Adriana Car-Mihec

1

1

O nekim problemima

srednjovjekovne dramske genološke terminologije

Proučavanje genološke terminologije vezane uz izučavanje

srednjovjekovnih dramskih žanrova i njihovih transformacija tijekom

povijesti veoma je složen zadatak. Uzrok tome svakako je u činjenici da

je sadržaj i opseg korištenih genoloških termina u našoj

književnokritičkoj praksi vrlo neodređen, zbunjujuć i, u najmanju ruku,

nedosljedan. Stoga ću se u ovome radu pozabaviti analizom

“terminološkog šarenila” koje vlada u našoj teorijskoj i književnokritičkoj

literaturi vezanoj uz spomenuti predmet.1 Valja mi pri tome dodati da je

iscrpan popis rezultata vezanih uz istraživanje naše srednjovjekovne

dramske baštine, kao i njihove prednosti ili nedostatke u svezi uporabe

termina za pojedine grupe dramskih djela gotovo nemoguće sastaviti.

Stoga ću se usredotočiti samo na one autore, odnosno studije koje po

mome skromnom sudu držim s teorijskog stanovišta ključnim i

relevantnim u prosuđivanju uloge koje oni pridaju vremenu u kome se je

konstituirala crkvena drama kao književna vrsta, odnosno načina na koji

je crkvena drama (kao i njoj subordinirane književne forme) utjecala na

dalji razvoj hrvatske dramske književnosti.2

U tom kontekstu na prvome mjestu valja svakako spomenuti

Armina Pavića koji je 1871. godine objavio Historiju dubrovačke drame3,

1 Cilj moga rada, dakle, neće biti definiranje terminologije vezane uz srednjovjekovnu

dramu, već samo pregled i analiza relevantnih teorijskih i književnokritičkih studija

vezanih uz područje srednjovjekovne drame. 2Pri pregledu djela naših povjesničara, teoretičara i kritičara književnosti kojih je

predmet proučavanja vezan uz navedeno područje služiti ću se kombinacijom

kronološkog i autorskog načela. Dakle, iza prve objavljene studije (važne, naravno, za

predmet naše studije) svakog od spomenutih autora, slijediti će pregled svih autorovih

radova vezanih uz problem srednjovjekovne drame. 3 Pavić, A., Historija dubrovačke drame, Zagreb, 1871.

Adriana Car-Mihec

2

2

prvo djelo koje držim značajnim za proučavanje termina vezanih uz

hrvatsku crkvenu dramu.4 U toj svojoj knjizi Pavić kompozicijski

podudarne književne forme (koje najčešće pogrešno ocjenjuje kao

prijevode s talijanskog) kojih su sadržaji birani iz svetog pisma ili

različitih svetačkih legendi naziva prikazanjima ili skazanjima, tj.

crkvenim dramama. Vidimo, dakle, da čak tri različita termina rabi za

određenje jedne grupe dramskih formi navodeći da su iste izvođene u

crkvama ili ispred njih, te da im je namjera bila približavanje vječnih,

crkvenih istina širokim narodnim masama. Glede, pak, drama koje

potječu iz 17. i 18. stoljeća, a čije su teme također crpljene iz "svetih

knjiga", Pavić ističe da to nisu više prikazanja namijenjena izvođenju

pred pukom, već anagnostičke drame napisane isključivo za čitanje. Iz

ovako sumarnog pregleda vidljivo je da autor nije imao jasnu sliku o

razvoju naše drame, a posebice nije uočavao razliku između anonimnih

prikazanja i umjetničkih prikazanja iz 16. i 17. stoljeća, uslijed čega,

naravno, dolazi i do terminološke nejasnosti pri njihovu određenju. Uzrok

tomu možemo potražiti u činjenici da Pavićevoj knjizi nije prethodilo

proučavanje i kritičko izdanje srednjovjekovnih dramskih tekstova.

Krajem 19. stoljeća, općenito uzevši, našoj je znanosti o

književnosti bio poznat tek manji dio srednjovjekovne književne

ostavštine, pa stoga ni u njenu proučavanju nije moglo doći do većih

rezultata. Nije tome pomogla ni XX. knjiga Starih pisaca hrvatskih5 u

kojoj je Valjevac 1893. godine objavio starohrvatska crkvena prikazanja

4 U spomenutu radu Pavić stariju hrvatsku dramu naziva dubrovačkom, iako - osim o

dubrovačkim autorima - govori i o drugim dalmatinskim piscima, kao i tekstovima iz

čitavog glagoljaškog pojasa. U pregledu dubrovačke književnosti (misli, dakle, na

stariju hrvatsku dramu) razlikuje četiri odjelita razdoblja. Za naše su proučavanje

zanimljiva prva dva koja obuhvaćaju: 1) splitska i hvarska prikazanja, Lucićevu

Robinju, Gazarovićevo djelo Murat i Ljubica; 2) dubrovačku dramu 16. i 17. stoljeća

u okviru koje razlikuje više različitih vrsta: prikazanja ili skazanja, prijevode

talijanskih tragedija, pastirska prikazanja i komediju.

Adriana Car-Mihec

3

3

16. i 17. stoljeća. Iz uvodne priređivačeve studije vidljivo je naime, da ni

Valjevac nije vidio veće razlike između anonimnih crkvenih prikazanja i

onih don Sabića Mladinića i Marina Gazarovića, te je, poput Armina

Pavića, tvrdio da su ona nastala pod utjecajem talijanskih izvora.

Milorad Medini nastavlja putovima svojih prethodnika. Na temelju

malobrojne i kritički loše obrađene građe piše svoju Povijest hrvatske

književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku6 u kojoj, poput Pavića, za dramska

djela nastala u 15. stoljeću koristi termin crkvena prikazanja. Takav

primjer slijedi i Rudolf Strohal7 tvrdeći da su jedino popovi glagoljaši

stvaraoci naše crkvene drame (misleći tu na cjelokupnu srednjovjekovnu

dramu). Ni Strohal, ni njegovi nasljednici, a među njima ni Branko

Vodnik8, nisu pridavali dovoljno važnosti našoj najstarijoj književnosti

pisanoj latinicom, već su književnost pisanu glagoljicom držali posebnim

kulturno-povijesnim fenomenom bez obzira na vrijeme njena nastanka,

što je svakako unosilo mnoge nejasnoće pri njenu izučavanju.

Značajan pomak u odnosu na do sad spomenute radove o hrvatskoj

crkvenoj drami učinio je Franjo Fancev u svojim mnogobrojnim

5 Stari pisci hrvatski – Crkvena prikazanja starohrvatska XVI i XVII vijeka, knj. XX,

(ur. Valjevac, M.), Zagreb, 1893. 6 Medini, M., Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb, 1902.

7 Strohal, R., Starohrvatska glagolska crkvena prikazanja, u: Nastavni vijesnik, 19,

1910, str. 211 - 219. 8 Vodnik, B., Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1913. Branko Vodnik crkvena

prikazanja naziva književnom vrstom (u okviru "područja" crkvene drame) nastalom

iz crkvenoga obreda pod snažnim utjecajem svjetovnih elemenata. Za razliku od

svojih prethodnika on prikazanja obrađuje sve do 19. stoljeća. Ta je književna vrsta,

po njegovu sudu, pisana narodnim jezikom i s izričito moralno-didaktičkom svrhom,

čudesna je i fantastična, u njoj se koristi vrlo "slobodna tehnika", a pjesnička joj je

vrijednost gotovo nikakva. Najstariji su oblici hrvatske crkvene drame po njemu, za

razliku od Pavića, bili pod snažnim utjecajem njemačke dramske književnosti, a tek

oni, najčešće mlađi, oblici što su nastali u izravnom dodiru s dubrovačko-

dalmatinskom književnošću imaju svoje izvore u talijanskim dramama. Sva su ta

prikazanja, na kraju zaključuje Vodnik, prave pučke drame. Iz ovakvih je definicija

vidljiva namjera da se termin crkveno prikazanje odredi nazivom - pučka drama. Mi

moramo, doduše, istaći da su crkvena prikazanja nastala pod snažnim utjecajem

književnousmenih oblika, ali to još uvijek nije dovoljan razlog zbog kojeg bi termin

pučka drama mogli koristiti za pojave koje se među sobom bitno razlikuju.

