Standardizacija ili restandardizacija hrvatskoga jezika u 90-im

Lada Badurina

Standardizacija ili restandardizacija hrvatskoga jezika u 90-im godinama 20. stoljeća

Promjene koje su u 90-im godinama 20. stoljeća zahvatile hrvatski (standard-ni) jezik neposredna su posljedica promijenjenih društveno-političkih okolno‑sti: osamostaljenjem Republike Hrvatske promijenjen je i status hrvatskoga jezika. U prilogu se polazi od postavke da je standardizacija trajan proces, a s obzirom na to da je u razmatranome desetljeću zamijećeno preoblikovanje je‑zika koji je već jednom prošao standardizacijski proces, i to na ponešto druk‑čijim temeljima, ima elemenata da se govori o restandardizaciji hrvatskoga jezika. Promjene kojima je u najvećoj mjeri bila zahvaćena leksička razina, a (dijelom) i pravopisna norma imale su iznimno visoku simboličku vrijednost. Naposljetku se zaključuje da deveto desetljeće 20. stoljeća možemo smatrati prijelomnim, ali ne i ključnim za hrvatsko standardnojezično pitanje.

1. Uvod u temu

Promjene koje su u 90-im godinama 20. stoljeća zahvatile hrvatski jezič‑ni prostor nesumnjivo s razlogom pobuđuju zanimanja ne samo domaće, hrvatske javnosti nego i stranih slavista. U želji da na ovom mjestu ponu‑dimo svojevrstan rezime burnoga desetljeća (a burna su se društveno-po‑litička događanja itekako doticala i hrvatskoga jezika) uvodno ćemo pred‑staviti nekolike polazišne postavke.

Prvo je, dakako, pitanje ključnog pojma – hrvatski jezik. Imajući u vi‑du osobitu složenost hrvatske jezične situacije (konkretnije, tri hrvatska narječja – čakavština, kajkavština i štokavština – te hrvatski standardni je-zik kao naddijalektalni i nadregionalni idiom, zasnovan, ipak, na jednom hrvatskom narječju – na štokavštini1), rakurs našega zanimanja – kao što

1 Tvrdnju o (novo)štokavskoj osnovici hrvatskoga jezičnog standarda neće, smatramo, osporiti ni pobrajanje izdvojenih elemenata drugih dvaju hrvatskih narječja u nje‑mu. Takvi, prije svega leksički, elementi u hrvatskome standardnom jeziku dug su podjednako predstandardnim književnojezičnim praksama (tzv. književnojezičnim stilizacijama) i romantičarskoj, ilirskoj koncepciji književnog (standardnog) jezika kao konstrukta. Unatoč tomu oni ne dovode u pitanje štokavsku fizionomiju našega standardnog jezika, ali se, u svakom slučaju, mogu prepoznati kao njegova differen-tia specifica u odnosu na druge standardne jezike izgrađene na istoj jezičnoj osnovi‑ci (crnogorski, bosanski, srpski).

ZBORNIK RADOVA 43. SEMINARA ZAGREBAČKE SLAVISTIČKE ŠKOLE58

se i može očekivati – sužavamo na standardni jezik. Naime prijelomna po‑litička zbivanja u zadnjemu desetljeću 20. stoljeća, koja su u konačnici i promijenila status hrvatskoga jezika – kao što se i moglo očekivati – odra‑zila su se ponajprije na hrvatski jezični standard, odnosno na jezik (pre‑stižne) javne komunikacije.2 Drugim riječima, ustrajemo na distingvira‑nju hrvatskoga standardnog jezika kao sociolingvističkoga od hrvatskoga jezika kao lingvističkoga pojma (usp. Silić 2006).

Drugo na što valja podsjetiti jest da je standardizacija (trajan) proces (usp. i Badurina 2010). U tom smislu desetljeće koje razmatramo možemo smatrati prijelomnim, ali ne i ključnim za hrvatsko standardnojezično pi‑tanje. Promišljajući dakle hrvatski jezični kontinuum, valja imati na umu i različite njegove razvojne etape, pa onda i različite statuse koji su hr‑vatskome jeziku dodjeljivani u različitim državno-političkim konstelacija‑ma; u vezi su s time potom i različiti nazivi jezika koji je imao biti službe‑ni na hrvatskom teritoriju.3 Napokon, s obzirom na promjenu statusa već standardizirana hrvatskoga jezika u devedesetima (a počeci se njegove standardizacije uglavnom smještaju u polovicu osamnaestog stoljeća4) te, posljedično, preoblikovanje jezika na ponešto drugačijim temeljima taj se proces uobičajilo smatrati restandardizacijskim (usp. Peti-Stantić 2009: 77; Peti-Stantić–Langston 2013; Badurina 2010).

Treće, iako to za samu našu temu ne smatramo od prijeke važnosti, uvodno nam valja reći koju i o odnosu hrvatskoga standardnog jezika pre‑

S druge pak strane neprijeporna je činjenica da hrvatski jezik kao opći pojam objedinjuje jezike (narječja/idiome) koji ne samo da se u bitnome (i strukturno) ra-z likuju nego među njima nerijetko postoji nizak stupanj međusobne razumljivosti (kao npr. između nekog kajkavskog i nekog čakavskog govora). Intrigantno pitanje hrvatskoga jezika kao zajedničkog nazivnika različitih materinskih idioma, pri čemu taj zajednički nazivnik „ne osigurava niti opća mogućnost komunikacije i razumije‑vanja među govornicima“, otvorio je Dubravko Škiljan na uvodnim stranicama svoje knjige (usp. Škiljan 2002: 13).

2 Polazimo, dakako, od pretpostavke da je jezik javne komunikacije jedan od vidova realizacije polifunkcionalnoga standardnog jezika (upravo onaj sveprisutan, stoga i dominantan). K tome taj je jezik s jedne strane najotvoreniji utjecajima eksplicit‑nih (i implicitnih) standardizacijskih (i/ili parastandardizacijskih) postupaka, što će reći da odražava određene tendencije njegova razvoja, a s druge pak upravo on postaje najutjecajniji u stvaranju i razvijanju novih jezičnih praksi (nerijetko čak i ondje gdje se to najmanje očekuje – u privatnoj komunikaciji).

3 Ukratko, (službeni) naziv jezika ne smatramo naročito bitnim za utvrđivanje (ili određivanje) njegove prave, lingvističke naravi. Ipak, naglašavamo, ne smatramo prihvatljivima tumačenja da se u Hrvatskoj ranije govorio hrvatskosrpski (hrvatski ili srpski, ili čak srpskohrvatski), a da se u 90-ima uvodi novi jezik – hrvatski (takva tumačenja nisu rijetka, usp. npr. Greenberg 2004/2005, i hrvatski im se jezikoslovci argumentirano opiru – usp. Peti-Stantić 2008). Riječ je, dakako, o istom, hrvatskom jeziku, koji je – istina – u promijenjenim društveno-političkim okolnostima i sam doživio promjene – o čemu će ovdje biti više riječi.

4 Ne bavimo se ovdje kompleksnim pitanjem utvrđivanja početka standardizacije hrvatskoga jezika (usp. npr. Katičić 1986; Brozović 2006): smatramo naime da je nemoguće sa sigurnošću govoriti o krajnjim (i ishodišnim i zaključnim) točkama standardnojezičnog razvoja.

59LADA BADURINA: STANDARDIZACIJA ILI RESTANDARDIZACIJA HRVATSKOGA JEZIKA U 90-IM GODINAMA 20. STOLJEĆA

ma ostalim standardnim jezicima izgrađenima na istoj, novoštokavskoj je‑zičnoj osnovici (u prvome redu, iz razumljivih razloga, prema srpskome, a potom i prema bosanskome/bošnjačkome i prema crnogorskome). Najkra‑će rečeno, u vezi s tim pitanjem postoje dva konfrontirana stajališta. Pre‑ma jednome (kojemu se u najvećoj mjeri priklanjaju hrvatski jezikoslovci) riječ je o, istina, genetski srodnim, ali autonomnim standardnim jezici‑ma, među kojima postoji visok stupanj razumljivosti; međutim ti su jezič‑ni standardi oformljeni u različitim povijesnim okolnostima i u različitim društvenim (i nacionalnim) zajednicama, što ih u konačnici i čini zaseb‑nim jezicima. Drugom se gledištu priklanja dobar dio stranih slavista, a istom je sporadično zastupano u Hrvatskoj:5 prema njemu riječ je o jed‑nom, zajedničkom (standardnom) jeziku, koji se obično naziva srpskohr‑vatski, a čija je bitna značajka policentričnost; taj se dakle jezik ostvaruje u više razmjerno samostalnih nacionalnih varijanata ili inačica – u srp‑skoj, hrvatskoj, bosanskoj/bošnjačkoj i crnogorskoj (komentare takvih in‑terpretacija usp. u Czerwiński 2009: 24; Peti-Stantić–Langston 2013: 82–85). I dok se pobornici prvoga stava pozivaju na prirodno pravo svakog naroda (i svake društvene/jezične zajednice) da jezik naziva kako želi (uo‑bičajeno, no ne i nužno svojim imenom6) te rado ističu razlike (koje nedvoj‑beno postoje) među uspoređivanim standardnim jezicima, zagovaratelji druge (socio)lingvističke teorije uvelike insistiraju na nepobitnoj činjeni‑ci visoka stupnja međusobnog razumijevanja među govornicima različitih (nacionalnih) idioma kao krunskom dokazu koji ide u prilog njihovu uvje‑renju da je riječ o istome (standardnom) jeziku. Ne ulazeći ovdje u raspra‑vu koja prečesto poprima oštre tonove međusobnih (uglavnom paušalnih) optuživanja, također i bez želje da mirimo nepomirljivo uznastojat ćemo tek navesti dva često spominjana argumenta koja – vjerujemo – prevagu donose interpretaciji da se u slučaju spominjanih jezika ipak radi o auto‑nomnim standardnim jezicima. Prvi će problematizirati kriterij međusob‑ne razumljivosti između pojedinih idioma kao ključni pri utvrđivanju bro‑ja jezikā. Naime slijepo bi nas povođenje za tim kriterijem moglo dovesti i do većih nedoumica, primjerice kad su u pitanju pojedini hrvatski idiomi (narječja i/ili dijalekti), ali i što se tiče statusa pojedinih već „priznatih“ standardnih jezika. Konkretnije, notorna je činjenica da se govornici ra-z ličitih hrvatskih dijalekata teško mogu razumjeti ili – kako slikovito na‑vodi Dubravko Škiljan – „govornik kajkavskog iz nekog sela u Hrvatskom zagorju prepoznat će tek pokoju riječ govora čovjeka s Visa ili iz manjeg istarskog naselja, premda su oboje nesumnjivo Hrvati i svoje jezike pod-

5 Gorljiva, ali ipak usamljena pobornica takva stava hrvatska je jezikoslovka s više‑godišnjim stažem na njemačkim sveučilištima – Snježana Kordić (usp. npr. Kordić 2009; Kordić 2010).

