju mnoštvo kulturnih

predmeta da privuku pozornost drugih ljudi. Njihova je jedina svrha

uzbuditi moždane module na što neočekivaniji i privlačniji način.

Univerzalna sklonost ljudskih kultura za stvaranje portreta, kipova,

karikatura, maski, šminke i tetovaža vjerojatno je posljedica neke vrste

kulturne igre koja se igra na granicama našeg modula za prepoznavanje

lica. Doista, ti kulturni artefakti ne imitiraju uvijek ljudsko lice - oni

njegova obilježja preuveličavaju u nešto što etnolozi zovu

“superpodražajem”, odnosno prikazom koji aktivira modul za lica jače

nego stvarno lice. Kad je optimaliziran do te mjere da postaje

superpodražaj, kulturni izum povećava svoju reproduktivnu efikasnost i

može se unutar neke ljudske skupine razmnožavati kao mentalna

epidemija.

Neuronsko recikliranje i moždani moduli

Očigledna srodnost, pa i određena komplementarnost povezuju

koncept prave nasuprot stvarnoj oblasti Dana Sperbera i moju pretpostavku

o neuronskom recikliranju. Oba pogleda naglašavaju kako kulturni predmet

koji evolucija ne bi mogla anticipirati nalazi svoje mjesto u arhitekturi

našeg mozga. To može samo ako pripada našem inventaru naučivih

mentalnih oblika, sadržanom u normalnim uvjetima djelovanja naših

kortikalnih sklopova.

Jedina ograda koju imam prema Sperberovu stajalištu jest to što je on

sklon podcijeniti ulogu učenja i plastičnosti mozga u ishodištu kulturnih

univerzalija. Premda sve module opisuje kao “instinkte za učenje”, strojeve

za stjecanje novog znanja, a ne kruto ugrađene uređaje, on naglašava da su

oni sposobni učiti jedino unutar relativno ograničene sfere. Zapravo, njihov

nedostatak fleksibilnosti igra bitnu ulogu u njegovu argumentu da je za

univerzalna obilježja ljudskih kultura odgovoran zatvoren popis urođenih

modula: hipotetski svi muškarci i žene posjeduju isti fiksni niz modula

koje je definirala ljudska evolucija.

Pogled na kulturu koji izranja iz Sperberove teorije mogao bi se činiti

reduktivan. Ako slijedimo tu misao, svaka je ljudska kultura samo vreća

lukavština za podraživanje već uspostavljenih moždanih modula. Čitanje

sugerira da kulturna inventivnost znatno nadilazi taj opis. Ona nije

jednostavno nastala zahvaljujući podraživanju našega vidnog sustava.

Pisanje je stvorilo uvjete za pravu “kulturnu revoluciju” tako što je

radikalno proširilo naše kognitivne sposobnosti. Izlaganje djetetova mozga

čitanju u dobi u kojoj je najplastičniji stvara golemo preusmjerenje ljudske

spoznaje, koje daleko nadmašuje puko preusmjeravanje unosa

pojedinačnog modula.

Moram dodati da mi pojam “modula” nije pretjerano drag. Taj pojam

kognitivne funkcije zaključava u fiksne ćelije koje navodno prekrivaju

površinu naših mozgova. Koritkalna je stvarnost znatno raznolikija,

redundantnija i plastičnija. Jean-Pierre Changeux istaknuo je eksplozivan

razvoj sinapsi do kojega dolazi u prvim godinama života i koji u dječjem

korteksu iznjedruje raznolikost i redundantnost. Premda su moždani

sklopovi organizirani već pri rođenju, čini se da nisu čvrsto dodijeljeni

pojedinoj domeni, već je moguće da su jednostavno skloniji olakšati

njezino stjecanje. Zahvaljujući svojim obilnim svezama, moždani sklopovi

koji su se razvili pod selektivnim pritiskom određenoga kognitivnog

ograničenja mogu se prenamijeniti za vrlo različite funkcije.

Mehanizam recikliranja neurona znatno obogaćuje domašaj

Sperberove modularne hipoteze. Obrisi naših moždanih procesora nipošto

nisu kruti, nego sadrže element plastičnosti. Njihova se funkcija može

promijeniti, posebno u kulturama koje provode intenzivno obrazovanje i

mozgove djece od vrlo rane dobi izlažu kulturnim predmetima. Plastičnost

omogućava kulturnu raznolikost koja daleko nadmašuje fiksan popis

modula. Nadalje, revolucionarni izumi poput interneta ili kompjutorskog

miša pokazuju da smo vjerojatno daleko od otkrića svih potencijala naše

moždane alatne kutije.

Konačno, moramo priznati da brzina i lakoća s kojom se javljaju

kulturni izumi uvelike variraju, vjerojatno kao funkcija količine

kortikalnog recikliranja koje je potrebno da se njima ovlada. Svi misaoni

predmeti po definiciji se uklapaju u okvir naučivih reprezentacija koje

mogu biti smještene u našim moždanim sklopovima. Međutim, neki od

njih mogu zahtijevati kompleksnije promjene od drugih. Dok kulture

diljem svijeta obiluju licima, tetovažama i maskama, čitanje, matematika i

glazba nedavni su izumi nejednake kompleksnosti i promjenjive brzine.

Intenzivno i rano podučavanje koje je potrebno da bi ih se naučilo

odaje do koje oni mjere nameću sinaptičku reorganizaciju naših postojećih

moždanih sklopova. Ti kulturni predmeti nisu svi jednako dostupni -

moguće je da bi naši mozgovi trebali proći više prijelaznih stepenica na

kulturnoj skali prije nego što određene specifične kortikalne niše postanu

dostupne.

Prema popisu kulturnih invarijanti

Ambiciozni suvremeni istraživački programi počeli su ispitivati

najistaknutija obilježja ljudske kulture, poput glazbe, religije, vjere,

matematike i znanosti. Oni nastoje ustanoviti koji su moždani sklopovi

povezani s tim tvorevinama i ispitati njihove moguće filogenetske i

epigenetske prethodnike. Brzi pregled otkriva nekoliko domena u kojima

su dostižni značajni napreci.

Prirodne znanosti

Sve se kulture zanimaju za razvrstavanje biljaka i životinja.406

Scott

Atran i Dan Sperber to bavljenje taksonomijom povezuju s hipotetskim

modulom “narodske biologije”, koji je specijaliziran za stjecanje znanja o

živim bićima. Moguće je da posjed takvog modula igra ključnu ulogu u

preživljavanju neke vrste time što utječe na njezine hranidbene obrasce,

zdravlje i opću integriranost u okolinu. Razvojna psihologija, slikovni

prikazi i neuropsihologija doista su počeli otkrivati specijalizaciju mozga

za znanje o biljkama i životinjama, koja se javlja u male djece prije nego

što sazru, i koju neke lezije mozga uništavaju.407

Matematika

Moj je vlastiti laboratorij uz nekoliko drugih ispitivao kako su

jednostavni matematički predmeti usidreni u mozgu.408

Sve kulture dijele

minimalni skup apstraktnih matematičkih koncepata, prisutnih i u

aritmetici i u geometriji. Ti se koncepti javljaju u ranom djetinjstvu, čak i

pri izostanku ikakvoga formalnog obrazovanja. Najbolji je primjer koncept

broja. Čak i neobrazovano američko dijete, čiji jezik nema riječi za brojeve

iznad pet, razumije razliku između skupova od dvadeset naspram četrdeset

točkica, može ih poredati, pa čak i spojiti približnim zbrajanjem ili

oduzimanjem.409

Ta je centralna sposobnost za elementarnu aritmetiku

povezana s parijetalnim režnjevima obiju hemisfera, gdje se kod svake

ljudske bebe, djeteta ili odraslog može naći područje osjetljivo na broj

predmeta.410

Nadalje, sada znamo da čak i mozak majmuna makaki sadrži

neurone koji su podešeni na određen broj predmeta - na položaju u mozgu

koji se čini da je čisti homolog ljudskoga parijetalnog područja koji se

aktivira tijekom računanja napamet.411

Zabavno je pomisliti da teorija

brojeva, kojom se često paradira kao vrhuncem “čiste” matematike,

korijene ustvari ima u životinjskoj sposobnosti za praćenje stvari za

prehranu i drugih životinja, što su dvije funkcije od očigledne vrijednosti

za preživljavanje životinja.

Istraživanje brojeva i mozga oprimjeruje kako matematika počiva na

osnovnim i univerzalnim sposobnostima ljudskog uma. Njezini konačni

temelji leže u strukturiranim mentalnim reprezentacijama prostora,

vremena i brojeva koje smo naslijedili iz naše evolucijske prošlosti i koje

učimo kombinirati na nove načine uz pomoć napisanih i izgovorenih

simbola.

Umjetnosti

Sve kulture proizvode “umjetnička” djela, skupe dekorativne kreacije

čija praktična upotreba nipošto nije očigledna. U svojim knjigama i

predavanjima o “neuroestetici” na College de France (2003.-2005.), Jean-

Pierre Changeux predložio je neurobiološku ocjenu umjetničkih formi,

posebno slikanja i muzike.412

Kao “sinteza višestrukih evolucija”, naš

mozak smješta velik odabir mentalnih reprezentacija koje mogu objasniti

kompleksne emocionalne reakcije koje izaziva umjetničko djelo. U

neuronskom smislu slika se raščlanjuje na mnoge dijelove koji se prenose

brojnim područjima mozga. Svaki od tih područja obrađuje jedno od

svojstava umjetničkog djela: boju, teksturu, lica, ruke, izražavanje osjećaja.

Umjetničko djelo postaje remek-djelo kad razne razdijeljene moždane

procesore podražuje na nov, sinkron i harmoničan način.

Američki neurolog Vilyanur Ramachandran izložio je ideje slične

ovima. On drži da “svrha umjetnosti... nije samo da prikazuje ili

predstavlja stvarnost... već da je uzdiže, transcendira, ili čak i da [je]

iskrivi... da je pojača kako bi snažnije aktivirala iste one živčane

mehanizme koje bi aktivirao izvorni predmet”.413

Za britanskog

neuropsihologa Semira Zekija “umjetnici su u nekom smislu neurolozi,

koji ispituju mozak tehnikama koje su za njih jedinstvene”.414

Zeki

spekulira da bi umjetničke forme mogle biti povezane s djelomično

odjelitim moždanim sklopovima: fovizam u našemu mozgu stimulira

područje V4 za boju, kinetička umjetnost pomiče granice našeg područja

MT/V5 za kretanje, i tako dalje... Nadalje, rad nadarenih umjetnika skriva

golem broj tumačenja koja stalno obnavljaju užitak promatrača.

Changeux ide jedan korak dalje. On smatra da puko podraživanje

nekolicine moždanih sustava nije dovoljno za stvaranje prave umjetničke

forme. Djela umjetnosti kojima se najviše divimo nisu tek “superpodražaji”

koji promatrače fasciniraju korištenjem hipnotičkih pokreta ili šokantnih

boja - premda se čini da bi se ta definicija mogla primijeniti na stanovite

trendove suvremene umjetnosti! Remek-djela bi prije svega trebala odisati

harmonijom. Tek se sad počinje istraživati glazbeni aspekt neuronskih

osnova za osjećaj koherencije između pojedinih dijelova i veće cjeline,

consensus partium, koji Changeux smješta u srž umjetničkog stvaranja.415

Ovdje pojam harmonije glazbenih akorda ima čvrstu fizikalnu definiciju.

Osnovna osjetljivost na glazbene intervale oktava i kvinti jest kulturna

univerzalija koja je prisutna već u male djece. Čini se da se to obilježje

pojavljuje na razini primarnoga auditivnog područja, gdje konsonantni

akordi pobuđuju koherentnu i sinkronu neuronsku aktivnost, dok

disonantni tonovi pobuđuju bolno uznemirujuće, lupajuće ritmove. Može li

se na sličan način objasniti harmonija u slikanju ili kiparstvu, pomoću neke

vrste fazne sinkronije u više raspoređenih moždanih područja koju potiče

neko remek-djelo? Trenutačno nemamo nikakvih konačnih odgovora na to

pitanje, jer je neuroestetika i dalje kontroverzno područje neuroznanosti

koje je tek u zametku.

Religija

Još je kontroverznije pitanje može li neuroznanost rasvijetliti

univerzalnu ljudsku sklonost religiji. Može li se religijsko mišljenje pratiti

sve do njegovih pretpostavljenih evolucijskih i neurobioloških korijena?

Tri nedavno objavljene knjige416

iznose kognitivna, pa čak i

“neuroteološka” objašnjenja univerzalnosti religije i njezine tisućljetne

stabilnosti.

Daniel Dennet razrađuje izvorno memetičko objašnjenje Richarda

Dawkinsa. On tvrdi da naša sposobnost kulturne transmisije pomoću jezika

i oponašanja nužno vodi javljanju parazitskih mentalnih reprezentacija

zvanih “memi”. Ti mentalni predmeti ne moraju biti korisni za svoje

domaćine - jedini je uvjet da funkcioniraju kao djelotvorni “replikatori”,

koji olakšavaju prenošenje iz jednog uma u drugi. Religije nisu ništa doli

skupovi mentalnih reprezentacija koji se sami razmnožavaju i koji imaju

jednu svojstvenu karakteristiku: sam njihov sadržaj vjernicima stipulira da

bi bilo svetogrđe ne držati ih se slijepo i širiti ih vjerno i marljivo. Pascal

Boyer malo dublje prodire u kognitivne temelje koji objašnjavaju lakoću s

kojom se šire religijske ideje. On poput Sperbera pretpostavlja da te

“mentalne epidemije” nalaze odjek u već postojećim mentalnim modulima

našeg mozga. Religija je neka vrsta parazita koji se vozi “piška lonca” na

kognitivnim modulima predodređenima za socijalnu inteligenciju, moralni

osjećaj i uzročno zaključivanje - onima zbog kojih zaključujemo da postoji

uzročni agens kad vidimo da se predmeti kreću na ciljno usmjeren način. U

osnovi, kaže Boyer, mi smo tako ustrojeni da u svojoj okolini otkrivamo

svemoćni plan, namjeru i moralnost.

Naposljetku, Scott Atran se fokusira na objašnjavanje sklonosti ljudi

prema nadnaravnome. Prema njegovu viđenju, nadnaravna bića poput

nevidljivih predaka, mislećih stabala, zlonamjernih predmeta ili začaranih

šuma predstavljaju jedinstvenu kombinaciju zbog koje su izvanredno

privlačna. S jedne strane, oni jasno upadaju u prirođene mentalne

kategorije pomoću kojih parsiramo prirodni svijet (mjesta, predmete,

životinje, ljudska bića), ali s druge strane narušavaju neka od osnovnih

pravila tih kategorija. Magnetski utjecaj koji ta diskrepancija vrši

objašnjava zašto su nam ti posve imaginarni koncepti toliko privlačni. Oni

su vrlo djelotvorni superpodražaji za mozgove kako djece tako i odraslih.

Poput Janusa, rimskog boga s dva lica, jedno im lice omogućava da prodru

u naše mentalne module, dok drugo pojačava našu pozornost i pamćenje.

Upravo kao što nas kinetička umjetnost fascinira podraživanjem moždanog

područja za kretanje, nadnaravne su misli hipnotički mamci za područja

mozga koja kodiraju mjesta, predmete, životinje i ljudska bića.

Svi ti evolucijski prikazi zvuče istinito, ali se ne doimaju kao da

ispunjavaju svoj cilj da objasne kompleksnost društvenih i kulturnih

fenomena. Mogu imati samo hvale za njihove pokušaje da misterije

umjetnosti i religije povežu sa standardnim kognitivnim fenomenima koji

se u krajnjoj liniji mogu ispitivati pomoću oruđa psihologije i slikovnih

prikaza mozga. Pa ipak, oni me uvijek podsjećaju na “Priče iz džungle”

Rudyarda Kiplinga, o tome kako je deva dobila svoju grbu ili leopard svoje

pjege. Poput Kiplingovih priča, teorije umjetnosti i religije oslanjaju se na

spekulativne mehanizme koji su trenutačno još uvijek uvelike odijeljeni od

objektivnog eksperimentiranja. Nasuprot tome, možda je najzanimljiviji

aspekt čitanja to što je ono vrlo podatno rigoroznom seciranju neuronskih

mehanizama koji mu leže u podlozi. Premda je ono izum visoke razine

specifičan za ljude, on se u konačnici odnosi na jasno identificirane

moždane sklopove koji se mogu reproducirati. Radujem se budućim

eksperimentalnim iskoracima koji će najposlije neuroestetiku i

neuroteologiju dovesti do iste razine znanstvene strogosti.

Zašto smo mi jedina kulturna vrsta?

Pretpostavka da se svako važnije obilježje ljudskih kultura odnosi na

određene moždane module ili procesore naslijeđene od naše evolucijske

prošlosti nailazi na jedan važan prigovor. Ako s drugim primatima dijelimo

većinu, ako ne i sve te procesore, zašto smo jedina vrsta koja je izrodila

goleme i vrlo razvijene kulture?

Unatoč nedavnim raspravama o opsegu životinjskih kultura, Homo

sapiens je u kulturnoj sferi doista jedinstvena vrsta. Desetljeća strpljiva

etološkog promatranja urodila su samo popisom od trideset devet

autentičnih “kulturnih” crta kod naših najbližih rođaka, čimpanzi. Kultura

se definira kao ponašanje koje se razlikuje među skupinama životinja iste

vrste, koje se prenosi među generacijama i koje nije tek jednostavna

posljedica varijacija u lokalnoj okolini.417

Pobornici kultura čimpanza

činjenice da čimpanze iz Mahale u Tanzaniji kopaju noseve prutom, ili da

na četirima od sedam mjesta u Africi pljeskanje rukama služi za

privlačenje pozornosti druge čimpanze, trijumfalno identificiraju kao

“kulturne” odlike. Ne poričem važnost tih opažanja - ona služe da obilježe

jedinstvenost ljudske vrste i pokušavaju je dovesti u vezu s klasičnim

mehanizmima nesvjesnog oponašanja i društvene transmisije. Međutim,

oskudnost životinjskih kultura i mala količina njihovih sadržaja u snažnom

su kontrastu s neizmjernim popisom kulturnih tradicija koje čak i najmanja

ljudska grupa spontano razvija.

Posebno je instruktivan primjer grafičke umjetnosti. Gotovo da nema

ljudskog društva koje ne prakticira neku vrstu crtanja ili rezbarenja, bilo na

stijeni, u zemlji ili na ljudskom tijelu. Tim su umjetničkim formama

nevjerojatno ovladali već naši preci iz višeg paleolitika, o čemu na primjer

svjedoče crteži na stijenama u špilji Chauvet (prije 32.000 godina). U

velikom su mnoštvu kultura, uključujući inuitske i indijske, crteži ubrzo

preuzeli simboličko značenje, posebno za označivanje broja. Potpuno

razvijeno pismo javilo se tri tisuće godina prije našeg vremena na barem

četirima odvojenim poprištima (Sumer, Egipat, Kina i Mezoamerika).

Nasuprot tome, nijedna vrsta majmuna ili čovjekolikog majmuna nikad

nije stvorila ni jedan pravi simbolički sustav.

Iznenađujući nedostatak grafičke domišljatosti u neljudskih primata

nije posljedica ikakvog trivijalnog vidnog ili motoričkog ograničenja. Kad

joj se dade elektronska podloga za crtanje, jednogodišnja čimpanza

uspijeva proizvesti točke, linije i krivulje.418

Prema japanskom istraživaču

čovjekolikih majmuna Testuru Matsuzawi, čimpanze “kao da posjeduju

intrinzičnu motivaciju za crtanje”. Kad se podloga programira da na ekranu

ne ostaje trag, oni je prestaju koristiti, što upućuje na to da “vidljivi tragovi

za životinje koje se istražuju imaju neku vrstu pojačavajuće vrijednosti”

Zašto onda, kad im se dade oprema za crtanje i slikanje, čimpanze nikad ne

stvaraju ništa više od nekoliko nasumičnih obojenih površina, naizgled

lišenih ikakvoga komunikacijskog ili referencijskog cilja (vidi sliku 8.1)?

Ako kulturna inventivnost proistječe od recikliranja moždanih mehanizama

koje ljudi dijele s drugim primatima, treba objasniti golemu razliku između

kulturnih vještina ljudskih bića i čimpanzi.

Slika 8.1 U neljudskih primata grafička je proizvodnja minimalna. Trinaestomjesečna

čimpanza naučila je upravljati grafičkim tabletom i iscrtavati elementarne krivulje, ali

nikad nije razvila nikakvu sposobnost komuniciranja ideja putem crteža (lijevo, prema

Tanaka, Tomonaga i Matsuzawa, 2003.). “Kompoziciju* na desnoj strani proizvela je

odrasla čimpanza koja je poluneovisno živjela u rezervatu Mefou Forest u Kamerunu,

kojoj su dani platno i vodene boje (© Canadian Ape Alliance). Upotrijebljeno uz

dopuštenje Animal Cognitiona.

Plastičnost svojstvena samo ljudima?

Predloženo je nekoliko rješenja za tu zagonetku. Jedno od njih

naglašava to da je ljudski mozak obdaren većom plastičnošću od mozgova

naših rođaka, čimpanzi. Činjenica da se rađamo s nerazvijenim i vrlo

plastičnim mozgom neporecivo je jedna od najistaknutijih osobina Homo

sapiensa, koja nas izdvaja od drugih primata, pa čak i od našeg pretka

Homo erectusa.419

U usporedbi s drugim primatima, rađanje ljudskog

novorođenčeta odvija se u doba kad je razvoj njegova mozga daleko od

toga da bude dovršen. Kora mozga još je uvijek neurološki nerazvijena i

njezino će sinaptičko dozrijevanje trajati više godina.

Premda dugotrajnija plastičnost vjerojatno pridonosi sposobnosti

naše vrste da se prilagodi velikom mnoštvu uvjeta okoline, sumnjam da

ona igra dominantnu ulogu u našem smislu za kulturnu inventivnost. Čini

se da učenje nije ograničavajući čimbenik koji sprečava čimpanze da

razvijaju kulturne artefakte. Ustvari, velik broj pokusa demonstrira da je

mozak primata sasvim sposoban apstraktno učiti, pa čak i radikalno se

preusmjeravan na nove djelatnosti. Kao što su pokazali Nikos Logothetis i

Yasushi Miyashita, čak i makaki majmuni uče prepoznati proizvoljne

oblike krivulja i fraktala, na kakve nikad ne nailaze u svojem prirodnom

ambijentu. Kao što smo vidjeli u 3. poglavlju, takvo uvježbavanje

radikalno mijenja ugođenost mnogih neurona u vidnom korteksu makakija,

čime neuroni postaju selektivni za te nove oblike.420

Drugi su pokusi

čimpanze i majmune makaki čak uvježbavali da prepoznaju oblike

arapskih brojki, brzo ih poredaju i dovedu ih u vezu s odgovarajućim

količinama.421

Majmuni također mogu naučiti rukovati alatima. Atsushi Iriki i

njegovi kolege na Sveučilištu u Tokiju nisu imali poteškoća pri

podučavanju majmuna da se koriste dugim grabljama kako bi dosegli

predmete. Majmuni su se toliko izvještili u tom zadatku da su uspijevali

skrivene predmete uhvatiti pomoću videoveze na kompjutorskom

ekranu.422

Učenje baratanja alatima dovelo je do golemih promjena u

malenom području prednjega parijetalnog korteksa: proširila su se

neuronska recepcijska polja, izraženi su neurotrofski čimbenici i pojačale

su se veze s udaljenim posteriornim kortikalnim područjima. Sličnosti s

ljudskim mozgom sugeriraju da bi taj predio mogao biti prethodnik ljudske

mreže za naučene kretnje rukama, uključujući pisanje.

Ukratko, u drugih su primatskih vrsta očigledno prisutni zameci

ljudske sposobnosti za učenje simbola - premda nijedna od njih nikad nije

sama izumila kulturne simbole. Budući da majmunski mozak može usvojiti

simbole i oruđa, za nedostatak kulturne inovacije u neljudskih primata ne

može biti odgovorna smanjena plastičnost mozga. Ono što nedostaje nije

sposobnost učenja, već prije sposobnost izumljivanja i prenošenja

kulturnih predmeta.

Čitanje drugih umova

Iznesena je teorija da je ljudski mozak specifično “pred-prilagođen”

kulturnoj transmisiji. Michael Tomasello izričito zastupa to stajalište:

Ljudska su bića biološki prilagođena kulturi na načine na koje

to drugi primati nisu. Razlika se može jasno vidjeti kad se

sistematski usporede sposobnosti društvenog učenja ljudi i

njihovih najbližih primatskih rođaka. Ljudska prilagodba na

kulturu u ljudskoj se ontogenezi počinje manifestirati oko dobi

od jedne godine, kad ljudska djeca počinju druge osobe

shvaćati kao intencionalne aktere poput sebe, te se s njima

uključuju u zajedničke interakcije pozornosti. To pak

razumijevanje maloj djeci omogućava da upotrijebe neke po

snazi jedinstvene forme kulturnog učenja kako bi stekli

nagomilanu mudrost svojih kultura. 423

Prema Tomasellu posebnost naše vrste oslanja se na jedinstvenu

sposobnost kulturne transmisije, posljedicu nedavnog širenja moždanog

modula za “teoriju duha” - mentalnu reprezentaciju tuđih namjera i

uvjerenja. Taj moždani sustav na barem tri različita načina djeluje na

širenje kultura. Prvo, on odraslima omogućava da predoče opseg i granice

znanja svoje djece, što ih motivira da podučavaju, pa čak i da smišljaju

pedagoške strategije. Drugo, “teorija duha” djeci pomaže da razumiju

komunikativne i pedagogijske nakane odraslih - ne zadovoljavaju se

ropskim oponašanjem odraslih, već ih imitiraju s temeljitim

razumijevanjem njihovih ciljeva.424

Konačno, teorija duha svakom

pripadniku ljudske vrste dodjeljuje sposobnost da se predstavlja, da obraća

pažnju na vlastita duševna stanja te da njima po volji manipulira

smišljanjem novih kulturnih izuma.

Deseci pokusa pokazuju da su vrlo mala djeca izrazito osjetljiva na

tuđe komunikacijske namjere. To dijeljenje namjera igra ključnu ulogu u

usvajanju jezika.425

Suprotno proširenu gledištu, djeca riječi ne uče

opetovanim povezivanjem s odgovarajućim predmetima. Kad čuju novu

riječ, ona prate pogled govornika kako bi shvatila o čemu on ili ona govori.

Izgovorenoj riječi značenje pripisuju tek kad razumiju što govornik ima na

umu - i kad uzmu u obzir mnoštvo znakova o njegovu znanju i

sposobnosti. Nikakvo se učenje ne odvija u “bezumnim” situacijama, na

primjer ako zvučnik naprosto ponavlja neku riječ u fiksnom odnosu s

nekim predmetom. Kulturna transmisija zahtijeva da se bavimo drugim

umovima.

Prema Tomasellu, jedinstveno ljudska osjetljivost na tuđa duševna

stanja nije posljedica iznenadne mutacije. Primitivna je reprezentacija

namjera, uvjerenja i ciljeva već prisutna u porijeklu svih velikih

čovjekolikih majmuna. Međutim, u ljudskoj je vrsti ona pojačana, i prati je

osebujna motivacija da se osjećaji i djelatnosti dijele s drugim ljudskim

bićima. Za Tomasella, nijedna od tih ljudskih sposobnosti nas, strogo

govoreći, ne predodređuje za razvijanje kulture. Međutim, na nekoj točki

dolazi do kritične mase izuma koji unapređuju kulturu. Javlja se “efekt

kulturne poluge sa zapinjačem”, u kojem svaki novi izum sam olakšava

prenošenje drugih izuma društvenoj skupini. Inteligentno oponašanje i

aktivna pedagogija konačno stabiliziraju kulturne reprezentacije tijekom

nekoliko generacija.

Premda je Tomasellova pretpostavka zanimljiva, ona tek djelomično

objašnjava izvanredno širenje ljudske kulturne sfere. Ona objašnjava

gotovo epidemijsko širenje kulture od jednog centra inovacija na skupinu

ljudskih bića, i objašnjava stabilnu ili čak nepovratnu narav naših

najdominantnijih kulturnih odlika (vatra, poljoprivreda, stočarstvo,

gradovi, pismo, pravni sustav...). Međutim, ona malo govori o početnoj

iskri koja pokreće kulturnu invenciju. Ljudska je vrsta bez sumnje osobito

darovita za širenje kulture - ali je ona također jedina vrsta koja uopće

stvara kulturu. Homo sapiens ima maštu kojoj u životinjskom svijetu nema

ravne, što je očigledno kad se promatra igra malog djeteta. Tomasellova

pretpostavka o društvenoj transmisiji ostaje u osnovi nemušta u pogledu

same kulturne kreativnosti.

Globalni neuronski radni prostor

Moje je vlastito gledište o jedinstvenosti ljudske kulture da je osim

razvijanja “teorije duha” bila potrebna još jedna izuzetna promjena -

sposobnost iznalaženja novih kombinacija ideja i razrada svjesne mentalne

sinteze.

Kad se anatomija mozga ljudi današnjice usporedi s onom drugih

primata, ranih hominida, pa čak i neandertalaca, istaknuto je svojstvo naše

vrste nerazmjerno širenje frontalnog režnja. Prefrontalni korteks, koji se

nalazi sasvim na prednjem dijelu moždanih hemisfera, ključni je igrač u

golemim mrežama asocijativnih područja koja također uključuju donje

parijetalno i prednje temporalno područje. Ta su područja u ljudi do

četrdeset puta veća nego u makakija.426

Sirenje snopova vlakana koji leže ispod frontalnog režnja možda je

najuočljivija preobrazba do koje je došlo u ljudskomu mozgu - ti su

snopovi kod ljudi veći nego u bilo koje druge primatske vrste, čak i nakon

korekcije s obzirom na opću promjenu volumena mozga ili tijela.427

Moguće je da neke udaljenije veze, poput onih koje donji prefrontalni

korteks povezuju s okcipitalnim režnjem, postoje samo u ljudi (slika 8.2).