Adriana Car-Mihec

4

4

studijama, raspravama i prilozima posvećenim proučavanju starije

hrvatske književnosti.9 Cjelokupni repertoar hrvatskih crkvenih

prikazanja on dijeli u tri razvojne skupine: prvu - pučku - čijim dramskim

manifestacijama najčešće pridaje naziv pučka prikazanja; drugu -

prijelaznu - u kojoj se elementi književne umjetničke tvorbe ukrštaju s

karakterističnim elementima pučkih prikazanja, a koje - kao i elemente

treće skupine "čiste umjetničkoknjiževne tvorbe"10

- naziva crkvenim

prikazanjima. Crkveno prikazanje je Fancevu ujedno i grupni naziv za

sve spomenute dramske oblike nastale u medijevalno doba. Isti termin

rabi i kao sinonim pri definiranju dvaju razvojnih faza srednjovjekovne

drame koje se po činjenici poznavanja autorstva, po drugačijoj vrsti stiha

i odnosa prema publici odvajaju od podgrupe pučkih prikazanja. Unutar

pak svih nabrojenih grupa on ne imenuje manje podskupine djela koje bi

se, eventualno, mogle razlikovati u svom sadržajnom aspektu, već samo

napominje da te drame obrađuju misterije, svetačke legende i ehatološke

motive. Pridodajmo i podatak da Fancev ne prihvaća način na koji su se u

dotadašnjim povijestima hrvatske književnosti imenom crkvena

prikazanja imenovale dramatizacije biblijskih i svetačkih motiva.11

Po

9 Važno je spomenuti da je autor - proučavajući ne samo područje srednjovjekovne

dramatike, već i poezije - uočio činjenicu da između te dvije književne vrste postoje

mnoge zajedničke osobine. U studijama objavljenim 1925. godine ističe da su u

nastanku hrvatskih crkvenih prikazanja veliku ulogu odigrale bratovštine i njihova

pobožna poezija (dijaloške pjesme i pučki devocioni). Uočio je kako nastanak

hrvatskih dramskih srednjovjekovnih tekstova treba vezati uz pobožnu poeziju

bratovština, a ne, kao što tvrdi većina prethodno spomenutih povjesničara, uz

talijanske ili njemačke uzore. Proučio je mnoge pjesmarice, objavio veliki broj dotad

nepoznatih tekstova, postavio temelje, te svojim dragocjenim istraživanjima krajem

tridesetih godina potakao mnogobrojne autore da se zainteresiraju za naš

srednjovjekovni teatar s potpuno novih i dotad nepoznatih temelja. Vidi u Fancev, F.,

Liturgijsko-obredne igre u zagrebačkoj stolnoj crkvi, u: Narodne starine, IV, 1925,

str. 1 – 15; te Fancev, F., Prilozi za povijest hrvatske crkvene drame, u: Nastavni

vjesnik, XXXVI, 1925, str. 109 – 124. 10

Fancev, F., Hrvatska crkvena prikazanja, Posebni otisak iz XI. knj. Narodne

starine, Zagreb, 1932, str. 19. 11

Npr. Leon filozof Ivana Gučetića, Judita Ignjata Đurđevića, Muka Isukrstova Petra

Kanavelovića, Porođenje gospodinovo Antuna Gleđevića i dr.

Adriana Car-Mihec

5

5

tehnici obrade ta književna djela valja, po njegovu sudu, svrstati u grupu

pobožnih tragedija (tragedia d'argomento sacro), školskih drama (u

smislu isusovačke školske drame) ili pobožnih melodrama ( melodramma

sacro, melodramma spirituale).

Sredinom tridesetih objavljena je knjiga Vinka Lozovine

Dalmacija u hrvatskoj književnosti u kojoj autor, koristeći se poprilično

zbunjujućom terminologijom, uglavnom slijedi Fancevljeva istraživanja u

svezi podjele srednjovjekovne drame na više razvojnih faza.12

Četrdesetih

pak godina Slavko Ježić hrvatsku crkvenu dramu dijeli prema svojim

“lokalnim sredinama”, te samo uzgred spominje njene dalje razvojne

stupnjeve na dubrovačkom i hvarskom području (nazive kao npr.

prikazanja, skazanja, kao i crkveni igrokazi koristi kao sinonime).13

Mihovil Kombol 1949. godine u svojoj Hrvatskoj drami do 1830

navodi da se srednjovjekovna kršćanska drama kod nas pojavljuje pod

imenom prikazanja ili misteriji u sličnim oblicima kao i u susjednoj

Italiji."14

Polazeći od pretpostavke da su svi ti oblici tek parafraze

crkvenih tekstova bez gotovo ikakve umjetničke vrijednosti autor ne

nalazi potrebnim pozabaviti se analizom, a kamoli traženjem nazivlja za

12

Uvodna rečenica Vinka Lozovine u studiji posvećenoj starohrvatskim crkvenim

prikazanjima prilično je konfuzna. Autor naime tvrdi: "Pada u ovo pripremno doba i

već spomenuta vrsta crkvene dramske poezije, koja tvori najneposredniji prijelaz k

svjetovnoj, ali koja se u XVI., a dijelom i u XVII. stoljeću još dalje razvijala preko

pučkih, u početku nepoznatih pisaca, a bila je namijenjena samo vjerskoduhovnoj

zabavi i bogoljubnom uzveličavanju prostoga svijeta. To su t.zv. starohrvatska

crkvena prikazanja. Ona stoje o bok talijanskim ranijim, zvanim sacre

rappresentazioni, miracoli, misteri, drammi sacri.” (Lozovina, V., Dalmacija u

hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1936, str. 47- 48). Autor ujedno dodaje da se je

"crkvena dramska poezija" razvila iz dijalogiziranih pjesama crkvene lirike (tzv.

plačeva). Podatak da se je iz crkvene poezije razvila posebna grupa tzv. dramskih

plačeva često se spominje u našoj kritičkoj literaturi, no koliko je točna činjenica da

su ti plačevi isto što i crkvena prikazanja (autor iste ponekad naziva i svetim

igrokazima, te ih dijeli na podgrupe misterija, mirakula i sl.) zaista je upitna. 13

Izvore sam crpila iz drugog izdanja knjige. Vidi u Ježić, S., Hrvatska književnost od

početaka do danas (1100 – 1941), Zagreb, 1993. 14

Kombol, M., Hrvatska drama do 1830, u: Hrvatsko kolo, II, 1, Zagreb, 1949, str.

293 - 311.

Adriana Car-Mihec

6

6

sve te "slične oblike". U sklopu pak njegove velike Povijesti hrvatske

književnosti do narodnog preporoda koja svoje pomalo izmijenjeno i

osuvremenjeno izdanje uz suradnju Slobodana P. Novaka doživljava

1992. godine15

naći će se nešto više podataka o književnim rodovima

srednjeg vijeka u okviru kojih nalazimo kao književni rod - pobožnu

dramu. Analizirajući razvoj hrvatske srednjovjekovne drame u

europskom kontekstu Kombol, ovom prilikom odlučno niječući bilo

kakvu vezu antičkih i srednjovjekovnih oblika,16

iz okviru te - sada pak -

kršćanske drame izdvaja latinsku liturgičku igru iz koje se postupno

izdvajaju "ponarodnjeni oblici" pobožne drame. Krajnju točku tog razvoja

čine francuski misteriji. Sužujući istraživanja na hrvatsku pobožnu dramu

čiji je razvoj osebujan - tj. vezan je uz talijanske uzore - Kombol razlikuje

dijaloške pjesme od prikazanja - tj. misterija. Svi su ti dramski oblici iz

15. stoljeća pučkog karaktera i pisani su osmercima. Vetranovićeva djela

naziva pobožnim prikazanjima, a od kasnijih pisaca spominje samo

Kanavelovića čija je Muka Isusova napisana tehnikom "tadašnje svjetovne

drame".

Hrvoje Morović najstarijim oblicima dramske književnosti

srednjeg vijeka nastalim interpoliranjem u obredne tekstove kršćanske

liturgije pridaje naziv liturgijske igre i drame.17

One ulaze u sklop

srednjovjekovne crkvene drame, te ih možemo razlikovati od druge grupe

tekstova - crkvenih skazanja ili prikazanja.18

Pedesetih je godina o

15

Kombol, M. - Novak, S. P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Zagreb,

1992. 16

Kombol već 1949.g. napominje da, unatoč nekim vanjskim sličnostima na temelju

kojih povjesničari književnosti izvode zaključke o sličnosti postanka starogrčke

tragedije i srednjovjekovne kršćanske drame, postoje duboke razlike među njima. 17

Morović, H., “Sud pokonji” – prikazanje Jure Žuvetića, u: Građa za povijest

književnosti hrvatske, knj. 22, Zagreb, 1952, str. 147 – 228.; te Morović, H., Trogirska

liturgijska igra, u: Mogućnosti, XXVII, 10 – 11, Split, 1980, str. 1115 – 1124. 18

Unutar te druge grupe drama posebno mjesto Morović pridaje "dramatizacijama

kršćanskih motiva o tzv. posljednjim stvarima čovjekovim, a među njima izdvaja

poznati motiv o općem ili posljednjem sudu" ne dajući mu neki određeni naziv, ali je

Adriana Car-Mihec

7

7

hrvatskim prikazanjima pisao i Marijan Matković u predgovoru

Antologije hrvatske drame19

u kojem nazivom crkveno prikazanje pokriva

više različitih književnih formi (plačeve, dramska prikazanja). Istu grupu

tekstova on naziva i crkvenim dramama.20

Nikola Kolumbić je u Zadru 1964. godine obranio svoju doktorsku

disertaciju pod naslovom Postanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne

pasionske poezije i drame koja je postala svojevrsnim rodonačelnikom

zrelih sintetičkih studija koje se u nas javljaju sedamdesetih godina, a u

kojima se očituju modernija vrednovanja stare hrvatske dramatike.