6 Oponira se time protuargumentima „druge“ strane koja navodi primjere njemačkoga jezika kao državnoga/službenog jezika ne samo u Njemačkoj nego i u Austriji te engle‑skoga u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama – da ostanemo uz najpo‑znatije primjere. Nadahnut esej o složenim pitanjima odnosa nacija i jezikā napisao je Dubravko Škiljan – „Govore li Senegalci senegalski?“ (usp. Škiljan 2002: 7–19).


jednako nazivaju hrvatskim“ (usp. Škiljan 2002: 12); s druge pak strane ne možemo ne postaviti pitanje kako bi u konstelaciji zagovaranog nače‑la (tj. kriterija međusobne razumljivosti) prošli primjerice bugarski i ma‑kedonski?! Zaključak koji se nužno nameće – a koji pobornici suprotstav‑ljena gledišta bez puno krzmanja proglašavaju nedovoljno znanstvenim7 – sažet je, smatramo, u sljedećim Škiljanovim riječima: „ako kriteriji ni‑su u jeziku niti u komunikaciji, oni se zacijelo nalaze u samim govorni‑cima: različiti materinji idiomi Hrvata pripadaju hrvatskom jeziku zato što njihovi govornici smatraju da je to tako“ (usp. Škiljan 2002: 14). I, da‑kako, istu misao možemo protegnuti i na pitanje (samo)određenja hrvat‑skoga jezika u odnosu na srpski (i druge standardne jezike izgrađene na novoštokavskoj osnovici) – ako hrvatska društvena/državna i jezična za‑jednica svoj jezik želi nazivati hrvatskim (između ostaloga i zato što ga ta‑kvim „osjeća“), nitko joj to nema pravo osporiti.8 I to nas vodi drugom ar-

7 Kompleks nedovoljne znanstvenosti po svemu je sudeći trajan pratilac, upravo usud humanističkih znanosti, napose lingvistike. Zanimljivo, na taj su problem u nešto drukčijem kontekstu početkom 80-ih godina vrlo izravno upozorili autori knjige Uvod u lingvistiku teksta: „Razmjerno mlada znanost poput lingvistike možda može, što je i razumljivo, težiti orijentaciji prema starijim znanostima kao što su fizika, matematika i logika. No komunikacija ima, kao i svaka ljudska aktivnost, upravo ne‑pregledne vlastite, specifične fizičke, matematičke i logičke osobine. Neprimjereno kruta primjena pojmova koji potječu iz ‘egzaktnih’ znanosti mogla bi predmet istra-živanja toliko udaljiti od njegova ljudskog konteksta da rezultati istraživanja budu gotovo posve irelevantni“ (usp. De Beaugrande–Dressler 2010: 8–9; istakla L. B.; izvornik objavljen 1981). Dakako, naličje istoga kompleksa prekomjerna je potreba isticanja znanstvenosti vlastita pristupa i vlastite metodologije. Tako, recimo, Snje‑žana Kordić izrijekom navodi kako „tzv. vrijednosni kriterij, koji se zasniva na stavu govornika prema vlastitom jeziku (...) nije znanstven“ te da je s druge strane jedini znanstveni naziv za policentrični jezik koji se pritom želi promovirati srpskohrvatski (usp. Kordić 2009: 92, 96–100; istakla L. B.).

8 Da naše tumačenje Škiljanova stava nije proizvoljno, čitamo unutar korica iste knji‑ge – u poglavlju znakovito naslovljenu Od jedan do četiri (naravno, odnosi se to na „naše“ jezike) (usp. Škiljan 2002). Ondje autor izrijekom veli da su nacionalni jezi‑ci „konstrukcije (...) kojima nacionalne elite definiraju zamišljene jezične zajednice koje će biti simbolički podudarne s nacionalnim kolektivima, dakle s prostorima unutar kojih te elite mogu praktično primjenjivati svoju socijalnu moć“ pa onda i, jednostavnije rečeno, „Hrvatu je materinji jezik hrvatski, Srbinu srpski, Bošnjaku bosanski, a Crnogorcu crnogorski, bez obzira na to kako oni, međusobno različito ili vrlo slično, stvarno govorili“ (usp. Škiljan 2002: 280–281).

Pobornika takvih stavova ima i među inozemnim lingvistima – poljski lingvist Maciej Czerwiński imat će razumijevanja (ne samo) za hrvatsku jezičnu situaciju: „ako većina srpskih lingvista smatra jedno, dok gotovo svi hrvatski jezikoslovci tvrde nešto sasvim suprotno, onda odgovor može biti jedan – izbor funkcije (dakle interpretacije biti jezika) podređen je nacionalnim potrebama i nacionalnoj potrebi za homogenom humanistikom, za jednom (jedinom) percepcijom vlastite nacional‑ne kulture“ te će u nastavku naglasiti „da je većina humanističkih znanosti, poput lingvistike, povijesti književnosti i povijesti uopće, obilježena nacionalnom pripad‑nošću autora i njegovom diskursnom privrženošću jednoj kulturi“ (usp. Czerwiński 2009: 24). Norveški slavist Svein Mønnesland – i inače zainteresiran za sociolingvi‑stičku situaciju na bivšim jugoslavenskim prostorima – u svojoj najnovijoj knjizi o nacionalnim simbolima u višenacionalnim državama posebno poglavlje posvećuje


gumentu za koji smatramo da potkrepljuje zauzeto stajalište o zasebnim standardnim jezicima: pristanemo li uz tvrdnju da je standardni jezik so‑ciolingvistička (dakle društvenolingvistička) kategorija – a on to nedvoj‑beno jest – teško se mogu pronaći razlozi koji bi mogli dovesti u pitanje pravo svakog društva i na jezično samodređenje. Drugim riječima, na što podsjećaju i Anita Peti-Stantić i Keith Langston, sociolingvistički čimbe‑nici moraju imati ključnu ulogu u određivanju statusa standardnog va‑rijeteta kao zasebnog jezika. Pritom, dakako, „ne postoji općeprihvaće‑na mjera ʻjezične udaljenosti ,̓ kao što ne postoji ni objektivni standard za stupanj razlike“ među susjednim standardnim varijetetima (usp. Pe‑ti-Stantić–Langston 2013: 85).

Odlučivši se za temu (re)standardizacije hrvatskoga jezika u 90-im godinama prošlog stoljeća, reklo bi se da smo rakurs suzili, da smo se (na‑pokon!) ograničili istom na zbivanja u vezi s hrvatskim jezikom i na pro‑mjene u njemu. Čini se međutim da naš pogled neće moći ostati tako čist, jednosmjeran. Naime sociolingvističko određenje hrvatskoga jezika – i u prošlosti i danas – neodvojivo je od društvenog i političkog, ali i u širem smislu i jezičnoga konteksta u kojem je on kao takav narastao. U tom smi‑slu, pokazat će se, od iznimne su važnosti bile i konvergentne i divergent-ne silnice,9 koje su poput centripetalnih i centrifugalnih snaga, različitih intenziteta u različitim razdobljima naše povijesti (ili naših povijesti) dje‑lovale na hrvatski jezični korpus, odnosno koje su upravljale standardiza‑cijskim načelima i procesima.10 Napokon možemo najaviti: upravo želja za većim razlikovanjem hrvatskoga jezika u odnosu na srpski bila je pokre‑tač mnogih normativnih (i paranormativnih) promjena u 90-ima.

simboličkoj uporabi jezika („The Symbolic Use of Language: Between Unitarism and Separatism“), pišući između ostaloga i o (novijim) primjerima hrvatskoga, bo‑sanskog i crnogorskog jezika (usp. Mønnesland 2013: 313–351; o pitanju određenja nacionalnih jezika na štokavskoj osnovici 351–352).

Ne želeći zamagljivati situaciju, valja nam priznati da se, ipak, velik broj inozem-nih slavista priklanja tezi o srpskohrvatskom (o tome usp. npr. Peti-Stantić–Lang‑ston 2013: 83–85 te navode u Kordić 2009 i 2010). O njihovim se razlozima ovdje može samo nagađati, ali se pretpostavlja da se kreću u rasponu od lingvističkih (prije negoli sociolingvističkih – jer upravo u lingvističkom, genetskom, struktur‑nom i/ili tipološkom smislu riječ je o istom sustavu) do čisto praktičnih (osigurava‑nja potrebnog broja stranih lektora i predavača na slavistikama u inozemstvu). S druge pak strane međunarodna je politička zajednica, priznajući pojedine države nasljednice SFRJ, gotovo u pravilu, automatizmom priznala i njihove jezike (usp. Škiljan 2002: 278).

9 U nastavku će konvergentna i divergentna kretanja u korpusu hrvatskoga književ‑nog/standardnog jezika, a s obzirom na srpski književni/standardni jezik biti dove‑dena u vezu s ujedinjujućom i odvajajućom funkcijom standardnoga jezika.

10 Slično o tom pitanju promišljaju Anita Peti-Stantić i Keith Langston (2013: 96): „Hr‑vatski standardni jezik (...) ne može bez kontekstualizacije u južnoslavenski okvir, kao što o njegovoj suvremenosti nije moguće govoriti ‘bez obzira na susjede’ kao što bi neki htjeli, no ta činjenica nije uteg hrvatskome standardnom jeziku, kao što se u nas nerijetko razumije, nego modus vivendi koji mu omogućuje specifičnu poziciju pogodnu za analizu i tumačenje.“


2. Pitanje iz naslova: standardizacija ili restandardizacija?

Već uvodno smo se prema standardizaciji odredili kao prema procesu (a ne kao prema /konačnome/ jezičnome stanju),11 ali i najavili mogućnost (ili potrebu) da se – što se hrvatskoga jezika u zadnjemu desetljeću 20. sto‑ljeća tiče – taj proces sagleda kao restandardizacijski. Ne želeći ovdje u punom smislu riječi otvarati kompleksna pitanja sociolingvističke teorije, izdvojit ćemo samo neke postavke koje nas podupiru u uvjerenju da su zbi‑vanja u vezi s hrvatskim jezikom u navedenome razdoblju, ali i promjene koje su ga pritom zahvatile takve naravi da se uistinu može govoriti o re‑standardizaciji hrvatskoga jezika (dakle o njegovoj novoj standardizaciji na unekoliko izmijenjenim temeljima).