Ljudski prefrontalni neuroni pokazuju jasnu prilagodbu na to golemo

povećanje konektivnosti: njihova su dendritska stabla, koja prihvaćaju

ulazne signale, gušća, a sinaptički su kontakti znatno brojniji nego u drugih

primata.428

Čini se da jedna kategorija neurona, divovska fuziformna

stanica, postoji samo kod Homo sapiensa i drugih velikih čovjekolikih

majmuna.429

Ti se neuroni nalaze na dijelu frontalnog režnja, u prednjemu

cingularnom korteksu, i odašilju izvanredno duge aksone prema drugim

udaljenim područjima kore mozga.

Iza toga golemog povećanja konektivnosti mora stajati neka nova

funkcionalnost. Jean-Pierre Changeux i ja smatramo da ono služi tome da

iz nekoliko područja mozga prenosi ulazne signale i da ih sastavlja u

zajedničkom kortikalnom radnom prostoru. Kad se dosegne mentalna

sinteza, različite sveze tu informaciju mogu prenijeti čitavome mozgu.

Većina je primatskog korteksa uvelike modularna - podijeljena na

specijalizirane teritorije, od kojih svaki ima svoje specifične ulazne signale,

internu strukturu i izlazne signale. Međutim, prefrontalni korteks i druga

asocijativna područja razlikuju se - ona odašilju i primaju mnogo

raznolikije kortikalne signale te su stoga manje specijalizirana. Njihove

transverzalne veze prekidaju modularnost mozga i uvelike uvećavaju širinu

transmisijskog pojasa korteksa. Nije pretjerano iznenađujuće otkriti da je

taj sustav u ljudskomu mozgu najviše raširen. Moje je mišljenje da ta

evolucija rezultira velikim “neuronskim radnim prostorom”, čija je glavna

funkcija sastavljati, suprotstavljati, rekombinirati i sintetizirati znanje. On

pridonosi sprečavanju razdvajanja podataka i omogućava da se naše

ponašanje povezuje s bilo kakvom kombinacijom podataka iz prošlog ili

trenutačnog iskustva. Zahvaljujući svojim vezama sa svim područjima više

razine, naš prefrontalni korteks pruža prostor za unutarnje prosuđivanje,

koje hrani čitav skup shvaćanja i sjećanja. Grubo rečeno, ono što nazivamo

“svjesnim mišljenjem” može biti jednostavno manipulacija podacima

unutar toga globalnog neuronskog radnog prostora.

Moj pokušaj da povučem vezu između frontalnog režnja i najviših

mentalnih sposobnosti svakako nije nov. Tijekom posljednjih trideset

godina psiholozi poput Patricije Goldman-Rakic i Joaquima Fustera, kao i

neuropsiholozi poput Aleksandra Lurije, Francoisa Lhermittea i Tima

Shallicea smatrali su da postoji veza. Svi su ti znanstvenici primijetili da,

premda elementarna i automatizirana ponašanja često ostavlja netaknutima,

oštećenje na prednjem režnju vodi poteškoćama organizacije svjesnog

razmišljanja i planiranja kompleksnog djelovanja prema nekom cilju.

Početkom dvadesetog stoljeća pionirski su pokusi s lezijama talijanskog

neurologa Leonarda Bianchija već doveli do toga da frontalni režanj

imenuje “organom za mentalnu sintezu”. On je naglašavao kako

konektivnost frontalnog režnja, koja je osobito obilna kod ljudi, podupire

suočavanje auditivnih i vidnih modalnosti i brzu svezu sa sustavima

razumijevanja i proizvodnje govora.430

Slika 8.2 Čitanje je tek jedan primjer izvanredne inventivnosti ljudske vrste. Zašto samo

Homo sapiens reciklira svoje kortikalne mreže za nove kulturne upotrebe?-Aristotelijanski

pojam 'zdravog razuma', moždani centar u kojem spajanje petorih osjetila podržava maštu

i inventivnost, nalazi odjeka u modernom otkriću golemih snopova vlakana koji su se

razvili specifično u ljudi, koji spajaju i fleksibilno iznova kombiniraju podatke koji dolaze

iz mnogih područja mozga. Te su mreže sjedište konstantne spontane aktivnosti. Jean-

Pierre Changeux i ja postulirali smo da, u susretu s osjetilnim unosima odozdo na gore ta

aktivnost odozgo prema dolje pruža svjestan pristup izvanjskom svijetu i podržava

pojačanu sposobnost za mentalno istraživanje i invenciju. Upotrijebljeno uz dopuštenje

Annual Review of Neuroscience i Oxford University Pressa.

Kad bacimo pogled još dalje unatrag, ideju da naš duh sadrži sensus

communis, odnosno opći smisao, privatni forum svijesti u kojem unose iz

osjetilnih organa povezujemo u koherentnu i razumljivu reprezentaciju,

dugujemo Aristotelu i Galenu. U desetom je stoljeću Avicena tu

sposobnost već povezao s prednjim dijelom mozga, premda je izdvojio

moždane komore (ventrikule), a ne samu koru mozga:

Jedna od životinjskih unutarnjih moći percepcije jest moć

fantazije, odnosno sensus communis, koja se nalazi u prednjem

dijelu prednje moždane komore. On prima sve forme koje se

utiskuju na pet osjetila i prenosi ih iz njih. Iduća je moć

reprezentacije, koja se nalazi u stražnjem dijelu prednje

moždane komore, koji čuva ono što je sensus communis primio

od pet pojedinih osjetila, čak i u nedostatku predmeta koji se

osjetilno doživljava... Sljedeća je moć “osjetilne mašte” u

odnosu na životinjsku dušu, i “racionalne mašte” u odnosu na

ljudsku dušu. Ta se moć nalazi u srednjoj moždanoj komori.431

U ovom odlomku Avicena prednjem režnju priznaje tri sposobnosti

za koje vjeruje da postoje u životinja, ali da su u ljudskih bića znatno

proširene: sinteza pet osjetila; pamćenje, koje tu sintezu drži “u duhu” čak i

nakon što je njezin predmet nestao; te mašta, koja obogaćuje percepciju i,

zajedno s razumom, može zamisliti nove načine postizanja ciljeva. Te su

ideje sa zanimljivom dalekovidnošću anticipirale tri glavna otkrića

moderne neuroznanosti o funkciji prednjeg režnja:

• Prefrontalni su neuroni silno multimodalni. Pokusi pokazuju

da su sposobni prikupiti sve podatke koji su relevantni za

trenutačni cilj, bili oni iz sluha, vida ili dodira. Gotovo da nema

unosa u mozak koji ne dopre do prefrontalnog korteksa.

• Prefrontalni neuroni pokazuju značajnu sposobnost da ostanu

aktivni i nakon što je predmet percepcije nestao. Mogu

intenzivno okidati i nekoliko desetaka sekundi te radnu

memoriju o nekoj prošloj epizodi održavati u osnovi toliko

dugo koliko ti podaci budu potrebni.

• Prefrontalna područja sudjeluju u mreži koja prekriva cijeli

mozak, čija aktivnost stalno fluktuira, čak i kad nema osjetilnih

unosa. Tu je fluktuaciju primamljivo povezati sa spontanim

tokom savjesti i mašte.432

Kad se dobrovoljac podvrgne skenu

slikovnog prikaza dok miruje i dok se od njega ne traži da vrši

neki specifični zadatak, mozak ne utihne, već prolazi kroz

nepredvidljiv niz koordiniranih stanja.433

Od jednog do drugog

trenutka aktivacija se pojavljuje u odjelitim sektorima

frontalnog korteksa, od kojih je svaki povezan sa specifičnim

teritorijima udaljenoga parijetalnog, temporalnog ili

okcipitalnog režnja. Endogena aktivacija tih mreža obilježava

svjesno stanje mirovanja u ljudi - ona nestaje samo u dubokom

snu, pod anestezijom ili u komi.434

Ukratko, u ljudskom je mozgu prisutna vrlo razvijena mreža gustih

daljinskih veza. One stvaraju globalni radni prostor koji omogućava

suočavanje, sintezu i distribuciju podataka koji nastaju u drugim moždanim

procesorima. Taj je sustav dodatno opremljen rubnim područjem spontanih

fluktuacija, koje omogućuje isprobavanje novih ideja. Vjerujem da je

nedavno širenje te mreže globalnoga radnog prostora u bliskoj vezi i s

javljanjem refleksivne svijesti i s ljudskom sposobnošću kulturne

invencije.

Zaista, te spontane fluktuacije koje se zbivaju u prefrontalnom

korteksu i drugim poljima radnog prostora pružaju potencijalni neuronski

mehanizam za proces kulturnog recikliranja koji prožima ovu knjigu.

Njihova stohastična aktivnost možda upućuje na trajno pretraživanje raznih

načina na koje se mogu sabirati sadržaji naših moždanih procesora. Sa

svojom proširenom mrežom veza odozgo- -naniže, naša vrsta više od bilo

kojega drugog primata može odabrati nasumičnu pregršt ideja i igrati se

njima. Te se ideje konačno mogu upregnuti za nove, nepredviđene svrhe.

Unutar našega globalnog neuronskog radnog prostora možemo osvijestiti

bezgraničan broj misli i po volji ih povezivati. Rekao bih da je tajna

specifične sposobnosti naše vrste da iznjedruje nove kulturne predmete u

tom neuronskom “melting potu”.

Ključno je to što, premda moždana aktivnost stohastički fluktuira,

ona ne luta nasumično. Unutar pojedinog mozga, kao i na razini društva,

selekcijski mehanizmi stabiliziraju kombinacije ideja koje su

najzanimljivije, najkorisnije ili, ponekad, jednostavno najšokantnije ili

najzaraznije. Dorsolateralni prefrontalni korteks dobro je opremljen za tu

vrstu razvrstavanja. On prihvaća privilegirane neuronske projekcije iz

sklopova za procjenjivanje i nagrađivanje, koji se nalaze u

orbitofrontalnom i cingularnom korteksu, kao i u subkortikalnim jezgrama

poput amigdala i bazalnih ganglija.

Moja pretpostavka o tome kako prefrontalni korteks pretražuje

kortikalne sklopove bez sumnje podsjeća na ideju Dana Sperbera da se

kulture igraju rubnom varijabilnošću moždanih modula. Međutim,

mogućnost sinteze višestrukih moždanih procesora pod egidom

prefrontalnog korteksa znatno obogaćuje Sperberov model. Kortikalno se

recikliranje ne sastoji od pukog pronalaženja novih unosa za pojedini

modul. Mreža daljinskih veza koja kulminira Homo sapiensom prije svega

nam omogućava suočavanje više moždanih procesora koji inače ne bi

uspijevali komunicirati. Uvjeren sam da se inovacija često javlja iz takvih

sveza i metafora koje povezuju domene.435

Posebice se izum čitanja ne

sastoji samo od stvaranja skupa znakova koji djelotvorno stimuliraju naš

vidni korteks. On se prije svega oslanjao na asocijaciju tih stvari i

auditivnih, fonoloških i leksičkih reprezentacija govornog jezika. Ako

drugi veliki čovjekoliki majmuni nikad nisu došli do te ideje, to je možda

stoga što im arhitektura njihovih mozgova, za razliku od naših, nije

omogućila da isprobaju te nove kombinacije.

Veliko je mnoštvo istraživača različitim putevima došlo do zaključka

da naša vrsta ima dar za povezivanje misli. Druge vrste nisu sposobne s

istim stupnjem fleksibilnosti integrirati sve izvore informacija. Čak je i u

djece integriranje ograničeno prije nego što se prefrontalni korteks potpuno

razvije. Prostorno znanje djece ispitivala je moja prijateljica i kolegica

Elisabeth Spelke, s odsjeka za psihologiju na Harvardu. Rezultati njezina

rada sugeriraju da je prije dobi od pet ili šest godina ponašanje djece pri

traženju skrivenog modularno i slabo integrirano. Mlada se djeca u potrazi

za sakrivenim predmetom mogu voditi bojom zida, a njihov osjećaj za

mjesto im govori na kojoj strani sobe da traže - ali si djeca tek u dobi od

oko šest godina predočavaju kombinatorni koncept poput “lijevo od

zelenog zida”. Druge vrste, poput štakora, nikad ne dosegnu taj stadij

integracije, čak ni kad odrastu.436

Čini se da je naša sposobnost za

objedinjavanje dviju odvojenih reprezentacija (“gdje” i “što”) povezana s

jezikom, te bi stoga mogla biti jedinstvena za ljude.437

Annette Karmiloff-Smith s Londonskog instituta za zdravlje djece

razvila je srodnu teoriju, koja postulira da se kognitivni razvoj djece sastoji

od “nadilaženja modularnosti”438

Djelić mozga djeteta, uključujući

prefrontalni korteks, uči na eksplicitan i apstraktan način iznova opisati već

postojeće implicitno znanje zakopano unutar specijaliziranih modula.

Usvajanje alfabetskog principa pruža dobar primjer unutarnjega ponovnog

opisivanja. Djeca već pri rođenju posjeduju neko znanje o fonemima,

premda implicitno. To se zakopano znanje tek nakon izričitog učenja

abecede svjesno izvlači i postaje razvijena fonemska svjesnost -

sposobnost svjesnog reprezentiranja i manipuliranja fonemima. U toj

domeni mentalna sinteza, svjesna reprezentacija i kulturna invencija

očigledno idu ruku pod ruku.

Sličnoj se analizi mogu podvrgnuti mnoga druga područja ljudske

invencije. Što se tiče matematike, moja je prethodna knjiga, Osjećaj za

brojeve (The Number Sense), naglašavala kako se matematička inovacija

oslanja na povlačenje novih veza ili metafora između domena poput broja,

prostora i vremena.439

Na polju umjetničkog stvaranja Jean-Pierre

Changeux samom biti umjetnosti smatra potragu za skladnom sintezom

između moždanih procesora. I konačno, arheolog Steven Mithen do

sličnog zaključka dolazi iz potpuno različite perspektive: ispitivanja

rudimentarnih alata koje su naši preci ostavili tijekom nekoliko milijuna

godina ljudske evolucije. Mithen nagađa da su postignuća naše vrste

posljedica mutacije koja je omogućila da se višestruke “kapele”

specijaliziranih razumskih umova stope u jednu “katedralu”, u kojoj misli

svake vrste mogu fluidno lutati.440

Ukratko, pojavljuje se konsenzus oko jednostavne ideje: mozak naše

vrste ima poseban dar za mentalno rekombiniranje. Evolucija globalnoga

radnog prostora omogućuje mu optimalno iskorištavanje kulturne

kognitivne niše koju je omogućilo neuronsko recikliranje. Samo ljudska

bića izmišljaju radikalno nove načine korištenja svojih drevnih moždanih

procesora i povezuju ih kako bi smislili inovativna pravila. Naš

prefrontalni korteks funkcionira poput primitivne “Turingove mašine”. On

djeluje sporo i često pravi pogreške, ali nove sinteze koje generira mogu

biti istinski kreativne. Njegovi izumi, koji se kulturnom transmisijom

gomilaju tijekom mnogih tisuća godina, daleko nadmašuju sposobnosti

koje je naša vrsta naslijedila biološkom evolucijom. Među mnogim

kulturnim bogatstvima čitanje je najplemenitiji dragulj - ono utjelovljuje

drugi sustav nasljeđivanja koji smo dužni prenositi budućim generacijama.

Zaključak

Budućnost čitanja

Pisanje - umijeće prenošenja misli u duh kroz oko - velik je svjetski

izum. Velik po zapanjujućem rasponu analiza i kombinacija, koji u osnovi

leži u pozadini najgrublje i općenitije predodžbe. Velik, vrlo velik po tome

što nam omogućava da općimo s mrtvima, s odsutnima i s nerođenima, na

svim udaljenostima vremena i prostora; i velik ne samo po svojim izravnim

koristima, već i kao najveća pomoć za sve druge izume.

Abraham Lincoln

Čitanje je podjednako rezultat ljudske evolucije koliko je i jedan od

glavnih čimbenika njezine kulturne eksplozije. Sirenje te “katedrale” duha,

našega prefrontalnog korteksa, našoj je vrsti omogućilo da izumi pisanje.

Taj je pak izum izoštrio naš duh. Njegova nas je primjena obdarila

dodatnom vanjskom memorijom koja nam omogućava, kako je to izrazio

Francisco de Quevedo, da “slušamo mrtve svojim očima” i dijelimo misli

prošlih mislilaca. U tom je smislu čitanje prva “proteza duha”441

- proteza

koju su generacije drevnih pisara prilagodile našemu primatskom mozgu.

Neuroznanost čitanja dokazuje da mozak svakog djeteta sadrži

neuronske sklopove koji se mogu reciklirati za čitanje. Zbog tog

znanstvenog napretka mnogo nade ostaje čak i za disleksičnu djecu i

nepismene odrasle. Plastičnost mozga često omogućava da se disleksija

zaobiđe korištenjem alternativnih moždanih putanja. Naše rastuće

razumijevanje toga kako se čitanje razvija u male djece, kreiranje softvera

za čitanje zasnovanog na solidnim kognitivnim temeljima i njegovo

prilagođavanje mozgu svakog djeteta trebalo bi donijeti novu nadu svima

onima kojima je čitanje napor.

Jedna bi stvar trebala biti jasna. Ne tvrdim da će neuroznanost rukom

odnijeti sve probleme s učenjem jezika, niti da će kompjutori koje su

optimalizirali kognitivni znanstvenici uskoro zamijeniti školske učitelje.

Moja je poruka skromnija: nema ničega čemu malo znanosti ne može

pomoći. Roditelji i odgojitelji moraju imati bolje razumijevanje o tome što

čitanje mijenja u mozgu djeteta. Vidna i jezična područja djeteta

sačinjavaju izvanredan stroj koji obrazovanje reciklira u uređaj za stručno

čitanje. Uvjeren sam da će uvećano znanje o tim sklopovima uvelike

pojednostavniti zadatak učitelja.

Također ne tvrdim da bi neuroznanost trebala preuzeti istraživanja

eksperimentalne psihologije i pedagogije. U laboratorijima za oslikavanje

mozga, poput mojega, upravo psiholozi stoje iza definicije protokola

oslikavanja mozga za čitanje. U učionici vladaju učitelji. Oni su sami

odgovorni za poticanje zanimanja djeteta za čitanje pomoću lukavih

ilustracija, vježbi i kreativnih aktivnosti. Upravljanje dinamikom učionice

zahtijeva psihološku stručnost koju najdublje poštujem. Međutim, vjerujem

da si ni odgajatelji ni psiholozi ne mogu priuštiti da ignoriraju znanstvena

otkrića. Neuroznanost danas prijeko potrebnim svjetlom rasvjetljava

funkcioniranje mozga čitatelja, i onoga što ga čini više ili manje

prijemčivim za različite metode podučavanja.

Naravno, nadam se da će se s vremenom istraživanja o podučavanju,

pedagogiji i neuroznanosti stopiti u jedinstvenu znanost o čitanju. Prvo

pitanje na koje će se ta nova znanost morati osvrnuti jest kako treba

podučavati čitanje. Trebat će definirati principe koji će djeci omogućiti da

nauče čitati bez suza. Uvođenjem eksperimentalnih učionica i istraživačkih

laboratorija u školama mogao bi se postići nov pristup poduci iz čitanja.

Takvi bi uvjeti omogućili pravo pedagoško eksperimentiranje. Učitelji bi

mogli zajedno s istraživačima raditi na osmišljavanju budućih metoda

podučavanja. Treba postaviti mnogo novih pitanja. Treba li pisanje

podučavati istovremeno s prepoznavanjem slova? Je li i u vrlo ranoj dobi

za djecu korisno da pišu kratke rečenice i odlomke? Štedimo li vrijeme

time što pozornost djeteta izričito usmjeravamo na zamke simetričnih slova

poput “b” i “d”? Nema gotovih odgovora na ta pitanja. Samo će nam

kolektivno i rigorozno istraživanje omogućiti da dođemo do konstruktivnih

rješenja i zanimljivih pedagogijskih napredaka.

Međutim, nitko ne može poreći da se na neka pitanja o poduci iz

čitanja već odgovorilo. Sada znamo da je cjelojezični pristup

nedjelotvoran: sva djeca, neovisno o socioekonomskoj pozadini, imaju

koristi od eksplicitnog i ranog podučavanja o podudarnosti između slova i

govornih zvukova. To je čvrsto ustanovljena činjenica, koju potkrepljuju

mnogi pokusi u učionici. Nadalje, ona je dosljedna našemu trenutačnom

razumijevanju funkcioniranja mozga čitatelja. Vratiti se unazad što se toga

tiče, pod izgovorom eksperimentiranja ili pedagogijske neovisnosti, bilo bi

katastrofalno za učenje čitanja.

S javljanjem znanstvenog konsenzusa o mehanizmima pismenosti

podučavanje čitanja moglo bi postati najbolji primjer autentične “neuro- -

psiho-pedagogije” - integriranog i kumulativnog pristupa u kojem je

autonomija učitelja zaštićena, ali je poduka usmjerena na pragmatičnu

potragu za djelotvornim obrazovnim strategijama.

Znanost podučavanju može pridonijeti tako što odgajatelje upoznaje

sa zahtjevnim konceptom eksperimentiranja. Eksperimentirati ne znači

testirati maglovite ideje pokupljene u zadnji čas. Ono zahtijeva strpljivo i

pomno planiranje. Prije nego što se krenu stvarati inovativne strategije

podučavanja, treba iskoristiti sve prošle izvore znanja. Eksperimentiranje

također implicira da se svaki izum može procijeniti u usporedbi s

kontrolnom situacijom (različit dan, različita vježba, različita učionica...).

Uvjeren sam da eksperimentiranje može znatno poboljšati podučavanje

čitanja. Međutim, ispunjenje tog obećanja zahtijevat će strogost i

pozornost, ne samo spram novijih kognitivnih otkrića, već i spram golema

iskustva koje su nakupili učitelji - često najbolji eksperti za stjecanje

sposobnosti čitanja.

Nažalost, živimo u svijetu u kojem je reforma obrazovanja i dalje

korisna izborna platforma za donositelje političkih mjera i političare.

Politika obrazovanja njiše se lijevo-desno prema hirovima školskih uprava.

Odluke su često utemeljene u dobronamjernim ideologijama, ali se dobre

namjere u odsutnosti racionalne misli često pretvaraju u uvelike pogrešno

usmjerenu praksu podučavanja. Lijevi progresisti podupirali su cjelojezični

pristup pod izgovorom da on djecu štiti od tiranije dekodiranja i poduke iz

pravopisa, te da bi djeca trebala biti slobodna učiti vlastitim tempom.

Slično tome, neki učitelji još uvijek misle da su ograničenja koja nam

postavljaju naši geni i struktura mozga “desničarski”. Takvi stavovi

nemaju puno veze s čvrstim činjenicama o stjecanju sposobnosti čitanja.

Ne mogu prihvatiti da bi intuicija školskih upravitelja trebala

zamijeniti pažljivo sakupljeno znanstveno znanje. Svi bi trebali prihvatiti

nekoliko jednostavnih istina. Unatoč varijacijama brzine kojom uče, sva

djeca imaju slične mozgove. Njihovi su moždani sklopovi dobro

prilagođeni za sistematske korespondencije grafema i fonema i mogu

polučiti veliku korist od fonetskih vježbi - jedine metode koja će im dati

slobodu da čitaju bilo koji tekst. Veličina učionice prilično je irelevantna -

rigorozno planirane metode poučavanja mogu koristiti svoj djeci, čak i u

velikim razredima od dvadeset ili više učenika. Međutim, nužno je brzo

ustanoviti je li koje dijete rizično te razviti djelotvorne i standardizirane

testove za disleksiju. Rana će dijagnoza toj djeci omogućiti da ih se barem

privremeno uputi na posebne sate čitanja s pojačanim fonološkim

treningom. Najzad, premda je dekodiranje bitno za čitatelje početnike,

jednako je važno i obogaćivanje vokabulara. Dijete mora naučiti

morfologiju engleskoga (prefiksi, sufiksi i korijeni riječi), osobito ako

dolazi iz siromašne okoline ili iz obitelji u kojoj je engleski drugi jezik.

Ove su ideje jednostavne, nedvosmislene i lako primjenjive. One su

prvi izdanci nove znanosti čitanja - najizuzetnijeg dara koji možemo

prenijeti budućim generacijama:

“Čitanje koje uveseljava i koje donosi korist, koje i uveseljava i

podučava, ima sve što bi se moglo poželjeti.”

Jacques Amyot, 1513.-1593.

Zahvale

Svoja sam istraživanja o čitanju i njegovim osnovama u mozgu vodio

u bliskoj suradnji sa svojim prijateljem i kolegom Laurentom Cohenom,

profesorom neurologije na Hopital de la Salpetriere i značajnoj osobi

neuropsihologije čitanja. Uzavrele diskusije s njim iznjedrile su mnoge od

ideja razvijenih u ovoj knjizi. Također bih htio zahvaliti svim svojim

istraživačkim suradnicima, a posebno Raphäelu Gaillardu, Antoinette

Jobert, Sidu Kouideru, Denisu Le Bihanu, Stephaneu Lehericyju, Jean-

Francoisu Manginu, Nicolasu Molku, Lionelu Naccacheu, Jean-Baptisteu

Polineu, Philippeu Pinelu, Marianu Sigmanu, Marcinu Szwedu i Fabienu

Vinckieru.

Više ne brojim sve kolege koji su me proveli kroz beskrajnu

literaturu o čitanju i njegovim oštećenjima. Svaki je od njih mojem radu

pridonio na različit način. Neki su mi slali svoje članke, drugi su moj rad

ispravljali prije izdavanja i često ga korisno kritički čitali, neki su pak

pročitali neka od poglavlja u ovoj knjizi ili mi dopustili da reproduciram

rezultate njihovih istraživanja. Nemoguće mi je sve njih spomenuti, ali

posebno sam zahvalan Irvingu Biedermanu, Catherine Billard, Brianu

Butterworthu, Alfonsu Caramazzi, Jean-Pierreu Changeuxu, Rogeru

Chartieru, Joeu Devlinu, Guinevere Eden, Uti Frith, Albertu Galaburdi,

Jonathanu Graingeru, Edu Hubbardu, Alumitu Ishaiju, Nancy Kanwisher,

Regine Kolinsky, Heikkiju Lyytinenu, Christianu Marendazu, Bruceu

McCandlissu, Yasushiju Miyashiti, Joseu Moraisu, Johnu Mortonu,

Kimihiru Nakamuri, Tatiani Nazir, Eraldu Paulesuu, Monique Plaza,

Michaelu Posneru, Cathy Price, Francku Ramusu, Sally i Bennettu

Shaywitzu, Danu Sperberu, Liliane Sprenger-Charolles, Xiaolinu Sunu,

Ovidu Tzengu i Joeu Ziegleru.

Zahvalan sam mnogim mjestima koja su mi dala gostoprimstvo dok

sam pisao ovu knjigu: Seattleu (sa zahvalama Ann i Danu Streissguthu),

Bostonu (s posebnim zahvalama Elizabeth Spelke i Eliotu Bassu), Piriacu

(ljetnom domu obitelji Dehaene), Zakladi les Trailles u Tourtouru blizu

Nice, skijaškom kompleksu La Plagne u francuskim Alpama, hotelu

Altiplanico u San Pedro de Atacama (zahvale Marceli Peni), mojemu

rodnom gradu Palaiseauu te mojem laboratoriju u Commissariat a l'Energie

Atomique u Saclayu (Francuska).

Struktura ove knjige uvelike je poboljšana zahvaljujući pažljivom

čitanju Odile Jacob, moje francuske urednice, i nekoliko krugova korekture

Susane Franck.

Ova je knjiga posvećena mojoj supruzi, Ghislaine Dehaene-

Lambertz, mojoj dugogodišnjoj suradnici, mater familias i trajnom izvoru

ohrabrenja i pozitivnih kritika. Bez njezine pomoći i potpore ništa ne bi

bilo moguće.

Bibliografija

Korisni opći izvori

Cavallo, G. i Chartier, R. (1999). A history of reading in the West. Boston:

University of Massachusetts Press.

Changeux, J. P. (2004). The physiology of truth: Neuroscience and human

knowledge. Cambridge, MA: Belknap Press.

Coulmas, F. (1989). The writing systems of the world. Oxford: Blackwell.

Corballis, M. C. i Beale, I. L. (1976). The psychology of left and right.

New York: Erlbaum.

DeFrancis, J. (1989). Visible speech: The diverse oneness of writing

systems. Honolulu: University of Hawaii Press.

Ellis, A. W. (1984). Reading, writing and dyslexia: A cognitive analysis.

Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Jean, G. (1992). Writing: The story of alphabets and scripts. London:

Thames & Hudson.

Manguel, A. (1997). A history of reading. New York: Penguin.

Miles, T. R. i Miles, E. (1999). Dyslexia: A hundred years on (drugo

izdanje). Buckingham, UK: Open University Press.

Mithen, S. (1996). The prehistory of the mind: The cognitive origins of art,

religion and science. London: Thames & Hudson.

Posner, M. I. i Raichle, M. E. (1994). Images of mind. New York:

Scientific American Library.

Rayner, K., Foorman, B. R., Perfetti, C. A., Pesetsky, D. i Seidenberg, M.

S. (2001). How psychological science informs the teaching of

reading. Psychological Science in the Public Interest 2:31-74.