Govoreći o njoj osvrnuti ću se samo na određene segmente ističući da je

probleme, koji u vezi s njom neće biti spomenuti, autor pomnije razradio

u svojim kasniji radovima. Jedan od takvih je u predgovoru analizirana

terminologija kojom se Kolumbić u disertaciji (te, naravno, i kasnije)

služio. Polazeći od pretpostavke da hrvatske srednjovjekovne pjesme i

drame u kojima se obrađuju tzv. muke i plačevi čine jedan neprekidni

razvojni lanac autor prije svega ograničava vremensko razdoblje u kojem

će se takvi tekstovi javljati, te zaključuje da naziv srednjovjekovna

književnost najpodobnije odgovara hrvatskoj književnosti do kraja 15.

stoljeća jer se spomenuti izraz koristi gotovo u svim europskim

književnostima, pa je pogodan za označavanje osebujnog stila i tematike

koji su karakteristični za određenu epohu. Na poteškoće nailazi pri

definiranju pjesničkih i dramskih tekstova koji obrađuju predmet muke i

plača (te termine najčešće nalazimo u natpisima naših starih tekstova), te

zaključuje: "Kako od naših naziva 'muka', 'plač' i 'tužba' nemamo sretno

vidljivo da je riječ o tzv. moralitetu. Vidi u Morović, H., Hvarsko Prikazanje suda

općenoga, u: Mogućnosti, XXI, 6 – 7, 1974, str. 165. 19

Antologija hrvatske drame, sastavio Marijan Matković, Beograd, 1958. 20

Spomenimo i Matkovićevu tvrdnju da je ta dramska vrsta nakon Vetranovića

nastavila životariti sve do 18. st. u djelima Petra Kanavelovića, don Sabića Mladinića,

Marina Gazarovića i Josipa Betondića u jednom novom obliku kome on pridaje naziv

pobožna tragedija (tragedia d'argomento sacro).

Adriana Car-Mihec

8

8

izvedenih pridjeva, morao sam se odlučiti za jedan od izvedenih prema

riječima stranog podrijetla, a koje se riječi u našoj terminologiji vrlo malo

upotrebljavaju u gornjem značenju. Odabrao sam pridjev pasionski,

proširivši njegovo značenje i na poeziju, jer mi se činio više

upotrebljavan i više uobičajan."21

Kolumbić razlikuje nekoliko razvojnih stupnjeva srednjovjekovnih

tekstova. Prvu grupu čine lirsko-narativne pjesme, potom dijaloški

plačevi podijeljeni na dvije grupe: u ranijoj grupi nalaze se tekstovi tipa

Picićeva plača iz 1471. godine, a u drugoj tipa latiničkog Hvarsko-

osorskog plača iz 1530.g. Spominjem ove dvije grupe stoga što druga

skupina tekstova starijeg postojanja ostaje stalno na istom razvojnom -

dijaloškom stupnju, dok tekstovi prve skupine čine temelj (kojem pridaje

naziv dramatizacija) iz kojeg su nastali razvijeniji oblici - primitivni

dramatizirani plačevi.22

Prijelaz iz spomenutog razvojnog oblika je tekao

postupno unutar više različitih varijanti prema razvijenim

dramatizacijama kojima Kolumbić pridaje oznaku najvećeg, iako ne i

posljednjeg stupnja u razvoju našeg pasionskog pjesništva.23

Osim Kolumbićeve doktorske disertacije držim da valja spomenuti

i njegovo izlaganje održanom na Danima hvarskog kazališta 1975.

21

Kolumbić, N., Postanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne pasionske poezije i

drame, neobjavljena dokrotorska disertacija, Zadar, 1964, str. 4. 22

"Naziv primitivna ne daje se samo zato što su ovakvi sastavi nastali bez većih

scenskih pretenzija, nego i zato što njen prvi sastavljač a i kasniji suradnici nisu

uspjeli dijaloški, pa čak ni narativni element izvora pretopiti u izraz zbivanja i radnje,

kako to traži scenska igra. Ovo robovanje narativno-dijaloškom elementu zadržat će

se i u kasnijem razvijenom tipu srednjovjekovnih prikazanja. Zato je upravo i

prikladniji izraz dramatizacija nego drama, jer se sva dramska karakteristika ovih

sastava iscrpljuje na prilagođivanju narativno-dijaloških elemenata scenskom životu.

K tome nešto je povećan broj lica, a i radnja je nešto proširena." (Kolumbić, N., nav.

dj., str. 153.) 23

U zaključku analize pasionskih drama navedenog razvojnog stupnja autor obraća

pažnju na Mišterij vele lip i slavan od Isusa kako je s križa snet zatim v grob postavlen

- tekst kojim, po njegovu sudu, započinje nova faza u razvoju naše pasionske drame

početkom 16. stoljeća. Analizu tekstova iz pojedinih razvojnih stupnjeva Kolumbić

Adriana Car-Mihec

9

9

godine u kojem ističe da razvoj crkvenih prikazanja možemo pratiti

tijekom različitih stilskih formacija - od 15. stoljeća, pa sve do današnjih

dana.24

Napominjući da hrvatska srednjovjekovna drama osim

religioznog sadržaja i oblika nije gajila neke svjetovne dramske forme,

kao što je bio slučaj u nekim drugim europskim zemljama Kolumbić na

području crkvene dramske književnosti uočava postojanje gotovo svih

dramskih vrsta: obrednih igara, tj. liturgijskih drama i pučkih crkvenih

prikazanja. U grupi crkvenih prikazanja odvaja različite "vrste" tadašnje

crkvene književnosti: misterije, moralitete i mirakule. Iz ove studije

vidljivo je da autor prikazanju ponekad pridaje status roda, ponekad vrste,

a nekad i žanra. Kolumbić, dakle, ne brine suviše da li će određenu grupu

književnih formi nazvati žanrom, vrstom ili rodom, ali vodi računa da tim

grupama (bez obzira na odnos subordinacije) odredi precizne termine, te

posebno važnim drži definiranje točnog nazivlja za pojedine razvojne

stupnjeve unutar različitih književnih skupina. Tim se problemom više

pozabavio u sljedećem svom radu iznesenom na Danima hvarskog

kazališta 1985. godine u kojem zaključuje da su se termini liturgijska ili

obredna igra uglavnom ustalili u hrvatskoj znanosti, pa ih i sam prihvaća

kao naziv za dramatizirane tekstove vezane uz crkveni obred i pisane na

liturgijskom jeziku, napominjući da se iz njih u hrvatskoj književnosti

nisu razvili samostalni dramski oblici. Spomenutu terminu Kolumbić

nadređuje drugi - liturgijska drama - čije je značenje mnogo šire jer

obuhvaća sve vrste dramskih tekstova vezanih uz crkveni obred. Za

termin crkveno prikazanje ili skazanje tvrdi da je u upotrebi “za općenit

naziv tipa crkvenih ili religioznih dramskih tekstova koji, s obzirom na

provodi kako bi ukazao na činjenicu da svi oni čine zapravo jednu veliku porodicu u

koju ih veže vanjsko i unutarnje - organsko srodstvo. 24

Vidi u Kolumbić, N., Neka pitanja postanka i razvoja hrvatske srednjovjekovne

drame, u: DHK – Uvod, Split, 1975, str. 36 – 56.; te Kolumbić, N., Po običaju

začinjavac, Split, 1994.

Adriana Car-Mihec

10

10

tematiku, imaju više naziva za podvrste (misterij, mirakul, moralitet)."25

Naziv srednjovjekovna drama po njemu sve se više koristi ne kao termin

za žanr ili za određenu vrstu, nego (po Kolumbiću u najadekvatnijem

obliku) za "sve tipove dramskih, odnosno scenskih tekstova - od

liturgijske drame, svjetovnih dramskih vrsta do prikazanja, to jest svih

dramskih oblika koji su nastali u srednjem vijeku.

Termin 'crkvena prikazanja' prelazi okvire srednjovjekovne

crkvene drame pa su ga tako shvaćali već i stariji (M. Valjevac), kao i

noviji istraživači (npr. F.S.Perillo). Prema tome, taj naziv pripada svim

onim oblicima crkvene, odnosno religiozne drame koji su bilo tematikom

bilo strukturalnim elementima, a bez obzira na vrijeme nastanka, vezani

za određeni tip srednjovjekovne drame, to jest strogo određeni žanr.

Rijetko koja književna vrsta, koja se gajila u više epoha, čuva tako čvrstu

tipološku, tematsku i strukturalnu vezu s matičnim razdobljem

(razdobljem u kojem je nastala) kao crkveno prikazanje. Zato se taj

termin ne bi mogao upotrebljavati za sve vrste religioznih drama, na

primjer takozvanih 'školskih drama' koje su se pravile prema uzorima

raznolikih dramskih tipova, klasičnih i drugih. 'Crkveno prikazanje' kao

termin najbolje odgovara tipu koji su se u talijanskoj književnosti naziva

'sacre rappresentazione'."26

U tu vrstu, dodaje autor, mogu se uvrstiti

tipovi tzv. cikličkih prikazanja, ali ne i kraći tekstovi koji su prikazanjima

prethodili (dijaloške laude, dijaloški plačevi, dramatizirani plačevi).

U radu Dramske transformacijske strukture Kolumbić produbljuje

svoju tezu o tematskom i stilskom kontinuitetu u hrvatskoj književnosti

starijeg razdoblja.27

U dvama, pak, izlaganjima vezanim uz Dane

25

Kolumbić, N., Hrvatska srednjovjekovna drama u vremenu i prostoru, u: DHK –

Srednjovjekovna i folklorna drama i kazalište, Split, 1985, str. 7. 26

Kolumbić, N., Hrvatska…, str. 7-8. 27

Kolumbić ovdje ističe da bi se u tematskom i žanrovskom smislu moglo razlikovati

nekoliko genetskih nizova, što je, pak, najočitije upravo u djelima pasionskog ciklusa

hrvatske srednjovjekovne drame. Autor, dakle, razrađuje svoje zaključke temeljene na

Adriana Car-Mihec

11

11

hvarskog kazališta28

1986. godine proširuje svoje analize žanrovskih

transformacijskih struktura srednjeg vijeka i unosi neke novije podatke

(odnose se oni na otkrića dotad nepoznatih, posebice liturgijskih,

tekstova) u istraživanje razvojnog puta hrvatske srednjovjekovne drame, a

1988.29

godine proširuje svoja istraživanja kontinuiteta hrvatskih

dramskih preobrazbi na prikazanja Mavra Vetranovića (uz usporedbu s

Gazarovićevim prikazanjem o uskrsnuću).