Ponajprije – u skladu sa suvremenom sociolingvističkom teorijom – standardizaciju promatramo kao jedan od oblika jezičnoga planiranja, koje obuhvaća planiranje statusa jezikā (idiomā) i planiranje korpusa.12 Krajnji (vjerojatni) cilj svake standardizacije uspostava je standardnog je‑zika kao apstraktno stabilnog sustava (u skladu s prominentnim učenji‑ma praške lingvističke škole). Riječ je o procesu koji prolazi kroz različi‑te etape, započinje jezikom pismenosti, a na njegovu je kraju, očekivano, oblikovanje polifunkcionalnoga standardnog jezika. Standardni jezik idi‑om je koji ima svoje norme, one su kodificirane – ali mu predstoji kontinu‑iran proces modernizacije. Naime da bi jezični standard mogao odgovara‑ti na uvijek nove komunikacijske potrebe društvene zajednice kojoj služi kao sredstvo sporazumijevanja, on se mora trajno usavršavati, moderni‑zirati. Inovacijama je u najvećoj mjeri podložan leksik (između ostaloga i zbog razvoja znanosti te potrebe za novom terminologijom), a znatno ma‑nje gramatičke norme.

Vrijedno nam je ovdje spomenuti i funkcije standardnoga jezika (pre‑ma Paulu Garvinu i Madeleine Marthiot). To su: „funkcija ujedinjavanja (standard kao poveznica nasuprot dijalektalnoj raznolikosti), funkcija od‑

11 U smislu se rezultata procesa standardizacije u određenome sinkronijskom presje‑ku može govoriti o standardnosti jezika (usp. Katičić 1999; Peti-Stantić–Langston 2013: 100–101). Riječju, standardnost je „pitanje stupnja na koje se odgovara s ‘ma‑nje ili više’, a ne odgovorom ‘jest ili nije’“ (usp. Mićanović 2006: 7, slično i 20).

12 Planiranje statusa jezikā odnosi se na uspostavljanje društveno relevantnih odnosa među idiomima što ih neko društvo upotrebljava te odabir onih idioma koji će se pojavljivati u različitim oblicima javne komunikacije. Manjim dijelom to je lingvi‑stički postupak jer odabir će prvenstveno ovisiti o političkoj procjeni (ipak, želi li biti uspješno provedeno, mora se zasnivati na preciznim lingvističkim podacima o horizontalnoj i vertikalnoj stratifikaciji idiomā, kao i o njihovim komunikacijskim dosezima). Planiranje jezičnoga korpusa plansko je djelovanje sa svrhom stvaranja idioma za javno komuniciranje, što predstavlja u pravome smislu lingvistički aspekt jezične politike. Iz jezičnog se repertoara odabiru i kodificiraju jedinice (ili se u nj unose novostvorene jedinice) te se eksplicitno uređuju njihovi međusobni odnosi.

Jezično planiranje širi je pojam od standardizacije između ostaloga i zato što obuhvaća i djelovanje na idiome koji ne dosižu stupanj standardnoga jezika.


vajanja (afirmiranje zasebnog identiteta spram drugih), funkcija prestiža (prestiž uživaju zajednice koje imaju standardni jezik i pojedinci koji su njime ovladali), funkcija sudjelovanja (omogućuje zajednici korištenje vla‑stitog jezika s ciljem participiranja u modernom svijetu) i funkcija norma‑tivne orijentacije (standard služi kao orijentir u pitanjima jezične korekt-nosti)“ (navedeno prema Mićanović 2006: 20). Napokon, u razumijevanju će stanja u vezi s hrvatskim jezikom prije devedesetih godina 20. stolje‑ća te u 90-ima ključnu ulogu igrati dvije funkcije – prvo ujedinjujuća, po‑tom odvajajuća.

No vratiti nam se je odnosu između standardizacije i restandardizacije!Društveno-politička scena u zadnjem desetljeću bivšega stoljeća obi‑

lježena je burnim zbivanjima. Raspad zajedničke države Jugoslavije i osa‑mostaljenje Republike Hrvatske, koje je uslijedilo, moralo se odraziti i na hrvatski jezik. Dakako, prvo je promijenjen njegov status – hrvatski jezik postao je službenim jezikom u novoosnovanoj Republici Hrvatskoj. Ta je činjenica iziskivala djelomično preoblikovanje temelja toga jezika kao stan-dardnoga. Kako navodi Anita Peti-Stantić, „u temelju standardnoga jezi‑ka uvijek je dvoje – s jedne strane dijalekatska osnovica, a s druge strane književnojezična ili intelektualna nadgradnja“. Dakako da u 90-ima nije bilo realno razmišljati o promjeni dijalekatske osnovice hrvatskoga stan‑dardnog jezika, ali se promijenilo „valoriziranje književnojezične ili inte‑lektualne nadgradnje“ – jer to je valoriziranje bilo „po mišljenju mnogih, ‘pogrešno postavljeno’ prilikom prvotne standardizacije“. Iz tih se razloga i na tim osnovama provodila onda restandardizacija kao proces „preob-likovanja jezika koji je već jedanput prošao standardizacijski proces na ponešto drugačijim temeljima“. Promjene kojima je ponajprije i ponajviše bila zahvaćena leksička jezična razina imale su iznimno visoku simbolič‑ku vrijednost, a – opet riječima Anite Peti-Stantić – ta „simbolička razina i jest ono što razlikuje restandardizaciju od modernizacije i jezične refor‑me“. (Usp. Peti-Stantić 2009: 77–78; također i Peti-Stantić–Langston 2013: 99.) U tom smislu i možemo kazati da je u zadnjem desetljeću 20. stoljeća hrvatski standardni jezik prošao fazu restandardizacije.

Reći nam je sada koju i o toj restandardizaciji na hrvatski način.Moglo bi se utvrditi da je nju obilježilo živo propitivanje hrvatske je‑

zične prošlosti, pri čemu se hrvatska jezična osobitost doživljava kao do‑kaz opstojnosti hrvatskoga nacionalnog bića. U tom su kontekstu nerijet‑ko procjenjivani – pa i osporavani! – mnogi odabiri koji su u prošlosti bili činjeni u vezi s hrvatskim jezikom. Na udaru nije bila samo novija povijest hrvatsko-srpskog „zajedništva“ (u kojoj je, istina, bilo razdoblja pojačane konvergencije, kada je naime hrvatski jezik bio u većoj mjeri izložen kom-promisnom ujednačavanju), nego i neka znatno ranija razdoblja. Recimo, Ljudevitu Gaju se zamjerala odluka da štokavština postane osnovica knji‑ževnog/standardnog jezika (ilircima općenito predbacivalo se jugoslaven‑stvo), a ni Gajev slovopis nije uvijek bio na visokoj cijeni (stav da bi bilo bolje da smo zadržali slavonski); u takvoj konstelaciji, razumljivo, najveći su teret krivnje – zbog svoje filološke djelatnosti u zadnjem desetljeću 19.


stoljeća, konkretno, zbog priklanjanja književnojezičnoj koncepciji Vuka Stefanovića Karadžića – preuzimali hrvatski vukovci. U svemu tome jed‑no se očito previđalo: svaki standardni jezik – pa tako i hrvatski – rezul‑tanta je brojnih odabira (pa i kompromisa) koji su činjeni tijekom njegova razvoja; svaki taj odabir usmjerava jezični razvoj, ali ga čini i specifičnim. Riječju, hrvatski standardni jezik takav je kakav jest zahvaljujući spletu svih okolnosti, sretnih i manje sretnih odabira – ali zbog svega toga nije ni manje ni više hrvatski!13

Po svemu sudeći, restandardizacija hrvatskoga jezika u 90-ima bila je i poticana i vođena težnjom za isticanjem simboličke funkcije jezika (one koja se tiče osiguravanja njegova statusa), dok je funkcija sporazumijeva‑nja – inače primarna jeziku – pala u drugi plan (usp. i Peti-Stantić 2009: 80; Peti-Stantić–Langston 2013: 109); naime funkcija ujedinjavanja poti-snuta je drugom funkcijom standardnoga jezika – funkcijom odvajanja. Ili, riječima Dubravka Škiljana, „simbolička granica između hrvatskog i srp‑skog u kolektivnoj svijesti njihovih zajednica“ uspostavila se „s intenzi‑tetom koji u prethodnom razdoblju nije imala“ te ju se, štoviše, poželjelo predstaviti i kao komunikacijsku granicu (usp. Škiljan 2002: 278).14

U jednoj rečenici: dok je prvotnoj standardizaciji u prvome planu bi‑la funkcija sporazumijevanja, restandardizacija se odmiče od tako zacr‑tane standardizacije, pa i poništava neka od njezinih postignuća (usp. Pe‑ti-Stantić 2009: 80; Peti-Stantić–Langston 2013: 108).