Rayner, K. i Pollatsek, A. (1989). The psychology of reading. Englewood

Cliffs, NJ: Prentice Hall.

Robinson, A. (1995). The story of writing: Alphabets, hieroglyphs and

pictograms. London: Thames & Hudson.

Shaywitz, S. (2003). Overcoming dyslexia. New York: Random House.

Snowling, M. (2000). Dyslexia. Oxford: Blackwell.

Snowling, M. J. i Hulme, C. (ur.). (2005). The science of reading: A

handbook. Oxford: Blackwell.

Detaljne reference

Abel, P. L., O’Brien, B. J. i Olavarria, J. F. (2000). Organization of callosal

linkages in visual area V2 of macaque monkey. Journal of

Comparative Neurology 428:278-293.

Aghababian, V. i Nazir, T. A. (2000). Developing normal reading skills:

Aspects of the visual processes underlying word recognition. Journal

of Experimental Child Psychology 76(2):123-150.

Ahissar, M. i Hochstein, S. (2004). The reverse hierarchy theory of visual

perceptual learning. Trends in Cognitive Sciences (10):457-464.

Ahissar, M., Protopapas, A., Reid, M. i Merzenich, M. M. (2000).

Auditory processing parallels reading abilities in adults. Proceedings

of the National Academy of Sciences 97(12):6832-6837.

Allison, T., McCarthy, G., Nobre, A. C., Puce, A. i Beiger, A. (1994).

Human extrastriate visual cortex and the perception of faces, words,

numbers and colors. Cerebral Cortex 5:544-554.

Allison, T., Puce, A., Spencer, D. D. i McCarthy, G. (1999).

Electrophysiological studies of human face perception. I: Potentials

generated in occipitotemporal cortex by face and non-face stimuli.

Cerebral Cortex 9(5):415-430.

Altmann, G. T. (2002). Statistical learning in infants. Proceedings of the

National Academy of Sciences 99(24):15250-15251.

Ans, B., Carbonnel, S. i Valdois, S. (1998). A connectionist multiple-trace

memory model for polysyllabic word reading. Psychological Review

105(4):678-723.

Arguin, M., Fiset, S. i Bub, D. (2002). Sequential and parallel letter

processing in letter-by-letter dyslexia. Cognitive Neuropsychology

19:535-555.

Atran, S. (1990). Cognitive foundations of natural history. New York i

Cambridge, VB: Cambridge University Press.

___. (2002). In gods we trust: The evolutiotiary landscape of religion. New

York: Oxford University Press.

Atran, S., Medin, D. L. i Ross, N. O. (2005). The cultural mind:

Environmental decision making and cultural modeling within and

across populations. Psychological Review 112(4):744-776.

Baker, C., Behrmann, M. i Olson, C. (2002). Impact of learning on

representation of parts and wholes in monkey inferotemporal cortex.

Nature Neuroscience 5(11):1210-1216.

Baker, C. L, Liu, J., Wald, L. L., Kwong, K. K., Benner, T. i Kanwisher,

N. (2007). Visual word processing and experiential origins of

functional selectivity in human extrastriate cortex. Proceedings of the

National Academy of Sciences 104(21):9087-9092.

Barkow, J. H., Cosmides, L. i Tooby, J. (ur.). (1992). The adapted mind:

Evolutionary psychology and the generation of culture. New York:

Oxford University Press.

Baylis, G. C. i Driver, J. (2001). Shape-coding in IT cells generalizes over

contrast and mirror reversal, but not figure-ground reversal. Nature

Neuroscience 4(9):937-942.

Beale, I. L., Williams, R. J., Webster, D. M. i Corballis, M. C. (1972).

Confusion of mirror images by pigeons and interhemispheric

commissures. Nature 238(5363):348-349.

Beauchamp, M. S., Lee, K. E., Argall, B. D. i Martin, A. (2004).

Integration of auditory and visual information about objects in

superior temporal sulcus. Neuron 41(5):809-823.

Beaulieu, C., Plewes, C., Paulson, L. A., Roy, D., Snook, L., Concha, L. i

Phillips, L. (2005). Imaging brain connectivity in children with

diverse reading ability. Neuroimage 25(4):1266-1271.

Bellenger, L. (1980). Les methodes de lecture (drugo izdanje). Pariz:

Presses Universitaires de France.

Benasich, A. A. i Tallal, P. (2002). Infant discrimination of rapid auditory

cues predicts later language impairment. Behavioral and Brain

Research 136:31-49.

Bentin, S., Mouchetant-Rostaing, Y., Giard, M. H., Echallier, J. F. i

Pernier, J. (1999). ERP manifestations of processing printed words at

different psycholinguistic levels: time course and scalp distribution.

Journal of Cognitive Neuroscience 11:235-260.

Berlin, B. (1992). Ethnobiological classification: Principles of

categorization of plants and animals in traditional societies.

Princeton, NJ: Princeton University Press.

Besner, D. (1989). On the role of outline shape and word-specific visual

pattern in the identification of function words: NONE. Quarterly

Journal of Experimental Psychology A 41:91-105.

Bhatt, R. S., Hayden, A., Reed, A., Bertin, E. i Joseph, J. (2006). Infants’

perception of information along object boundaries: Concavities

versus convexities. Journal of Experimental Child Psychology

94(2):91-113.

Bianchi, L. (1921). La mecanique du cerveau et la fonction des lobes

frontaux. Pariz: Louis Arnette.

Biederman, I. (1987). Recognition-by-components: A theory of human

image understanding. Psychological Review 94(2):115-147.

Biederman, I. i Bar, M. (1999). One-shot viewpoint invariance in matching

novel objects. Vision Research 39(17):2885-2899.

Biederman, I. i Cooper, E. E. (1991). Evidence for complete translational

and reflectional invariance in visual object priming. Perception

20(5):585-593.

Binder, J. R., Frost, J. A., Hammeke, T. A., Bellgowan, P. S., Rao, S. M. i

Cox, R. W. (1999). Conceptual processing during the conscious

resting state: A functional MRI study. Journal of Cognitive

Neuroscience ll(l):80-95.

Binder, J. R., Frost, J. A., Hammeke, T. A., Bellgowan, P. S., Springer, J.

A., Kaufman, J. N. i Possing, E. T. (2000). Human temporal lobe

activation by speech and nonspeech sounds. Cerebral Cortex

10(5):512-528.

Binder, J. R., McKiernan, K. A., Parsons, M. E., Westbury, C. F., Possing,

E. T., Kaufman, J. N. i Buchanan, L. (2003). Neural correlates of

lexical access during visual word recognition. Journal of Cognitive

Neuroscience 15(3):372-393.

Binder, J. R., Medler, D. A., Westbury, C. F., Liebenthal, E. i Buchanan,

L. (2006). Tuning of the human left fusiform gyrus to sublexical

orthographic structure. Neuroimage 33(2):739-748.

Binder, J. R. i Mohr, J. P. (1992). The topography of callosal reading

pathways. A case-control analysis. Brain 115:1807-1826.

Bitan, T. i Kami, A. (2003). Alphabetical knowledge from whole words

training: Effects of explicit instruction and implicit experience on

learning script segmentation. Brain Research Cognitive Brain

Research 16(3):323-337.

Blackmore, S. J. (1999). The meme machine. Oxford: Oxford University

Press.

Bokde, A. L., Tagamets, M. A., Friedman, R. B. i Horwitz, B. (2001).

Functional interactions of the inferior frontal cortex during the

processing of words and word-like stimuli. Neuron 30(2):609-617.

Booth, J. R., Burman, D. D., Meyer, J. R., Gitelman, D. R., Parrish, T. B. i

Mesulam, M. M. (2002). Functional anatomy of intraand cross-

modal lexical tasks. Neuroimage 16(l):7-22.

Booth, M. i Rolls, E. (1998). View-invariant representations of familiar

objects by neurons in the inferior temporal visual cortex. Cerebral

Cortex 8(6):510—523.

Bornstein, M. H., Gross, C. G. i Wolf, J. Z. (1978). Perceptual similarity of

mirror images in infancy. Cognition 6(2):89-116.

Bosse, M. L., Tainturier, M. J. i Valdois, S. (2007). Developmental

dyslexia: the visual attention span deficit hypothesis. Cognition

104(2): 198-230.

Bouma, H. (1973). Visual interference in the parafoveal recognition of

initial and final letters of words. Vision Research 13(4):767-782.

Boyer, P. (2002). Religion explained: The evolutionary origins of religious

thought. New York: Basic Books.

Boysen, S. T., Berntson, G. G. i Prentice, J. (1987). Simian scribbles: A

reappraisal of drawing in the chimpanzee (Pantroglodytes). Journal

of Comparative Psychology 101(l):82-89.

Bradley, L. i Bryant, P. (1983). Categorizing sounds and learning to read:

A causal connection. Nature 30:419-421.

Bradley, L. i Bryant, P. E. (1978). Difficulties in auditory organization as a

possible cause of reading backwardness. Nature 271:746-747.

Braibant, J.-M. i Gerard, F.-M. (1996). Savoir lire: Une question de

methodes? Bulletin de Psychologie scolaire et d'orientation 1:7-45.

Brambati, S. M., Termine, C., Ruffino, M., Stella, G., Fazio, F., Cappa, S.

F. i Perani, D. (2004). Regional reductions of gray matter volume in

familial dyslexia. Neurology 63(4):742-745.

Breier, J. I., Gray, L., Fletcher, J. M., Diehl, R. L., Klaas, R, Foorman, B.

R. i Moliš, M. R. (2001). Perception of voice and tone onset time

continua in children with dyslexia with and without attention

deficit/hyperactivity disorder. Journal of Experimental Child

Psychology 80(3):245-270.

Breier, J. I., Gray, L. C., Fletcher, J. M., Foorman, B. i Klaas, P. (2002).

Perception of speech and nonspeech stimuli by children with and

without reading disability and attention deficit hyperactivity disorder.

Journal of Experimental Child Psychology 82(3):226-250.

Brincat, S. L. i Connor, C. E. (2004). Underlying principles of visual shape

selectivity in posterior inferotemporal cortex. Nature Neuroscience

7(8):880-886.

Brown, D. (1991). Human universals. New York: McGraw-Hill.

Brown, W. E., Eliez, S., Menon, V., Rumsey, J. M., White, C. D. i Reiss,

A. L. (2001). Preliminary evidence of widespread morphological

variations of the brain in dyslexia. Neurology 56(6):781-783.

Brunswick, N., McCrory, E., Price, C. J., Frith, C. D. i Frith, U. (1999).

Explicit and implicit processing of words and pseudowords by adult

developmental dyslexics: A search for Wernicke’s Wortschatz?

Brain 122:1901-1917.

Brysbaert, M. (1994). Interhemispheric transfer and the processing of

foveally presented stimuli. Behavioural Brain Research 64(1—2):

151-161.

Büchel, C., Price, C. J. i Friston, K. (1998). A multimodal language region

in the ventral visual pathway. Nature 394(6690):274-277.

Burton, M. W., Small, S. L. i Blumstein, S. E. (2000). The role of

segmentation in phonological processing: an fMRI investigation.

Journal of Cognitive Neuroscience 12(4):679-690.

Butterworth, B. (1999). The Mathematical brain. London: Macmillan.

Byrne, R. W., Barnard, P. J., Davidson, I., Janik, V. M., McGrew, W. C.,

Miklosi, A. i Wiessner, P. (2004). Understanding culture across

species. Trends in Cognitive Sciences 8(8):341-346.

Calvet, L.-J. (1998). Histoire de l’ecriture. Pariz: Hachette.

Cantlon, J. F., Brannon, E. M., Carter, E. J. i Pelphrey, K. A. (2006).

Functional imaging of numerical processing in adults and 4-y-old

children. PLoS Biology 4(5):el25.

Caramazza, A. (1996). The brain’s dictionary. Nature 380:485-486.

___. (1998). The interpretation of semantic category-specific deficits:

What do they reveal about the organization of conceptual knowledge

in the brain? Neurocase 4:265-272.

Caramazza, A. i Hillis, A. E. (1991). Lexical representation of nouns and

verbs in the brain. Nature 349:788-790.

Caramazza, A., Laudanna, A. i Romani, C. (1988). Lexical access and

inflectional morphology. Cognition 28:297-332.

Caramazza, A. i Shelton, J. R. (1998). Domain-specific knowledge systems

in the brain: The animate-inanimate distinction. Journal of Cognitive

Neuroscience 10:1-34.

Castles, A. i Coltheart, M. (2004). Is there a causal link from phonological

awareness to success in learning to read? Cognition 91(1):77-111.

Castro-Caldaš, A., Miranda, P. C., Carmo, L, Reis, A., Leote, F., Ribeiro,

C. i Ducla-Soares, E. (1999). Influence of learning to read and write

on the morphology of the corpus callosum. European Journal of

Neurology 6( l):23-28.

Castro-Caldas, A., Petersson, K. M., Reis, A., Stone-Elander, S. i Ingvar,

M. (1998). The illiterate brain: Learning to read and write

during childhood influences the functional organization of the adult

brain. Brain 121 (Pt 6):1053-1063.

Catani, M., Jones, D. K., Donato, R. i Ffytche, D. H. (2003). Occipito-

temporal connections in the human brain. Brain 126(Pt 9):2093-

2107.

Cestnick, L. (2001). Cross-modality temporal processing deficits in

developmental phonological dyslexics. Brain and Cognition

46(3):319-325.

Changeux, J. P. (1983). L’homme neuronal. Pariz: Fayard.

___. (1994). Raison et plaisir. Pariz: Odile Jacob.

___. (2002). L’homme de verite. Pariz: Odile Jacob.

Changeux, J. P. i Connes, A. (1989). Matiere a pensee. Pariz: Odile Jacob.

Changeux, J. P. i Danchin, A. (1976). Selective stabilization of developing

synapses as a mechanism for the specification of neuronal networks.

Nature 264:705-712.

Changizi, M. A. i Shimojo, S. (2005). Character complexity and

redundancy in writing systems over human history. Proceedings of

the Royal Society B: Biological Sciences 272(1560):267-275.

Changizi, M. A., Zhang, Q., Ye, H. i Shimojo, S. (2006). The structures of

letters and symbols throughout human history are selected to match

those found in objects in natural scenes. American Naturalist

167(5):E117-139.

Chao, L. L., Haxby, J. V. i Martin, A. (1999). Attribute-based neural

substrates in temporal cortex for perceiving and knowing about

objects. Nature Neuroscience 2(10):913-919.

Chen, Y., Fu, S., Iversen, S. D., Smith, S. M. i Matthews, P. M. (2002).

Testing for dual brain processing routes in reading: a direct contrast

of Chinese character and pinyin reading using FMRI. Journal of

Cognitive Neuroscience 14(7):1088-1098.

Cheng, K. i Gallistel, C. R. (1986). A purely geometric module in the rat’s

spatial representation. Cognition 23:149-178.

Cheour, M., Ceponiene, R., Lehtokoski, A., Luuk, A., Allik, J., Alho, K. i

Naatanen, R. (1998). Development of language-specific phoneme

representations in the infant brain. Nature Neuroscience l(5):351-

353.

Cheung, H. i Chen, H. C. (2004). Early orthoraphic experience modifies

both phonological awareness and on-line speech processing.

Language and Cognitive Processes 19:1-28.

Chomsky, N. (1980). Rules and representations. Oxford: Basil Blackwell.

___. (1986). Knowledge of language: Its nature, origins, and use.

Westport, CT: Praeger.

___. (1988). Language and the problems of knowledge. Cambridge: MIT

Press.

Cohen, L. i Dehaene, S. (1995). Number processing in pure alexia: the

effect of hemispheric asymmetries and task demands. Neurocase

1:121-137.

___. (2000). Calculating without reading: Unsuspected residual abilities in

pure alexia. Cognitive Neuropsychology 17(6):563-583.

___. (2004). Specialization within the ventral stream: The case for the

visual word form area. Neuroimage 22(l):466-476.

Cohen, L., Dehaene, S., Naccache, L., Lehericy, S., Dehaene-Lambertz,

G., Henaff, M. A. i Michel, F. (2000). The visual word form area:

Spatial and temporal characterization of an initial stage of reading in

normal subjects and posterior split-brain patients. Brain 123:291-

307.

Cohen, L., Henry, C., Dehaene, S., Martinaud, O., Lehericy, S., Lemer, C.

i Ferrieux, S. (2004). The pathophysiology of letter-by-letter reading.

Neuropsychologia 42(13):1768-1780.

Cohen, L., Jobert, A., Le Bihan, D. i Dehaene, S. (2004). Distinct

unimodal and multimodal regions for word processing in the left

temporal cortex. Neuroimage 23(4):1256-1270.

Cohen, L., Lehericy, S., Chochon, F., Lemer, C., Rivaud, S. i Dehaene, S.

(2002). Language-specific tuning of visual cortex? Functional

properties of the visual word form area. Brain 125(Pt 5):1054-1069.

Cohen, L., Lehericy, S., Henry, C., Bourgeois, M., Larroque, C., Sainte-

Rose, C., Dehaene, S. i Hertz-Pannier, L. (2004). Learning to read

without a left occipital lobe: Right-hemispheric shift of visual word

form area. Annals of Neurology 56(6):890-894.

Cohen, L., Martinaud, O., Lemer, C., Lehericy, S., Samson, Y., Obadia,

M., Slachevsky, A. i Dehaene, S. (2003). Visual word recognition in

the left and right hemispheres: Anatomical and functional correlates

of peripheral alexias. Cerebral Cortex 13:1313-1333.

Coltheart, M. i Coltheart, V. (1997). Reading comprehension is not

exclusively reliant upon phonological representation. Cognitive

Neuropsychology 14:167-175.

Coltheart, M., Davelaar, E., Jonasson, J. T. i Besner, D. (1977). Access to

the internal lexicon. U Dornic, S. (ur.), Attention and performance VI

(str. 535-555). London: Academic Press.

Coltheart, M., Rastle, K., Perry, C., Langdon, R. i Ziegler, J. (2001). DRC:

A dual route cascaded model of visual word recognition and reading

aloud. Psychological Review 108(l):204-256.

Coqueugniot, H., Hublin, J. J., Veillon, F., Houet, F. i Jacob, T. (2004).

Early brain growth in Homo erectus and implications for cognitive

ability. Nature 431(7006):299-302.

Corballis, M. C. i Beale, I. L. (1976). The psychology of left and right.

New York: Erlbaum.

___. (1993). Orton revisited: Dyslexia, laterality, and left-right confusion.

U D. Willows, Kruk, R. S. i Corsos, E. (ur.), Visual processes in

reading and reading disabilities. Hillsdale, NJ: Erlbaum.

Corballis, M. C., Macadie, L., Crotty, A. i Beale, I. L. (1985). The naming

of disoriented letters by normal and reading-disabled children.

Journal of Child Psychology and Psychiatry 26(6):929-938.

Cornell. (1985). Spontaneous mirror-writing in children. Canadian Journal

of Experimental Psychology 39:174-179.

Coslett, H. B. i Monsul, N. (1994). Reading with the right hemisphere:

Evidence from transcranial magnetic stimulation. Brain and

Language 46:198-211.

Coslett, H. B. i Saffran, E. M. (1989). Evidence for preserved reading in

“pure alexia.” Brain 112:327-359.

Coslett, H. B., Saffran, E. M., Greenbaum, S. i Schwartz, H. (1993).

Reading in pure alexia: The effect of strategy. Brain 116:21-37.

Coulmas, F. (1989). The writing systems of the world. Oxford: Blackwell.

Cytowic, R. E. (1998). The man who tasted shapes. Cambridge, MA: MIT

Press.

Damasio, A. R. (1989a). The brain binds entities and events by

multiregional activation from convergence zones. Neural

Computation 1:123-132.

___. (1989b). Time-locked multiregional retroactivation: A systems-level

proposal for the neural substrates of recall and recognition. Cognition

33:25-62.

Damasio, A. R. i Damasio, H. (1983). The anatomic basis of pure alexia.

Neurology 33:1573-1583.

Damasio, H., Grabowski, T. J., Tranel, D., Hichwa, R. D. i Damasio, A. R.

(1996). A neural basis for lexical retrieval. Nature 380 (11. travnja

1996.):499-505.

Danziger, E. i Pederson, E. (1998). Through the looking glass: Literacy,

writing systems and mirror-image discrimination. Written Language

and Literacy 1:153-167.

Davidoff, J. i Warrington, E. K. (1999). The bare bones of object

recognition: Implications from a case of object recognition

impairment. Neuropsychologia 37(3):279-292.

___. (2001). A particular difficulty in discriminating between mirror

images. Neuropsychologia 39 (10): 1022-1036.

Dawkins, R. (1989). The selfish gene. Oxford: Oxford University Press.

___. (1996). The blind watchmaker: Why the evidence of evolution reveals

a universe without design. New York: W. W. Norton.

de Haan, M., Johnson, M. H. i Halit, H. (2003). Development of face-

sensitive event-related potentials during infancy: a review.

International Journal of Psychophysiology 51(l):45-58.

DeFrancis, J. (1989). Visible speech: The diverse oneness of writing

systems. Honolulu: University of Hawaii Press.

Dehaene, S. (1995). Electrophysiological evidence for category-specific

word processing in the normal human brain. NeuroReport 6:2153-

2157.

___. (1997). The number sense. New York: Oxford University Press.

___. (2005). Evolution of human cortical circuits for reading and

arithmetic: The “neuronal recycling” hypothesis. U Dehaene, S.,

Duhamel, J. R., Hauser, M. i Rizzolatti, G. (ur.), From monkey

brain to human brain (str. 133-157).

Cambridge, MA: MIT Press.

Dehaene, S. i Changeux, J. P. (2005). Ongoing spontaneous activity

controls access to consciousness: A neuronal model for inattentional

blindness. PLoS Biology 3(5):el41.

Dehaene, S. i Cohen, L. (2007). Cultural recycling of cortical maps.

Neuron 56(2):384-398.

Dehaene, S., Cohen, L., Sigman, M. i Vinckier, F. (2005). The neural code

for written words: A proposal. Trends in Cognitive Sciences

9(7):335-341.

Dehaene, S., Izard, V., Pica, P. i Spelke, E. (2006). Core knowledge of

geometry in an Amazonian indigene group. Science 311:381-384.

Dehaene, S., Jobert, A., Naccache, L., Ciuciu, P., Poline, J. B., Le Bihan,

D. i Cohen, L. (2004). Letter binding and invariant recognition of

masked words: Behavioral and neuroimaging evidence.

Psychological Science 15(5):307-313.

Dehaene, S., Le Clec’H, G., Poline, J. B., Le Bihan, D. i Cohen, L. (2002).

The visual word form area: A prelexical representation of visual

words in the fusiform gyrus. NeuroReport 13(3):321-325.

Dehaene, S., Naccache, L., Cohen, L., Le Bihan, D., Mangin, J. F., Poline,

J. B. i Riviere, D. (2001). Cerebral mechanisms of word masking and

unconscious repetition priming. Nature Neuroscience 4(7):752-758.

Dehaene, S., Piazza, M., Pinel, P. i Cohen, L. (2003). Three parietal

circuits for number processing. Cognitive Neuropsychology 20:487-

506.

Dehaene-Lambertz, G. (1997). Electrophysiological correlates of

categorical phoneme perception in adults. NeuroReport 8(4):919-

924.

Dehaene-Lambertz, G. i Baillet, S. (1998). A phonological representation

in the infant brain. NeuroReport 9(8):1885-1888.

Dehaene-Lambertz, G. i Dehaene, S. (1994). Speed and cerebral correlates

of syllable discrimination in infants. Nature 370:292-295.

Dehaene-Lambertz, G., Dehaene, S. i Hertz-Pannier, L. (2002). Functional

neuroimaging of speech perception in infants. Science

298(5600):2013-2015.

Dejerine, J. (1892). Contribution ä l’etude anatomo-pathologique et

clinique des differentes Varietes de cecite verbale. Memoires de la

Societe de Biologie 4:61-90.

Del Cul, A., Baillet, S. i Dehaene, S. (2007). Brain dynamics underlying

the nonlinear threshold for access to consciousness. PLoS Biology

5(10):e260.

Demb, J. B., Boynton, G. M., Best, M. i Heeger, D. J. (1998).

Psychophysical evidence for a magnocellular pathway deficit in

dyslexia. Vision Research 38(11):1555-1559.

Demb, J. B., Boynton, G. M. i Heeger, D. J. (1997). Brain activity in visual

cortex predicts individual differences in reading performance.

Proceedings of the National Academy of Sciences 94(24): 13363-

13366.

___. (1998). Functional magnetic resonance imaging of early visual

pathways in dyslexia. Journal of Neuroscience 18(17):6939-6951.

Dennett, D. (1978). Brainstontis. Cambridge, MA: MIT Press.

___. (2006). Breaking the spell: Religion as a natural phenomenon. New

York: Viking.

Desimone, R. i Gross, C. G. (1979). Visual areas in the temporal cortex of

the macaque. Brain Research 178(2-3):363-380.

Deutsch, G. K., Dougherty, R. F., Bammer, R., Siok, W. T., Gabrieli, J. D.

i Wandeil, B. (2005). Children’s reading performance is correlated

with white matter structure measured by diffusion tensor imaging.

Cortex 41(3):354-363.

Devlin, J. T., Jamison, H. L., Matthews, P. M. i Gonnerman, L. M. (2004).

Morphology and the internal structure of words. Proceedings of the

National Academy of Sciences 101(41):14984-14988.

Di Virgilio, G. i Clarke, S. (1997). Direct interhemispheric visual input to

human speech areas. Human Brain Mapping 5:347-354.

Ding, G., Peng, D. i Taft, M. (2004). The nature of the mental

representation of radicals in Chinese: A priming study. Journal of

Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition

30(2):530-539.

Downing, P. E., Jiang, Y., Shuman, M. i Kanwisher, N. (2001). A cortical

area selective for visual processing of the human body. Science

293(5539):2470-2473.

Eckert, M. (2004). Neuroanatomical markers for dyslexia: a review of

dyslexia structural imaging studies. Neuroscientist 10(4):362-371.

Eckert, M. A., Leonard, C. M., Richards, T. L., Aylward, E. H., Thomson,

J. i Berninger, V. W. (2003). Anatomical correlates of dyslexia:

Frontal and cerebellar findings. Brain 126(t. 2):482-494.

Eden, G. F., Jones, K. M., Cappell, K., Gareau, L., Wood, F. B., Zeffiro, T.

A., Dietz, N. A., Agnew, J. A. i Flowers, D. L. (2004). Neural

changes following remediation in adult developmental dyslexia.

Neuron 44(3):411-422.

Eden, G. F., VanMeter, J. W., Rumsey, J. M., Maisog, J. M., Woods, R. P.

i Zeffiro, T. A. (1996). Abnormal processing of visual motion in

dyslexia revealed by functional brain imaging. Nature 382(6586):66-

69.

Ehri, L. C., Nunes, S. R., Stahl, S. A. i Willows, D. M. M. (2001).

Systematic phonics instruction helps students learn to read: Evidence

from the National Reading Panel’s meta-analysis. Review of

Educational Research 71:393-447.

Ehri, L. C., Nunes, S. R., Willows, D. M., Schuster, B. V., Yaghoub-

Zadeh, Z. i Shanahan, T. (2001). Phonemic awareness instruction

helps children learn to read: Evidence from the National Reading

Panel’s meta-analysis. Reading Research Quarterly 36:250-287.

Ehri, L. C. i Wilce, L. S. (1980). The influence of orthography on readers’

conceptualisation of the phonemic structure of words. Applied

Psycholinguistics 1:371-385.

Eimas, P. D., Siqueland, E. R., Jusczyk, P. W. i Vigorito, J. (1971). Speech

perception in infants. Science 171:303-306.

Ellis, A. W. (2004). Length, formats, neighbours, hemispheres, and the

processing of words presented laterally or at fixation. Brain and

Language 88(3):355-366.

Ellis, A. W., Young, A. W. i Anderson, C. (1988). Modes of word

recognition in the left and right cerebral hemispheres. Brain and

Language 35(2):254-273.

Elston, G. N., Benavides-Piccione, R. i DeFelipe, J. (2001). The pyramidal

cell in cognition: A comparative study in human and monkey.

Journal of Neuroscience 21(17):RC163.

Feinberg, T. i Jones, G. (1985). Object reversals after parietal lobe

infarction - a case report. Cortex 21:261-271.

Ferrand, L. i Grainger, J. (1992). Phonology and orthography in visual

word recognition: Evidence from masked nonword priming.

Quarterly Journal of Experimental Psychology A 45(3) :353-372.

___. (1993). The time course of orthographic and phonological code

activation in the early phases of visual word recognition. Bulletin of

the Psychonomic Society 31:119-122.

___. (1994). Effects of orthography are independent of phonology in

masked form priming. Quarterly Journal of Experimental

Psychology A 47(2):365-382.

Fiebach, C. J., Friederici, A. D., Muller, K. i von Cramon, D. Y. (2002).

fMRI evidence for dual routes to the mental lexicon in visual word

recognition. Journal of Cognitive Neuroscience 14(l):ll-23.

Fiez, J. A., Balota, D. A., Raichle, M. E. i Petersen, S. E. (1999). Effects of

lexicality, frequency, and spelling-to-sound consistency on the

functional anatomy of reading. Neuron 24(1):205-218.

Fiez, J. A. i Petersen, S. E. (1998). Neuroimaging studies of word reading.

Proceedings of the National Academy of Sciences 95(3):914-921.

Finger, S. (1994). Origins of neuroscience: A history of explorations into

brain function. New York: Oxford University Press.

Fischer, F. W., Liberman, I. Y. i Shankweiler, D. (1978). Reading reversals

and developmental dyslexia: A further study. Cortex 14(4):496-510.