Rafo Bogišić se u velikoj većini svojih znanstvenih radova bavi

problemima, pitanjima i teškoćama koji se javljaju pri proučavanju

hrvatske renesansne drame, posebice pastorale, te se shodno tomu

crkvenim prikazanjima obraća u onim slučajevima kada se u njih upleću

pastoralni elementi.30

Pri žanrovskom određenju Vetranovićevih i

Gleđevićevih djela taj se autor koristi uvijek jedinstvenim terminom -

crkveno prikazanje (bez obzira na snažnu prisutnost pastoralnih

elemenata u njima).

uočavanju tekstualne međuovisnosti kroz koje je vidljivo da se svaki tekst može

promatrati i kao autonomna tvorevina, ali i kao dio jedne dijakronijske cjeline.

Dijakronijski gledano, dakle, žanrovskim preobražajima (od narativno-lirskih, preko

dijaloških do dramatiziranih i razvijenih dramskih oblika) nastaju tekstovi kojima

Kolumbić pridaje naziv dramske transformacijske strukture. Govoreći o osobitostima

transformacijskog postupka, koji je uvjetovan - s obzirom na predmet proučavanja -

anonimnim i prerađivačkim čimbenikom, autor razlikuje dva načina tog postupka:

ekstrapolaciju i interpolaciju. Njihovim korištenjem dolazi u tekstovima do dvije vrste

promjena: kvantitative (one su izraz srednjovjekovnog pjesničkog postupka) i

kvalitativne (koje su nosioci strukturalnih transformacija). Nakon ovih zaključaka

slijedi detaljna analiza pojedinih stupnjeva žanrovskih preobražaja. Vidi u Kolumbić,

N., Dramske transformacijske strukture, u: Radovi, 25, 15, Zadar, 1986, str. 97 - 128. 28

Kolumbić, N., Razvojni put hrvatske srednjovjekovne drame, u: DHK – Stoljeća

hrvatske dramske književnosti i kazališta, Split, 1986, str. 5 - 23. 29

Kolumbić, N., Vetranovićevo “Uskrsnutje Isukrstovo” u kontinuitetu hrvatskih

dramskih preobrazbi, u: DHK – Nikola Nalješković i Mavro Vetranović, Split, 1988,

str. 180 - 195. Novi izbor Kolumbićevih radova vidi u Kolumbić, N., Po običaju… 30

Bogišić, R., O hrvatskim starim pjesnicima, Zagreb, 1968. je jedna od prvih

objavljenih studija u kojoj autor analizira pastoralne elemente u Vetranovićevim

prikazanjima. Gleđevićevim se djelom iscrpnije bavi u: Bogišić, R., Pastirsko

prikazanje Antuna Gleđevića, u: DHK –Srednjovjekovna i folklorna drama i kazalište,

Split, 1985, str. 315 – 331; te Bogišić, R., Hrvatska pastorala, Zagreb, 1989; i

Bogišić, R., Tisuću života jedan put, Rijeka, 1991.

Adriana Car-Mihec

12

12

U Štefanićevoj hrestomatiji posvećenoj hrvatskoj književnosti

srednjeg vijeka nazivom dramsko pjesništvo31

obuhvaćeni su plačevi -

"pjesnički sastav koji je prikazivao muku i smrt Isukrstovu iz aspekta

Marijina doživljaja iste muke"32

i pučko-crkvene drame, odnosno

prikazanja. Studija Tome Matića o hrvatskoj književnoj baštini u našem

pregledu korištene terminologije zanimljiva je za analizu isusovačke

drame.33

Glede srednjovjekovne dramske baštine spomenuti autor, naime,

dosljedno koristi termine crkvena drama za imenovanje književne forme

namijenjene izvođenju u crkvama, a naziv prikazanje za sve ostale

dramske oblike izvođene za široko gledateljstvo. U pogledu, pak,

isusovačke drame situacija je ponešto drugačija jer za niz dramskih formi

od kojih neke možemo svrstati u jednu grupu koristi različite termine - za

predstave koje su izvodili pripadnici isusovačke škole u Osijeku koristi

naziv isusovačka školska drama, franjevci su po njemu izvodili školske

drame, tj. franjevačke duhovne drame, dok su Velikanovićeve drame

duhovne drame, tj. prikazanja.

Josip Bratulić34

vrlo precizno, za razliku od većine povjesničara i

teoretičara naše književnosti, za anonimnu srednjovjekovnu dramsku

produkciju rabi termin skazanje razlikujući ga od termina prikazanje

kojim obilježava tekstove čiji su autori poznati. Problem isusovačke

drame dotakao je, pak, u svojoj studiji Apokrif o prekrasnom Josipu u

hrvatskoj književnosti35

, da bi se u pogovoru pretiska djela Grgura

31

Naziv dramsko pjesništvo - iako dvoznačan - autor koristi vjerojatno iz razloga što

njime nastoji obuhvatiti vrijeme postanaka (koje, naravno, uključuje i pjesničke

narativno-dijaloške oblike), kao i naredne faze tijekom kojih su se u srednjem vijeku

razvijala naša dramska prikazanja. 32

Štefanić, V., Hrvatska književnost srednjeg vijeka, V stoljeća hrvatske književnosti,

Zagreb, 1969, str. 3-69. 33

Matić, T., Iz hrvatske književne baštine, Zagreb – Slavonska Požega, 1970. 34

Bratulić, J., Mavro Vetranović između biblije i apokrifa, u: Filologija, 10, Zagreb,

1980, str. 267 - 273. 35

Bratulić, J., Apokrif o prekrasnom Josipu u hrvatskoj književnosti, u: Radovi

staroslavenskog instituta, knjiga 7, Zagreb, 1972, str. 31 - 122.

Adriana Car-Mihec

13

13

Ćevapovića Josip, sin Jakoba patriarke pobliže pozabavio navedenom

temom. U toj je studiji vidljivo da isusovačku školsku dramu, kao i djela

nastala u njenu okruženju, a koja su uglavnom pisali franjevci, naziva

jedinstvenim terminom školska drama.36

U pregledu pet stoljeća hrvatske, mahom anonimne,

srednjovjekovne književnosti Eduard Hercigonja nastoji realizirati

"pokušaj da se ostvari takovo viđenje njihova (srednjovjekovna, op.

A.C.M.) stvaralaštva, koje će polaziti od njihova teksta kao potencijalnog

književnog ostvarenja, od društvene funkcije te književnosti i od spoznaja

o specifičnostima hrvatskog sudioništva u procesu slavenskoga i - šire -

europskoga književnog srednjovjekovlja, te o vlastitostima njezine

strukture."37

. Raščlanjujući tekstove hrvatske srednjovjekovne

književnosti i izlučujući iz njih pomoćne, tj. prateće, književne vrste autor

nudi uvjetnu razdiobu utemeljenu na, kako i sam kaže, formalnoj i

sociološkoj odredbi vrste, te razlikuje: liturgijske i biblijske tekstove,

crkveno-pripovjednu prozu starijeg tipa / mlađeg tipa, didaktičko-

moralizatorsku prozu (crkvenu i svjetovnu), polemike, poučnu prozu

starijeg / mlađeg tipa, crkvenoretoričku prozu, svjetovne pripovijesti i

roman, prenja, diplomatiku i pravne tekstove, epigrafiku i grafite,

epistolarne tekstove, povijesnu prozu, zapise, izvješća, anegdotu,

36

Bratulić, J., Grgur Čevapović, u: Čevapović, G., Josip, sin Jakoba patriarke,

Zagreb, 1992, str. 3 – 37. 37

Hercigonja, E., Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb, 1975, str. 39. Ističući da

književne vrste u srednjem vijeku ne nastaju neovisno od određene svrhovitosti, kao i

to da su uvjetovane imanentnom poetikom razdoblja, Hercigonja pravi razliku između

nekoliko kategorija književnih vrsta: onih s izvanknjiževnom funkcijom, namijenjenih

nekoj "neposrednjoj, dnevnoj, životnoj svrsi i djelatnosti, preko onih središnjih koje

su - s različitim intenzitetom - funkcijski vezane uz više potrebe vjerskog i društvenog

života do onih sa smanjenim ili posve reduciranim funkcionalnim opterećenjem koje

su osamostaljene kao individualan, spontan književni čin i koje je - za razliku od

prethodnih - 'imanentna poetika' potisnula na sam rub sustava srednjovjekovne

književnosti.” (Hercigonja, nav. dj., str. 42.) Pri tom napominje da se u sferi te, u duhu

kolektivne, književnosti vrste i podvrste međusobno isprepleću, što je rezultiralo

nastankom najrazličitijih mješovitih oblika uvjetovanih, naravno, predmetom njihove

poruke.

Adriana Car-Mihec

14

14

sentencije, molitve, stihove-retoričku ritmiku, dijaloško pjesništvo,

dramu-prikazanja, traktate i tekstove praktičke prirode za obuku

duhovničkog podmlatka. Vidljivo je, dakle, da temelj njegove

klasifikacije čine predmet i oblik poruke, tj. prisustvo i oblik svrhovitosti

u književnim oblicima. Govoreći pak o srednjovjekovnim dramskim

vrstama Hercigonja prati njihov razvojni put od dijaloškog pjesništva38

preko narativne-dijaloških plačeva do prikazanja. Pri tome razlikuje četiri

tematske skupine prikazanja: one vezane uz pasionski ciklus, božićni

ciklus, svetačke legende i eshatološku motiviku. Kao posebnu dramsku

vrstu izdvaja dramski moralitet (npr. Kako se je duša s misalju na kup

menila i govorila).