Istini za volju treba reći još nešto! Spomenute procese u hrvatsko‑me standardnom jeziku (i uopće u jeziku hrvatske javne komunikacije) ne smatramo neočekivanima, doživljavamo ih, štoviše, i kao „prirodnu“ reak‑ciju na neka ranija stanja. Pritom jasno lučimo dvoje: s jedne strane ling-vističku (ne)opravdanost pojedinih postupaka te s druge njihovu socio‑lingvističku uvjetovanost. I danas kada s (ne)malim odmakom nastojimo rezimirati zbivanja u vezi s hrvatskim jezikom u zadnjem desetljeću pro-šloga stoljeća/tisućljeća, vjerujemo da su promjene kojima je bio zahva‑ćen hrvatski jezični korpus ostavile na njemu trajnoga traga (ne u onolikoj mjeri ni na onaj način kako se to katkad priželjkivalo) te da na njih napo‑

13 Na sličan način o tome promišljaju Anita Peti-Stantić i Keith Langston: „Za analizu restandardizacijskih procesa u suvremenom hrvatskom jeziku posebno je važno pi‑tanje odnosa prema prošlosti, tj. prema vlastitoj povijesnosti. Naime, državnoprav‑nom promjenom, tj. osamostaljenjem države, ne samo da se promijenio status jezika, nego se oblikovao i okvir u kojem je omogućena revalorizacija većine, ako ne i svih kompromisa koji su tijekom desetljeća ‘dopušteni’ i ‘provedeni’. Kao posljedica se bar među dijelom javno istaknutih zagovornika negativnog stava prema tim kom‑promisima većina približavanja drugome odjednom počela smatrati nečim što nije integralni dio hrvatskoga standardnoga jezika, nego je nametnuto i neprirodno tki‑vo. Pri tome se zaboravilo da je standardizacija uvijek određena vrst odustajanja od jezičnih obilježja i traženje društveno prihvatljivih kompromisa te da se svaki stan‑dardni jezik oblikuje u manje ili više ‘neprirodnim’ okolnostima.“ Usp. Peti-Stantić 2009: 79; Peti-Stantić–Langston 2013: 107.

14 Kao upravo drastičan primjer takvih nastojanja Škiljan navodi ipak neuspio, srećom kratkotrajan hrvatski pokušaj prevođenja (titlanja) srpskih filmova.


sljetku treba gledati kao na još jedan od učinjenih odabira u kontinuira‑nom (re)standardizacijskom procesu kroz koji prolazi hrvatski jezik.

3. Hrvatska jezična politika u 90-ima

Kad je o jezičnoj politici riječ, pa tako i o hrvatskoj jezičnoj politici u 90-ima, jasno lučimo dvije razine – makrorazinu i mikrorazinu. Riječi‑ma Macieja Czerwińskog, „makrorazina se ostvaruje de iure, mikrorazina je praktična i realizira se kao diskursna agitacija u cilju promjena u jezi‑ku“, odnosno ona se ogleda „u rječnicima, udžbenicima, savjetnicima, di‑daktičkim časopisima, gramatikama i, na kraju, u širenju i propagiranju (s visokom učestalošću) određenih formi u svim prestižnim kodovima jav‑noga diskursa“ (usp. Czerwiński 2009: 14–15).15 Pregledno to autor pri‑kazuje ovako:

MAKRORAZINAJezična politika de iure

DRŽAVAlegislativa

MIKRORAZINAJezično planiranje

ZNANSTVENE INSTITUCIJEakademije znanosti, instituti, sveučilišta

STRUČNA PRODUKCIJArječnici, savjetnici, gramatike, članci, knjige

KOMUNIKACIJAstabilizacija i naturalizacija jezične norme u pre-stižnim tipovima diskursa

Imajući u vidu takvu, dvodijelnu strukturu procesa jezične politike, osvrnut ćemo se ukratko na hrvatske 90-e.

3.1. Makrorazina

Na samim je ishodištima hrvatske jezične politike, dakako, odredba iz Us‑tava Republike Hrvatske:

Članak 12U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinič‑no pismo.U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje dru‑go pismo pod uvjetima propisanima zakonom.16

15 Mikrorazina se jezične politike odvija u više etapa. Autor podsjeća na model pred‑stavljen u osamdesetima i u hrvatskoj lingvistici (Škiljan), prema kojemu se proces oblikovanja jezične norme sastoji od čak deset etapa: selekcije, deskripcije, kodifi‑kacije, elaboracije, akceptacije, implementacije, ekspanzije, kultivacije, evaluacije i rekonstrukcije (usp. Czerwińsky 2009: 15–16).

16 Usp. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/232289.html, pristup 1. srpnja 2014.


Usprkos nedorečenostima koje se mogu zamijetiti u ustavnoj for‑mulaciji (npr. nedefiniranost ključnih pojmova hrvatski jezik i službena uporaba), na što upozoravaju i Anita Peti-Stantić i Keith Langston (2013: 111–112), 12. članak Ustava Republike Hrvatske predstavlja okvir za pro‑vođenje hrvatske jezične politike (na objema razinama).

Osim općom ustavnom odredbom uporaba se hrvatskoga jezika regu‑lira nizom zakona niže razine, i to unutar specifičnih područja nadležno‑sti državne uprave (u medijima, u obrazovnom sustavu, u gospodarstvu i trgovini, u pravnom sustavu, u vojsci itd.),17 a poseban izazov za hrvat‑sku i europsku legislativu svakako predstavlja i položaj hrvatskoga jezi‑ka u Europskoj uniji.18

Napokon valja reći i to da usprkos ponavljanim zahtjevima za donoše‑nje zakona o jeziku, on u Republici Hrvatskoj nije donesen!19

I još nešto! Za stvaranje potpune slike o ingerencijama (jezičnoga) za‑konodavstva na uporabu hrvatskoga jezika ne treba smetnuti s uma raslo‑jenost jezične uporabe. Konkretno, valja nam jasno lučiti u prvome redu javni jezik (na koji, očekuje se, jezična politika ima neposredan utjecaj) te privatnu jezičnu komunikaciju koja bi, naravno, uvijek morala ostati u do‑meni privatnoga. Mnogi nesporazumi i nedoumice – s jedne strane manjka‑va primjena postojećih zakona, s druge težnja da se u jeziku ama baš sve regulira rigoroznim zakonima i (pratećim) drastičnim kaznama – i danas su u ishodištu mnogih prijepora u vezi s eventualnim zakonom o jeziku.20

3.2. Mikrorazina

Opis bi mikrorazine hrvatske jezične politike u 90-ima trebao napokon ponuditi konkretniji uvid u hrvatske jezične prilike u tom burnom deset‑ljeću. Ipak, valja nam uvodno konstatirati – a u skladu s ponuđenom she‑mom jezične politike (usp. Czerwiński 2009: 15) – da se jezično planira‑nje nakon proglašenja Republike Hrvatske odvijalo pod većim ili manjim, izravnim ili neizravnim utjecajem pojedinih znanstvenih institucija.

Uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (koja je pod imenom Ju‑goslavenska akademija znanosti i umjetnosti osnovana još 1866. godine)21

17 Podrobno o tome usp. u Peti-Stantić–Langston 2013: 112–119.18 O nekim dvojbama u razdoblju pretpristupnih pregovora usp. Peti-Stantić–Langston

2013: 119–121.19 Prvi takav prijedlog uputio je 1995. godine zastupnik u Hrvatskome saboru Vice

Vukojević, drugi je tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu uime Hrvatskoga filološkog društva, kojemu je bio predsjednik, 2007. poslao prof. dr. Ivo Škarić; trećemu, iz 2010. te ponovno 2012, autor je Dragutin Lesar, tada predsjednik stranke Hrvatski laburisti – Stranka rada. Usp. Peti-Stantić–Langston 2013: 121–124.

20 Dakako, ovdje ne ulazimo u potanje elaboriranje dihotomije javno ~ privatno, iako smatramo – uzgred to napominjemo – nije riječ o binarnoj opoziciji!

21 Pod okriljem Akademije objavljen je veliki Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u 23 toma (1880–1976), pred kraj 19. stoljeća dvije gramatike Tome Maretića (1899), a od 1986. izlaze knjige tzv. velike gramatike hrvatskoga jezika (Nacrt za gramatiku): Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku (1986); Radoslav Kati‑


i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (čija povijest seže u 1948. godinu, kad je ustrojen kao Institut za jezik i književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti)22 važnu ulogu imaju i hrvatska sveučilišta na koji‑ma se odvija ne samo znanstvena nego i obrazovna djelatnost (sveučilišna izobrazba kadrova u području hrvatskoga jezika i književnosti) – sveučili‑šta su to u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Puli, Splitu.23

No što se – napokon i konkretnije – događalo s hrvatskim jezikom u politički prijelomnim 90-im godinama 20. stoljeća?

Ponajprije valja reći da promjene nisu u jednakoj mjeri zahvaćale sve jezične razine i planove jezične realizacije. Razumljivo i očekivano, naj‑više je turbulencija bilo u vezi s dvjema normama – leksičkom i pravopi‑snom. Evo naime i zašto! Što se leksika (rječničkog sloja) tiče, znamo da je to najpropulzivniji jezični sloj, koji je redovito – a tako je bilo i s hrvat‑skim leksikom u ranijim razdobljima hrvatske (jezične) povijesti – pod naj‑većim pritiskom društvenih i političkih mijena, nerijetko i politikantskih intervencija u jezik (i njegove norme).24 Pravopisna je pak norma sama po sebi u velikoj mjeri konvencija (pitanje dakle procjene, dogovora i na‑pokon odluke kako će se jezične jedinice koje god razine bilježiti u pisa‑noj komunikaciji), a upravo njezina arbitrarnost i ostavlja prostora da se pojedine odluke (propisi) uvijek iznova preispituju (usp. i Badurina 2004–2005). Svakako je zanimljivo – i nije u opreci s ovdje iznesenim stavovima – i razmišljanje da su leksičke i pravopisne inovacije u hrvatskom jeziku posljedica povećane aktivnosti laika, pa i posvemašnjih diletanata u hrvat‑

čić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (1986); Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić, Stjepko Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (1991) – da spomenemo tek dio aktivnosti.

O izjavi HAZU Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik iz 1996. godine, ali i o kasnijim reagiranjima, jednome iz 2005. i dvama iz 2007. godine usp. Peti-Stantić–Langston 2013: 134–141.

22 Osobita je djelatnost Instituta usmjerena na skrb o standardnome jeziku (Odjel za hrvatski standardni jezik). U izdanju Instituta objavljena je gramatika hrvatskoga jezika Eugenije Barić i suradnika (prvo izdanje 1979. naslovljeno je Priručna grama-tika hrvatskoga književnoga jezika; 1995. objelodanjeno je promijenjeno i prošireno izdanje Hrvatske gramatike istih autora), jezični savjetnici (1971. Jezični savjetnik s gramatikom urednika Slavka Pavešića; 1999. opsežan Hrvatski jezični savjetnik Eugenije Barić i suradnika), a u novom stoljeću/tisućljeću, izvan fokusa našega ra-zmatranja, Institut je izdavač i Hrvatskoga pravopisa (2013).