Fiser, J. i Biederman, I. (2001). Invariance of long-term visual priming to

scale, reflection, translation, and hemisphere. Vision Research 41

(2):221-234.

Fiset, D., Arguin, M., Bub, D., Humphreys, G. W. i Riddoch, M. J. (2005).

How to make the word-length effect disappear in letter-by-letter

dyslexia. Psychological Science 16(7):535-541.

Fisher, S. E. i Francks, C. (2006). Genes, cognition and dyslexia: Learning

to read the genome. Trends in Cognitive Sciences 10(6): 250-257.

Fodor, J. A. (1983). The modularity of mind. Cambridge, MA: MIT Press.

Fox, M. D., Corbetta, M., Snyder, A. Z., Vincent, J. L. i Raichle, M. E.

(2006). Spontaneous neuronal activity distinguishes human dorsal

and ventral attention systems. Proceedings of the National Academy

of Sciences 103(26):10046-10051.

Friederici, A. D., Opitz, B. i von Cramon, D. Y. (2000). Segregating

semantic and syntactic aspects of processing in the human brain: An

fMRI investigation of different word types. Cerebral Cortex

10(7):698-705.

Frith, U. (1985). Beneath the surface of developmental dyslexia. U

Patterson, K. E., Marshall, J. C. i Coltheart, M. (ur.), Surface

dyslexia: Cognitive and neuropsychological studies of phonological

reading (str. 301-330). Hillsdale, NJ: Erlbaum.

Fu, S., Chen, Y., Smith, S., Iversen, S. i Matthews, P. M. (2002). Effects of

word form on brain processing of written Chinese. Neuroimage

17(3):1538-1548.

Gaillard, R., Del Cul, A., Naccache, L., Vinckier, F., Cohen, L. i Dehaene,

S. (2006). Nonconscious semantic processing of emotional words

modulates conscious access. Proceedings of the National Academy of

Sciences 103(19):7524-7529.

Gaillard, R., Naccache, L., Pinel, P., Clemenceau, S., Volle, E., Hasboun,

D., Dupont, S., Baulac, M., Dehaene, S., Adam, C. i Cohen, L.

(2006). Direct intracranial, FMRI, and lesion evidence for the causal

role of left inferotemporal cortex in reading. Neuron 50(2):191-204.

Gaillard, W. D., Balsamo, L. M., Ibrahim, Z., Sachs, B. C. i Xu, B. (2003).

fMRI identifies regional specialization of neural networks for

reading in young children. Neurology 60(1):94-100.

Galaburda, A. M. i Livingstone, M. (1993). Evidence for a magnocellular

deficit in developmental dyslexia. U Tallal, P., Galaburda, A. M.,

Llinas, R. i Von Euler, C. (ur.), Temporal information processing in

the nervous system: Special reference to dyslexia and dysphasia (str.

70-82). New York: New York Academy of Sciences.

Galaburda, A. M., LoTurco, J., Ramus, F., Fitch, R. H. i Rosen, G. D.

(2006). From genes to behavior in developmental dyslexia. Nature

Neuroscience 9(10):1213-1217.

Galaburda, A. M., Menard, M. T. i Rosen, G. D. (1994). Evidence for

aberrant auditory anatomy in developmental dyslexia. Proceedings of

the National Academy of Sciences 91(17):8010-8013.

Galaburda, A. M., Sherman, G. F., Rosen, G. D., Aboitiz, F. i Geschwind,

N. (1985). Developmental dyslexia: Four consecutive patients

with cortical anomalies. Annals of Neurology 18(2):222-233.

Gathers, A. D., Bhatt, R., Corbly, C. R., Farley, A. B. i Joseph, J. E.

(2004). Developmental shifts in cortical loci for face and object

recognition. NeuroReport 15(10):1549-1553.

Gauthier, I., Curran, T., Curby, K. M. i Collins, D. (2003). Perceptual

interference supports a non-modular account of face processing.

Nature Neuroscience 6(4):428-432.

Gauthier, I., Skudlarski, P., Gore, J. C. i Anderson, A. W. (2000).

Expertise for cars and birds recruits brain areas involved in face

recognition. Nature Neuroscience 3(2): 191-197.

Gauthier, I., Tarr, M. J., Anderson, A. W., Skudlarski, P. i Gore, J. C.

(1999). Activation of the middle fusiform “face area” increases with

expertise in recognizing novel objects. Nature Neuroscience

2(6):568-573.

Gentaz, E., Cole, P. i Bara, F. (2003). Evaluation d’entrainements

multisensoriels de preparation ä la lecture pour les enfants en grande

section de maternelle: Line etude sur la contribution du Systeme

haptique manuel. L’Annee Psychologique 104:561-584.

Georgiewa, R, Rzanny, R., Gaser, C., Gerhard, U. J., Vieweg, U.,

Freesmeyer, D., Mentzel, H. J., Kaiser, W. A. i Blanz, B. (2002).

Phonological processing in dyslexic children: a study combining

functional imaging and event related potentials. Neuroscience Letters

318(l):5-8.

Georgiewa, R, Rzanny, R., Hopf, J. M., Knab, R., Glauche, V., Kaiser, W.

A. i Blanz, B. (1999). fMRI during word processing in dyslexic and

normal reading children. Neuroreport 10(16):3459-3465.

Gergely, G., Bekkering, H. i Kiraly, I. (2002). Rational imitation in

preverbal infants. Nature 415(6873):755.

Geschwind, N. (1965). Disconnection syndromes in animals and man.

Brain 88:237-294.

Goigoux, R. (2000). Apprendre a lire s l’ecole: Les limites d’une approche

ideovisuelle. Psychologie Franqaise 45(235-245).

Goodale, M. A. i Milner, A. D. (1992). Separate visual pathways for

perception and action. Trends in Neuroscience 15:20-25.

Goswami, U. (1986). Children’s use of analogy in learning to read: A

developmental study. Journal of Experimental Child Psychology

42:73-83.

Goswami, U., Gombert, J. E. i de Barrera, L. F. (1998). Children’s

orthographic representations and linguistic transparency: Nonsense

word reading in English, French, and Spanish. Applied

Psycholinguistics 19:19-52.

Gottfried, J. A., Sancar, F. i Chatterjee, A. (2003). Acquired mirror writing

and reading: Evidence for reflected graphemic representations.

Neuropsychologia 41(1):96-107.

Gould, J. L. i Marler, P. (1987). Learning by instinct. Scientific American

256 (Januar): 74-85.

Gould, S. J. (1992). The panda’s thumb: More reflections in natural

history. New York: W. W. Norton. Gould, S. J. i Vrba, E. S. (1982).

Exaptation: A missing term in the science of form. Paleobiology

8(1):4-15.

Gouteux, S., Thinus-Blanc, C. i Vauclair, J. (2001). Rhesus monkeys use

geometric and nongeometric information during a reorientation task.

Journal of Experimental Psychology: General 130(3):505-519.

Grabowski, T. J., Damasio, H. i Damasio, A. R. (1998). Premotor and

prefrontal correlates of category-related lexical retrieval. Neuroimage

7(3):232-243.

Grainger, J., Granier, J. P., Farioli, F., Van Assche, E. i van Heuven, W. J.

(2006). Letter position information and printed word perception: The

relative-position priming constraint. Journal of Experimental

Psychology: Human Perception and Performance 32(4):865-884.

Grainger, J. i Jacobs, A. M. (1996). Orthographic processing in visual

word recognition: A multiple read-out model. Psychological Review

103(3):518-565.

Grainger, J. i van Heuven, W. (2003). Modeling letter position coding in

printed word perception. U Bonin, P. (ur.), The mental lexicon (str. 1-

24). New York: Nova Science Publishers.

Grainger, J. i Whitney, C. (2004). Does the huamn mnid raed wrods as a

wlohe? Trends in Cognitive Sciences 8(2):58-59.

Grainger, J. i Ziegler, J. (2007). Cross-code consistency effects in visual

word recognition. U Grigorenko, E. L. i Naples, A. J. (ur.), Single-

word reading: Biological and behavioral perspectives (129-158).

New York: Erlbaum.

Grill-Spector, K., Kushnir, T., Hendler, T., Edelman, S., Itzchak, Y. i

Malach, R. (1998). A sequence of object-processing stages revealed

by fMRI in the human occipital lobe. Human Brain Mapping

6(4):316-328.

Grill-Spector, K. i Malach, R. (2001). fMR-adaptation: A tool for studying

the functional properties of human cortical neurons. Acta

Psychologica (Amsterdam) 107(l-3):293-321.

Grill-Spector, K., Sayres, R. i Ress, D. (2006). High-resolution imaging

reveals highly selective nonface clusters in the fusiform face area.

Nature Neuroscience 9(9):1177-1185.

Grigorenko, E. L. (2003). The first candidate gene for dyslexia: Turning

the page of a new chapter of research. Proceedings of the National

Academy of Sciences 100(20):11190-11192.

Ha Duy Thuy, D., Matsuo, K., Nakamura, K., Toma, K., Oga, T., Nakai,

T., Shibasaki, H. i Fukuyama, H. (2004). Implicit and explicit

processing of kanji and kana words and non-words studied with

fMRI. Neuroimage 23(3):878-889.

Habib, M. (2000). The neurological basis of developmental dyslexia: An

overview and working hypothesis. Brain 123(t. 12):2373-2399.

Hagoort, R, Indefrey, P., Brown, C., Herzog, H., Steinmetz, H. i Seitz, R.

J. (1999). The neural circuitry involved in the reading of German

words and pseudowords: A PET study. Journal of Cognitive

Neuroscience ll(4):383-398.

Hammond, P. i Hughes, P. (1978). Upon the pun: Dual meaning in words

and pictures. London: W. H. Allen.

Hanley, J. R. i Kay, J. (1996). Reading speed in pure alexia.

Neuropsychologia 34(12): 1165 -1174.

Hannula-Jouppi, K., Kaminen-Ahola, N., Taipale, M., Eklund, R., Nopola-

Hemmi, J., Kaariainen, H. i Kere, J. (2005). The axon guidance

receptor gene ROBO1 is a candidate gene for developmental

dyslexia. PLoS Genetics l(4):e50.

Harm, M. W. i Seidenberg, M. S. (1999). Phonology, reading acquisition,

and dyslexia: Insights from connectionist models. Psychological

Review 106(3):491-528.

___. (2004). Computing the meanings of words in reading: Cooperative

division of labor between visual and phonological processes.

Psychological Review lll(3):662-720.

Hasson, U., Harel, M., Levy, I. i Malach, R. (2003). Large-scale mirror-

symmetry organization of human occipitotemporal object areas.

Neuron 37(6):1027-1041.

Hasson, U., Levy, L, Behrmann, M., Hendler, T. i Malach, R. (2002).

Eccentricity bias as an organizing principle for human high-order

object areas. Neuron 34(3):479-490.

Haxby, J. V., Gobbini, M. L, Furey, M. L., Ishai, A., Schouten, J. L. i

Pietrini, P. (2001). Distributed and overlapping representations of

faces and objects in ventral temporal cortex. Science

293(5539):2425-2430.

Haxby, J. V., Ishai, I. L, Chao, L. L., Ungerleider, L. G. i Martin, I. I.

(2000). Object-form topology in the ventral temporal lobe: Response

to I. Gauthier (2000). Trends in Cognitive Sciences 4(l):3-4.

Heilman, K. M., Howell, G., Valenstein, E. i Rothi, L. (1980). Mirror-

reading and writing in association with right-left spatial

disorientation. Journal of Neurology, Neurosurgery, and Psychiatry

43(9):774-780.

Helenius, P., Tarkiainen, A., Cornelissen, R, Hansen, R C. i Salmelin, R.

(1999). Dissociation of normal feature analysis and deficient

processing of letter- -strings in dyslexic adults. Cerebral Cortex

9(5):476-483.

Hermer, L. i Spelke, E. (1996). Modularity and development: The case of

spatial reorientation. Cognition 61(3): 195-232.

Houzel, J. C., Carvalho, M. L. i Lent, R. (2002). Interhemispheric

connections between primary visual areas: Beyond the midline rule.

Brazilian Journal of Medical and Biological Research 35(12):1441-

1453.

Hubbard, E. M., Arman, A. C., Ramachandran, V. S. i Boynton, G. M.

(2005). Individual differences among graphemecolor synesthetes:

Brain-behavior correlations. Neuron 45(6):975-985.

Humphrey, N. K. i Weiskrantz, L. (1969). Size constancy in monkeys with

inferotemporal lesions. Quarterly Journal of Experimental

Psychology A 21(3):225-238.

Humphreys, G. W., Evett, L. J. i Quinlan, R T. (1990). Orthographic

processing in visual word identification. Cognitive Psychology

22:517-560.

Hutzier, F., Ziegler, J. C., Perry, C., Wimmer, H. i Zorzi, M. (2004). Do

current connectionist learning models account for reading

development in different languages? Cognition 91(3):273-296.

Intriligator, J., Henaff, M. A. i Michel, F. (2000). Able to name, unable to

compare: The visual abilities of a posterior split-brain patient.

NeuroReport ll(12):2639-2642.

Iriki, A. (2005). A prototype of Homo-Faber: A silent precursor of human

intelligence in the tool-using monkey brain. U Deheane, S.,

Duhamel, J. R., Hauser, M. i Rizzolatti, G. (ur.), From monkey brain

to human brain (str. 133-157). Cambridge, MA: MIT Press.

Ishai, A., Ungerleider, L. G., Martin, A. i Haxby, J. V. (2000). The

representation of objects in the human occipital and temporal cortex.

Journal of Cognitive Neuroscience 12 (dodatak 2):35-51.

Ishai, A., Ungerleider, L. G., Martin, A., Schouten, J. L. i Haxby, J. V.

(1999). Distributed representation of objects in the human ventral

visual pathway. Proceedings of the National Academy of Sciences

96(16):9379-9384.

Ito, M. i Komatsu, H. (2004). Representation of angles embedded within

contour stimuli in area V2 of macaque monkeys. Journal of

Neuroscience 24(13):3313-3324.

Ito, M., Tamura, H., Fujita, I. i Tanaka, K. (1995). Size and position

invariance of neuronal responses in monkey inferotemporal cortex.

Journal of Neurophysiology 73:218-226.

Jacob, F. (1977). Evolution and tinkering. Science 196(4295):1161-1166.

Jacquemot, C., Pallier, C., Le Bihan, D., Dehaene, S. i Dupoux, E. (2003).

Phonological grammar shapes the auditory cortex: A functional

magnetic resonance imaging study. Journal of Neuroscience

23(29):9541-9546.

Jared, D. i Seidenberg, M. S. (1991). Does word identification proceed

from spelling to sound to meaning? Journal of Experimental

Psychology: General 120:358-394.

Jobard, G., Crivello, F. i Tzourio-Mazoyer, N. (2003). Evaluation of the

dual route theory of reading: A metanalysis of 35 neuroimaging

studies. Neuroimage 20(2):693-712.

Kanwisher, N., McDermott, J. i Chun, M. M. (1997). The fusiform face

area: A module in human extrastriate cortex specialized for face

perception. Journal of Neuroscience 17:4302-4311.

Karmiloff-Smith, A. (1992). Beyond modularity. Cambridge, MA: MIT

Press.

Kawai, N. i Matsuzawa, T. (2000). Numerical memory span in a

chimpanzee. Nature 403(6765):39-40.

Kellman, P. J. i Spelke, E. S. (1983). Perception of partly occluded objects

in infancy. Cognitive Psychology 15:483-524.

Kilgard, M. P. i Merzenich, M. M. (1998). Cortical map reorganization

enabled by nucleus basalis activity. Science 279(5357):1714-1718.

Kitterle, F. L. i Selig, L. M. (1991). Visual field effects in the

discrimination of sine-wave gratings. Perception and Psychophysics

50(1): 15-18.

Klingberg, T., Hedehus, M., Temple, E., Salz, T., Gabrieli, J. D., Moseley,

M. E. i Poldrack, R. A. (2000). Microstructure of temporo-parietal

white matter as a basis for reading ability: evidence from diffusion

tensor magnetic resonance imaging [vidi komentare]. Neuron

25(2):493-500.

Klüver, H. i Bucy, P. C. (1937). Psychic blindness and other symptoms

following bilateral temporal lobectomy in rhesus monkey. American

Journal of Physiology 119:352-353.

Kolinsky, R., Morais, J., Content, A. i Cary, L. (1987). Finding parts

within figures: A developmental study. Perception 16(3):399-407.

Kolinsky, R., Morais, J. i Verhaeghe, A. (1994). Visual separability: A

study on unschooled adults. Perception 23(4):471-486.

Kotz, S. A., Cappa, S. F., von Cramon, D. Y. i Friederici, A. D. (2002).

Modulation of the lexical-semantic network by auditory semantic

priming: an event- -related functional MRI study. Neuroimage

17(4):1761-1772.

Koyama, S., Kakigi, R., Hoshiyama, M. i Kitamura, Y. (1998). Reading of

Japanese Kanji (morphograms) and Kana (syllabograms): A

magnetoencephalographic study. Neuropsychologia 36(l):83-98.

Kraebel, K. S., West, R. N. i Gerhardstein, R (2007). The influence of

training views on infants’ long-term memory for simple 3D shapes.

Developmental Psychobiology 49(4):406-420.

Kühl, R K. (2004). Early language acquisition: Cracking the speech code.

Nature Reviews Neuroscience 5(ll):831-843.

Kujala, T., Karma, K., Ceponiene, R., Belitz, S., Turkkila, R, Tervaniemi,

M. i Naatanen, R. (2001). Plastic neuralchanges and reading

improvement caused by audiovisual training in reading-impaired

children. Proceedings of the National Academy of Sciences

98(18):10509-10514.

Kuo, W. J., Yeh, T. C., Duann, J. R., Wu, Y. T., Ho, L. T., Hung, D.,

Tzeng, O. J. i Hsieh, J. C. (2001). A left-lateralized network for

reading Chinese words: A 3 T fMRI study. NeuroReport

12(18):3997-4001.

Kuo, W. J., Yeh, T. C, Lee, C. Y., Wu, Y. T., Chou, C. C., Ho, L. T.,

Hung, D.

L., Tzeng, O. J. i Hsieh, J. C. (2003). Frequency effects of Chinese

character processing in the brain: An event-related fMRI study.

Neuroimage 18(3):720-730.

Lachmann, T. i Geyer, T. (2003). Letter reversals in dyslexia: Is the case

really closed? A critical review and conclusions. Psychology Science

45:50-70.

Lambon-Ralph, M. A., Jarvis, C. i Ellis, A. W. (1997). Life in a mirrored

world: Report of a case showing mirror reversal in reading and

writing and for non-verbal materials. Neurocase 3:249-258.

Larson, K. (2004). The science of word recognition,

http://www.microsoft.com/typography/ctfonts/WordRecognition.asp

x.

Laufs, H., Krakow, K., Sterzer, R, Eger, E., Beyerle, A., Salek-Haddadi, A.

i Kleinschmidt, A. (2003). Electroencephalographic signatures of

attentional and cognitive default modes in spontaneous brain activity

fluctuations at rest. Proceedings of the National Academy of Sciences

100(19):11053-11058.

Laureys, S. (2005). The neural correlate of (un)awareness: Lessons from

the vegetative state. Trends in Cognitive Sciences 9:556-559.

Lavidor, M., Babkoff, H. i Faust, M. (2001). Analysis of standard and

nonstandard visual word format in the two hemispheres.

Neuropsychologia 39(4):430-439.

Lavidor, M. i Ellis, A. W. (2002). Word length and orthographic

neighborhood size effects in the left and right cerebral hemispheres.

Brain and Language 80:45-62.

Le Bihan, D., Urayama, S., Aso, T., Hanakawa, T. i Fukuyama, H. (2006).

Direct and fast detection of neuronal activation in the human brain

with diffusion MRI. Proceedings of the National Academy of

Sciences 103(21):8263-8268.

Lee, C. Y., Tsai, J. L., Kuo, W. J., Yeh, T. C., Wu, Y. T., Ho, L. T., Hung,

D. L., Tzeng, O. J. i Hsieh, J. C. (2004). Neuronal correlates of

consistency and frequency effects on Chinese character naming: An

event-related fMRI study. Neuroimage 23(4): 1235-1245.

Lee, K. M. (2004). Functional MRI comparison between reading

ideographic and phonographic scripts of one language. Brain and

Language 91(2):245-251.

Leff, A. R, Crewes, H., Plant, G. T., Scott, S. K., Kennard, C. i Wise, R. J.

(2001). The functional anatomy of singleword reading in patients

with hemianopic and pure alexia. Brain 124(t. 3):510-521.

Leppanen, P. H., Richardson, U., Pihko, E., Eklund, K. M., Guttorm, T. K.,

Aro, M. i Lyytinen, H. (2002). Brain responses to changes in speech

sound durations differ between infants with and without familial risk

for dyslexia. Developmental Neuropsychology 22(l):407-422.

Lerner, Y., Hendler, T., Ben-Bashat, D., Harel, M. i Malach, R. (2001). A

hierarchical axis of object processing stages in the human visual

cortex. Cerebral Cortex ll(4):287-297.

Leroi-Gourhan, A. (1983). Le fil du temps. Pariz: Fayard.

___. (1993). Gesture and speech. Cambridge, MA: MIT Press.

Levi-Strauss, C. (1958). Anthropologie structural. Pariz: Plom

Levy, L, Hasson, U., Avidan, G., Hendler, T. i Malach, R. (2001). Center-

periphery organization of human object areas. Nature Neuroscience

4(5):533-539.

Liberman, I. Y., Shankweiler, D., Orlando, C., Harris, K. S. i Berti, F. B.

(1971). Letter confusions and reversals of sequence in the beginning

reader: Implications for Orton’s theory of developmental dyslexia.

Cortex 7(2):127-142.

Lissauer, H. (1890). Ein fall von Seelenblindheit nebst einem beitrage zur

theorie derselben. Archiv für Psychiatrie und Nervenkrankheiten

21:222-270.

Logothetis, N. K., Pauls, J. i Poggio, T. (1995). Shape representation in the

inferior temporal cortex of monkeys. Current Biology 5(5):552-563.

Longtin, C.-M., Segui, J. i Halle, P. A. (2003). Morphological priming

without morphological relationship. Language and Cognitive

Processes 18:313-334.

Lukatela, G., Frost, S. J. i Turvey, M. T. (1998). Phonological priming by

masked nonword primes in the lexical decision task. Journal of

Memory and Language 39:666-683.

McCandliss, B. D., Cohen, L. i Dehaene, S. (2003). The visual word form

area: Expertise for reading in the fusiform gyrus. Trends in Cognitive

Sciences 7:293-299.

McCandliss, B. D., Curran, T. i Posner, M. I. (1993). Repetition effects in

processing visual words: A high density ERP study of lateralized

stimuli. Neuroscience Abstracts 19:1807.

McCarthy, R. A. i Warrington, E. K. (1990). Cognitive neuropsychology:

A clinical introduction. San Diego: Academic Press.

McClelland, J. L. i Rumelhart, D. E. (1981). An interactive activation

model of context effects in letter perception: I. An account of basic

findings. Psychological Review 88:375-407.

McCloskey, M. i Rapp, B. (2000). A visually based developmental reading

deficit. Journal of Memory and Language 43:157-181.

McCloskey, M., Rapp, B., Yantis, S., Rubin, G., Bacon, W., Dagnelie, G.,

Gordon, B., Aliminosa, D., Boatman, D. F., Badecker, W., Johnson,

D. N., Tusa, R. J. i Palmer, E. (1995). A developmental deficit in

localizing objects from vision. Psychological Science 6:112-117.

McConkie, G. W. i Rayner, K. (1975). The span of the effective stimulus

during a fixation in reading. Perception and Psychophysics 17:578-

586.

McConkie, G. W. i Zola, D. (1979). Is visual information integrated across

successive fixations in reading? Perception and Psychophysics

25(3):221-224.

McCrory, E. J., Mechelli, A., Frith, U. i Price, C. J. (2005). More than

words: A common neural basis for reading and naming deficits in

developmental dyslexia? Brain 128(t. 2):261-267.

McMonnies, C. W. (1992). Visuo-spatial discrimination and mirror image

letter reversals in reading. Journal of the American Optometrie

Association 63(10):698-704.

Malach, R., Levy, I. i Hasson, U. (2002). The topography of high-order

human object areas. Trends in Cognitive Sciences 6(4):176-184.

Manguel, A. (1997). A history of reading. New York: Penguin.

Mann, V. A. (1986). Phonological awareness: The role of reading

experience. Cognition 24(l-2):65-92.

Marcus, G. F. i Berent, I. (2003). Are there limits to statistical learning?

Science 300(5616):53-55; odgovor autora 53-55.

Marcus, G. F., Vijayan, S., Bandi Rao, S. i Vishton, P. M. (1999). Rule

learning by seven-month-old infants. Science 283(5398):77-80.

Marinkovic, K., Dhond, R. P., Dale, A. M., Glessner, M., Carr, V. i

Halgren, E. (2003). Spatiotemporal dynamics of modality-specific

and supramodal word processing. Neuron 38(3):487-497.

Marks, L. E. (1978). The unity of the senses. New York: Academic Press.

Marshall, J. C. i Newcombe, F. (1973). Patterns of paralexia: A

psycholinguistic approach. Journal of Psycholinguistic Research

2:175-199.

Martin, A., Wiggs, C. L., Ungerleider, L. G. i Haxby, J. V. (1996). Neural

correlates of category-specific knowledge. Nature 379:649-652.

Martinet, C., Valdois, S. i Fayol, M. (2004). Lexical orthographic

knowledge develops from the beginning of literacy acquisition.

Cognition 91(2):B11-22.

Matsuzawa, T. (1985). Use of numbers by a chimpanzee. Nature

315(6014):57-59.

Maurer, D., Pathman, T. i Mondloch, C. J. (2006). The shape of boubas:

Sound-shape correspondences in toddlers and adults. Developmental

Science 9(3):316-322.

Maurer, U., Brem, S., Bucher, K. i Brandeis, D. (2005). Emerging

neurophysiological specialization for letter strings. Journal of

Cognitive Neuroscience 17(10):1532-1552.

Maurer, U., Brem, S., Kranz, F., Bucher, K., Benz, R., Haider, R,

Steinhausen, H. C. i Brandeis, D. (2006). Coarse neural tuning for

print peaks when children learn to read. Neuroimage 33(2):749-758.

Maurer, U., Bucher, K., Brem, S. i Brandeis, D. (2003). Altered responses

to tone and phoneme mismatch in kindergartners at familial dyslexia

risk. NeuroReport 14(17):2245-2250.

Mayall, K., Humphreys, G. W., Mechelli, A., Olson, A. i Price, C. J.

(2001). The effects of case mixing on word recognition: evidence

from a PET study. Journal of Cognitive Neuroscience 13(6):844-853.

Mayall, K., Humphreys, G. W. i Olson, A. (1997). Disruption to word or

letter processing? The origins of case-mixing effects. Journal of

Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition

23(5):1275-12S6.

Mazoyer, B. M., Dehaene, S., Tzourio, N., Frak, V., Syrota, A.,

Murayama, N., Levrier, O., Salamon, G., Cohen, L. i Mehler, J.

(1993). The cortical representation of speech .Journal of Cognitive

Neuroscience 5:467-479.

Mechelli, A., Gorno-Tempini, M. L. i Price, C. J. (2003). Neuroimaging

studies of word and pseudoword reading: consistencies,

inconsistencies, and limitations. Journal of Cognitive Neuroscience

15(2):260-271.

Mehler, J., Jusczyk, R, Lambertz, G., Halsted, N., Bertoncini, J. i Amiel-

Tison, C. (1988). A precusor of language acquisition in young

infants. Cognition 29: 143-178.

Mello, N. K. (1965). Interhemispheric reversal of mirror-image oblique

lines following monocular training in pigeons. Science 148:252-254.

Mello, N. K. (1966). Interocular generalization: A study of mirror-image

reversal following monocular discrimination training in the pigeon.

Journal of the Experimental Analysis of Behavior 9(1):11-16.

___. (1967). Inter-hemispheric comparison of visual stimuli in the pigeon.

Nature 214(84):144-145.

Meng, H., Smith, S. D., Hager, K., Held, M., Liu, J., Olson, R. K.,

Pennington, B. F., DeFries, J. C., Gelernter, J., O’Reilly-Pcl, T.,

Somlo, S., Skudlarski, R, Shaywitz, S. E., Shaywitz, B. A.,

Marchione, K., Wang, Y., Paramasivam, M., LoTurco, J. J., Page, G.

P. i Gruen, J. R. (2005). DCDC2 is associated with reading disability

and modulates neuronal development in the brain. Proceedings of the

National Academy of Sciences 102(47):17053-17058.

Merzenich, M. M., Jenkins, W. M., Johnston, R, Schreiner, C., Miller, S.

L. i Tallal, P. (1996). Temporal processing deficits of language-

learning impaired children ameliorated by training. Science

271(5245):77-81.

Miozzo, M. i Caramazza, A. (1998). Varieties of pure alexia: The case of

failure to access graphemic representations. Cognitive

Neuropsychology 15:203-238.

Mishkin, M. i Pribram, K. H. (1954). Visual discrimination performance

following partial ablations of the temporal lobe. I. Ventral vs. lateral.

Journal of Comparative and Physiological Psychology 47(1): 14-20.

Mithen, S. (1996). The Prehistory of the mhid: The cognitive origins of art,

religion and science. London: Thames & Hudson.

Miyashita, Y. (1988). Neuronal correlate of visual associative long-term

memory in the primate temporal cortex. Nature 335(6193):817-820.