Radovi Marina Franičevića objavljeni u ovom periodu još jedan su

dokaz su da se početkom, tj. sredinom sedamdesetih godina u našoj

historiografiji i teoriji književnosti počinje javljati sve veći broj autora

kojih je znanstveno zanimanje usmjereno prema staroj hrvatskoj

književnosti. Godine 1974. objavljena je njegova studija Razdoblje

renesansne književnosti39

u kojoj se, između ostalog, dotiče i pitanja

srednjovjekovnih dramskih vrsta koje on, ne isuviše dosljedno, imenuje

terminom dramska prikazanja. Tekstovima vezanim uz temu Isusova

uskrsnuća tako ponekad pridaje naziv misterij, Muku Svete Margarite na

jednom mjestu naziva svetačkom legendom, a Vetranovićeva prikazanja,

zbog mnoštva prisutnih svjetovnih i pastoralnih elemenata, naziva

prikazanjima-komedijama.

Iste godine Franičević objavljuje i studiju Pjesnici i stoljeća40

u

kojoj se bavi slavonskim piscima 18. stoljeća čije drame vezane uz

biblijske ili svetačke teme naziva pobožnim dramama. U pregledu pak

38

Vezanog uglavnom uz pasionski tematski krug. 39

Franičević, M., Razdoblje renesansne književnosti, u: Povijest hrvatske književnosti

3, Zagreb, 1974, str. 7 - 174. 40

Franičević, M., Pjesnici i stoljeća, Zagreb, 1974.

Adriana Car-Mihec

15

15

Pet stoljeća hrvatske drame41

Franičević se više posvetio prikazanjima

kao posebnoj povijesnoj vrsti, te između ostalog navodi slijedeće:

"Obredne igre bile su prve. Klerici i bratimi prvi su izvođači. Sakralni

tropi, laude, dijalozi, liturgijska drama. Misterije. Mirakuli. Pasionska i

uskrsna dramatika (...) Zatim božićne i bogojavljenske igre."42

Prilično je

teško iz ovakva navoda zaključiti nešto o srednjovjekovnim dramskim

vrstama - da li su iz obrednih igara nastali sakralni tropi, laude i dijalozi,

pa onda liturgijska drama; što li su misteriji i mirakuli; da li autor nabraja

tematski ili strukturalno raznovrsna djela? Iz teksta koji slijedi vidimo da

kao posebne skupine izdvaja dramske obrade svetačkih legendi i

prikazanja s eshatološkim motivima, zatim napominje da se anonimna

prikazanja - nazivajući ih pučkim teatrom - razlikuju od pobožnih drama

hvarskih autora. Kao posebna skupina, koja unatoč mnogim

raznolikostima ipak ostaje u okviru pobožne drame, slično kao i u prvoj

studiji, izdvajaju se Vetranovićeva prikazanja-komedije. I na kraju,

Franičević zaključuje da ćemo pobožnu dramu - tj. tragediju (da li su ti

termini istoznačni?) naći i u 18. st. u okviru franjevačkog i isusovačkog

teatra, te napominje da je pri klasificiranju djela vodio računa o razlikama

koje proizlaze iz tematike, što je pak za posljedicu imalo diferenciranje

pasionskih tekstova od legendi ili rezonersko-moralističkih eshatoloških

tekstova.

Moguće je dakle, primijetiti da je Franičević, osim tematskih

razlika, pri analizi srednjovjekovnih dramskih formi vodio računa i o

razvojnim stupnjevima, tj. razlikama među dramskim tekstovima

uvjetovanih promjenama u poetikama ili nekim drugim društvenim ili

estetičkim uvjetima u kome su oni nastajali, ali nije, na žalost, to nigdje

41

Spomenuti je tekst zapravo uvodna rasprava o sistematizaciji i valorizaciji naše

dramske književnosti na Danima hvarskog kazališta 1975. godine 42

Franičević, M., Pet stoljeća hrvatske drame, u: DHK – Uvod, Split, 1975, str. 9.

Adriana Car-Mihec

16

16

eksplicirao. Rezultat takvih nastojanja je poprilična konfuzija u uporabi

termina za različite grupe srednjovjekovnih dramskih tekstova.

U zborniku Dani hvarskog kazališta 1975.godine objavljena je i

nadasve važna studija Nikole Batušića pod naslovom Scenska slika

liturgijske drame iz obrednika zagrebačke stolne crkve. Batušić je, naime,

jedan od prvih naših autora koji vrlo eksplicitno ističe: "U temeljnoj

podjeli srednjovjekovne dramatike, kao dva tematski povezana a

strukturalno ipak odjelita segmenta, jasno se razabiru liturgijska i

poluliturgijska drama.(...te dodaje, op.A.C.M.) kako starija znanstvena

literatura, posebice u Francuza, nastoji opravdati termine 'liturgijski' i

'poluliturgijski', dok se američki znanstvenici uglavnom opredjeljuju za

termin 'the drama of the medieval church' ukoliko je riječ o latinskim

dramama usko vezanim uz crkvene obrede, dok za poluliturgijsku dramu

rabe češće termin 'the medieval drama' ili 'the medieval theatre'. Nijemci

pak liturgijsku dramu rado nazivaju 'das Kirchenraumspiel', dok dramska

zbivanja izvan crkvenog broda označavaju pasijama, misterijima ili

miraklima."43

Ujedno napominje da su u hrvatskoj terminologiji najviše u

upotrebi termini prikazanje, skazanje ili mirakul - za srednjovjekovne

forme pisane hrvatskim jezikom, dok se za čiste liturgijske igre koristi

pojam obredna igra. Batušić se odlučuje za vrlo jasan termin liturgijska

drama držeći da on u sebi obuhvaća i pojam obredne igre, njenu

povezanost s mjestom i vremenom izvođenja, kao i činjenicu da je takva

dramska forma integralni dio bogoslužja. U Povijesti hrvatskoga

kazališta, pak, liturgijske drame definira na sljedeći način: "Liturgijske

drame su najraniji oblici religiozne dramske književnosti i crkvenog

kazališta u srednjem vijeku. Nastale izravno na temelju bogoslužja, one

grananjem i sve većim umetanjem tropičkih elemenata u svoju strukturu

43

Batušić, N., Scenska slika liturgijske drame iz obrednika zagrebačke stolne crkve,

u: DHK – Uvod, Split, 1975, str. 57.

Adriana Car-Mihec

17

17

prerastaju okvire liturgijske ilustracije i postaju samostalnim scenskim

tvorbama. Izvode se u crkvama, o određenim blagdanima (najpoznatiji

primjeri: o Uskrsu, Božiću te Bogojavljanju), a pisane su liturgijskim

jezikom, prvenstveno latinskim, ali u slučaju hrvatskog srednjovjekovnog

sakralnog glumišta bilježimo i jedan primjer rudimentarne drame takvog

tipa pisane domaćim liturgijskim jezikom, tj. staroslavenskim hrvatske

redakcije."44

Uz liturgijsku dramu Batušić prati još jednu liniju razvoja crkvene

drame u srednjem vijeku. U XIII. st., naime, pod utjecajem pučkih

pobožnosti koje u nas njeguju mnogobrojne bratovštine (posebice u

južnohrvatskim krajevima, a po ugledu na talijanske uzore) razvija se

religiozna dijaloška lirika. Najpotpuniji, pak, dijaloški lirski oblici45

postat će temeljem kasnijih složenijih scensko-dramskih oblika, tj.

hrvatske crkvene drame poluliturgijskog tipa koja se je izvodila pred

crkvom na narodnom jeziku, a za svoje je tematsko polazište uzimala

novozavjetno polazište ili ranokršćansku legendu. U toj poluliturgijskoj

drami autor razlikuje skazanja, misterije, mirakule, eshatološku grupu

tekstova i moralitete.46

Vetranovićeva, te poslije Gazarovićeva dramska

djela ocjenjuje kao nastavak anonimne tradicije poluliturgijske drame, tj.

kao izvanredan primjer "za tvrdnju kako su naša srednjovjekovna

prikazanja impregnirala prikazbeni stil određene kazališne sredine, pa se

ona ni u novijim književnim strujanjima, premda su djelomice i prihvatila

44

Batušić, N., Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978, str. 1. Batušić ujedno

dodaje da se te anonimne dramske forme nisu, kao u nekim drugim

zapadnoeuropskim sredinama, razvile u kompleksnije scenske oblike. 45

Tj. oni vezani uz pojavu motiva Bogorodičine tužbalice (tzv. Plačevi) - 46

Podjela, temeljena na tematskim kriterijima, je slijedeća:

a) prvu skupinu djela čine ona vezana uz pasionsku tematiku i uz njih - kao u slučaju

naredne grupe - najčešće rabi termin prikazanje ili skazanje, a ponekad i misterij;

b) drugu grupu djela s temama iz božičnog ciklusa;

c) dramatizacije legenda o svecima kojima autor pridaje naziv mirakuli;

d) eshatološki motivi temelj su četvrte grupe djela;