23 Djelatnost Vijeća za normu (osnivač je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa) nesumnjivo je imala odjeka na jezično planiranje, ali u kasnijim desetljećima (osno‑vano je istom 2005. godine). Već u ministrovu pozivu za predlaganje članova Vijeća istaknuta je, u kontekstu tada očekivane integracije Hrvatske u Europsku uniju, odgovornost i zadaća Republike Hrvatske, ali i (jezično)politički program Vijeća u osnivanju – a to je „učvrstiti jezičnu i pravopisnu normu tako da ne bude nikakve sumnje da je hrvatski jezik ravnopravan ostalim jezicima u svijetu“ (istakla L. B.). Očigledno, odvajajuća funkcija standardnog jezika i nadalje je dominantna pa i u novom stoljeću i tisućljeću pokreće (re)standardizacijske procese.

24 Tome, dakako, valja dodati i činjenicu da se riječi razmjerno lako preuzimaju iz jezi‑ka u jezik, da se adaptiraju u jeziku primaocu (fonološki, morfološki, pravopisno) te time ne ugrožavaju osnovnu jezičnu (gramatičku) strukturu.


skome jezikoslovlju, kojima je, ipak, „područje gramatike uglavnom manje dostup no“ (usp. Pranjković 2001: 25).25

3.2.1. Promjene u leksikuZamašnjak svih leksičkih promjena u 90-ima bila je pojačana skrb o hrvat‑skome leksičkom blagu. Na udaru su se novog vala hrvatskog purizma26 u prvom mahu našli srbizmi (tj. riječi karakteristične za srpski jezik), koji su u desetljećima hrvatsko-srpskog (jugoslavenskog) zajedništva ozbiljno nagrizali pojedine segmente hrvatskoga leksika (utjecaj je bio najizravni‑ji u područjima koja su se ticala zajedničke administracije, vojske i sl., ali se nerijetko – doduše s manje uspjeha – nastojalo intervenirati i u stručno nazivlje27). Sljedeći je korak bio obračun s riječima stranoga podrijetla, in‑ternacionalizmima, ali i sa sve brojnijim anglizmima.28

U traženju zamjena za srbizme i posuđenice u hrvatskome jeziku kao najlogičniji je postupak prepoznato posezanje za hrvatskim leksemima koji su u doba unitarističke jezične politike prisilno bili potiskivani u pa‑sivni leksički sloj. I druga je mogućnost – tvorba novih riječi – obilato do-šla do izražaja, posebice kada je trebalo imenovati nove pojmove i naći za‑mjene za nadiruće anglizme.29

25 U spomenutom članku – koji je godinu dana ranije objavljen pod naslovom „Norma‑tive und paranormative Neuerungen in der kroatischen Sprache“ u zborniku Die Sprachen Südosteuropas heute. Umbrüche und Aufbruch (ur. Barbara Kunzmann--Müller) ugledna izdavača P. Langa – Pranjković čini svojevrsnu inventuru promjena, normativnih i paranormativnih, u hrvatskome jeziku. I on će, naravno, konstatirati da je najviše promjena u pravopisu i leksiku, ali će upozoriti na pojedine inovacije u morfologiji, tvorbi riječi i sintaksi.

O tome kolika je simbolička vrijednost pridavana tim promjenama u hrvatskome jeziku te koliko se emotivno (nažalost i tendenciozno) moglo reagirati na svaki poku‑šaj odmaknuta (kritičkog) pogleda na hrvatsku jezičnu stvarnost nakon uspostave Republike Hrvatske svjedoči i niz autorovih polemičkih okršaja s Mariom Grčevi‑ćem (usp. Pranjković 2008: 83–115).

26 Važno je ovdje napomenuti da purizam smatramo imanentnim svakom (standard-nom) jeziku; ipak, puristička se nastojanja razlikuju od jezika do jezika, ali i u ra‑zličitim razvojnim etapama istoga jezika – i to s obzirom na tip i/ili intenzitet inter‑vencija u jezik. Primjerice dok su u nekim fazama jugoslavenske jezične politike na udaru bili tzv. kroatizmi (riječi tipične za hrvatski, ali ne i za srpski jezik), u novoj se hrvatskoj državi situacija radikalno mijenja – o čemu više u nastavku.

27 Tako je, primjerice, zajednički Pravopis hrvatskosrpskoga jezika iz 1960. godine – ogrešujući se o svoje kompetencije – uznastojao propisati i ne samo pravopisno već i jezikoslovno nazivlje uopće, što je potom trebalo poslužiti kao model za terminolo‑giju drugih znanstvenih područja. Usp. i Badurina–Pranjković 2009: 315–316.

28 Vrlo brzo su hrvatsko tržište jezikoslovnih/„jezikoslovnih“ knjiga preplavili srp‑sko-hrvatski razlikovni rječnici (najopsežniji, pa u neku ruku i najozbiljniji bio je onaj Vladimira Brodnjaka iz 1991. – Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika), a u javnim su medijima (radijski i televizijski programi, dnevne i tjedne novine, časo‑pisi) vrlo traženi postali jezični savjeti.

29 Brojne su, pa i vrlo „egzotične“ novotvorbe zabilježene u različitim razlikovnim rječ‑nicima (usp. o tome i u Pranjković 2001: 30–31). Manji ih se dio (u nekim tipovima jezične komunikacije) zadržao do naših dana (npr. uspješnica za hit ili bestseler, zra-


Dakako da su velike i nagle promjene u leksiku hrvatskoga jezika iza‑zivale zbunjenost, pa i nesigurnost govornika hrvatskoga jezika, koji su nerijetko zamuckivali u potrazi za „pravom“ hrvatskom riječju. Ipak, pre‑dimenzionirana ih je, simbolička vrijednost nekih „novih“ riječi nukala da rabe baš te riječi u mnogim, pa i neprimjerenim kontekstima – što je zna‑lo dovoditi i do grotesknih situacija.

No svakako treba reći i to da u razdoblju velikih promjena nisu svi (hrvatski) leksemi imali isti (standardno)jezični status.

A. Najjasnija je situacija ipak bila s hrvatskim terminima (stručnim nazivima) koji su prekonoć, upravo zakonskim aktom, zadobili apsolutnu prevlast u odnosu na ranije nazive. To se dogodilo s hrvatskim vojnim na‑zivljem, ali i s pravnim te administrativnim. Štoviše, moglo je pritom do‑ći i do semantičke polarizacije (koja će blijedjeti u kasnijim godinama kad za nju više neće postojati izvanjezični razlozi): oficir Jugoslavenske narod‑ne armije naspram časniku Hrvatske vojske; „crveni“ pasoš naspram no‑voj hrvatskoj putovnici i sl. Revitalizacija pojedinih leksema može biti i po‑sljedica izmijenjene materijalne stvarnosti. Tako su iz pasivnoga u aktivni rječnički sloj prešli primjerice leksemi županija, župan, kuna (novčana je‑dinica). Takvi se leksemi – baš zato što preuzimaju terminološko značenje – prestaju osjećati kao arhaizmi i/ili historizmi, a brišu se i dotadašnje ko‑notacije (npr. kuna kao gotovo bezvrijedna novčana jedinica koja dnevno devalvira; naspram tome kuna kao stabilna konvertibilna valuta).

B. Međutim neki su se drugi hrvatski leksemi s raznih razloga, uglav‑nom nelingvističkih, nastojali nametnuti drugima, jednako vrijednim i pod jednako prihvatljivim ili čak prihvatljivijim zamjenama (usp. o tome i u Pranjković 2001: 30). Zanimljivi se procesi mogu pratiti u dijelu opće-uporabnoga leksika. Iako bi leksička norma u tome sloju trebala biti ma‑nje restriktivna i dopuštati odabir između dviju ili više (podjednako pri‑hvatljivih) mogućnosti, uporabna će se norma, napuštajući raniji uzus, nerijetko opredjeljivati tek za neke članove sinonimnih nizova. I dok nor‑mativni rječnik lekseme porijeklo i podrijetlo, upotreba, uporaba i poraba, prisutnost i nazočnost te poštovanje i štovanje navodi (uglavnom) kao si‑nonimne, naglo se povećava čestotnost leksema podrijetlo, uporaba/pora-ba, nazočnost i štovanje. Slično su prošli i mnogi drugi hrvatski leksemi koji su naočigled uzmicali pred konkurentnima, pa tako i izvještaj pred iz-vješćem, prilog pred privitkom (u privitku dopisa), (autobusna/tramvajska) stanica pred postajom, redovan pred redovitim, narod i narodni pred pu-čanstvom i pučkim, obaveza pred obvezom, razvoj pred razvitkom, radnik pred djelatnikom (odatle čak i djelatno vrijeme umjesto radno vrijeme!), (domaća) zadaća pred (domaćim) uratkom itd., itd. Kako se tome i ne mo‑

koplov i zračna luka za avion i aerodrom, preslika za fotokopiju) te nešto postojanije u administrativnom rječniku, npr. povjerenstvo i pristupnik za komisiju i kandidata, nadnevak za datum, promidžba za propagandu te imenice tipa dopredsjednik (domi-nistar, dogradonačelnik itd.) umjesto dotadašnjih tipa potpredsjednik i sl.


gu naći lingvistička uporišta, takve će se pojave (ideologemi30) moći tu‑mačiti istom sociolingvističkim i psiholingvističkim razlozima: nakon de‑setljeća ujednačavanja prema srpskom jeziku razumljiva je, čak i kad nije lingvistički opravdana, težnja za većom razlikovnošću hrvatskoga jezika u odnosu na srpski; žalom za nekim zaboravljenim, a često i godinama po‑tiskivanim hrvatskim riječima, što je često – u nedostatku zadovoljavajuće jezične naobrazbe – popraćeno uvjerenjem da „ispravnija“ mora biti upra‑vo ona riječ koju dosada nismo rabili. Ili – ponovimo i to – nakon desetljećā insistiranja na ujedinjujućoj nastupilo je vrijeme kada dominira odvajajuća funkcija standardnoga jezika.

C. Dio hrvatskih leksema nastavlja koegzistirati s internacionalizmi‑ma katkada iste, a katkada dijelom različite stilske vrijednosti. Internacio-nalizmi će se češće javljati kao termini, ali ne nužno. U razgovornom će je‑ziku i u žargonima pojedinih struka biti posve uobičajeni, a hrvatskom će jeziku imanentne purističke tendencije više doći do izražaja u biranijem stilu. Tako se uz uobičajene lekseme rezerva, faktor, fotokopija, kompjuter/kompjutor, avion itd. sve češće (ali ne i u svim kontekstima) javljaju priču-va, čimbenik (ili činitelj), preslika, računalo, zrakoplov.