Molko, N., Cohen, L., Mangin, J. F., Chochon, F., Lehericy, S., Le Bihan,

D. i Dehaene, S. (2002). Visualizing the neural bases of a

disconnection syndrome with diffusion tensor imaging. Journal of

Cognitive Neuroscience 14:629-636.

Mondloch, C. J. i Maurer, D. (2004). Do small white balls squeak? Pitch-

object correspondences in young children. Cognitive, Affective, and

Behavioral Neuroscience 4(2):133-136.

Montant, M. i Behrmann, M. (2000). Pure alexia. Neurocase 6:265-294.

Morais, J., Bertelson, P., Cary, L. i Alegria, J. (1986). Literacy training and

speech segmentation. Cognition 24:45-64.

Morais, J., Cary, L., Alegria, J. i Bertelson, P. (1979). Does awareness of

speech as a sequence of phones arise spontaneously? Cognition

7:323-331.

Morrison, R. E. i Rayner, K. (1981). Saccade size in reading depends upon

character spaces and not visual angle. Perception and Psychophysics

30(4):395-396.

Mozer, M. C. (1987). Early parallel processing in reading: A connectionist

approach. U Coltheart, M. (ur.), Attention and performance XII: The

psychology of reading (str. 83-104). Hillsdale, NJ: Erlbaum.

Naatanen, R., Lehtokoski, A., Lennes, M., Cheour, M., Huotilainen, M.,

Iivonen, A., Vainio, M., Alku, P., Ilmoniemi, R. J., Luuk, A., Allik,

J., Sinkkonen, J. i Alho, K. (1997). Language-specific phoneme

representations revealed by electric and magnetic brain responses.

Nature 385(6615):432-434.

Naccache, L. i Dehaene, S. (2001). The priming method: Imaging

unconscious repetition priming reveals an abstract representation of

number in the parietal lobes. Cerebral Cortex ll(10):966-974.

Naccache, L., Gaillard, R., Adam, C., Hasboun, D., Clemenceau, S.,

Baulac, M., S., D. i L., C. (2005). A direct intracranial record of

emotions evoked by subliminal words. Proceedings of the National

Academy of Sciences 102:7713-7717.

Nakamura, K., Dehaene, S., Jobert, A., Le Bihan, D. i Kouider, S. (2005).

Subliminal convergence of Kanji and Kana words: Further evidence

for functional parcellation of the posterior temporal cortex in visual

word perception. Journal of Cognitive Neuroscience 17(6):954-968.

Nakamura, K., Honda, M., Okada, T., Hanakawa, T., Toma, K.,

Fukuyama, H., Konishi, J. i Shibasaki, H. (2000). Participation of the

left posterior inferior temporal cortex in writing and mental recall of

kanji orthography: A functional MRI study. Brain 123(t. 5):954-967.

Nation, K., Allen, R. i Hulme, C. (2001). The limitations of orthographic

analogy in early reading development: Performance on the clue-word

task depends on phonological priming and elementary decoding skill,

not the use of orthographic analogy. Journal of Experimental Child

Psychology’ 80(l):75-94.

National Institute of Child Health and Human Development. (2000).

Report of the National Reading Panel. Teaching children to read: An

evidence-based assessment of the scientific research literature on

reading and its implications for reading instruction (izdanje NIH hr.

00-4769). Washington, DC: U.S. Government Printing Office.

Nazir, T. A., Ben-Boutayab, N., Decoppet, N., Deutsch, A. i Frost, R.

(2004). Reading habits, perceptual learning, and recognition of

printed words. Brain and Language 88(3):294-311.

Nicolson, R. I., Fawcett, A. J. i Dean, P. (2001). Developmental dyslexia:

The cerebellar deficit hypothesis. Trends in Neurosciences

24(9):508-511.

Nieder, A., Diester, I. i Tudusciuc, O. (2006). Temporal and spatial

enumeration processes in the primate parietal cortex. Science

313(5792):1431-1435.

Nieder, A. i Miller, E. K. (2004). A parieto-frontal network for visual

numerical information in the monkey. Proceedings of the National

Academy of Sciences 101(19):7457-7462.

Nimchinsky, E. A., Gilissen, E., Allman, J. M., Perl, D. P., Erwin, J. M. i

Hof, P. R. (1999). A neuronal morphologic type unique to hurqans

and great apes. Proceedhigs of the National Academy of Sciences

96(9):5268-5273.

Niogi, S. N. i McCandliss, B. D. (2006). Left lateralized white matter

microstructure accounts for individual differences in reading ability

and disability. Neuropsychologia 44(11):2178-2188.

Nobre, A. C., Allison, T. i McCarthy, G. (1994). Word recognition in the

human inferior temporal lobe. Nature 372(6503):260-263.

Nunez, R. E. i Lakoff, G. (2000). Where mathematics comes from: How the

embodied mind brings mathematics into being. New York: Basic

Books.

Olavarria, J. F. i Hiroi, R. (2003). Retinal influences specify cortico-

cortical maps by postnatal day six in rats and mice. Journal of

Comparative Neurology 459(2):156-172.

O’Regan, J. K. (1990). Eye movements and reading. Reviews of

Oculomotor Research 4:395-453.

Orton, S. T. (1925). “Word-blindness” in school children. Archives of

Neurology and Psychiatry 14:581-615.

Orton, S. T. (1937). Reading, writing, and speech problems in children.

New York: Norton.

Paap, K. R., Newsome, S. L. i Noel, R. W. (1984). Word shape’s in poor

shape for the race to the lexicon. Journal of Experimental

Psychology: Human Perception and Performance 10(3):413-428.

Pacton, S., Perruchet, P., Fayol, M. i Cleeremans, A. (2001). Implicit

learning out of the lab: The case of orthographic regularities. Journal

of Experimental Psychology: General 130(3):401-426.

Pammer, K., Hansen, P. C., Kringelbach, M. L., Holliday, L, Barnes, G.,

Hillebrand, A., Singh, K. D. i Cornelissen, P. L. (2004). Visual word

recognition: The first half second. Neuroimage 22(4):1819-1825.

Paracchini, S., Thomas, A., Castro, S., Lai, C., Paramasivam, M., Wang,

Y., Keating, B. J., Taylor, J. M., Hacking, D. F., Scerri, T., Francks,

C., Richardson, A. J., Wade-Martins, R., Stein, J. F., Knight, J. C.,

Copp, A. J., Loturco, J. i Monaco, A. P. (2006). The chromosome

6p22 haplotype associated with dyslexia reduces the expression of

KIAA0319, a novel gene involved in neuronal migration. Human

Molecular Genetics 15(10):1659-1666.

Parviainen, T., Helenius, R, Poskiparta, E., Niemi, P. i Salmelin, R. (2006).

Cortical sequence of word perception in beginning readers. Journal

of Neuroscience 26(22):6052-6061.

Pascalis, O., de Haan, M. i Nelson, C. A. (2002). Is face processing

species-specific during the first year of life? Science

296(5571):1321-1323.

Pascalis, O. i de Schonen, S. (1994). Recognition memory in 3- to 4-day-

old human neonates. NeuroReport 5(14):1721-1724.

Pascalis, O., Scott, L. S., Kelly, D. J., Shannon, R. W., Nicholson, E.,

Coleman, M. i Nelson, C. A. (2005). Plasticity of face processing

in infancy. Proceedings of the National Academy of Sciences

102(14):5297-5300.

Patterson, K. i Kay, J. (1982). Letter-by-letter reading: Psychological

descriptions of a neurological syndrome. Quarterly Journal of

Experimental Psychology A 34:411-441.

Paulesu, E., Demonet, J. F., Fazio, F., McCrory, E., Chanoine, V.,

Brunswick, N. , Cappa, S. F., Cossu, G., Habib, M., Frith, C. D. i

Frith, U. (2001). Dyslexia: Cultural diversity and biological unity.

Science 291(5511):2165-2167.

Paulesu, E., Frith, C. D. i Frackowiak, R. S. J. (1993). The neural

correlates of the verbal component of working memory. Nature

362:342-345.

Paulesu, E., Frith, U., Snowling, M., Gallagher, A., Morton, J.,

Frackowiak, R. i Frith, C. D. (1996). Is developmental dyslexia a

disconnection syndrome? Evidence from PET scanning. Brain

119:143-157.

Paulesu, E., McCrory, E., Fazio, F., Menoncello, L., Brunswick, N.,

Cappa, S. F., Cotelli, M., Cossu, G., Corte, F., Lorusso, M., Pesenti,

S., Gallagher, A., Perani, D., Price, C., Frith, C. D. i Frith, U. (2000).

A cultural effect on brain function. Nature Neuroscience 3(1):91-96.

Pelli, D. G., Farell, B. i Moore, D. C. (2003). The remarkable inefficiency

of word recognition. Nature 423(6941):752-756.

Pena, M., Maki, A., Kovacic, D., Dehaene-Lambertz, G., Koizumi, H.,

Bouquet, F. i Mehler, J. (2003). Sounds and silence: An optical

topography study of language recognition at birth. Proceedings of the

National Academy of Sciences 100(20):11702-11705.

Perea, M. i Lupker, S. J. (2003). Does jugde activate COURT?

Transposed-letter similarity effects in masked associative priming.

Memory and Cognition 31(6):829-841.

Peressotti, F. i Grainger, J. (1999). The role of letter identity and letter

position in orthographic priming. Perception and Psychophysics

61(4):691-706.

Perfetti, C. i Bell, L. (1991). Phonemic activation during the first 40 ms of

word identification: Evidence from backward masking and masked

priming. Journal of Memory and Language 30:473-485.

Perrett, D. I., Mistlin, A. J. i Chitty, A. J. (1989). Visual neurones

responsive to faces. Trends in Neuroscience 10:358-364.

Perry, C., Ziegler, J. i Zorzi, M. (2007). Nested incremental modeling in

the development of computational theories: The CDP+ model of

reading aloud. Psychological Review 114(2):273-315.

Petersen, S. E., Fox, P. T., Posner, M. I., Mintun, M. i Raichle, M. E.

(1988). Positron emission tomographic studies of the cortical

anatomy of single- -word processing. Nature 331(6157):585-589.

___. (1989). Positron emission tomographic studies of the processing of

single words. Journal of Cognitive Neuroscience 1:153-170.

Petersen, S. E., Fox, P. T., Snyder, A. Z. i Raichle, M. E. (1990).

Activation of extrastriate and frontal cortical areas by visual words

and word-like stimuli. Science 249:1041-1044.

Petersson, K. M., Silva, C., Castro-Caldas, A., Ingvar, M. i Reis, A.

(2007). Literacy: A cultural influence on functional left-right

differences in the inferior parietal cortex. European Journal of

Neuroscience 26(3):791-799.

Pflugshaupt, T., Nyffeler, T., von Wartburg, R., Wurtz, P., Luthi, M.,

Hubl, D., Gutbrod, K., Juengling, F. D., Hess, C. W., &c Muri, R. M.

(2007). When left becomes right and vice versa: Mirrored vision

after cerebral hypoxia. Neuropsychologia 45(9):2078-2091.

Pica, P., Lemer, C., Izard, V. i Dehaene, S. (2004). Exact and approximate

arithmetic in an Amazonian indigene group. Science 306(5695):499-

503.

Pinel, P., Dehaene, S., Riviere, D. i Le Bihan, D. (2001). Modulation of

parietal activation by semantic distance in a number comparison task.

Neuroimage 14(5):1013-1026.

Pinker, S. (2002). The blank slate: The modern denial of human nature.

London: Penguin.

Plaut, D. C., McClelland, J. L., Seidenberg, M. S. i Patterson, K. (1996).

Understanding normal and impaired word reading: computational

principles in quasi-regular domains. Psychological Review

103(1):56-115.

Polk, T. A. i Farah, M. J. (2002). Functional MRI evidence for an abstract,

not perceptual, word-form area .Journal of Exper'nnental

Psychology: General 131(l):65-72.

Polk, T. A., Stallcup, M., Aguirre, G. K., Alsop, D. C., D’Esposito, M.,

Detre, J. A. i Farah, M. J. (2002). Neural specialization for letter

recognition. Journal of Cognitive Neuroscience 14(2): 145-159.

Pollatsek, A., Bolozky, S., Well, A. D. i Rayner, K. (1981). Asymmetries

in the perceptual span for Israeli readers. Brain and Language 14(1):

174-180.

Posner, M. I. i McCandliss, B. D. (1999). Brain circuitry during reading. U

Klein, R. M. i McMullen, P. A. (ur.), Converging methods for

understanding reading and dyslexia (str. 305-337). Cambridge, MA:

MIT Press.

Posner, M. I., Petersen, S. E., Fox, P. T. i Raichle, M. E. (1988).

Localization of cognitive operations in the human brain. Science

240:1627-1631.

Pouratian, N., Bookheimer, S. Y., Rubino, G., Martin, N. A. i Toga, A. W.

(2003). Category-specific naming deficit identified by intraoperative

stimulation mapping and postoperative neuropsychological testing:

Case report. Journal of Neurosurgery 99(1): 170-176.

Price, C. (1998). The functional anatomy of word comprehension and

production. Trends in Cognitive Sciences 2:281-288.

Price, C. J. i Devlin, J. T. (2003). The myth of the visual word form area.

Neuroimage 19:473-481.

Price, C. J., Gorno-Tempini, M. L., Graham, K. S., Biggio, N., Mechelli,

A., Patterson, K. i Noppeney, U. (2003). Normal and pathological

reading: Converging data from lesion and imaging studies.

Neuroimage 20(dodatak 1):S30-41.

Price, C. J., Moore, C. J., Humphreys, G. W. i Wise, R. J. S. (1997).

Segregating semantic from phonological processes during reading

.Journal of Cognitive Neuroscience 9:727-733.

Price, C. J., Wise, R. J. S. i Frackowiak, R. S. J. (1996). Demonstrating the

implicit processing of visually presented words and pseudowords.

Cerebral Cortex 6:62-70.

Priftis, K., Rusconi, E., Umilta, C. i Zorzi, M. (2003). Pure agnosia for

mirror stimuli after right inferior parietal lesion. Brain 126(t. 4):908-

919.

Prinzmetal, W. (1990). Neon colors illuminate reading units. Journal of

Experimental Psychology: Human Perception and Performance

16(3):584-597.

Prinzmetal, W., Treiman, R. i Rho, S. H. (1986). How to see a reading unit.

Journal of Memory and Language 25:461-475.

Puce, A., Allison, T., Asgari, M., Gore, J. C. i McCarthy, G. (1996).

Differential sensitivity of human visual cortex to faces, letterstrings,

and textures: A functional magnetic resonance imaging study.

Journal of Neuroscience 16:5205-5215.

Pugh, K. R., Shaywitz, B. A., Shaywitz, S. E., Constable, R. T.,

Skudlarski, P., Fulbright, R. K., Bronen, R. A., Shankweiler, D. R,

Katz, L., Fletcher, J. M. i Gore, J. C. (1996). Cerebral organization of

component processes in reading. Brain 119(t. 4):1221-1238.

Pulvermuller, F. (2005). Brain mechanisms linking language and action.

Nature Reviews Neuroscience 6(7):576-582.

Quartz, S. R. i Sejnowski, T. J. (1997). The neural basis of cognitive

development: A constructivist manifesto. Behavioral and Brain

Sciences 20(4):537-556; rasprava 556-596.

Quiroga, R. Q., Reddy, L., Kreiman, G., Koch, C. i Fried, I. (2005).

Invariant visual representation by single neurons in the human brain.

Nature 435(7045):1102-1107.

Raichle, M. E., MacLeod, A. M., Snyder, A. Z., Powers, W. J., Gusnard,

D. A. i Shulman, G. L. (2001). A default mode of brain function.

Proceedings of the National Academy of Sciences 98(2):676-682.

Raij, T., Uutela, K. i Hari, R. (2000). Audiovisual integration of letters in

the human brain. Neuron 28(2):617-625.

Ramachandran, V. S. (2005). The artful brain. New York: Fourth Estate.

Ramachandran, V. S. i Hubbard, E. M. (2001a). Psychophysical

investigations into the neural basis of synaesthesia. Proceedings of

the Royal Society B: Biological Sciences 268(1470):979-983.

Ramachandran, V. S. i Hubbard, E. M. (2001b). Synaesthesia - a window

into perception, thought and language. Journal of Consciousness

Studies 8:3-34.

Ramus, F. (2003). Developmental dyslexia: specific phonological deficit or

general sensorimotor dysfunction? Current Opinion in Neurobiology

13(2):212-218.

Ramus, F. (2004). Neurobiology of dyslexia: A reinterpretation of the data.

Trends in Neurosciences 27(12):720-726.

Ramus, F., Pidgeon, E. i Frith, U. (2003). The relationship between motor

control and phonology in dyslexic children. Journal of Child

Psychology and Psychiatry 44(5):712-722.

Ramus, F., Rosen, S., Dakin, S. C, Day, B. L., Castellote, J. M., White, S. i

Frith, U. (2003). Theories of developmental dyslexia: Insights from a

multiple case study of dyslexic adults. Brain 126(t. 4):841-865.

Rastle, K., Davis, M. H., Marslen-Wilson, W. D. i Tyler, L. K. (2000).

Morphological and semantic effects in visual word recognition: A

time-course study. Language and Cognitive Processes 15:507-537.

Rayner, K. (1998). Eye movements in reading and information processing:

20 years of research. Psychological Bulletin 124(3):372-422.

Rayner, K. i Bertera, J. H. (1979). Reading without a fovea. Science

206(4417):468-469.

Rayner, K., Foorman, B. R., Perfetti, C. A., Pesetsky, D. i Seidenberg, M.

S. (2001). How psychological science informs the teaching of

reading. Psychological Science 2:31-74.

Rayner, K., Inhoff, A. W., Morrison, R. E., Slowiaczek, M. L. i Bertera, J.

H. (1981). Masking of foveal and parafoveal vision during eye

fixations in reading. Journal of Experimental Psychology: Human

Perception and Performance 7(1): 167-179.

Rayner, K., McConkie, G. W. i Zola, D. (1980). Integrating information

across eye movements. Cognitive Psychology 12(2):206-226.

Rayner, K. i Pollatsek, A. (1989). The psychology of reading. Englewood

Cliffs, NJ: Prentice Hall.

Rayner, K., Well, A. D. i Pollatsek, A. (1980). Asymmetry of the effective

visual field in reading. Perception and Psychophysics 27(6):537-544.

Read, C., Zhang, Y. F., Nie, H. Y. i Ding, B. Q. (1986). The ability to

manipulate speech sounds depends on knowing alphabetic writing.

Cognition 24(l-2):31-44.

Reicher, G. M. (1969). Perceptual recognition as a function of

meaningfulness of stimulus material. Journal of Experimental

Psychology 81:274-280.

Rey, A., Jacobs, A. M., Schmidt-Weigand, F. i Ziegler, J. C. (1998). A

phoneme effect in visual word recognition. Cognition 68(3):B71-80.

Rey, A., Ziegler, J. C. i Jacobs, A. M. (2000). Graphemes are perceptual

reading units. Cognition 75(1):B1-12.

Richardson, U., Leppanen, P. H., Leiwo, M. i Lyytinen, H. (2003). Speech

perception of infants with high familial risk for dyslexia differ at the

age of 6 months. Developmental Neuropsychology 23(3):385-397.

Riddoch, M. J. i Humphreys, G. W. (1988). Description of a left-right

coding deficit in a case of constructional apraxia. Cognitive

Neuropsychology 5:289-315.

Riesenhuber, M. i Poggio, T. (1999). Hierarchical models of object

recognition in cortex. Nature Neuroscience 2:1019-1025.

Rissman, J., Eliassen, J. C. i Blumstein, S. E. (2003). An event-related

fMRI investigation of implicit semantic priming. Journal of

Cognitive Neuroscience 15(8):1160-1175.

Robertson, L. C. i Lamb, M. R. (1991). Neuropsychological contributions

to theories of part/whole organization. Cognitive Psychology

23(2):299-330.

Robinson, A. J. i Pascalis, O. (2004). Development of flexible visual

recognition memory in human infants. Developmental Science

7(5):527-533.

Rodd, J. M., Davis, M. H. i Johnsrude, I. S. (2005). The neural

mechanisms of speech comprehension: fMRI studies of semantic

ambiguity. Cerebral Cortex 15(8):1261-1269.

Rodman, H. R., Scalaidhe, S. R O. i Gross, C. G. (1993). Response

properties of neurons in temporal cortical visual areas of infant

monkeys. Journal of Neurophysiology 70:1115-1136.

Rollenhagen, J. E. i Olson, C. R. (2000). Mirror-image confusion in single

neurons of the macaque inferotemporal cortex. Science

287(5457):1506-1508.

Rolls, E. T. (2000). Functions of the primate temporal lobe cortical visual

areas in invariant visual object and face recognition. Neuron

27(2):205-218.

Rossion, B., Kung, C. C. i Tarr, M. J. (2004). Visual expertise with

nonface objects leads to competition with the early perceptual

processing of faces in the human occipitotemporal cortex.

Proceedings of the National Academy of Sciences 101(40):14521-

14526.

Rubenstein, H., Lewis, S. S. i Rubenstein, M. (1971). Evidence for

phonemic coding in visual word recognition. Journal of Verbal

Learning and Verbal Behavior 10:645-657.

Rubin, G. S. i Turano, K. (1992). Reading without saccadic eye

movements. Vision Research 32(5):895-902.

Rumelhart, D. E. i McClelland, J. L. (1982). An interactive activation

model of context effects in letter perception: Part 2. The contextual

enhancement effect and some tests and extensions of the model.

Psychological Review 89(l):60-94.

Saffran, J. R., Aslin, R. N. i Newport, E. L. (1996). Statistical learning by

8-month-old infants. Science 274(5294):1926-1928.

Sakai, K. i Miyashita, Y. (1991). Neural organization for the long-term

memory of paired associates. Nature 354(6349):152-155.

Sakurai, Y., Ichikawa, Y. i Mannen, T. (2001). Pure alexia from a posterior

occipital lesion. Neurology 56(6):778-781.

Sakurai, Y., Momose, T., Iwata, M., Sudo, Y., Ohtomo, K. i Kanazawa, I.

(2000). Different cortical activity in reading of Kanji words, Kana

words and Kana nonwords. Brain Research Cognitive Brain

Research 9(1):111-115.

Sakurai, Y., Takeuchi, S., Takada, T., Horiuchi, E., Nakase, H. i Sakuta,

M. (2000). Alexia caused by a fusiform or posterior inferior temporal

lesion. Journal of the Neurological Sciences 178(1):42-51.

Salmelin, R., Service, E., Kiesila, R, Uutela, K. i Salonen, O. (1996).

Impaired visual word processing in dyslexia revealed with

magnetoencephalography. Annals of Neurology 40(2):157-162.

Sary, G., Vogels, R. i Orban, G. A. (1993). Cue-invariant shape selectivity

of macaque inferior temporal neurons. Science 260(5110):995-997.

Sasaki, Y., Vanduffel, W., Knutsen, T., Tyler, C. i Tootell, R. (2005).

Symmetry activates extrastriate visual cortex in human and

nonhuman primates. Proceedings of the National Academy of

Sciences 102(8):3159-3163.

Sasanuma, S. (1975). Kana and Kanji processing in Japanese aphasics.

Brain and Language 2(3):369-383.

Schmandt-Besserat, D. (1996). How writing came about. Austin:

University of Texas Press.

Schoenemann, P. T., Sheehan, M. J. i Glotzer, L. D. (2005). Prefrontal

white matter volume is disproportionately larger in humans than in

other primates. Nature Neuroscience 8 (2):242-252.

Schoonbaert, S. i Grainger, J. (2004). Letter position coding in printed

word perception: Effects of repeated and transposed letters.

Language and Cognitive Processes 19:333-367.

Schwartz, E. L., Desimone, R., Albright, T. D. i Gross, C. G. (1983).

Shape recognition and inferior temporal neurons. Proceedings of the

National Academy of Sciences 80(18):5776-5778.

Segui, J. i Grainger, J. (1990). Priming word recognition with orthographic

neighbors: Effects of relative prime-target frequency. Journal of

Experimental Psychology: Human Perception and Performance

16(l):65-76.

Seidenberg, M. S. i McClelland, J. L. (1989). A distributed, developmental

model of word recognition and naming. Psychological Review

96(4):523-568.

Seidenberg, M. S., Petersen, A., MacDonald, M. C. i Plaut, D. C. (1996).

Pseudohomophone effects and models of word recognition. Journal

of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition

22:48-62.

Seidenberg, M. S., Tanenhaus, M. K., Leiman, J. M. i Bienkowski, M.

(1982). Automatic access of the meanings of ambiguous words in

context: Some limitations of knowledge-based processing. Cognitive

Psychology 14:489-537.

Selfridge, O. G. (1959). Pandemonium: A paradigm for learning. U Blake,

D. V. i Uttley, A. M. (ur.), Proceedings of the Symposium on

Mechanisation of Thought Processes (str. 511-529). London: H. M.

Stationery Office.

Sere, B., Marendaz, C. i Herault, J. (2000). Nonhomogeneous resolution of

images of natural scenes. Perception 29(12): 1403-1412.

Seymour, P. H., Aro, M. i Erskine, J. M. (2003). Foundation literacy

acquisition in European orthographies. British Journal of Psychology

94(t. 2):143-174.

Shallice, T. (1988). From neuropsychology to mental structure.

Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Share, D. L. (1995). Phonological recoding and self-teaching: Sine qua non

of reading acquisition. Cognition 55(2):151-218; rasprava 219-226.

Share, D. L. (1999). Phonological recoding and orthographic learning: A

direct test of the self-teaching hypothesis. Journal of Experimental

Child Psychology 72(2):95-129.

Shaywitz, B. A., Shaywitz, S. E., Pugh, K. R., Mencl, W. E., Fulbright, R.

K., Skudlarski, R, Constable, R. T., Marchione, K. E., Fletcher, J.

M., Lyon, G. R. i Gore, J. C. (2002). Disruption of posterior brain

systems for reading in children with developmental dyslexia.

Biological Psychiatry 52(2):101-110.

Shaywitz, S. (2003). Overcoming dyslexia. New York: Random House.

Shaywitz, S. E., Escobar, M. D., Shaywitz, B. A., Fletcher, J. M. i Makuch,

R. (1992). Evidence that dyslexia may represent the lower tail of a

normal distribution of reading ability. New England Journal of

Medicine 326(3): 145-150.

Shaywitz, S. E., Shaywitz, B. A., Pugh, K. R., Fulbright, R. K., Constable,

R. T., Mencl, W. E., Shankweiler, D. R, Liberman, A. M.,

Skudlarski, R, Fletcher, J. M., Katz, L., Marchione, K. E., Lacadie,

C., Gatenby, C. i Gore, J. C. (1998). Functional disruption in the

organization of the brain for reading in dyslexia. Proceedings of the

National Academy of Sciences 95(5):2636-2641.

Shelton, J. R., Fouch, E. i Caramazza, A. (1998). The selective sparing of

body part knowledge: A case study. Neurocase 4:339-351.

Shuwairi, S. M., Albert, M. K. i Johnson, S. P. (2007). Discrimination of

possible and impossible objects in infancy. Psychological Science

18(4):303-307.

Sigman, M. i Gilbert, C. D. (2000). Learning to find a shape. Nature

Neuroscience 3(3):264-269.

Sigman, M., Pan, H., Yang, Y., Stern, E., Silbersweig, D. i Gilbert, C. D.

(2005). Top-down reorganization of activity in the visual pathway

after learning a shape identification task. Neuron 46(5):823-835.

Silani, G., Frith, U., Demonet, J. F., Fazio, F., Perani, D., Price, C., Frith,

C. D. i Paulesu, E. (2005). Brain abnormalities underlying altered

activation in dyslexia: A voxel based morphometry study. Brain

128(t. 10):2453-2461.

Simon, O., Mangin, J. F., Cohen, L., Le Bihan, D. i Dehaene, S. (2002).

Topographical layout of hand, eye, calculation, and language-related

areas in the human parietal lobe. Neuron 33(3):475-487.

Simos, P. G., Breier, J. I., Fletcher, J. M., Bergman, E. i Papanicolaou, A.

C. (2000). Cerebral mechanisms involved in word reading in

dyslexic children: A magnetic source imaging approach. Cerebral

Cortex 10(8):809-816.

Simos, P. G., Breier, J. I., Fletcher, J. M., Foorman, B. R., Castillo, E. M. i

Papanicolaou, A. C. (2002). Brain mechanisms for reading words

and pseudowords: An integrated approach. Cerebral Cortex

12(3):297-305.

Simos, P. G., Breier, J. I., Fletcher, J. M., Foorman, B. R., Mouzaki, A. i

Papanicolaou, A. C. (2001). Age-related changes in regional brain

activation during phonological decoding and printed word

recognition. Developmental Neuropsychology 19(2): 191-210.

Simos, P. G., Fletcher, J. M., Bergman, E., Breier, J. I., Foorman, B. R.,

Castillo, E. M., Davis, R. N., Fitzgerald, M. i Papanicolaou, A. C.

(2002). Dyslexiaspecific brain activation profile becomes normal

following successful remedial training. Neurology 58(8):1203-1213.

Siok, W. T., Perfetti, C. A., Jin, Z. i Tan, L. H. (2004). Biological

abnormality of impaired reading is constrained by culture. Nature

431(7004):71-76.

Smith, L. B. (2003). Learning to recognize objects. Psychological Science

14(3):244-250.

Son, J. Y., Smith, L. B. i Goldstone, R. L. (2008). Simplicity and

generalization: Short-cutting abstraction in children’s object

categorizations. Cognition 108(3):626-638.

Southgate, V., Csibra, G., Kaufman, J. i Johnson, M. H. (2008). Distinct

processing of objects and faces in the infant brain. Journal of

Cognitive Neuroscience 20(4):741-749.