Adriana Car-Mihec

18

18

baroknu scensku tehniku, nisu htjela a jamačno i nisu mogla odvojiti od

pretpostavki na koje su navikla."47

Kanavelovićeva, pak, Muka

Isukrstova, iako temom crkvena drama, nije za njega prikazanje, već

barokna duhovna drama. 48

Držim da na kraju valja spomenuti još jednu Batušićevu studiju

posvećenu scenskom prostoru Marulićevih drama. Ovdje, naime, autor

ističe da četiri Marulićeve drame predstavljaju svojom pojavom

međusobno različite žanrovske oblike. Muka svete Margarite je tipični

mirakul, u Prikazanju historije svetoga Panucija vidi redukciju "scenske

narativnosti mirakla uvjetovane inkrustacijom moralitetnih tematskih

naglasaka, dok su u pretežito žanrovski monolitnim moralitetnim

okvirima, kamo valja spomenuti Skazan'je od nevoljenoga dne od suda

ognjenoga, nepokonji koji ima biti i Govoren'je svetoga Bernarda od duše

osujene zamjetljivi, jasni, i rekli bismo svjesno interpolirani scensko-

tehnički postupci misterijsko-mirakulskih varijanata."49

Skazanje od

nevoljenoga… i Govoren'je svetoga Bernarda ovdje su, dakle, definirani

kao moraliteti. Batušić ih, kako vidimo, više ne odvaja u zasebnu skupinu

tekstova s eshatološkom tematikom koja se razlikuje od grupe djela u

kojoj se ne pojavljuju ni biblijske ni ranokršćanske legendarne osobe, već

apstraktni pojmovi kršćanskog morala s kojima je smrtnik obično u

prijeporu a koje naziva moralitetima - kao što čini ranije u svojoj

Povijesti hrvatskog kazališta.

e) posljednju grupu obuhvaćaju tzv. moraliteti - svojevrsni dijaloški disputi "više

skolastičko-moralističkih no dramatsko-scenskih intonacija" 47

Batušić, Povijest…, str. 135. 48

Važnim poglavljem u ovoj Batušićevoj knjizi čini mi se i ono posvećeno

isusovačkoj drami, njenim dramaturškim karakteristikama, kao i tematskim

skupinama koje se javljaju unutar nje, a što je bitno pri otkrivanju diferencirajućih

odlika u odnosu na srednjovjekovne dramske žanrove. Žanrovskim osobitostima

isusovačke školske drame autor će se iscrpnije pozabaviti u svojim kasnijim djelima.

Vidi u Batušić, N., Narav od fortune, Zagreb, 1991; te Batušić, N., Trajnost tradicije,

Zagreb, 1995.

Adriana Car-Mihec

19

19

Iste, 1975. godine u Bariu je objavljeno talijansko izdanje knjige

Hrvatska crkvena prikazanja Francesca Saveria Perilla.50

Već u njenu

uvodnom poglavlju autor tvrdi da liturgijska drama nema nikakvog

utjecaja na razvoj hrvatskog crkvenog teatra koji se je u nas razvio

potpuno autonomno, tj. neovisno od analognih utjecaja sa strane

talijanskog, njemačkog ili francuskog teatra - kao što tvrde mnogi drugi

povjesničari hrvatske književnosti. Prikazanja su za Perilla literarni žanr

koji se, kao prvi oblik dramskih manifestacija u nas, razvijao u tijesnom

dodiru s ostalim žanrovima u srednjem vijeku utječući na njih, ali i

primajući istovremeno utjecaje.51

Prikazanja dijeli na razvojne faze ne

samo iz praktične potrebe, već i zato što to "odgovara i različitim

karakteristikama koje je ovaj žanr prihvatio kod Hrvata u toku

vremena."52

Razvojne su faze (od dramskih lauda, preko pučkih crkvenih

prikazanja i umjetničko-pučkih do potpuno umjetničkih) odraz promjena

koje su tijekom vremena unašane u taj dramski žanr (ponekad ga, doduše

iznimno rijetko, autor naziva rodom). Čini nam se da termin crkvena

drama Perillu, iako on to sam nigdje izravno ne ističe, služi kao nadređen

pojam kojim su obuhvaćena prikazanja, ali i drugi dramski oblici

tematski vezani uz novo i starozavjetne teme.53

Valja nam, osim toga,

istaći i činjenicu da preporod crkvenog teatra on prepoznaje u 18. st. u

49

Batušić, N., dramski žanrovi Ranka Marinkovića, u: Suvremena drama i kazalište u

Hrvatskoj, Rijeka – Novi Sad, 1987, str. 307. 50

Nikola Kolumbić drži tu studiju jednom od magistralnih djela o hrvatskoj

srednjovjekovnoj drami. Iako ta knjiga zaslužuju dužu pažnju, mi ćemo se, kao i u

primjeru prethodno spomenutih autora, osvrnuti samo na način na koji u njoj Perillo

koristi termine za pojedine grupe dramskih tekstova koji svoje porijeklo vuku iz

srednjeg vijeka. 51

Pri tome važno mjesto Perillo pripisuje vezi pobožne poezije i prikazanja, te

prikazanja i profanog teatra. 52

Perillo, F. S., Hrvatska crkvena prikazanja, Split, 1978, str. 18. 53

To možemo zaključiti jer pri spomenu djela Muka Isukrstova Petra Kanavelovića i

Prikazanje muke Jezusove Ivana Antuna Nenadića Perillo ističe da ta djela

predstavljaju potpunu promjenu tog literarnog žanra.

Adriana Car-Mihec

20

20

djelima isusovaca i franjevaca koja više ne posjeduju karakteristike

srednjovjekovnih prikazanja.

U knjizi pod naslovom Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića

Slobodan Prosperov Novak posebno poglavlje posvećuje crkvenim

prikazanjima svrstavajući ih u skupinu crkvene drame, te napominje

"pisati o crkvenim prikazanjima u Dubrovniku, a posebno opisati njihov

razvoj, vrlo je nezahvalan posao. Naoko bi u takvom pristupu koji kao da

žudi za žanrovskim određenjima, upravo termin 'crkveno prikazanje'

odgovarao, jer je on podosta precizan i implicira razvoj. To bi svugdje

bilo tako, ali nije tako kada se govori o dramskom stvaranju i crkvenoj

drami u starom Dubrovniku."54

Razlog tomu je po njegovu sudu izostanak

liturgijske faze crkvenog teatra u Dubrovniku, kao i nepostojanje starijih

pobožnih dijaloških pjesama i rudimentarnih dramatizacija biblijskih

tema, dakle, nepostojanje pučkog stupnja crkvene drame. Unatoč takvim

zaključcima, kao i činjenici da su se na dubrovačkom području crkvene

drame oslanjale na različite druge književne vrste55

Novak ipak ta,

uglavnom Vetranovićeva, ostvarenja naziva crkvenim prikazanjima. Čini

se stoga da prihvaća mišljenje većine znanstvenika da su crkvena

prikazanja, unatoč mnogim promjenama koje su se u njima očitovale

tijekom nekoliko razvojnih faza, žanr s nekim konstantnim i

nepromjenjivim karakteristikama. Nešto drugačije on razmišlja u svezi s

Vetranovićevom Suzanom čistom za koju tvrdi da "ne može biti crkveno

prikazanje jer je u njoj aspekt utilitarnosti i pobožnosti smanjen, u njoj

nije akcentuirana razvijena didaktička očiglednost kao u fabuli o Josipu i

nije u njoj pričana priča o Isusu kao u dramama o porodu i uskrsnuću."56

Ta drama nije, po njegovu mišljenju, niti konvencionalno prikazanje, niti

standardna mitološka igra već drama pravednosti. Novak drži da tekstovi

54

Novak, S. P., Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića, Split, 1977, str. 93. 55

Vidljivo je to, prije svega, po sistemu versifikacije korištenom u njima.

Adriana Car-Mihec

21

21

(koje, doduše, treba tek ispitati) na temu pravednosti i suđenja posjeduju

specifičan dramski ustroj. Znači li to da drame pravednosti možemo

okarakterizirati kao specifičan književni žanr? Novak ne daje decidiran

odgovor na to pitanje niti u ovoj studiji, niti u svojim kasnijim radovima.

U velikoj studiji, koju je pripremio s Josipom Liscom, Slobodan P.

Novak je ponešto nedosljedniji u korištenju termina za različite oblike

srednjovjekovne drame - crkveni teatar (tim terminom ovoga puta

označava ona književna djela koja je prethodno uvrštavao u grupu

prikazanja) sada je za njega žanr koji je tijekom stoljeća zadržao svoja

tematska i izvedbena polazišta unatoč svim drugim promjenama. U

popisu pak literature o religijskoj drami (kao jednom nadređenom pojmu)

izdvaja područje liturgijske drame, srednjovjekovnih prikazanja i

religijskog teatra i teatra crkvenih redova 17. i 18. stoljeća. Čini mi se,

promatrajući cjelokupnu studiju, da autor, unatoč nedosljednostima pri

korištenju terminologije, pojmom liturgijske drame i crkvenih prikazanja

određuje dvije grupe (diferencirane mjestom nastanka, ciljevima izvedbe i

sl.) književnih oblika nastalih u srednjem vijeku - dakle, oblike uzete u

strogo žanrovskom smislu - koje su tijekom stoljeća doživjele mnoge

žanrovske preobrazbe. Pojam religijski teatar koristi pak kao nadređeni

pojam za sve književne forme u kojima, unatoč njihovim žanrovskim

razlikama, prepoznajemo jedinstvenu tematsku orijentaciju. Terminom

teatar crkvenih redova 17. i 18. stoljeća obuhvaćene su uglavnom školske

isusovačke drame. Vezano uz navedenu studiju57

valja spomenuti da

Novak posebnu pozornost pridaje velikoj ulozi folklorne tradicije pri

konstituiranju hrvatske nacionalne dramske književnosti.58

56

Novak, S. P., nav. dj., str. 83. 57

Novak, S. P. / Lisac, J., Hrvatska drama do narodnog preporoda I , II, Split, 1984. 58

Usp. Novak, S. P., Dramski rad Marka Marulića, u: Marulić, M., Drame, Zagreb,

1986, str. 9 - 80. Sve dosad spomenute teze Novak razrađuje u svojoj najnovijoj

Povijesti hrvatske književnosti I., Zagreb, 1996, kao i u Povijesti hrvatske književnosti

II. Zagreb, 1997.

Adriana Car-Mihec

22

22

U ediciji Dani hvarskog kazališta 1985. godine objavljen je za naše

izučavanje izuzetno dragocjen zbornik tekstova o srednjovjekovnoj i

folklornoj drami i kazalištu. Izdvojila bih samo neke od studija koje se

čine važnima za terminološku analizu naše medijevalne dramske baštine.