U kontekstu gotovo dnevnih mijena u leksiku hrvatskoga jezika pozor‑nosti je vrijedna činjenica da su u zadnjem desetljeću 20. stoljeća tri izda‑nja istoga rječnika – onoga Vladimira Anića (11991, 21994. i 31998. godine) uznastojala zabilježiti promjene u statusu pojedinih leksema (više o tome i u Badurina 2004–2005). Uopće, u desetljeću o kojemu je ovdje riječ lek‑sikografska je djelatnost u Hrvatskoj – u odnosu na ranije razdoblje – do‑živjela pravi procvat. Dakle godine 1991. – točno devedeset godina nakon objave posljednjega hrvatskog jednojezičnog rječnika, onoga Franje Ive‑kovića i Ivana Broza (1901) – rečeno je, svjetlost je dana ugledalo prvo od četiriju izdanja Rječnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića (četvrto se po‑javilo pri početku novoga stoljeća – 2003. godine), a na izmaku desetlje‑ća (2000. godine) objelodanjen je još jedan hrvatski jednojezičnik – Rječ-nik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige u redakciji Jure Šonje. Tome još valja pridodati i bogatu produkciju razlikovnih rječnika, ali i jezičnih savjetnika (koji su se također ponajve‑ćim dijelom doticali leksičke norme) – na što ovdje tek uzgred podsjećamo!

3.2.2. Promjene u pravopisuS pravopisnim je knjigama u Hrvata ponešto drukčija situacija. Naime mnogi su odsudni trenuci hrvatske (jezične) povijesti bivali obilježeni in‑tervencijama u pravopisnu normu i objavljivanjima novih pravopisnih knji‑

30 Vladimir Anić u trima izdanjima svoga Rječnika hrvatskoga jezika (1991, 1994. i 1998) rabi oznaku ideol. (ideološki) i njome označava leksem koji „pripada ideologiji, nastaje ili se upotrebljava kao znak raspoznavanja među pripadnicima jedne ideolo‑gije (ideologem) ili služi za obrazloženje određene ideologije“ (usp. V. Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, 1998: 1428).


ga.31 Stoga i ne treba iznenaditi da se već 1990. godine pojavio pretisak kultne hrvatske pravopisne knjige: 1971. godine zabranjenoga i uništeno‑ga, pa potom u inozemstvu (u Londonu) objavljenoga Babić–Finka–Mogu‑ševa Hrvatskoga pravopisa. Zanimljivo je pritom istaći da taj pretisak ni‑je bio – kako bi se inače moglo očekivati – tek bibliofilsko izdanje, već se odmah (čak i u školama) počeo upotrebljavati kao novi hrvatski pravo‑pis. Iako je što se same pravopisne norme tiče bilo iznimno malo razlika u odnosu na tada aktualni Anić–Silićev Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (prvo izdanje 1986. godine, a treće, posljednje iste 1990), hrvatska se pismena scena stala polarizirati u upravo beznačajnim deta‑ljima (npr. pitanje udvajanja ili neudvajanja pravopisnih znakova uz broj‑ke). Autori londonca međutim nastavili su s izdavanjem novih izdanja svo‑je pravopisne knjige – četiri su nova objavljena u istom desetljeću: 21994, 31995, 41996. i 52000. (prerađena izdanja u novome stoljeću ovdje ne spo‑minjemo). Tek jedno se od tih izdanja – 4. iz 1996. godine – izborilo za „po‑vlašten“ položaj za školsku uporabu odobrenoga pravopisa.32 Međutim no‑va su izdanja Hrvatskoga pravopisa odslikavala nove tendencije koje su se (i ne baš uvijek uspješno) nastojale sugerirati hrvatskoj stručnoj javno‑sti, a njima se ujedno Babić–Finka–Moguševa pravopisna knjiga sve znat‑nije udaljavala od svoga boranićevskoga ishodišta (Hrvatski je pravopis iz 1971. godine napisan po uzoru na 9. izdanje Boranićeva pravopisa,33 što

31 Posvjedočit će o tome nekoliko segmenata iz (novije) povijesti hrvatske pravopi‑smenosti. Hrvatski je narodni preporod najavljen grafijskom (slovopisnom) refor‑mom (knjižica Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa Ljudevita Gaja iz 1830. te članak Pravopisz iz 1835. godine, koji također potpisuje Lj. Gaj) i na prvu je pravopisnu knjigu ipak trebalo pričekati idućih 20 godina (Josip Partaš, Pravo-pis jezika ilirskoga, 1850). Pobjeda je tzv. hrvatskih vukovaca najavljena Hrvatskim pravopisom Ivana Broza (1892) kao prvom od triju normativnih knjiga (Maretiće‑va Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika i Iveković–Brozov Rječnik hrvatskoga jezika tek će uslijediti). Nakon jugoslavenskih/srpskih posezanja spram hrvatskoga pravopisa uspostavom se Nezavisne Države Hrvatske – upravo kao reakcija na takvo stanje – znatnije mijenja pravopisna koncepcija: nakon prve i ne tako radikalne Ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941. godine uslije dila je bitno određenija i manje umjerena Zakonska odredba o hrvat-skom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. Nakon što su vlasti NDH zabranile Cipra–Guberina–Krstićev umjereno fonološki/umjereno morfonološ‑ki Hrvatski pravopis napisan 1941. godine, godine 1942. objavljen je prvi normativ‑ni priručnik Koriensko pisanje, a 1944. i Cipra–Klaićev Hrvatski pravopis. Novo je jugoslavensko zajedništvo trebalo biti „okrunjeno“ novosadskim „dogovorom“ čiji je prvi (u pravom smislu i jedini) plod bio Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika iz 1960. godine. Hrvatsko je proljeće obilježila još jedna zabranjena i uništena hr‑vatska pravopisna knjiga: Babić–Finka–Mogušev Hrvatski pravopis iz 1971. godine.

32 „Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske odobrilo je uporabu ove knji‑ge u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske rješenjem broj 523-02-01/5- -94-01 od 18. travnja 1994. godine.“

33 O predlošku novoga Hrvatskog pravopisa njegovi autori progovaraju u Predgovoru: „Kao osnovica za izradu rukopisa poslužilo nam je IX. izdanje Boranićeva pravopi‑sa.“ Kako se njihova još neukoričena pravopisna knjiga našla u političkom vrtlogu, primjerci koji su ipak uvezani – ali s istaknutom napomenom SAMO ZA INTERNU


je u 70-im godinama, u doba novosadskog Pravopisa neupitno predstavlja‑lo okretanje hrvatskoj pravopisnoj normi).

No pokušajmo ipak nešto konkretnije predstaviti što se zbivalo s hr‑vatskom pravopisnom normom u zadnjem desetljeću 20. stoljeća (usp. i Badurina–Palašić 2013).

Nova, prerađivana izdanja Babić–Finka–Moguševa Hrvatskog pravo-pisa razlogom su dakle činjenici da je uvodno izrečena misao o neznatnim razlikama između dviju pravopisnih normi – Anić–Silićeve te Babić–Fin‑ka–Moguševe – bila ograničena vijeka trajanja. Koraci kojima je pravopi‑sni trojac u ponovljenim izdanjima svoga pravopisa uvodio promjene nisu bili baš sasvim sitni34 i imali su neprikrivenu tendenciju: hrvatski pravo‑pis što više udaljiti od srpskoga,35 ali time – ne zaboravimo – i od dobroga dijela hrvatske pismenosti!

Prvi kamen spoticanja bilo je pitanje tipa pravopisa, odnosno temeljno pravopisno načelo. Hrvatski je pravopis od 90-ih godina 19. stoljeća pre‑težito fonološki (piše se pretpostaviti, pretkršćanski, pretposljednji – sve prefiksalni morfem /pred/ – ali i slatka prema sladak, stambeni prema stan i sl.) s elementima morfonološkog ili morfološkog/morfemskog na‑čela (podstanar, podšišati, odčepiti, odćušnuti, izvanbračni, jedanput itd.). Ako već moramo uspoređivati, valja reći da je srpski pravopis oduvijek bio dosljednije (ako ne i maksimalno dosljedno) fonološki. U kontekstu se na-čelne sličnosti između hrvatske i srpske pravopisne norme može tumačiti želja jednog dijela hrvatske javnosti da se u 90-im godinama 20. stoljeća promijeni hrvatski pravopis, i to po uzoru na ipak kratkotrajna hrvatska iskustva s tzv. etimološkim (ili korienskim) pravopisom.36

Pokretač svojevrsnoga propitivanja javnih stavova o hrvatskom pra-vopisnom pitanju bilo je novoosnovano Jezično povjerenstvo Matice hrvat‑

UPOTREBU – ostali su nepotpuni: izostavljeni su Predgovor, Uvod, Kratice i Kazala. Takvo je krnje izdanje bilo predložak londoncu; stoga i navedenu napomenu prvi put čitamo u pretisku iz 1990. godine.

34 Stjepan Babić, tada najaktivniji i najglasniji jezikoslovac u pogledu pravopisne pro‑blematike, zapisao je 1993. godine kako je uvjeren „da razvoj [hrvatskoga pravopisa, nap. L. B.] ide prema morfonološkom načelu – svaki novi pravopis napravio je u tome smislu koračić, pa i novosadski (sic!)“ te da se zalaže „za takva pravila koja će tomu voditi postupno“ (navedeno prema Pranjković 2006: 50).

35 Više je razloga – koje ovdje nećemo elaborirati – zbog kojih ima osnova za uspo‑redbu hrvatske i srpske pravopisne norme. U prvome redu to je pobjeda vukovske književnojezične/standardnojezične i pravopisne koncepcije u Hrvatskoj u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, a potom i višedesetljetni život Hrvata i Srba u zajedničkim državama, tijekom kojega su oni prolazili kroz nekoliko faza pravopisnoga ujedna‑čavanja (zadnji je pokušaj bio tzv. novosadskim pravopisom u 60-im godinama 20. stoljeća). Ipak, usprkos dodirnim točkama hrvatska su i srpska pravopisna norma bile i ostale različite. Usp. o tome i u Badurina–Pranjković 2009.