Sperber, D. (1974). Contre certains a priori anthropologiques. U Morin, E.

&: Piatelli-Palmarini, M. (ur.), Limite de Vhomme: Invariants

biologiques et universaux culturels (str. 491-512). Pariz: Le Seuil.

___. (1996). Explaining culture: A naturalistic approach. London:

Blackwell.

Sperber, D. i Hirschfeld, L. A. (2004). The cognitive foundations of

cultural stability and diversity. Trends in Cognitive Sciences 8:40-46.

Sperling, J. M., Prvulovic, D., Linden, D. E., Singer, W. i Stirn, A. (2006).

Neuronal correlates of colour-graphemic synaesthesia: a fMRI study.

Cortex 42(2):295-303.

Spoehr, K. T. i Smith, E. E. (1975). The role of orthographic and

phonotactic rules in perceiving letter patterns. Journal of

Experimental Psychology: Human Perception and Performance

104(l):21-34.

Sprenger-Charolles, L. i Siegel, L. (1997). A longitudinal study of the

effects of syllabic structure on the development of reading and

spelling skills in French. Applied Psycholinguistics 18:485-505.

Sprenger-Charolles, L., Siegel, L. S. i Bonnet, P. (1998). Reading and

spelling acquisition in French: The role of phonological mediation

and orthographic factors. Journal of Experimental Child Psychology

68(2):134-165.

Stein, J. (2001). The magnocellular theory of developmental dyslexia.

Dyslexia 7(l):12-3 6.

Streifler, M. i Hofman, S. (1976). Sinistrad mirror writing and reading after

brain concussion in a bi-systemic (orientooccidental) polyglot.

Cortex 12:356-364.

Stuart, M. (1990). Processing strategies in a phoneme deletion task.

Quarterly Journal of Experimental Psychology A 42:305-327.

Swinney, D. A., Onifer, W., Prather, P. i Hirshkowitz, M. (1979). Semantic

facilitation across sensory modalities in the processing of individual

words and sentences. Mem Cognit 7(3): 159-165.

Taft, M. (1994). Interactive activation as a framework for understanding

morphological processing. Language and Cognitive Processes 9:271-

294.

Tagamets, M. A., Novick, J. M., Chalmers, M. L. i Friedman, R. B. (2000).

A parametric approach to orthographic processing in the brain: An

fMRI study. Journal of Cognitive Neuroscience 12(2):281-297.

Tallal, P. i Gaab, N. (2006). Dynamic auditory processing, musical

experience and language development. Trends in Neurosciences

29(7):382-390.

Tamura, H. i Tanaka, K. (2001). Visual response properties of cells in the

ventral and dorsal parts of the macaque inferotemporal cortex.

Cerebral Cortex ll(5):384-399.

Tan, L. H., Liu, H. L., Perfetti, C. A., Spinks, J. A., Fox, P. T. i Gao, J. H.

(2001). The neural system underlying Chinese logograph reading.

Neuroimage 13(5):836-846.

Tan, L. H., Spinks, J. A., Gao, J. H., Liu, H. L., Perfetti, C. A., Xiong, J.,

Stofer, K. A., Pu, Y., Liu, Y. i Fox, P. T. (2000). Brain activation in

the processing of Chinese characters and words: A functional MRI

study. Human Brain Mapping 10(1): 16-27.

Tanaka, K. (1996). Inferotemporal cortex and object vision. Annual Review

of Neuroscience 19:109-139.

___. (2003). Columns for complex visual object features in the

inferotemporal cortex: Clustering of cells with similar but slightly

different stimulus selectivities. Cerebral Cortex 13(l):90-99.

Tanaka, M., Tomonaga, M. i Matsuzawa, T. (2003). Finger drawing by

infant chimpanzees (Pan troglodytes). Animal Cognition 6(4):245-

251.

Tarkiainen, A., Cornelissen, P. L. i Salmelin, R. (2002). Dynamics of

visual feature analysis and object-level processing in face versus

letter-string perception. Brain 125(t. 5): 1125-1136.

Tarkiainen, A., Helenius, R, Hansen, P. C., Cornelissen, P. L. i Salmelin,

R. (1999). Dynamics of letter string perception in the human

occipitotemporal cortex. Brain 122(t. 11):2119-2132.

Tarr, M. J. i Gauthier, I. (2000). FFA: A flexible fusiform area for

subordinate- -level visual processing automatized by expertise.

Nature Neuroscience 3(8):764-769.

Tarr, M. J. i Pinker, S. (1989). Mental rotation and orientation-dependence

in shape recognition. Cognitive Psychology 21(2):233-282.

Temple, E., Deutsch, G. K., Poldrack, R. A., Miller, S. L., Tallal, R,

Merzenich, M. M. i Gabrieli, J. D. (2003). Neural deficits in children

with dyslexia ameliorated by behavioral remediation: evidence from

functional MRI. Proceedings of the National Academy of Sciences

100(5):2860-2865.

Temple, E., Poldrack, R. A., Protopapas, A., Nagarajan, S., Salz, T., Tallal,

R, Merzenich, M. M. i Gabrieli, J. D. (2000). Disruption of the

neural response to rapid acoustic stimuli in dyslexia: Evidence from

functional MRI. Proceedings of the National Academy of Sciences

97(25):13907-13912.

Temple, E., Poldrack, R. A., Salidis, J., Deutsch, G. K., Tallal, R,

Merzenich, M. M. i Gabrieli, J. D. (2001). Disrupted neural

responses to phonological and orthographic processing in dyslexic

children: an fMRI study. NeuroReport 12(2):299-307.

Terepocki, M., Kruk, R. S. i Willows, D. M. (2002). The incidence and

nature of letter orientation errors in reading disability. Journal of

Learning Disabilities 35(3):214-233.

Thompson-Schill, S. L., D’Esposito, M. i Kan, I. P. (1999). Effects of

repetition and competition on activity in left prefrontal cortex during

word generation. Neuron 23(3):513-522.

Thorpe, S., Fize, D. i Marlot, C. (1996). Speed of processing in the human

visual system. Nature 381(6582):520-522.

Tokunaga, H., Nishikawa, T., Ikejiri, Y., Nakagawa, Y., Yasuno, F.,

Hashikawa, K., Nishimura, T., Sugita, Y. i Takeda, M. (1999).

Different neural substrates for Kanji and Kana writing: a PET study.

NeuroReport 10(16):3315-3319.

Tomasello, M. (2000a). The cultural origins of human cognition.

Cambridge, MA: Harvard University Press.

___. (2000b). Culture and cognitive development. Current Directions in

Psychological Science 9:37-40.

Tomasello, M., Carpenter, M., Call, J., Behne, T. i Moll, H. (2005).

Understanding and sharing intentions: The origins of cultural

cognition. Behavioral and Brain Sciences 28(5):675-691; rasprava

691-735.

Tomasello, M., Strosberg, R. i Akhtar, N. (1996). Eighteen-month-old

children learn words in non-ostensive contexts .Journal of Child

Language 23(1):157-176.

Torgesen, J. K. (2005). Recent discoveries on remedial interventions for

children with dyslexia. U Snowling, M. J. & Hulme, C. (ur.). The

science of reading: A handbook (str. 521-537). Oxford: Blackwell.

Tsao, D. Y., Freiwald, W. A., Tootell, R. B. i Livingstone, M. S. (2006). A

cortical region consisting entirely of face-selective cells. Science

311(5761):670-674.

Tsunoda, K., Yamane, Y., Nishizaki, M. i Tanifuji, M. (2001). Complex

objects are represented in macaque inferotemporal cortex by the

combination of feature columns. Nature Neuroscience 4(8):832-838.

Turing, A. M. (1952). The chemical basis of morphogenesis. Philosophical

Transactions of the Royal Society of London B: Biological Sciences

237:37-72.

Turkeltaub, P. E., Flowers, D. L., Verbalis, A., Miranda, M., Gareau, L. i

Eden, G. F. (2004). The neural basis of hyperlexic reading: an FMRI

case study. Neuron 41(1): 11-25.

Turkeltaub, P. E., Gareau, L., Flowers, D. L., Zeffiro, T. A. i Eden, G. F.

(2003). Development of neural mechanisms for reading. Nature

Neuroscience 6(7):767-773.

Turnbull, O. H. (1997). A double dissociation between knowledge of

object identity and object orientation. Neuropsychologia 35:567-570.

Turnbull, O. H., Beschin, N. i Della Sala, S. (1997). Agnosia for object

orientation: Implications for theories of object recognition.

Neuropsychologia 35(2):153-163.

Turnbull, O. H. i McCarthy, R. A. (1996). Failure to discriminate between

mirror-image objects: A case of viewpoint-independent object

recognition? Neurocase 2:63-72.

Tzourio-Mazoyer, N., De Schonen, S., Crivello, F., Reutter, B., Aujard, Y.

i Mazoyer, B. (2002). Neural correlates of woman face processing by

2-month-old infants. Neuroimage 15(2):454-461.

Ungerleider, L. G. i Mishkin, M. (1982). Two cortical visual systems. U

Ingle, D. J., Goodalem M. A. i Mansfield, R. J. (ur.), Analysis of

visual behavior (str. 549-586). Cambridge, MA: MIT Press.

Valdois, S., Bosse, M. L. i Tainturier, M. J. (2004). The cognitive deficits

responsible for developmental dyslexia: Review of evidence for a

selective visual attentional disorder. Dyslexia 10(4):339-363.

van Atteveldt, N., Formisano, E., Goebel, R. i Blomert, L. (2004).

Integration of letters and speech sounds in the human brain. Neuron

43(2):271-282.

Van Essen, D. C., Lewis, J. W., Drury, H. A., Hadjikhani, N., Tootell, R.

B., Bakircioglu, M. i Miller, M. I. (2001). Mapping visual cortex in

monkeys and humans using surface-based atlases. Vision Research

41(10-11): 1359-1378.

Van Orden, G. C., Johnston, J. C. i Hale, B. L. (1988). Word identification

in reading proceeds from spelling to sound to meaning .Journal of

Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition

14(3):371-386.

Vandenberghe, R., Nobre, A. C. i Price, C. J. (2002). The response of left

temporal cortex to sentences .Journal of Cognitive Neuroscience

l4(4):550-560.

Vandenberghe, R., Price, C., Wise, R., Josephs, O. i Frackowiak, R. S.

(1996). Functional anatomy of a common semantic system for words

and pictures. Nature 383(6597):254-256.

VanRullen, R. i Thorpe, S. J. (2002). Surfing a spike wave down the

ventral stream. Vision Research 42(23):2593-2615.

Vellutino, F. R., Fletcher, J. M., Snowling, M. J. i Scanlon, D. M. (2004).

Specific reading disability (dyslexia): what have we learned in the

past four decades? Journal of Child Psychology and Psychiatry

45(l):2-40.

Vinckenbosch, E., Robichon, F. i Eliez, S. (2005). Gray matter alteration in

dyslexia: Converging evidence from volumetric and voxel-by-voxel

MRI analyses. Neuropsychologia 43(3):324-331.

Vinckier, F., Dehaene, S., Jobert, A., Dubus, J. P., Sigman, M. i Cohen, L.

(2007). Hierarchical coding of letter strings in the ventral stream:

Dissecting the inner organization of the visual word-form system.

Neuron 55(1): 143-156.

Vinckier, F., Naccache, L., Papeix, C., Forget, J., Hahn-Barma, V.,

Dehaene, S. i Cohen, L. (2006). “What” and “where” in word

reading: Ventral coding of written words revealed by parietal

atrophy. Journal of Cognitive Neuroscience 18(12):1998-2012.

Vogels, R. i Biederman, I. (2002). Effects of illumination intensity and

direction on object coding in macaque inferior temporal cortex.

Cerebral Cortex 12(7):756-766.

Vogels, R., Biederman, I., Bar, M. i Lorincz, A. (2001). Inferior temporal

neurons show greater sensitivity to nonaccidental than to metric

shape differences. Journal of Cognitive Neuroscience 13(4):444-453.

Vuilleumier, P., Henson, R. N., Driver, J. i Dolan, R. J. (2002). Multiple

levels of visual object constancy revealed by event-related fMRI of

repetition priming. Nature Neuroscience 5(5):491-499.

Wade, J. B. i Hart, R. P. (1991). Mirror phenomena in language and

nonverbal activities—a case report. Journal of Clinical and

Experimental Neuropsychology 13(2):299-308.

Wallin, N. L., Merker, B. i Brown, S. (2000). The origins of music.

Cambridge, MA: MIT Press.

Walsh, V. i Butler, S. R. (1996). The effects of visual cortex lesions on the

perception of rotated shapes. Behavioural Brain Research 76(1-

2):127-142.

Wang, S. H. i Baillargeon, R. (2008). Detecting impossible changes in

infancy: a three-system account. Trends in Cognitive Sciences

12(l):17-23.

Warrington, E. K. i Davidoff, J. (2000). Failure at object identification

improves mirror image matching. Neuropsychologia 38(9):1229-

1234.

Warrington, E. K. i Shallice, T. (1980). Word-form dyslexia. Brain

103:99-112.

___. (1984). Category-specific semantic impairments. Brain 107:829-854.

Washburn, D. A. i Rumbaugh, D. M. (1991). Ordinal judgments of

numerical symbols by macaques (Macaca mulatto). Psychological

Science 2:190-193.

Weekes, B. S. (1997). Differential effects of number of letters on word and

nonword naming latency. Quarterly Journal of Experimental

Psychology A 50:439-456.

Weiskrantz, L. i Saunders, R. C. (1984). Impairments of visual object

transforms in monkeys. Brain 107(t. 4):1033-1072.

Werker, J. F. i Tees, R. C. (1984). Cross-language speech perception:

Evidence for perceptual reorganization during the first year of life.

Infant Behavior and Development 7:49-63.

White, S., Milne, E., Rosen, S., Hansen, R, Swetrenham, J., Frith, U. i

Ramus, F. (2006). The role of sensorimotor impairments in dyslexia:

A multiple case study of dyslexic children. Developmental Science

9(3):237-255; rasprava 265-239.

Whiten, A., Goodall, J., McGrew, W. C., Nishida, T., Reynolds, V.,

Sugiyama, Y., Tutin, C. E., Wrangham, R. W. i Boesch, C. (1999).

Cultures in chimpanzees. Nature 399(6737):682-685.

Whitney, C. (2001). How the brain encodes the order of letters in a printed

word: The SERIOL model and selective literature review.

Psychonomic Bulletin and Review 8(2):221-243.

Wilson, A. J., Dehaene, S., Pinel, R, Revkin, S. K., Cohen, L. i Cohen, D.

(2006). Principles underlying the design of “The Number Race,” an

adaptive computer game for remediation of dyscalculia. Behavioral

and Brain Functions 2(1): 19.

Wilson, E. O. (1998). Consilience: The unity of knowledge. New York:

Knopf.

Wolff, P. H. i Melngailis, I. (1996). Reversing letters and reading

transformed text in dyslexia: A reassessment. Reading and Writing

8:341-355.

Wong, A. C., Gauthier, I., Woroch, B., DeBuse, C. i Curran, T. (2005). An

early electrophysiological response associated with expertise in letter

perception. Cognitive, Affective, and Behavioral Neuroscience

5(3):306-318.

Wydell, T. N. i Butterworth, B. (1999). A case study of an English-

Japanese bilingual with monolingual dyslexia. Cognition 70(3):273-

305.

Xu, B., Grafman, J., Gaillard, W. D., Ishii, K., Vega-Bermudez, F.,

Pietrini, P., Reeves-Tyer, R, Di Camillo, P. i Theodore, W. (2001).

Conjoint and extended neural networks for the computation of

speech codes: The neural basis of selective impairment in reading

words and pseudowords. Cerebral Cortex ll(3):267-277.

Yoncheva, Y. N., Blau, V. C., Maurer, U. i McCandliss, B. D. (2006).

Strategic focus during learning impacts the neural basis of expertise

in reading. Poster prikazan na konvenciji the Association for

Psychological Science, New York, 25-28 svibnja.

Zali, A. i Berthier, A. (ur.). (1997). Uaventure des ecritures: Naissances.

Pariz: Bibliotheque nationale de France.

Zeki, S. (2000). Inner vision: An exploration of art and the brain. New

York: Oxford University Press.

Ziegler, J. C. i Goswami, U. (2005). Reading acquisition, developmental

dyslexia, and skilled reading across languages: a psycholinguistic

grain size theory. Psychological Bulletin 131(l):3-29.

Zoccolotti, R, De Luca, M., Di Pace, E., Gasperini, F., Judica, A. i Spinelli,

D. (2005). Word length effect in early reading and in developmental

dyslexia. Brain and Language 93(3):369-373.

Zorzi, M.. Houghton, G. i Butterworth. B. (1998). Two routes or one in

reading aloud? A connectionist dual-process model. Journal of

Experimental Psychology: Human Perception and Performance

24:1131-1161.

Kazalo

A

abeceda

• izum

• umjetna

abeceda oblika

acetilkolin

A. C. (pacijent)

agrafija

A. H. (pacijent)

akrofonski princip

aksoni

aleksija

• čista (verbalna sljepoća)

• hemi

alfabetski princip

Alisa s one strane ogledala (Carroll)

Ambrozije

amharski

amigdala

Amyot, Jacques

anagrami

analogija o uraru

“Anđeo svega čudnoga” (Poe)

angularni girus

Aniston, Jennifer

aparati za gašenje požara

aramejski

arapski

Aristotel

aritmetika

Aro, M.

Asirci

Augustin

austrijski

Avicena

B

Babilonci

Babilonska biblioteka (Borges)

Baker, Chris

Barlow, Horace

bazalni gangliji

Beale, Ivan

Beaulieu, C.

Behrmann, Marlene

Berger, Hans

Berkeley, George

Bianchi, Leonardo

Biblija

Biederman, Irving

bigrami

bigramski neuroni

Bilježnice (Darwin)

binokularni vid Blackmore, Susan

Blijeda vatra (Nabokov)

Bog Borges, Jorge Luis

“bouma”

Bouma, Herman

Boyer, Pascal

Brebeuf, Georges de

Broca, Paul

Brocino područje

Brodmann, Korbinian

brojenje broj(evi)

• čitanje

• Osjećaj za brojeve (Dehaene)

• pojam

• telefonski

brojke, čitanje

Brown, Donald

Browne, Thomas

brownovsko gibanje

Bucy, Paul

Butler, S. R.

C

Cang Jie

Carroll, Lewis

Carvalho, M. L.

Castles, Anne

Castro-Caldas, Alexandre

Cattel, James McKeen

C., gospodin (pacijent)

Champollion, Jean-Frangois

Changeux, Jean-Pierre

Changizi, Marc

Chatterjee, A.

Chomsky, Noam

Churchill, Winston

cjelojezična metoda

• nedjelotvornost

Claparede, Edouard

Cohen, David

Cohen, Laurent

Coltheart, Max

Conan Doyle, Arthur

Corballis, Michael

Corneille, Pierre

Cornell, James

crtež

• čimpanzi

• zrcalni

Č

čimpanze

• crtanje

čista aleksija (verbalna sljepoća)

čitanje

• brojki

• broj neurona potrebnih za

• brzina

• budućnost

• dvosmislenosti i

• fonološka putanja (iz pisma u govor)

• invarijantnost i

• kortikalne sklonosti i

• leksička putanja

• mehanika

• neuroni za

• oči i

• prepoznavanje životinjskih tragova i

• samoglasnici i

• simetrija i

• smjer

• subliminalno

• težina

• vizualni sustav i

Ć

ćirilično pismo

D

Dale, Anders

D’Alembert, Jean le Rond

Damasio, Antonio

danski

Darwin, Charles

Dawkins, Richard

Decroly, Ovide

DeFries, John

Dejerine, Joseph-Jules

Delahaye, Ernest

demoni demotski sustav pisanja

dendriti

Dennett, Daniel

Descartes, Rene

Deset zapovijedi

Desimone, Robert

Devlin, Joe

Diderot, Denis

diftonzi

disfazija

disleksija

• auditorna oštećenja kod

• biološko jedinstvo

• broj djece s

• definiranje obilježja

• duboka (fonološka)

• fonološke poteškoće kod

• genetska sastavnica

• grafomotorna

• i razlike među jezicima

• lijevi temporalni režanj i

• modeli na glodavcima

• mozak i

• neuronska migracija i

• područje poštanskog sandučića i

• površina

• praćenje tijekom nekoliko godina

• rana dijagnoza

• shvaćanje o jedinstvenom uzroku

• strategije rehabilitacije

• testovi brzog imenovanja

• u muškaraca nasuprot ženama

• vizualne poteškoće kod

• zrcalne pogreške i

displazija

djeca

• govorni zvukovi i

• integracija i

• kultura i

• matematika i

• rječnik u

• sinestezija u

• stjecanje sposobnosti čitanja u. Vidi stjecanje sposobnosti čitanja;

poduka iz čitanja

• usvajanje jezika u

• vid u D. M. (pacijent)

dojenčad

donji longitudinalni snop

donji temporalni režanj

dorzalna putanja

duh

• mozak i

• teorija dvosmislenost

E

Ea

Eco, Umberto

Eden, Guinevere

efekt superiornosti riječi

Egipat

egzaptacija

elektrode

elektroencefalografija (EEG)

engleski jezik

• osnovni

• pravopis

• susjedne riječi u

epilepsija

Erskine, J.

etrušćanska abeceda

Europska Unija

evolucija

• gubitak sposobnosti kroz

• nesavršenosti i

• neuronsko recikliranje u

Vidi neuronsko recikliranje

• religijsko mišljenje i

• simetrija i

Exnerovo područje

F

Farah, Martha

Faust (Goethe)

Fedar (Platon)

Feničani

Feynman, Richard

Finska

finski jezik

Fodor, Jerry

fonemi

fonemska svjesnost

• disleksičari i fonetske vježbe

fonetski sustav pisanja

fonološka (duboka) disleksija

fonološka putanja čitanja (iz pisma u govor)

fonološke poteškoće kod disleksije

fonološki leksikon

fonološki stadij u stjecanju sposobnosti čitanja

fontovi

Fradkin, Robert

fraktalni oblici

francuski

• disleksija i

French Connection UK

Frith, Uta

Fuster, Joaquim

fuziformni girus

G

Galaburda, Albert

Galen

Galilej

Ganeš

Gauthier, Isabel

gen DCDC2

gen DYX1C1

geni

• disleksija i

• i rigidnost razvoja

• sinestezija i

gen KIAA0319

gen ROBO1

Gentaz, Edouard

geometrija

Georges Dandin (Moliere)

Geschwind, Norman

glazba

• glazbeni trening

glija stanice

globalni neuronski radni prostor

Goethe, Johann Wolfgang von

Goldman-Rakic, Patricia

golubi Goodale, Mel

gornji temporalni režanj

Goswami, U.

Gottfried, J. A.

Gould, Stephen Jay

Govor i Gesta (Leroi-Gourhan)

govorni jezik

• abeceda i

• dojenčad i

• fonološka putanja čitanja

• homofoni u

• jaz između pisanog jezika i

• pravopis i

grafemi

Grainger, Jonathan

gramatika

Grci

grčki jezik

greebles

Gross, Charles

H

Halgren, Eric

Harvard Medical School

Harvard Psychology Department

Harvard University

Hasson, Uri

Haxby, Jim

Hebb, Donald

hebrejski

• razlike između slova u

hemiplegija

heroin

hijerarhija jedinica riječi

hijeroglifi

hindski

hiperleksija

Hiroi, R.

H. N., gospođa (pacijentica)

holistička percepcija

homofoni

• pseudo

homonimi

homunkuli

Houzel, J. C.

Huang Di

Hubbard, Ed

Hubei, David

Hume, David

I

igre riječima

Indijci

indijska pisma

Institut Sackler

Institut Weizmann

interferencija RNK

Internacionalna fonetska abeceda (IPA)

Inuiti

invarijantnost

• na veličinu

• prostorna

• rotacijska

• simetrija i

• ventralna putanja i

Iriki, Atsushi

izgovor

Izgubljeni ljubavni trud (Shakespeare)

Izidor Seviljski

Izražavanje osjećaja u životinja i čovjeka (Darwin)

J

Jacob, Francois

Jahve

japanski

• glasovi r i l

• područja mozga i

• sustav pisanja kana

• sustav pisanja kanji

• zrcalno pisanje i

jezik. Vidi i govorni jezik; pisani

jezik, sustavi pisanja

• u dojenčadi

• usvajanje

Južna Amerika

K

Kako je nastala abeceda (Kipling)

kalendarski sustav

Kalifornija

kalkuli

kana

Kandinski, Vasilij

Kanwisher, Nancy

kanji

Karmiloff-Smith, Anette

kartezijanski demon

kineski

• disleksija i

• evolucija

• holističko prepoznavanje

• legenda o izumu

• mozak i

• pinyin

• protoslova

• semantičke i fonetske jedinice u

• učenje čitanja

• vidni opseg i

• zrcalno pisanje i

Kipling, Rudyard

Kip slobode

klinasto pismo

Klingberg, T.

Klüver-Bucyev sindrom

Klüver, Heinrich

knjiga Prirode

kodovi

kompjutorski softver

• za prepoznavanje znakova

• za rehabilitaciju pri disleksiji

korejsko pismo hangul

korteks

• kortikalne sklonosti

• modularnost

• pisanje i

• plastičnost

• sveze u

• vijuge na

kratkovidnost

Kreta

kriptodualizam

kulture

• globalni neuronski radni prostor i

• i osjetljivost na duševna stanja

• matematika u

• moždani moduli i

• neuronsko recikliranje i

• paradoks čitanja i

• plastičnost mozga i

• prirodne znanosti u

• raznolikost

• religija u

• sinestezija i

• učenje

• umjetnost u

• univerzalnost oblika u

• životinje i

kulturna epidemija

kulturni atraktori

L

Lamarck, Jean-Baptiste

Landolt, Edmund

latinski

Lavoisier, Antoine-Laurent

Le Bihan, Denis

Lederer, Richard

leksička putanja čitanja

Lent, R.

Leroi-Gourhan, Andre

Levi-Strauss, Claude

Lhermitte, Francois

lica

• neuroni specifični za

• pisani simbol

lijevo okcipitotemporalno područje . Vidi i područje poštanskog

sandučića

Lincoln, Abraham

linear B

lisencefalija

Lissauer, Heinrich

litij

Locke, John

logografski (slikovni) stadij u stjecanju sposobnosti čitanja

Logothetis, Nikos

Lolita (Nabokov)

London Institute of Child Health

Lo Turco, Joe

Luis de Granada

Luria, Aleksandar

Lyytinen, Heikki

Lj

Ljudske univerzalije (Brown)

M

mačke

magnetoencefalografija

magnocelularna putanja

majansko pismo

majmuni

• oruđa i

• zrcalna simetrija i majmuni makaki

Malach, Rafi

Manguel, Alberto

Marduk

Marinković, Ksenija

Marler, Peter

mašta

matematika

Matsuzawa, Tetsuro

McCandliss, Bruce

McCarthy, Gregory

McCarthy, Rosaleen

McClelland, Jay

McCloskey, Michael

McConkie, George W.

McCrory, Eamon

Međunarodna fonetska abeceda

Mello, Nancy

memi

mentalna sinteza

Messiaen, Olivier

Metafizičke meditacije (Descartes)

metafora stabla

Mezoamerika

Mezopotamija

mijelin

mikrogirusi

Milner, David

Mishkin, Mortimer

miševi

Mithen, Steven

MIT (Massachusetts Institute of Technology)

Miyashita, Yasushi

Mnogo vike nizašto (Shakespeare)

modeli neuronskih mreža

modul narodske biologije

modul za lica

Moj rani život: lutajuća služba (Churchill)

Mojsije

Moliere

Mona Lisa (Leonardo da Vinci)

Mondrian, Piet

Montessorijina metoda

Montreal Neurological Institute

Morais, Jose

morfemi

• pseudomorfemi

morfogeni

motorički korteks

mozak

• daljinske veze u

• desna hemisfera

• disleksija i

• duh i

• elektrode na

• evolucija i. Vidi evolucija

• glavni orijentiri mozga

• grmasti model

• i uloga gena u razvoju

• kultura i Vidi i kultura

• lijeva hemisfera

• moduli u

• paralelna obrada u

• plastičnost

• područje poštanskog sandučića u. Vidi područje poštanskog

sandučića

• pogrešna shvaćanja o razvoju mozga

• razvoj pisanja i

• redundantne putanje u

• serijski model

• simetrija i

• stjecanje sposobnosti čitanja i

• u djece

moždani udar

• oštećenja specifična po kategorijama od

mrežnica

• crtanje i

• fovea u

• simetrija i

N

Nabokov, Vladimir

Nabu

nadnaravno Nakamura, K.