Smiljka Malinar59

primjerice termin crkvena prikazanja koristi kao naziv

za književnu vrstu, ali i književni žanr - ne vodi, naime, računa o

razlikama između pojmova vrsta i žanr. Pišući o počecima hrvatske

drama i kazališta u Zadru Tihomil Maštrović60

razlikuje pak u okviru

hrvatskog religijskog teatra dvije grupe: liturgijske drame vezane uz

crkveni obred i crkvene drame, tj. crkvena prikazanja unutar kojih

razlučuje dramske misterije i dramatizacije svetačkih legendi.61

Pavao

Pavličić, u početku svog rada, crkvena prikazanja naziva književnom

vrstom koja je kroz povijest imala sasvim određen i manje-više

nepromjenjiv izgled. Ako se taj izgled u 16. stoljeću promijenio onda,

tvrdi Pavličić, status prikazanja više nije isti. 62

Na primjeru prikazanja

Svetoga Ivana Krstitelja porojenje i smrt pokazuje na koji način

shvaćanje književnosti, tj. žanrovski sustav određenog književnog

razdoblja utječe na promjene unutar pojedinih književnih formi. Ne

59

Malinar, S., Crkvena prikazanja i sacre rappresentazioni: stilski kontinuitet i otklon

od tradicije, u: DHK – Srednjovjekovna i folklorna drama i kazalište, Split, 1985, str.

133 - 160. 60

Maštrović, T., Počeci hrvatske drame i kazališta u Zagrebu, u: DHK –

Srednjovjekovna…, str. 161 - 176. 61

Valja imati u vidu da autor sužuje svoje istraživanje na područje Zadra, gdje ne

nalazi tekstove drugih tematskih grupa. 62

"Prikazanje se, naime, prije po nizu aspekata jasno razlikovalo od drugih scenskih

vrsta: oslanjajući se na vlastitu tradiciju, ono je gajilo vlastiti stil, metričke oblike i

drugo, te na njega nisu djelovali književni pokreti i mode; ono, npr. nikad nije

prihvatilo pravila o trima jedinstvima. Ne prihvaća prikazanje to pravilo ni potkraj

XVI i početkom XVII stoljeća, u razdoblju koje nas ovdje zanima, ali zato preuzima

od drugih scenskih vrsta neke veoma važne aspekte, osobito stilske i metričke: češći

su sada u njemu stihovi i stilovi koji su inače svojstveni kultiviranoj, umjetničkoj

literaturi. To u najmanju ruku pokazuje da prikazanje više nema onaj žanrovski status

koji je imalo prije, moralo se pojaviti i sasvim novo shvaćanje književnosti, takvo

shvaćanje unutar kojega ima mjesta i za prikazanje i za 'visoku' literaturu, a i za

Adriana Car-Mihec

23

23

ulazeći u razradu ove poticajne analize htjela sam samo pokazati da

Pavličić, nažalost, nije ni sam dosljedan pri korištenju termina za

pojedine grupe književnih formi. Pri kraju svog rada, kada pokušava

odgovoriti na pitanje kojem žanru ovo djelo pripada Pavličić, naime,

ponovno koristi termin prikazanje, ali sada kao oznaku za književni žanr.

Miho Demović u radu Obredna drama u srednjovjekovnim

liturgijsko-glazbenim kodeksima u Hrvatskoj ističe da bogoslužja

katoličke crkve, u cjelini govoreći, posjeduje dramatske elemente. Ono

dopušta podjelu na obredne drame, dramske obrede i obrede bez

dramskog izražaja. Ujedno upućuje na potrebu razlikovanja dramskog

obreda i liturgijske drame koja je uvjetovana načinom izvođenja

dramskog predloška, tj. tvrdi da granicu između obredne drame i

dramskog obreda povlači osoba koja tumači tekst.63

Demović je, valja

dodati, jedan od rijetkih autora koji se, uz Nikolu Batušića, bavi

dramskim oblicima vezanim izravno uz liturgijski obred. Za takve

dramske forme u svom tekstu on uglavnom koristi termin obredna drama

(poput Marina Franičevića) iako ponegdje možemo naići i na izraz

liturgijska drama.

međusobne utjecaje tih dvaju sfera." (Pavličić, P., Metrički elementi kao nosioci

značenja u hrvatskim crkvenim prikazanjima, u: DHK – Srednjovjekovna…, str. 213.). 63

Demović ističe:“Granicu između obredne drame i dramskog obreda povlači osoba

koja tumači liturgijski tekst. Ako je ta osoba službenik (svećenik, đakon ili drugo

kleričko lice) pa makar bio tekst zamišljen dramski ili pak da sam obred predviđa

dramske pokrete, treba smatrati da se radi o dramskom obredu, a ne o obrednoj drami.

U protivnome, uz izneseni uvjet s obzirom na tekst, tj. kada je osoba koja tumači tekst

predstavljena odijelom i maskom ličnosti dramskoga teksta, riječ je o obrednoj

drami." (Demović, M., Obredna drama u srednjovjekovnim liturgijsko – glazbenim

kodeksima u Hrvatskoj, u: DHK – Srednjovjekovna…, str. 244.) Ujedno dodaje da

muzikolozi razlikuju dvije vrste obrednih drama: prvu ozbiljnu (drama seria) - nastalu

proširenjem Svetog pisma i drugih liturgijskih tekstova s ciljem što zornijeg

predočenja gledaocima liturgijskog čina ili nekog blagdana; drugu komičnu (drama

buffa), satiričnu, parodičnu - u kojoj se prikazuju negativne pojave ili osobe koje se

tek nuzgredno spominju u liturgijskim tekstovima, a cilj joj je odobrovoljavanje i

zabava vjernika.

Adriana Car-Mihec

24

24

Crkvena prikazanja nastala u 15. stoljeću su po Franji Švelecu

karakterističan književni žanr. Termin crkvena prikazanja kod njega

sinoniman je u odnosu na termin crkvena drama. Vetranović se, pak,

svojim djelima, po Švelecovu sudu, na novi način određuje prema

crkvenim prikazanjima kao književnom žanru.64

Pri spomenu pučkih

srednjovjekovnih dramskih formi često koristi termin skazanje,

suprostavljajući ga na taj način onim dramskim oblicima u kojima je

prisutnost autorskog izrazitija, a kojima pridaje naziv prikazanje.

Na Danima hvarskog kazališa predmet znanstvene analize za

Dunju Fališevac je ispitivanje strukture hrvatskih crkvenih prikazanja kao

dramske vrste koja posjeduje specifične funkcije, kao i njen odnos prema

drugim srednjovjekovnim vrstama i podvrstama koje čine korpus

hrvatskog književnog srednjovjekovlja. Ne obazirući se na eventualni

odnos subordinacije autorica istim pojmom vrste imenuje i drugu grupu

književnih pojava - crkvenu dramu, kao i duhovnu dramu. Unatoč

navedenoj nedosljednosti ovaj je rad izuzetno važan zbog isticanja i

ukazivanja na činjenicu da se srednjovjekova drama "ponaša kao oblik

koji je, s aspekta književne genologije, nastao prefunkcioniranjem nekih

elemenata nižih, jednostavnijih oblika, kao oblik koji je postao stapanjem

jednostavnih oblika s pomoću višeg organizacijaskog načela. U prilog

tezi o visoku položaju crkvenih prikazanja u vrsnom sastavu hrvatskog

srednjovjekovlja govori i činjenica njihova duga života, kao i činjenica da

se kao oblik mogao prilagoditi zahtjevima susljednih književnih

razdoblja: renesansi i baroku."65

64

Švelec navodi: "Promjene što ih je on izvršio u samom žanru bile su plod novog

shvaćanja u kojem se svjetovnost toliko afirmirala da se crkvena prikazanja u goloj

funkciji ilustracije kakve vjerske dogme ili kakve biblijske zgode u poučne svrhe, što

je često bila osnovna intencija pučkih skazanja, nisu više mogla održati, osim u

sasvim zatvorenim samostanskim sredinama." (Švelec, F., Vetranovićeva prikazanja i

srednjovjekovna tradicija, u: DHK – Srednjovjekova…, str. 312.) 65

Fališevac, D., Struktura i funkcija hrvatskih crkvenih prikazanja, u: DHK –

Srednjovjekovna…, str. 346.