36 Za pisanje po etimologiji zalagali su se u 19. stoljeću ilirci, potom pripadnici zagre‑bačke filološke škole, sve da bi ostvarili svoje ideološke/političke ciljeve ujedinjenja (u knjizi, tj. pismenosti) svih Slavena; drugo je razdoblje trajalo kraće (1942–1944) i vezuje se uz pravopisnu djelatnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – korienskim se pravopisom, koji je propisan, željelo udaljiti od srpske pravopisne norme.


ske (na čijem je čelu bio Stjepan Babić). To je povjerenstvo u studenome 1992. godine razaslalo dopis odabranim hrvatskim kulturnim i znanstve‑nim ustanovama37 s prijedlozima načela za poboljšanje i usavršavanje hr-vatskoga pravopisa. Iako su intencije predlagača u prvom valu neslavno propale (o čemu se može čitati u časopisu Jezik iz 1993; usp. i komentare u Pranjković 2006: 51–57; Badurina–Palašić 2013), prijedlozi koje su on‑dje iznijeli utrli su put kojim se postupno, koračić po koračić, mijenjala hr‑vatska pravopisna norma. Zbog toga ćemo ih ovdje ukratko predstaviti.

Prvi prijedlog da se na mjestu nekadašnjega jata u dugim slogovima piše ie, a ne ije glatko je odbijen – i on je jedini od kojega su članovi Povje‑renstva, i autori pravopisa, ubrzo potpuno digli ruke.38

Drugi se prijedlog ticao pisanja jata u kratkim slogovima kojima pret‑hodi suglasnički skup čiji je drugi član sonant /r/ (tzv. pokriveno r): pre‑ma stavu Jezičnog povjerenstva Matice hrvatske trebalo bi pisati strjelica (a ne strelica), brježuljak (ne brežuljak), vrjemena (ne vremena) i sl. Uspr‑kos većinskom odbijanju i tog prijedloga (ili njegovu prihvaćanju samo za ograničen broj leksema), autori su pravopisa ustrajali u njegovoj proved‑bi: u različitim se izdanjima njihove pravopisne knjige može pratiti ne‑spretno, ali i tvrdoglavo insistiranje na izmjenama pravopisne norme (iz izdanja u izdanje mijenjali su se tek popisi imenica u kojima se u kratkim slogovima izuzetno piše e, a ne preferirano je). No u vezi s tim pitanjem valja upozoriti na nešto mnogo ozbiljnije! U 90-ima pisanje se (a valjda i izgovaranje!?) oblika riječi poput crepovi, bregovi, vremenski, trezven i sl. poželjelo protumačiti kao neželjen utjecaj srpskoga jezika (i novosadskog pravopisa), kojega se stoga treba pošto-poto riješiti. Prava je istina među‑tim nešto sasvim drugo! Ne samo da je alternacija ije > je > e (dakle cri-jep – crjepovi > crepovi) morfonološki uvjetovana (na isti način kao što je uvjetovana alternacija k > c u ruka > ruci) – štoviše i u gramatikama već opisana/propisana – nego je pravopisno e činjenica i prednovosadske hr‑vatske pismenosti.39 S čitanjem gramatika i prelistavanjem starijih pravo‑pisnih knjiga kao da nitko nije ozbiljno računao! Danas, s gotovo četvrt‑stoljetnim odmakom, možemo samo konstatirati: u pisanju alternacije jata u kratkim slogovima iza suglasničkog skupa čiji je drugi član /r/ u prote‑klom je razdoblju poprilično destabilizirana pravopisna norma, ali je – i znatno gore od toga! – pravopisnoj normi dopušteno i/ili omogućeno da in‑

37 U njihovu su se adresaru našli: Razred za filološke znanosti HAZU, Razred za knji‑ževnost HAZU, Društvo hrvatskih književnika, Zavod za hrvatski jezik, Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu (ali ne i srodne katedre s drugih hrvatskih sveučilišta) te Ministarstvo prosvjete i kulture.

38 Naime ništa bolje nije prošao ni drugi pokušaj uvođenja dvoslova (digrafa) ie umje‑sto troslovnog slijeda ije na mjestu dugog refleksa jata upućen 1999. godine na pro‑širen popis ustanova – i on je odbijen!

39 Ukratko, pisanje je je u tim pozicijama, čak i prema Hrvatskome pravopisu objavlje‑nome 1944. godine, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, bilo samo izuzetak, i ve‑zivalo se uz izdvojene i/ili knjiške lekseme (usp. i Pranjković 2006: 51–56; Badurina 2009: 278–279; Marković 2013: 102–103).


tervenira u morfonološku strukturu jezika (naime u nametnutom im uvje‑renju da je tako jedino ispravno govornici su hrvatskoga jezika nerijetko počeli i izgovarati inače ne baš lako izgovorive fonemske skupove kakvi se javljaju u izrazima poput vrjednovanje, brjegovit, okrjepljenje i sl.).

Treći se prijedlog ticao pisanja d i t u oblicima imenica na -tak, -dak, ‑tac, -dac, -tka ispred c, č. Razlozi koji su se iznosili kao opravdanje za tu promjenu bili su semantički (razlikovanje oblika parova riječi tipa mladac ~ mlatac ili letak ~ ledac, npr. mladci ~ mlatci, letci ~ ledci) – pri čemu se zanemarivala notorna činjenica da se radi o razmjerno slabo frekvent nim riječima (ledac je, primjerice, devetnaestostoljetna hrvatska zamjena za internacionalizam kristal prisutna tek u pasivnom leksičkom sloju hrvat‑skoga jezika) koje k tome teško da se mogu naći u istom kontekstu. Ustva‑ri, i u tom je slučaju (kao i u idućem prijedlogu da se d i t pišu u tvorbi rije‑či ispred sufikasa koji počinju sa c, č – npr. govedče, sirotče, čeljadce) želja evidentno bila povećati udio morfonološkoga u hrvatskome pravopisu. I opet: u početku dopuštajući dvostruka rješenja (zadatci i zadaci, otpadci i otpaci, hitci i hici, mladci i mlaci) u kasnijim se izdanjima pravopisne knji‑ge postupno uvodi sve više primjera u kojima se prednost daje morfono‑loškome pisanju, sve do konačne odluke da se ono propiše kao jedino do‑pušteno (5. izdanje iz 2000).

Iako o sastavljenom i nesastavljenom pisanju riječi i izraza u ovdje komentiranim prijedlozima Jezičnog povjerenstva za poboljšanje i usavr-šavanje hrvatskoga pravopisa nema spomena, reći ćemo da je i to ina‑če zahtjevno pravopisno pitanje reaktualizirano u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Vjerojatno kao neposredna reakcija na prilično radikalna rje‑šenja u pravcu sastavljenoga pisanja provedena u Anić–Silićevu Pravo-pisnom priručniku (ponajviše prijedložno-imenskih konstrukcija s novim, priložnim značenjem, npr. naljeto, nazimu, napriliku, naprimjer i sl.) pra‑vopisni je trojac u preradama svog pravopisa iz 1971. godine upravo nera‑zumno povećao broj nesastavljeno pisanih riječi/izraza – pa i onih koje su se u prvome izdanju, normalno, pisale sastavljeno (na dohvat, na iskap, na izgled, na očigled i sl.).40 Potom od 5. izdanja iz 2000. godine propisuje se – kao jedino ispravno – nesastavljeno pisanje niječnice uz enklitički oblik prezenta glagola htjeti (ne ću, ne ćeš, ne će...) – glavni je motiv za to bio po‑vratak na prednovosadsku pravopisnu praksu.41 Tom se pravopisnom rje‑šenju pridaje posebna, simbolička vrijednost, koju ono zadržava i do naših dana: u javnosti pravopisne se knjige razlikuju, pa i etiketiraju s obzirom na to propisuju li pisanje neću ili ne ću!

40 Po svoj prilici zbog nejasnih kriterija iz izdanja u izdanje mijenjala su se pojedina rješenja (ne)sastavljenoga pisanja.

41 U vezi s tim pitanjem dosta se raspravljalo, sučeljavala su se mišljenja hrvatskih jezikoslovaca, ali i dva tipa argumenata – s jedne strane tradicija (Hrvati su nekad tako pisali, i po svoj prilici tako bi pisali i danas da nije bilo novosadskog dogovora i novosadskog pravopisa), s druge jezični (lingvistički) razlozi (nema opravdanja za nesastavljeno pisanje niječnice ispred enklitičkog glagolskog oblika; riječ je o kon‑trakciji prema ne hoću).


Odustajemo ovdje od daljnjeg nizanja (novijih) hrvatskih pravopisnih nedoumica. Jedno je sigurno: pravopisna pitanja koja su i bez prijeke po‑trebe u devedesetima stavljena na dnevni red – jer mnoga od njih, poput pisanja bregovi i crepovi ili sastavljenoga pisanja neću i nisu predstavljala realne pravopisne dvojbe – umnogome su destabilizirala pravopisnu nor‑mu, pa i ugrozila opću pismenost prosječnoga govornika hrvatskoga jezi‑ka.42 Poteškoće koje je takva, nesređena situacija izazvala u školstvu te-ško je i sagledati – posljedice će se, zacijelo, još dugo osjećati.

4. Ima li uopće zaključka?

Pitanje koje nam se na kraju – nakon tek ugrubo predstavljenih zbivanja oko hrvatskoga jezika, ali i u njemu (u njegovim normama) u zadnjem de‑setljeću prošlog stoljeća – nameće jest kakvo je onda stanje u hrvatskome (standardnom) jeziku danas.

Odgovor na to pitanje – opet – nije nimalo lagan i nikako ne može bi‑ti decidiran. Međutim u trenutku kad već grabimo prema polovici drugo‑ga desetljeća 21. stoljeća možemo – nadamo se – trezvenije gledati na sva protekla događanja. Možda smo ovaj prilog poželjeli zaključiti i suviše op‑timistično, no čini nam se da je ipak – postupno – došlo do normalizacije normi43 i da danas uglavnom ima znatno manje zastranjivanja i eksperi‑

42 Zacijelo se može postaviti i pitanje kako su govornici hrvatskoga jezika, oni od kojih se očekivalo da primjenjuju stara i/ili nova pravopisna pravila reagirali na turbu‑lentno stanje hrvatske pravopisne norme. Čini se da su se na vagi našle razumljiva korisnička komocija (utemeljena na konzervativnosti i/ili tradicionalnosti svake pra‑vopisne norme) i ideja o društveno/nacionalno prihvatljivoj misiji „pohrvaćivanja“ hrvatskoga pravopisa – i, u velikom broju slučajeva, prevagu je odnijela ova druga! Pritom je znanstveno utemeljena argumentacija, očekivano, izvukla kraći kraj. (Usp. i Badurina 2009.)