National Assessment of Educational Progress

National Institutes of Health

National Reading Panel

neologizmi nepismenost

• o prirodnim znakovima

neslučajna svojstva

nesvjesno. Vidi subliminalno čitanje, subliminalno pripremanje

neuroestetika

neuroni

• bigrami i

• broj

• broj potreban za čitanje

• čitanje i

• divovske fuziformne stanice

• hijerarhija

• inhibitorne sveze između

• lateralne sveze između

• migracije (ektopije)

• parijetalni

• ponavljanje i

• prefrontalni

• prepoznavanje predmeta i

• prostorna tolerancija i

• protoslova i

• recepcijska polja

• redundantnost i

• simetrija i

• sinapse između

• specifični za lica

• stabla riječi i

• stanice bake

• širenje frontalnog režnja i

• u staničnim skupovima

neuronska abeceda

neuronska hijerarhija

neuronsko recikliranje

• engleski i

• kultura i

• pisanje i

• simetrija i

• sinestezija i

• stjecanje sposobnosti čitanja i

• zrcalno pisanje i

neuro-psiho-pedagogija

neuroteologija

neutrini

Nicolas, Adam

Noble, John

novčić od dvadeset pet američkih centi

Nj

njemački

O

oblici

obrazovanje . Vidi i poduka iz čitanja

• dualizam duha/mozga i

oči . Vidi i mrežnica

• binokularni vid i

okcipitalni pol

okcipitotemporalno područje

Olavarria, Jamie

olmečki

Olson, Carl

opći smisao

ortografija

ortografski stadij u stjecanju sposobnosti čitanja

Orton, Samuel

osjetila

oslikavanje mozga

• bigrami i

• čitatelji japanskoga i

• čitatelji kineskoga i

• disleksija i

• djeca i

• elektroencefalografija

• i model dvojnih putanja čitanja

• invarijantnost veličine slova

• i središnje slike naspram perifernih

• jezične razlike i

• magnetoencefalografija

• nizovi slova i

• ograničenja

• područje poštanskog sandučića i

• pozitronska emisijska tomografija

• prirodne znanosti i

• prostorna invarijantnost i

• simetrija i

• sinestezija i

• slikovni prikaz difuzijskom magnetskom rezonancijom

• slikovni prikaz funkcionalnom magnetskom rezonancijom

• slikovni prikaz magnetskom rezonancijom

• stanje odmaranja

• stjecanje sposobnosti čitanja i

• vizualna invarijantnost i

• vizualna stručnost i

Oxford University Press

ozljede mozga

• kod čiste aleksije

• oštećenja specifična po kategorijama od

• pacijenta A. C.

• pacijenta D. M.

• pacijenta H. N.

• pacijenta L. G.

• pacijenta R. J.

• prirodne znanosti i

• simetrija i

• svjesno razmišljanje i

• žuljevito tijelo i

P

Paley, William

pamćenje

• pisanje i

• simetrija i

• slika

pandemonij

pandin palac

paradoks čitanja Vidi i disleksija

• problemi s čitanjem

• razrješavanje

paralelizam

paralelna obrada

parametri prostora

parijetalni režanj

Parker, Dorothy

Paulesu, Eraldo

Pauli, Wolfgang

Pauls, J.

Pavlov, Ivan pedagogija

Pedagoški rječnik (Adam)

Perret, David

Peta Eneida (Plotin)

Petersen, Steve

Piaget, Jean

piktogrami

Pinker, Steven

pisani jezik, sustavi pisanja

• abeceda u

• brojenje i

• dvosmjernost

• fonetski sustav

• jaz između govornog jezika i

• kao dar Božji

• miješani

• neuronsko recikliranje i

• ograničenja mozga

• piktogrami i

• područje poštanskog sandučića i

• prethistorijske preteče

• prirodni oblici i

• raznolikost

• razvoj

• rukopis

• samoglasnici i

• univerzalna obilježja

• vizualni oblici koje dijele

Pismo Huxleyju (Darwin)

planum temporale

Platon

plimni val

Plotin

Područje poštanskog sandučića (područje za vizualni oblik riječi;

lijevo okcipitotemporalno područje)

• čista aleksija (verbalna sljepoća) i

• disleksija i

• efekt plimnog vala i

• glasovi i . Vidi i fonološka putanja čitanja

• identificiranje predmeta i

• invarijantnost na veličinu i

• japanski i

• kineski i

• kortikalna lančana reakcija i

• kultura i

• pisanje i

• položaj

• simetrija i

• stjecanje sposobnosti čitanja i

• subliminalno čitanje i

• tehnike oslikavanja i

• zamjena hemisfera i

• značenje riječi i . Vidi i leksička putanja čitanja

područje TEO

područje V1

područje V2

područje V4

područje V8

područje za vizualni oblik riječi. Vidi područje poštanskog sandučića

podučavanje . Vidi i podučavanje čitanja

• dualizam mozga/duha i

podučavanje čitanja

• budućnost

• cjelojezična metoda

• ilustracije i

• metoda fonetskih vježbi

• miješano (uravnoteženo)

• Montessorijina metoda

• rehabilitacija pri disleksiji i

• sugestije za

Poe, Edgar Allan

Poggio, T.

Polk, Thad

poljski

Porijeklo čovjeka (Darwin)

Posner, Michael

Povijest čitanja (Manguel)

pozitronska emisijska tomografija (PET)

pravopis

• engleski

• fonemska obrada

• reforma

• transparentni

• zvuk i predmeti Vidi i vizualni sustav

• invarijantnost i Vidi invarijantnost

• neuroni i

• sjecišta linija koja nalikuju na oblike slova

prednja inzula

prednja komisura

prednji parijetalni korteks

prefrontalni korteks

Premack, David

prethistorija

Pribram, Karl

primarni vidni korteks

primati

• čimpanze

• majmuni. Vidi majmuni

• mozak. Vidi mozak

• učenje u

pripremanje

Prirodna teologija (Paley)

prirodne znanosti

prirodni odabir

prostorna invarijantnost

proteza duha

protosinajsko pismo

protoslova psi

psihička sljepoća

psihologija

• okoliš i

• znanosti o mozgu i

Puce, Aina

Pugh, Ken

Pulvermuller, Friedemann

Q

Quevedo, Francisco de

R

Racine, Jean

radni prostor

Raichle, Marcus

Ramachandran, Vilayanur

Ramus, Franck

Rapp, B.

Rayner, Keith

rebus

Reicher, Gerald

religija

Renoir, Pierre-Auguste

rezbarije na kostima

riječi. Vidi i slova

• čista aleksija (verbalna sljepoća) i

• dekodiranje

• duljina

• fonemi u

• grafemi u

• hijerarhija jedinica u

• izgovor

• korijeni

• morfemi u

• oblici

• pisanje. Vidi pravopis

• pogreške zrcalne inverzije u pisanju

• pseudomorfemi

• razlike između

• slogovi u

• stabla

• susjedi

• veličina vokabulara

rijetka shema kodiranja

Rimbaud, Arthur

rime

rječnici

• mentalni

R. J. (pacijent)

Rolls, E. T.

ručna spretnost

ruke

rukopis

Rumelhart, David

rune

S

sakade

samoglasnici

Samoglasnici (Rimbaud)

Sancar, F.

Saussure, Ferdinand de

Schmandt-Besserat

Denise

Scott, Atran

Selfridge, Oliver

semitski jezik

Seymour, P. H.

Shakespeare, William

Shallice, Tim

Shaw, George Bernard

Shaywitz, Bennett

Shaywitz, Sally

Shimojo, Shinsuke

Silani, G.

simbolizam

simetrija, zrcalna

• čitanje i

• disleksija i

• evolucija i

• međuhemisferne sveze i

• neaktivna

• neuroni i

• neuronsko recikliranje i

• simetrija mozga i

• skrivena

• vizualni kontinuitet i

• zrcalna sljepoća

• zrcalne pogreške i brkanje

• zrcalno pisanje i čitanje

Simos, Panagiotis

sinapse

sinestezija

sinkretičko čitanje

sinonimi

siva tvar

slikanje

slike . Vidi i predmeti; vidni sustav

• disleksija i

• lica. Vidi lica

• središnje naspram perifernih

slikovni prikaz difuzijskom magnetskom rezonancijom

slikovni prikaz funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI)

slikovni prikaz magnetskom rezonancijom (MRI)

• difuzijsko

• funkcionalno

slikovni stadij u stjecanju

sposobnosti čitanja

slogovi

slova. Vidi i riječi

• brojke i

• čista aleksija (verbalna sljepoća) i

• dekodiranje

• fontovi i

• imena

• i neuronski kod za predmete

• invarijantnost i Vidi invarijantnost

• nizovi

• oblici

• parovi (bigrami)

• područje poštanskog sandučića i. Vidi područje poštanskog

sandučića

• proto

• razmicanje

• sjecišta linija koja nalikuju na

• u hijerarhiji jedinica riječi

• veličina

• velika i mala

• zvuci Vidi i fonološka putanja čitanja

softver za prepoznavanje znakova

Spelke, Elizabeth

Sperber, Dan

spoonerizmi

Spooner, William

stanice bake

stanični skupovi

stjecanje sposobnosti čitanja

• dob

• fonološki stadij u

• gubitak sposobnosti čitanja

• kompjutorska simulacija

• modeli neuronske mreže

• model neuronskog recikliranja i

• mozak i

• na kineskome

• napredovanje pravila u

• na talijanskome

• ortografski stadij u

• područje poštanskog sandučića

• razlike među europskim jezicima

• samopoduka u

• sinestezija i

• slikovni stadij u

• zamjena hemisfera i

strefosimbolija

stručnjaci i stručnost

stručnjaci za automobile

stručnjaci za ptice

subliminalno čitanje

subliminalno pripremanje

suglasnici

• nizovi Sumerani

superpodražaji

Susa

susjedne riječi

Svečani ručak na brodskoj proslavi (Renoir)

Sveučilište Georgetown

Sveučilište južne Kalifornije

Sveučilište u Aucklandu

Sveučilište u Coloradu

Sveučilište u Connecticutu

Sveučilište u Helsinkiju

Sveučilište u Milanu

Sveučilište u Pennsylvaniji

Sveučilište u Teksasu

Sveučilište u Tokiju

Sveučilište Yale

svijest

Š

širenje frontalnog režnja

špiljske slike

štakori

T

taksonomija

Talairach, Jean

talamus

talijanski

• disleksija i

tamilski

Tamura, H.

Tanaka, Keiji

Tanifuji, Manabu

Tarkiainen, Antti

Tarr, Michael

Temple, E.

temporalni režanj

• disleksija i

Tesla, Nikola

testosteron

Tomasello, Michael

Tomonaga, M.

Trends in Cognitive Science

trudnoća

Truett, Allison

Turing, Alan

Turnbull, Oliver

Turska

turski

U

ubrzano sekvencijalno vizualno prikazivanje (RSVP)

učenje . Vidi i disleksija

• čitanja. Vidi stjecanje sposobnosti čitanja

• kulturno

• poteškoće u učenju

ugaritski

umjetnost

University College London

Uvod u simbol vjere (Luis de Granada)

V

Velika Britanija

• disleksija u

• pravopis u

ventralna putanja

ventrikuli

verbalna sljepoća (čista aleksija)

vidni korteks

• dorzalna putanja u

• pisanje i

• primarni

• specijalizacija u

• ventralna putanja u

vidni sustav . Vidi i slike; predmeti

• arhitektura

• binokularni vid

• brzina obrade u

• čitanje i

• disleksija i

• hijerarhija i paralelno funkcioniranje u

• i hijerarhijska struktura riječi

• invarijantnost i. Vidi invarijantnost

• i razlike između riječi

• kompjutorski modeli

• korelacije i

• mrežnica u. Vidi mrežnica

• neslučajna svojstva i

• pamćenje i

• protoslova i

• sakade i

• simetrija i. Vidi simetrija, zrcalna

• stanice bake i

• u djece

• zadobivanje oblika i

Vigotski, Lev

Vinckier, Fabien

vizualna agnozija (psihička sljepoća)

Vogels, Rufin

Vokabular

Voltaire

vremenski ciklusi

W

Wallon, Henri

Walsh, V.

Washington, George

Wernickeovo područje

West, Mae

Whitney, Carol

Wiesel, Torsten

Wolters, Kluwer

Woody, Allen

Z

zapotek

Zeki, Samir

značenje

• efekt plimnog vala i

• leksička putanja čitanja

• problem utemeljenja

znakovi. Vidi i slova

• kineski. Vidi kineski

• veličina

znakovni jezik

zone konvergencije

zrcalna simetrija. Vidi simetrija

zrcalna

Ž

životinjske kulture

životinjski tragovi

žuljevito tijelo

• simetrija i

Nakladnik

ALGORITAM d.o.o.

Zagreb, Harambašićeva 19

Za nakladnika

Neven Antičević

Glavna urednica

Ana Briski Đuđevac

Izvršna urednica

Ivana Mirošević

Lektura

Božica Dragaš

Stručna redaktura

Sonja Antić

Grafički urednik

Davor Horvat

Obrada i prijelom

Algoritam DTP

Mario Mikulčić

Izrada kazala

Mario Mikulčić

Tisak

ZT Zagraf

Naklada

1000 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 855426

ISBN 978-953-316-216-4

1 Gould, 1992.

2 Dawkins, 1996.

3 Barkow, Cosmides i Tooby, 1992.; Pinker, 2002.

4 Quartz i Sejnowski, 1997.

5 Changeux, 1983.

6 Prijevod Živana Filippa, Prometej, Zagreb, 2001.

7 Rayner i Bertera, 1979.

8 Rayner, 1998.

9 Sere, Marendaz i Herault, 2000.

10 Morrison i Rayner, 1981.; O’Regan, 1990.

11 Prijevod Tomislava Ladana, Demetra, Zagreb, 1994.

12 McConkie i Rayner, 1975.

13 Rayner, Well i Pollatsek, 1980.; Rayner, Inhoff, Morrison, Slowiaczek i Bertera,

1981. Za recenziju vidi Rayner, 1998. 14

Pollatsek, Bolozky, Well i Rayner, 1981. 15

Rubin i Turano, 1992. 16

Vidi Rayner i Pollatsek, 1989., str. 440-449. 17

Paap, Newsome i Noel, 1984.; Besner, 1989.; MayaJl, Humphreys i Olson,

1997.; Mayall, Humphreys, Mechelli, Olson i Price, 2001. 18

McConkie i Zola, 1979.; Rayner, McConkie i Zola, 1980. 19

Otići - op. prev. 20

Odjel - op. prev. 21

Rastle, Davis, Marslen-Wilson i Tyler, 2000.; Longtin, Segui i Halle, 2003. 22

Čini se da je raščlanjivanje na morfeme vrlo sistematičan proces, koji se može

primijeniti čak i na riječi poput engleske “repair”, gdje nas može dovesti u zabludu.

Međutim, nije jasno zbiva li se ono prije ili nakon pristupanja mentalnom leksikonu

poznatih riječi. Obrada morfema ostaje predmet žestoke rasprave i na empirijskoj i na

teorijskoj razini. Za više detalja vidi na primjer Caramazza, Laudanna i Romani, 1988.;

Taft, 1994.; Ferrand, 2001., poglavlje 5. 23

Koristit ću se navodnicima za vizualni oblik slova i riječi, a kurzivom za njihov

izgovor. Tako se engleska riječ “women” izgovara wimen. 24

Rey, Jacobs, Schmidt-Weigand i Ziegler, 1998.; Rey, Ziegler i Jacobs, 2000. 25

Prinzmetal, Treiman i Rho, 1986.; vidi također Prinzmetal, 1990. 26

Augustin, Ispovijedi, šesta knjiga, poglavlje III. Citati iz Augustina i Izidora

Seviljskog su preuzeti iz Manguel, 1997. (Prijevod: Stjepan Hosu, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, 1973.) 27

Rubensrein, Lewis i Rubenstein, 1971.; Coltheart i dr., 1977.; Seidenberg i dr.,

1996.; Ferrand, 2001., četvrto poglavlje. 28

Iz zbirke “Anđeo svega čudnog i razne priče”, prijevod Gige Gračan, Meandar,

Zagreb 2003. 29

Van Orden, Johnston i Hale, 1988.; Jared i Seidenberg, 1991. 30

“Ona je tip djevojke koja se ljestvama uspjeha uspela krivo po krivo” - wrong

zvuči poput rung, stepenica ili prečka na ljestvama - op. prev. 31

“Nema policije kao što je Holmes” - police zvuči poput place, a Holmes zvuči

poput home, dom; poslovica glasi “there’s no place like home” - nigdje nije kao kod kuće

- op. prev. 32

Ovu i neke druge igre riječima dugujem Hammondu i Hughesu, 1978. 33

Obožavatelj je predsjedniku Lincolnu rekao: “Dopustite da vas upoznam sa

svojom obitelji. Moja žena, Mrs Bates. Moja kći, Miss Bates. Moj sin, Master Bates.” “O,

moj bože!” odgovorio je predsjednik. - op. prev. 34

Perfetti i Bell, 1991.; Ferrand i Grainger, 1992., 1993., 1994.; Lukatela, Frost i

Turvey, 1998. 35

Djevojka, služavka/Napravljeno - op. prev. 36

Podići, odgojiti/Izbrisati; uništiti - op. prev. 37

Daska, odbor/Koji se dosađuje - op. prev. 38

Mišići/Dagnje, mušule - op. prev. 39

Serial killers/Cereal - op. prev. 40

One-carat diamonds - op. prev. 41

Odd shade of orange; na engleskome riječ “carat” nalikuje na riječ mrkva -

“carrot” - op. prev. 42

Prijevod Mate Marasa, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007. 43

Coulmas, 1989., str. 251. 44

Oblikovati nov sustav pisanja koji bi čak i dijete od tri godine moglo s lakoćom

čitati - bliže fonološkom pisanju napisan dio rečenice koji bi pravilno glasio “design a

new spelling system that even a three-year-old child could easily read” - op. prev. 45

Kao i u nas, na turskome se piše “taksi” - op. prev. 46

Na engleskome se piše “cab driver”, taksist - op. prev. 47

Na engleskome se piše “absurd” - op. prev. 48

Lud, luda/Ludilo - op. prev. 49

“Oko” i “ja” - op. prev. 50

“Ti/vi” i “ovca” - op. prev. 51

Coulmas, 1989. 52

Wydell i Butterworth, 1999. 53

U izvorniku igra pisane riječi u kojoj se svaka opisana promjena pravopisa

odmah i provodi, čime jezik postaje neprepoznatljiv. 54

Marshall i Newcombe, 1973.; Shallice, 1988.; McCarthy i Warrington, 1990.;

Coltheart i Coltheart, 1997. 55

“Šunka” kao meso - op. prev. 56

“Slikar” kao umjetnik - op. prev. 57

“Dosta”, što se čita inaf - op. prev. 58

Seidenberg i McClelland, 1989. 59

Seidenberg i McClelland, 1989.; Grainger i Jacobs, 1996.; Plaut, McClelland,

Seidenberg i Patterson, 1996.; Ans, Carbonnel i Valdois, 1998.; Zorzi, Houghton i

Butterworth, 1998.; Coltheart i dr., 2001.; Harm i Seidenberg, 2004. Najnoviji od ovih

eksplicitnih modela, zvan CDP+ (Perry, Ziegler i Zorzi, 2007.), pruža zanimljivu sintezu

ranijih teorijskih postavki. 60

Selfridge, 1959. 61

Dennett, 1978. 62

McClelland i Rumelhart, 1981; Rumelhart i McClelland, 1982.

63

Weekes, 1997.; Lavidor i Ellis, 2002. Ovo vrijedi samo ako su riječi dovoljno

poznate i pojavljuju se u normalnom horizontalnom položaju, unutar središta fovee ili

blago nadesno (Lavidor, Babkoff i Faust, 2001.; Lavidor i Ellis, 2002.; Ellis, Young i

Anderson, 1988.; Ellis, 2004.). 64

Pčele uživaju u slatkom medu - op. prev. 65

Reicher, 1969.; Ferrand, 2001., str. 58-63. 66

Spoehr i Smirh, 1975.; Rumelhart i McClelland, 1982. 67

U trećem ćemo poglavlju vidjeti da noviji uvidi u neuralno kodiranje riječi

određuju ovu definiciju leksičkih susjeda kao riječi koje se razlikuju jednim slovom. Ako

se riječi kodiraju pomoću parova slova, odnosno bigrama, što sugerira nekoliko studija

(Grainger i van Heuven 2003.; Grainger i Whitney, 2004.; Dehaene, Cohen, Sigman i

Vinckier, 2005.), vjerojatno bismo trebali prihvatiti nešto drugačiju procjenu, zasnovanu

na broju ili omjeru zajedničkih bigrama kao mjeri ortografske sličnosti. Vidi Grainger,

Granier, Farioli, Van Assche i van Heuven, 2006. 68

Znanstvena literatura o učincima susjedstva velika je i ponekad proturječna,

vjerojatno stoga što prisutnost brojnih susjeda može izazvati oprečne rezultate. Za

nedavnu raspravu vidi Ferrand, 2001., str. 96-115. 69

Segui i Grainger, 1990. 70

Rey i dr., 1998.; Rey, Ziegler i Jacobs, 2000. Za nedavni prikaz učinaka

natjecanja na višestrukim razinama u lancu obrade čitanja vidi Grainger i Ziegler, 2007. 71

Cesta vijuga dolinom dok je tuku žestoki vjetrovi - op. prev. 72

Swinney i dr., 1979.; Seidenberg i dr., 1982. 73

Dejerine, 1892. Svi su daljnji citati preuzeti iz ovog osnovnog izvora za

neuropsihologiju čitanja. 74

Warrington i Shallice, 1980.; Patterson i Kay, 1982.; Montant i Behrmann, 2000. 75

Cohen i Dehaene, 1995., 2000.; Gaillard, Naccache i dr., 2006. 76

Patterson i Kay, 1982.; Hanley i Kay, 1996. 77

Miozzo i Caramazza, 1998. 78

Studija Fiseta i dr. (2005.) ovu tvrdnju ublažava time što sugerira da efektu

dužine riječi pridonosi sličnost svakog slova ostatku abecede. Kad se zamjenjivost slova

primjereno kontrolira, pacijentima ne treba nužno duže vrijeme da pročitaju duže riječi.

Stoga bi prava narav deficita pacijenata mogla biti gubitak stečenoga živčanog koda koji

pojačava minijaturne razlike između slova. Taj bi gubitak mogao uvećati sličnost između

slova (kao što kineski znakovi nekome tko ih nije naučio izgledaju slični). Iznad

određenog praga, ta pretjerana sličnost može pacijenta prisiliti da poput čitatelja-početnika

svako pojedino slovo polako ispituje. Drugim riječima, paralelno prepoznavanje riječi u

čistoj aleksiji ne bi bilo ukinuto, već bi se samo pogoršalo (Arguin, Fiset i Bub, 2002.).

Pretpostavka o rezidualnoj sposobnosti paralelnog čitanja mogla bi objasniti fenomen

“implicitnog čitanja”, kojim neki pacijenti ostaju sposobni razvrstavati riječi po značenju,

premda ih više ne mogu naglas pročitati (Coslett i Saffran, 1989.; Coslett, Saffran,

Greenbaum i Schwartz, 1993.). Međutim, sva bi ta sposobnost isto tako mogla odražavati

to što se čitanje djelomično oporavlja u neoštećenoj desnoj hemisferi (Coslett i Monsul,

1994.; Cohen i dr., 2003.). 79

Cohen i dr., 2003. Knjiga Laurenra Cohena L’homme thermometre (Čovjek

termometar) odličan je uvod u vidne deficite i njihovo tumačenje.

80

Damasio i Damasio, 1983.; Binder i Mohr, 1992.; Leff i dr., 2001. 81

Leff i dr.,2001. 82

Cohen i dr., 2000.; Cohen i dr., 2002.; Dehaene i dr., 2002.; Gaillard, Naccache i

dr., 2006. Valja primijetiti da termin “područje za vizualni oblik riječi” i njegove

konotacije ostaju predmetom rasprava (vidi Price i Devlin, 2003.; Cohen i Dehaene,

2004.). 83

Na primjer, vidi Cohen i dr. (2003.) i bibliografiju. 84

Geschwind, 1965. 85

Petersen i dr., 1988.; vidi također Posner i dr., 1988.; Petersen i dr., 1989.;

Petersen i dr., 1990. 86

Dehaene i dr., 2002. 87

Cohen i dr., 2000. U sustavu koordinata Montrealskoga neurološkog sustava,

mjere su ove: 42 mm duž postranične osi, 57 mm duž stražnjeg smjera i 12 mm duž

vertikalne osi. 88

Na slici 2.4 može se razabrati izvor varijabilnosti: premda se lijevo

okcipitotemporalno područje aktivira u svih ispitanika koje smo proučavali, aktivacija

odgovarajućeg područja desne hemisfere pojavljuje se samo u nekih od njih. Nije još

sasvim jasno zašto postoji ta varijabilnost, ali bi to moglo predvidjeti potencijalni

oporavak dijela sposobnosti čitanja nakon infarkta lijeve hemisfere (Cohen, Henry i dr.,

2004.). 89

Hasson i dr., 2002. 90

Dchaene i dr., 2002.; Cohen, Jobert i dr., 2004. 91

Booth i dr., 2002.; Cohen, Jobert i dr., 2004. 92

Tokunaga i dr., 1999.; Nakamura i dr., 2000. 93

Burton, Small i Blumstein, 2000. 94

Ishai i dr., 1999.; Haxby i dr., 2000.; Ishai i dr., 2000.; Haxby i dr., 2001.; Levy i

dr., 2001.; Hasson i dr., 2002.; Malach, levy i Hasson, 2002.; Hasson i dr., 2003. 95

Puce i dr., 1996. 96

Haxby i dr., 2001.; Grill-Spector, Sayres i Ress, 2006. 97

Amalgam riječi volumetrički piksel - op. prev. 98

Grill-Spector, Sayres i Ress, 2006. 99

Tsao i dr., 2006. 100

Tarkiainen i dr., 1999.; Tarkiainen, Cornelissen i Salmelin, 2002. 101

Allison i dr., 1994.; Nobre, Allison i McCarthy, 1994.; Allison i dr., 1999. Vidi

također Gaillard, Naccache i dugi, 2006. 102

Kanwisher, McDermott i Chun, 1997 103

Cohen i dr., 2000. 104

McCandliss, Curran i Posner, 1993. 105

Cohen i dr., 2000.; Molko i dr., 2002. 106

Ellis, Young i Anderson, 1988.; Cohen i dr., 2000.; Ellis, 2004. Prijenos

informacija među hemisferama samo je jedan od čimbenika koji pridonose prednosti

desnog vidnog polja za čitanje (vidi Brysbaert, 1994.). Smjer čitanja, s lijeve na desnu na

engleskome, također igra važnu ulogu jer vodi poboljšanoj uvježbanosti desnoga vidnog

polja za prepoznavanje riječi (Nazir i dr., 2004.). 107

Molko i dr., 2002.

108

Nije vjerojatno da toliko velik pojas vlakana nosi samo značenja slova i riječi.

On vjerojatno također prenosi i mnogo dodatnih podataka, na primjer o boji, obliku i

identitetu predmeta. Štoviše, daljnje je istraživanje pokazalo da AC ni takve podatke nije

bio u stanju prenositi između dviju hemisfera (Intriligator, Henaff i Michel, 2000.). 109

Le Bihan i dr., 2006. 110

Polk i Farah, 2002. 111

Grill-Spector i Malach, 2001.; Naccache i Dehaene, 2001. 112

Dehaene i dr., 2001. 113

Dehaene i dr., 2004. 114

Otići i odlazak - op. prev. 115

Devlin i dr., 2004. 116

Odlazak i odjel - op. prev. 117

Za daljnje dokaze o subliminalnoj obradi riječi vidi, na primjer, Naccache i dr.,

2005.; Gaillard, Del Cul i dr., 2006.; Del Cul, Baillet i Dehaene, 2007. 118

Dehaene i dr., 2004. 119

Vidi na primjer Price, Wise i Frackowiak, 1996.; Büchel, Price i Frisron, 1998.;

Cohen i dr., 2002.; Dehaene i dr., 2002.; Polk i Farah, 2002. Sve su ove studije ustanovile

da nizovi suglasnika ventralno vidno područje aktiviraju manje od riječi ili pseudoriječi.

Do takvog rezultata lako dolazi sve dok sudionici izvode jednostavan i neutralan zadatak,

poput otkrivanja sadrže li nizovi slovo koje se piše ispod linije, kao “g" ili “p”. Međutim,

ključno je izbjeći teške zadatke poput pamćenja podražaja napamet ili otkrivanja

ponavljanja. Što se tiče velikih i malih slova, izvođenje zadatka ide sporije i teže je za

nizove suglasnika nego za riječi, a rezultat može biti obratan (vidi na primjer Tagamets i

dr., 2000.). 120

Binder i dr., 2006.; Vinckier i dr., 2007. 121

Baker i dr., 2007. 122

Polk i dr., 2002. 123

Dehaer.e, 1995.; Bentin i dr., 1999; Tarkiainen i dr., 1999.; Pinel i dr., 2001. 124

Vidi Tan i dr., 2000.; Kuo i dr., 2001.; Kuo i dr., 2003.; Lee i dr., 2004.

Međutim, neka su područja aktivnija kad se čitaju kineski znakovi nego engleske riječi,

uključujući desni parijetalni te srednji frontalni režanj (Tan i dr., 2001.; Siok i dr., 2004.).

Ti predjeli možda igraju ulogu u vizualno-prostornoj pažnji i motoričkom kodiranju, što

čitateljima kineskoga pomaže da upamte nekoliko tisuća znakova svojeg jezika. Štoviše,

čitatelji kineskoga često radi pomoći pamćenju mentalno iscrtaju prostorni slijed poteza

koji sačinjavaju neki znak. 125

Chen i dr., 2002.; Fu i dr., 2002. U nekim istraživanjima kineski znakovi

pobuđuju nešto veću aktivnost od nizova pinyina, vjerojatno stoga što su snažnije naučeni

te su postali bliskiji od pinyina. 126

Kuo i dr., 2001. 127

Lov - lovac - op. prev. 128

Ding, Peng i Taft, 2004. 129

Nakamura i dr., 2005. Za slične rezultate vidi Ha Duy Thuy i dr., 2004., te, s

magneto-encefalografijom, Koyama i dr., 1998. Također je, sa sličnim rezultatima,

proučavano i čitanje korejskoga (Lee, 2004.). 130

Sakurai, Takeuchi i dr., 2000.