Adriana Car-Mihec

25

25

U jednoj od svojih narednih studija66

u kojoj je zaokupljena

određenjem žanrovskih osobitosti Marulićeva djela Poklada i korizme

znanstvenica spominje kao dramske žanrove (dakle - ne više vrste)

srednjega vijeka prikazanja, moralitete, farse, mirakule itd. Vidljivo je da

razlikuje crkvene (u sklopu kojih ulaze prikazanja i moraliteti) od

profanih (sotije i farse) oblika, ali ih terminološki precizno ne diferencira.

U tekstu objavljenom u zborniku Krležini dani u Osijeku 1989-1990-1991

Dunja Fališevac67

- za razliku od Pavličića - ne insistira na strogom

pridržavanju razlika između naziva za grupe književnih djela različitog

stupnja subordinacije (rod - vrta - podvrsta - žanr), već njima prilično

fleksibilno operira, te su joj tako termini rodovsko određenje i žanrovsko

određenje istoznačni.

S pregledom radova Dunje Fališevac završila bih prikaz zbornika

Dani hvarskog kazališta posvećenog srednjovjekovnoj drami. Sigurno je

da u tom zborniku ima još niz veoma interesantnih i poticajnih sastavaka,

ali njih ovom prilikom neću spominjati stoga što je u njima predmet

interesa vezan uglavnom uz izvedbeni aspekt srednjovjekovnih drama.

Termini koje autori pri takvu pristupu koriste uglavnom su svodljivi na

jedinstvenu oznaku - crkveno prikazanje, te nisu suprostavljeni niti

subordinirani nekim drugim nazivljima.

Valja mi spomenuti i profesora Kuzma Moskatela iz Rijeke kao

jednog od najvažnijih "pregalaca" zahvaljujući kojem je Muka Franića

Vodarića doživjela svoj prvotisak 1993. godine. Glede nazivlja kojeg

koristi u svojoj izvanrednoj studiji i iscrpnoj bibliografiji što prati

66

Fališevac, D., Rodovske i žanrovske odrednice Marulićeva “Poklada i korizme”, u:

DHK – Marko Marulić, Split, 1989, str. 47 - 62. 67

Ovdje se autorica pri genološkoj analizi hibridnih žanrova koristi teorijskim

dostignućima moderne genologije - prije svega djelom Gattungstheorie

K.W.Hempfera - isto kao i Pavao Pavličić u svojim radovima posvećenim problemu

genologije. Vidi u Fališevac, D., neki genološki problemi u vezi s hrvatskom

dramskom književnošću, u: Krležini dani u Osijeku 1987 – 1990 – 1991, Osijek –

Zagreb, 1992, str. 123 – 133.

Adriana Car-Mihec

26

26

Vodarićevu Muku napomenuti ću samo da Moskatelo razlikuje liturgijsku

dramu od srednjovjekovnih prikazanja. Iz teksta se naslućuje da unutar

prikazanja diferencira misterije, mirakule i moralitete iako nigdje ne

provodi strogu podjelu prikazanja na spomenute podgrupe.68

Pri kraju valja dodati i definiciju prikazanja iznesenu u referatu

Sanje Nikčević na Krležinim danima u Osijeku 1993. godine. Tvrdeći da

su prikazanja žanr s lako prepoznatljivom i čvrstom formom ona navodi

slijedeće: "Prikazanja su specifična dramska forma karakteristična za

zapadnoevropsku katoličku civilizaciju. To su drame s religioznim

temama, a dijele se na prikaze Kristova života (misterije), svetačke

legende (mirakuli) i kršćanski etički nauk (moraliteti)."69

Na nizu

primjera dokazuje da se struktura prikazanja sačuvala tijekom stoljeća, te

ujedno istražuje uzroke njihove afirmacije u Hrvatskoj nakon 1990.

godine.

Ovaj bih rad završila kratkim spomenom i vlastitog prijedloga

mogućeg izlaska iz kovitlaca terminoloških nedoumica kojeg sam

razradila u tekstu Genološki problemi srednjovjekovne dramske

književnosti.70

Slijedeći, naime, teorijske pretpostavke moderne

genologije u toj sam svojoj studiji pokušala predložiti što je moguće

točnije termine kojima bismo mogli imenovati različite grupe

srednjovjekovnih dramskih formi (vrste, podvrste i žanrove), te ih

(postupkom horizontalne, tj. vertikalne klasifikacije) opravdati na temelju

istraživanja korpusa književnih djela koja posjeduju određene formalne i

sadržajne sličnosti, a čiji je postanak vezan uz medijevalno doba.

68

Moskatelo, K., Cresko prikazanje, u: Vodarić, F., Muka, Mali Lošinj, 1993, str. 3 -

72. 69

Nikčević, S., Prikazanja danas ili zašto se u Hrvatskoj na kraju dvadesetog stoljeća

igra kazališna forma iz srednjeg vijeka, u: Krležini dani u Osijeku 1992, Zagreb –

Osijek, 1995, str. 57. 70

Car-Mihec, A., Genološki problemi srednjovjekovne dramske književnosti, u:

Riječki teološki časopis, 5, 2, 1997, str. 331 - 368.

Adriana Car-Mihec

27

27

Nastavljajući se na istraživanja recentnih teoretičara i povjesničara

hrvatske dramske baštine došla sam do zaključka da po stupnju

konvencionaliziranosti pojedinih aspekata djela unutar dramske

književnosti srednjega vijeka možemo razlikovati tri stupnja podjele

književnih skupina: vrste, podvrste i žanrove. Unutar dramske vrste kojoj

sam pridodala naziv crkvena drama71

odijelila sam dvije podvrste:

liturgijsku dramu72

i crkvena prikazanja.73

Unutar, pak, crkvenih

71

Termin crkvena drama, kao naziv za najviši stupanj subordinacije, tj. književnu

vrstu - izdvojila sam u odnosu na često susretane termine religijska drama i

srednjovjekovna crkvena drama. Njemu sam se priklonila stoga što u sebi obuhvaća

pojam drama (u značenju pjesničke vrste unutar dramskog roda suprostavljene

pojmovima lirika, epika; te drama kao dramska umjetnost u smislu neposrednog

prikazivanja pred publikom) i pojam crkva (kao termin koji "predstavlja zbiljsko

zajedništvo kršćana s Kristom i međusobno"). Termin pak religijska drama po mom

je sudu suviše općenit, jer pojam religija obuhvaća značenje vjere, vjeroispovijesti

uopće, dakle, mnogo šire područje koje osim kršćanstva (kao konstitutivnog obilježja

naših tekstova) obuhvaća i niz drugih, bitno različitih, vjeroispovijesti. Držim, osim

toga, da skupini dramskih tekstova ne možemo pridati ni naziv srednjovjekovna

drama, stoga što se pridjev srednjovjekovna u današnjim povijestima književnosti

češće rabi u kombinaciji s imenicom književnost, te označuje ne samo jednu literaturu

u njenim vremenskim granicama, već i osebujan stil i osebujnu tematiku koji su

karakteristični za jednu određenu epohu. Možda bismo termin srednjovjekovna drama

(slijedeći formulu korištenu pri obilježavanju književnosti određenog doba) mogli

upotrijebiti kada bismo njome željeli odrediti književnu vrstu koja je postojala u

srednjem vijeku, te na dalji razvoj dramske književnosti nije imala bitna utjecaja. U

takvu slučaju previše bismo računa morali voditi o konvencijama vremena u kojem je

djelo nastalo, a izmakla bi nam činjenica da djela iz različitih epoha mogu biti

međusobno nalik, makar i ne nastaju unutar okvira identične vrste (te ih stoga danas

možemo promatrati kao pripadnike iste skupine). Za razliku od tog pojma držimo

crkvenu dramu prikladnijim terminom stoga što on u sebi obuhvaća ne samo

književne forme koje su svojim porijeklom vezane uz srednji vijek, već i one kasnije

oblike koji su u sebi trajno zadržali elemente dramske književnosti obilježene

specifičnim sadržajem i formalnim osobinama. Taj nam termin daje više prostora za

sinkronijsku dimenziju, tj. za uopćavanje, ali i za analizu pojedinačnih primjera, tj.

dijakronijsku dimenziju. 72

Termin je preuzet po uzoru na N. Batušića o čemu je već bilo spomena u pregledu

autorovih radova. Vidi: Batušić, N., Scenska slika… 73

Bez obzira na to što u nazivima naših starih prikazanja nije vidljivo razlikovanje

prema njihovu sadržaju, već su ona mahom (izuzev prikazanja Mišteri vele lip i

slavan...) obilježena jedinstvenim terminom prikazanje, tj. skazanje, držim da među

njima postoje određene sadržajne (a time i formalne) razlike. Stoga sam se za

definiranje tih međusobno različitih tematsko-formalnih podskupina poslužila

terminima koje crkvena drama dobija u engleskom srednjovjekovnom kazalištu - vidi:

D'Amico, S., Povijest dramskog kazališta, Zagreb, 1972.

Adriana Car-Mihec

28

28

prikazanja razlučila sam tri podskupine književnih formi - misterije,

mirakule i moralitete - koje posjeduju više posebnih, samo za njih

specifičnih osobina, a koje možemo uvrstiti u grupu tzv. književnih

žanrova. Ovakvom podjelom pokušala sam predložiti termine koji bi

najpreciznije mogli odrediti grupe književnih formi što su se pojavile u

srednjem vijeku, a koje su, potom, tijekom stoljeća, doživjele razne

žanrovske preobrazbe. Dakako da te termine ne držim idealnima, ali

mislim da sam ipak izabrala one “sretnije” od “manje sretnih”. Na

budućim je istraživačima naše srednjovjekovne dramske baštine da

ustvrde da li sam i koliko u tome uspjela.