Problemi (uglavnom metodološke naravi) u vezi s propisom hrvatske pravopisne norme odslikavali su se, naravno, i u praktičnim pitanjima hrvatske pismenosti. Kako su se pojedina pravopisna rješenja dizala na razinu ideologema i u javnom su diskursu zadobivala neprimjereno mnogo prostora, a nemali broj govornika hrvat‑skoga jezika nije pokazao namjeru temeljito proučavati pravopisne knjige i uvijek nadolazeće promjene u njima – pravopisna su se pravila provodila parcijalno, a često se pisalo i mimo svih pravila i mimo svih hrvatskih pravopisa (recimo, pisalo se ne ću – jer to je prepoznato kao važno pitanje hrvatskog pravopisnog i nacionalnog identiteta – ali je nedostajalo ili koncentracije ili temeljnih gramatičkih znanja pa da se piše i ne ćeš, ne će, ne ćemo itd.; umjesto dopuštenih/propisanih vrednota ili vrjednota nerijetko su se u tekstovima počeli nalaziti pogrešni zapisi tipa *vrijed-nota (opet, nedostaje znanje da se radi o kratkom, zapravo pokraćenom slogu, pa u njemu nikako ne može doći ije), umjesto izvaci ili izvadci (prema izvadak) pisalo se (i još se gdjekad piše) *izvatci (analogijom prema zadatci < zadatak) i sl. Na svemu tome temeljimo tvrdnju da je hrvatska opća pismenost u zadnjem desetljeću 20. stoljeća ozbiljno poljuljana.

43 Na okruglome stolu o normama i normiranju hrvatskoga standardnog jezika, koji je na izmaku 90-ih organizirala Matica hrvatska (transkript je rasprave objavljen u zborničkoj knjizi Norme i normiranje hrvatskoga standardnog jezika, priredio Marko


menata u vezi s hrvatskim jezičnim normama (dakako, teško je o tome go‑voriti uopćeno jer različite institucije, ali i pojedinci – standardolozi, nor‑mativisti – mogu imati manje ili više različite poglede na to kako bi trebao dalje teći standardizacijski proces pa utoliko provode različite koncepte jezične politike ili se za njih zalažu). Jedno je pritom neupitno: (re)standar-dizacijski procesi koji su hrvatski jezični korpus zahvatili u 90-im godina‑ma prošloga stoljeća ostavili su na njemu neizbrisiv trag. U svemu tome i nalazimo opravdanje da navedeno razdoblje smatramo važnim u novijoj povijesti hrvatskoga (standardnog) jezika.

Samardžija, Matica hrvatska, Zagreb 1999) jedan od sudionika rasprave, Ivo Pranj‑ković, svoje je izlaganje započeo riječima: „Ja bih ovaj put prije govorio o normaliza-ciji norme negoli o samoj normi odnosno normiranju (...)“ te nastavio „Riječ je naime o tome da bi, po mom sudu barem, dvije najeksplicitnije norme, a to su pravopisna i leksička, trebalo zapravo najprije vratiti u normalne tokove (ili tijekove, kako hoće‑te)“ (navedeno prema Pranjković 2010: 73; istakla L. B.).


Literatura

Badurina, Lada. 2004–2005. Novije promjene u hrvatskome standardnom jeziku. Croatian Studies Review. Macquarie Croatian Studies Centre. Sydney: 83–93.

Badurina, Lada. 2006. Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću. U: Hr-vatski jezik u XX. stoljeću (ur. Marko Samardžija i Ivo Pranjković): 145–158. Zagreb: Matica hrvatska. (Dostupno i na http://www.hrvat‑skiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=685: hrvatska-pravopisna-norma-u-20-stoljeu&catid=38:jezik-lingvistika &Itemid=48).

Badurina, Lada. 2009. O metodologiji rada na pravopisu: Hrvatska isku‑stva. U: Njegoševi dani 1, zbornik radova (ur. Tatjana Bečanović): 275–285. Nikšić.

Badurina, Lada; Ivo Pranjković. 2009. Hrvatski pravopisni kompleks: No-vi Sad i hrvatski pravopis danas. U: Jezični varijeteti i nacionalni iden-titeti (ur. Lada Badurina, Ivo Pranjković i Josip Silić): 307–318. Za‑greb: Disput.

Badurina, Lada. 2010. Standardizacijski procesi u 20. stoljeću. U: Povijest hrvatskoga jezika – Književne prakse sedamdesetih. Zbornik radova 38. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur. Krešimir Mićanović): 69–101. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola.

Badurina, Lada; Nikolina Palašić. 2013. Hrvatski pravopis u 90-im godi‑nama 20. stoljeća: Povratak tradiciji ili restandardizacija pravopisne norme. U: Njegoševi dani 4, zbornik radova (ur. Tatjana Bečanović): 385–396. Nikšić.

Brozović, Dalibor. 2006. Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnosla‑venskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezi‑ka hrvatske književnosti. U: Dalibor Brozović. Neka bitna pitanja hr-vatskoga jezičnog standarda: 155–278. Zagreb: Školska knjiga.

Czerwiński, Maciej. 2009. Jezik – izvor nacionalne i državne homogeniza‑cije: izabrani prilozi. U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur. La‑da Badurina, Ivo Pranjković i Josip Silić): 11–27. Zagreb: Disput.

De Beaugrande, Robert-Alain; Wolfgang Ulrich Dressler. 2010. Uvod u ling-vistiku teksta (prev. Nikolina Palašić). Zagreb: Disput.

Granić, Jagoda. 2009. Sociolingvistika hrvatske jezične stvarnosti: komu‑nikacijski i simbolički prostor od 1991. U: Med politiko i stvarnostjo: Jezikovna situacija v novonastalih državah bivše Jugoslavije (ur. Vesna Požgaj Hadži, Tatjana Balažic Bulc i Vojko Gorjanc): 43–57. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta.

Greenberg, Robert D. 2004. Language and Identity in the Balkans: Ser-bo-Croatian and its Disintegration. Oxford University Press.


Greenberg, Robert D. 2005. Jezik i identitet na Balkanu: Raspad srpsko-hr-vatskoga (prev. Anita Peti-Stantić). Zagreb: Srednja Europa.

Katičić, Radoslav. 1986. O početku novoštokavskoga hrvatskoga jezičnog standarda, o njegovu položaju u povijesti hrvatskoga književnog jezi‑ka i u cjelini standardne novoštokavštine. U: Radoslav Katičić. Novi jezikoslovni ogledi: 138–157. Zagreb: Školska knjiga.

Katičić, Radoslav. 1999. Načela standardnosti hrvatskoga jezika. U: Nor-me i normiranje hrvatskoga jezika (prir. Marko Samardžija): 295–307. Zagreb: Matica hrvatska.

Kordić, Snježana. 2009. Policentrični standardni jezik. U: Jezični varijete-ti i nacionalni identiteti (ur. Lada Badurina, Ivo Pranjković i Josip Si‑lić): 83–108. Zagreb: Disput.

Kordić, Snježana. 2010. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux.Marković, Ivan. 2013. Hrvatska morfonologija. Zagreb: Disput.Mićanović, Krešimir. 2006. Hrvatski s naglaskom: Standard i jezični vari-

jeteti. Zagreb: Disput.Mønnesland, Svein. 2013. National Symbols in Multinational States: The

Yugoslav Case. Oslo: Sypress Forlag.Peti-Stantić, Anita (ur.). 2008. Identitet jezika jezikom izrečen: Zbornik ra-

sprava s Okruglog stola o knjizi Roberta D. Greenberga Jezik i identi‑tet na Balkanu. Zagreb: Srednja Europa.

Peti-Stantić, Anita. 2009. Restandardizacija (hrvatskoga) standardnog je‑zika. U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur. Lada Badurina, Ivo Pranjković i Josip Silić): 71–82. Zagreb: Disput.

Peti-Stantić, Anita; Keith Langston. 2013. Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologije. Zagreb: Srednja Europa.

Pranjković, Ivo. 2001. Normativne i paranormativne inovacije u hrvatsko‑me jeziku. U: Dani hrvatskoga jezika 2000. (pripremio Božidar Šimu‑nić): 23–33. Zadar: Matica hrvatska Zadar. (Pretisnuto i u Pranjković 2008: 84–93.)

Pranjković, Ivo. 2006. Hrvatska pravopisna norma u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. U: Četvrti hrvatski slavistički kongres: Uvodna predava-nja: 47–62. Varaždin – Čakovec. (Pretisnuto i u Pranjković 2008: 39–51.)

Pranjković, Ivo. 2008. Sučeljavanja: Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. Zagreb: Disput.

Pranjković, Ivo. 2010. Ogledi o jezičnoj pravilnosti. Zagreb: Disput.Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.Škiljan, Dubravko. 2002. Govor nacije: Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Gol‑

den marketing.


Standardization or re-standardization of the Croatian language in the 1990s

Summary

Changes that occurred in the 1990s in the Croatian (standard) language were a direct consequence of the changed socio-political circumstances: when the Republic of Croatia became an independent country, the sta‑tus of the Croatian language changed. This paper starts from the prem‑ise that standardization is a continuous process. Considering that in the 1990s a reshaping of a language that had already undergone the pro‑cess of standardization took place, there is sufficient basis to talk about a re-standardization of the Croatian language. The changes that occurred, primarily on the level of lexis, and (partly) on the level of orthography, had an extremely high symbolic value. We conclude that the 1990s can be considered a landmark, but not a pivotal, decade for the issue of the standardization of the Croatian language.

Ključne riječi: hrvatski (standardni) jezik, 90-e godine 20. st., standardi‑zacija, restandardizacija, leksička norma, pravopisna norma

Keywords: Croatian (standard) language, 1990s, 20th century, standardi‑zation, re-standardization, lexical norm, orthographic norm

Documents

Standardizacija ili restandardizacija hrvatskoga jezika u 90-im