131

Sasanuma, 1975; Sakurai, Momose i dr., 2000; Sakurai, Takeuchi i dr., 2000;

Sakurai, Ichikawa i Mannen, 2001. 132

Catani i dr., 2003. 133

Di Virgilio i Clarke, 1997. 134

Marinković i dr., 2003. Vidi također Pammer i dr., 2004., za globalno slične

slike, uz dodatnu sugestiju iznenađujuće rane aktivacije lijevoga donjeg frontalnog

područja. 135

Fiez i dr., 1999.; Hagoort i dr., 1999.; Tagamets i dr., 2000.; Bokde i dr., 2001.;

Xu i dr., 2001.; Cohen i dr., 2002.; Fiebach i dr., 2002.; Simos, Breier i dr., 2002.; Binder

i dr., 2003. 136

Blum - op. prev. 137

Blad - op. prev. 138

Pugh i dr., 1996.; Price i dr., 1997.; Friederici, Opitz i von Cramon, 2000.; Booth

i dr., 2002.; Cohen, Jobert i dr., 2004. 139

Nedavne preglede istraživanja u ovom polju vidi u: Fiez i Petersen, 1998.; Price,

1998.; Jobard, Crivello i Tzourio-Mazoyer, 2003.; Mechelli, Gorno-Tempini i Price,

2003.; Price i dr., 2003. 140

Van Atteveldt, Formisano, Goebel i Blomert, 2004. 141

Raij, Uutela i Hari, 2000. 142

Dehaene-Lambertz i Dehaene, 1994.; Dehaene-Lambertz i Baillet, 1998.;

Dehaene-Lamberrz, Dehaene i Hertz-Pannier, 2002. 143

Dehaene-Lambertz, 1997.; Naatanen i dr., 1997.; Cheour i dr., 1998.; Jacq’uemot

i dr., 2003. 144

Simon i dr., 2002. 145

Paulesu, Frith i Frackowiak, 1993. 146

Binder i dr., 1999., 2000.; Kotz i dr., 2002. 147

Vandenberghe i dr., 1996. 148

Binder i dr., 1999.; Cohen i dr., 2003. 149

Devlin i dr., 2004. 150

“Lov” i “lovac” - op. prev. 151

“Rog” i “pohotan” - op. prev. 152

Nakamura i dr., 2005. 153

Rissman, Eliassen i Blumstein, 2003. 154

Mazoyer i dr., 1993.; Price i dr., 1997.; Vandenberghe, Nobre i Price, 2002. 155

“Granata/školjka je ispucana/zapaljena prema tenku/rezervoaru” - op. prev. 156

Thompson-Schill, D’Esposito i Kan, 1999.; Rodd, Davis i Johnsrude, 2005. 157

Zahvale idu http://monster-island.org/tinashumor/. 158

Damasio, 1989. b, 1989. a. 159

Warrington i Shallice, 1984.; Caramazza i Hillis, 1991.; Caramazza, 1996.,

1998.; Shelton, Fouch i Caramazza, 1998. 160

Damasio i dr., 1996.; Grabowski, Damasio i Damasio, 1998. 161

Martin i dr., 1996.; Chao, Haxby i Martin, 1999.; Beauchamp i dr., 2004. 162

Pulvermuller, 2005. 163

Dehaene, 1995. 164

Riječi napisane onako kako se u engleskome izgovaraju riječi “head” (glava) i

“women” (žene) - op. prev. 165

Wydell i Butterworth, 1999. 166

Chen i dr., 2002.; Fu i dr., 2002. 167

Paulesu i dr., 2000. 168

Klüver i Bucy, 1937. 169

Mishkin i Pribram, 1954. 170

Lissauer, 1890.; Goodale i Milner, 1992. 171

Humphrey i Weiskranrz, 1969.; Weiskrantz i Saunders, 1984. 172

Desimone i Gross, 1979.; Schwartz, Desimone, Albright i Gross, 1983.; Perrett,

Mistlin i Chitty, 1989.; Tanaka, 1996.; Tamura i Tanaka, 2001.; Tanaka, 2003. 173

Sary, Vogels i Orban, 1993.; Ito i dr., 1995. 174

Vogels i Biederman, 2002. 175

Tanaka, 2003. 176

Logothetis, Pauls i Poggio, 1995.; Booth i Rolls, 1998. 177

Quiroga i dr., 2005. 178

Rolls, 2000. 179

Grill-Spector i dr., 1998.; Lerner i dr., 2001.; Vuilleumier i dr., 2002. 180

Thorpe, Fize i Marlot, 1996. 181

Riesenhuber i Poggio, 1999.; VanRullen i Thorpe, 2002. 182

Tanaka, 2003. 183

Tsunoda i dr., 2001. 184

Ito i Komatsu, 2004. 185

Brincat i Connor, 2004. 186

Biederman, 1987. 187

Ibid. 188

Biederman i Bar, 1999. 189

Vogels i dr., 2001. 190

Miyashita, 1988.; Logothetis, Pauls i Poggio, 1995. 191

Baker, Behrmann i Olson, 2002. 192

Gould i Marler, 1987. 193

Miyashita, 1988.; Sakai i Miyashita, 1991. 194

Prijevod Milana Bogdanovića, Matica hrvatska, Zagreb, 1952. 195

Gould i Vrba, 1982. 196

Jacob, 1977. 197

Dehaene, 2005.; Dehaene i Cohen, 2007. 198

Dawkins, 1989. 199

Blackmore, 1999. 200

Sperber, 1996.; Sperber i Hirschfeld, 2004. 201

Dehaene i dr., 2005. Taj prijedlog, nazvan modelom LCD (Local Combination

Detectors), proširenje je ranijeg prijedloga Mozera, 1987. 202

Sigman i Gilbert, 2000.; Sigman i dr., 2005. 203

Predio u blizini područja V4, posebno u lijevoj hemisferi, nizovi slova aktiviraju

više nego šahovnice, lica ili kuće, kad se riječi javljaju na desnomu vidnom polju. Vidi

Cohen i dr., 2000., 2002.; Hasson i dr., 2002., i sliku 3.10. 204

Whitney, 2001.; Grainger i Whitney, 2004.; Schoonbaert i Grainger, 2004.

205

Humphreys, Evett i Quinlan, 1990.; Peressotri i Grainger, 1999. 206

Perea i Lupker, 2003.; Schoonbaert i Grainger, 2004.; Grainger i dr., 2006. 207

McClelland i Rumelhart, 1981.; Grainger i Jacobs, 1996.; Ans, Carbonnel i

Valdois, 1998.; Zorzi, Houghton i Butterworth, 1998.; Harm i Seidenberg, 1999.;

Coltheart i dr., 2001.; Perry, Ziegler i Zorzi, 2007. 208

Za detaljnu raspravu o znanosti u pozadini čitanja pomiješanih riječi, vidi

website cambridgeskog psihologa Matta Davisa: http://www.mrc-cbu.cam.ac.uk/-

mattd/Cmabridge/. 209

Vinckier i dr., 2006. 210

Odjel - od- i -jel; “odlazak” - od- -laz- -ak - op. prev. 211

Rastle i dr., 2000.; Longtin, Segui i Halle, 2003. 212

Reicher, 1969., Spoehr i Smith, 1975.; Rumelhart i McClelland, 1982. 213

Binder i dr., 2006. 214

Cohen i dr., 2002. 215

Bouma, 1973.; Lavidor, Bahkoff i Faust, 2001.; Nazir i dr., 2004.; Vinckier i dr.,

2006. 216

Dehaene i dr., 2004.; Vinckier i dr., 2007. 217

Allison i dr., 1994., 1999.; Haxby i dr., 2001.; Grill-Spector, Sayres i Ress, 2006. 218

McCrory i dr., 2005. 219

Ding, Peng i Taft, 2004. 220

Ziegler i Goswami, 2005. 221

Paulesu i dr., 2000. 222

Ha Duy Thuy i dr., 2004.; Nakamura i dr., 2005. 223

Quartz i Sejnowski, 1997. 224

Levy i dr., 2001.; Hasson i dr., 2002.; Malach, Levy i Hasson, 2002. 225

Turing, 1952. 226

Grill-Spector i dr., 1998.; Lerner i dr., 2001. 227

Dehaene i dr., 2004. 228

Vidi na primjer Kitterle i Selig, 1991.; Robertson i Lamb, 1991. 229

Cohen, Lehericy i dr., 2004. 230

Turkeltaub i dr., 2004. 231

Cohen i dr., 2003. 232

Levi-Strauss, 1958.; Sperber, 1974.; Chomsky, 1988.; Brown, 1991. 233

Changizi i Shimojo, 2005. 234

Changizi, Zhang, Ye i Shimojo, 2006. 235

Nema sumnje da su na evoluciju pisanja snažan selektivni pritisak izvršila i

motorička ograničenja. Međutim, ima nekoliko argumenata koji sugeriraju da su

pravilnosti koje je otkrio Mare Changizi uže povezane s lakoćom čitanja nego pisanja

(Changizi i Shimojo, 2005.; Chengizi i dr., 2006.). Specifično, iste se pravilnosti nalazi i u

kompjutorskim fontovima i u logotipovma većih tvrtki, dvije kategorije simbola u kojima

lakoća pisanja nikako ne može biti po srijedi. I obratno, ne nalazi ih se u oblicima rukom

pisanih znakova, čije se krivulje podvrgavaju kvalitativno različitim statistikama. 236

Leroi-Gourhan, 1983.; Calver, 1998. 237

Leroi-Gourhan, 1983., str. 190-191., 202. 238

Shmandt-Besserat, 1996.

239

Oslikavanje mozga nedavno je pokazalo da prizor tijela i njihovih konfiguracija

pobuđuje specifično područje okcipitalnog korteksa (Downing i dr., 2001.). 240

DeFrancis, 1989. 241

Coulmas, 1989., str. 78. 242

Zali i Berthier, 1997., str. 38. 243

Riječi koje izgovorene na engleskome zvuče “it would be too inefficient” - to bi

bilo previše neefikasno - op. prev. 244

Do sličnog je fenomena došlo u Koreji, kad je kralj Sejong izrazio svoje

nezadovoljstvo kineskim znakovima, za koje je ocijenio da ne odgovaraju korejskom

jeziku. “Budući da se naš jezik razlikuje od kineskoga”, rekao je, “moji jadni ljudi ne

mogu svoje misli izraziti kineskim pismom. Sažalivši se nad njima, stvaram 28 slova koja

svi mogu lako naučiti i koristiti u svakodnevnom životu.” Tako je 1446. rođeno pismo

hangul. Danas, gotovo šest stoljeća poslije, i dalje se koristi dvadeset četiri od dvadeset

osam njegovih znakova. Njegova racionalna kombinacija fonetskih, alfabetskih i

silabičkih principa čini ga jednim od najelegantnijih sustava pisanja na zemlji (Coulmas,

1989., str. 118-122). 245

Coulmas, 1989., str. 146. 246

Za izvrsne osvrte na razvoj čitanja i njegove implikacije za podučavanje vidi

Rayner i Pollarsek, 1989.; Ehri, Nunes, Stahl i Willows, 2001.; Rayner i dr., 2001. 247

Eimas i dr., 1971.; Werker i Tees, 1984.; Kuhl, 2004. 248

Mehler i dr., 1988. 249

Dehaene-Lambertz i Dehaene, 1994.; Cheour i dr., 1998.; Dehaene-Lamberrz,

Dehaene i Herrz-Pannier, 2002.; Pena i dr., 2003. 250

Kuhl, 2004. 251

Saffran, Aslin i Newport, 1996.; Marcus i dr., 1999.; Altmann, 2002.; Marcus i

Berent, 2003. 252

Chomsky, 1980. 253

Kellman i Spelke, 1983.; za noviji pregled vidi Wang i Baillargeon, 2008. 254

Bhatt i dr., 2006. 255

Kraebel, West i Gerhardstein, 2007. 256

Shuwairi, Albert i Johnson, 2007. 257

Smith, 2003.; Son, Smith i Goldstone, 2008. 258

Pascalis i de Schonen, 1994.; Tzourio-Mazoyer i dr., 2002.; de Haan, Johnson i

Halit, 2003. 259

Pascalis, de Haan i Nelson, 2002.; Pascalis i dr., 2005. 260

Robinson i Pascalis, 2004. 261

Gathers i dr., 2004. 262

Southgate i dr., 2008. 263

Prijevod Mate Marasa, Matica hrvatska, Zagreb 2007. 264

Frith, 1985. 265

Seidenberg i McClelland, 1989.; Hutzler i dr., 2004. 266

Goswami je 1986. pokazala da neki petogodišnjaci spontano otkrivaju analogije

među unutarnjim strukturama riječi. Na primjer, kad pročitaju riječ “beak”, oni tu

sposobnost mogu iskoristiti za čitanje drugih riječi poput “bean“ ili “peak". Ipak, i dalje se

raspravlja o važnosti rezultata tih analogija (Nation, Allen i Hulme, 2001.). Čini se da

samo izričita poduka o podudarnostima između grafema i fonema djeci omogućava

autentično ovladavanje alfabetskim sustavom pisanja. 267

Morais i dr., 1979.; Morais i dr., 1986. 268

Mann, 1986.; Read i dr., 1986.; Cheung i Chen, 2004. 269

Rayner i Pollarsek, 1989.; Rayner i dr., 2001. 270

Castles i Coltheart, 2004. 271

Ehri i Wilce, 1980. 272

Stuart, 1990. 273

Ili može, obratno, pisati “kee” kad čuje riječ key. Razvoj pravilnog pisanja

uglavnom ide paralelno s učenjem čitanja, premda neki jezici, posebno francuski, mogu

biti nepravilniji u pismu (konverzija govora u slova) nego u čitanju (konverzija slova u

govor). Vidi Pacton i dr., 2001.; Martinet, Valdois i Fayol, 2004. 274

Sprenger-Charolles i Siegel, 1997.; Sprenger-Charolles, Siegel i Bonnet, 1998. 275

Aghbabian i Nazir, 2000.; Zoccolorti i dr., 2005. 276

Vidi na primjer website www.mrisafety.com. 277

Gaillard i dr., 2003. 278

Shaywitz i dr., 2002. 279

Turkeltaub i dr., 2003. 280

Orton, 1925., str. 608. 281

Simos i dr., 2001.; Maurer i dr., 2005. 282

U. Maurer i dr., 2006. 283

Parviainen i dr., 2006. 284

Posner i McCandliss, 1999.; McCandliss, Cohen i Dehaene, 2003. 285

Turkelraub i dr., 2003. 286

Castro-Caldas i dr., 1998. 287

Castro-Caldas i dr., 1999.; vidi također Petersson i dr., 2007. 288

Platon, Fedar. Online na engleskom dostupno na http://oll.lisbertyfund.org/. 289

Nieder, Diester i Tudusciuc, 2006. 290

Kolinsky i dr., 1987.; Kolinsky, Morais i Verhaeghe, 1994. 291

Gauthier i dr., 1999.; Gauthier i dr., 2000.; Wong i dr., 2005. 292

Michael Tarr i Isabel Gauthier (2000.) čak su predložili tradicionalni naziv

područja koji reagira na lica (FFA, odnosno fusiform face area [fuziformno područje za

lica], što se odnosi na njegov položaj na fuziformnom girusu okcipitotemporalnog

korteksa), zamijeniti s flexible fusiform area [fleksibilno fuziformno područje]. 293

Gauthier, Curran, Curby i Collins, 2003.; Rossion, Kung i Tarr, 2004. 294

“Poezija”, Konzor, Zagreb, 1997., prijevod Zvonimira Mrkonjića. 295

Marks, 1978.; Cytowic, 1998.; Ramachandran i Hubbard, 2001. b. 296

Dehaene, 1997. 297

Ramachandran i Hubbard, 2001. a; Hubbard i dr., 2005. 298

Dehaene, 1997., 3. poglavlje. 299

Hubbard i dr., 2005.; vidi također Sperling i dr., 2006. 300

Ramachandran i Hubbard, 2001. b. 301

Mondloch i Maurer, 2004.; Maurer, Pathman i Mondloch, 2006. 302

National Institute of Child Health and Human Development, 2000; Ravner i dr.,

2001.

303

Nacional Institute of Child Health and Human Development. 2000.; Ehri, Nunes,

Stahl i dr., 2001.; Ehri, Nunes, Willows i dr., 2001. 304

Bellenger, 1980. 305

Larson, 2004. 306

Ibid. 307

Pelli, Farell i Moore, 2003. 308

Ahissar i Hochstein, 2004. 309

Paap, Newsome i Noel, 1984. 310

Yoncheva, Blau, Maurer i McCandliss, 2006. 311

Rayner i dr., 2001.; Bitan i Kami, 2003. 312

Share, 1995., 1999. 313

Braibant i Gerard, 1996. M Goigoux, 2000.; Ehri, Nunes, Stahl i dr., 2001.; Ehri,

Nunes, Willows i dr., 2001. 314

Seymour, Aro i Erskine, 2003. 315

Vidi 2. poglavlje, str. 117-118. 316

Shaywitz, 2003. 317

Shaywirz i dr., 1992. 318

Ramus, 2003.; Vellurino, Fletcher, Snowling i Scanlon, 2004. 319

Za noviji prikaz hipoteze o deficitu prostorne pažnje vidi Valdois, Bosse i

Tainturier, 2004.; Bosse, Tainturier i Valdois, 2007. 320

Zoccolotti i dr., 2005. 321

“Strašan udarac” u “kravu koja se zacrvenila” ili “pametan momak” u... (nešto

nepristojno) - op. prev. 322

To je otkriće, koje potječe iz kasnih 1970-ih (vidi, na primjer, Liberman i dr.,

1971.; Bradley i Bryant, 1978.; Fischer, Liberman i Shankweiler, 1978.; Bradley i Bryant,

1983.), često je reproducirano i proširivano. Za detaljne reference vidi bibliografiju. 323

Castles i Coltheart, 2004. 324

Leppanen i dr., 2002.; Richardson, Leppanen, Leiwo i Lyytinen, 2003. Vidi

također Benasich i Tallal, 2002.; Maurer, Bucher, Brem i Brandeis, 2003. 325

Ahissar i dr., 2000.; Temple i dr., 2000.; Breier i dr., 2001.; Cestnick, 2001.:

Breier, Gray, Fletcher, Foorman i Klaas, 2002. 326

Eden i dr., 1996.; Demb, Boynton i Heeger, 1997.; Demb, Boynton, Best i

Heeger, 1998.; Demb, Boynton i Heeger, 1998. 327

Kujala i dr., 2001. 328

Nažalost čini se da kontrolna skupina nije prošla nikakvo uvježbavanje. Stoga je

moguće da su se djeca u grupi koja je vježbala jednostavno okoristila nespecifičnom

pažnjom i kompjutorskim treningom koji su dobila. Potrebno je reproducirati ovo

ispitivanje s poboljšanim dizajnom. 329

Vidi nedavnu recenziju Tallal i Gaab, 2006. 330

Dvije nedavne snimke te rasprave vidi u Ramus, 2003.; Tallal i Gaab, 2006. 331

Nicholson, Fawcett i Dean, 2001. Anatomske anomalije malog mozga opažene

su u nekim grupnim ispitivanjima disleksične djece (Eckert i dr., 2003.; Brambati i dr.,

2004.). Međutim, valja primijetiti da se teorija malog mozga ne mora sukobljavati s

fonološkim porijeklom disleksije. Mali mozak doista je manji mozak unutar mozga, koji

je povezan gotovo sa svim glavnim područjima kore mozga. On stoga pridonosi gotovo

svim kognitivnim funkcijama, uključujući govor, fonološku i ortografsku obradu. 332

Galaburda i Livingstone, 1993.; Demb i dr., 1997.; Demb, Boynton, Best i

Heeger, Demb, Boynton i Heeger, 1998.; Stein, 2001. 333

Ramus, Pidgeon i Frith, 2003. 334

Ramus, Rosen i dr., 2003.; White i dr., 2006. Za jasnije izlaganje vizualne teorije

disleksije vidi Valdois, Bosse i Tainturier, 2004. 335

Paulesu i dr., 2001. 336

Paulesu i dr., 2001. 337

U suglasnosti s tim hipotezama postoji jedan dobro zabilježen slučaj bilingvalnog

djeteta, rođenog u Japanu, s roditeljima koji su engleski govornici, koje je japanski

naučilo čitati bez ikakve poteškoće (i kanji i kanu), ali je na engleskom vrlo disleksično

(Wydell i Butterworth, 1999.). 338

Shaywitz i dr., 1998.; Brunswick i dr., 1999.; Georgicwa i dr., 1999.; Temple i

dr., 2001.; Georgicwa i dr., 2002.; Shaywitz i dr., 2002.; McCrory i dr., 2005. 339

Shaywitz i dr., 2002. 340

Shaywitz i dr., 1998.; Georgicwa i dr., 1999.; Georgiewa i dr., 2002. 341

McCrory i dr., 2005. 342

Salmelin, Service, Kiesila, Uutela i Salonen, 1996.; Helenius, Tarkiainen,

Cornelissen, Hansen i Salmelin, 1999. 343

Zoccolotti i dr., 2005. 344

Simos i dr., 2000.; Simos, Fletcher i dr., 2002. 345

Za nedavne osvrte vidi Habib, 2000.; Ramus, 2004.; Fisher i Francks, 2006. 346

Silani i dr., 2005. Za djelomično slične rezultate vidi Vinckenbosch, Robichon i

Eliez, 2005.; Brown i dr., 2001.; Brambati i dr., 2004. Premda su mi primarno u centru

pažnje anomalije temporalnog režnja, literatura otkriva anatomske anomalije koje su

daleko kompleksnije. Izviješteno je o velikoj raznolikosti oštećenja, premda ta opažanja

nažalost nisu uvijek ponovljena: asimetrije u temporalnom režnju i malom mozgu,

smanjena količina sive tvari u lijevomu donjem frontalnom području, donjemu

parijetalnom režnju, desnomu malom mozgu... (vidi, na primjer, Brown i dr., 2001.;

Eckert i dr., 2003.; Eckert, 2004.). Dijelim mišljenje Eralda Paulesua, koji, zajedno s G.

Silanijem, tvrdi da ta opažanja “mogu biti relevantna za disleksiju kao neurološki sindrom

i distribuciju patologije koja joj leži u temelju, ali možda nisu toliko informativna o tome

koja je morfometrijska abnormalnost relevantna za centralni neuropsihološki sindrom

disleksije.” Vidi također Vinckenbosch, Robichet i Eliez, 2005. 347

Galaburda i dr., 1985. 348

Klingberg i dr., 2000.; Beaulieu i dr., 2005.; Deutsch i dr., 2005.; Silani i dr.,

2005.; Niogi i McCandliss, 2006. 349

Paulesu i dr., 1996. Inače bi pogođeni snop vlakana mogao biti vertikalna

izbočina koja izlazi iz kore mozga (Beaulieu i dr., 2005.; Niogi i McCandliss, 2006.), što

je možda povezano s deficitima motoričke artikulacije ili sa smanjenom sposobnošću finih

rukopisnih pokreta. 350

Galaburda, Menard i Rosen, 1994. 351

Ramus, 2004. 352

Izvještaj o tom fascinantnom lovu na gene vidi u Grigorenko, 2003.; Fisher i

Franchsk, 2006.; Galaburda, LoTurco, Ramus, Fitch i Rosen, 2006.

353

Meng i dr., 2005.; Paracchini i dr., 2006. 354

Vidi, na primjer, Torgesen, 2005. 355

Kilgard i Merzenich, 1998. 356

Merzenich i dr., 1996. 357

Wilson i dr., 2006. 358

Kujala i dr., 2001.; Simos, Fletcher i dr., 2002.; Temple i dr., 2003.; Eden i dr.,

2004. 359

Cornell, 1985.; McMonnies, 1992.; Wolff i Melngailis, 1996. 360

Corballis, Macadie, Crotty i Beale, 1985.; Wolff i Melngailis, 1996.; Terepocki,

Kruk i Willows, 2002.; Lachmann i Geyer, 2003. 361

Gould, 1992. 362

Corballis i Beale, 1976. 363

Beale, Williams, Webster i Corballis, 1972. 364

Tarr i Pinker, 1989. 365

Biederman i Cooper, 1991.; Fiser i Biederman, 2001. 366

Corballis i Beale, 1976. 367

Rollenhagen i Olson, 2000. 368

Orton, 1925., 1937. 369

Orton, 1925., str. 607. 370

Corballis i Beale, 1976., 1993. 371

Primamljivo je nagađati da bi to mogla biti uloga gena ROBO1, čija je mutacija

povezana s disleksijom (Hannula-Jouppi i dr., 2005.) i za koji se iz istraživanja životinja

znade da upravlja putovanjem rastućih aksona duž centralne linije mozga. 372

Rollenhagen i Olson, 2000.; Bayliss i Driver, 2001. 373

Logothetis, Pauls i Poggio, 1995. 374

Perretr, Mistlin i Chitry, 1989. 375

Rodman, Scalaidhe i Gross, 1993. 376

Bornstein, Gross i Wolf, 1978. 377

Sasaki i dr., 2005. 378

Mello, 1965., 1966., 1967. 379

Abel, O’Brien i Olavarria, 2000.; Houzel, Carvalho i Lent 2002.; Olavarria i

Hiroi, 2003. 380

Vidi Olavarria i Hiroi, 2003. i reference ondje. 381

Vidi napose Ungerleider i Mishkin, 1982.; Goodale i Milner, 1992. 382

Turnbull, 1997.; Turnbull, Beschin i Della Sala, 1997. 383

Walsh i Butler, 1996. 384

Turnbull i McCarthy, 1996. 385

Davidoff i Warrington, 2001.; Priftis, Rusconi, Umilta i Zorzi, 2003. Vidi

također Feinberg i Jones, 1985.; Riddoch i Humphreys, 1988.; Davidoff i Warrington,

1999.; Warrington i Davidoff, 2000. 386

Danziger i Pederson, 1998. 387

Gottfried, Sancar i Chatterjee, 2003. 388

Streifler i Hofman, 1976.; Heilman, Howell, Valenstein i Rothi, 1980.; Wade i

Hart, 1991.; Lambon-Ralph, Jarvis i Ellis, 1997.; Pflugshaupt i dr., 2007. 389

Lambon-Ralph, Jarvis i Ellis, 1997.

390

Streifler i Holman, 1976. 391

Wolff i Melngailis, 1996. 392

Liberman i dr., 1971.; Fischer, Liberman i Shankweiler, 1978.; Wolff i

Melngailis, 1996. 393

McCloskey i dr., 1995.; McCloskey i Rapp, 2000. 394

Galaburda i Livingstone, 1993.; Demb, Boynton i Heeger, 1997.; Demb,

Boynton, Best i Heeger, 1998.; Demb, Boynton i Heeger, 1998.; Stein, 2001. 395

Valdois, Bosse i Tainturier, 2004.; Bosse, Tainrurier i Valdois, 2007. 396

Gentaz, Cole i Bara, 2003. 397

Prijevod Božidara Markovića, Nolit, Beograd, 1978. 398

Changeux i Danchin, 1976.; Changeux, 1983.; Changeux i Connes, 1989.;

Changeux, 2002. 399

Wilson, 1998. 400

Chomsky, 1986. 401

Sperber. 1974. 402

Brown, 1991. 403

Sperber i Hirschfeld, 2004.; vidi također Atran, Medin i Ross, 2005. 404

Fodor, 1983. 405

Kanwisher, McDermott i Chun, 1997. 406

Atran, 1990.; Berlin, 1992. 407

Caramazza i Shelton, 1998.; Chao, Haxby i Martin, 1999.; Pouratian i drugi,

2003. 408

Dehaene, 1997.; Butterworth, 1999. 409

Pica, Lemer, Izard i Dehaene, 2004.; Dehaene, Izard, Pica i Spelke, 2006. 410

Dehaene, Piazza, Pinel i Cohen, 2003.; Cantlon, Brannon, Carter i Pelphrey,

2006. 411

Nieder i Miller, 2004. 412

Changeux, 1994. 413

Ramachandran, 2005. 414

Zeki, 2000. 415

Wallin, Merker i Brown, 2000. 416

Atran, 2002.; Boyer, 2002.; Dennett, 2006. 417

Whiten i drugi, 1999.; Byrne i drugi, 2004. 418

Boysen, Berntson i Prentice, 1987.; Tanaka, Tomonaga i Matsuzawa, 2003. 419

Coqueugniot i drugi, 2004. 420

Logothetis, Pauls i Poggio, 1995. 421

Matsuzawa, 1985.; Washburn i Rumbaugh, 1991.; Kawai i Matsuzawa, 2000. 422

Iriki, 2005. 423

Tomasello, 2000b, str. 37; vidi također Tomasello, 2000a; Tomasello i drugi,

2005. 424

Gergely, Bekkering i Kiraly, 2002. 425

Tomasello, Strosberg i Akhtar, 1996. 426

Van Essen i drugi, 2001. 427

Van Essen i drugi, 2001.; Schoenemann, Sheehan i Glorzer, 2005. 428

Elston, Behavides-Piccione i DeFelipe, 2001.

429

Nimchinsky i drugi, 1999. 430

Bianchi, 1921. 431

Iz Finger, 1994., str. 19. 432

Dehaene i Changeux, 2005. 433

Raichle i drugi, 2001.; Laufs i drugi, 2003.; Fox i drugi, 2006. 434

Laureys, 2005. 435

Za sličnu hipotezu u matematičkoj domeni vidi Nunez i Lakoff, 2000. 436

Cheng i Gallistel, 1986.; Hermer i Spelke, 1996. 437

Međutim, za suprotne podatke vidi Goureux, Thinus-Blanc i Vauclair, 2001. 438

Karmiloff-Smith, 1992. 439

Dehaene, 1997. 440

Mithen, 1996. 441

Anne Fagot-Largeault, konferencija na College de France, 13. listopada 2006.